Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Romaneskno mišljenje

Romaneskno mišljenje

1. Elegancija i profinjeni stil pisanja Milana Kundere u kojem sve ima svoje mjesto i kad ironija prelazi u sarkazam, a kroz rečenice struji fluid esejizirane pripovijesti kad govori o ključnim temama 20. stoljeća kao što su totalitarno nasljeđe Europe i Zapada, procesi protiv pisaca i intelektualaca, gubitak moralne odgovornosti pogona književnosti, prevlast društva spektakla nad građanskom kulturom modernizma, srozavanje ranga samoga života na jeftine orgije konzumerizma, Stravinskome i glazbi buke i bijesa, te naposljetku o mitu koji do danas vlada da je Kafka želio spaliti sve svoje spise i tako moralno ovlastio Maxa Broda da to učini bez okolišanja ꟷ sve je to razlog za užitak u čitanju i gotovo tri desetljeća nakon objavljivanja njegova eseja Iznevjerene oporuke na hrvatskome jeziku. Ono što smatram odlučujućim za Kunderin spisateljski credo jest rijetko uspostavljena sveza između dviju svagda konfliktnih i kontradiktornih sfera duhovnoga bitka: etike i estetike. Sjetimo se, Hermann Broch je radikalno prezirao esteticizam zbog njegove moralne neodgovornosti pred svijetom u plamenu i raspada svih vrijednosti (ona njegova sintagma o Beču kao o „radosnoj apokalipsi“ jest naprosto nenadmašna), dok i danas neki tvrde kako je unatoč moralne nakaznosti i političke fašistoidnosti u novom postmodernome ruhu Peter Handke zasluženi dobitnik Nobelove nagrade za književnost i to iz istih onih razloga koje je mladi Handke iznio u svojem eseju još krajem 1960ih godina naslovljenim simptomatično „Ja sam stanovnik kule od bjelokosti“, dakle, esteticizma. (v. o tome Žarko Paić, „Sanjarevo obožavanje zla“, u: Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 139-146) Kundera označava ono najviše uopće moguće u suvremenoj književnosti i kulturi. Razlog leži u tome što je znao očuvati smisao i autonomiju jezika kao biti pripovjedne umjetnosti pred najezdom svih etičko-političkih ideologema bili oni u znaku vjernosti utopiji komunizma ili distopiji liberalizma. Usto, njegova gotovo jezuitska obrana načela autorske apsolutne slobode da odlučuje o svojem djelu u svim aspektima njegova nastanka, difuzije i diseminacije do zajednice čitatelja pokazuje koliko je neprobojna linija između pisca i njegova jednog-jedinoga života izvan službe svim profanim i u konačnici besmislenim svrhama. Uz jedan neizbježni dodatak: njegovo je djelo u svojoj zaokruženosti romana, priča i eseja od „Šale“ preko „Nepodnošljive lakoće postojanja“ do „Tragedije Srednje Europe“, „Identiteta“ i „Polaganosti“ ono koje čuva spomen na povijest slobode i smisla humanistike kao moralne obveze pisca pred samim sobom i ono što je naizgled paradoksalno pred posljednjim sudom čitatelja kao najvišeg kritičkoga arbitra uopće mogućeg. Taj je čitatelj ponajprije piščev alter ego, a tek onda ideal i norma čitave svjetske književnosti u duhu Goetheova prosvjetiteljskoga kozmopolitizma. Što je zapravo credo njegove književnosti utemeljene na ideji slobode i obrane prava na vlastiti identitet bez kompromisa? Sâm o tome izričito govori u tekstu „Dan kad Panurge neće više nasmijavati“ u kojem na ingeniozan način spaja iskustvo progona pisca i uopće ideje romana pred mahnitošću vjersko-političkoga ekstremizma i fundamentalizma. Figure Rabelaisa i Salmana Rushdieja pritom se na začudan i ujedno srodan način stapaju u jedinstvenu etičko-estetsku cjelinu. Književnost nije stoga tek lijepo pripovijedanje o svijetu, već uvid da je svijet postao bezdan i pakao u kojem sloboda postaje tlapnjom bez pokrića u zbilji i da je baš stoga pisanje novo stvaranje svijeta iz duha apsolutne slobode i stvaralaštva protiv svih dogmi vjere i političkih tiranija. „Osudom Sotonskih stihova osuđena je umjetnost romana kao takva. I zato u čitavoj toj tužnoj priči nije najgora Homeinijeva osuda (koja je rezultat okrutne, ali dosljedne logike) već nesposobnost Europe da brani i objasni (strpljivo objasni sebi i drugima) najeuropskiju umjetnost, a to je umjetnost romana, ili točnije, da objasni i brani vlastitu kulturu. „Sinovi romana“ bili su nevjerni umjetnosti koja ih je stvorila. Europa, kao „društvo romana“, napustila je samu sebe. Ne začuđuje me da su sorbonski teolozi, ideološka policija šesnaestoga stoljeća koja je potpalila toliko lomača, zagorčavali život Rabelaisu, prisiljavajući ga na bijeg i skrivanje. Mnogo me više začuđuje i zadivljuje zaštita koju su mu pružili moćni ljudi tog vremena, poput kardinala du Bellaya, kardinala Odeta, a naročito Françoisa I, kralja Francuske. Jesu li htjeli zaštititi načela? Slobodu izraza? Prava čovjeka? Motiv njihova ponašanja bio je plemenitiji: voljeli su književnost i umjetnost. U današnjoj Europi ne vidim ni kardinala du Bellaya, ni Françoisa I. Je li Europa još uvijek Europa, to jest „društvo romana“? (…) Zar roman u tom novom dobu što dolazi već dulje vrijeme ne živi životom osuđenika na smrt?“ (str. 25) Roman kao autentični duh Europe? Nije li to jedna od najljepših i istodobno najvjerodostojnijih još preostalih utopija? 2. Ono bez čega ni roman ni ideja književnosti ne može biti jamstvo ljudske težnje za osmišljavanjem života, što znači da unaprijed ništa ne postoji što riječima i jeziku podaruje smisao, čak ni Bog ni priroda ni čovjek, jest istinska genealogija romana iz duha humora. Knjiga Iznevjerene oporuke zato i otpočinje s Rabelaisom i „pronalaskom humora“. Zašto humor? Zato što je on početak i kraj svake iluzije da je svijet književnosti istovjetan zbilji i kad je sve prokleto realistično opisano, u mimetičko-reprezentacijskome modelu pisanja. Humor je potkopavanje svekolike lažne slike svijeta u koju vjeruju samo oni koji su institucionalno vezani uz logiku Moći, ali i ta je vjera samo legitimacijski okvir cinizma brutalne vladavine. Naizgled začudna sveza Rabelaisa s njegovim Gargantuom i Pantagruelom i Rushdijevih Sotonskih stihova proizlazi iz moći humora da ruši sve kvazi-fikcije i pseudo-moralizme vlastodržaca i patrijarhata, amoralista i privrženika moralne perverzije društvenih poredaka koji se, doduše, mijenjaju tijekom povijesnoga „napretka“ i „razvitka“, ali tako da uglavnom sve ostaje nepromijenjeno. Lijepo je to i pronicljivo napisao meksički pjesnik i esejist Octavio Paz, kojeg Kundera citira na kraju teksta „Pronalazak humora“: „Ni Homer ni Vergilije nisu poznavali humor; Ariosto ga je naslutio, ali mu je tek Cervantes dao oblik (…) „Humor“, nastavlja Paz, „veliki je izum modernog duha“.(str. 10) Kundera je dobro znao od samoga početka da humor kao sublimnu moć komedije ne kao dramskoga žanra, nego kao biti samoga života u njegovoj „lakoći postojanja“ mrze zatočenici vlastite gluposti i zavjerenici totalitarne moći i kad se sam sustav porobljavanja Drugoga preobražava u autokracije i tiranije u modernome svijetu. Problem je u tome što je humor ona romaneskna strategija koja svijet iz carstva onostranosti vraća u republiku ovostranosti i profanacije svega „svetoga“. Ništa ne mijenja na stvari kad je sustav kao što je bio onaj u kojem je živio sam pisac „Šale“ prije razdoblja disidentstva i konačnoga integriranja u francusku suvremenu književnost i kulturu utemeljen na ideološkome bezboštvu. Štoviše, tek tada sve postaje još više subverzivnije i destruktivnije jer režim koji zaziva ovosvjetovne bogove i fetiše „revolucije“ svim silama okrutnosti od cenzure do progonstva pisca u kazamate i logore zatire humor u korijenju. No, roman ne mora nužno biti okovan ovim izumom modernoga doba, jer je ono drugo lice njegove unutarnje povijesti razvitka ideja u znaku tragičnoga osjećaja samstvene slobode pojedinca kao antijunaka i to je zapravo ključ razumijevanja 20. stoljeća i romanesknoga mišljenja uopće. Pojedinac koji u filozofiji egzistencije i egzistencijalizmu zauzima povlašteno mjesto Sebstva u romanima Sartrea i Camusa, ali i Gombrowicza i Krleže, ima svoje podrijetlo u najznačajnijem piscu tragične epohe modernosti, bez kojeg ni ovaj Kunderin esej o romanu i njegovoj sudbini kao biti Europe ne bi bio vjerodostojan. Naravno, riječ je o Kafki. S pravom se može kazati, a to Kundera ustrajno i argumentacijski suvereno izvodi u ovoj knjizi, ono što podaruje njegovim književnim djelima auru autentične slobode stvaranja i razaranja svijeta koji se zbiva kao korporativna mreža procesa i metafizička utvrda mašinerije neljudskoga nije ništa drugo negoli ꟷ humor. Iako Proces okončava s egzekucijom glavnoga antijunaka Jozefa K. na stratištu i riječima kako će ga nadživjeti sram, jer je na apsurdan način sam prihvatio krivnju koje „objektivno“ nema i tako se izložio javnosti kao onaj koji je postao sumnjiv i kriv bez obzira na dokazni postupak, sve se odvija kao svojevrsna kulisa nekog grotesknoga metafizičkoga spektakla i humor više ne ruši vrhovne vrijednosti u prah i pepeo, već dovodi do zida čitav svijet kao mrežu događaja bez razlike zbilje i privida, svetoga i svjetovnoga, istine i laži. Čemu služi humor u ideji romana? Čini se da je ono što Kundera razotkriva u svojim refleksijama o nastanku modernosti i Europe iz duha romana naprosto više negoli nadahnjujuće za suvremenost u znaku kategorija kontingencije, emergencije, kaosa i entropije. Naime, humor nije ni sredstvo za neku drugu etičko-političku svrhu, za neki posljednji mesijanski udar „božanskoga nasilja“ pravednosti kako je to mislio još mladi Walter Benjamin u svojim analizama odnosa njemačke žalobne igre (Trauerspiel) i politike kao režima sustavnoga nasilja. No, još manje je suvislo kazati da je humor svrha samome sebi, jer bi onda to bilo samo analogno lošoj književnoj praksi larpurlartizma. Zamislite da besmrtnoga Švejka iz romana Jaroslava Hašeka, kojemu čak ni ne trebamo znati naslov, jer sam lik nije ni junak ni antijunak, već onaj koji simbolički ovladava književnošću kao moćnijom zbiljom od same realnosti, tumačimo kao humornoga lika, a ne kao blaženog idiota koji uživa u tome da je upravo to što nije i nije to što jest, jer na kraju svih konaca, ipak ostaje ono što je Hašek najradikalnije od svih svojih prethodnika, pa i Cervantesa i Rabelaisa, izrekao kroz Švejkove riječi u suočenju s povjerenstvom psihijatrije o tome je li njegova blesavost urođena ili samo simulira da ne bi bio poslan na istočni front u odori slave Carevine: „Pokorno javljam, ja i sam jasno uviđam da sam potpuno blesav i to posebno nekako pred večer.“ Sve, dakle, otpada, i metafizičko načelo kauzalnosti i teleologije (prvoga uzroka i posljednje svrhe). Humor je ono što će nas kao i sram nadživjeti i u svim zamislivim vječnostima. I još nešto. Kako nikome ne pada na um da je humor veći misterij od one postavke Ludwiga Wittgensteina o svijetu kao slučaju? O svemu se može nešto suvislo reći, ali je li onda roman koji uspostavlja vladavinu humora i subjektivnosti jezik ne-suvislosti ili slika svijeta kao izokrenute stvarnosti koja samu zbilju više pogađa u njezinoj biti od svakog drugoga govora kao otvorenosti i smislenosti života? Kako završava prvi dio Kunderinih Iznevjerenih oporuka? Pesimistički, a kako drukčije. Jer roman nije vječna stvar duhovnoga pronalaska koji se dogodio na ishodu srednjovjekovlja u Europi, premda bismo mogli reći, onako dekonstrukcijski, da je prvi humorni roman ipak onaj nastao u doba rimske dekadencije, Petronijev Satirikon. No, to nije nipošto opravdano kazati, jer Rim nije izumio ni kapitalizam niti modu i banke, pa je epoha koja je izumila roman stvorila humor kao auru nesvodive subjektivnosti ne zato da bismo uživali u smijehu koji izruguje mane Drugoga, nego zato da bismo imali prostor-vrijeme slobode koja povezuje idejom apsoluta i tvorca književnosti i njegova sretnoga čitatelja koji uživa u osamljivanju vlastite slobode uživljavanja u likove Drugih, jer dobro je to znao pjesnik apsolutne modernosti, vidoviti Arthur Rimbaud: „Ja, to je netko Drugi“. Ovako, dakle, završava prvi dio Kunderina eseja: „…humor: opijenost relativnošću ljudskih stvari; čudni užitak što se rađa iz sigurnosti da nema sigurnosti. Humor je, da se prisjetimo Octavija Paza, „veliki izum modernog duha“. Ne postoji oduvijek, ali ni zauvijek. I srce mi se steže kad pomislim da će doći dan kad Panurge više neće nasmijavati.“ (str. 28) 3. Moje shvaćanje statusa tzv. romana ideja u povijesti književnosti iz obrata u biti metafizike već s prosvjetiteljstvom i Voltaireom kao tvorcem filozofskoga romana polazi od onog „trećega“, a Kundera u Iznevjerenim oporukama navodi dva temeljna pojma koja su ideji Europe kao „društvu romana“ podarili vjerodostojnost svojevrsne estetske utopije dostojne njezine veličajne umjetnosti i arhitekture. To su, kako smo vidjeli, humor i individualizam (pronalazak Sebstva). Ono treće pronalazi se u samome jeziku kao tvorbi sublimne moći književne zajednice koja, govoreći terminima Ecove semiotike, počiva na ideji otvorenoga djela kao događaja kojim se egzistencijalno ustrojstvo slobode upisuje u samu bit svijeta. Time pripovijedanje ili nastavak mita modernim sredstvima romana kao esejizirane proze postaje upravo ono što sâm Kundera u osmome dijelu ove knjige naslovljenim „Putovi u magli“ naziva romanesknim mišljenjem. Ono treće jest aura modernoga iskustva slobode kao egzistencijalnoga događaja stvaranja „novoga“ u svijetu, „novoga svijeta“ i svijeta kao „nove“ avanture mišljenja i življenja. Zato je roman ideja ili filozofski roman upravo „romaneskno razmišljanje“ zasnovano na „dijalogu i radnji“, a onaj koji je za to zaslužan ponajviše jer s njime otpočinje čitava povijest romana 20. stoljeća kao esejizirane proze jest austrijski pisac Robert Musil. Usput, ne manje tragično i slučajno, kako Vam drago, Kundera u poglavlju o Kafki i njegovoj oporučnoj želji o spaljivanju svojih djela koje je zadao Maxu Brodu navodi da je baš Musil kao urednik jedne austrijske književne revije odbio tiskati Kafkinu legendarnu pripovijest Preobrazba, odnosno napisao je Kafki da bi eventualno i mogao objaviti ovo prozno djelo pod uvjetom da sam pisac skrati rukopis. (str. 196) Ostavimo uredničke muke i povrijeđeni ponos autora kakav je bio Franz Kafka, koji očigledno, po riječima Kundere, nije mogao podnijeti pomisao da svoje najbolje djelo „osakati“ samo zato da bi bilo objavljeno u nekom austrijskome časopisu. Musil je, dakle, bio taj koji je Preobrazbu smatrao u originalu nedovoljno prohodnom za čitateljski ukus probrane njemačke publike, ili da to kažemo krajnje bezobzirno: njegova uredničkalucidnost zakazala je u prepoznavanju onog što je emanacija čiste genijalnosti pisca koji je na kraju krajeva u svojoj oporuci Brodu naredio da spali samo određena djela, ponajprije ona intimnoga karaktera kao što su pisma i dnevnici, te neke novele i romane koje nije smatrao uspjelima. One koje je jedino smatrao vrijednim, kako Kundera (str. 186) navodi, i kako postoji dokaz u dva pisma, su samo ove knjige: „Osuda“, „Ložač“, „Preobrazba“, „U kaznenoj koloniji“, „Seoski liječnik“ i „Umjetnik u gladovanju“. Kundera je nedvojbeno jasno i precizno pokazao zašto je 20. stoljeće s duhom romana dospjelo do sve veće refleksivnosti i ekonomije izraza koja s Kafkom smjera dokidanju metafore i prelazak u doba slikovne alegorije i kinematičkoga stila pisanja. No, ono što smatram najvećom i najdubljom njegovom postavkom jest nešto krajnje neobično, gotovo paradoksalno. Rijetko ćemo naići na takav jednoznačan i apodiktički sud o piscu Čovjeka bez osobina kakav pronalazimo u ovim rečenicama „Putova u magli“, pretposljednjeg osmoga dijela Iznevjerenih oporuka. „Suvremenici Roberta Musila mnogo su više cijenili njegovu inteligenciju od njegovih knjiga; po njihovu mišljenju morao je pisati eseje umjesto romane. Da bismo opovrgnuli tu tvrdnju, dovoljan je suprotni dokaz: čitati Musilove eseje: teški su, dosadni i bez šarma! Jer Musil je veliki mislilac samo u svojim romanima. Njegova misao mora se hraniti stvarnim prilikama stvarnih likova; ukratko, to je romaneskna, a ne filozofska misao.“ (str. 169) Moram skrušeno i istodobno s oduševljenjem priznati da je ovo najmisaonija i jedino točna tvrdnja koja ocrtava horizont tzv. romana ideja i svu nemogućnost oblikovanja tzv. filozofskoga romana od Voltairea do Houellebecqua. Da, romanopisci koji se najozbiljnije bave promišljanjem svojeg vremena nužno lebde između forme eseja i diskurzivne moći suvremenoga romana da bi izrekli ono što je gotovo neizrecivo u staroj formi pripovijedanja od Petronija do Rabelaisa. Njihova mahnita potraga za novim prostorima dijaloga i radnje u formi koja nadilazi tradiciju povijesti književnosti u nečemu je tragično-komično uzaludna potraga za „zlatnim runom“. Kundera je to tako jednostavno iskazao stavom da je roman poput Musilova Čovjeka bez osobina ili, pak, Brochovih Mjesečara, samo i jedino „romaneskna, a ne filozofska misao“, iako je Broch za razliku od Musila, kako sam to pokazao u nizu svojih knjiga, bio vrhunski esejist, filozof kulture i psiholog masovnih fenomena propagande i političkih manipulacija, a mnogi će reći da ni njegov najbolji roman Vergilijeva smrt po uzoru na Joyceovu tehniku eksperimenta u jeziku i formi romana nije na razini njegovih filozofsko-književnih eseja. Filozofija je u 20. stoljeću nastojala pronaći novi medij kazivanja, a najbolji su primjer za ovu tvrdnju ne samo romani ideja Sartrea i Camusa, već diskurzivni žanr traktata koje je pisao rani i kasni Wittgenstein. Uglavnom, miješanje ili stapanje različitih misaonih formi kazivanja kakve su filozofija i književnost (logos i mythos) nikad nisu u rezultatu ništa drugo negoli hibridnost teksta u kojem učestalo filozof ne može postati mjerodavan romanopisac, a obratno nikad nije bio slučaj jer je vladavina sfere ideja nad carstvom osjećaja i osjetilnosti nešto što nikakvo lijepo pripovijedanje ne može doseći čak ni u slučaju uzora u Biblijskim pričama kakve je imao u vidu Thomas Mann u njegovu monumentalnome djelu Josip i njegova braća. Što preostaje kad, ako bismo htjeli misliti na tragu Kundere, više nema ni autentičnoga humora nakon Hašekova Švejka, a niti znamenitih preobrazbi individualizma nakon Joyceova Uliksa, već samo krhotine raznih neo-i-post estetskih strategija svladavanja kaosa i entropije u 21. stoljeću, epohi navodnoga procvata „romanesknoga mišljenja“, od čega je jedino pouzdano statistički gledano da se romani sve više pišu i da ih pišu svi i svatko? Preostaje ono što je uz tri temeljne ideje romana kao biti europske ideje ostalo u temeljima posljednje imaginarne utopije svijeta: homor-individualizam-sloboda kao stvaranje samoga života iz duha onog što pisac „Knjige smijeha i zaborava“ tako uznosito i zašto ne to reći, s patosom koji pripada jednom iščezlome vremenu, naziva prostorom autora kao apsoluta koji odlučuje kao Kafka, Beckett i Stravinski što i kako valja ostati od samoga djela sada i za nadolazeću budućnost kakva god bila.

January 24, 2025
Biometastaze

Biometastaze

Jeste li zamijetili već da najnovija oružja, osobito nevidljivi hipersonični zrakoplovi i nove vrste dronova, nalikuju po izgledu crnim i bijelim leptirima, morskim psima babicama i mlatovima, paucima s multifunkcionalnim ticalima, žoharima bez senzora za mikrorupe bitka i ostalim bićima iz antiborgesovskoga Priručnika nove zoologije? Nije to ništa neobično. Sve je od iskona u znaku preobrazbi forme. Za Platona je forma idealni način pojavljivanja bitka bića, a za Aristotela su eidos i morphé ono što odlikuje biće u njegovim ontologijskim odredbama i to ne tek izvanjski, već po samoj naravi ili biti bića uopće. Suvremenost u kojoj se krećemo možda je ponajbolje kibernetički orisao francuski filozof tehnologije Gilbert Simondon svojim hibridnim pojmovljem još 1960ih godina među kojima su metastaze i metamorfnost uz metastabilnu ravnotežu ključne za razumijevanje odnosa između onog što nazivam tehnosferom i prirodnoga okoliša. Čovjek je tu još uvijek, i zato je Simondon unatoč svega mislilac iz „jučerašnjega svijeta“, nadzornik i regulator biotehnoloških procesa. Ako nam „danas“ oružja i arhitektura izgleda tako da spaja hibridne strukture flore i faune s tehnološkim monstruoznostima, onda je posve razvidno da su nam izgledi budućih gradova (ako ih, naravno, bude, jer Kengo Kuma, japanski vrhunski arhitekt nije više u to uvjeren) doista nalik postojbinama termita i troglodita, kombinacija abortirane aztečke piramide i probušenog oklopa morske kornjače. Približili smo odnos zemlje i neba ne u smislu metafizičkoga četvorstva bitka-boga-svijeta-čovjeka, već u smislu pseudo-sinteze biološke evolucije s tehno-sintezom jednostanične amebe i kompleksnih sklopova života visokointeligentne hobotnice. Kad je vertikalni i postojani sustav vjekovne kozmologije s Bogom u središtu prizemljen akcijom „imanentne transcendencije“ kao ključnog pojma u filozofijskim analizama Simondona i Deleuzea, sve što preostaje vizualnoj imaginaciji kibernetičkih konstruktora u militarno-arhitektonskim vizijama svodi se na biometastaze kao imperativ suvremenosti. Lako je još bilo Maljeviču, konstruktivizmu i čitavoj povijesnoj avangardi s Bauhausom: oni su sve sveli na horizontale i funkcije, monokromije i trijadu banalnosti, trivijalnosti i običnosti tzv. životnoga svijeta. Sve je izgledalo još glatko i crno-bijelo, a danas, kako je to lucidno vidio i Peter Sloterdijk u svojoj knjizi Tko još nije promišljao sivo: Teorija boja (Mizantrop, Zagreb, 2023. S njemačkoga prevela Ines Meštrović), sve se sivizira i u svojoj fluidnoj bezbojnosti omogućuje čovjeku da reflektira o onome što nema ni supstanciju ni subjekt, što nije ni crno ni bijelo, i što u formalnome smislu nema svoju univerzalnu formu kakva bijaše uobičajena u zlatno doba modernosti. Nekoliko sam puta u svojim knjigama izričito kazao da je tzv. naša epoha suvremenosti, koja istinski otpočinje u 21. stoljeću s primjenom umjetne inteligencije i neurokognitivnih pronalazaka u praksi biogenetike i postbiološke evolucije, apsolutni singularitet i uopće se ne može uspoređivati s prethodnim razdobljima. Nikakvi više neomodernizmi niti neobarokne tendencije u objašnjenju ovog što se događaja u sintetičkim formama suvremene umjetnosti i arhitekture i dizajna nisu od pomoći u konceptualnim alatima za dohvaćanje tzv. biti stvari. Logika iznimke ne znači da više ne postoji u drugoj formi i promijenjenome sadržaju ono što je Hegel kao kraj metafizike u filozofiji imenovao pojmom apsoluta i što su Wagner i Nietzsche zvali apsolutnom muzikom. Najbolje je kazati da mi više nismo konektirani s onime što je prohujalo svršeno vrijeme u svim formama duhovnoga bitka. Umjesto toga, u svojoj imaterijalnoj i metamaterijalnoj fluidnosti stremimo spram čiste forme koja nema ni svoju supstanciju niti subjekt, jer se proizvodi kao tehnogenetska konstrukcija miješanjem i sklapanjem onog što je već o-sebi sivo i sklopivo u metamorfnim instalacijama koje savršeno odgovaraju hiperplastičnosti prostora-vremena. Tehnološka singularnost otuda nije ideal, niti postulat, već trijada računanja-planiranja-konstrukcije samoga svemira iz duha biometastaza i to samo zato što je mogućnost tehno-morfoza ograničen u svojoj ireverzibilnosti. Ponavlja se uvijek ono što formi podaruje „bit“, a to je u slučaju današnjih ludih kombinacija nevidljivih bojnih zrakoplova i dronova ništa drugo negoli izgled krila i ticala, o čemu je najbolje vidjeti opise ose i orhideje iz još „luđe“ knjige Deleuzea i Guattarija, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013., S francuskoga preveo Marko Gregorić). Zašto nešto izgleda baš tako kako izgleda i zašto mu je ova faktičnost zadana od Boga ili prirode pripada klasičnome metafizičkome pitanju. I odgovor je uvijek isti: zato što je to tako-i-tako (quiddittas), a ne nikako drukčije. Granice su ontologije utoliko zadane faktičnošću koju i kad mijenja djelatnost ljudske imaginacije i rada ostaju u bitnome nepromjenljive. No, trenutak promjene ove rekli bi Nijemci so-Sein situacije nastaje onda kad se u igru stvaranja uključuje ne više ljudska inteligencija, već umjetna sa svim potencijalima virtualne aktualizacije. Tada ontologija više nije određena faktičnošću svijeta kao slučaja, kao što bi kazao rani Wittgenstein. Umjesto što-stva, na scenu stupa da-stvo, naime, da nešto jest tako kako jest i da nastajanje ili stvaranje bića kao bića postaje ono što više nije isto, već drukčije u svojoj nesvodivoj razlici (quoddittas). Tek tada stvari postaju promjenljive i fluidne. A za to je potrebno da ništa više nije tako-kako-jest, već onako-kako-postaje-drugim-i-drukčijim u procesu biometastaza i tehnogeneze. U samoj prirodi imamo već iznimke koji, dakako, potvrđuju pravilo ili program ontogenetskih modifikacija. No, u samoj tehnosferi postoji pravilo ili program procesne transformacije svega što jest kao potencijalno nastajućega iz stroja bio-tehno-morfoze koja je u načelu beskonačna i ponovljiva. Na Zemlji su slojevi i platoi, a u svemiru kao prostoru-vremenu beskonačne brzine, eter i crne i bijele rupe. Zato su sva prometala uvijek i jedino materijalnost tjelesnih transformacija koja su utoliko jezovitija ukoliko su spoj sluzavosti i gnusobe u liku transformera kao sveze praživotinje i ubojitoga oružja nalik zrakoplovima i dronovima. SF filmovi su, naravno, uvijek i horor filmovi i eksperimentalna projekcija onog što nas ludo privlači jer dolazi iz gnostičke pratvari zvane nigredo kao sa slika Anselma Kiefera. Nije teško predvidjeti kako će izgledati skora budućnost ratovanja i stanovanja. Ona je već viđena ne u snovima, već u povijesti SF horora kao pastorala i post-apokalipse, ne u smislu logike ili-ili, već i-i. I jedno i drugo, i crni i bijeli leptiri, i morski psi babice i mlatovi, i pauci s multifunkcionalnim ticalima, i žoharima bez senzora za mikrorupe bitka i ostala bića iz antiborgesovskoga Priručnika nove zoologije. Ali, ipak…zašto Borges od svih Kafkinih životinja koje su u znaku crne boje, a ruju po rizomatskim slojevima zemlje bez konca i kraja, uzima samo gavrana kao nesvodivu pticu nad pticama, a ne vranu ili orla? Rješenje ne nudi niti Edgar Allan Poe u svojoj pjesmi Gavran simbolizmom sudbine i smrti. Sve je to odigrano i ne služi ničemu drugome negoli plašenju beba u zipci s mitopoetikom romantike. Stvar je ozbiljna da ozbiljnija ne može biti. Priroda je još za Hegela iz Fenomenologije duha bila rezultat prirodnih znanosti, a ne Boga ili same sebe u smislu arhajskoga apsoluta. Ono što preostaje nakon kraja povijesti kao kraja prirode su samo biometastaze u kojima i crni gavran nije važan zbog svoje monokromne boje i simboličke moći sudbine i smrti, već zbog „mudrosti“ leta između zemlje i neba koji još jedino preostaje čovjeku od svih njegovih uzemljenja i udubljenja u podzemlje bitka. Letjeti znači biti-drukčije od bitka, biti-u-letu i mijenjati se u beskonačnoj brzini transformacija od kojih zastaje dah.

January 23, 2025
Kad sablast više nema zavičaja

Kad sablast više nema zavičaja

«Ili građanski rat ili posthistorija!» Carl Schmitt Kao što «pravi domoljub mora kreativno mrziti svoju domovinu», kako kazuje umjetnik-dekadent Pursewarden u romanu Lawrencea Durrella Balthazar iz znamenite tetralogije Aleksandrijski kvartet, tako se i kritička svijest nakon poraza i razočaranja velikim ideologijama moderne mora pomiriti sa svojevrsnom racionalnom melankolijom. Njezina bi maksima za ovo prijelazno doba posthumanizma mogla jednostavno glasiti: misli i djeluj tako kao da više nikad nećeš susresti željeno mjesto spasa! Duhovno utemeljenje ideje Europe u XX. stoljeću – od Hofmannsthala, Valéryja do Sloterdijka – počivalo je na nadi u uskrsnuće nekog imaginarnoga novog zavičaja slobode kao mjesta dijaloga iskonske Grčke sa suvremenom pustolovinom kontinenta iluminacija i genocida. Europski je projekt stoga u kulturnome smislu prožet fatalnom dvoznačnošću. Već od istinskog početka moderne u francuskome prosvjetiteljstvu bljesnula je misao o nestanku njezine svjetske misije. Duh slobode i univerzalnosti pretpostavljao je zloduh ropstva i kolonijalizma za Druge, one neeuropske narode i kulture «izvan povijesti». Samooslobađanje u bolnoj spoznaji gubitka korijena dovršeno je na drugome kontinentu – Sjevernoj Americi. Stoga je amerikanizam kao posljednja i jedina vladajuća svjetsko-povijesna ideologija sa svojim potrošačkim kultom, hedonizmom i religijskim fundamentalizmom evangeličkih sljedbi zapravo produžen život Europe u novome ruhu globalnoga Imperija. Spoznaju o tomu navijestio je već tridesetih godina XX. stoljeća Martin Heidegger u govoru o izvorima metafizičkoga Zapada. Kritika nacizma, boljševizma i amerikanizma ostala je, dakako, zaogrnuta nekom mističnom pričom o prebolijevanju epohe znanstveno-tehničkog porobljavanja bitka i vremena. Ali unatoč tome bez nje nije moguće shvatiti patos svih mjerodavnih knjiga 90-ih godina XX. stoljeća o biti Europe. (Peter Sloterdijk, Falls Europa erwacht: Gedanken zum Programm einer Ende des Zeitaltersihrer politischen Absence, Edition Sukrkamp, Frankfurt am Main, 1994, Konrad Paul Liessmann, Der Aufgang des Abendlandes: Eine Rekonstruktion Europas, Sonderzahl, Beč, 1994, Jacques Le Goff, Das alte Europa und die Welt der Moderne, C.H. Beck, München, 1994.) Otrgnuti se magičnom zagrljaju nove imperijalne politike i američke kulture za Europu je od kraja II. svjetskog rata do danas uzaludan pokušaj stvaranja novog temelja. Unatoč svim lijepim riječima i misaono predvidljivim projektima i utopijama Europa je još živa jedino kao krhka tvrđava neoliberalne politike ekonomskog rasta. Bez radikalnih ideja, bez suvisle zajedničke politike odgovornosti spram vlastite okoline i svijeta uopće, posve apatično usmjerena k vlastitome probitku i oportunome ponašanju u krizama i sukobima u svojem dvorištu – kao što su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije krajem XX. stoljeća – od svega je, naposljetku, ostala puka iluzija. U svim filozofijskim nabačajima i književnim snoviđenjima u osvit pada Berlinskoga zida pa do trenutka kad Europa biva pritisnuta neokonzervativnom politikom Amerike pod vodstvom Georga W. Busha konačno se odlučiti između kukavičluka pod krinkom postimperijalne opuštenosti te vlastite sukrivnje za poraz humanizma i vizije novoga globalnog poretka s politikom moći – jedina utjeha i utopija nastojala se pronaći u području kulturnoga utemeljenja. Fatalnost europskog samognušanja i sukrivnje za katastrofu II. svjetskoga rata, pri čemu fašizam nije tek izričita zasluga njemačkoga naroda i njegove antidemokratske opsjednutosti karizmatskim Vođom, potakla je Hansa Magnusa Enzensbergera da nedostatak vizija i odlučnosti u izgradnji nove Europe nakon pada Berlinskoga zida proglasi kompleksom one vrste grižnje savjesti koja nikad neće priznati vlastitu odgovornost za nedjelovanje na preinaci zlokobne podjele Europe na Zapad i Istok. (Vidi: «Europa in Trümmern: Ein Prospekt», u: Hans Magnus Enzensberger, Zickzack: Aufsätze, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1999) Međutim Enzensberger ne ide radikalno dalje u kritici tog kompleksa. To bi značilo konačno odstraniti svijest da se Europa konstituira iz duha kulture. To bi, također, značilo iz temelja dekonstruirati priču o kartografiji kulturalne moći i na njoj izgrađenih utopija i ideologija masovno-psihologijske svijesti. Zašto uopće danas još govoriti o skandinavizaciji kao o nečem uzvišenome i modelski idealnom, a balkanizaciju držati strahotnim iskustvom? Ni u jednom slučaju kultura nije odredila činjenicu da se Šveđani nakon stoljeća ratova s drugim nordijskim narodima više ne kolju do istrebljenja s Dancima, nego je to učinila politička svijest o nužnosti izgradnje drukčijeg svijeta redistribucije moći. Isto vrijedi i za Balkan. On nema veze s ideologijskom opsjenom i opasnom zabludom o tzv. civilizacijskoj ili kulturalnoj uvjetovanosti ratova drukčijih naroda, vjera i kultura. Ta kulturno-pesimistička i, zašto ne, dekadentna misao o obnovi kulture iz duha prosvjetiteljstva nije razlikovala stavove Jacquesa Derride i Jürgena Habermasa u polemici o moderni i postmoderni 80-ih godina XX. stoljeća, kao što se upravo iz njihove zabrinutosti za smisao Europe na početku XXI. stoljeća rodila ideja o nužnosti djelovanja intelektualaca i političara u smjeru drukčijeg, no ipak neprekoračiva novog kulturalnog utemeljenja. No je li takvo što još uopće moguće i djelotvorno? Kako su u pravu bili Valéry i Heidegger kad su prije zlokobnog ideologijskog rasapa na dvije ideologije (fašizam i komunizam) prorokovali da će Europa kao kvantum moći i tvorevina duha izdržati samo pod pretpostavkom nove svjetske preinake duhovnoga bitka. Tko želi upravo danas misliti Europu cjelovito, mora konačno shvatiti da ono što preostaje tom himeričnome pojmu geopolitičkog i geokulturalnoga života nije njezina veličajna univerzalna kultura, nego pokušaj izgradnje nove postimperijalne politike. U pojmu postimperijalnoga, za razliku od Sloterdijka, ne vidim nikakvo odricanje od političke i vojne moći. Naprotiv, riječ je tek o radikalnome ozbiljenju ideja modernosti (univerzalnost ljudskih prava, sloboda, tolerancija) drugim sredstvima. Prva je pretpostavka odricanje od posve nedjelotvornog i politički frustriranog antiamerikanizma. Europa se još od kraja II. svjetskog rata ne konstituira pozitivno, nego uistinu negativno. Ona u Americi vidi lik svoje dekadentne sudbine. To je izvor i podrijetlo neprestano obnavljanoga ironiziranja Amerike kao Disneylanda i površinske «ekstaze komunikacije», kao što je to od Baudrillarda postalo gotovo samorazumljivom gestom neproduktivne kritike konzumističkoga kiča. Nije li ipak možda sablažnjivo za suptilne metode dekonstrukcije pojma filozofa i književnika, za sve povjesničare umjetnosti, antropologe i uopće za sentimentalno ugođenu kulturnu elitu kojoj se, paradoksalno, priključuju tzv. subverzivni populisti i zagovornici kontrakulturalnih strategija u svojem antiglobalizacijskome protuamerikanizmu – radikalno razgraditi ideju Europe iz duha kulture? Ako to učinimo, na čemu smo još uopće? Na tlu neke realpolitičke geopolitike za novo doba postimperijalne razdiobe svijeta? Ili još gore, na tlu podržavanja manihejskog amerikanizma kao «vrlog novoga svijeta» iza kojeg stoji tek gramzivost i svođenje duha na bezobzirnu logiku profita? A gdje je tu tako nostalgična, književno-sentimentalna priča o Srednjoj Europi, Mitteleuropi, o posljednjem utočištu sanjara i hodočasnika ljepote, kad je sablast jedne utopijski sjajne ideje još imala svoj imaginarni zavičaj? Zar je sve uistinu tek strahotan zaborav ili nepouzdano sjećanje na svijet određen kozmopolitizmom i tjeskobom samstvena pojedinca iz književnosti Musila, Brocha, Kafke, Zweiga, Rotha, Krleže, Kiša, Schulza…? Ne treba zdvajati nad sablastima prošlosti. Utopijska svijest, doduše, živi od slutnje neke spasonosne budućnosti. Ali to joj nije istinsko mjesto ozbiljenja. Ona potrebuje imaginarno mjesto svojega boravišta «ovdje» i «sada». Paradoks je svake utopijske svijesti što budućnost zamišlja kao svojevrstan povratak u prošlost. Utopija je jedino moguća i nužna zapletenost svijesti u mreže imaginarne kartografije. Od Ikarijedo svih izmaštanih SF-gradova uvijek je tlo ozbiljenja realan okvir prošlosti koja traje. Izgubljeni zavičaj stoga se postavlja kao idealan prostor utopijske čežnje. Svaki nomad, lutalica i apatrid – te sudbinske figure srednjoeuropske katastrofe od Židova do intelektualca-disidenta – poput Uliksa već unaprijed zna da zavičaj u koji se vraća više nikad neće biti isti. Povratak je iluzija. Ali bez nje nije moguća ni nostalgija ni slutnja da duh europske kulture nadilazi zlokobne političke partikularizme. Kakva zabluda! Upravo će kultura biti partikularistički svijet nesvodljivosti razlika. Srednja Europa, kako je to jedini u doba pisanja svojeg programatskog eseja kazao Milan Kundera, jest svojevrsna duhovna kartografija potrage za «izgubljenim vremenom» i svijetom zgaženim čizmom jedne «barbarske» i «neprijateljske» kulture. Za Kunderu je bilo bjelodano da je sovjetski totalitarizam istodobno bio i svojevrsna antikulturalna, barbarska neman razaranja unutarnjeg jedinstva fluidnoga kulturnog prostora nastalog na ruševinama Habsburškoga Carstva. (Milan Kundera, «Tragedija Srednje Europe», Gordogan, 17-18/1985. ) Nitko u 80-im godinama XX. stoljeća, kad se patos te kulturne analize Srednje Europe morao činiti najsuptilnijom nostalgijom, ali i programom kritike totalitarizma uopće, pa čak ni skandalozno ironičan Peter Handke, nije u Kunderinu eseju zamijetio bitnu epistemologijsku pogrešku. Naime on je kritiku totalitarizma sovjetskog tipa izveo iz kulture, a ne iz politike. Tako je otkriće svih potlačenih malih naroda s one strane Zida ideologijski sveo na narode europskoga kulturnog utemeljenja (Slovaci, Česi, Hrvati, baltički narodi). Isto je činio u svojim esejima Czeslaw Milosz. Nitko u tomu još ni danas ne uviđa bitan propust. Jer sovjetski totalitarizam nije propao zbog svoje politizirane kulture, nego zbog strahota politike na kojoj se temeljio. Sve dok se otkriće Srednje Europe u simboličkome smislu podudaralo s diobom na dva svijeta, iz temelja kulturalno različita zbog hladnoratovske politike razdvajanja svijeta na blokove, mogla je ta krhka utopija izgledati «subverzivno» i književno-teorijski simpatično. (Vidi o tome: Žarko Paić, «Gomila na granicama», u: Gotski križ, Ceres, Zagreb, 1997.) No što je s malim narodima i kulturama cijelog sovjetskog Imperija na granicama svjetova? To nije bio Kunderin, a ni Miloszew problem. Svaka geokulturalno određujuća misao pripadništva tom krugu neizbježno je bila kulturalno «rasistička», kako bi se danas reklo koristeći se teorijom «refleksivnog ili diskurzivnoga rasizma» Étienna Balibara. Zašto? Nije li isto i s utopijom Mediterana? Tko su uopće Srednjoeuropejci, tko Mediteranci? Gdje su granice razdvajanja i tko i što ih određuje? Mali narodi pod vlašću Habsburga i mali narodi pod vlašću Romanova/Staljina, srednjoeuropski «otpad povijesti» i euroazijski nomadi (Oseti, Gruzijci, Čečeni, Azerbajdžanci) – bili su u jednakom položaju unatoč uvjerenju da Kundera pod kulturom ne misli u posljednjoj instanciji (meta)političku granicu civilizacija. On je to izričito mislio, premda nikad nije eksplicitno iskazao takav stav. Zato je njegov esej bio izvrsno pogođen «projekt» vlastita samodokinuća. Tko naime iz duha kulture želi odrediti smisao utopije Srednje Europe, a isto vrijedi i za Mediteran kao pozitivnu utopiju, to čini samo zato što pretpostavlja neku zapreku za njezino ozbiljenje. Bez stvarnih ili imaginarnih zidova, bez ideologijske strahovlade politike nad kulturom nikad utopija Srednje Europe ne bi mogla toliko zavladati duhovnošću postimperijalne Europe periferijskih zona kao u svim onim zemljama koje su doživjele i preživjele carstvo realsocijalističkih iluzija. Nije problem u tomu što je utopijska vrijednost njegove ideje povratka «korijenima» Srednje Europe i tragediji malih naroda bila ograničena na vrijeme trajanja komunizma u Istočnoj Europi. Nakon toga «revolucionarni» poticaj eseja urušio se sam od sebe i postao divna uspomena. Upravo to vrijedi danas za sve umjetničke, filozofijske i kulturalne izvore Srednje Europe. Oni su dio jednog virtualnog imaginarnog muzeja i ništa više. Štoviše, Srednja je Europa poput Lenzova zavičajnoga muzeja ostala samo nostalgičan, turistički (transgranični) Euroland kultura. To je sudbina postpovijesne dosade. Ali ne tek Srednje Europe, nego uopće svijeta bez utopijskih vrtova nade. Sve je danas samo gola globalitarna proza. Ona je hiperrealistična zato što je globalizacija dovršen distopijski svijet. Tek sada uistinu ima mjesta za «realnu nostalgiju». Ali one uzvišene i istodobno cinične sablasti čije prizivanje označava posljednji trenutak spasonosne katarze, koja nas oslobađa svih iluzija. Srednja Europa ne upućuje više ni na kakvo «snoviđenje». Ostajući tek neodredivo područje zlatnih gradova, blistave secesijske i moderne arhitekture s mjerom ljudske poniznosti pred božanskim, spomen na njezinu sablasnu narav čini od njezina nemogućeg uskrsnuća tek povijest još jedne izgubljene iluzije. Već na početku njezina duhovnoga rođenja, u spisima Huga von Hofmannsthala, nazire se ta zlokobna misao blažene i bolne krhkosti, propasti: «…Za nas je Europa boje zvijezda, kad izroni iz zamagljene moći, ne utemeljene na sili nacionalne egzistencije, nego s jasnim okom na poslanju pred Bogom – kako bismo živjeli ako ne bismo htjeli vjerovati, a što bi bilo vrijednije vjere od onoga visokoga što se skriva i neopipljivoga što se uskraćuje okovanome umu, tijesnome srcu.”.» (Hugo von Hofmannsthal, «Das Idee Europa» (1917), u: Reden und Aufsätze II 1914-1924, Gesammelte Werke (ur. B. Schoeller/I. Beyer-Ahlert u suradnji s R. Hirschom), Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1979, str. 54.) No zar se živi samo od hiperrealnosti, a ne i od iluzornih svjetova umjetnosti, jedinih s kojima svijet još zadobiva neki smisao? (Poglavlje iz knjige TRAUME RAZLIKA, Meandarmedia, Zagreb, 2007.)

January 22, 2025
Suvremena umjetnost i njezina teorija

Suvremena umjetnost i njezina teorija

Post-povijest i nelagoda periodiziranja Zašto se čini samorazumljivim da su prekretni svjetsko-povijesni događaji odlučni za periodiziranje umjetnosti? Nije li upravo ta samorazumljivost dokaz postavke da umjetnost ne može biti shvaćena iz same sebe? Tko do danas nastoji očuvati ideju autonomije moderne umjetnosti, mora se suočiti s neotklonjivim paradoksom. Ako umjetnost ne služi nikome izvan vlastite svrhe, kako je uopće moguće da se svagda iznova pozivanjem na autonomnost zapravo upućuje na njezino nužno interveniranje u društveno okružje, kulturalne konfiguracije moći, političke projekte, ekonomske odnose, etička načela? Pojednostavimo problem na sljedeći način. Umjetnost se u razdoblju moderne oslobađa od izvanjskih prisila time što postaje autonomna. Ona postaje predmet estetike kao svoje „nove“ metafizičke teorije. Periodizacija umjetnosti kao povijesti stilova u temelju je nastanka autonomne akademske discipline povijesti umjetnosti od XIX. stoljeća do današnjeg preobrata u interdisciplinarni sklop znanosti o umjetnosti. Pritom se od samoga početka pokazuje da paradoks samostalnog razmatranja umjetnosti kao „predmeta“ povijesnoga sagledavanja njezine avanture počiva u biti onog što umjetnost otvara svojim epohalnim načinom događanja/djelovanja u svijetu. Umjetnost u svim povijesnim epohama ima zadaću biti više od umjetnosti. Ona nikad ne može biti niti autonomna niti heteronomna. Nikad ne može služiti samo sebi ili nekim drugim svrhama. Nikad se, pak, ne može svesti samo na estetsku istinu, doživljaj, pojavljivanje. Društvene revolucije i povijesni događaji koji mijenjaju način života ljudi stoga nisu nadređujući za uvid u bit umjetničke prakse. U slučaju onog što se već gotovo pola stoljeća naziva suvremenom umjetnošću problem je radikaliziran. Za razliku od moderne umjetnosti, koja počiva na ideji autonomije, suvremena umjetnost nastoji realizirati bit avangardne umjetnosti prve polovice XX. stoljeća. Ona, naime, nastoji umjetnički revolucionirati društvene uvjete samoproizvodnje života. Suvremena umjetnost već je svojim činom radikalne negacije povijesti kao linearnog napretka iznimna avantura totalne promjene društva u kojem se događa i djeluje. Stoga je očigledno da paradoks društvene samoreferencije određuje njezinu neprestanu težnju za inovacijama, novošću, dinamizmom. Nemoguće je stoga vizualnu umjetnost periodizirati na taj način da se iz događaja-u-svijetu, poput, primjerice, socijalističke revolucije 1917. godine cjelokupni projekt ruske avangarde povezuje uz društveno-političke subjekte promjene. Maljevič i ruski futurizam bili su misaono-umjetnička avangarda same društvene revolucije, koja će završiti porazom utopije i uspostavom totalitarne ideologije kao rezultata neradikalnosti ideje razaranja tradicije. Isto je tako neprimjereno govoriti da samu suvremenu umjetnost i njezinu teoriju nakon 1989. godine i kraja razdoblja komunizma u istočnoj Europi možemo periodizirati iz razračunavanja sa simboličkom moći godine epohalnog kraja jedne moderne ideologije. Francuska revolucija nije ključ za početak moderne umjetnosti, kao što bilo koji svjetsko-povijesni događaj, poput spomenute 1989. godine i ulaska u razdoblje post-povijesti, nije nadređujući okvir periodiziranja onog što čini bit priče o suvremenoj umjetnosti danas. Rasprava o povijesnom periodiziranju počesto može biti uzaludnom, ali i neprijeporno korisnom. Iz nje zadobivamo stanovitu sigurnost u vlastite postupke, pa čak i kad se objašnjavaju posljedicama djelovanja duha vremena. Tako će mnogi ulazak u XXI. stoljeće označiti simboličkim činom terorističkog napada Al Qa’ide na New York i Washington 11. rujna 2001. Pitanje o periodiziranju bilo je legitimno sve do kraja razdoblja moderne i postmoderne kao jedne te iste, iako različite, konfiguracije ideja i stilova u umjetnostima XX. stoljeća. To razdoblje simbolički je dovršeno 1989. velikim preokretom liberalno-demokratskih revolucija u Europi i svijetu. Globalizacija koja je otada otpočela zbiljski je dovela do radikalne transformacije svijeta uopće. Kraj ideologija kao kraj povijesti označio je trenutak zbiljskog događanja post-povijesti. U tom događanju više nema strogog razlikovanja i odvojenosti. Sve je nestabilno i fluidno. Stilovi su individualizirani. Kolektivne prakse neoavangarde postale su estetsko-političkim kanonom. Kič se demokratizirao. Kategorija ukusa postala je zastarjelom. Isto se već odavno dogodilo s kategorijama novovjekovne estetike (ljepota, uzvišenost, mjera, harmonija, sviđanje itd.). Naposljetku, sam život u doba biogenetike i biotehnologije pridonio je tome da se prostor-vrijeme okoline shvaća kao realizirani prostor umjetne okoline i tehnologiziranog života. On može biti nadomjestiv u svakom trenutku. (Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Više nije primjereno govoriti o nekom regionalnom, lokalnom ili bilo kojem nacionalno određenom prostoru u kojem se događa umjetnost kao suvremeni eksperiment slobode nadilaženja granica. To, s druge strane, nipošto ne označava trijumf neke iluzorne kozmopolitske kulture i umjetnosti bez oslonca u vlastitome prostoru i vremenu. Naprotiv, temeljna je oznaka ovog stanja permanentne tranzicije svijeta umjetnosti fluidnost i traumatična potraga za novim identitetom. U ovom prilogu o stanju teorije suvremene umjetnosti nakon 1989. godine može biti riječi samo o univerzalnim tendencijama. Partikularnost ionako nije odlika ozbiljne teorije. Kao što je u globalno doba nacionalna filozofija ili znanost contradictio in adjecto, tako je i suvremena umjetnost i njezina teorija s onu stranu dinamike nacije-države. Ako su suvremeni identiteti trans/post-nacionalni, isto se mora odražavati i na glokalnoj hrvatskoj pozornici. Društveno-političko-kulturalne pretpostavke djelovanja i događanja suvremene umjetnosti u Hrvatskoj od 1989. do danas čine tek neizbježni kontekst promjena koje su pogodile cjelokupnu istočnu Europu, osobito s obzirom na kraj neoavangardnih projekata s tog prostora. Kartografija i mapiranje umjetnosti nije određujuće za bit umjetničkih strategija. No, pokazuje se temeljnim problemom reprezentacije suvremene umjetnosti. U tome se ogleda konceptualni sukob Zapada i Istoka kao primarno ideologijski sukob oko zaposjedanja moći u društvenom reprezentiranju kulture i umjetnosti. Kako se normalizira situacija s postkomunističkom slikom Istočne Europe, tako se i ideologijska konstrukcija regije u kojoj se nalazimo – istočna Europa, Balkan – pojavljuje još samo kao kulturni stereotip. Ulaskom u politički okvir EU zemalja poput Bugarske i Rumunjske mijenja se prevladavajući diskurs refleksivnog kulturalnog rasizma, koji se mogao iščitati iz različitih smotri i izložbi suvremene umjetnosti s navedenih prostora. Slučaj izložbe Haralda Szemanna Krv i med paradigmatski je primjer djelovanja (ne)svjesne kartografije kulture koja odražava stanje interkulturalnog odnosa između Zapada i Istoka Europe. (Vidi o tome katalog izložbe i uvodnik Haralda Szemanna: Blut & Honig: Zukunft ist am Balkan, Kunst der Gegenwart, Sammlung Essl, Wienna, 16.05.-28.9.2003.) Granice suvremene umjetnosti Sve je to samorazumljivo, ali upravo stoga izostaje u mnogim vrijednim panoramama, pregledima i rekonstrukcijama suvremene umjetnosti. Heinrich Klotz otpočinje svoju iznimno važnu knjigu o teoriji suvremene umjetnosti neporecivim apodiktičkim sudom iz kojeg slijedi uglavnom prihvaćeno periodiziranje epohalnih smjerova vizualne umjetnosti XX. stoljeća. Sud je apodiktičan jer polazi od pretpostavke da je „obuhvatni pojam za povijest umjetnosti XX. stoljeća pojam moderne. Sve su alternative tom pojmu moderne… zakazale.“ Navodeći pritom poimence diktatore i totalitarne vođe, koji su nastojali vratiti smjer „povijesti“ obnovom klasicizma u umjetnosti i arhitekturi (neobarok i zavičajni/regionalni stil), Klotz s pravom suvremenu umjetnost sagledava u kontinuitetu od moderne i modernizma do kraja XX. stoljeća. Periodiziranje vremenski određenih smjerova rezultat je procesa modernizacije kao napretka i razvitka, ciklusa i obnove, pri čemu je posve jasno da je nakon razdoblja zamora avangardi uvijek na dnevnom redu neki oblik obnavljanja „novoga“ kao nezastarjeloga. Klotz je utoliko konzekventni neomodernist, koji dijeli povijest umjetnosti XX. stoljeća na: (1) avangardu (klasičnu modernu – internacionalni stil), (2) doba reakcije klasicizma diktatora, (3) poslijeratnu modernu (50.-e godine); (4) funkcionalizam „obnove i izgradnje“, (5) doba postmoderne i (6) tendencije neomoderne ili druge moderne na kraju XX. stoljeća. – Heinrich Klotz, Kunst im 20. Jahrhundert: Moderne, Postmoderne, Zweite Moderne, C.H. Beck, München, 1999., str. 7. No, budući da je nakon 1989. godine primjetan porast interesa za mišljenje o suvremenoj umjetnosti, očigledno je da se u razdoblju post-povijesti za teoriju suvremene umjetnosti pokazuje glavni problem u tome što se više ne mogu odrediti granice događanja/djelovanja biti umjetnosti koja prevladava samu sebe i društvo-kulturu-život čini vlastitim krugom označavanja. U različitim teorijama suvremene umjetnosti uvijek iznova suočavamo se s pitanjem: je li više moguće govoriti o suvremenoj umjetnosti bez referencija na razvitak paradigmi suvremenih društveno-humanističkih, prirodnih znanosti i filozofije? (Heinrich Klotz, Kunst im 20. Jahrhundert: Moderne, Postmoderne, Zweite Moderne, C.H. Beck, München, 1999., Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002., Marc Jimenez, La querelle de l’art contemporaine, Gallimard, Paris, 2005., Christa Maar/Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006.) Odnos između suvremenog umjetnika i suvremenog znanstvenika/mislioca nije odnos međusobnih partnera na istom poslu, nego je više riječ o metafori o usklađenim zvonima s onu stranu brijega, koju spominje Heidegger kad nastoji dati primjerenu prispodobu o biti hermeneutike. Više nije pravo pitanje kako odrediti granice predmetnog područja. Suvremenu umjetnost u doba medija nije jednostavno moguće analizirati bez znanja o novim medijskim teorijama i praksama. Kao što je i sama mediologija odnedavno jedna od novih znanosti slike, tako je i sama umjetnost koja se služi medijskim sredstvima nužno umjetnost novih medija ili medijska umjetnost. (Lev Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, Massachusetts, Cambridge-London, 2001., Klaus-Sachs Hombach, Znanost o slici: discipline, teme, metode, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006., Regis Debray, Cours de médiologie générale, Gallimard, Paris, 1991., Lambert Wiesing, Artifizielle Präsenz: Studien zur Philosophie des Bildes, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2005. ) Umjesto, dakle, pitanja o disciplinarnim granicama teorije (umjetnosti) i same suvremene umjetnosti koja je već u svojim počecima – od razdoblja povijesne avangarde prve polovice XX. stoljeća – nastojala oko promjene društva prevladavanjem granica između života i umjetnosti, obrat je u postavku samoga pitanja. Što uopće određuje potrebu za pitanjem granice? Zašto nam je potrebno omeđiti nešto što je u tendenciji neomeđivo i neograničeno? Ako je cjelokupna povijest umjetnosti od razdoblja moderne do danas razvitak ideje o nestanku granica između svjetova – umjetnosti, društva, kulture i života – tada se posljednje razdoblje od uvjetno 1989. godine do danas može primjereno razumjeti samo iz uvida o permanentnoj tranziciji svijeta umjetnosti. Pritom valja odmah kazati da se taj pojam ne odnosi na događaje u tzv. postkomunističkom stanju (postcommunist condition). O tome je teoretičar suvremene umjetnosti Boris Groys razvio znanstveni projekt, koji počiva na ideji repolitizacije umjetnosti. Stanje neprestanog prijelaza između dviju obala, iz jedne točke u drugu, s jedne strane na drugu, čini se čak i nemogućim projektom totalnog mobiliziranja umjetnosti. Što je jedino izvjesno nakon 1989. godine i ulaska u razdoblje post-povijesti globalizacije jest činjenica da su nestale sve granice, te da su srušeni svi zidovi između kultura i identiteta. Umjetnost nije postala globalnom. Svijet se globalizira, ali pitanje o bitnom karakteru takvog svijeta jest pitanje o smislu post/trans/meta-nacionalnim identitetima kao društvenim konstrukcijama kultura. Identitet se istodobno konstruira i dekonstruira. On nikad nije zgotovljen proizvod. Stvara se u borbi i dijalogu. Ima ga se tek onda kad se odlučno vodi vlastiti život poput „stila“. Gubi ga se pristankom na mogućnost izbora time što se izabire već ono unaprijed kontingentno i opstojeće. Paradoks je suvremenog identiteta u tome što ga se može konstruirati samo dekonstrukcijom modernoga identiteta. Isto vrijedi i za djela/događaje suvremene umjetnosti. Svaki je pokušaj autentičnosti već osuđen na ironiziranje izvornosti. Od Duchampovih ready mades do paradoksalne logike simulakruma vodi isti put. Nije teško zapaziti da su mnogobrojne smotre suvremene umjetnosti, poput Documente u Kasselu 2002. godine, kad je izbornik bio nigerijski politolog iz SAD-a Enkwezor, prema ideji tek prijepis nastalih društvenih promjena uzrokovanih procesom globalizacije svijeta „bez granica“. Unatoč tome što sociolozi globalizacije govore o globalnoj kulturi u nastajanju, riječ je o procesu u kojem nestaje tradicionalna razlika između tehnologije i kulture. Medijska umjetnost u digitalno doba pouzdani je dokaz te postavke. Ono što svjedočimo jest proces međusobnog prožimanja između dosad razdvojenih sfera ljudskog odnošenja. Tehnologiziranje kulture (i umjetnosti) istodobno je proces kulturaliziranja (i estetiziranja) suvremene tehnologije. (Žarko Paić, Politika identiteta; kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Jean Baudrillard u svojoj razornoj kritici suvremene umjetnosti i slikovnosti navodi Marshalla McLuhana: We have now became aware of the possibility of arranging the entire human environment as work of art. Riječ je o želji za estetiziranjem svijeta kao „umjetničkoga djela“. U tom nihilističkome stavu o realizaciji umjetnosti u svijetu dizajna i života susrećemo se nestankom metafizičkih granica. („Revolucionarna ideja suvremene umjetnosti sastojala se u tome da bilo koji predmet, bilo koji detalj ili fragment materijalnog svijeta može imati istu neobičnu privlačnost i postaviti ista nerješiva pitanja kao i ona koja su nekoć bila rezervirana za neke rijetke, aristokratske forme, koje su se nazivale umjetničkim djelima. Prava demokracija ne bi se sastojala u slobodnom pristupu estetskom užitku, nego u transestetskom dolasku nekog svijeta u kojem bi svaki predmet, bez razlike, imao svojih pet minuta slave (a prije svega predmeti bez razlike). Sve se izjednačuje, sve je genijalno. S posljedicom preobrazbe umjetnosti i samog umjetničkog djela u predmet, bez iluzije i transcendencije, čisti konceptualni acting out, u generatora dekonstruiranih predmeta koji, zauzvrat, dekonstruiraju nas.“ – Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 100.) Suvremena umjetnost i njezina teorija u stanju post-povijesti tu svijest o vlastitoj fluidnosti i traumatičnoj potrazi za smislom vlastita postojanja neprestano potvrđuju djelima i događajima. Teorija suvremene umjetnosti u svim mogućim diskursima prelaska granica (filozofija umjetnosti, estetika, znanost o umjetnosti, povijest umjetnosti) nije više tek refleksija o vlastitome predmetu, nego ponajprije nešto mnogo rigoroznije. U tome valja vidjeti opasnosti te ih pokušati na vrijeme otkloniti. Teorija umjetnosti u doba post-povijesti ima pretenziju da usmjerava samu umjetnost shodno ideji o umjetnosti kao „novom organonu“ spoznaje, ako bi se šelingovski htjelo govoriti ublaženijim tonom umjesto cinične postavke mnogih suvremenih umjetnika da danas svjedočimo o „teroru teorije“ nad djelima umjetničke prakse. Problem s nestankom granica između disciplina ipak ima i dalekosežno negativne posljedice. Imenovanje novih pojmova za umjetničku zbilju i njezine predmete postalo je svojevrsnom operacijom arbitrarnih definicija. Jezik takve teorije hibridni je sklop artikulacije značenja bez materijalno fiksnih predmeta. Semiotika je od pomoćne i rubne discipline danas postala svojevrsnom ontologijom kulture za svijet medijske i vizualne samotransparencije. Sada se više ne zna zašto uopće svaki čin misaone refleksije o umjetnosti mora biti proglašen – teorijskim. Ono što se skupno zove teorijom rezultat je „kulturalnog obrata“ (cultural turn) koji se u društveno-humanističkim znanostima – sociologiji, antropologiji, etnologiji – dogodio 80-ih godina. (Doris Bachmann-Medick, Cultural Turns: Neuorientierungen in den Kulturwissenschaften, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg, 2006.) Sve su znanosti u nastojanju interdisciplinarnog pronalaženja svojeg novog mjesta postale dio velikog postmodernog sklopa teorije kulture ili kulturalnih studija. Primat kulture nad društvom, identiteta nad funkcijama i strukturama, životnih stilova nad društvenim ulogama odrazio se i na status suvremene umjetnosti i teorije o njoj. Legitimnost i performativnost „kulturalnog obrata“ označava konačni prodor kulture kao nove ideologije u diskurs svih novonastalih disciplina. Može se stoga govoriti samo o jednome: o „teroru“ kulture kao teorije nad svim drugim isječcima složenog totaliteta zbilje u raspadnutome svijetu bez granica. To je istodobno razlogom zašto ne smatram sve suvremene pokušaje teorije umjetnosti, kao ni samu suvremenu umjetnost u doba post-povijesti, radikalnim otvaranjem „novoga“ svijeta, nego tek uspjelijim ili možda bolje izvedenim projektima, strategijama, eksperimentima vrtnje u istom začaranome krugu, koji određuje sudbinu suvremenoj umjetnosti od razdoblja prve povijesne avangarde do danas. „Teror“ teorije kulture nastavak je umjetničke redukcije na društvo. A idući već realizirani korak „teror“ je umjetnoga života kao tehnologizirane druge prirode (medijska umjetnost u digitalnome prostoru A-life) nad iskonskim životom umjetnosti uopće. Postavka je, dakle, da univerzalna kritika post-povijesti u djelima/događajima suvremene umjetnosti kao i njezine teorije nije otvorila mogućnost da se dekonstruira ono što već cijelo stoljeće sudbonosno određuje sve promašaje i sve utopijske projekte suvremene umjetnosti. To je zasljepljujuća, začaravajuća, dogmatska, nereflektirana moć novoga, koja se neprestano i svagda iznova preuzima kao vodeća riječ svake sljedeće generacije. Novost novoga je regresivno-progresivni korak u mjestu, bez ikakve radikalne mogućnosti prebolijevanja svijeta u kojem predmet iz okolnoga svijeta poput Duchampova bicikla ili pisoara zauzima estetsko mjesto umjetničke proizvodnje ili, pak, poput generiranog objekta iz žive digitalizirane okoline kao modela odnosa između interaktivnih subjekata komunikacije. (Boris Groys, Učiniti stvari vidljivima: strategije suvremene umjetnosti, MSU, Zagreb, 2006., Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Massachusetts, London-Cambridge, 2003.) Suvremena umjetnost ne odgovara svojem nazivu. Ona nije su-vremena, nego aktualna. Jedino aktualnost u vidu vremenske ekstaze sadašnjosti odlučuje o njezinom vremenskome karakteru. Suvremena umjetnost (contemporary art) mora u svojem ontologijsko-temporalnom odnosu spram svijeta, božanskoga i čovjeka, čak i kad je taj sklop doveden u pitanje ili povijesno razoren, otvoriti mogućnost susreta i dijaloga epohalnih svjetova. Vrijeme nije moguće reducirati na aktualnost. Ono nadživljuje „sada“ jer je vođeno onime što je iza „sada“. Svaka ekstaza „novoga“ pretpostavlja hipostazu budućnosti. Dok je još prva povijesna avangarda držala otvorenim prostor budućnosti kao utopije, druga ili neovangarda 60-ih godina XX. stoljeća nastojala je na povratku realnosti. (Hal Foster, The Return of Real, The MIT Press, Massachusetts, London-Cambridge, 1996.) Bio je to trenutak kad se medijski proizvedeni svijet umjetnosti zaustavio u trijumfu potrošačke kulture kasnog kapitalizma. Aktualnost bez prošlosti i budućnosti zatvorila je popartovskim pokretom Warhola i Rauschenberga svaki mogući dijalog epohalnih svjedoka različitih vremena. Sada je stanje takvo da nova umjetnost više ne dekonstruira staru. Ona za svoj cilj više nema projekt budućeg društva, nego svaka „nova“ umjetnost tek realizira svoju aktualnost u vremenu totalne ispražnjenosti onog nadolazećeg. Mnogi umjetnici koji se ne opiru dijalogu s teorijom, nego ga štoviše podupiru i čine konceptom u svojim događajima/djelima umjetničke prakse, poput hrvatskih konceptualista, transmedijalnog umjetnika Dalibora Martinisa i Andreje Kulunčić, koji, primjerice, u svojim novijim radovima pripadaju metapolitičkim prostorima intervencije umjetnosti u društveni prostor demokracije, svjedoče o pokušaju refleksivnog odnosa spram pitanja vremena kao temeljnog pitanja suvremene umjetnosti. Proboj izvan aktualiteta kao da se smatra nužnim korakom u apovijesnost ili anakronizam. Ali to je jedino što umjetnosti može pružiti neku mogućnost alternative aktualnome svijetu globalizirane tehnologije, kulture i društvenih fragmenata identiteta. Ako umjetnost ne može imati moć stvaranja alternativnih svjetova, onda je ona reducirana na komunikacijski proizvod, a ne na kreativno insceniranje događanja „novoga“. Sve mjerodavne teorije suvremene umjetnosti, koje su obilježile post-povijesno doba od 1989. godine do danas, i u najprofanijem značenju pripisuju umjetnosti moć alternative. Umjetnost kao alternativa aktualnosti? To se nigdje ne pojavljuje konceptom zato što je suvremena umjetnost osuđena na lutanje svijetom bez labirinta. Tamo gdje nema tajne vlada misteriozna moć pustinje. Sve je beskrajno otvoreno i sve je potpuno prazno. Gillez Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu vidjeli su u slici pustinje moment stvaranja povijesti kao poprečno-prugastoga prostora ukrižavanja perspektiva. Kako izgledaju te perspektive i kakva im je uopće vjerodostojnost? Tri paradigme Teorija suvremene umjetnosti od 1989. godine do danas određena je nastojanjem dekonstrukcije jedne vladajuće ideje iz koje se objašnjava svaki mogući zbiljski umjetnički projekt i njegova realizacija. Ne postoji kraljevski put u središte problema. Najznačajnije teorije suvremene umjetnosti istodobno su i paradigme za objašnjenje odnosa između svijeta, društva, politike, kulture i umjetnosti u doba post-povijesti. Tri su paradigme najvjerodostojnije stoga što teorijski odgovaraju biti našeg vremena. Pod njihovim okriljem i u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti odnosnog perioda moguće je prepoznati moć kreativnog prisvajanja područja alternative svijetu neoimperijalnog globalitarnog poretka u kojem umjetnost postaje spektakularni kulturni pogon. Sve tri paradigme odgovaraju na pitanje o smislu suvremene umjetnosti u svijetu nakon uspostave jedinstvenog ideologijsko-političkog i ekonomskog modela globalizacije. Njihova je temeljna značajka određena uvidom u nužnosti prevrednovanja nasljeđa moderne i avangardne umjetnosti, tradicionalne estetike i post-estetike, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti i fenomenologije slike. Prva je paradigma repolitizacija umjetnosti, druga reestetizacija svijeta života, a treća vizualni/slikovni obrat (visual/iconic turn). Najznačajniji teoretičar prve paradigme je Boris Groys, druge Dieter Mersch, a treće skupina različitih povjesničara umjetnosti, filozofa umjetnosti, sociologa znanosti i vizualnih teoretičara poput Gottfrieda Boehma, Hansa Beltinga, Petera Sloterdijka, Brune Latoura i W.J.T. Mitchella. (1) Razumijevanje suvremene umjetnosti kraja XX. i početka XXI. stoljeća čini se neodjeljivim od novih radikalno-kritičkih pokušaja teorije (filozofije, sociologije, psihoanalize) u objašnjenju djelovanja ideologije globalizacije i globalizma. Okret od uvida da s krajem komunizma nastupa „kraj povijesti“ kao svijet liberalne demokracije i globalnoga kapitalizma događa se upravo obnovom različitih neomarksističkih i postmarksističkih teorija povijesti. Dostatno je spomenuti utjecajne radove Alaina Badioua, Slavoja Žižeka, Michaela Hardta i Antonia Negrija, Giorgioa Agambena i Paola Virnoa o novom pristupu „čovječnosti“ iz obzorja pitanja o granicama ljudskih prava. Od kritike globalnog kapitalizma i njegove biopolitičke produkcije čovjeka do utopijskih projekata prevladavanja robne strukture društva spektakla kreću se analize i teoretičara suvremene umjetnosti. Već spomenuta platforma Documente u Kasselu 2002. godine potvrđuje da je paradigma repolitizacije umjetnosti svojevrsna nova diskurzivna moć. Glavne teme umjetničke prakse istodobno su i glavne teme kritičke teorije globalizacije. To su oslobođenje Drugoga (žena, spolno-rodnih manjina, autentičnih naroda Trećega svijeta), otpor spektaklu moći potrošačkog društva, prava životinja, umjetnost kao utopijski prostor zajedništva izvan logike zapadnog (eurocentričnog) univerzalizma. Njemački filozof i teoretičar umjetnosti Boris Groys najbolje je artikulirao bit te paradigme. ( Boris Groys, Topologie der Kunst, C. Hanser, München, 2003.) Napuštanjem kategorija ljepote i uzvišenosti suvremena estetika i umjetnost postaju komunikacijske prakse. Ljepota je podređena modi, a mode su međusobno u stalnom sukobu i proturječju. Preobrazbom estetiziranog predmeta u svijet života dogodio se obrat. Svijet života podredio je svijet umjetnosti svojim svrhama. Glavna oznaka umjetnosti našega doba jest hiperprodukcija (fotografije, video umjetnosti, cyber umjetnosti, filma). Stoga je i teorija umjetnosti promijenila svoju normirajuću funkciju. Ona više ne diktira pojmovne okvire suvremenoj umjetnosti, nego ih tek slijedi, premda je odnos između teorije i suvremene umjetnosti prožet paradoksima. Nove estetike i teorije umjetnosti nastoje nametnuti velikim smotrama umjetnosti (Biennale u Veneciji, Documenta u Kasselu) temeljnu orijentaciju, pojmove, paradigmu, ako već nije moguće ostvariti neki kanon ili tipologiju „stila. U svojim analizama strategija suvremene umjetnosti Groys slijedi logiku povijesnih avangardi. Ako je sve postalo svijetom života kojim vlada biopolitika, onda je umjetnosti ostavljena mogućnost da se repolitizacijom njezina sadržaja uključi u kritički otpor svijetu globalnog kapitalizma. Groysova je pozicija socijalno-kritička i ontologijsko-politička. Repolitizirati umjetnost znači djelovati u skladu s temeljnim idejama avangarde o promjeni društvenih i životnih uvjeta reprodukcije samoga života. U takvom produžetku povijesnih avangardi drugim sredstvima umjetnost preuzima ulogu aktivnosti samoga života. Groys pripada krugu neomarksističkog kritičkog mišljenja. Nadahnuće za svoj teorijski rad nalazi u Adornu, Benjaminu, Debordu. Referirajući se na teorijske spise Foucaulta, Agambena i Hardta/Negrija, on biopolitiku povezuje s nužnošću repolitizacije umjetnosti. Nova biotehnologija otvara mogućnosti i granice istinskoga odnosa svijeta života s pitanjem „humanizma“. Od autonomije koja pripada modernoj umjetnosti suvremena umjetnost mora prijeći u aktivan, štoviše, aktivistički stav spram neoimperijalnog poretka globalnog kapitalizma. Paradigma repolitizacije umjetnosti izvedena je iz paradigme repolitizacije kulture, koju je sociologijski izveo Pierre Bourdieu. Pritom je očito da umjetnost ima autonoman status u odnosu na kulturu koja je ponajprije ideologijski aparat u sustavu globalnog kapitalizma. Umjetnost ne gubi svoju moć stvaranja novih svjetova time što se socijalno-kritički angažira u svijetu. Gdje su granice takvom angažmanu umjetnosti? Pitamo li odakle uopće potreba da se umjetnost repolitizira, nalazimo se pred izazovom kritike jedne paradigme koja svoj program izvodi iz nadređene društveno-političke i kulturalne kritike postojećeg. Kao i druge dvije paradigme teorije suvremene umjetnosti i Groysova repolitizacija umjetnosti nije drugo negoli obnova potencijala avangarde u doba kraja avangarde. Prevladavajuća forma umjetničke intervencije u društvo pod vlašću ideologija jest konceptualno-performativni čin otvaranja svijesti o problemu perverzije ljudske slobode. Dekonstrukcija tijela u prostoru perverzije ljudske slobode, ikonoklastički čin razaranja nove vizualnosti u funkciji spektakla kapitala, umrežavanje kolektivnih inicijativa (community art) čine trijadu postupaka socijalno-kritičke funkcije umjetnosti u doba post-povijesti. Granice su te paradigme jednostavno u tome što na gubitak autonomnosti umjetnosti odgovara njezinom redukcijom na politiku. Kao i slučaju prve povijesne avangarde i ovdje se radi o redukciji izvornog sklopa umjetnosti. Kad se umjetnost reducira na društvo i politiku nestaje mogućnost bilo kakve alternative svijetu aktualnosti. Umjetnost postaje tek društveni komentar, politički aktivizam i sredstvo za druge svrhe. Groys i brojni zastupnici te paradigme nikad nisu radikalno-kritički izvršili dekonstrukciju cjelokupnog nasljeđa avangarde za proboj izvan funkcionalnog poretka novoga, aktualnosti i društvene participacije umjetnosti. Repolitizacija umjetnosti reduktivna je paradigma obnove staroga za novo doba biopolitike. Pritom se sam život još uvijek tretira kao društveno-kulturalno tijelo umjesto da se kritikom biopolitike izvede kritika svake potrebe za novom politizacijom umjetnosti. (2) Reestetizacija svijeta života ne odnosi se toliko na usmjeravanje umjetničkih praksi u doba post-povijesti koliko na problem ispitivanja mogućnosti da se umjetnost misli iz sebe same kao novi estetički „događaj“ (Ereignis). Tako se od 1989. do danas pojavilo relativno mnogo teorijskih pokušaja „novih estetika“ (pojavljivanja, insceniranja, performativnosti). Sve su to odgovori na uočeni problem da se suvremena umjetnost više ne može razumjeti polazeći od masivne ontologije lijepog i uzvišenog. Najzanimljiviji predstavnik te paradigme zacijelo je njemački filozof i teoretičar medija Dieter Mersch. On je artikulirao novi jezik i pojmovni okvir za situaciju post-povijesne konstelacije umjetnosti kao događaja i aure (Heidegger-Benjamin) u okružju performativne prakse suvremene umjetnosti. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Za Merscha su tri estetike uvučene u vrtlog modernoga doba: estetika tradicije, umjetničkoga djela i avangarde. Konceptualna razlika između moderne i suvremene umjetnosti odgovara nekovrsnom „epistemologijskom rezu“. Tako je za modernu umjetnost mjerodavna estetika djela, a za suvremenu estetika događaja. Nepredmetnost apstraktnog slikarstva i ikonoklazam avangarde uvode u prostor-vrijeme reestetizacije svijeta života zato što se u njemu odigrava događaj performativnog odnosa čovjeka i svijeta kao događaj bljeska svijeta. Event art, happening, instalacije i performansi od 60-ih godina i razdoblja druge povijesne avangarde do danas u vizualnim umjetnostima više ništa ne prikazuju. To je meta-umjetnost događaja. Ona se odigrava u svijetu života, jer je djelo u tradicionalnom značenju autonomnog umjetničkog djela nadomješteno produkcijom samoga života kao umjetničkoga događaja koje djelu oduzima pravo na izvornost. Performativnost je za Merscha stoga temeljna kategorija umjetničkoga događaja. Povijesni trenutak nastanka performativnog događaja umjetnosti u XX. stoljeću bio je dadaizam. Za suvremenu umjetnost od 60.-ih godina do danas jedino je važan čin, djelovanje, trenutak intervencije u prostor, provokacija društvenoga stanja, rušenje tabua, komunikacija s okolinom, interakcija i inscenacija. Performativni projekti zbivaju se u vremenu izvan vulgarne metafizičke vremenitosti (prošlost-sadašnjost-budućnost). Oni s virtualno neprikazivi. Događaju se u trenutku. Fotografija, video, film, novi mediji nisu otuda samo tehnologijski i medijalno instrumenti reestetizacije svijeta života, nego se kroz njih i s njima suvremena umjetnost događa kao djelotvorni način otvaranja života samoga. Temeljne kategorije performativne estetike su (1) destrukcija, (2) samoreferencija i (3) paradoks. Umjetnik destruira prethodno djelo moderne epohe svojim samoreferentnim tijelom-u-pokretu i paradoksalno ga iznova „stvara“ razarajući njegovu auru. Performativnost nije estetika lijepoga ni ružnoga. Odbijajući redukciju na politiku, društvo ili bilo koji derivat moderne tvorbe čovjeka kao autonomnog subjekta povijesti, paradigma reestetizacije svijeta života smatra performativni događaj krajnjom točkom sublimacije suvremene umjetnosti. Problem je svih pokušaja obnove onog estetičkog u svijetu bez vladavine jednog vrhovnog načela, uzroka i svrhe u tome što time vraćaju mogućnost neke vjere u nedovršeni projekt moderne. Merschova estetika performativnoga za razliku od repolitizacije umjetnosti ostavlja otvorenim izgled prevladavanja umjetnosti kao puke društvene kritike. Ako se umjetnost ne može reducirati na društvenu, političku i kulturalnu moć stvaranja novih svjetova, ipak ostaje upitnim koliko je krhkost događaja performativnosti osigurana od pritiska samoga života koji umjetnosti oduzima njezinu povijesnu bit. (3) Vizualni/slikovni obrat skupno je ime za različite pokušaje obnove moći onog vidljivog i slikovnog spram vladavine logocentrizma. Drugim riječima, slici u novim medijskim uvjetima reprodukcije svijeta nastoji se dati vlastito pravo na autonomnost. Vizualna konstrukcija kulture odgovara slikovnome obratu u suvremenoj umjetnosti. To, dakako, ne znači da bismo mogli jednostavno kazati kako smo svjedoci obnove slikarstva ili nekog tradicionalnog medija prikazivanja umjetnosti u doba posvemašnje digitalizacije vizualnoga. Projekti nastali početkom XXI. stoljeća u interdisciplinarnoj suradnji filozofa, povjesničara umjetnosti, sociologa, mediologa, prirodnih znanstvenika i umjetnika obilježavaju djelatnost ZKM-a iz Karlsruhea i projekta ICONIC TURN iz čega je nastala teorija o znanosti o slici. (Bruno Latour/Peter Weibel, „What is Iconoclash?“, u: Bruno Latour/Peter Weibel (ur.), ICONOCLASH: Beyond the Image in the Science, Religion and Art, The MIT Press, Massachusetts, Karlsruhe-London-Cambridge, 2002., Christa Maar/Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., Klaus-Sachs Hombach (ur.), Znanost o slici: discipline, teme, metode, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.) Među brojnim teoretičarima te paradigme izdvojit ću W.J.T. Mitchella ponajprije stoga što je iz epistemologijskih razloga u svojoj kritici filozofije jezika Rortyja i neopragmatista stvorio pretpostavke za dalekosežni teorijski obrat (pictorial/visualistic turn). (W.J.T. Mitchell, Iconology: Image, Text, Ideology, Chicago University Press, Chicago, 1986., Picture Theory, Chicago University Press, Chicago, 1994., What Do Pictures Want? The Lives and Loves of Images, Chicago University Press, Chicago, 2005.) Slika se nakon dugovjeke dominacije teksta i govora odsada razmatra kao autonomno polje značenja. Ona pripada vizualnoj konstrukciji svijeta u doba medija. Sama je sebi prethodeća i sama sebi nadređujuća. Takav ikonocentrizam proizlazi iz temeljne Mitchellove postavke o vizualnoj konstrukciji zbilje kao obratu teorije kulturalnih studija. Umjesto kulture koja zbilju uređuje prema svojim kodovima, vizualnost je u doba post-povijesti upravo presudna. Slike imaju svoju povijest, višak značenja i vlastitu vizualnu logiku. Naše područje autonomne vizualnosti određeno je semantičkim i semiotičkim kontekstom. U njemu se slike pojavljuju kao nositelji značenja i kao same znakovne strukture suvremenoga svijeta. Slike su ikonocentrični krug medijalne kulture vizualnosti. Ali njihova je moć upravo stoga varljivom. U analizi biokibernetike Mitchell povezuje priču o umjetno stvorenome životu i kompjutorskoj tehnologiji. Biokibernetika nije tek informacijsko-komunikacijska zgoda unutar koje život i umjetnost posjeduju posve drukčije karakteristike. Posrijedi je komunikacijska zajednica koja funkcionira prema modelu kalkulacije i propozicije. Tradicionalne kategorije koje je još koristio Roland Barthes u analizi fotografije analognog doba – memorija, fantazija, osjećaj, doživljaj, sličnost – nestaju u digitalno doba. Pojam nove slike (image) za razliku od onog što određuje moderni pojam slike (picture) kao pikturalnost materijala, izraza i forme u novom se kontekstu uvelike mijenja. Posljedice biokibernetičke revolucije u odnosu na status slike dalekosežne su za promišljanje vizualnog/slikovnoga obrata. Prva je posljedica gubitak izvornika i kopije. Umjesto aure umjetničkoga djela (Benjamin) prisustvujemo nadomještanju aure duhom kopije. Digitalna fotografija više ne prikazuje, nego generira zbilju kao hiperrealistični događaj. Druga je posljedica preobrazba odnosa umjetnika i djela putem modela koji u sebi ima svojstva alata i aparata. Kamerman je nadomješten dizajnerom, zbilja simulakrumom događaja, a cyber umjetnik danas operira s posve drukčijim pojmom zbilje negoli umjetnik analogne estetike. Treća posljedica je nemogućnost prikazivanja i reprezentiranja slike zbilje. Riječ je, naprotiv, o generiranju medijalno određene zbilje (filmovi poput Matrixa). Mitchellova je zasluga za teoriju suvremene umjetnosti u tome što je utemeljio vizualne studije. (Inter)disciplinarna znanost suradnje različitih disciplina u razmatranju fenomena slike i vizualnosti pridonijela je drukčijem razumijevanju medija u doba biokibernetičke reprodukcije. U otrgnuću od „prirodnoga svijeta“ (jezika, simbola, povijesti) cijeli je svijet medijalno organiziran. Mreža odnosa u vizualnoj konstrukciji zbilje određuje odsad svijet i umjetnost kao komunikacijske strukture. Problem s cjelokupnim naumom vizualnog/slikovnoga obrata jest u ikonocentrizmu vizualnih studija. Nakon oslobođenja slike od teksta i govora, sama se slika generira na drukčiji način od tradicionalnog teksta. No, slika nije onkraj teksta, nego je već od samog početka avangarde tekst slikovno reprezentiran. Stoga je čin dekonstrukcije teksta i filozofije jezika opravdan samo u onoj mjeri u kojoj ne otvara mogućnost novog totaliteta odnosa u kojem slikovnost prethodi svakom drugom ljudskom odnosu spram svijeta. Suvremena umjetnost u okrilju paradigme vizualnog/slikovnoga obrata tek je jedan od isječaka složene strukture zbilje koja se artikulira medijalno. Ako bismo htjeli biti radikalni, valjalo bi reći da program vizualnih studija kao vizualne kulture za naše doba post-povijesti iziskuje nešto mnogo važnije od širenja područja kulture na svijet života. Vizualni studiji i slikovnost medijalnoga doba samo su „ogledalo“ iste nelagode drugim sredstvima. Naime, riječ je o skrivenom deontologizmu kulture koja se oslobađa svih grijehova avangarde time što umjesto društva postavlja kulturu slike i biokibernetički život na vrh svoje spoznajne piramide. Ikonoklazam avangarde završava, paradoksalno, raskošnom vizualizacijom zbilje generirane iz „strojeva ideja“. Svijet umjetnosti u kojem živimo više nije ni svijet, a umjetnost je iz njega odavno nestala preobrazivši se u mnoštvo likova i figura poput medijske, virtualne, digitalne umjetnosti. Što u tim metamorfozama neprestano preostaje jest samo jedno: događaj i djelo imaterijalne i autopoetičke kreativnosti koja više ne proizlazi iz zbilje, nego iz čistih ideja. Konceptualna umjetnost samo je vidljivi fenomen tog procesa bolnog izlaska iz svijeta slikovne fascinacije koja opčinjava i kad ništa ne prikazuje. Izgledi? Iz svega je razvidno da se u teoriji suvremene umjetnosti odigrava posljednji čin odavno nerazriješenih pitanja. Kako pristupiti suvremenoj umjetnosti bez nakane da se njezinim događajima i djelima ne pripisuju preostaci metafizičke estetike ljepote, uzvišenosti, privida? Traži li filozofija u biti suvremene umjetnosti pod vidom svoje realizacije tek slamku spasa za održavanje na životu onog što još zovemo estetikom? Ako se filozofija u tom post-povijesnome sklopu još uvijek kani održati, onda više nije njezino temeljno pitanje što je bit suvremene umjetnosti, nego čemu još uopće suvremena umjetnost ako je njezin „svijet“ postao filozofijski realiziran u znanstvenome proizvođenju predmeta/objekata iz čistih (strojeva) ideja? Pred suvremenom je umjetnošću i njezinom teorijom izazov drugoga početka. Umjesto vrtnje u krugu i tautologijskog stava o tome da suvremena umjetnost odgovara svijetu kakav jest i kakav je nužno moguć sada i ovdje, možda je doista sazrelo vrijeme da se postavi pitanje o smislu jednog i drugog (suvremene umjetnosti i njezine teorije) pitanjem o njihovoj budućnosti koju više ne projektiraju ni utopije ni eshatologije, nego ju generira sama slikovnost slike bez svojeg svijeta. No, ima li uopće takve budućnosti koja ne bi bila saglediva iz ove totalne aktualnosti novoga koje sve proždire? (Poglavlje iz knjige KRITIKA/TEORIJA/POJMOVI U NOVOJ HRVATSKOJ UMJETNOSTI, prir. Krešimir Purgar, Art Magazin Kontura, Zagreb, 2017.)

January 21, 2025
O umjetnosti poezije

O umjetnosti poezije

Najbolje objašnjenje razlike smisla poezije i proze vjerojatno je ono koje je dao Paul Valéry. No, neću ovdje navoditi samog autora, već njegova sugovornika i uz njega možda i jednog od najznačajnijih pjesnika prve polovine 20. stoljeća, autora poeme Pusta zemlja (The Waste Land) iz 1922. godine, Thomasa S. Eliota iz eseja ‘Uvod u Umjetnost poezije Paula Valéyja’ u kojem kaže i ovo. ʺValéry smatra da je proza instrumentalna: njezin je cilj prenijeti neko značenje, dati informaciju, uvjeriti u istinu, usmjeriti akciju, a kad je ta poruka shvaćena, zanemarit ćemo na koji je način prenesena. Tako je i sa hodanjem ili trčanjem: naš je cilj doći na odredište. Jedina je vrijednost našeg kretanja ostvariti cilj koji smo sebi postavili. Međutim, cilj plesa je ples po sebi. Slično je i s poezijom: pjesma postoji zbog nje same – u pjesmi uživamo kao što uživamo u plesu, a što se tiče riječi, umjesto da, takoreći gledamo kroz njih, mi gledamo u riječi.ʺ (Thomas S. Eliot, ‘Uvod u Umjetnost poezije Paula Valéyja’, Tvrđa, br. 1-2/2021., str. 130. S engleskoga preveo Miloš Đurđević) Što ovdje biva iskazano u prijenosu ideja jednog pjesnika ideja kao što je to bio Valéry u tumačenju drugoga pjesnika ideja kao što je to bio Eliot? Ponajprije, da je proza sredstvo kazivanja književnosti, a poezija svrha. Iako se to u tekstu ne izvodi, možda je moguće ovaj obrat iz svrhe u sredstvo odrediti povijesnim procesom profaniranja moći Riječi kojim književnost nije postala pukom komunikacijskom djelatnošću zabavljanja publike, jer je u 20. stoljeću poezija postala ono što su najavljivali i Charles Baudelaire i Walt Whitman, naime sredstvo proze u činu poetiziranja svijeta svedenog na logiku banalnosti, trivijalnosti i običnosti. Uostalom, kako uopće pjevati u tom stalnome raščovječenju i rasvjetovljenju, u tom procesu onog što sociolog Max Weber naziva raščaravanjem (Entzauberung)? Obojica, i Valéry i Eliot bili su na najvišoj razini refleksije o tome u svojim esejističkim djelima. No, problem koji se ovdje postavlja u svojoj neodredljivosti proizlazi otuda što je poezija već u grčkome jeziku bit umjetnosti, poiesis, i kazivanje koje dolazi iz mitskoga govora, te ujedno prethodi i filozofiji, pa nije začudno zašto Heidegger u svojem razračunavanju s vladavinom tehničkoga jezika znanosti koje njemački naziva Rechnen, ili računajuće mišljenje, ponalazi alternativu u tzv. kazivajućem ili mitopoetskome mišljenju, njemački Dichten. Uistinu, ovo kazivajuće pjesnikovanje svijeta nalik je plesu koji ima svrhu u samom sebi. Ipak, ta samosvrha samo je privid. Jer ples je umjetnost mitskoga pojavljivanja tijela u prikazivanju-predstavljanju odnosa besmrtnika i smrtnika, pa mu je od iskona ona najviša svrha izvan užitka u tjelesnoj sinesteziji plesača, pjesme i prostora u kojem se odigrava uz pratnju glazbe ili bez nje. Poezija samo u odnosu na prozu može biti samosvrha, ali ne i izvan tog odnosa. Proza, pak, samo kao nastavak poezije drugim sredstvima postaje ono što Habermas naziva komunikacijskom instrumentalnošću. Čini se stoga da Eliotovo objašnjenje onoga što Valéry iznosi kao credo u Umjetnosti poezije valja fenomenologijski zagraditi, učiniti jedan nužan epoché. Zašto? Zato što i sam Eliot u nastavku svojih razmišljanja uz Valéryjevu art poétique jasno pokazuje da je taj odnos sredstvo-svrha, ontologijski kazano odnos autentičnosti i vulgarnosti uporabe jezika kao govora u književnosti postao neprimjeren čim je u 20. stoljeću u mnogim slučajevima došlo do preklapanja i stapanja poezije i proze, do njihova prožimanja i veličanstvene sinteze, što nije nipošto značilo da više ne možemo razlikovati pjesnike i prozne pisce. Posve suprotno, autonomija je ovih književnih diskursa ostala nedodirljiva i u doba posvemašnje depoetizacije kao i gubitka pripovjednosti vremena koje protječe u znaku tehnosfere. Stoga se Eliot obraća ranome eseju Paula Valéryja iz 1899. godine ‘O književnoj tehnici’ i navodi ovo ključno mjesto koje razrješava aporiju poezije i proze. ʺ… potpuna nova i moderna koncepcija pjesnika. On više nije zapušteni luđak koji čitavu pjesmu piše u jednoj grozničavoj noći; on je hladnokrvni znanstvenik, gotovo matematičar, u službi suptilnog sanjara. Njegove najdulje pjesme nikad nemaju više od stotinjak stihova… Pripazit će da na papir ne baci sve što mu je u sretnim trenutcima šapnula Muza slobodnih asocijacija. Naprotiv, sve što je zamislio, osjetio, sanjao i nakanio bit će prosijano, vagnuto, pročišćeno, podvrgnuto formi i zgusnuto koliko je god moguće kako bi je osnažilo ono što je izgubila na duljini: sonet će, na primjer, biti istinska kvintesencija, hrana, koncentrirani i destilirani sok, sažet u četrnaest stihova i pomno komponiran s mišlju o konačnom i premoćnom učinku.ʺ(str. 131.) Da, to je ta ‘epohalna promjena’, to utonuće u čarobnu moć onog Rechnen, ali ne kao suprotnosti spram Dichten, već kao komplementarnosti bez koje nema mogućnosti da umjetnost ostane i nadalje možda još duhovna potreba čovjeka u svijetu vladavine puste zemlje. Ne treba nas ovdje obeshrabrivati činjenica da unatoč tom fantomu pjesnika kao hladnokrvnoga znanstvenika publika sve manje čita poeziju, ako tu ne ubrojimo slušanje poezije u nesnosnoj para-angažiranosti rapa i hip-hop glazbe. Stvar je jasna. Izvan logike sredstvo-svrha život književnosti kao kazivajuće biti govora može izdržati i ovu pošast koja je već došla, a sastoji se u programiranju umjetne inteligencije u stvaranju književnoga djela, pjesme ili proze bez šapata ‘Muze slobodnih asocijacija’. Može izdržati, kažem, ali samo ako jezik ne bude posve tehnologiziran bujicom slika koje ulaze već u posljednju oazu slobode čovjeka i poput filma-ideje Wima Wendersa, Do kraja svijeta (Until the End of the World) kontroliraju njegove snove.

January 20, 2025
Prebolijevanje povijesti i nadolazeća zajednica

Prebolijevanje povijesti i nadolazeća zajednica

Može li suvremena umjetnost pružiti mogućnost spasonosnoga obrata čovjeka? Ovo pitanje nije više stvar estetike ni umjetnosti kao događaja novoga. S njime otpočinje poredak drukčije povijesti od one koja je završila na groblju metafizike. U doba tehno-znanosti čini se da je pitanje o onome spasonosnome možda tek preostatak jednog drugoga zahtjeva. Suvremena umjetnost upravo „danas“ njime operira. Alain Badiou odlučno tvrdi da s krajem estetike u njezinu teorijskome nadzoru nad svijetom umjetnosti ono što preostaje samoj umjetnosti nije drugo negoli razotkriće procedura istine. (Alain Badiou, Petite Manuel d’inesthétique, Seuil, Pariz, 1998.) Ako, dakle, obrat čovjeka više nije tek moguć povratkom u okrilje tradicionalnih sustava vjere i etike, jedino što preostaje proizlazi iz krhkoga tkanja događaja. Umjetnost otuda tek zadobiva svoj izgubljeni smisao. No, umjesto da se „smisao“ pronalazi u nečem izvanjskome, događaj umjetničkoga djelovanja postaje sam u sebi istinom kao spasonosnim obratom čovjeka. Problem koji od početka avangardne umjetnosti u prvoj polovini 20. stoljeća leži u idejnome sklopu života kao umjetnosti jest u razlici između dva temeljna pristupa događaju. Riječ je, naime, o dvije svojevrsne „okupacije“ teritorija. Na njemu se odvija borba za ustanovljenjem „procedura istine“. Prvi pristup vjeru nadomještava politikom-ideologijom, a drugi zamjenjuje etiku estetizacijom društvenih odnosa. Spasonosno u samoj „biti“ umjetnosti može se pojaviti jedino iz novoga događaja. A taj događaj dokida potrebu za nadomjeskom. Što se podrazumijeva u pojmu nadomjeska? Jednostavno, već od novoga vijeka suverenost politike pretpostavlja nestanak religije iz područja javnoga života. Bog se metafizike povlači u skrovitost (ne)djelovanja. Suspenzija i neutraliziranje ideje početka, temelja, razloga odlučuje o mogućnosti novoga početka. U političkoj antropologiji Hannah Arendt pokazuje se misterij nastanka novoga. Izvan bilo kakve službe izvanjskome uzroku djelovanja, nesvodljivost umjetnosti na religiju ili politiku postaje credo slobode stvaranja novoga. (Žarko Paić, „Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-568.) No, važno je istaknuti da je politika-ideologija totalitarnih pokreta u 20. stoljeću – talijanskoga fašizma, njemačkoga nacizma i sovjetskoga komunizma – podjarmila ljepotu i uzvišenost umjetnosti u ime „viših ciljeva“ arijevske rase, mistike organski shvaćene nacije, kolektivizma proleterske klase. Vladavina nadomjeska u ime „posljednje istine“ novoga sekularnoga božanstva prisutna je i u formalno čistome, drugome pristupu koji zagovara estetizaciju modernoga društva. Ali, umjesto službe rasi, narodu i klasi pod krinkom neutralne estetske proizvodnje uvijek se radi o pseudo-autonomiji umjetnosti u srazu s nasiljem političko-ideologijskih poredaka totalitarne moći. Heidegger je u predavanjima s kraja 1930-ih godina oboje odredio tek funkcijama moderne tehnike. Nestanak djela, pa čak i same umjetnosti, svjedoči o usponu dva ekstrema – estetskoga kiča i političke propagande. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997., str. 31.) Kada se to ima u vidu, tada treba dostojno postupati s „istinom“ u njezinoj otvorenosti onkraj dviju opasnosti. Ako se umjetnost odveć približi prvoj ili drugoj suspenziji vjere i etike u ime političke moći i estetskoga ukusa, nalazimo se upregnuti u pogon neprestanih preobrazbi već odavno pokorenoga života drugim ništavnim svrhama. To posebno vrijedi za suočenje suvremene umjetnosti s dijaboličkim zlom u povijesti 20. stoljeća. Kao opreka vjeri i etici te ujedno kao njezin nadomjestak zlo se pojavljuje u tehničkoj formi koncentracijskoga logora. Kako to objašnjava Jean-François Lyotard upućivanjem na film Claudea Lanzmanna Shoah, kraj mogućnosti modernih metapripovijesti (Bog, duh, rad, želja) s kojim se opisuje zbiljski svijet proizlazi iz onoga što logor obuhvaća u dvostrukoj prirodi uništenja poretka europskih nacija-država. Dvostruka priroda paradigme koncentracijskoga logora pretpostavlja: (1) isključenje Drugih iz korpusa urođenih pripadnika naroda kao organske zajednice „krvi i tla“ (Židovi, Romi, slavenski narodi, homoseksualci); (2) preobrazbu nasilja nad Drugime u tehničko pitanje uništenja tragova njegove biološke i kulturne opstojnosti. U ovome je na djelu ozbiljenje moderne biopolitike kao tanatopolitike. (Timothy C. Campbell, Improper Life: Technology and Biopolitics from Heidegger to Agamben, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2011.) Za nacistički sustav zločina to postaje elementarnom činjenicom funkcioniranja društveno-državnoga stroja. Isključene su sve mogućnosti unutarnjega otpora. Kada je Adorno u svojoj glasovitoj izreci da se nakon Auschwitza ne može pisati poezija otvorio pitanje granice pojma uzvišenosti i zla, već je u iskazu bilo nešto zaprepašćujuće neiskazano. Umjetnost pred silinom dijaboličkoga zla gubi svoje posljednje utočište spasa. Uzvišenost, naime, od Kanta pripada području etičke dimenzije ljepote umjetničkoga djela. Kada na njegovo mjesto zasjeda estetski objekt ništa se bitno ne mijenja. Tragovi života kao umjetničkoga događaja sada preuzimaju oznake same uzvišenosti poput neprikazivosti i neizrecivosti onog što uopće omogućuje umjetnost u njezinome prikazivanju i kazivanju događaja. Odgovor na Adornovu negativnu estetiku djela nakon Auschwitza zapravo je jednostavan. Bog je podarivao uzvišenosti mjesto odsutnoga označitelja. Zlo, naprotiv, tvori protupojam božanskoga. Zato se ne može pojmovno zasnovati. Posrijedi je tek nijekanje dobra. Umjesto etičkoga dispozitiva moći sada je na djelu estetsko zasnivanje događaja. Na taj način sjećanje i pamćenje postaju svjedočanstvom izostajanja Boga iz povijesti. Suspenzija božanskoga zbiva se u ime nadolazeće zajednice. Uzvišenost više ne pripada etičkome obzorju vjere u svijet. Nakon iskustva nacističkih logora smrti u svim svojim satelitskim verzijama priključenja „novome europskome poretku“ totalitarizma, uzvišeno se pojavljuje regulativnim načelom nečega što u sebi pohranjuje istinu, krivnju i oprost. Nisu to više metafizički pojmovi etike. Oni sada tvore sklop osjećaja i doživljaja jedne nove uzvišenosti. Prebolijevanjem trauma prošlosti s njome se otvara novo poglavlje posve drukčije povijesti. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Remnants of Auschwitz: The Witness and the Archive, Zone Books, New York, 2002.) Sjećanje na počinjeno zlo u koncentracijskome logoru briše se u ime „normalnosti“ zbilje „sada“ i „ovdje“. Šutnja o onome što se dogodilo, paradoksalno, ne stvara mogućnost zaborava povijesti. Posve suprotno, zabrana govora o čudovišnome događaju dijaboličkoga zla tek stvara mogućnost njegove strahotne mistike u oživljavanju tragova u sadašnjosti. Nemogućnost govora o događaju postaje znak umrtvljivanja kritičkoga mišljenja. Umjesto govora o povijesti bez straha sve postaje selektivni zaborav povijesti i kontrola pamćenja s obzirom na granice između uzvišenosti i zla. Lyotard je upravo stoga otvorio druge mogućnosti mišljenju događaja. Iz onog što je drukčije od Istoga stječe se pravo na istinu kao pravo na govor o onome čudovišnome u samome događaju. Pravo na istinu kao pravo na govor iziskuje neizravan i nereprezentacijski govor. (Jean-François Lyotard, Heidegger and „the Jews“, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1997.) Nije li baš takav način pristupa događaju put koji podastire suvremena umjetnosti s onu stranu pogubnih alternativa politike-ideologije i estetskoga poretka? Ali što je to „drukčije od Istoga“ odakle proizlazi mogućnost drukčijega govora o događaju nečuvenoga zla? Je li ta mogućnost dana u sjećanju „na“ događaj ili se sjećanje mora preobraziti u pamćenje, trag u medijalnost, pismo u arhiv, tijelo života u tijelo umjetnosti? (Žarko Paić, „Događaj i razlika: Performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“, Filozofska istraživanja, God. 33, br. 1/2013. str. 5-20.) I naposljetku, kako i kada postaje uopće legitimno otvoriti mogućnosti suočenja s pitanjem granica između uzvišenosti i zla ako već samo muzealiziranje povijesti u doba tehno-znanosti sve dogođeno vizualizira kao artefakt i informaciju u bazama podataka? Nema nikakve sumnje da o događaju ne presuđuje tek poredak procedura činjenica. Pečat na procedure istine udara ipak netko treći. U iskazanome nema naivne iluzije o prepuštanju povijesti neutralnoj historiografskoj znanosti. Još manje bi bilo smisleno očekivati da će događaj biti protumačen u svijesti suvremenika samorazumljivim i otuda neproblematskim bez oprečnih tumačenja. Pečat ne udara, dakle, samo vrijeme. Utiskava ga u meko tkivo povijesti borba za istinom vremena. S njom se sučeljuju neposredni i posredni baštinici krvnika i žrtava. U tom jazu svjetova suvremena umjetnost događaja svoja djela postavlja u javni prostor da bi govor o nadolazećoj zajednici bio uopće moguć. Umjetnost postavljanja u javni prostor nije nipošto tek instalacija tragova i arhiviranja pamćenja protiv zaborava. Radi se o nečem mnogo vjerodostojnijem. Istina, osvješćivanje krivnje i oprost otvaraju prostor za slobodu novoga početka. Prekidanjem s krugom mahnitosti mržnje u njezinim intenzitetima tek može otpočeti drukčiji svijet povjerenja i otvorenosti. Mrtve treba dva puta pokopati. Govor o događaju valja osloboditi od težine priznanja. Šutnju treba uzvisiti sjećanjem na zlo bez ikakve druge namjere osim jasne i nedvosmislene geste prebolijevanja trauma povijesti. Kao u slučaju re-enactmenta u izvedbenoj praksi danas, iskustvo se traume prošlosti pojavljuje u tjelesnosti samoga događaja. Susret s traumom prošlosti ima formu onoga što Deleuze određuje izvanjskim šokom. Mišljenje se poput osjećaja i doživljaja proizvodi iz jednokratnosti događaja. Ništa ne dolazi iz unutarnje strukture tijela. Sve struji iz događaja izvanjskosti kao potresenost i susret sa svijetom. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, What Is Philosophy?, Columbia University Press, New York, 1994.) Zadatak suvremene umjetnosti postaje tako preispitivanje njezina „smisla“ u prolazu između političke propagande i estetskoga kiča. Ako se čak pokaže da umjetnost time gubi razlog opstojnosti, jer se događaj života otrgnuo razlici spram čina njegove refleksije u sjećanju, utoliko bolje za ono nadolazeće. Ne treba žaliti ni za čime što priječi ono jedino bitno – otvorenost novoga događaja u njegovoj nepredvidljivosti i slučaju prekida s poviješću kao traumom apsolutnoga zla. Umjetnost može čak i nestati u događaju totalne geste prebolijevanja krivnje i oprosta za ono počinjeno u vremenu. Nije li to cijena koju valja platiti za nešto mnogo više od bilo kakvog estetskoga uspjeha neke izložbe na tzv. provokativnu temu. Prošlo je vrijeme blaziranosti, šoka društvenih odnosa i spektakla angažirane umjetnosti. Dolazi vrijeme odlučne pripreme za konačno prebolijevanje povijesti. U katalogu izložbe Paula Theka/Luca Tymansa, naslovljene simptomatično Why?! u Berlinu 2012. godine pitanje-odgovor same umjetnosti suočene s uništenjem ljudskoga tijela označava ponajprije razračunavanje s povijesnom sviješću. Kroz povijest tog uništenja tijela-kao-povijesti označitelji se zla upisuju kroz eksperiment samoga uništenja Drugoga: od nacističkih zločinaca preko belgijske kolonijalne vladavine u Africi do globalnoga kapitalizma kao tehničkoga uništenja ljudskoga svijeta. (Paul Thek Luc Tuymans, Why?!, Distanz, Galerie Isabella Czarnowska, Berlin, 27.04. – 28.07.2012. Uvodni tekst Ulrich Loock, razgovor vodili: Julian Heynen, Harald Falckenberg, Luc Tuymans) Problem otuda nije više u nečemu što stoji „iza“ same strukture suvremene umjetnosti kao njezin sublimni Drugi, nego kako se ona može još uopće odrediti spram vlastitih iščezlih ishodišta. Eksperiment je znanstvena metoda istraživanja i proces razotkrića „prirode“ kao objekta. Kada ljudsko tijelo postaje eksperimentom totalnoga uništenja u ime rase, nacije, klase, nalazimo se u podzemlju povijesti. Izgubljeni tragovi tog procesa uništavanja nisu nestali u tamnome bezdanu. Oni su posvuda u krhkim temeljima naše suvremenosti. Izranjaju uvijek naizgled nenadano, a njihove krhotine imaju katkad ubojiti učinak na život suvremenika. Kako to uopće još prikazati i iskazati? Kako se suočiti s granicom uzvišenosti i zla danas, a da taj izazov ne postane tek jeftinim političko-ideologijskim sredstvom za druge svrhe ili pukim estetskim učinkom derealizacije nesvodljive „prirode“ onoga o čemu se možda više ništa ne može izreći? Vjerodostojan odgovor na to pitanje podastire suvremeni umjetnik Zlatko Kopljar u svojem projektu-instalaciji K 19. Sva je dosadašnja umjetnička djelatnost Zlatka Kopljara bila u znaku trostruke prisutnosti: (1) izvedbenoga događaja u javnome prostoru društvene interakcije; (2) video-instalacija i filma te (3) medijske reprezentacije događaja u foto-printovima. Ali ono što je zajedničko tom trojstvu izvedbenoga medijskoga događaja može se odrediti navlastitom politikom gestualnosti kao znaka uzvišene ekspresivnosti tijela samoga. (Vidi o tome: Miško Šuvaković, Mapiranje tijela/tijelom: o izvođenjima retoričkih figura tijela Zlatka Kopljara, Meandar, Zagreb, 2005.) Imenovanje projekata/izvedbi označeno je kafkijanskom kraticom K. Prezime izvoditelja pritom je samo jedna razina subjektnosti tijela. Broj ne upućuje na niz preobrazbi Istoga. Iz broja nastaje ono što je u sebi razlikovno. Tako se stvaraju nove mutacije identiteta. Kako se gestualnost preobražavala tijekom godina iz stanja otpora umjetnosti kao estetskoj sublimaciji, tako se i sam otpor tjelesnosti prebacivao iz jedne u drugu sferu: od medija do tehnologije, od javnoga prostora do ikonoklazma samoga života. Vrhunac je ovog procesa preobrazbi dosegnut u činu iziskivanja oprosta od subjekata/aktera globalnoga poretka moći kapitalizma i diktatura u suvremenome svijetu. Budući da takav svijet ne predstavlja ništa drugo negoli apstraktne mreže ekonomije-politike-kulture u kojima su sva čvorišta već prostori između kojih kapital protječe i stvara nove pukotine, nije neobično da se umjetnik tjelesnim figurama religiozne geste poniznosti i milosti obraćao središtima raspršene globalne moći: Capitolu u Washingtonu, parlamentu Velike Britanije, Dumi u Moskvi, sjedištu partijsko-državnoga kongresa u Pekingu. Na ulicama svjetskih gradova, u automobilskoj vrevi i kaosu, prigibao je koljena na pješačkim prijelazima. Skrušeno je pritom intervenirao u „normalnost“ svakidašnjega stroja života u kulturno različitim prijestolnicama globalnoga kapitalizma. Za razliku od nasilja imanentnoga ekonomiji-politici-kulturi umreženih društava korporativne civilizacije profita bez granica, gesta umjetnika ulazi u skrovito mjesto granice između etike i vjere u svijet drukčiji od ovoga „sada“ i „ovdje“. Što se čini zajedničkim svim Kopljarovim izvedbeno-medijalnim gestama otpora protiv tiranije korporativnoga ništavila nalazi se u stanju-između dvojega: (1) politici-ideologiji samoga stroja tijela-kao-mreže događaja u neprestanoj obnovi Istoga na svim razinama bez obzira na kulturne razlike i (2) estetici redizajniranja svijeta kao sublimnoga objekta želje za posjedovanjem same zagonetke života. Poniznost i milosrđe pritom nisu tek preostaci kršćanske izvorne etike događaja kao istine bez posredovanja institucija države i društva. Više je, dakako, u igri. Kroz gestualnost tijela koje prigiba koljena simboličkome stroju Realnoga i njegovim (ne)vidljivim formama moći progovara nepokorivost slobode. Ali ona ne iziskuje milost za sebe niti za Druge, nego se obraća samoj Moći kao takvoj u njezinim globalnim razmještenim središtima. Da, radi se o univerzalnoj krivnji. Ona je neiskupiva zato što je upisana u temelj jednoga bestemeljnoga svijeta. Samo takav svijet omogućuje da kapital kao subjekt-supstancija povijesnoga razvitka može biti istodobno oplođen u liberalno-demokratskoj formi države i u diktaturi neokomunizma, u srcu otvorenoga društva i u fašistički ustrojenoj organskoj zajednici. Logika i-i određuje vladavinu politike u doba entropije globalnoga kapitalizma. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. i Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Krivnja otuda ne može biti nešto čudovišno zagonetno u „biti“ ljudske praiskonske prirode. Poput arhetipa zla krivnja ne može biti nešto što se ne može racionalno utvrditi. Adresat je krivnje jasno određeni subjekt-akter univerzalne čudovišne moći. Ona nema ljudsko lice, ali ima konkretne aparate državnoga nasilja i savršeni ideologijski nadzor nad tijelom svojih umreženih izvršitelja. Čovjek se u takvom svijetu nužno pojavljuje desubjektiviranim tijelom kontrole. Stoga se poredak održava neprestanim uprizorenjem „izvanrednoga stanja“. Zlatko Kopljar od samoga početka više ne stvara nikakva nova djela ni objekte iz postojećega „svijeta“ koji je sam odavno postao estetskim objektom potrošnje ikona, simbola i fetiša. Što nadomještava tu proizvodnju objekata nije nipošto medijalnost događaja u znaku nove ideologije spektakla, kako to s Debordom i situacionistima postaje samorazumljivo nastankom integralne stvarnosti digitalnoga doba. (Tom McDonough (ur.), Guy Debord and the Situationist International: Texts and Documents,The MIT Press, Cambridge, London, 2002.)Nadomjestak djeluje poput samoorganizirane mreže kontingencije događaja u proizvodnji svijesti prema zahtjevima revizije povijesnoga vremena. Drugim riječima, ono što je u sporu između njemačkih historičara 1960-ih godina o relativizaciji zločina Holokausta i njemačke krivnje Jürgen Habermas nazvao revizionizmom povijesti ulazi u novi društveni kôd suspenzije i neutraliziranja krivnje. Kopljar postavlja samo tijelo života u medijalnome zaboravu povijesti u središte preispitivanja njegovih tamnih zona opstanka. To se odnosi podjednako na pojedinačno i kolektivno iskustvo. Isto se događa i s projektom ikonoklastičke instalacije K 19. Uz dodatak da je ovo zacijelo jedna od njegovih najradikalnijih izvedbi. Pitanje krivnje ne upućuje se više nekome izvan teritorija već odavno iščezle moći nacije-države. Ono je odlučno postavljeno suvremenicima. Tko, naime, koncentracijski logor Jasenovac i njegove strahote prešućuje, ili preuveličava broj žrtava zbog aktualnoga političkoga probitka jedne ideologije i njezinih sumnjivih ciljeva, ili, pak, ignorira njegovo značenje za nužnost prebolijevanja trauma povijesti u nadolazećoj zajednici događaja same istine, krivotvori slobodu mišljenja u doba demokracije. Svaka krivotvorina predstavlja skrnavljenje uzvišene ideje zajednice. Razlike između ljudi uspostavlja krhko vezivo tolerancije. Uistinu, s ovim se događajem umjetnost postavlja u stanje-između uzvišenosti i zla, a da istodobno time gubi svoje povlašteno tlo estetske igre i eksperimenta sa svijetom politike, društva, tehno-znanosti. Što preostaje od umjetnosti, da parafraziramo Agambenovo pitanje o preostatku vremena nakon Auschwitza, ne svodi se više uopće na pitanje krivnje. Radi se jednostavno o tragovima i arhivu tijela u bezdanu povijesti. Ne radi se više naprosto o nužnosti „odrađivanja prošlosti“, kako je Adorno nazvao operaciju kritičkoga razračunavanja s fašizmom u poslijeratnoj Njemačkoj, već o uzvišenoj gesti metafizičke pomirbe s poviješću suočenjem s njezinim mračnim i funkcionalno prerađenim tragovima u svakidašnjem životu. Nema govora o nakaradnome „miješanju kostiju“, kao što je neprimjerena lažna simetrija događaja zla u odnosu na totalitarne poretke fašizma i komunizma (Jasenovac i Bleiburg). Radi se, dakle, o mogućnosti otvorenosti druge povijesti. To se zbiva u znaku događaja s onu stranu dijaboličkoga zla fašizma i totalitarne politike sjećanja na žrtve u sjeni kolektivnoga zločina komunizma nad preživjelim pripadnicima vojski NDH-a. Što preostaje od umjetnosti u instalaciji s više od 25 tona cigli izvađenih iz tla uokolo teritorija ustaškoga logora smrti, jest upravo ono što samoj umjetnosti podaruje mogućnost otvorenosti bez pada u bezdan politike-ideologije i estetski poredak dekoracije tehničkoga svijeta. Zlatko Kopljar ne otvara pitanje krivnje kao sredstva za izvanjsku svrhu. Posve suprotno, na tragovima Jaspersova prekretna spisa Pitanje krivnje, (Vidi o tome: Žarko Paić, „Prebolijevanje zla: Jaspersovo Pitanje krivnje i granice njegove aktualnosti“, u: Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. str. 65-77.) u kojem se četiri razine osvješćivanja pojavljuju sklopom jedino smislenoga odnosa spram nečuvenoga zla eksterminacije Židova i zločina nacizma u 2. svjetskome ratu (kriminalna, politička, moralna i metafizička razina), ono što leži u stanju-između krivnje i zaborava povijesti nije kolektivno iskustvo preuzimanja odgovornosti za grijehe otaca. Instalacija progovara o sadašnjosti kao tragu i arhivu svjedočenja života samoga. Život u neizvjesnosti sadašnjosti ne želi više biti zagledan poput pogleda Angelusa Novusa sa slike Paula Kleea u prošlost kao katastrofu. Pogled neizbježno mora biti otvoren u ono nadolazeće. Uvid u zajednicu koja čuva spomen na žrtvenik povijesti mijenja značenje pogleda. Ali ne tek zato da bi ga apsolutno zlo upozoravalo na mogućnosti obnove u nekom „ljudskome“ licu postmoderne farse i groteske fašizma, nego zato što uzvišenost umjetnosti preuzima u svoje ruke krivnju za Druge. Kao što se kršćanska vjera izvorno obraća zajednici prinoseći žrtvu pojedinca slobodi i pravednosti nadolazećega svijeta, tako se etička perspektiva umjetnosti sada uzdiže do načela darovanosti zajednici bez uzvrata. (Jacques Derrida, Given Time: I. Counterfeit Money, The University of Chicago Press, Chicago-London, 1992., The Gift of Death, The University of Chicago Press, Chicago-London, 1995.) Što ne čine Drugi, to moraš činiti Ti! Tvoja je dužnost bezuvjetna. A tvoje pravo na govor o istini mora biti obvezujuće i za Druge. Ono što činiš, ne činiš protiv Drugih, nego činiš za dobrobit njih samih! Sv. Augustin o tome kaže i ovo: Initium ut esset homo creatus est – čovjek je stvoren da bi nastao (novi) početak. Kopljarova tjelesna gestualnost naposljetku se sabire u onom što pripada diskursu koje Lyotard smješta u simbolički i nereprezentacijski govor. Iako u instalaciji K 19 svjedočimo šutnji i neizrecivosti odsutnoga umjetnika (tijela-bez-slike?) poput Kieferove nigredo ili tamnetvari, težina nagomilanih cigli progovara iz dubine vremena (de profundis). Simbolički govor upućuje na žrtve. Ali one su bezimene. Ne mogu se svesti na zajednički nazivnik Drugih kao takvih. Žrtve su pojedinačne i pripadaju univerzalnoj partikularnosti nacije, naroda, vjeroispovijesti, društvene skupine (Srbi, Židovi, Romi, komunisti, hrvatski intelektualci). Simbolički govor nije govor skrivenih poruka s ključem za tajno čitanje. Ovo je otvoreno područje upisivanja-učitavanja bez kraja. Krug se ne zatvara sve dok u njemu kruže poruke bez konačnoga adresata. Povijest je stoga uvijek mahnitost kruga zločina i mržnje koja se odvija u spiralama. Probijanje kruga označava put u neproračunljivu budućnost susreta s onime što se ne može predstaviti kao što govor o prebolijevanju povijesti ne predstavlja ništa drugo nego rastresitu zemlju, natopljenu krvlju i pepelom, uništenjem i isključenjem Drugih iz zajednice. Paradoks je u tome što simbolički govor uvijek nešto predstavlja kao što Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića predstavlja upravo spomenik uzvišenosti života pod zvijezdama, a ne pobjedu smrti i užasa. U Kopljarevu K-19 simbolički se govor ne predstavlja ničime osim onime što je nabačeno kao trag i arhiv samoga nepokornoga života. Cigle razasute posvuda, izvađene iz rastresenoga tereta povijesti, kraj su svake simbolike bez konačnoga metafizičkoga oprosta. Što je to – oprost? Dvostruka je njegova moć prebolijevanja povijesti. S oprostom se ne izmiruju krvnik i žrtva u nekoj ludoj distopiji budućnosti bez etike. Jezik oprosta ne dolazi od subjekta krivnje i njegova nemogućega prosvjetljenja u budućnosti. Oprost proizlazi iz jezika kao kazivanja slobode kroz istinu događaja nadolazeće zajednice. Oprostom se svijet vraća u stanje iskonskoga pomirenja i oprostom se zbiva oproštaj od mahnite povijesti razaranja. Da bi život spasio suvremenike njihove vječne osude na borbu oprečnih svjetonazora, na njihove uspomene i svjedočenja tragike povijesti, potrebno je ono „treće“. Potrebno je istresti sve iz dubina do zadnje razine površine. Zlo mora prestati kada više ništa ne preostane u zemlji, kada se sve potisnuto i zlokobno istisne na tlo i postavljenjem u javni prostor umjetnost dovede do krajnjih granica uzvišene šutnje. Ako je šutnja o onome što se dogodilo u prošlosti strahotna cijena sjećanja na zločin protiv čovječnosti, onda je ono jedino što preostaje istinskoj umjetnosti da sebe samu preboli simboličkom šutnjom onoga što se uopće i ne može predstaviti nikako drukčije nego instalacijom materijala za gradnju (novoga). Što uistinu preostaje od povijesti nakon spoznaje da je sve tek uzaludan napor postati vijkom i maticom u stroju tehno-znanstvene „pustinje realnoga“, gdje svagda iznova revizija suvremene povijesti zahtijeva i reviziju „smisla“ suvremene umjetnosti? Zlatko Kopljar uzvišenom gestom odricanja od tijela kao subjekta/aktera događaja otvorio je temeljno pitanje suvremenosti: kako još govoriti o apsolutnome zlu povijesti ako više nema prostora ni za simbole ni za reprezentaciju događaja? Kako izaći iz zatvorenoga kruga mržnje i nepomirenosti sa nadolazećim svijetom bez dara istine, samoosvješćivanja krivnje i bezuvjetnoga oprosta na kraju svih krajeva? Paul Celan u pjesmi Grosse, Glühende Wölbung izgovara temeljne riječi svjedoka i svjedočenja istine vremena: Die Welt ist fort, Ich muss dich tragen… Svijet koji je prošao ostavlja nam teret čudovišnih bezdana. Ako ga ne preuzmemo na svoja leđa, nikad nećemo ispuniti našu ljudsku zadaću pod zvijezdama, pa makar umjetnost i propala pod tim teretom zauvijek.

January 19, 2025
Ideologija kao „industrija svijesti“

Ideologija kao „industrija svijesti“

Uz Theodora W. Adorna i Waltera Benjamina zacijelo je Siegfried Kracauer (1889-1966) jedan od najznačajnijih njemačkih intelektualaca židovskoga podrijetla povezanih sa znamenitom Frankfurtskom kritičkom teorijom društva, koji je svojim teoretskim uvidima pokazao kako kultura u formi novih medija poput fotografije i filma presudno oblikuje individualnu i masovnu svijet modernoga čovjeka. Iako su još za života njegove knjige poput Weimarskih eseja i Teorije filma bile zamjetno čitane,čini se da je Kracauer upravo u 21. stoljeću postao nezaobilaznim kulturalnim teoretičarem i to ne samo u području filmskih studija i filozofije filma. Kad je, naime, ugledni njemački izdavač Suhrkamp 2013. godine objavio njegove neobjavljene tekstove, bilješke, skice, koje je inače pisao u egzilu od 1936. do 1937-1938. godine u Francuskoj, pod nazivom Totalitarna propaganda s kritičkim pogovorom Theodora W. Adorna s nadnevkom 5. ožujka 1938. napisanim u New Yorku, postalo je bjelodano kako je posrijedi nabačaj nečeg toliko važnog za razumijevanje ne samo nacizma i njegova zlokobnog totalitarnoga ispiranja kolektivne svijesti Nijemaca od 1933-1945. godine. Štoviše, ovim se prilozima uspostavilo misaono posredovanje između totalne politike i kulture unutar i izvan nacističkoga kruga zatiranja svih oblika humaniteta u povijesti zapadnjačke civilizacije. Kracauer je na uistinu upečatljiv način spojio svoje esejističke tekstove o masovnoj kulturi u doba prije dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj s filmskom produkcijom koju će upravo nacizam u svojem ratnome pustošenju Europe i Sovjetskog Saveza dovesti do kristalizacije apsolutnoga zla. Ono što danas čini post-totalitarna propaganda Putinova zločinačkoga stroja u nastojanju da raskomada Ukrajinu i krene u preoblikovanje geopolitičke karte svijeta s vodećom ulogom Rusije ima svoje teoretsko razjašnjenje upravo u Kracauerovim tekstovima. Naime, Siegfried Kracauer razvio je jedinstveni način estetsko-političkoga mišljenja u svojim ogledima 1920-ih i 1930-ih godina. Među inima zacijelo je studija o njemačkome filmu od ekspresionizma do nacističke propagande paradigmatskom za razumijevanje drukčijega puta do tajne učinka ideologije u totalitarnim poretcima. Knjiga Od Caligarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkoga filma otvara problem odnosa između estetike i politike s obzirom na masovni utjecaj novoga medija kao što je film. (Siegfried Kracauer, From Caligari to Hitler: A Psychological History of the German Film, Princeton University Press, New Jersey, 1947/2004.) Blizina i isprepletenost refleksija o fotografiji i filmu, novome načinu kojim masovno društvo u industrijskome svijetu postaje subjektom-objektom događaja umjetnosti, te sveze između totalitarizma i ideologije kao estetsko-političkoga pokreta često dovodi do toga da se Kracauerova estetska teorija razmatra u ovisnosti od Benjaminove i Adornove. No, posve je jasno da je prilog Kracauera razjašnjenju funkcioniranja nacističke propagande moguće razumjeti tek iz njegove estetike. U nju su uključeni teorija filma i teorija masovne kulture. Pojmovi „masovnoga ornamenta“ i „ekspresije stvarnosti“ imaju status kinematičke tvorbe života kao pokreta. (Siegfried Kracauer, The Mass Ornament: Weimar Essays, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London, 1995.) Propaganda nikad nije puka manipulacija osjećajima i stavovima naroda, društvenih skupina i pojedinaca. Kracauer jasno pokazuje da je propaganda u totalitarnome poretku moguća samo zbog toga što je riječ o preobrazbi političkoga subjekta u masu. Ključne riječi modernog industrijskoga društva su pokret i masa. Mobilizacija otuda pretpostavlja neprestano kretanje spram nekoga cilja. Ali u tom kretanju nije riječ o pojedinačnome. Radi se o agregaciji objekata u prostoru i vremenu trenutačnosti, aktualnosti, onome „ovdje“ i „sada“. U tom sklopu se masa pojavljuje snagom buduće akcije. Ulazak masa u moderno društvo predstavlja jedan od najvažnijih događaja 20. stoljeća uopće. Sve kulturalne borbe kao sukobi ideologija mogući su tek onda kada umjesto razdvajanja na pojedinca i kolektiv u samo središte dolazi pojam mase u značenju amorfne sile. A njezina je neograničena moć u ekspresivnoj snazi razaranja (Kulturkampf). Bit nacističke propagande stoga se sastoji u pokušaju da masa kao pokret određuje što je smisao samoga kretanja i kamo uopće smjera ideja permanentne borbe za životni prostor (Lebensraum) njemačkoga naroda (Volk). Za Kracauera je odlučujuće u naci-propagandi oblikovanje specifičnoga „fašističkoga totaliteta. Ili ga doseže totalno mobiliziranje masa, ili ga uopće ne doseže“. (Siegfried Kracauer, Totalitäre Propaganda, Suhrkamp, Berlin, 2013, str. 43.) Pod totalitetom se shvaća ono što čini jezgru totalitarnoga poretka. Cjelina života ne dopušta nikakva razlomljenja. Jednako tako ono što povezuje kapitalizam, modernost i fašizam/nacizam nalazi se u sprezi tehnike kao totalne mobilizacije i ideologije kao propagande. Već je otuda bjelodano da ideologija ne može biti samostalnom duhovnom moći. Totalitet života zahtijeva totalnu kontrolu nad samim odvijanjem i razvitkom životnoga svijeta. Dokidanje razlike privatnoga i javnoga u svakodnevnome životu samo je izvanjska posljedica razaranja liberalne ideje autonomije građanskoga društva. Posrijedi je sada totalno razaranje ove prividne autonomije. Umjesto nje na djelu je posvemašnja transparencija života bez razlike između privatnosti i javnosti. Totalitet se života kontrolira zato što totalitarni poredak počiva na strahu od unutarnjih i vanjskih neprijatelja, budući da pojam mase u svojoj homogenosti nije lišen opasnosti razaranja jedinstva naroda i Partije, mase i Vođe. U tom pogledu je jasno da nacizam koristi kinematičku moć modernoga doba kao sredstvo iluzije i maskiranja stvarnosti i kao svrhu totalne mobilizacije masa. Između terora i rata, međutim, nalazi se neutralni svijet svakodnevice. Prikazuju ga filmovi kroz niz scena banalnosti i trivijalnosti, ali s osjećajima pokušaja dosezanja onoga sublimnoga. Razlog je u tome što film nije tek tehnički medij umjetnosti onoga realnoga, već prije svega ekspresija života u kretanju. Film stoga sjedinjuje dvije temeljne moći estetike modernoga doba – politiku i religiju. U nacizmu politika poprima značenje politizacije kao nadomjeska za religiju i mit. Religija, pak, postaje političkim događajem estetizacije svijeta. Nacistički mitinzi, vojne parade i sletovi, svetkovine i veličanje kulta tijela i prirode pripadaju u taj sklop. Moderni totalitarni pokreti po tome imaju zajedničke značajke jer gotovo svi ono sublimno projiciraju kroz tri temeljne ideje i prakse novoga života s onu stranu građanskoga svijeta: prirodu – tijelo – masu. Propagandni film u totalitarnoj državi onoliko je uspio koliko čitavu stvarnost prikazuje kao totalnu mobilizaciju masa. U tom smislu nije slučajno da su najznačajniji filmovi avangarde 20. stoljeća ujedno i paradigmatski filmovi propagande komunizma i nacizma – Krstarica Potemkin Sergeja Eisensteina i Trijumf volje Leni Riefenstahl. Pokretne slike, kinematički način proizvodnje druge stvarnosti nalik realitetu, događaj zajednice promatrača koji su ujedno ono konkretno i ono apstraktno, pojedinci i masa, sve to govori u prilog Kracauerove postavke da je film u nacizmu bio više od propagandnoga sredstva veličanja mistike osvajačkoga rata. I nacistički filozof Ernst Krieck na jednom mjestu tvrdi, a Kracauer ga navodi u članku „Totalitarna propaganda“, da u nacionalsocijalizmu ni Partija niti program nisu od presudne važnosti. Na samome vrhu jest nova forma mobilizacije, čisti pokret masa. Što je zapravo bit pokreta? Zašto ta riječ/pojam savršeno odgovara totalitarizmu iako je nastala u 19. stoljeću iz ideja koja su bliža jedinstvu rada i oslobođenja od prisile kapitalističke eksploatacije negoli mitu o organskoj svezi naroda i prirode? Poznato je, naime, da pokret odgovara stvaranju sindikalnih organizacija u antikapitalističkoj borbi. Fašizam u Italiji u svojem nastanku izravno je povezan s anarhosindikalnim pokretom, a naziv Hitlerove stranke NSDAP ukazuje na savez nacije i radništva kao novoga demokratskoga načela političke borbe protiv liberalno-demokratskoga poretka Weimarske republike. Za Kracauera je poslanstvo nacističke propagande u tome da se ljude uvjeri u novu stvarnost ideologijske konstrukcije svijeta. Nisu važne činjenice, već pokret, masa i akcija. Sve ono što je na početku svojega djelovanja najavljivao futuristički manifest F.T. Marinettija u simboličkome smislu, nacistička propaganda pretvara u zbilju. Tehnički svijet medija odbacuje zastarjele načine komunikacije. Rat postaje čistom mistikom žrtvovanja i svrhom totalne države. A neprijateljstvo spram prošlosti kao lažne tradicije preobražava se u političko-estetsko insceniranje mitske prošlosti kakva nikad nije postojala. Ne smijemo nikad zaboraviti da je u nacističkoj ideji umjetnosti na samome početku prije zloglasne Goebbelsove izložbe Izopačena umjetnost (Entartete Kunst) iz 1938. godine postojala blizina s avangardnim tendencijama ekspresionizma. Kada Goebbels kaže da „je propaganda umjetnost“, onda taj iskaz valja shvatiti dalekosežno. Kracauer pokazuje u svojim promišljanjima da se bit propagande stoga ne odnosi na puko sredstvo moći Hitlerove diktature. Cilj propagande nije primarno politički. Njezina je nakana u „promjeni psiho-fizičke strukture čovjeka“. (Siegfried Kracauer,Totalitäre Propaganda, str. 40). U vjerojatno najznamenitijem ogledu Siegfrieda Kracauera iz Weimarskoga ciklusa naslovljenom „Masovni ornament“ iz 1927. godine autor nastoji objasniti tajnu kapitalističke epohe upućivanjem na tvrdnju Maxa Webera o procesu raščaravanja (Entzauberung). Razum koji ovdje vlada jest pervertirani ili pomračeni razum. Max Horkheimer ga naziva instrumentalnim umom. Apstrakcija suvereno vlada u društvenim odnosima. Umjesto neposrednosti ljudskoga ponašanja u interakciji između jednakih osoba, suočeni smo s totalnim posredovanjem, što znači da se racionalnost kao instrumentalnost pokazuje glavnim mjerilom ljudskoga života. Kapitalizam je duh apstrakcije. Upravo stoga je u estetskome pogledu svojevrsna pobuna tijela u svojoj životnosti otpočela s dolaskom zvučnoga filma krajem 1920-ih godina i teatralizacijom masovne potrošnje u propagandnim filmovima i predstavljačkim umjetnostima. Taj je učinak u estetskome smislu Kracauer nazvao masovnim ornamentom. Odlikuje ga nastanak hibridne forme perfomativnosti-u-pokretu. Kretanje mase samo je po sebi na rubu kaotične spontanosti. To je bila i temeljna riječ anarhosindikalizma Georgesa Sorela. Mistika spontanoga nasilja u borbi protiv kapitalističkih krutosti apstrakcije nadilazi jedan povijesni pokret. No, masovni ornament na sceni kao drugome životu predstavlja nešto s onu stranu razlike spontanosti i racionalnosti. Posrijedi je udivljenje publike s prizorima kontrolirane spontanosti i racionalne ekstaze. U čemu se ogleda lucidan smjer novosti Kracauerove kritike nacističke totalitarne propagande? Jednostavno, njezina je osnova estetsko-politička. A u tome je dosljedno izvedena iz nečega što se olako zaboravlja u analizi masovne kulture. Masa nije, naime, tek nešto homogeno u modernim društvima kojima vlada logika kapitalističke proizvodnje i potrošnje. Paradoks je u tome što se poimanje mase može izvesti tek iz njezine heterogenosti. Masovni su pokreti bitno različite političke i kulturalne orijentacije. Na taj su način opravdane kritike koje ukazuju na to da kultura u masovnome društvu ne može biti samo neutralnom i trivijalnom jer odgovara na zahtjeve prosječne publike za psihološkim rasterećenjem umjesto duhovne katarze. Naprotiv, kao što su masovni pokreti ideologijsko-politički obojani, lijevi ili desni, anarhistički, radnički, socijalistički, nacionalistički, fašistički itd., tako je i kultura koju nazivamo masovnom obilježena heterogenošću stilova i nikad se ne može svesti na zajednički nazivnik. No, osim toga masa i njezini akteri nisu drugo negoli izvršitelji naloga koji dolazi izvana, čak i kad se govori o primarnoj spontanosti pokreta. „Veliki Drugi“ određuje njezine ciljeve, načine pritiska na institucije vlasti kao i trenutak promjene političkoga smjera. Kracauer pokazuje u svojoj minucioznoj analizi da je „prezir masa“ unutarnja logika totalitarne vladavine. Ona je duboko antiegalitarna i stoga logika vladavine novih ekonomsko-političko-kulturalnih elita mora biti zapovjedna. Ono što karakterizira vojsku i policiju, a to je hijerarhija moći u svim aspektima, vrijedi i za cjelokupnu organizaciju NS-države. U tom pokretu kao novome poretku mase služe svojoj svrsi samo ako izvršavaju dvije primarne funkcije: (1) podrške Vođi od fanatične odanosti i sljedbeništva do vjere u njegovo božansko ili povijesno poslanstvo i (2) žrtvovanja bez ikakvih pitanja o svrsi takve politike apokalipse bez kraja. Siegfried Kracauer u knjizi Od Caligarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkoga filma, koja je prvi puta objavljena 1947. godine u SAD-u, svoju teoriju filma primijenio je na objašnjenje paradigmatskoga slučaja totalitarne (nacističke) propagande. Važno je napomenuti da se u ovoj knjizi razmatraju temeljna načela, kategorije i pojmovi tehničke konstrukcije nove estetske konfiguracije u tim filmovima. Usto, Kracauer kritički razvija pretpostavke za razumijevanje odnosa između ideologije i njezinih metoda djelovanja u masovnome društvu, gdje upravo totalitarna država usmjerava kulturnu politiku prema ideji pokreta spram ciljeva osvajačkoga rata u Europi i ujednačenja (Gleichschaltung). Potonji je pojam stvoren 1933. godine. Tada NSDAP i Hitler dolaze na vlast u Njemačkoj. Masovna propaganda utoliko je bila nezamisliva bez novoga tehničkoga medija kao što je radio i bez novoga estetskoga načina začaravanja masa kao što je filmska produkcija. Kracauer se posebno bavio totalitarnom propagandom s obzirom na dokumentarne filmove NS-poretka nastale nakon 1939. godine. Tada Njemačka otpočinje ratni pohod u Poljskoj i na zapadu Europe (Blitzkrieg). Tri su filma najznačajnija: (1) tjedni žurnali kao kompilacija različitih fragmenata o napredovanju Hitlerovih trupa u Francuskoj, Nizozemskoj i Belgiji (Blitzkrieg na Zapadu); (2) filmo o osvajanju Poljske (Feldzug im Polen) i (3) Pobjeda na Zapadu (Sieg im Westen) o pokoravanju Francuske. Pritom je riječ o tri temeljna načela. Kracauer ih smatra odlučujućim za filmove njemačke ratne propagande. To su, prvo, istina posvjedočena u realnosti i to na samoj vatrenoj liniji fronta. Dokumentarni film Feldzug im Polen iz 1940. godine bavi se vojnim osvajanjem Poljske, ali tako da gledatelju pruža dojam kao da se i sam nalazi u zoni borbenih djelovanja. Realističke slike razaranja, prizori ratnih zbivanja bez kulisa, sve je to bila svojevrsna estetsko-tehnička inovacija. Nemojmo zaboraviti da je današnja vjerodostojnost TV-snimki stvarnih događaja rata i terora ona koja jedino ima pravo javnosti. Zbog svoje opskurne realističnosti postaje mjerilom prikaza istine događaja. Drugo, u neprestanom „filanju“ novim vijestima s bojišta stvara se učinak napetosti i potpune predanosti slici kao informaciji o događaju. Ponavljanje onoga što čini bit informacije ostvareno je govorom, a ne slikom. Govor je ujedno propagandni komentar i umjetnički performativni događaj jer zahvaljujući njemu slike dobivaju novo tumačenje. U NS-propagandnim filmovima govor služi učinku derealizacije onoga vidljivoga. Zato nije neobično da su ovi filmovi bili početak jedne tehnike ili metode ideologijskoga začaravanja promatrača medijskoga događaja. To je osobito bilo potvrđeno u neoavangardnome filmu s onu stranu svih određenja žanra kao što je to bio teorijski film Guya Deborda Društvo spektakla iz 1973. godine. Umjetnik-teoretičar, naime, izgovara u filmu temeljne postavke svojeg istoimenoga djela. Bez govora slike ostaju prazne. Kao što u suvremenoj vizualnoj kulturi sama vizualnost postaje prikazivanje-predstavljanje onoga što slici omogućuje osjetilno-kognitivno djelovanje. To je jezik kao mjesto za dosezanje sublimnoga objekta. Naposljetku, ono treće, postaje zapravo bit totalitarne propagande i istodobno temeljni pojam medijskoga doba informacija – brzina. U naci-filmovima sve je snimano iz zrakoplova, tenkova, bojnih kola. Tako da se ono što Kracauer naziva „dinamičkom procedurom“ odvija usporedno s radijskim prijenosom izravne bitke na bojištu. (Siegfried Kracauer, From Caligari to Hitler, str. 276.) Tri načela filmova nacističke totalitarne propagande nesumnjivo su inovacija moderne tehnike u sprezi s psihološkim metodama manipulacije sviješću. Film se pokazao idealnim medijem propagande. Ponajprije zbog toga što utjelovljuje dvije strategije estetskoga oblikovanja svijeta u industrijsko doba. Riječ je o politici i religiji. Za Kracauera su tri načela NS-propagandnih filmova, ponovimo to sažeto, realističnost slike, višak informacija i brzina djelovanja. Sve se to uklapa u ideologijsku strukturu nacionalsocijalizma kao pokreta u doba masovne kulture. Pokret zahtijeva sliku svijeta koja u sebi pohranjuje „dinamičke procedure“ istine. Iz njih proizlaze slike stvarnosti koje poprimaju „vjerodostojnost“ tek psihološkim tehnikama manipulacije svijesti. Govor pritom preuzima funkciju manifestne objave istine o djelovanju-u-pokretu. Sve što se tome suprotstavlja osuđeno je na uništenje bez milosti. Naravno, njemački vojnici na frontu su nepobjedivi i neustrašivi. Prikazani su herojima uzvišene nacije koja ima poslanstvo povijesti da očisti svijet od degenerativnih bolesti društva poput svega onoga što se pripisivalo Židovima, a to su „financijsko mešetarenje“, „unutarnje razaranje nacije-države“ i „lažni kozmopolitizam“. Kracauer je, međutim, precizno pokazao da se čitava operacija ideologijskoga iskrivljavanja stvarnosti u propagandnim filmovima osvajačkoga rata prikazuje kao borba ili pravedni rat za njemački životni prostor (Lebensraum) ugrožen od najezde Židova i Slavena. U tehničkome pogledu radi se o reduciranju informacija na sugestiju ili suptilni nagovor na ono što sugerira govorni komentar. Sukladno tome, Kracauer izvodi klasifikaciju NS-propagandnih filmova na: (1) komentar, (2) vizualnost i (3) zvuk. Time nastaje totalni učinak derealizacije stvarnosti. Čista ideologija u filmu funkcionira besprijekorno upravo zato što sjedinjuje medijsku neposrednost događaja kroz sintezu radija i filma. Poznato je da se „Goebbelsov genij“ smatra primjenom nacističke propagande s pomoću radija. Uobičajeno je govoriti da bi nacizam bio još moćniji u manipulativnim tehnikama ovladavanja sviješću masa da je Goebbels imao na raspolaganju televiziju. To je posve kriva pretpostavka. Televizija je vizualni medij koji se zasniva na mozaičnoj slici. Ona ima značajke difuzije informacija kao vijesti u najgledanijoj formi političkoga dnevnika. Totalitarni poretci komunizma u svijetu nakon Staljinove smrti televiziju su pretvorili u glavni medij ideologijske propagande. Bilo je to moguće zbog apstraktne forme televizijske slike, koja odgovara onome što i jest struktura komunističke propagande. Fašizam/nacizam nemoguće je uopće zamisliti u toj formi medija jer realističnost slike, protok informacija i brzina pokreta zahtijevaju filmski događaj insceniranja stvarnosti, a ne prikazivanje-predstavljanje same stvarnosti. Zato je Goebbelsov iskaz da „propaganda jest umjetnost“ prava istina avangardne uloge filmova o užasu osvajačkih pohoda njemačke vojske diljem istočne i zapadne Europe krajem 1930-ih godina. Što je bila glavna nakana tih propagandističkih filmova? Za Kracauera nije stvar u psihološko-strategijskoj funkciji osvajačkoga rata. Naprotiv, filmovi su trebali ispuniti prazninu u onome simboličkome. To je ono što masu u stanju ekstatičnoga događaja pokreta spram objavljenoga cilja pokoravanja komunizma i liberalizma (SSSR i Velika Britanija) kao prijetnje organskoj prirodi mita o njemačkoj naciji drži u grozničavoj napetosti. Pokret ne može zastati. U tome je bliskost između nacističke i komunističke ideje „permanentne revolucije“ kakvu je zagovarao i Lav Trocki. Ali ono što je ovdje odlučujuće za novu funkciju ideologije kao propagande određeno je prodorom mase u moderno društvo. Radi se, naravno, o kulturi kao totalnoj mobilizaciji kolektivne svijesti. Osnovu Kracauerove teorije propagandnoga filma u nacističkoj Njemačkoj čini produbljena analiza odnosa slike i jezika. Vizualnost i komentari određuju filmove nakon 1939. godine. U razlici spram estetike tjelesne ekstaze NS-poretka kao mistike stroja onoga neljudskoga u filmu Leni Riefenstahl Trijumf volje, dokumentarni filmovi o osvajačkome ratu u Poljskoj i Francuskoj usmjereni su na brzinu i totalnu mobilizaciju percepcije. Sada ideologija više nije ono sublimno u mističnoj volji za mitskom projekcijom povijesti kao izvorom moći. Ona postaje ostvarenim ciljem zaposjedanja teritorija fantazmatskoga i simboličkoga. Gledatelj aktivno sudjeluje u akciji ratne drame. A ona zapravo ne prikazuje ništa osim tehničkoga razaranja teritorija kojeg opsjedaju i zauzimaju SS-trupe i vojnici Wehrmachta. Ova psihološka strategija bit će temelj svih budućih propagandnih filmova kao i učinka suvremene liberalno-demokratske ideologije. U izravnome televizijskome prijenosu terorističkoga napada al-Qaide 11. rujna 2001. godine na Svjetski trgovački centar (WTC) u New Yorku kamere CNN-a bile su usmjerene na objekte razaranja, ali su prikrile stvarne žrtve ovoga čina. Naravno, propaganda uvijek pretpostavlja akt cenzure. Država i njezini ideologijsko-politički aparati kreću u takvu akciju iz razloga samoobrane od moguće negativne reakcije vlastitih građana. U tome je bitna razlika između liberalnih demokracija i totalitarnih poredaka. U prvima postoji uvijek mogućnost otpora i subverzije spram sustava, a u potonjem je tako nešto nemoguće naprosto stoga što je građansko društvo pokoreno i pretvoreno akcijama ujednačenja (Gleichschaltung) u nacizmu, primjerice, u podršku državi, Partiji i Vođi. Građani ovdje nisu participativni. Oni su podanici poretka. Odane sluge umiru za svojeg diktatora čak i kad unaprijed znaju da će na kraju biti izigrani i prevareni. Simbolička je funkcija ideologije u tome da realno prikaže kao drugu stranu svijesti, a istinu demaskira time što je prebacuje u sferu zbroja mnoštva tzv. empirijskih činjenica. U postmodernome svijetu razlika i heterogenosti, gdje je svaki događaj već uvijek medijska konstrukcija, ideologija može imati svoj učinak samo ako vizualno komentira ono što je derealizirano. Drugim riječima, prikrivanje i maskiranje stvarnosti sada se služi demaskiranjem istine pod izlikom opravdanoga straha od psiholoških posljedica za mase. Ono čega nema u vizualnome komentaru jest ono realno. Ali ne kao odsutno, nego kao traumatsko. Žrtve osvajača i njihova strategija začaravanja događaja traumatsku prirodu zbivanja brišu iz obzorja vidljivoga. U biti je totalitarne propagande da se filmom osvaja ono nesvjesno. Tako se cinizmom može smatrati perverzija stanja stvari. U spomenutim su filmovima njemački vojnici prikazani u trenucima nostalgije za domom, uz narodne pjesme, prizore iz seoske idile domova odakle su najvećim dijelom potjecali, do čežnje za djevojkom koja piše pismo svojem dragome na front. Žrtve nisu stvarne žrtve, dakle poljski i francuski narod u ovim filmovima. Nijemci kao organska cjelina postaju fantazmatskim žrtvama u zrcalu propagandne perverzije. Izokretanje poretka kategorija u stvarnosti odgovara biti ideologije. Kracauer pod pojmom „psihološka povijest“ njemačkoga filma misli na svezu između tehnike i simbolički nesvjesnoga. Zanimljivo je da je jedan od najznačajnijih teoretičara medija u doba posthumanizma, Friedrich Kittler, u svojim radovima povezao analize kulturnih tehnika od pisma, gramofona do kompjutora s Lacanovom psihoanalizom i Foucaultovim pojmom diskursa. (Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013). Očigledno je da se film kao propagandističko sredstvo začaravanja masovne svijesti bitno oslanja na postavke psihoanalize. Ali, ono nesvjesno koje se strukturira kao jezik, kako glasi poznat Lacanov aksiom, u masovnome se društvu pojavljuje kao slika. Taj vizualni komentar u naci-filmovima nakon 1939. godine, prema Kracaueru, odgovara obratu koji se dogodio ne samo u tehničkome smislu razvitka zvučnoga filma, nego prije svega obratu u shvaćanju filma kao političko-estetskoga medija promjene društvene svijesti. Mase vjeruju u ideologiju kao novu kulturu organizirane laži ili „prosvijećene lažne svijesti“ iz dva razloga. Jedan je zbog totalne moći samoga poretka kao diktature bez subjekta, jer Vođa je sekularni izvršitelj sublimne moći mitske projekcije države. A drugi je razlog bezuvjetne vjere taj što totalitarni poredak obećava pojedincu kao pripadniku masovnoga pokreta da će ga od amorfnoga dijela rulje pretvoriti u subjekta/aktera „novoga poretka“, „nove države“, „novoga carstva“. Između elite i mase, dakle, postoji savez ekonomije, politike i krvi. To je posljednja istina ideologije u totalitarnome poretku suvremenoga svijeta, gdje je fašizmu, nacizmu i staljinističkome komunizmu zajedničko čak i ono što ih razdvaja. Kracauer je to gotovo intuitivno sagledao kao problem nadolazeće epohe kad se svijest pretvara u stroj laži i posvemašnje destrukcije. No, film nadilazi granice propagande jer je začaravajući život umjetnosti kao događaja s kojim estetsko udivljenje postaje više od života i više od smrti.

January 18, 2025
Genealogija psihijatrije

Genealogija psihijatrije

Predavanja Michela Foucaulta na Collège de France naslovljena „MOĆ PSIHIJATRIJE“ 1973/1974. godine predstavljaju jedinstven događaj izvorne žive riječi velikog suvremenog filozofa i zapisanoga teksta posvećenoga problemu moći psihijatrijskog diskursa kao modernog načina artikulacije znanja-moći i prakse izliječenja mentalnih bolesti u društvu. Valja istaknuti da je riječ o nastavku njegovih postavki iz knjige Povijest ludila. Genealogija psihijatrije označava povijest nastanka sklopa moći/znanja u kojem se ‘luđak’ nalazi izvan društva što zapadnjačku civilizaciju određuju kao dualističku, metafizičku i onu koja počiva na ideji racionalizacije društva s pomoću represivnoga strukturiranja Razuma kao moći oblikovanja života uopće. Početkom 19. stoljeća pojavljuje se, dakle, dvostruki proces sekularizacije diskursa psihijatrije spram mentalne bolesti i to između stručnjaka za neurologiju i psihijatara. Ujedno, ovo je knjiga koja također upućuje na 1960te godine kad nastaje veliki pokret antipsihijatrije kao socijalno-kulturalni i kao političko-društveni način kritike represivne strukture kapitalističke vladavine. Foucault ovako opisuje kako se moć u azilu ili umobolnici strukturira. …ta prisutnost čini da azil za umo­bolne nije, kako bi nam to rekli psihosociolozi, institucija koja funkci­onira prema pravilima: to je polje koje je, u biti, polarizirano jednom ključnom nesimetrijom moći, koja, dakle, zadobiva svoj oblik, svoju figuru, svoj fizički znak u sâmom tijelu liječnika. Ali, moć liječnika, naravno, nije jedina moć koja se provodi; jer, u azilu za umobolne, kao i svugdje, moć nije nikada ono što netko ima, ona nije nikada ni ono što iz nekoga proizlazi. Moć ne pripada ni po­jedincu, uostalom, niti grupi; moć postoji samo zato što postoji raspr­šenost, posredovanja, mreže, uzajamna podupiranja, razlike u poten­cijalu, raskoraci, itd. I u tom sustavu razlika, koji će trebati analizirati, moć može početi funkcionirati. (str. 8.) Ključna postavka Foucaulta u MOĆI PSIHIJATRIJE jest, dakle, da sama psihijatrija nije rezultat napretka u znanstveno-tehnološkom odnosu spram bolesti uma, već kao složenosti različitih struktura koj su oblikovale disciplinarno ustrojstvo u kojem ‘ludilo’ postaje ono čudovišno i strano za nesmetano funkcioniranje modernoga društva kapitalističke ekonomije, politike i kulture. MOĆ PSIHIJATRIJE je knjiga koja pokazuje kako povijest psihijatrijske prakse ili ono što naziva ‘proto-psihijatrijom’ pd 1790. do 1820. godine pretpostavlja razvitak specifičnog diskurzivnoga znanja i terapeutike koja institucije zatvaranja ujedno produhovljuje novim spoznajama i disciplinira na složen način jedne mikrofizike moći. U odnosu između psihijatra i pacijenta uspostavlja se, prema Foucaultu, komunikacija partnerstva i nepovjerenja. Zbog represivne strukture institucionalne moći posve je jasno da se suočavamo s nastankom disciplinarnoga modela moći. Budući da je psihijatrijska moć borba vladanje i usmjerenost spram Drugoga, u tom se odnosu pojavljuje sve ono što je Foucault produktivno razvio u Nadziranju i kažnjavanju poput tema otuđenja čovjeka na tragu Marxa, potom teorija Panoptikona, analiza kolonijalizma i ropstva i pitanje o subjektu kao utjelovljenju mišljenja individualnosti. U cjelini, ovo je knjiga predavanja s kojom Foucault pokazuje kako je pojam individualnosti čovjeka na Zapadu rezultat sklopa disciplinarnoga mehanizma moći i diskursa humanističkih znanosti. Pouka koju Foucault izvlači iz ranog, antropološkog stadija psihijatrije jest da čovjek ima tijelo koje pati, što može zbuniti um. To je tijelo koje degenerira i umire. Ali kao subjekt, čovjek nije pasivni primatelj informacija uzročno povezan s njegovim tijelom; on povezuje iskustvo svojih tjelesnih sklonosti s istinom koju je izgradio kroz vlastitu povijest, svoj zajednički razum i jezik te svoju volju. Kao subjekt, čovjek je slobodan, društveni subjekt, aktivno uključen u proizvodnju vlastitih istina i iluzija, a u ludilu se ta autonomija i sloboda patološki pojačavaju i monstruozno naglašavaju, jer subjekt svoje osjetilne podražaje prevodi u privatne, vlastite dovoljne, neprenosive istine. Psihijatrijski pozitivizam prebacio je središte gravitacije na proučavanje prirode. Međutim, ono nije samo objektiviziralo subjekt. Promijenio je uvjete svog odnosa s prirodom. Za pozitivizam, subjekt i priroda nisu više u dinamičnom odnosu istine i tjelesne stvarnosti, nego u statičkoj, kauzalnoj vezi slobode i nužnosti, aktualnosti i potencijalnosti. Priroda je područje objektivnih procesa i mogućnosti, a psihička bolest njihov manjkav razvoj. Zdravlje subjekta mjeri se njegovom slobodom da nadoknadi te nedostatke kako bi ispunio svoje biološke i psihološke sposobnosti. Dakle, subjekt se smatra autonomnim, transcendentalnim agentom sa zakonski zaštićenim pravom na rast, ali je u isto vrijeme njegova autonomija ograničena zakonima i kauzalnim procesima kojima se mora prilagoditi i potencijalima koje bi trebao ispuniti. Foucault je pokazao da je psihijatrija rođena iz čimbenika izvan nje jer je morala odgovoriti na specifičan izvanznanstveni zahtjev, političku, administrativnu i pravnu volju za vladanjem u smislu discipline, to jest moralne vrijednosti osposobljavanja pojedinaca i provođenje javne higijene. Ipak, ovaj moralni zahtjev dospio je do liječnika kroz medij istine. Medicina nije osigurala pravno i moralno kodificirane i znanstveno mjerljive kriterije norme. Naprotiv, psihijatrija je definirala ludilo kao žarišnu točku u kojoj pravna moć, moralni kodeksi ili psihološki zakoni dosežu svoje granice istine. Ludilo je izbjeglo društvenoj normi, ali ne zato što je dovodilo u pitanje vrijednosti (funkcionalnost, produktivnost, moralnost) na kojima se ta norma temeljila. Zbog toga što nije sudjelovala u zajedničkom, pragmatičnom polju proizvodnje istine, promovirajući vlastitu, privatnu istinu kao apsolutnu, izbjegla je moralu i racionalizaciji. Foucaultova knjiga MOĆ PSIHIJATRIJE stoga ne samo da podaruje važan doprinos suvremenim raspravama o moći i znanju, već također izvodi kritiku i rekonceptualizaciju teorijskih temelja i povezanih dijagnostičkih i terapijskih praksi psihijatrije i mentalnog zdravlja što ovu knjigu čini posve jedinstvenom u korpusu suvremenih društveno-humanističkih znanosti.

January 17, 2025
Čudo pojavnoga svijeta

Čudo pojavnoga svijeta

U kakvoj su svezi estetika i pojavljivanje? Nije li riječ o nekoj novoj fenomenologijskoj «estetici» za doba u kojem svaki predmet mijenja svoj pojavni lik kao što postmoderni čovjek mijenja životne stilove? Knjiga njemačkoga filozofa Martina Seela, profesora na Sveučilištu Giessen, nastoji razumjeti upravo estetski status «pojavljivanja» u svijetu ispražnjenom od «bitne pojave» umjetnosti. Autor je prije ove vrijedne knjige objavio još nekoliko naslova u nakladničkoj kući Suhrkamp iz Frankfurta: Eine Ästhetik der Natur, Ethisch-ästhetische Studien, Die Kunst der Entzweiung. Ishodište promišljanja odnosa estetike, umjetnosti i «pojave» jest nekovrsno antropologijsko stajalište. U zamjedbi pojavnosti svijeta otvara se ljudskome zrenju neprozirnost sadašnjosti «života». Djela umjetnosti pokazuju nam se u svojoj imaginativnoj i zbiljskoj pojavi kao odlučna za drukčije vođenje života. Prema njima možemo biti ravnodušni ili ih uzimati tek kao ornamente dizajnirana okoliša. No, već smo pritom pogođeni novim načinom pojavljivanja. Što jest pojava jest ono zbiljsko, neovisno o tomu imamo li pred sobom estetske objekte (instalacije) ili događaje perfromativne umjetnosti. Martin Seel polazi u svojem ispitivanju pojavljivanja bića i stvari od naizgled trivijalne činjenice. Naime, umjetnost 20. stoljeća kao da je neprekoračivo obuzeta pojavnošću predmeta u njegovoj bezbitnosti. Estetski objekti jednog Marcela Duchampa, kao što je primjerice rad In Advance of the Broken Arm, izložen 1915. godine u New Yorku, ili «djelo» Waltera de Mariasa Vertikalen Erdkilometer iz 1977. godine s Documente VI u Kasselu, pokazuje nam nešto samorazumljivo i istodobno teško dokučivo. Mi smo zapanjeni pred pojavom banalnoga «predmeta» iz svakodnevice industrijskoga doba tek onda kad se samorefleksivno odnosimo spram njihove puke pojavnosti. Filozofija umjetnosti nalazi se u situaciji da odgovori na pitanje: kakav je uopće status osjetilnosti u suvremenoj umjetnosti? Ovdje, dakako, otpadaju bučno proglašeni koncepti suvremenih kustosa kao pokretača velikih smotri suvremenih umjetnosti o «diktaturi gledatelja» ili bilo kakvom novom šoku percepcije. Problem osjetilnosti i pojavljivanja u svijetu «nove umjetnosti» iziskuje nešto posve drugo od upućivanja na subjekt-objekt odnos djela/događaja i njihove recepcije. Čak i naizgled izvanumjetnički fenomeni prizivaju u pomoć estetsko vrednovanje zato što je promijenjen pojam prirode s kojom se suočavamo danas. Stoga je bjelodano da dekoracije, dizajni, moda i sportski «životni stil» prodiru u svijet umjetničkih fenomena bez imalo kritičke refleksije. Za Seela je posebnost i autentičnost suvremene umjetnosti u dovođenju biti onog estetskoga u pojavljivanju do govora. Pritom se pretpostavlja kao neproblematsko ono što je već dijelom tzv. postmodernoga obrata. Postav umjetnosti u ljudskome svijetu jest, izričit je autor, postav u središtu pluralnosti estetskih danosti, koje više ne trebaju nikakvu umjetničku koreografiju. Stvari i pojave su već uvijek u suvremenome svijetu takve kakve jesu bez umjetničkoga dodatka. One su naprosto inscenacija i estetska objektivacija znanosti, tehnike i kulture. Prvo poglavlje Seelove knjige nabacuje pretpovijest estetike pojavljivanja (od Baumgartena i Kanta, preko Hegela, Valéryja, Adorna do suvremenih estetskih promišljanja). Drugo, glavno poglavlje nastoji razviti što uopće filozofijski jest pojavljivanje (Erscheinens) i koliko je nužno stvoriti iz njega temeljni pojam za «novu» estetiku. Polazeći od minimalnoga pojma estetskoga objekta preko razlikovnoga razumijevanja napetosti između estetske svijesti i umjetnosti, dolazi autor do ključne postavke o smislu estetske prakse. U njezinim raznolikim formama ulazimo u igru oko zrenja naše sadašnjosti. Mi više jednostavno nismo «isti» kao u prethodnim povijesnim svjetovima. Naše «oko» vidi drukčije i vidi drukčije «predmete» i «pojave». Ekstremna forma pojavljivanja proizlazi, pak, iz inih oblika «izokrenute» svijesti koji nastaju pijanstvom, ludilom, uzimanjem droga. Vizualni, akustički i semantički fenomeni u modernoj su kulturi teško odvojivi od tzv. običnosti svijeta života. Napokon, zar suvremena popularna kultura i umjetnost, spomenemo li samo psihodelična iskustva rock banda «Doors» i Jimma Morrisona, da se ne govori o vizualnoj umjetnosti underground pokreta u Americi i Europi šezdesetih, ne svjedoče kako se opažaj, iskustvo osjetilnosti i pojavljivanje fenomena suvremenosti ne može odvojiti od ekstatičnosti ljudskoga opstanka? Pitanje o zamjedbi granica između estetskoga i umjetničkoga «svijeta» iziskuje suptilno istraživanje pukotina i prijelaza jednoga i drugoga. Četvrto poglavlje komentira suvremenu raspravu o statusu slike. Razumijevanje slika kao temelja pojavljivanja vodi do razgraničenja spram fenomena kao što su, primjerice, film i cyberspace. Razliku između «unutarslikovnoga» i «vanslikovnoga» izvanslikovne zbilje valja za Seela utemeljiti u drukčijem pojmu zbilje no što je to upućivanje na nepredmetnost (Maljevič i avangarda) i simulakrum (Baudrillard). Posljednje peto poglavlje istražuje odnos u kojem umjetnička djela stoje spram fenomena nasilja u suvremenome društvu. Sam se pojam nasilja, koje autor razlaže na nasilje počinitelja, žrtve i gledatelja, realizira kao «apsolutna pojava» našega vremena. Stoga ni vizualna umjetnost ne može biti izvan tog sklopa. Sjetimo li se izjava Borisa Groysa o terorizmu kao spektaklu postmoderne slike ili o Bin Ladenu kao «vrhunskome video-umjetniku», posve je bjelodano zašto i filozofi umjetnosti skloni tradicionalnijem pristupu, kakav je nedvojbeno uradak Martina Seela, nastoje shvatiti promjenu karaktera onog estetskoga u nasilnome društvu globalnoga kapitalizma. Nasilje i zbilja (seksualnosti), kojim su prožeta umjetnička djela našega doba, od filmova do proze i konceptualne umjetnosti, tek su pojavni lik oslobođene tjelesnosti bez ikakvih tabua. Forma u kojoj se zbiva prikaz nasilja nad tijelom nisu tek body-art «sakaćenja» ili prizori sadomazohističkih odnosa u svijetu želja narcistički usmjerena pojedinca. Ali prikaz nasilja jest još uvijek «čisto» pojavljivanje istine suvremenoga društva i svijeta o sebi samome, dok je prikaz seksualnoga nasilja redukcija svijeta na materijalnost seksualne energije kao takve. Umjetničko djelo koje se služi prikazom «pojavljivanja» seksualnoga nasilja, prema Seelovim postavkama, istodobno mijenja perspektivu pojave u trojstvu: počinitelj – žrtva – gledatelj. Nažalost, autor nije poticajno razvio svoju estetiku pojavljivanja upravo na tom području. Zato je za analizu tog bitnog fenomena svijeta suvremene umjetnosti još uvijek bolje konzultirati lakanovski nadahnute psihoanalitičke kritičare kulture negoli filozofa «estetike pojavljivanja». To nije zato što bi autor zazirao od «zazornosti» koja je postala fenomenom što pogađa cjelokupni svijet medijski proizvedene zbilje. Naprotiv, problem je s ovom knjigom u cijelosti što ne otvara «pojavljivanje» umjetnosti iz same sebe. Premda se na jednom mjestu u objašnjenju konstelacije umjetnosti nalazi stav da su umjetnička djela objekti drukčije vrste pojavljivanja, što znači da ona zahtijevaju drukčiju vrstu zamjedbe od, primjerice, nekog zastarjela parna stroja, to još uvijek ne dopušta radikalniji pristup oslobođenju estetskoga polja pojavljivanja svijeta da bi ono umjetničko samo zasjalo u svojoj čistoći. Mora se ipak odati priznanje Seelu da je brižno nastojao doprijeti do razumijevanja odnosa vremenske esktaze sadašnjosti koja natkriljuje i bilost i budućnost u modernome svijetu pojava. Autor smjera s Heideggerom razotkrivanju dimenzije navlastitosti tubitka(Dasein) u okolnome svijetu, pri čemu se pokazuje da umjetnost omogućuje drukčiju vrstu ekstaze od uobičajenoga tehničkoga odnosa spram stvari-u-svijetu. Vremenski prostori u kojima se zbiva odnos čovjeka s pojavnim predmetima svijeta su vremenski prostori svijeta. kao što se priroda denaturalizira i postaje kulturalni konstrukt, tako se i pojam svijeta u estetizaciji «svijeta života» svodi na nešto krajnje artificijelno. Iskonski pojam svijeta iščezava. On je pretvoren u «spremište» i «izlagalište» estetskih objekata. Najbolji dijelovi knjige Martina Seela su analiza zamjećivanja i imaginacije djela umjetnosti. Objekti imaginacije svoj status imaju u konstitutivnome i fakultativnome smislu. U prvome je riječ o imaginativnome zamjećivanju kao izvorno umjetničkome odnosu sa estetskim objektima, a u drugome o konstelaciji pojav, koje omogućuju osobi polje imaginacijske zamjedbe. Primjer za obje vrste imaginacije jest instalacija suvremenoga ruskog umjetnika Ilje Kabakova na postdamskome trgu 1994-1997. godine. Instalacija je naime istodobno intervencija i stopljenost s novom pojavnošću objekta u prostoru. Ona je istodobno estetski objekt i objektivacija okolnoga svijeta s novim sadržajem. Suvremena umjetnost «proizvodi» svijet pojava kao estetskih objekata koji postavljaju ne samo gledatelja, slušatelja i čitatelja u odnos aktivnoga-pasivnoga sudionika drukčije konstelacije umjetnosti. Ljudsko obzorje prerađene i bitno raskorijenjene iskonske prirode postaje posve novo mjesto «užitka». Ako je u Cronenbergovu filmu Crash, nastalom prema istoimenu romanu JG Ballarda, seksualni užitak prometnut u tehnologizirano sakaćenje tijela u automobilskome sudaru, onda više nemamo posla s nekom «estetikom iščeznuća», nego je «estetika pojavljivanja» realizirani novi svijet izjednačenja estetskoga objekta sa svijetom života. Redizajnirani «okoliš» djelo je i događaj tragova pojavnoga svijeta u kojem se užitak motritelja više ne dohvaća zastarjelom shemom subjekt-objekt odnosa. Zaboravimo na koncepte «diktature gledatelja» ili «tiranije umjetničkoga proizvoditelja». U pitanju je mnogo jednostavniji, i time bitniji, odnos koji bi valjalo istražiti probojem kroz pojavne likove svijeta-bez-slike suvremene umjetnosti. Nije li najteže pitanje zapravo za filozofe umjetnosti, estetičare i same umjetnike: kako se «pojavljuje» i kakav je uopće status onog što nazivamo svijet(umjetnosti)?

January 16, 2025
Neponovljivost neznačajnih života i vječna novost genija

Neponovljivost neznačajnih života i vječna novost genija

I što ćemo sad? Kad ponovljivi Danijel Dragojević u eseju „Da li je Wittgenstein umro u Omišu?“ izričito tvrdi po uzoru na Borgesa kako su samo „neznačajni životi, ako takvih ima, originalni i neponovljivi.“( str. 71) Samo tko bi to mogao biti pralik korčulanskoga pjesnika koji je na pitanje svojeg otočanina jedno ljeto u Zagrebu „Dane, kad ćemo na Korčulu?“ odgovorio: „Zašto? I ovdje mi je loše.“? Odgovor ostavljam za kraj ovog ne-ogleda. Ako ne znamo tko je pralik, možda možemo znati tko bi to mogao biti postlik autora najbolje zbirke pjesama druge polovine 20. stoljeća na svim ovim prostorima koja se naziva Prirodopis? Budući da nismo ni Pitija ni Tiresija, ni Nostradamus ni Baba Vanga, ni daleki srodnici orfičkih vidovnjaka, a niti probabilistički algoritmi vizualizacije tehnosfere koja ne vidi u budućnost naprosto stoga što je sama konstruira, onda smo osuđeni na ovaj zamjenični silogizam. D. D. je stvaralački klon ponavljanja samoga ne-sebe. Evo, dokaza! U navedenom eseju koji je mogao pasti na pamet samo njemu, D. D. uzima dvije apokrifne izreke, od kojih je ona druga autentična jer je uklesana u pročelje jednog renesansnoga zida u Omišu. Čak i ako ovo što kažem nije istina, koga briga, ali mora biti jer onda je stvar još više dobila na težini. Dakle, kaže D. D. sljedeće: „Kada sam svojevremeno pročitao da je Wittgenstein na smrti rekao: „Recite im da sam proživio čudesan život“, sjetio sam se i jednog napisa u Omišu za kojeg sam odavno znao i nosio ga u sebi: „Hvala ti, Bože, što sam bio na ovom svijetu.“ Meni se odmah učinilo, bez obzira na prividnu različitost ovih dviju izjava, da se radi o istom čovjeku. Sada vidim da sam imao pravo i da to nije nimalo slučajno.“ (str. 70-71) Dodatni dokaz za iskaz D. D.-a može se naći i kad besmrtni Jozef Švejk u romanu Jaroslava Hašeka nakon što se napio u snu mrmlja: „Imate pravo, gospođo Müllerova da su svi ljudi isti i da svi liče na nekog drugog…“ Može li netko biti stvaralački klon Švejka? Može, dakako, ali uz cijenu toga da bude prirodno veći blaženi idiot od njega i da to sam zna kao što je mudri Sokrat dobro znao da ono što ne zna ipak zna tako da mu neznanje podaruje mudrost svijeta, jer kad bi to znao, a ne zna, mogao bi postati najveći ideal suvremenog medijskoga intelektualca: da postane pobjednik kviza i da svoje znanje smatra neponovljivim, jer je tako beznačajno kao i život neobične stonoge u stadiju njezina umnožavanja. D. D. u svojem ogledu, koji Omišani posve sam siguran uopće ne znaju jer žive svoje neponovljive živote podno rijeke Cetine koja se ulijeva u more s mjerom prolaznosti i s drugim uzlovima i čvorovima od onih koje spominje pjesnik u ovom višeslojnome eseju da bi pokazao kako i geometrija i život imaju zajedničko to što su osuđeni na nužnu topologiju zemlje, jer svi smo mi negdje položeni-u-prostor i iz njega se razvijamo u otvorenost kroz uzlove i čvorove, dovodi u svezu daljinu i blizinu, matematiku, logiku i zahvalu nekome već ili samome Bogu što smo bili i što jesmo na ovome svijetu, kakav god on bio, jest i bit će do njegova kraja. Uglavnom, D. D. sve podvrgava zamjeničnim igrama, pa uobičajenu navadu čak i tradicionalne metafizike i k tome još moderne ontologije da je iznimka ili singularitet jedinstven i neponovljiv drži neodrživom opsjenom. Ne, kaže odlučno besmrtni Korčulanin koji noću ljeti prolazi samotan Omišem i s mosta gleda u daljinu ne da bi nešto vidio, već da bi gledao u samu otvorenost svojeg pogleda. Čovjek u svoja dva modusa, neznačajnosti i tzv. fascinantna života kakvi sigurno bijahu oni Wittgensteina i nepoznatog omiškoga ne-gusara iz doba lokalne renesanse, zaslužuje drukčije promišljeni respekt. Ono jedinstveno i jednokratno neponovljivo pripada neznačajnicima jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Ono što je navlastito „vječnoj novosti genija“ krajnje je ponovljivo do zadnjeg prolaza kroz devinu ušicu igle i klonovima i replikantima onog što nema svojeg pra-niti-postlika, te im pripada republika genijalnih na zemlji, kako je to Schopenhauer rekao za Grke. Ono što je najlucidnije u eseju D. D.-a o izokretanju poretka pojmova i kategorija nužnosti i slučajnosti, univerzalnosti i singularnosti, daljine i blizine itd., jest njegov zaključni ulomak. Pitanje pod kojim se vodi ovaj ipak jedinstveni i neponovljivi esej korčulanskoga pjesnika koji je jednom odbio nagradu za svoje poetsko djelo „zato što mu ne odgovara“, točka, vlastoručni potpis, marka, pismo, jest ono koje ćemo još jednom ponoviti: „Da li je Wittgenstein umro u Omišu?“ Na to pitanje stari Omišani koji su kao gusari i moreplovci preplovili sve oceane i mora svijeta dobro znaju odgovor. Jest, ali to nema veze sa zaključkom autora Prirodopisa, korčulanskoga mizantropa apsolutne vedrine života i podnevnoga trkača Marmontovom ulicom u Splitu. On, naime, za razliku od starih Omišana kaže i ovo: „I što je onda normalnije nego da pod nekim tuđim izmišljenim imenom (a koje ime nije izmišljeno?) umre u Omišu, spajajući tako sjever i jug, lucidnost i lagodan slučaj. Treba, uostalom, znati da je on umro 19. travnja, kada je sunce u Omišu blago a toplo i kada je takve riječi moguće kazati.“ (str. 72) Jezik je gotovo pa mišljenje, a riječi su gotovo pa uzlovito-čvoroviti putovi skretanja samoga života s njegova ponovljivo-neponovljiva puta u neku drugu vječnost u kojoj se „lucidnost i lagodan slučaj“ i bečkoga logičara, i besmrtnoga Švejka i naposljetku nepoznatog omiškoga ne-gusara stapaju u ono što nije Jedno, a nije ni Mnoštvo, već je naprosto tako kako i jedino može biti. „Čudesan život na ovome svijetu“ čudesan je zato što bez neponovljivosti neznačajnih života ne može biti ni vječne novosti genija.

January 15, 2025
O pojmovnome stvaralaštvu

O pojmovnome stvaralaštvu

Što su filozofijski pojmovi ako ne konceptualne metafore i simbolički kodovi onog što nazivamo zbiljom. Ali, ima ili uistinu ičega što nije filozofijski pojmljeno ako je već imenovano te nosi neki naziv poput onog krajnje začudnog Whiteheadova superjekta kao oznake za procesualnu kozmologiju događaja i onog mitopoetskoga boga koji odlučuje o vremenu kozmičke epohe? Ovo pitanje o imenovanju i stvaranju pojmovlja iz biti jezika ima svoje podrijetlo još u Platona, a u Nietzschea, Wittgensteina, Heideggera i Deleuzea se pojavljuje kao temeljno pitanje moći i granica mišljenja i to ne samo filozofije, već i umjetnosti i znanosti. Filozofijski rječnici i enciklopedijski priručnici danas su na usluzi svima jer se nalaze online na mreži i trenutačno možemo dobiti informacije o genezi i značenju nekog traženog pojma. Moji davno kupljeni velebni rječnici filozofijskoga nazivlja na njemačkome jeziku nisu postali bespotrebni jer su nadomješteni brzinom dohvaćanja informacija u digitalnome formatu. Oni su naprosto ornamentalnost jedne prohujalne epohe u kojoj je ideja Knjige i Jezika bila gotovo sakrosanktna. Te knjige više i ne otvaram, kao ni mnoge slične enciklopedije i priručnike. Problem je u tome što je prelazak u virtualnost ostavio ovu učenu vrstu primijenjenog diskursa filozofije, umjetnosti i znanosti na razini groblja slonovače. Naravno, problem s imenovanjem i određenjem značenja pojmova, s tzv. filozofijskom terminologijom, nije nestao pukim dematerijaliziranjem. Već je Einstein fizikalne pojmove shvatio gotovo na isti način kao Nietzsche i Wittgenstein, dakle, kao slobodno ljudsko oblikovanje mišljenja u jeziku koje nastoji pokazati što je više moguće sukladnost onog što jest, bitka ili zbilje, s ljudskim mišljenjem. Obični jezik nije model za filozofiju, umjetnost i znanost. Njegova je uporabnost i funkcionalnost odveć metafizički intencionalna, kao što je Roland Barthes kazao da je reklamna slika upravo to, naime, u funkciji prodaje proizvoda. Baveći se u tumačenju Heideggera, Wittgensteina, Whiteheada i Deleuzea problemom označavanja i imenovanja onog što nije tek prisutno u tzv. zbilji poput zrcala prirode, već je ponajprije djelo ljudske mašte i stvaralačke vizije, nastojao sam pokazati da unatoč nedvojbenih njihovih razlika u pristupu misteriju i mistici mišljenja bitka postoji neskrivena srodnost kad je posrijedi uvid kako tehnički karakter jezika ne nastaje sam od sebe, nije pao s neba u svijet, već se povijesno pojavljuje na horizontu s događajem stvaranja ‘novoga’ kao moderne tehnologije i suvremene tehnosfere. Jasno je da je jezik univerzalna struktura ili dispozitiv ljudskoga mišljenja i da je ‘urođen’ čovjeku kao homo sapiensu. No, isto je tako očito da se jezik u svojoj povijesnosti bitno mijenja, poprima značajke komunikacijskoga kaosa i entropije, ulazi u samu nesvodivost života koji povezuje ono živo i umjetno. Ovdje ne govorim o odnosu jezika i mišljenja, već o zadivljujućoj stvaralačkoj imaginaciji filozofijskih mislilaca i njihove konceptualne geneze svjetova kakvi prije njih nisu postojali. Uzmimo samo Heideggerova dva temeljna pojma ili uputne riječi mišljenja kao što su to zgoda (Ereignis) i postav (Gestell), te Deleuzeova dva pojma kao što su to razlika (différence) i geofilozofija (geophilosophie). Kako je to u prvoga uobičajeno, jezik mišljenja je mišljenje na jezik a ne o jeziku kao pukom predmetu svijesti. Zbog toga su svi njegovi pojmovi navlastito nastali iz biti njemačkoga jezika i gotovo ih je nemoguće jednoznačno prevesti na druge jezike. Zgoda se događa u svojoj otvorenosti i nije nikad svodljiva na nešto unaprijed postojeće i postojano u nepromjenljivosti kao što je to uporaba riječi bitak. Osim toga, zgoda podaruje bitku njegovu smislenost i povijesnost i stoga je riječ o autentičnosti mišljenja suvremenosti koje nije ugroženo tehničkom redukcijom onog drugoga pojma, postava kao biti tehnike. Kad to imamo u vidu, razabiremo da je posrijedi svagda odnos onog iskonskoga i aktualnoga, onog što je vjerodostojno i onog što je patvoreno i otuđeno. No, Heidegger pojmove ne ‘konstruira’ kao sklopove i novotvorevine u smislu neologizama, već pronalazi u njemačkome jeziku one uputne riječi čiji je smisao višeznačan i baš stoga misaono prikladan za ono što filozofijski pojmovi nastoje otvoriti svojim ulaskom-u-svijet. Tome usuprot, Deleuze odbacuje već i same usvojene pojmove klasične metafizike poput bitka, bića i biti čovjeka, te na tragu Nietzschea uzima pojam bivanja ili postajanja (devenir) za svoj ključni strukturalni model procesualnosti imanencije kao života. Umjesto Hegelova stroja Aufhebunga, u smislu dokidanja-prevladavanja nižeg u višem stadiju povijesti, Deleuze uvodi u mišljenje stroj devenira, odnosno vječnoga postajanja razlike koja postaje dinamičko načelo stvaranja novih svjetova. Razlika nije derivacija istoga, već ono što stvara nove razlike kao mnoštva. Deleuze misli kao moderni montažer pojmova, kao onaj koji sklapa skupove različitih ontologijskih značenja, pa je takav i pojam geofilozofije. On se odnosi na sklop zemlje i filozofije u prostornome smislu teritorijaliziranja i reteritorijaliziranja. Ključna misaona strategija ovog stroja devenira jest sinkretičnost, eklektičnost i hibridnost jezika kao mišljenja razlike i postajanja. Zato za razliku od Heideggera za Deleuzea povijest nije poslanstvo i otvorenost smisla, već dijakronija i nomadizam. Umjesto dvojstva autentičnosti-neautentičnosti ljudske egzistencije u tehničkome svijetu bezavičajnosti, kako je to u Heideggera, ovdje se pojavljuje dvojstvo koje nije nikakva analogija bitka i bića, već nužnost u razlikovanju onog što jest i onog što virtualno postoji kao aktualizacija, primjerice uvid u film kao dvojstvo slike-pokreta i slike-vremena. Filozofijsko proizvođenje novih pojmova oscilira u suvremenosti između kognitivne „igre staklenih perli“, da se poslužim naslovom nekoć iznimno čitanog i cijenjenog romana Hermanna Hessea, i konceptualne tehnogeneze. Pojmovi nisu preslike tzv. objektivne zbilje, već metafore i simboli koji sve više nose pečat tehničkoga pragmatizma engleskoga jezika koji sve druge povijesno-metafizičke jezike neutralizira i suspendira. Tako i Heideggerov izvorni filozofijski njemački i Deleuzeov tehno-filmski moderni francuski jezik nisu više uopće mjerodavni za uvid u „bit“ tehnosfere. Moj pojam kojim nastojim razumjeti suvremenost u znaku vladavine novoga apsoluta koji spaja umjetnu inteligenciju i umjetnu intuiciju jest izraz tehnosfera. Može ga se pronaći u svijetu inženjerstva i pragmatike znanja, potom u razlici spram biosfere i antropocena zauzima mjesto suverene vladavine tehnoznanosti i kibernetike. No, ipak sam ga samo ja svojim mišljenjem preuzeo i preusmjerio iz onog područja označavanja koji je redukcija apsolutnoga događaja kraja povijesti metafizike uopće u otvorenost drukčijeg i posve različitoga mišljenja od tradicionalne filozofije, antropologije, kibernetike, estetike, teorije arhitekture, dizajna, filma i glazbe. Filozofijsko mišljenje tehnosfere je digitalni konstruktivizam bez pojmova klasične ontologije kao što su bitak, bića, bit čovjeka, supstancija, transcendencija itd. Za tako nešto postaje jedino mjerodavno sam jezik osloboditi logičko-povijesnih ‘granica’ i dati mu strogost i težinu onoga što pripada kozmologiji, astrofizici i kibernetici kao što je to slučaj u mišljenju post-i-transhumanizma. Pojmovi nisu više zrcalna slika stvarnosti, već slobodno konstruiranje stanja i kontingencija u preklapajućim odnosima između metafizike i kibernetike, onog što nužno još uvijek ostaje misterij u fakticitetu kozmosa i onog što je uvjet mogućnosti nastanka drukčije, umjetne samosvijesti koja umjesto jezika i slike postaje broj. Mišljenje izgleda nadolazeće filozofije nije računanje-planiranje-konstrukcija, ali da bi imalo svoju vjerodostojnost uvida u istinu ovog svijeta ono mora prihvatiti njegove temeljne pojmove iz područja tehno-epistemologije i tek otuda krenuti u avanturu mogućeg konceptualiziranja onog što je već sada događaj neodređenosti na horizontu prostora-vremena koje se više ne razotkriva, već vizualizira kao posvemašnja otvorenost onoga što je onkraj bitka i ništa.

January 14, 2025
Zabluda kao forma

Zabluda kao forma

Žižekovo čitanje Marxova pojma ideologije uz pomoć Althussera i Lacana značajno je zbog odlučnog odbijanja «ciničnoga« stava da živimo u post-ideološkome svijetu u kojem nam tek globalni kapitalizam donosi radost, uzvišenost i sreću Za određenje teoretske djelatnosti Slavoja Žižeka čak i poslovično medijskoj pompi neskloni Nijemci rabe teške fraze poput «slovenskoga diva«, najlucidnijeg suvremenog filozofa kulturalne situacije vremena. Čime je to zaslužio jedan zagovornik teoretske psihoanalize prožet duhom Jacquesa Lacana i Karla Marxa da ga se uzdiže do statusa «zvijezde«? Znači li to tek da se Žižek znao u odlučnome trenutku «prilagoditi« svjetskome tržištu ideja kad je filozofija postajala sve više nekovrsnom «igrom diskursa« primjerenome postmoderni u kojoj se misaoni čin doživljava kao nastojanje da se svaki planetarni fenomen interdisciplinarno objasni govorom samorazumljivim retorici masovnih medija? Sve jalne zamjerke Žižeku iz usta «naših ljudi« i iz «naših krajeva« na kulturnim prostorima postjugoslavenske stvarne i imaginarne kartografije uglavnom su tipični primjer zavisti, provincijalizma i neskrivene antipatije. Frazu da nitko nije prorok u svojem zavičaju sam je Žižek u jednom interviewu neoborivo pokazao da primjeru ignorancije njegove duhovne nazočnosti u Sloveniji devedesetih godina 20. stoljeća. Naime, zatvorenost jedne kulturne sredine mjeri se po količini misaonoga autizma koji više obožava domoljubne agitatore nego sumnjive kozmopolitske figure, podjednako kritične prema mitovima «svoje« države-nacije kao i prema utopijama neoliberalnoga kapitalističkoga raja. Zato je planetarni uspjeh Slavoja Žižeka istodobno i priča o kulturnoj bijedi «malih naroda«, njihovoj paranoičnoj opsjednutosti vlastitim fantazmama o veličini i značaju tijekom povijesnoga usuda. Sve je to, rekao bi Žižek, nužan način ideološke artikulacije svijesti. Krajem osamdesetih godina 20. st., u doba vladavine postmodernih teorija (Lyotard, Derrida, Baudrillard, Virilio) i u osvit epohalnoga rasapa komunizma čime je i marksizam kao legitimacijska ideologija svih socijalističkih poredaka u svijetu doživio krah, Žižek je odlučno izašao s postavkom protiv duha preobraćenja. Njegovo novo čitanje Marxa s pomoću Althussera i Lacana nije značilo samo poduhvat prevrednovanja marksovske kritike društva uopće, nego radikalni korak s onu stranu udivljenja ideologijom globalnoga kapitalizma. Smisao za skandal i provokaciju u trenutku teoretskoga i moralnoga pada mnoštva dotad «pravovjernih« marksističkih mislilaca Žižeku je zajamčio i naklonost izvanakademskih krugova u svijetu. Sve njegove autorske knjige objavljene u ediciji «Versoa« iz Londona polučuju uspjeh kod publike, a angažirani eseji u brojnim časopisima lijevoga usmjerenja prelaze granice interesa filozofa, sociologa i teoretskih psihoanalitičara. Spomenuti valja naslove knjiga poput The Fragile Absolute, or Why is the Christian Legacy worth fighting for ?, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, The Plague of Fantasies, Everything You Always Wanted to Know about Lacan (But Were Afraid to Ask Hitchcock). Slavoj je Žižek nedvojbeno svestrani filozof, istraživački inovativan, upućen u najnovije trendove cyber-teorije, genetske tehnologije, feminizma, filozofije znanosti, a stilska razina njegova pisma je jednostavno mamac i za najtvrdokornije protivnike spekulativnoga duha. Strategija njegova mišljenja/pisanja pretpostavlja spoj stroge analize pojmovlja i teksta s nevjerojatno bogatim inventarom primjera iz svakodnevice, od filmova, političkih događaja, viceva i skandala do eksperimentalnih traganja suvremene umjetnosti. To ne znači da je Žižek «lak« autor. Za razliku od mnogih razvikanih filozofskih esejista, njegov se tekst ne prilagođava refleksivnome iskustvu suvremenoga čitatelja, već ga izaziva na novo promišljanje, proizvodeći novu stvarnost teksta. Uvjetno bi se moglo reći da je Žižek politizirao Lacanovu teoretsku psihoanalizu da bi joj u susretu s Marxom udahnuo novi život za tzv. post-ideološko razdoblje, koje sam podvrgava kritici. Zato je pojava njegove već «klasične« knjige The Sublime Object of Ideology (Verso, London, 1989.) u hrvatskome prijevodu Nebojše Jovanovića, Dejana Kršića i Ivana Moleka, a u izdanju Arkzina iz Zagreba i Društva za teorijsku psihoanalizu iz Sarajeva, upravo ovdje i sada pravi trenutak za postavak pitanja: u čemu je tajna Žižekova tumačenje ideologije kao «forme« koja preživljava svaki oblik društvene preinake njezina «sadržaja«? Sublimni objekt ideologije nastoji oko pokušaja uspostave «modela« razumijevanja ideološkoga obzorja suvremenoga svijeta u trenutku objave «kraja povijesti i kraja ideologija« što je postalo samorazumljivim tek nakon uzdizanja globalnoga kapitalizma do jedine ovostrane «religije spasa« čovječanstva. Žižek uz pomoć Lacana i Althussera, a potaknut željom stvaranja novoga socijalističkog projekta izvan promašaja real-socijalističkih poredaka, kakav su izveli Ernesto Laclau i Chantal Mouffe u knjizi Hegemonija i socijalistička strategija, razvija postavku o zabludi kao nužnosti spoznaje svijeta. Nije problem ideologija kao «kriva ili pogrešna svijest“ o društvenim uvjetima proizvodnje svijeta (kapitalizma kao subjekta-supstancije povijesti), nego neprekoračivost njezine «forme«. Novost Žižekova poduhvata je u paralelizmu Marxova otkrića fetišizma robe i Lacanova pojma nesvjesnoga. Susret podsjeća izvanjski na nekoć vrlo popularne dijaloge Marxa i Heideggera u filozofiji prakse, ali se od njih razlikuje po tomu što ima neskriveno «totalne« pretenzije: da, naime, s pomoću za suvremeni svijet ključnoga pojma legitimacije društvenoga poretka i individualne svijesti o zabludi, laži, varki, riječju iluziji znanja i činjenja, otvori mogućnost nove socijalističke perspektive. Tri su stoga nauma ove knjige. Prvi je da Lacana prikaže kao najradikalnijeg prosvjetitelja, drugi da izvrši svojevrsni povratak Hegelu i njegovoj dijalektici na podlozi lakanovske psihoanalize i treći da pruži doprinos teoriji ideologije rasključavajući tajnu suvremenih ideoloških fenomena kao što su cinizam, «totalitarizam« i krhki status demokracije, te da napokon razbije iluziju da smo svjedoci nekog neproturječnog, jedino mogućeg i nužnoga svijeta post-ideološke hegemonije globalnoga kapitalizma. Teškoća u shvaćanju Marxove analize transcendentalnoga statusa robe i Freudova tumačenja snova nije za Žižeka u artikulaciji «sadržaja«, nego u nepropitanosti strukture forme pojavljivanja. Marx je otkrio «simptom« ideološkoga oblikovanja svijeta i svijesti o njemu time što je ukazao na «mistični« način forme u okviru koje se događa sav život povijesnoga sklopa kapitalizma. Zato višak vrijednosti i «višak« nesvjesnoga u formi sna predstavljaju paralelizam društvenoga i individualnoga. Tajna je, dakle, u tomu što je za opstojnost društvene realnosti u okružju kapitalističkih odnosa bitna «nesvjesnost« ili neznanje subjekata o biti same forme (robe/sna). Da bi se održao formalni karakter robnoga svijeta uopće, nužno je da subjekti razmjene nisu svjesni ili se ponašaju «kao« da ne znaju da je vrijednost stvari zapravo društvena forma ili društveni odnos jednog povijesnoga procesa. Zato za Žižeka ideologija nije «lažna svijest«. Ona nije iluzija kao predstavljanje zbilje u nekom iskrivljenome zrcalu. Sama je zbilja ideološka u tom smislu da je njezina «iluzornost« bit onog društvenoga odnosa koji se subjektima pojavljuje obavijen koprenom tajne. Pomak u razumijevanju ideologije od spoznaje da «ljudi ne znaju što čine« a ipak to čine u 20. stoljeću je doživio negativan radikalni obrat. Ideologija kao prosvijećena lažna svijest u formi cinizma, kako ju je protumačio Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma postaje fenomen izjednačenja iluzije, znanja i znanja o iluziji samoga odnosa. «Oni znaju što čine« pa ipak to čine. Ako «oni«, subjekti ili karakterne krinke globalnoga kapitalizma znaju da je ideologija neoliberalizma po kojoj se i kultura i duh svode na logiku profita redukcija same liberalne ideje slobode, pa ipak se prave ili djeluju svagda tako da ne raskrinkavaju tu iluziju nego od nje žive, tada je očito da se cijeli društveni sustav ne može više razgraditi na pretpostavkama kritike ideologije kao lažne svijesti, kao što su to još vjerovali teoretici frankfurtskoga kruga (Adorno i Horkheimer). Žižek uvodi razliku između simptoma i fantazme da bi radikalizirao Sloterdijkovo otkriće. Kako ideologija zapravo strukturira društvenu zbilju? Tako što se mjesto ideološke iluzije nalazi u djelovanju a ne u znanju. Više nije problem u ispravnoj ili pogrešnoj spoznaji društvene zbilje. Tako otpada i već klasično Althusserovo razlikovanje ideologije i znanosti kao više «forme« spoznaje. Ono ključno u strukturiranju ideologije jest sama zbilja i njezina artikulacija. Kao što se nesvjesno strukturira kroz jezik (Lacan), tako se i iluzija nalazi na strani zbilje same. Teški problem razotkrića podrijetla ideologije kao «lažne svijesti« sada postaje igra razotkrivanja mehanizama društvene reprodukcije. Iluzija kao nesvjesna jest prema Žižeku ideološka fantazma. Znanje da je ideja slobode u liberalnome svjetonazoru istodobno osakaćena zbiljom izrabljivanja i pojavom «ropskoga rada« jest praksa ideološke fantazme. Što je onda ono «sublimno« u objektu ideologije? To je nešto s onu stranu načela zadovoljstva ili «užitka« («jouissance« kako ga određuje Lacan), ili kantovski predmet prirode, nešto uzdignuto na razinu nemoguće zbiljske Stvari (Ding-an-sich) koja predstavlja tajnu forme ideologije. Žižekov «sublimni objekt ideologije« kao zadatak mišljenja više je nego izazovno putovanje poviješću filozofije do pokušaja da se s Lacanovim pojmom velikog Drugoga razriješi prijepor oko samog formalnoga karaktera ideologije. Kritika sredstvima « ciničke « logike ili izvanjski sredstvima kritike ideologije kao lažne svijesti završava u negativnome ili pozitivnome prosvjetiteljstvu. To uvijek nalikuje pokušaju preobraćenja neznalice ili prokazivanja zablude sa stajališta posjednika « apsolutnoga znanja «. Kako se uopće može preobratiti, radikalno zaoštreno, zagovornika postavke da je holokaust bio logični odgovor na židovsku svjetsku urotu protiv njemačkoga naroda i stoga opravdano sredstvo uništenja Drugoga na spoznaju vlastite « iluzije « takvog stava? Očito nikako. Ideologija zaposjeda stoga ne tek njegovu svijest i znanje o nekom prekretnome događaju, već određuje sav njegov duhovno-duševni svijest. Ono sublimno u prepoznavanju njezina objekta jest nešto uistinu problematično. Odgovor na pitanje kako se konstituira takav objekt koji određuje naše znanje i djelovanje kao ideološko nadilazi granice ove Žižekove knjige. Njezin spekulativni duh konačno će zacijelo otkloniti već napromišljenu navadu da se pod ideologijom misli tek politika Drugoga kao unaprijed jasna «lažna svijest«, zabluda i zlo. Problem nije u sadržaju, već u formi pojavljivanja ideološkog obzorja svijesti. Čovjek je slučajno glupan, a nužno cinik svjestan iluzornog karaktera vlastite pameti. (Tekst izvorno objavljen u „Jutarnjem listu“, 2002.)

January 13, 2025
U zimsku večer zlatne oči Boga…

U zimsku večer zlatne oči Boga…

1. Možda ovaj ogled o Georgu Traklu valja otpočeti neizravno, sjećanjem na vlastitu začaranost prvim susretom s njegovim pjesništvom još u doba studentskoga mladenaštva. U to doba slušali smo kultnu emisiju „Poezija naglas“ Danijela Dragojevića na III. programu radio Zagreba i uživali u događaju svetkovine govora s distance. Radio je naprosto savršeni medij poetske melankolije i sedmi pečat za svaku lirsku misao izgovorenu u eter. Zamislite, govori se u eter, a izvorno značenje ove riječi na grčkome jest čisti gornji zrak, nebo, te u suvremenoj fizici odnosi se na hiperplastičnu tvar elastičnih svojstava, ali bez mjerljive mase, koja prema neki starijim shvaćanjima ispunjava sav prostor i kroz koju se šire elektromagnetski valovi. Prve pjesme koje sam slušao krajem 1970ih godina u prijevodu Trude Stamać, koje su kasnije objelodanjene u zbirci San zla, u izdanju Durieuxa 1995. godine, uistinu su bile ono što Trakla na nesvodiv način uznosi u nebo, i to nakon iskustva ratnoga užasa u kojem čistoća simbola svjedoči o ljepoti i smrti. Evo, zar nije ova pjesma najbolji dokaz za potonju tvrdnju. Navest ću je u cijelosti. Psalam Posvećeno Karlu Krausu To je svjetlo koje ugasio je vjetar. To je klijet, koju pijanac napušta popodne. To je vinograd spaljen i crn s rupama punim pauka. To je prostor, koji obojili su mlijekom. Luda je umrla. To je otok u južnom moru Za prihvat boga sunca. Tiču se bubnjevi. Muškarci izvode ratne plesove. Žene bokove njišu sred povijuša i vatrenih cvjetova, Kad more pjeva. O izgubljeni naš raju. Nimfe su napustile zlatne šume. Pokapa se stranac. Pa počinje sitna kiša. Panov sin javlja se u liku ratara, Koji prespavljuje podne na užarenom pločniku. Male su djevojčice u dvorištu u haljinicama punim srcerazdirućeg siromaštva! To su sobe prepune akorda i sonata. To su sjene što se grle pred oslijepljelim zrcalom. Na prozorima bolnica griju se prizdravjeli. Bijeli parobrod na kanalu dovozi krvave zaraze. Tuđa sestra ponovno se javlja u nečijim zlim snima. Počivajući u ljeskovu grmlju igra se njegovim zvijezdama. Student, možda dvojnik, dugo za njom gleda s prozora. Iza njega stoji mrtav mu brat, ili silazi niza stare zavojite stube. U tami smeđih kestenova blijedi lik mladoga novaka. Vrt je u večeri. U klaustru uokolo lepršaju šišmiši. Djeca pazikuće prestaju s igrom i traže zlato neba. Završni akordi kvarteta. Mlada sljepica drhtureći trči niz drvored, A kasnije njezina sjena opipava duž zidova opkoljena bajkama i starim legendama. To je prazan čun što s večera pluta niz crni kanal. U tmurnosti starog azila propadaju ljudske ruine. Mrtve sirote leže uz vrtni zid. Iz sivih soba izlaze anđeli blatom umrljanih krila. Crvi im kaplju s požutjelih vjeđa. Trg pred crkvom je mračan i šutljiv kao u dane djetinjstva. Klizeći na srebrnim potplatima prolaze raniji životi I sjene prokletih silaze put uzdišućih voda. U svom grobu bijeli se mag svojim zmijama igra. Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga. U tumačenju ove pjesme Truda Stamać u ogledu naslovljenom „Traklov krik“, Vijenac, br. 539, 30. listopada 2014. u povodu stogodišnjice od Traklove smrti kaže sljedeće: „Cijelu pjesmu Psalam moguće je tumačiti kao razgovor između Karla Krausa i Georga Trakla. Obojica su suglasna u ocjeni vremena i književne djelatnosti kao „feljtonske“, no Kraus vjeruje u spas putem umjetnosti, imenujući sebe epigonom Goethea, dok Georg Trakl u to ne vjeruje. Predzadnji stih U svom grobu bijeli mag se zmijama igra imao bi se odnositi upravo na Karla Krausa, kojemu je pjesma posvećena. Kao umjetnik, posrednik između neba i zemlje, igra se zmijama, što je također rekvizit iz raja, „pramotiv zla“ – to će reći vješt je u rajskoj igri, umjetnosti, a zapušta etička pitanja.“ No, ono što mene u ovoj apokaliptičko-apofantičkoj pjesmi iz koje se razotkriva sam jezik tišine i svečanosti kojim se život preobražava u zlokobno ruho smrti osobito pogađa jest posljednji stih, naprosto takve slikovno-alegorijske moći rijetko viđene uopće u suvremenoj poeziji, premda će se nešto tome nalik pokazati ključnim za čitavu poeziju Paula Celana. „Psalam“ je ispunjenost prostora jezikom koji kroz govor odlazi u eter i ono što se događa nije ništa drugo negoli ono Unheimlich ꟷ Šutljivo se nad stratištima otvaraju zlatne oči Boga. Sam naslov pjesme primjenjuje biblijsku meditaciju o “ljudskome stanju” na suvremenu situaciju obezboženoga, prokletog stoljeća. Egzistencijalna potresenost psalama tužbalice sačuvana je u Traklovu Psalmu i De Profundis. Uvod u 88. psalam, “pjesmu psalma […] / pjevati / o nemoći bijednika”, mogao bi poslužiti kao moto ispred Traklovih psalama. U psalam iz ovog izvornika ugrađeni su bitni motivi egzistencijalne tjeskobe: boravak u grobu (“Ostavio si me među mrtvima / kao pobijene / one koji leže u grobu”, “Položio si me u grob). jamama / Ivanova tmina i u dubini”), ponavljajuća slika zagušljive smrtonosne vode (“Tvoj me gnjev pritišće / A ti me pritišćeš svim svojim bujicama”), te pitanje o Božjem licu (“Zašto [… ] skrivaš li svoje lice od mene? To što se Bogu više uopće ne obraća, u osnovi znači samo aktualizaciju i radikalizaciju jedne arhetipske situacije u kojoj je ljudska jadikovka uzrokovana samo Božjom šutnjom. Ni očekivanje spasenja koje leži u temelju psalama nije posve izbrisano: ono je sadržano u obliku zagonetne aluzije u završnoj slici. Ali, ono što „emanira“ iz Traklove lirike više od svih drugih pjesnika njemačkoga jezika u 20. stoljeću jest produhovljeno i apokaliptičko suzvučje i ozračje nadolazeće propasti. Pjesništvo je to rasapa i pokazuje se u simboličko-aluzivnim slikama kao paradigmatski zov jezika koji ne može očuvati više svoju cjelovitost te se utječe spoju biblijsko-modernih značenja, jer ono što simbolu podaruje moć prelaska epoha i vremenskih mijena jest postojanost ljudske ukorijenjenosti u odnosu jezika i svetoga. Stratište nije ovdje samo slika najstrašnije moguće propasti ljudskoga u ratnome pustošenju, već ono što unizuje ljudsku veličinu na raskomadanost svijeta i stoga je sve što preostaje u tom događaju rasapa (Verfall) posljednji, prigušeni krik jezika. Zlatne oči Boga ꟷ što one uopće gledaju? Grobove i sjene prijašnjih života u sjaju ljepote koja je samo lažni privid estetizirane egzistencije u slavu ljudske varljive slobode? Ili možda su i sami epiteti ovog Božjeg prisustva u odsutnosti znak istog prokletstva nemogućnosti posljednjeg izbavljenja? Trakl je pjesnik apsolutnoga rasapa i njegov jezik pjeva to iskustvo najsnažnijim metaforama i simbolima onog što označava biblijski izraz psalma. 2. Georg Trakl rođen je 3. veljače 1887. u Salzburgu, a umro je 3. studenoga 1914. u Krakovu. To je vrijeme uoči Prvoga svjetskog rata, doba velikog urušavanja svijeta i svih vrijednosti. Trakl je umro u ratu, ali nije poginuo u borbenoj akciji, već u vojnoj službi skrbeći se kao ljekarnik o ranjenicima nakon napada. Do tada je, osim nekoliko izvedenih kazališnih jednočinki, nešto proze i pjesama objavljivao u časopisu Brenner i sastavio dvije za života neobjavljene zbirke pjesama. Prva mu je knjiga izišla dvadesetih godina, objavljivan je više oko Drugoga svjetskog rata, a kritičko izdanje izišlo je 1969. pod naslovom Pjesme i pisma u Salzburgu. Georg Trakl bio je istinski neprilagođen. Gimnaziju je već prekinuo u sedmom razredu. Preminuo je nakon velike bitke kod Grodeka brinući se za ranjenike, ne mogavši podnijeti tolika umiranja, vjerojatno predoziran kokainom. O Traklovu životu i njegovoj poeziji postoji iznimno dobrih prikaza na njemačkome i engleskome jeziku u knjigama i časopisima, niz zapaženih ogleda, analiza njegovih pisama iz pera uglednih pisaca i teoretičara književnosti. Pouzdat ću se, ipak, u filozofijske pristupe njegovu djelu, i to upravo u jednoj od najznačajnijih misaonih svjedočanstava o biti jezika koji pripada kasnome mišljenju Martina Heideggera, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 1959. Prve dvije rasprave u zbirci Na putu k jeziku, naslovljene su „Jezik“ i „Jezik u pjesmi“. Kao što je poznato, Heidegger je mislilac iz same biti (njemačkoga) jezika i za svoje je temeljne pojmove izabrao upravo etimologijske mogućnosti svojega jezika tako što je izrazom Dichtung (pjesništvo, kazivanje izvornoga govora) označio nemetafizički karakter onog govora koji se ne može svesti na tehničku konstelaciju nihilizma moderne s njezinim pragmatizmom i funkcionalnošću jezika u praktičnoj uporabi. Zbog toga je za njega pjesništvo više od poezije. Ono omogućuje jeziku da razotkriva smisao bitka, jer kako to stoji u raspravama zbirke Na putu k jeziku ꟷ jezik govori (Die Sprache spricht.) Ako, dakle, jezik govori, a ne čovjek kao „subjekt“ govorenja u smislu sredstva njegove komunikacije, onda se susrećemo s onime što je čovjeku „urođeno“, odnosno što ga u bitnome smislu određuje kao odlikovano biće među svim bićima. To je jezik koji se kroz govor pokazuje kao ono što pripada navlastito samo ljudskome, iako to ne znači da životinje nemaju neki drugi način komunikacije koji nalikuje ljudskome govoru kad je riječ o prapočecima biološke evolucije u velikih primata koji se sporazumijevaju kricima i vriskom, iskazujući svu složenost onog divljega u samoj strukturi prirode kao takve. Heidegger pjesništvo tumači tako što mu podaruje mogućnost drugačijeg mišljenja od onog koji tradicionalno nazivamo filozofijom. To samo znači da jezik u svojoj zvučnosti i neiskazivosti osim što govori jer ima svoju bit u kazivanju (Sagen/Sage), isto tako i pjeva. Ovaj pjevni karakter jezika u izvornome smislu od Grka postaje razlogom zašto se poezija pojavljuje praformom svih umjetnosti i zašto poetski govor tako duboko ulazi u prostor eteričnosti neba kad istinski govor sjedinjuje četvorstvo besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje. Jezik govori tek onda kad pjesništvo pjeva i taj suodnos proizlazi iz sveze slika i glazbe u samoj biti pjesništva. Heidegger stoga uzima za paradigmatski slučaj svoje analize jezika upravo jednu pjesmu Georga Trakla, koja za razliku od iskustva strašnoga rasapa, smrti, stratišta i zlatnih očiju Boga ima posve drukčiju konotaciju i ozračje u kojem se otvara smislenosti jezika. Pjesma se na njemačkome zove Ein Winterabend i u prijevodu glasi ovako: Zimska večer Dok na prozoru tiho sniježi, Dugo zvoni večernji zvon. Mnogima je prostrt stol A kuća lijepo uređena. Pone’ko na svom putovanju Dođe na vrata tamnim stazama. Zlatno cvjeta drvo milosti Iz zemlje crpeć’ hladan sok. Putnik tiho ulazi unutra; Bol je skamenila prag. Tu u čistoj jasnoći blista Na stolu kruh i vino. Suvremeni njemački filozof Alfred Denker i pisac rasprava i ogleda o različitim aspektima Heideggerova mišljenja kao i života, autor njegove biografije i dokumenata iz ostavštine, u tekstu „Martin Heidegger und Georg Trakl: Die andere Zwiesprache zwischen Denken und Dichten“, objavljen u slovenskome filozofskom časopisu „Phainomena“, br. 317/2022., str. 79-92., na zanimljiv način postavlja nekoliko važnih pitanja uz Heideggerov izbor ove Traklove pjesme. Zašto je, dakle, Heidegger izabrao baš ovu pjesmu? Zacijelo zato jer je posve “jednostavna” i na taj način Heideggeru omogućuje suptilno tumačenje „filozofije jezika“. Već smo kazali da je ključna postavka da jezik govori jer je on kuća bitka. Čovjek je u toj kući namjesnik, a ne gospodar nad bitkom. Traklova pjesma spominje pritom snijeg koji tiho pada na prozor u kasno poslijepodne; Večernje zvono dugo zvoni. Pjesma, prema analizi Heideggera, jest evokacija onog što se spominje u prisutnosti i istodobno u odsutnosti. Drugi stih treće strofe jest, prema Heideggeru, ključan: “Bol je skamenila prag.” Prag je osnovna greda koja drži vrata u razlici između unutra i izvana. Bol označava pukotinu i upućuje na sukob između stvari i svijeta. U cjelini, ova pjesma u svojoj jednostavnosti završava s onim istim što odzvanja i u Hölderlinovoj amblematskoj pjesmi „Kruh i vino“. Taj savez božanskoga i ljudskoga kako ga imenuje i ozakonjuje monoteistička kršćanska tradicija povezuje ujedno Traklov Psalam i De Profundis s pjesmom Zimska večer na način dostojan sinestezije slike i jezika. Ali ono što pjesništvo podaruje smislu bitka kroz posvećeni jezik tradicije i jednostavnosti ima dodatno značenje. To je tajna jezika u iskonskome govorenju kojim stvari postaju žive u evokaciji prošlosti i u nadolazećoj budućnosti. Traklovo pjesništvo kao razotkrivanje rasapa i propasti metafizičke cjeline otvara doba nove prisutnosti četvorstva besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje. Kako je moguće dospjeti do ove začudne i naizgled nemoguće sinteze tragične psalmodije i zimske pastorale koju pjesnik apokaliptičkoga došašća svijeta kao stratišta tako upečatljivo dočarava slikovnom glazbom jedne posve suvremene uzvišenosti kad zlatne oči Boga gledaju ono što je u svojoj tragičnosti nepokazivo i neiskazivo? 3. Ekspresionizam je kroz jezik Georga Trakla progovorio najuzvišenijim mogućim sredstvom tjeskobne egzistencije čovjeka u suočenju s iskustvom posvemašnjega rasapa svijeta. To sredstvo je praiskonski drhtaj čovjeka iz bezdana, njegov krik iz tame. Ali prigušen, jer oko njega je tišina i onijemjelost svih stvari u prostoru apsolutne modrine i crnila. Tko bijaše Georg Trakl? Tuđinac u samome sebi, onaj tko je proročki i psalmodijski pjevao o lutanju pustošju neizmjernom kad sve je oko nas kao u pjesmi Grodek izručeno „crvenom oblačju, gdje bijesni stanuje Bog“. Onaj koji nije mogao podnijeti toliko patnje među zaraćenim narodima stiješnjenim između dviju šuma i zlatnih ravnica na kojima i danas leže kosti onih koji baštine zemlju i njezine duboke rane. Ovu poeziju treba slušati kao davnih dana kad je govor imao moć prožimanja s eterom one beskonačne praznine kojoj je podarivao neslućeni smisao. Postoji još uvijek barem malo od tog etera za koji se vrijedi žrtvovati svim srcem i dušom, jer sve je drukčije naprosto nemušto i prazno. S Traklom smo zbliženi sve više i više jer svaka njegova riječ spašava nas od ove nesnosne buke banalnosti i zaborava.

January 12, 2025
O novome redu

O novome redu

Ponovit ću uistinu nedvojbeno najznačajniju rečenicu iz knjige Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? iz posljednjeg poglavlja „Od kaosa do mozga“, koja glasi. ʺPotrebno nam je samo malo reda da nas zaštiti od kaosa.ʺ To je svojevrsni „ontologijski“ vapaj za pokušajem da se kaos izbjegne u njegovoj punoj snazi i moći, jer život u svojoj imanenciji zahtijeva ravnotežu dinamike i statike, ubrzanja i usporavanja, noći i dana. Onaj tko ne može izdržati svu silinu kaotičnih zbivanja jest, naravno, čovjek, ali s njime i čitav eko-sustav, biljke i životinje. Ono što nazivamo antropocen s njegovim mahnitim eksploatiranjem prirode i preobrazbom svijeta u industrijski pogon napretka i razvitka čovječanstva dosegao je krajnje mogućnosti i sada se sve urušava u samoj jezgri ili ‘biti’ ovog sustava podvrgavanja života svrsi bezuvjetne samoreprodukcije kapitala kao pokretača novih ‘strojeva želja’ i pokretača posvemašnjega tehničkog nihilizma. „Malo reda“ koje zahtijeva doba na rubu održivosti zemlje i neba, besmrtnika i smrtnika, nije li to zapravo nemoguć projekt koji unaprijed zna da je ova ‘malost’ samo pokušaj da se maknemo u stranu, očuvamo svoju egzistencijalnu ravnotežu prije no što se survamo u bezdan ili pomirimo da smo rođeni iz kaosa i da ćemo u kaosu skončati. Heidegger je mislio da može ovoj ‘mahnitosti bez utjehe oslobođene tehnike’ suprotstaviti opuštenost (Gelassenheit), da se nekako ipak da naći malo „ne-reda“ protiv ovog militarno-zapovjednoga načina obezvređivanja bitka koji djeluje kao fundamentalni red onog što je u svojoj biti uistinu novi kaos, a njegovo podrijetlo je duboko ispod površine stvari, u izvorima novovjekovnoga racionalizma. Zato neću navoditi za objašnjenje ove aporije djelovanja između antropocena i tehnosfere ni Deleuzea niti Heideggera. Čini mi se da je možda „konkretnije“ objašnjenje za to dao Foucault u svojim genealogijskim istraživanjima modernosti. ʺProjekt opće znanosti o poretku, teorija znakova koja analizira reprezentaciju, raspored identičnosti i razlika u uređene tablice: tako se u doba klasicizma oblikovao prostor empirizma koji nije postojao do kraja renesanse i koji će već početkom XIX. stoljeća biti osuđen na nestanak. (…) Ono što sveukupnu klasičnu episteme čini mogućom, jest prije svega odnos prema spoznaji reda. Kad je u pitanju dovođenje u red jednostavnih priroda, pribjegavamo mathesisu čija je univerzalna metoda algebra. Kad uređujemo složene prirode (reprezentacije općenito, onakve kakve su dane u iskustvu), potrebno je stvoriti taksonomiju i za to je potrebno uspostaviti sustav znakova.ʺ (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, 2002., str. 91-92. S francuskoga preveo Srđan Rahelić) Mathesis i taksonomija, sveza računajućega mišljenja i sustava znakova kao logike reprezentacije bitka bića, eto, to je bit racionalizma na kojem je utemeljen moderni kapitalizam u društvenome i političkome smislu. Red je u filozofijskome smislu u novome vijeku ponajbolje iskazan u monadologijskoj metafizici Leibniza. Uostalom, njegovi koncepti prestabilirane harmonije i teodiceje uz matematičku teoriju infinitezimalnosti savršeno ocrtavaju težnju racionalizma koji je bio metafizičko opravdanje baroka. Um se tehnički pojavljuje u svijetu kao mathesis universalis i kao taksonomija. Sve što jest, bitak kao takav, ima svoje načelo razloga i svako biće ima svoje mjesto u hijerarhijskome poretku božanskoga reda u svijetu koji je, naravno, a što drugo negoli tehnička konstrukcija poput Bachovih fuga ili parkovne arhitekture u Versaillesu. Ta začudna vjera u razum čini racionalizam uvjetom mogućnosti nastanka Ideje o mislećem stroju i sustavu znakova kao simboličkome jeziku kojim se čovjek sporazumijeva s Drugim i Bogom. Slika boga u filozofskoj monadologiji jest slika savršenoga urara koji je podesio mehaničke satove neba i zemlje na skladan način tako da čak i nered ne može biti drukčije shvaćen osim kao devijacija u redu, što će biti matematički put spram suvremenih teorija determinističkoga kaosa. Jednostavno rečeno, Grci su kaos smatrali iskonskom silom kozmičkoga sustava kao bezobličje i nematerijalnost iz čega nastaje red u svijetu božanskom i ljudskom oblikotvornom snagom mišljenja i djelovanja, dok racionalizam kaos smatra anomalijom i devijacijom reda. Priroda je za Grke uzvišena i silna physis, a za moderno doba priroda postaje tehnička konstrukcija prirodnih znanosti. Mathesis i taksonomija otuda predstavljaju znanstveni nacrt i provedbu mišljenja kao sustavne deskripcije onog što se pojavljuje kao empirijska stvarnost. Ništa otada do danas i ubuduće ne može postojati „anarhično“, sa svojom voljom i s ‘kaotičnim’ težnjama življenja izvan logike Velikoga Reda koji se u Hegelovoj Znanosti logike naziva najpreciznijim pojmom uopće ove ‘racionalističke metafizike’ ‒ apsolutom. Njegova je „bit“ u matematizaciji mišljenja kao taksonomiji bitka čime jezik biva zamijenjen sustavom znakova, a znak koji je savršenstvo ove logike uređenosti svijeta jest alfanumerički kôd. Pod kodovima se vodimo u svakom mogućem poretku osustavljenja života i to je nužnost egzistencije u globalno-planetarnome svijetu koji u bljesku trenutka pokazuje statističke podatke o svemu što jest i vjerojatnosti nadolazećega kontingentoga događaja. Ali, čovjek u svojoj bestemeljnosti slobode nikad ne može pristati da bude broj, ali slika da. Zašto? Zato što su mathesis i taksonomija konstrukcija života u umjetnome svijetu, a ne ono iskonsko i egzistencijalno ‘divlje’ što podaruje slobodu otpora i preusmjeravanja tijeka povijesti u budućnosti. Slika je znak vizualnoga identiteta i narcistički užitak. Broj je kvantificirajuće raščovječenje i gubitak singularnosti individuacije. Veliki Red, međutim, krajem 20. stoljeća u doba tehnosfere postaje kibernetički sustav u kojem novi kaos vlada kroz entropiju kao drugi zakon termodinamike. Zato je samorazumljivo nastajanje novih pojmova za ovo posthumano stanje poput kvantne neodređenosti, kontingencije i emergencije, a ponajbolji pojam kao nadomjestak za prirodnu ravnotežu jest Simondonova metastabilna ravnoteža. No, što je smisao ovog ‘koncerta strojeva’ u mahnitome ubrzanju svekolike matematizacije mišljenja i taksonomije bitka, govoreći tradicionalno metafizički? Ništa drugo negoli to da sustav informacija proizvodi društvo kontrole koje počiva na vizualnoj interakciji koga, zar ljudi ili mreže posthumanih atraktora, kako bi to kazao Friedrich W. Kittler, njemački teoretičar medija? Naravno, ljudi su samo slika i broj i stoga su umreženi u ovom determinističkome kaosu koji tehnosferu usmjerava u ireverzibilnu budućnost brzih transformacija neljudskoga u ljudskome. Zato onaj Deleuzeov i Guattarijev „vapaj“ za „malo reda“ koji bi nas trebao zaštititi od kaosa. Život u „novome redu“ je postao mathesis i taksonomija univerzalnoga kaosa koji ovladava svime što jest i postaje novo, te stoga više povratka onome drevnome grčkome bogu pra-nereda nema ni u snovima ni u mitologiji. Problem je što smo sami postali namjesnici ovog novoga kaosa iz kojeg se vraćamo kao filozofi, znanstvenici i umjetnici, kao da dolazimo iz „zemlje mrtvih“, kako to kažu Deleuze i Guattari u već spomenutome spisu Što je filozofija?

January 11, 2025
O dizajniranju mozga

O dizajniranju mozga

Bilo je to odmah jasno čim su Deleuze i Guattari svoje posljednje poglavlje knjige Što je filozofija? naslovili „Od kaosa do mozga“. Već je time razbijen linearni slijed metafizike uzroka i svrhe. Pojmovlje je postalo odveć profano i pragmatički glatko poput IT-estetike računala i pametnih telefona, a odgovaralo je prodoru tehnoznanstvenih istraživanja svemira i svijesti čovjeka i umjetne inteligencije robota. Sve pršti od neologizama i hibidnih sklopova konceptualne montaže. Kaos je, dakako, shvaćen ne iz perspektive Hesioda i njegove teogonije, već iz horizonta fizikalne teorije determinističkoga kaosa kao odstupanja od linije kretanja u matematici i kao rasap sustava u biokibernetičkome smislu. Ujedno metafora i temeljni pojam pozitivnih znanosti u fizici, kemiji i biologiji kaos je imao ne više konstitutivno značenje, već regulativno, što znači da je bila riječ o uređivanju drukčije mišljenih odnosa između bitka i mišljenja, između nastanka svijeta i njegove sudbine u budućnosti. Možda je najbolje uzeti kao primjer jedan kibernetički pojam francuskoga filozofa tehnologije Gilberta Simondona kao što je to metastabilna ravnoteža koji je ukazivao na promjenu u shvaćanju ekvilibrija u prirodi ulaskom tehničkoga svijeta. Ova nova ravnoteža bila je zapravo ne-ravnoteža u metafizičkome smislu riječi, jer se radilo o spajaju elemenata fraktalizacije i spiralizacije u novu cjelinu koja više nije bila nadređena dijelovima, nego se sklapala iz sklopova kontingencije i emergencije događaja. Otuda kaos označava vladavinu ontologije postajanja s njegovom beskonačnom brzinom transformacija, a mozak nije organ ili tehnički prenosnik mišljenja s pomoću jezika, već dispozitiv novoga načina mišljenja primjerenoga za novi tehnički svijet. Mozak ne misli vertikalno-horizontalno. On misli transverzalno u svojoj hiperplastičnosti. Samo je po sebi jasno da se radi o umjetnome mozgu ili onom koji se može neuro-kognitivno dizajnirati. I pogledajte kako izgledaju moćne i estetski čudovišno fascinantne vizualizacije u digitalnome dizajnu upravo mozga kao bioničkoga organa mišljenja. Prikaz kore i sinapsi miješa se s plavim okvirom hiperplastične forme koja nalikuje metastabilnoj ravnoteži grčke kacige i filmskoga Aliena. Dizajnirati mozak označava mogućnost, zbilju i nužnost re-programiranja mišljenja polazeći od biti tehnosfere. Umjesto Aristotelove organologije koja je bila jezgra metafizike, sada je na djelu neuro-kognitivizam tehnogeneze kojom se mogu ‘isprintati’ nedostajući organi u procesu nadomještanja prirodnoga umjetnim. To samo znači da je mozak postao nadomjestiv i premjestiv dispozitiv mišljenja kao djelovanja ne iz spontanosti volje za djelovanjem, već iz volje za djelovanjem kao spontanošću uporabe mišljenja kao know-how alata. Sve što nam treba za život u složenome tehničkome svijetu nalazi se u mnoštvu međusobno povezanih i umreženih ‘crnih kutija’ pamćenja kao uvjeta mogućnosti sjećanja, a ne obratno. Sjećanje je proces nesvjesne proizvodnje živih događaja prema modelu kauzaliteta-teleologije, a pamćenje je dispozitiv svjesne kontrole sjećanja u formama Velikog Trećeg, onog što Husserl naziv tercijarnom retencijom ili mnemotehnikom poput arhiva, knjižnica, muzeja, kinoteka, digitalnoga skladišta informacija. Dizajnirati mozak znači poboljšati njegove spoznajno-estetske mogućnosti, ali ne i etičke, jer se to ne može ‘programirati’ i zato je ljudska svijest kao model za neljudsku bioničku zapravo misterij čiste kontingencije. Imati dobroga robota u kući znači imati poslušnoga roba koji radi sve što mu se kaže. Ali imati zloga androida koji remeti sustav funkcionalnosti tehnosfere znači u tendenciji imati posla s mogućnošću samouništenja čovječanstva. To je ono čega se bojao Stephen Hawking, da će, naime, napredna AI razviti mogućnosti čudovišne zloporabe ljudskoga svijeta u tehničkome okružju i da će to biti nemoguće izbjeći bilo kakvim aplikacijama preventivnoga neutraliziranja i suspendiranja AI-monstruma. Što znači dizajnirati mozak? To ne znači misliti ljudski onako kako je to kazao Heidegger u knjizi Što znači misliti? s glasovitom i prijepornom postavkom da znanosti ne misle. Bilo je jasno da je time htio samo reći da filozofija misli posve drukčije od pragmatičnoga znanja modernih znanosti, ali isto tako i od bilo kakvog političkoga svjetonazora i praktične mudrosti. Filozofija misli tako što ostavlja svijet u njegovoj svjetovnosti nedodirljivim, dok tehnoznanosti pragmatično mijenjaju strukturu svijeta. Dizajnirati mozak znači tehnoznanstveno ga poboljšati i osposobiti da sam misli, što iskazuje pojam autopoiesisa kao biti tehnosfere. Ako mozak kao umjetni mozak dospije do samosvijesti ‘svojeg’ autonomnoga položaja kojim postaje svjestan tko je i što je, onda tek možemo govoriti o umjetnoj inteligenciji kao početku napredovanja do superinteligencije o kojoj promišlja oksfordski filozof kognitivist Nick Bostrom. Ono što se ne može, dakle, dizajnirati kao program niti kao vizija umjetnoga mozga jest područje etičke post-i-transhumane ekvivalencije. To znači da ne možemo znati ništa o njegovoj nesvodivoj drugosti u etičkome smislu, od ranjivosti srca, plemenitosti duše, žrtvovanja za zajednicu u ime suosjećanja s patnjama Drugoga td. Sve što možemo na sadašnjem stupnju razvitka AI jest spekulirati o tome što bi bilo kad bi bilo da AI ima tzv. etički osjećaj. Ako ništa drugo, ovo naše neznanje je konačan dokaz da je sve u mozgu i da je duhovno-duševno ustrojstvo čovjeka kao modela za misleći stroj u svojoj protežnosti pitanje enaktivizma tijela a ne ništa izvan tijela. Misliti je moguće i izvan ljudskoga tijela, ali takvo mišljenje kao što je dobro promislio Jean-François Lyotard u ogledu „Može li biti mišljenja bez tijela?“ u knjizi Neljudsko zahtijeva posve drukčije pojmovno-kategorijalno određenje odnosa noesisa i noeme, svijesti i njezina predmeta, polazeći od transformacije vizualnoga koda u programski jezik umjetne inteligencije. Mišljenje se ne može dizajnirati jer je singularna kontingencija događaja mišljenja bez kojeg ne može postojati ono ljudsko-suviše-ljudsko, a tome pripada i ono etičko, ali ne kao nešto misteriozno i nedokučivo. Ono etičko nije posljednja granica onoga ljudskoga i neljudskoga iz jednostavnoga razloga što ethos nije ništa vječno i nepromjenljivo, ništa zauvijek dano i sudbinski ugrađeno u ljudsku bit poput osjećaja dobra i zla. Zato smatram sve tzv. etičke male priče o odnosu čovjeka i tzv. superinteligencije ili etike i post-i-transhumanizma promašenim i uzaludnim ‘naklapanjem’ čak i kad se u sve uplete „notorni“ Nietzsche s njegovom Genealogijom morala. A što ako nam AI-kao-ChatGPT održi sat moralke koja će biti ili u znaku etičkoga fudamentalizma ili u znaku etičkoga relativizma i na kraju nas proglasi patetičnim amoralistima koji iz straha za svoje metafizičko nasljedstvo teroriziraju AI s Bogom, etikom i demonologijom? Misliti znači biti otvoren svijetu kao mogućnosti da iz kaosa nastane i drugi kaos i da iz mozga ne nastane ništa drugo negoli posve drukčiji mozak od ovog koji nam zadaje glavobolju i od kojeg često ne možemo pobjeći nigdje drugdje negoli u čistu prazninu ne-mišljenja kao takvoga. (v. https://link.springer.com/chapter/10.1007/978-3-031-15959-6_27)

January 10, 2025
Čemu još patnja kao duhovni izvor umjetnosti?

Čemu još patnja kao duhovni izvor umjetnosti?

U spisu Nietzsche contra Wagner: Spisi jednog psihologa, s predgovorom datiranim na Božić u Torinu 1888. godine sâm Nietzsche „prorokuje“ kako Njjemci nemaju budućnost sve dok su osuđeni na Wagnera i wagnerizam. Ovaj polemički udar na korifeja operne drame koja je trebala biti ozbiljenje glavnih ideja njemačke romantike o estetskoj ili umjetničkoj religiji (Kunstreligion) i cjelovitome umjetničkom djelu (Gesamtkunstwerk) uistinu predstavlja svojevrsni vrhunac razračunavanja ne samo s idejom nacionalne mitske heroike iz duha glazbe, već i s čitavom metafizikom novovjekovne klasične i dekadentne estetike. No, ono što je u Nietzscheovu „psihologizmu“ navlastito nadahnjujuće i ujedno prijeporno čak i kad smo do posljednje rečenice možda suglasni s njegovim imperativno postavljenim mislima u tekstu contra Wagnera jest nešto što je kao i gotovo sve bitne pojmove naslijedio i preuzeo od Schopenhauera. Što? Navedimo za početak sljedeće. „Na svaku se umjetnost i filozofiju može gledati kao na lijek i pomoćno sredstvo rastućeg ili pak propadajućeg života: umjetnost i filozofija uvijek pretpostavljaju patnju i paćenike. Međutim, postoje dvije vrste paćenika, s jedne strane paćenici što pate od izobilja životom, koji hoće, dakle, dionizijsku umjetnost te pritom raspolažu tragičnim uvidom i pogledom na život ꟷ a s druge strane oni što pate od siromaštva životom, koji od filozofije iziskuju spokoj, tišinu, mirno more ili pak mahnitost, konvulziju, omamu. Osveta nad samim životom ꟷ najsladostrasnija vrst mahnitosti za takve siromahe! …Za tu dvostruku potrebu potonjih prikladni su i Wagner i Schopenhauer ꟷ obojica niječu život, obojica ga kleveću, obojica su po tome moji antipodi.“ (Friedrich W. Nietzsche, Nietzsche contra Wagner: Spisi jednog psihologa, u: Slučaj Wagner, Disput, Zagreb, 2022., str. 184-185. S njemačkoga preveo Blaž Ivanković) Nije nužno dalje izvoditi nabrajanjem sve što Nietzsche ovdje prigovara onome što je protiv „dionizijskoga načina života“ i što se začinje već s Epikurom kao prethodnikom kršćanstva s obzirom na načelo „s vjerom se postiže blaženstvo“ (str. 185) Dostatno je vidjeti kako se ono što uzima kao paradigmu druge vrste „patnje i paćenika“, naime wagnerovsko-šopenhauerovsku redukciju života na ono što pripada askezi, a ne hedonizmu, siromaštvu a ne bogatstvu, pojavljuje kao duhovno pokriće za svjetonazorni pesimizam kojemu posljednji smisao podaruje mesijanski patos glazbe ili volja za nijekanjem života s pomoću estetske teodiceje. Ova patnja i ovi paćenici kao da su „nižeg“ ranga od prve paradigme koju, naravno, razotkriva iskonski grčki dionizijski osjećaj preobilja i užitka u životu bez izvanjskih i nadomjesnih svrha s načelima vjere kao blaženstva. I jesu. Jer Nietzsche polazi od nečega što je istodobno pravi izvor umjetnosti, pa čak i filozofije, a to je iskustvo onog tragičkoga i tragedije kao bestemeljnosti slobode bez koje ništa nema smisla. Dvije vrste patnje i paćenika, dakle, nisu ništa drugo negoli dvije paradigme zapadnjačkoga odnosa spram metafizički uspostavljenih načela i postulata samoga „života“. No, nemojmo zaboraviti da suprotnost ovome „osjećanju života“ koji Nietzsche kritički svodi na siromaštvo i ogoljenost od istinskoga smisla života nije u „optimizmu“ kakav je jedini procvjetao u novovjekovlju s nastankom prosvjetiteljstva. Umjesto optimizma kojeg zapravo ne određuje ni kršćanstvo u svojoj apologiji onostranosti i drugoga života nakon smrti, na djelu je ono što iskustvo tragičkoga unosi u svijet, a to je neizmjerna radost u otvorenosti života kroz prihvaćanje njegova usuda i svekolike boli i patnje. Amor fati označava ono što je još jedino preostalo nadolazećoj umjetnosti i filozofiji bez pada u bezdan moralno-teoretskih spekulacija vjere i tehnoznanosti. Čini se da je ono što izaziva tragički osjećaj s kojim nastaje izvorna grčka umjetnost kao i filozofija istoga podrijetla. Uostalom, taj osjećaj jest ono što Nietzschea nagoni da ovu knjižicu contra Wagnera nazove pojmom koji uz antropologiju i biologiju (znanosti o čovjeku i znanosti o životu) određuje novovjekovnu metafiziku. Riječ je o psihologiji (znanosti o duši). Osjećaj je tradicionalno označen pojmom neuro-podražaja na ono što proizlazi iz biti zbilje kao sveze tvari i energije u duhovnome smislu. Ono duševno, međutim, ovdje se misli sukladno arhajskome shvaćanju prirode kakvo se očuvalo u nezapadnjačkim kulturama svijeta pod imenom animizma. Priroda je „velika duša“ i njezine boli i patnje otimanjem i osvajanjem, prodorom i razaranjem, nasiljem i uništenjem, ostavljaju ožiljke na duši. Otuda duševnost u smislu vladavine psyché kao biti animizma svijeta ulazi u nesvodivost organske strukture životinja i ljudi. Tragički osjećaj je osjećaj razdvojenosti i razdrtosti bitka samoga. Potreba za filozofijom kako ju je opisao još i mladi Hegel dolazi iz želje za prevladavanjem ovog jaza ili bezdana. No, što ako sâm jaz ili bezdan nije moguće prevladati nikakvom racionalnom strategijom uzdignuća do pojma s kojim sve što jest poprima smisao s kojim rani Nietzsche određuje onaj drugi razumski pol duše koji se u duhovnim likovima umjetnosti i filozofije sačuvao kao razvitak samog znanstvenoga lika s kojim ljudski duh poima svu složenost kozmo-antropo-bio-psihologije? Što, dakle, ako je baš taj krunski pojam uma (logos) koji je nužan za poriv i težnju čovjeka za razumijevanjem bitka samoga kao mudrosti (sophia) u krajnjem nedostatan za uvid u bit i smisao bitka? Umjetnost je osjetilno sijanje ideje, rekao bi Hegel. Ali umjetnost je u svojem izvorišnome podrijetlu uvid u taj čudovišni jaz i bezdan bitka koji Grci prispodobljuju s pojmom tragičkoga i tragedije, a ne pukim teoretskim, što će reći moralno-znanstvenim sredstvima spoznaje. Kao taj uvid, umjetnost se bavi duševnim stvarima kroz koje se patos ljudskoga-suviše-ljudskoga odvija kao drama egzistencijalnoga suočenja s prvom i posljednjom istinom i svrhom samoga života kojemu valja pristupiti baš onako kako mu priliči, polazeći od same biti muzike iz koje nastaje glazba kao uzvišenost i ljepota bitka u stanju produhovljenosti i oduševljenja. U jezgri ove razdrtosti i najvišim vrhuncima prevladavanja tragičkoga osjećaja zato ne stoji ni pesimizam niti rezignacija nad tzv. očajnim stanjem svijeta ili onime što preostaje od njegovih razdobnih sjena u napuštenosti od bitka samoga. Jednom za svagda valja se vratiti ovome Nietzscheovu spisu i to ne zbog „navijačkih“ razloga u analogiji polemike s onima koje postavljamo kao svoje duhovne antipode. Ne, to bi bilo krajnje patetično i nesuvislo. Razlog leži u „psihologizmu“ s kojim kao da danas u doba vladavine tehnosfere nema više posebnoga „razloga“ razračunavanja baš s čitavim jatom pripadnika fenomenologije i psihoanalize koji nisu raščistili s time da tragički osjećaj u samoj „biti“ umjetnosti i filozofije predstavlja temeljni problem ove suvremenosti, a ne nikakvi relikti tzv. kulturnoga optimizma i pesimizma. Nietzsche nije mislilac „kraja povijesti“ u spekulativno-dijalektičkome ruhu kakvo bijaše Hegelovo poslanje i u preokrenutome obliku Marxovo. Njegova je sudbina posve ekscentrična jer je do postavke o smrti Boga, prevladavanja nihilizma, kritici dekadencije u umjetnosti i proroštvu o dolasku nadčovjeka iz same biti umjetnosti dospio kritikom preokrenuta platonizma (kršćanstva) preko Schopenhauera, a ne Kanta. Zato taj silni patos „preokrenute“ psihologije i „preokrenuta“ mesijanstva zapadnjačke metafizike koji mu je omogućio da jedini u čitavoj povijesti filozofije misli i piše tako odrješito i radikalno „subjektivistički“, da se razmeće svojim narcizmom koji nadilazi svu pošast lažne taštine i dekadentne navade odbacivanja svega drugoga što nije na usluzi vlastitome Sebstvu kao početku i kraju svih refleksija. Ako je bol i patnja stoga izvorište svekolike umjetnosti i filozofije jer je nesvodivo područje jaza i bezdana kao otvorenosti ništavila u samoj jezgri bitka, onda je samorazumljivo da je sva volja kao predstava svijeta ono što niječe život u njegovoj Moći iskonske životnosti. U „Epilogu“ spisa Nietzsche contra Wagner nalaze se misli koje pokazuju razlog zašto je bol i patnja, bitak i proživljenost bića njegovom osmišljenošću same egzistencijalne drame upojedinjenja, ono što nužno pogađa singularnost čovjeka posvećenoga umjetnosti i filozofiji. Zašto samo umjetnost i filozofija, a ne moral, vjera i znanosti? Zbog toga što su ove tri forme duhovnoga bitka bijeg od života i čiste tragike otjelovljenosti u samoj imanenciji koja se poput entropije „širi pustinjom“, da izokrenemo poznatu metaforu Nietzschea o neizbježnosti prihvaćanja usuda o propasti svijeta na ishodu njegovih bitnih mogućnosti. Vječnost otuda nije puki nunc stans. Taj pojam koji u svojoj autonomnosti označava nadvremenitost i savršenstvo kontinuuma kao stvaralačkoga postajanja onog što se imenuje vječnim vraćanjem jednakoga pretpostavlja život kao egzistencijalno iskustvo prebolijevanja iskonske boli i patnje, jer tragička umjetnost i filozofija nikad ne padaju u napast mahnite žudnje za blaženstvom pseudo-vedrine. Evo, kako to Nietzsche 1888. godine objašnjava, polazeći od psihologizma onkraj svake psihologije i svedivosti duše na logiku „čistoga uma“ kojeg pokreće teorija dostatnoga razloga. „Često sam se pitao ne dugujem li onom najtežem razdoblju svoga života možda i više nego ikojem drugom. Onako kako me to uči moja najintimnija narav: sve što je nužno i neizbježno, kada se sagleda s visine te pojmi kao dio kakve velike ekonomije, ujedno je i ono korisno po sebi, ꟷ ne valja to breme samo nositi, već ga valja i voljeti…Amor fati: moja je najintimnija narav. ꟷ A što se tiče moje duge boležljivosti, ne dugujem li joj neizrecivo više negoli svojem zdravlju? Njoj pak zahvaljujem jednu višu vrst zdravlja, ono koje biva jačim zbog svega što ga ne ubije? ꟷ Njemu zahvaljujem i svoju filozofiju…Ta velika bol naposljetku oslobađa duh, kao učiteljica velike sumnje što svako U pretvara u X, i to u pravi X…Tek velika bol, ona duga i spora bol, u kojoj nas se, takoreći, spaljuje zelenim drvom, koja može potrajati ꟷ, prisiljava nas filozofe da se spustimo u svoju posljednju dubinu te da se lišimo sveg povjerenja, sve dobrote, svega što je lažljivo, krotko, osrednje, a u što smo možda nekoć polagali vlastitu ljudskost.“(str. 199-200) Nemojmo misliti da je nužno od prirode, dakle kontingentno u smislu determinističkoga kaosa, „biti“ u stanju bolesti koja nije puka negacija zdravlja, već trajno iskustvo tjelesne nelagode u kojoj boluje i pati vlastito sebstvo. Moguće je i dapače nužno biti izbavljen od ove singularnosti boli i patnje koja nagriza svu moć tjelesne usmjerenosti spram budućnosti kao neprestane akumulacije obilja životnih snaga da bi se živjeti moglo onako kako mišljenje tragičkoga u umjetnosti i filozofiji uistinu i zahtijeva kroz najdublji estetski imperativ: otvorenost svijeta kao događaja kojim se u tamnoj noći ravnodušnosti svijeta prožetog neljudskim iz tehnosfere oslobađa prvog i posljednjeg razloga postajanja drukčijim od svekolike etičko-političke drugosti kao postulata jednog napuštenoga svijeta. Nietzscheov „Epilog“ postavlja temeljno pitanje iako kroz afirmativne postavke o umjetnosti i filozofiji nadolazeće budućnosti koja se neće iscrpljivati u dosadnim igrama moći oko „istine“. To pitanje je ono „isto“ koje i „ja“ postavljam u prvome svesku Tehnosfere koja nije slučajno naslovljena ovako: Žrtvovanje i dosada: životinja-čovjek.stroj. (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018)Bol i patnja su psihološki preuzeti pojmovi i kategorije svijeta koji pretpostavlja razliku života i smrti, živoga i besmrtnoga, organskoga i duhovnoga kroz iskustvo ljudske patnje u žrtvovanju Drugoga kao sebe samoga nepoznatim silama onostranih bogova i Boga. Zato je umjesto metafizičke trijade duha-duše-tijela u doba realizirane kibernetike sve na trijadi onog biološkoga-antropološkoga-tehnološkoga. Kad iščezava moć prirode u znanstveno-tehnološkome stadiju onog što Sloterdijk u spisu Mislilac na pozornici: Nietzsche i materijalizam (Der Denker auf der Bühne: Nietzsche und Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1986) naziva u analogiji s teodicejom pojmom algodiceje ili neutraliziranja i suspendiranja boli i patnje, nastaje doba terapeutskoga poslanstva umjetnosti i filozofije koja više ne može izbjeći zid vremena od megalita biogenetike i biokibernetike s kojima se ono živo sada razlikuje od artificijelnoga (umjetnoga) i što nužno smjera u beskonačnu moć produljenja trajanja života polazeći od onog što pripada biti tehnosfere: autopoietičkoga načina transformacije samoga „života“. Kakvo je to umjetničko i filozofijsko iskustvo prevladavanja/prebolijevanja ove iskonske boli i patnje ako ne haptičko-korporalna algodiceja s kojom otpočinje i okončava ovaj tragički revolt duhovnoga života koji se u svojem patosu i užitku mišljenja stvaralački ponavlja kao singularna iznimka koja stvara nova pravila. Ta pravila nisu ništa što bi, da to kažemo riječima Nietzschea, produljivala agoniju jednog opskurnoga blaženstva onkraj ljepote i uzvišenosti samoga tijela kao hrama slobode i podzemlja ekstatičke moći preuzimanja sudbine u svoje ruke. Amor fati kao lutanje svijetom u potrazi za onim drugim i drukčijim mišljenjem od kojeg ovisi nadolazeća budućnost ne samo umjetnosti i filozofije, već i svijeta samoga! To je ono najviše što još može biti „stimulansom za život“ kad je sve drugo postalo živom dosadom ponavljanja već viđenoga.

January 9, 2025
Dodiri i raskrižja

Dodiri i raskrižja

Dekonstrukcija moderne filozofije čini bitni sadržaj francuske postmoderne unutar koje se uobičajeno smještaju Jean-Francois Lyotard i Jacques Derrida. Postmoderna je bila rad dekonstrukcije protiv konstrukcija sistemske filozofije s Hegelovim načelom totalnog dokidanja/prevladavanja (Aufhebung). “Male priče”, sklonost fragmentima, parabolama protiv majstorskih “velikih priča” apsolutnoga idealizma i marksizma uspostavile su svojevrsni govor razlike. Pozicija Derridae u tom sklopu zacijelo je bila jedinstvena. (Vidi o misaonome putu Jacquesa Derridae interpretacije Christophera Norrisa, The Deconstructive Turn, The University of Massachusetts Press, Amherst, 1983., Vincent Descombes, Quarante-cing ans dephilosophie francaise, Éditions de Minuit, Paris, 1979.) Takvo mišljenje zahtijeva brižni put jezične pustolovine “prevođenja” u novi jezik mišljenja kao podarivanja mogućnosti razlike. U mnogim svojim djelima Derrida je u pokušaju utemeljenja monizma i zapostavljanja razlike vidio iskonski grijeh zapadnjačke filozofije kao logocentrizma. Stoga je cijeli njegov misaoni put izvorno lutanje u krugu filozofijske kritike metafizike. Njegova metoda je stoga određena kao dekonstrucijska kritika “logocentrizma”. Razumjeti tu metodu znači istinski razumjeti čemu je uopće smjerala postmoderna. Deridijanski krug privrženika, epigona i eklektika, prisutan je u gotovo svim vodećim časopisima posvećenim postmodernoj kulturi. Koliko god da je Derrida u nas glasovit po svojim tezama iz druge ruke, nije moguće ne konstatirati da smo ostali na rubu događaja kad je u pitanju njegova prava recepcija, osobito kad je riječ o prijevodima ključnih djela na hrvatski. Jacques Derrida je u ključnom djelu rane faze naslovljenom programatskiGramatologija razvio postavku da je zapadnjačka metafizika logocentrična. (Jacques Derrida, O gramatologiji, V. Masleša, Sarajevo, 1976.) Polazeći od Platona, ona je uspostavila sustav znakova u kojima je izgovoreni jezik sustavno nadilazio pisani. Nemogućnost metajezika s pomoću kritike uma bio je glavni problem Lyotarda u Le Différend. Svi mislioci francuskoga postrukturalizma (Derrida, Lacan, Althusser, Deleuze, Foucault, Guattari) na odlučan su način ocrtali postmodernu zahtjevom za radikalnom kritikom filozofije, društva i ideologije kao moći metafizičkoga diskursa. Pritom je recepcija Nietzschea i Heideggera odigrala ulogu zadobivanja duhovnog orijentira za svaku buduću kritiku. Francuska recepcija Heideggera otpočela je još u vrijeme II. svjetskog rata sa Sartreovim antropologijsko-egzistencijalističkim čitanjem Heideggerova Sein und Zeit-a. Sartreov pojam slobodnoga subjekta bio je ponajprije novo tumačenje kartezijanskoga cogita. On je slijedio tradiciju njemačke filozofije više negoli francuskog racionalizma. Uvođenjem Heideggera u analize slobode, egzistencije i tjeskobe samstvenoga subjekta otvoreno je područje jedne osebujne preradbe Heideggera u druge svrhe. Postmoderno decentriranje subjekta u tom sklopu bio je samo drukčiji nastavak one priče koju je Sartre u L’ Être et le Néantizveo sa svim neizbježnim poteškoćama koje su urodile nemogućnošću jedne egzistencijalističke etike. I premda Derrida sa Sartreom ne dijeli to isticanje subjektivnosti slobode, tu apsurdnu metafiziku slobode, nemoguće je zanijekati podrijetlo jedne neosporive tradicije. Uostalom, sam je Derrida u razgovoru s Henri Ronseom 1967. kazao: “Moja istraživanja uopće ne bi bila moguća bez dovezne točke s Heideggerovim pitanjima; prije svega bez onoga što je Heidegger učinio razlikovanjem između bitka i bića, nazvavši to ontičko-ontologijskom diferencijom.” (Vidi: Philipp Rippel, „Souverenität und Revolte: Die Wiedererweckung Nietzsches und Heideggers in Frankreich“ u Peter Kemper (ur.), „Postmoderne“ oder der Kampf ium die Zukunft, Fischer, Frankfurt am Main, 1987., str. 125.) Gdje su onda granice i razlike između Derridae i Heideggera? U čemu su dodiri i raskrižja? Je li spomenuta diferencija mogući put spram Derridaine poststrukturalističke kritike Teksta ili kritike logocentrizma? Derrida se u svojim radovima, osobito u L‘ écritureetladifférance, poziva na središnji motiv Heideggerova mišljenja bitka – na ontologijsku diferenciju. (Jacques Derrida, Writings and Difference, University of Chicago Press, Chicago, 1978.) U svojem promišljanju biti i zadaće filozofije Heidegger je tematizirao problem odnosa bitka i bića, kako ga je razumijevala cijela zapadnjačka tradicija. To razlikovanje može se shvatiti kao glavno obilježje Heideggerova mišljenja. Ontologijska diferencija je za Heideggera bitan uvjet mogućnosti metafizike. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, Max Niemeyer, Tűbingen, 1984.) Temeljnazadaćainterpretacijebitkakaotakvogpokazalaseuizradbivremenitostibitka. Stoga je destrukcijapovijestiontologije, naspramHegel–Marxovadijalektičkoga dokidanjafilozofije, trebalaotvoritihermeneutičkitragspramnitivodiljepitanjabitka. Smisao bitka bio je razotkriven u vremenskome obzorju bitka. Derridaino razračunavanje s Heideggerovom misaonom figurom “ontologijske diferencije” skicirano je u programatskoj raspravi pod naslovom La différance. To je ključni pojam Derridaine dekonstrukcije. Umjetno stvorena riječ u francuskome jeziku trebala je poslužiti kao putokaz za kritiku metafizike, ali istodobno i Heideggerove temeljne nakane. U riječi je bilo sadržano dvoje: razlika i raz-luka, razlučivanje nečeg od nečeg. Novi pojam predskazao je praksu poststrukturalista da u jezičnoj praksi vide prikrivenu strukturu metafizike moći. Michel Foucault izgradio je svoju kritičku ontologiju moći u radovima o povijesti seksualnosti, institucijama kažnjavanja i nadziranja te problemu ludila. Derrida je pošao od de Saussurove teorije jezika u razlikovanju između znaka i označitelja. U radikalnome misaonom koraku on poima u de Saussurea “sustavnu igru diferencija” kao anarhističko djelo différance. Su-mišljeni prajezik stoga razumije kao pra-pismo. Ono nije historijska činjenica. Ali kao nužna ideja prethodi svakoj izgovorenoj riječi. Bitna razlika između Heideggera i Derridae pokazuje se izričito u mišljenju podrijetla jezika. (Jacques Derrida, Margins in Philosophy, University of Chicago Press, Chicago, 1972.) DokjezaHeideggerajezikuvijek “kućabitka” iodređenmajčinskim, zavičajno/nacionalnimobilježjima, Derridasesuprotstavljapostavkomobabilonskomekaosu/mahnitostijezika. Interpretacije su tih stavova danas poznate. Iz njih se može izvesti da je Heidegger već implicitno iz naravi vlastita mišljenja bio ukorijenjen u nekovrsni “nacionalizam” i da je nužno u političkome angažmanu smjerao nacizmu, dok bi Derrida bio, dakako, kozmopolit i privržen ideji socijalističkog projekta preobrazbe svijeta. No, je li to uopće određujuće za dodire i raskrižja dvaju bitnih mislioca 20. stoljeća? Pravi je zapravo problem u odredbi ontologijskoga podrijetla zapadnjačke metafizike. Derrida ju opravdano kritizira, jer je poput kršćanstva u njegovoj institucionalnoj verziji ispustila iz vida bitne momente židovske mistike i gnosticizam. Derrida je, dakle, već u svojim prvim filozofijski najdalekosežnijim radovima postavio točku razgraničenja spram Heideggera. Stoga je i mogao vjerodostojno, ali ne i u rezultatu posve bjelodano, stvoriti okvire za jednu radikalnu kritiku Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije. Njegov je zaključak bio da je jezično-teorijsko decentriranje metafizičkih temeljnih pojmova – bitak, biće, supstancija, subjekt, duh itd. – dublje od Heideggerova “temporaliziranja” bitka. Derrida je mislio da je subverzivna snaga différanceprevratnija negoli ontologijska diferencija. (Jacques Derrida, Dar smrti, Društvo Apokalipsa, Ljubljana, 2004.) Sve naknadne interpretacije Derridae, do dogmatskih zagovornika “razlike” kao partikularizma u feminizmu, gay-pokretima, multikulturalizmu, osobito u Americi, držale su tu ključnu razliku nekovrsnim spoznajnim okvirom vlastita politiziranja dekonstrukcije. Dostatno je pročitati, primjerice, tekstove Peggy Kamuf ili Stevena Barkera i uvjeriti se koliko je Derrida doživio posve nesuvislih instrumentalizacija, kao što je Heidegger u drugom pogledu bio osuđen na prisvajanje metapolitičkih stavova nove desnice, što je posebno bjelodano u raspravi o tzv. kulturnome pesimizmu u Njemačkoj krajem 20. stoljeća. (Stephen Barker, „Nietzsche/Derrida, Blanchot/Beckett: Fragmentary Progressions of the Unnamable“, Postmodern Culture, Vol.6, br. 1/1995.) Heidegger misli pod “krajem filozofije” zapravo kraj metafizički određene povijesti Zapada. Za njega je bila ključna metoda destrukcija tradicionalne ontologije. Pojam destrukcije pretpostavljao je mogućnost rasklapanja tradicionalnoga pojma bitka. Razotkriće njegove bitne vremenitosti Heidegger je postavio kao misaoni korak drukčijeg odnosa spram tradicije negoli je to bilo nazočno u filozofiji njemačkog idealizma i uopće moderne filozofije (Schelling, Hegel, Marx). Više nije moglo biti riječ o “napredovanju” kao ukidanju prethodnog stadija metafizike, o dijalektičkom ukidanju filozofije. No, Heideggerov napor Derrida je proglasio nedostatnim. On je smatrao da Heidegger nije umaknuo transcendentalizmu, odnosno da Heideggerov “bitak” nije bio ništa drugo negoli “transcendentalni označitelj”. Iz toga je proizašla postavka kako je zapravo riječ o uviranju u svojevrsnu vladajuću “ideologiju zapadnjačke metafizike“, koja se pokazuje u području jezika. Heidegger, dakako, nije u tom sklopu bio iznimka. Derrida je svoju ključnu postavku proširio na sve vladajuće filozofijske smjerove u moderni: marksizam kao filozofiju diskursa klasne borbe, frojdovstvo kao filozofiju seksualnih simptoma i napokon antifrojdovstvo poststrukturalizma kao filozofiju falokratske ideologije. Sve “ideologije” povezuje žudnja za stvaranjem jedinstvenog, apsolutnog diskursa. Derridaina dekonstrukcijaza razliku od Heideggerove destrukcije više je usmjerena na strože oblike pitanja, osobito s obzirom na pitanje jezika. Ako netko govori, kako tvrdi Derrida, mora govoriti jezikom uma (logosa), pa otuda mora opstojati neko tiho područje gdje se začinje de-konstrukcija, rastakanje primarne moći logosa na kojem počiva sva logika i njezina pravila. Za to su potrebne dvije pretpostavke. Prvo, u dvostrukoj igri dvojnosti (znaka/označitelja), jezik filozofije mora svagda biti ispunjen dvojnošću u smislu dvojnosti i u smislu hipokrizije ili laži. Drugo, govoreći subjekt, dekonstruktor, mora se opirati moći logosa kao uma padom u neodredljivu poziciju empirizma, potirući razliku između, leibnizovski iskazano, istina činjenica i istina razuma. To se može izvršiti jedino putem i kroz raz-luku/razliku (différance). No, za Heideggera je razlika bila ishod igre vremenitosti. Premda povijest i jezik su-tvore subjekt i pomažu stvarati okvire za izgradnju sebstva, ono nikad ne može stupiti izvan sebe i sebe doživjeti izvan zadanih okvira povijesti i jezika. Heidegger je odbacio naivnu predodžbu o izvanvremenitosti povijesti i jezika, ili predodžbu o vječnosti bitka kao utemeljitelja govora. Bitak je bio bitno određen svojim pokazivanjem u mijeni povijesnih epoha. To nije sporio ni Derrida. Njegov koncept différanceuključivao je dvije stvari: razliku i odvajanje, pri čemu se potonje odnosilo na odvajanje identiteta i odvajanje u vremenu. Do te je spoznaje Derrida došao kritikom Husserlove fenomenologije povijesti. Ključna točka fenomenologije na koju se odnosila Derridaina kritika jest ukorijenjenost u sadašnjost. Za fenomenologiju Husserla prošlost je nazočna samo kao prisutnost kroz prošle okamine civilizacija i otuda je odsutna. Budućnost je navještaj, ali samo u prisutnosti. Tako je Husserl na tragu Aristotela prihvatio koncepciju vremena samo kao punktualne prisutnosti. Derrida je svoju kritiku Husserla i metafizike prisutnosti izveo s pomoću Heideggerovih analiza “vulgarne vremenitosti” u Sein und Zeit-u. Za njega svijest nikad ne može prethoditi jeziku kao u Husserla. Akt originarnosti, prvotnosti već je uvijek drugotnost. Zato se Derrida odriče transcendentalnosti koja bi uspostavila tiraniju Jednoga i Prvotnoga. Analiza jezika na kojoj se temelji cijela nosiva konstrukcija poststrukturalizma pokazala je da se jezik ne može smatrati tek pukim označiteljem logosa. To je bitni trenutak dekonstruktivnog mišljenja, koji upućuje na stav da se primarnost znaka pred označiteljem razotkriva samo u praksi pisanja. Derrida vidi odnos između znakova kao semiologijski odnos. Grafički znak stoji ovdje za fonemički znak. On je otuda znak znakova, dok je oralni znak samo znak stvari. Zato je praksa pisanja nešto bitno dodavajuće. Mnogo je mjesta u Derridainoj Gramatologiji koji argumentiraju te postavke. Pismo, međutim, ne može biti podvrgnuto primarnosti govora. Ta podvrgnutost rezultat je povijesne (metafizičke=logocentrične) prakse u kojoj se prisutnost kao stalna sadašnjost (nunc stans) podmetala izvornome/iskonskome strujanju vremena. Svaki je stoga znak označitelj koji označava nekog drugoga označitelja. Ideja je dodatka zanimljiva jer na izvorni način pokazuje kako Derrida gradi svoju “filozofiju dekonstrukcije”. Ona je na toliko opčinjavajući način pogađala teoretičare suvremene književnosti, a svojim diskurzivnim “pismom” gotovo da je bila i još jest mantra za tzv. neoavangardno hrvatsko pjesništvo, koje se često proizvoljno naziva čak i “praksom dekonstrukcije Teksta”. Ta pojava nije bila karakteristična samo za tragikomičnu recepciju Derridae u Hrvatskoj, nego je imala planetarne učinke. No, to je ipak neka druga priča. Vratimo se “dodatku”. Idejapodrijetlailipočetkamožesemislitikaomjestobezpočetkailipodrijetla. Derridajepokušaotoodreditiiznamenovati “dodatkom” ilinadomjestkomizvorneizvornosti. Izvornostje “deficijentna” zato štopretpostavljanekupredegzistentnutočkuuprostoru–vremenukao “objavu” početka. Dodataknijenadomjestakusmislulažneizvornosti. Naprotiv, riječ jeosuvišku, nečemodveć dodanomecjelini izvantoga. Ako je cjelina uistinu cjelovita, pri čemu se Derrida približava hegelovskoj terminologiji totaliteta, cjelini se ništa više ne može pridodati. No, ako je dodatak uistinu nešto a nije ništa, tada cjelina mora biti manjkava, nedostatna. Tu operaciju mišljenja Derrida naziva logikom dodatka. U drugom obratu s obzirom na problem vremenitosti to onda znači: prisutnost je samo onda prisutnost (ousia u Aristotela) ako može pretpostaviti odsutnost od onoga od čega se razlikuje. Stoga metafizika nije drugo negoli akt tog potiranja razlikovanja. Metafizika je, dakle, nekovrsno poprište stalne odsutnosti. Izvornost otuda nikad ne može biti mišljena bez znaka odsutnosti, bez znaka neke prošlosti koja teži apsolutnost. No, kroz prisutnost izvornost se povlači kao trajna odsutnost. Tek na tim pretpostavkama Derrida je mogao razlikovati između posredovanja prisutnosti, kako on definira filozofiju kao metafiziku, i mogućnosti posredovanja na ne-prisutnosti. Na razini tekstualnosti, svaki je tekst dvostruki tekst. To je filozofijski razumljeno iz klasične interpretacije hermeneutike kao uživljavanja subjekta u Drugoga. Drugi tekst nije suprotnost koja se može prevladati jedinstvom. On pretpostavlja strategiju dekonstruktivnoga čitanja razlika. Posredovanje na ne-prisutnosti jest, dakle, posredovanje na sebstvu kao Drugome. Stoga je svaki metafizički tekst odvojen/razdijeljen od samoga sebe. Tekst je totalitet razdvajanja i dvostruke igre interpretacije. Za Derridau je dekonstrukcija metafizike ništa drugo negoli kritika logocentrizma. Metafizika je logika bića. Ona je logika prisutnosti u svim oblicima povijesne “objave”, bez obzira je li posrijedi određenje pojmova kao što su Bog, cogito, duh, praksa, igra, libido, voljazamoć. (Jacques Derrida, „Glauben und Wissen: Die beiden Quellen der „Religion“ an den Grenzen der blossen Vernunft“, u: Jacques Derrida/Gianni Vattimo (prir.), Die Religion, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2001.) U okvirima hermeneutičkoga kruga klasičnih tekstova tradicije, dekonstrukcija logosa kao središnjeg pojma Platonove filozofije znači razotkriće one druge, razlikovne strukture pisma i grammé. Stoga se može kazati da je decentriranje subjekta u bitnom smislu dekonstrukcija metafizike prisutnosti. Razračunavanje s Heideggerovom ontologijskom diferencijom kulminiralo je Derridainim stavom kako je Heidegger zapravo još uvijek metafizički orijentirani mislilac. S ironičnim komentarom on se osvrće na Heideggerovu “nostalgiju” za imenom bitka, izvornim/iskonskim znamenovanjem “sudbine Zapada”, tvrdeći da je prva pretpostavka dekonstrukcije radikalno razračunavanje s mitom o majčinskom-očinskom karakteru jezika. Ta tvrdnja, kako vidjesmo, zauzima vodeće mjesto u suvremenim komentarima o jeziku i ideologiji. Derridau nije teško prispodobiti za suvremene prijepore o odnosu između “zajednice” i “globalizma”, pri čemu je samorazumljivo da zagovara kozmopolitsku ideju svijeta u kojem domovine i nacionalne države postaju himere moderne epohe svjetske povijesti. U tome je Derrida bio dosljedan do kraja misaonog života. Poput sociologijskih kritika teorija neoliberalne globalizacije, osobito nazočnih u tekstovima Ulricha Becka, Derrida je ustrajno mislio svijet kao planetarni događaj bitka i vremena koji se suvremenom čovjeku pokazuje kao horizont njegove epohalne “sudbine”. Stoga bi se moglo kazati da njegovo promišljanje ideje Europe ima isto podrijetlo kao i njegova dekonstruktivna kritika metafizike. Europa je kozmopolitska sudbina jezika nade. Ona je duh izricanja babilonske policentričnosti govora u kojem politika prijateljstva i gostoljubivosti nadilazi tragove uskraćivanja susreta s Drugim. Derridaina kritika logocentrizma zapadnjačke metafizike u neprestanom je dijalogu s Heideggerovim konceptom prebolijevanja (Verwindung) filozofije. Ono što Heidegger pokušava prispodobiti mišljenjem kraja filozofije i drukčije zadaće mišljenja, pregnantno iznijeto u istoimenom predavanju na kolokviju pod nazivom Kierkegaardvivant iz 1966. godine, koje je uvršteno u zbirku iz 1969. godine ZurSachedesDenkens,na drukčiji je način postavio Derrida u eseju Kraj čovjeka. Poput Foucaulta, Derrida otpočinje s razmatranjem pojma “mi”. To je naslaga metafizike subjektivnosti, koja je bitno humanistička. Za njega je mišljenje kraja čovjeka već uvijek upisana u metafiziku kao mišljenje istine čovjeka. Poznato je da je Heidegger u Pismuohumanizmupostavio u pitanje koncepciju humanizma kao subjektivizma. Iz toga je proizašla radikalna misao. Mora se zaputiti korak “preko” dotadašnje ukorijenjenosti čovjeka kao subjekta povijesti. Umjesto istine čovjekakaobićasagledanogizobzorjanjegoveegzistencijalneprirode, Heideggerjeiziskivaodrukčijeviđenje “humanizma” izpovijestisamogabitka. Kraj čovjeka, pak, uDerridainu razumijevanju neznačinekukauzalnuformuludokrajčavanjametafizike, budućidaonniječeidejupočetka/izvornosti, kakosmoveć pokazaligovorećiozadaćidekonstrukcije. Stoga jezaDerridauideja “kraja” otvorenozaključnopitanjemetafizike.U njemu dolazi do izraza mogućnost da je kraj možda beskrajan. Istu ćemo logiku izvoda pronaći u svim njegovim popratnim fragmentima iz 80-ih godina, a ponajbolje izvedeno u predavanju o apokalipsi na Konferenciji u Cerisyju iz 1980. godine. On se vraća na kasne Heideggerove spise. Heidegger je u njima pokušao promisliti kako da se iz kružnosti strukture ontologijskoga lutanja razotkrije da je u “mojem kraju moj početak”. Derrida se u eseju Kraj čovjeka osvrće na Heideggerovu misao bitka, iskazujući kako kraj pretpostavlja igru telosai smrti. Tako kraj čovjeka može značiti mišljenje bitka, pri čemu je čovjek kraj mišljenja bitka. To, međutim, za razliku od Heideggera ne znači novi početak kao uviranje u tradiciju metafizike prije njezina zatvaranja u kružnu strukturu vremenitosti kao bilosti, prisutnosti i budućnosti, nego jednostavno raspoloživost mogućnosti dokrajčavanja čovjeka kao logocentričnoga igrača povijesti. Derridain stil pisanja u suvremenoj filozofiji često je zadavao poteškoće u akademskim krugovima. Nije rijetka zgoda da se na simpozijima o dekonstrukciji još uvijek može čuti misao kako je posrijedi ipak “literat”, a ne filozof (Ernst Tugendhat). No, to je još uvijek ostatak jednog resentimenta spram antihegelovske tradicije pisanja. Zato nije slučajno što se isto danas događa i Peteru Sloterdijku. Derrida je morao pronaći primjereni jezik za mišljenje koje se nije nikad usidrilo u francuskoj tradiciji racionalizma. Iz svoje uvjetno kazano „izvorne“ tradicije Derrida je baštinio duh eseja u istinskom montaigneovskome smislu. U posljednjem razgovoru objavljenom u časopisu “Magazine Littéraire” s Héléne Cixious, Derrida upućuje na sebi svojstven način razotkrića jezika i mišljenja kako essai na francuskome nije drugo negoli izvedenica od bitne riječi filozofije uopće, naime, glagola biti, esse. Biti otuda znači biti i pisati eseje (esse est essai). Mnogi interpreti uspoređuju Derridau s Nietzscheom. No, ta usporedba ima smisla samo onda kad je riječ o ljubavi za fragment. Dok je u prvoga posrijedi poetika aforističke bljeskovitosti, potonji nastoji oko visoko diskurzivne igre s logikom kontradikcija. Derridaino je pismo palimpsest “racionalne estetike”. Čak i tamo gdje je naizgled neprohodnost teksta zajamčena pozivanjem na začudnu interpretaciju tekstova (ili bolje: pitanja) klasike, Derrida pokazuje sklonost rubnome. On propituje poziciju ruba zato da bi što je moguće više i grafizmom tekstova dokazao da svoje postavke iz Gramatologijenije shvatio pukim hirom eklektična filozofa postmoderne tekstualnosti. Naprotiv, on to misli radikalno i kad se u jezičnim paradoksima igra s apokalipsom, smrću, krajem, svršetkom filozofije. Derridaino je pismo kvaziaforizam. Ono naprosto iziskuje fragment kao što Platonova filozofija potrebuje Sokrata i dijaloge. Fragment je za Derridau “strukturalno oslobođen od bilo kakvog živog preostatka značenja”. U tome ima nekakve stroge poetske logike, o kojoj je još sanjao Novalis. Ali ona ne znači da bi pisac/filozof imao neograničene mogućnosti da brblja što mu god padne na pamet. To je isključeno već samom naravi mišljenja i hermeneutičkoga ispitivanja klasičnih tekstova tradicije. Na pitanje Richarda Beardswortha zašto piše “apsolutno bez onog što se prethodno dogodilo”, bez nečeg prioritetnog, Derrida je odgovorio da je to oblik emfaze, paradoksalna logika da se misli (ipiše) ono nemislivo. (Jacques Derrida, „Nietzsche and the Machine“, Journal of Nietzsches Studies, Vo. 7, 1994. Interview s Richardom Beardsworthom) Ako je za postmodernu prikazivanje neprikazivoga bilo lutanje spram povratka uzvišenosti u govor arhitekture, filozofije i umjetnosti, Derrida je svojim “pismom razlike” jednoj paradigmi mišljenja utisnuo pečat. Što preostaje? Baš kao i u Heidegegera, koji se toliko opirao da mišljenju dade oblik spravljanja i akcionizma, ništa osim mišljenja nemislivoga. Zašto je jezik babilonski kaos a ne zavičajna “kuća bitka”? U knjizi “eseja” Donner la mort, gdje se bavi iscrpnom analizom pojma smrti, raskrivanja, ideje Europe i apokalipsom u dodiru s češkim hajdegerijanskim misliocem Janom Patočkom, Derrida je otvorio krug pisma razlike u pokušaju da se misli ono preostalo povijesno kao veliki mysterium tremendum. Smrt čovjeka i smrt povijesti u krajnjem susretu sa onim strahotnim napuštajuće povijesti zahtijeva apokalipsu bez kraja. Derrida je otvorio “mogućnost” da se iz srca same metafizike još jednom pročita povijest kao apokaliptički krug jedinstvenog “dara smrti”. To je još uvijek za nas uskraćene od smisla povijesti zadatak budućega mišljenja.

January 8, 2025
O ekstropiji

O ekstropiji

Metafizika je svoje pojmove stvarala polazeći od njezina ustrojstva koje je Heidegger nazvao onto-teologijskim, a Sutlić onto-teo-kozmo-antropologijskim. Uvijek je stoga riječ o logici kontradikcije i o trijadama. Primjerice, odnos ideje i pojave, te poredak teorije, prakse i proizvodnje u Platona kao paradigmatskoga mislioca zapadnjačke filozofije. Taj odnos je već uvijek zadan zakonom kauzalnosti i načelom teleologije, što znači da je prvotno i začetno ono što usudno određuje posljednje i konačno. Kibernetika se, pak, pojmovno „demokratizira“ i iz horizontalnosti djelovanja transverzalno konstruira binarne opreke ili dvojstva, koja su međusobno suprotstavljena, ali tako da su korelativna. U Deleuzea i Guattarija u spisima Anti-Edip i Tisuću platoa imamo tako pojmovni par deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Naravno, već je otuda bjelodano da ova ontologijska verzija antiesencijalizma pretpostavlja umjesto nužnosti vladavinu slučaja, a umjesto bitka-bića-biti čovjeka na djelu je singularnost događaja u postajanju (devenir) mnoštvom i razlikom. (Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) U suvremenim teorijama posthumanizma i transhumanizma koje su nastavak kibernetike drugim sredstvima pojavljuje se tako ključan pojam ekstropije koji nije samo suprotnost entropiji, već ima i dodatno značenje. Entropija je, naime, koncept koji se koristi u dva glavna područja fizike: termodinamici i statističkoj mehanici. Entropija ima različite definicije u različitim područjima. Na primjer, može se odnositi na energiju koja nije prisutna, informacije koje su izgubljene, kretanje prema homogenosti ili gubitak razlike, ili pomak prema slučajnosti. U smislu zdravog razuma, entropija se može smatrati sinonimom za fragmentaciju ili dezintegraciju u sustavu. Zamislimo kako pijemo hladnu čašu ledene vode vrućeg ljetnog dana. Za kratko vrijeme, led se počinje topiti zbog topline. Ovo je entropija. Ekstropija je suprotnost entropiji i odnosi se na samoorganizaciju koja se odvija unutar sustava. Tada raste složenost, red i koherentnost. Ekstropija se može poistovjetiti s našim uobičajenim pojmovima generiranje i integracija. Zamislimo jato ptica koje lete nebom. Niti jedna ptica ne koordinira niti ima svijest o jatu kao cjelini. Ali inteligentno ponašanje svih pojedinačnih ptica udružuje se kako bi se stvorilo jato koje ima nova svojstva. Kada govorimo o nastajanju, mislimo na klasičnu frazu da je cjelina veća od zbroja svojih dijelova. Kad sve spojimo, dobijemo nešto potpuno novo i novo, što dosad nismo imali samo s odvojenim dijelovima. Ova dva koncepta, entropije i ekstropije, djeluju u mnogim područjima svemira od kozmologije do ljudskoga uma i društva, kao dinamika između dezintegracije i reintegracije. Ovo su područja i polja u kojima se javljaju ideje entropije/ekstropije, dijela/cjeline, fragmentacije/integracije: Fizika/kozmologija: Veliki prasak i kasnija evolucija fizičkoga svemira uključili su procese fragmentacije i integracije koji su se isprepleli i doveli do stanja prirode koje sada postoji. Od beskrajno guste jezgre energije koja je eksplodirala i širila se, hlađenje svemira tijekom vremena svjedočilo je o razini rastuće složenosti koja je formirala samu materiju. Kemija: Raznolikost kemijske stvarnosti koja je danas prisutna proizvod je entropije/ekstropije i fragmentacije/integracije različitih oblika materije. Mnogi kemijski elementi koji postoje nastali su procesima sve veće integracije, dezintegracije i reintegracije atoma i molekula. Naše razumijevanje ovih kemijskih procesa doseglo je točku u kojoj su neke od naših novootkrivenih kemijskih elemenata zapravo proizveli ljudi. Biologija: Procesi biološke evolucije i prirodne selekcije očituju više razine složenosti u obliku organizama koji se temelje na kemijskim sustavima. Principi genetike, fiziologije i anatomije premošćuju jaz između ovih razina kemije i biologije. Sve veća zamršenost ovih sustava vidljiva je u strukturi i funkciji bioloških organizama. Ipak, ova integracija dolazi s rastućom prisutnošću potencijalne entropije u obliku bolesti i smrti. Stoga biološki sustavi jasno utjelovljuju dualne procese entropije i ekstropije. Neuroznanost: Ljudski mozak je najsloženiji objekt u fizičkome svemiru. Kao biokemijski sustav, materijalni je supstrat ljudskog uma. Mozak se sastoji od mnogih neuralnih sustava koji imaju različite strukture, funkcije i međusobne interakcije. Ovi sustavi redovito prolaze kroz sinaptičko rezanje (gube se veze), sinaptogenezu (stvaraju se veze), smrt stanice (umiru neuroni) i neurogenezu (stvaraju se novi neuroni). Očito je da su to procesi entropije i ekstropije u mozgu. Psihologija: Ljudski um nalazi se na sučelju između mozga i tijela te okolišnih i društvenih inputa koji se obrađuju putem osjetilne percepcije. Zbog svoga položaja na ovom neksusu, um je dinamičan sustav koji se neprestano mijenja zbog mnoštva čimbenika. Procesi entropije i ekstropije prevladavaju u umu i razni teoretičari psihološke tradicije predložili su okvire za razumijevanje tih procesa. Društvene znanosti: Ljudsko društvo složen je sustav s kulturnim, političkim, ekonomskim, biološkim i ekološkim podsustavima. Osnovno obilježje ljudske društvene interakcije i društvenih sustava je dvostruka prisutnost sukoba i suradnje. Društveni sustavi neprestano se razgrađuju i iznova grade, fragmentiraju i integriraju. Ti se procesi događaju od razine dva pojedinca i njihovog promjenjivoga odnosa, pa sve do razine svjetskih civilizacija kroz povijesno vrijeme. Max More, vodeći zagovornik transhumanizma, utemeljitelj Instituta za ekstropiju, ovako sažeto određuje koji su to temeljni pojmovi i smisao budućega mišljenja i djelovanja. Načela ekstropije prvi put su se oblikovala kasnih 1980-ih kako bi se ocrtao alternativni put mišljenja kroz koji se mogu promatrati nove prilike, izazove i opasnosti bez presedana. Cilj je bio – i jest – upotrijebiti trenutno znanstveno razumijevanje zajedno s kritičkim i kreativnim razmišljanjem za definiranje malog skupa načela ili vrijednosti koje bi mogle pomoći da se shvate zbunjujuće, ali potencijalno oslobađajuće i egzistencijalno obogaćujuće sposobnosti koje se otvaraju čovječanstvu. Načela ekstropije ne specificiraju određena uvjerenja, tehnologije ili politike, niti, pak, pretendiraju biti cjelovita životna filozofija. Max More zbog toga ispisuje svojevrsni manifest novoga racionalizma i eklektički shvaćenoga pozitivizma s obzirom na ideju tehnološke singularnosti. 1.Vječni napredak ꟷ Ekstropija znači traženje više inteligencije, mudrosti i učinkovitosti, neograničen životni vijek i uklanjanje političkih, kulturnih, bioloških i psiholoških ograničenja za nastavak razvoja. Stalno prevladavanje ograničenja našeg napretka i mogućnosti kao pojedinaca, kao organizacija i kao vrste. Raste u zdravim smjerovima bez granica. 2. Samotransformacija ꟷ Ekstropija znači potvrđivanje kontinuiranog etičkog, intelektualnog i fizičkog samousavršavanja, kroz kritičko i kreativno razmišljanje, neprekidno učenje, osobnu odgovornost, proaktivnost i eksperimentiranje. Korištenje tehnologije — u najširem smislu za traženje fiziološkoga i neurološkog povećanja uz emocionalno i psihološko usavršavanje. Praktični optimizam ꟷ Ekstropija znači poticanje djelovanja s pozitivnim očekivanjima – pojedinci i organizacije koji su neumorno proaktivni. Usvajanje racionalnog, akcijskoga optimizma ili “proakcije”, umjesto slijepe vjere i ustajalog pesimizma. Inteligentna tehnologija ꟷ Ekstropija znači projektiranje i upravljanje tehnologijama ne kao svrhama samim sebi, već kao učinkovitim sredstvima za poboljšanje života. Kreativno i hrabro primijeniti znanost i tehnologiju kako bismo nadišli “prirodne”, ali štetne, ograničavajuće kvalitete proizašle iz našeg biološkog naslijeđa, kulture i okoliša. Otvoreno društvo – informacija i demokracija ꟷ Ekstropija znači podržavanje društvenih poredaka koji njeguju slobodu komunikacije, slobodu djelovanja, eksperimentiranja, inovacije, propitivanja i učenja. Protivljenje autoritarnoj društvenoj kontroli i nepotrebnoj hijerarhiji te favoriziranje vladavine prava i decentralizacije moći i odgovornosti. Daje prednost pregovaranju nad borbom, razmjeni nad iznuđivanjem i komunikaciji nad prisilom. Otvorenost kao poboljšanje umjesto statične utopije. Ekstropija vlada (“stalno uzmicanje rastegnutih ciljeva za društvo”) nad utopijom (“bez mjesta”). Ekstropija samousmjeravanja znači vrednovanje neovisnog razmišljanja, individualne slobode, osobne odgovornosti, samousmjeravanja, samopoštovanja i poštovanja prema drugima. Racionalno razmišljanje ꟷ Ekstropija znači favoriziranje razuma nad slijepom vjerom i propitivanje nad dogmom. To znači razumijevanje, eksperimentiranje, učenje, izazivanje i inoviranje, a ne prianjanje uz dogmatska svjetonazorna uvjerenja. (https://fennetic.net/irc/extropy/ext6.pdf Max More, „The Philosophy of Transhumanism“, https://s3.amazonaws.com/arena-attachments/249774/e95989d7e80d5db6f9171eff6c3d661c.pdf) U knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Berlin-Basel, 2023., pokazao sam koliko je ova Moreova „filozofija novoga prosvjetiteljstva“, kao, uostalom, i neki drugi pristupi istom problemu poput najznačajnijeg filozofa transhumanizma Stefana L. Sorgnera, često začudna verzija sinkretičke sveze analitičke filozofije, Nietzschea, kibernetike i pozitivizma. No, to je samorazumljivo. Tehnosfera kao pragmatički poredak vizualizacije događaja u pojmovnome smislu djeluje poput Duchampova sušila za boce. Ona „usisava“ naizgled suprotstavljene pojmove iz različitih metafizičkih tradicija i daje im nova značenja. Problem je što ni More ni Sorgner ne zapažaju da je pravi ontologijski prethodnik post-i-transhumanizma samo i jedino Gilles Deleuze. Čitav program ekstropijanaca pritom ne smatram uopće nečim posebno važnim, jer u konačnici to je samo druga vrsta primijenjenoga svjetonazora koje, primjerice, Peter Sloterdijk naziva elitarnim, a ne nečim što dolazi odozdo. Kako god bilo, dolazi li odozgo ili odozdo sve su transhumanističke vizije zapravo programi ili projekti racionalne konstrukcije umjetnoga života u kojem figura homo kybernetesa ima regulativno značenje, a ne normativno. Biti protiv toga znači biti metafizički fundamentalist po savjesti. Biti za to znači postati Drugi koji misli i živi u okružju tehnološke singularnosti kao avatar svoje vlastite sudbine koju kontrolira netko Treći kao što je Alfred Hitchcock, prema Godardu, svojim filmskim mišljenjem uspostavio kontrolu nad svijetom.

January 7, 2025
O platformama od struna

O platformama od struna

Kafka se nije služio metaforama, iako je pisao metafizičke parabole. Razlog je onaj koji u knjizi o njemu izvode Deleuze i Guattari. Pojam je to „plana imanencije“ koji pretpostavlja da se ono „iza“ i „onkraj“ nalaze ‘unutra’. Podrijetlo je ovog ontologijskoga imanentizma svijesti univoknost bitka, to jest shvaćanje da je bitak u svojoj kontingentnoj nužnosti jednoznačan. Štoviše, bitak se zbiva u singularnosti događaja. Zato otpadaju sve simboličke referencije na ono sublimno kao metafizički onostrano koje se u tradiciji diskurzivne logike pokazuje kao metafora za trag božanskoga kao svetoga. Nije riječ samo o Kafki kao paradigmatskome piscu modernosti, već i o onima koji su jezik uzdigli do preobrazbe bitka u bivanje, poput Pessoe, ili su ga, pak, neantizirali do posljednjeg traga ništavila kao Celan. Ono što je u gubitku simbola i metafore u književnosti 20. stoljeća evidentno jest kraj referencijalnoga okvira jezika i početak vladavine slike kao čiste informacije o nekom događaju. Recimo to ovako. S modernom poezijom, primjerice Baudelairea ili Rimbauda, još smo bili u prijelaznome stanju u kojem je klasična gradnja stiha bila sinkretički povezana s znakovima njegove „dekonstrukcije“, poput cvjetova zla ili iluminacija. Jezik se ove „nove“ poezije temeljnoga rastrojstva osjetila i epifanije „pijanoga broda“ povijesti zasnivao na prostoru metafore koja više nije bila usmjerena u nebo i zvijezde, u anđele i nimfe, već u van gogovsku zemlju koja gori sa svojim suncokretima i prijeti da će od svega ostati samo jedna užasna i uzvišena sezona u paklu. Nakon toga metafore su postale uistinu „praznom transcendencijom“, kako je to kazao Hugo Friedrich u Strukturi moderne lirike. O čemu su još mogle pjevati raskošno sve te metaforičko-simboličke rešetke jezika ako je svijet u 20. stoljeću postao eliotovska pusta zemlja? Kafka je pisac dehumaniziranoga tehno-kozmo-polisa u kojem caruje bezakonje i entropija. Pessoa je pjesnik shizofrenije svijeta u kojem nikad ništa nije isto i sve se umnožava u svojoj knjizi nemira čija je granica beskonačnost kao takva. Celan je pjesnik iskustva apsolutnoga genocida za koji jezik postaje nemušt, te ostaje samo ime i znamen neizrecivoga užasa – Auschwitz. Nikakve metafore više, samo iskustvo jezika kao pokazivanja gole imanencije forme života svedene na ono što se događa bez prvog uzroka i posljednje svrhe. U svojoj knjizi Art and the Technosphere: The Platforms of Strings, Cambridge Scholars, 2022., koja se formalno bavi problemom teorije slike i estetike u doba tehnosfere, nastojao sam pokazati da je oboje, i slika i njezino estetičko mišljenje, fluidno i fragilno iz jednostavnoga razloga što su svi naslijeđeni pojmovi iz povijesti metafizike bili naizgled stabilni i čvrsto utemeljeni zato što su proizlazili iz Moći jezika kao ozakonjenja smisla bitka i vremena. Kad se taj poredak označitelja srušio, s jezikom je otpočelo „glavinjanje“ i „posrtanje“ od nemila do nedraga. No, nije se to dogodilo s jezikom samo od sebe, već zbog toga što je ono na što se jezik odnosio samo postalo bestemeljno i besmisleno. Tehnosfera je u potpunosti događaj vizualizacije događaja i stoga joj jezik više ništa ne znači osim know-how alata za neku partikularnu djelatnost koja ne zahtijeva univerzalnu semiotiku života. Ni metafora ni simbol bilo čega onkraj i iza, unutar i oko sebe, tzv. vizualni jezik tehnosfere više ne govori o nečemu kao nečemu ni o ničemu kao ničemu. Ono što jedino jezik u ovoj logici totalnoga autopoiesisa još obavlja jest da u procesu komunikacije između interaktora služi kao medij stvaranja posve nove situacije u kojoj danas umjetnost i estetika prebivaju i to na platformama od struna. Što su to drugo negoli fluidno-fragilni pojmovi-hvataljke onog što dolazi iz virtualne stvarnosti i što se ne može više baš nikako utemeljiti, već samo umrežiti s drugim sinkretičkim pojmovljem koje nije nimalo nalik metaforično-simboličkome govoru. Umjesto toga, pojmovi-hvataljke nastoje stvarnost približiti kao dijagramatsku matricu fraktalizacije samoga života. Ono što je naizgled nedohvatljivo logikom proturječja postaje u sintetičkome mišljenju tehnosfere dohvatljivo kao model ili dijagram stvarnosti koja se neprestano proizvodi kao simulakrum umjetnoga života. Iako umjetnički film Matrix nije na najvišoj razini, u ideji je to kao i u pojmu-hvataljki naprosto najbolji primjer, paradigmatski okvir za razumijevanje onog s čime smo ‘ovdje’ i ‘sada’ suočeni u misaonome nastojanju koje ima značajke prolaza kroz platforme od struna i to u beskraj. Ništa nije više postojano i trajno, ništa više nije apsolutna stvarnost koja nadilazi svaki spoznajno-teorijski „subjektivizam“, ništa se ne događa apriorno i svrhovito. To je tako i bit će i dalje tako. Misliti znači probijati se kroz kaos do kaosmosa i ništa više.

January 6, 2025
Društvo bez identiteta?

Društvo bez identiteta?

Kakve su kulturalne posljedice želje za ljepotom, zdravljem i superinteligencijom u društvu visokoga rizika? Zašto nam se genetsko inženjerstvo i kirurške implantacije pokazuju kao nova vrsta modne/ kozmetičke kirurgije koja uvećava već ionako prijeteće društvene nejednakosti? Potraga za novim soft identitetima i životnim stilovima kao temeljnim načelima postmodernoga svijeta života tek je nemoćni odgovor na nepovratno izgubljenu autentičnost zapadne kulture. Lukavstvo uma od Odisejeva zagonetnog odgovora na pitanje proždrljiva kiklopa Polifema tko je taj čovjek zatočen u špilji koji sa svojim ratnim zlopatnicima, dodvoravajući se božanskome divu, pokušava izbjeći izvjesnu smrt izgovarajući riječ Nitko — u suvremenom bi društvu bio zacijelo nadopunjen pojmovima kao što su svatko i Drugi. Više nitko ne može biti posve siguran u svoj identitet. Svatko nastoji biti netko Drugi, uživljavajući se u različite društvene uloge. Poistovjetiti se s Drugim pretpostavlja mnoštvo lagodnih i nelagodnih rješenja. U neprestanu radnome ritmu osiguranja životne egzistencije, koja u doba globalizacije postaje već posvuda ugrožena, neizbježno se rađa potreba za slobodom izbora. Umjetnost i kulturna industrija spektakla proizveli su poželjne likove identifikacije. Ideali i idoli masovnoga društva svakako nisu genijalni um jednog Stephena Hawkinga ili anonimni isposnički svetac iz nekoga tibetanskog budističkoga/lamaističkoga samostana. To su zvijezde iz drugoga svijeta, svijeta zabave i dekadentne dokolice: filmski glumci, manekenke, sportaši, rock-glazbenici. Strast za drugim Sukob između uma i ljepote shvaćene kao stil razuzdana života u društvima s vladavinom moći znanja i totalnoga užitka razvidan je kao novi oblik individualizacije. Sociologija za pojam modernosti i identiteta modernoga čovjeka od Webera ustrajava na postavci da je racionaliziranje temeljno svojstvo novovjekovnoga, znanstvenoga razumijevanja prirode. Za razliku od tradicionalnih moderno se društvo pokazuje kao druga narav, raskorijenjeni globalni zavičaj u kojem više nema načelne mogućnosti povratka iskonu. Um kao univerzalna racionalnost određuje društvu njegove zakone. Pojam identiteta kao pojam novovjekovnoga subjekta koji sebe određuje u razlici spram objekta (prirode, drugoga čovjeka ili Boga) oslonac je za veliku liberalnu priču o pravu na nepovredivost osobe i privatnoga vlasništva do posljednjeg uzdaha. Što je nepovratno izgubljeno, pokazuje se u tehnološki nadmoćnu svijetu višega stupnja slobode i mogućnosti izbora nekom strahotnom nelagodom. Otuda tolika strast zapadne civilizacije za Drugim, egzotičnim, autentičnim, iskonskim. Narcizam čovjeka bez svojstava (Robert Musil) s iskustvom tjeskobne slobode različitih identiteta (uloga, struktura, funkcija) kao nadomjestka za pravu prirodu čovjeka modernosti rađa danas nove oblike psihosocijalnih bolesti poput melankolične depresije, shizofrenije, paranoidnih fantazmi i posvemašnje ravnodušnosti na patnje Drugih. Svatko želi biti svoj vlastiti nitko i umišljati da je u suvremenome tehno-znanstvenome društvu njegova sloboda neograničena, njegovo pravo na osobnost i intimu pravno-politički zajamčeno u liberalno-demokratskome poretku, a preobrazba ili poistovjećivanje s Drugim samo njegova slatka iluzija. Kakva zabluda! Kakav nečuveni privid pravoga stanja stvari! Uvjerimo se da znanstveni um, nova društvena nadziruća praksa globalizacije nad svakim subjektom-osobom danas, sve do modne kozmetičke kirurgije nastale iz žudnje za vječnom mladošću i ljepotom čine sveto trojstvo postmodernoga svijeta života. Ništa nije u proturječju upravo zato jer je prividno proturječje način opstanka složenih društvenih sustava. Zato ne treba zdvajati što se pitanje identiteta u okviru suvremenih sociologijskih teorija više ne razmatra kao nešto unaprijed zadano i nepromjenjivo. Identitet je nešto bitno fluidno i zadobiva se u interakciji s Drugim. Zombi-sociologija Jedan od vodećih sociologa, Ulrich Beck, tvorac teorije o refleksivnoj modernizaciji i društvu rizika, zajedno sa skupinom interdiscipliniranih znanstvenika (psihologa, teoretika znanosti, epistemologa, demografa, sociologa) u zborniku Die Modernisierung der Moderne objavljenu 2001. u Frankfurtu u ediciji Suhrkamp, definitivno je pokopao vjeru u jedinstvenu subjektivnost i tlapnju o identitetu modernoga čovjeka. Ako priroda nije drugo negoli znanstveni nabačaj raspoloživih resursa kao izvora akumulacije (kulturnoga) kapitala, tada se način stvaranja ljudske subjektivnosti mijenja. Moderna su društva još mogla polagati pravo na jedinstvene identitete: klasa, socijalne uloge, proturječje rada i kapitala, nacija i država. U doba globalizacije svi su ti subjekti postali prividni, što ne znači da su iščezli. Beck u svojem kritičkome patosu univerzalizma i kozmopolitizma čak i vlastiti predmet, sociologiju, kad je u pitanju stara navada istraživanja funkcioniranja nacionalnih društava/država ironično nazivlje zombi-sociologijom. Nema više nikakva razloga vjerovati u moć suverenosti i subjektivnosti, kao što je bjelodano da složena multikulturalna društva traže odgovore na pitanje, koje je davno postavio Hans-Magnus Enzensberger u duhu današnjega ustavnoga patriotizma — Jesam li Nijemac? Poteškoće i granice liberalno-demokratskoga poretka, kao i način doživljaja promijenjene društvene situacije nastale migrantskim valovima na Zapad iz društava tzv. Trećega svijeta uočljive su već u definiranju nacionalnoga i kulturalnoga identiteta danas. Već same slike iz svijeta spektakla, poput nogometnih nacionalnih reprezentacija ili izbora ljepotica pokazuju promjenu u pojmu društvenoga identiteta. Nasuprot modernim pričama o identitetu obitelji kao osnovi društva u kojem je funkcionalnome načelu rada i znanja bila suprotstavljena bitna nesloboda žena, rasnih i spolnih manjina, da se ne govori o novim ljudskim i univerzalnim pravima na čisti okoliš i toleranciju svjetonazora, novi su identiteti određeni socio-kulturalno. Rodna prava, izbor seksualne orijentacije, stil života, interesna povezivanja, a ne zavičajno-nacionalni kriterij nadzora društvenih skupina upućuju na sljedeće. Pojedinac i multikulturalno društvo potrebuju kao temelj novoga identiteta drukčije vrijednosti. Globalni porno-kapitalizam Namjesto lažnih subjekata kao sputavatelja osobnosti u okviru služenja tradicionalnoj obitelji, klasi, naciji, nastaju globalno umreženi korisnici kulturalno različitih uloga i funkcija. Beckov opis te velike društvene promjene od devedesetih godina 20. stoljeća u zapadnim postindustrijskim društvima nije utopijski naivan upravo stoga što pokazuje da je pojedinac u tom sklopu tek fiktivni tvorac vlastite odluke. Izbor je već izabran kao novo lice globalnoga kapitalizma koji zbog smisla vlastitog funkcioniranja — uvijek novog i drukčijeg iskorištavanja prirode i uvećavanja profita — podnosi naizgled i ono iracionalno, nepodnošljivo imaginarno, kao što je čak i globalni seksualni užitak do nečuvenih perverzija. Svaka potraga za autentičnosti nezapadnih kultura završava neizbježno ili kao eko-Disneyland ili kao seksualni turizam sa strašnim ekonomskim i psiho-socijalnim posljedicama za otkrivene« iskonske zemlje. Globalni pornokapitalizam ušao je u fazu suptilnoga dijaloga s kulturalnim teorijama poput postkolonijalizma pa groznu praksu izrabljivanja maloljetnica (vječno lijepe i autentične azijske Madone) podupire ciničnim stajalištem o interkulturalnim vezama Zapada i Istoka. Poznate su kritike postmodernoga multikulturalnoga raja potrošnje kao ideologije lagodnosti i narcizma u tekstovima Bourdieua, Žižeka, Laclaua. Ovdje smo suočeni s nečim naizgled neutralnim kao što je aktualna rasprava u Hrvatskoj nakon tiskanja novih iskaznica bez JMBG-a. Zakašnjela pseudoliberalna reakcija na američko-britansku praksu tajnosti podataka o osobi u već temeljno umreženu i nadziranu društvu, uz iluziju da vaš pin bankomata, lozinka za kompjutorski ulaz u vlastitu bazu podataka i vaša intima koju dragovoljno rasprodajete u užitku različitih igara života na ekranu računala (loft-story, Big-Brother, reality-show) u našoj situaciji pokazuje, osim katastrofalno loše nepripremljenosti za takav pothvat informatičara, velikih bankarskih, socijalnih i inih službi, kako iluzija o identitetu zadobiva fetišizam znaka. Nestanak brojeva ne znači stvarni nestanak nadzora. Uostalom, treba se podsjetiti da je internet nastao kao ideološka igračka Pentagona za vrijeme hladnoga rata. U Bushovu paranoidnome gnijezdu nadzorne države nakon 11. rujna 2001. činjenica da američki državljanin ne potrebuje osobnu iskaznicu ne znači baš ništa. Jer posvemašnji nadzor slobodne posttotalitarne države-imperija danas počiva na svezi militarizma, znanosti, domoljublja i slobodne odluke da zbog opasnosti od terora treba žrtvovati neke temeljne građanske slobode. Brain-beauty Drugi oblik u kojem znanost igra ulogu stvaratelja identiteta suvremenoga čovjeka čini se da ima nešto više od puke želje za idealom zdravoga i lijepoga post-humanoga čovjeka. Posrijedi je genetsko inženjerstvo kao nekovrsna genetska kozmetička kirurgija, kako ga u modne i estetske fenomene ubraja filozof Wolfgang Welsch. Sva medicinska industrija implantata, osim što je nužan korak u tehničkome usavršavanju druge naravi čovjeka, polazi od prosvjetiteljske pretpostavke da je smisao ljudskoga života u potpunome uklanjaju patnje, tjelesnih i duševnih nedostataka. Možda bi se mogla definirati sva silna tehno-znanstvena dostignuća genetike, medicine i kemijske industrije kao strategija utopijskoga dokidanja bolesti kao uopće nečega neprirodnoga i strahotnoga. Zdravlje je kao i ljepota izgleda ne ideal sam po sebi, nego nadodređujući okvir društvenoga opstanka pojedinaca u globalnome društvu složenih uloga i nepodijeljena rizika. Biti zdrav kao dren i lijep kao slika nisu ideali, nego izvanjske i unutarnje norme i vrijednosti na kojima počiva ideologija američkoga, dakle, globalnoga imperija uspjeha, blagostanja i sreće. Stoga medicina i kozmetička kirurgija nadilaze svoju primarnu ulogu odstranjenja boli ili neke blažene analgetike, postajući dijelom nove figure tijela u društvu. Oni su najvitalniji dijelovi modnoga megastroja Zapada. Od njih ovisi hoće li uspjeh pojedinca kao poželjne jedinke očuvati tlapnju o identitetu, hoće li, naposljetku, anonimni i u spektaklu slave željan narcistički čovjek iz susjedstva postati milijunaš ili biti prezren kao inteligentno, ali ružno pače, i tako biti bačen u bezdan očaja, o čemu izvrsno svjedoči kultni film Magnolija. Nije, dakle, samo želja za superinteligencijom znak poremećena identiteta čovjeka u žrvnju nemogućih zahtjeva globalnoga brain-beauty kapitalizma, nego i uzrok one postmoderne, naizgled ne tako opasne nejednakosti i diskriminacije koja više ne počiva na prirodnoj nejednakosti (netko je božanski lijep, netko demonski pametan, a netko faktično degeneriran i od prirode napušten). Budist-nudist Sada se suočavamo s drugom vrstom nejednakosti, koja proizlazi iz ideologije lagodnih, pluralističkih životnih stilova za svakoga po izboru. To je najgora globalitarna prijevara. Tko može sebi dopustiti luksuz da postane netko Drugi pod umjetničkim rukama estetskoga kirurga? Svatko zacijelo ne, nego i dalje odabrani, pripadnici onih društvenih skupina koje čine elite moći i uspjeha. Ista je priča s kloniranjem. Nejednakost po prirodi temeljni je uvjet društvene utopije jednakosti čovjeka u liberalnome modelu društva. Implantacije, kozmetička kirurgija, genetski inženjering, kloniranje dovode tu pretpostavku u pitanje. Ali to je od manje važnosti. Istinska nejednakost i diskriminacija nastaje kad se um i ljepota postave kao jedina načela dopadljiva stilizma našega vrlog globalnoga svijeta, u kojem još cvatu iluzije da je izgubljeni zavičaj moguće ostvariti u pornoraju tajlandskih vrtova spokojstva. Identitet i perverzija u doba dragovoljno nadzirane intime, za koju se svi panično drže jer je prostor slobode osobnosti, proizlazi otuda što su temeljne vrijednosti postmodernoga društva postale inteligencija i estetika. A gdje je iščezla iskonska dobrota i su-patnja? Gdje spoznaja da iskonski svetac u budističkome/lamaističkome samostanu na tibetanskim visoravnima ili bilo koji anonimni sveti čovjek u ovom hiperrealnome svijetu iluzija vrijedi više od bilo kakva superinteligentnoga računala ili medijski proizvedene ljepotice dana koja usahnjuje ispod krinke lažnoga ideala uspjeha? Što je za nas suvremenike identitet ako ne banalna zamjenska igra kao u filmu Paula Mazurskoga, Greenwich Village, koji oživljava vrijeme njujorške umjetničke avangarde potkraj šezdesetih, doba kulturalne subverzije protiv sustava, političku pobunu protiv Amerike imperijalizma i rasizma. U jednoj sceni u noćni klub svih mogućih identiteta buntovnika i umjetnika dolazi čovjek duge sijede brade, u pohabanu kaputu, sa šeširom nabijenim do očiju, poput isposničkoga Maljevičeva klona ili Vladimira Dodiga-Trokuta, i šeta s natpisima na prsima i leđima: »Zimi sam budist — ljeti sam nudist.« I neka mi još netko spomene kult subjekta i identiteta! (Tekst prvotno objavljen u „Vijencu“, br. 235, 6. ožujka 2003.)

January 5, 2025
Prema rasporedu tjeskobe

Prema rasporedu tjeskobe

Stanje između nepokretnosti i čežnje za lutanjem pustarama gdje snijeg ne kopni stoljećima… Tako smo živjeli na obalama mrtve rijeke, gradili trule mostove i opijali se utopijama. Predgrađima su harale mužjačke horde, gušteri od kože i zakon neozidanih. Plavetnila sutona vide se još samo na slikama od strunastih piksela. Prema rasporedu tjeskobe putuje se da bi se vidjelo ono već viđeno. Što je preostalo od svjetlosti? Rastopljena tijela od voska, mrlje, zavoji. Ležati na tračnicama i udisati dim iz tvornice ulja. Ni jedan prostor nije toliko blizak vlastitoj samoći kao napušteni kolodvor u praskozorje. Duša je kreketava žaba pod staklenom kuglom. Napuhuje se i ispuhuje. Suvišne riječi ne pristaju pogledu iza vrata. O, siromaštvo blaženih noći na uzdarju od suza! Tako smo plamtjeli uz visoke peći žudnje i čekali posljednje jutarnje vlakove. U snovima ne postoje zvijezde. I ono smaragdno more ne razlijeva se iz očiju. I napokon ja, bez imena i prošlosti, ovdje između gromadnih planina na slikama s tibetskih razglednica, Ja, koje se ne kreće, nigdje ne odlazi, ne putuje, tek odbljesak ogledala u začaranome krugu pamćenja. Prema rasporedu tjeskobe ovdje završava posljednja linija prema zapadnome kolodvoru. Na stolu je rastvorena knjiga, na sagu metalna kopča, a u zraku miris krvavoga ulcinjskoga nara. Savršeno vrijeme gori na trepavicama zauvijek. (Iz zbirke URONJENI, Fraktura, Zaprešić, 2009.)

January 4, 2025
Oniričko istraživanje kaosa

Oniričko istraživanje kaosa

Crack the côde – Solve the crime! Agent Cooper, Twin Peaks 1. U filmskome mišljenju 20. stoljeća baš kao i u suvremenoj filozofiji supotstavljaju se dva temeljna ontologijsko-metafizička i spoznajno-teorijska pojma kao što su to trancendentalno-empirijsko ili nadosjetilno i pojavno, te transcendentno i imanentno ili onostrano i ovostrano. U oba slučaja, što naravno otpočinje u različitim novovjekovnim pristupima određenju odnosa bitka i mišljenja između Immanuela Kanta kao utemeljitelja njemačkoga idealizma i Davida Humea kao glavnog mislioca britanskoga empirizma, svjedočimo o iskustvu vremena i prostora koje postaje odlučujuće za misaono određenje onog što nazivamo stvarnošću. Sažeto rečeno, kantovski pristup zasniva se na apriorno postavljenim katgorijama uma kroz sintetičke sudove, a to ponajviše dolazi do izražaja u obratu aristotelovske logike u kategorijama modalnosti kao što su mogućnost, zbilja i nužnost. Um, dakle, djeluje u svojem suđenju kroz tri sfere tzv. čistoga, praktičnog i uvjetno rečeno estetičkog područja i spoznaje svijet polazeći od unaprijed zadanih transcendentalnih izvora mišljenja kojim kao subjekt konstruira sklop objekata u smislu predstave ili percepcije stvarnosti (Vorstellung). Glavni pojam ove ontologijsko-epistemologijske paradigme jest konstrukcija. Sve je u takvome racionalnome poretku stvari konstrukcija mišljenja uređenog prema modelu svijeta koji pretpostavlja vladavinu općega nad posebnim i pojedinačnim. Ni etika, a ni estetika stoga ne mogu izbjeći svoje racionalno ‘utemeljenje’ koje i prirodu kao takvu i ljudsku prirodu uspostavlja kao mogući, zbiljski i nužni put spram postulata božanskoga djelovanja kao regulativnoga načela sinteze uma i vjere. No, tome usuprot, Humeov skeptički empirizam polazi od činjenica našeg iskustva danome u osjetilnoj zamjedbi. Stoga je imanencija nužno upisana u mišljenje koje aposteriorno dolazi do istine o stvarnosti, i to ne kao apsolutne objektivnosti izvan našeg polja spoznajnih moći, nego u korelaciji s istraživačkim dosezima mišljenja koje stvarnost ne konstruira iz sfera čistoga uma, već kao nužnost korelacije između tzv. zdravog razuma, prirode i osjetilne zamjedbe stvari u prostoru i vremenu. (Vidi o tome: Gilles Deleuze, Letters and Other Texts, Semiotext(s), New York, 2020., str, 184-185. ur. David Lapoujade) Poznato je kako je Gilles Deleuze zagovarao Humea protiv Kanta i to zapečatio tvrdnjom o ‘transcendentalnome empirizmu’ kao spoznajno-teorijskome stajalištu koje dokida svaku mogućnost Božje intervencije u ljudsku povijest. U tumačenju Humea naglašava paradoks modernoga skepticizma kao misaone pozicije koja zapravo nije drugo negoli nekovrsna ‘slaba misao’ empirizma s tragovima kartezijanstva. Da bi znanje kao znanost u potpunosti postala ‘modernom vjerom’ u istinu nije potrebno tek izbaciti zakon kauzalnosti i model svrhovitosti prirode kao preostatak Božjega stvaralaštva u prirodi i povijesti. Potrebno je napustiti uopće ovu subjekt-objekt ‘transcendentalnu iluziju’ kako apriorno, iako u ruhu sekularnoga Uma, shvaćamo odnose između pojava i njihovih uzroka i posljedica. Kad ovu filozofijsku kontroverzu oko ‘istine’ mišljenja kao dohvaćanja same stvarnosti između Kanta i Humea premjestimo u filmsko mišljenje i kinematički prostor odvijanja kraja 20. stoljeća, onda se neminovno moramo sučeliti s onim što tvori opus američkoga redatelja Davida Lyncha iz jednostavnog razloga što njegov način pristupa ideji filma pretpostavlja odgovor na pitanje o mogućnostima da se sama stvarnost u modalnim kategorijama mogućnosti-zbilje-nužnosti konstruira izvan kantovsko-hjumovske logike suprotnosti sintetičkoga i analitičkoga uma. Umjesto onog vertikalnoga uma u Kanta i horizontalnoga u Humea, nalazimo se u distorziji prostora kojim u istraživanju uvjeta mogućnosti nastanka i zbivanja same stvarnosti upravljaju ljudski snovi u sklopu sinteze intuicije i istraživanja granica mišljenja. Najbolji dokaz za ovo jest specijalni agent FBI-ja Dale Cooper, kojeg igra Kyle MacLahlan u televizijskoj seriji Twin Peaks iz 1990-1991. te filmu Twin Peaks: Fire Walk with Me iz 1992. godine. U prvoj sezoni ove kultne serije, u drugoj epizodi, svjedočimo njegovu snu naslovljenom ‘Zen, or the Skill to Catch the Killer’. U njemu se isprepliće ideja istraživanja koja proizlazi iz težnje razotkrivanja istine u slučaju ubojstva Laure Palmer s čitavim nizom kaotično povezanih prizora i figura poput patuljka u crvenoj sobi ili Čovjeka s Drugog mjesta kojeg igra Michael J. Anderson. Ono što je u tom ‘košmaru’ od snova najčudovišnije i istodobno gotovo najlucidnije i najironičnije jest da glavni istražitelj u spoju Freudove psihoanalize s tumačenjem snova kao prostora nesvjesnoga i zen-filozofije uvida u neposredni trenutak očitovanja svijeta kao iluzije dolazi do onog što Angela Hague naziva ʺintuitivnom dimenzijom nesvjesnogaʺ. (Angela Hague, ʺInfinite Games: The Derationalization of Detection in Twin Peaksʺ, u David Lavery, prir. Full of Secrets: Critical Approaches to Twin Peaks, Wayne State University Press, Detroit, 1995., str. 136.) U dojmljivoj analizi ovog problema odnosa nesvjesnoga odnosno snova i znanja o svijetu kao sklopu stvarnosti koja je o-sebi složeno područje kaosa, nasilja i zla, Simon Reaches pokazuje kako epistemologijski način uvida u mogućnost otkrivanja zločina postaje misaoni eksperiment povezivanja dva naizgled nepodudarna načina dohvaćanja ‘biti’ same stvarnosti. Freudova psihoanaliza i zen-filozofija su u ovom slučaju posve ‘amerikanizirano’ prispodobljeni za potrebe popularne kulture. Otuda je samorazumljivo da figura detektiva Coopera predstavlja ne samo dekonstrukciju tradicionalnih američkih kanona filmskoga modernizma uključujući i noir-filmove s melankoličnim Robertom Mitchumom, već i same ideje istraživanja i dolaženja do istine svijeta kao slučaja. (Simon Riches, ʺIntuition and Investigation into Another Place: The Epistemological Role of Dreaming in Twin Peaks and Beyondʺ, u William J. Devlin and Shai Biderman, prir. The Philosophy of David Lynch, The University Press of Kentucky, Lexington, 2011., str. 25-44.) Prisjetimo se kad agent Cooper u sceni za vrijeme doručka s lokalnim šerifom Harryjem S. Trumanom kojeg igra Michael Ontkean, te s njegovom pomoćnicom Lucy Morgan koju igra Kimmy Robertson, govori da se sreo u snu s Čovjekom iz Drugoga prostora-svijeta, a koji mu je predstavio svoju ‘rođakinju’ Lauru Palmer, te spominje strahotnu prikazu Boba kojeg igra Frank Silva, te jednorukoga čovjeka Phillipa Gerarda kojeg igra Al Strobel. Pokušavajući protumačiti pritom ovu svoju metodu istraživanja zločina on ukazuje na iskustva tibetske mistike. Tvrdi da se probudio iz snova shvativši kako valja koristiti deduktivnu tehniku koja uključuje suglasje uma i tijela s najdubljim izvorištem intuicije. Napokon, govori svojim suradnicima da upravo ta tzv. crvena soba snova predstavlja ključ rješenja ubojstva Laure Palmer izgovarajući onu sjajnu rečenicu koja odgovara biti kibernetičke teorije medija: Crack the côde, solve the crime! No, ako je rješenje tajne zločina u rasključavanju ili rušenju kôda, onda je posve bjelodano da je put mišljenja koji to omogućuje sinkretičko-hibridno-eklektičko istraživanje stvarnosti kao kaosa kojim upravlja, da paradoks bude potpun, sublimno iskustvo Uma kao Zla s onu stranu stvarnosti kao takve. Dakle, deduktivna tehnika ovdje nije konstrukcija slučaja, već medij mišljenja kojim se ono transcendentno u imanenciji razotkriva s pomoću tajnoga kôda snova. Iz tzv. crvene sobe i njezina simboličkoga svijeta zla i imaginacije nastaju kaotični odnosi u stvarnosti koji su kao u modalnim kategorijama kantovske metafizike istodobno mogući i nužni. Zapitajmo se kako to da je sa stajališta tzv. filozofijskih problema o kojima je od Wittgensteina do američke analitičke filozofije izveden čitav niz deskriptivno-pragmatičnih pojmova o odnosu spoznaje i stvarnosti, upravo Lynchov halucinogeni filmski svijet možda i ponajviše od svih drugih suvremenih redatelja doživio mnoštvo posve disparatnih tumačenja u kôdu filozofije filma? Zašto su, dakle, njegovi filmovi poput Blue Velvet, Mulholland Dr., Lost Highway i Island Empire otvoreno polje značenja i ujedno zatvoreni svijet istraživanja odnosa između sna i jave u posve drukčijem metafizičkome okružju od tradicionalnoga uzora u nadrealističkome slikarstvu i oživljavanju ikoničkih elemenata američkog noir-filma 1950ih godina? (Vidi o tome: Auster Mactaggart, The Film Paintings of David Lynch – Challenging Film Theory, Intellect Books, Bristol, 2010. i Joan Copjec, prir. Shades of Noir: A Reader, Verso, London-New York, 1993.) Odgovor koji ovdje nastojim dati proizlazi iz obrata cjelokupne kantovsko-hjumovske logike u spoznajno-teorijskome istraživanju stvarnosti. Oniričko istraživanje kaosa u odnosima koji vladaju u tzv. racionalno uređenome svijetu s nostalgijom za pastoralnim skladom prirode i ljudskoga u ranoj modernosti Amerike kao paradigme filmske konstrukcije stvarnosti u znakovima progresa, moći i vladavine društva spektakla polazi od intucije koja transcendentalno određuje mišljenje u slikama, a ne u pojmovima. Stoga je ta nemoguća sveza psihoanalize i zen-budizma pokušaj da se ono mračno područje sublimnoga iskustva same stvari mišljenja ‘racionalizira’ s pomoću jezika nesvjesnoga koji nije jezik ni znanosti niti filozofije, već jezik umjetničkoga događaja kao distorzije prostora i vremena suvremenosti. Vrijeme zbivanja Lynchovih filmova je hibridna sveza neposredne aktualnosti ovog ‘sada’ i onog što je prošlo ali je očuvano u sjećanju kao dispoziitiv medijske konstrukcije stvarnosti poput iluzije prošlosti u nostalgiji za 1950im godinama i rock and rollom čiste sentimentalnosti što ponajbolje svjedoči film Blue Velvet. 2. David Lynch snimio je Plavi baršun (Blue Velvet) 1986. godine. Uz film Wima Wendersa Paris, Texas iz 1984. godine to je najznačajnije djelo onog što se uobičajeno naziva postmodernom filmskom estetikom sa sljedećim značajkama koje povezuju teoriju kulture, umjetnosti, arhitekture i dizajna u necjelovitu cjelinu ‒ dokidanje granica između prošlosti i sadašnjosti, nostalgija za izgubljenom nevinošću modernizma, citatnost, pastiš, alegorija, shizofrenija identiteta, medijska interaktivnost, hiperrealnost, hibridnost, sinkretičnost i eklektičnost stila.(Vidi o tome: Fredric Jameson, Postmodernism, or, Cultural Logic of Late Capitalism, Duke University Press. Durham, 1992.) U slučaju ovog Lynchova filma doista je moguće pokazati kako se na tragu Lyotardove analize uzvišenoga kao prikazive neprikazivosti razvija posvemašnji događaj uspostavljanja gotovo nespojivih pojmova kao što su užas i ljepota, harmonija i disonantnost, nevinost prirode i okrutnost kulture u sinesteziji boja, zvuka, govora i slike čiste vizualizacije zla. (Vidi o tome: Norman K. Denzin, ʺBlue Velvet: Postmodern Contradictionsʺ, Theory, Culture and Society, Vol. 5, br. 2-3/1988., str. 461-473. O Lyotardovoj estetici vidi: Jean-Franҫois Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Éditions de Minuit, Pariz, 1979; Le différend, Éditions de Minuit, Pariz, 1983; Le Postmoderne expliqué au enfants: Correspondance 1982-1985, Éditions Galilée, Pariz, 1986. i L’inhumaine, Éditions Galilée, Pariz, 1988, Vidi o tome: Žarko Paić, Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996. i Žarko Paić, „Politika estetskoga obrata: Lyotardovo mišljenje između projekta i programa“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 261-302.) Ono što posebno karakterizira ovaj nesumnjivo paradigmatski Lynchov uradak jest prijenos temeljnih misaono-vizualnih tonaliteta i ugođaja koji se od njemačke romantike preko nadrealizma stapaju s američkom masovnom kulturom i to izvan okružja velegrada. Modernost predstavlja kult industrije i urbanoga doživljaja ljudske otuđenosti i raskorijenjenosti. Tome usuprot, Lynch dospijeva do srca postmodernoga Unheimlichkeita kroz ulazak u rubne zone života idiličnoga američkoga gradića Lumbertona u kojem još postoji vidljivost Drugoga, taj gotovo komunitaristički demokratski odnos između susjeda, u kojem se čini da svi znaju svakoga i da ništa ne može ostati skriveno od pogleda javnosti. No, to je tek privid i iluzija. Jer iza ove fasade sentimentalizma i pastorale ocrtane čistom estetizacijom slikarskoga ugođaja nalik grafici američkih rock albuma s nostalgičnim pjesmama Bobyja Vintona, Blue Velvet i Roya Orbisona, In Dreams zbiva se pravi pakao i ekstaza nad-Realnoga. Film otpočinje pjesmom Vintona iz 1963. godine po kojoj je i naslovljen. Mistika plavoga baršuna u engleskome jeziku poprima zvukovnu boju nostalgije za vremenom koje poput belle epoque za masovnu kulturu nije prošlo zauvijek. Ono se vraća poput retro-stilova u modi i dizajnu i to na taj način što se zbiva kao proces estetskoga obnavljanja onog što je već jednom bilo. U prvim scenama vidimo slow-motion gradića kojim prolaze nasmiješena djeca, vatrogasac i pas-dalmatiner, a potom je prikazan sredovječni muškarac na verandi i njegova žena u primaćoj sobi koja sjedi na naslonjaču i gleda TV, dok na ekranu promiče ruka koja drži revolver. Kamera potom prati polijevanje vrta sa špricaljkom koju neki čovjek pokušava odčepiti da bi otklonio zastoj vodenoga mlaza. Odjednom se hvata za grudi i ruši se na tlo, a voda nahrupi iz špricaljke svom silinom. Veseli psić iz nje pije, a dijete razigrano pleše uz beživotno tijelo čovjeka na zemlji. Naglo, kamera slijedi trag u gustome travnjaku, čuju se ose i bumbari, a iz odrezanoga uha mile crne bube i međusobno se proždiru. Ovaj uvodni kontrapunkt pitoresknosti figura s kič-razglednica idilične Amerike i gadljive scene koja upućuje na grozno nasilje ili čak smrt nekog čovjeka, očigledno ima više od simboličkoga značenja suočenja sa šokom gledatelja. Sporost, slow-motion prestaje i sve se odjednom ubrzava do trenutka koji ostaje u pamćenju. Doista, Lynch je poput Hitchcocka suvereni majstor ikoničnosti filma i to kroz slikovnu prikazivu neprikazivost onog što u Plavome baršunu odrezano uho puno crnih buba estetski zazorno emanira. (Vidi o tome analizu Sander H. Lee, ʺThe Horrors of Life’s Hidden Mysteries – Blue Velvetʺ, u William J. Devlin and Shai Biderman, prir. The Philosophy of David Lynch, str. 45-60. Pauline Kael, ʺCurrent Cinema: Out There and In Here – Review of Blue Velvetʺ, The New Yorker, br. 52,/1986, 22. rujan, str. 99-103. ) Ono lijepo je predznak užasa, baš kao što je to poetski iskazao R. M. Rilke u Devinskim elegijama. Narativnost je Plavoga baršuna od svih drugih Lynchovih filmova, osim TV-serije Twin Peaks, zacijelo najzornije izvedena u dva međusobno povezana kinematičko-filozofijska prostora zbivanja kao što su to snoviđenja i paralelne stvarnosti. Između transcendentnoga i imanentnoga, uzvišenoga i pojavnoga u trijadi slike-zvuka-jezika sve nužno postaje moguće i sve moguće postaje stvarno, pa tako i referencijalni okvir radnje filma u kojem pronalazimo temeljni problem postmodernoga kapitalizma i njemu sukladnoga društva spektakla, kojeg Christopher Lasch naziva narcističkom kulturom sebstva.(Christopher Lasch, Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja, Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak.)Narcizam o kojem je ovdje riječ postaje intersubjektivno prožimanje s Drugim unutar zatvorenoga prostora vladavine koja je posredovana medijskom prisutnošću na svim razinama javnoga i privatnog života. Otuda je nužna posljedica narcizma ono što je prvi u filmskoj umjetnosti 20. stoljeća vizualno oblikovao Alfred Hitchcock u filmu Prozor u dvorište (Rare Window) iz 1954. godine u kojem James Stewart najprije iz dosade i obične ljudske znatiželje, a uskoro iz vlastite detektivske pronicljivosti otkriva počinitelja zločina u susjedstvu. Naravno, posrijedi je skriveno-neskriveno voajerstvo. I nije pritom nimalo začuđujuće da je osim izvora noir-estetike za Lynchov Blue Velvet upravo Hitchcockova opsesija s psiho-dramom nasilja i kaosa uprizorena kao iskustvo pogleda u ono što čini skrivenu ‘bit’ užasa, a ne može se drukčije iskazati osim fatalnom sinestezijom i atrakcijom erosa kao thanatosa. U svim drugim njegovim djelima, pa i onim tzv. žanrovskim filmovima ceste (road) poput Lost Highway iz 1997. godine, ili, pak, Wild at Heart iz 1990. godine, narativnost nije toliko formalno ‘dualistična’ kao u Blue Velvetu. Čini se da razlog valja vidjeti u tome što je ovdje od samoga početka do kraja sve u znaku vladavine simboličkog nad Realnim, govoreći lakanovskim pojmovima. Zazornost, užas i nasilje koje se skriva iza površine ljepote u erotskoj virtuoznosti prikaza odnosa glavnog lika Jeffreya Beaumonta kojeg igra Kyle MacLahlan s pjevačicom u noćnome klubu Dorothy Vallens koju igra tjelesno zanosna i majčinskom patnjom produhovljena Isabella Rossellini, u krajnjem je ishodu ‒ estetska fascinacija pogleda.(Vidi o tome: Laura Mulvey, Death 24x a Second: Stillness and the Moving Image, Reaktion Books, London, 2006., str. 11-12.) Što to drugo znači negoli da gledatelj gleda ono uzvišeno i zazorno u pogledu s kojim svijet postaje retoričkim pitanjem, kako to kaže Jeffreyeva djevojka Sandy, simbol djevičanske nevinosti i čistoće, a igru ju Laura Dern: It is a strange world, isn’t it? Narcizam i voajerstvo bjelodano je u načinu kojim Jeffrey kao amaterski istražitelj ulazi u stan nesretne i ekscentrične femme fatale Dorothy u mračnoj četvrti Lumbertona. Lynch u redateljskome kontrapunktu pokazuje drugu sliku ovog svijeta, onog što ga Sandy imenuje kao strange world, jer onkraj idile dobro situirane srednje klase Amerike i njezina lagodnoga stila života nalazi se prostor mistike zločina i nasilja, smješten u četvrti stambenih zgrada za one koji ne pripadaju moralnoj većini konzervativne elite. Dorothy, pjevačica u noćnome klubu, kojeg jednu večer posjete Jeffrey i njegova djevojka Sandy, izvodi iznimno senzualno i s profinjenom erotičnošću pjesmu Blue Velvet. Klub je scenografski postavljen u bojama pjesme, u neo-noir ozračju u kojem Dorothy dominira svojom ikoničnošću zavodnice purpurnih usana i ekstatičnim gibanjem tijela. Lynch je ovu scenu s Isabellom Rossellini doveo do usijanja i nije začudno da je njezinom pojavom mladi Jeffrey posve fasciniran. Nakon što je otkrio odrezano uho i intuitivno shvatio da je to znak nekog tajnog kôda nasilja i zločina u koji je možda upleten i netko iz njegove bliže okoline, čak i iz lokalne policije, krišom se drugu večer uvlači u stan Dorothy na sedmom katu i sakrije se u njezinome ormaru, promatrajući je u erotskome rublju kako nervozna hoda po stanu. No, kada je razotkriven, Dorothy mu prijeti velikim kuhinjskim nožem, zavodi ga, ali posve je jasno da je on to i htio, naime da bude zaveden jer je opčinjen njezinim tijelom. Kad u stan upada Frank, kojeg igra maestralno Dennis Hopper, glavni diler droge u gradu, nasilnik, alkoholičar i sadist, opscenost filma dosiže vrhunac. Jeffrey se ponovno sakrije u ormar i svjedoči bizarnome seksualnome ritualu između Dorothy i Franka, jer ona mu je seksualna robinja zato što je oteo njezina sina i supruga Dona, kojem je odrezao uho. Već sljedeću noć Jeffry postaje Dorothyn ljubavnik, posve uvučen u sado-mazohističke igre seksualnoga odnosa. Pritom valja istaknuti da mu ona u jednom trenutku vođenja ljubavi i nakon tog čina jasno daje do znanja da u njemu vidi drugoga Franka, ili mračnu stranu sebstva koje želi ispuniti svoje želje i vladati Drugim bez obzira na vladajuće, naravno licemjerne, moralne skrupule. On ju izudara na njezin zahtjev, ali to mu se očito svidi. No, u stan nenadano upada Frank sa svojim podložnicima iz bande. Jeffreya nasilno odvode u automobilu u neki opskurni klub i potom ga ostave na rubu gradu prebijenog i traumatiziranoga. Povratkom kući, Jeffrey se vraća djevojci Sandy, te odlaze na srednjoškolsku zabavu i ples kao zaljubljeni par. Kad se vraćaju automobilom do Sandyne obiteljske kuće nalete na ulici na posve nagu Dorothy koja Sandy kaže nakon što su je primili u automobil da joj je Jeffrey ljubavnik i okrenuta prema njemu govori mu: ʺTvoje je sjeme u meni.ʺ Šokirana Sandy ne može vjerovati što se to zbiva. Dolaze potom u njezinu kuću i Sandyna majka pokriva nagu ženu te je odvode u bolnicu sumnjajući da je poludjela. Nakon toga Jeffrey se kao pravi istražitelj ovog čudovišnoga slučaja vraća na mjesto zločina i u Dorothynu stanu pronalazi dva mrtvaca, Dona i korumpiranoga lokalnog policajca. Sandyn otac, nakon što dođu istražitelji, odvodi Jeffreya kući. I film okončava tako što se Jeffrey i Sandy vjenčaju, sretni prave nedjeljni roštilj za svoju obitelj, dok na grani slavuj pjeva svoju slatku pjesmu. Narativno gledajući, Plavi baršun gotovo da je linearni niz prizora koji dualistički ukazuju na paralelne svjetove običnosti i dosade suvremenoga života u zadanim etičko-političko-kulturalnim okvirima ovjekovječenja banalnosti onog što nazivamo ‘normalnošću’ i svijeta ekscentrične bizarnosti u kojem vlada užas droge, alkohola, perverzne seksualnosti i zločinačkoga nasilja. Nije stoga neobično da je ovaj Lynchov film odmah nakon nastanka doživio ushićenje liberalne filmske javnosti i istodobno napad ultrakonzervativnih kritičara kao i publike zbog njegove ʺpornografičnosti i pervertitstvaʺ. U sjeni ovog idealnog pro et contra filmskoga Kulturkampfa protkala se jedna izvrsna dosjetka kritičara da je taj film ništa drugo negoli kao da Norman Rockwell susreće Hieronymusa Boscha. (Norman K. Denzin, ʺBlue Velvet: Postmodern Contradictionsʺ, str. 467.) Usput, Rockwell je bio poznati i nadasve komercijalni američki slikar i ilustrator, ali i svojevrsna ikona popularne kulture, često podcjenjivan od intelektualnih elita novoga stila zbog svojeg ‘realizma’. No, usporedba je pogođena upravo zbog toga što su njegove slike prikaz tzv. pravoga ʺdomoljubnogʺ američkog stila života. Ako imamo ovo u vidu, onda je posve razvidno da je Lynch otvorio s Plavim baršunom temeljno pitanje ne samo postmoderne estetike, već ponajprije ono o ontologijsko-epistemologijskim uvjetima nastanka nove svijesti o vremenu i konstrukciji stvarnosti polazeći od onog što je bit uzvišenosti u doba medijskoga začaravanja svijeta. To nije, dakle, ništa drugo negoli traumatsko ishodište ljudskoga života u kontrapunktu između slike kao iluzije dobra i slike kao reprezentacije zla, a jezik sada služi samo kao instrument tjelesne ili vizualne komunikacije. Što je ovaj sublimni Unheimlichkeit u Lynchovu filmu kao istodobno posvemašnja trauma i apsolutni užitak? Odgovor je jednostavan. Riječ je o pogledu u snove kojim Kyle MacLahlan, ovdje kao i u Twin Peaksu, poduzima oniričko istraživanje kaosa same stvarnosti čiji se prostori pokazuju u distorzijama vremena. Sve je istodobno relativistički i perspektivistički i-i, iako se naizgled čini da je manihejski ili-ili. Ta, zar nije Dorothy intuitivno shvatila da je mladi Jeffrey preokrenuti sado-mazohist Frank, ali bez inhalacijske maske kojom usisava miris njezine vagine i zar nije genijalni FBI-detektiv Dale Cooper na kraju postao ubojicom, obuzet čudovišnom moći zla u liku BOB-a iz Twin Peaksa? David Lynch oduzima američkome filmu kraja 20. stoljeća ono što je krasilo velikane modernizma Griffitha i Forda, a to je patriotski univerzalizam mesijanski shvaćene nacije-države koja i kad čini zlo to čini zbog moralnih razloga dosezanja eshatologijski shvaćenoga Dobra. Ako je za njega film fantazija i san, onda je samorazumljivo da je svijet uvijek rezultat paralelnih stvarnosti, a ne tek slučaj konstrukcije uma iz potrebe čovjeka za savršenim redom i harmonijom u društvu i kulturi. Te su paralelne stvarnosti halucinogeni filmski svijet koji postaje kaosom u kojem život nije moguć bez kantovski rečeno regulativne ideje dobra koliko god to na kraju bila još jedna iluzija i fikcija. Zlo u svojoj izvan-etičkoj egzistenciji uistinu ima u Plavome Baršunu značajke postmoderne uzvišenosti kao prikazive neprikazivosti. No, unatoč tome ono je ikonoklastički izvedeno. Frank nije BOB, a Dorothyna soba s pogledom iz ormara nije onaj drugi prostor ili transcendentni svijet koji u Twin Peaksu simbolički zauzima ideja crvene sobe. Traumatski se prizori dosezanja sublimne moći Zla u ova dva kinematička slučaja u Lynchovu opusu razlikuju u načinu estetizacije i u načinu refleksivnoga uvida dvaju detektiva, amaterskog i profesionalnog, u njihovu istraživanju. Dok je Jeffrey intuitivni lutalica kroz pakao nad-Realnoga u potrazi za potencijalnim ubojstvima koji će se tek dogoditi, FBI-genij deduktivne tehnike već unaprijed ima zadaću pronaći počinitelja umorstva Laure Palmer. Zločin se, dakle, zbiva u nadolazećem vremenu tako što su svi elementi već priređeni u sadašnjosti kad je riječ o filmu Plavi baršun, dok u slučaju Twin Peaksa istraga zločina počinjenoga u prošlosti dovodi do niza uzastopnih zločina u sadašnjosti koja se neprestano zbiva kao pojam procesualnoga postajanja (devenir ili becoming) u ontologiji razlike i ponavljanja Gillesa Deleuzea. Ovo posebno dolazi do izražaja u trećoj sezoni nastavka ove serije iz 2017. godine koja do krajnjih granica koristi sve mogućnosti tehnosfere ili vizualizacije onog što je u stvarnosti ljudske percepcije neprikazivo. Zašto su ova dvojstva u pristupu nužna i ujedno dokaz jednog posve drukčijeg načina kinematičkoga mišljenja koje uvodi David Lynch u svoja djela kad gotovo delezovski spaja nespojivo, naime kantovsko i hjumovsko razumijevanje biti mišljenja i spoznaje svijeta polazeći od moći uma? Kao što je poznato, Deleuze je svoju misaonu poziciju nazvao transcendentalnim empirizmom. Od Kanta i Humea ostavio je apriornu moć ideje i logiku konstrukcije stvarnosti kao poretka logički uređenih činjenica u sklopove života kao imanencije. Tako smo dobili mišljenje koje s pomoću virtualne aktualizacije stvara ono što je prije bilo nemoguće, naime da se zahvaljujući vizijama i intuiciji nalik snoviđenju uspostavlja mreža kontingentnih događaja bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Iako je posve legitimno Lynchovu filmsku vizualizaciju zla kroz mehanizam snova povezivati s Freudom i zen-filozofijom, te čak govoriti o religioznoj transcendenciji u postmodernome sklopu spoja kršćanstva i novih duhovnosti s pečatom istočnjačke mudrosti, čini se da je pitanje mesijanskoga iskupljenja za njega terra incognita. Traganje za rješenjem počinjenoga zločina i za subjektom izvršenja Zla ne završava hičkokovski ili u tom već uvijek normalnom skeptičko-analitičkome ključu kojim zdravi razum ipak uvijek odnosi pobjedu nad tamnim princom kaosa. Početak i kraj filma Plavi baršun su ironična alegorija. Taj divni, idilični svijet Lumbertona predstavlja zrcalnu sliku kaotičnoga užasa događaja koji od Twin Peaksa čine negativnu eshatologiju Amerike kao univerzalnoga duha suvremenoga Zapada. Sve je to samo iluzija i obmana i stoga Lynch ne moralizira niti politizira, a niti se razmeće nekom Ersatz-religijom iskupljenja, iako je od svih instant-rješenja ono romantično, naime ljubavi koja nadilazi traumu, možda i jedino koje pronalazimo u njegovim filmova izokrenute perspektive. Pravi život je onirička drama postojanja. Ona je istodobno užasna i uzvišena, ali i umirujuća jer nudi fikciju zaštitnika od patnji i straha pa makar i u figuri klauna-pješčuljka kao u pjesmi Roya Orbisona In Dreams. A candy-coloured clown they call the sandman. Tiptoes to my room every night just to sprinkle stardust and whisper ‘Go to sleep. Everything is all right.’ In dreams I walk with you In dreams I talk to you In dreams you’re mine all of the time Forever in dreams. 3. Lynchov je filmski način mišljenja posve u suglasju s novim paradigmama u filozofiji, teoriji znanosti, kibernetici i suvremenoj umjetnosti. Naime, shvaćanje vremena i prostora u već spomenutim filmovima i TV-seriji Twin Peaks, a to osobito vrijedi za još dva iznimno značajna njegova djela kao što su Lost Highway iz 1997. godine i Mulholland Dr. iz 2001. godine, proizlazi iz trijade pojmova kontingencije, neodređenosti i fluidnosti čak i psihološki ocrtanih glavnih likova. Vrijeme je usto čista nelinearnost, a prostor je heterogen i nekoherentan. (Vidi o tome: Ronie Parciack, ʺThe World as Illusion: Rediscovering Mulholland Dr. and Lost Highway through Indian Philosophyʺ, u: William J. Devlin and Shai Biderman, prir. The Philosophy of David Lynch, str. 77.) Zanimljivo je još nešto. Rekli smo već da između Blue Velvet i Twin Peaksa postoje duhovno-vizualne korelacije u oniričkome istraživanju kaosa i zla što ih vode, recimo to tako bez ironije, transcendentalni detektivi, koristeći tehnike intuicije i dedukcije. Usto, u oba slučaja prostor narativnoga zbivanja smješten je u pastoralne gradiće. To su svojevrsna provincijska mjesta s jasnim idealiziranjem prirode kao protuteže velegradskome životu američkoga hard-and-fast kapitalizma s njegovim popratnim posljedicama otuđenja i socijalne distancije između ljudi. Zlo se pojavljuje ne u kristaliziranome obliku običnosti i banalnosti industrijski strukturiranoga društva spektakla, nego u samoj kaotičnoj divljini iskonske prirode koja u svojoj sublimnoj moći nadilazi ljudske granice. Ona je božanska ljepota i izvorište užasa i zločina upravo stoga što je čovjek bez biti, anti-esencijalno određen konstelacijama odnosa i navlastitom egzistencijalnom sudbinom koja nije apsolutna sloboda njegovih odluka. Naprotiv, postoje temeljna ograničenja ove slobode utoliko više što je u skladu s istočnjačkim duhovnostima, posebno zen-budizma, žudnja za tijelom Drugoga u erotskome smislu kao i u želji za vladanjem nad Drugime izvor svekolikoga zla. Ograničenje slobode proizlazi iz tamnoga izvora ljudske boli i patnje. No, kako će se ovo razviti tijekom života nije unaprijed određeno, osim da je sigurno kako će posljedice biti fatalne za žrtve i njihov identitet poput Dorothy Vallens i Laure Palmer. Nisu, dakle, muškarci žrtve u patrijarhalnome poretku naizgled normalizirane liberalno-demokratske narcističke kulture, već samosvjesne, fragilne i tjelesno atraktivne žene, femmes fatales. U filmovima Lost Highway i Mulholand Dr. Lynch razvija naizgled slične narativne tendencije, ali uz dodatak da je za razliku od linearnosti Blue Velveta i Twin Peaksa posrijedi nemogućnost jasnoga slijeđenja radnje. Štoviše, sve je prepuno nekoherencije, pluriverzuma događaja, posvemašnjeg kaosa i entropije identiteta likova. U oba filma svjedočimo ono što je bio i glavni problem Wendersova filma Paris, Texas ‒ potragu za identitetom nakon amnezije sjećanja u svijetu kao labirintu iluzije. Dvije su zagonetke u njegovim filmovima koje se pokušavaju razriješiti istraživanjem mreže pobuđenih uzroka i učinaka kao u kibernetičkoj teoriji suvremenoga svijeta koja zamjenjuje tradicionalnu metafiziku linearnosti jednoga uzroka i jedne svrhe zbivanja. Prva je zagonetka ona koja se tiče zla i zločina, a druga je ona koja pogađa složenost traumatiziranoga ljudskog identiteta. Oboje je, naravno, u tijesnoj svezi i to na taj način što razrješenje prvoga ne stvara nužno, što bi bila zapadnjačka predstava racionalnosti kao u psihoanalizi, povratak na stanje prije amnezije svijesti i na homogenost i koherenciju identiteta osobe. Stvari su, naprotiv, toliko kompleksne da je linearni odnos između zla-zločina i povratka u predrefleksivno stanje nemoguće poslanstvo. Oba su filma usmjerena tome da gledatelj mora napregnuti do krajnjih granica svoje kognitivno-opažajne sposobnosti da bi dospio do postavke kako u svijetu kao iluziji pitanje tzv. jedinstvenog i jednog individuuma ne može biti više polazište razumijevanja odnosa između mišljenja i stvarnosti. U Lost Highway oba su glumca, Fred Madison kojeg iga Bill Pullman, te Peter Dayton kojeg igra Balthazar Getty, glazbenik i automehaničar, kao i dvije ženske osobe koje obje igra Patricia Arquette, Fredovu ženu Renée i Alice Wakefield, ljubavnicu od Petera Daytona, međusobno povezani na taj način da je laž i obmana o identitetu dvije žene ključ razumijevanja njihova fatalnoga odnosa. Vidjeli smo već da je Lynchova glavna opsesija s identitetom u filmu kao iluziji rezultat onog što postmoderni teoretičar Fredric Jameson naziva shizofrenijom sebstva. To, dakako, ne znači nemogućnost bilo kakvog fiksnoga identiteta u svijetu fragmentacije i emergencije, već nemogućnost da se svijet vrati u pred-moderno stanje jednoznačnosti podrijetla. Sve se miješa i sve se iznova okreće u stalnoj vrtoglavici životnih odluka među kojima je i ona o vizualnome identitetu sebstva naprosto odlučujuća u stanju koje povezuje ono transcendentno i imanentno krhkim svezama. Mulholand Dr. ima iste probleme s gledateljevim pokušajem da ovaj kaos zbivanja halucinogenoga Lynchova svijeta dovede do mjere prepoznatljive i stabilne stvarnosti. Naime, film otpočinje s glavnom glumicom Ritom, koju igra Laura Elena Harring, i koja sjeda u luksuzni automobil i vozi se avenijom Mullholand Drive u Los Angelesu. No, odjednom je vožnja zaustavljena i revolver joj je uperen u glavu s prijetnjom da izađe iz automobila. U tom trenutku iz drugog smjera u punoj brzini nalijeće na automobil drugo vozilo i uzrokuje smrt potencijalnih ubojica Rite. Što se zbiva s njom, to ne znamo do kraja filma. Je li i ona usmrćena ili…? Rita, ako joj je to ime, gubi sjećanje i uskoro se nalazi u kući u kojoj upoznaje Betty Elms, koju igra Naomi Watts. Nakon toga obje žene kreću u potragu za izgubljenim identitetom Rite, koja sebe zove tako jer je na zidu vidjela poster s likom glumice Rite Hayworth. No, potraga postaje posvemašnja konfuzija i na kraju filma Rita je nadomještena s likom Camille uspješne glumice, a Betty s likom Dianne Selwyn koja je počinila samoubojstvo. Što zapravo gledamo kad gledamo Mulholland Dr. ako ne slikovnu distorziju identiteta kao dvojništva koje nikad nije ništa stabilno i upravo ta nestalnost i nepostojanost dovode nas do konfuzije i rasapa svijesti u odnosu spram stvarnosti. Može li se uopće vratiti neki smisleni poredak koherencije u prostoru i linearnosti u vremenu ako je film u doba digitalnoga konstruktivizma, kako je to ponajbolje promislio Gilles Deleuze, virtualna aktualizacija događaja kao simulakruma stvarnosti? (Gilles Deleuze, „The Brain Is the Screen: An interview with Gilles Deleuze“, u: Gregory Flaxman (ur.), The Brain Is the Screen: Deleuze and the Philosophy of Cinema, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2000Vidi o tome: Pierre Montebello, Deleuze, Philosophie et cinéma, J. Vrin, Pariz, 2008. Kerstin Volland, Zeitspieler. Inszenierungen des Temporalen bei Bergson, Deleuze und Lynch, Verlag für Sozialwissenschaften, Wiesbaden, 2009.) Odgovor na to pitanje jest linčovski. Svaki je povratak u stanje prije shizofrenije identiteta čin iluzije, a nemogućnost onoga što je čista neposrednost svijesti u odnosu sa svijetom upravo tvori najveću mogućnost filma u doba tehnosfere. Ta je mogućnost ujedno i nužnost neprestanoga dvojništva i ponavljanja u Lynchovim filmovima. Dvojništvo nije stvaranje alter ega kao nečega što je samo kopija iskonskoga sebstva. Uostalom, parovi transcendentalnih detektiva poput Jeffreya i Coopera, femmes fatales poput Dorothy Vallens i Laure Palmer ili Rite i Betty, ili samoga Davida Lyncha koji se za razliku od Hitchcocka kao epizodista u svojim filmovima pojavljuje kao glumac i redatelj ucijenjen od mafije da jednoj glumici da ulogu u svojem filmu Mulholand Dr. samo je drugi način kojim se film događa kao ono drugo i različito od stvarnosti upravo zato što s njime fantazija i san postaju uvjeti mogućnosti nastanka halucinogenoga filmskoga svijeta s onu stranu banalnosti i običnosti stvarnosti. U odličnome tumačenju ovog Lynchova filma Jennifer McMahon tvrdi kako su iluzije svojevrsna egzistencijalna obrana od svijeta kaosa i entropije, zasnivajući svoje postavke na filozofijskim idejama Nietzschea, Sartrea i Camusa. Kroz ‘epifaniju ontologijskoga obrata’ pokazuje se da su Betty i Rita u njihovu lezbijskome ljubavnome odnosu samo iluzija lika Diane u trenucima prije njezina samoubojstva. (Jennifer McMahon, ʺCity of Dreams: Bad Faith in Mulholland Dr.ʺ, u William J. Devlin and Shai Biderman, prir. The Philosophy of David Lynch, str. 117.) I doista, ako ništa u filmu nije kao što jest u tzv. stvarnosti, o kakvoj se to kinematičkoj iluziji ovdje radi? Los Angeles je topologija grada fantazije i snova kako zbog Hollywooda kao ‘tvornice smova’ tako i zbog toga što je sam naziv filma vezan uz tzv. Bulevar zvijezda, onih koji su svojom glumom postali više od traga ljudskoga u sipkome tlu postojanja. Otuda je ovaj grad prsten s dvostrukim značenjem, kako umjetnosti filma s kojim čovjek ulazi u prostor snova, tako i stalnoga kretanja automobilom njegovim avenijama bez kojih ne postoji mogućnost začaravajućega pogleda u dvorište gdje zvijezde obitavaju. Zločin koji se zbiva u filmu nije obični zločin bez aure sublimnoga zla. To je prolazak zla kroz kristale sumraka i noći, kroz tajnoviti kôd ljubavi i smrti koji se u načelu nikad ne može srušiti da bi se zagonetka razotkrila. Poznato je da je David Lynch odbio dati bilo kakvo objašnjenje za oniričko istraživanje kaosa u Mulholand Dr. iako je narativni nered i katkad konfuzija u zbivanjima tzv. radnje filma dijelom i posljedica toga što je to bilo planirano za niz TV-serije koja je iz nekog razloga kao ideja propala. Međutim, postoji ipak nešto mnogo važnije od usputnih metafilmskih objašnjenja. Lynchovo je filmsko mišljenje ikonička struktura vizualizacije snova kao nad-realnih slika čije značenje nikad ne može biti jednoznačno i površinsko, već zahtijeva put tumačenja polazeći od vladavine sinteze transcendentalnoga empirizma od prvoga početka do posljednjega kraja. Amnezija je kao i samoubojstvo pitanje raspada identiteta čovjeka u složenoj mreži halucinogenih događaja bez kojih bi stvarnost bila puka dosada ponavljanja bez razlike. Kad je Lynch 2017. godine zapečatio svoje razumijevanje onog što pripada području užasa ili Unheimlichkeitu zla s nastavkom serije Twin Peaks nije to više značilo nikakvo razotkrivanje tajnoga kôda ubojstava koji se nakon susreta FBI-agenta Coopera u crvenoj sobi s Laurom Palmer nastavljaju u nedogled. Ono što je iz svega toga bilo posve bjelodano jest da je ideja filma od rane sovjetske avangarde i njemačkoga ekspresionizma te francusko-španjolskoga nadrealizma postala nemogućom bez izravne sveze napretka tehnologije filmske slike i vizualizacije užasa samoga života koji se razotkriva kao bit zla. Lynch je filmski slikar ovog stapanja slike i nad-realnoga stanja svijesti u neo-noir ugođaju koji pretpostavlja postojanje dvije zagonetke: života i smrti. Nitko nema tajni kôd transcendentalne strukture njihove korelacije, Ali samo film ima moć prijenosa u drugu dimenziju stvarnosti u kojoj žive i umiru, obnavljaju se i iznova rađaju naši snovi poput sablasnih dvojnika nalik klaunu-pješčuljku koji nas čuva od samoga užasa postojanja. Forever in dreams… (Poglavlje iz knjige O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024., str. 263-281)

January 3, 2025
Zatvoreno društvo, tehnosfera i biopolitika

Zatvoreno društvo, tehnosfera i biopolitika

Kad bismo htjeli odrediti temeljni pojam suvremenosti u kojem se odigrava svjetsko-povijesna logika društvenih odnosa unutar jednog-te-istog načina vladavine globalnoga kapitalizma onda bismo morali upozoriti na pet ključnih odrednica njegove implozije u svim smjerovima. Gotovo je za ne povjerovati da su ove odrednice filozofijski i politički promišljene još 1930ih godina u djelima onih mislilaca koji su bili bliski ideji njemačke „konzervativne revolucije“, pa čak i u koketiranju s nacističkim pokretom i ideologijom. Riječ je o Martinu Heideggeru i Ernstu Jüngeru. Heidegger još 1938. godine u spisu Osmišljavanje (Besinnung) ovako opisuje bit onoga što od 1990ih do danas nazivamo „globalizacijom“. (1) ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage; (2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“; (3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju; (4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja; (5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. Jünger, pak, uvodi pojam totalne mobilizacije kao bit militarno-znanstveno-tehnološkoga napretka i razvitka kapitalizma koji nadilazi granice tradicionalno liberalno-demokratski shvaćenog društva kakva su uspostavila ideju Europe i Amerike još od 19. stoljeća. Što je zapravo 21. stoljeće koje u svojoj trećoj dekadi pokazuje sve ove značajke u krajnjoj transparenciji kroz svođenje politike na geopolitiku neokolonijalizma kao svezu autokracije i liberalizma, ekonomije na neoliberalnu aksiomatiku investiranja u sprezi s novom ulogom države kao servisa za proširenje privatnoga korporativiziranja onog što je još preostalo od „društva“ i kulture kao spektakla tehnosfere i zabave koja postaje narcistički pogon proizvodnje reality-show biznisa? Unatoč neskrivenoga angažmana za „obranu društva“ u prolomu neoliberalizma i njegovih novih konceptualnih dostignuća teško da se uopće može izložiti neka „pozitivna“ teorija društva, a kamoli neki „novi društveni ugovor“ koji bi na zasadama zastarjelih shvaćanja o suverenosti tzv. nacionalnih država i iluzije o vladavini međunarodnoga poretka zasnovanog na načelima nepovredivosti ljudskih prava mogao biti smjer za nadolazeću budućnost. Društvo je uvijek na ovaj ili onaj način taj nemogući objekt, ili drukčije rečeno, bestemeljna mreža događaja. U toj mreži nalazi se ljudska kolektivna egzistencija u formi ratne ili natjecataljske pustolovine oko uspostave i razdiobe moći. Prema tome, misliti društvo „danas“ pretpostavlja razumijevanje onoga što strukturira sklop odnosa. U kasnome mišljenju Michela Foucaulta to se pritom povezuje s pojmovima biopolitike i upravljaštva (gouvernementalité). Foucault uviđa da se s kapitalizmom na ishodu 20. stoljeća, a to znači posljedično i s društvom, događa nešto sudbonosno za budućnost čovječanstva. Po prvi se put krajnje transparentno odvija proces koji su Marx i Weber, teoretičari modernoga društva, predskazali svojim mišljenjem. Posrijedi je tehnologiziranje, racionaliziranje i kibernetiziranje procesa proizvodnje kao uvjeta mogućnosti nastanka društvenih odnosa s onu stranu razlike živoga i neživoga. Neoliberalizam je u međuvremenu u 21. stoljeću implodirao do neslućenih granica. Kapitalizam se proširio ne više samo na ono što nazivamo kulturnim kapitalom i njegovim nadomjescima. U slučaju kognitivnoga načina proizvodnje, susrećemo se s modelima „napretka“ i „razvitka“ društva s onu stranu svih postojećih dosadašnjih modela. U globaliziranome poretku informacija-komunikacija, sâm pojam tehnologije kao tehnosfere iziskuje drukčije razumijevanje onog što još uvijek neproblematski nazivamo „društvom“. Polazim od uvida koja sam izložio u svojim knjigama Totalitarizam?, Doba oligarhije i petoknjižju Tehnosfera da tehnosfera djeluje u emergentnim mrežama događaja. Ona ih sama stvara i razara. Na taj se način tehnogeneza „umjetnoga života“ (A-life) prenosi na sve buduće procese racionaliziranja u onome što spaja biopolitiku i upravljaštvo (gouvernementalité). Rezultat ovog lukavstva čudovišnoga uma neoliberalne aksiomatike kapitalizma jest da je slobodni izbor već uvijek izabran. Time se odnos slobode bez moći i moći kao uvjeta slobode u doba tehnosfere može razumjeti jedino pragmatično i performativno. Sve što se društveno odvija unutar korporativno organiziranoga kapitalizma predstavlja pragmatično-performativni sklop informacija u interaktivnoj komunikaciji između subjekata/aktera. No, u društvu bez temelja i sâm je status subjekta problematičan. On je to utoliko više jer „autonomni objekti“ kao tehničke aplikacije koje pokreće umjetna inteligencija nisu puki estetski objekti. Pitanje je samo može li ikakva protumoć biti djelotvorna u okružju neoliberalnoga poretka koji nužno ne iziskuje liberalno-demokratske načine funkcioniranja. Uostalom, slučaj Kine i Rusije to bjelodano potvrđuje. Ekonomija zasnovana na „tvrdom“ industrijskome razvitku plus „racionalni izbor“ koji transnacionalne korporacije povezuje s postimperijalnom formom suverenosti u globalnim okvirima onog što Carl Schmitt naziva „velikim prostorom“ (Groβraum) dovodi do toga da se svako moguće „otvoreno društvo“ već u sebi „zatvara“ i postaje umreženo „disciplinarno ili društvo kontrole“. Tehnologija s kojom više ne disponiramo, već nas ona nadodređuje u svojim bitnim odrednicama, upravo je takva zatvorena struktura ili dispozitiv moći. Kada, dakle, tehnosfera postaje više od bilo kakve društvene forme odnosa između apsolutne moći i slobode interakcije, tada je sve u znaku vladavine jednog neljudskoga stroja. Stoga je tzv. „obrana društva“ pred neoliberalnom najezdom u svim područjima života nešto unaprijed osuđeno na propast. Ne može se braniti niti obraniti nešto što je konstrukcija odnosa koji proizlaze iz mnogo moćnijeg i apsolutno premoćnijega izvora i uzroka svih daljnjih posljedica. Problem nastaje otuda što neoliberalna intervencija u društvene odnose kognitivnoga kapitalizma u potpunosti destruira čitavo ustrojstvo i sklop onoga što je još Marx imao za pretpostavku komunizma. Bilo je to liberalno određenje slobode kao skupa različitih sloboda (liberties) od vlasništva, osobe do slobode odlučivanja o vlastitome tijelu. Biopolitička produkcija moći i korporativno upravljaštvo (gouvernmentalité) nemaju više nikakvih skrupula spram ovog „zlatnoga doba“ razdvajanja države i društva. Njihovo je „poslanstvo“ u posthumanoj kontroli nad životom u tome što ništa više nema svoju iskonsku „životnost“, a sustav koji kontrolira okolinu počiva na neljudskome dispozitivu moći. Kako onda valja razumjeti Foucaultovu gotovo opsesivnu težnju da s pomoću strategija učinkovite protumoći čovjek „obrani društvo“? Znamo da je Karl Popper u svojoj znamenitoj studiji Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (Open Society and Its Enemies) iz 1945. godine kritički zagovarao liberalne vrijednosti i demokratske vrline protiv misaonih zasada totalitarne vladavine. Ono što je ovdje za nas od posebne važnosti jest sam pojam koji je Popper skovao ─ otvoreno društvo. Sažeto rečeno, otvorenost društva ne proizlazi iz njegove ovojnice i zavojnice kao što je to tržišna ekonomija u posredovanju potreba, već iz liberalno shvaćenoga pojma čovjeka kao slobodnoga individuuma. Zato su svi politički poretci koji to dovode u pitanje i mišljenje koje ih opravdava korak spram totalitarnoga ugrožavanja ideje slobode. Umjesto solidarnosti između subjekata/aktera liberalno-demokratskoga sustava proizvodnje života u modernome društvu, korporativno privatiziranje „javnoga dobra“ dovodi do transformacije društva u medijski konstruirane „društvene mreže“ (social networks). A njihova se bit pokazuje u interaktivnosti tehnosfere. Kibernetički sustav upravljanja globaliziranim svijetom kao okolinom postaje pravilom. Načelna „otvorenost“ neoliberalne aksiomatike kapitalizma postaje u bitnim dosezima ovoga obrata ništa drugo negoli „zatvorenost društva“. Ponajprije se to ogleda u nemogućnosti bilo kakve radikalne promjene smjera daljnjega „napretka“ i „razvitka“. Sve se vrti u krugu „racionalne mahnitosti“. Novo se ponavlja sa sve većim intenzitetom snaga. To vrijedi podjednako za ekonomiju, estetiku i dizajn. Izlazak iz tog začaranoga kruga nemoguć je bez radikalnoga obrata u „biti“ ovog svijeta. Dospjeli smo do kraja. Destrukcija „građanskoga društva“ nužno ne ostavlja nedodirljivim i „političku državu“. Ali, pravi je izvor ovog strukturnoga razaranja moderne artikulacije politike u tome što ekonomija postaje totalna moć odlučivanja o onome što je prethodno bilo u nadležnosti države. Obrat spram tržišta i korporativnoga upravljaštva (gouvernmentalité) ostavlja iza sebe psihosocijalno bespuće u narcističkoj tvorbi suvremene kulture spektakla. Biti umrežen u dispozitivu moći „danas“ znači biti interaktivno izložen na milost i nemilost pseudo-solidarnosti kada više ni država ni društvo ne štite individuuma od transnacionalnoga korporativiziranja onog što je još preostalo od slobode. Društvo ne treba više braniti ni od koga/čega. Treba, naprotiv, promisliti što nakon njegove destrukcije ako je izbačaj u „veliki prostor“ (Groβraum) i vladavina posthumanoga stanja postala ozračjem ljudske egzistencije. Možemo li i dalje nastavljati s vjerom da će neki novi subjekt ili politika aktivne protumoći tome doskočiti iako dobro znamo da nije više problem ni u kapitalu niti u kapitalizmu s (ne)ljudskim licem. Problem je jedino u tome što svaka alternativa neoliberalnome korporativnome dispozitivu moći ne može biti vjerodostojnom ako padne ispod njegove razine. No, što ako pitanje o nadolazećoj zajednici i zajedničkome dobru koje treba spasiti od propasti zapravo postaje pitanje o granicama slobode koja zajednici daje smisao. Kakva je to uopće sloboda? Ima li ona, naposljetku, u sebi mogućnost da od puke utopije postane dispozitiv apsolutne protumoći korporativnome Levijatanu koji se pred našim očima poput Aliena preobražava u kognitivni kapital onoga neljudskoga kao takvoga? Na to pitanje, primjerice, američki politolog i sociolog Francis Fukuyama, baveći se razlozima uspona autoritarnih političkih poredaka u svijetu te sve većeg utjecaja desničarskoga populizma, ukazuje da osim neoliberalne ekonomije ponude (supply economy) koja je svijetu omogućila rast bogatstva 1990-ih godina, ne smijemo zanemariti činjenicu da je sa širenjem demokratizacijskih procesa i globalizacije ono što je izostalo u tom trijumfu „kraja povijesti“ očito nešto čudovišno jednostavno i stoga problematično. Za Fukuyamu, naime, populizam je postao u 21. stoljeću svjetski nezaobilazan politički fenomen. Razlog leži u tome što je jasno i odlučno postavio pitanje o „novoj politici identiteta“. Kada pitamo što čini bit naroda u suvremenom svijetu postimperijalne suverenosti, u svijetu koji obilježava istodobno vladavina tehnoznanosti, umjetne inteligencije i društvenih mreža tehničke komunikacije s nastojanjem volje za moć u političkome procesu uspostave novih odnosa između globalizma i nacije-države, ne možemo zanijekati kako je upravo ovaj krajnje neodređeni pojam populizma postao glavnom odrednicom politike i kulture. Čini se da je 21. stoljeće u znaku protuprosvjetiteljstva i populizma. Umjesto utopijske vjere u nadolazeću budućnost kao doba koje je Alexandre Kojéve u predavanjima o Hegelu nazvao posthistorijskim, a u kojem iščezavaju razlozi za „krvave ratove i revolucije“, svjedočimo onome što je Carl Schmitt „realistički“ najavio kao doba postimperijalne politike ili Nomosa Zemlje. Sada se u borbi za „veliki prostor“ (Groβraum) iznova sučeljavaju države i nacije. Ali ne više u želji za kozmopolitskim stanjem etički određenoga uma. Umjesto toga, na djelu je preokret pojmovne arhitektonike zapadnjačke metafizike politike. Etnos odsada određuje demosu njegove granice. Drugim riječima, pitanje nacionalnoga identiteta kao pitanje o biti kulture u značenju etničko-rasne homogenosti dovodi do toga da se populizam kao politički pokret ne može više objasniti tek kao reakcija na izazove neoliberalne globalizacije, kao što to nije niti glavna značajka religiozno-političkih fundamentalizama u svijetu. U doba kada više ne postoji artikulirano građansko društvo niti moderna politička država, njezina zadaća jest da neprestano inscenira „izvanredno stanje“. Stoga u situaciji kada demokracija više nema svoj „subjekt“, a ni svoju „supstanciju“ nije nimalo slučajno da populizam otpočinje dugi marš kroz i onkraj institucija predstavničke demokracije kritikom liberalizma i multikulturalizma 1990-ih godina u Europi. S težnjom da se razbije dualni monopol ideologijsko-političkih blokova desnice i ljevice i da se politika preobrazi u društvo spektakla drugim sredstvima kao u slučaju vladavine nekoć medijsko-korporativnoga vođe Silvia Berlusconija u Italiji, sve smjera rušenju granica između svjetova. U tom sklopu ideologija postfašizma i neofašizma pritom postaje ni manje ni više negoli diskurs tzv. postpolitike ili postdemokracije. Sažeto rečeno, to je pojam koji upućuje na „kraj ideologije“ u politici, na vladavinu ekonomije i kulture umjesto izvornoga političkoga djelovanja. Ekonomija pritom postaje marketing s onu stranu utjecaja države, a kultura poprima značajke globalnoga spektakla i medijske konstrukcije stvarnosti. Poput one izreke Denisa de Rougemonta kako je dokaz postojanja đavola upravo u njegovu lukavstvu što je svijet uvjerio u vlastito nepostojanje, tako se razumijevanje suvremene ideologije može nazvati artikulacijom moći/znanja u područjima koja su tradicionalno vezana uz materijalno zbrinjavanje i duhovnu opuštenost. Uostalom, kada marketing u društvu spektakla postane nova hegemonija bez koje se više ništa ne događa, ulazimo u onaj stadij suvremenoga kapitalizma koji umjesto tradicionalnih ideologijskih aparata države koristi nove metode konstrukcije svijeta kao masovno-medijskoga „neutraliziranja“ demokratske politike. Sve je to još otpočelo u osvit neoliberalizma s ulogom američkoga predsjednika Ronalda Reagana koncem 1970-ih godina. On je sjedinio show-business s neokonzervativnim domoljubljem u promicanju tzv. američkih izvornih vrijednosti. Danas je to razvio do morbidnoga savršenstva reality-show zvijezda i karizmatski korporativni Vođa, predsjednik SAD-a, Donald Trump. U kontekstu vladavine digitalnih medija, njegova izravna komunikacija s političkim pristašama kao i protivnicima postaje modelom svake buduće populističke „političke kulture“. Ideologija kao artikulacija moći/znanja ne znači pritom vjeru u umno-moralne postulate politike racionalnoga konsenzusa, već upravo ono što Jacques Rancière naziva „nesuglasnošću“. Zašto? Iz jednostavnog razloga što politika u doba vladavine oligarhijskih država od borbe za jednakost u globalnome poretku poprima karakter nove artikulacije antisustavne moći. „Nesuglasnost“ (la mésentente) označava, dakle, nemogućnost konsenzusa između sudionika u političkome procesu vladanja i odlučivanja. To je pravi opis situacije onoga što se zbiva u suvremenosti kada institucije države nisu više jamstvo demokratske legitimnosti, a društvo se već raspalo na subjekte/aktere korporativno organizirane „brige za sebe“ u svim područjima života uopće. Zahvaljujući nastanku tehnosfere kao trećeg poretka kibernetike (gen+informacija+kontrola), sam je život postao nadomjestiv i umjetno konstruiran. Tako je ono neljudsko nadvladalo humani kapital u mogućnosti promjene stanja vlastitom odlukom. Ideologija kao nova kultura u „društvu spektakla“ ili „društvu kontrole“ današnjice hibridni je sklop moći/znanja koji ne djeluje više kao racionalna utopija u prosvjetiteljskome mitu o ljudskoj bezuvjetnoj vladavini u svrhu ozbiljenja slobode, jednakosti i pravednosti. Ideologija utoliko postaje iracionalna distopija kao antiprosvjetiteljstvo čiji je sublimni objekt „Veliki Drugi“ populizma. A to može biti samo primijenjena „politička religija“ koja masovno mobilizira pripadnike „naroda“ s pomoću sprege etnosa i laosa u prostoru liberalnih demokracija. Povratak religije zbiva se sada u kontekstu postsekularnih društava Zapada. Uostalom, granice između privatne i javne sfere u suvremenim demokracijama posve su narušene. Na taj način svjedočimo kako se zahvaljujući tehnosferi ili digitalnim medijima koji počivaju na pragmatičkome kodu značenja, a ne na smislu poruke, rađaju čudovišni oblici reality-show narcizma, voajerizma, psihopatologije ravnodušnosti spram Drugoga uz neizbježnu konstrukciju stvarnosti kao „fake-news“. Populizam, dakle, nužno ulazi u područje permanentnih „kulturalnih ratova“ s projektiranim neprijateljima „naroda“. Najbolje je to opisao suvereni majstor „tvitova“, politički mobilizator i (de)konstruktor ove spektakularne forme Kulturkampfa ─ Donald Trump. Nisam siguran je li pritom znao da je ono što je „tvitao“ parafraza Sartreove pripovijesti Herostrat, a niti parafraza jednog skeča Groucha Marxa iz urnebesne komedije o traljavom predsjedniku male i nevažne države Freedonije iz filma Duck Soap iz 1933. godine, kada Groucho ničim izazvan dolazi opušteno s diplomatskog partyja na balkon i počne nasumce revolverom pucati po ljudima na ulici, iz čiste dosade i hira. Trump, dakle, „tvita“ sljedeće: „I could stand in the middle of the Fifth Avenue and shoot somebody. And I wouldn’t lose any voters. OK. It’s like incredible“. Koliko god bili nečuveni i krajnje monstruozni ovakvi izljevi medijskoga užitka u vlastitom usponu narcističke moći u desničarski vođenome populizmu, što dovodi do toga da mnogi upozoravaju na simptom neofašističkoga autoritarizma u suvremenoj demokratskoj politici Amerike, Europe i drugih dijelova svijeta, valja stvar „normalizirati“. Tako će se pokazati da je kultura kao nova ideologija naprosto rezultat savršene sprege trijade korporativne informacijske ekonomije, politike neoliberalne „nesuglasnosti“ korporativnih elita i masovno organiziranoga „naroda“ te postmoderne kulture spektakla čija je bit u proizvodnji pseudo-događaja ili fake-news. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je ova kultura zasnovana na inscenaciji osoba kao karizmatskih gurua i opsjenara na političkome tržištu. Što je više ekscentričnosti i bizarnosti, to je rezultat da narcizam postaje političko-etički imperativ svakog budućega populizma. Populizam, doduše, nastaje kao političko-ideologijski odgovor na neoliberalnu globalizaciju i multikulturalizam, i po tome je sličan fundamentalizmu. No, razlika je u tome što je potonji pojam utemeljen na mržnji spram modernosti u liku Zapada, demokracije, liberalizma, ljudskih prava, društva spektakla, kulture poštovanja Drugoga. Tome nasuprot, populizam kao hibridni sklop povratka „izvornim vrijednostima“ i „narodnoj suverenosti“ pripada logici djelovanja demokratskih načela, iako je najvećim dijelom usmjeren antidemokratski i antipluralistički. Ovdje valja dodati još nešto iznimno važno. Uspon populističkih pokreta osobito u Europi nakon 2015. godine i velikog izbjegličkoga vala iz Sirije, Iraka i Afganistana dovodi do toga da se iznova u središte postavlja pitanje politike identiteta. No, ovaj put to se događa kao ksenofobno raspoloženje protiv svih Drugih koji ugrožavaju rasnu i nacionalnu „čistoću“ naroda shvaćenoga u značenju izvornoga etnosa. Sve nam to pokazuje da nije posrijedi koherentna ideologija niti politika, jer između lijevih i desnih populističkih pokreta postoji, unatoč koncepcijskih bitnih razlika, podudarnost u kritici neoliberalizma i „novoga svjetskoga poretka“. Protiv „Global Governance“ alternativa se pronalazi u povratku suverenosti nacija-država, autoritarnim formama vladavine i sveprisutnom ozračju antiprosvjetiteljstva. Svi su populisti suglasno protiv tzv. establishmenta, ali su desničarski snažno protiv multikulturalizma, migracija, stranaca, globalizma i tolerancije Drugih. Naposljetku, neutraliziranje i suspenzija pojma demosa kao onog što uzdiže „narod“ iznad plemensko-rodovskih okvira u smjeru kantovsko shvaćenoga kozmopolitizma dokaz je trijumfa populizma nad republikanskim načelima demokracije. Posrijedi je čin od dalekosežnoga značenja za smisao vođenja politike u nadolazeće doba. Tko ne želi govoriti o opasnostima koje populizam kao takav donosi razvitku istinske demokracije s onu stranu ideologije „naroda“ kao suverena bez zemlje, kapitala i vlasništva, taj neka šuti o odnosu globalnoga kapitalizma, neoliberalizma i oligarhije. Ima li uopće alternative kognitivnome kapitalizmu koji počiva na „metastabilnoj ravnoteži“ posve oprečnih shvaćanja politike, ne nužno i ekonomije i kulture, spajajući na krajnje paradoksalan način autokratske posttotalitarne poretke Rusije i Kine, Sjeverne Koreje i Irana s liberalno-demokratskim poretcima populističkih „tiranija“ kakve postaju danas SAD i mnoge europske države u svojim zahtjevima za povratkom izvorima nacionalnoga identiteta shvaćenog etnocentristički? Ako netko naivno misli da je moguće prevladati ovo stanje koje naliči onom liku iz Kafkine parabole koji stoji ukopan u mjestu i ne može se pomaknuti ni natrag ni naprijed, ni desno ni lijevo, onda je to zalog nemisaonosti ove suvremenosti u kojoj svi tzv. manifesti i utopije od Hardtova i Negrijeva Imperija i Pickettijeva Kapitala u 21. stoljeću, do različitih scenarija tzv. novih strategija „društvene pravednostI“ nemaju snagu tzv. radikalne promjene ove trijade zatvorenoga društva, tehnosfere i biopolitike na globalno-planetarnoj razini koja je naša jedina prava stvarnost, a sve mikro-razine političkih ukopavanja u svoje vjekovne zavičaje i domovine ionako su osuđene na propast poput čudovišnih industrijskih postrojenja na rubu gradova kao iz distopijskih filmova i divne knjige W.G. Sebalda, Saturnovi prstenovi, kojima tumaraju zabludjeli putnici kroz vrijeme. I, što onda uopće „dalje“ misliti i što činiti a da nas ne sustigne ona drevna kineska kletva „dabogda živio u zanimljivo vrijeme“ kad je sve na svojem kraju i kad su sve utopije realizirane ili kao distopije ili kao „vječno vraćanje istoga“? Nemojmo zaboraviti da su najznačajnije knjige društvene teorije od Marxova Kapitala do Deleuze i Guattarijevih Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 briljantne analize zbiljskoga stanja modernoga i postmodernoga kapitalizma i njegovih logičko-povijesnih proturječja i aporija. No, njihove su projekcije u ono nadolazeće s obzirom na mogućnost promjene stanja i određenja subjekta tzv. revolucionarnih promjena na razini proroštva i nemogućnosti pozitivnoga određenja tzv. novoga društva nakon što znanosti i tehnologija postanu uvjet mogućnosti svekolikog življenja u doba antropocena. Umjesto „proroštva“ i „viđenja“ budućnosti, tehnosfera kao AI stvara mogućnosti apsolutne brzine vizualizacije i kvantifikacije stanja i događaja i to nije više samo stvar prirodnih znanosti i materijalnih uvjeta ekonomije u svijetu, već ulazi i u sfere ljudskih odnosa s prirodom i drugim čovjekom na daljinu, telematski, interaktivno. Ne postoji nikakva mogućnost promjene ovog stanja padom ispod razine kognitivnoga kapitalizma bez radikalnoga preustrojstva ekonomije i politike u globalno-planetarnim okvirima. Što može nadomjestiti politiku neoimperijalnih sklopova moći i upravljaštva svijetom, ta ne valjda utopija kozmopolitskoga vječnoga mira kakvog je postulirao Kant, a glazbenim ga mesijanstvom uzdigao do uzvišenosti Beethoven u IX. Simfoniji? Što može nadomjestiti vjeru u napredak ljudske civilizacije koja beskonačnom brzinom hita u poshumanu tehnološku singularnost, ta ne valjda povratak u Platonovu špilju i usporavanje razvitka na svim razinama? Između „idealizma“ i „realizma“, međutim, postoji paradoksalni savez mišljenja koje nužno mora pretpostaviti da je ozbiljenje slobode, jednakosti i pravednosti uz solidarnost i suosjećanje spram patnji Drugih jedini mogući put vjerodostojne alternative ovome svijetu totalne mobilizacije ništavila.

January 2, 2025
O zastarjelosti Novoga

O zastarjelosti Novoga

Dođe tako vrijeme kad je sve Novo automatski zastarjelo. To vrijeme više se ne mjeri čak ni hipermodernim kronometrom u tisućinkama sekunde. Umjesto njega, postoji samo jedna mjera suvremenoga vremena, a riječ je o tehnosferičnoj singularnosti koja se ne mjeri u sekundama, minutama i satima, već u trenucima ireverzibilne rekurzivnosti kao kvantnoga omjera između beskonačne brzine i brzine svjetlosti. No, što je to Novo kao ‘najnovije’ u ovom vremenu ako ne baš ta nemjerljiva brzina koju spominju Deleuze i Guattari u svojem spisu Što je filozofija? Ali, brzina čega, tvari i energije ili protoka informacija u prostoru vremena? Pojam brzine uvijek pretpostavlja konstantu, promjenu u gibanju i kontinuum prostora-vremena. Kad nastojimo zamisliti događaj u kojem se brzina ubrzava u određenome prostoru-vremenu moramo pretpostaviti njezin početak i kraj u smislu usporavanja, jer ne može biti beskonačne sporosti. U svakom slučaju, brzina je povezana s kvantitativnim mjerilima matematičko-fizikalnoga stanja nekog objekta. U svojoj izvrsnoj knjizi Brzina oslobađanja francuski postmoderni teoretičar Paul Virilio uspostavio je odnose između povijesnih epoha na temelju razumijevanja dromologije odnosno puta kojom se objekti od arhajskoga kola do carske kočije, automobila i zrakoplova do svemirske rakete ubrzavaju. Einsteinova opća teorija relativnosti omogućila je nastanak neutronske bombe i hipersoničnih letjelica, dok je Wienerova kibernetika i Shannon i Weaverova matematička teorija komunikacije stvorila uvjete za nastanak tzv. informacijske bombe i tehnosfere koja počiva na biti autopoiesisa ili trijadi računajućega-planomjernog-konstrukcijskog mišljenja. Društva su tijekom povijesti i njihov unutarnji i izvanjski ustroj odnosa između sustava i okoline rezultat ovog ireverzibilnoga puta nihilizma beskonačne brzine. Zar svi kognitivni psiholozi i terapeuti ne savjetuju svojim pacijentima kad ih uhvati manija i mahnitost izgaranja na poslu, tzv. burnout, pa se slome kao snoplje u žitnome polju bez onih Van Goghovih gavrana s istoimene slike koju je naslikao dva dana prije smrti 1890. godine ‒ Usporite, barem malo. Znali su to drevni Grci kad su zapisali u Delfima onu mudru maksimu speude bradeos, koju su Rimljani preveli na latinski kao festina lente, a mi zapovjedno ‒ Žuri polako! No, to je iluzija kratkog odmora od brzine i već se sutra može zaboraviti, jer u doba tehnosfere apsolutna brzina proizvodnje događaja iz duha neurokognitivnoga kapitalizma koji počiva na akceleraciji tehnoznanstvne konstrukcije carstva dinamičnih objekata zahtijeva sve ono što su temeljne „vrijednosti“ suvremenosti poput fluidnosti, kompetitivnosti, kontingencije, hiperplastičnosti, upravljanja krizom, preobrazbe života i metastabilne ravnoteže. Bit se ovog „reduktivnoga“ vremena posvemašnje virtualne aktualizacije zasniva na primatu brzine nad prostorom-vremenom i stoga je svako novo superinteligentno računalo brže od prethodnoga u dva svoja izvedbena modusa, u brzini konekcije s algoritamskim procesom komputacije i u brzini pohranjivanja količine informacija. ChatGPT ne može biti kompetitivan i kognitivno hiperplastičan ako rješava zadatke na postavljena pitanja poput one spore kornjače iz Zenonove aporije o gibanju, koju brzonogi Ahilej da se postavi na vršak dalekometnoga koplja ne može nikako prestići. PRIMAT BRZINE NAD PROSTOROM-VREMENOM znači u tendenciji upravo ono što najavljuje futurolog Ray Kurzweil u knjizi Singularnost je blizu da će u šestoj kozmičkoj epohi svemir biti „zasićen superinteligencijom nadmoćne tehnologije“. Ova nad-moć označava upravo hiper-dinamičnost gibanja u svim smjerovima i permanentno ubrzanje ‘beskonačne brzine’. I baš zbog toga, rekurzivna ireverzibilnost tehnosfere čini ono Novo automatski zastarjelim, jer nije moguće više održati ono što Bergson naziva trajanjem, (fr. durée), trajnošću i ustrajnošću materije u gibanju. Ona se nužno mora neprestano preobražavati u prostoru-vremenu i umjesto vječne mladolikosti Istoga, sve je u postajanju Novoga kao zastarijevanja u svojoj imanentnoj biti. Tehnosfera se stoga u „hodu“ obnavlja i postaje Novom jer ne može parirati demonskoj nad-moći ubrzanja brzine koja nadilazi brzinu svjetlosti. Sa stajališta nas ljudi u sadašnjem stadiju razvitka bio-tehnoloških izvedbi mozga i njegovih sinapsi i korteksa, mi više ne možemo podnijeti ovo mahnito ubrzanje vremena bez radikalnoga prijelaza u formu homo kybernetesa. Razlog je tako bjelodan. Mi nismo automati i dispozitivi tehnosfere, već nesuvremeni suvremenici ovog High–Speed-kozmodroma na kojem se već odvijaju i odvijat će se svi događaji iz života i smrti jedne vrste-roda koja je ipak primordijalno jedno užasno sporo biće, koje uživa u lijenosti i opuštenosti i misli da u raju ako već ne teče sporo, onda kao i iz naslova romana Aldousa Huxleya ‒ vrijeme ipak jednom mora stati.

January 1, 2025
Otvorenost i nadolazeće

Otvorenost i nadolazeće

Na kraju godine…ne treba gledati u ono nadolazeće i biti pod kristalnom kuglom. Što će biti, doći će samo od sebe. Budućnost je ionako već odavno naša sadašnja prošlost iz koje ne proizlazi ništa „novo“ što bi bilo otvoreno (das Offene) u smislu onog Rilkeova pojma-riječi koje u jednom pismu objašnjava kao svoj analogon misaonome događaju osmišljavanja bitka, ali tako da u njega ne ulaze samo ljudi i njihova djela, već ponajprije životinje. Kao što je poznato, u osmoj Devinskoj elegiji progovara o otvorenome. 1922. godine Rainer Maria Rilke dovršio je ovu poetsku posvetu duhu modernoga nihilizma i ujedno otvorenosti onkraj melankoličnoga ugođaja rasapa bitka uopće. U pismu upućenom svojoj ljubljenoj Lou Andreas-Salomé 20. veljače iste godine on iskazuje kako je s ovim ciklusom pjesama dospio na prag elementarne snage „puta u otvoreno“. (v. Žarko Paić, „Rilkeova oporuka: Nihilizam kao Unheimlichkeit“, u: Nihilizam i suvremenost ꟷ Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 400.) Evo, te osme elegije. „Svim očima stvorenje vidi Otvoreno. Samo nama oči kao da su preokrenute i postavljene oko stvorenja kao zamke, uokolo njegova slobodnog izlaza. Ono što vani jest, to znamo jedino iz lica životinje; jer i malo dijete već obrćemo i silimo da unatrag gleda uobličenje, a ne Otvoreno, što je tako duboko u životinjskom pogledu. Slobodno od smrti. Nju vidimo tek mi; slobodna životinja ima svoju propast svagda iza sebe a pred sobom Boga, pa kada ide, ide u vječnost ko što idu zdenci.“ (Rainer Maria Rilke, Duineser Elegien/Devinske elegije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 53. S njemačkoga preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.) Životinje, dakle, pripadaju u ono otvoreno jer su esencijalno i apriorno sklopljeni kao živa bića ustrojenosti s onim što im određuje njihova narav. Čovjek, tome usuprot, nema nikakav metafizički utvrđen i zauvijek zapisani genetski kôd. Zbog toga mu je pristup otvorenome posve drukčiji i bitno tragičan jer u svojoj neodredljivosti biološkim ustrojstvom neprestano nadilazi granice prirode i kulture. Njegova ontologijska otvorenost pada u područje onog što Nietzsche naziva mogućnošću prijelaza spram lika nadčovjeka. Kao tzv. neopskrbljena životinja, čovjek je u svojoj načelnoj otvorenosti usmjeren spram budućnosti kao onom nadolazećem koje ima svoju „bit“ u logici tehnički konstruirane egzistencije. Ono jedino što možemo znati kad je riječ o budućnosti nije više nikakva sposobnost proročke vidovitosti nalik orfičkim vidovnjacima kako je to najavio najradikalniji pjesnik moderniteta Arthur Rimbaud u svojim Pismima Vidovitoga iz 1871. godine. Umjesto toga, u doba tehnosfere mišljenje kao vizualizacija događaja kontingentne budućnosti zauzima vrijeme kao prostor virtualne aktualizacije, kako to iskazuje Gilles Deleuze u svojem glavnome djelu Razlika i ponavljanje iz 1968. godine. Samo o tehnološkim uvjetima razvitka života možemo imati znanje o budućim trendovima jer tehnosfera počiva na pojmovima računanja-planiranja-konstrukcije. Sve drugo, što pripada tzv. biti čovjeka u tranzitivnome smislu, uskraćeno nam je jer živimo nužno u prostoru „ovdje“ i vremenu „sadašnjosti“. Istinska otvorenost stoga pretpostavlja događaj koji povezuje prostor i vrijeme jezika, slike i broja kojim označavamo mišljenje o bitku i biću iz horizonta svekolike predbježnosti ili nabačaja budućnosti. Paradoks je da smo bića budućnosti, ali da težimo ovjekovječiti trenutak življenja kao zlatno doba prošlosti u smislu „vječne sadašnjosti“ (nunc stans). Biti pod kristalnom kuglom više ne znači baš ništa. Stvari su takve kakve jesu, dakle, nema gotovo nikakvog izgleda za radikalni obrat u biti ovog globalno-planetarnoga svijeta koji počiva na trećem poretku kibernetike ili trećem poretku nihilizma. Ono otvoreno, što je još bilo izazovom i za Rilkea i za Heideggera, nije posve zatvoreno, o ne! Ali, budimo „otvoreni“. Mišljenje nije podobno za mitopoetska vidovnjaštva niti je ovo doba iskonskoga kazivanja, već jedino tehnoznanstvene vizualizacije i odbrojavanja kodiranih parametara kaosa. Eto, između otvorenosti i nadolazećega postoji ono što stvara da se „novo“ uopće može pojaviti kao „novo“, a to je jedini pravi filozofijski pojam koji još uvijek ima smisla. Riječ je o hajdegerovskome i delezovskome shvaćanju događaja (Ereignis-événement). Na kraju godine…kad je sve još uvijek „otvoreno“, treba zatvoriti sve svoje knjige i sve drugo zaključiti što se još zaključiti treba. Ono što će doći, to je neizbježno tako kako jest i sve što činimo u mišljenju da događaj „novoga“ bude doista onkraj svega već viđenoga u smislu spasonosnoga horizonta življenja nalazi se u ovom kazivanju jedne posve druge i drukčije otvorenosti kakvu ni Rilke ni Heidegger nisu slutili. No, bolje je…na kraju godine…podvući crtu i reći da je ono što je rečeno stvarno i rečeno na onoj razini na kojoj govor ima svoje istinsko dostojanstvo. Više nije moguće i nije ni potrebno. Na kraju godine…

December 31, 2024
O inflaciji antropologija

O inflaciji antropologija

Čemu još čovjek ako je od strukturalne do kibernetičke antropologije, od Claude Lévy-Straussa do Stefana Riegera, postalo samoizvjesno kako svijet u smislu horizonta otvorenosti postaje mreža struktura, funkcija i programa algoritamske nove metafizike stvaranja posthumanoga stanja? U mojoj knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023., ovo pitanje nema nikakvu ‘apokaliptičku’ crtu katastrofičnosti. Uostalom, ovo se pitanje na različit način pojavljuje u Heideggerovu mišljenju prebolijevanja metafizike, potom kod Emanuela Severina u njegovoj kritici nihilizma Zapada, isto tako u mediologiji Günthera Andersa, u Deleuzeovoj ontologiji postajanja, u Simondonovoj i Wienerovoj kibernetici. Čitava povijest mišljenja 20. stoljeća jest povijest kritike i pokušaja prevladavanja humanizma. Čovjek se, uostalom, već u Heideggerovu Bitku i vremenu zbog nužnosti radikalnog ontologijskoga zahvata u bit metafizike više ne naziva ovim pojmom i izrazom, (njemački der Mensch), već se misli kao tubitak, njemački Dasein. Razlog je bjelodan. „Čovjek“ kao relikt modernoga subjektivizma vlada nad prirodom s pomoću znanstveno-tehničkoga redukcionizma. To znači da „čovjek“ kao supstancija-subjekt umjesto iskonske otvorenosti bitka pokorava sva bića svojim svrhama, a glavna metafizička znanost od Kanta do Schellera, Gehlena i Plessnera, vodećih predstavnika filozofske antropologije, postaje antropologija koja u sebe „usisava“ biologiju i psihologiju. Posve je krivo stoga modernu antropologiju uzimati kao alibi za novo shvaćanje humanizma. Nije to nikakva dekartovski artikulirana humanistička znanost koja razlikuje posve razdvojene um i tijelo, već da paradoks bude potpun, ona koja „čovjeka“ nastoji iz vertikalnosti transcendencije razmjestiti u horizontalnost imanencije. Antropologija u ovom ili onome obličju uvijek je znanost koja misli „čovjeka“ izvan logike teologijskoga obrata u biti metafizike koji polazi od „drugoga došašća“ Krista u svijet, jer „čovjek“ više nije trijada duha-duše-tijela kao hijerarhijskoga ustrojstva, već ono što Nietzsche naziva „estetskom fiziologijom“, pri čemu poput Spinoze i Marxa ljudsko tijelo oslobađa svakovrsnoga „idealizma“ i „psihologizma“, te ga usmjerava kroz korporalni obrat u otvorenost nove povijesti koju određuje lik nadčovjeka. Ali, nadčovjek nije smisao ili cilj povijesti, već prijelazna faza u evoluciji onog „ljudskog-suviše-ljudskoga“ u ono što pripada figuri homo kybernetesa. Ponovit ću još jednom krajnje jasno za sve one koji ništa ne čitaju s razumijevanjem biti stvari, a htjeli bi biti arbitri s ideološkim kompasom za navigaciju društvenom prazninom. Marx i Nietzsche su mislioci prevladavanja metafizike kao nihilizma, a to znači i svih formi povijesno-epohalnih nauka o tzv. humanizmu od renesanse do Comteova pozitivizma, pa čak i do Sartreova egzistencijalizma. Heideggerovo „Pismo o humanizmu“ u kojem spominje i Husserla i Marxa i Sartrea u tom je smislu i ‘danas’ neprevladana temeljna filozofijska literatura. U čemu je problem s antropologijama koje su ponikle na postavkama o kraju čovjeka? U tome što ne vide da je s vrhuncem u ideji realizacije metafizike u Hegela već dokinut bilo kakav „antropologizam“ i „humanizam“ i apsolutni duh postaje u svojoj istinskoj formi suvremenosti samo i jedino ‘znanost logike’ kao „filozofija enciklopedijskih znanosti“. To znači da je antropologija ne tek znanost o čovjeku, u smislu refleksije o njegovu predmetnome bitku. Umjesto toga antropologija kao znanost o duši sjedinjuje psihologiju i biologiju i reflektira „na“ čovjeka kao proizvoda ili rezultata prirodnih znanosti u smislu kategorija kvantiteta i kvaliteta, a subjektivni se duh realizira u objektivnome duhu ili onom što će Freud nazvati Super-Ego. Time otpadaju sve subjektivističke postavke moderne antropologije i „čovjek“ može u znanstveno-tehničko doba postati ‘suvišnim čovjekom’ a da sustav koji od dolaska tehnosfere sam sebe kibernetički proizvodi i kontrolira ono „neljudsko“ u čovjeku ne propadne u tehnički bezdan povijesti. Problem je, dakle, svih novijih dekonstruiranih antropologija od kulturalnih, strukturalnih do kibernetičkih u tome što je njihova znanstvena redundantnost zapravo „suvišna“. Zašto? Zato što „čovjek“ više ne kontrolira tehnosferu, već ona njega, zato što tehnosfera nije tehnologija koja počiva na logici kauzaliteta i načelu telologije, već na transklasičnoj logici rekurzivne kontingencije, zato što tzv. humanističke znanosti više nemaju svoje utemeljenje u filozofiji znanosti od Hegela do Whiteheada, već se umrežavaju i frakataliziraju s biokibernetikom i informatikom, a dolaskom umjetne inteligencije gube razlog opstojnosti u onom što se tako patetično nazivalo „ljudskošću“, a pod tim se pojmom uglavnom uvijek mislilo samo na ono što Lévinas naziva etikom Drugoga polazeći od suosjećajnosti spram njegove patnje bio to i pas ili svinja. Inflacija antropologija danas svjedoči o porazu tzv. humanizma i humanistike s njezinom posljednjom vjerom u boga Jezika. Ali, ako ćemo pravo, najveći filozof jezika 20. stoljeća, Ludwig Wittgenstein baveći se jezikom i jezičnim igrama u svoje dvije faze mišljenja, nije dospio dalje od – teorije slike nakon što je napustio ideju bilo kakve suvisle transcendentalne logike za doba mislećih strojeva. Neće nas spasiti ni Bog, ni jezik, niti slika svijeta s čovjekom u decentriranome središtu. Antropologije su već „metastazirale“ u zoologije a la Konrad Lorenz i animal studies a la Peter Singer. Ove su, pak, na putu postumanoga stanja kao sveopće hibridizacije prirodnih i umjetnih bića. Sve u svemu, tzv. „subjekt“ novih antropologija nije nikad bio hajdegerovski Dasein, već jedino stvar-stvor iz laboratorija kibernetike kao vrli kibernetički „čovjek“ koji nije bačen-u-svijet, već uronjen-u-mreže virtualnoga svemira u kojem vlada kaos, entropija i praznina umjesto čovjeka kojeg Sofoklo smješta u kraljevstvo demona i čudovišne neodređenosti između bogova i zvijeri, baš onako kako smo od Aristotela naslijedili najumniju definiciju metafizike kako je čovjek zoon logon echon, u isto vrijeme i živo biće i životinja koja ima govor. Antropologije više nemaju svoje opravdanje jer homo kybernetes kao post-čovjek više ne misli iz kazivajućega govora, već iz pokazivajuće slike događaja. Eto, tako je to s „čovjekom“ i njegovim tzv. svijetom danas.

December 30, 2024
Raskomadani kaleidoskop vremena

Raskomadani kaleidoskop vremena

1. U kakvome su odnosu povijesno vrijeme i slike? Ponajprije, za Benjamina vulgarno vrijeme opredmećenja ili postvarenja nesvodljiva života u modernome kapitalizmu pripada dosadi sadašnjosti. No, nije to vrijeme oprisutnjenja niza vremena-sada (Jetztzeit). Da bi vrijeme postalo „homogeno i prazno“ mora se iz njegove živosti i jednokratnosti izdvojiti ono što čini furiju napretka u svim očitovanjima. Možemo to nazvati vremenom tehničke konstrukcije života kao „prazne homogenosti“. Iz nje nastaje dosada. Ovo je istinski fenomen zamrzavanja povijesti u ne-kretanje čiste sadašnjosti. Paradoks je, dakle, da dosada istodobno predstavlja uvjet mogućnosti kretanja prema naprijed i zaustavljanja vremena od nestanka u crnim rupama ništavila. Kako to objasniti? Želja je jedan pol dijalektičke slike. Odnosi se na utopijsko polje snoviđenja o budućnosti. Drugi je pol svijest o „praznoj homogenosti“ vremena napretka. U istom osjećaju želja za novim i njezino umrtvljivanje susreću se kao iskustvo zijeva ili bezdana slobode djelovanja. Kada se moderni čovjek dosađuje izjeda ga bolest dekadencije. To je ono što Baudelaire u pjesmi u prozi naziva već u naslovu svoje knjige najpreciznijom oznakom modernosti uopće – Spleen Pariza. U refleksijama koje Benjamin objavljuje pod naslovom Pariz Drugoga Carstva u Baudelairea (1927-1939.) nailazimo na objašnjenje da je duh modernosti (modernité) u punom smislu riječi za razliku od romantike koja je bila u pasivnosti i inerciji zapravo početak herojstva.A heroj ne može biti građanin kao subjekt što je već jasno pokazao Marx u svojim ranim političkim tekstovima poput Priloga kritici židovskoga pitanja (Zur Judenfrage) i Uz kritiku Hegelove filozofije prava (Zur Kritik des Hegelschen Rechtsphilosophie). (Karl Marx i Friedrich Engels, Ausgewälte Schriften in sechs Bänden, sv. I, Dietz, Berlin, 1981.) Pravi je subjekt stoga u strasti i odlučnosti onoga tko živi između ideologije napretka i predstave o vječnome vraćanju (istoga=bitka). Tko je to drugo do prava slika estetske modernosti – umjetnik kao dekadent. Samo je on kadar prijeći granice između svjetova. Usto, samo se on može na smrt dosađivati ne-kretanjem onoga što poput stroja miruje u zaustavljenom stanju povijesti. ( Walter Benjamin, „Pariz Drugoga Carstva u Baudelairea“, u: Estetički ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986. S njemačkoga prevela: Truda Stamać, str. 23-100. Izbor, predgovor i redaktura Viktor Žmegač) Subjekt modernosti, doduše, jest ujedno i subjekt umjetnosti kao proizvođenja novoga. No, njegova je bit u neljudskome. Budući da se umjetnost u moderno doba može pojaviti samo kao estetska autonomija unutar politički konstituirane suverenosti prostora kraja nacije-države, onda je ono što povezuje umjetnost i politiku kao sfere raspadnute aure metafizičkoga sklopa mita i religije neljudsko par excellence. To je, dakle, nešto što omogućuje postojanje fantazmagorije o „ljepoti“ i „uzvišenosti“ modernih arkada/pasaža. Iz željezne konstrukcije prividne moći ovjekovječenja modernosti rađa se novo doba. Bit konstrukcije jest samoproizvodnja svijeta kao tehničkoga računanja i planiranja bitka u formi postvarenja robe. Tehnika, dakle, u totalnoj reproduktivnosti svodi umjetnost na proizvođenje novih formi života, a politiku na nesvodljivost suverene moći stvaranja „izvanrednoga stanja“. (Vidi o tome: Peter Fenves, „Is There an Answer to the Aestheticizing of the Political?“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and Art, str. 60-72.) Tako smo prispjeli do krajnje granice modernosti. Želja za ovjekovječenjem neljudskoga u formi slike-fetiša postaje „dijalektika u zastoju/mirovanju“. Na tragu Heideggera iz Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) iz 1927. godine i Benjamina iz Umjetničkoga djela u doba njegove tehničke reproduktivnosti (Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit) iz 1935/1936. godine Giorgio Agamben je izrekao ključnu misao biopolitičke produkcije moći u doba kraja modernosti uopće. Kada između životinje, čovjeka i stroja više nisu na djelu razlike „antropologijski stroj stupio je u stadij mirovanja“. (Giorgio Agamben, Das Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., str. 88.) U strukturi tekstualne mreže montaže i (de)konstrukcije metafizički monolitne Knjige kao carstva apsolutnoga duha (Hegel), čitanje gustih snopova misli unutar Arkada/Das Pasagen-Werk nalikuje pretraživanju onoga što je već uvijek „ovdje“ i „sada“ zato što je estetski preobraženo u mitski dragulj u kruni „imperijalne panorame“ propasti. Walter Benjamin kao da je najavio vrijeme koje će u svojem postpovijesnome arhiviranju prošlosti biti doba citata, ornamenata bez funkcije i ljepote bez čovjeka. Zbog toga je u pravu Max Pensky kada u analizi pojma „dijalektičkih slika“ tvrdi da je gotovo nemoguće izvesti suvislu i konzistentnu interpretaciju tog oksimorona koji očigledno predstavlja temeljnu točku Benjaminove metode montaže-u-povijesti. To je razlogom zašto se može činiti da je posrijedi „opskurno shvaćanje“. U čemu se ogleda ta „opskurnost“ i koje su joj značajke? Ponajprije, ako je shvaćanje stapanja jezika mišljenja i slike kao izraza tog mišljenja nešto što Benjamin nastoji dovesti do samopokazivanja istine biti tehničke konstrukcije epohe modernoga kapitalizma, onda je prva posljedica uvođenje „dijalektičkih slika“ u djelo o Parizu 19. stoljeća ta da se bitno mijenja način mišljenja onoga što tradicionalno odgovara „biti“ bitka i „biti“ vremena. Rekli smo da je sveza između sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) i konstelacija (društva-kulture) u Benjamina navlastita inovativnost njegova mišljenja-pisanja. Ono što se pokazuje samo od sebe jest stvar sama. No, kako se pokazuje i čemu smjera jest preokret metafizičkoga ranga ontologije s glave na noge. Nije samo stvar u nadopuni ili reinterpretaciji Marxove kritike političke ekonomije kapitalizma time što umjesto ekonomije sada kultura postaje nova moć začaravanja–raščaravanja stvarnosti. Mnogo je važnije da se obrat sastoji u tome što Benjamin polazi od fenomenologije stvari kao slike-robe u njezinoj singularnosti fantazmagorije da bi došao do univerzalnosti jedne moguće nove „ontologije događaja“ tehno-poetičke biti modernosti. U tom smislu slika više ništa ne prikazuje što se iskazuje jezikom bitka u mediju zbiljskoga stanja. Ono što slika pokazuje jest ukazivanje na zaustavljeno kretanje vremena napretka u bljesku trenutka. Ne slučajno, najznačajniji prilozi za jednu kulturalnu sociologiju medija nastali unutar horizonta Frankfurtske kritičke teorije društva 1930-ih godina su eseji Siegfrieda Kracauera i Waltera Benjamina o fotografiji i filmu. Ali vodeći medij umjetnosti moderne koji odgovara onome što jest bit „dijalektičke slike“ unutar mreže značenja Arkada/Das Pasagen-Werk pripada ideji fotografije. Upravo je izum fotografije kojom nastaje „gubitak aure“ umjetničkoga djela prekretan događaj ulaska u modernost. S njom se dešava mitska reprezentacija profanoga svijeta. Događaj se, pak, zbiva tako što fotografski snimak predstavlja, a ne prikazuje nešto „objektivno“. Razlika između predstavljanja (reprezentacije) slike i njezina prikazivanja (mimezis) upućuje na bitnu razliku između bitka kao prirode (fizis) i bitka kao konstrukcije (subjektivnost subjekta-objektivnost objekta) umjetnoga svijeta. Bljesak i zaustavljeni trenutak su samorazumljive značajke određenja fotografske slike u analognome dobu. (Walter Benjamin, „Kleine Geschichte der Photographie“, u: Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996., str. 47-63. Vidi o tome: Diarmuid Costello, „Aura, Face, Photography: Re-Reading Benjamin Today“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and Art, str. 164-184. i Noah Isenberg, „The Work of Walter Benjamin in the Age of Information“, u: New German Critique, br. 83/2001. proljeće-ljeto, str. 119-150.) Pogledamo li pomnije kako Benjamin zadobiva svoje „pojmove“ i „kategorije“ kao nadomjeske za spekulativno-dijalektičku tvorbu od Kanta do Hegela i Schellinga, bit će bjelodano nešto uistinu zanimljivo za svaku daljnju usmjerenost spram vizualnog ili estetskoga obrata metafizike. Naime, „dijalektičke slike“ su istodobno misaone konstrukcije i osjetilno-doživljajni prafenomeni (Urphänomenen). S pomoću njih dolazi do neposrednoga iskustva uronjenosti u zbilju trajne promjene. Kada se misao približava slici onoga što pokazuje kretanje zbilje pojmovna je arhitektonika postala figuracijom života. Kao što je fotografija zaustavljanje trenutka u protijeku vremena, tako je „dijalektička slika“ dohvaćanje bljeska vječnosti. U stanju ponavljanja onoga što jest (bitka) tehnikom reproduktivne montaže-u-povijesti vrijeme poprima značenje složene jednokratnosti izvan jednolikoga kretanja prema naprijed. Mitsko začaravanje modernosti uvijek je stoga i demistifikacija njezine biti. Kako se to događa? Jednostavno, tako što umjesto protokola svetoga kapitalizam počiva na logici čeličnih konstrukcija i fetišizma robe u potrošnji objekata, a ne u njihovoj proizvodnji. Ovo je odlučna razlika spram industrijske paradigme rada u Marxa. Sve otuda postaje sveza profanosti i nadomjesnog religioznoga kulta. U fragmentu Kapitalizam kao religija iz 1921. godine pronalazimo način mišljenja koji određuje teologijsku kritiku profanosti kapitalizma s kojom se modernost pojavljuje „novim kultom“. Religija djeluje u sekularnome dobu ne samo kao nadomjestak svetoga pod krinkom estetske i političke konfiguracije ophođenja sa slikama-fetišima industrijske proizvodnje-potrošnje. Čini se da je mnogo važnije nešto drugo. Naime, u tom se fragmentu pokazuje skriveno podrijetlo nastanka kapitalizma iz srednjovjekovnog odnosno teologijskoga shvaćanja oikonomie. Potrebno je skrenuti pozornost da se u suvremenoj raspravi na tragu Benjamina o tom „stroju prevođenja“ teologijskih u političke pojmove suverenosti novoga vijeka iznova pojavljuje blizina Schmittovih i Benjaminovih stavova o liberalizmu, sekularnosti i profanosti. (Walter Benjamin, Kapitalismus als Religion (Fragment von 1921), u:, Gesammelte Schriften, sv. IV (ur. Rolf Tiedemann und Hermann Schweppenhäuser), Frankfurt/M., 1985., str. 100-103. Vidi o tome: Boris Gunjević, „Rastjelovljenje – Demonska ambivalentnost kapitalizma i religije“, Up & Undeground, br. 27-28/2015., str. 191-210.) 2. Vjerojatno je najmističniji pojam koji proizlazi iz niza „dijalektičkih slika“ onaj koji se odnosi na pokušaj razumijevanja odnosa Anđela povijesti i Mesije događaja, onoga pripadnoga melankoliji ruševina prošlosti i onoga što se povezuje s posljednjim udarom „božanskoga nasilja“ s onu stranu povijesti. Nadomještanjem se sekularna strategija modernosti u svim pojavnim očitovanjima ekonomije, politike i kulture, uzdiže do navlastite projekcije smisla sliko-tvorevina mišljenja. U izrazu kategorijalne određenosti za bit estetskoga privida koji krasi svijet modernosti sve postaje fluidnim. Slika je to mišljenja (Denkild) imenovana – profano osvjetljenje (profane Erleuchtung). Na ovu figuru nailazimo u Benjaminovu ogledu Nadrealizam: Posljednji trenutni snimak europske inteligencije iz 1929. godine. U njemu se raspravlja o odnosu između slike i medija nastanka akcije iz kontemplativne prirode umjetnosti u tehničkome svijetu moderne. (Walter Benjamin, Der Sürrealismus. Die letzte Momentaufnahme der europäischen Intelligenz, u: Gesammelte Schriften. Sv. II,1. Suhrkamp, Frankfurt/M.,1977., str. 297.) No, pravi je problem s kojim se Benjamin morao razračunati u tome što je mistična bit slike u tradiciji filozofijsko-teologijskoga spora vezana uz glavni pojam estetike klasičnog njemačkoga idealizma. Štoviše, taj se pojam čini toliko obvezujućim za sve daljnje rasprave o odnosu Benjamina, Heideggera i Deleuzea te odnosa umjetnosti, politike i tehnike u planetarnome dobu vladavine tehnosfere. Recimo odmah da se s njime na specifičan način bave i historijski materijalizam Marxa i Freudova-Lacanova psihoanaliza, da pripada također u područje svijesti i nesvjesnoga, rada i proizvodnje, spoznaje i ideologije. Taj je pojam ujedno ključan za ranoga Nietzschea. Na razini spisa Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt des Tragödie aus dem Geist der Musik) iz 1872. godine pojavljuje se slika koprene bika i zastiranja istine, a u posve drugome diskursu komunikologije za digitalno doba Vilém Flusser ga uvodi u svoj programatski ogled Digitalni privid (Digitaler Schein). (Vilém Flusser, „Digitalni privid“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 481-490. S njemačkoga preveo: Boris Perić) Doista, bez privida (Schein) nema ideje ljepote, spoznaje, istine, autentičnosti bitka i vremena, estetskoga načina mišljenja. U slučaju Benjaminove alternativne materijalističke historiografije na načelima začaravanja-raščaravanja stvarnosti čitav bi projekt montaže-u-povijesti i kritike ideologije modernoga kapitalizma ostao nevjerodostojnim pokušajem uvida u skrivenu bit jednoga sustava proizvodnje života koji svijet konstruira u igri istine pojavljivanja i njezina nužnoga privida. Bez privida, dakle, nema mogućnosti „iluminacije“. U kakvome su odnosu „profano osvjetljenje“ i privid kao fantazmagorija? Prethodno valja kazati da se preobrazba pojmova iz spekulativno-dijalektičkoga jezika u figuralno-dijalektičku igru montaže-u-povijesti mora razumjeti koliko iz preokreta metode istraživanja toliko još više iz preokreta sustava u heteronomiju događanja same stvari života. Jezik se nadomještava slikom. No, samo svezom sklopa i konstelacije odnosa. A to znači da otpada zakon kauzalnosti kao nadodređujućo načelo spoznaje „nužnosti“ zbilje u kategorijama „napretka“. Umjesto toga, suočavamo se s novim pristupom kritici ideologije. Sada se radi o kritici kauzalnoga determinizma Hegelove i Marxove koncepcije povijesti. Privid je, paradoksalno, nužan uvjet da bi istina u svojoj otvorenosti perspektiva mogla biti pojavnom ili zornom igrom prafenomena i doživljaja stvarnosti u znaku začaravanja-raščaravanja. U strogom metafizičkome okviru mišljenja od Aristotela do Hegela riječ je o bitku koji se voli prikrivati. Medij njegova pokazivanja jest pojavna bit samoga bitka. A zbiva se kroz dva modusa: prisutnosti-odsutnosti (parousia-anousia). Kada se bitak ne bi prikrivao, ne bi bilo razlike između profanoga i svetoga, božanskoga i ljudskoga. To znači da metafizika ne bi imala razlog postojanja. Sjetimo se da je Heideggerov ključni pojam zaborava bitka (Vergessenheit des Seins) u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) iz 1927. godine u svezi s povijesno-epohalnim događajem nastanka metafizike. Ona ne bi bila „nužnom“ i „urođenom“ čovjeku kada ne bi postojala mogućnost da se sjećanje na bitak pojavljuje kroz glavnu ekstazu vremena kao što je prisutnost ili sadašnjost (ousia). Otuda je ontologijska razlika bitka i bića uvjet mogućnosti metafizičke povijesti bitka uopće kao povijesti onto-teologijskoga mišljenja. Paradoksi i aporije onoga što Benjamin misli kada kreće u izgradnju nove i alternativne verzije povijesti na zasadama historijskoga materijalizma i židovskoga mesijanstva, uvjetno rečeno filozofije i teologije, pokazuju se tamo gdje se događa antinomijski prijepor vjere u napredak i predstave o „vječnome vraćanju“. Dodajmo ovome još i sljedeće: gdje ono što uistinu pokreće „antropologijski stroj“ modernosti nije ništa drugo negoli želja za „novim“ i potreba za povratkom u „iskon“, koji se ukazuje kao „cilj“. Međutim, metafizička postojanost bitka u tehničko doba modernosti zbiva se tako što društveni odnosi između stvari postaju prirodni odnosi između ljudi. To je Marxova odredba ideologije kao pervertiranoga načina društvenih odnosa u kapitalizmu. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V.Masleša, Sarajevo, 1967.) No, to ne znači odsutnost svijesti o razlozima perverzije s kojom ono lažno ili prividno postaje istinito, a ono autentično i iskonsko se povlači u zaborav pred pseudo-istinom izokrenuta svijeta. Na temelju vladavine logike razmjenske vrijednosti koja je pravi razlog egzistencije „fetišizma robe“ sve postaje fantazmagorično. Tajna ideologije stoga je upravo u nužnome djelovanju privida samoga bitka kao sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) i konstelacije odnosa (društva-kulture). Ako privid nastaje s nastankom pervertirane verzije povijesti kao katastrofe, onda je za Benjamina posve jasno da mora postojati mogućnost i drukčije verzije istinske povijesti. A nju iziskuje samo mesijansko mišljenje, što zapovijeda Nietzsche u spisu O koristi i šteti historije za život, kojeg Benjamin navodi na početku 12. Povijesno-filozofijske teze: „Trebamo Historiju, ali drugačiju nego što je treba razmaženi besposličar u vrtu znanja.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 120.) 3. Ideologija, dakle, jest pojam nastao s modernim industrijskim razdobljem ekonomije-politike-kulture. Ali, ona ima svoje podrijetlo već u nastanku poretka društvenih odnosa koji kapitalizmu podaruju značajke najnaprednijeg sustava organizacije ljudskoga života u dosadašnjoj povijesti. Razlog leži u tome što je zasnovan na ovjekovječenju „privida“ kao istine, a fantazmagorije kao realnosti. Zamjenom mjesta i preokretom metafizičkoga ranga same stvari (das Ding selbst) život postaje sredstvom neke čudovišne svrhe. Ova strukturna perverzija čini da Marx govori o nužnosti mistifikacije unutar samoga procesa kruženja robe iz apstraktne sfere stvari u konkretnu sferu posredovanja. Kada novac postaje kapital, a kapital bit cjelokupne organizacije života u modernim društvima nalazimo se u začaranome krugu preobrazbi prirode-društva-kulture. Benjamin u svojem preusmjeravanju dijalektike iz područja društvenih odnosa između stvari u kulturalne konstelacije slikovne moći privida postvarene robe dolazi nužno do prolaza između dvojega. Jedno je povijesno određenje napretka kao katastrofe, a drugo mesijansko određenje događaja kraja povijesti iz same biti „vječnoga vraćanja“ (istoga=bitka). U praznini između dvije moći kristalizacije „istine“ odvija se proces mistifikacije i demistifikacije ideologije kapitalističkog modernoga svijeta. U pitanju je, dakle, odnos moći i znanja o načinu ovladavanja svijetom. Čini se kao da bez antinomija nema moderne. Ovome još treba dodati da bez paradoksa i aporija nema ni izbavljenja iz čarobnoga zagrljaja novoga pristupa objašnjenju njezine dvoznačnosti. Zašto? Razlog leži u tome što se mišljenje ne odnosi spram bitka kao njegov puki opis ili iskazivanje, nego kao pokazivanje i ukazivanje na ono što se događa u postajanju. Bez odnosa kretanja i mirovanja nemoguće je izvesti ono što Benjamin uistinu smjera kada uvodi figure umjesto pojmova poput „profanoga osvjetljenja“ i „dijalektičke slike“. Iz sklopa europske avangarde i nadrealizma kao umjetničkoga pokreta na rubu svjetova izveden je čitav novi kategorijalni aparat od 1924-1940. godine, od ogleda o Baudelaireu, Kafki, Proustu do Arkada/Das Passagen-Werk i posljednjih filozofijskih i teologijskih fragmenata. Sjetimo se samo da je pokret povijesne avangarde imao tri svoje istaknute formacije: (1) ruski futurizam i konstruktivizam; (2) berlinski dadaizam; (3) pariški nadrealizam. U prvome je naglasak na ideji društvene tvorbe svijeta kao participativnoga stroja života; u drugome se radi o performativnoj tjelesnosti kao sveze praiskonskoga krika i slobode; u trećem je, pak, sve na nesvjesnoj produkciji želje za stvaranjem novoga iz duha snoviđenja. (Rolf Tiedemann, Studien zur Philosophie Walter Benjamins, str. 138-146.) Sva su tri jedinstvena u svojoj singularnosti i ujedno univerzalna po htijenju da umjetnošću preoblikuju život tako da mu podare sjaj ljepote i privid nove uzvišenosti. Između toga protječe tamna rijeka „dijalektike u zastoju/mirovanju“. Avangarda kao nastavak modernizma drugim sredstvima ili kao radikalan obrat biti modernosti unutar vlastite matrice djelovanja nije bila tek ozbiljenje znanstveno-tehničkih mogućnosti mišljenja do stadija nestanka čovjeka iz umjetnosti njegovom preobrazbom u „stvar“. Ono što je bio program ove transsupstancijacije iz živoga u neživo, iz ideje „života“ u ideju „stroja“ u svojim krajnjim nakanama jest samoproizvodnja kognitivne tjelesnosti u slikama. To je kraj metafizike govora i početak „novoga iskona“. Zaziv praiskonskoga kaosa i racionalna mistika strojeva – Fernando Pessoa u svojoj futurističkoj fazi pjeva: Želim biti stroj! – pronašli su zajedničku „sliku“ u simboličkoj konstrukciji prelaska svih moralnih, političkih i ideologijskih granica. Osim one posljednje. Avangarda je, naime, sebe samu nastojala dokinuti/prevladati (Aufhebung) na dijalektički način. Ideja o prevladavanju umjetnosti dokinućem u životu kao ekstatičkome prolomu mase i energije prisutna je od ruskih konstruktivista 1920-ih do francuskih situacionista 1960-ih godina 20. stoljeća. Hegelov stroj beskonačnoga napretka duha na kraju povijesti gleda unatrag prisjećajući se svega što je minulo s pogledom u „katalog slika“ iz prošlosti. Taj pogled unatrag za Benjamina predstavlja skrivenu bit mesijanske politike događaja. A ona nije usmjerena kao avangardni pokreti u umjetnosti i politici 20. stoljeća prema naprijed u budućnost, već prema natrag u prošlost. Upravo u tome valja pronaći razlog cjelokupnoga obrata mišljenja suvremenosti. Poznato je, ono je otpočelo s Heideggerom i njegovom destrukcijom tradicionalne ontologije u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u). Povratak iskonu ne označava pritom težnju za „nostalgijom za apsolutom“ (Georg Steiner). Naprotiv, tek s drukčijim razumijevanjem odnosa između sadašnjosti u znacima bezuvjetnoga napretka i prošlosti kojoj budućnost utiskuje pečat iskupljenja moguće je otvoriti novo poglavlje u povijesnome slijedu razvitka. Vratiti prošlosti dostojanstvo znači dovesti je u svezu s onim što jest, doduše, nadolazeće. No, smjer odakle dolazi nije unaprijed određen. On se zbiva s kontingentnim događajem „profanoga osvjetljenja“. U objašnjenju uporabe riječi „fantazmagorija“ Benjamin upućuje na zaslijepljenost sjajem predmeta. Iz njega zrači okultna moć profanacije. ( Giorgio Agamben, Profanations, Zone Books, New York, 2007.) No, druga je strana istog učinka na sudionike u zajedničkome obredu potrošnje kao sekulariziranome ritualu idolopoklonstva fetišu. Time nastaje svijest o prividu bez kojeg nema udivljenja „ljepotom“ i „uzvišenošću“ novoga svijeta. Baudelaire ga uvijek mjeri s antikom. I u tom omjeravanju uzdiže rang „visokoga modernizma“ na tron apsolutne istine. Možda u tome valja vidjeti razlog zašto modernost tako panično traga za autonomijom svojih područja. Što je bez temelja na čudovišan način utemeljuje sve drugo. Već je na prvi pogled jasno da kapital pretpostavlja stalne preobrazbe društva-kulture. One pokazuju samo to da je povijest čovječanstva rezultat procesa razaranja bitka. Benjamin to naziva „ruševinama“. Poznat je iskaz iz 7. Povijesno-filozofijske teze da je „dokument kulture uvijek ujedno i dokument barbarstva.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 116.) Na njihovim se ostacima uzdižu novi hramovi bezuvjetnog znanstveno-tehničkoga napretka. Zahvaljujući obratu od vulgarno-materijalističkoga razmatranja povijesti koja je prošlost postavila uzorom za sadašnjost ili je sadašnjost otupjela pred obećanjem rajskih vrtova budućnosti, estetsko je razumijevanje svijeta postalo ujedno i političko. No, s jednom bitnom nadopunom: riječ je o mesijanskome događaju ulaska u povijest kroz nišu posljednjih sati, kroz bljesak trenutka vječnosti: „Gataoci koji su ispitivali što vrijeme krije u svom krilu nisu ga zacijelo osjećali ni kao homogeno ni kao prazno. Tko to ima na umu doći će možda do pojma kako se prošlo vrijeme doživljava u spominjanju: naime, isto tako. Kao što je poznato, Židovima je bilo zabranjeno da istražuju budućnost. Tora i molitva uče ih, naprotiv, spominjanju. Ono je skidalo čari s budućnosti kojom su opsjednuti oni koji navraćaju gataocima. No, za Židove budućnost je ipak bila homogeno i prazno vrijeme. Jer u njoj svaka sekunda male su dveri kroz koje može ući Mesija.“ ( Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 124.) Kada Benjamin neprestano rabi pridjeve „homogeno“ i „prazno“ za vulgarno vrijeme, onda je samorazumljivo da se binarna opreka takvome vremenu pronalazi u nečemu što bi trebalo biti „heterogeno“ i „ispunjeno“ vrijeme. I doista, jedino se takvo vrijeme s punim pravom može znamenovati autentičnim i istinskim. U strogome smislu riječi, razlika između dva vremena jest razlika između dva pojma povijesti. Prvi se odnosi na vremenitost povijesti kao katastrofe u znaku otuđenja i postvarenja čovjeka, a drugi, pak, smjera onome što označava prostor spasa ili posljednje zone ljudske sreće gdje prebiva moć mesijanskoga Zakona. Ispunjeno vrijeme nasuprot praznoga jest nužno heterogeno nasuprot homogenoga. No, ovdje nije riječ o manihejskome shvaćanju posljednje borbe Mesije s Antikristom kao u političkoj teologiji Carla Schmitta. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, u: Tvrđa, br.1-2/2015., str. 84-104.) Naprotiv, problem koji Benjamin postavlja u samo središte njegova kasnoga mišljenja jest kako razumjeti filozofijsko-teologijsku intervenciju mišljenja kao montaže-u-povijesti ako izostaje mogućnost sudbonosnog i prekretnoga događaja radikalne promjene. Korak spram pitanja o odnosu božanskoga i ljudskoga u svezi mesijanskog događaja odlučuje o povijesnome odnosu ne samo filozofije i teologije uopće. Posrijedi je odluka o odnosu između bitka kao sklopa umjetnosti-politike-tehnike i vremena kao konstelacije odnosa društva i kulture u posljednjem stadiju slikovnoga privida „napretka“ zapadnjačke civilizacije. Nipošto nije slučajno da se Benjamin zadnjih godina života intenzivno bavio upravo problemom ove „zabranjene budućnosti“ koja Židovima uskraćuje pravo na nadu u povijesnome svijetu katastrofe. Postoji ona njegova misao koju posebno navodi Adorno, na kraju njegova najznačajnijega filozofijskoga spisa Podrijetlo njemačke žalobne igre iz 1928. godine: „Samo zbog onih beznadnih nada nam je dana.“ Iako je posve bliska sveza između Blochove „filozofije nade“ i „duha utopije“ s Benjaminovim melankoličnim mesijanstvom potvrđena u različitim novijim tumačenjima, ovdje nas zanima ponajprije nešto što proizlazi iz onoga prostora-između (in–between) kraja povijesti kao povijesti kapitalističke avanture otuđenja/postvarenja u neizbježnoj katastrofi svjetskih ratova i propasti kulture te dolaska spasonosnoga obrata. No, on ne prispijeva iz budućnosti kao aktualizirane sadašnjosti u budućem, nego iz samoga iskona. Iz otvorenosti prošlosti koja nikad nije minula u strujanju „vječnoga sada“ (Jetztzeit) otvara se povijest u drukčijem viđenju života. Zašto je to za Benjaminovo mišljenje iznimno značajna točka posredovanja? Vidjeli smo da je u nekoliko navrata u fragmentima Arkada/Das Passagen-Werk, a izrazito u posljednjim nabačajima Povijesno-filozofijskih teza i Teologijsko-političkoga fragmenta nastojao pronaći nišu ulaska spasonosnoga u „ovu“ povijest koja se zbiva u znaku zbiljske katastrofe vladavine planetarne tehnike u ideologijsko-političkim poretcima nacizma-fašizma i staljinističkoga komunizma, što je bilo za njega i mnoge druge kritičke intelektualce veliko razočaranje da se SSSR pojavljuje novim totalitarnim Levijatanom. Kada je nada u dolazak spasonosnoga obrata autentične komunističke revolucije bez prijetnje neslobode i ropstva sve više postajala lažnom utopijom, a kada se politika nasilja i militarizma u Europi nadvijala opasnošću totalnoga rata do istrebljenja Židova, Benjamin se posvećuje pokušaju mišljenja koji će do danas ostati veličajnim porazom radikalne politike događaja. Ujedno će i postati uvjetom mogućnosti svake buduće „slabe misli“ melankolije povijesti. Ono što je, dakle, preostalo u tom sporu između Anđela povijesti i Mesije događaja jest prazno mjesto „kulture“ kao dokumenta „barbarstva“. Čudovišnost predstavlja razotkriće da nije nasilje nešto izvan prosvjetiteljskoga mita o napretku. Posve suprotno, ono pripada ideji povijesti kao obećanja „vječne sreće“. Tko vjeruje u napredak mora pretpostaviti postojanje nesvodljive strukture i matrice povijesti – moći nasilja. Bez toga bi sve bilo nalik turističkome izletu u budućnost kroz buku i zaslijepljenost luna-parkova. (Walter Benjamin, Zur Kritik der Gewalt,u: Gesammelte Schriften, sv. II.1, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1999, str. 179-204.) Kultura se kao „privid“ i „fantazmagorija“, ili drukčije rečeno Marxovim jezikom kritike političke ekonomije, nužno pojavljuje u formi i diskursu ideologije. Zato više nije zadatak tek onaj koji je sebi zacrtala u programu Adornova i Horkheimerova kritička teorija društva. Potrebno je mnogo radikalnije uočiti da je „kultura“ na kojoj se utemeljuje povijesni poredak kapitalizma i modernosti fenomenologija jedne općenite logike proizvodnje „homogenosti i praznine“. Doduše, to je Adorno kasnih 1930-ih u SAD-u prozvao kulturnom industrijom. Sagledao je ovu pojavu kao novi društveni aspekt unutar Marxove kritike otuđenja rada. 4. Za razliku od Adorna, posve je jasno da je Benjamin mnogo složenije i vizionarski pokazao kako se iz biti moderne tehnike razvija slikovni ili fantazmagorični poredak mišljenja na kojem se zasniva suvremena umjetnost, pa čak i politika. Ta se logika odvija u sklopu umjetnosti-politike-tehnike. A zbiva se u promjenama konstelacija društva-kulture. Pravi je zadatak stoga vidjeti je li blizina Benjamina s prosudbama čitavog kruga mislilaca i intelektualaca vezanih izravno ili neizravno uz program kritičke teorije društva (Adorno, Horkheimer, Marcuse, Brecht, Bloch, Kracauer) zapravo ono isto kako se određuje i pojam aure u znamenitome spisu o umjetničkome djelu i tehničkoj reproduktivnosti – jednokratno i neizbježno udaljavanje u približavanju? Nije li Benjamin uistinu unatoč ozračju i čitavome diskursu tzv. društvene kritike već s onu stranu svake dijalektike napretka i svake apologije radikalnoga društvenoga obrata u biti povijesti kao materijalističke profane strategije spasa. Njegov životni suputnik i prijatelj, teolog i autor nekih od najznačajnijih studija o židovskome misticizmu i mesijanstvu, Gershom Scholem tvrdi veoma izričito da se materijalistička pozadina njegova marksizma s preusmjeravanjem na kritiku Marxove ideje industrijskoga rada i povijesnoga napretka u čemu nasljeđuje prosvjetitelje i Hegela, mora sagledati iz drukčije perspektive. Ako je „marksistički rabin“, onaj kojega sve više i više u naše doba mnogi navode kao da doživljuju novu objavu ili mistično prosvjetljenje, bio nesvodljiv slučaj sveze dviju tradicija u suvremenome diskursu ezoterične kritike modernoga svijeta – Marxova historijskoga materijalizma i teologije židovskoga mesijanstva – onda se nešto uistinu novo događa s mišljenjem. Ono jest, doduše, ta hibridna sveza. Ali i nije to što se čini, a što ipak nastoji prisvojiti Scholem za svoje, mora se priznati, iznimno uvjerljivo tumačenje: „Svatko zna kako Benjaminovi marksistički tekstovi upućuju u određen smjer, pa i kada diskusije o određenju tog smjera ne dopuštaju da se vidi kraj. Ne treba sumnjati u Benjaminovu odlučnost da se okuša s predmetom i terminologijom klasne borbe kao sadržajem, ne samo svjetske povijesti nego i filozofije. /…/ …mnogi radovi i zapisi koji se dodiruju s radom o pasažima otvoreno i neuvijeno pribjegavaju mističnoj tradiciji i priključuju njezinu kontinuitetu. To što takvi radovi, kao o Lesskowu, Kafki i drugi razaraju legendu o jednoznačnoj razvojnoj liniji u Benjaminovoj produkciji, često je, kako je već navedeno, bilo razlogom što su bili zatajeni u svijesti njegovih marksističkih komentatora na novoj ljevici.“(Gershom Scholem, „Walter Benjamin i njegov Anđeo“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 129. i 130.) U duhu Scholemova tumačenja Benjamina nastalo je podosta novijih pristupa. Oni se, uvjetno rečeno, kreću unutar ove dvojake sheme: (1) mesijansko vrijeme događaja i (2) mistično shvaćanje povijesti kao „profanoga osvjetljenja“. ( Vidi o tome: Roland Faber, „Mesianische Zeit: Zu Walter Benjamins ‘mystischer Geschichtsauffasung’ in zeittheologischer Perspektive“, u: Münchener Theologische Zeitschrift, Vol. 54, br. 1/2003., str. 68-78.) Pritom se izdvaja misaona poveznica između umjetnosti i politike. I to na taj način što se rasprava o umjetničkome djelu i tehničkoj reproduktivnosti iz 1935/1936. godine postavlja posredujućom razdjelnicom između Benjaminovih nastojanja da spoji revoluciju i mesijanstvo, kritiku napretka i događaj spasonosnog udara „božanskoga nasilja“ s posljednjim pečatom vječne pravednosti. (Eric Jacobson, Metaphysics of the Profane: The Political Theology of Walter Benjamin and Gershom Scholem, Columbia University Press, New York, 2003.) Nema nikakve dvojbe da se pristup Benjaminu u svođenju na samo jednu stranu u njegovome misaonome prijelazu spram nadolazeće epohe vladavine tehnosfere mora otkloniti. To podjednako vrijedi za vulgarni marksizam i vulgarnu teologiju spasa. Oba su puta gotovo istovjetna onome što je sam Benjamin odredio u raspravi iz 1935/1936. godine estetizacijom politike i politizacijom umjetnosti. Samo s tom razlikom, dakako, što profanost prvoga i svetost drugoga jedan drugome podaruju legitimno pravo na isključivost bez razlike. Uglavnom, temeljni je problem ovoga teologijsko-mesijanskoga obrata u mišljenju kasnog Benjamina u tome što se iz njegovih antinomija slike i jezika, figuralnosti i diskursa, ne može kao ni u slučaju „opskurnosti“ pojma-figure „dijalektičkih slika“ izaći na svjetlo dana bez prethodnog razračunavanja sa shvaćanjem vremena. Sklop ne određuje kauzalnim slijedom poredak konstelacija. Zbog toga se vrijeme u Benjamina ne može svesti tek na postojanost „sadašnjosti“ u mjeri vječnosti. Bitak se, naprotiv, vremenuje kao događaj obrata u samome „jest“. Iz mesijanske strukture vremenitosti onoga što je već uvijek „prošlo“, ali nije „minulo“, zbiva se istinska povijesnost „prirode“ i „duha“. Rekli smo već da je pojam konstelacija ona figura koja se odnosi na složenu mrežu vremena unutar društveno-kulturalne konfiguracije samoga sklopa umjetnosti-politike-tehnike. Ne može se razumjeti čemu Benjaminu uopće potreba za mistikom u povijesno-filozofijskome obrazlaganju ideje novoga razumijevanja povijesti i vremena ako ne uvidimo da su slike Anđela i Mesije mnogo više od profano-teologijskih simbola povijesti kao napretka i kraja povijesti kao događaja posljednjega obrata same stvari uopće. Štoviše, uvođenjem ovih religiozno-simboličkih pojmova-slika nastaje okvir za igru privida i istine, sjene i osvjetljenja. Sve je gotovo nalik susretu filozofije s duhovnim iskustvom onoga nesvodljivo Drugoga. Susret je to grčko-židovske tradicije u samoj biti zapadnjačke povijesti. U trenutku njezina tragičnoga raspada tek se može nazrijeti veličina unutarnjega dijaloga. Postoje dva teologijska pristupa vremenu. Jürgen Moltmann, njemački zastupnik „političke teologije“ na tragovima Schmitta i Benjamina, tako razlikuje: (1) historijski kontinuitet od prošlosti prema budućnosti s ključnim pojmom linearnoga razvitka; (2) teologijski diskontinuitet s dolaskom iz budućnosti prema prošlosti kao mesijanski događaj. (Jürgen Moltmann, Das Kommen Gottes: Christliche Echatologie, Güterslohe Verlagshaus, Gütersloh, 1995. 2. izd.) U tom pogledu se mesijansko vrijeme nasuprot povijesnoga određuje reverzibilnošću. Umjesto puke nade i očekivanja spasa iz budućnosti radi se o mišljenju svojevrsnog „negativnoga kairosa“. O njemu Benjamin govori kroz pojam „vremena-prisutnosti“ (Jetztzeit). Ulazak kroz niše vremena, kroz sekundu vječnosti u povijest, pretpostavlja mogućnost mističnoga stvaranja događaja s onu stranu uobičajenoga historizma. Diskontinuitet vremena s kojim se uspostavlja „novost“ novoga u događaju božanske pravednosti dovodi do razdvajanja vulgarnoga od autentičnoga života. Stoga je bjelodano da se u Benjaminovu tumačenju ideje povijesti sudaraju i poklapaju filozofijsko i teologijsko shvaćanje. No, ono što je ovdje najvažnije jest razlikovanje koje Benjamin izvodi u Teologijsko-političkome fragmentu iz 1921. godine: „Tek Mesija dovršava svekoliko povijesno zbivanje, i to u smislu da tek on razrješava, dovršava, stvara njegovu vezu s mesijanskim. Stoga se ništa historijsko po sebi ne može pozivati na mesijansko. Stoga carstvo Božje nije telos historijskog dynamisa; ono ne može biti postavljeno kao cilj nego kao kraj.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 125.) 5. Kako, dakle, misliti vrijeme u kojem suvremenost označava istodobno kraj moderne vjere u napredak i drukčije mogućnosti ponavljanja ili „vječnoga vraćanja“ onoga što već uvijek bijaše? Što jest drukčije nije ništa drugo negoli ono Drugo u svojem bezuvjetnome pravu na iskrsavanje iz ništavila poput nenadanoga udara, bljeska mesijanske svjetlosti. Valja biti suzdržan u analogijama. Vidjet ćemo koliko se u pristupima podudaraju Benjamin i Derrida oko ideje mesijanske politike događaja. Bez obzira na razlike proizašle otuda što Benjamin nasljeđuje Marxovu dijelektiku povijesti i Adornov/Horkheimerov program kritičke teorije društva, dok Derrida nasljeđuje Heideggerovu misao o povijesnosti bitka kao događaja te, u svojem kasnome razdoblju, zajedno s Lévinasom smjera etičko-političkome obratu dekonstrukcije, postoje nesvodljive korelacije. (Jacques Derrida, Specters of Marx: The State of Debt, the Work of Mourning and the New International, Routledge, London-New York, 1994. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zajednica bez uvjeta: O dekonstrukciji subjekta moderne politike“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 393-432.) Ovo naglašavam stoga što je za razumijevanje suvremenosti kao svojevrsne kafkijanske potrage za „trećom zemljom“ između distopije sadašnjosti i utopije Kanaana potrebno otvoriti prostor posve drukčijem putu mišljenja od tradicionalne filozofije i teologije. Kako? Traganje za onim što jest bitno drukčije od svekolike misaono-spisateljske tradicije suvremenosti zahtijeva da se tumačenje Benjamina ne iscrpljuje u zatvorenome krugu prilagodbe i napasti „aktualiziranja“. To bi bilo naprosto neprimjereno veličini njegove apsolutne novosti. A ona se pokazuje u svemu što je napisano i izrečeno na navlastit način mistike i tajne, objave i objelodanjivanja onoga što čini bit modernosti s onu stranu epohalne dovršenosti jednog razdoblja u svojim mogućnostima kazivanja u umjetnosti-politici s obzirom na konstelaciju društvenih odnosa. Što preostaje i čemu se ovdje potpuno posvećujemo jest nedjeljiv ostatak sklopa. Ali isto tako i nedjeljiv ostatak konstelacija. Ako se umjetnost-politika svode na tehničku konstrukciju svijeta u preobrazbama u ono neljudsko, tada je umjesto društva u iščeznuću posrijedi nesvodljiv ostatak u kulturi postindustrijskoga doba. Tehnika se više ne odnosi na društvo. Njezin se utjecaj proširuje na kulturu kao emergentnu mrežu totalne mobilizacije. Kraj društva označava stoga promjenu ontologijskoga mjesta kulture. U pariškim Arkadama/Das Passagen-Werk ta se promjena ogleda u promjeni perspektive u razumijevanju biti modernosti uopće. Iz nje proizlazi usmjerenost spram „dijalektičkih slika“ i figura mišljenja. One, naime, pokazuju što se događa (quoddittas) u transformaciji samoga objekta/stvari potrošnje, a ne iskazuju tek puki opis onoga što „jest“ (quiddittas). Ako je tome tako, tada valja napustiti svođenje njegova mišljenja i na marksizam i na židovsko mesijanstvo u strogome smislu riječi. Benjamin je to predskazao u svojim fragmentima. Jezik melankolične ideje povijesti toliko upečatljivo i dramatski iskazuje bit vremena da se mogu postaviti tri okosnice ovoga razmatranja. (A) Poviješću označavamo predmet konstrukcije. Time otpada razmatranje „činjenica“ i kauzalno-teleologijskih modela ispisivanja događaja unutar „homogenog i praznoga vremena“. Umjesto prebiranja po groblju velikih opsjena transcendentalnoga subjekta iskustva koji unaprijed vidi sve odjednom iz linearne sheme „napretka“ duha kao u Hegela, na djelu je rastemeljenje povijesti. Posrijedi je ispunjeno vrijeme mnoštva „malih“ monada mode, reklame, rubnih tvorevina stila života građanske visoke klase u modernome društvu. Tako pojam kulture postaje odredbom nove ekonomije estetizirane potrošnje. Alternativna verzija povijesti pretpostavlja, pak, preokret ranga svih stvari. Sada se u središtu historijskoga razmatranja ne nalazi ono grandiozno i prazno, već kvalitativno novo i ispunjeno složenošću životnih sila. Promjena perspektive mišljenja dokazuje da za nove fenomene moderne umjetnosti-politike-tehnike nužno valja izgraditi nove konceptualne alate. Heterogenost života u kapitalizmu fantazmagorije i simboličke slike napretka kao vječnoga vraćanja Istoga u krugu jedne kulturalne ekonomije želje dovodi do raskida s historijom shvaćenom „odozgo“. U duhu Nietzscheove kritike zakona kauzalnosti sada se otvara mogućnost apsolutne kontingencije događaja. Benjaminova je ideja o „historijskome shematizmu“ ujedno početak razjašnjenja novoga sklopa i konstelacija kapitalizma. Usmjereno pokoravanju želje čovjeka u vremenu slobode od industrijskoga rada ono hrli u zagrljaj čudovišnoga. Sve što otuda još preostaje od masivnog pojma „građanskog društva“ i regulacije kapitala kao „društvenoga odnosa“ prelazi iz sfere „prirode“ u sfere „kulture“. Na taj se način uspostavlja početak vladavine kulture kao nove ideologije. Njezino podrijetlo leži u totalnoj politizaciji svijeta života bez obzira je li riječ o fašizmu-nacizmu, staljinističkome komunizmu ili liberalnome kapitalizmu. Kapitalizam funkcionira kao novi religiozni kult. A to znači da se u profanome stanju modernoga svijeta sve pojavljuje u različitim preobrazbama ove strukturne perverzije. Nije religija postala profanom, nego je kapitalizam sebe preobrazio u poredak totalne (de)sakralizacije života. Vladavina „privida“ i „maski“ poprima estetsku formu konstrukcije života. Nakon toga je samorazumljivo zašto avangardna umjetnost, osobito nadrealizam, predstavlja paradigmatski slučaj kaotičnoga poretka upravljanja arhipelagom želja. Metoda montaže-u-povijesti i pronalazak pojma „dijalektičke slike“ kao „profanoga osvjetljenja“ stvaraju mogućnost da se taj kaos i preobrazbe vremena stabiliziraju u bljesku trenutka. U mirovanju „antropologijskoga stroja“ povijesti samo je predah do novoga kretanja u nepoznato. (B) Revolucija postaje iskupljenje prošlosti od vlastitih spoznajno-etičkih zastranjenja. Ovo valja razumjeti i kao kritiku prošlosti sa stajališta sadašnjosti i obratno. Kada nastupa čin iskupljenja nastaje prekid s logikom kontinuiteta vremena. Tada se „privid“ više ne „priviđa“, a istina čitavoga procesa posredovanja u povijesnome napretku od prvoga do posljednjeg (eshatologija) poprima trag „profanoga osvjetljenja“. Što je bio temeljni problem idealističke dijalektike, a to je početak povijesnoga zbivanja zahvaljujući preobrazbi ideje u duh (Hegel) ili tvorbe rodnoga bića kao što je čovjek u radnu životinju koja misli (animal rationale), ozbiljuje se u najvišoj formi društvene općenitosti kao što je to moderno industrijsko društvo. Ako se revolucija ne može svesti tek na puku promjenu političke vlasti unutar okružja demokratske igre moći između vladajuće klase kapitalista i potlačene klase radništva, onda se mora preokrenuti način same konstrukcije polja političkoga. Preokret smjera iz područja čistog klasnog nasilja u područje suverenosti „božanskoga nasilja“. Benjamin je svoje shvaćanje političkoga na uistinu eklektički način izveo iz anarhističke i autoritarne sveze pojmova suverenosti i „izvanrednoga stanja“ na tragu Georgesa Sorela i Carla Schmitta. No, ovdje nije riječ o pukome spajanju naizgled nespojivoga. Umjesto toga susrećemo se s navlastitim mišljenjem mesijanske „političke teologije“. Pritom valja istaknuti da je točka prijepora Benjamina i Schmitta od ranih 1920-ih godina do 1940. godine kada totalitarni poredak fašizma-nacizma već pokorava Europu ratnim nasiljem i nečuvenim terorom u sprezi s antisemitskom ideologijom uništenja Židova jasno istaknuta već na početku Teologijsko-političkoga fragmenta: „…stoga teokracija nema politički nego samo religijski smisao.“ (Walter Benjamin,Novi Anđeo, str. 125.) Političko postaje nastavak kulture kao socijaliziranoga duha drugim sredstvima. Razlog ovoga unutarnjega obrata marksističke teorije politike leži u tome što ekonomija u 20. stoljeću prelazi u formu totalne vladavine. Moć se sada legitimira simboličkim nasiljem stvari/objekata, a ne više neposrednim odnosom društvenih maski kapitalizma. To je skriveno podrijetlo onoga najznačajnijega uopće u Benjaminovoj suvremenosti – uvidu da tehnička reproduktivnost u formi organiziranog života kao apstraktnoga stroja postaje uvjetom mogućnosti estetskog privida (umjetnosti) i suverenoga poretka nasilja (politike). Što će krajem 20. stoljeća biti pomak iz nadzornoga u društvo kontrole (Foucault-Deleuze) najavljeno je već fluidnim figuralnim „pojmovljem“ u Benjamina. (C) Pitanje o ontologijskome karakteru tehnike postaje glavnim pitanjem ne samo nestanka tradicionalne dihotomije društvo-kultura, nego isto tako i kauzalnoga determinizma između tehnike kao tehnologije i društva kao odnosa snaga u povijesnome razvitku njegovih formi od antike, srednjeg vijeka do novog vijeka i modernog-postmodernoga oblikovanja života u ljudskim zajednicama. Prijelaz iz ljudske uvjetovanosti tehnike u neljudsko upravljanje stvari nad čovjekom označava prekretno stanje-između (in-between) mehaničke tehnologije i kibernetičke tehnosfere. Prva počiva na zakonu kauzalnosti, a potonja se orijentira iz djelovanja povratne sprege (feedback). Jedan od razloga zašto se Benjaminu sve više posvećuju tumačenja koje dovode u svezu njegovo mišljenje moderne tehnologije kao sklopa ili dispozitiva, govoreći fukoovsko-delezovski, u odnosu spram informacijske tehnologije koja omogućuje digitalnu ekonomiju, politiku i kulturu zacijelo se skriva u tome što je među prvima u 20. stoljeću otvorio problem konstelacija odnosa umjetnosti i tehnike. Polazeći od uvida da je raspad aure umjetničkoga djela događaj prelaska u stanje nematerijalnosti novih (tehničkih) medija, otvorio je time čitav novi horizont mišljenja. (Vidi o tome: Mark B.N. Hansen, New Philosophy for New Media, The MIT Press, Cambridge Massachusetts – London, 2004., osobito „Uvod“ (str. 1-20.) Kada više nema prvoga uzroka i posljednje svrhe, tada je tehnosfera s kojom danas svijet postaje tehno-genetskom konstrukcijom „umjetnoga uma“ (A-intelligence) i „umjetnoga života“ (A-life) neka vrsta unutarnjeg obrata filozofije i teologije. Život u doba tehnosfere izgradnja je sklopova tehničke moći (umjetnosti-politike) u konstelacijama nadomjesnoga društva-kulture. Kada ljudsko tijelo u umjetnom „profanome osvjetljenju“ više nema funkcije i ne služi „Velikome Drugome“, nego se rekonstruira i reorganizira iz mreže ljudsko-neljudskih svojstava poput Kafkina preobraženog junaka Gregora Samse koji je postao kukcem u snu, nastaje doba tehno-poietičkih preobrazbi. Snovita je mreža fantazmi i fantazmagorija koje Benjamin pronalazi u arhivima i muzejima, na rubovima velegrada u otpacima povijesti. U intertekstualnoj mreži filozofije, književnosti, politike i teologije ono toliko fluidno u ovome svijetu postaje otvorenim događajem „bljeska“ trenutka. Fotografskim snimkom trenutnoga stanja odgođene propasti dokumentira se stanje-između (in-between) povijesne prolaznosti i mesijanske vječnosti. No, ta se fluidnost pokazuje prednošću pred krutim označiteljima „velike povijesti“. Štoviše, s Benjaminovim pristupom dijalektici melankolije povijesti i mesijanskoga događaja bez presedana ulazimo tek u suvremenost. A ona umjesto antinomija bezuvjetnoga napretka i „vječnoga vraćanja“ (istoga=bitka) počiva na neodređenosti praznine između „novoga“ i „ponavljanja“, dosade homogenosti i beskrajne heterogenosti konstruiranoga života. To je način odvijanja sklopa-u-konstelacijama kao „stabilnosti u promjeni“. U Zentralparku Benjamin kaže: „Tok povijesti, kako se predstavlja pod pojmom katastrofe, ne može zainteresirati mislioca više od kaleidoskopa u dječjoj ruci kojoj se pri svakom pokretu sve sređeno ruši u novi red. Pojmovi vladajućih uvijek su bili zrcala zahvaljujući kojima se uspostavljala slika nekog ‘reda’. – Kaleidoskop treba razbiti.“ ( Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 92.) (Uvod u knjigu Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, Fakultet za medije i komunikacije, Beograd, 2018.)

December 29, 2024
O crnome kvadratu

O crnome kvadratu

Kvadrat, latinski se označava quadratum, prema svim rječnicima matematičkih odnosno geometrijskih pojmova, pravilan je četverokut, odnosno paralelogram, koji je omeđen s četiri jednake stranice, a one, pak, zatvaraju četiri prava kuta. Daljnja mu je značajka da ima dvije međusobno okomite dijagonale. No, govoreći metafizički, platonsko-kantovski, apriorno mu je zadano da svojom univerzalnom formom obuhvaća ili sadržava uz ovo svojstvo i to da je riječ o četverokutima kojima se može upisati kružnica sa zajedničkim središtem u sjecištu dijagonala. Dakle, unutar ili u središtu, u „biti“ ovog geometrijskoga lika nalazi se ono kružno ili sferično, što kvadratu podaruje atribut svojevrsnoga matematičkoga pojma koji pretpostavlja savršenstvo kruga u svojoj transcendentnoj biti. Usto, kvadrat je simetričan geometrijski lik s četiri osi simetrije, dvije simetrale stranica i dvije simetrale kutova. Površina je kvadrata P = A2. Po tome se u aritmetici druga potencija nekog broja naziva kvadrat toga broja. Želimo li filozofijski govoriti o dva načina kojima se kvadrat pojavljuje u matematici, kroz geometriju i aritmetiku, onda možemo kazati da je prvi na strani bitka kao idealne ili stvarne stvarnosti, a drugi na strani mišljenja kao apstrahiranja i formaliziranja bitka. Brojevi kao simboli i jezik računanja su misaoni entiteti, a ne puki znakovi sabiranja i oduzimanja, množenja i dijeljenja. Pogledajmo sada ovo. Kvadrat je onaj koji obuhvaća ili sadržava kružnicu. Dakle, ono kružno ili sfera uvijek je u-bitku, a ne izvan njega. Biti-u-nečemu pretpostavlja da je to nešto kao aliquid ens nalik platformi ili prostoru koji podaruje samu bit onome drugome. Kvadrat je geometrijski lik koji odgovara idealnome metafizičkome četvorstvu bitak-bog-svijet-čovjek. Sfera se, pak, nalazi u njemu i opisuje ono četverostručno kao svagda dvojako. Dvije simetrale stranica i dvije simetrale kutova. Kad sve to razložimo metafizički, vidimo da je paradoks kako je tek na kraju metafizike kvadrat dobio savršenstvo kruga svoje onto-theo-kozmo-antropologije i to s Maljevičevim crnim kvadratom na bijeloj površini. Simbolički kazano, crno-na-bijelo to je amblematska slika avangardne umjetnosti 20. stoljeća i još mnogo više od toga. To je slika kao ne-slika ili slika čiste ne-predmetnosti, ono metafizičko kao čista de-supstancijalizacija, jer u njoj nema ništa osim tog formalno-transcendentoga značenja geometrijskoga lika kao takvoga. Ovo je slika konstrukcije apsolutnoga Ništa i s njom otpočinje i završava suvremena umjetnost uopće. Čitava „vizualna logika“ suvremenosti o kojoj govori moja knjiga Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti jest transklasična logika tehnosfere koja je otpočela s Maljevičevim crnim kvadratom. Nije to, dakle, bilo kakva „slika“, već „bit“ avangarde i suvremenosti uopće jer crno i bijelo nisu boje, već monokromi, odnosno ne-boje kao uvjeti mogućnosti svekolikog „bojanja“ i „kolorizma“ svijeta. Usto, Maljevičev je crni kvadrat univerzalna transcendentalna forma pojavljivanja svijeta kao logike konstrukcije autonomnih objekata. I bio je uistinu u pravu, kad je čitav svoj metafizički svijet nepredmetnosti shvatio kao ‘novu umjetnost’ za novi dizajn i to za novo komunističko društvo bez razlike rada i kapitala, izvanjskoga i unutrašnjega, noesisa i noeme. U „biti“ crnoga kvadrata ne skriva se više ništa, nikakav Deus absconditus, ništa misteriozno, već je riječ o samopokazivanju čiste forme mišljenja kao računanja ili konstrukcije svijeta koji više ne potrebuje sliku kao mimesis i reprezentaciju, već samo kao sliku bez svijeta, jer se „svijet“ proizvodi neprestano kao bivanje ili postajanje kvadrata koji emanira moć računajućega mišljenja i nemogućnost jezika kao kazivanja iz jednostavnoga razloga što se o Ničemu nema što za reći, kako je to, uostalom, na kraju svojeg Tractatusa logico-philosophicusa zapečatio Ludwig Wittgenstein. Eto. Nihilizam, Wittgenstein, Maljevič, tehnosfera, crni monolit nalik crnome kvadratu u filmu Stanleya Kubricka, 2001. Odiseja u svemiru ‒ to je sve. Filozofija jezika završava kao zamuknuće i početak vizualizacije događaja, a kraj metafizike događa se izvan prostora-vremena ljudske egzistencije, jer i crni monolit i superačunalo HAL 9000 su transcendentalne forme mišljenja koje pretpostavljaju krug u kvadratu, a ne obratno. Četiri su strane svijeta, dva su četvorstva, metafizičko i kibernetičko, četiri je broj onaj koji je sastavljen od dvije dvojke, i stoga kvadrat nužno mora biti crn, a površina na kojoj se nalazi bijela, jer sve drugo je derivacija ove fantastične tehnološke singularnosti pred kojom ostajemo nijemi, zadivljeni i ravnodušni na sve što se zbiva i što će se dogoditi. Nakon crnoga kvadrata sve postaje tek bijelo i sivo.

December 28, 2024
O kraju ludosti i ludila metafizike

O kraju ludosti i ludila metafizike

Čovjek kao animal rationale ima mogućnost da se osim genija rađa i postaje luđakom. I to nije tek negacija razuma i uma, već ono o-sebi (an-sich) autentično što životu kao egzistencijalnoj ludosti podaruje ekscentričnu pozicionalnost, da se poslužim pojmom filozofskoga antropologa Helmutha Plessnera. Kad se uđe „dubinski“ u tajne metafizike kao matrice zapadnjačkoga mišljenja od Platona do Hegela, vidi se da je ova dvojna trojnost vertikalno-horizontalnih odnosa pojmova i kategorija filozofije i svih iz nje izvedenih znanosti, a umjetnost se u tome podrazumijeva, rezultat začetne i početne sudbine pokušaja utemeljenja onog što je bestemeljno poput slobode kako to Heidegger na tragu Schellinga pokazuje u raspravi Wom Wesen des Grundes iz 1929. godine. Fernando Pessoa, pak, u jednom fragmentu svoje Knjige nemira metafizičkome mišljenju i življenju na tom tragu određuje granice upravo tako što tvrdi da je posrijedi inherentno ludilo samoga sustava mišljenja kao takvoga. Jer kad ono što je nevidljivo daje vidljivome da se pojavljuje, a ono onkraj uma stvara mogućnost da um vlada svijetom, tada je logika kontradikcija već unaprijed ono mišljenje koje nas vodi ovim „ludim labirintom“ znakova i simbola onostranoga u ovostranosti. Nije slučajno Ludwig Witttensten zato kazao da je svijet slučaj, da je zbilja i faktičnost najveća mistika uopće i da je zadaća filozofije da nas izbavi iz mišolovke razuma pravilnom uporabom jezika kao jezičnih igri u stvaranju formi života. Za onoga tko je ulovljen u mreže kontingentne nužnosti ludila stvari stoje i tragično i komično. Tragično zato jer su žrtve metafizike i ne mogu nikome dokazati da je njihovo Realno jedino njihovo Realno poput onog Baudelaireova postulata iz Spleena Pariza kad pjeva Anywhere out of the World. Zato su ljudi nazbilj, što bi rekao Držićev Pomet, zapravo istinski ljudi kojima vlada njihovo Imaginarno, a ne simboličko i Realno, govoreći pojmovljem Lacana. Stvar je komična za njih, a za nas tragična jer kao što pijanac i autist ne može shvatiti Drugoga u njegovoj normalnosti osim kao abnormalnoga, tako i obratno slučaj posvemašnje normalnosti i racionalnosti odgovara formi čiste tehnoznanstvene samosvijesti koja svoju bit zadobiva iz nastajanja da postane objekt X i posljednji stadij onto-kozmološke evolucije u tehnološkoj singularnosti. Sve izvan ove „mahnite racionalnosti“ jest vrijedno ludosti i ludila, ako ne i nešto gore od toga. Onaj koji je ovo ontologijski prvi najradikalnije proživio, ovaj obrat u biti metafizike kao inherentnoga ludila zapadnjačkoga mišljenja bio je Friedrich W. Nietzsche. Njegova postavka o smrti Boga kao kraju metafizike i proglašenju umjetničkoga bivanja najvišim dosegom egzistencijalne slobode čovjeka nužno je morala po njega završiti kobno, onim što Pierre Klossowski u divnoj knjizi o njemu naslovljenoj Začarani krug naziva torinskim ushićenjem. Ako, naime, umjetnost kao bivanje onog što Nietzsche promišlja kao vječno vraćanje jednakoga označava upravo taj prstenujući događaj vječne novosti samopotvrđivanja života, onda je razvidno da su njegovi temeljni likovi lakrdijaši, satiri, dionizijski utjelovljeni ekscentrici, ono što u jednoj pjesmi glasi ovako: Nur Narr, nur Dichter! Nitko to nije tragičnije proživio u 20. stoljeću od najradikalnijeg umjetnika koji je obrat u biti metafizike doveo do krajnjih vrhunaca u svojem približavanju suncu kroz mahnitost egzistencije ꟷ Antonin Artaud. Ludost i ludilo su ontologijski gledano ono što razlikuje bitak i biće, otvorenost događaja i sam život u formi boli i patnje duše i duha kao korporalnosti čovjeka koji se svagda nalazi razapet između užasa življenja i njegova estetskoga užitka. Treće postoji. Da, postoji tek onda kad metafizika biva realizirana u tehnosferi. Tek tada više nema razloga za bilo kakvo novo ‘torinsko ushićenje’ ili zatočenje u klinikama Rodeza. Umjesto ove Unheimlich-situacije sve smjera racionaliziranju tehnosfere u stvaranju svijeta koji Gilles Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu određuju ovako. Zemlja postaje ludnica. Prednatalnom selekcijom, kloniranjem i drugim zahvatima sintetičke biologije ludost i ludilo postaje neutralizirano i suspendirano kao posljednji relikt realizirane metafizike. Biti-lud znači imati rijetku povlasticu življenja koja se ne daje više bilo kome. Nur Narr, nur Dichter!

December 27, 2024
O nemogućnosti budućega društva

O nemogućnosti budućega društva

Postoji li još uopće ono što je bila stvarnost i utopija moderne tzv. društvene teorije od sociologije do prava, od ekonomije do političkih znanosti ꟷ društvo (society, Gesellschaft)? Ako je već Max Weber, otac-utemeljitelj moderne sociologije smatrao pojam društva, a to samo nastavlja njemački sociolog tzv. društva rizika u globalnome poretku Ulrich Beck, naime zombi-kategorijom, pa koji je onda uopće predmet vodeće društvene znanosti kao što je to sociologija? Reći će se, umjesto statičkoga okvira građanskoga društva modernosti koji je sve pod sebe supsumirao, u tzv. postmodernome dobu susrećemo se s nadomjescima izvorne društvenosti društva kao što su to mediji, komunikacija, kultura, stilovi života, te naposljetku ono što Manuel Castells naziva mrežom i umreženim društvom (network society). Nema dvojbe da je pojam društva bio sinonim za oblik zajedničkoga obitavanja i kolektivne egzistencije na ograničenom području zemlje i da se uspostavio kao fiksni označitelj tek s počecima nastanka teritorijalne cjelovitosti nacija-država u Europi od 17. stoljeća kad se, prema genealogijskim istraživanjima Michela Foucaulta profilirao i moderni koncept suverenosti. Društva su za razliku od političke ograničenosti vladavine nacije-države propulzivnija, te se ne mogu svesti jedino na ono političko i politiku u smislu vladanja i upravljanja zajednicom na autokratski ili demokratski način. Sjetimo se kako su od 1960ih godina neprestano nastajali novi pojmovi za ono što pripada društvenim odnosima i kategorijama društva, a pritom se vodila raspra o tome je li uzrok nastanku novih oblika društvenosti u novim informacijskim tehnologijama ili je društvo ono koje neovisno od prožetosti tehnikom ispunjava neke svoje autonomne funkcije i svrhe. Ti su pojmovi bili postindustrijsko društvo, postmoderno društvo, telematsko društvo, društvo spektakla, društvo doživljaja, disciplinarno ili nadzorno društvo i društvo kontrole. Evo imena onih koji stoje iza navedenih pojmova: Amitai Etzioni i Alain Touraine, Jean-François Lyotard, Vilém Flusser, Guy Debord, Gerhard Schulze, Michel Foucault i Gilles Deleuze. Budući da sam o tome promišljao u nizu svojih knjiga od Politike identiteta, Vizualnih komunikacija, Posthumanoga stanja, Doba oligarhije do Nemezisa, ovdje valja ustvrditi samo da je problem s održivošću pojma „društva“ bio sagledan već u Marxa koji je u Kapitalu povijesno-epohalno doveo u pitanje ono što omogućuje egzistenciju građanskoga društva u moderno doba, a to je, dakako, kapitalistički način proizvodnje sa stalnim inoviranjem proizvodnih snaga (znanosti, tehnologije, industrije). Umjesto „društva“ kao derivata kapitalističkoga procesa otuđenja i postvarenja biti čovjeka, Marx je rabio za tzv. buduće društvo komunizma izraz neotuđene zajednice udruženih proizvođača. Kapitalizam druge polovine 20. stoljeća je u svojem globalno-planetarnome usponu dospio do napretka i razvitka ne samo znanosti i tehnologije, već i do prelaska iz materijalnosti u nematerijalnost s vladavinom kibernetike i temeljnoga pojma informacije. Otuda su tzv. informacijsko-komunikacijske tehnologije s nastankom digitalnoga doba uspostavile hegemoniju i posvemašnju vladavinu tehnosfere u svim aspektima svijeta sustava i svijeta života koja smjera u tendenciji do realizacije tehnološke singularnosti. Bit društva, dakle, nije ništa društveno niti zajedničko u smislu Marxove postavke o zajedničkome vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju ili, pak, Heideggerova pojma subitka (Mitsein) iz Bitka i vremena koji se suprotstavlja modernome nihilizmu otuđenja i bezavičajnosti čovjeka u masovnome društvu tehničke reprodukcije života. Umjesto toga, bit se društva realizira u onome što je neljudsko kao takvo, u novoj nadomjesnoj „druževnosti“ koju omogućuju mediji kao sredstvo-svrha interaktivne komunikacije. Drugim riječima, od društva kao tzv. neposrednosti odnosa u zajednici socijaliziranih pojedinaca ne ostaje ništa drugo do nedjeljivi ostatak koji je tu-i-takvu druževnost zapravo i proizveo poput današnjeg vladajućeg neoliberalnoga korporativnog kapitalizma koji se još naziva i kognitivnim ili estetskim kapitalizmom. Nije društvo nikakva autonomna struktura tzv. društvenih odnosa, što je tautologija, već strukturalističkim rječnikom kazano subordinirani poredak značenja nečeg što mu je superordinirano i što čini temeljni Označitelj kulture unutar takvog već uvijek „pokorenoga“ društva. Pritom valja zaboraviti na one romantično-pastoralno-feudalne postmoderne socijaliste koji pronalaze puste otoke i Arkadije predmodernih formi društava kao tzv. alternative i protuforme Imperiju, kao u teorijskim postavkama Michaela Hardta i Antonija Negrija. To se više ne da čitati, sve te olinjale fraze o „imperijalizmu“ i „demokratskome socijalizmu“, pobuni protiv svođenja društva na mreže i umreženost korporativne logike upravljaštva, jer su mahom posrijedi posve olinjali argumenti koji pretpostavljaju valjda da će svijet u neposrednoj budućnosti biti utopija zajedništva u „odrastu“ i „polu-siromaštvu i polu-bogatstvu“, a ne nastavak ove entropije i kaosa u metastabilnoj ravnoteži tehnosfere i samoga života koji nadilazi metafizičko razlikovanje pojedinca i zajednice, singularnosti i kolektiviteta. Bit je društva onkraj bilo kakve utopije-distopije svih onih pojmova koji su tehničke naravi poput postindustrije, telematike, postmoderne, spektakla, doživljaja, discipline, nadzora i kontrole. Sve te značajke nove društvenosti u doba tehnosfere su samo aplikacije i izvedenice onog fundamentalnoga sklopa koji usudno dovodi do iščeznuća društva u kibernetičkoj strukturi umjetnoga života. Taj sklop određuje bit tehnosfere i određen je pojmovljem računanja-planiranja-konstrukcije. Sva su društva danas uistinu samo to u svojoj primarnoj održivosti kao težnji za preživljavanjem u svijetu koji se ne može više „revolucionirati“ tako da se valjda nove društvene elite odluče da mnoštvu daju svu vlast u laboratorijama tehnoznanstvenoga obrata u biti samoga života uopće. Foucault je naposljetku postavio zapovjed kako se društvo mora obraniti. No, od koga? Zla kapitalizma ili od prijetnje rasapa u kaosu koji se više ne može „racionalizirati“ izvana, jer je sama jezgra poretka trula i ništavna, i antropocen više nema nikakve izglede za obrat osim u radikalnome ozbiljenju tehnosfere koja autopoietički sve ove besmislenosti loših i olinjalih teorija pseudo-marksizma naprosto čini nedjelotvornim. Obrana i posljednji dani „društva“ kao i tzv. društvenih znanosti koje se još nekako održavaju na životu kao zombi-metafizika i ne zaslužuju više od otmjena prezira i lagodna zaborava na davne dane borbe za slobodu, jednakost i pravednost.

December 26, 2024
Ljubav kao mudrost milosti i iskupljenja

Ljubav kao mudrost milosti i iskupljenja

VIII. Simfonija Gustava Mahlera praizvedena je 12. rujna 1910. godine u Münchenu. Prema svim mjerodavnim izvješćima bio je to veliki trijumf skladatelja i dirigenta koji uvelike nadmašuje sve njegove izvedbe gotovo svih napisanih simfonija. Od kurioziteta koji se spominju oko izvedbe ovog remek-djela simfonijska glazbe valja navesti kako su Otto Klemperer zajedno s Oskarom Friedom i Brunom Walterom koji su bili maestrovi najbliži suradnici rekli kako je sam Mahler inzistirao da svaka nova izvedba mora biti bolja i savršenija od prethodne u jasnoći, timbru, dinamičnome kontrastu. Navodno je kad se u jednoj od proba orkestra okrenuo spram svojih suradnika i prijatelja izgovorio i ovo: „Ako nakon moje smrti nešto pođe krivo u samome zvuku simfonije, onda to treba mijenjati. Nemate samo pravo na to, već i dužnost da to učinite.“ (Christian Wildhagen, „The ‘greatest’ and the ‘most personal’: the Eight Symphony and Das Lied von der Erde“, u: The Cambridge Companion to MAHLER, prir. Jeremy Barham, Cambridge University Press, Cambridge-New York, 2007., str. 130.) Što to drugo znači negoli da je simfonijska izvedba svagda novo iskustvo muziciranja i ne može se nikad svesti na ono što je zauvijek zamrznuto u vremenu kao puki notni zapis nečega što bi mogli znamenovati dispozitivom glazbe. Promjena nije samo ono što metafizički zasnovanoj glazbi podaruje autentičnost i svagda uzbudljivu novost izvedbe u nadolazećem vremenu. Mahler u testamentarnome obraćanju svojim najbližim suradnicima, da to tako kažemo, zahtijeva usavršavanje i težnju za čistoćom izvedbe glazbenoga događaja. Stoga je to uvod u performativnost glazbe kao duhovno-duševno-tjelesno iskustvo sinestezije koje će u 20. stoljeću iz temelja obuhvatiti sve umjetnosti i nakon povijesnih avangardi i neoavangarde postati svojevrsni estetski imperativ, da se poslužimo izrazom Petera Sloterdijka. Što čini VIII. Simfoniju toliko izdvojenim i navlastitim u cijelom Mahlerovu opusu? Da bismo se približili odgovoru na ovo pitanje, dostatno je za početak navesti riječi samoga skladatelja i dirigenta koji je 1906. godine kazao i ovo: „Zamislite svemir kako otpočinje zvučati i odjekivati. Nema više ljudskih glasova, već samo planeta i sunca koji se vrte uokolo.“ Pritom valja spomenuti kako je po samorazumijevanju ova simfonija bila za Mahlera ono najvažnije što je uopće skladao i u to nije imao nikakve dvojbe. Pogledajmo u tehničkome smislu elemente ovog maestrova magnum opusa. Sastoji se od tri zbora, osam solista i orkestra sa stotinu glazbenika. Sve to joj podaruje grandioznost i iznimnu složenost koja se teško može mjeriti s nečim prethodnim u povijesti ozbiljne glazbe. Očito je riječ o spoju instrumentalno-vokalnoga sklopa kao neka vrsta „vokalne simfonije“. (Christian Wildhagen, „The ‘greatest’ and the ‘most personal’: the Eight Symphony and Das Lied von der Erde“, str. 129.) Sve to postaje iznimno važno jer ukazuje na mogućnost produktivne sinteze onog što je pošlo „krivo“ na kraju 19. stoljeća kad je Wagner stvorio ideju operne drame kao estetskoga Gesamtkunstwerka i tako „žrtvovao“ simfonijsku glazbu svojevrsnome pseudo-događaju inscenacije opernoga spektakla kao najviše razine koju umjetnost u doba klasične moderne može uopće doseći. Alternativa Wagneru preostala je samo u izvornoj ideji romantike koju su zagovarali i Novalis, i Schlegel, i E.T.A. Hofmann u „čistoći muzike“ kao instrumentalne glazbe koja ne potire ljudski glas u drugi plan, već ga nastoji očuvati u poetskome imaginariju zborske ili koralne pjesme. No, nitko prije Mahlera nije uspio sintetizirati ove ideje u simfonijskome načinu artikulacije svijeta glazbe. U izvedbenom smislu VIII. Simfonija obuhvaća stoga ono što Thomas Mann ingeniozno naziva „čarobnim odnosima“ (Beziehungszauber) iako je to značajka i Wagnerovih glazbenih drama. (Thomas Mann, „Richard Wagner und Der Ring des Nibelungen“, u: Erika Mann (prir.), Fischer, Frankfurt a. M., 1961-2, str. 464.) Godine 1906., dok je prisustvovao Mozartovom festivalu u Salzburgu, Mahler je susreo povjesničara glazbe Richarda Spechta. Mahler je u to vrijeme bio zaokupljen skladanjem svoje VIII. Simfonije, te je o njoj dugo govorio Spechtu. Nekoliko godina nakon Mahlerove smrti Specht je objavio prikaz Mahlerovih komentara o ovoj Simfoniji: “Razmislite, u posljednja tri tjedna dovršio sam skice jedne potpuno nove simfonije, nešto u usporedbi s čime su sva ostala moja djela samo uvod. Nikada nisam napisao ništa slično; to je nešto sasvim drugačije i sadržajem i stilom od svih mojih drugih radova, i sigurno najveća stvar koju sam ikada napravio. Niti mislim da sam ikada radio pod takvim osjećajem prisile; bilo je to kao munjevita vizija – vidio sam cijelo djelo neposredno pred očima i samo sam ga trebao zapisati, kao da mi diktira. Ova Osma simfonija je izvanredna po tome što ujedinjuje dvije pjesme na dva različita jezika, prva je latinska himna, a druga ni manje ni više nego završna scena drugog dijela Fausta. Čudi li vas to? Godinama sam žudio postaviti ovu scenu s isposnicima i završnu scenu s Mater gloriosa, i postaviti je sasvim drugačije od drugih skladatelja koji su je učinili saharinskom i slabašnom; ali onda [sam] odustao od ideje. Nedavno mi je, međutim, u ruke pala stara knjiga i slučajno sam naslutio himnu “Veni creator spiritus” – i jednim sam potezom vidio cijelu stvar – ne samo uvodnu temu, već cijeli prvi stavak, i kao odgovor tome nisam mogao zamisliti ništa ljepše od Goetheova teksta u sceni s isposnicima! I formalno, to je nešto sasvim novo – možete li zamisliti simfoniju koja je, od početka do kraja, otpjevana? Do sada sam uvijek koristio riječi i glasove jednostavno u svrhu objašnjenja, kao prečac za stvaranje određene atmosfere i izražavanje nečega što se, čisto simfonijski, može izraziti samo opširno, s jezgrovitošću i preciznošću mogućom samo korištenjem riječi. Ovdje se, s druge strane, glasovi također koriste kao instrumenti: prvi je stavak strogo simfonijskog oblika, ali se cijeli pjeva. Čudno je, zapravo, da to nikada nije palo na pamet nijednom drugom skladatelju – to je doista Kolumbovo jaje, ‘čista’ simfonija u kojoj je najljepši instrument na svijetu dobio svoje pravo mjesto – a ne samo kao jedna zvučnost među ostalima, jer u mojoj simfoniji ljudski glas je ipak nositelj cjelokupne pjesničke ideje.” Simfonija koja je od početka do kraja ꟷ glas/jezik? Zar već taj obrat u biti instrumentalne muzike ne zaslužuje poseban respekt svakog budućega tumačenja o glazbi kao kontingentnome događaju stvaranja svijeta kao kozmo-tehno-zvukovne-geneze? Ako je uistinu to „čista simfonija“ onda smo na pragu nečeg što otvara nove perspektive za razumijevanje odnosa između temeljnih pojmova romantike od Wagnera do Mahlera. Umjetnička religija (Kunstreligion) kao „estetski imperativ“ postaje apsolutna muzika u liku cjelovitoga umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk), ali ne kao operne drame, već kao „čiste simfonije“.Nije nimalo iznenađujuće da je sam skladatelj intuitivno shvatio kako je ovime dosegao najveću razinu mogućnosti spajanja ljepote i uzvišenosti koje su krasile metafizički shvaćenu bit umjetnosti s onime što nadilazi granice postavljene čovjeku kao glasu/instrumentu onog božanski neiskazivoga uopće. U nastojanju da se pokuša razumjeti njezin glazbeni i još više metafizičko-umjetnički doseg u povijesti glazbe čini se da je izraz „univerzalna simfonija“, koji rabi Christian Wildhagen primjeren samoj biti ovog novuma i obrata u simfonijskoj glazbi. Kao da se u tom djelu dospjelo dio sinteze čitave zapadnjačke glazbe, jer ona uključuje i baroknu tehniku fuge i tonove korala kao i himni. Sam Mahler je to iskazao naprosto savršeno pogođenim riječima kad je 1907. godine skladatelju Jeanu Sibeliusu kazao kako simfonija mora biti poput svijeta, odnosno mora obuhvatiti sve što jest bitno u svijetu. Mahlerova VIII. Simfonija njegovo je zacijelo najambicioznije djelo. Ona doseže razinu složenosti, širinu tematike i veličinu u umjetničkome smislu ne samo u Mahlerovim djelima nego i u povijesti simfonije. Čak i zborske simfonije Beethovena, Mendelssohna i Liszta koriste zbor samo u svojim finalima. Berlioz, Romeo i Julija, i Simfonija Jeana Sibeliusa Kullervo opus 7 rijetki su primjeri zborskih simfonija napisanih prije Mahlerove Osme, koje koriste vokale u cijelom djelu. Snažan utjecaj zborskih simfonija Beethovena, Mendelssohna i Liszta zamjetan je u korištenju klasičnih oblika kako bi se osigurala kohezija u tekstu i glazbenoj kompoziciji. VIII. Simfonija obuhvaća dva dijela: Tekst prvog dijela je srednjovjekovna latinska himna „Veni Creator Spiritus“, a drugi dio jest završna scena Goetheova Fausta. Pogledajmo kako to Mahler razrješava kad je riječ o onome što pripada svijetu ideja i tematskih okvira koje ova njegova simfonija otvara kao temeljni problem u svojoj vokalizaciji i instrumentalizaciji. Čini se da je posrijedi ono što krasi metafizičku inkantaciju i simbolički vrhunac njezine židovsko-kršćanske ideje povijesti. Prema tumačenju Christiana Wildhagena susrećemo se s pet temeljnih ideja i tema. To su: (1) ideja „ljubavi“ kao stvaralačkoga i mesijanskog načela svijeta; (2) shvaćanje „više milosti“ koja se nalazi onkraj područja razuma i moralnoga opravdanja; (3) sukob ljudske egzistencije unutar zemnih okvira i njezine slabosti kao takve; (4) želja i težnja za božanskim prosvjetljenjem koja sukladno alegoriji u Goetheovu Faustu nužno vodi do (5) pročišćenja duše i ponovnoga rođenja kao nastavka življenja i nakon smrti. Nije li ovih pet ideja i tema zapravo sinkretički sklop čitave metafizike Zapada nakon grčke paradigme izvorne otvorenosti svijeta koja je imala karakter parmenidovsko-heraklitovskoga vječnoga vraćanja jednakog, da to kažemo ničeanski? Sveza srednjovjekovnoga kršćanstva, židovskoga mesijanstva i racionalne mistike prosvijećenosti s Goetheom kao vrhuncem mišljenja i kazivanja ꟷ sve to pripada muzičkome oblikovanju svijeta kao beskonačne milosti i misterija stvaranja. Ljudski glasovi u zborskoj simfoniji stoga nisu ni u kakvoj drugoj funkciji negoli u težnji da se uz pomoć instrumentalne glazbe ono ljudsko kao slabo i rastrgano egzistencijalnim sukobima i borbama na život i smrt uzdigne do mogućnosti novoga stvaralačkoga rođenja i opravdanja vječnoga života. Mater Gloriosa za Mahlera predstavlja tu najsublimniju točku ozbiljenja načela bezuvjetne ljubavi, kako u jednom pismu Almi Mahler iskazuje ono što želi ovom simfonijom. Pritom naglašava kako je ono vječno žensko samosvrhovitost prirode i kozmosa čime se božanska ljubav utjelovljuje i nadilazi granice ljudske ograničenosti i konačnosti. Zauastavimo se ovdje. Razlog je sveza filozofije i glazbe. Od iskona već u svojem znamenovanju i imenovanju filozofija je ljubav spram mudrosti. To je, naime, takva ljubav koja je o-sebi apsolutna i bezuvjetna. Nije filozofija sredstvo za neku drugu svrhu, primjerice, neke instrumentalne praktične mudrosti u rješavanju problema svijeta. Uostalom, Heidegger u knjizi predavanja iz 1952. godine Što znači misliti? (Was hei§t Denken?) kaže da “1. Mišljenje ne vodi ni do kakvog znanja kao što to čine znanosti. 2. Mišljenje ne podaruje nikakvu korisnu životnu mudrost. 3. Mišljenje ne rješava zagonetku svijeta. 4. Mišljenje nema nikakve neposredne snage za djelovanje.“ (Martin Heidegger, Was heisst Denken? V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002., str. 163.) bezuvjetno oslobađanje prostora za mišljenje predano onome Drugome koje se za razliku od beskonačnoga znanja o objektu X pojavljuje kao znanje o-i-za-sebe, kao apsolut koji nije hegelovska znanost duha. Umjesto toga, filozofija koju Mahler ima kao regulativnu oskosnicu svojeg shvaćanja svijeta iz duha glazbe pripada Schopenhauerovoj i Nietzscheovoj artikulaciji mišljenja. Nije, dakle, slučajno da je za oboje muzika iznad svih drugih umjetnosti, jer u sebi ima ono nedostižno i uzvišeno što se čovjeku otvara kao jedinstveni i singularni osjećaj ugođaja i zanosa, ono ekstatički nesvodivo. Takav osjećaj proizlazi iz emergentne i kontingentne „biti“ glazbe koja se nikad ne zatvara u neku praznu strukturu vječnosti bez značenja. Glazba koju Gustav Mahler sklada i što dolazi do izražaja u cjelini VIII. Simfonije pretpostavlja univerzalnu i bezuvjetnu ljubav spram ideje ljubavi koja nije ništa racionalno i puko tjelesno, već suosjećajno i duhovno kao takvo. Zato figura Mater Gloriose valja shvatiti kao medij koji omogućuje sintezu filozofije i glazbe izvan tradicionalne metafizičke redukcije bitka na bića i glazbe na sredstvo/svrhu za dosezanje božanske istine svekolikoga postojanja. Mahlerova vjera u „vječnu ljubav“ predstavlja upravo to. Ovaj osebujni metafizički panteizam unutar čiste religioznosti potrebuje uzvišenu glazbu kao sintezu ljudskoga-suviše-ljudskog i prirode kao cjeline svih bića. Nadovezujući se na Goetheove refleksije o višim sferama, prvi dio ove simfonije teži dohvatiti ono besmrtno kroz visove vječnoga kraljevstva (Höhen der ewige Reiche). Sada postaje bjelodano zašto Mahler ovu simfoniju drži svojim najvažnijim djelom i zašto je njezin apsolutni vokalizam ono bezuvjetno i nužno u stapanju s tonovima-melodijama apsolutne muzike da bi se moglo dospjeti do „Veni creator spiritus“, kakvo ozbiljuje ansambl limenih puhačkih glazbala. Duh koji transcendira sav kal i glib zemne egzistencije zahtijeva povratak u božansku navlastitost same ideje glazbe. Jer, istinska glazba nije od ovoga svijeta nikad bila i nikad ne može ni spustiti se na razinu puke mimetičko-reprezentacijske buke i kakofonije glasova. Njezino je poslanstvo u onome neiskazivome i slikovno nepokazivome. Muzika kao imple superna gratia (ispunjenost božanskom milošću). Ljubav kao mudrost milosti i iskupljenja, taj posljednji štit vječnosti…

December 25, 2024
Svi naši kumordinari

Svi naši kumordinari

Mislim da je uloga svih naših hrvatskih kumordinara u svjetskoj povijesti posve nezasluženo zanemarena. Što bi književna moderna bila bez ovih mudrih i lukavih, prefriganih i uvrnutih, uslužnih i pokornih lakaja iliti nadzornika služinčadi kakvi su i kumordinar Žorž iz romana Ante Kovačića, U registraturi, kojeg u slavnoj TV-seriji ondašnje televizije Zagreb igra maestralni Uglješa Kojadinović, ili, pak, kumordinar Mika iz Krležinih Zastava koji u obitelji Kamila Emeričkoga predstavlja zaštitni znak belle epoque, osobito u trenutku koji označava vrhunac njegova kulinarskoga i retoričkoga umijeća kad dunavska kečiga spremljena comme il faut dolazi na blagdanjski svečani stol. Kumordinari su prijelazni stadij uzdignuća hrvatskoga feudalizma do klasno-socijalne pozicije branitelja starih povlastica gospoštine i gospodstva, premda dobro znaju gdje im je mjesto u rezidencijalnoj kući vlastodržaca s plemenitaškom krvi i premda su dokaz jada i bijede društvenoga poretka koji je ogrezao u provincijalni austro-ugarski kapitalizam kojeg su najbolje opisali u njegovu dekadentnome ruhu Robert Musil u Čovjeku bez osobina i Hermann Broch u Mjesečarima. Nikad nisam volio Balzaca, pa otuda ni Marxove analize društvenoga raslojavanja u francuskome modelu kapitalističke modernizacije. Razlog je jasan. Književnost realizma je odveć plošan foto-kopirni postupak dovođenja u svezu nadređenosti klasa i podređenosti osoba koje tu i takvu klasu simboliziraju. No, nemoguće je poreći da smo svi mi odnekuda pristigli u ovaj svijet, da smo sudbinski određeni povijesno-kulturalnom kontingencijom i da nije primjerice slučajno kad Witold Gombrowicz svoj otmjeni aristokratski cinizam objašnjava ne samo svojim navlastitim narcizmom, već i odgojem i obrazovanjem kojeg je mogao dobiti i primiti jedino kao pripadnik propale poljske vlastele u osvit avangardne umjetnosti i svih furioznih događaja koji su obilježili prvu polovinu 20. stoljeća. E, baš ta kumordinarska zatucanost i sklonost pokornosti višem poretku tzv. konzervativnih vrijednosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u prostoru tzv. građanske Hrvatske predstavlja ono fatalno udvorničko, svagda suzdržano ‘premišljanje’ u ključnim trenucima prevrata političkih i društvenih događaja koji su nam odredili tzv. kolektivni mentalni sklop. Ni Žorž niti Mika nisu ropske duše, već nastavak kmetstva drugim sredstvima u situaciji kad se njihova individualna emancipacija od rodnoga kraja i tvrdokornih običaja patrijarhalne strukture ponašanja nalazi na kušnji pripadništva onome što nisu i ne mogu biti. Njihovo je sluganstvo doslovno moguće razumjeti kao osebujni životni stil kojih ih bitno razlikuje od dosadnih engleskih butlera iz onih viktorijanskih romana punih „ponosa i predrasuda“ ili već moderniziranih BBC TV-serija u kojima se humoristički ne izruguje visoka klasa lordova i bonvivana u ladanjskim dvorcima Yorkshirea, već je interakcija između odabrane služinčadi uvijek čista preslika društvenih intriga njihovih gospodara. Da skratim. Nitko nije bolje filozofijski opisao ovaj prekretni trenutak u povijesti moderne Europe od Hegela u Fenomenologiji duha, kad govori o tome da je odnos gospodara i sluge dijalektičko posredovanje nastanka nove povijesne svijesti koja proizlazi iz momenta samorefleksije, odnosno kad sluga više ne gleda u svojem gospodaru Napoleona, već samo estetsku fiziologiju Drugoga kao subjekta tlačenja i tako zapravo otpočinje dugi marš socijalno-klasne emancipacije u modernome kapitalizmu. Sluganstvo kao filozofija života nije stoga problem nekog tamo Žorža ili Mike, koji dolaze iz svojeg provincijalnoga kala u Grad kao mjesto sublimacije povijesti. To je ovjekovječeno stanje umrtvljene post-građanske svijesti, jer ne zaboravimo da je salon kao prostor kulturne dekadencije Krležinih Glembajeva uvijek i prostor u kojem ureduju svi naši Žorževi i Mike da bi sve ostalo isto kao prije, da bi naposljetku dunavska kečiga u sosu od marinirane bundeve iz Trakošćana pečena u rerni dospjela na svečani blagdanski stol comme il faut i da bi tek nakon toga Kamilo Emerički mogao gestom radikalnoga nihilista i komunista svojem oportunistički nastrojenom Ocu skresati u brk da je sve ovo licemjerje i laž, menažerija i jeftina gluma u malograđanskome vodvilju i da je jedini izlaz iz vjekovne horvatske šutnje i pokornosti carevima i kraljevima Zapada i zabludama Istoka apologija kundaka kako je to kongenijalno izveo njegov prijatelj Joja, arhetip pobunjenoga čovjeka. Na Badnjak…kad mirišu orehnjače i buhtle, kad se sjaji iz neobaroknoga vrča žuta kapljica rajnskoga rizlinga, a nadjevene kečige iskaču s vatre na taj art-deco izrezbareni stol privida obiteljskoga blaženstva i sreće, dok sve oko nas tone u živo blato apokalipse i kaosa, svi naši kumordinari ovdje su kao naši drevni mitski Orašari da nas podsjete na davne dane kad se kalio ovaj ravnodušni nihilizam treće vrste i kad je željeti još pomagalo. Književni likovi hrvatske moderne nisu nimalo socijalno-klasno različiti od eventualno poljskih, ali jesu zato od engleskih. Klasa označava ono objektivno o-sebi, dakle neživo i strukturno prazno jer ju obilježava složenost kulturnoga habitusa, kako to teoretski uglavljuje Pierre Bourdieu u njegovoj Distinkciji. Likovi poput Žorža i Mike posvjedočuju ovaj kontingentni interakcionizam na plastičan način i to tako što pokazuju nemogućnost bilo kakve individualne transgresije. Geste i stavovi uvijek su ono što nije tek samo znak čiste singularnosti života nekog čovjeka. One su neosobno transindividualiziranje kroz koje progovara nešto krajnje čudovišno i nelagodno kao takvo. To je ono što struji kroz mentalno sluganstvo svih naših kumordinara koji su više obilježili hrvatsku modernu povijest od galerije tzv. pobunjenika i nihilista zajedno. Na Badnjak…Žorž i Mika izlaze iz kuhinje i svečano objavljuju da je život stvoren za vječnost onog istog u razlikama i ništa drugo. Em smo Horvati…

December 24, 2024
O govoru, riječima i jeziku kao igri

O govoru, riječima i jeziku kao igri

Ne možemo razumjeti Druge kao što oni ne mogu razumjeti nas polazeći od onoga što nam je navlastito, a njima nije. Čovjeku je usuprot svih drugih živih bića bit određena time da je biće koje ima mogućnost govora, ono što Aristotel određuje kao zoon logon echon, a što se skolastički prevodi na latinskome kao animal rationale. Ovo je, dakle, temeljna metafizička definicija čovjeka i to će trajati sve do Heideggera i Wittgensteina kad uslijedi povijesno-bitkovni i gramatički obrat s dalekosežnim konzekvencijama ne samo za filozofiju, već i za umjetnost i znanosti. Aristotel čovjeka shvaća kao biće zajednice, odnosno polisa, a za razumijevanje Drugih u zajednici kao slobodnih ljudi, iz koje su isključene žene i robovi, nužno je govorom uspostavljati odnos spram bogova i prirode kao odnos koji pretpostavlja vladavinu logosa nad ne-umom i kaotičnim silama slijepe prirode. Govor je ono što je čovjeku kao rodnome biću, u smislu njegove univerzalnosti, partikularnosti i singularnosti, unaprijed dosuđeno ili ukorijenjeno kao nabačaj nužnosti i slobode. Mišljenje kao najviša sposobnost razumijevanja bitka nije, dakle, moguće bez govora, pri čemu znamo još od Platona u Kratilu da jezik nije tek sredstvo mišljenja, nego i uvjet mogućnosti razborita govorenja i navlastita poetskoga skladanja svijeta. Grci misle čovjeka iz njegove ‘okovanosti’ govorom kao fundamentalnom strukturom mišljenja i nije stoga začudno što govor ima prednost pred pismom, kako to svjedoči mudrac Sokrat, jer živo govorenje pripada autentičnoj biti polisa kojeg čine živi ljudi, a ne mrtvi spomenici i pismo koje većina ljudi ne poznaje iz neukosti i nepraktičnosti za svakodnevno zbrinjavanje. Govorenje je zborenje i sabiranje misli samo onda kad je dovedeno do čistoće kazivanja u formi mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. Sve drugo je praktična komunikacija u svakodnevici, koja često ima karakter odsutnosti viših metafizičkih načela u ime tehničke pragmatike znanja. Čovjek-bez-govora ne postoji kao takav, jer i šutnja i nijemost ne znače da neki čovjek ne govori, već da samo to ne čini javno u komunikaciji s Drugim s pomoću jezika ili da mu je na ovaj ili onaj način oduzeta sposobnost govorenja, što ne znači da ne misli i nema mogućnost razumijevanja bitka, možda i najvišeg dosega uopće ako ima dar pisanja. Ivanovo Evanđelje govori o početku koje bijaše Riječ dana od Boga i koja prethodi utjelovljenju čovjeka. Poput Aristotelova animal rationale, tako je i Biblijsko mišljenje ono koje čovjeka svodi na govor i podaruje mu moć mišljenja iz jednostavnog razloga što Bog u svojoj nadosjetilnosti i čistoj formi metafizičkoga utemeljitelja svijeta i čovjek u njemu moć stvaranja utiskuje u biće koje je njegova slika i paslika. Čovjek, dakle, zadobiva svoju ‘bit’ iz onog što je njegova matrica i forma mišljenja i kazivanja o bitku-bogu-svijetu-čovjeku. U odnosu na sliku, međutim, ljudsko govorenje jezika i mogućnost razumijevanja Riječi pokazuje se nad-moćnim stoga što je govor-jezik-Riječ ono što nadilazi pojavnost slike kao pukog znaka ili traga materijalnosti u vremenu. Govor je nematerijalnost i time podaruje mišljenju da u individuaciji čovjeka pronalazi svoj smisao u konačnosti vremena, u ovom ‘ovdje’ i ‘sada’ prostorno-vremenskome okviru prisutnosti, ali svagda samo kao stvaralačko ponavljanje onog što je svima ljudima zajedničko u svim vremenima, od tzv. Prvoga do tzv. Posljednjeg čovjeka. Misterij ljudske egistencije na zemlji nužno se pojavljuje u formi govora-jezika-riječi-pisma, iako se povijest civilizacije zbiva kao povijest alfanumeričkoga pisma s podrijetlom u slikovnome pismu kao što je to slučaj s Egiptom, Kinom, Japanom. Slika je od logosa preko graphosa do imaga, odnosno do moderne tehničke slike kao fotografije i filmske slike, uvijek u službi mišljenja kao kazivanja. I to je metafizički u svim povijesnim epohama fiksno i nepromjenljivo. Drukčije biti ne može zato što čovjek komunicira s Drugima jedino polazeći od onog što mu tvori navlastitu „bit“. Ako je govor pojavna „bit“ jezika u kazivanju, onda je to tjelesno haptička sposobnost iskazivanja i pokazivanja onog što mišljenje misli kad misli filozofijski ili kad misli znanstveno ili kad misli umjetnički. Logos se pojavljuje i kao logika i kao mito-poetika, i kao računajuće mišljenje, njemački Rechnen, i kao kazivajuće mišljenje, njemački Dichten, kako to tvrdi Heidegger u spisu Was heisst Denken? No, problem je što je ova fundamentalna struktura o kojoj govori i Aristotel i Biblija samo i jedino povijesno reduktivna struktura, a ne nadhistorijska sudbina i udes čovjeka koji ne vlada svojom „biti“, već je ima kao dar i zadanost u smislu fakticiteta koji baš zato što je nužno uspostavljen nastankom homo sapiensa kao dispozitiv „ljudskosti“ ostaje u području čiste mistike, kako je to bilo bjelodano Ludwigu Wittgensteinu. Što je uopće jezik ako ne povijesni razvitak ove fundamentalne strukture ljudske egzistencije koja se zamrznula u vremenu kraja ljudske biološke evolucije i sada se samo tehnoznanstveno konstruira kao slika i broj u „govoru“ onog što više nije ljudsko par excellence, već pripada „biti“ tehnosfere. Zato je jezik u doba vladavine umjetne inteligencije vizualizirani događaj onog što više ne kazuje, već pokazuje, kako bismo to mogli kazati preuzimajući ‘logiku’ jezičnih igara iz knjige kasnoga Wittgensteina, Filozofijska istraživanja. ‘Sudbina’ je jezika da izgubi svoje govornike kao žive namjesnike Aristotelova zoon logon echona i kao mrtve svjedoke uskrsnuća Ivanova Evanđelja. Jezik prestaje biti mito-poetsko kraljevstvo osmišljavanja bitka i vremena i postaje dispozitiv tehnosfere u njezinome slikovno-brojevnom trojstvu računanja-planiranja-konstrukcije objekta X. Tzv. fundamentalna struktura se preobražava u strukturu post-fundacionalizma i zato sve današnje filozofije jezika s bilo kojim tzv. referencijalnim okvirom od fenomenologije, hermeneutike, poststrukturalizma do analitičkoga pragmatizma nalikuju zastarjelim alatima za lov na sablasti. Nakon Wittgensteina i njegovih jezičnih igara kao forme života filozofije su jezika posve neupotrebljive i može ih se mirne duše arhivirati u povijest sveopćega nihilizma. Zašto su neupotrebljive? Pa, zato što je jezik postao know–how onog što je neljudsko kao takvo i što pripada homo kybernetesu, a to nije živo svjedočanstvo govora jednog povijesno nastalog živoga bića koje može razumjeti i Aristotela i Bibliju i Druge polazeći od „biti“ navlastita mišljenja, već umjetna stvarnost onog što može biti onkraj svekolike metafizike čista vizualizacija događaja i kao takva otčitana kao zvuk, signal i možda nešto i brže od brzine svjetlosti. Najteže se pomiriti da na ovome jeziku na kojem pišem(o) više ništa što dolazi iz svijeta tehnosfere kao događaj nadolazeće budućnosti nema trag mistike, a niti misterija. Umjesto toga, jezik još samo u-kazujući po-kazuje ono što nije, već se događa kao tehnološka singularnost obradbe informacija. Naravno, za kraj ovog paragrafa preostaje još samo reći šekspirijanski i hamletovski ‒ vrijeme je jezika out of joint.

December 23, 2024
Mrtvo zvono ili o dolasku velike vatre

Mrtvo zvono ili o dolasku velike vatre

O poeziji Ingeborg Bachmann slušao sam i čitao prijevode njezinih pjesama iz „prve ruke“. Bilo je to još krajem 1980ih godina u isto vrijeme kad je objelodanjena jedna epohalna knjiga, ona Paula Celana, Poezija, u izdanju „Veselina Masleše“ iz Sarajeva. Prevoditeljica Truda Stamać i ja sjedili smo u istoj radnoj sobi ondašnjeg Zavoda za kulturu na šestome katu najvišeg nebodera u Zagrebu, naravno nazvanog ženskim imenom „Zagrepčanka“. Truda mi je ponekad dala na čitanje svoje prve prijevode Celanovih pjesama otkucanih na pisaćem stroju. Po običaju uskraćivala je svoje pogovorne bilješke svedene uvijek na maksimu „manje je više“. Taj njezin spisateljski minimalizam držao sam težnjom da pjesništvo s njemačkoga jezika onih koje je prevodila na najvišoj razini umijeća koje se može jedino objasniti onime što je Walter Benjamin kazivao o prevođenju, da je, naime, posrijedi stvaralački čin prijenosa ritma ideja i suzvučja u osmišljavanju novoga svijeta, jer prevođenje poezije nije mehanički rad sličnosti i oponašanja nekog praizvornika u drugi jezik, progovori u hrvatskome jeziku kao vjerodostojni odjek usklađenih zvona s dalekih bregova. Prevođenje pripada za razliku od srednjovjekovnoga pisarstva, kojeg su do savršenstva doveli benediktinci, u svete poslove posvećenosti ugođaja i razotkrivanja unutarnjeg smisla samoga jezika na kojem neko djelo prolazi put od svojeg nastanka do univerzalne razumljivosti. Jer svi su jezici u svojoj navlastitosti duhovni instrumenti jedinstvene ljepote i uzvišenosti egzistencije čovjeka i njegova svijeta. Put do Celana vodio je gotovo istim tragovima kao i put do poezije Ingeborg Bachmann kroz susret s nadahnutim prevođenjem. Uostalom, veliki ogled naslovljen „Svijet je otišao: Paul Celan i apsolutno pjesništvo“ objavljen u mojoj knjizi Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014. bio je posvećen upravo Trudi Stamać. Ovdje, međutim, neću više ni riječi kazati o njihovoj tragičnoj ljubavnoj vezi i pismima koja o tome neotklonjivo svjedoče. (v. Ingeborg Bachmann i Paul Celan, Vrijeme srca, Oceanmore, Zagreb, 2013. S njemačkoga prevela Truda Stamać) To je tema za jedan drugi ogled i pripada nečemu najuzvišenijem što se od Abelarda i Heloize ponavlja u formi prepiske kao duhovni stimulans za življenje određeno metafizičkim otajstvom onih koji su toliko zbliženi kao srodne duše da ih sustiže neumitnost kazne u ovome svijetu da su tjelesno razdvojeni i da svoju ljubav mogu proživjeti samo kao eteričnu (s)tvar poezije do smrti i onkraj njezinih granica. Ingeborg Bachmann je Ingeborg Bachmann. Samo će zlobnici uvijek govoriti da je njezin način kazivanja u književnosti celanovski drugim sredstvima. Ovdje isto tako nije u prvome planu etos ženske emancipacije od vladajućeg muškoga stereotipa apsolutne moći. Poezija Ingeborg Bachmann i filozofijski put promišljanja svijeta politike i povijesti u djelu Hannah Arendt zbog svoje autentičnosti i apsolutne vrijednosti nadilaze bilo kakvo svođenje na pitanje partikularnosti položaja žena u razdiobi moći u društvu. Tekst njihovih djela govori sam za sebe i tako će zauvijek i ostati. U opširnome tekstu o Ingeborg Bachmann, Il silenzio delle parole, Giorgio Agamben nastoji njezin razvitak i odnos filozofije i poezijeosvijetliti tako što razlikuje dvije vrste jezika u njezinome refleksivno-angažiranome kazivanju: govorni “lijepi jezik” poezije i tihi, nijemi jezik svakodnevnoga života – onaj poznati Heideggerov “govor” kao „govorkanje“ u smislu puke komunikacije bez dubljega smisla. Ingeborg Bachmann tvrdi: „Heideggerova metafizika, koja ima formu teorije, pokazuje se kao neadekvatna za izražavanje životnoga stava […]. Potreba za izražavanjem ovog drugog područja stvarnosti, koje izbjegava fiksiranje kroz sustavnu egzistencijalnu filozofiju dolazi do toga da je umjetnost sa svojim raznolikim mogućnostima neusporedivo važnija za mjeriti ono suprotno.“ (Ingeborg Bachmann, Die kritische Aufnahme der Existenzphilosophie Martin Heideggers, Pipper, München, 1985., str. 129) Giorgio Agamben ne smatra, pak, da Bachmann, u skladu s logičkim neopozitivizmom, zastupa stajalište da se filozofija treba usredotočiti na logičku analizu Bečkoga kruga u smislu redukcije govora prirodnih znanosti te prepustiti umjetnosti da izrazi stav prema životu, već zastupa postavku da je kritika ranoga Heidegger samo izlika za apologiju kasnoga Heideggera koji kaže da jezik govori i da je jezik u svojoj „biti“ istinsko kazivanje/kaža (Sage). (Giorgio Agamben „Il silenzio delle parole.“ U: Ingeborg Bachmann, In cerca di frasi vere,v–xv. Roma, Bari: Laterza, 1989.) Zato je njezina poezija, kao i drame i eseji, svojevrsna sveza čiste meditativnosti i imperativa svakodnevlja kroz patos koji postaje u mnogim pjesmama govor na rubu apokaliptičkoga navještanja onog što nadilazi prostor osobnosti, ali i onog što sjedinjuje nešto iznimno kao nužnost svjedočenja modernosti i suvremenosti: poezija je od kraja 19. stoljeća do danas čisto svjedočanstvo rasapa ili gubitka. Taj se gubitak ogleda u gubitku božansko-prirodne referencijalnosti i u gubitku samoga svijeta u njegovoj otvorenosti smisla. Evo, kako to korelativno zvuči u dvije amblematske pjesme. Prva je naslovljena Pjesme s otoka (Lieder von einer Insel), a druga Jedna vrsta gubitka (Eine Art Verlust). Pjesme s otoka (…) Vatra je pod zemljom, to čisti je plam. Vatra je pod zemljom, I tekući kam. Rijeka je pod zemljom, ona teče nam. Rijeka je pod zemljom, kosti pali nam. Dolazi velika vatra, rijeka zemlju plavi. Mi ćemo svjedočit. (str. 50-51) Jedna vrst gubitka (…) Iz pogleda na more nicalo je moje neiscrpivo slikarstvo. S balkona bilo je pozdraviti narode, moje susjede. Uz vatru kamina, na sigurnom, moja kosa imala je svoju najljepšu boju. Zvono na vratima bilo je uzbuna za moje veselje. Nisam izgubila tebe, nego svijet. (str. 76) Nije, dakle, jezik kojim govori poezija Ingeborg Bachmann, a to vrijedi i za njezine filozofijske oglede nas tragu Heideggera, jer je doktorirala na temi iz njegova mišljenja i smatra se posve opravdano jednom od najvažnijih književnih protagonistica ovog egzistencijalnoga obrata u suvremenoj književnosti njemačkoga jezika ne samo u Austriji, ono što na začudan način premošćuje razdvojene sfere uzvišenoga i običnoga govora. Postoji nešto mnogo bitnije. Njezin je govor ono što ima dimenziju navlastite životne drame kroz egzistencijalno iskustvo iz kojeg se stvara čistoća poetske univerzalnosti. Zato u pjesmi u kojoj vatra gori ispod zemlje i rijeka plavi zemlju proizlazi snažna slikovnost metafizičkoga naboja. Ona je gotovo istovjetna Celanovoj majestetično-makabričnoj metaforičnosti iz pjesme Veliki užareni svod koja završava sa stihovima: Svijet je otišao…moram te nositi. (Die Welt is fort…Ich muss dich tragen.)Ono što razlikuje Bachmann od Celana u poetskome smislu jest u fluidnosti govora koji se nikad ne ništi i ne postaje ništičan u svojoj neiskazivosti. Svjedočenje pripada kazivanju koje ne žrtvuje svoju krhkost pojedinačne sudbine u korist nekih sublimnih ideja bez utjelovljenja u svakidašnjem horizontu života u srazu radosti i tjeskobe. Zato u drugoj pjesmi ovo iskustvo i samo postaje fluidni događaj najtežeg mogućeg gubitka kojim se gubitak ljubavi voljene osobe izjednačava s onim strahotnim što pripada samoj biti kraja filozofije i umjetnosti u doba posvemašnjeg raščovječenja i rastjelovljenja. Kad iščezava blizina i toplina ljubavi između ljubavnika (a Ingeborg Bachmann osim svojeg ljubavnika Paula Celana krajem 1940ih godina, imala je furiozno i bolno iskustvo ljubavi s njemačkim književnikom Maxom Frischom, piscem znamenita romana Homo Faber), iščezava čitav svijet. Gubitak označava rasvjetovljenje životnoga horizonta. To je nenadoknadiv osjećaj nemogućnosti svake velike ljubavi koja završava kao i svijet s dolaskom „velike vatre i rijekom koja plavi zemlju“. Sve to može se vidjeti u filmu Putovanje u pustinju (Reise in die Wüste) iz 2023. godine koji je režirala Margarethe von Trotta, a glavnu ulogu igra Vicky Krieps. Uobičajeno se njezin pjesnički put određuje na sljedeći način. Već s prvom zbirkom poezije, fascinantan jezik i vizualna snaga, koja lomi logiku tradicionalnog svijeta slika, kritika je oduševljeno slavila. U početku je vladala jednostrana recepcija koja je u njezinome kazivanju pronašla moć “čiste poezije”, a time je zanemarena kritika obnoviteljskih snaga poslijeratnoga društva koje se nije razračunalo s traumama nacističke prošlosti. Ingeborg Bachmann smisao poezije ne vidi u estetskome postignuću, već je temeljna nakana u pokušaju promjene svijeta uspostavljanjem okvira za novi jezik. To je evidentno u njezinim Frankfurtskim predavanjima III. U knjizi U oluji ruža, koju je priredila i prevela Truda Stamać, nailazimo na ove rezolutno iskazane postavke. „Kad ne bi i na strani djela bilo tih utopijskih pretpostavki, literatura bi bila, unatoč našem svekolikom sudioništvu, groblje. Nama bi ostalo samo još polagati vijence. Tad bi svako djelo bilo zamijenjeno i popravljeno drugim, svako pokopano sljedećim. No književnosti ne treba panteon, ne razumije se u umiranje, u nebo, ni u kakvo izbavljenje, nego u najsnažniju namjeru da djeluje u svakoj sadašnjosti, ovoj ili sljedećoj.“ (str. 105) Njezini lirski iskazi bave se ograničenjima jezičnoga izraza, područjima istine bića, osnovnim uvjetima postojanja, slobodom i vremenom te ljudskim ponašanjem koje se iz toga razvija, poput bijega i izolacije. Od sredine 1980-ih, tematski okvir kasnijih proznih djela bio je poglavito vezan uz feminističke teme. Pritom je bitno kazati da njihova problemska konstanta označava destrukciju ženskoga samoostvarenja kroz patrijarhalne mehanizme moći suvremenog društva, od kojih ženski stvaralački subjekt može uspjeti prevladati ovo faktično stanje izloženosti rubnome položaju jedino po cijenu samožrtvovanja ili smrti. Glavna su joj poetska djela: Gestundene Zeit (1953), Anrufung der groβen Bären (1956), Ich weiß keine bessere Welt (2000), roman Malina (1971), a među esejima vrijedi istaknuti knjigu Probleme zeitgenössischer Dichtung (1960). Kad imamo navedeno u vidu, onda je sve što je napisala međusobno isprepleteno kroz trijadu suočenja s primordijalnom traumom krhkosti ljudske egzistencije u svijetu kao gubitku smisla uopće, angažmana protiv potlačenosti Drugoga i stvaranju novoga jezika autentične slobode kao svjedočenja nepokorne i strastvene umjetnosti kojoj u središtu stoji poezija. Umrla je 17. listopada 1973. godine u Rimu gdje je i živjela. Ali kako? Nesretnim slučajem, jer je izgorjela u svojem vatrom poharanome stanu. Apokaliptički zov njezine pjesme Pjesme s otoka, koje sam već naveo, prisjetimo se, glasi: Dolazi velika vatra… Svjedočenje je temeljna riječ ove poezije kao i one Paula Celana. U vremenu bez srca preostaje nam svagda ono što struji kao fluid između tragike i svetkovine smisla iz njezine pjesme po kojoj je Truda Stamać i naslovila ovu knjigu. U oluji ruža (In Gewitter der Rosen) Kud god se okrenuli u nevremenu ruža, noć je osvijetljena trnjem, a grom lišća, što je tako tiho bilo u grmlju, slijedi nas sad u stopu. (str. 37) Pjesništvo može posve dobro uspijevati i bez mitsko-egzistencijalnoga žrtvovanja i smrti pjesnika i pjesnikinja u svim zamislivim događajima koji ostaju u pamćenju zauvijek. No, velika je poezija veličajna baš stoga što je u njezinoj biti ono tragičko u svim vremenima i samo se na različite načine jezik i život susreću u vatri i vodi, u ledu i bezdanu, u krvi i pepelu. Sve drugo bilo bi ravno lažnome panteonu i nesuvislome izbavljenju od stvarnosti bez koje ne postoji ni ovaj svijet ni mogućnost njegova gubitka u znaku mrtvoga zvona.

December 22, 2024
Masakr i narcističko društvo spektakla

Masakr i narcističko društvo spektakla

Počinitelji masovnih zločina u Srbiji ovih dana su jedan dječak u četrnaestoj godini života i jedan mladić s 21 godinom. Prvi, Kosta Kecmanović ustrijelio je osam svojih vršnjaka i vršnjakinja te portira u osnovnoj školi na Vračaru u Beogradu, a drugi, Uroš Blažić kod Mladenovca u jurnjavi automobilom okolnim selima pobio je osmero i ranio još 14 ljudi. Dječak je hladnokrvni inteligentni psihopat iz ugledne beogradske obitelji i pohađa elitnu školu, dok je, pak, mladić iz problematične obitelji sklone nasilju, te je navodno terorizirao mještane godinama ubijajući pištoljem pse, a družio se, između ostalog, i s kriminalcima i polusvijetom iz srpskog zloglasnoga i megapopularnog reality-showa ‘Zadruga’. Već danima slušamo analize svih i svakoga, od kvalificiranih socijalnih psihologa, psihijatara, sociologa iz tzv. regije, a ponajviše iz Srbije, o uzrocima ove nezapamćene tragedije koja ulazi na velika vrata u globalnu povijest masovnih zločina 21. stoljeća i može se mjeriti s američkim sociopatskim događajima užasa po školama, sveučilišnim kampusima, crkvama, shopping-centrima. Nitko više nije siguran nigdje i svi su u strahu od nadolazećeg sličnog video-masakra. Logika medija je pritom nemilosrdno hiperrealistička i počiva na shvaćanju pojma aktualnosti u doba tehnosfere. To znači da je novost već zastarjela i da je vijest o masovnome zločinu zanimljiva javnosti samo pod uvjetom da je broj mrtvih sve veći od prijašnjih slučajeva i da je egzekutor morbidni celebrity koji načinom izvedbe i svojim činom priznanja, ako se preda policiji i ostane živ ili ne izvrši samoubojstvo nakon svojeg ubilačkoga pohoda, nadilazi ono što je već viđeno. Iz ovog je već bjelodano da su posrijedi jezoviti performativni događaji apsolutnoga narcističkog ressentimenta bez razloga, ili možda tek s onim razlogom koji ostavlja bez riječi i psihijatre navikle na danteovski deveti krug pakla kao na svoju banalnu radnu svakodnevicu između jutarnje kavice, ogovaranja Drugoga i službenih razgovora s bližnjima i rodbinom ‘svojih’ dragih psycho-killera. Pitanje koje sve obuzima do boli jest metafizičko i ontologijsko par excellence ‒ zašto? Zašto, dakle, postaje gotovo uobičajeno da se masovni zločini koji nisu političko-ideologijski motivirani i ne mogu biti čin terora i terorizma dešavaju ovdje i sada, u našemu dvorištu, i prijete priječi granice svih etičkih doktrina i sustava tzv. vrijednosti života u onome što nazivamo umreženim, telematskim, informacijskim, društvom kontrole i spektakla? Broj tri je kao što dobro znamo broj mistika, ezoterika, teologa, filozofa i apokaliptičara. Bez svetog trojstva nema teologije kršćanstva, a bez trijade spekulativno-dijalektičke metode u analizi povijesti svjetskoga duha Hegel bi ostao bez mogućnosti mišljenja apsoluta. Marx ne bi dospio do hegelovske strukture prevladavanja idealistički mišljene povijesti, jer kao što je poznato svaki novi povijesni stadij razvitka rada kao slobode i slobode kao rada u žrvnju kapitala zbiva se kao tollere, conservare i elevare, ukidanje po sadržaju, čuvanje po formi i uzdizanje na viši stupanj. Komunizam je stoga početak istinske povijesti jer je riješena zagonetka pomirenja naturalizma i humanizma. No, problem je, dakako, što Marx nije mogao imati u vidu i ono Unheimlich, naime kraj čovjeka i njegov prelazak u tehnološku singularnost, a to na sličan način vrijedi i za Nietzscheova nadčovjeka. (Vidi o tome Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) U 20. stoljeću Freud ne bi u svojoj psihoanalizi imao tri pojma prosvjetiteljski shvaćene analize razvitka osobe kao što su Id, Ego i Superego, a njegov stvaralački dvojnik Lacan ne bi na njegovu tragu stvorio pojmove Imaginarnoga-Simboličkoga-Realnoga, polazeći od postavke kako se nesvjesno artikulira kao jezik. Zar Vas već ne boli glava od ovih silnih trojki i trijada u misaonim formama stvorenim za pokušaj da dohvatimo misterij života u evolucijsko-revolucijskome razvitku? Izdržite, jer bit će ih još. U svim mojim dosadašnjim knjigama posvećenim pojmu tehnosfere, od onih filozofijskih u kojima se promišlja estetički način zbivanja suvremene umjetnosti, ahitekture, dizajna, mode i književnosti, do onih sociologijskih u kojima se analizira politika identiteta u globalnome poretku vladavine informacijsko-komunikacijskih mreža ljudsko-neljudske interakcije, pa sve do onih politologijskih u kojima se istražuju fenomeni slobode bez moći i povratka totalitarizma u tzv. post-liberalnu matricu političkoga i politike danas, na začudan način pojavljuje se trijada pojmova u posve drukčijem odnosu negoli je to bilo uobičajeno za metafizičku povijest Zapada. Recimo odmah da su moje ‘trojke’ u znaku pojmova kontingencije, kaosa i entropije ili drugim riječima u znaku kibernetičkoga sustava mišljenja s kojim danas možemo razumjeti i pojavu umjetne inteligencije i metamorfoze globalnoga kapitalizma, i procese fraktalizacije suvremene arhitekture i nove pristupe u liječenju smrtonosne bolesti poput leukemije, i-i, a ne ili-ili. Odmah dalje recimo da valja razlikovati u onome što je gotovo racionalno-intuitivno postavljeno u okružje međusobno povezanoga svijeta u kojem se dešava ono isto u razlikama i u Beogradu-Mladenovcu, Texasu, Stockholmu, Vladivostoku i Kairu, autopoietički sustav pojmovno-kategorijalnoga prožimanja sljedećih trijada. Na ontologijsko-spekulativnoj razini to su apsolut, totalitet i mreža. (Vidi Žarko Paić, Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Na antropologijsko-kibernetičkoj razini to je povijesna preobrazba životinje-čovjeka-stroja. Na političko-socijalnoj razini konstrukcije zajednice i identiteta čovjeka kao pripadnika ovog ili onog strukturiranoga načina življenja u društvu to su vladavina fundamentalizma, populizma i neoliberalizma. Na onoj razini koja nas ipak ponajviše zanima u analizi ovog slučaja masovnoga zločina koji nije ni teror ni genocid nad Drugime, već izraz nesvodive akumulacije mržnje-bijesa-osvete nad Drugime kao takvim, to su raspad Oca/Zakona kao onog Simboličkoga u Lacanovoj trijadi psihoanalitičkih pojmova i otuda novo preslagivanje Imaginarnoga i Realnoga. Ključni i gotovo neotklonjivi pojam za čitav ovaj poredak metastabilne ravnoteže u doba kaosa i entropije jest narcistička struktura psihopatologije Sebstva ili Subjekta koji više ne može živjeti u svijetu kao ravnodušnome prostoru ne-priznavanja ‘mojeg’ jedinog i jedinstvenog JA i zato kreće u razaralački pohod sveudilj primarnih institucija društva i države. Na svim razinama onog što je Hegel imenovao subjektivnim, objektivnim i apsolutnim duhom zbiva se proces raspadanja fundamentalnoga Označitelja metafizike. Duh nadomješta tijelo, um nadomješta umjetna inteligencija, Bog je ionako mrtav još i prije Nietzschea pa na njegovo mjesto pretendiraju doći svi surogati političkih religija s pozivom na manihejski rat do trijumfa vlastite Nacije-Rase-Kulture. Kad je svijet postao 1990ih krajem komunizma i dolaskom globalizacije prostor umreženih post-ideologija kao post-kultura od fundamentalizma, populizma do neoliberalizma bilo je samo pitanje vremena kad ćemo se suočiti s narcističkim bijesom i vizualno-fascinantnim sklopom sustava laži i fake-news u kojem simulakrum prethodi stvarnosti, kako je to tvrdio Baudrillard. Uistinu, bilo je samo pitanje vremena kad će logika reality-show događaja postati pravilom oblikovanja nove političke retorike i uopće onog što nazivamo životni stil. Posljednja post-metafizička ‘trojka’ o kojoj ovdje govorim jest uvjet mogućnosti ovog totalnoga nihilizma u globalnome društvu spektakla i ukazuje na odgovor na pitanje zašto je naša traumatska stvarnost postala prostor-vrijeme masovnoga zločina kao stila života ‘mladih’. To su tri najčudovišnije psihičke bolesti kraja 20. i ovog 21. stoljeća ‒ depresija, shizofrenija i narcizam. Zašto su sve ove ‘trojke’ ne više u vertikalnome odnosu spram Realnoga kao što je to vrijedilo za tzv. analogno doba sve do pojave interneta i virtualne stvarnosti? Zato što je njihov poredak svagda nadomjestiv u stalnome kruženju onog što semiotička teorija naziva trijadom znaka, označitelja i označenoga. To su fluidno-fleksibilne ‘trojke’ koje na horizontalnoj razini pokazuju kako se odnos između kibernetičkoga sustava i okoline svagda zbiva kao nedostatak apofantičke sveze između prvoga i trećega. Ono Drugo, naime, nije drugo po rangu, nego medij vladavine i upravljanja koji se ruši i iznova gradi na novim krhkim temeljima. Ono Drugo se nastoji nakon raspada nadomjestiti drukčijim i drugim Označiteljem i budući da je on kao takav lažan, fake ili krajnje nemoćan, onda imamo ono što stoji u naslovu mojih knjiga o umjetnosti-politici, a u njima je riječ o biti života uopće, a tek onda i o umjetnosti i politici. Naslovi su knjiga post-metafizički sklopovi bitka i mišljenja: SLIKA BEZ SVIJETA i SLOBODA BEZ MOĆI. A kad je svijet bez svojeg istinskoga medija ljudsko-neljudskoga dodira i susreta bitka, bića i biti čovjeka onda sve tone neminovno u bezdan svijeta i u pustoš svekolike ravnodušnosti spram Drugoga. Kad to imamo u vidu, onda postaje razvidno da smo svjedoci najužasnijeg događaja uopće u životu, a posrijedi je nestanak elementarne druževnosti i solidarnosti osim u katastrofičnim situacijama između razdvojenih bića. Već je početkom 1970-ih godina bilo najavljeno ovo posthumano stanje bešćutnosti i bezavičajnosti u novome načinu ekonomsko-političkoga vođenja kapitalizma na Zapadu, kad je lady Margaret Thatcher izrekla onu zloglasnu rečenicu kao bit neoliberalizma i neokonzervativne revolucije koja dolazi: There is no such thing as society. Građansko se društvo tada raspalo, a na njegovo je mjesto stupila logika korporativne brige-za-sebe, čista forma totalnoga narcizma kao kolektivno egzistencijalne matrice života usamljenoga pojedinca koji više nikome osim sebi samome ne polaže račun. Umjesto binarne logike države i društva, dobili smo korporativnu ekonomsko-političku autokraciju u kojoj sve postaje robom i sve se objektivira u kapital, dok sam život prelazi u formu biopolitičkoga stroja za proizvodnju pseudo-života. (Vidi o tome Bernard Stiegler, Von der Biopoliik zur Psychomacht. Die Logik der Sorge I.2. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015. 2. izd.) Što zapravo tradicionalni smjerni metafizičari svih orijentacija govore o masovnim zločinima mladih u društvu spektakla? Isto što i umirovljeni odgajatelji, nastavnici i profesori koji sa zgražanjem i očajem tvrde da u njihovo vrijeme ovog nije bilo i nije se ni moglo dogoditi zato što je postojao autoritet. No, autoritet čega? Vjerojatno znanja i etičkoga sklopa vrijednosti koje proizlaze iz poštovanja rada, hijerarhije u građanskome društvu u kojem postoji i krađa i kriminal i pornografija i bulevarsko podzemlje, ali ne kao estetsko-politički imperativ poželjnoga stila života koji promiču najgledaniji TV-mediji i digiitalni portali. Vjerojatno se u nostalgiji za izgubljenim autoritetom podrazumijeva i poštovanje starijih, roditelja i institucija koje Foucault u svojim genealogijskim istraživanjima onto-patologije društvene moći smatra temeljem tzv. društva nadzora i discipline. No, ono što izostaje u ovoj lamentaciji o nestanku Autoriteta kao mogućem glavnome razlogu srozavanja vrijednosti i neizravnome učinku koji je doveo do planskoga smaknuća dječaka i djevojčica u školi na Vračaru od strane njihova školskoga kolega, koji je, doduše, bio možda dijelom i žrtva tzv. vršnjačkoga nasilja, jest krunski razlog i uvjet mogućnosti nastanka psycho-killer sindroma umreženoga društva u trijadi depresije-shizofrenije-narcizma. Odgovor na nastanak ovog Unheimlich fenomena totalnoga nihilizma ubijanja Drugoga po školama, ulicama, cestama ne leži ni u kakvome misterioznome transcendentnom uzroku koji umjesto Boga pokreće ono što nazivamo po defaultu svjetskom poviješću. Naprotiv, nikakvog više skrivenoga uzroka i posljednje svrhe više nema. Nema ni onog Žižekova tzv. transcendentalnog serijskog zločinca Metoda Trobeca i njegovih morbidnih egzekucija izvedenih u krušnoj peći. Sve je danas vizualno transparentno i prenosi se u realnome vremenu na društvenim mrežama, pa tako i najava i izvršenje egzekucije u javnome prostoru. Dok je Trobec ponavljao ono isto u svojim pohodima seoskim brdima Slovenije za novim žrtvama, ova virtualna aktualizacija masovnoga ubijanja mladih po školama i cestama ponavljanje je logike simulakruma koja označava svagda novo uvećavanja broja i svagda novu inscenaciju događaja masakra. Ovo ‘danas’ je totalni medijski događaj, imanentna transcendencija zločina kao masakra. Trobec nikome nije mogao biti ‘uzor’ jer je posrijedi original bez kopije, a Kosta K. I Uroš B. su nadahnuće drugima na Mreži jer je riječ o simulakrumu kao iznimci koja stvara novo pravilo. Da budem krajnje filozofijski ‘zagrižen’ i ‘nemilosrdan’ ‒ ovo ‘ovdje’ i ‘sada’ je trijada čistoga Deleuzea-Baudrillarda-Klossowskog. Posve je pritom od manje važnosti, osim za kliničke psihijatre, je li patološki ubojica poput Koste K. u načinu izvedbe ‘skandinavski’ precizan i racionalno morbidan ili je poput Uroša B. ‘balkanski’ razuzdan i ekstatički impulzivan uz taj neizbježni dodatak ideološke zaluđenosti Nazi-pokličem. To su samo Janusova lica onog što je na strukturalnoj razini rezultat apsolutne vladavine korporativno-kapitalističke mreže upravljaštva svijetom kao korporacijom, a ne tradicionalnim institucijama društva i države. Gilles Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu i Tisuću platoa ukazuju na nastanak novog modela upravljanja društvima kontrole koji nazivaju kibernetičkim sustavom aksiomatike kapitalizma kao mreže koja nema središta, već samo čvorove i rizome. To znači da je sustav emergentan i fluidan, da su mu za novi tip apstraktne Moći nužni subjekti-akteri koji izvršavaju naloge i funkcije upravljanja bez milosti i da su stoga, ne po-sebi, već za-sebe govoreći hegelovski, ili marksovski rečeno, svi u sustavu ovog mega-korporativnoga i totalnoga svijeta-kao-ludnice, karakterne maske kapitala. No, sustav počiva na binarnome kodu upravljanja i zato je neljudski jer više nema granice između živoga i neživoga, privatnoga i javnoga, a rad prelazi u prostor slobode i vremena dokolice kao zahtjev fleksibilnosti tijela koja su međusobno u stalnoj komunikaciji putem društvenih mreža. Karakterne maske sustava nužno kao izvršitelji ili Vođe korporativno ustrojenoga života postaju ljudi-bez-svojstava ili narcistički psihopati koji Druge tretiraju kao svoje objekte i žrtve, a logika stvaranja novoga identiteta čovjeka postaje logikom najteže psiho-bolesti današnjice uopće kao što je to shizofrenija ili raspad koherencije i stabilnosti jednog i jedinstvenoga Sebstva. Zato Deleuze može kazati u jednom razgovoru da je sve u ovome sustavu korporativnoga kapitalizma racionalno, osim Kapitala samoga. No, odmah valja jasno reći. Ovdje nije riječ o prokletstvu Kapitala kao religije, kako bi to rekao Walter Benjuamin, nego o fatalnoj kontingenciji umreženosti depresije kao umora od Sebstva, shizofrenije kao nemogućnosti Sebstva uopće i narcizma kao patološkoga pseudo-Sebstva u svim aspektima života, a ne tek u životnim stilovima mladih i gnjevnih masovnih ubojica, stvarnih i, ovo će užasno zvučati što kažem, onih koji će to uskoro postati, dakle potencijalnih. Nije ovo doba bez autoriteta, već upravo suprotno. Ovo je doba poremećenoga života u sustavima apsolutne društvene kontrole s prividom individualne slobode i političkim poretcima autokratske vladavine u kojem trash-figure poput Donalda Trumpa i njegovih provincijalnih klonova poput Orbána, Vučića & comp. postaju tzv. karizmatske populističke vođe koji upravljaju državom kao svojom privatnom korporacijom ili izlaze iz svih TV-emisija i reality-showa kao iz kućnog frižidera i jetrene paštete. Autoritet je ne onaj tradicionalni i posve uobičajen za konzervativna društva i politiku liberalne demokracije o čemu je pisala Hannah Arendt, već degenerativno ustrojstvo Moći kao sustava pokoravanja Drugoga s pomoću onog što je još Étienne de La Boétie nazivao dobrovoljnim ropstvom, a u stvari to je danas posvemašnja posvećenost vladavini užitka u masovnome barbarstvu hedonističke kulture spektakla. (Vidi o tome Žarko Paić, prir. Što s intelektualcima? Kritika društva, angažman i spektakl, Litteris, Zagreb, 2020.) Kapital-kao-ludilo i Kapital-kao-psihomoć prevladavanja tzv. krizne situacije čini događaje između dva masovna zločina poligonom svekolike masovne katarze, lažnog izmirenja između zaraćenih i suprotstavljenih nacija-država i trenutačne solidarnosti između bliskih i ujedno neizmjerno udaljenih društava. No, ako mislite da ja ovdje ‘okrivljujem’ za singularne događaje ova dva masakra neku apstraktnu logiku korporativnoga kapitalizma, tako nešto bi bilo naprosto najgore bezumlje i besmisao uopće. Ono o čemu je ‘ovdje’ i ‘sada’ riječ nije ništa drugo negoli realizacija totalnoga nihilizma generacije X sredstvima ratno-militarnoga pogona narcističke globalne kulture u slučaju jedne balkanske morbidne države koja poput zadnje ruske gubernije na Zapadu slavi notorne ratne zločince, obožava kriminalce i izvozi novopečene porno-zvijezde na globalno tržište life-styles svjetske libidinalne ekonomije. Ono što je srž svega što nas pogađa u ovim događajima vizualnoga užasa i zaborava, jer medijsko je vrijeme informacija neizmjerno kratko i stoga ‘okrutno’ spram suosjećanja spram žrtava, jest pitanje zašto je baš narcizam istina ovog posthumanoga stanja kao ne-dijalektičke sinteze depresije i shizofrenije ljudskoga Sebstva. Evo odgovora. Kako vrijeme odmiče u mrtvu ireverzibilnost tako knjiga američkoga teoretičara Christophera Lascha, profesora povijesti na Sveučilištu u Rochesteru, naslovljena Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja (The Culture of Narcissism), Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak, postaje jedino autentično djelo koje u potpunosti objašnjava sve ono o čemu ovdje govorimo. Doba ‘patološkoga Narcisa’ odavno je stiglo, već 1960ih godina u SAD i u svijet zapadnjačke potrošačke kulture kapitalizma, a u trećoj dekadi 21. stoljeća posve je obuzelo generaciju X ne samo na Balkanu i šire, nego i prijeti da osvoji svijet u njegovoj planetarno-globalnoj jednolikosti. Lasch u kontekstu psihoanalitičke ‘velike priče’ na jednom mjestu kaže kako je Melanie Klein analizirala desetogodišnjega dječaka ʺkoji je nesvjesno razmišljao o svojoj majci kao o ‘vampiru’, o ‘strašnoj ptici’, te pounutrio tu sliku kao hipohondriju. Bojao sa da će loše utvare u njemu proždrijeti one dobre. (…) Dijete koje je toliko snažno zastrašeno svojim vlastitim agresivnim osjećajima (projiciranim u druge i potom opet pouunutrenim u vidu unutrašnjih ‘čudovišta’) pokušava kompenzirati svoja iskustva bijesa i zavisti maštarijama o bogatstvu, ljepoti i svemoći. (…) Kod narcističkih pacijenata depresija nema oblik žaljenja s primjesama krivice koje Freud opisuje u svojem radu ‘Mourning and Melancholia’, već poprima oblik nemoćnoga bijesa. Pacijent osjeća da je poražen od vanjskih sila.ʺ (str. 44-45.) Lacshova je analiza simultano dovođenje u svezu razvitka američkoga potrošačkog stila života s kapitalizmom u kojem tzv. javne osobe iz svijeta show-biznisa već 1970ih godina određuju smjer onog što će u 21. stoljeću francuski sociolog Gilles Lipovetsky nazvati ulaskom u stadij estetskoga kapitalizma u kojem slika objekta prodaje njezin sadržaj, a ne dizajnirana forma proizvoda. Slika je pritom u digitalno doba doživjela transformaciju, jer više nije stvar u slici nekog stvarnoga objekta, bez obzira bilo riječ o čovjeku, životinji ili umjetničkome artefaktu poput Warholove brillo-kutije ili njegove slavne banane za tzv. Factory. Umjesto toga, slika je događaj virtualne aktualizacije čime reklama od čiste propagande za prodaju nekog proizvoda uzlazi u stadij oživotvorenoga lifestyles, odnosno poistovjećivanja s onima koji nose tu-i-tu košulju, slušaju tu-i-tu glazbu, političke i kulturne preferencije su im takve-i-takve, ali uvijek u skladu s temeljnim pojmovima avangardne estetike kao što su to ‘trojstvo’ šoka-provokacije-eskperimenta. Slika koju ovaj fascinantni estetski kapitalizam unosi u svijet društva spektakla nužno ne smije biti dosadna. Zato je u znaku neprestanoga napretka u morbidnosti–okrutnosti-cinizmu. Tzv. metajezik patološkoga narcizma današnjih social networks jest čisto stvaralačko oponašanje metajezika novih ekstremnih ideologija supremacizma u kojem vulgarnost, psovka i eksplicitni pornografski sadržaj pozivaju na posvemašnje vrijeđanje i prezir Drugih, bez obzira jesu li to rodno-spolno, rasno, subkulturalno različiti. U svakom slučaju, ono što Lasch savršeno dijagnosticira s pojmom narcističke kulture jest akumulacija mržnje i bijesa usmjerenoga na Druge, a ne nemoćno i usamljeno žalovanje za gubitkom identiteta. Narcizam poništava melankoličnu depresiju i umjesto nje stvara prostor za realizaciju primordijalnoga bijesa i mržnje, onog što je Nietzsche metafizički nazivao ressentimentom. ʺPremda narcis može funkcionirati u svakodnevici i često opčaravati druge ljude (u velikoj mjeri i ‘pseudouvidom u svoju ličnost’), njegovo obezvređivanje drugih i nedostatak pravog zanimanja za njih osiromašuje njegov lični život i pojačava ‘subjektivno doživljavanje ispraznosti’. Kako se ni na koji način nije stvarno intelektualno angažirao u svijetu – usprkos svojih često preuveličanih procjena vlastitih intelektualnih sposobnosti – ima malu moć sublimacije. Zbog toga su mu neophodna stalna odobravanja i divljenje drugih. On se ‘mora pripiti uz nekoga i živjeti gotovo parazitskim’ životom. (…) Narcis osjeća kroničnu dosadu i u neprestanoj je potrazi za trenutnom bliskošću, za emocionalnim nadražajima bez vezivanja i ovisnosti. On je promiskuitetan, a često i panseksualan, jer spajanje predgenitalnih i edipalnih poriva u službi regresije potiče polimorfnu perverznost.ʺ(str. 45.) Budimo naposljetku krajnje odrješiti na tragu ove Laschove analize. Patološki narcizam je stanje-kao-bolest suvremenoga društva spektakla i njegovo je glavno nihilističko obilježje posvemašnja ravnodušnost na patnje Drugih. Kad psihijatri u Beogradu ostaju zapanjeni kako dječak Kosta K. ne pokazuje nikakve znakove krivnje za svoj zločin i opisuje sve krajnje hladno i racionalno onda je to ovo što čitamo u Laschovu opisu psycho-killera u stanju potencijalnoga užasa. Paradoks je da takvoj osobi nužno trebaju Drugi, da ih traži da mu budu podanici i obožavatelji njegovih postupaka, ali da je najgora perverzija u tome da ne osjeća prema njima kao Drugima apsolutno ništa. To je razlog zašto su digitalne mreže nadomjesno poprište neprestane borbe za priznanje i zašto je njihova zabrana u svim mogućim aspektima zapravo iluzija. Ukinu li se social networks korporativni kapitalizam brige-za-sebe ostaje bez posljednjeg nadomjeska stvarne društvenosti, ali ostaje ponajviše i najvažnije bez izvora profita. Dakle, zaboravite svi Vi zgroženi i užasnuti ovim masakrima da će ukidanje reality-showa i zabrana mobitela u školama i javnim institucijama biti bilo kakvo rješenje. Nije problem u medijima apsolutne transparencije virtualno-realnoga svijeta, nego u radikalnoj morbidnosti i patološkome narcizmu njihovih subjekata/aktera koji kao zvijezde vladaju stilom života generacije X. A zbogom oružje isto tako možete objesiti mačku o rep. To ni u Americi neće nitko zabraniti jer bi tek onda mafija umjesto unosnih poslova s drogom intenzivirala posao s gun-industry do krajnjih granica nemogućeg. Sve što se još može, možda je prekasno. Zašto? Zbog toga što je patološki narcizam najveći stadij razvitka subjektivnosti u doba korporativnoga kapitalizma čija se bit više ne pojavljuje u formi robe kao robe, nego u vizualnome fetišu ljudskoga tijela kao užitka i zazornosti u čistoj sublimaciji, kako bi to rekao Freud, s onu stranu načela ugode. Sjetimo li se danas već zaboravljenoga filma s Jamesom Deanom Buntovnik bez razloga, vidimo da je ‘napredak’ u patološkome narcizmu dospio do toga da su masovni zločini protiv svojih školskih kolega i kolegica ili, pak, poznanika na cesti smrti u Mladenovcu, ono nesvodivo u samoj biti monstruoznosti užasa samog čina ubijanja. Ono na što nikakva teorija društva niti primijenjena klinička psihologija više ne može odgovoriti nije, dakle, zašto toliko morbidnoga užitka u egzekuciji Drugih ako to izvršitelji nisu činili kao u grčkim tragedijama, reklo bi se nesvjesno, već naprotiv posve i izričito samosvjesno, planski i organizirano. Umjesto odgovora na niz prvih uzroka i posljednjih svrha ovog događaja čiste singularnosti zločina, pravo je pitanje na koje nema nikakvog pravog odgovora čemu ova akumulacija bijesa i mržnje do sublimnoga ništavila smrti i to, što bi rekao Lasch, na putu od samoprosvjećivanja do samoreklamiranja putem ‘privlačnih imageaʺ? Ništa nije gore negoli ono što neminovno slijedi nakon serije masakra. Slijedi zaborav i ravnodušnost na ono što se ne događa ‘meni’, jer to je problem Drugoga, a ne ‘moj’. Iza praznine ovog svijeta ne stoji više ništa utješno i ništa transcendentno, već stoji samo Ono ništavno i prazno kao i čitav ovaj sklop narcističke kulture spektakla koja živi od događaja do događaja bez osmišljavanja ovog kaosa i bez radikalnog obrata u biti ovog čudovišnoga nihilizma.

December 21, 2024
O potrebi za filozofijom

O potrebi za filozofijom

Ovako to kazuje najveći filozof ikada u svojem mladenačkome spisu iz 1801. godine. Hegel, naime, pokazuje da potreba za filozofijom ’proizlazi iz žive izvornosti duha, koji je u njoj sobom uspostavio ra­strgnutu harmoniju i samostalno je oblikovao, s druge strane, iz po­sebne forme koju nosi razdvajanje, iz koje proizlazi sustav. Razdvaja­nje je izvor potrebe filozofije…’ (G. W.F.Hegel, Differenz des Fichte’schen und Schelling’schen Systems der Philosophie, Reclam, Leipzig, 1981., str. 24.) Prvo je ideja, drugo stvaranje koja pretpostavlja kaos kao prvi početak iz kojeg nastaje bitak uopće, to stanje čiste ‘rastrgnutosti’ iz kojeg proizlazi nužnost razdvajanja Jednog i Svega, bitka i bića, treće je filozofija koja odgovora potrebi za čime – mudrošću ili sve-jedinstvom bitka kao takvoga u apsolutnome znanju? Očito je da Hegel mora apsolutizirati filozofiju koja ima primarnu moć duhovnoga stvaranja nad umjetnošću i znanošću. On to „mora“ naprosto zbog toga da bi povijest imala svoj smisao otpočevši ne kao slijepi slučaj nužnosti, već kao izvorni nabačaj slobode. Zato je ova „potreba za filozofijom“ više od ontologijsko-egzistencijalnoga otvaranja povijesti Zapada koja za razliku od mitsko-religioznoga ‘prvoga početka’ izvan Grčke, u Egiptu ili u Indiji i Kini, zahtijeva ekscentričan način života filozofa nesvodivih na monaštvo, pustinjaštvo i mandarinstvo. Filozofija je mišljenje bitka kao otvorenosti svjetova i njezin je životni prostor od izvornih Grka do suvremene kozmopolitske izbačenosti u svemir. „Živa izvornost duha“ je ono isto i različito u protijeku vremena i ima strukturu mišljenja kao „žive vječnosti“. Što drugo čini Hegel na kraju svojeg sustavno-dijalektičkoga mišljenja negoli što opetuje Aristotela u Enciklopediji filozofijskih znanosti kad govori o ozbiljenju apsolutnoga duha u povijesti. Razdvajanje je time prestalo biti „izvor potrebe filozofije“, a mudrost kao bit filozofije postala je na kraju puta zapadnjačke metafizike apsolutno znanje. Dakle, ni filozofija ni umjetnost, a još manje religija, ne mogu Hegelu više biti svjedočanstva suvremenosti apsolutnoga duha u vremenu bezuvjetne vladavine prirodno-tehničkih znanosti koje je otpočelo u 19. stoljeću. Kad umjesto razdvajanja ili analize imamo sjedinjenje ili sintezu mišljenja i bitka u „višem smislu“ od suprotnosti prirode i duha, onda smo na kraju povijesti i to ne samo umjetnosti kao osjetilnoga sijanja Ideje, već ponaprije filozofije kao čiste refleksije o svijetu i njegovim povijesno-epohalnim likovima. Metafizika je u svojem čistom obliku vladavine Ideje kao apsolutnoga duha dovršena u Hegela i zato nakon njegove filozofije slijede samo i jedino različita više ili manje radikalna rastemeljenja Apsoluta koji se poima ili kao totalni znanstveni rad u Marxovu komunizmu, ili kao volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga u Nietzschea, ili kao religiozna egzistencija singularnosti slobode u Kierkegaarda, ili kao povijesno mišljenje bitka u Heideggera, ili kao gramatičko-logički obrat metafizike u Wittgensteina, ili kao naposljetku ontologija postajanja i mišljenje kao događaj digitalnoga konstruktivizma u Deleuzea. Svi ovi pokušaji razgradnje i rastemeljenja Hegela i njegove apsolutne znanosti duha samo drukčije odgovaraju na pitanje o izvoru potrebe za filozofijom. Ova potreba nije tek „duhovna“, pa bi sve druge, tzv. duševne i tjelesne potrebe valjda bile ispod nje u smislu ontologijskoga ranga i psiho-somatske ili psiho-estetske konfiguracije. Ne, potreba za filozofijom pripada nužnosti i slobodi ljudske egzistencije kao pitanje osmišljavanja njezine kontingentne „biti“. Budimo jasni. Ni esencijalizam niti anti-esencijalizam kao dva lika povijesnoga kretanja metafizike do svoje sinteze u apsolutnoj znanosti kao uvjetu mogućnosti nastanka tehnosfere nisu ovdje zauvijek fiksne pozicije mišljenja u spoznajno-teorijskome smislu. Platon i Nietzsche nisu, dakle, apsolutno suprotstavljeni likovi mišljenja u formi filozofije, već nemogući srodnici u razlici koji nužno postaju momenti u razvitku Ideje, ali ne u hegelovskome smislu, već u onome koje označava vladavinu jezika-slike-broja kao trijade jednog posve drukčijeg povijesnoga ‘apsoluta’ od onoga kojeg Hegel razvija od početka do kraja svoje spekulativne dijalektike. Umjesto ili-ili logike suprotnosti i proturječja, susrećemo se danas u doba tehnosfere s logikom i-i, što znači da i metafizika i kibernetika, ono duhovno i ono tehnološko, više nisu ponorom razdvojeni entiteti, već su uklopljeni u posve drukčiji poredak značenja tzv. transklasične logike kojom upravlja načelo tertium datur. Ali, ako smo rekli da je s Hegelom filozofija od težnje spram mudrosti postala realizirano apsolutno znanje, sinteza bitka i mišljenja, onda je kraj filozofije u tome što mišljenje kao logika znanstvene povijesti više nema svoj intencionalni predmet, dakle bitak u njegovoj bićevitosti, već se nastavak povijesnoga zbivanja mora događati tako što apsolut sam proizvodi svoj sustav i okolinu. Konzekvencija Hegelova apsolutnoga duha u liku apsolutne znanosti u filozofijskome liku apsolutne Ideje uistinu jest nastanak tehnosfere iz kibernetike. Pa, ipak, tehnosfera nije kraj metafizike u Ideji, već imanentna transcendencija u pragmatici tehnoznanstvenoga znanja s onu stranu razlike uma i zbilje, živoga i neživoga, prirodnoga i umjetnoga. Potreba za filozofijom u doba tehnosfere, međutim, ne proizlazi više iz razdvajanja svjetova transcendencije i imanencije, ni iz kakve razlike ili dualizma bitka i bića, duha, duše i tijela u smislu kartezijanstva ili kantovstva ili moderne njihove verzije u Husserlovoj fenomenologiji i Freud-Lacanovoj psihoanalizi. Već je u teoriji filma Gilles Deleuze pokazao kako je njegova tajna u metafilmskoj singularnosti informatike, pa svaki razvitak slike kao događaja, kako to ja tvrdim u knjizi O filozofiji filma – Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2023. stvara suvišnim kako čovjeka kao tzv. subjekta pogleda, tako i objekte filmskoga insceniranja, jer tehnosfera konstruira umjetnu stvarnost života kao kinematički događaj beskonačne brzine vizualizacije događaja. Potreba za filozofijom po prvi puta u njezinoj povijesti, usuprot Hegela i metafizike Zapada, ne proizlazi iz težnje za sintezom bitka i mišljenja, duha i tijela, mogućnosti-zbilje-nužnosti, za prevladavanjem razdora i bezdana između svjetova ideje i svjetova prakse. Umjesto toga, „nova“ potreba za filozofijom nastaje iz pseudo-sinteze života i umjetne stvarnosti koja djeluje prema načelu kontingentnoga događaja autopoietičkoga stvaralaštva. Kad ChatGPT u tendenciji može „misliti“ i „pisati“, „misliti“ i „slikati“, „misliti“ i ‘algoritamski računati’, onda je to samo korak do nastanka samosvjesnoga stroja mišljenja koji nema više nikakav o-i-za-sebe apsolutni duh koji ga pokreće i podaruje mu volju za moć, odnosno potrebu za vladanjem nad Drugime, već se bit tehnosfere pojavljuje kao novo kibernetičko mišljenje s četvorstvom informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije umjesto metafizičke „mehaničke organologije“ bitka-Boga-svijeta-čovjeka. Priroda je za Grke predplatoničkoga razdoblja onaj moćni i silni physis, sinonim za bitak uopće, a za novi vijek priroda u tendenciji postaje kao što je to kazao Hegel u Fenomenologiji duha rezultat prirodno-tehničkih znanosti. Otuda možemo vidjeti kako i zašto bitak bića više nije ništa prirodno i Bogom dano, već konstruirano činom misaone refleksije i njoj primjerene tehnike i tehnologije. Uistinu, „duh fenomenologije“ u Hegelovu mišljenju svjetske povijesti jest tehnologija a ne teologija kako to tvrdi Sutlić u svojim Predavanjima o Hegelu, koju iz metodičkih razloga čistoće njegova mišljenja u transeutnome smislu valja neutralizirati i suspendirati. Bog ne misli i ne konstruira sustav znanosti logike, već to čini ono mišljenje koje na kraju metafizike nadilazi i duh i prirodu i u formi supstancije-subjekta postaje apsolutna znanost koja misli samu sebe. Ova sinteza na kraju povijesti postaje kao pseudo-sinteza fundamentalna potreba za filozofijom ali ne kao mitopoetskom iluzijom ili jezično-analitičkim zagonetanjem zagonetki faktičnosti i mistike života, ne kao povratak Heideggeru ili Wittgensteinu, već kao preuzimanje u zalog ono što je upravo najveći filozof ikad, G.W.F. Hegel ostavio budućnosti kao aporiju. Kako uopće misliti ovo što se događa, a nije ni bitak ni bitost bića, ako više nema „prirodne“ potrebe za filozofijom kao sustavom apsolutnoga duha, već je svaka izgradnja novoga sustava u filozofiji, kao što je to ironično i točno kazao Adorno, sustav ludila ili ludilo kao sustav? Nama nije „suđeno“ biti ni mudracima niti genijalnim znanstvenicima u potrazi za objektom X. Mi ne bježimo u monaške špilje i samostane, niti u pustinjačke nomadske izbe, a nekmoli da se sklanjamo pod skute carskih tirana da bismo hinili mandarinsku mudrost svijeta. Mi, koji otvaramo mogućnost nove potrebe za filozofijom nismo niti na tržnici ili trgu i ne prosvjećujemo tzv. politički narod ogrezao u neotklonjivu doksu svojeg vremena. Mi nismo ovi „mi“, a nismo ni „oni“ iz muzeja i mauzoleja odavno mrtve metafizike koji se i nadalje bave „filozofijom“ kao disciplinom mišljenja, misleći valjda da će nešto novo naučiti iz starih i odavno mrtvih zbirki tekstova ako ih samo što je moguće više znaju napamet da bi ih pravilno protumačili, pa sebe nazivaju „istraživačima“ filozofije kao povijesti metafizike s težnjom da postanu vrhovni hafizi u okrilju sveučilišta i instituta. Mi, koji možda još nešto mislimo, nismo drugo negoli filozofi koji umjesto mudrosti i apsolutnoga znanja, umjesto euro-budhizma i tehno-enicklopedije, polaze od aksioma da je filozofija u doba tehnosfere ono „treće“, između iskona i kraja povijesti, kao što je to i sama bit tehnosfere u autopoiesisu. To treće jest „potreba za filozofijom“ kao opravdanjem autentičnoga života mišljenja izvan bilo čega utilitarnoga i pragmatičnoga. Misliti znači imati mogućnost otvorenosti drukčije budućnosti od ove koja je samozadana tehnosferom. Misliti znači biti otvoren za ono nenadano i nedokučivo što dolazi iz nadolazeće budućnosti, kako to kazuje prvi filozof Heraklit u jednom svojem fragmentu.

December 20, 2024
Onkraj kaosa ili o spasonosnome

Onkraj kaosa ili o spasonosnome

Spasonosno nije negacija „katastrofičnoga“. Naprotiv, riječ je o samopotvrđivanju onoga što možemo nazrijeti u ontičkim fenomenima iščekivanja ishoda s težnjom mišljenja da nadvlada ono strahotno i čudovišno. Nije li simptomatično da Deleuze i Guattari na početku zaključka spisa Što je filozofija? kažu: „Zahtijevamo samo malo reda da se zaštitimo od kaosa.“ Što možemo poduzeti protiv onog „katastrofičnog“ osim djelovati svagda tako da se spriječi neželjeni ishod. Moguće je nadati se da će sve naposljetku ispasti dobro, da svijet neće propasti u bezdan. Doista, zahtijevati barem „samo malo reda“ protiv sveprodiruće moći kaosa, koji očito više nema ništa s onim iskonskim kaosom kakav su u vidu imali Grci, čini se razumnom strategijom otpora. Međutim, kaos s kojim se mi suvremeni nastojimo nositi ima značajke „kaosmosa“ ili pak „stvaralačkog kaosa“. Kako god bilo, riječ je o nečemu što sjedinjuje pojam entropije iz drugog zakona termodinamike i determinističkog kaosa koji tvrdi da se stvari zbivaju simultano tako što zamah krila leptira na Havajima dovodi do erupcije gejzira na Islandu. Isprepletenost odnosa fuzije prirode i tehnologije u antropocenu dosegao je vrhunac u razaralačkom događaju Drugoga svjetskog rata i američkog bombardiranja Hirošime i Nagasakija atomskim bombama. Tada je prijetnja još imala obrise fuzije fizike i biologije, dviju temeljnih znanosti modernoga doba. U 21. stoljeću se između „prirode“ i „života“ ubacuje čista tehnologija. Ona više ne „oponaša“ bitak, niti ga „predstavlja“ u njegovu načinu pojavljivanja. Umjesto toga tehnosfera konstruira događaje kao virtualnu aktualizaciju sklopova u kojima se ono živo povezuje s neživim, ono ljudsko s neljudskim. Kaos više nema ništa s iskonskim stanjem bezobličnosti materije iz koje nastaju anorganska i organska priroda. Sada je na djelu „drugi“ kaos, koji u sebi ima mogućnost preobrazbe iz događaja kontingencije u stanja entropije. Novije znanstvene teorije kaosa u matematici i fizici usmjerene su opisivanju nelinearnih dinamičkih sustava, što znači da se događaji pojavljuju na prividno nepredvidljiv način. Te su teorije interdisciplinarnoga karaktera u nastojanju da objasne kontingentnu narav kozmičko-zemaljskih fenomena pomoću čitavog niza pojmova nastalih u okviru kibernetike poput povratne sprege-petlje (feedback-loop), ponavljanja, fraktalnosti i auto-poietičkoga djelovanja. Svjetovi nastaju i nestaju, sve se miješa i uzajamno križa, kako kaže Fernando Pessoa u jednom fragmentu svoje „kaotične“ Knjige nemira. Pogledajmo načas temeljne pojmove u diskursu o „katastrofičnim vremenima“ kako ih navodi već spominjana Isabelle Stengers. To su redom: GMO-događaj, prijetnja regresije, geo-inženjerstvo, globalno zagrijavanje, kapitalizam, zajednički uzroci, i na koncu – gotovo za ne povjerovati – glupost. Ako je sve prethodno neupitno, iako bi se možda moglo dodati globalnu prijetnju terorizma, nije baš posve jasno kako to glupost može biti uvedena u diskurs kritike antropocena. Što ovdje znači taj „zdravorazumski“ izraz? Zacijelo ne manjak potencijala IQ-a pojedinaca. Isto tako glupost ne može biti tek negacija razuma i uma. Iako bismo mogli kazati da je i Krleža govorio o tome kako je „ljudska glupost kozmičkih razmjera“, to je tek relativno uspjela književna metafora. Naravno, radi se o nečemu drugom. I u tekstovima Bernarda Stieglera o gramatiziranju svijesti i o odgovoru na zahtjeve tzv. „društva znanja“ upravo se taj izraz rabi za oznaku glavnog problema ravnodušnosti spram vlastita uvježbavanja imaginacije. Razlog je očekivan. Naime, umjetna inteligencija odnosno tehnosfera sve radi sama, od pronalaženja skrivenih mjesta na Zemlji i enciklopediziranja znanja kao sažetka za uporabu u svakodnevnom ophođenju (know-how) do toga da „smart-aplikacije“ preuzimaju proces učenja isporučujući korisnicima gotove informacije. Stoga „glupost“ nastaje kao popratna posljedica želje za užitkom i rasterećenjem od briga svakodnevice. Ljudsko znanje više nije moć, već je moć samo ono znanje koje posjeduju strojevi mišljenja. Odnos između ljudskoga i neljudskoga stoga postaje posredovan onom vrstom znanja koja se danas pojavljuje čistom moći tehno-znanstvenoga pristupa konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life). Kad takvo znanje proizvodi pragmatične učinke u zbilji ono postaje nova moć upravljanja svijetom. Kriterij primjenjivosti znanja u poboljšanju životnih uvjeta potire u drugi plan sve druge parametre vrijednosti znanosti za razumijevanje složenosti ljudske egzistencije. Utoliko je „zaglupljenje“ čovjeka nužni ishod toga da se odgovornost s pojedinca preusmjerava na elitu stručnjaka za određeno područje. Isabelle Stengers nadalje smatra da je tu na djelu proces „uzurpacije Zemlje“ (intrusion of Gaia). U toj aktivnosti otimanja, nasilnog zaposjedanja i uništavanja njezinih izvora dolazi do svjesnog povlačenja i zadržavanja potrebe da se ne djeluje, jer to ionako radi netko drugi umjesto nas. Kad se ta ravnodušnost spram preuzimanja odgovornosti spoji sa željom za neznanjem može se govoriti o „gluposti“. (Isabelle Stengers, Au temps des catastrophes. Résister à la barbarie qui vient, 118-119.) Umrtvljenje mišljenja koje želi kritički otvoriti prostor za raspravu uzrokuje masovno „zaglupljivanje“ poželjnom djelatnošću. Jer u tom se procesu više ne može znati što je istina, a što laž. U svakom slučaju, mnogi bi se gotovo mogli složiti s duhovitom opaskom Alaina Badioua da je danas umjesto religije ekologija postala „opijumom za narod“. Razlog je u tome što umjesto odlučne političke akcije obrata neoliberalnog kapitalizma posvuda imamo samo kontra-kulturalne pokrete poput „No logo“, naime zahtjeve za kavom bez kofeina, mantre o veganizmu i nutricionizmu. Riječ je tu o pukim patetičnim gestama, koje ovaj svijet u njegovu estetiziranom nihilizmu samo čine još moćnijim i prilagodljivijim na promjene. Nije stoga neočekivano da su pokušaji stvaranja različitih ekologijskih političkih alternativa postojećem neoliberalnom oligarhijski usmjerenom kapitalizmu uglavnom nastavak prosvjetiteljstva drugim sredstvima. Bez ikakvih teškoća ubrzo se takve alternative pojavljuju kao nove „politike održivoga razvitka“ a da pritom vladajući sustav ideja o tzv. zaštiti okoliša nije uopće doveden u pitanje. Da bi se dogodio radikalan obrat u mišljenju o Zemlji koja spaja ono praiskonsko i suvremeno kroz procese „prosvjetljenja“ čovjeka kao kibernetički shvaćena bića, potrebno je istodobno preusmjeriti kritiku globalnoga društva razmetljive potrošnje u nastojanje da se bit tehno-znanstvenoga osvajanja Zemlje oslobodi od težnje za bezuvjetnom vladavinom u formi kontrole nad nesvodljivim područjem ljudskoga. Govoriti stoga o „zaglupljivanju“ u doba kada nastaje zbiljska mogućnost u povijesti da tehno-znanosti ovladaju svim aspektima života mora se činiti doista paradoksalnim. No, nemoguće je zanijekati da se u svekolikom „javnom prostoru“ iskazivanja stavova pojavljuju i glasovi onih koji tvrde kako je Zemlja ravna ploča, a cijepljenje protiv COVIDA-19 tek izlika trans-nacionalnih korporacija da u sprezi s državom uvedu nove oblike kontrole i podjarmljivanja slobode pojedinca, da se ne govori pak o drugim fenomenima masovne paranoje. Ipak, problem je u nečemu drugom. Kapitalizam današnjice, koji se još k tome naziva kognitivnim, dakle „umnim“, takvim koji se zasniva na spoznaji, za pretpostavku ima razvitak tehno-znanosti u „društvima kontrole“. (Yann Moullier-Boutang, Cognitive Capitalism, Cambridge 2012, 56 i d.: „Da bi primjereno definirali treći tip kapitalizma koji je u procesu formiranja, moramo spojiti troje: vrstu akumulacije, način proizvodnje i specifičnosti iskorištavanja živog rada. Akumulaciju razumijemo kao ulaganje koja društvo stvara i putem svojih javnih vlasti i putem ponašanja privatnih agenata, bilo u poduzećima bilo u kućanstvima. Akumulacija se stoga ne može svoditi na ,bruto fiksni kapital‘ ekonomista. […] Pod kognitivnim kapitalizmom dakle podrazumijevamo način akumulacije u kojem se objekt akumulacije sastoji uglavnom od znanja, koje postaje osnovnim izvorom vrijednosti, kao i temeljnog položaja u procesu vrednovanja. […] Način proizvodnje kognitivnog kapitalizma, ako želimo dati opis koji je konkretan, ali dovoljno općenit da pokrije druge različite situacije (proizvodnja materijalnih dobara, usluge, znakovi i simboli), temelji se na kooperativnom radu ljudskog mozga spojenog u mreže putem računala.“) To znači da ulaganje u sofisticirane grane novih tehnologija i načina uporabe na tržištu mora zadovoljiti interese vladavine bio-političke elite. Bilo bi pogrešno tvrditi da se novo shvaćanje znanosti i znanja otuda izvodi iz neke misteriozne moći kognitivnoga kapitalizma. Naprotiv, eksponencijalni rast tehno-znanstvenoga osvajanja svijeta proizlazi iz nečega što je ujedno izvanjska i unutarnja granica kapitalizma kao takvog. Riječ je o tehnologičkoj biti suvremenih znanosti koje više ne reflektiraju o „biti“ prirode. Umjesto toga, one laboratorijski konstruiraju sklop „umjetne prirode“ u procesima nastanka hibridnih bića. (Martin Carrier, „Knowledge is Power“, or How to Capture the Relationship between Science and Technoscience“, u: Alfred Nordmann, Hans Radder i Gregor Schiemann (ed.), Science Transformed? Debating Claims of an epochal Break, Pittsburg 2011, 51-52. ) „Najvažnija preusmjeravanja sadašnje znanosti ne zbivaju se na metodologijskoj već na ontologijskoj razini. To se odnosi na ‘tehno-znanstveni obrat’ s obzirom na objekte znanstvenog istraživanja. Mnogi objekti znanstvenog proučavanja nisu više dijelom nedodirljive prirode; oni su proizvedeni umjetno. Tehno-znanstveni obrat na ontologijskoj razini znači da većina eniteta i procesa koji pripadaju znanstvenom istraživanju nisu pronađeni ili otkriveni, već su naprotiv stvoreni. Laserski procesi, klorofluorougljici (CFCs), ugljične nanocijevi ili slojeviti sustavi feromagnetskih tvari i krom u magnetskome polju (u kojem se stvara golema magnetna rezistencija) teško da bi mogli nastati iz prirode. Proizveli su ih ljudi i to svjesno, ali ih se tumači kao objekte stvorene slučajem prirode.“) Zato nova logokracija počiva na moći ekspertnog znanja, a ne na iluziji o univerzalnosti javnog intelektualca kakav je bio karakterističan u doba modernosti, s paradigmatskim figurama Jean-Paula Sartrea ili pak Raymonda Arona. Stoga novi mandarini neoliberalnog kapitalizma nisu epistemolozi, već epidemiolozi. U jazu između uspona „smart-kapitalizma“ i njegove tamne sjene, naime masovnog „zaglupljivanja“ neprestanim bijegom u neodgovornost spram odlučivanja o javnim pitanjima u globalnom umreženom društvu, kao što je to bjelodano u borbi organizacija civilnoga društva protiv bezobzirnog korporativnog privatiziranja „prirode“ i „društva“ – o čemu svjedoče ne samo prosvjedi aktivistapokreta Greenpeace nego i zahtjevi za smanjenjem ispuštanja stakleničkih plinova u atmosferu na razini neuspjela globalnog dogovora SAD-a, Kine i vodećih industrijskih država svijeta – svijet se sve više pokazuje kao moguća realizacija zone iz apsolutnog distopijskog filma Stalker Andreja Tarkovskog. Nije li čudovišno da je upravo ono što iz tog filma fascinantno „zrači“, naime zlokobno protjecanje prljavih voda kroz kanal, tjeskobno disanje zemlje i zapušteni crni pas, pravo zrcalo antropocena na kraju iscrpljenih mogućnosti modernog „napretka“ i „razvitka“? Ako smo barem dijelom postali iznova svjesni koliko smo „prizemljeni“ u svojem uzvišenom poslanstvu da budemo kao vrsta/rod dostojni onoga što je veliki renesansni mislilac Marsilio Ficino nazvao copula mundi, pri čemu je naglasak na duhovnoj svezi s Bogom, onda je uistinu paradoksalno da svaki oblik „spasa“ proizlazi iz odnosa s „katastrofičnim“. Znao je to dobro Heidegger kad se utjecao Hölderlinu i njegovu stihu iz himne Patmos koji kazuje da ondje gdje raste opasnost prebiva i ono spasonosno. No ako spasonosno znači puko održanje čovjeka u ovim post-historijskim „mračnim vremenima“, bez ikakva dubljeg obrata – duhovnog, spoznajnog, etičkog i političkog – onda je sve unaprijed uzalud. Doduše, riječ „obrat“ nužno ima teologijski prizvuk onoga što pripada teodiceji, odnosno Božjoj providnosti i ljudskom iskupljenju. Ipak, mnogo prije te redukcije spasonosnog na Božji čin milosti, koji čovjek treba zaslužiti svojim preobratom (metanoia), za što je najbolji primjer nauk sv. Pavla i njegov osobni „slučaj“, postoji iskonski obrat samog bitka i vremena. O njemu Severino u Biti nihilizma kaže sljedeće: Iako je pravo značenje spasa spas istine – tj. dovršenja ovoga razotkrivanja bitka koje je usmjereno vječnom pojavljivanju istine bitka – svako drugo značenje spasa može se prihvatiti jedino ako je povezano s tim izvornim značenjem. Ako je to istina, onda proglašenje spasa (kerygma) može spasiti u ovom iskonskom smislu, što je također istina teologije, osobito danas, kad se shvaća da su nestali uvjeti da se kerygma čuje. Ali teologija je također u ovlasti metafizičkog nihilizma; njezina optužba da je takav glas nemoguć u naše vrijeme utemeljena je u istome vladajućem mišljenju – tj. ništavilu bića – koje sámo priječi istinsko slušanje. Jedini zov u povijesti Zapada bio je metafizički zov, u kojemu je sve prolazilo samoćom Zemlje i u kojemu, prema tome, nije bilo nadolazećega i kerygme da nam donese spas. (Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, Verso, London-New York, 2016., 246.) Zašto sve dosadašnje „revolucije“, od one nastanka novoga vijeka do ove posljednje u tehno-znanostima, s nastankom umjetne inteligencije i mogućnošću bio-genetskog stvaranja „života“, ne samo da nisu ono spasonosno nego su možda čak nastavak onog „katastrofičnog“ drugim sredstvima? Odgovor koji slijedi još je manje očekivan, naime zato jer sve one teže spašavanju „čovjeka“, a ne bitka i vremena u otvorenosti i samoći Zemlje. Čovjeka više ne treba spašavati, čak ni od njega samoga. Njegova „suvišnost“ u biološkom ustroju egzistencije ionako se nadomješta različitim tehnikama poboljšanja njegove tjelesne strukture, u rasponu od pred-natalne selekcije do genske terapije. Naposljetku, posve je jasno da produljenje biološke granice ljudskog života, jer neporecivo je da sve duže živimo zbog boljih uvjeta preživljavanja i zaslugom medicine, nije pitanje i smisla života, osobito ako on vene i sahne do posvemašnje agonije tijela. Očuvati vrstu/rod koju nazivamo „čovjekom“ znači ponajprije očuvati cjelinu bitka, polazeći od onog što bijaše prvo i početno, kako za Parmenida i grčku metafiziku tako i za istočnjačku mudrost. Očuvati znači spasiti, ali ne u smislu čuda Božje ili ljudske intervencije, kao u spektakularnim pseudo-mesijanskim filmovima 21. stoljeća, koje Hollywood proizvodi po šabloni popularne apokaliptike i iskupljenja. Ono što se istinski „čuva“, pod uvjetom da se želi uopće čuti zov onoga što Severino u dosluhu s Parmenidom naziva kerygmom, jest postojanost u novom načinu mišljenja. Nedostaje nam postojanosti u promjeni, jer suvremeni svijet u cjelini predstavlja otvoreni prostor-vrijeme ubrzanih promjena. Prema matrici tehno-znanstvenoga mišljenja svaka promjena mora biti ujedno i preokret u shvaćanju razloga koji dovode do takvih prekretnih događaja. U ekstazi čistoga bivanja/postajanja očuvati mogućnost postojanosti „čovjeka“ više nije izvjesno ako se osmišljavanje egzistencije ne vodi polazeći od čuvanja iskonske predaje o smislu bitka uopće. Očuvati tradiciju znači biti istinski suvremen. Međutim, sve to nije još pravi lijek od opasnosti koja se najavljuje s onih pet ranije spomenutih pojmova/kategorija mišljenja koje navodi Heidegger u spisu Osmišljavanje, koji tako reći postavljaju dijagnozu današnjeg stanja odnosno vladajućega povijesnog procesa, i kojem se na njegovu razornom putu gotovo ništa ne može suprotstaviti. Je li onda pokušaj mišljenja obrata za koji nikad nije kasno samo još jedna mito-poetska bajka, koja umjesto religiozne nade i iskupljenja nudi mišljenje koje je lišeno eshatologije i teleologije, a ipak još uvijek govori o spasonosnom. Treba jasno i odlučno reći da ono što je nastalo u iskonu Grka s iskustvom pra-Zemlje ne može postati „moć“ mišljenja u suvremenosti, već iz tog razloga što je naš današnji problem u tome da tehnosfera nadilazi sve „prirodno“ i „tehničko“, a time i sve „zemaljsko“ kao takvo. Za razliku od antropocena, u doba tehnosfere čovjek prelazi granice vlastite subjektivnosti i moći utjelovljene u vladavini nad prirodom. Kapitalizam je, kako samo vidjeli, savršeni model „napretka“ i „razvitka“ čovjeka kao metafizičkog subjekta upravo zato jer polazi od ničega i završava u ničemu. Kad se ono „zemaljsko“ više ne može spasiti drukčije do prepuštanjem Zemlji da samostvaralački stvara i razara, tad ono što još jedino ostaje nije povratak iskonu i ideji vječnosti, koju, mora se priznati, upravo Severino tako lucidno promišlja. Što preostaje nije više ništa spasonosno. Jer pitanje o „smislu života“ sad smjera na izlazak iz metafizičkoga začaranog kruga. Pitanje je kako iznaći mogućnost da se Zemlji vrati ono što je tijekom povijesti tako velikodušno prepušteno totalnoj mobilizaciji apsolutne moći kapitala, čija bit je u tome da, kao i „umjetni život“, nema svoju „bit“, ili pak da je ona naprosto ništa. Sve su „revolucije“ dovršene, sva su „mesijanstva“ propala. Ali apokaliptička navještenja i katastrofičnost kao da su tamna sjena i „revolucija“ i „mesijanstva“. Ovaj život „ovdje“ i „sada“ u svojoj radosnoj i moćnoj jednokratnosti jedino je što još vrijedi živjeti, čak i kad je u svojim krajnjim svrhama ništavan, čak i kad se opire svođenju na „racionalnost“ i „održivost“. U svim preobrazbama i oblicima, njegovo je savršenstvo u tome da glasom postojanosti na ovoj jedinoj Zemlji čuva svoje baštinike od propasti u bezdanu sveprodirućeg nihilizma. (Zaključno poglavlje iz knjige Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska. Zagreb, 2021. Priredio: Damir Barbarić)

December 19, 2024
Kronika mitopoetske mahnitosti

Kronika mitopoetske mahnitosti

Drugi jezik ili ples nad bezdanom Posljednjih 36 godina Hölderlinova života, koje je proveo u stolarskom Zimmerovom tornju u Tübingenu u navodno neizlječivom ludilu i uglavnom izoliran od izvanjskoga svijeta, nije izgubilo, čini se, gotovo ništa od misterija i svojevrsne fascinacije ni za današnje istraživače njegova „slučaja“. Ludilo je „ludilo“, ali sveta su ludila filozofa i pjesnika nešto uistinu onkraj svega što pogađa tzv. obične ljude s njihovim običnim životima pripadnim tijeku ove struje vremena koja otječe u nepoznato bez velikih i dramatskih obrata. U slučaju „jurodivih“ ili onih koje je pomilovala ruka neumitne sudbine i poslanstva božanske milosti razotkrića nečega što sam Hőlderlin u njegovu prijevodu Sofoklova Ajanta iskazuje ovako: „Njegova je kuća božansko ludilo“ ꟷ svagda se susrećemo s neizbježnim pitanjem: kazuje li se kroz jezika ludila nešto više od biti samoga jezika kao kazivanja ili kaže (Sage) smisla bitka? Ako je odgovor potvrdan, onda je razlika u pjesničkome oblikovanju svijeta iz same biti onog neiskazivoga uvjet mogućnosti razumijevanja same iznimnosti Hölderlinove poezije koja je zahvaljujući ponajprije Heideggeru u 20. stoljeću, a potom i Gadameru, Benjaminu, te nesumnjivo i Agambenu, postala nezaobilaznim ishodištem suvremene filozofije. (v. o tome, Žarko Paić, „Sveti udes ljepote: o biti pjesništva“, Forum, br. 7-9/2022., str. 797-829.) Ako je, pak, obratno slučaj, onda smo u problemu jer je očito da izvan „običnoga“ jezika onda nema ništa osim fantazija i mistifikacije, a poezija nije nikad bila samo to već je u njezinome uzvišenome govoru od arhajskih vremena do danas ostalo i ono predmetno, stvarno, faktično bez čega nema ni bijega izvan ovoga svijeta. Ludilo pjesnika i filozofa poprima otuda metafizičku dimenziju moderne tragedije bitka, jer je ta sudbina zadesila i Hőlderlina i Nietzschea, i onog tko je zanosno svetkovao povratak iskonskoj ljepoti grčke religije i njihovu savezu s bogovima i onog tko je kroz Zarathustru najavio dolazak nihilizma suvremenosti iskazom ꟷ Bog je mrtav. Ne možemo i ne smijemo nikad olako uzeti njihove živote kao ono izvanjsko za njiihovu poetsko-filozofijsku tragediju kazivanja onkraj granica novovjekovne racionalne teodiceje. Oni su kontingentna nužnost suočenja mišljenja-pjevanja s ludilom samoga svijeta u njegovoj ispražnjenosti od smisla i ljepljenju za fatalnu običnost, banalnost i trivijalnost života. Njihov ples nad bezdanom pripada najvećim dosezima gibanja duše kroz eter i magle svekolika traganja za onim spasonosnim uopće. Kad se, dakle, filozof poput Agambena upušta u analizu zagonetna života Friedricha Hölderlina, zaista nije nimalo neočekivano ​​da će podastrijeti nešto izvan standarda publikacija o pjesniku svih pjesnika kakve su učestale u posljednje vrijeme. Knjiga objavljena na talijanskome 2021. godine nije stoga filologijskoga karaktera, a ni povijesno-kritička biografija. No, ova knjiga nije ni posve strogo filozofijsko istraživanje, već sklop od raznih žanrova kao kolaž, nadahnut eksplicitno Benjaminovim razlikovanjem povijesti i kronike, ali također, ili se tako čini, njegovim projektom Arkade. Poput Benjamina, Agamben suprotstavlja filozofijska promišljanja mnoštvu naizgled rubnih, ali uvijek nadasve sugestivnih fragmenata teksta, zajedno s povijesnim portretima i drugim ilustracijama. Knjiga se sastoji od „Prologa“, „Kronika, 1806-1843“ i „Epiloga“, potom kataloga knjiga iz Hölderlinove kuće u Nürtingenu te Bibliografije. Ono što Agamben u ovoj knjizi uvodi kao konceptualni hologram jest izraz koji rabi sam Hölderlin u njegovoj posljednjoj napisanoj pjesmi ꟷ wohned Leben. Prevodi taj izraz na talijanski kao vita abitante. Pjesma u izvorniku glasi: „Wenn in die Ferne geht der Menschen wohnend Leben…“. U prijevodu Zvonimira Mrkonjića (v. Friedrich Hölderlin, Ausgewählte Gedichte/Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 106-107) pjesma ima naziv „Die Aussicht“/“Pogled“, a ti navedeni stihovi na njemačkome glase u njegovu prijevodu ovako: „Kad se u daljini život ljudi kući..“. U Agambenoj filologijskoj analizi (v. „Epilog“, str. 295) spominje se blizina između wohnen (stanovati, obitavati, kućiti) i Wahn (obmana, privid). No, njemačka riječ Gewohnheit etimologijski je povezana s užitkom i igrom, te s obmanom, prividom i ludilom (Wahnsinn). Samo jedna digresija na ovome mjestu. Pokazao sam već u svojoj knjizi Antonin Artaud: Sunce i mahnitost (Litteris, Zagreb, 2023.) kad je riječ o pojmu subjektila u Artauda kroz Derridinu istančanu analizu na temelju Heideggera o Wahn-Sinnu i Ohne-Sinnu, ludilu i besmislu, kako je u biti samoga jezika nakon latinske redukcije grčke izvorne otvorenosti smisla na značenje vođeno umom kao racionalnim označiteljem jezika da je sa stajališta metafizike svako ludilo ispad iz sustava, subverzija, prevrat, atonalnost i asimetrija, ono čudovišno neodređeno što je nemoguće razumjeti izravno i neposredno, već samo zaobilazno zbog apsolutne vladavine logosa i logocentrizma tijekom povijesti zapadnjačke civilizacije. Ludilo je, dakle, ne samo zagonetka, već i ono neiskazivo, čisti događaj Unheimlichkeita. Zahtijevajući od aktivne čitateljeve mašte da razradi skrivene veze među svojim elementima, ova neortodoksna struktura Agambenove nove knjige zapravo oponaša visoko raspršenu neuhvatljivost samog Hölderlinova života. Slijedeći Benjamina, Agamben tvrdi da se povjesničar oslanja na provjerljive izvore, dok kroničar “ništa ne izmišlja, niti treba provjeravati autentičnost svojih izvora”; nego je njihov “jedini dokument izgovorena riječ ꟷ njihov vlastiti glas, kao i glasovi iz kojih su slučajno čuli oustolovinu, bila ona sretna ili tužna, koju potom prepričavaju” (str. 10). Kao kronika, Agambenovo djelo nema stoga za svoj cilj objektivnu rekonstrukciju Hölderlinova osobnog života u njegovom povijesnome kontekstu. Umjesto toga, on nastoji proniknuti u “životni smisao istine”, koji se “ne može isključivo definirati ili iscrpiti riječima ꟷ nego, do određene mjere, mora ostati skriven” (str. 11). Kronika ostaje posebno zanimljiva književna forma i uvijek je volimo čitati kad je posrijedi životopis i život genija ili lude, jer nas zanima kad je i u kojim okolnostima došlo do preokreta u duhovnome i stvarnome životu osobe. Zagonetni hod istine tajna je “točka nestajanja u kojoj se višestruki događaji i epizode” biografske i književne građe spajaju na takav način da se “istina postojanja pokazuje nesvodivom na nespremnosti i stvari kroz koje se predstavlja našem uvidu” (str. 12). Stoga Agamben elegantno zaobilazi potrebu tradicionalne znanosti da dešifrira neuhvatljive samo-artikulacije kasnog Hölderlina i spekulativne izvještaje njegovih suvremenika kao objekte provjerljivoga znanja. Umjesto toga, Agamben, aludirajući na neke retke Giacoma Leopardija, želi sačuvati život u “njegovoj bespomoćnoj, ali neokušanoj spoznatljivosti” (str. 13). Dugi tekst „Prologa“ rekapitulira neke važne teme kao što je izbezumljeni Hölderlinov povratak iz Bordeauxa u Njemačku; njegovo poetološko razlikovanje nacionalnoga i stranog koji bi po mojem sudu iziskivao cijelu studiju u usporedbi s onim istim što čini i Heidegger u svojim predavanjima i knjigama o Hölderlinu; potom slobodni prijevodi Sofokla i Pindara s prikazom što su o tome mislili Goethe i Schelling; njegova kritika Fichteove filozofije “apsolutnoga Ja”; Empedoklovi fragmenti; i njegovu teoriju tragičnoga. Te su teme dobro poznate iz prijašnjega učenja i Agamben se ovdje vraća poprilično pouzdanome korpusu znanja. Nasuprot tome, inovativno načelo skrivenoga sadržaja životne istine uvjerljivije je razaznati na sljedećih 218 stranica “Kronologije, 1806.-1843.” Ovdje Agamben u početku stavlja pored, na poleđini i tiskan kurzivom, odabrane svakodnevne povijesne činjenice i izvatke iz Goetheovih dnevnika, razgovora i pisama, koji, usprkos burnim vremenima, dokumentiraju uglavnom sretnog, samouvjerenoga pjesnika i njegov umjetnički produktivan život. Ipak, nešto valja kazati o nastanku Agambenove nove knjige o Hölderlinu. Znamo kako je talijanski mislilac ostao usamljen u svojim postavkama o Covidu 19 i razlozima protiv lockdowna, da mu se na taj stav filozof Jean-Luc Nancy ironično narugao kako mu u mail-polemici ne bi ni mogao odgovoriti na njegov antivakserski stav da suvremena medicina nije produljila Nancyjev život ugradbom „uljeza“, odnosno umjetnoga srca. Knjiga o Hölderlinovu ludilu napisana je, dakle, tijekom karantene zbog koronavirusa, u onome što je sam Agamben na tragu Carla Schmitta razradio kao proširenje izvanrednoga stanja na globalnoj razini (Ausnahmezustand). Prema Agambenu, Hölderlin je znao da bi bilo nemoguće postići «tvrdo fugiranje» bez guranja vlastitih osjetilnih i kognitivnih iskustava do krajnosti. Hölderlin je u cijelosti želio shvatiti nemoguće i postići stanje koje se može opisati kao «beskonačno ujedinjeno i živo jedinstvo», što se može usporediti s pokušajem da se jezikom dokuči ništavilo. Želio je dokučiti i shvatiti izvorno pjesničko jedinstvo – koje postoji prije nego što nastane podjela između sebe i svijeta. Uostalom, početni program njemačkoga idealizma s velikom trojicom (Hegel-Hölderlin-Schelling) pripada najznačajnijoj ideji modernoga doba u kojem se ogledaju svi kasniji lomovi i razočaranja u neozbiljeni san sinteze duha, prirode i subjektivnosti uopće. Na taj bi način pjesnik ponovio isti eksperiment koji Hölderlin opisuje u svojem dramskome djelu Empedoklova smrt: potpuno ponovno sjedinjenje s prirodom. Prema legendi, Empedoklo se bacio u vulkan Etna. Stvarati kroz jezik za Hölderlina je značilo istraživati ​​temeljne mogućnosti ljudskoga postojanja. Morao se nužno ponovno sjediniti s izvornim jedinstvom i snagom prirode. Agambenova knjiga nastoji biti zapravo kronika jedne povijesti ludila kao realizirane ideje kojim se pjeništvo pojavljuje u ovome svijetu kao „božansko ludilo“. A prikaz same kronike koji ću u nastavku ovog ogleda iznijeti ima sljedeće temeljne crte svojeg razvitka. Nakon što je Hölderlin proveo svoje studentske godine u Jeni i razdoblje kao učitelj u kući Gontard, gdje se zaljubio u obiteljsku kćer i gdje je odjednom nastupilo njegovo ludilo, boravio je kao neka vrsta izbjeglice u teškom mentalnome stanju kod stolara Zimmera u jednoj kuli u Tübingenu. Hölderlinovo mentalno zdravlje bilo je nepredvidivo. Pisao je ekscentrična pisma poznanicima, a posjetiteljima se obraćao u pretjerano pristojnome obliku. Često ih je nazivao “Vaše Kraljevsko Visočanstvo” i slično i pisao pjesme na zahtjev posjetitelja. Prema Agambenu, Hölderlin je sebe vidio u svjetlu heroja koji se s litice racionalnosti sunovratio u ludilo ꟷ tragičnu figuru koji je sebe smatrao i krivim i nevinim u isto vrijeme. Napisao je mnogo fragmenata o grčkoj književnosti u tom razdoblju. Jedna od njih nazvana je Primjedbe o Edipu, u kojima piše da je Edip predstavnik «tragičko-dijalektičke obnove sukoba između svetoga i ljudskoga». Hölderlin je to učinio, prema Agambenu, kroz “svjesnu dezartikulaciju jezika pomoću jezičnih asocijativnih prekida.” (str. 54) Još u svojem ranome djelu Stanze iz 1977. godine Agamben piše o Hölderlinu: “Ime Hölderlina – pjesnika, odnosno za kojega je poezija bila nadasve problematična i koji se često nadao da će se moći podići na razinu mēchane (mehaničkoga) starih kako bi se njegovi postupci mogli izračunati i poučavati – i dijalog koji svojim izričajem uključuje mislioca koji više ne oblikuje svoje vlastito posredovanje pod imenom „filozofija“, pozvani su ovdje da svjedoče hitnosti, za našu kulturu, ponovnog otkrivanja jedinstva naše vlastite fragmentirane riječi” (Einaudi, Torino, str. xvii) Hölderlin ovdje zauzima mjesto antifilozofije, u kojoj se događaj jezika više ne poklapa sa strukturom subjekta, već s mogućnošću “kazivanja”. To je izrecivost u kojoj fragmentacija uklanja svako zapovjedno zatvaranje jezika. U jednoj drugoj ranoj knjizi, L’uomo senza contenuto (Čovjek bez osobina) iz 1994. godine, Agamben se bavi pitanjem fragmentacije jezika kod Hölderlina, ali ovaj put daje specifičnu kategoriju: ritam. O poglavlju o izvornoj strukturi umjetničkog djela piše: „Sve je ritam, sva sudbina čovjeka jedan je nebeski ritam, kao što je i svako umjetničko djelo jedan ritam, i sve se njiše s poetizirajućih usana boga. ”. Ovu izjavu prenio nam je Hölderlin vlastitom rukom. […]. Ono što Hölderlinova rečenica kaže na prvi pogled izgleda previše nejasno i općenito da bi nas navelo da uzmemo u obzir u filozofskom ispitivanju umjetničkog djela. No, ako se želimo podrediti njegovom pravom značenju, odnosno ako želimo, da bismo ga pokvarili, učiniti prije svega problemom za nas, onda se odmah nameće pitanje: što je ritam, koju Hölderlin pripisuje umjetničkom djelu kao njegovu izvornu značajku? Kategorija ritma epohalno “drži čovjeka” kao oblik nesumjerljive udaljenosti sa svijetom, koju Agamben povezuje s anarhičnom izvornom strukturom stanovanja. Nema nikakve dvojbe. Pojam obitavanja ili stanovanja koji je Heidegger uzdigao do najviše razine ljudske egzistencije kao bitka-u-svijetu, ima svoje podrijetlo u Hölderlinovoj poetskoj kaži i paradoks je što se ovaj pojam pojavljuje u suglasju s nastankom ludila kao be-zavičajnosti čovjeka. Kronika ili ritam utonuća u ništavilo Njemački pjesnik i filozof Johann Christian Friedrich Hölderlin rođen je u Lauffen-am-Neckaru (Würtemberg) 1770. Njegov otac, pastor i školski učitelj, umro je dvije godine kasnije. Kad je imao četiri godine, majka mu se preselila u Nürtingen i preudala, ali je i njegov očuh umro ubrzo nakon vjenčanja. Osim ovih gubitaka, njegovo djetinjstvo obilježeno je mnogim drugim smrtima, uključujući baku i djeda, četvero braće i sestara te jednu tetku. Njegova je majka željela da postane pastor poput svog oca, ali služba mu se nikada nije svidjela i samo je protiv svoje volje pristao ući u sjemenište. Godine 1788. stigao je u sjemenište u Tubingenu na studij teologije, gdje se sprijateljio s G.W.F. Hegelom. Uživao je u studiju filozofije i poezije, ali mu je teologija odredila daljnji život. Konzistorij u Stuttgartu 1793. primio ga je u evanđeosku službu. No, odbio preuzeti pastoralni položaj unatoč želje svoje majke. Budući da nije htjela predati njegovo nasljedstvo, postao je učitelj sinu Schillerove prijateljice, Charlotte von Kalb. Godine 1795., nakon što je dobio izvanbračno dijete od Charlotteine ​​družice, otišao je sa svojim učenikom u Jenu, ali je za nekoliko tjedana dao otkaz. Velikodušna stipendija Frau von Kalb omogućila mu je nastavak studija filozofije na Sveučilištu u Jeni, gdje je upoznao Goethea i Herdera i pohađao poznati tečaj predavanja filozofa J.G. Fichtea. U to je vrijeme preveo Ovidijevu epizodu Phaethona za Schillerov časopis i radio na ranoj verziji svoga romana Hyperion, priče o mladom grčkom idealistu zatečenom u pobuni njegove zemlje protiv Turaka. Do kraja 1795. Hölderlin je dobio još jedno mjesto učitelja, ovaj put u Frankfurtu na Majni, u kući trgovca po imenu Gontard. Susette Gontard, trgovčeva žena, bila je prelijepa mlada žena, jako cijenjena u gradu. Ona i Hölderlin su se strastveno zaljubili. Nazvao ju je Diotima, po junakinji svoga romana. Ali već iduće godine pojavile su se poteškoće u njihovom odnosu; njezin je muž otkrio njihovu tajnu, a dogodila se i scena koja je završila Hölderlinovim hitnim odlaskom. Otišao je s nakanom da ostane u Hamburgu s prijateljem po imenu Sinclair, ali bez zaposlenja i sredstava bio je prisiljen 1800. godine ponovno se vratiti svojoj obitelji. Bezuspješno se pokušavao prijaviti za posao. Pisao je Schilleru tražeći pomoć, ali nije dobio odgovor. Krajem 1801. otišao je od kuće u Bordeaux kako bi po posljednji put preuzeo podučavateljski angažman. Pojavio se u kući svoje majke 7. lipnja 1802. u stanju očite poremećenosti. 22. lipnja primio je vijest o Diotiminoj smrti. U tom se trenutku dogodila prva značajna psihopatološka epizoda: atipična depresija s halucinacijama i bijesnom agitacijom. “Smrzavam se”, napisao je Hölderlin Schilleru u pismu od 4. rujna. “Smrzavam se u zimi koja me okružuje.” Magenau, Hölderlinov prijatelj, kasnije je u pismu izvijestio da “više nije mogao govoriti, bio je nedostupan svojim bližnjima, živi mrtvac. Potrošio se pričajući zamršene priče o putovanju u Rim.” Nakon nekog vremena, činilo se da se Hölderlin malo oporavio i mogao je sa smanjenim intenzitetom raditi na pjesmama i prijevodima. 1804. uz pomoć Sinclaira dobio je mjesto knjižničara kod Landgrofa u Homburgu. Sinclair, kod kojeg je pjesnik to vrijeme boravio, smatrao je da je na dobrome putu ozdravljenja i da je samo “s vremena na vrijeme nosio masku ludosti, poput Hamleta”. Ali 1806. premješten je u Tübingen i predan profesoru Autenriethu, čija je klinika bila ozloglašena po okrutno domišljatim izumima za kontrolu i “liječenje” ludih. Do svibnja sljedeće godine Autenrieth, zaključivši da je Hölderlinova bolest neizlječiva i pod pretpostavkom da mu preostaje najviše tri godine života, predao ga je na skrb Ernstu Zimmeru, lokalnome stolaru. Hölderlin je ostao na brizi svoga skrbnika u Tübingenu, u maloj sobi koja je gledala na rijeku Neckar, trideset i šest godina. Pjesnik Wilhem Weiblinger opisao je njegov život u maloj sobi: “. . . hodajući gore-dolje od jutra do večeri u svojoj sobi, mrmljajući sebi u bradu, a da nikada nije učinio ništa korisno. Često ustaje noću i hoda po kući; povremeno izlazi i na ulicu. S vremena na vrijeme izlazi u šetnju sa svojim skrbnikom; ili pak črčka po svim komadićima papira do kojih dođe, prekrivajući ih besmislenim frazama.” Soba u kojoj je Hölderlin bio zatvoren tijekom tih trideset godina gledala je na krajolik planine prekrivene snijegom, tamne šume i zelene doline kroz koju je tekao Neckar. On je u svom ludilu ovaj zemaljski prizor pretočio u nezemaljsku ljepotu i spokoj pjesama svojih posljednjih dana: Wenn in die Ferne geht der Menschen wohnend Leben Wo in die Ferne sich erglänzt die Zeit der Reben, Ist auch dabei des Sommers leer Gefilde, Der Wald ercheint mit seinen dunklen Bilde. Kad se u daljini život ljudi kući, Te se na daleko vide vinogradi blistajući, Tu je isto tako polje ljeta prazno, Javlja se i šuma svojom slikom mračnom. Zimmer, njegov skrbnik, jednom je izjavio: “Ako je poludio, to nije bilo zato što nije imao dovoljno pameti, nego zato što je imao previše. Kad je posuda prepuna i onda se pokuša zatvoriti, mora prsnuti. . .” Pierre Bertaux predložio je, pak, “tezu o plemenitome simulantu”, koja je objasnila Hölderlinovo “ludilo” kao hamletovsko podmetanje s ciljem da ga zaštiti od političkoga progona. Ovo se temelji na Sinclairovu pisanju Hölderlinovoj majci 1804. da “ne samo ja, nego i 6-8 drugih ljudi koji su ga upoznali, uvjereni smo da je ono što izgleda kao mentalna zbunjenost . . . zapravo proračunati čin simulacije.” Kada je 1805. Sinclair predan vlastima i optužen za veleizdaju zbog sudjelovanja u jakobinskoj zavjeri protiv izbornika Württemberga, jedan od optuženih, Blankenstein, izvijestio je da je Hölderlin znao za zavjeru, ali je ubrzo “pao u svojevrsno ludilo , vrijeđao je Sinclaira i jakobince i vikao na zaprepaštenje svih prisutnih: Završio sam sa svim jakobincima. Živio kralj!” Utvrđeno je da je Hölderlin mentalno nesposoban za suđenje. Liječnik koji je doveden kao vještak izvijestio je: “Tijekom mojih posjeta njegovo se stanje pogoršalo i govor mu je postao nerazumljiviji. Jednom kada je njegovo ludilo doseglo točku stalne, divlje uznemirenosti i njegov govor postao zbrka njemačkoga, grčkog i latinskog, više ga se uopće nije moglo razumjeti.” 1901. godine Paul Julius Möbius, leipziški psihijatar, procijenio je da je “riječ o demenciji praecox.” Godine 1906. izjavio je da pjesnik ima karakteristike ciklotimične konstitucije. Iste godine, van Vleuten je također dijagnosticirao “dementia praecox catatonica”. Ali prvu dokumentiranu psihijatrijsku studiju o Hölderlinovu stanju proveo je njemački psihijatar Wilhelm Lange (ili Lange-Eichbaum). Nakon detaljne kliničke analize, dijagnosticirao je da Hölderlin pati od rane demencije s katatonskim oblikom koji se javlja na patološkoj osobnosti (“Psihopatija”), koja se po prvi put pojavila 1802. godine. Čini se da je dijagnoza shizofrenije koja se javlja sa shizoidnom i ciklotimičnom osobnošću dobro potkrijepljena. Očito je poremećaj započeo u dobi od dvadeset pet godina („jenska depresija“), znatno se pogoršao u dobi od trideset dvije godine (oko putovanja u Bordeaux 1802.), a stabilizirao se tijekom boravka kod Zimmera. Hölderlin je dobio titulu “Monsieur le Librarian” i razbjesnio se kada je korišteno njegovo pravo ime. Tvrdio je da se više ne zove Hölderlin, već Killalusimeno, Buonarotti ili Scardanelli, pseudonimi čije je značenje još uvijek nepoznato, ali su korišteni za potpisivanje pjesama maštovitim datumima. Počinje pokazivati ​​daljnje simptome: autistično povlačenje, nedosljednost u razmišljanju, neologizme, depersonalizaciju i ekstremne manire, poput davanja svim posjetiteljima titula kao što su “Svetost”, “Kraljevsko Visočanstvo”, “General”, “Baron” i “Pater”. Vjerojatno je imao halucinacije i iluzije. Posjetitelju koji ga je pitao za Diotimu rečeno mu je da mu je podarila trinaestero djece; jedan koji je postao car Rusije, drugi kralj Španjolske, treći sultan, četvrti papa, itd. “A znaš li”, dodao je na švapskome dijalektu, “postala je luda, lijepa, luda, luda.” Njegovi posjetitelji su izvještavali o bizarnijim ponašanjima, poput skupljanja smeća u Zimmerovom dvorištu, satima udaranja rupčićem po ogradi i pravljenja buketa cvijeća koje je odmah trgao i stavljao u džepove. U svojem kapitalnome djelu Povijesti ludila Michel Foucault smješta Hölderlina u “trenutak nerazuma” koji se nikada ne može razumjeti “iz pozitivističke koncepcije ludila”. Psihoanalitičar Jean Laplanche opisao je Hölderlinov shizofreni lom kao prodoran proboj koji je doveo do Hiperiona i drugih djela pjesničkog genija. S druge strane, Lange, koji je Hölderlina također smatrao genijem, smatrao je da psihoza ima destruktivan učinak na njegov rad. Teško je formalno eliminirati psiho-organski sindrom. Rapp i Gmelin su autopsijom pronašli anomaliju u Ventriculus septi pellucidi, ali to nije omogućilo konačne rezultate. Horowski je sugerirao da je Hölderlin mogao biti žrtva trovanja kalomelom i kantaridinom koje mu je dao njegov liječnik Autenrieth, značajna osoba njemačke psihijatrije s početka devetnaestog stoljeća, koji je slijedeći ideale “Aufklarunga” želio urazumiti lude čvrstinom i strogošću, ali bez okrutnosti. Hölderlin je liječen belladonnom, digitalis purpurea, vinom, živom (za izazivanje groznice) i alojom za borbu protiv slabosti od žive. Kronično trovanje živom može biti posljedica udisanja živinih para, prašine ili hlapljivih organskih spojeva žive ili apsorpcije živinih soli kožom. Simptomi mogu uključivati ​​metalni okus i prekomjerno lučenje sline; upala sluznice usne šupljine; labavljenje zuba; stvaranje plave linije na desni; bol, utrnulost i tremor u ekstremitetima; gubitak težine i apetita; te mentalne i osobne promjene obilježene depresijom i sklonošću povlačenju. Ovi znakovi i simptomi su u skladu s nekima od onih koje je pokazivao Hölderlin. Friedrich Hölderlin je umro 7. lipnja 1843. od pleuritisa. Wem einmal, so, wie dir, die ganze Seele beleidiget war, der ruht nicht mehr in einzelner Freude, wer so, wie du, das fade Nichts gefühlt, erheitert in höchstem Geiste sich nur, wer so den Tod erfuhr, wie du, erholt allein sich unter den Göttern. Onaj tko je kao ti pretrpio bol u cijeloj duši ne može više počivati ​​u samotnoj radosti, onaj tko je kao ti pretrpio plitko ništa oživljava samo u najvišem duhu, onaj tko je pretrpio smrt poput tebe liječi se među bogovima . (Hiperion Berlaminu LVI. Hiperion)

December 18, 2024
Umjetnost u doba ugaslih meteora i spaljene zemlje

Umjetnost u doba ugaslih meteora i spaljene zemlje

U ovome dokumentarnome filmu naslovljenom jednostavno Anselm, Wim Wenders stvara hipnotički portret Anselma Kiefera, jednog od najinovativnijih i najvažnijih slikara i kipara suvremenosti. Sniman je u 6K rezoluciji, te je prikazan u kinu i na Blu-rayu u 3D rezoluciji, i doista predstavlja impresivno kinematografsko iskustvo rada ovog uz Gerharda Richtera najznačajnijeg njemačkoga umjetnika u svijetu, koji istražuje uzvišenu i traumatsku ljepotu ljudske egzistencije, imaginarnih i stvarnih krajolika i mitova, dok se suočava s užasima povijesti njegove zemlje i nastojeći prevladati poslijeratnu šutnju o nacističkoj prošlosti u kojoj su i umjetnik Anselm Kiefer i redatelj i pisac Wim Wenders odrasli. Kroz arhivske snimke, biografske scene i izravan pristup umjetniku na djelu usred masivne instalacije u Francuskoj gdje sada živi među svojim kreacijama, Wenders prati luk Kieferove karijere, ostavljajući gledatelje začarane meditativnošću, otvorenošću perspektiva iz kojih gledamo življenje kao stvaralački patos čovjeka koji je sjedinio san avangarde o sintezi umjetnosti i života i to na kraju svih povijesnih utopija i eshatologija, kad umjetnost u doba meteora i spaljene zemlje postaje više od utjehe čovjeku prepuštenom agoniji ove strahotno ubrzane civilizacije militarizma i banalnosti uopće. Ponajprije, prema Kieferu i prema Wendersu imam izričito afirmativan stav. Smatram ih vrhunskim umjetnicima-svjedocima našeg vremena utoliko što iz njihovih djela nastaje niz pitanja na granici metafizike, povijesti, odnosa spram traumatskoga identiteta poslijeratnih Nijemaca, spram egzila i neukorijenjenosti u matičnu kulturu, do promišljanja sudbine suvremene umjetnosti kroz analizu slike i medijske konstrukcije događaja. Kieferovu izložbu Stelle cadenti iz 1999. godine u Torinu valja svrstati u nekoliko najmisaonijih i ujedno najimpresivnijih razračunavanja s krhotinama samosvijesti koja se svagda nalazi u jazu između arhtetipske povijesti zla i mogućnosti njegova prebolijevanja i to stoga što je umjetnik istančane neognostičke uronjenosti u pra-jezgru stvaranja zemlje i u njezinu postkatastrofičnu stopljenost s crnilom iščeznuća. Usto, poetizacija njegove slikarsko-kiparske konceptualnosti uvijek je toliko moćna da sve drugo postaje gotovo nevažno u njegovu pristupu Knjizi i riječima, a nema ni jednog drugog umjetnika u svijetu koji je uspio materijalizirati poetski testament Paula Celana, nijednog i gotovo! Wendersov film-ideja Do kraja svijeta (Until the End of the World) iz 1991. godine pokazuje nadilaženje granica između krajolika i tjelesnosti, između diskurzivnih formi u kojima se suvremeni film kreće kao vrtoglavi stroj za tvorbu ideja s pomoću fascinantnih slika. I još nešto. 2005. sam u hrestomatiji tekstova o slikovnome obratu (iconic turn) kao temeljnoj novoj postdisciplini sinteze filozofije i teorije umjetnosti uz mislioce poput Gottfrieda Boehma, Hansa Beltinga i Friedricha Kittlera uvrstio i tekstove najznačajnijeg video-umjetnika Billa Viole i svojevrsni autobiografski presjek stvaralaštva samoga Wendersa koji je toliko briljantno napisan da ga valja čitati neprestano iznova. (v. Wim Wenders, „U potrazi za slikama – Mjesta mi daju najjače slike“, Europski glasnik, br. 10/2005.,m str. 519-532. S njemačkoga prevela Sabine Marić.) Posljednji trag velike umjetnosti slikarstva krajem 20. stoljeća prepoznao sam, dakle, u djelu Anselma Kiefera. O njemu sam napisao nekoliko eseja, a moja knjiga Idoli, nakaze i suze: Ideologijsko podjarmljivanje umjetnosti u 20. stoljeću, DHK, Zagreb, 2000., imala je naslovnicu s njegovom slikom naslovljenom Brunhilda spava. Kiefer je vratio u slikarstvo mit i tragediju. Sve druge medije suvremene umjetnosti, poput fotografije, readymades, instalacije i performans, sintetizirao je u sliku kao događaj nove prikazive neprikazivosti, kako je pojam uzvišenosti definirao vodeći postmoderni filozof Jean-François Lyotard. No, osim ove naslovnice s radom o Brunhildi koja umirući ostavlja trag božanske ljepote u ozračju čiste melankolije, prvi i programatski broj mojeg časopisa Tvrđa iz 2000. godine bio je u znaku Kieferove velike izložbe 1999. u Bologni naslovljene Stelle cadenti. Od tragične melankolije mitsko-poetskoga ciklusa o izvorištima njemačke romantične umjetničke religije (Kunstreligion) do ugaslih zvijezda i osušenih suncokreta u mrtvoj zemlji pustinjskih napuštenih tvrđava u prostorima ahasverskog lutanja židovskoga naroda protječe ovaj čudovišni povijesni događaj zatiranja Drugoga s njegovom zemljom i svjetovima života. Anselm Kiefer u nekim se uspjelim teorijskim pristupima njegovu slikarstvu, poput monografije Lise Saltzmann, Anselm Kiefer and Art after Auschwitz, Cambridge University Press, 2000., uvijek dovodi u svezu s pitanjem post-Holokaust teologije u smislu novog odnosa sjećanja i zaborava povijesne žrtve. Međutim, unatoč jasne izloženosti njegove umjetnosti tom političkom događaju par excellence u 20. stoljeću, moja razmatranja smjeraju izvan ove ‘velike priče’ kraja povijesti. Kiefer je promišljeno i analitički besprijekorno pokazao da je velika umjetnost moguća i u doba posvemašnje vladavine duha banalnosti i simulakruma na zasadama Duchampa, da je istodobno pitanje o biti umjetnosti u planetarnoj jednolikosti svijeta kao konstrukcije tehnosfere uvid u sintezu uzvišenosti i banalnosti iz onog što takav paradoksalni odnos uopće omogućuje. Što? Ništa drugo negoli pokušaj da se ono tragično u suvremenome svijetu otvori kao mitsko znamenovanje žrtvopisa same zemlje i njezinih autentičnih svjedoka. Zato su njegova velika platna u znaku crnila, ništavila i iskonskoga treptaja udaljenih zvijezda, a ugođaj koji slici podaruje dimenziju nove svetosti u obezboženome svijetu nihilizma izravno je povezan s Dührerovom Melankolijom. Kiefer se obraća iskustvu onog oka koje u suzi razotkriva svu tragičnost ovog svijeta iz kojeg je ljepota prognana na rubove, u pustinju među nomade i mrtve gradove prekrivene pijeskom. Ono što spaja uzvišeno i banalno jest iskustvo s onu stranu umjetnosti. To je metafizički odnos božanskoga i ljudskoga nakon što je Bog umro na križu, a čovjek ostao napušten od svijeta i samoga sebe. Žrtva umjetnosti izvanjski daje stimulans za povijesnu opravdanost njezine fatalne autonomije s kojom je sloboda izmišljanja i stvaranja svjetova okončala u Google-programu slikarstva same umjetne inteligencije. Da, umjetnost kao što je to najbolje znao Nietzsche ne može bez žrtvovanja i slobode. Ali ne više nekom transcendentnome bogu izvan povijesti i vremena, već onom što pripada sferi nadčovjeka nakon kraja patosa ljudskoga, suviše ljudskoga. Kiefer je slikarstvo vratio u sliku bez svijeta. Baš onako kako je to na neponovljivo autentičan način ispjevao Paul Celan u njegovoj Pjesmi u pustinji. Uzalud slikaš srca po prozoru: među mnoštvom je Bog, zavijen u ogrtač što jednoć je tebi s ramena skliznuo na stube, u noćno doba. Graham Fulller u razgovoru s Wendersom za ARTNET, prosinca 2023. godine otvara niz pitanja o tragediji i traumi njemačke povijesti nakon nacizma i Holokausta u zemlji u kojoj su odrastali slikar i filmski redatelj. Wenders i Kiefer su se skoro susreli na Sveučilištu u Freiburgu u Njemačkoj, gdje je Wenders kratko vrijeme bio student medicine sredinom 1960-ih godina. U filmu razmišlja o tome da je mogao možda i upoznati filozofa Martina Heideggera dok je predavao na tom sveučilištu. Anselm tako prikazuje Kiefera kako okreće stranice u knjizi svojih slika koje vizualiziraju rendgenske snimke Heideggerova mozga kako se postupno zatamnjuju kancerogenim mislima, kao što su istodobno uzrokovane otrovnim gljivama; on prelistava sliku potaknutu posjetom pjesnika Paula Celana Heideggeru u njegovoj planinskoj kolibi u Todtnaubergu u Schwarzwaldu (25. srpnja 1967.) gdje je Heidegger odbio priznati svoj nacizam. (v. o tome Žarko Paić, „Svijet je otišao: Paul Celan i apsolutno pjesništvo“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.) Wenders u ispovjednome tonu razgovora kaže da je s Kieferom puno razgovarao upravo o tome, te da su imali ista iskustva kao djeca koja su odrastala u školi s nacističkim učiteljima. „Moj impuls bio je gađenje i samo sam htio otići. Anselmov impuls bio je staviti prst na tu prošlost, kopati duboko i razotkriti je, učiniti ljude svjesnima laži i boriti se protiv zaborava. To su bila različita raskrižja u našim životima, pretpostavljam.“ (https://news.artnet.com/art-world/wim-wenders-anselm-2407315) Zanimljiivo je da su korelacije u stvaralaštvu Wendera i Kiefera gotovo mističnoga podrijetla. Naime, varijacije na kompozicije “Rückenfigur” (obrnute figure) Davida Caspara Friedricha u Wendersovu filmu Wrong Move iz 1975. godine slične su onome što je Kiefer kontroverzno učinio u svojoj seriji insceniranih autoportreta, “Occupations” (1969). Obojica umjetnika nadovezivala su se na poeziju Rainera Marije Rilkea i oboje su živjeli kao dobrovoljni izgnanici iz Njemačke. Wenders je na to odgovorio ovako: „Da, osjećam to. Dio razloga zašto sam želio snimiti ovaj film bio je saznati o toj sklonosti i koliko je umjetnost koju je Anselm proizveo drugačija od filmova koje sam snimio od istog nultog sata [izraz koji se odnosi na kapitulaciju Njemačke u ponoć svibnja 8, 1945] u kojoj smo započeli život.“ (https://news.artnet.com/art-world/wim-wenders-anselm-2407315) Inače, Anselm je film kao svojevrsno umjetničko djelo metamorfoza. Ciklička montaža s ponavljajućim temama i vizualnim rimama usmjerava se na hvatanje stvaralačke dimenzije samog čina nastajanja novoga i stoga ima karakter refleksivnosti i meditativnosti u usmjerenosti kamere na Anselma Kiefera. Tako u filmu imamo i onog što je pripadno tzv. igranome filmu: imaginarne rekonstrukcije koje prikazuju Kieferovog sina Daniela koji glumi njegovog oca, te Wendersova unuka Antona koji glumi Kiefera kao osmogodišnjaka. Wenders time rekonstruira Kieferovu karijeru kroz posjete njegovim različitim ateljeima tijekom godina. On sam putuje s njim u Duždevu palaču u Veneciji gdje je imao onu zadivljujuću i totalnu izložbu tijekom Bijenala 2022. godine. (https://www.youtube.com/watch?app=desktop&v=NREbmVa4zvI) Suprotstavlja otprije snimljene dokumentarne snimke elementima s Kieferovih slika u istome kadru. Prikazuje, pritom, Kiefera kako leži u rekreaciji spavaće sobe Vincenta van Gogha u Arlesu, u Francuskoj, i snima ga kako koristi ogromnu mrtvu stabljiku suncokreta za ravnotežu dok hoda po užetu iznad ruševina Berlina. No, za mene je najupečatljivije od svega „već viđenoga“ u filmu ono njegovo rekreativno bicikliranje u svojem „ateljeu“ odnosno grandioznoj hali kao stvaralačkome pogonu u Provansi. (https://www.domusweb.it/en/news/gallery/2024/05/27/an-oscar-nominated-documentary-tells-the-story-of-the-artist-anselm-kiefer.html) Prelaženje granica umjetnosti i života ima kozmološko-misterijski karakter u kojem se ono veličajno iz alkemijske prošlosti i fluidne budućnosti prepliće kao nužnost kretanja u ovom svijetu apsolutne novosti i eksperimentalne igre s onime što je još preostalo od tajne života i smrti. Anselm Kiefer prelazi svojim okultnim biciklom u svjetlost koja se polako gasi na horizontu. Ali zauvijek ostaje trag na platnu, zidu, koži, spaljenoj zemlji…

December 17, 2024
Moć, masa i brutalnost

Moć, masa i brutalnost

1. Novi geopolitički Levijatan Rat koji je 25. veljače 2022. godine Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije, pokrenuo kao totalnu invaziju na Ukrajinu nastojeći je pokoriti i iznova uspostaviti drugu formu ʺsovjetskoga carstvaʺ u Europi, predstavlja logiku moći, mase i brutalnosti posttotalitarnoga doba. Izraz koji sam ovdje upotrijebio izvorno se nalazi u fragmentu 10 [37] (168) iz Nietzscheove Ostavštine. Na primjeru Zole i Wagnera mislilac prevladavanja metafizike kao nihilizma nastoji opisati temeljne značajke modernoga doba. U djelima ovih umjetnika otvara se , dakle, logika, masa i brutalnost. Umjesto pojma logike primjerenije je ovdje govoriti o moći. Jer logika moći jest logika osvajanja geopolitičkoga prostora kao neoimperijalne mreže događaja, a ne jednom zauvijek uspostavljenih poredaka političke vladavine. Moć se, dakle, pojavljuje u suvremenosti u formi težnje za totalnim ovladavanjem Drugime kao kolonijalnim podanikom, vazalom, nacijom-državom bez istinskih značajki teritorijalne suverenosti. Deleuze i Guattari u svojim analizama društvenih procesa deteritorijalizacije/reteritorijalizacije aksiomatike modernoga kapitalizma nazivaju taj proces logikom ʺratnoga strojaʺ. No, problem je u tome što ovaj pojam nadilazi klasično razumijevanje izvršenja moći unutar tradicionalno shvaćenih aparata državne moći. Ono što se iz čitavog naizgled složenoga ideologijsko-političkog okvira Putinova ratnog osvajanja Ukrajine čini neporecivim jest izvan Clausewitzeve postavke kako je rat nastavak politike drugim sredstvima. Nije riječ o ratu kao sredstvu za neku drugu uzvišeniju svrhu, kako bi se to na prvi pogled moglo pomisliti, iako je i ovaj rat dokaz da se u suvremenom globalnome kapitalizmu pitanje moći mora razumjeti iz logike njezine transparencije. A to znači da rat nije ni sredstvo ni svrha za ustoličenje apsolutne moći nacije-države kao što je Rusija u 21. stoljeću, već kontingentna izvedba politike kroz moć nove ideologije, terora i totalne kontrole onog što je preostalo od građanskoga društva. Umjesto moderne nacije-države s politikom suverenosti i njezine postmoderne reartikulacije u kulturi Rusa kao etno-nacionalističkog kolektivnoga identiteta, Putinov ratni stroj prelazi u stanje geopolitike globalnog izvanrednoga stanja. To je ono stanje iznimke ili izvanrednoga slučaja kojim se iz temelja krše svi postulati i norme međunarodnog prava država. Cinizam Putinova geopolitičkoga uma otuda proglašava ovaj čudovišni rat ʺspecijalnom vojnom operacijom denacifikacije Ukrajineʺ. Zbog toga je to uvjet mogućnosti za sve daljnje ratove kojima se stvara nova postimperijalna suverenost Rusije kao pitanje sigurnosti spram tzv. širenja NATO-a i Amerike. Kako to valja razumjeti? Sve što je dosad viđeno u ovom čudovišnome ratu sustavnoga razaranja ukrajinskih gradova s pomoću dalekometnoga topništva visoke preciznosti učinka, uništenja ekonomske infrastrukture, genocidnih postupaka agresorske ruske vojske protiv stanovništva na području oko Kijeva, Donbasa i Luhanska, svjedoči o trijadi ničeanski shvaćene biti modernosti kao logike moći, mase i brutalnosti. No, bilo bi pogrešno smatrati da je sve to neka vjekovna, iskonska stvar ruskoga divljaštva, pa bi iz ovog fatalnoga kulturnog determinizma proizašlo nešto nečuveno. Naime, to da se Rusima i samo njima pripisuje značajka barbarske mržnje spram svega zapadnjačkoga, a to znači prije svega američkog i europskog sustava vrijednosti utjelovljenih u liberalizmu, materijalizmu i individualističkome potrošačkome svjetonazoru. Tzv. kulturne povijesti ruskoga slavenofilstva i zdvojnog odnosa spram Zapada u znaku približavanja i radikalnog odmaka nesumnjivo pridonose razumijevanju dubinskih dimenzija povijesno-epohalne ukorijenjenosti u vjerovanju i ideologiji koja Rusiju vidi kao imperijalnu svjetsku moć i silu s autokratskim modelom države po uzoru na doba carske Rusije u sintezi despotske politike i pravoslavnoga kršćanstva. Problem nije u temeljima iskonske ruske kulture, već u tome što je čak i u najvećim dosezima njezinih ponajprije velikih pisaca, kompozitora i mislilaca modernoga doba pitanje temeljnih vrijednosti politike poput slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti pretvoreno u pitanje pseudo-metafizičke vjere u ruski jedinstveni put oslobađanja od svekolikoga zapadnjaštva i logike prosvjetiteljskoga kozmopolitizma. Ne svjedoči li nam o tome razvrgnuće vjere u liberalnu politiku i demokratska načela Europe u slučaju obraćenja Dostojevskoga u proroka pravoslavnoga misticizma s neskrivenim obožavanjem ʺruske dušeʺ ili, pak, briljantno filmsko uprizorenje Andreja Tarkovskog Rubljov u kojem glavni glumac Anatolij Solonjicin gotovo karizmatskom upečatljivošću prikazuje unutarnju dramu slikara ikona Andreja Rubljova, tematizirajući pitanje vjere i umjetnosti u autokratskome poretku. No, ono što je od iznimne važnosti jest da Tarkovski pokazuje neskrivenu bit povijesno-kulturalnoga sraza Rusije i Europe kroz pitanje identiteta zasnovanog na onome što američki kulturalni povjesničar James Billington naziva savezom ikone i sjekire. Putinov ratni stroj doslovno je realizacija moći vojno-političkoga sklopa onog što je proizašlo iz imperijalne težnje Sovjetskoga Saveza da Rusiju i Ruse uspostavi kao državotvornu naciju. Njezina je jezgra etnički nacionalizam s vjerom u posebno metafizičko-političko poslanstvo pokoravanjem svih naroda i etničkih manjina nastanjenih na golemom geopolitičkome prostoru tzv. Euro-Azije. No, vojno-politički sklop pretpostavlja savez unutarnje i vanjske sigurnosti u očuvanju teriitorijalne suverenosti pred stalnom prijetnjom od Drugoga, ponajprije SAD-a iNATO-a. Prijetnju valja shvatiti kao logiku paranoidno-represivne moći. Kao i u doba komunizma polazi se od binarnoga stroja onog što Carl Schmitt naziva politikom kao latentnim sukobom prijatelja i neprijatelja. Otuda je logika moći, mase i brutalnosti Putinova ratnoga stroja proizvodnja geopolitičkog izvanrednog stanja na globalnoj razini. Rat se, dakle, ne može smatrati više nastavkom politike drugim sredstvima, već permanentnim događajem proizvodnje novog geopolitičkoga prostora koji više nije određen logikom tradicionalne države i njezinih ideologijsko-političkih aparata, kako bi to rekao Luis Althusser. U tome je razlika između Putinova ratnoga stroja i sovjetskih ratnih intervencija i okupacija od Mađarske 1956. godine, Čehoslovačke 1968. godine do Afganistana 1980. godine. Nije razlika tek u tome što je u vrijeme tzv. hladnoga rata postojala jasna crta razgraničenja između dviju mega-ideologija i mega-država koje su ih utjelovljivale ‒ SAD liberalni kapitalizam a Sovjetski Savez marksizam-lenjinizam. Razlika je, naprotiv, u tome što propašću komunizma 1989. godine nastaje fluidni i hibridni sustav postimperijalne suverenosti. Sada se ratovi prenose iz sfere utjecaja nacija-država u geopolitiku binarnoga stroja kojeg ponajbolje karakterizira logika mreže i umrežavanja. S jedne je strane imperijalni savez država NATO-a, a s druge, pak, mreža terora ili tzv. rogue-states koje kontrolira Al-Qae’da ili Islamska država. Kad Rusija s Putinom preuzima formalno istu metodu razaralačke kontrole Bliskoga Istoka sudjelovanjem u ratnim operacijama u Siriji na strani diktatorskoga poretka Bashara el Asada 2015. godine, otpočinje doba nove globalne ravnoteže straha drugim sredstvima.Država se sada pojavljuje kao posttotalitarna mreža geopolitičkoga Levijatana s pet određujućih značajki. 1.1 Autokracija Autokracija predstavlja poredak vladavine koji u Rusiji 21. stoljeća s Putinom doživljava mitsku utjelovljenost načela carske moći kao imperijalnoga osjećaja tzv. posebne civilizacije u razlici spram Europe i Zapada, ali i spram azijatskoga načina vladavine s Kinom kao paradigmatskom formom tzv. orijentalne despocije. Koristeći metaforu ikone i sjekire možemo kazati da je umjesto apstraktne i racionalne ideologije lenjinizma-staljinizma u stvaranju univerzalne svjetske države proletarijata na djelu ono što Emil Pain u analizi imperijalnoga sindroma i ruskoga nacionalizma naziva ʺnačelom političke dominacije etničkih Rusa…etničke ruske nacije, ‘Rusijom za Ruse’ʺ. No, da bi ovaj način legitimacije etničkoga nacionalizma postao politički i kulturalno poželjan potrebno je da se ideologijski upiše u duh-dušu-tijelo državljana-građana Ruske Federacije. On mora postati doslovno medijski i vizualno prožet fantazmama o vjekovnome ruskome misticizmu i pravoslavnoj vjeri kao temelju identiteta. O tome svjedoči film Levijatan iz 2014. godine u režiji Andreja Zvjaginceva, ta čudesna reinterpretacija knjige o Jobu u kontekstu neke udaljene ruske gubernije u kojoj vlast u sprezi s pravoslavljem služi materijalnim probicima lokalne oligarhije i nemilosrdno uništava tzv. male ljude. Država se ne služi samo izvanjskim metodama zastrašivanja građana-državljana kao što je to bilo u sustavu koncentracijskih logora SSSR-a pod nazivom GULAG, već ulazi u unutarnji prostor psiho-krajolika međuljudskih odnosa ljudi koji su podijeljeni klasno-socijalno u novome poretku autokratskoga kapitalizma oligarha kao i po svim značajkama zapadnjačkoga sustava potrošačkoga društva s mnoštvom stilova života. No, ono što odlikuje ovu spregu autokracije i osjećaja imperijalne moći Rusije proizlazi iz ratnoga stroja. Tek s njime Putin kreće u preoblikovanje dosadašnje geopolitičke karte svijeta. 1.2 Povijesni revizionizam Povijesni revizionizam s kojim Putin prikazuje Ukrajinu kao ʺumjetnu državuʺ bez tradicije povijesne državnosti koja je u 20. stoljeću, prema njegovim pseudo-historijskim umotvorinama, bila loš rezultat Lenjinova snatrenja o internacionalizmu i pravu naroda na samoodređenje, postaje službena državna ideologija putinizma kao sveze mitsko-despotskoga sna o Velikoj Rusiji s Kijevom kao središtem ruske povijesne državnosti. Osvajački rat kojim se pokreće čitav stroj razaranja na daljinu, jer je strategija ratovanja povezana s naprekom novih tehnologija uništenja gradova s pomoću krstarećih raketa i višecjevnih raketnih bacača, počinje s ideologijsko-propagandnom pripremom. Sve su međunarodno priznate države nastale raspadom SSSR-a legitimni ciljevi ruskog ekspanzionizma, pod uvjetom da su određene kao geopolitička prijetnja Rusiji i pod uvjetom da je u njima nastanjena ruska etnička manjina od baltičkih država do Gruzije, Kazahstana i Moldavije. Kad mnogi teoretičari i politički analitičari nastoje precizno odrediti imenovanje putinizma i Putina kao hibridne ideologije i utjelovljenja dva različita i srodna totalitarna sustava kao što u u 20. stoljeću bili sovjetski komunizam i njemački nacizam, onda je to samo naizgled ispravno kao vidljivi trag političke fenomenologije današnjice. Karikature Putina u svjetski poznatim novinama i tjednicima u SAD-u i Europi s Hitlerovim brkovima i Staljinovim licem tome idu u prilog. No, problem je što određivanje biti posttotalitarne vladavine Putinova ratnoga stroja pretpostavlja uvid u politički nihilizam suvremenosti. Mi živimo u doba bez istinskoga subjekta političkoga djelovanja kao što je to bio narod bez kojeg nema mogućnosti suverenosti nacije-države. Kad nema subjekta, očito je da se i supstancija nekog pojma održava kao privremeno stanje stvari. Sve postaje fluidno i hibridno. Politički pokreti koji vladaju svijetom u 21. stoljeću nadahnuti su logikom preobrazbe naroda kao demosa u narod kao etnos. Otuda je populizam transparentna logika reartikulacije naroda kao većinskoga subjekta bez supstancije koji se može pojaviti kao moć, masa i brutalnost vladavine tek onda kad je čitavo društvo postalo korporativno obuzdano u njegovim emancipacijskim mogućnostima borbe za slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost s Drugime. Putinizam je stoga povijesno-revizionistički patchwork ruskoga imperijalnoga mita o vladavini svijetom kao posebne Euroazijske civilizacije i postotalitarna autokracija, uz dodatak nostalgije za Sovjetskim Savezom iz jednostavnog razloga što je pod Staljinom sve do propasti u doba Gorbačovljeve perestrojke Rusija bila globalno-planetarna moć kao nuklearna država i kao geopolitički igrač u tzv. velikome prostoru (Gro§raum), da se poslužim poznatim Schmittovim pojmom iz njegova djela Nomos zemlje. 1.3Totalitarna vladavina Totalitarna vladavina u 20. stoljeću, kad su posrijedi tri paradigmatska tipa vladavine poput talijanskoga fašizma, njemačkog nacizma i ruskog staljinizma, može se odrediti kao poredak uspostave države s onu stranu granica koncepta nacije-države. Takva je država nužno imperijalno uspostavljena na načelima homogene i etnički čiste nacije-naroda, a prostor njezina ozbiljenja odnosi se na tzv. geopolitički životni prostor kojeg Hitler naziva Lebensraum, dok Staljin u ratnome osvajanju Finske 1940. godine teži proširiti granice na sjeverne teritorije. Totalitarizmi nužno iskazuju imperijalne ratno-osvajačke opsesije prostorom u smislu prisvajanja tuđih ekonomskih izvora i kulturnih dimenzija duhovne egzistencije. Utoliko je kibernetička mreža sveza terora i logora za neprijatelje naroda. Nova informacija stvara s pomoću feedbacka komunikaciju kao totalno društvo kontrole. Bez terora nema mogućnosti da totalitarizam ispuni svoje temeljne ciljeve kao što su osvajanje novih prostora suverenosti države i naseljavanje-raseljavanje naroda. No, teror nije samo fizičko zastrašivanje naroda, etničkih skupina, pojedinaca i stvaranje ozračja za politiku genocida. U biti je terora težnja za totalnom mobilizacijom svih ideologijsko-političkih sklopova moći kojim se država, autokratski Vođa i partijska moć vladanja društvom pokazuje kao svojevrsni kulturni Gleichschaltung. Što je vrijedilo za kulturnu politiku nacizma, na drugim osnovama pogađa i sovjetski teror koji se izvodi indoktrinacijom pokorenoga Drugoga i zatiranjem njegove izvorne biti peobrazbom u novi hegemonijski identitet. Ruska indoktrinacija tijekom sovjetskoga razdoblja uz kulminaciju u 21. stoljeću bila je tolika da su neki od najznačajnijih umjetnika 19. i 20. stoljeća poput pisca Nikolaja Gogolja i avangardnoga umjetnika Kazimira Maljeviča, iako su bili etnički Ukrajinci, u svim svjetskim enciklopedijama zabilježeni kao Rusi. Kad se, dakle, teror iz otvorenoga sustava represije i nasilja kakav je bio sovjetski sustav logora GULAG preobražava u kulturni nacionalizam i političku autokraciju koja djeluje unutar formalno zadanih demokratskih okvira vladavine, ali bez temeljnih liberalnih vrijednosti kao što su nepovredivost osobe, građanska i ljudska prava, tolerancija spram nacionalnih i rodno-spolnih manjina, teror postaje indoktrinacija i represija kao sustav prokazivanja Drugoga. Krajnja točka užasa postaje njegova neutralizacija i suspendiranje poput Putinovih naredbi ubojstava opozicijskih političara i neovisnih novinara. Sve to FSB ‒ nasljednik zloglasnoga KGB-a ‒ izvršava na nemilosrdan način u Rusiji i diljem svijeta. Bez terora, međutim, ni postotalitarni poredak autokracije ne bi mogao imati potporu većine naroda kao što je to slučaj s čitavim nizom zakonskih uredbi protiv svakog građanskoga prosvjeda ili iskazivanja javnog mišljenja protiv ruske ʺspecijalne vojne operacije u Ukrajiniʺ. Bitna razlika između Staljina i Putina, totalitarnoga Vođe SSSR-a i autokratskoga tiranina suvremene Rusije, proizlazi otuda što je ovaj postmoderni teror zasnovan na spektakularno-demokratskoj logici vizualizacije događaja s pomoću umjetne inteligencije i novih interaktivnih medija gotovo univerzalan u svojoj partikularnosti. Naime, ovaj je teror realizacija globalnog izvanrednoga stanja s prijetnjom koja svoju totalnu brutalnost iskazuje kao masu i moć nuklearne države. Nije li tome zoran dokaz neprestano morbidno zazivanje Armagedona nuklearnim napadom Rusije na Poljsku, Englesku, SAD koju priželjkuju Putinovi vazalni propagandisti u specijalnim emisijama državne TV posvećenim fascinaciji gledateljstva s najnovijim oružjem Sudnjeg dana poput balističkoga interkontinentalnog projektila popularno nazvanog ʺSotona IIʺ odnosno RS-28 Sarmat? 1.4 Imperijalistička politika Čemu služi proširenje geopolitičkoga prostora u neoimperijalnome slučaju ako ne da umjesto pitanja o granicama između nacija-država imamo ono što njemački politolog Herfried Münkler naziva ʺgraničnim prostorimaʺ, pritom razlikujući imperijalnu od imperijalističke politike? U svakom slučaju, prva se odnosi na djelovanje ekonomske, političke i kulturne moći, dok se potonja zasniva na povjerenju u vojsku. Međutim, slučaj Rusije u 21. stoljeću pokazuje kako se obrat u biti neoimperijalizma događa tako što izgradnja vojske i njezino opremanje najnovijim tehnologijama raketnoga razaranja Zemlje ide ruku pod ruku sa shvaćanjem ekonomije kao ratnog stroja drugim sredstvima. Prijetnja Putina da će zbog sankcija nametnutih Rusiji u vezi ratne invazije na Ukrajinu ispaštati ponajprije Europa i EU tako što će ruska državna korporacija GAZPROM zatvoriti dovod plina i dovesti do posvemašnje recesije i krize u svjetskoj ekonomiji zacijelo je svojevrsna ʺnovostʺ u suvremenim međunarodnim odnosima. Usto, čini se da je ovo zlorabljenje energetske politike u ratne svrhe mnogo više od klasične Realpolitik. Zašto? Jednostavno zbog toga što je posrijedi posttotalitarni model autokratske vladavine. Ona dolazi na mjesto klasične vojne zapovjedne ekonomije, koju je imao u vidu i Franz Neumann u analizi nacizma kao totalitarne vladavine uz pomoć terora, ideologije i logora u svojem glasovitome djelu Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944. Zapovjedna ekonomija imala je u nacizmu pokretačku strukturu vladavine uz pomoć ropskoga rada, državnoga kapitalizma i totalne eksploatacije pokorenih nacija-država. Obrat je sada u tome što vertikalno ustrojeni poredak oligarhijski vođene ekonomije dopušta hibridnu vlasničku strukturu. To omogućuje da čak i ratni stroj nije u potpunosti rezultat logistike državnog monopolnoga kapitalizma. Umjesto toga susrećemo se s elementima slobodnoga poduzetništva, sprezi privatnog biznisa i državnoga ulaganja u velike infrastrukturne projekte itd. No, najveća je perverzija što se čak i ratne operacije provode kao suradnja između države i privatnih milicija poput zloglasnih plaćenika Wagner-skupine, poznate po užasnoj brutalnosti izvedbe ratnih zločina u Africi, na bojištima u Siriji, Čečeniji i u Ukrajini. Bez posvemašnje kontrole oligarhijskoga modela sveze autokracije i državnoga kapitalizma koju provodi složeni sustav unutarnje i vanjske sigurnosti Rusije ne postoji mogućnost uspješnoga pokoravanja ruskoga građanskog društva. Razlog valja vidjeti u tome što je energetska i poljoprivredna politika, savez nafte-plina-hrane i ruske verzije Lebensrauma, samo drukčije oružje Putinova ratnoga stroja. Nije stoga slučajno da se sve to odražava na mogućnost golemog ulaganja u propagandni aparat državnih i novih medija poput cyber-ratnika koji hakiraju mrežne stranice vlada i međunarodnih organizacija u sferi ekonomije, politike i kulture SAD-a i Europe. Koliko je ovaj ideologijsko-propagandni pogon proizvodnje ruskih fake-news planetarno moćno sredstvo terora i zastrašivanja demokratskih poredaka u svijetu dostatno nam govori još uvijek tajnom obavijena veza između Vladimira Putina i Donalda Trumpa u njegovoj predsjedničkoj kampanji, dok su veze s desničarskim populističkim vođama u Mađarskoj poput Orbána, u Francuskoj s Marine Le Pen, te u Italiji s Matteom Salvinijem već uzele toliko maha da je neka zajednička politika EU protiv ratnoga stroja Rusije u Ukrajini ravno iluziji bez pokrića. Iz svega proizlazi nešto uistinu čudovišno. Mnogi politolozi pokušavaju uspostaviti smislenu svezu između pojma desničarskoga političkog populizma i putinizma. Ipak, situacija u Rusiji od dolaska Putina na vlast nije istoznačna s lepenizmom u Francuskoj. Iako postoji podosta sličnosti u politici koja se opravdava ideologijski tako što se zaziva Rusija za Ruse, okrivljuje svaki oblik multikulturalizma, prezire zapadnjačke forme liberalne kulture i sklopa vrijednosti, veliča civilizacijsko poslanstvo Rusije kao predvodnika nove Euro-Azije s težnjom obrane iskonskih vrijednosti pravoslavne vjere i zajedničkoga života naroda protiv univerzalizma i individualizma, putinizam se ne može svesti na logiku populizma upravo zato jer odbacuje bit zapadnjačke ideje demokracije. Kako to uvjerljivo pokazuje Marlene Laruelle, uistinu je ono što odeđuje putinizam kao ideologiju sveza masovno-propagandne indoktrinacije idejom Velike Rusije kao i splet pragmatičnih odluka koje se politički prilagođavaju trenutnoj geopolitičkoj situaciji u odnosu na SAD, Europu i ideju zapadnjačke globalizacije. Još 2000. godine Putin je u jednom razgovoru za BBC iskazivao pripadnost Rusije europskoj kulturi te nije ni mogao zamisliti odvojenost Rusije od Europe. Štoviše, tvrdio je da ne vidi NATO uopće kao neprijatelja Rusije. Otuda je samorazumljivo kako se odnos ideologije kao sustava vjerovanja i svjetonazornoga stava i doktrine kao logičke cjeline u indoktrinaciji naroda temeljnim idejama o tzv. Euroazijstvu kao alternativi Zapadu ne može razumjeti bez uvida u aktualni geopolitički sklop snaga. Putin je 2000. godine imao drukčiju političku ulogu i moć. Još se nije nazirala aneksija Krima što će 2014. godine biti početak osvajačkoga rata s ciljem komadanja Ukrajine. Zato je bilo razumljiivo da NATO nije smatran vojno-političkim savezom ʺsila Zlaʺ. Sve je to pouzdani dokaz da ono što Laruelle naziva trostrukom ʺcivilizacijskom gramatikomʺ iz ruske perspektive pretpostavlja odnos spram Europe, Zapada i ostatka svijeta. Čini se gotovo aksiomatskim da Rusija unatoč silnoj retorici antizapadnjaštva i antieuropstva te sklonosti stvaranja tzv. Euroazije iz duha metapolitičke desnice i konzervativne revolucije u viziji Aleksandra Dugina, ne može biti izvan dijaloga i sudbinske povezanosti s Europom i Zapadom. Problem nije u nekoj fatalnoj kulturnoj predodređenosti Rusije za autokraciju i totalitarizam, već u onome što spaja kulturne odrednice nacionalnoga identiteta s prisvajanjem temeljnih ideja zapadnjačke filozofije, umjetnosti i kulture. Kao i Japan tek je u 20. stoljeću Rusija postala istinski subjekt političke razdiobe imperijalne moći a da nikad nije dospjela na prag modernizacije države i do usvajanja liberalno-demokratskih normi u društvu i državi. Usto, Rusija nije imala filozofe prosvjetiteljstva i kozmopolitizma poput Kanta i Rousseaua, već religiozne mistike i velike književnike poput Tolstoja i Dostojevskoga. U sjeni apokaliptičkoga navještenja propasti civilizacije, što je od Solovjova do Berdjajeva i Šestova bilo neotklonjivo utkano u spoj književnoga nihilizma i filozofijskoga misticizma s pečatom pravoslavlja, rađao se duhovni poredak antiliberalnoga iskustva. Ono je, doduše, tražilo ishodišta u europskome antiprosvjetiteljstvu. Ali je svemu tome utisnulo navlastiti ruski pečat lažnoga iskupljenja i žrvovanja za rusku stvar. Možda je tu sudbinsku vezanost uz apokalipsu i iskustvo bezdana ponajbolje iskazao James Billington. U svojoj sjajnoj studiji Ikona i sjekira – Povijest ruske kulture, jedno tumačenje na jednom mjestu kaže da je ʺrusko prometejstvo tako sadržavalo elemente utopijske prisile i poetske fantazije koji manje nalikuju na optimistički i utilitarni scijentizam suvremene Europe, a više na vjersko pijanstvo ranije ruske hereze – judaizatora s njihovom pseudoznanstvenom ‘Tajnom nad tajnama’, bemeovskih mistika s njihovim ezoteričnim putovima k androginiji i božanstvu: i sektaške proroke koji su stalno iskrsavali, pokušavajući da tradicionalno kršćanstvo istisnu nekom novom skupinom koja će odmah ostvariti carstvo nebesko na Zemlji.ʺ 1.5 Teror i kolonizacija Nikad nećemo rasključati tajnu kako je između sovjetskoga totalitarizma i ruske posttotalitarne autokracije s Putinom kao Vođom-vladarom s prerogativima vlasti nalik ruskim carevima iz povijesnoga razdoblja osvajanja sjevernih teritorija i dalekoga Istoka uspostavljena tijesna sveza ukoliko ne razmotrimo ono što je u naslovu najznačajnije knjige kritika komunizma kao totalitarizma. Naravno, riječ je o znamenitome djelu Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulaga. Sustav koncentracijskih logora ostaje do danas označen kraticom grozomorne semantike ‒ GULAG. Gotovo da je po tome istoznačan s onim što znači Auschwitz, premda su bjelodane razlike u načinu uništenja čitavih skupina naroda, klasa i elitnih skupina komunističkih intelektualaca koje je Staljin nakanio ubiti neljudskim ropskim radom ili doživotno držati u zatočeništvu. Nacizam je bio u tome brutalno transparentan, jer je za neprijatelje NSDAP-a i njemačkoga naroda i države proglasio prije svih Židove, potom slavenske narode, Rome te komuniste i gay-populaciju. Tome usuprot, Staljinove su metode istrebljenja i uništenja u logorima Sibira ostale još uvijek, unatoč svjedočanstava poput Solženjicinovih knjiga, ideologijsko-politički zakrinkane doktrinom lenjinizma-staljinizma. Prema toj doktrini mesijanski događaj povijesti pripada komunističkoj Partiji i državi zasnovanoj na vladavini proleterske klase. Ona je posljednje metafizičko jamstvo svekolikog terora i represije u svrhu pravednosti u svijetu. Utoliko je pitanje što za suvremenu Rusiju i putinizam predstavlja nasljeđe iskustva GULAGA zapravo pitanje o biti političke vladavine i upravljanja društvom i državom. Između staljinističke ideologijske hegemonije koja stoji u biti zatvorskoga sustava u sovjetskoj Rusiji i Putinova progona i zatočenja političkih protivnika, neovisnih novinara ili, pak, pripadnika subverzivne punk-kulture poput ženskog banda Pussy-Riot i višegodišnjega zatočenja dvije članice u zatvorima Lubjanke, očito je da postoji svojevrsni vakuum. Nemoguće je stoga nastavljati samorazumljivo s diskursom totalitarizma za ono što se danas zbiva u suvremenoj Rusiji. To vrijedi čak i kad se na pojavnoj razini čini da su razlike između Staljina i Putina gotovo neznatne. Suvremeni ruski poststrukturalistički filozof Valerij Podoroga na fukoovskome je tragu nastojao objasniti ovaj problem. Pritom je u nadahnjujućem prilogu naslovljenom ʺGulag u umuʺ pokazao kako je aparat države u ruskome posttotalitarnome djelovanju duboko prožet nasljeđem sovjetskoga sustava zatvora i s njima povezanom mrežom terora spram vani i unutra. Ono što, međutim, ovdje izaziva posebnu pozornost jest, prema Podorogi, imperijalno-kolonizacijski način funkcioniranja GULAGA i nakon njegova formalnog nestanka. Nije teško razabrati da su i Putin i svi njegovih najbliži suradnici ‒ partijsko-državna elita moći ‒ pripadnici KGB-a ili FSB-a. Podoroga stoga tvrdi da je ʺdržava – najstrašniji neprijatelj građanskog društva. Naše posljednje desetljeće samo nastavlja nagomilavati sve novije činjenice ‘uspješne’ uništavajuće borbe države s društvom.ʺ Ova unutarnja kolonizacija građanskoga društva u Rusiji u 21. stoljeću dosegla je čudovišne razmjere. Putinizam u tom pogledu predstavlja jedan od najzlokobnijih sustava ideologijsko-političke moći Države od svih autokratskih država, a vjerojatno isto vrijedi i za aktualnu Kinu, jer nastavlja sustavno s dokidanjem svih aktivističkih platformi borbe za slobodu, ljudska i građanska prava, kao što nasilno zatire i prava nacionalnih manjina poput Tibetanaca i Ujgura. Kolonizacija je ključna riječ ove autokratske politike. Sam Putin rado je koristi u svojim javnim nastupima, govorima i tzv. političkim esejima kao predigrom pokretanja ratnih osvajačkih pohoda. Tako je bilo i u slučaju rata u Ukrajini u veljači 2022. godine. Naime, on državu smatra geopolitičkim ratnim strojem. Zato imperij nužno mora kolonizirati druge teritorijalne cjeline koje ne zaslužuju da se zovu državama niti modernim nacijama, već su puke ʺkolonijeʺ. Takav stav spram Ukrajine, ali isto tako još više spram malih baltičkih država poput Litve, Letonije i Estonije, svjedoči o imperijalnome preziru svega što se pojavljuje u formi liberalno-demokratske figure autonomne političke moći. U pravu je Podoroga kad ustvrđuje kako kolonizacija ʺkao geopolitički, ekonomski ili misionarski usmjerena djelatnost – uključuje u sebe gore određen cilj ili organizaciju, prisilnu ili neprisilnu, slučajnih elemenata, ‘slabo organiziranih’ ili ‘organiziranih drukčije’ u jedinstvenu novu ogansku zajednicu. Gdje se postavlja ideja logora, tamo se također i realizira nekakav skriveni cilj buduće kolonizacije.ʺ Logorsko je iskustvo gotovo ono metafizičko iskustvo zatiranja ljudske slobode u njezinoj otvorenosti koje duboko obilježava rusku povijest od početaka do danas. Veliki pisci, znanstvenici i političari ovo su doživjeli na vlastitoj koži. Dostatno je spomenuti Dostojevskoga, Lenjina, Saharova, od mističnih revolucionara do zagovaratelja revolucionarnoga nasilja, pa do disidenata uvijek je posrijedi progon u kazamate ili u zatvore koji su na zlu glasu po svojim batinašima i egzekutorima. Logor je, dakle, za Podorogu u Rusiji nužno povezan s procesom kolonizacije jer se imperijalno političko okružje prenosi u druge kulture kao znak brutalnosti, mase i moći Države. Ona provodi Zakon bez iznimke i u neprestanome produljenju izvanrednoga stanja. GULAG je više od metafore za logorski sustav nadziranja i kažnjavanja svih onih koji teže liberalno-demokratskim načelima ozbiljenja slobode. Na taj se način zbiva prelazak iz vanjske u unutarnju kolonizaciju ne samo ljudskoga tijela Drugoga, već ponajprije njegove duhovno-psihološke neovisnosti od ratnoga stroja. Evo kako to opisuje Podoroga. ʺU ruskom se kulturnom iskustvu formirala potpuno drugačija predodžba o granici. Može se reći da granica nikada nije bila sinonim razumnog i neophodnog ograničenja, računa, prevođenja vemenskog napora u prostorni ekvivalent, ‘stvar’, ‘uzorak’. Samo je Geografija, ne i Povijest, mogla postati kraljevska znanost imperija. Ubuduće, u epohi Staljinove ‘industrijske revolucije’ i poslije nje, glavni čimbenik osvajanja ogromnog teritorija postala je unutarnja kolonizacija: njezini su se maleni i veliki valovi međusobno smjenjivali. To kretanje odgovara zakonu o izvanrednom stanju koje se neprekidno obnavlja. Glavni cilj imperijalne državnosti ostalo je čuvanje vanjskih granica (geografskih) i nastavljanje ekspanzije, mijenjali su se samo smjer, brzina, intenzivnost i snaga.ʺ Pitanje je može li se uopće radikalno promijeniti smjer ruske posttotalitarne geopolitike bez vojno-političkoga poraza Putinovih imperijalnih fantazmi i putinizma kao ideologije koja prožima rusku Državu i kolonizira i tlači ono što je još preostalo od društva? Nema sumnje da je pitanje logora i koloniziranja naroda i nacija-država u 21. stoljeću postalo odlučujuće za opstanak moderne civilizacije Zapada koja se ne može više orijentirati na svojem negativnome kolonizatorskome nasljeđu od novoga vijeka i pustošenja afričkoga kontinenta do američkoga poraza u Afganistanu 2021. Štoviše, ruska je invazija Ukrajine 2022. godine istodobno otvorila pitanje o mogućnostima alternative globalno-planetarnome poretku koji je u znaku neoliberalnoga kapitalizma i predvodničke uloge Amerike očigledno dospio do kraja svojih granica. 2. Nuklearna zima naroda jezovito baš kao i povijest genocida i kulturocida koji se povijesno-epohalno samo ponavljao kad je riječ o nastojanju uništenja Ukrajine kao nacije-države. Milijuni ubijeni u sustavnome izgladnjivanju seljaka za vrijeme Staljinove politike tzv. Holodomora 1932-1933. godine do Putinovih brutalnih zločina u Mariupolju i u Buči 2022. godine predstavljaju kontinuitet ruske kolonizacije i terora. Ono što je, međutim, ovdje od iznimne važnosti odnosi se na razumijevanje najvišeg stadija u mogućnosti preobrazbe totalitarizma u posttotalitarnu vladavinu autokracije. Posrijedi je čista i tautologijska forma apokaliptičke jeze kao takve, ono što Nijemci nazivaju riječju Unheimliche. Kao što je poznato, značenje izraza u Schellinga, Heideggera i Freuda upućuje na svezu uzvišenosti i osjećaja neizrecive jezovitosti. No, izvori Unheimlichkeita nisu više oni koji nadilaze čovjeka u bezdanu prirode kao strašne i uzvišene u svojoj veličajnoj ljepoti. Posve suprotno, sada je sve ne-prirodno i ne-ljudsko jer proizlazi iz biti tehnosfere kao sveze umjetne inteligencije i kibernetičkoga upravljanja svijetom od manipulacije genima do stvaranja umjetnoga života iz duha tehnoznanstvenoga laboratorija. Po prvi put nakon kubanske krize 1960ih godina kad je svijet stvarno bio na korak do nuklearne kataklizme u srazu SAD-a i SSSR-a, suočeni smo s novim dimenzijama neoimperijalne retorike. Sam je Putin najavio mogućnost nuklearnoga terora kao opravdane uporabe oružja totalnoga razaranja u osvit ratne invazije na Ukrajinu. Time je otpočela diskurzivna nuklearna zima naroda kao eskalacija projektivne mržnje spram Europe, Amerike i Zapada, ovo svojevrsno utjerivanje straha u kosti onima koji vjeruju da je moguće na ovaj ili onaj način nadvladati i poraziti ruski militarni poredak s njegovim čudovišno neljudskim iskazivanjem totalne moći, mase i brutalnosti. Nije, dakle, problem u tome što je ovaj rat u Ukrajini početak vladavine tehnosfere u svim aspektima realizacije ‒ od sofisticiranoga oružja kao što su balistički projektili, dronovi, dalekometno topništvo, krstareće rakete velikog dometa do spektakularne industrije svijesti kroz interaktivnu propagandu novih digitalnih medija. Posve suprotno, problem je u tome što je uporaba novih oružja tek rezultat preobrazbe totalitarizma u izvanredno stanje vladavine nuklearne države koja počiva na totalnome teroru i kontroli čovjeka kao takvog. U suočenju s ovom ʺnovomʺ situacijom nužno je pokazati da čak ni na prvi pogled uvjerljive analize suvremenoga putinizma kao ʺtotalitarne demokracijeʺ ne polučuju odgovor na pitanje zašto povratak totalitarizma u suvremeno doba ne može imati jednoznačni referencijalni okvir kao što su to imala tri paradigmatska modela totalitarizma u 20. stoljeću ‒ fašizam, nacizam i staljinistički komunizam? Pod pojmom referencijalnoga okvira valja shvatiti ono što je u Kantovu smislu uobičajeno nazivati sublimnim objektom. Posrijedi je supstancija koja nekoj ideji podaruje smisao ili cjelinu značenja. Kad govorimo o putinizmu kao ideologiji, postaje unaprijed jasno da ovaj pojam ne može imati ni neko pozitivno niti neko negativno određenje izvan logike artikulacije doktrine koja uspostavlja ovu ideologiju kao svojevrsni novi Kulturkampf. Nedvojbeno je da putinizam u njegovu referencijalnome okviru zahtijeva čitav niz rasističko-šovinističkih praksi u diskurzivno-vizualnome prostoru djelovanja kao organiziranih gesti mržnje i prezira Drugoga. Ukrajinci i Ukrajina nisu tek za Putina ono zazorno i jezovito Drugo, u svim aspektima postojanja, već su i sublimni objekt agresije-invazije do zatiranja. Tek kad se ima u vidu da posttotalitarna autokracija nije staljinizam 2.0 ili nacizam 2.0 u svojem hibridno-nakaradnome obliku, postaje razvidno zašto su sve ideologije danas političko-kulturalno traganje za novim sublimnim objektom mržnje. Boris Nemcov, ruski znanstvenik i liberalni političar, koji je od 1997-1998. godine bio vicepremijer i najbliži suradnik predsjednika Borisa Jeljcina, da bi nakon toga postao žestoki kritičar Putina i vođa opozicije, jednom je rekao da gadovi uvijek mrze pristojne ljude. Doista, mržnja protiv zapadnjačke civilizacije postaje retrogradna ideologija povratka tzv. izvorima ruske autokracije i vjekovne opsjednutosti pravoslavnim misticizmom. Ništa nije iracionalnije od ove mržnje i sklonosti da se uz metapolitičku viziju Euro-Azije iz ʺfilozofijske geopolitikeʺ neoimperijalizam Moskve/Rusije uspostavi ʺnovim Rimomʺ. Aleksandar Dugin, najpoznatiji filozofijski zagovornik tzv. novoga geopolitičkog Evanđelja, otvorio je prostor onom mišljenju koje u pseudo-sintezi nacionalnoga boljševizma, konzervativne revolucije i desničarskoga ekstremizma podastire Putinu duhovno-politički referencijalni okvir za pokretanje ratnoga stroja protiv Ukrajine i potencijalno drugih nacija-država unutar projektiranog novog Ruskoga carstva. No, nemojmo se zavaravati. Ni u doba Platona, Machiavellija ili konfucijanskih kineskih mandarina filozofi nisu vladali svijetom. Njihovi se praktični savjeti uvelike ignoriraju. Što preostaje od filozofije kao praktične vježbe geopolitike svodi se na izbor diktatora hoće li neku knjigu pročitati i preporučiti svojim savjetnicima i trustu mozgova u tvorbi ideologijsko-političkog narativa o novoj Velikoj Rusiji. Tako stvar stoji i s Duginom. Njegove se vizije Euro-Azije možda i ostvaruju, ali samo kao propagandni ratni stroj kojim Putin kreće u proširenje teritorijalnosti carstva polazeći od totalne laži o nužnosti ʺdenacifikacije Ukrajineʺ. Što čini eventualni povratak totalitarizma u ruskome slučaju globalno-planetarnom opasnošću? Ništa druge negoli teror nuklearne države koja počiva na težnji za proširenjem ʺGulaga u umuʺ na prostore nekoć moćnog komunističkoga carstva SSSR-a. Uostalom, na simboličkoj razini velika vojna parada što je Putin organizira na Dan pobjede protiv fašizma-nacizma 9. svibnja u Moskvi jasno pokazuje kako je ono što preostaje od Staljinova nasljeđa neupitno za daljnju realizaciju Velike Rusije. To su pobjeda nad Hitlerom i nacizmom u 2. svjetskome ratu i imperijalistička kolonizacija Istočne Europe kao i prostora euroazijskoga kontinenta. Nije stoga slučajno da se dijagnoza ratne invazije u Ukrajini 2022. godine odeđuje kao nužna strategija ukrajinske dekolonizacije, kako to agumentira Peter Sloterdijk u svojim brojnim istupima za njemačke medije. No, još je intrigantnije da u istom tonu njemački suvremeni filozof tvrdi da je Putinova Rusija predvodnicom ʺotvorenoga fašizmaʺ. Dakako, jedno je publicističko djelovanje angažiranoga intelektualca u medijima, a drugo mjerodavno teorijsko obrazloženje ovog prijepornoga stava. Sloterdijk, naime, priručno definira fašizam u ovom istupu kao ʺpolitičko djelovanje u modusu ‘permanentnoga komplota’ ili militantne pripreme za toʺ. Kako god bilo, jedno je neporecivo. Putinov politički poredak posttotalitarne demokracije uistinu podsjeća na elemente fašizma-nacizma, ali je u svojim bitnim imperijalističkim nakanama na tragu staljinističke logike saveza kolonizacije i logora, kako je to precizno opisao Podoroga u svojoj analizi zatvorskoga sustava Rusije. Utoliko je samorazumljivo da priča o obnovi fašizma-nacizma s kojom propagandni ratni stroj Rusije sve projektirane neprijatelje demonizira kao fašiste-naciste, a sam postupa u geopolitičkome smislu hitlerovski jer kreće u invaziju na međunarodno priznatu naciju-državu kao što je Ukrajina da bi, prvo, zaštitila govornike ruskoga jezika u Donbasu i Luhansku od genocida Ukrajinaca nad Rusima i, drugo, da bi izvršila tzv. denacifikaciju Ukrajine ‒ nema teorijskoga, ali ni praktičnoga opravdanja. Posrijedi je ideologijska tautologija iz koje nema izlaza. Zato se čini neshvatljivije zašto Sloterdijk poseže za definicijom fašizma koja, kao i ona tzv. klasična iz eseja Umberta Eca, ništa ne govori o samoj biti totalitarne vladavine s fašističkim referencijalnim okvirom u suvremenosti. Naime, sam je Sloterdijk u svojem ranome i uistinu najznačajnijem djelu Kritika ciničnoga uma lucidno definirao ideologiju u postmodernome kontekstu oživljavanja i obnove kao prosvijećenu lažnu svijest. Za nju vrijedi obrat Kristove izreke: Oni znaju što čine i čine to svjesno! Što čini drugo Putin i njegova propagandna mašinerija od samoga početka u okružju digitalnih medija osim što sustavno i cinično laže zamjenjujući teze. Time pokazuje da je dijalog kao uvjet mogućnosti prosvjetiteljske volje za istinom ništa drugo negoli slabost liberalno-demokratskoga, dakle zapadnjačkoga, svijeta u izravnome srazu s ʺruskim svijetomʺ. Cinizam se preobražava u rtazličite forme ideologije kao doktrine i vjere, jer iz baštine fašizma-nacizma prisvaja temeljnu značajku perverzije istine i moralnih vrijednosti. Usto, postmoderni cinični relativizam dovodi do toga da se u slučaju stvarnoga stanja na ukrajinskome bojištu često postavlja pitanje tko više laže, Rusi ili Ukrajinci, kad spominju tuđe žrtve, a ne tko više govori istinu. Cinizam je tako tautologija refleksivne svijesti koja polazi od načela totalne moći ideologije kao terora i kontrole nad mišljenjem i bitkom. Ništa nije više izuzeto od toga. I zato je najčudovišnija posljedica ovog medijskoga cinizma našeg digitalnoga doba ravnodušnost objektivnoga promatrača spram vizualne transparencije događaja kako vrijeme neumitno i polako odmiče u mrtvu ireverzibilnost. Već smo umorni od ratova, zla i vlastite nemoći u promjeni stanja stvari u svijetu. Cinizam je brutalnost mase u iživljavanju nad istinom. Zato je prava istina ideologije Putinova ratnoga stroja u totalnoj moći terora nuklearne države koja više i ne skriva mržnju spram Drugoga kao pokorenoga i zatrtog objekta bez ikakve sublimne svijesti o njegovu pravu na život. Epilog Film Andreja Tarkovskoga Stalker iz 1980. godine uistinu je fascinantna umjetnička slika Rusije u svojoj apokaliptičko-mesijanskoj propasti u koju gura ne samo Ukrajinu, nego i čitav svijet. Time ni na koji način ne želim ustvrditi da je riječ o nekoj vidovitoj političkoj alegoriji, kao što to nije bio niti njegov film Rubljov. Dostatno je kazati da je ovaj film veličajna umjetnička moć simboličkoga značenja koja graniči s metafizičkim duhovnim iskustvom ljepote i smrti. Najveći dio Stalkera zbiva se u Zoni. To je napušteno i izolirano područje na koje je pao meteor ili su ga možda posjetili izvanzemaljci. Zoni je zabranjen pristup, a čuvaju je snage UN-a. Na tom području nije više moguće uspostaviti nadzor, jer ondje vladaju nepoznate sile, neobjašnjivi fenomeni, a vrijeme i prostor su iskrivljeni. U Zonu se uspijevaju kriomice uvući jedino Stalkeri, odnosno vodiči koji riskantno žive od toga što Zonu pokazuju znatiželjnim posjetiteljima. Duboko unutar Zone, navodno postoji soba u kojoj se ispunjavaju i najteže ostvarive želje onih koji do tamo dospiju doći. Upravo će mogućnost ispunjenja te jedne želje na vrlo težak način testirati i Stalker i dvoje ljudi koje je tamo poveo (o njima znamo samo da su Pisac i Znanstvenik). Cijela se misija odvija usporeno i ne završava nikakvim konkretnim zaključkom. Sam Stalker je čovjek od malo riječi koji na postavljena pitanja uglavnom ne nudi nikakve odgovore. U filmu sve je prepuno simbola, a kraj ove alegorije je više nalik posljednjem stihu neke pjesme, nego razrješenju filmske priče, kao uostalom u svim filmovima Andreja Tarkovskoga od Solarisa, Zrcala do Nostalgije. Što preostaje od nasljeđa totalitarizma u suvremeno doba doli ta i takva ZONA, mjesto koje je najbolje odrediti dvoznačnošću engleskih riječi no-where i now-here, kako to čine Deleuze i Guattari kad nastoje pokazati u spisu Što je filozofija? kako svaka utopija u doba geofilozofije završava kao distopija. Posrijedi je nomadologija ratnoga stroja. Iz tog procesa nastaje ono što politički određuje naše posttotalitarno doba u kojem više ništa nema postojanu bit, ukorijenjenost u prostoru i izvjesnost u vemenu. No, osim distopije koja u 21. stoljeću ulazi u misaone strukture življenja i rasprostire se unedogled, postoji još nešto čudovišnije. Teror nuklearnih država koji se očituje u sve većoj razornosti uporabe neljudske tehnosfere u ratnome stroju prijeti da čitavu zemlju pretvori u ZONU distopije, u opustošeni svijet bez nade, čisto stalkerovsko bespuće u kojem više nema ni natrag ni naprijed, samo beskrajno protjecanje prljavih voda i onaj crni pas uz uzglavlje posljednjeg čovjeka što leži pored kanala. Geopolitika novoga Levijatana pretvara se sve više u entropiju, taj kibernetički pojam s kojim ukazujemo na rasap ili nered u sustavu, ali tako da ne možemo više očekivati ništa drugo negoli svijet po mjeri upravo te i takve entropije kao biti suvremene politike u informacijskome, biološkome i psiho-društvenome smislu. Biti protiv ove čudovišne entropije znači biti protiv razaranja slobode i njezinih prvih i posljednjih zona otpora svemu neljudskome. Putinov ratni stroj s njegovom logikom moći, mase i brutalnosti jest totalna ZONA neljudskoga u težnji da svijet pretvori u logor za kolonizirane stalkere. (Tekst je prvotno objavljen u časopisu Europski glasnik, br. 27/2022., str. 367-387.)

December 16, 2024
O laboratorijsko-inkubacijskome životu mišljenja

O laboratorijsko-inkubacijskome životu mišljenja

Ovo je ta bitna razlika svjetova. Metafizika, naime, počiva u labirintu jezika i njihova umnoženost svjedoči o istosti i razlikama u biti kazivanja. Kibernetika, tome usuprot, zahtijeva za svoj prostor vladavine tehnoznanstveni laboratorij za proizvodnju vizualizacije događaja. Tehnosfera kao realizacija metafizike u kibernetici zasniva se na logici slika. Ta je logika imerzivno-rekurzivna, odnosno slike su uronjene u virtualnu stvarnost i neprestano se interaktivno dijele društvenim mrežama drugim korisnicima. Razlika između filozofije jezika i epistemologije slike naprosto je u tome što tzv. vizualni jezik nije nikakav poseban slučaj mimesisa i reprezentacije bitka kao kazivanja mišljenja, već je posrijedi ono što kasni Wittgenstein s konceptom jezičnih igara (Sprachspiele, language games) naziva pokazivanjem događaja kao forme života. Slika više ništa ne prikazuje niti predstavlja, već samo pokazuje tijek diskurzivne i dijaloške forme stvaranja života i njegova tijeka postajanja u doživljaju Drugoga. Ako nešto ima danas značajke kolektivne hipnoze, opsesije i masovnoga užitka, onda je to nedvojbeno ovaj vizualni narcizam bez subjekta i supstancije, jer je jedino slika u digitalnoj formi pravi Subjekt zavođenja i interaktivne komunikacije. Slika stoga ima karakter vizualiziranoga koncepta kojim se stvarnost ne reproducira, već konstruira kao posthumano stanje kroz strategije i tehnike gledanja-promatranja sukoba između različitih ‘formi života’. Film koji to izvrsno prikazuje jest uradak američkoga redatelja Paula Thomasa Andersona, Magnolija u kojem fragmentacija sadržaja i likova odgovara nizu korelativnih slika na ekranu nadzorne kamere. Ovaj digitalni narcizam i voajerizam nije nikakva psiho-značajka ljudi u doba posvemašnje „pornografije slike“, već vladavina tehnosfere u formi „Velikoga Trećega“ koji ima pregled igre u svim mogućim aspektima pojavljivanja slike i njezine imerzivno-rekurzivne transparencije. Mijena biti jezika od logike kazivajuće istine u samopokazivanje slikovnih fenomena zbiva se u prostoru tehnoznanstvenih laboratorija. Oni nisu više pasivno-statičke lokacije ispunjene tehničkim aparatima poput epruveta za kemijske pokuse. Umjesto toga, pojam laboratorija pretpostavlja proširenje pojma rada, latinski labor, na cjelinu organizacije novoga društva kao prostora-vremena istraživanja novih mogućnosti u stvaranju objekata koji pridonose ubrzanoj i učinkovitoj tehnologizaciji svijeta života. Već je Hannah Arendt u svojoj ključnoj knjizi za političku antropologiju Vita activa pretkazala vladavinu homo laboransa kao onog „čovjeka“ koji nije više određen aristotelovskom definicijom animal rationale, već se njegova tehnoznanstvena „racionalnost“ pojavljuje unutar struktura i funkcija čitavog društva kao mega-laboratorija umjetnoga života. Takav je „čovjek“ usmjeren budućnosti kao projektu tehnoznanstvenoga istraživanja, a umjesto kazivajuće biti jezika koja je krasila humanističke znanosti, navlastito filozofiju i umjetnost, sada se težište premješta na oslikovljenje mišljenja kao računanja i pragmatične logike vizualizacije života. Laboratorijski je život istodobno fascinantno poželjan jer otvara tzv. nove perspektive istraživanja svjetova, a s druge strane ga odlikuje užasna dosada, predvidljivost i jednoličnost „novoga“ reduciranog na život objektnosti objekta. Ono što u posljednje vrijeme postaje pravilo u doba tehnosfere jest da se sve pretvara u laboratorije i inkubatore. Rad postaje istraživanje kodova života, a ekonomija kao fundamentalna logika moći upravljaštva svijetom postaje širenje poduzetničkih zona kao prostora inkubacije znanja, informacija i kapitala. Laboratorij je, dakle, prelazak rada u tehnoznanstveni pogon istraživanja kao novu paradigmu IT-kapitalizma koji je nužno kognitivnoga tipa legitimnosti, a inkubator označava realizaciju laboratorijskoga života u slici vizualnoga objekta kao nastavka vrijednosne strukture akceleracije kapitala drugim sredstvima. Onaj koji je proročanski vidio kako se ovaj dvoznačni proces laboratorizacije-inkubacije znanosti i tehnologije zbiva u suvremenome svijetu bio je komunikolog i mediolog Vilém Flusser, a u 21. stoljeću izdvaja se svojim lucidnim prilozima francuski teoretičar društva kao interaktivne mreže Bruno Latour. O tome eksplicitno govori pet svezak moje Tehnosfere naslovljen Dizajn kao mišljenje – O autonomnim objektima i njihovim preobrazbama. O čemu je zapravo ovdje uistinu riječ ako ne o novome životu mišljenja koje više nije proizvod singularizacije, već kolektivne arhetipizacije objekta X kao slike koju stvara tehnoznanstveni tim stručnjaka za već nešto „konkretno“. Ostavimo, pak, aluzije kako je metafora laboratorija i inkubatora ono što neodoljivo podsjeća na totalitarne radne logore u nacizmu i komunističkome staljinizmu tijekom 20. stoljeća. Tamna sjena gubitka nepokorivosti slobode unutar rada u laboratorijskim uvjetima stvaranja atomske bombe prisutna je i u popularnome filmu Christophera Nolana, Oppenheimer, jer estetizira i konfabulira o onome što konceptualno proizlazi iz antropologijske teorije o homo laboransu u djelu Hane Arendt. Stvar je, naime, u tome da ozračje vrhunske tajne koja se uvijek odnosi na proizvodnju novoga razornoga oružja ili, pak, na stvaranje umjetne inteligencije koja će ne samo tehnološki promijeniti svijet, već će imati dalekosežne posljedice za preustroj geopolitičkoga arhipelaga svijeta uopće, pretpostavlja drukčiju vrstu misterija i mistike od metafizike. Sada je to događaj užasavajuće apokaliptičke slike i ujedno eshatološke istine kraja povijesti da je vrijeme mišljenja kao jezika odbrojalo svoje sate i minute i da predstoji nova epoha kognitivne matrice postojanja čovjeka kao homo kybernetesa. Pogledajmo kako ćemo uopće sada ovo laboratorizaciju mišljenja i inkubaciju života misliti izvan okvira tradicionalnih pristupa društveno-humanističkih znanosti. Ono što se tu proizvodi i stvara nije nešto kao nešto, ni ništa kao ništa, već je riječ o širenju mreže sustava informacija i imploziji njezinih rezultata kao vizualnih objekata koji modeliraju i simuliraju novu stvarnost. Sve je otpočelo s performativnim spektaklom inscenacije znanja kao novog dispozitiva moći u pokazivanju objekta X, odnosno novog proizvoda info-komuniciranja, kad je Steve Jobs „reklamirao“ na sceni novi Apple-smartphone. To je slika laboratorijsko-inkubacijskoga ili kognitivnoga kapitalizma u želji za posjedovanjem utjelovljenog znanja kao estetiziranog aparata mišljenja. Tko tada nije shvatio da je doba metafizike i jezika zauvijek prošlo, taj je očito gledao neki drugi stari film u analognome formatu i mislio da će stvari iz prošlosti trajati vječno, a život biti poput estetske iluzije početnih prizora malograđanske idile iz filma Trumanov show. Muskovi mega-pogoni za proizvodnju autonomnih objekata kao i vladavina nad društvenom mrežom Twiter samo su zorni dokazi ove strukturne promjene u organizaciji rada u posthistorijskome društvu kontrole u kojem laboratorijsko-inkubacijski život mišljenja izravno stvara paradoksalnu međuovisnost tehnoznanosti, tehnosfere, kognitivnoga kapitalizma i onog što po navici, huserlijanski, nazivamo „svijetom života“, a što se svodi na dosadu i ekstazu tzv. dokolice u funkciji „punjenja baterija“ za novi radni elan. Baš me zanima kako to misle promijeniti u svojim pastoralno-feudalnim maštarijama eko-fundamentalisti i zagovornici tzv. ekonomije od-rasta npr. u Kini, Indoneziji, Maleziji, ne spominjem ni Europu ni Ameriku, jer je globalni kapitalizam danas onaj kojemu trebaju mega-prostori deteritorijalizacije/reteritorijalizacije, a ne ono što je već u 20. stoljeću u bitnom svoje odigralo i postalo kao u Sebaldovim apokaliptičkim prozama poput Saturnovih prstenova stratište industrijskoga otpada nakon kraja modernosti? Zatvorit ćemo mega-hale i pogone „zazeleniti“, laboratorije oplemeniti hip-hop estetikom flower-power, a inkubatore pretvoriti u zone rasterećenja od tegobnoga rada koji usput postaje nematerijalan kako se AI i tehnosfera razvijaju vrtoglavom brzinom? Ideja korporacije, laboratorija i inkubatora nije ekskluzivna stvar kapitalizma, već logika dehumanizirane strukture preobrazbe mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije u sintezi društva i države kao umreženoga svijeta koji više nije utemeljen u radu kao takvome, već u autopoietičkoj proizvodnji života kao tehnogenezi. Ništa izvan ovog kruga krugova u mišljenju tehnosfere više nema nikakvu vjerodostojnost. To je tako i nikako drukčije. I to je rezultat apsolutne vjere u stvaralačke mogućnosti svijeta kojim upravlja homo kybernetes, akojem homo laborans služi kao podsjetnik na ono što je već sada prošlo svršeno vrijeme.

December 15, 2024
Brzina, svjetlost, apokalipsa

Brzina, svjetlost, apokalipsa

Nikad se neće dostatno proniknuti u meteorski uvid Franza Werfela iz jednog aforizma u kojem taj tragatelj za Božjom prozirnošću u obezboženom svijetu izrijekom kaže: “Što više brzine, to više praznine“ – ako se ne promisli dalekosežnost Heideggerove postavke o biti novovjekovnoga svijeta. Kao što je poznato, u svim se mjerodavnim spisima i predavanjima iz 30-ih godina 20. stoljeća, od Einführung in der Metaphysik do Vom Ereignis, govori o nihilizmu svijeta kao slike predstavljajućeg subjekta. Drukčije iskazano, svijet se u svojem nabačaju bića, koji se može znanstveno planirati, kreće spram posvemašnje “slikovnosti“ bića. Sve što jest, teži biti nabačeno kao predmet za tehničku i estetičku obradbu bića. Kako je postavljenost svijeta iz obzorja znanstveno-tehničke slikovnosti istodobno nabačaj jedne epohalne zgode u povijesti zapadne metafizike, tako je svaki oblik duhovnoga odnosa spram takva sklopa bitno određen njegovim postavom. Ono što se danas naziva informatičkom erom i zamagljenim pojmom virtualnosti, o čemu u svojem promišljanju estetike govori Wolfgang Welsch, svodi se zapravo na prazninu svijeta. Zbiljske slike nestaju s horizonta svijeta. Ubrzavanje informatičkog napretka dovodi do nestanka u apsolutnoj virtualnosti samog virtualiteta. Zato je već posljednjih dvadesetak godina 20. stoljeća u filozofiji, prirodnim i društveno-humanističkim znanostima, umjetnosti i književnosti zavladala pošast postizma, katastrofizma i apokaliptizma. Werfelov aforizam zlokobno upozorava na stanje s onu stranu svakog aktivnoga ili pasivnoga nihilizma. Među mnogim misliocima tog stanja stvari svojim se osebujnim sinkretizmom urbanologije, filozofije i fizike ističe kulturno pesimistički teoretičar kraja zapadne metafizike slike koji, doduše, ne posjeduje ni Heideggerovu prodornost ni Cioranovu stilsku zavodljivost. Ali je neprijeporno vjerodostojan svjedok rasprsnuća slike svijeta. Riječ je, dakako, o francuskome teoretičaru i arhitektu Paulu Viriliju. Njegove knjige eseja, od Informacijske bombedoIzvorne nesreće, više ne donose ništa novo u promišljanju sudbine militarizacije svijeta i apokalipse zapadnjačke kulture, globalizacije i tehničkog postava. ( Paul Virilio, The Information Bomb, Verso, London, 2000., Paul Virilio, L’accident originel, Galilée, Pariz, 2005.) No njihova je zanimljivost upravo u reagiranju na fenomene društveno-kulturalnih događaja poput spektakla terora, preobrazbe svijeta u „reality show“ i nastavka lumino-kinetičke sudbine svijeta kao estetizacije svega što jest. Paul Virilio, rođen 1932. godine, umjetnik i arhitekt koji je radio zajedno s Matisseom i Braqueom, studirao je i filozofiju na Sorboni. Kao osamnaestogodišnjak, nadahnut Abbéom Pierreom i pokretom radnika-svećenika, postao je kršćanin i militantni zagovornik vjerske istine. Od 1975. godine ravnatelj je Ecole Spéciale d’ Architecture u Parizu. Napisao je petnaestak knjiga, među kojima vrijedi izdvojiti Rat i kino, Otvoreno nebo, Estetikunestankai Brzinu oslobađanja. Informacijska bomba,za razliku od Brzine oslobađanja,pisana je s mnogo više “prozaičnih“ detalja, što je zacijelo uvjetovano oblikom novinskog eseja. No provokativnost misli i artikulacija postavki nije zapostavljena u korist nekog imaginarnog prosječnog čitatelja voljnog da teoriji posveti onoliko pozornosti koliko posvećuje političkim skandalima i sportskim bizarnostima. Čemu uopće služi snižavanje razine diskursa samo zato što se esej objavljuje u novinama? Tu predrasudu davno je otklonio José Ortega y Gasset kad je odlučio ukoričiti svoje novinske članke pod naslovom Pobuna masa. Temeljno je Virilijevo pitanje u Informacijskoj bombis kojim otpočinje razmatranje posttelematičke ere preobrazbe slike u digitalizaciju svijeta – civiliziranje ili militarizacija znanosti? Ta jasno izrečena suprotnost dvaju nabačaja slike svijeta na kraju 20. stoljeća istodobno otvara put za zauzimanje stava ili alternative. Virilio razlaže svoju temeljnu epistemologijsku postavku, koja istodobno klizi između kritičke analize globalnoga društva bez čvrstih ideologijskih i praktično-političkih akcija te uviranja u sistemsku teoriju društva bez nosivog sociologijskog kategorijalnoga aparata. Naime, Virilio je razvio svojevrsnu kritičku teoriju suvremenog postindustrijskoga društva kao militariziranog poligona za znanstveno osvjetovljenje politike. S krajem hladnoga rata nije nestala militarizacija zapadne znanosti i tehnologije. Naprotiv, ona se tek razvija do neslućenih mogućnosti premda formalno ne postoji nikakva ozbiljna realna prijetnja Americi, a to znači Zapadu, od Rusije, Kine ili islamskih zemalja, ako se zanemare oblici međunarodnog terorizma. Uklanjanjem zbiljskog neprijatelja, kao što je poznato iz decizionističke politologije Carla Schmitta, stvoren je tek prostor za kriptototalitarni model sprege znanosti, tehnologije i kulture kao militarnoga sustava potreba. Virilio se opravdano i u Informacijskoj bombipita kako je moguće da se gotovo više nitko osim konzervativaca, ekologista i tradicionalista, poput poglavara Katoličke crkve pape Ivana Pavla II, ne buni protiv činjenice da je istina suvremene znanosti kao nečuvenog spoja operacionalnoga instrumenta i istraživačke aplikacije zapravo njezina fatalna bezbitnost i etički bezobzirna uklopljenost u militarnu, kapitalističku operacionalnost sustava profita? Virilio je stoga skovao osebujnu i, mora se priznati, dobro pogođenu sintagmu o karakteru globalnoga društva. To je globalitarizam kao sinteza globalizacijskog neoliberalnoga pankapitalizma i totalitarnog karaktera njegove kulturalne strategije. Totalitarizam u tako pojmljenome sklopu više ne označava ideologijskog monstruma tipa nacizma, fašizma i komunizma, nego upućuje na onu skrivenu dimenziju liberalizma, koja pokazuje želju za planetarnim vladanjem slikom svijeta. U politologijskoj teoriji Carla J. Friedricha za totalitarizam je bilo bitno nadziranje privatnosti, premda je ta značajka bila samo ornamentika cjelovitog sustava državnoga terora nad svojim državljanima/građanima. Ovdje se međutim događa samo radikalizacija stanja stvari rasapom totalitarizma kao ideologijskog aparata. Globalitarizam je istina suvremenoga svijeta zato što iskazuje žudnju za svođenjem svakog oblika “starih sloboda“ iz herojskog razdoblja liberalizma, libertinstva i demokracije na minimum. To ne znači da je znanost neslobodna i ideologijski podvrgnuta unutarnjem služenju u začudne militarne svrhe, nego i da se nadzire cijeli sustav života (intima, duševnost, seksualnost, obiteljski odnosi, religioznost). Virilio ipak nije postmarksistički teoretičar niti sljedbenik kritičke teorije društva da bi poput Habermasa izveo postavku da ako su znanost i tehnika ideologijski suspregnute, onda je potraga za subjektom oslobađanja od takva susprezanja stvaranje kritičkog potencijala komunikacijske zajednice slobodnih subjekata. Virilio, naprotiv, pankapitalistički globalitarizam analizira poput kakvog racionalno ravnodušnog doktora Spocka, hoteći ukazati na granice puta u nihilistički ponor. Sve upućuje na to da je taj put već gotovo trasiran do granice pogleda. Stoga je govor o suvremenoj znanosti za Virillija govor o prelasku u kibernetički prostor tehnoznanosti. Ona se bavi virtualnom slikom svijeta u rasprsnuću. Ako je društvo u nestajanju u smislu tradicionalne teorije Marxa i Parsonsa, klasne i stratifikacijske teorije, onda je u nestajanju i ona znanost koja sebi još romantično utvara da vlada vlastitim prostorom istraživanja. Virilijev kulturni pesimizam, kad je u pitanju određenje uloge znanstvenika u globalitarnome društvu, poprima karakteristike cinizma, i to ne samo kao psihološku strukturu osobnosti ili stila spisateljskog odnosa spram realnih događaja u svijetu. No cinizam tu nije poza, nego način zauzimanja otklona od zbilje. Znanstvenik je figura militarizacije društva. On u sebi objedinjuje pustolova, sportaša, zabavljača i proroka. U Informacijskoj bombinastavlja se pojmovna raščlamba telematičke kulture planetarnog svijeta. Virilio operira kentaurskim pojmovljem preuzetim iz riznice tradicionalne ontologije/metafizike i suvremenih prirodnih znanosti (fizike, biomedicine i astronomije). To je uobičajen postupak postmodernih teoretičara, a proizlazi iz nužde izmišljanja novoga govora za nove probleme. Za razliku od, primjerice, Sloterdijka i Baudrillarda on ne stvara oksimorone. Virilio tek nastoji produbiti jezik tradicionalne filozofije i znanosti pojmovljem s onu stranu novovjekovne realnosti. Zato toliko prefiksa poput tele, post, meta, trans. Uzmimo jedan primjer iz zbirke eseja Brzina oslobađanja,koji se opetuje u Informacijskoj bombi i Izvornoj nesreći. Kao znalac urbanizma Virilio razmatra položaj grada u cyber spaceu. Više, dakako, ne postoji realni grad kao polazište za politiku nacija, nego virtualni grad kao deteritorijalizirani metagrad. Takav je metagrad mjesto metropolitike globalitarnog karaktera sveprožimajuće vidljivosti. Njegov je stav o internetu od početka bio radikalno kritički. Virilio upućuje da je internet nastao kao militarni produžetak Pentagonove potrebe za nadziranjem svjetske politike. Taj trend telenadzora, unatoč prividnom demokratizmu i osjećaju slobode samstvenosti pojedinca, Virilio nastoji promisliti do najbizarnijih slučajeva. Temelj za takvo što položen je njegovom analizom pojma slike i svjetlosti. Ako je sudbina svake slike njezino proširenje, kako je tvrdio Bachelard, onda je korak od teleskopije i mikroskopije do telenadzora pojedinca učinjen već samim činom tehnologijske inovacije. Virilio ipak nije toliko fatalistički privržen postavci tehnologijskih determinista koji kažu isto ono što i drevna samurajska mudrost glede umijeća mačevanja, kako ne vodi ruka sablju, nego sablja ruku. No za razliku od naivnih antropologijskih uvjerenja kako je čovjek još uvijek gospodar tehnike, Virilio pripada onoj kulturno pesimističkoj struji filozofa koji od Spenglera, Heideggera, Jüngera do Rifkina i biogenetičara nastoje odrediti granice jedne epohalne nužnosti i tzv. slobode. Uostalom, to je glavno Virilijevo pitanje koje on, doduše, ne postavlja izravno, nego ga se mora nazrijeti iza krinke racionalne ekstaze rasprsnuća slike svijeta kakvu još poznajemo. Nakon smrti čovjeka kao subjekta u strukturalizmu preostaje možda još samo konstatiranje smrti supstancije i objekta, dakle sveprožimajuće realnosti i tjelesnosti prostora i vremena u kojem obitavamo. Sve je virtualizirano i digitalizirano. Sve je za Virilija podvrgnuto kiklopskome oku telenadzora slobode. Kao što je virtualnost zapravo prividna stvarnost, tako je sloboda privid. Virilijev pouzdani interpret, sociolog John Armitage pod suvremenim neoliberalizmom shvaća, sukladno Viriliju i kanadskim teoretičarima Arthuru Krokeru i Michaelu Weinsteinu, pankapitalističku teoriju i praksu tehnologiziranih ili telematičkih društava. (John Armitage, „Resisting the Neoliberal Discourse of Technology:The Politics of Cyberculture in the Age of the Virtual Class“, CTheory. www. Ctheory.net.) Pritom se neoliberalizam kao politička filozofija 80-ih godina 20. stoljeća povezuje s idejama slobodnog poduzetništva, ekonomske globalizacije i nacionalnog korporativizma. To su institucionalni i ideologijski temelji za civilno discipliniranje slobodnih pojedinaca. Ne može se poreći da je Armitage “sociologizirao“ Virilijeve kulturno pesimističke prognoze budućnosti postindustrijskih društava Zapada. To je ono o čemu Virilio ne govori eksplicitno u svojim djelima, ali se vrlo jasno izjašnjava o političkim granicama tehnologije u brojnim intervjuima. Virtualne tehnologije nisu dakle ideologijski nedužne. Međutim bilo bi sablažnjivo kad bi se otuda izvukao zaključak kako je riječ o opetovanju Habermasove stare, dualističke postavke o dvije vrste djelovanja: instrumentalnome, koje je ideologijsko u samoj biti znanosti i tehnike (rad u marksističkome smislu riječi) i komunikacijskome, koje pretpostavlja prostor slobode u svijetu života. Tehnologijske prosudbe neoliberalnih ideologa, a to će reći gotovo svih pozitivno nastrojenih zagovornika globalizacije kao ekonomskog i tehnologijskoga napretka, govore o novoj stvarnosti koju proizvodi telematičko društvo. Iz njega je moguće očitati nekoliko razina virtualne kulture: tehnoznanost i cyber kulturu, kulturu kiborga, cyber feminizam i cyber art. Prema Viriliju, takve tehnologije predstavljaju svojevrsnu “treću revoluciju“ čija je značajka tjelesno pounutrenje znanosti i tehnologije. Drukčije iskazano: tehnologija postaje fizički osjetljiva, prihvatljiva poput implantata koji je postao više od nadomjeska živoga. Kao rezultat dolazi do nestanka diobe na živa tijela i tehnologiju. Oboje su uključeni u kiborgijansku sociotehničku imaginaciju. Ako je totalitarizam latentan u tehnologiji, to proizlazi otuda što je sama bit tehnologije suprotna organskome pokazivanju bitka. Čovjek kao nepredvidljivo, ekscentrično biće (H. Plessner), biće života kao vođenja neizvjesnosti i nestalnosti, suprotstavljen je anorganskoj naravi stroja. Nijedan oblik nadziranja slobode ne dolazi iz tehnologije. Ona je već postojeće sredstvo-svrha preobrazbe živoga u mrtvo-živo vrijeme stroja. Treba se međutim čuvati svake vrste tehnologijskoga determinizma kao navodno univerzalnog neoliberalnoga lijeka protiv siromaštva, nedostatka imaginacije i slobode. Virilijev opis suvremene virtualne kulture postindustrijskih društava nipošto nije priznanje i hvalospjev neoliberalizmu. Njegov stav o pogubnosti ekonomske globalizacije i biotehnologijske manipulacije živim bićima ne razlikuje se čak mnogo ni od religijskog fundamentalizma Katoličke crkve. No nitko ozbiljan, pa ni Virilio, ne odbacuje mogućnosti koje donosi doba digitalne/virtualne demokracije. Ali humanost i humanizam ne mogu biti svedeni na razumijevanje tehnologije i njezina napretka. Je li onda Virilio, kad je u pitanju budućnost globalitarizma i informatičke revolucije svijeta, samo konzervativni nostalgičar za Chaplinovim “modernim vremenima“? To bi se moglo pomisliti ako se površno čita njegova kritika amerikanizma, koja poput Baudrillardove samo opetuje davnu Heideggerovu provokativnu postavku, naizgled relativističku s obzirom na mogućnost prebolijevanja granica metafizičkoga svijeta, kako sve tri velike ideologije 20. stoljeća – nacizam, komunizam i amerikanizam – epohalno hoće isto: prevlast tehničke moći i njezino uvećanje. No Virilio je duhovni vođa vizualnih umjetnika, teoretičar posvećen telematičkoj i kinetičkoj umjetnosti i arhitekturi, pa bi takvo mišljenje o njemu bilo u najmanju ruku skandalozno. On je paradoksalni filozof/umjetnik proturječja stoga što je svijet o kojem misli i piše proturječan do krajnjih granica. Kako povratka na staro nema, jer je logika tehničkog napretka ubrzavanje po kojem već nakon kina i televizija postaje nešto anakrono, a informacijska bomba otkucava svoj imaginarni sat u svakom računalnome korisniku, to je Virilijeva pozicija istodobno emfatički novatorska i etički konzervativna. Po čemu se uopće razlikuje njegov stav o kloniranju i genetskoj tehnologiji od mišljenja Katoličke crkve, doista je upitno. Kao zagovornik živoga vremena i žive supstancije čovjeka Virilio ne može ne vidjeti koliko je suvremena znanost u svojem pogubnome ludizmu svjesna etičkih granica humanizma. Njezin teorijski antihumanizam ili čak hiperhumanizam odgovara virtualnim igrama kiborga i mutanata. Upitnost izvorne Virilijeve pozicije mislioca na rubu diskurzivnih praksi postmoderne proizlazi već otuda što nikad nije dostatno jasno pokazao u čemu je razlika između brzine i praznine, o čemu je lucidno pisao Franz Werfel. Prazan prostor i prazno vrijeme ne nastaju samo ubrzavanjem bića kao stroja, nego su već očito epohalno nabačeni nekom iskonskom odlukom ili voljom za promjenom. Inače bi priča o slobodi bila nevjerodostojna. Mogla bi se svesti na paradigme determinizma i nužnosti o čemu govore tvorci genetskoga inženjeringa. Tako se, naposljetku, Virilijeva početna alternativa ili čak i etičko-politička dvojba – civiliziranje ili militarizacija znanosti? – pokazuje kao aporetička zagonetka. Njegova teorija globalitarizma unatoč uvjerljivu opisu stanja i dijagnoze apokaliptičkog duha vremena u Informacijskoj bombi iIzvornoj nesrećiima u sebinešto zavodljivo opasno. To je bliskost s teorijama urote. Jer ako je informacijski napredak stvoren zato da bi nas nadgledao Pentagon ili mi sami u svojem narcisoidnome preziru Drugoga, nema li to prizvuk orvelovske negativne utopije? Samo što je strogo nadzirana stvarnost 1984. bitno različita od strogo nadzirane prividne stvarnosti metropolitike u kojoj više nema Velikoga Brata, ali je ipak nešto preostalo od figure fantomskoga diktatora koji proždire svoju djecu – Veliko Uho i Veliko Oko. Prisluškivanje i telenadzor, apsolutno dobrovoljno sudjelovanje u spektaklu voajerizma i narcizma društava fraktalnih kulturnih identiteta, to je realna slika civilizacije koju opisuje Paul Virilio. Brzina, svjetlost i apokalipsa kao apokaliptična brzina svjetlosti telematičke civilizacije nije nipošto stvar fikcionalne književnosti i njezinih strategija proizvodnje novih tehnologijskih mitova. Naprotiv, riječ je o prodornome uvidu jednog ciničnog analitičara tehnologije i spektakla razaranja koji nakon Ernsta Jüngera jedini promišlja ono što svi „osjećamo“ kad svakodnevno govorimo da više nemamo vremena, da nam vrijeme izmiče u nepovrat i da se sve ubrzalo do neslućenih razmjera. Nestankom iskonskog vremena svijet je postao slika slike – simultana vrtoglavica praznine.

December 14, 2024
O riziku, kontingenciji i kaosu

O riziku, kontingenciji i kaosu

Kartezijanski je model mišljenja bitka-Boga-svijeta-čovjeka uključivao aksiom izvjesnosti, lat. certitudo. Novi vijek otpočinje kao znanstvena slika svijeta koja se temelji na dokazu kako je ono što nazivamo stvarnošću čista izvjesnost mišljenja u podudaranju sa stvarnošću izvanjskih predmeta. Dispozitiv je takvog mišljenja cogito kao čista subjektnost subjekta. Polazeći od mišljenja kao stvari koja sjedinjuje um i materijalnost prirode, res cogitans i res extensa, Descartes je mogao dospjeti do postavke koja predstavlja uvjet mogućnosti nastanka, u tendenciji-latenciji, apsolutne subjektivnosti koja će s Hegelom dobiti naziv apsoluta. Nije, dakle, ono apsolutno ništa božansko o-sebi, već je rezultat sinteze supstancije ili bitka i subjekta ili mišljenja. No, ova sinteza proizlazi iz čistoga uma, odnosno iz biti mišljenja kao bezuvjetne subjektivnosti. Sve što jest može se misliti tek iz aksioma koji glasi cogito ergo sum. Zato je Heidegger u svojim predavanjima i raspravama s kraja tridesetih godina 20. stoljeća, poput Besinnung, Vom Ereignis i navlastito ʺDie Zeit des Welbildesʺ zagovarao postavku da je geneza moderne znanosti u nastanku moderne tehnike koja dolazi iz biti metafizike kao nihilizma. To samo znači da je izvjesnost mišljenja „o“ bitku-Bogu-svijetu-čovjeku rezultat neutraliziranja i suspendiranja grčko-skolastičke slike svijeta koja je u svojoj statičnosti i apologiji vječnosti svemira polazila od toga da je bitak kao takav physis i da se svijet i čovjek nalaze u korelaciji s bogovima i Bogom. Metafizičko mišljenje iskona mijenja se u novome vijeku radikalno tako što cogito, subjekt, apsolut postaju uvjet mogućnosti mišljenja ‘o’ bitku-Bogu-svijetu-čovjeku, a ne obratno. Što je onda izvjesnost drugo negoli misaona konstrukcija nastanka ‘novoga’ svijeta iz čistoga uma, ali tako da je između čovjeka i prirode u njezinoj predmetnosti nužna razlika ‘svjetova’, onog mišljenja, res cogitans, i onog tjelesne protežnosti, res exstensa. Aksiomatska moć metafizike subjektivnosti razvija se na temelju znanstveno-tehničke strukture svijesti i to otpočinje s pojmom izvjesnosti za koji je potrebno matematički i fizikalno dokazati da je riječ o nečemu što nadilazi bilo kakvu dvojbu o njegovu ontologijskome statusu. Dokaz više nije u Božjim rukama, već u ljudskoj samosvijesti koja se artikulira kao jezik transcendentalnih formi mišljenja i kao skup empirijskih činjenica. Izvjesno je ono što dolazi iz samo-izvjesnosti mišljenja kao znanstveno-tehničke uspostavljenosti svijeta kao slučaja. Jezik novovjekovne metafizike već od Descartesa, Pascala, Spinoze i Leibniza postaje matematiziran i doseže vrhunac s Leibnizovom idejom beskonačnosti monade i logikom dostatnoga razloga u racionalizmu s kojim otpočinje mogućnost stvaranja mislećega stroja. Razlog tome leži u računajućem karakteru mišljenja kao analitičke projekcije i konstrukcije stvarnosti koja ne postoji o-sebi. Najznačajnija izreka ovog konstruktivnoga racionalizma jest Leibnizova Cum Deus calculat et cogitationem exercet, fit mundus! Što je drugo izvjesnost negoli upravljanje svijetom kao apriorno nabačenim sklopom bitka, bića i biti čovjeka koji se u svakom trenutku može ‘programirati’ samo ako mu se podari i ono što pripada Bogu kao njegovo navlastito određenje. Riječ je o intuitivnoj spoznaji kojom se bez posredovanja dokaza putem matematike i logike neposredno, odjednom i trenutačno dohvaća bit stvari. Izvjesnost se, dakle, već s Leibnizom shvaća kao prestabilirana harmonija djelovanja uma i tijela s pomoću racionalne i intuitivne spoznaje. Prvoj su model filozofija kao logika, matematika i fizika, a drugoj umjetnosti jer počivaju na estetskoj moći imaginacije bez čega nema uopće mogućnosti da bi racionalna spoznaja bila bezuvjetna moć apsolutne subjektivnosti. Jasno je samo po sebi da je racionalizam 18. stoljeća, kad je uostalom nastala i estetika kao filozofijski nauk o lijepome i uzvišenome, najveći doseg novovjekovne opsesije sa znanošću i tehnikom, onoga što Michel Foucault naziva mathesis universalis. Sve ovo sintetički izdvajam samo zato da se pokaže kako je, što bi rekao Hans Blumenberg mit o modernosti stvoren iz ideje napretka znanosti kao racionalne spoznaje bitka bića, pa je logično jednako izvjesno i samo razum kao umna fundamentalna struktura svijeta određuje što jest izvjesnost, a što nije. Jasno je, dakle, da se neizvjesnost kao negacija onog certitudo pronalazi samo u području kartezijanski kazano res estensae, a ne u kraljevstvu res cogitansa. Sve što je neizvjesno jest kaotično i ne-uređeno, od Hobbesova užasa „prirodnoga stanja“ do revolucionarnih događaja koji se zbivaju u području slobode i čiste volje kao biti politike uopće. Dvojba u to da bi samo mišljenje kao logika i matematika ili sustav racionalnosti modernoga svijeta mogao imati skriveno u sebi nešto čudovišno i-racionalno i otuda proizvoditi strukturnu ne-izvjesnost novoga svijeta fascinantnih dosega moderne tehnologije poput automobila, lokomotive, hidrocentrale, nuklearne energije, postat će tek nakon 2. svjetskoga rata ono što otvara posve drukčije perspektive tzv. kritike antropocena. Nema nikakve dvojbe da je mišljenje koje vidi u bezuvjetnome napretku racionalizma i tehnologije u 20. stoljeću posvemašnju opasnost za proces destrukcije bitka i bezavičajnosti biti čovjeka ponajprije ono Martina Heideggera, iako je neporecivo da uz njega imamo još niz mislilaca na ovome tragu, ali je po snazi argumentacije, načinu kazivanja i stvaranju pimjerenih filozofijskih pojmova za ovu situaciju krize, raspada i apokalipse svijeta njegovo mišljenje putokaz za prebolijevanje metafizike kao nihilizma. Neizvjesnost se iz horizonta njegove kritike postava (Gestell) kao biti tehnike jedino može razumjeti kao nastanak bezdana u samoj izvornoj otvorenosti novovjekovne metafizike. Otuda je ovo mišljenje koje s kartezijanstvom i Leibnizom doseže vrhunac svojevrsne tehnodiceje, kako to izvodim u svojim analizama na tragu Heideggera, temeljni problem nastanka svakog mogućeg rizika, kontingencije i kaosa u-svijetu i svijeta kao apokaliptičkoga događaja. Ako je sudbina i poslanstvo Zapada uistinu ono što proizlazi iz metafizike kao fundamentalne strukture mišljenja koju smo naslijedili i dalje je razvijamo i u doba tehnosfere, onda čak ni kraj tehnike u ideji umjetne inteligencije nije ništa ‘novo’ niti neočekivano, već samo i jedino odgovara putu ozbiljenja biti tehnike kao takve. “Kraj tehnike je bitnosno, iz vlastita početka predodređen; odlučujući, jer je supripadan odluci o premoći bića nad primatom bitka. Kraj tehnike ne znači puko ne-više-dalje, već suprotno, jer je kraj već odlučen, stoga još zadugo i svagda neotklonjivo i-tako-dalje u svojem predbježnome uspjehu.” (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76,V. Klostermann, Frankfurt a, M., 2009., str. 312.) U „ontologijskome“ smislu opasnost (Gefahr) o čemu Heidegger kazuje nije ništa izvanjsko i kao takvo nužno smješteno u bit prirode kao physis, već se pokazuje u uspostavljenosti ciljeva i planova preobrazbe prirode u moderni sustav isporuke informacija i energije, kao što je to sustav umreženosti nuklearnih elektrana ili sustav komunikacije zasnovan na karboniziranoj proizvodnji i potrošnji koja uništava okoliš zemlje. Opasnost je apokaliptički događaj rizika, kontingencije i kaosa u samoj biti racionalizma moderne tehnologije koja pokreće napredak u biti znanosti, a ne obratno. Ako je tako, onda su pojmovi tzv. kibernetičke ontologije nakon 1960ih godina i uvođenja tehnosfere u svakidašnji život poput trijade rizika, kontingencije i kaosa, da paradoks bude potpun, ne više ono što je u službi tradicionalno metafizički shvaćene neizvjesnosti, nego u službi novoga reda koji počiva na hibridnim pojmovima kao što su to Deleuze i Guattarijev kaosmos i Simondonova metastabilna ravnoteža. Heideggerovu misao o događaju otvorenosti kao „drugoga početka“ autentične povijesti u nadolazećoj budućnosti nije više moguće prispodobiti s posve drukčijom logikom stvari koja pripada „biti“ tehnosfere. Pogledajmo što imamo umjesto ‘opasnosti’ i otvorenosti događaja (Ereignis). Imamo svojevrsnu metateoriju neizvjesnosti događaja koja se temelji u logici kibernetike s tehnosferom kao autopoietičkim načinom odvijanja stvarnosti u intervalima rizika, kontingencije i kaosa. Rizik, dolazi iz talijanskoga kao risco, rischio, i francuskoga kao risque, jest neka vrsta opasnosti koja se može predvidjeti do stanovite mjere tako da joj se odredi intenzitet. Usto, rizik je eventualni gubitak ili šteta koja nastaje ratom, prirodnim nepogodama, krivom procjenom ulaganja u kapitalističkoj ekonomiji, te se ovo shvaćanje svodi uglavnom na „profano“ funkcioniranje modernoga društva kojem odluka slobodnoga pojedinca na tržištu predstavlja model djelovanja. Aktualitet zbivanja nije obuhvaćen negativnim kartezijanskim pojmom neizvjesnosti, već je iz same logike stvarnosti posrijedi ono što karakterizira stvarnost u spoznajno-teorijskome uvidu, naime izvjesnost kao sigurnost da bitak jest ono što jest u modalitetu svoje mogućnosti kao zbiljske nužnosti. Izvjesnost je, dakle, certitudo i odnosi se na ljudsko prosuđivanje o biću kao takvome, govoreći hajdegerovski. Ovo prosuđivanje uglavnom ne može biti pogrešno jer je istina shvaćena skolastički kao podudaranje mišljenja sa stvarima. Izvjesno je, primjerice, da je suvremeni globalni kapitalizam rezultat tehnoznanstvene konstrukcije stvarnosti kao mreže događaja koji se kibernetički pojavljuju u četvorstvu informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Ništa izvan ove nove transklasične logike upravljanja svijetom ne može biti „učinkovito“, „korisno“, „pragmatično“. Štoviše, ova izvjesnost nije nešto samo po sebi postojeće, već je čista konstrukcija događaja koji počivaju na onome što u teoriji znanosti nazivamo probabilizmom. Vjerojatnost da će se nešto dogoditi baš tako-i-tako pretpostavlja kako upravo izvjesnost nastanka nekog događaja nije u ovlasti Boga, prirode ili čovjeka, već u ovlasti programiranosti tijekova zbivanja kao modela projekcije stvarnosti u određenom kraćem ili duljem vremenskome periodu. Procjena rizika djelovanja u stvarnosti odgovara suvremenim filozofijskim teorijama probabilizma koje su u međuvremenu postale ne samo znanstveno obvezujuće, već i medijski neotklonjive. Vjerojatnost je temeljna riječ očekivanja nadolazeće budućnosti kao riskantnoga događaja u meteorološkome diskursu prognostičara oluja i uragana, a tek onda i tzv. lijepoga vremena. Hvaljena sociologijska teorija tzv. društva rizika Ulricha Becka ipak je samo jedna od niz teorija negativnoga probabilizma, te se ne može „ontologijski“ nositi s Deleuzeovom teorijom tzv. društva kontrole. Zašto? Zbog toga što je kontrola treći ključni pojam kibernetike kao causa effciens i označava mogućnost dinamično-aktivnoga načina vladavine nad društvom kao objektom, dok je rizik samo posljedica upravo onog što sustav kibernetičke kontrole neprestano proizvodi. Naime, neljudska kontrola proizvodi rizične posljedice u društvu jer nadomješta ljudsku egzistencijalnu neizvjesnost sa racionalnim poretkom rizika, kontingencije i kaosa. Nekoć smo se mogli žaliti na zlu kob i proklinjati Boga za takav udes, potom je Priroda zamijenila mjesto božanskoga, a danas nam je za sve kriv sustav novih pravila ove globalno-planetarne igre informacijskoga kapitalizma za kojeg Deleuze kaže da je u njemu sve racionalno, osim kapitalizma samoga. Kontingencija, lat. contingentia, označava slučajnost događaja, potom njegovu neizvjesnost, mogućnost da nešto bude drukčije negoli što jest. U suvremenoj filozofiji, osobito u spekulativnome materijalizmu i u postmodernome pragmatizmu, Q. Mellisaux i R. Rorty, osobito u logici, označava status tvrdnji koje nisu ni nužno istinite ali niti nužno lažne, već je sve ovisno o kontekstu u kojem se tvrdnja o nečemu pojavljuje. Očito je, dakle, da kontingencija nije puka negacija nužnosti u smislu slučaja kojim se događaj zbiva. Tvrdnja u jezičnome iskazu postaje istinita tek iz neke konkretne situacije, a ne apriorno. Pojam je zbog toga imao svoju uporabu kod filozofije pragmatizma od W. Jamesa do H Putnama, iako po mojem sudu sve potječe od kasnoga Wittgensteina i njegove teorije „jezičnih igara“ (language games, Sprachspiele) kao „formi života“. Jezik nije nužno univerzalni označitelj mišljenja, već kontingentna mogućnost nastanka događaja kad ono ne-predviđeno ulazi u horizont mišljenja kao kazivanja i opažanja i tako mijenja poredak pojmovno-kategorijalnoga niza. Nije slučajno što je od nastanka kibernetike ovaj pojam postao ujedno proširen u podučju tehnosfere, ali i politike, znanosti, kulture, umjetnosti. Sve je odjednom postalo kontingentno upravo zato što više ne funkcionira stari metafizički poredak s njegovim ontologijskim hijerarhijama bitka, bića i biti čovjeka, te u ontologijama mnoštva i razlike Deleuzea, potom ontologiji (političkoga) događaja Badioua itd., susrećemo se s pokušajem da se onome što je ne-predviđeno i ne-izvjesno podari drugi oblik post-metafizičkoga opravdanja bez pozivanja na Boga, transcendenciju, „Velikoga Drugog“, apsolut i univerzalnost. Kontingentno je stoga nesvodiva drugost događaja koji se nastoji probabilistički misliti, ali tako da ga se ne prisvaja i ne reducira na objekt X. Slučaj nije više negacija nužnosti u smislu bitka-Boga-svijeta-čovjeka, već nužna kontingencija mogućnosti da treće postoji i da mu je logika transklasična poput tehnosfere. Sve što se još filozofijski suvislo može reći o kontingenciji svodi se na ono što je posve drukčije ne-predviđeno i ne-određeno, ne-izvjesno i ne-moguće od tradicionalne novovjekovne metafizike od Descartesa do Hegela. Budimo još precizniji. Kontingencija je suprotnost, a ne negacija nužnosti u okviru Kantovih kategorija modalnosti, i to tako da ni mogućnost niti zbilja ne nastaju kao hijerarhija potencijalnosti mišljenja, već kao ono što podaruje drukčije značenje samoj mogućnosti nastanka novoga događaja polazeći od zbiljske nužnosti Drugoga u svojoj autonomnosti i pozitivitetu. Koja je „funkcija“ kontingencije u shvaćanju kibernetičkoga mišljenja? Ništa drugo negoli da bude ‘bit’ događaja koji nije, već se događa u svojoj kontingentnosti. Otuda je svaki novi događaj u sebi kontingentno, a ne nužno, rizičan i kaotičan. Kaos, gr. praznina, neomeđenost, stanje bez reda i predvidljivosti, bezobličje, neodređenost, stanje bezakonja i nesklada. U grčkoj je mitologiji riječ o božanstvu iz kojeg su nastali svjetlost i dan, potom Zemlja, podzemni svijet i ljubav. No, suvremeno shvaćanje kaosa je ipak posve drukčije. Teorija kaosa ulazi u mnogo područja matematike, a usmjerava se na tzv. determinističke zakone dinamičkih sustava. Pojam koji stoji u središtu ove teorije nije nužnost, nego slučaj u smislu narušavanja reda kao odstupanja od uobičajenog tijeka uzroka i posljedica. kaotični sustavi složenosti, engl. complexity zasnivaju se na međuovisnostima i na kibernetičkom pojmu povratne sprege-petlje, engl. feedback-loop, ponavljanju, samosličnosti, fraktalnosti i samo-organiziranju. Deterministički nelinearni sustavi proizvode velike razlike u inicijalnim stanjima materije i energije, pa je zato prava metafora za sve rečeno kad leptir zamahne krilima u Brazilu, odjednom zapuše tornado u Teksasu. U suvremenoj je filozofiji ovo ponajbolje stvaralački izvedeno u knjizi Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, Što je filozofija? iz 1991. godine u kojoj posljednje poglavlje nosi naziv ʺOd kaosa do mozgaʺ, a prva rečnica tog zaključka glasi nezaboravno: ʺZahtijevamo samo malo reda da se zaštitimo od kaosa.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 155. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Zašto je ova teorija o kaosu deterministička ako je njezin glavni pojam suprotnost nužnosti, dakle slučaj, što znači događanje koje izmiče pravilnosti i uređenosti u smislu zakonomjernosti? Zato što se slučajevi u slučaju događaju nužno u evolutivnome smislu, a autor teorije Edward Lorenz tvrdi da se nelinearni sustavi ne mogu predvidjeti. Drugim riječima, posrijedi je vladavina apsolutne kontingencije. To, pak, ne znači nikakvu ludost u smislu ne-određenosti svih parametara koje suvremena znanost uzima u obzir. Umjesto toga, na djelu je shvaćanje kaosa u onom smislu u kojem sadašnje stanje određuje budućnost, ali približna sadašnjost približno ne određuje budućnost. Kaotičnost ponašanja parametara u nelinearnim sustavima odlikuje fluidni tijek zbivanja, nesvodivost veličina, kao u Poincaréovim jednadžbama. Sve ovo na filozofijski način možemo pronaći u Deleuzea, ali i u Simondona, u kibernetičkim teorijama sustava u sociologiji i pravu kod Niklasa Luhmanna, u autopoietičkim modelima zbivanja u kojem autonomni objekti, pokrenuti umjetnom inteligencijom, funkcioniraju unutar upravo tako realiziranoga plana imanencije. Uostalom, moj koncept tehnosfere proizlazi iz teorije kaosa, kontingencije i emergencije. Očito je da su kaos i entropija ključni pojmovi za razumijevanje naše suvremenosti. Umjesto nužnosti i prestabilirane harmonije kozmosa i svijeta, na čemu je još počivala klasična i moderna metafizika, sve se „urušava“, postaje „zakrivljeno“, isparava u „crnim rupama“ i od svega preostaju astrofizikalno gledano samo horizonti događaja. Kako je onda moguće da na ovim načelima posvemašnje fraktalizacije suvremeni svijet vladavine neurokognitivnoga kapitalizma u superinteligenciji umjetno stvorenog homo kybernetesa vidi svoju svijetlu budućnost bez bitnog ljudskoga udjela u formi kapitala kao takvoga? Filozof sklon povratku Parmenidu, talijanski veliki misllilac Emanuele Severino, kazao je u jednoj svojoj knjizi, ono isto što i ja govorim u petoknjižju Tehnosfera, iako ne smatram ‘veliki povratak iskonu’ pravom alternativom mišljenja za nadolazeće vrijeme. Severino, naime, tvrdi da je kapitalizam u odnosu na procvat superinteligentnih tehnologija zastarjeli sustav društvenih odnosa. Naravno, iako se savršeno prilagođava svakoj novoj situaciji, pa tako i vladavini načela kontingencije, kaosa i entropije, ono što ga čini zastarjelim u ideji nalazi se u biti teorije kaosa. Nije riječ ni o čemu drugome negoli o mogućnosti urušavanja ili nastanka ne-reda s kojim otpočinje ono što nadilazi temeljnu pokretačku moć kapitalizma uopće. Riječ je o dinamičkoj proceduri želje kao stroja mišljenja izvan bilo kakve tjelesne potrebe. Kognitivni kapitalizam je još uvijek kao i sadašnji oblik umjetne inteligencije ono što nije apsolutni autopoiesis. Nedostaje, dakle, volja za moć kao tehnopoietička želja za vladanjem nad Drugime izvan logike primarnih i sekundarnih, tercijarnih i kvartarnih potreba. Kad sustav više ne treba ništa iz svoje okoline, onda je samo-dostatan poput aristotelovskoga boga, uz razliku što to više nije nepokretni pokretač, već postajanje ili dinamički proces beskonačne tehnogeneze mišljevina kao policentričnoga sustava informacija. Filozofijski govoreći, na djelu je sinteza theoria, praxis i poiesis iz logike onog što ih sada uopće omogućuje, a to može biti samo téchne. Zašto je ipak drevna metafizika unatoč njezine realizacije u tehnosferi i dalje prisutna kao kantovski govoreći regulativni mehanizam mišljenja u okolnostima gdje je sve kaotično i entropijski postavljeno u nelinearnost svijeta? Zato što zahtijevamo samo malo reda da nas zaštiti od kaosa. Što to drugo znači negoli čežnju za ljudskim-suviše-ljudskim i životinjskim-suviše-životinjskim, te biljnim-suviše-biljnim, ili jednostavno čežnju za nekim oblikom ukorijenjenosti i zavičajnosti za što je nužna Zemlja-zemlja, a ne nebo kao interplanetarni prostor lutanja. Mi smo, doduše, bića lutalačke sudbine, nomadi i ekscentrici, a to je sudbina filozofije i umjetnosti od iskona. No, upravo zato što nismo anđeli ni avatari, potreban nam je odmak i razmak od siline i proloma ‘beskonačne brzine’ s kojom sve odlazi u zvjezdani bezdan bez kraja. Ono što nam je potrebno gubimo iz dana u dan, naočigled skeptičke vjere da još ima mogućnosti izgleda prebolijevanja metafizike kao teške bolesti, da je protuotrov ovom tehnologiziranju mišljenja u mitopoetskoj vrtoglavici jezika kao u Pessoinoj poeziji, tom posljednjem dokazu ljudske oniričke beskonačnosti koja nije pokorena sredstvima tehno-narkoze osjetila.

December 13, 2024
Knjiga od etera i bjeline

Knjiga od etera i bjeline

1. Stéphane Mallarmé, (18. ožujka 1842. – 9. rujna 1898.), čije je pravo ime bilo Étienne Mallarmé, bio je francuski pjesnik koji je, uz Paula Verlainea, jedan od utemeljitelja simbolističkoga pokreta u francuskoj poeziji. Simbolizam je postao jedan od vladajućih pjesničkih pokreta ne samo za francusku književnost u 19. stoljeću, već i za engleske, američke i ruske pjesnike koji će prihvatiti ideje simbolizma u novonastalim oblicima modernizma 20. stoljeća. Kao simbolist, Mallarmé slijedi dugu tradiciju pjesničke alegorije. Ono što ga izdvaja od naraštaja ovih pjesnika jest čista gustoća slika s višeznačjem. On postavlja simbol u prvi plan pjesničkoga postignuća i time potiskuje narativnu logiku i tradicionalnu pjesničku formu i strukturu u zaleđe. Pogledajmo što je time književnost dobila na uzdarje svih svojih eksperimentalnih traganja za „elementarnim česticama“ drukčijeg razumijevanja umjetnosti od tradicionalne intencionalnosti odnosa forme i sadržaja. Slika podaruje jeziku njegovo simboličko značenje i ujedno ga pročišćava od svih izvanjskih utjecaja. Dok je njemačka romantika s Novalisom i Hölderlinom nastojala zbližiti filozofiju i poeziju kroz razotkrivanje izvorne grčke umjetnosti koja oslobađajući se mitske predaje postaje istinski put jezika od natruha religioznosti u slobodu uspostavljanja bogova kao simbola vladavine ideja u zbilji, s Mallarméom otpočinje uistinu prava suvremenost koja zbližava apsolutnu misao i kazivanje kroz vizualiziranje forme u samoj materijalnosti pisma kao traga ili onog što će ponajprije Jacques Derrida i poststrukturalisti razviti kao diseminaciju fragmentirana značenja. Zato nije nimalo začudno, kako to naglašava i Zvonimir Mrkonjić u svojem predgovoru, da „sve većim stupnjem apstraktnosti sugestije Mallarmé se u svojoj poeziji nastoji približiti glazbi čijoj je izražajnosti uvijek zavidio. (…) Tako usporedo s Rimbaudovom potragom za „objektivnom“ poezijom, Mallarmé nalazi najviši razlog za neosobnost pjesništva.“ (str. 13) Evo kako to „pretkazuje“ sam Pjesnik u „pjesmi“ koja nosi naslov „Pojava budućnosti“. „Kad svi budu promotrili to plemenito stvorenje, trag nekog već prokletog razdoblja, jedni ravnodušni jer nisu imali snage razumjeti, a drugi rastuženi i oka navlažena suzama pomirenim sa sudbinom zgledat će se; dok pjesnici tih vremena, osjećajući da im se ponovno pale ugasle oči, uputit će se prema svojoj svjetiljci, mozga za tren opijena nejasnom slavom, opsjednuti Ritmom i zaboravivši da postoje u doba koje je nadživjelo ljepotu“. (str. 101-102) Mallarméova poezija, poput one Charlesa Baudelairea, rabi često slikovne metafore kao što su zvijezda, nebo, djevica pozivajući se na njih uvijek iznova tijekom pjesme. Slika ima zadaću simboliziranja onog što pripada apstraktnome području ljudskoga uma. Ta sklonost apstrakciji, što je učestala pojava u simbolističkoj poeziji, proizlazi iz cjelokupne moderne opsesije s oslobađanjem od srednjovjekovne epsko-narativne strukture koja je prenijela mit u okrilje religiozna referencijalnoga okvira i na taj način stvorila gotovo nepropusni okvir vladavine onostranoga nad ovostranim. Ali s vremenom je to postalo neprimjereno nastojanju da se jezik pročisti od natruha izvanjskih patvorina srednjovjekovlja i njegova statičkoga imaginarija. Slika je, dakle, nužno postala sredstvom/svrhom modernoga emancipacijskoga subjekta i ta je sinestezija simbolizma u poeziji imala svoj adekvatni izraz u slikarstvu impresionizma i u glazbi francuske dekadencije od Debussyja do Ravela. Ono što Mallarmé unosi u ovaj složeni poredak autonomije teksta i heterogeneze značenja jest najradikalniji i najeksperimentalniji rez s tradicijom koji nadilazi sve postojeće forme i diskurse pisanja uopće, a za to je istinsko svjedočanstvo vizualizacije riječi u poemi Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj (Un coup de dés jamais n’abolira le hasard, 1897.). Više od stoljeća nakon njegove smrti, još uvijek se smatra jednim od najtežih i nesumnjivo najzačudnijih pjesnika na francuskome jeziku. Svaka od njegovih pjesama je slojevita aluzijama, igrom riječi i metaforama, a često su zvukovi riječi jednako važni kao i njihova doslovna značenja. Iako je predstavljala izazov čitatelju, ova značajka učinila je Mallarméa posebno privlačnim glazbenicima. U hrvatskome izdanju naslovljenom Faunovo popodne (Meandarmedia, Zagreb, 2023.) koje je priredio i s francuskoga preveo Zvonimir Mrkonjić, nakon njegova kapitalna dvosveščana djela Rimabudove poezije u izdanju Grafičkoga zavoda Hrvatske 1982. godine (koje i danas uz Divlju dušu i Paralelne vulkane Marije Čudine objavljene u istog izdavača, a za to je bio zaslužan Albert Goldstein, držim na posvećenome mjestu svoje kućne biblioteke), u kratkoj uvodnoj bilješci Mrkonjića čitamo da je Mallarmé, uz Rimbauda koji je „i protiv svoje volje prepustio svom nemirnom životu da tumači njegovu poeziju…proživio život koji ni po čemu ne slijedi preobrazbe njegova pjesništva.“ (str. 11) Nemam nikakvih dvojbi da je i ovo Mrkonjićevo postignuće na istoj razini vrijednosti za uvid u najsloženije djelo uopće modernizma i modernosti uopće. I u trećoj dekadi 21. stoljeća u hrvatskome jeziku njegova prisutnost podaruje moć posve drukčijeg promišljanja i otvorenosti osmišljavanja jezikom koji Marcel Raymond naziva „artističkim“, ako su već pjesnici poput Baudelairea i Rimbauda oni kojima s punim pravom pripada pridjevak „vidovitih“. Francuska je moderna kultura u bitnome smislu totalitet onog što je istodobno prožeto duhom avangarde i dekadencije, napretka i nazatka i to u jeziku, slici i glazbi. Od simbolizma do novoga Parnasa, od destrukcije i dekonstrukcije metafizike na navlastit način igre s metaforama, alegorijama i vizualnim kodiranjem svijeta kao u Mallarméovoj „zbirci“ ravnoj razini suvremene kozomologije i astrofizike počevši od teorije relativnosti Einsteina i kvantne teorije do teorija kontingencije ꟷ Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj. 2. Poezija Stephanea Mallarméa otvara jedan od najčišćih primjera vladavine uma u verziji koja za razliku od Hegelova apsoluta sjedinjuje čisti poiesis i téchne onkraj njihovih tradicionalno shvaćenih metafizičkih razlika. Unatoč njegovoj reputaciji najopskurnijega od svih simbolističkih pjesnika, nakon što se um uskladi s Mallarméovim duboko spoznatim značenjem, nijedna druga novija poezija ne pomiruje svijet, ljudsku prirodu i čin pisanja na tako jedinstven i vjerodostojan način. Ipak, valja istaknuti da Mallarméov razvitak prema simbolizmu nije bio bez vidnih poteškoća. Dok je produbljivao svoje razumijevanje biti poezije, izvan proturječja u svojoj kršćanskoj vjeri, iskusio je ono što je nazivao ‘bezdanom’. Tek je postupno pronašao put izvan utjecaja odlučnog katolicizma svoje obitelji do zrelog izražavanja odnosa poezije spram života. Kada je 1864. godine Mallarmé prerano najavio, u pismu svom prijatelju Henryju Cazalisu, novu metodu pisanja poezije, nije mogao predvidjeti osobnu krizu koju će ona izazvati. Njegov uvid da bi trebao ‘slikati ne stvar, nego učinak koji ona proizvodi’ doveo ga je do proturječja u naslijeđenom kršćanskome vjerovanju. Mallarmé je prevladao ovaj čudovišni ‘bezdan’ tek onda kad je, ne onako kao što je učinio radikalno Nietzsche, pojam Boga kao idealnog stvoritelja nadomjestio poetičkim simbolizmom estetski vođenoga života posvećenoga traganju/eksperimentu najapsolutnije slobode uopće, i to one koja se nalazi u činu spisateljske moći. Nije slučajno da to naziva filozofijski Idejom i nju određuje sjedinjenjem jezika i slike kroz carstvo zvuka/tona/melodije kao glazbu. U tekstu „Glazba i književnost“ to glasi ovako: „Ja donosim, na svoj estetički rizik, ovaj zaključak (ako sam vas po nekoj, uvijek odsutnoj milosti izlaganja naveo da ga odobrite, bila bi to za mene čast koju sam večeras tražio): da su Glazba i Književnost alternativno lice, ovdje prošireno prema mračnom; ondje iskričavo, izvjesnošću fenomena, jednog jedinog, koji nazvah Ideja.“ (str. 254) 3. Derridina kratka rasprava o Mallarméovu djelu napisana je za svezak u nizu pod naslovom Tableau de la littérature française, zbirci uvodnih eseja o kanonskim francuskim piscima. (v. engl. izd. Acts of Literature, Routledge, London-New York, 1992.) Doslovno, naslov niza znači “Slika francuske književnosti”, a Derrida počinje propitujući, u Mallarméovo ime, poimanje književnosti koju ovaj izraz implicira. Mallarméovo pisanje, i ono koje je klasificirano kao “književno” i ono koje nije, uznemiruje tradicionalne kategorije književnosti i književne kritike, uključujući pojmove kao što su knjiga, tema, značenje i forma. Ali model revolucionarnoga pisca koji samostalno raskida s prošlošću za Derridu nije primjeren. Zato on prepoznaje ovaj Mallarméov trenutak kao trenutak krize, istovremeno označavajući kraj književnosti kako je bila klasično shvaćena uz razotkrivanje onih aspekata književnosti koji su uvijek, potencijalno, prijetili da to shvaćanje razore. Derrida stoga naglašava da se ovdje ne radi o tome da je Mallarmé doveo do krajnosti iskorištavanje semantičkoga bogatstva koje je bilo kritički istaknuto obilježje poezije još od kulture antičke Grčke, već o njegovoj dekompoziciji jezičnih elemenata o kojima ovisi takav komentar, osobito riječ. Događaj se za Derridu, unutar pjesme, postavlja nasuprot i uz ‘značenje’ teksta. Kriza Mallarméovog potiskivanja značenja susreće se s događajem praznoga prostora. Nabor teksta koji se (samo) presavija jest’ sila „rascjepa“, ona koja se prelijeva iz značenja teksta i postaje prazna stranica na kojoj su možda mogle biti riječi, ‘ovi neodređeni krajevi/nabujalog/gdje je sva stvarnost rastopljena’. Otuda valja vidjeti razlog zašto Derrida promišlja upravo onu prazninu koju Mallarmé smješta unutar značenja, kao i prazninu u kojoj prazni prostor i njegov ‘nabor’ dolazi do razgraničenja. Knjiga, duhovni instrument (“le livre, instrument spirituel”): Ovo je naslov poglavlja “Quant au livre” (U vezi s knjigom). Kao poetski hommage knjizi u djelu Stéphanea Mallarméa na navlastit način odražava odnos koji se uspostavlja između etera i bjeline. Jer crnilo slova pripada gnostičkoj naravi metalurgije kojom se u materiju upisuje život od krvi i mesa kao proživljena sudbina Ideje. Zato Pjesnik, taj auratični artist i prethodnik svekolika eksperimentalizma u poeziji suvremenosti, iskazuje i ovu misao: „Čovjeku je povjereno vidjeti božanski, jer spona, po volji providna, nema izraza osim u paralelizmu listova knjige pred njegovim očima.“ (str. 168) Možda je na tragu Mallarméa ponajbolje misli o tom suodnosu božanskoga i ljudskoga kroz iskustvo Knjige kao „duhovnoga instrumenta“ ispisao mislilac pisanja na ishodu modernosti. Riječ je, naravno, o Mauriceu Blanchotu koji ustvrđuje kako Mallarmé shvaća pisanje kao „nešto ekstremno čije je područje djelovanja i glavna supstanca ‘sam čin pisanja’. Pisanje se pojavljuje kao krajnje stanje koje pretpostavlja radikalan preokret.“ (Maurice Blanchot, Književni prostor, Litteris, Zagreb, 2015., str. 30. S francuskoga preveo Vladimir Šeput) Ovaj preokret znači da je pisac u svojoj apsolutnoj samoći onaj koji više ne može vratiti se u svijet kao okvir izvanjske djelatnosti nečeg puko profanoga, ali ni svetoga. Sve što mu preostaje svodi se na onaj „bezdan“ kao trajnu krizu u suočenju s nečim takvim kao što je Knjiga. Zato je „iskustvo svojstveno Mallarméu ono što Blanchot tako jasno dovodi do krajnosti moderne izloženosti pjesnika sa samim sobom i svojom varljivom estetskom autonomijom. Mallarmé je prvi pjesnik koji se pita „postoji li nešto poput Književnosti?“, a „sama književnost je pitanje“. (Blanchot, str. 36) Eto, ovo je razlog zbog čega smo tako bliski s Mallarméom i u 21. stoljeću kad nam njegove „djevice“, „fauni“, „sunce“ i „zvijezde“ zvuče gotovo zastarjelo, onako arhaično unatoč neprestana izazova u pokušaju shvaćanja čiste forme pisanja koje u poemi/eklogi Faunovo popodne odzvanja svojom bjelinom eteričnosti. „O glazbalo bijega, procvjetaj, zloćudna Siringo, gdje mene na jezeru čekaš! (…) Na te Etno, evo gdje Venera slazi Da ti glavu nogom bezazleno gazi Kad ružni san tutnji il plamen se guši. Zvijezdi vina pružit usne rastvorene! Zbogom, obje: odoh motriti vam sjene.“ (str. 54 i 56) 4. Ono s čime ću završiti ovaj ogled nije više vezano ni uz ideju Knjige ni uz stihotvorstvo kao pisanje „u doba koje je nadživjelo ljepotu“. Mallarmé je pjesnik neosobnosti čiste Ideje i stoga je on prethodnik svekolike refleksivnosti koja je od poezije dospjela do života kao estetičkoga razvitka Teksta. On je neokrunjeni kralj strukturalizma i poststrukturalizma, Derride i Blanchota, kojima je Tekst istoznačnost s događajem samoga pisanja što prethodi govoru. Završit ću, dakle, s onim što je prepoznato u njegovu pjesništvu kao iskustvo krize ili „bezdana“. U 19. stoljeću poezija je upravo suočenje s tim iskustvom i razrješava ga na dramatski način. Mallarmé je, naime, živio kao građanski situiran profesor engleske književnosti u provinciji i Parizu. No, baš stoga što je rascjep života kao homo duplexa ono što određuje krizu i sumnju u bit poezije koja postoji u Knjizi, a ne više u svijetu, onda je druga sudbina pjesnika njegovo prokletstvo i ludilo, kakvo bijaše u slučaju Friedricha Hölderlina, njemačkoga Pjesnika pjesnika, istinskoga navjestitelja obrata u samoj strukturi kazivanja nakon spoznaje da su bogovi iskonske Helade i mitski heroji iščezli i svijet je u svojoj praznini ostavljen na milost i nemilost lutanja prostorima pustoši i bezavičajnosti. I doista, Mallarmé je kao artist onaj koji je proživio vlastitu nemoć i bez-vidovnjaštvo jezika koji se preobrazio iz mistike i misterija egzistencije čovjeka u tehničko sredstvo komunikacije, u slučaj koji nikad neće dohvatiti bacanje kocke. Između ludila jezika i dosade samoga „bezdana“ ovog života ovdje i sada zbiva se Brodolom Čovjeka Bez lađe…

December 12, 2024
Prebolijevanje zla

Prebolijevanje zla

Spis Karla Jaspersa Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke objavljen je 1946. godine. (Karl Jaspers, Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke, AGM, Zagreb, 2006. S njemačkoga preveo Boris Perić) Nastao je iz niza predavanja o duhovnoj situaciji u Njemačkoj održanih u zimskom semestru 1945-1946. godine na sveučilištu u Heidelbergu. Iste godine kad Jean-Paul Sartre objavljuje programatski tekst o filozofiji egzistencijalizma Egzistencijalizam je humanizam najznačajniji filozof egzistencije XX. stoljeća radikalno se razračunava s nacističkom politikom svoje domovine. Sartre i Jaspers, francuski angažirani intelektualac, pripadnik pokreta otpora protiv nacizma i njemački filozof kao moralna savjest nacije-države čiji je politički poredak nacionalsocijalizma uzrokovao II. svjetski rat, holokaust i grozomorne zločine nad cijelim narodima bez presedana u povijesti, otvaraju obzorje za novo promišljanje biti i smisla čovjeka nakon najveće tragedije čovječanstva u povijesti. 1. Humanizam kao novi početak Oba su spisa pozitivno utemeljenje ideje humanizma. Dok je Sartreova nakana izgradnja egzistencijalizma kao nauka čovjeka iz ideje da egzistencija prethodi njegovoj biti, odnosno da njegov angažman u svijetu odlučuje o tome što čovjek jest, (Jean-Paul Sartre, L’existentialisme est une humanisme, Gallimard, Paris, 1946.) Jaspersov humanizam naglašava odgovornost čovjeka u transcendenciji spram metafizičkog temelja egzistencije. Humanizam bez Boga ( Sartre) i humanizam kao odgovorni odnos čovjeka i božanskoga u transcendenciji faktičnog svijeta (Jaspers) nisu samo filozofijske koncepcije, nego i projekti političkog prevladavanja posljedica ratne zbilje. Humanizam je bio očekivani odgovor na raspad ideje čovjeka i čovječnosti uopće. Te iste godine 1946. pojavljuje se i spis filozofa koji je do danas ostao predmet kontroverzi zbog pristanka uz njemački nacionalsocijalizam. Naime, Martin Heidegger objavljuje svoj odgovor francuskome prijatelju Jeanu Baufretu naslovljen Pismo o humanizmu. (Martin Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1976. I. Abteillung: Veröffentlichte Schriften 1914-1970., sv. 9.) Za razliku od Sartrea i Jaspersa, Heidegger zahtijeva misaono prevladavanje/prebolijevanje (Verwindung) humanizma kao metafizičkog subjektivizma čovjeka. Heideggerova šutnja o nacionalsocijalizmu i spornome vlastitom angažmanu u doba rektoratskog vodstva u Freiburgu 1933.-1934. godine otvara temeljno pitanje o odgovornosti i krivnji intelektualaca za ravnodušnost spram političkih zločina totalitarnog nacističkog poretka. Ovdje nije riječ o tome tko je od spomenute trojice filozofa najprodornije otvorio problem biti i smisla čovjeka u doba znanstveno-tehničke vladavine. Jedino što je važno u političkome smislu jest pitanje koje je prvi postavio Karl Jaspers. Što je, naime, krivnja i kakva je politička odgovornost Njemačke za zločine počinjene u doba nacionalsocijalizma? Neporeciva je aktualnost tog spisa i danas. Jaspers nije samo stvorio konceptualni okvir za raspravu o individualnoj krivnji i kolektivnoj odgovornosti naroda za zločine protiv čovječnosti, nego je istodobno radikalizirao pitanje odgovornosti intelektualca u vremenu duhovne krize Zapada. Granice njegove filozofije egzistencije u ovom slučaju nisu i granice aktualnosti njegova politički najznačajnijeg spisa. Paradoks je u tome što njegova filozofija više nije izazovom za naše doba, dok je spis Pitanje krivnje nezaobilazni okvir rasprave o aktualnim političkim procesima odgovornosti i krivnje države, naroda, kolektiva i pojedinaca za ratne zločine. 2. Četiri razloga aktualnosti Jaspersove analize krivnje Četiri su temeljna razloga zbog čega Jaspersove postavke iz znamenitog spisa iznova zahtijevaju tumačenje i preispitivanje. Prvi je određen politikom nacionalsocijalizma kao totalitarnog poretka organiziranog zločina države protiv simboličkog, imaginarnog i irealnog neprijatelja (Židovi i komunisti). Pitanje krivnje jest pitanje o tome nestaje li propašću diktatorskog režima odgovornog za zločine protiv čovječanstva i mogućnost pravnog i moralnog suočenja nacije-države sa svojom mračnom prošlošću. Jesu li sinovi krivi za grijehe otaca? Jaspersova analiza nije u strogom smislu riječi politička analiza ideologije nacionalsocijalizma kao totalitarnog poretka. To je izvela Hannah Arendt. (Hannah Arendt, Elemente und Ursprünge totale Herrschaft, R. Piper, München, 1991.) Otuda podnaslov spisa valja razumjeti iz Jaspersove filozofijske kritike politike u zahtjevu za realizacijom liberalno-demokratske politike u višem, moralnome smislu. Budući da se neprestano iznova postavlja pitanje o kolektivnoj odgovornosti Nijemaca za holokaust, odnosno u našem aktualnom slučaju o kolektivnoj odgovornosti Srba za zločine u Vukovaru i Srebrenici, vrijedno je pozornosti vidjeti kako Jaspers određuje odnos između razina krivnje i instanca njihove realizacije. Može li se rasprava o holokaustu svesti samo na ideologiju i kulturni model antisemitizma kao što to čini Daniel Goldhagen ili je nužno izaći iz reduktivne ideologijsko-političke dimenzije žrtve koja uvijek iziskuje neku vrstu subjektivnog redukcionizma? (Daniel Jonah Goldhagen, Hitlers willige Vollstrecker: Ganz gewöhnliche Deutsche und derHolocaust, Goldmann, München, 2000.) Drugi je razlog u tome što Jaspers krivnju shvaća metafizičko-ontologijski kao pretpostavku razgraničenja ili tipologije krivnje. Četiri su pojma krivnje koje Jaspers postavlja u svojoj analizi: kriminalna, politička, moralna i metafizička. Prva dva pojma vezana su uz pravno sankcioniranje zločina nacističkog poretka. Sud u Nürnbergu nakon kraja II. svjetskog rata sudio je nacističkim vođama individualno odgovornim za kriminalne radnje zločina, ali ne kao neposrednim zločincima nego kao državnim ili partijskim instruktorima genocida. Utoliko je ovdje posrijedi politička artikulacija individualne krivnje i političke odgovornosti države kao organizirane sile koja je počivala na politici genocida. Jaspersovo razlikovanje u pojmu kriminalne i političke krivnje savršeno odgovara aktualnome stanju s međunarodnim kaznenim sudom u Haagu na kojem se sudi za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije tijekom ratova 90-ih godina XX. stoljeća. Temeljno pitanje granica aktualnosti Jaspersove analize krivnje danas nije u prva dva pojma krivnje, nego u neoperabilnosti pojmova moralne i metafizičke krivnje za politiku u globalno doba. Treći razlog je u tome što iz Jaspersove analize krivnje nije moguće izjednačenje nacizma i komunizma kao ideologijsko-političkih sustava totalitarne vladavine, kao što je to danas uobičajeno razumijevanje i praksa. Jaspers je bio radikalni kritičar svakog mogućeg povijesnog revizionizma. U tome nema nikakve razlike između njega i Hannah Arendt. Može se argumentirano pokazati da je spisom Pitanje krivnje i politički angažiranim tekstovima 60-ih godina povodom rasprave o denacifikaciji u parlamentu SR Njemačke upravo Jaspers bio protivnik revizionističke interpretacije povijesti kakvu će kasnije zastupati historičar Ernst Nolte: da je nacizam bio samo odgovor na totalitarnu politiku sovjetskog komunizma. (Karl Jaspers, Wohin treibt die Bundesrepublik? Tatsachen – Gefahren – Chancen, R. Pipper & Co. Verlag, München, 1966.) Ravnoteža krivnje upravo je ono što je predmet njegove kritike. Neka svatko očisti smeće iz svojeg dvorišta! To je jedino ispravni put samoprevladavanja krivnje pojedinca, kolektiva i čovječanstva. Iz Jaspersova filozofijskog i političkog angažmana jasno je da je smatrao komunizam i sovjetski totalitarizam odgovornim za zločine istog ili čak i većeg razmjera. Ali temeljna je razlika u tome što je nacionalsocijalizam skrivio II. svjetski rat, te ideologijski opravdao genocid direktnom akcijom istrebljenja Židova, Roma i slavenskih naroda. Četvrti razlog je u tome što iz Jaspersova razumijevanja krivnje proizlazi ono najvažnije za svjetsko-povijesnu situaciju globalnoga doba. To je vjera u mogućnost prebolijevanja zla stvaranjem metafizičke osnove za novu kozmopolitsku dimenziju čovječnosti uopće. Njegov postulirani humanizam kao put preobrazbe iz tamnica međunarodnog poretka nacija-država u zajednicu čovječanstva u kojoj ništa ne nestaje niti se utapa u nadnacionalno-naddržavnome poretku – ni pojedinac, ni nacija, ni domovina ni osjećaj ukorijenjenosti u neki zavičaj – pretpostavlja najvišu razinu moralno-metafizičke katarze. Prebolijevanje zla pravnim, političkim, moralnim i metafizičkim sredstvima stalnog suočenja s krivnjom za zločine u prošlosti označava put samoizgradnje svjetsko-povijesne egzistencije čovjeka kao odgovornog bića slobode u komunikaciji s drugim, Bogom i samim sobom. Pitanje krivnje svodi se, naposljetku, na pitanje o tome što jest čovjek i što je smisao njegove egzistencije. (Karl Jaspers, Was ist der Mensch? Philosophishe Denken für Alle, R. Piper, München, 2000.) Krivnja, doduše, jest ono neizbježno i vječno kao iskonski grijeh čovjeka. Time se filozofija egzistencije nalazi u blizini s kršćanskim naukom. Filozofija i teologija nisu u prijeporu, nego tek zajedno pridonose transcendenciji čovjeka u susretu s Bogom. (Karl Jaspers, Philosophische Glaube angesichts der Offenbarung, R. Piper & Co. Verlag, München, 1984.) Problem koji Jaspersova analiza krivnje postavlja za suvremenu situaciju zločina i genocida u doba post-totalitarne politike jest zapravo problem odnosa politike, ideologije i metafizike slobode. Kako spriječiti mogućnost ponavljanja nečuvenog događaja organiziranog zločina države i političkog poretka u uvjetima kraja povijesti? Ili jednostavnije, kako razumjeti i objasniti da s nestankom totalitarizma nacističkog tipa nije nestala i mogućnost provedbe organiziranog zločina u ime nacije-države, vjere, političke ideologije? Kao što je neporecivo da zabrana govora o političkim uzrocima holokausta pridonosi paradoksalnome učinku omalovažavanja i nijekanja holokausta uopće, tako je očito da problem prebolijevanja zla u povijesti nije moguće bez radikalne kritike političkih uzroka simboličkog, imaginarnog i realnog zla u povijesti. Depolitizacija holokausta u postmodernoj kulturi spektakla lažna je strategija suočenja s mračnom prošlošću. (Slavoj Žižek, Did Somebody Say Totalitarianism? Five Interventions in the (Mis)use of a Notion, Verso, London-New York, 2001.) Repolitizacija pitanja krivnje u svakom trenutku suvremene povijesti, pak, nužna je, ali ne i dostatna strategija prebolijevanja granica između ideologije, politike i moralno-metafizičke egzistencije čovjeka. Suočenje suvremenika s grijehom svojih prethodnika ne oslobađa ih odgovornosti za prošlost s kojom nisu individualno ni kolektivno vezani. To je upravo problem koji Jaspers bolno otvara u odnosu pojmova vječnosti krivnje i vremenitosti povijesne odgovornosti onih koji dolaze nakon nečuvenog događaja politike zločinačke države. Ne možemo se osloboditi prošlosti za koju nismo ni odgovorni ni krivi. Ona nas određuje sve dok živimo. Bez radikalnog prebolijevanja zla kao realne povijesti u vremenu, koja spaja prošlost, sadašnjost i budućnost, nema mogućnosti života u istini. Je li moralno-metafizički odgovor na pitanje krivnje ipak vjerodostojniji od kritike političko-ideologijskog razračuna s krivcima što nas opterećuju u našoj sadašnjoj egzistenciji? 3. Totalitarizam i zločinačka država Nacionalsocijalistički poredak politike totalne države bio je radikalni pokret razaranja modernog pojma pravne države. NS-država nije priznavala liberalno-demokratski model države i društva. Odvojenost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti nije postojala. Načelo pravnog poretka (nulla poena sine lege) razoreno je iz temelja. Stoga se holokaust i koncentracijski logori ne pojavljuju kao nešto izvanjsko samom totalitarnome poretku nacizma. Oni su njegova unutarnja nužnost egzistencije. Već je nakon kraja II. svjetskog rata dovođenjem nacističkih zločinaca pred nürnberški sud bilo prijeporno kako uopće suditi akterima/subjektima takvog totalitarnoga poretka. Hannah Arendt u pismu Jaspersu 17. kolovoza 1946. godine naznačuje problem: „Ti se zločini, čini mi se, ne mogu više pravno sankcionirati i u tome je upravo njihov užas. Za te zločine više nema primjerene kazne: Göringa treba objesiti, ali to je posve neadekvatno. To znači da ta krivnja, u suprotnosti sa čitavom kriminalnom krivnjom, nadilazi i razara sve pravne poretke.“ Karl Jaspers u spisu Pitanje krivnje nastoji razriješiti problem koji postavlja Hannah Arendt. On već u „Uvodu“ ustvrđuje da je svijest o političkoj odgovornosti Njemačke za ratne zločine prvi korak u preuzimanju krivnje. Borba za „čistoću njemačke duše“, kako još tradicionalno metafizički govori u duhu humanističke kulture, jest preokret povijesnog posrnuća u šansu novog početka. Pretpostavka za to je ponajprije unutarnja pokrenutost njemačkog naroda u sagledavanju vlastite krivnje i političke odgovornosti za zločine Hitlerova poretka. Zbog optužbe Nijemaca za kolektivnu krivnju nužno je vlastitim procesom pročišćenja otvoriti mogućnost novog političkog, moralnog i duhovnog života u dijalogu i komunikaciji sa svjetskom poviješću. Ponovni dolazak Njemačke k sebi označava imanentnu kritiku političkog poretka nacionalsocijalizma. koji je skrivio toliko nesreće drugima i vlastitome narodu. Pojam narod Jaspers rabi kao duhovno-supstancijalni pojam egzistencije kolektiva unutar kojeg pojedinac kao osoba preuzima vlastite dostojanstvo iz biti slobode. „Prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci“. Shematika razlikovanja pojma krivnje koju je uveo odgovor je na pitanje Hannah Arendt o užasu nacističkih zločina i načinu suđenja tom i takvom zločinu. Četiri pojma krivnje, kako je već navedeno, odgovaraju temeljnome sklopu ljudskog života u smisleno uređenoj povijesnoj zajednici. Ona su istodobno rezultat veze kršćanskog nauka i filozofijskog uvida u smisao povijesti. Krivnja koja se razrješava na sve četiri instancije označava put samorefleksije i transcendencije čovjeka u vjeri i filozofijskome znanju o biti čovjeka i svijeta. Kriminalna krivnja znači da su zločini objektivno dokazivi, a instanca je sud koji u formalnome postupku dokazuje činjenična stanje i na njih primjenjuje zakone. Politička krivnja jest u djelovanju državnika i građana neke države zbog čega sadašnji i budući pripadnici dotične nacije-države snose posljedice za njezino pogubno djelovanje. Riječ je o političkoj odgovornosti. Instancija za tu krivnju jest sila i volja pobjednika u unutarnjoj i vanjskoj politici. Bez izvanjskog utjecaja saveznika (Amerike i Velike Britanije, te uvjetno SSSR-a) nije bilo moguće preuzeti takvu vrstu političke odgovornosti. Ta situacija, očito, ne vrijedi samo za totalitarni poredak nacionalsocijalizma. Nürnberški sud za zločin protiv čovječnosti i aktualni Haaški sud za zločine u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije nužna su sredstva normalizacije stanja u priznanju političke odgovornosti za rat. Moralna krivnja znači da za djela koja čini pojedinac snosi moralnu odgovornost za političko i vojno djelovanje. Ovdje nije moguće pozivanje na zapovjednu odgovornost i na odricanje vlastitog udjela u općoj politici zločinačke države. Instancija je vlastita savjest. Iz toga slijedi i univerzalna krivnja. Metafizička krivnja znači da postoji solidarnost među ljudima kao takvima. To ih čini suodgovornima za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta. Zločini počinjeni u njihovoj prisutnosti ili s njihovim znanjem okrivljuju ih kao ljude koji su pasivno promatrali zločin ne čineći ništa da ga spriječe ili osude na vrijeme. Naravno, u ovom slučaju instancija je samo Bog. Jaspersova radikalnost u odredbi totalitarne politike nacionalsocijalizma pokazuje se u njegovu razlikovanju pojma države u totalitarnome i liberalnome konceptu. Premda nigdje nije eksplicitno pokazao što je bit totalitarizma, u razgovoru za tjednik „Der Spiegel“ s urednikom Rudolfom Augsteinom 1965. godine on pojašnjava svoje postavke o političkoj odgovornosti Njemačke za zločine protiv čovječnosti (deportacije, masovna ubojstva, genocid, koncentracijski logori). Pravo ima dva izvora: političku volju i ideju pravednosti. Na pitanje Augsteina o razlici između nacističkog genocida nad Židovima i Napoleonove odmazde nad poraženima u Pruskoj, odgovor je nedvosmislen. NS-država bila je zločinačka država koja je počivala na zločinu i provodila ga nad drugim narodima, rasama, kolektivima kao ideologijski projekt stvaranja etnički čiste države arijske rase. „Zločinačka država jest takva država koja u načelu ne priznaje i ne poštuje nikakav pravni poredak.“ (Karl Japers, „Für Völkermord gibt es keine Verjährung“ (Gespräch mit Rudolf Augstein, Der Spiegel, 1965.), u: Wohin treibt die Bundesrepublik?, str. 21.) Razlika između zločinačke države i države nastale na zločinu, kako se kritički prosuđuje iz radikalno-lijevih krugova nastanak Hrvatske u ratu za državnu samostalnost 90-ih godina XX. stoljeća zbog etničkog čišćenja Srba i vojnog sudjelovanja u dekonstrukciji Bosne i Hercegovine (Ahmići, Dretelj, podržavanje stvaranja Herceg-Bosne kao etnički čiste tvorevine hrvatskog naroda), jest u tome što je zločinačka država rezultat njezine ideologijsko-političke konstrukcije. U njezinim temeljima zločin kao takav smisao je njezine konstrukcije. Uništenje drugih naroda i njihovo istrebljenje jest genocid, dok se suvremene politike etničkog čišćenja zasnivaju na drukčijem tipu konstrukcije države. Stoga je bjelodano da su neprimjerene analogije između nacizma i nacionalističko-ideologijskih projekata etnički čistih država u postmoderno doba. Elementi fašističke retorike i prakse svakako su dijelom prisutni. Isto još više vrijedi za elemente staljinističke prakse raseljevanja i etničkoga čišćenja naroda s prostora sovjetskog carstva. Ruski agresivni nacionalizam nije ipak istovjetan njemačkom nacističkome programu rasno-nacionalno-političke čistoće Trećeg Reicha. Post-totalitarni projekti etničkog čišćenja nisu otuda nastavak nacionalsocijalističke ideologije i politike drugim sredstvima, nego hibridni programi nacionalističke ideologije i autoritarne vladavine u prividno demokratski konstruiranim državama. Ovdje je paralela između Miloševića i Tuđmana posve primjerena. Jaspers je teoriji totalitarizma podario izvorno objašnjenje biti konstrukcije države. Što je izostalo, danas se čini iznimno važnim. A to je analiza ideologijskog temelja političke artikulacije zločinačke države. Daniel Goldhagen u svojoj je knjizi o holokaustu i njemačkoj (kolektivnoj?) odgovornosti za zločine protiv Židova razvio upravo postavku o kulturnome modelu. Antisemitizam i antidemokratska konzervativna revolucija Njemačke čine bit nove ideologije. Ona ne služi nacionalsocijalizmu u izvanjske svrhe, nego je unutarnji pokretač svih njegovih akcija. (Daniel Jonah Goldhagen, Hitlers willige Vollstrecker: Ganz gewöhnliche Deutsche und derHolocaust, str. 15-45.) Kriminalna i politička krivnja ne mogu se dovoljno precizno razgraničiti. Isto tako ne može se odvojiti neposredni zločinac od njegova ideologijsko-političkog nalogodavca. Analiza ideologije pokazuje da zločinačka država nije nipošto moguća bez svojeg ideologijskog temelja. Antisemitizam kao kulturni model, kako ga shvaća Goldhagen, naposljetku ne pogađa bit problema s totalitarnom politikom nacionalsocijalizma. Razlog je taj što antisemitizam proizlazi iz paranoidno-političkog, zakašnjelog formiranja njemačke nacije-države kao kulturalne paradigme moći. Od Fichtea preko Herdera do nacionalne konzervativne revolucije u XX. stoljeću Njemačka se konstruira kao moderna država antimodernog tipa legitimnosti. Weimarska država je rezultat poraza njemačkog carstva u I. svjetskome ratu. Ideologija antisemitizma postoji kao latentni kulturni kod. Ali nemoguće je otuda govoriti o kulturnome modelu. Takav je način argumentacije, unatoč ograđivanju od pojma kolektivne krivnje, blizak redukcionizmu na etno-kulturalne stereotipe o nacijama-državama kao kolektivno nepromjenjivim subjektima/akterima političke moći. Jaspers je u Pitanju krivnje otklonio bilo kakvo determinističko objašnjenje njemačke ideologije upravo stoga što je vjerovao u mogućnosti obnove „čiste njemačke duše“ iz humanističke projekcije Kanta, Goethea, Schillera i Lessinga. Ideologija zločinačke države nije antisemitizam. Posrijedi je totalni sklop permanentnog razaranja liberalno-demokratskih vrijednosti Zapada. U tome je antisemitizam jedan, zacijelo najvažniji, od elemenata nacističkog strahotnog megalita. 4. Pročišćenje i politika krivnje Pitanje o krivnji Nijemaca ne svodi se na pitanje kolektivne krivnje. Nacije-države nisu vječno obilježena, stigmatizirana tijela zbog nečuvenog događaja apsolutnog zločina u povijesnome vremenu. Takva bi koncepcija krivnje kao univerzalne, vječne i kao nikad iskupivog grijeha za počinjeno zlo Jaspersu bila protivna duhu filozofije egzistencije. Posljednji korak u prevladavanju/prebolijevanju krivnje proizlazi iz nužnosti transcendencije čovjeka u smjeru božanskog. Metafizička krivnja za svoju posljednju instanciju ima odgovornost pred Bogom. Moralna savjest prelazi u metafizičko pitanje krivnje ili pravde pred Bogom. Stoga je nacionalna katarza istodobno nemogući projekt pročišćenja „čiste njemačke duše“. Jaspersova uporaba riječi „domovina“, „čista njemačka duša“, „domoljublje“ ne pripada diskursu nacionalne konzervativne revolucije Njemačke nakon završetka I. svjetskog rata. On se, doduše, koristi izrazima koje samorazumljivo određuju program povratka idejama narodne zajednice (Volksgemeinschaft) kao alternative liberalno-demokratskom društvu i državi. No, kao što dijelom nastoji misaono osigurati pretpostavke za „slobodnu uporabu onog narodnoga“ (Hölderlin) bez ikakvog reakcionarnog ressentimenta, tako se osjeća pozvanim neprestano brinuti o zlouporabi domoljublja u ideologijske svrhe nacionalsocijalizma. Kritika antimodernog patriotizma kao „civilne religije“ državljana zakašnjele nacije u povijesti (Plessner) nužno bi iziskivala korak s onu stranu takvog već odavno zastarjelog diskursa neprimjerenog liberalnoj ideji prosvijetljenog građanstva. No, ovdje nije posrijedi nikakav „žargon autentičnosti“ (Adorno), nego brižno mišljenje oko stvari naroda kao političke nacije nakon iskustva vlastite samodestrukcije u provedbi nacističke politike holokausta i ratnim sukobima s državama liberalne demokracije. Vidi o tome u cjelovitom filozofijskom prikazu i interpretaciji njegove filozofije: Richard Wisser, Karl Jaspers: filozofija u obistinjenju, Kruzak, Zagreb, 2000. Moralna i metafizička krivnja nije nipošto puki nemoćni moralizam, nego apel na samosvijest čovjeka kao pojedinca za njegovom slobodom odluke. Jaspers smisao povijesti i bit čovjeka ne vidi kao nešto racionalno dokazivo. Smisao nije telos. To nije svrha povijesti kao u hegelovskom krugu razrješenja apsoluta koji se realizira u vremenu vječne sadašnjosti. Onijemjelost pred sudom božanske pravde posljednji je sud povijesti kao metafizičke sudbine čovjeka. To je ono što analizu krivnje naposljetku dovodi do puta pročišćenja duše nakon priznate i spoznate krivnje za počinjeni apsolutni zločin. Otuda ne može biti kolektivne krivnje, jer se čovjek realizira kao osoba i jedino kao priznata osoba može postati rob ili podanik totalitarne političke ideologije. Već je Hegel u Osnovnim crtama Filozofije prava pokazao logičku i realnu nemogućnost svakog zdravorazumskog mišljenja o pojmu čovjeka kao bića kolektiva. Može li krivnja Nijemaca, u konzekvenciji bilo kojeg naroda odgovornog za zločin zbog državne i političke moći u određenom vremenu, osuditi i one koji pripadaju narodu a nisu sudjelovali u praksi zločina, ili su mu se aktivno protivili i bili žrtve njegove legitimne samovolje? To su logičko-realne kategorije kvantiteta: svi, mnogi, neki i pojedinačno. Krivnja je, dakle, uvijek pojedinačna, a odgovornost može biti kolektivna tek ako nije ispunjen zahtjev za kriminalnom i političkom krivnjom. Narod kao cjelina ne postoji, ustvrđuje Jaspers. Politička odgovornost jest prava instancija odgovornosti kolektiva za zločine. Isprika i pravno-političko sankcioniranje zločina tek su sredstva normalizacije odnosa među narodima koji su bili u ratnome sukobu. Isto je i s moralnom i metafizičkom krivnjom. One su uvijek individualne. U Jaspersovoj analizi političke odgovornosti Njemačke na putu njezina nacionalnog, državnog i pročišćenja pojedinca očito je da postoji nužna nesukladnost između prve dvije i druge dvije razine krivnje. Kriminalna i politička krivnja iziskuju pravno sankcioniranje zločina i političku odgovornost nacije-države za grijehe otaca. Radikalna osuda zločinačke države, međutim, znači nešto mnogo više od moralno-metafizičkog puta izlaska na svjetlo pravednosti i poštivanja ljudskih prava koja čine temelj ideje čovječnosti i kozmopolitske zajednice. To znači izgradnju liberalno-demokratske države, koja mora biti izvan svakog kontinuiteta s državnim poretkom nacionalsocijalizma. Otuda u već navedenom razgovoru u „Der Spiegelu“ Jaspers kaže da je demokratski razvitak SR Njemačke pretpostavka svakog odnosa kritike spram političke odgovornosti Nijemaca za holokaust i izazivanje II. svjetskog rata. Pročišćenje je jedino smisleno i realno samo onda kad se pokazuje na političkome području izgradnje novog društva pravednosti, tolerancije i slobode. Priča o nacionalnome pomirenju ili o „odrađivanju prošlosti“ (Adorno) iz obzorja Jaspersove analize krivnje nije izvediva. Ovdje nije riječ o pomirenju ideologijski sukobljenih strana. Žrtva i krvnik se ne mire osim u metafizičkome smislu pred Božjim licem prema kršćanskome nauku kao konačna i smrtna bića. Jaspers je otvorio problem mogućnosti, zbilje i nužnosti prebolijevanja zla. Utoliko je njegov čin daleko ispred svih pseudomoralističkih strategija nacionalnog pomirenja. Spomenik palima za domovinu, obelisk žrtvama za metafizički nemušto određenje novog početka nacije nije rezultat Jaspersova promišljanja krivnje. Naprotiv, pročišćenje pojedinca i kolektivni zadatak jedne nacije na putu prema svjetsko-povijesnoj kozmopolitskoj zajednici pretpostavlja posve drukčije razumijevanje odnosa spram zla u povijesti. Zanimljivo je pritom da je on prvi apelirao na obavezu razvijenih demokratskih država, ponajprije Amerike kao ratnog pobjednika i svjetskog hegemona zapadnog svijeta, da pomognu u svrgavanju totalitarnih poredaka u svijetu. Iskustvo njemačke pokornosti moći Hitlerova režima bila je realna osnova za takav stav. Danas je ta koncepcija „pravednog rata“ nakon Busheve ratne intervencije u Iraku svrgavanjem totalitarnog vođe Sadama Huseina i izazivanjem građanskog rata u Iraku više negoli prijeporna. No, preostaje pitanje je li uopće moguće pročišćenje nacije spoznajom njezine krivnje bez izvanjske političke ili vojne intervencije? I sud u Nürnbergu i sud u Haagu osim diktata političke volje velikih sila da nametnu potrebu za suđenjem ratnim zločincima imaju, paradoksalno, veću moć u onome što nije njihov izričiti predmet. Kriminalna i politička krivnja koja je u njihovoj nadležnosti u slučaju Göringa i nakon smrti Miloševića u Haagu nije uopće ono odlučno za bit problema. Hannah Arendt to je jasno nazrijela u svojem pismu Jaspersu. Göringa je trebalo objesiti, budući da milost nakon II. svjetskog rata i Auschwitza nije bila legitimni dio humanizma kao što je to danas u zemljama EU zabrana smrtne kazne. No, pravi je problem bio onaj koji nadilazi neprimjerenost kazne za zločine protiv čovječnosti. Riječ je o prebolijevanju zla izgradnjom univerzalne politike krivnje koja oslobađa nacije-države na putu spram ostvarenja ideja zapadnog svijeta: slobode, ljudskih prava, demokracije i „vječnog mira“. Sud za ratne zločine protiv čovječnosti nužno je sredstvo univerzalne politike pročišćenja. Prebolijevanje zla ne znači naivnost mišljenja o biti, smislu čovjeka i povijesti kao već uvijek mogućem putu konačne pobjede dobra. Dijaboličko zlo u nečuvenom događaju zločinačke NS države moguće je prevladati/preboljeti jedino apsolutnom politikom odgovornosti spram svakog trenutka ljudske slobode. Granice Jaspersove aktualnosti kao kritičara totalitarizma i moralno odgovornog intelektualca spram biti svojeg poziva nisu u postuliranju svjetsko-povijesne misije kozmopolitske zajednice kao jamstva egzistencije čovječanstva u doba totalitarizma i mahnitosti znanosti i tehnike. Takav je oblik humanizma, naravno, danas nešto spram čega možemo osjećati samo poštovanje i nostalgiju. Granice su njegove aktualnosti u granicama moralno-metafizičke krivnje čovjeka kao slobodne osobe. S moralom i metafizikom više se ništa ne može. (Vidi o radikalnoj kritici etike: Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, Verso, London-New York, 2002.) Moral je metafizički temelj ideologije zaborava razlike između politike odgovornosti i politike krivnje. Prva je jedino sredstvo/svrha pozitivnog prebolijevanja trauma prošlosti sjećanjem na žrtve i na njihovu uzvišenost bez ikakvih drugih razloga osim komunikacije s onim što nadilazi naše profane svrhe života. Druga je vjerodostojni način pravno-političkog razračuna s zločincima bez kompromisa i bez lažne milosti. Hannah Arendt bila je u pravu. Kako suditi Göringu kao paradigmi zla ako ni okrutnost omče na vratu nije adekvatna kazna za ono što je počinio u ime Nijemaca i Njemačke, über alles? Suditi se takvom zločinu može samo u ime čovječnosti, a ne u ime naroda. Posljednja riječ u doba posthumanizma još uvijek ima tako apstraktnu, a ipak konkretnu moć: dostojanstvo slobode čovjeka. Koliko još dugo? (Poglavlje iz knjige Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.)

December 11, 2024
O bljesku trenutka

O bljesku trenutka

Vrijeme je za teorijsku fiziku od Einsteina i za suvremenu astrofiziku ono što je beskonačni kontinuum koji se iz razloga perspektive uvida u događanje odnosa energije kao umnoška materije i brzine na kvadrat pojavljuje za čovjeka kao odnos triju ekstaza ili dimenzija vremena kao što su to prošlost, sadašnjost i budućnost. Najveći filozof staroga vijeka kao i najveći filozof novoga vijeka, Aristotel i Hegel, obilježili su početak i kraj metafizike time što su obojica u sadašnjosti vidjeli mogućnost apsolutne vječnosti, lat. nunc stans. I nije stoga nimalo začudno zašto i Aristotelova Metafizika i Hegelova Enciklopedija filozofijskih znanosti predstavljaju istinski početak i kraj filozofijskoga shvaćanja ‘biti’ vremena u podudarnosti s onim što o tome iskazuje teorijska fizika. U posljednjem § 577. Hegel govori o ideji filozofije i to kao um koji se razdvaja na duh i prirodu, a oni uzeti zajedno samo su očitovanja onog što je najviše moguće određenje bitka kao u mišljenju. Riječ je o pojmu kao “vječnoj ideji….koja vječno sebe aktivira, proizvodi i uživa kao ap­solutni duh.” (.W. F. Hegel, Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse, Werke, sv. 8 – Theorie Werkausgabe, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1979., str. 394.) Vječnost se ne može izvesti iz sebe same, kao što se smisao bitka u Heideggerovu Bitku i vremenu otvara tek posredno iz egzistencijalnoga odnosa tubitka, (njemački Dasein), odnosno čovjeka spram bitka samoga. Čitav problem metafizike jest ona sama, ono što jest bitak „sam“ i ono što znači vrijeme ‘samo’. No, ako je sve odnos, onda se to autó, dakle ono samo o sebi i za sebe mora misliti u cjelini kao sustav svih svojih događanja. Vrijeme koje se iz perspektive onog koji jest sudionik događaja i promatrač zbivanja pojavljuje u ekstazama ili dimenzijama prošlosti i budućnosti proizlazi iz „vječnoga sada“, a ne iz nikakve prošlosti i nikakve budućnosti. Metafizika je uvjet mogućnosti fizike, a vrijeme ne može biti izvedeno nikako drukčije negoli iz faktičnosti onog što je ujedno bljesak trenutka i trenutak bljeska u formi brzine svjetlosti. Da, glavni je problem Einsteinove teorije relativnosti kao i Wienerove kibernetike upravo brzina sama kao takva. Ono što pogađa i pojam energije u Einsteina i informacije u Wienera jest brzina svjetlosti i onkraj njezinih granica. Uostalom, hipotetski stroj vremena koji je i ideal kibernetičkoga stroja mišljenja umjetne inteligencije počiva na pojmu koji razvijaju Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? Riječ je o beskonačnoj brzini. Očito je da se Veliki Prasak svemira dogodio u prolomu bljeska trenutka kao beskonačna brzina koju možemo hegelovski nazvati apsolutnom brzinom. Početak je, dakle, u znaku nepojmljive brzine širenja materije prostorom-vremenom i predstavlja pravi problem kvantifikacije i vizualizacije. Novija fizikalna otkrića poput Higgsova bozona pokazuju nam velike dosege kvantne teorije jer se proces cijepanja jezgre pojavljuje u gotovo neslućenim omjerima mikro-kozmologije. Ostavimo sada sve znanstvene dosege astrofizike i pokušajmo filozofijski promisliti bit ove beskonačne brzine. Zar nam pojam brzine ne govori kako je vremenska ekstaza ili dimenzija sadašnjosti samo proširenje u prostoru-vremenu materije kao energije, jer brzina sama o sebi ne postoji, kao što ne postoji ni materija bez energije i brzine bila ona puka tromost trajanja ili sporost kao negacija ubrzanja. Sve su to elementi događaja kretanja u prostoru-vremenu, ono što tradicionalna metafizika naziva bitkom i bićem. Pritom vrijeme nije derivacija izvornoga prostora kretanja materije već horizont pojavljivanja bitka i bića u cjelini kao takvoj. Ako je vrijeme unutarnje-izvanjski horizont pojavljivanja onog što čini bit ontologije, onda je prostor matematičko-fizikalna otvorenost same praznine bez koje objekti poput elektromagnetskih čestica ne bi mogli postojati u svojem kretanju. Sve je cjelina i sve je odnos, ali ne statičkih već dinamičkih veličina i usto sve se događa u prostoru-vremenu relativnosti kao fraktalizacija svemira. Zakrivljenost pokazuje da ništa nije apsolutno kružno i da tzv. ponavljanje u kretanju objekta poput planeta oko svoje osi ne prolazi kroz idealnu sferičnost, već kroz spirale i transverzale. Stoga bljesak trenutka ne može biti ‘bit’ apsolutna vremena ili ovjekovječene sadašnjosti iz jednostavnoga razloga što se vrijeme događa, a ‘nije’ poput bitka i bića. To je, uostalom, jasno pokazao Heidegger u raspravi „Vrijeme i bitak“ iz 1962. godine u kojoj koristi izraz događaj, (njemački Ereignis), te tvrdi da se iz otvorenosti događaja zgađa osmišljavanje bitka uopće ili kao takvoga, bitka samoga. Bez ove otvorenosti događaja ne postoji mogućnost niti da se vrijeme vremenuje u svojoj izvornoj ekstatičnosti ili dimenzionalnosti kao izvorna bilost, izvorna prisutnost i izvorna budućnost. Što zapravo tijekom svojeg puta mišljenja glede razumijevanja vremena čini Heidegger, kojemu je nadolazeća budućnost istinska ekstaza ili dimenzija vremena s obzirom na egzistencijalnu otvorenost tubitka ili čovjeka? Usput, isto vrijedi u drukčijem načinu rastemeljenja metafizike i za Deleuzea. Heidegger, recimo to tako njegovim izrazom iz doba Bitka i vremena,radikalno-fenomenologijski destruira temeljne pojmove klasične ontologije kao metafizike, a to su bitak i vrijeme iz horizonta prisutnosti kao sadašnjosti, ousia u Aristotela i ideja u Hegela. Drugim riječima, destrukcija tradicionalno metafizički shvaćenoga bitka i vremena označava put u ono što više nije ni bitak ni vrijeme, već njihov horizont pojavljivanja i prostor njihove prisutnosti. Problem je dakle u odnosu tradicionalno shvaćenoga bitka kao postojanosti i vječnosti i vremena kao apsolutizirane aktualnosti koja od novoga vijeka nastaje iz biti znanstveno-tehničkoga nabačaja. Bljesak trenutka nije vječna sadašnjost u smislu eterniziranja bitka, već povijesno-epohalna konačnost događaja koji se događa u prošlosti-sadašnjosti-budućnosti kao cjelina ireverzibilne reverzibilnosti. Sve se stoga stvaralački ponavlja, ali sa stajališta perspektive čovjeka svaki je trenutak istodobno ono novo i ono pohranjeno u sjećanje kao smisao bitka uopće. Otuda ‘zaborav bitka’ predstavlja udes koji za Heideggera nije samo to, već i zaborav smisla izvornoga vremena, a sve je nastalo događajem znanstveno-tehničke destrukcije uvida u četverodimenzionalnost vremena. Ta, četvrta dimenzija nije ništa misteriozno, već je istina ili bit trodimenzionalnosti kao cjeline prošlosti-sadašnjosti-budućnosti. Čovjek nije bog niti apsolutni stroj vremena i zato ne živi u vječnoj sadašnjosti koja za fiziku označava jedinu stvarnu dimenziju kvantifikacije i vizualizacije. Prošlost i budućnost su samo derivacije kretanja objekta u prostoru-vremenu i mogu se egzaktno izmjeriti što današnja astrofizika i čini kad kaže da je svemir nastao prije 13. 8 milijardi godina. Zato je za čovjeka iskustvo vremena ono izvorno i ono vulgarno, izvedeno iz znanstveno-tehničkoga redukcionizma. Vrijeme kao bljesak trenutka je događaj intuitivne otvorenosti svijeta i ima značajke misterija da svijet uopće jest, da se događa u prostoru-vremenu i da ga se dohvaća osjetilima, te da ga se naposljetku može i filozofijski misliti onkraj onoga što o tome kaže pozitivna znanost. Što je to zapravo bljesak trenutka ako ne brzina svjetlosti u horizontu prostora-vremena koje omogućuje čovjeku da u svakom trenutku svojeg svjesnoga života proživi iskustvo pred-refleksivne otvorenosti bitka kao takvoga, bitka samoga. Bljesak je iznenadni i nepredviđeni događaj nastanka bitka uopće, a trenutak je izvorno vrijeme osmišljavanja bitka koje ostaje u sjećanju jer je trenutak „sada“ i više ga nema. Trenutak se samo zahvaljujući događaju mišljenja kao sjećanja može ovjekovječiti. I zato je izvorna sadašnjost istinska dimenzija ili ekstaza vremena, a ne nikakva prošlost ili budućnost, jer samo sadašnjost ‘jest’ i samo se sadašnjost pojavljuje kao prava stvarnost bez udjela sjećanja ili očekivanja dolaska onog što je bilo i što će biti svagda novo i drukčije. Živjeti „sada“ i „ovdje“ ne znači, međutim, da postoji samo jedna ‘sadašnjost’. Postoje dvije, ona izvorna ljudska u prostoru-vremenu kozmo-antropologije i ona koja pripada biti tehnosfere koja se zbiva u četverostručju informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Takva sadašnjost je rekurzivna kontingencija ponavljanja mogućnosti onog što se već dogodilo i što će se tek dogoditi. Tehnosfera je akcelerator i tehnogeneza događaja kao slučaja koji za razliku od prirode ima mogućnost simulakruma i kloniranja hibridnih bića i stanja. Zato je ova sadašnjost simulacija događaja i njihova produkcija izvan logike prostora-vremena, kao u tehnici re-playa ili premotavanja digitalne matrice. Beskonačna brzina zahtijeva bljesak trenutka stroja mišljenja. Mi, ljudi, više nismo mjerodavni svjedoci za ovo iskustvo vremena apsolutne akceleracije. Bljesak trenutka valja prepustiti kraljevstvu intuicije koje je ponajbolje iskazao slikar Paul Cezánne kad je jednom kazao da je njegov cilj u slikarstvu dohvatiti onaj bljesak trenutka spajanja slike i njezina predmeta u potezu kista. Ništa drugo. Ali, nije li bljesak uvjet mogućnosti trenutka, nije li svjetlost početak i kraj svake iluzije o vječnosti i vremenitosti?

December 10, 2024
O brzoj kornjači i sporome Ahileju

O brzoj kornjači i sporome Ahileju

Slavni Zenonov paradoks o nemogućnosti kretanja uzima suprotstavljenost spore kornjače i brzonogog Ahileja kao slikovne figure mišljenja. Kretanje, naime, u svojoj pokretljivosti pokazuje se uvijek kao kretanje u prostoru-vremenu i ima svoja dva modusa kao što su brzina i sporost. No, stvar se kreće i kad je to kretanje sporo ili brzo. Razlika je samo sa stajališta promatrača u kontinuitetu vremena je li stvar koja se kreće prije ili kasnije stigla do odredišta. Zenon ipak to zdravorazumsko fizikalno stajalište nema u vidu. On uvodi paradoks zato da bi uputio na beskonačnu djeljivost prostora. Aristotel u svojoj Fizici, VI. 9, 269B15, kaže sljedeće: U utrci, najbrži trkač nikada ne može prestići najsporijeg, zato što gonitelj prvo mora doći do točke odakle je gonjeni pošao, pa prema tome najsporiji uvijek ima prednost. Aristotelovo rješenje ovog paradoksa je kako se vrijeme razmaka smanjuje, potrebno vrijeme da se ta udaljenost prijeđe također se smanjuje. Kad Ahilej, dakle, u stvarnosti dostigne i prestigne kornjaču, suočavamo se s izjednačenjem kretanja i vremena, koje upućuje na to da je prostor-vrijeme dinamični sklop kretanja materije i energije bez koje ne bismo mogli imati pojam ni o prostoru niti o vremenu. Sporost i brzina bez sinteze materije i energije ne postoje. Bog nije ni spor ni brz, jer je po Aristotelu nepokretni pokretač. Zato je Zenonov paradoks za razumijevanje rekurzivne kontingencije tehnosfere i Aristotelovo rješenje problema ono što pripada, rekao bi Stefan Zweig, „jučerašnjem svijetu“, koji nema više nikakve bitne sveze s našom suvremenošću. Tehnosfera je autopoiesis, a ne pogonjeni pogon sredstva-svrhe mehaničkoga kretanja. Poput Aristotelova boga, ovo mišljenje-kao-stroj koji proizvodi informacije nije određen nekim položajem u realnome prostoru i realnome vremenu, nego se pokazuje u istovremenosti položaja u različitim prostorima u realnome vremenu. Isto se virtualno aktualizira u „sada“ i na nebu i na zemlji, i u satelitskim uvjetima interplanetarne komunikacije i u zemaljskim uvjetima interaktivne komunikacije. Usto, postoji samo ubrzavanje „beskonačne brzine“ o čemu govore Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? a ne postoji usporavanje brzine ni u sposobnosti strojnoga učenja niti u sposobnosti umjetnoga pamćenja goleme količine informacija. Ahilej je, dakle, bez svoje kornjače, zar ne? Ne, ipak, nije. Jer kornjača sada označava mogućnost zaustavljanja i delaya, djelovanje povratne sprege ili feedbacka u virtualnoj uronjenosti slike koju „sempliranjem“ možemo simulacijski ubrzavati-usporavati da bismo opažajno usmjerili pozornost na stanje nekog objekta u kretanju kojeg zbog inertnosti ljudskoga oka ne vidimo dobro ili uopće ga ne zamjećujemo. Tehnosfera je uistinu tehnogenetski bog trenutka, ali ne u smislu grčkoga Kairosa kao boga sretnoga trenutka, već trenutka u djeljivosti vremena u prostoru mjerenog u tisućinkama sekunde. Više nemamo suprotstavljenost kao prikaz i predstavu klasične logike kontradikcija koja je u iskazu ili-ili bila temelj ontologije antičkoga i modernoga svijeta. Kad kornjača i Ahilej više ne hitaju u ovoj spoznajno-teorijskoj utakmici čiji je smisao u pobjedi brzine nad sporošću a tako se organizira čitav realni svijet ne samo kapitalizma, već i svijeta života uopće, što imamo u transklasičnoj logici tehnosfere kao i-i? Ništa drugo negoli mahnito i vrtoglavo ubrzanje apsolutne brzine u svojoj beskonačnosti do posljednje Omega-točke tehnološke singularnosti. Zenonov paradoks i njegovi drugi paradoksi o ne-kretanju poput onoga o dihotomiji i strijeli nisu bit ontologije tzv. posthumanoga stanja. Zato je uobičajeno da misaone vratolomije transklasične logike tehnosfere razrješavamo kao aporije, a ne paradokse. Aporija označava teorijsku poteškoću ili proturječnost. Aristotel je bio mišljenja da aporije nastaju kada se iz dvaju jednako uvjerljivih argumenata mogu izvesti kontradiktorni zaključci. Prema britanskome filozofu Gilbertu Ryleu, aporije su svojevrsni paradoksi koji nastaju miješanjem različitih kategorija. Derrida je u suvremenoj filozofiji bio onaj koji je često uvodio u svoja razmatranja aporije i kad je pisao o Platonovoj khori i kad je pisao o Husserlovoj tercijarnoj retenciji. U svakom slučaju, aporije su figure mišljenja u logičkome postupku višestrukih rješenja ili zaključaka. Nema jednog izlaza iz aporije, već ih ima formalno više, ne i mnoštvo. To znači da je stvar mišljenja u okviru tehnogeneze sukladna hiperplastičnosti umjetnoga mozga. Ono što je ipak najsloženiji problem koji vrijedi i za Zenona i Aristotela tako i za Fregea i Quinnea jest kako nastaje uopće kretanje u prostoru-vremenu i koja je njegova svrha ili smisao? Ako je rješenje ovog problema da je kretanje nužan rezultat odluke boga-Boga u stvaranju svijeta, onda je svrha unaprijed zadana i svako kretanje koliko god bilo apsurdno i neobrazloživo ima svoj skriveni ili neskriveni cilj, smisao. Metafizika je upravo taj smjer kojim strelica leti do svojeg cilja iz vidljivoga svijeta u onaj nevidljivi i obratno. Kretanje i ubrzanje-usporavanje su bitne značajke prostora-vremena kao dinamične mreže događanja. Načelo kauzaliteta i teleologije su, kako je to Heidegger jasno pokazao u Stavku razloga ono što određuje onto-teologijsku strukturu metafizičkoga mišljenja. Bog je uvijek uzrok pra-kretanja jer je na ovaj ili onaj način stvaratelj svijeta i njegovih prirodnih zakonitosti, pa nije neobično da će u doba racionalizma i kartezijanstva Mallebranche tvrditi da je svako kretanje rezultat prigodnih ili okazionalističkih uzroka, pri čemu materiji volju za kretanjem podaruje božanska volja kao razum. No, tehnosfera, izvan logike onto-teologije, ne kreće se „samotno kao jedini nosoroga rog“, kako Budha poetski kazuje o mišljenju dosezanja nirvane. Ona se samokreće u krugu krugova mišljenja-kao-stvaranja novoga i zato joj ni bog-Bog niti priroda nisu uzroci ni krajnje granice kretanja. Njezina samopokrenutost i samostvaralačka dinamika postajanja svagda drugim i drukčijim u ontologiji digitalne procesualnosti zahtijeva drukčije mišljenje i drukčiji jezik konceptualne gradnje virtualnih svjetova. Kornjača i Ahilej zauvijek su samo Zenonove divne misaone slike iz veličajne metafizike grčkoga svijeta. Paradoksi više ne funkcioniraju. Aporije su redundantni logički rebusi i njihovo rješavanje pretpostavlja višesloženost izlaza iz ove mišolovke jezika i slike koju ni Wittgenstein ne može više razriješiti bez pomoći novoga programa umjetne inteligencije. Nije li aporija tehnosfere u tome što je spora kornjača postala beskonačno brza, a brzonogi Ahilej dozlaboga spor?

December 9, 2024
O tri modusa uzvišenoga

O tri modusa uzvišenoga

Lijepo je u skolastici posljednja peta transcendentalija, pulchrum. I doista, svijet po rangu mora biti savršenstvo Jednoga Boga koji je dobar, istinit i najrealnije biće od svih drugih bića jer je nestvoren i vječan i podaruje svima drugima postojanje. Ono lijepo je pojavno očitovanje osjetilnoga sjaja ideje, da to kažemo hegelovski, a ne tomistički. Čemu inače ljepota u svijetu ako ne da prve četiri transcendentalije utisne u osjetilnost tijela kroz duhovno-duševnu sintezu kao sa slike Botticellijeve Venere koja uzvisuje lik žene do božansko-ljudske ljepote. No, lijepo je posljednji modus pojavljivanja ideje Boga u srednjovjekovnome imaginariju i nije slučajno da je slika svetoga sadržaja ona koja podaruje kultnome prostoru katedrale pečat navlastite uzvišenosti. Lijepo se nekako još i može definirati. I nitko to nije bolje filozofijski učinio od Kanta kad je kazao da je riječ o svrhovitosti bez svrhe i bezinteresnome sviđanju. Što to drugo znači negoli da estetika nema ni ontologički niti etički imperativ postojanja, već da se u samoj biti osjetilnosti pojavljuje neka drukčija „logika“ i neka drukčija „teleologija“. Biti-bez svrhe i ujedno imati „svoju“ svrhovitost pokazuje da se lijepo ne može uopće reducirati ni na što izvanjsko ili unutrašnje, već da se mora ‘utemeljiti’ u Bogu ili u Prirodi i to posve autonomno, a ne kao puki dodatak skolastičkim transcendentalijama s najnižim rangom. No, od Platona do Hegela ljepota je kao i njezina pojavna forma umjetnosti ono što pripada osjećaju i osjetilnosti, a ne umu i duhu u najvišoj razini ontologijskoga ozakonjenja fundamentalne strukture mišljenja. Nelagoda s takvim položajem lijepoga i umjetnosti očito proizlazi iz metafizičke tradicije koja je osjetilnost od početka razmatrala u službi uzvišenosti bogova i Boga, onog duhovnoga načela proizvođenja simboličkih formi mišljenja kao što su to mit, religija, filozofija i znanosti. Umjetnost je u arhajskim vremenima bila sluškinja mita i religije. Zato ljepota gotovo ‘nužno’ postaje ne-svrsihodnom i bez-razložnome. Usto, estetika ne može svoj temeljni pojam uopće utemeljiti kao što to može ontologija i logika, etika i politika, jer lijepo je uvijek nešto drugo i drugome služi poput etičkoga osjećaja u grčkim tragedijama, a nikad ono samo, ono autonomno kao takvo. Nije nimalo slučajno da je Walter Benjamin u svojoj najvažnijoj estetičkoj raspravi Podrijetlo njemačke žalobne igre (Trauerspiel) ključne stavove izveo preuzimanjem glavne postavke Cala Schmitta iz Političke teologije I kako je ono političko s temeljnim pojmom suverenosti sekularizirani pojam teologije iskupljenja. Zato je estetici potrebno nešto više od prikazivanja i predstavljanja bitka samoga, od mimesisa i reprezentacije. Što je to drugo negoli osjećaj apsolutnoga nadilaženja svih drugih osjećaja, ono što se ne može iskazati jezikom i govorom, što je izvanslikovno ili metapiktoralno kao u španjolskome baroknome slikarstvu s pojmom „duhovne vizije“, a što je ponajbolje definirao Schopenhauer kad je bit metafizike pronašao u glazbi kao području čiste uzvišenosti onkraj granica božanskoga, prirodnog i ljudskog. Uzvišeno ili sublimno prati ljepotu u umjetnosti od Longina do Lyotarda i ima tri svoja modusa ‒ božansko, prirodno i tehnološko. Ono uzvišeno nije otuda nikakva svrhovitost bez svrhe, već „prikaziva neprikazivost“ onog što je po svojem samoodređenju bezrazložno i bestemeljno, poput onoga što Schelling naziva pra-temeljem, Ur-Grund. I zbog toga po mojem sudu kraj estetike ne dolazi s Hegelom koji je prvi proglasio, posve metafizički legitimno i opravdano kraj umjetnosti zbog nestanka duhovne potrebe za njom, već s Nietzscheom koji u postavci smrti Boga i uspostavi nihilizma ljepotu i uzvišenost oslobađa svih metafizičkih službi nečemu kao Ničemu i zahtijeva obrat ili prevrednovanje svih vrijednosti. S njegovom „fiziologijom umjetnosti“ estetika postaje apoteoza dionizijskoga načela ekstatičke tjelesnosti u svijetu kao izvedbenome prostoru volje za moć. Duhovni izvori božanske i prirodne uzvišenosti realiziraju se u prstenujućoj igri vječnoga vraćanja jednakoga, što samo znači da je time umjetnost konačno dobila svoju autonomiju, a lik umjetnika-kao-filozofa više ne pripada nižoj razini osjetilnosti, već onoj jednoj-jedinoj koja se kao ‘imanentna transcendencija’ događa u izvedbi samoga života kao egzistencijalnoga nabačaja slobode. Ono uzvišeno je u prva dva modusa bilo svagda neiskazivo područje djelovanja bogova i Boga, mita i religije, prirode i ukorijenjenosti u zemlju, odraz nebesnika i zrcalna slika neba. Uostalom, podrijetlo riječi sublimnost upućuje na ekstatičko iskustvo u mišljenju, iznimnu umnu ili etičku vrijednost, veličajnost i veličanstvenost i u kvantitativnome, ali osobito u kvalitativnome značenju. To je ono što Derrida naziva viškom ili dodatkom u osjetilnoj spoznaji nečega što je nepojmovno i zato se samo posredno može dohvatiti u estetskome iskustvu i u mašti umjetnosti kao osjećaj nadilaženja ljepote kao takve. Sublimno je, međutim, kako je to ponajbolje shvatio pjesnik Rilke u Devinskim elegijama početak onog strašnoga, dakle, ono jezovito i čudovišno jer ljepota ukazuje na smrt kao prirodnu granicu bitka. Uzvišeno je tranzitivni pojam koji ljepoti podaruje božansko-prirodnu moć osjećaja onkraj granica jezika, slike i zvuka. No, ono što je onkraj, što Nijemci nazivaju Jenseits, a Englezi beyond, i što se pojavljuje učestalo u tekstovima Nietzschea i Freuda, prolazi kroz dinamiku ljudske tjelesnosti i iskazuje se suzama i ekstazom. Ne možemo prijeći svoje prirodne ili biološke granice jer smo kao ljudi živa bića koja imaju govor i osjećaje, osim u iznimnim i rijetkim trenucima uzvišenosti kad stojimo pred slikom ili kipom božanske ljepote i posve nijemi gledamo netremice u izvor ovog sjaja ovjekovječenog u djelu, kad slušamo Bacha ili Mahlera, kad gledamo Sofoklovu Antigonu ili u samoći čitamo Hölderlinove elegije poput Patmosa i Kruha i vina. Uzvišenost u svoja dva modusa, božanskome i priodnome postaje istinski osjećaj prikazive neprikazivosti samo u umjetnosti jer kroz njezinu formu mimesisa i reprezentacije slike pra-temelj bitka dolazi do svojeg apofantičkoga iskustva neiskazivosti. Usuprot Kantu, moja privrženost Nietzscheu i njegovoj misli kako je umjetnost stimulans za život označava primat duha nad prirodom, umjetnika-kao-stvaratelja nad kontemplativnim promatračem već zgotovljenoga djela. No, umjetnost kao događaj uzvišenosti nije smirenje u djelu, već neizvjesnost procesa stvaranja kojim nastaje djelo u drami svekolike napetosti i mogućnosti da možda od svega ne bude ništa i da od veličajne ljepote sve postane jezom čudovišnoga bezdana s kojim svijet propada u vlastitoj apokalipsi bez kraja. Problem, međutim, nastaje s trećim modusom uzvišenosti koji se pojavljuje u umjetnosti avangarde od futurizma do dadaizma i neoavangarde, a riječ je o iskustvu tehnološkoga fetišizma i estetske fiziologije neljudskoga. Ipak, ovdje treba biti jasno da je već geneza tehnosfere u eksperimentalnim filmovima Artauda, Epsteina i Langa, te Dalíja i Bunuela krajem 1920ih godina početak tehnologiziranja onog što proizlazi iz sublimnoga iskustva jezika, slike i zvuka. Uzvišenost kao tehnosfera od 1960ih godina kad umjetna inteligencija otpočinje kao robotika svoj pohod u prostor-vrijeme kognitivnoga sklopa života dokida i božansko i prirodno kao uvjete mogućnosti tradicionalne metafizičke estetike. Što onda još preostaje od sublimnoga u tehnosferi ako je estetika postala sinestetikom, a umjetnost-bez-tijela suvereno vlada konceptualnim prostorom posthumanizma-i-transhumanizma kako sam to izveo u nizu knjiga od Slike bez svijeta do Posthumanoga stanja i Treće zemlje? Ništa drugo negoli ideja koja od Grka spaja iskustvo téchne i poiesisa u biti same tehnosfere kao autopoiesisa. Ako nema više metafizike koja je estetici jamčila legitimnost i opravdanje, onda je posljednji trag uzvišenosti u umjetnoj stvarnosti tehnosfere samo ono simbolički što Derrida naziva mesijanizmom-bez-Mesije ili što u trećem poretku kibernetike izaziva mogućnost da entropija kao Nietzscheova „pustinja raste“ i tako nadilazi granice čitave povijesti nihilizma uopće. Ono sublimno je u svojem trećem modusu tehnološke singularnosti, kako to kaže Sloterdijk, „Dionizovo oko kojim gleda samoga sebe“. Narcizam apsoluta ili apsolutni narcizam slike bez svijeta!? Kako god bilo, sublimni objekt tehnosfere nije nigdje više Jenseits–beyond ovog ovdje svijeta, već u samoj biti procesa računanja-planiranja-konstrukcije mišljenja kao tehnogeneze virtualnih svjetova. Čista imanencija događaja prethodi onom što se nekoć nazivalo transcendencijom života. Jer uzvišenost, uostalom, svagda potrebuje svoje četvorstvo neba i zemlje, besmtnika i smrtnika, a ako je sve to to prazno i napušteno od smisla, onda tzv. estetsko iskustvo tehnosfere zahtijeva drugi pojmovno-kategorijalni sustav kao što autopoiesis zahtijeva svoju auto-regulaciju i vizualizaciju događaja. Mi više nemamo duhovne potrebe za ljepotom i uzvišenošću umjetnosti, pa zato imamo višak estetizacije i sublimnu hiperprodukciju šoka i provokacije tzv. društva kontrole u doba koje više nema ni svoju povijesno-epohalnu mjeru konačnosti i svijesti o granici bitka i vremena. Umjesto toga imamo sinestetičku logiku nadomjeska i zato se sve događa kao slučaj, kaos i entropija. Cioran u Brevijaru poraženih to ostavlja za „strasti filozofske hijene i lucidno bunilo šakala“. I pravo kaže.

December 8, 2024
Kupole i svjetionici

Kupole i svjetionici

Kakav je to drevni obred? Pred hladnoćom Augustova zida položene ruka noćnog prolaznika ostavlja trag. Postoje neke geste i pravila po kojima razaznajemo gdje počinje moć spektakla, a gdje završava razuman strah od nemoći, bolesti, neizvjesnosti onog što će doći. Sada je to samo navika. Jednu noć vraćali smo se pulskim Forumom i susreli podivljale pse. S nama je bio i slovenski arhitekt-filozof Janko R. Slušali smo ga pažljivo dok je mjerio kutove. Slušali smo kako tišina poput svjetlosne zrake prodire trgom, ulicama, lukom. Janko R. nam je tu noć pokazao što znači otvorenost. Nikad nije prije tog događaja bio u ovom gradu. Ali bilo je dovoljno znati ideju solarno-astralne konstrukcije mjesta postavljenog u okružja da bi se vidjelo kako geometrija i misterij svemira nisu odijeljeni. Sve se otvara odjednom i nenadano. Pod kupolama i svjetionicima Sredozemlja i predosjećaj promjene života ima drukčiju arhitekturu. Okamenjene siluete postaju znakovi buduće prošlosti ugasnuća drugoga carstva – ne onog zbog kojeg nasljeđujemo bizarno opake orgije i ideju svjetskog građanina. Psi su zahvalno polegli pred trijem hrama. Ništa se presudno nije dogodilo. Otvorilo se još jednom samo ono neiskazivo – ljepota susreta pod zvijezdama, povjerenje u mudrost, čudesan prizor tišine. I ništa više. (Iz knjige URONJENI, Fraktura, Zaprešić, 2009.)

December 7, 2024
Spas duše u borbi za Drugoga?

Spas duše u borbi za Drugoga?

Pravi identitet Europe kao da je pitanje polaganja prava na tvorevine povijesne prošlosti. Filozofija je orijentirana spram vremenske dimenzije budućnosti, politika je djelovanje u sadašnjosti, dok religija ima za svoj pojam vječnosti brigu za očuvanje prošlosti. Međutim, religija u svojem izvornome značenju saveza između Boga i čovjeka pretpostavlja postojanje ljudske zajednice u formi društva i države. Stoga se pitanje Europe kao kulturnoga identiteta mora orijentirati i kao briga za spas duše. Čije i kakve duše? Kršćanstvo je kao institucionalizirana religija nastala unutar Rimskoga carstva. Katolička crkva još i danas nosi sve svoje povijesne nazive za imenovanje duhovne i svjetovne vlasti iz jezika Imperiuma Romanuma. Pritom se čuvarem baštine duhovne povijesti Europe i uopće svega što pripada sferi duhovnoga bitka proglašava kršćanska religija. A budući da je Europa nakon raskola Rimskoga carstva podijeljena na zapadnu i istočnu, tada je riječ o katoličanstvu i protestantizmu, a ne o pravoslavlju. Prostor djelovanja pravoslavlja odnosi se na Rusiju, ali i na strogo zemljopisno određene balkanske države poput Grčke, Bugarske, Srbije, Makedonije, Crne Gore. Problem u prisvajanju nasljeđa Europe očito nije tek povijesne naravi. Osim filozofije, politike, religije bit Europe u svojem današnjem značenju proizlazi iz novovjekovnih znanosti. (Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas: Beiträge, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989.) Iza ideje prisvajanja pojavljuje se drukčiji način tvorbe metafizike subjektivnosti koji je uvijek filozofijsko-politički u svojem novome utemeljenju. Kršćanska Europa uistinu je pravi naziv za predmodernu Europu. Ona označava prijelaz od srednjovjekovnoga cezaropapizma spram novovjekovne suverenosti nacija-država. Treća bitna ideja europskoga identiteta koja proizlazi iz shvaćanja onog što spaja religiju i apokalipsu utoliko jest i nije odlučujuća za promišljanje onoga što dolazi nakon kraja vladavine logosa i imperiuma u svjetskoj povijesti Zapada. U njezinome izvornome obličju pojavljuje se ideja univerzalnosti osobe koja u vjeri u onostrano pronalazi spas vlastite duše. Sv. Pavao u poslanicama Rimljanima otvara pitanje nadolazeće mesijanske zajednice pravednosti i slobode svakog čovjeka, neovisno od njegove etničke pripadnosti, spola, obrazovanja. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt: Ein Kommentar zum Römerbrief, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) Univerzalnost spasa duše u vjeri u drugi svijet koji dolazi „sada“ i „ovdje“ prethodi savezu crkve i srednjovjekovnih država u borbi za moć nad teritorijima raspršene i vjerskim ratovima ukaljane Europe. Već je odatle bjelodano da kršćanstvo bitno pripada kulturnome identitetu Europe. No, problem nastaje kada se kao i u slučaju grčkoga logosa i rimskoga imperiuma – filozofije i politike – pokaže kako njegova misija teleologije i eshatologije povijesti kao svjetske povijesti spasa, kako je to u svojoj filozofiji povijesti s metafizičkom mesijanskom crtom odredio Karl Löwith, (Weltgeschichte und Heilsgeschehen: Die theologischen Voraussetzungen der Geschichtsphilosophie, Suhrkamp, Metzler, Stuttgart, 2004.) u sebi ima ugrađeni „deficit smisla“. Što to znači? Unutarnji spor zapadnoga kršćanstva s izvorima vlastite vjere u poslanstvo spasa duše prožima slike povijesne eshatologije. Univerzalnost slobode (osobe) koja stoji u iskonu kršćanstva uistinu se može smatrati početkom povijesti u modernome smislu riječi. Linearna povijest više se ne kreće u krugu. Prošlost, sadašnjost i budućnost svoje dimenzije vremenitosti zadobivaju iz ideje utjelovljenja Isusa Krista, svjetovnosti ovoga svijeta i nužnoga spasonosnoga obrata na kraju dosadašnje (metafizičke) povijesti. Spor je to, dakle, vjere u onostrano s njezinim „deficitom smisla“ koji nastaje otuda što u praktičnom savezu sa suverenim državama predmodernoga doba čovjek nije čovjekom ako nije kršćanin, a svijet ne može biti svijetom bez transcendencije ovoga života „ovdje“ i „sada“. Srednjovjekovno kršćanstvo otuda je temelj partikularne Europe. U tome je legitimni nasljednik Grčke i Rima. Problem s tvorbom europskoga identiteta nastaje u sporu između zahtjeva za radikalnom apokalipsom koju su čekali heretički milenaristi početkom 12. stoljeća poslije Krista masovno pogubljeni na današnjem području francuske Provanse i preobrazbe logosa i imperiuma u institucionalni sklop spasa duše. Tko može biti otuda smatran „dobrim Europljaninom“, da izokrenemo Nietzscheovu izreku u drugom smjeru? Dobri su Europljani uvijek i samo kršćani. Svi drugi su samo stranci i tuđinci unutar teritorijalno određene suverenosti nacija-država. Židovi otuda ne mogu biti „dobri Europljani“, Arapi nipošto, a granice više nisu tek postavljene zemljopisno, krvlju i mačem, nego su od samoga početka nastanka Europe na ruševinama Rimskoga carstva određene iz izvora „duhovnoga bitka“. Što su posljedice ove političke ontologije maniheizma? Spas duše kršćanske Europe pretpostavlja nužno apokalipsu Drugoga. Filozofijski je o tome nakon Husserla i Heideggera kao svojih učitelja mišljenja najsustavnije progovorio Jan Patočka. Njegova kritika filozofije povijesti kao zapadnjačke metafizike svrhe, cilja i spasa utoliko je u svojim „heretičkim“ postavkama izazov za daljnje čitanje Europe sa stajališta „negativnoga platonizma“ ili „asubjektivne fenomenologije“. (Vidi o tome: Johann P. Arnason, „Negative Platonism: Between the History of Philosophy and the Philosophy of History“, u: Ivan Chvatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology: Cementary Papers, Springer, Heidelberg-London-New York, 2011., str. 215-227.) Ono što, međutim, iziskuje dodatnu motivaciju za promišljanje budućnosti Europe s onu stranu mišljenja krize jest upravo nešto što je Patočka misaono navijestio u prolazu kroz rešetke ovih triju temeljnih pojmova europske metafizičke povijesti: logosa – imperiuma – apokalipse. Njegov pojam brige za dušu na osnovu sokratovske filozofije samospoznaje granica ljudske egzistencije u svijetu usmjerenome uvećanju materijalne i političke moći protiv vlastite duhovnosti važan je prilog u traganju za izgubljenim mjestom Drugoga i drukčije povijesti od ove koja je završila u mahnitosti planetarne tehnosfere. Opasnost od podržavanja bilo kakve ideologije napretka, rasta i bezuvjetne vjere u ono što je tako plastično ocrtao Husserl pojmom znanstvene racionalnosti proizlazi iz posvemašnjega gubitka smisla. Tome nije pridonijelo samo dogmatsko prosvjetiteljstvo s kultom razuma protiv svega što je imalo značajke misterija svijeta. Više je od svega razlog tome u radikalnome razdvajanju znanja (epistéme) u smislu očuvanja bitka u njegovu sjaju istine i znanosti kao novovjekovnoga postavljanja u pogon ljudskih resursa. Dva su shvaćanja znanja ujedno dva bitno različita i suprotstavljena puta spoznaje bitka i svijeta. Prvi je tehno-znanstveno računanje, planiranje i konstrukcija, a drugi dostojanstvo mišljenja kao brige za dušu, kako to iskazuje Platon. Patočka za razliku od Heideggera iz kojega izvodi razumijevanje suvremenoga doba planetarne tehnike i kritiku zapadnjačke metafizike, spas Europe ne pronalazi u očekivanju duhovnoga obrata koji dolazi iz poetičke moći „drugoga početka“ mišljenja suzdržanosti. Umjesto „pasivnosti“ mišljenja bitka, spasonosno u ideji Europe mora biti mišljeno „aktivno“, do krajnjih granica ove jedine alternative sadašnjem trijumfu europskoga nihilizma. ( L’ubica Učnik, „Patočka on Techno-Power and the Sacrificial Victim (Obét)“, u: Ivan Chvatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology: Centenary Papers, Springer, Heidelberg – London – New York, 2011., str. 187-201. i Marcia Sá Cavalcante Schuback, „Sacrifice and Salvation: Jan Patočka’s Reading of Heidegger on the Question of Technology“, u: Ivan Cvhatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology: Centenary Papers, str. 23-38. Uvodeći pojam žrtvovanja ne samo u smislu onoga što taj pojam znači u kršćanstvu, nego iz samih izvora grčke ideje slobode i tragične sudbine čovjeka, Patočka će suprotstaviti raspadu ideje Europe u doba post-krize ili vladavine „europske supercivilizacije“ s jedinim interesom uma u bezmjernome gomilanju objekata nešto naizgled „nemoćno“. Riječ je o gotovo zaboravljenome filozofskome iskustvu s najvećim mogućim etičkim potencijalom smisla – žrtvovanje života kao takvoga iz najdubljeg prosvjeda protiv gubitka dostojanstva slobode. (Jan Patočka, Heretical Essays in the Philosophy of History, Open Court, Peru, Illinois, 1996.) Projekt brige za dušu ima stoga u sebi svu snagu zapadnjačke metafizike od Platona do Heideggera: onto-theo-kozmo-antropologiju. Ona je istodobno filozofijska i politička briga za dostojanstvo Europe. Ostaje to čak i po cijenu apokaliptičkoga uvida u njezin nestanak iz povijesti ili, pak, lažnoga ozbiljenja u svemu onome što su najavljivali socijalni futurolozi Rimskoga kluba još 1960-ih godina kao i kulturalni antropolog Claude Lévy-Strauss u njegovu djelu Tužni tropi. Sve uvelike podsjeća na obrise ekološke krize i migracijskih problema:od demografske prenapučenosti planeta, tegobnoga života u velegradskim predgrađima bez elementarnih uvjeta za život do krize razvojnih perspektiva nezapadnjačkih kultura osuđenih na izumiranje ili spasonosni bijeg na Zapad, u Europu, kao tuđinci bez vlastite domovine. Kršćanstvo ne može polagati pravo na odgovornost za dušu kao brige. Naprotiv, pojam brige (Sorge) u Heideggera iz razdoblja spisa Bitak i vrijeme objavljenoga 1927. godine označava temeljno ustrojstvo egzistencijalnoga nabačaja tubitka (Dasein) u svojemu bitku. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen, 2006., 19. izd.) Briga dolazi iz „biti“ tubitka u tjeskobi čovjeka, a ne u strahu za nešto određeno i konkretno. Stoga se brigom ne iskazuje ono što je prošlo ili ono što pripada sadašnjosti osim kad je riječ o krivnji i nečistoj savjesti. Vremenska dimenzije brige-za-dušu mora biti usmjerena izričito spram budućnosti. Briga za Europu jest otuda u razumijevanju Patočke bitno povezana s jednim metafizičkim pojmom Sokrata, a ne Isusa Krista. To je pojam besmrtnosti duše. Za to vrijedi žrtvovati i ovaj jedini život. Ali ne tek zbog života Drugih u smislu očuvanja slobode naroda ili produžetka vrste (politike i biologije). Briga je to za spas Drugih. Tko su oni? Svi koji su isključeni iz sudioništva u zajednici samo zato što svojom „kulturom“ pripadaju drugome narodu, rasi, jeziku. No, žrtvovanje kao aktivan čin političke odluke za spas demokracije od njezina izopačenja u totalitarnim tiranijama i diktaturama 20. stoljeća ipak naposljetku ima nešto zajedničko s kršćanstvom. To je inicijalni događaj nastanka svijesti o duhovnim temeljima svijeta kao odgovornosti i brige za Druge. Solidarnost umjesto egoizma, suosjećanje umjesto ravnodušnosti temeljni su pojmovi etike u doba planetarne tehnosfere. Iako će neki tumači osporiti Derridin stav kako je Patočka pojmom brige za dušu kao žrtvovanja za događaj nadolazećega ipak blizak „religioznome mišljenju“, (Edward F. Findlay, „Secrets of European Responsibility: Jacques Derrida on Responsibility in the Philosophy of Jan Patočka“, Philosophy Today, Vol. 46, br. 1 (proljeće) 2002., str. 16-30.) važno je pokazati da se ovdje ne radi o moralnome ili religioznome iskupljenju pojedinca. Ono što je u ovom nečuvenom zahtjevu mišljenja nadolazeće Europe post-krize u pitanju jest pokušaj da se čitavoj zapadnjačkoj metafizici temelja i moći bitka kao europskoga iskustva logosa, imperiuma i apokalipse suprotstavi alternativa unutar onoga što je Isto, ali ujedno i različito. Stoga u Patočke nije naglasak na mistici žrtve pojedinca. Događaj odgovornosti slobode u brizi za dostojanstvo života kao avanture duhovnoga bitka ima primat. Misliti na tragu europske metafizike i u njoj pronaći netematizirana mjesta otvorenosti za drugo i drukčije pretpostavlja uvid u planetarno doba tehnosfere koja sve pretvara u proračunljive „vrijednosti“. Misliti Europu na tragu nesvodljive drugosti znači krenuti onkraj svakoga jednoznačnoga humanizma i posthumanizma. Ali što ako je i briga za dušu Drugih kao svojevrsni obrat ideje Europe unutar vlastitih duhovnih granica samo još jedna filozofija aktivne utjehe pred prodorom neljudskoga u „biti“ planetarne tehnosfere? Što, dakle, ako se čak i zakašnjelim „europeiziranjem“ Drugih, o kojima govori Benda kao o budućim „dobrim Europljanima“ u analogiji s germanskim plemenima kao Barbarima koje Rim nije integrirao u svoj formalno slobodni poredak univerzalnoga građanstva, ne mijenja ništa u samoj „biti“ tvorbe Europe? Kada stranci i tuđinci kao useljenici u ono što je preostalo od Europe postaju transnacionalnim novim državljanima zemlje koje više nema, u doba postimperijalne suverenosti bez svojega subjekta, što onda još čini „duhovni bitak“ Europe? Filozofija, politika i religija? Možda. No, pitanje „deficita smisla“ njihovih poruka danas nije malodušnost. Treba se ozbiljno zapitati je li ta trijada događaja ideje Europe još uopće u stanju proizvesti nešto „novo“ za obrat u „biti“ planetarnoga svijeta. Patočkin je projekt u svojoj etičko-političkoj odlučnosti odveć krhak za suočenje s najvećom opasnosti koja prijeti svijetu kao takvome. Žrtvovanje može biti samo poziv na uspavanu savjest suodgovornih za propast ideje slobode i iz nje izvedenih vrijednosti. Ništa više od toga. U vremenima krize žrtvovanje je možda još etički uzvišeno u svojem zahtjevu za istinom i brigom za dušu. No, kada nastupi doba post-krize, čini se unaprijed moralno uzaludnim naporom postati Sokratom ili slijediti put proroka i mučenika. Umjesto žrtvovanja života možda je još uvijek sve na tome kako promisliti ono čega nema, ono uistinu što ničime nije najavljeno, ono nepredskazujuće Ništa u mogućem događaju obrata. Opasnost nije u trijumfu tehno-znanosti jer je to odavno već u samome temelju racionalnosti svakog mogućega europeiziranja. Naprotiv, opasnost se skriva u „biti“ onoga što nazivamo post-krizom. Ono dolazi iz logike jedne politike apokalipse. Odrediti „bit“ ove politike nije moguće unutar obzorja tradicionalnoga razumijevanja politike kao sredstva za neku drugu svrhu, bez obzira bilo to najviše dobro kao u Aristotela ili postignuće sreće čovječanstva kao u sekularnim verzijama mesijanske eshatologije (komunizam i komunitarizam). Za politiku apokalipse ono što smo uzvišeno nazivali „duhovnim bitkom“ kao uvjetom mogućnosti kulture pretvoreno je u informaciju. Pritom se ne radi o tehno-logičkome preokretu pojmova metafizike u pragmatičan poredak funkcije i koristi. Ono što je ovdje u igri odnosi se na gubitak smisla povijesnoga događanja uopće. Kada više nije moguće umno odrediti svrhu i cilj povijesnoga razvitka zbog gubitka same „biti“ povijesti u smislu duhovnoga sklopa filozofije, politike i religije europske metafizike (logos, imperium, apokalipsa), na scenu stupa politika apokalipse u različitim načinima borbe za moć u preusmjeravanju povijesti. Kultura, dakle, kao prvi (arxhé) i posljednji (eshaton) razlog vjere u smisao bitka u planetarno doba tehnosfere nije ništa drugo negoli zamrznuto historijsko sjećanje na svijet koji je otišao. Tako pjeva Paul Celan u pjesmi „Veliki užareni svod“ – Die Welt is fort…Ich muss dich tragen (Svijet je otišao… Moram te nositi.) Odlaskom svijeta otišao je njegov veličajni „duhovni bitak“ u grobnice, muzeje i vizualni kôd digitalnoga svijeta. Ono što preostaje od toga su tragovi jednog mišljenja u kojem se tehno-poietička struktura preoblikovanja zbilje upisala u svjetsku povijest kao njezina bezuvjetna pokretačka moć. Problem je u tome da nitko Drugi danas ne najavljuje nikakav događaj nalik epohalnome trenutku u nastanku povijesnoga svijeta kad je nekoliko grčkih ekscentrika promijenilo naše shvaćanje svijeta i bitno odredilo putanju čovječanstva. Filozofija, politika i religija čine trijadu europskoga duhovnoga temelja vladavine u svjetskoj povijesti. Zašto ne i umjetnost? Nije li u umjetnosti sadržano „stvaralačko razračunavanje“ s dosadašnjom poviješću metafizike, njezinim likovima i razdobljima, da ponovimo Heideggerovu znamenitu rečenicu o biti rođenja Europe iz duha grčke filozofije? Ne, umjetnost je najbliža mitu. I zbog toga je prisutna u svim duhovnim iskustvima usporednih povijesti rastemeljenja singularne i homogene povijesti s kojom „čak i Papuanci“ ulaze u mračni i nesigurni svijet apsolutne bezavičajnosti. Mitopoetsko mišljenje pripada „drugome početku“ jedne druge i drukčije povijesti. Očuvati od Europe ono što ju je uzdiglo u visine i ujedno dovelo do kraja ne znači veličati „besmrtni duh“ u bilo kojoj verziji mišljenja. S nestankom jedne povijesne epohe nestaje i bit te epohe. Jednokratnost povijesti njezin je tragičan slučaj. Pojaviti se, nestati i ostaviti tragove u nečem što više nije ono iskustvo koje proizlazi iz duhovnih temelja bestemeljnosti slobode! Svo čudo postojanja jest u tome. Ali ipak ostaje neugasivi sjaj one moćne univerzalnosti slobode bez koje svijet tone u „zoologiju naroda“. Za nadolazeće vrijeme to je još možda jedino spasonosno. (Ulomak iz studije „Logos, imperium, apokalipsa: Europa i duhovni bitak u planetarno doba“, časopis Tvrđa, br. 1-2/2014.)

December 6, 2024