Copyright ©2026 Žarko Paić

Videopolitički obrat svijeta: ima li još alternative populizmu?

April 3, 2025
Videopolitički obrat svijeta: ima li još alternative populizmu?
ʺPopulizam nije ideologija, već virusna epidemija – u najtoksičnijem smislu riječi – koja napada i razvijene i zaostale zemlje, prilagođavajući različite maske za svaki slučaj… poziva na najjače instinkte u ljudskim bićima, plemenski duh, nepovjerenje i strah od drugog, odnosno druge rase, jezika ili vjere, ksenofobiju, domoljublje, neznanje.ʺ



Mario Vargas Llossa

Uvod

Još 1989. godine znameniti talijanski politolog Giovanni Sartori prateći karijeru novih tipova karizmatskih političara u svijetu, a među njima su ključne uloge imali Ross Perot u SAD-u, Silvio Berlusconi u Italiji, Stanislaw Tyminski u Poljskoj, Fernando Collor u Brazilu i Bernard Tapie u Francuskoj, skovao je izraz videopolitika. (Sartori 1989) Njime je nakanio usmjeriti pozornost na spoj poduzetničkoga menađera i medijskoga zabavljača koji se pojavljuje u svakodnevnoj političkoj borbi za naklonost publike odnosno glasača u liberalno-demokratskim poretcima. Ne slučajno, 1989. godina bila je svjetsko-povijesna prekretnica po svim značajkama. Rušenje Berlinskoga zida kao simbolički kraj ideologije komunizma u istočnoj Europi i ulazak u doba globalizacije kao trijade neoliberalizma u ekonomiji, politici i kulturi bio je istodobno i početak vladavine tehnosfere ili kibernetičke mreže događaja kojim se svi procesi životne interakcije između sustava i okoline svode na ubrzavanje protoka informacija. Otuda slijedi nužnost onoga što je Jean Baudrillard nazvao ekstazom komunikacije. (Baudrillard 1988, Paić, 2020, 2022a). Nema dvojbe da je videopolitika danas u potpunosti zavladala onim što je još preostalo od tradicionalnoga pojma društva. Društvene mreže postale su mnogo više od dodatnog prostora za pojačavanje intenziteta političke artikulacije temeljnih ideja o načinu vladanja državom i preoblikovanjem društva. Njihova je nezamjenljivost u stvaranju novoga diskursa i dijaloga brze razmjene stavova uvjet mogućnosti nove vizualne kulture. U međuvremenu je spomenuti Sartorijev pojam proširen u sferi društvenih i humanističkih znanosti i to na taj način da uglavnom francuski politolozi za nove političke aktere složenih procesa u kojima se zbiva demokratski život razvijenih i nerazvijenih država i društava koriste izraz telepopulizam. Time dovode do krajnjih granica ono psihopolitičko i ideologijsko kad je riječ o suvremenim tendencijama u politici uopće. (Taguieff 1997: 18, Paić 2022b) Naime, svi navedeni slučajevi uz plejadu novih globalnih aktera poput Donalda Trumpa, Jaira Bolsonara i Victora Orbána, sjedinjuju u svojem djelovanju umijeće demagogije u ophođenju s tzv. narodom (demos, populus) i svojevrsno mesijansko poslanstvo u borbi protiv izvanjskih i unutarnjih neprijatelja. Tome valja dodati i proširenje samog sredstva političke komunikacije poput osvajanja novih vizualnih medija i njihovih načina diskurzivnosti na rubu pseudo-intelektualizma, trash-govora i vješte mobilizacije mnoštva sljedbenika. Sve je to svoj vrhunac doseglo u Trumpovu obraćanju putem Twittera prije i za vrijeme njegova predsjedničkoga mandata. Obraćanje telepopulista svojoj interaktivnoj publici odnosno glasačima zacijelo nadilazi granice tradicionalnoga shvaćanja populizma kao retoričke moći manipulacije sviješću drugoga. Posve je krivo u tom smislu i nadalje rabiti izraze kao što su ʺmanipulacijaʺ i ʺinstrumentalizacijaʺ masa u politici. Na tome je počivalo shvaćanje Frankfurtske kritičke teorije društva s manjim iznimkama. Mase više nisu amorfno i statičko tijelo kojima rukovodi netko izvana ili ih usmjerava željeznom nužnošću ideologije u cilju totalne mobilizacije i kontrole. Umjesto takvog zastarjeloga koncepta, koji je još doveo u pitanje u svojim istraživanjima iz masovne psihologije nacizma i austrijski književnik, psiholog i filozof Hermann Broch uvođenjem pojma racionalne katarze,baveći se analizom masovne histerije u progonu Židova, potrebno je uspostaviti spoznajni etičko-politički obrat. (Broch 1995, Sloterdijk 2000, Paić 2015) Mase u suvremeno doba videopolitike i telepopulizma konstrukcija su naroda i stoga su autonomne i samosvjesne moći umrežavanja ideja, interesa i političke strasti u borbi protiv svih koji sprečavaju neposredni odnos između vođe i naroda. Tko, dakle, podcjenjuje moć mase kao naroda bilo da ih koristi kao puko sredstvo za dolazak na vlast ili kao statističku veličinu neartikuliranoga mnoštva u svrhu pouzdanog glasačkog stroja, koje spaja ono što su i Karl Marx i Hannah Arendt nazivali lumpenproletarijatom ili gomilom odnosno svjetinom (mob), imajući u vidu ipak socijalno-klasne i životno-svjetonazorske odrednice preživljavanja na rubu modernoga kapitalističkog društva, riskira da mu gnjev populističkog bijesa potkopa vodeći položaj elite.

Nije li neporecivo da je pojam populizma u svojoj teorijskoj heterogenosti i neodređenosti ipak pojaviše usmjeren na taj složeni odnos između elite i mase kao naroda? Jan-Werner Müller podaruje u svojoj analizi o tom fenomenu suvremene politike sljedeće odrednice. Populizam, naime, za njega

ʺnije problem jasno identificirajućih slojeva (ili klasa), niti je stvar osjećaja; je li nešto populističko ne može se odmjeriti na kvaliteti policy-ponude. Moja je postavka da je populizam jedna posve određena predstava o politici, koja suprotstavlja moralno čist narod naspram nemoralnih, koruptivnih i parazitskih elita ‒ pri čemu ova vrsta elite čak uistinu i ne pripada narodu.ʺ (Müller 2016b: 187)

Razlika između analitičke i normativne analize političkih procesa uvijek ima u vidu neki jaz. Ovdje je očito da je ta razlika u samoj biti populizma koji se ne može svesti ni na ideologiju niti na neku konkretnu javnu politiku. Problem s kojim se suočavamo u 21. stoljeću kao da svom težinom pogađa ne samo znanstveni pristup političkome i politici kao takvoj, već se osjeća u svojoj nesvodivosti i kao problem nemogućnosti pronalaska alternative ovoj ʺpatologiji demokracijeʺ (Boisard 2020: 32). Ono što Müller tako manihejski određuje kao sukob između elite i mase kao naroda pripada sklopu koji u svojim novim formama pojavljivanja odnedavno donosi na svjetlo dana hibridne sustave političke vladavine. Populizam zahtijeva u borbi protiv elitarne moći establišmenta u formalno liberalno-demokratskim poretcima vladavine neprestanu borbu protiv svih načina povezivanja unutarnje i izvanjske opasnosti za naciju-državu kroz mrežu neoliberalne globalizacije, imperijalizma, unilateralizma i slično. Pritom se očitovanje ove borbe ne može apriorno odrediti. Razlog leži u tome što je posrijedi svagda novi kontekst izvedbe političkoga procesa artikulacije. Sve se zbiva kao kontingencija, a ne prirodna nužnost. Možda je najprimjerenije kazati da se populizam kao politički (zlo)duh vremena događa u svezi apokalipse, mesijanstva i anti-ideologije poput antikomunizma, antiglobalizma, antiprosvjetiteljstva. Ne postoji nikakva jednoznačnost u razumijevanju populizma. Od samoga početka karijere ovog pojma politike kao procesa koji sjedinjuje ekstravagantnu retoričku izvedbu i vizualnu transparanciju neposrednoga odnosa vođe i njegovih sljedbenika kao birača i glasača unutar okružja formalne liberalne demokracije, vidljivo je da populizam može imati normativnu pozitivnost i empirijsko-analitičku negativnost. Drugim riječima, moguće je da postane sinonim za revolucionarni obrat društvenih odnosa moći, kao u Rusiji 19. stoljeća i Latinskoj Americi druge polovine 20. stoljeća u slučaju peronizma u Argentini i Cháveza u Venezueli, ili da skrene u ekstremni desničarski pokret nadahnut metapolitikom nacizma kao AfD u Njemačkoj za vrijeme Angele Merkel. (Boisard 2020, Canovan 1981, Taguieff 1997) Semiotički govoreći, ono što karakterizira naše doba jest odsutnost temeljnoga označitelja. Stoga je samorazumljivo da je za uvid u kontingentnu ʺbitʺ populizma definicija politike kao borbe za moć u vidu polemičkoga sukoba prijatelja i neprijatelja u ʺvelikome prostoruʺ (Gro§raum), kakvu je postavio Carl Schmitt, uvjet mogućnosti svake daljnje analize preobrazbe pojma populizma (Schmitt 2019, Schmitt 1974, Paić 2017, Paić 2022b). No, ipak je ovdje potrebno kazati da u populizmu današnje videopolitike koja spaja retoriku i slikovnu transparentnost događaja u stvarnome vremenu napad na elitarno shvaćanje demokracije valja uzeti kontekstualno. Ne može se, naime, unaprijed znati u kojem će se smjeru okrenuti kazaljka na satu i kakvo će ruho odjenuti neopopulizam današnjice.

Stoga razlika između populizma kao političkoga pokreta u stanju parlamentarne opozicije i populizma na vlasti mijenja oštricu kritike elite i establišmenta. To, naravno, ovisi o položaju koju populističke stranke zaposjedaju u razdiobi društvene moći neoliberalnoga korporativnog kapitalizma. Ako je riječ o liberalizmu i demokratskoj kulturi Amerike, ono što vrijedi za Trumpov politički radikalizam odnosi se na kritiku političkoga establišmenta kao ravnoteže moći republikanske i demokratske političke elite, koja je već nakon 2. svjetskoga rata pokazivala sklonost etabliranju oligarhijske strukture moći. (Dahl 2006) Svaki ulazak u politiku izvan tog binarnog sklopa obiteljsko-prezidencijalne moći koja se mijenja na vlasti poput slučajeva obitelji Kennedy ili Bush predstavlja svojevrsnu ʺsubverzijuʺ poretka. Trump je u tome paradigmatski primjer onoga što sam nazvao ʺhibridnim likom medijskoga spektakla koji sjedinjuje: (1) kvalitete menađera i poduzetnika, (2) osobine celebrity zvijezde u društvu spektakla i (3) karizmatsku osobnost gurua new age religijaʺ. (Paić 2011: 156-157) Kad se, dakle, populizam na vlasti okomljuje na tzv. nemoralnost i koruptivnost elite, onda je uvijek riječ o pseudo-sintezi moralizma i anti-pluralističkih tendencija. Uostalom, budući da je pojam populizma u načelu stvoren da bude polemički pojam onog što Nijemci nazivaju Kampfbegriff, bjelodano je da u situaciji neutraliziranja svih drugih ideologija i politika kao neprijateljskih, preostaje populizmu samo i jedino ustrajavanje na jednom pojmu koji ima neskriveno podrijetlo filozofijsko-političkoga decizionizma. Posrijedi je pojam koji u 20. stoljeću ponajviše rabe dva njemačka mislioca ‒ Martin Heidegger i Carl Schmitt. To je pojam autentičnosti. Iskustvo moderne egzistencije čovjeka jest iskustvo slobode kao događaja koji mijenja zatečene odnose moći nekog stanja. Autentičnost je odlika neponovljive, kontingentne i emergentne egzistencije čovjeka koja ga razlikuje od svih drugih tzv. ne-autentičnih formi egzistencije. Problem je, međutim, što su i Heidegger i Schmitt model ove autentične filozofijsko-političke egzistencije izveli iz paradoksalne sveze umjetnosti i rata. Jer samo bivanje umjetnikom kao nesvodivim slučajem duhovnoga stvaratelja može opravdati suočenje sa smrtnom opasnošću koju čovjek ne otklanja od sebe, nego se upušta u borbu s neprijateljem da bi dosegao mnogo višu razinu slobode od individualne u obrani vrijednosti obitelji, domovine i naroda (Löwith 1984: 32). Podrijetlo iskazivanja apologije naroda u borbi protiv moralno koruptivnih i otuđenih elita moderne politike zacijelo leži u ovoj ključnoj misli i pojmu njemačke konzervativne revolucije 1920ih godina. No, pogrešno bi bilo pripisivati ga samo desnim političkim pokretima u Europi, jer ga na svoj revolucionarno-aktivistički način koriste i zagovornici marksizma i komunizma poput Antonia Gramscija. Autentičnost je otuda stvar vođe, naroda i nacije-države ili, pak, stvar revolucije, hegemonije klasne svijesti i borbenoga morala onih koji se spremaju da radikalno promijene politički i društveni poredak modernog kapitalizma. Ono što je pritom presudno jest da autentičnost nije esencijalistički shvaćena bit čovjeka. Naprotiv, autentičnost se pokazuje u ozbiljenju same egzistencijalno određene slobode i stoga je njezina ʺsudbinaʺ da bude neodređena i kontingentna. Nije li upravo toliko puta istaknuta nemogućnost definiranja populizma rezultat ove situacije u kojoj političko i politika postaju nešto autonomno tek u izvedbi, a ne u normativnosti vlastitih ideja?

U ovome razmatranju pokušat ćemo pokazati kako se i zašto danas populizam uspostavio kao gotovo nezaobilazan fenomen i pojam suvremene politike u globalnim razmjerima protežnosti koji čak nastoji da sve druge političke pokrete i artikulacije moći neutralizira i suspendira. Pritom ćemo izvesti temeljnu postavku da je problem nemogućnosti alternative populizmu u suvremenome svijetu u tome što je u doba videopolitičkoga obrata svijeta s vladavinom tehnosfere kao kibernetičkoga sklopa informacija-feedbacka-kontrole-komunikacije svaki ovaj ili onaj ʺautentičniʺ pokušaj obrata biti političkoga i politike osuđen na nužnost konstrukcije naroda kao alternative upravo onome što populizam tako strasno i demagogijski borbeno napada ‒ pojmu elite. Bez odgovora na pitanje o novome shvaćanju mase nije moguće razumjeti niti novi položaj elite u kontekstu suvremene meritokracije i oligarhije. Problem je, naime, u tome što se nakon 1989. godine i raspada komunizma u svijetu susrećemo neprestano s logikom hibridne vladavine onog ʺnovogaʺ koje je ʺautentičnoʺ po tome što je zapravo ne-autentično, što pripada patologijskim elementima liberalno-demokratskoga srozavanja temeljnih vriednosti demokracije. Giorgio Agamben ovo prepoznaje u neprestanoj potrebi za insceniranjem ʺizvanrednoga stanja na globalnoj raziniʺ (Agamben 2000). Otuda pristup preobrazbama pojma populizma u suvremenosti iziskuje nužno i dekonstrukciju dva temeljna pojma modernosti uopće. A to su pojmovi suverenosti naroda i slobode kao uvjeta mogućnosti egzistencije individuuma u tehnički preoblikovanome svijetu dispozitiva moći. Usto, vidjet ćemo kako se u doba videopolitike redefinira odnos između elite i mase i kako politički populizam zahvaljujući društvenim mrežama i sve prisutnijim metodama konstrukcije lažnih identiteta putem kompjutorskih algoritama postaje stanje totalne kontrole u globalnim umreženim društvima. Nije se tek obistinilo proročanstvo filozofa Gilesa Deleuzea o transverzalnim vezama između subjekata/aktera kozmopolitike u društvima kontrole. (Deleuze 1992) Ono što je mnogo izazovnije za promišljanje jest pitanje zašto su sve alternative populizmu danas nevjerodostojne ʺmikropolitike identitetaʺ bez odgovora na pitanje o subjektu istinske politike u doba postimperijalne suverenosti?

1. Populizam kao Kampbegriff

Margaret Canovan ustvrdila je da je populizam neprecizan pojam iako ʺdovodi politiku do narodaʺ, a ʺnarod do politikeʺ. (Canovan 2002: 26) Zašto je tome tako? Ponajprije, u samom je pojmu pretpostavljeno nešto iznimno jasno i ujedno problematično. Riječ proizlazi iz latinskoga izvora koji označava u riječi populus sinonim za narod. No, podrijetlo je, naravno vezano uz drevno grčko shvaćanje uvjeta mogućnosti demokracije ‒ demosa. Da bi, pak, demos mogao postati populus, potrebno je da se unutar rimskoga republikanizma uspostavi drukčije shvaćanje političke zajednice kao prostora ozbiljenje temeljnih ljudskih i građanskih prava, jednakosti i slobode. Iako je razlikovanje između grčke demokracije i rimskoga republikanizma ono koje ima u vidu Platonovo shvaćanje polisa-politeiae u kojem ideja pravednosti može biti izvedena tek ako već uvijek postoje slobode zajamčene ustavom i prava koja građani imaju time što su priznati kao državljani, nasuprot Rimske republike za koju je odlučujuće to da narod istodobno jest mnoštvo sastavljeno od plebsa i patricija i da se njegovo priznanje može dogoditi tek u borbi za temeljne vrline i vrijednosti zajedničkoga života u republici, valja istaknuti da u suvremeno doba populizam samo uvjetno može biti izjednačen sa svojim drevnim povijesnim izvorištem. (Urbinati 2013) To se zbiva svagda u trenucima kad narod preuzima u svoje ruke borbu protiv onog što Habermas u knjizi Problemi legitimacije u kasnome kapitalizmu iz 1973. godine dijagnosticira sljedećim riječima:

ʺU zadnjih stotinu i nešto više godina možemo promatrati cinizam građanske svijesti koja istodobno demantira samu sebe: u filozofiji, u svijesti epohe određenoj kulturnim pesimizmom i u političkoj teoriji. /…/ Revokacija građanskih ideala se osobito jasno može očitovati u kržljanju teorije demokracije (koju se, naravno, od početka zastupalo u radikalnoj verziji i u verziji koja je vodila liberalizmu).“ (Habermas, 1982: 148-149).

Nedvojbeno je populizam na ovaj ili onaj način u doba videopolitičkoga obrata s vladavinom društvenih mreža ili realizirane tehnosfere reakcija na ovo ʺkržljanje teorije demokracijeʺ. Ako to pretpostavlja da pojam nema autonomnost po sebi ni politički, niti ideologijski, a niti u smislu određene i konkretne javne politike kad je poredak označen kao populistički, možemo ipak reći da s njime ulazimo u carstvo relativne autonomnosti. Kako to objasniti? Mnogi politolozi upućuju da s populizmom ulazimo u sivu zonu svojevrsnog novog političkoga stila kojeg krase retoričke figure i tropi. No, to je politički stil koji ne može imati afirmativan karakter. Njegova je temeljna usmjerenost stalna negacija poretka vladavine koji se uspostavio u moderno doba kao realizacija liberalno-demokratskih načela. Ne možemo populizam stoga odrediti polazeći od njega samoga u smislu autonomnosti i afirmativnosti neke političke artikulacije ideja koja bi mogla biti nastavak svih alternativnih dimenzija politike u smislu ʺradikalneʺ, ʺneposredneʺ i ʺparticipativneʺ demokracije. Sve su to, uostalom, ljevičarske postavke nastale iz kritike liberalizma i predstavničke demokracije od 1990ih godina do danas. Umjesto toga, populizam u retoričkome smislu zahtijeva Drugoga kao

„diskurzivnu konstrukciju neprijatelja: ancienne régime, oligarhije, sustava ili bilo što drugo“. (Laclau u Panizza 2005, 33)

Problem je, međutim, u tome što populizam u svojoj konstrukciji naroda kao subjekta političke borbe proizlazi iz kolektivističke matrice odnosno partikularnoga mnoštva kojeg u procesu političke borbe proglašava autentičnim narodom par excellence. U sklopu američkoga neokonzervativizma i populizma s Trumpom kao paradigmatskim predstavnikom to su svagda WASP-Amerikanci (bijeli anglosaksonski protestanti). To su oni koji drže da je zbog multikulturalizma, imigrantske politike slobodnog doseljavanja, političke korektnosti i apologije rodno-spolne ravnopravnosti, odnosno politike identiteta, Amerika pretvorena u carstvo slabe države, pa je nužno mobilizacijom naroda učiniti Ameriku iznova velikom. Tako je glasio Trumpov poznati predizborni slogan (Make America Great Again). U cjelini, umjesto arhetipa vječnoga neprijatelja poretka zasnovanog na ideji ʺkrvi i tlaʺ, kako su to fašizam i nacizam izveli s figurom Židova, ovdje je obrat u tome što se sami temelji liberalne demokracije ne dovode izravno u pitanje. Ono što se nastoji reformirati jest vladavina (governance) s pomoću izvornih metoda neposredne demokracije kakvi su različiti plebisciti, referendumi i ustavne preinake kad je riječ o redefiniranju manjinskih prava. (Canovan 1981, Taguieff 1997: 20-21) Iz svega je razvidno kako populizam u jazu između modernoga i postmodernog načina artikulacije ideja i interesa u suvremenoj politici mora biti dinamička konstrukcija Drugog, čak i po cijenu mogućeg vlastita pada u bezdan antidemokratske vladavine. Sjetimo se samo da je Trumpov marš tzv. naroda na Capitol, na simboličko i stvarno mjesto reprezentativne demokracije s Amerikom kao predvodnicom u svijetu nakon 2. svjetskog rata, bio i najradikalniji izraz ove logike polemičkoga razračunavanja s establišmentom i elitarnom demokracijom. Naravno, subjekt militarnoga shvaćanja demokracije kao marša naroda protiv otuđenih institucija moći pokazao je koliko je upravo ono Habermasovo ʺkržljanje demokracijeʺ rezultat uspona antidemokratskih tendencija koje preziru svaki oblik političkoga pluralizma, iako se licemjerno pozivaju na njega kao sredstvo demokratske borbe. Zanimljiivo je istodobno kako se unatoč svih mogućih razlika i neodređenosti pojma političkoga populizma mogu izvesti zajedničke tendencije koje danas prevladavaju u proučavanju ovog fenomena političkoga života. Pierre-André Taguieff je u svojoj iznimno poticajnoj analizi francuskoga populizma na primjeru uspona lepenizma, kako oca Jean-Marie Le Pena, tako i njegove kćeri Marie Le Pen koja je na nedavnim izborima za francuski parlament ostvarila povijesni trijumf krajnje desnice, a njezin Nacionalni Front postao je treća parlamentarna stranka po moći i utjecaju u francuskoj suvremenoj politici, pokazao kako se idealni tip autoritarnoga populizma utiskuje u masovnu svijest nacije-države. Od Francuske revolucije do danas uistinu Francuska ima simboličku ulogu svjetionika europske demokracije. Smatram ovu analizu paradigmatskom za razumijevanje ne samo videopolitike danas i telepopulizma, nego i za promišljanje razloga zašto populizam sve druge alternative liberalnoj demokraciji uspješno neutralizira i suspendira u izravnoj političkoj borbi.

Taguieff tvrdi kako je lepenistički pokret kao

ʺnacionalistički pokret, smješten ideologijski u obranu nacionalnoga identiteta shvaćenog s pomoću etničkih pojmova, a djeluje na populistički način tako što se njegov vođa obraća neprestano pretpostavljenome ‘zdravom’, ‘lucidnome’, ‘virtuoznome’, pa čak i ‘mudrome’ – narodu. Sam je narod, pak, sagledan i kao etnos u smislu čiste etničke nacije i kao demos…ʺ (Taguieff, 1997: 18)

Politika identiteta postaje ključnim zamašnjakom ideologije lepenizma kao nacionalizma i populizma. No, sada je naglasak na ovom specifičnome obliku ʺnacionalnoga populizmaʺ u tome što zahtijeva novo nacionalno jedinstvo. Problem je, naravno, u načinu realizacije ovog naizgled samorazumljivog cilja svake moderne demokratske politike. Bez jedinstva nacije oko temeljnih pitanja suverenosti države u okružju globalizma i neoliberalizma uistinu nije moguće voditi tzv. autentičnu politiku jamstva slobode pojedinca i naroda. No, za Taguieffa je posve razvidno kako se iskustvo lepenizma prepoznaje u spoju

ʺbonapartizma ili peronističkoga nacionalno-popularnog cezarizma, reakcionarnog populizma s predominantno ksenofobičnim ili čak rasističkim karakterom…ʺ (Taguieff 1997: 19)

Čini se da je u slučaju francuskoga populizma s lepenizmom kao vodećim primjerom posrijedi višak sinkretičkih i hibridnih elemenata ideologije. Iako taj pojam nije u središtu njegove analize, Taguieff mora položiti račun o karakteru ove postmoderne reartikulacije ideologijskih sadržaja populističke politike. Sve je, dakle, odjednom postalo ideologijski određeno u suvremenoj politici upravo zbog toga što političkome i politici nakon 1989. godine nedostaje ono što populizam tako ustrajno nastoji iskonstruirati. To što nedostaje jest autentičnost politike kao borbe za temeljne vrijednosti i načela zapadnjačke demokracije kao što su to sloboda, jednakost, pravednost i solidarnost. U slučaju lepenizma kao spoja bonapartizma i cezarizma imamo posvemašnju suprotnost, gotovo nastojanje da se svaki od ovih pojmova ʺnacionaliziraʺ i učini ekskluzivnom francuskom stvari političke uporabe u druge svrhe. No, ono najvažnije jest da lepenizam mora konstruirati ideju i zbilju nečeg što je navodno samorazumljivo i što navodno pripada povijesti suverene francuske politike još od razdoblja Bodina. Riječ je o konceptu narodne suverenosti s ključnim pojmom populizma uopće ‒ narodom. U ovom političkome konstruktivizmu, naime, narod je pročišćeni entitet od svih stranih odnosno ne-francuskih kulturnih utjecaja. Mogli bismo biti krajnje cinični i kazati da je krunski paradoks u tome što nacionalno jedinstvo iz kojeg narod poprima svoja temeljna politička obilježja autentičnosti slobode ništa drugo negoli etno-kulturalni koncept koji je u njemačkoj romantici zagovarao Herder. Narod ne postoji prije nacije, koja je izvorna politička konstrukcija u smislu onog što Francuzi nazivaju etat-nation. Umjesto univerzalizma s ključnim pojmom demosa, francuski populizam u slučaju lepenizma poseže za partikularizmom njemačke tradicije koja iz kulturne isključivosti oblikuje politički narod. To je povijesni trijumf Schmittova političkoga decizionizma nad francuskim univerzalističkim modelom carstva slobode s Francuskom revolucijom i Rousseauom kao ishodištem moderne politike. Uostalom, ovaj antiprosvjetiteljski borbeni front, koji ima više dodirnih točaka s idejama francuske metapolitičke desnice negoli s izvornim populizmom, poprilično je jasno definirao još u rujnu 1985. godine Jean-Marie Le Pen, prvi predsjednik Francuskog nacionalnog fronta, u tekstu naslovljenom programatski ʺZa istinsku francusku revolucijuʺ (Le Pen 1985, Taguieff 1997: 21)

Kako to pokazuje Taguieff, lepenizam kao nacionalni populizam obuhvaća u svojem djelovanju pet značajki ideal-tipskoga pokreta kao što su to: (1) politički apel na narod u smislu simboličke učinkovitosti koja pretpostavlja odnos između karizmatskoga vođe i demagogijskoga lidera s mnoštvom ili većinom Francuza; (2) politički apel na narod kao cjelinu bez naglašavanja ikakvih klasno-socijalnih razlika ili ideologijskih suprotnosti, pa čak i kulturalnih usmjerenosti zbog krajnjeg cilja kao što je to nacionalno jedinstvo; (3) izravni apel na autentičan narod koji ima značajke ʺzdravogʺ, ʺčestitogʺ, ʺpoštenogʺ; (4) narod se razmatra u smislu kulturno homogenoga, koji je očuvao svoj izvorni identitet od svih izvanjskih utjecaja u rasponu od ʺmentalnoga AIDS-aʺ kojeg donose liberalno-multikulturalne elite do četvorstva najpogubnijih posljedica globalizma kao što su to financijske oligarhije, kozmopolitski lobisti, birokracija-tehnokracija-partitokracija iposljednje, ali najvažnije, strani kulturni utjecaj odnosno vladavina amerikanizacije kao kolonizacije; (5) lepenizam u razlici spram bonapartizma i degolizma, primjerice, postaje jedinstven po tome što u krajnjem postmodernome ruhu tzv. kulturalizma ubraja u prave Francuze i sve druge koji su asimilirani iako su druge boje kože, navlastito podrijetlom s Bliskoga Istoka i kolonijalnih država Afrike u kojima je Francuska ostavila svoj vjekovni pečat poput Senegala, Čada, Malija itd. Uistinu, ono što je ovdje najparadoksalnije i gotovo apsurdno, jest da ovaj nacionalni populizam počiva na

ʺselektivnoj ksenofobiji, neodvojivoj od apela za nacionalnim jedinstvom zasnovanim na hijerarhijskoj ljestvici preferencija za partikularne etnokulturalne skupineʺ. (Taguieff 1997: 22)

Kad sve navedeno sažmemo na zajednički nazivnik dobivamo pojam populizma kao Kampfbegriffa, ili pojma koji se uspostavlja u normativno-empirijskome smisli polazeći od konstrukcije Drugoga kao neprijatelja u borbi za političkom vladavinom, vlašću i upravljanjem državom. Politika koju populizam utjelovljuje otuda ne može biti svedena tek na dimenziju pokreta spram projektiranoga cilja nacionalnoga jedinstva iznova preporođenog naroda. Potrebno je još nešto što pripada arhivima predmoderne tiranije ili diktature. Vođa u kontekstu populizma pojavljuje se, doduše, u okružju demokratskih poredaka koje sve, doduše, obilježava vjera u ustavnu demokraciju. No, već je Carl Schmitt upozorio da je ta vjera na labavim temeljima zbog krhkosti parlamentarne demokracije u stanju suočenja s ratnom opasnošću ili prijetnjom povratka u hobsijanski rečeno prirodno stanje bezakonja za što je jedino sredstvo mogućeg spasa proglašenje iznimke od pravila odnosno izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand). Sam Schmitt o tome izričito kaže kako je

ʺsuveren onaj koji odlučuje o iznimnom stanjuʺ. (Schmitt 2019: 13)

No, iako je problem s kojim populizam kao heterogeni i neprecizni pojam u suvremenoj politici teško izlazi na kraj upravo problem narodne suverenosti u doba tzv. velikog prostora (Gro§raum) i kraja nacije-države u eminentno modernome smislu (Schmitt 1974), još je teži problem odrediti razloge zašto pojam Vođe označava korak izvan horizonta demokratske legitimnosti vodstva s jasno određenim granicama njegove vladavine, vlasti i upravljanja. Populizam kao demagogija i politički stil izravne komunikacije s narodom u svojem apokaliptičko-mesijanskome tonu poziva na borbu protiv neprijatelja naroda konstruira vodstvo Vođe polazeći od aklamacije, a ne od pravila izbornoga sustava u predstavničkim demokracijama. Naravno, takvo bi odstupanje od pravila bilo opasno skretanje u prostor diktature s neograničenom vlašću nalik totalitarnim poretcima ili autoritarizmu kakav prakticira upravo neskriveni financijsko-politički pokrovitelj Marie Le Pen i francuske nove desnice, ruski predsjednik Vladimir Putin. (Langdon i Tismaneanu 2020: 225-244) Zbog toga su aklamacija kao i plebiscitarna politika tek nova-stara sredstva za osiguranje političke moći populizma na vlasti kao tiranije većine nad manjinama. Logika broja i kvantitativosti postaje u kontekstu suvremene globalne politike uvjet mogućnosti tihog isključenja postulata liberalne demokracije iz igre. Dostatno je uzeti za primjer stanje u Orbánovoj Mađarskoj. Ovdje se logika izvanrednoga stanja pokazuje ʺnormalnimʺ stanjem funkcioniranja tzv. neliberalne demokracije s gotovo istim modelom isključenja Drugih iz korpusa naroda (imigranata, LGBT populacije, multikulturalista) kao u slučaju lepenizma. Uz bitan dodatak. Orbánov Fidesz autokratski vlada suverenom nacijom-državom i članicom Europske Unije s područja Istočne Europe, dok je lepenizam još uvijek samo politički pokret za obratom republikanske tradicije suvremene Francuske.

2. Država, suverenost i narod

Kako, dakle, treba pristupiti fenomenu populizma ako je posve jasno da nije riječ tek o novoj pojavi u suvremenoj politici na globalnoj razini, kako nas uvjeravaju povjesničari političkih ideja, već o modernome fenomenu koji se pojavljuje već u 19. stoljeću u carskoj Rusiji s pozitivnim predznakom društvene utopije te u američkoj demokratskoj tradiciji kao reakcija na nemilosrdni proces modernizacije kao industrijalizacije? Zanimljivo je sociologijski gledano kako izvorni populizam 19. stoljeća predstavlja pokušaj da se očuvanjem agrarne samobitnosti seljaka i nižeg srednjeg sloja u savezu s eksploatiranim radništvom uspostavi kritika moderne kao kritika bezuvjetne industrijalizacije. Unatoč tome što je populizam toliko složen i heterogen pojam, što nalikuje sinkretičkome sklopu ideja, pa je istodobno moderno-postmoderni fenomen tzv. lakih označitelja, čini se da je ipak moguće pokazati kako je riječ o svojevrsnoj inkluzivnoj ekskluzivnosti. Naime, kako smo vidjeli populizam se zbiva i kao pokret protiv elitarne demokracije i kao poredak vladavine s tendencijom reforme izvornih demokratskih postulata s pomoću sredstava neposredne demokracije kao što su plebisciti i referendumi naroda te aklamacija vođe. Drugim riječima, populizam se pojavljuje svagda kao odgovor na krizu legitimnosti političkoga poretka kojemu liberalna demokracija podaruje opravdanje. Međutim, problem je u tome što populizam nema nikakvu normativnu vrijednost niti ga se može dohvatiti esencijalistički. Posrijedi je pokušaj decizionističke politike da konstrukcijom naroda kao mnoštva i većine ‒ od etnonacionalizma do metapolitičke borbe za čistoćom kulture izvornoga naroda ‒, a koja formalno poštuje pravila demokratske igre od izbora do ustavne procedure kojom predstavnička demokracija ne može pasti u bezdan diktature i despocije, otvori mogućnost radikalne promjene društva i države. No, radikalna promjena ne znači istodobno i vjeru u bezuvjetni napredak na temeljima globalizma i kozmopolitizma, nego vjeru u obrat same ideje ʺrevolucijeʺ, baš onako kako je to postavio kao krajni cilj djelovanja Jean-Marie Le Pen u nastojanju za novom tzv. istinskom francuskom revolucijom. Populizam je otuda kontekstualno određen pokret-poredak koji koristi okvir predstavničke i ustavne demokracije za svoje neliberalne i često protudemokratske ciljeve poput suspendiranja prava nacionalnih, rasnih, rodno-spolnih manjina ili neutraliziranja multikulturalnih politika do selektivne integracije u tzv. državotvorni narod. (Fassin 2017) Margaret Canovan tvrdi da je populizam utoliko ideologija koja uzima pojam naroda za subjekt deliberativne demokracije, ali ga ujedno posve udaljuje od praktične demokracije na djelu. (Canovan 1999: 2-16)

Vidjeli smo kako je već Carl Schmitt u svojoj Političkoj teologiji 1920-ih godina pregnantno odredio bit političkoga djelovanja u državi. Za njega je jedino bitno pitanje bilo i ostalo pitanje suverenosti. (Schmitt 2019) Jer onaj tko odlučuje o izvanrednome stanju, taj podaruje razlog za i protiv demokratskoga načina konstrukcije naroda. Jasno je, naime, da narod u tradiciji zapadnjačke metafizike ili filozofije politike od Aristotela do Hegela čini potporanj politike uopće, iako je za obojicu misiloca samorazumljivo da demokracija uopće nije najidealniji oblik političke vladavine. Razlog je taj što ovaj poredak dovodi do mogućnosti da mnoštvo (polloi) postane subjekt odlučivanja o temeljnim pitanjima države i prava, a ne kvalificirana i umno odabrana većina. Dugim riječima, problem legitimnosti liberalno-demokratskoga poretka u Europi tijekom novoga vijeka i modernoga doba bio je u tome što je suverenost naroda svagda bila fikcija vladavine mnoštva kojeg je zastupao ili kralj, knez, predstavničko tijelo naroda, te je utoliko suverenost bila ili podijeljena ili, pak, prenesena na privremenu vlast izabranih predstavnika. Država koja sebe određuje suverenom u tradiciji prirodnoga prava od Bodina do Hegela zapravo je samo uvjetno slobodna. U prijenosu vlasti sa zakonodavne spram izvršne i sudske ona mora preuzeti odgovornost da u situaciji svjetsko-povijesnoga obrata moći, a takva je situacija nastala nakon 1989. godine i nastanka globalizma s vodećom ulogom SAD-a kao carstva liberalne demokracije, jamči suverenost vlastitome narodu i ujedno prenosi ovlasti na naddržavna tijela kakva su ona u kontekstu stvaranja Europske Unije. Nije stoga neobično da će upravo u tom jazu između zahtjeva za apsolutnom suverenošću nacije-države i gubitkom suverenosti u doba globalizma i neoliberalizma krajem 20. stoljeća populizam postati ono što Ernesto Laclau ispravno naziva ʺlogikom artikulacijeʺ (Laclau u Panizza 2005: 33) Gubitkom prerogativa moderne države nastaje mogućnost da se ta praznina demokratske legitimnosti pokuša nadomjestiti. Budući da nismo svjedoci stvaranja neke nove ʺuniverzalne državeʺ u kantovskome smislu, već samo pseudo-sinteze globalizma i liberalne demokracije u nastanku nove oligarhije diljem svijeta (Paić 2020), posve ja bjelodano kako politika svedena na instrumentalnu funkciju ili sredstvo neoliberalne ekonomije postaje videopolitikom. Populistički vođe u borbi protiv sablasti kozmopolitskih elita nisu drugo negoli korporativni lideri vlastite tvrtke na globalnome tržištu, poput Trumpa i Berlusconija, ili se u autoritarnome modelu vladavine poput Bolsonara i Erdogana pojavljuju kao vođe koji nacionalno jedinstvo uspostavljaju nasiljem nad političkim suparnicima i manjinskim skupinama naroda, dok izravno podupiru profite transnacionalnih korporacija s vlastitim golemim udjelom u razdiobi novostvorenog viška vrijednosti. Logika artikulacije u slučaju populizma znači kontekstualno određenje pojma ʺnarodaʺ s obzirom na njegov položaj u udnosu na državu i suverenost. Drugim riječima, narod ne postoji kao entitet po sebi (an-sich), već je kontingentna konstrukcija onog što je pseudo-sinteza hegelovsko-marksovske dijalektike ‒ partikularna univerzalnost. Kad posebno teži sebe uzdići na razinu općenitosti uvijek je posrijedi jedan tip redukcije. U ovome slučaju to je redukcija naroda na etnos, a ne na demos. Najbolje je to politički sažeo neomarksistički francuski filozof Alain Badiou u kritici shvaćanja pojma ʺnarodaʺ Marie Le Pen i njezina nastojanja da francuski narod pročisti od natruha multikulturalne opsesije fluidnim identitetom imigranata. Za Badioua, naime, narod nije

ʺfašistički pojam, čak i u nacističkoj uporabi riječi Volk“, već je posrijedi „neutralni pojam…(…) Sve je stvar konteksta.ʺ (Badiou u Alain Badiou, Pierre Bourdieu, Judith Butler, Georges Didi-Huberman, Sadri Khiari, Jacques Rancière 2013: 21)

Konstrukcija se uvijek događa u nekom unaprijed određenom kontekstu političkoga djelovanja. Država postaje stoga ili mehanizam kontrole razdiobe profita između transnacionalnih korporacija i ulaganja u kapitalne objekte tzv. održivoga razvitka, što je naravno novi pseudo-izraz za kontrolu nad prirodnim izvorima od kojih korporativni kapitalizam ima dugoročne koristi, ili se u svojem nastojanju da očuva mehanizme suverenosti poput teritorijalne cjelovitosti upušta u političku borbu s drugim nacijama-državama oko preraspodjele suverenosti u kontekstu stvaranja naddržavne institucije moći poput EU. Mnogo je takvih primjera. Od svojatanja otočja i mjesta uz granična područja do nijekanja drugim nacijama-državama da koriste svoje nacionalno ime kao što je to bio skandalozni slučaj s nastankom tzv. Sjeverne Makedonije prema diktatu Grčke da bi bivša republika nekadašnje SFRJ dobila kandidaturu za prijem u članstvo u EU. Nije teško zaključiti da povratak snažnoj naciji-državi koju zagovaraju populisti svih boja i orijentacija u 21. stoljeću nije ništa drugo negoli hibrid između autoritarizma i postimperijalne suverenosti. Najbolji primjer za ovu postavku je ruska invazija i rat u Ukrajini. S njime se najavljuje mogućnost nove svjetske geopolitike utemeljene na brutalnosti, masi i moći nuklearnih država. Kad, dakle, govorimo o populizmu kao logici artikulacije i kontekstualnome načinu konstrukcije ʺnarodaʺ, tada je izvjesno kako dekonstrukciju modernih pojmova države i suverenosti valja sagledati kao dekonstrukciju same ideje političke moći u suvremenosti. (Agamben 2015, Marchart 2010). Što to znači? Ponajprije, novije teorije političkoga i politike u 21. stoljeću više ne pripadaju horizontu tradicionalne filozofije politike, države i prava koje su postulirale vječni napredak i razvitak ljudske slobode kao samosvrhito djelovanje čovjeka u zajednici. Nakon iskustva totalitarne vladavine u 20. stoljeću postalo je razvidno kako političku i politiku, slobodu i moć, valja početi misliti upravo kao kontingenciju i emergentni događaj. U svojoj nepredvidljivosti ovaj se događaj nastoji razumjeti polazeći od egzistencijalnoga nabačaja slobode kao upravo one ʺlogike artikulacijeʺ koja je nesvodiva na bilo što drugo. Nesvodivost političkoga i politike označava relativnu autonomnost ovog područja djelovanja, jer se ipak ne mogu posve suspendirati utjecaji drugih autonomnih područja na politiku kao takvu poput ekonomije, znanosti, kulture i tehnologije. Štoviše, može se kazati da je upravo u okružju videopolitičkoga obrata svijeta i sama Zemlja postala pitanje geopolitike. (Schmitt, 1974, Paić 2022b) Sloboda zahtijeva odluku o putu djelovanja unutar već uvijek postojećih blokova moći kao što su to mehanizmi kontrole države i transnacionalnih korporacija u suvremenome svijetu. Izbor vlastita puta uvijek je i dokaz autentičnosti slobode. U slučaju populizma, da paradoks bude potpun, autentični su vođe svagda oni koji u svojem narcističkome osvajanju medija iskazuju ʺpatologiju demokracijeʺ na spektakularan način. Zar za to nije dostatan dokaz Donald Trump i njegov dijabolički iskaz u predizbornoj trci za predsjednika SAD-a kad je ʺtwitaoʺ i ovu grozomornu besmislicu:

I could stand in the middle of the Fifth Avenue and shoot somebody. And I wouldn’t lose any voters. OK. It’s like incredible.

Već smo ukazali na problem nemogućnosti pozitivnoga određenja pojma populizma iz jednostavnog razloga što je on uvijek reakcija na nešto. I baš zbog toga osuđen je na neprestano insceniranje i konstrukciju događaja. Politika u doba postimperijalne suverenosti nije ipak ništa toliko nesvodivo da nas ne podsjeća na razdoblje koje je odavno minulo. Da bismo mogli sagledati kategorijalnu prazninu mnogih današnjih pojmova iz politologije i sociologije poput države i društva, a potonju Ulrich Beck duhovito naziva zombi-kategorijom društvenih znanosti (Marchart 2013: 15-16) potrebno je analogijski ukazivati na genealogiju samih pojmova. Zato je povijest političkih ideja vezanih uz nastanak populizma istodobno i povijest dekonstrukcije svih temeljnih ideja zapadnjačke metafizike. Među njima je pojam suverenosti nesumnjivo među vodećim. Nije slučajno Jacques Derrida u tome vidio nelagodu našeg doba. U njemu više ne možemo pouzdano znati po čemu je nešto subjekt zbivanja u stvarnosti ako ujedno ne odredimo kontekst njegove djelotvornosti. Problem koji je, dakle, Derrida nastojao otvoriti odnosi se na razmjere dekonstrukcije ideje suverenosti i to ne samo u političkome smislu.

ʺDekonstrukcija pojma bezuvjetnoga suvereniteta nedvojbeno je nužna i u tijeku, jer je to nasljeđe s mukom sekularizirane teologije. U najvidljivijem slučaju pretendiranog suvereniteta nacionalnih država, ali i drugdje (jer on se nalazi posvuda, u pojmovima podanika, građanina, slobode, odgovornosti, naroda itd.), vrijednost suvereniteta danas je u punom raspadu“ (Derrida, 2009: 239).

Imajući u vidu ovaj proces desupstancijaliziranja pojma suverenosti naroda o čemu je govorio u svojim političkim spisima Carl Schmitt, možemo jasno razabrati kako populizam u svojim metafizičkim spekulacijama danas ulazi u sivu zonu teorija urote i kako s pomoću krajnje paranoičnih iskaza pokušava suspendirati i neutralizirati liberalni kozmopolitski poredak kao mainstream globalizacije. Nije teško zaključiti da u taj sklop pripada i govor o tzv. dubokoj državi (deep state). Tako se i sam jezik napada na institucionalne okvire konstitucionalizma i moderne suverenosti države čini poput nekog ezoteričnoga metajezika u kojem počiva razlika između onog vidljivoga i nevidljivog. Sjetimo se koliko je puta u prokazivanju svojih političkih protivnika Donald Trump koristio ovaj vulgarni metajezik u kojem je posrijedi isušivanje smisla svijeta u svrhu jednoznačnosti. Zar nismo neprestano slušali postavke o bijelome supremacizmu, WASP-ideologiji nadmoći i prirodne preferencijalnosti za vrline kapitalizma, sve do ukaljavanja LGBT populacije i prezira imigrantskih prava na dostojan život u višenacionalnoj zajednici? Kad je ideja narodne suverenosti dovedena do iscrpljenosti svojih mogućnosti, a što se dešava onog trenutka kad klasična liberalno-demokratska država postaje instrument neoliberalne ekonomije, nastaje populistički odgovor u retoričkome apelu na izvorni narod koji mora u svojem preporodu istodobno oživjeti i smisao države na temeljima demokratskih načela nacionalnoga jedinstva. Margaret Canovan u svojoj utjecajnoj analizi populizma kao političkoga pokreta, poretka, ideologije i retoričkoga stila razlikuje stoga četiri tipa političkoga populizma s obzirom na demokratsku ideju ʺsuverenosti narodaʺ. To su: (1) populistička diktatura peronizma kao autoritarnoga poretka u Latinskoj Americi, pri čemu je klasno-socijalno ishodište ovog pokreta-poretka osiromašena srednja klasa; (2) populistička demokracija prema modelu švicarskih referenduma u kojem je državna federalna struktura razdiobe moći u bliskoj svezi s naglaskom na participativnosti građana; (3) reakcionarni populizam s vladajućim nacionalističko-rasističkim stilom kakav je bio onaj 1960ih godina u SAD-u s George C. Wallaceom i u Velikoj Britaniji s Enochom Powellom te (4) ʺpopulizam političaraʺ kao apel za narodnim jedinstvom i slogom onkraj svih ideologijsko-političkih, klasno-socijalnih, rasnih i kulturalnih razlika. (Canovan 1982: 544-552)

Populizam je utoliko prošireniji fenomen politizacije društava kontrole u doba postimperijalne suverenosti ukoliko svjedoči o obnovi sukoba između nacija-država na diskurzivnoj razini. Ako se, pak, uopće može govoriti o ʺbitiʺ političkoga i politike u doba videopolitičkoga obrata svijeta onda je to u medijalnosti izvedbe. Na taj se način performativnost jezika pokazuje ujedno i performativnošću politike kao polemičkoga događaja. Bez stalne napetosti i konflikta između osoba, institucija, država i imperija čini se da je stanje stvari u komunikacijskome smislu ispražnjeno od bilo kakvog sadržaja. Štoviše, uzmemo li u obzir razmatranje navedena četiri modela političkoga populizma kako je to postavila u svojoj analizi Canovan, razvidno je da njihove bitne razlike nisu tolike koliko je njihova bliskost u pristupu gotovo samorazumljiva. Problem je u tome što populizam unatoč deklarativnoj vjernosti ideji demokracije kakva se povijesno razvila u Europi i Americi od novoga vijeka do danas postaje u svim aspektima polemičko-diskurzivni performativni događaj insceniranja sukoba između mase kao naroda i elite na vlasti. Usto, svi su populistički vođe vizualno atraktivni govornici. Krajnje narcistički uzdižu svoje kvalitete do te mjere da prezir spram Drugoga u političkoj borbi poprima idealne okvire za svaku televizijsku emisiju sučeljavanja predsjedničkih kandidata ili kakav god bio politički događaj od, primjerice, reakcije na terorizam do udjela mafije u masovnome sportu ili opscenosti u javnome životu celebrity figura. Populizam je u tom pogledu ples na rubu bezdana onog što se uobičajeno smatra granicom između demokracije i diktature, demokracije i autoritarizma, demokracije i totalitarizma. Ne smijemo zaboraviti pritom da je populizam kontekstualno određeni pojam što znači da oscilira između normativne praznine i empirijskoga nadopunjavanja sa svagda novim sadržajem. Bez politike kao izvedbe polemičkoga suprostavljanja s tzv. snagama poretka u okviru predstavničke demokracije njegov bi opseg bio sveden na puko retoričko iživljavanje u javnome prostoru. Kao stil političke komunikacije i kao demagogijsko umijeće raspravljanja o pitanjima od javnog interesa njegovo je polje protežnosti ograničeno na izazivanje prijepora oko subjekta suverenosti nacije-države u svim graničnim situacijama. No, sve bi to bilo još uvijek medijski neatraktivno bez glavnog skandala suvremene politike koju populizam naprosto konstruira. S dolaskom videopolitike ili telepopulizma politika postaje performativna transgresija.

3. Populizam kao performativna transgresija

Temeljna značajka figure vođe u suvremenome populizmu zacijelo je ono što je još Max Weber odredio pojmom karizme i karizmatičnosti. Jan-Werner Müller u opisu slika obraćanja vođe narodu s balkona kao u slučaju Evite Péron upućuje na aklamaciju i plebiscitarnost kojim mase odobravaju svoju odanost izabranom vođi (Müller 2016b: 190). No, ono što je ovdje osobito zanimljivo jest da karizma i karizmatičnost u profanome smislu zadržavaju ono mistično i misteriozno. Balkon u simboličkome smislu podsjeća na vatrene Mussolinijeve govore 1920ih kojim je najavljivao smjer militarizma i rata u okviru svojeg totalitarnoga fašizma. Štoviše, kad se vođa obraća masama od njih se očekuje posvemašnja ushićenost, zanos i stapanje s utjelovljenim karizmatičnim liderom koji predstavlja ekstatičku ʺbitʺ naroda u težnji za nacionalnim jedinstvom. Ne smije se smetnuti s uma da je za vođenje populističkoga pokreta kao i poretka na vlasti nužno ono isto što vrijedi za glavnu odrednicu celebrity-figure. Američki tvorci medijske propagande kao i holivodski projektni menađeri nazivaju to izrazom personality. Uistinu, bez ekstravagantne i bizarne osobnosti ne postoji mogućnost uspješne populističke izvedbe. Iako će mnogi reći da je to rezultat udjela procesa amerikaniziranja politike, koji otpočinje s predsjednikom Kennedyjem 1960ih godina, potom Reaganom krajem 1970ih kad nastaje neoliberalizam i neokonzervativizam, s vrhuncem u spektakularnim govorima Donada Trumpa u 21. stoljeću, vidimo da su ishodišta ipak postavljena s figurama totalitarnih nacističko-fašističkih vođa poput Hitlera i Mussolinija. Zbog toga je za određenje tipologije karizmatskoga vođe u populizmu prihvatljiva ona tipologija koju neomarksistički teoretičar i neoavangardni umjetnik Guy Debord u knjizi Društvo spektakla iz 1967. godine postavlja kroz tri faze ili stadija kojim se spektakl razvija. To su: (1) koncentrirani spektakl koji počiva na moći totalitarne politike nacizma, fašizma i staljinizma: (2) difuzni spektakl s vladavinom kapitalističke ekonomije i amerikanizma i (3) integrirani spektakl u kojem dolazi do naizgled paradoksalne sinteze prvog i drugog stadija, totalitarne politike i liberalne ekonomije, a njegova se izvedba pojavljuje kao medijski konstruirani događaj. (Debord 1999, Agamben 2000, Paić 2013) Za Deborda se spektaklom u moderno doba označava prostor-vrijeme autokratske vladavine tržišne ekonomije. Formalna demokracija kao političko načelo modernoga doba prikriva pravo stanje stvari ‒ autokratski način vladavine. Zato se može izvesti postavka da je u doba post-demokracije neoliberalnoga globalnoga kapitalizma spektakl totalna moć države-korporacija-medija. Definicija koju podaruje Debord glasi.

ʺSav život u društvima, u kojima vladaju moderni uvjeti proizvodnje, objavljuje se kao golema akumulacija spektakla. Sve što se izravno proživljavalo, udaljilo se u predstavu. /…/ Spektakl nije skup slika, nego društveni odnos između pojedinaca, posredovan slikama.ʺ(Debord 1999: 35-36)

Spektakl je, dakle, slikovno pojavljivanje kapitala u formi robe koja vlada kao artikulirana moć medijske konstrukcije stvarnosti. Ovo je nova ideologija s transparentnim značenjem kojim mase više nisu puki objekt pasivnoga promatranja događaja, već interaktivni sudionik stvaranja onog što Sartori naziva videopolitikom. Sada postaje jasno zašto tvrdimo da je za moć spektakularno-demokratske vladavine forma države u doba postimperijalne suverenosti nužno fluidna i usmjerena stalnom proširenju funkcija onog što pripada biti društva kontrole. Spektakl se i etimologijski na francuskome jeziku izvodi iz predstavljajuće umjetnosti kao što je to kazalište. No, u 20. stoljeću u engleskoj uporabi njegovo značenje nadilazi zatvorenost jedne elitne umjetničke forme. Američko prisvajanje izraza kroz pojmove zabave (entertainment) kao show-bussinesa pojavljuje se već 1920ih godina s Hollywoodom kao filmskom konstrukcijom samoga života. Otuda je izvjesno kako politika poprima hibridne forme spektakla kroz ekonomiju i kulturu onog što povezuje marketing i sport. Kad sve ovo imamo u vidu, nije teško zaključiti da je ono što povezuje poduzetništvo i moć igre kao masovne zabave u svojem frivolno-banalnome odvijanju događaja ništa drugo negoli hibridna forma populističke politike insceniranja medijskoga događaja.[1]Osobnost kroz karizmu populističkoga vođe kao da zahtijeva u svojoj posvemašnjoj transparenciji totalnu izvedbu društva i države u suvremenom kapitalizmu, a ne fragmentaciju događaja. To je razlog zašto je u doba partikularnosti i specijaliziranja samo još politici u medijskoj izvedbi ostavljeno prazno mjesto totalnosti i enciklopedizma. Političar s populističkom karizmom mora imati odgovor na sva pitanja iz suvremene ekonomije, politike i kulture. Naravno, ne očekuje se da će Trump ili Bolsonaro zamijeniti spektakularne figure javnih intelektualaca koji poput gurua ulaze u medijsku hiperproizvodnju svijesti, a primjeri tzv. svjetskoga obračuna Žižeka i Petersona pred kamerama i publikom dostatno govore o procesu pseudo-sinteze kapitalizma, populizma i spektakla. Ono što se očekuje od telepopulista jest da što je moguće šokantnije i provokativnije izvode svoj transgresivni performans ne birajući sredstva, riječi, slike i fantazmatske alegorije. (Nabers i Stengel 2017) Formulacija u kojoj određenje Debordova pojma spektakla u „Komentarima uz društvo spektakla“ iz 1988. godine plijeni posebnu pozornost jest sljedeća:

„Društvo modernizirano do stadija integriranog spektakla karakterizira se kombiniranim učinkom pet glavnih značajki, a te su: neprekidno tehnološko obnavljanje, stapanje ekonomije i države; poopćena tajna; laž bez odgovora i vječna sadašnjost.ʺ(Debord 1999: 182)

Nije li ovdje već sve naviješteno što u spektakularno-demokratskoj formi populizam izvodi u nastojanju da masama kao konstruiranome narodu otvori mogućnost samoopravdanja, a posebno ono što pripada diskursu suvremene ideologije ‒ ʺlaž bez odgovoraʺ? Trump je nadahnuo i mobilizirao svoje bizarne i supremacističkim rasizmom zadojene sljedbenike da maršem na Capitol sruše legalno izabranog predsjednika SAD-a Joea Bidena i da proglase izborne rezultate lažnim unatoč tome što su iz svih neovisnih izvora dobili pozitivne ocjene kao vjerodostojni. ʺLaž bez odgovoraʺ postaje credo autoritarnoga populizma jer politika je sve drugo negoli artikulacija istinske egzistencije čovjeka. Kad se, dakle, u videopolitičkome obratu svijeta susrećemo s karizmatskim osobnostima raznolikih profila, od narcističkih psihopata do licemjernih lažljivaca, onda to istodobno ne znači da su telepopulisti nužno i ʺnacionalisti, etnički šovinisti ili rasistiʺ. (Müller 2016b: 192) Rekli smo već da je populizam pitanje konteksta, kontingencije i predstave o politici kao polemičkome suočenju s Drugim kao političkim suparnikom svim sredstvima. No, ništa od svega toga ne bi bilo izvedivo u spektakularnim transgresivnim performansima Trumpova formata kad ne bi i sam pojam postmoderne mase dobio ono što pripada ʺlogici artikulacijeʺ s kojom se konstituira narod kao etnos tek u negaciji pojma naroda kao demosa. Masa s kojom telepopulisti raspravljaju i nastoje ih pridobiti za svoje glasače u izbornome procesu određena je značajkama emancipiranih, samouspostavljenih, participativnih korisnika društvenih mreža s ciljem radikalne promjene tzv. duboke države. Druga strana ove nove mase, međutim, ipak je po mnogo čemu ozbiljenje svih onih tendencija koje su taj pojam u 20. stoljeću svodile na ispraznost, dezorijentaciju, želju za razaranjem uz moralni idiotizam. U pravu je Peter Sloterdijk kad o tome kaže:

„Postmoderna masa je masa bez potencijala, zbroj iz mikroanarhizama i pojedinačnosti, koja se jedva može prisjetiti jednog vremena u kojem je kao snažan kolektiv (…) još mogla htjeti i imala mogućnost stvarati povijest.ʺ(Sloterdijk 2000: 18)

Problem nije u tome što masa od dezorijentacije ulazi u prostor one brohovski rečeno racionalne ekstaze tražeći da bude jamstvo konstrukcije naroda ‒ We the People s kojom otpočinje preambula američkoga ali i indijskoga ustava. Posve suprotno, problem je kad se narod u svojem maršu kroz žive institucije nacije-države ponaša kao razularena masa koja razara bit predstavničke demokracije. U tom smislu je odnos između karizmatskoga vođe i njegova ʺnarodaʺ interaktivni bijes usmjeren spram predstavnika tzv. elitarne demokracije. Koliko god se stoga populizam teorijski određivao iz logike heterogeneze i artikulacije onog viška strasti naspram kantovske racionalnosti i kozmopolitske tvorbe modernosti, njegova je sudbina svedena na to da bude latentna prijetnja liberalno-demokratskome poretku. Uostalom, autoritarni populizam nove desnice usavršio je metode masovnoga zastrašivanja s pomoću novih medija poput Twittera time što je sve druge alternative liberalnoj predstavničkoj demokraciji proglasio u maniri teorija urote neprijateljskim ideologijama koje razaraju zdravo tkivo moralno neiskvarenoga ʺnarodaʺ. Videopolitika je artikulacija događaja kojim autentičnost stavova u proizvodnji prijatelja-neprijatelja svagda stoji u znaku onog što peruanski književnik i nobelovac Mario Vargas Llosa izričito tvrdi kad kaže da

ʺkomunizam nije više glavni neprijatelj liberalne demokracije – ‘slobode’ – već je to populizam. (…) ʺ (Lllosa 2017: 9)

Zaključak

Kad političko kao sloboda i politika kao moć postanu u doba telepopulizma ograničeni na polemički sukob ideologijski različitih subjekata/aktera u prostoru društava kontrole u borbi za pravo na zastupanje autentičnih interesa naroda, tada je to tek korak do totalne politizacije svijeta. Sve se nakon toga preobražava u hibridno stanje koje nije moguće odrediti drukčije negoli pojmovima poput post-demokracije ili postimperijalne suverenosti s onu stranu granica teritorijalno fiksnih nacija-država. Problem je što više ne postoji moderni subjekt političke moći sveden na tradicionalnu državu i njezinu suverenost. Narod kao izvorište suverenosti nije drugo negoli konstrukcija i stvar konteksta. Posljedice ovog anti-esencijalističkoga obrata vidljive su u tome što su sve ideologije danas u 21. stoljeću tek reaktivne i kontekstualne, a njihov je sadržaj svagda sklop već viđenih političkih zahtjeva u moderno doba kad je još postojala bitna razlika društva i države, slobode i moći. Štoviše, ideologije koje osvajaju svojim apelom narod kao etnos ponajviše su tek patchwork rasizma, nacionalizma, šovinizma i organizirane mržnje protiv Drugoga kao useljenika, imigranta, kozmopolita, zagovornika rodno-spolnih manjina i queer-kulture, svega onoga što je od Foucaulta i Deleuzea poznato pod nazivom mikropolitike protumoći. Populizam je od 1989. godine nesvodiv fenomen ne samo političke atikulacije života u liberalno-demokratskim poretcima, već i onog što se naziva kulturom onkraj tradicionalnih humanističkih vrijednosti i ekskluzivnosti elitarnoga shvaćanja. Kao reakcija na krizu legitimnosti pojma države i suverenosti u doba neoliberalne globalizacije, populizam je nastavak radikalnih obrata u biti politike identiteta s tendencijom da se temelji liberalne demokracije dovedu u pitanje.

Nije stoga videopolitika nešto puko neutralno, stvar konteksta i pragmatike u smislu postavke da tehnosfera podjednako dobro ili loše služi i borcima za istinu, slobodu, jednakost i pravednost i onima koji gorljivo žele obnoviti baštinu antiprosvjetiteljstva u 21. stoljeću. Neutralnost novih digitalnih medija nije upitna kad je posrijedi tehnički karakter njihove temeljne zadaće i svrhe koju je među prvima opisao Baudrillard postavkom da implozija informacija neminovno proizvodi ekstazu komunikacije (Baudrillard 1988). No, postoji i druga strane ove priče koja pokazuje da interaktivnost medija u društvima kontrole izaziva upravo moć mase kao postmoderne nove gomile koja obožava svoje populističke vođe istom mjerom mesijansko-apokaliptičke opsesivnosti koja pripada narcističkoj ʺpatologiji demokracijeʺ. Obožavanje figura političke moći poput Trumpa kao paradigmatskoga globalnog telepopulista s autoritarnim težnjama u svojim posljednjim nakanama samo je dokaz da s populizmom ulazimo u prostor one ʺlogike artikulacijeʺ koja ostavlja sve manje izgleda za ispunjenje postulata demokratske civlizacije samosvjesnog i slobodnoga građanina u kozmopolitskome poretku. Na pitanje ima li alternative populizmu danas odgovor je jednoznačno nemoguć upravo zato što je apel za novim prosvjetiteljstvom utoliko utopijska fikcija ukoliko iznova ne dovede do providnosti kako subjekt istinske politike više nije nikakav narod kao masa ili mnoštvo. Umjesto toga potrebno je otvoriti prostor stvaranju onog naroda koji suvereno iskazuje ničeanski tisuću putu NE svakom pozivu na progon manjina i svakoj pravno-političkoj odluci da ljudsko tijelo postane vlasništvo duboke države. Alternativa je uvijek pitanje nabačaja istinske slobode odlučivanja protiv nužnosti jednoznačnih rješenja kakvo populizam u videopolitičkome obratu svijeta manihejski propovijeda. Naposljetku, to je pitanje očuvanja smisla biti politike koja se u populizmu srozava do one laži bez odgovora koja naprosto zahtijeva neopozivi odgovor same istine onkraj svih redukcija života na pokornost lažnim vođama i njihovom narcističkome spektaklu taštine.

Literatura

Agamben, Giorgio (2000) Means Without End: Notes on Politics. Minneapolis – London: University of Minnesota Press.

Agamben, Giorgio (2011) „Introductory Note on the Concept of Democracy“, u: Agamben, G. i dr., Democracy in What State? New Directions in Critical Theory. New York: Columbia University Press. Str. 1-5.

Agamben, Giorgio (2015) Stasis: Civil War as a Political Paradigm (Homo Sacer II. 2). Stanford, CA: Stanford University Press.

Badiou, Alain (2011) „The Democratic Amblem“, u: Agamben, G. i dr. Democracy in What State? New Directions in Critical Theory. New York: Columbia University Press. Str. 6-15.

Badiou, Alain (2013) „Twenty-Four Notes on the Uses of the Word ‘People’, u: Alain Badiou, Pierre Bourdie, Judith Butler, Georges Didi-Huberman, Sadri Khiari, and Jacques Rancière, What is a People? New York: Columbia University Press.

Baudrillard, Jean (1988) The Ecstasy of Communication. New York: Semiotext(e).

Best, Steven i Kellner, Douglas (1997) The Postmodern Turn. London – New York: Gullford Press.

Boisard, Stéphane (2020) ʺFrom totalitarianism to populism: anti-liberal enemy in the right-wing discourseʺ. Conhecer: debate entre o publico e o privado. Vol. 10. br. 24. Str. 24-48.

Broch, Hermann (1995) Massenwahntheorie: Beiträge zu einer Psychologie der Politik. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Canovan, Margaret (1981) Populism. New York: Harcourt Brace Jovanovich.

Canovan, Margaret (1982) ʺTwo Strategies for the Study of Populismʺ. Political Studies. Vol. 30. br. 4. Str. 544-552.

Canovan, Margaret (1999) ʺTrust the People! Populism and the Two Faces of Democracyʺ. Political Studies. Vol. 47. br. 1. Str. 2-16.

Canovan, Margaret (2002) ʺTaking to the People: Populism as the Ideology of Democracyʺ, u: Yves, Mény i Yves, Sorel (ur.), Democracies and the Populist Challenge. Oxford: Palgrave.

Dahl, A. Robert (2006) A Preface to Democratic Theory. Chicago: Chicago University Press.

Debord, Guy (1999) Društvo spektakla. Zagreb: Arkzin. S francuskoga preveo Goran Vujasinović.

Deleuze, Gilles (1992) „Postscript on the Societies of Control“, October, Vol. 59. Str. 3-7.

Derrida, Jacques (2009) ʺSveučilište bez uvjetaʺ. Europski glasnik. Vol. 14. Str. 233-265. S francuskoga preveo Goran Vujasinović.

Fassin, Éric (2017) Populisme: le grand ressentiment. Pariz: Édition Textuel.

Habermas, Jürgen (1982) Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu. Zagreb: Naprijed. S njemačkoga preveo Marijan Bobinac

Habermas, Jürgen (1998) Die Postnationale Konstellation: Politische Essays. Frankfurt a. M: Suhrkamp.

Laclau, Ernesto (2005) „Populism: What’s in a Name?“, u: Francisco Panizza (ur.) Populism and the Mirror of Democracy. Str. 32-49.

Langdon, Kate, C. i Tismaneanu, Vladimir (2020) Putin’s Totalitarian Democracy: Ideology, Myth, and Violence in the Twenty-First Century. New York: Palgrave Macmillan.

Le Pen, Jean-Marie (1985) ʺ Pour une vraie révolution françaiseʺ. National Hebdo. 26. rujna.

Lievrouw, Leah, A. (2011) Alternative and activist new media. Cambridge: Polity Press.

Löwith, Karl (1984) „Der okkasionelle Dezisionismus von Carl Schmitt“, u: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit, Sämtliche Werke. Sv. 8. Stuttgart: J.B.Metzler.

Marchart, Oliver (2010) Die politische Differenz: Zum Denken des Politischen bei Nancy, Lefort, Badiou, Laclau und Agamben. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Marchart, Oliver (2013) Das unmögliche Objekt: Eine postfundamentalistische Theorie der Gesellschaft. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Mouffe, Chantal (2005a) The Return of the Political. London-New York: Verso.

Mouffe, Chantal (2005b) „The ‘End of Politics’ and the Challenge of Right-Wing Populism“, u: Francisco Panizza (ur.), Populism and the Mirror of Democracy, Verso, London-New York, 2005. Str. 50-72.

Müller, Jan-Werner (2016a) Was ist Populismus? Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Müller, Jan-Werner (2016b) ʺWas ist Populismus?ʺ. Zeitschrift für Politische Theorie. br. 2. Str. 187-201. https://www.ssoar.info/ssoar/bitstream/handle/document/60218/ssoar-zpth-2016-2-muller-Was_ist_Populismus.pdf;jsessionid=756E28CCBCC98D0B89F5B7E72F62AE0C?sequence=1

Nabers, Dirk i Stengel, Frank A. (2017) Trump und der Populismus, Heinrich-Böll Stiftung, veljača. E-paper

Paić, Žarko (2005) Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.

Paić, Žarko (2011) Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Zagreb:Litteris.

Paić, Žarko (2013) Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije. Zagreb: Bijeli val.

Paić, Žarko (2015) Totalitarizam? Zagreb: Meandarmedia.

Paić, Žarko (2017) Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja. Zagreb: Litteris.

Paić, Žarko (2020) Neoliberalism, Oligarchy, and Politics of the Event: At the Edge of Chaos. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing.

Paić, Žarko (2022a) Art and the Technosphere: The Platforms of Strings. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing.

Paić, Žarko (2022b) Nemezis: Aporije političkoga i politike. Zagreb: Naklada Breza.

Sartori, Giovanni (1989) ʺVideopoliticaʺ. Rivista Italiana di Scienza Politica. Vol. XIX. br. 2. kolovoz. Str. 185-198.

Schmitt, Carl (1974) Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum. Berlin: Duncker & Humblot. 2. izd.

Schmitt, Carl (2019) Politička teologija I-II. Zagreb: Naklada Breza. S njemačkoga preveo Boris Perić.

Sloterdijk, Peter (2000) Die Verachtung der Massen: Versuch über die Kulturkämpfe in der modernen Gesellschaft. Frankfurt a. M. Suhrkamp.

Taguieff, Pierre-André (1997) ʺPopulism and Political Science: From Conceptual Illusions to Real Problemsʺ. Vingtième Siècle. Revue d’histoire. Vol. 56. br. 4. str. 4-33. https://www.cairn-int.info/article-E_VING_P1997_56N1_0004–populismand-political-science.htm

Urbinati, Nadia (2013) „The Populist Phenomenon“, Raisons politique, Vol..51, br. 3., str. 137-154 (151-152). DOI 10.3917/rai.051.01307

Vargas Llosa, Mario (2017). ʺEl populismo, el nuevo enemigoʺ, u: Á. Vargas Llosa (ur.), El estallido del populismo. Barcelona, España: Planeta. str. 9-23.

(Objavljeno u: Velimir Veselinović, (prir.) Populizam u medijima i politici. Zagreb: Despot infinitus, 2022. str. 14-38.)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026