Copyright ©2026 Žarko Paić

Odlasci i povratci iz „obećane zemlje“ ꟷ četiri slučaja

(André Gide, Walter Benjamin, Miroslav Krleža i August Cesarec)

March 4, 2025
Odlasci i povratci iz „obećane zemlje“ ꟷ četiri slučaja
August Cesarec

Revolucionarni putopisi: metaliterarne poruke i Derridain zaključni pečat

Je li uistinu kraj tzv. komunizma odnosno real-socijalizma 1989. godine u svijetu s prijepornom najavom „kraja povijesti“ označio i još jedan kraj koji se događa unutar književno-tekstualne logike osmišljavanja onog što je pripadalo od povijesnih pokreta avangarde prve polovine 20. stoljeća do kraja postmoderne krajem 20. stoljeća žanru tzv. revolucionarno-postrevolucionarnoga putopisa? Nije to tek putopis u funkciji propagandne misije nove paradigme oblikovanja društvenih odnosa koji pretpostavljaju ovu-ili-onu verziju utopije u prostoru izvan moderne civilizacije Europe/Zapada. Posrijedi je spoj različitih diskurzivno-narativnih značajki hibridne književne forme koja za razliku od proze ili eseja nadilazi svojim metaliterarnim porukama puko pripovijedanje o zbiljskome stanju zemlje-nacije-države kao „obećane zemlje“ realizacije svih postulata slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti između ljudi u doba posvemašnjeg otuđenja/postvarenja svijeta kao aksiomatike svjetsko-povijesnoga kapitalizma. Zato je putopis istodobno generički naziv za putovanje onkraj granica kapitalizma i liberalne demokracije i univerzalna forma razotkrivanja svijeta i života Drugih kao egzotično-revolucionarnoga subjekta promjene onoga tko upoznaje nepoznato i o tome piše s mjerom fascinacije i skepse, razočaranja i melankolije, uznesenosti i dogmatizma. Pisac putopisa nije tek neutralni promatrač događaja iz druge perspektive, već i putnik koji izvještava o svojim putešestvijama i o onome što bi trebalo biti autentično svjedočanstvo doživljaja, a ne puki prijepis mahom institucionalizirane i nužno ideologijski zakrinkane „gole istine“ koja „revoluciju“ i njezin „režim diskursa“ nikad ne dovodi u pitanje. (Vidi o tome: Hans Magnus Enzensberger, „Vergebliche Brandung der Ferne. Eine Theorie des Tourismus“, Merkur, br. 126, kolovoz, 1958. https://www.merkur-zeitschrift.de/hans-magnus-enzensberger-vergebliche-brandung-der-ferne/)

Kao što možemo razabrati svi pojmovi koje samorazumljivo rabimo u ovom kontekstu su poput nestabilnih označitelja. Njihova je fluidnost naprosto postala našom zbiljom nakon što je događaj raspada ideje radikalno-revolucionarnoga obrata modernoga kapitalizma s praksom vladavine totalitarne moći SSSR-a zahvatio svojim dalekosežnim posljedicama ne samo Europu, već u tendenciji i čitav svijet. Kako je moguće da su svi ovi tranzitivni pojmovi promjene ili obrata svijeta dospjeli do svojeg tihog nestanka, a riječ-pojam kraja u smislu linearne povijesti bezuvjetnoga „napretka“ nezadrživo se širi svim prostorima duhovne kartografije našeg mišljenja i tako gotovo sve što jest razdvaja na ono što je bilo „prije“ i što dolazi „poslije“ događaja kojeg označavamo jednostavno krajem povijesti.(Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.)

Kraj povijesti proizlazi ne iz faktičkoga kraja linearno shvaćene historije kao refleksivne svijesti o zbivanju bitka samoga, sklopa bića i biti čovjeka. U tom izrazu riječ je o spekulativno-dijalektičkome dokidanju onog što povijest u metafizičkome smislu konstituira kao povijest svijeta (razlikovanje univerzalne od partikularne povijesti), a to je u Hegela apsolutni duh kroz putovanje subjektivnoga i objektivnog duha do svojeg identiteta u znanosti kao najvećoj i najvišoj formi pojavljivanja duha uopće. Otuda „kraj povijesti“ ne može biti sveden tek na kraj povijesti u smislu kraja epohe ljudskoga napredovanja u svijesti o slobodi. Hegelovo će shvaćanje radikalizirati Marx. Umjesto otuđenoga duha u formi umjetnosti, religije i filozofije kao stupnjeva razvitka apsoluta od stanja prirodne neposrednosti do stanja društveno-državnoga, odnosno političkoga posredovanja podariti povijesti mogućnost druge i drukčije otvorenosti. Vanja Sutlić to naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću, koje je komunizam samo u tendenciji realizacija eshatologijsko-soteriologijske potencije cjelokupne zapadnjačke metafizike, a ne brutalno ideologijsko-političko stanje kakvo se uspostavilo u 20. stoljeću kao pseudo-sinteza totalitarizma i utopije lažnoga zajedništva podruštvljenoga rada i nedovršenih procesa dokidanja kapitalističkoga procesa proizvodnje života.

Jednom i za svagda vrijedi pokazati svim pseudomarksistima i postmarksistima, ali isto tako i njihovim bezobzirnim negatorima kao apologetima autokratskih poredaka i neoliberalno-populističkih ideologija danas u svijetu: komunizam nije pseudo-sinteza apsolutnoga duha u liku Partije-Države kao totalitarne realizacije svjetske povijesti u doba vladavine moderne znanosti i tehnologije, već pojam-ideja koji unatoč najgoreg mogućeg zastranjenja tzv. realne prakse nadilazi granice metafizičkoga razlikovanja bitka i bića, boga i uratka, transcendencije i imanencije, i ne može se nikad reducirati na golu istinu onog što je u SSSR-u, Kini, Kambodži i drugdje dovelo do najgoreg oblika likvidacije čovjeka i čovječnosti uopće u sustavu koncentracijskih logora i apsolutnoga terora. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Ogledi uz kriptofilozofijsko ustrojstvo Marxove misli, Izdanje časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.) Ako stoga više nema mjerodavnih putopisa koji sjedinjuju mesijansko-eshatologijsku viziju „novoga svijeta“ realizirane budućnosti komunizma sa Sovjetskim Savezom kao „obećanom zemljom“ te onoga što je književni putopis u 20. stoljeću u svojoj hibridnoj „autonomnosti“ nastojao biti kao razotkrivanje ljepote prirodnoga krajolika, „divlje duše“ i okultnoga duha Drugoga, kako odrediti ono što pripada praznini određenja prostora-vremena u kojem se svaka rekonstrukcija idejne, ideologijske i estetsko-političke razine najznačajnijih „revolucionarnih putopisa“ 20. stoljeća pokazuje unaprijed nužnim promašajem. (Vidi o tome: Henri Michaux, Barbarin u Aziji, Litteris, Zagreb, 2004. S francuskoga prevela Ana Buljan.)

Zašto? Jednostavno zbog toga što SSSR-a kao „obećane zemlje“ više nema, pa je pisanje o onome što je bio predmet „revolucionarnih putopisa“ poput izvještaja zakasnjeloga kritičkoga mišljenja o rasklapanju novih Potemkinovih sela. U ovome razmatranju nastojat ću pokazati kako i zašto se čitava povijest „kraja povijesti“ kao sablasti dogodila već u mrežama značenja međusobno povezanih i bitno različitih pristupa ideji „revolucije“ i „režima“ koji je kao totalitarizam spojio ideologiju, teror i totalnu kontrolu svijeta života. (Vidi o tome: Žarko Paić, The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022.)

Za tu svrhu potrebno je analizirati četiri slučaja koji ponajbolje ideologijski i književno-estetički svjedoče o usponu i propasti „revolucionarnoga putopisa“. Riječ je o djelima André Gidea, Povratak iz SSSR-a, Waltera Benjamina, Moskovski dnevnik, Miroslava Krleže, Izlet u Rusiju te Augusta Cesarca, Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu. No, kako vrednovati ono što „danas“, kad je nasljeđe SSSR-a u post-sovjetskoj Rusiji u 21. stoljeću rezultat užasa i imperijalnih posezanja Putinove autokratske vladavine za Ukrajinom i težnjom za obnovom totalitarne ekspanzije prema Zapadu, postaje krah svih vrijednosti iz doba lenjinizma 1920ih godina? Čini se da je za svaku daljnju analizu dosega revolucionarnih putopisa iz suvremene perspektive mjerodavno mišljenje koje francuski filozof poststrukturalizma Jacques Derrida iskazuje povodom svojeg putovanja u SSSR i to baš uoči njegove konačne propasti.

Pad Berlinskog zida i Baršunasta revolucija u Čehoslovačkoj u posljednjim mjesecima 1989. godine imali su posebnu važnost za Derridau, i to ne samo zato što je njegova supruga Marguerite rođena u Pragu 1932. godine. Smrt filozofa i disidenta Jana Patočke 1977. godine, nakon što je tijekom strašne policijske torture zbog potpisivanja peticije Povelje 77 ubijen dovelo je do toga da je skupina filozofa sa Sveučilišta Oxford 1980. godine utemeljila Obrazovnu zakladu Jan Hus. U ljeto 1981. godine Jean-Pierre Vernant imenovan je predsjednikom francuskoga ogranka Zaklade, a Derrida potpredsjednikom. Posljednjih dana prosinca 1981. godine Derrida je otputovao u Prag kako bi održao “tajni seminar” o Descartesu. Dana 30. prosinca 1981. Derrida je uhićen u zračnoj luci. Nakon što je proveo sate lupajući po vratima svoje ćelije tražeći da netko kontaktira francuskoga veleposlanika, obaviješten je da mu prijeti kazna od dvije godine zatvora. Kako su se vijesti o njegovu uhićenju proširile, francuska vlada je prosvjedovala i Derrida je pušten iz zatvora 1. siječnja 1982. godine. Ovaj slučaj označava čudovišni događaj izravnoga suočenja mislioca iz države-nacije građanske slobode poput Francuske s režimom gušenja sloboda i građanskih prava. I upravo zbog toga predstavlja presedan koji zahtijeva drukčije tumačenje od pukog zgražanja nad barbarstvom totalitarne tajne policije.

Prvi artikulirani odgovor kao misaona reakcija na događaje kasne 1989. godine bila je Derridaova odluka da, nakon mnogo godina odbijanja, konačno prihvati poziv dolaska u Moskvu u veljači 1990. Poslije tog posjeta Sovjetskome Savezu od 26. veljače do 6. ožujka objavio je tekst u ožujku u SAD-u pod nazivom “Povratak iz Moskve, u SSSR”, a naslov je djelomice bio nadahnut slavnom pjesmom Beatlesa iz 1968. godine “Povratak u SSSR”. (Jacques Derrida, “Back from Moscow, in the USSR,” u: Politics, Theory, and Contemporary Culture, ur.. Mark Poster, prev.. Mary Quaintaire (New York: Columbia University Press 1993), 197–235: str. 198.)

U ovom se prilogu usmjerava na niz putopisnih narativa, uključujući djela André Gidea i Waltera Benjamina, napisana nakon povratka iz Sovjetskoga Saveza. Derrida u tekstu ustvrđuje da je u tim pripovijestima “određena tematska općenitost povezana s dovršenim slijedom povijesti”.(Isto, str. 198.) On pritom napominje da je ova vrsta narativa obilježena implicitnim filozofskim postavkama o povijesnoj naravi političkoga događaja kada se on pojavljuje kao dokaz “odlučujućeg trenutka u povijesti čovječanstva”. (Isto, str. 198.) U ime jedinstvenih revolucionarnih političkih okolnosti komunističke Rusije, ovi putopisni narativi stoga određuju i obilježavaju “potragu za univerzalnim”. (Isto, str. 212.)

Smisao posjeta određenoj zemlji, s njezinim posebnim problemima, a to se ne svodi samo na staljinističko razdoblje, nadilazi se težnjom za ozbiljenjem univerzalnoga revolucionarnog zahtjeva za slobodom. Derrida podaruje otuda kritiku svojevrsne nove filozofije povijesti u narativnim okvirima putovanja u SSSR. Što je smisao ovih iskaza filozofa dekonstrukcije i neupitnog etičko-političkoga autoriteta onoga što nedvojbeno ima i osobni pečat borbe za univerzalnošću prava i obrane dostojanstva Drugoga u svijetu „dehumanizirane pustinje“, kako glasi njegova znamenita metafora iz spisa Politike prijateljstva? (Jacques Derrida, Politiques de l’amitié, Éditions Galilée, Pariz, 1994., str. 89.)

Je li možda Derrida onaj koji nastoji opravdati vjeru u ideale komunizma od katastrofalne prakse realizacije real-socijalizma u 20. stoljeću s paradigmatskim slučajem SSSR-a? Samo nekoliko godina poslije njegova „povratka iz SSSR-a“ Derrida će napisati djelo Sablasti Marxa. U njemu će se razračunati s postavkom Francisa Fukuyame o „kraju povijesti“ i uvesti u teorijski diskurs ljevice melankoličan ugođaj žalovanja za „vremenom kad je željeti još pomagalo“. (Jacques Derrida, Spectres de Marx, Éditions Galilée, Pariz, 1993.)

Bio je to legitiman trenutak konačnoga oproštaja od zabluda prošlosti koje su utkane i u revolucionarne putopise Gidea, Benjamina, Krleže i Cesarca. Kad, dakle, sudimo o onome što su ovi tekstovi značili 1920ih i 1930ih godina za razumijevanje frontalnoga sukoba ideologija, ponajprije fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma, onda je uvjet mogućnosti svake buduće bezobzirne kritike njihova mesijansko-revolucionarnoga zanosa, na rubu ideologijskoga fanatizma i nenadanoga sudara sa svim znakovima otrežnjenja u suočenju s „pustinjom Realnoga“, nešto neporecivo: imperativ univerzalnoga zahtjeva za revolucionarnim ozbiljenjem ideja Marxa, pariške Komune, programa prosvjetiteljstva i utopijske želje za pravednijim i boljim svijetom od ovog ovdje u znaku brutalne vladavine nihilizma kapitalističkoga kulta profita. Najbolje je to iskazao Charles Baudelaire u Spleenu Pariza, iako doduše u drugome kontekstu i u drugome značenju bijega u oaze nepomućenoga sebstva: Anywhere out of the world!

To ne znači nikakvo postpovijesno relativiziranje ili reviziju problematičnosti postavki koje su veliki pisci, mislioci i politički propagandisti ideja Oktobarske revolucije i sovjetske Rusije iznosili u svojim revolucionarnim putopisima. Upravo suprotno, istinska kritika same stvari koja se ovdje pojavljuje kao problematično mjesto susreta političkoga mesijanstva, ideologije i prakse „danas“ ne znači oportunistički i neutralno tvrditi da su njihove postavke naivne, nemušte, isprazne, dogmatske i zakrinkane umjetničkim i filozofskim dekorom lijepoga pripovijedanja i da „danas“ zapravo ne znače više ništa osim podsjetnika na historiju „univerzalnoga beščašća“, kako bi to rekao Jorge Luis Borges. Pa, krenimo redom da bismo dospjeli do „kraja putopisa uopće“, a ne tek onih revolucionarno-postrevolucionarnih koje uvijek iznova bude znatiželju i zazornost.

André Gide: Povratak iz SSSR-a ili o kraju vjere u „komunizam“

Veliki francuski književnik André Gide, autor niza zapaženih romana, jedan od ključnih protagonista liberalno-humanističke struje intelektualaca u Europi, objavio je 1936. godine najznačajniji putopis ovog revolucionarno-postrevolucionarnoga žanra uopće u 20. stoljeću. Zato je knjiga Povratak iz SSSR-a (Retour de l’U.R.S.S.) uistinu paradigmatska za razumijevanje razloga zašto je Revolucija, a ne Režim, Ideja, a ne Praksa, ono što ostaje tek možda mogućnost za jednu drugu otvorenost povijesti od njezine brutalne likvidacije i posvemašnjega zastranjenja. Usto, bila je to knjiga u kojoj istodobno čitamo kako onaj koji je zdušno pristao uz Lenjina i Oktobarsku revoluciju zbog mistične vjere u istinski obrat povijesti kao utopije i eshatologije, a nije bio pripadnik ni Komunističke partije niti profesionalni revolucionar u internacionalnim okvirima borbe za univerzalno pravo radničke klase i čovječanstva, brani zasade novoga društva jednakosti i pravednosti protiv fašističko-desničarskih križarskih pohoda protiv „komunizma“. Ali i na kraju svojeg stvarnoga puta kroz SSSR i povratka u Francusku u potpunosti gubi vjeru ne samo u realni socijalizam kojeg je vidio u njegovim drastičnim iskrivljenjima, već gubi i vjeru u „komunizam“ uopće. (André Gide, Povratak iz SSSR-a i drugi politički članci, Otokar Keršovani, Rijeka, 1980. S francuskoga preveo Darko Gašparović.) Nije nimalo pritom začudno da je ova knjiga doživjela golemi čitateljski uspjeh i neskriveno zanimanje, a o tome svjedoči podatak da je u samo godinu dana bila prevedena na četrnaest jezika.

Ono što „danas“ izaziva gotovo neshvatljivo čuđenje jest kako je uopće bilo moguće da književno-politički putopis u drugoj polovini 1930ih godina može postati predmetom internacionalne žestoke polemike, što je do tada bilo posve nemoguće i zamisliti. Putopis ponajprije privlači pozornost u doba vladavine onog što proizlazi iz kulture teksta kao što je to bilo do 1989. godine i simboličkoga „kraja povijesti“ („komunizma“ i „revolucije“). Međutim, upravo će nastavak ovog književno-političkoga diskursa razotkrivanja onog što je nepoznato, egzotično, prijeporno u medijskome smislu zbog suviška informacija i manjka istinskoga tumačenja u svjetlu onog što bi francuski neomarksistički filozof Alain Badiou imenovao politikom istine, dovesti do svojevrsne obnove putopisne proze kao angažirane politike drugim sredstvima i u kontekstu kulture slike (iconic turn). (Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Édition du Seuil, Pariz, 1998..)

Mislim ovdje na putovanja francuskih novih filozofa u zemlje u kojima su se vodili krvavi ratovi za državnu samostalnost i etnički sukobi nakon raspada višenacionalnih državnih poredaka (poput ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te ratova u Čečeniji protiv obnove ruske imperijalne težnje za hegemonijom u tzv. euroazijskim prostorima). Posebno se u tom kontekstu intrigantni ideologijsko-politički i kulturalni prijepori između Alaina Finkielkrauta i Petera Handkea, autora književno-političkoga putopisa Pravda za Srbiju, potom putopisi i osvrti Bernarda-Henri Lévyja i André Glucksmanna kao i drugih europskih intelektualaca od 1990ih do kraja prvoga desetljeća 21. stoljeća. (Peter Handke, Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju. Europski glasnik, br. 2/1997., S njemačkoga preveo Ratomir Škunca. André Glucksmann, La trioisième mort de Dieu, NIL Édition, Pariz, 2000. Vidi o tome: Žarko Paić, Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008.)

Razlog zbog čega je putopis od gotovo romantično-pastoralnoga književnog žanra poprimio eksplozivno-ideologijsku funkciju borbe za „golom istinom“, odnosno kako je putopis postao adresatom novoga Kulturkampfa zacijelo se može vidjeti već u recepciji Gideova djela Povratak iz SSSR-a. Gide je u svojem (post)revolucionarnome putopisu unatoč obzirnog i krajnje suzdržanog stava kako njegova kritika anomalija i ekscesa u društvenom životu komunističke Rusije, koje je osobno vidio i doživio ne znači i posvemašnje odbacivanje ideala socijalističke revolucije i nove emancipacijske kulture koja teži vrhuncima prosvijećenoga čovječanstva, postao u očima Staljina i Kominterne od „apologeta“ SSSR-a najgori zagovaratelj antikomunizma i antisovjetizma. Tome su, nedvojbeno, pridonijeli ovi njegovi bespoštedni stavovi koji su među najradikalnijim kritičkim postavkama protiv totalitarne naravi samoga SSSR-a i gotovo neoborivi.

„U SSSR-u je određeno na početku i jednom zauvijek da o svemu i svačemu može postojati samo jedno mišljenje. (…) Ta ne bi li bilo bolje, bolje od te igre riječima, priznati da revolucionarni duh (čak i kritički duh) više nije dopušten, da više nije potreban? Danas se traži prihvaćanje, prilagođavanje. Žele i traže odobravanje svega što čine u SSSR-u; a hoće da to ne bude pomirljivo, nego iskreno, čak zanosno odobravanje. Najčudnije je da u tome uspijevaju. S druge strane, najmanje protivljenje, najslabija kritika podliježu strogim kaznama, i uostalom odmah ih ugušuju. Sumnjam da je u ma kojoj drugoj zemlji danas, čak i u Hitlerovoj Njemačkoj, duh ropskiji, pokorniji, preplašeniji (ugnjeteniji), podložniji.“ (André Gide, Povratak iz SSSR-a, str. 117. i str. 126-127.)

Nije više potrebno nizati druge citate iz ovog putopisa. Sve je više negoli jasno. Možemo samo zamisliti kako je partijsko-državni duh svjetskoga komunizma dočekao ne samo izjednačenje SSSR-a i nacističke Njemačke, već njegovo drastično određenje da je tzv. narodna demokracija sovjetskoga tipa još i gora od Hitlerova čudovišnoga prezira svakog oblika liberalno-humanističkoga kulta slobode i građanskih prava. Nije potrebno, uostalom, posebno ukazivati na to koliko je ova Gideova knjiga imala tijekom vladavine ideologije i politike dogmatskoga komunizma, sa svim njegovim otvorenijim verzijama poput jugoslavenskoga samoupravljanja i hibridne strukture planske socijalističke privrede u spoju s kapitalizmom etatističkoga tipa, ne samo izravnoga utjecaja na oblikovanje kritičkih ili apologetskih stavova o komunizmu i revoluciji. S druge, pak, strane, neporecivo je da je bila od samoga početka predmetom svakojakih desničarsko-fašističkih i klerikalno-antikomunističkih zloupotreba njezina specifičnoga povijesnog i kulturalnog konteksta. (Vidi o tome: Branimir Janković, „Upotrebe Povrataka iz SSSR-a: jugoslavenski André Gide“, Književna smotra: Časopis za svjetsku književnost, Vol. 49, br. 185 (3), 2017., str. 61-68.)

Sve to ne bi bilo uopće od dalekosežnoga značaja za samu stvar do koje nam je stalo, naime, do uvida u bit razloga zašto revolucionarni-postrevolucionarni putopis i kad je na najvišoj razini misaone refleksije i književno-estetskoga stila „pripovijedanja“ nužno postaje esej-kao-pamflet. Baš to mu podaruje, da paradoks bude potpun, gotovo u pravilu kritičku vrijednost izvan svojeg vremena. Gideov Povratak iz SSSR-a je posebno analitički i sintetički vrijedan svake pozornosti jer je spoj početne mesijanske vjere u misiju SSSR-a kao „obećane zemlje“ svjetskoga komunizma sa zaključnim gubitkom vjere u Revoluciju i Režim neslobode. Drugim riječima, Gide je paradigmatski slučaj pisca koji je svoj gorljiv intelektualni propagandizam utopije svečovještva i univerzalnosti vladavine kozmopolitski usmjerenoga proletarijata prebrisao realnim uvidom u zbiljsko stanje stvari.

„SSSR nije onakav kakav smo se nadali da će biti, kakav je obećavao da će postati, kakav nastoji još da izgleda; izdao je sve naše nade. Ako ne želimo prihvatiti da se te nade ne ugasnu, moramo ih pokloniti nekom drugom. Ali mi nećemo svrnuti pogled s tebe, slavna i bolna Rusijo. Ako si nam isprva poslužila primjerom, sada nam, jao, pokazuješ u kakav kal može zaglibiti revolucija.“ (André Gide, Povratak iz SSSR-a, str. 211.)

Što Gide zapravo kaže na kraju svojeg (post)revolucionarnoga putopisa? Rusija, dakako, ostaje i nadalje neupitnim izvorom nadahnuća za europske lijevo-humanističke intelektualce, kao, uostalom, i ideja komunizma. No, nije li ta „slavna i bolna Rusija“, ta „obećana zemlja“ istinski problem koji ideologijsko-politički biva obojan tamnim bojama mistike i mesijanstva, te se ova epizoda sa SSSR-om koju je André Gide prvi radikalno otvorio kao pitanje o smislu revolucije i komunizma bez apsolutne slobode individuuma pokazuje kao svojevrsni, frojdovski kazano, totem i tabu svih budućih putopisa kao ovih-ili-onih vjersko-revolucionarnih turizama „treće vrste“? Jer putopisi su, pa tako i Gideov, uvijek putovanja na Istok, dakle, izvan zapadnjačke civilizacije i njezina povijesnoga stadija modernosti u društvenome i političkome smislu. Uzmemo li primjere putovanja na Istok jednog Pjotra D. Ouspenskoga i njegova traganja za „safirnim Budhom“, a koji je inače bio teorijski „guru“ suprematizma Kazimira Maljeviča kao jezgre povijesne avangarde u Rusiji, uz već spomenutoga Michauxa i njegova razotkrivanja „duha Azije“, razabrat ćemo da je u svim slučajevima na djelu ono isto i zajedničko. ( D. Ouspensky,, „Der Buddha mit den Saphir-Augen“, u: Ein neues Modell des Universums, O. W. Barth, Weilheim, 1970.)

Zapad u zemljopisnome i idejno-političkome smislu u 20. stoljeću prestaje biti središnjom strukturom istinskoga mišljenja obrata ili preokreta metafizike uopće. Između mistike kao vjerske ekstaze i revolucije kao društveno-političke ekstaze ne postoji bitna razlika kad je riječ o onome što možemo nazvati fundamentalnom matricom mišljenja-kazivanja-djelovanja. Nije, dakle, problem tek u pukome gubitku vjere u revoluciju i komunizam u Gidea, već u tome što se vjera u mističnu moć neke fantomske povijesne Rusije, zemlje-naroda velikih pisaca i kompozitora, ne razara onako kako je to nužno i neizbježno. Rusija jest i Dostojevski i Lenjin, i Tolstoj i Čajkovski, i Berdjajev i Rasputin. Ali, Rusija je prije svega ono što je ponajbolje vidio jedan neognostički nihilist poput Emila M. Ciorana ꟷ zemlja religioznih apostata, despotskih poredaka u povijesti i zemlja logora i kazamata za pobunjenike i mučenike apsolutne slobode.(Emil M. Cioran, „Rusija i virus slobode“, u: Historija i utopija, Demetra, Zagreb, 1995. S francuskoga prevela Gordana V. Popović) Svako idealiziranje Rusije kao mistično-revolucionarnoga Drugoga naposljetku se obija u glavu onome tko na svojem putovanju na Istok ovo ne vidi ili ne želi vidjeti zaslijepljenošću koja se fatalno ponavlja samo u drugome ruhu ideologije, estetike i politike.

3. Walter Benjamin, Moskovski dnevnik ili o kraju melankolije?

Niz eseja Waltera Benjamina o Moskvi i ruskoj kulturi tijekom 1920-ih čini uzbudljivo štivo njegova znamenitoga Moskovskoga dnevnika. Knjiga je prilagođena iz dnevnika koje je Benjamin napisao tijekom svoga posjeta Moskvi tijekom zime 1926.-1927. (Walter Benjamin MoskauerTagebuch, u: Gesammelte Schriften, sv. VI, Fragmente.Autobiographische Schriften, ur. R. Tiedemann i H. Schweppenhäuser.
Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991. ) Njegov kratki posjet Moskvi potaknut je zaljubljenošću u Asiju Lacis – latvijsku glumicu i komunistkinju koju je upoznao na otoku Capriju početkom 1920-ih. Benjaminov bliski prijatelj – i prvi izdavač dnevnika – židovski teolog Gershom Scholem, priču o ovoj neuspješnoj romansi smatra „najosobnijim, potpuno i nemilosrdno iskrenim dokumentom koji nam govori o vrlo važnome razdoblju u Benjaminovu životu“. (Gershom Scholem, „Preface“, u: Walter Benjamin, Moscow Diary, OCTOBER, br. 35, MIT Press, Cambridge-Massachusetts, 1986., str. 5.)

Ipak, pravo značenje ovog djela nije ograničeno na biografske pojedinosti. Benjamin je također bio oštrouman promatrač koji je došao u Moskvu vidjeti zemlju koja se razlikuje od svega viđenoga u Europi. Zbog toga ovo djelo podastire sjajnu evokaciju Rusije sredine 1920-ih nakon smrti Lenjina i početka sovjetske totalitarne realizacije onog modela revolucije društva, koji će biti radikaliziran u duhu staljinističke apsolutne kontrole čitavog svijeta života. Gershom Scholem daje primjerenu sliku Benjaminova književno-političkoga pokušaja analize stvarnoga stanja u Rusiji tih godina u formi putopisa-dnevnika kad kaže da je posrijedi „fiziognomija Moskve“. (Gershom Scholem, isto, str. 5.)

Na drugoj razini, Moskovski dnevnik je priča o razočaranju s idejom i zbiljom ruske revolucije. Do 1926. godine Benjamin je napisao već niz ogleda i fragmenata iz područja anarhističko-materijalističke teorije političkoga i politike poput dalekosežno značajne i danas rasprave „Uz kritiku nasilja“ („Zur Kritik der Gewahlt“), koje su odredile njegovo osebujno i navlastito mišljenje u kojima je na stvaralački način sjedinio Marxov historijski materijalizam, židovsku eshatologiju i Frankfurtsku kritičku teoriju društva. Njegovo shvaćanje političkoga i politike paradigmatsko je za autentično nastojanje koje mesijanski događaj otvorenosti nove i drukčije povijesti dovodi do sinteze umjetnosti-politike-tehnike u kontekstu marksizma i revolucije 1920ih godina. (Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., str. 139-225.)

Benjamin je, dakle, otputovao u Rusiju ne samo da se iz prve ruke obavijesti o „napretku“ sovjetskoga društva, već i da donese konačnu odluku o pristupanju Komunističkoj partiji Njemačke. Stoga njegov dnevnik oslikava dvojbe pisca s vjerom u obećanja svjetske revolucije, ali ponajprije odlučnoga da ne poklekne pred njezinim nedostacima. U Moskovskome dnevniku Benjamin opisuje kulturni život 1920-ih, uključujući progon Meyerholda i raskol između „desnih“ i „lijevih“ proleterskih pisaca. Njegova knjiga također pokazuje zanimanje za događaje iz javne i privatne svakodnevice. Pritom opisuje posjete radničkim klubovima, narodnim sudovima, tvornicama i tržnici Suharjevski. Piše slikovito i o uličnim trgovcima, beskućnicima i prosjacima, moskovskim birtijama i tramvajima. Benjamin neprestano prelazi između realističnih opisa i razrađenih metafora; piše o važnosti sovjetskih geografskih karata kao nove, gotovo sakralne ikonografije, opisuje osebujan odnos ruskoga naroda prema vremenu i taj povijesni krajnje zloguki ruski fatalizam.

Scholem u „Predgovoru“ jasno pokazuje da je ovaj književni dokument putovanja i dnevnika iz Moskve „gubitak svih iluzija“. (Gershom Scholem, isto, str. 6. ) To je bjelodano već iz pisma upućenog njemačko-židovskome filozofu Martinu Buberu samo nekoliko tjedana nakon povratka iz SSSR-a (23. veljače, 1927. godine). Poput André Gidea, ali gotovo deset godina prije no što je francuski pisac objavio svoje djelo Povratak iz SSSR-a, jedan od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća, čovjek koji je na fluidan način spajao teorijsku analizu modernosti s kritikom profanoga svijeta kapitalističke proizvodnje života s estetskim i umjetničkim nagnućima najvišeg ranga izvedbe (osobito u njegovu životnome projektu nedovršenih Pariških Arkada), tako je i Walteru Benjaminu preostalo samo da svoje mesijanstvo svede na melankoliju povijesti, kako je to posvjedočeno u devetoj od njegovih Povijesno-filozofijskih teza iz 1940. godine u kojoj na dojmljivo inovativan način analizira sliku Paula Kleea, Angelus Novus. (Walter Benjamin, „Das Pasagen-Werk“, u: Gesammelte Schriften, V-I, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991. i Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela Snješka Knežević.)

Vratimo se tekstu iz ovog putopisa-dnevnika s obzirom na specifične figure koje podaruju knjizi neupitnu književnu vrijednost. Benjamin je, kako smo već kazali, proveo dva mjeseca u sovjetskoj prijestolnici tijekom zime 1926.-27., a u Moskovskome dnevniku on spaja blistave ulične prizore s prosudbama iz kulturnog i političkog sklopa odnosa pod nesmiljenom vladavinom Partije, izvještavajući o učincima NEP-a (nove ekonomske politike kojim je vlast dopustila izvjesne mjere tržišne privrede nalik kapitalizmu), uz komentare o prijelazu vlasti koja se odvija nakon Lenjinove smrti 1924. godine. Za razliku od Berlina, gdje je Benjamin rođen i proveo veći dio života, i Pariza, simboličkoga grada moderne kulture kao „profanoga osvjetljenja“ u Pariškim Arkadama, Moskva ipak piscu i filozofu nije nimalo bliska i povjerljiva, upravo suprotno. Revolucija označava nit-vodilju koja povezuje različite elemente eseja u skladnu cjelinu, a Benjamin svoje iskustvo Moskve iznosi kroz formalne tehnike dijalektičkih slika, njegova jednog od temeljnih estetičkih pojmova. Graeme Gilloch ustvrđuje tako u svojoj zanimljivoj studiji Mit i metropolis da Benjaminovi tzv. eseji o velegradu “teže biti tekstualni ekvivalenti kinematografskoga” jer među svim umjetničkim medijima, “film označava prolazan, fluidan karakter modernoga gradskog okruženja” (Graeme Gilloch, Myth and Metropolis: Walter Benjamin and the City, Polity Press, Cambridge, UK, 1997., str. 38–39)

Nije ovo ništa začudno. Već sam pokazivao u različitim prigodama kako su i Franz Kafka i Walter Benjamin moderni pisci fascinacije s novim medijem kao što je to film. Zato njihov kinematički stil pisanja, u kojem su metafore isključene ili svedene na minimum, pretpostavlja objektiviranje doživljaja. Opisi nisu usmjereni na tzv. unutarnje iskustvo promatrača, već se sve dešava gotovo nalik onom stavu Paula Kleea kako predmeti zamjećuju nas, a ne mi njih. Taj spoznajno-estetički obrat ovoj knjizi podaruje posve drukčije značenje od objektivizma Gideove putopisne proze, a ponajviše se može uspoređivati s Krležinim djelom Izlet u Rusiju o čemu će biti riječi u sljedećem koraku ovog razmatranja.

Recimo zaključno još samo ovo: Benjaminovo iskustvo suočenja s novom sovjetskom državom i društvom sredinom 1920ih godina dvoznačno je; ono je s ideologijsko-političke strane „gubitak svih iluzija“ o veličini mesijanskoga projekta komunizma, a s estetsko-umjetničke strane pokušaj da se Moskvu sagleda kao kinematičko okružje dijalektičkih slika s posve drukčijim shvaćanjem modernosti od europske u gradovima poput Berlina i Pariza. Nije li ta ambivalencija i danas prisutna u Putinovu autokratskome stroju razaranja liberalno-demokratskih vrijednosti Rusije i u nesagorivu i nepokorivu prostoru alternativne post-avangardne kulture najviše razine provokacije i subverzije kako u performativnoj umjetnosti tako i u moskovskome konceptualizmu i književnosti koja se ne predaje olako pred znakovima čudovišne ustrojenosti slobode i svijeta života!?

4. Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju ili o kraju jednog kanona

Čini se da naslov znamenita djela Miroslava Krleže, Izlet u Rusiju, već u naslovu zbog očitog ironijskoga odmaka od tzv. srednje struje onih pisaca koji su poput njega objavili svoje impresije iz „obećane zemlje“ svjetskoga komunizma (Georges Duhamel, Putovanje u Moskvu, 1926., Egon E. Kisch, Carevi, popovi, boljševici, 1927., Ernst Toller, Moskva, New York, Madrid) ponajviše odgovara kritičko-skeptičkoj analizi Hansa Magnusa Enzensbergera o tzv. „revolucionarnome turizmu“. Osim toga, ova knjiga predstavlja pravi kulturno-povijesni, estetički, politički i duhovni itinerar putovanja vlakom autora Zastava od Zagreba, preko Beča i Berlina, preko Litve do Moskve. Ako još k tome ustvrdim da je to možda i jedan od najbolje napisanih tekstova takve vrste s čitavim nizom književnih tehnika i diskurzivnih bravura o putovanju i putnicima u Rusiju, kratkih analiza životnih sudbina i stvarno-fiktivnih likova iz povijesti raspada carske Rusije i njezine agonije, kao i bljeskovitih uvida u velegradsku prazninu i kaos u kojem se susreću sovjetski deputati, međunarodni aparatčiki revolucije i gradska sirotinja uz nevoljnike različitih životnih priča, onda smo dobili razlog za produbljenu analizu onog što putopis preuzima od drame, traktata, pamfleta, eseja i dnevničke proze. Štoviše, Krležino djelo istodobno je preludij u anatomiju jednog latentnoga raspada velikih ideja lenjinizma i sučeljavanje s vlastitim iluzijama o Utopiji koju je i književno i politički uspostavljao svim žarom od ranoga ekspresionizma svojih drama poput Kraljeva i Kristofora Kolumba do socijalno-kritičke angažirane literature poput romana Na rubu pameti.

Od svih drugih putopisa koji govore o problemima i temama iz sovjetske društvene zbilje, samo Krležina knjiga ima taj „revolucionarno pikarski“ i istodobno gotovo adornovljevski intonirani sklop negacije svega opstojećega u ideji putovanja kao metafizičke strukture onog što pripada početnome zanosu i oduševljenju s dolaskom Novoga, srazu s Realnim i ironičnim dokumentiranjem kulturno-političke stvarnosti Rusije s posve navlastitim izborom tehnika aluzije, dijaloške narativnosti i svojevrsne montaže alegorijskih atrakcija. (Vidi o tome: Aleksandar Flaker, Nomadi ljepote, GZH, Zagreb, 1988. i Velimir Visković, „Kulturni i politički kontekst Krležina putopisa Izlet u Rusiju“, u: Krležološki fragmenti: Krleža između umjetnosti i ideologije, Konzor, Zagreb, 2001.)

Evo, zar kompozicija knjige nije u najmanju ruku poput kakvog avangardno-postmodernoga karusela koji se vrti u svim smjerovima i koje možemo čitati transverzalno, kako nam padne na pamet, linearno i kružno, fragmentarno i cjelovito. Poglavlja su knjige sljedeća: „O putovanju uopće (Impresije iz sjevernih gradova)“; „Bečke impresije I, II, III“; „Razgovor sa sjenom Frana Supila“; „U Drezdenu (Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje“); „Kriza u slikarstvu“; „Meditacije o Aziji i Evropi“; „Kroz žalosnu Litvu“, „U spavaćem vagonu Riga-Moskva (Primjeri savremene socijalne mimikrije“); „Ulazak u Moskvu (O tajnovitosti mirisa, boja i zvukova“); „Kremlj“; „Na dalekom sjeveru“; „Lenjinizam na moskovskim ulicama“; „Kazališna Moskva“; „Admiralova maska“; „Uskrsna noć“; „Dolazak proljeća“; „Nekoliko riječi o Lenjinu“; „U muzeju Ruske Revolucije“. (Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju, „Narodna knjižnica“, Zagreb, 1926. i Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju 1925, Mladost-Zagreb i Oslobođenje-Sarajevo, 1985.)

Krleža je kao i mnogi drugi europski pisci i intelektualci lijeve političke orijentacije (komunisti, socijal-demokrati, lenjinisti) nakanio putem u Rusiju očitovati ne samo uvid u zbiljsko stanje stvari s tzv. tekovinama revolucije i strukturnim promjenama u biti kapitalizma. Osim toga, njegovo je teorijsko znanje, bolje reći zavidna upućenost u studij Marxa, Lenjina i suvremene materijalističke linije filozofijskih istraživanja svijeta i ljudske slobode, bilo dostatno za jasno prepoznavanje koliko se zanos s lenjinizmom kao političkom revizijom izvornoga Marxa mora ozbiljiti u svakodnevnome životu kao dijalektičkome sklopu nove ekonomije i kulture. Uostalom, tih 1920ih godina u doba koje u Europi karakterizira dolazak fašizma u Italiji na vlast i nastanak nacizma u Njemačkoj, sve veća polarizacija klasno-socijalnih odnosa u okružju onog što je sam Lenjin imenovao imperijalizmom kao najvišim stadijem kapitalizma, te militarno-autokratski elementi političkoga kaosa u jugoslavenskoj državi s apsolutnom predominacijom srpskoga hegemonizma i nacionalizma, te različitih jugoslavensko-integralističkih ideologijskih blokova, za Krležu je značilo da se samo revolucionarnim obratom društvenih struktura i odnosa može promijeniti i čitava provincijalno-konzervativna svijest zaostalih naroda i njihove dogmatske inteligencije. Uvijek valja imati na umu kad njegov junak iz Zastava, komunist i zagovornik militantnih metoda obračuna s političkim režimima apsolutizma, liberalne demokracije i srpskoga unitarizma, Joakim Dijak Žigman odnosno Joja, na jednom mjestu rasprave s ničeanskim mu sudrugom i prijateljem Kamilom Emeričkim iskazuje svoj politički program pravom na ꟷ kundačenje.

Krleža je kao i Benjamin bio na pragu ulaska u institucionalizirani oblik pripadništva komunističkoj Partiji. Sve se to odigrava u kontekstu odluke posjeta „obećanoj zemlji“ komunizma. Obojica su, pak, izgubili iluzije. Benjamin to pokazuje izričito u Moskovskome dnevniku nakon povratka u Njemačku, a Krleža implicitno u Izletu u Rusiju i povratka u ondašnju kraljevsku Jugoslaviju. Ali ne tako da bi napustili „vjeru u Utopiju“, već tako da su još radikalnije i sustavnije oblikovali vlastitu strategiju obrane temeljnih vrijednosti socijalizma i komunizma, protiv zastranjenja i dogmatske militantnosti svojih dojučerašnjih drugova i političkih istomišljenika. Naravno, Walter Benjamin je kao prognanik iz Hitlerove Njemačke imao posve drugi kontekst svoje mesijansko-revolucionarne borbe za slobodu, jednakost i pravednost od Krležinih „deset krvavih godina“ i nužnosti sukoba na ljevici uoči 2. svjetskoga rata s pripadnicima ortodoksne struje lenjinizma i staljinizma. (Miroslav Krleža, Dijalektički antibarbarus, Sabrana djela, sv. 5, Mladost-Zagreb i Oslobođenje-Sarajevo, 1983. )

Sve postavke koje danas zagovaraju novoljevičari kako je Krležin putopis Izlet u Rusiju u interpretacijsko-recepcijskome smislu „očišćen“ od njegovih ideologijsko-političkih stavova o lenjinizmu kao revolucionarnome putu prevladavanja svih proturječja kapitalizma kao imperijalizma da bi ga se valjda „pripitomilo“ i dalo mu samo značajku tzv. građansko-liberalnoga intelektualca, valja otkloniti kao ordinarni promašaj. Krležu treba shvatiti iz logike „otvorene dijalektike“, što znači da za njegove ideje o odnosu estetsko-književnih i ideologijsko-političkih pitanja o komunizmu i Rusiji vrijedi ono što filozof kibernetike Gilbert Simondon naziva logikom i-i. I nihilist i apokaliptičar, i lenjinist i „komunistički Voltaire“, kako ga je možda i najpogođenije odredio Danilo Kiš jednom prigodom ꟷ sve je to pisac kao dijagnostičar i kritičar ruševina svijeta moderne. Zato su i svi današnji pokušaji novodesničara da Krležu difamiraju kao „Jugoslavena i unitarista“, a ne zaboravimo da je izvorna verzija Izleta u Rusiju napisana na ekavici i da je u to doba uz Tina Ujevića i Vladimira Čerinu i sam Krleža bio prononsirani zagovornik istog, a ne različitoga jezika Srba i Hrvata, posve besmisleni jer je njegova kritika srpskoga hegemonizma toliko bjelodana da je sukob s velikim srpskim piscem i nacionalistom Milošem Crnjanskim samo zoran dokaz ove kontekstualne logike polemičkih žaoka usmjerenih protiv svakog partikularizma grosso modo. U tom smislu Krležin Izlet u Rusiju savršeno odgovara onoj prosudbi Derridae o revolucionarno-(post)revolucionarnim putopisima kao „potrage za univerzalnim“. O tome sam suglasan s preciznim i interpretacijski suverenim objašnjenjem Aleksandra Flakera s obzirom na sve prijepore i probleme koju i danas ovo Krležino djelo izaziva u čitatelja različitih estetsko-ideologijskih profila. U odrednici o tome u Krležijani zaključne riječi su pritom posebno upečatljive:

„Izlet u Rusiju bio je 1926. knjiga s izrazitom referencijalnom i spoznajnom funkcijom: pisanje u polemici s ‘lažnim i tendencioznim vijestima o stanju u Rusiji’ i motiviran je obranom ‘logike ruske koncepcije od svih mogućih naših piskarala’. Ali njezin autor nije spreman da se podredi zadacima političke propagande i ‘ne osjeća potrebe da odstupi od istine’, s time što njegova ‘istina’ nije ni eksplicitno politička ni političko-ekonomski ‘statistička’, već ponajprije umjetnička. ‘Više od statistike, mene su na tom putu interesirali ljudi, ljudski odnosi, gibanja, pokreti, rasvjete, dinamika, klima. Ja sam gledao ruske crkve i – dopustite mi da budem sentimentalan – slušao šum vjetra u borovima i mislio o kulturnim problemima više, nego o statistikama.’ (O putovanju uopće). Upravo je to stajalište osiguralo Krležinu putopisu trajnu umjetničku vrijednost i nadmoćno mjesto u nizu putopisa evr. književnika o SSSR-u.“ (Izlet u Rusiju. Krležijana (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.7. 2024. https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/izlet-u-rusiju.)

5. August Cesarec, Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu ili o apologiji svega opstojećega

August Cesarec je već 1922. godine po prvi put otišao u „obećanu zemlju“ Rusiju i to ponajprije slijedeći povjereni mu zadatak jugoslavenske KP, te je odmah nakon povratka uhićen. Stoga njegovo putovanje na Istok i razračunavanje s desnim, klerikalno-fašističkim i autokratskim tendencijama kraljevskoga režima, valja sagledati iz druge perspektive. On je za razliku od Gidea, Benjamina i njegova prijatelja Krleže izravno uključen u aktivnu borbu za svrgavanjem tzv. demokratskog poretka na liberalnim zasadama kapitalizma. Usto, on je poput Joje iz Krležinih Zastava militant i nepokolobljivi apologet boljševizma i socijalističke revolucije uvjeren da „sovjetska Rusija“ predstavlja jedini mogući, zbiljski i nužan put za ostvarenje socijalnih prava radništva i za rješavanje nacionalnoga pitanja u Jugoslaviji pod srpskim hegemonizmom. Nije nimalo slučajno da je taj živi ideologijsko-politički kontinuitet njegova mišljenja, djelovanja i književnosti ono što povezuje socijalnu tendencioznost, ali ne i opskurni Ždanovljevski soc-realizam, njegovih književnih djela visokoga ranga poput Careve kraljevine i Zlatnoga mladića i njegove putopise sabrane pod nazivom Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu. (August Cesarec, Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu, prir. Ivan Jelić, Sabrana djela Augusta Cesarca, sv. Osamnaesti, Mladost, Zagreb, 1982.)

Cesarec je za razliku od svih drugih „revolucionarnih putopisaca“ koji su „izgubili iluzije“ u susretu s traumatičnim iskustvom sovjetske totalitarne zbilje istinski poklonik i „muzeja revolucije“ i staljinskoga režima, iako u nekim aspektima političkoga djelovanja i estetskih nagnuća svoju pravovjernost koristi prije svega strategijski protiv svojih klasno-socijalnih, nacionalističkih i ideologijskih neprijatelja svih profila. Ne zaboravimo, kao mladić je po prvi put uhićen već sudjelovanjem u terorističkome napadu na bana komesara Cuvaja 1912. godine uoči ispita zrelosti u realnoj gimnaziji. Čitav njegov život u znaku je revolucionarno-militantnoga odnosa spram stvarnosti od pokretanja časopisa Plamen 1919. godine zajedno s Miroslavom Krležom, sindikalnih borbi i političkih demonstracija protiv autokracije i diktature jugoslavenskoga režima, pa do tragičnoga kraja života kad je 1941. godine nakon bijega iz ustaškoga zatvora u Kerestincu zajedno sa skupinom vrhunskih hrvatskih intelektualaca (O. Keršovani, O. Prica i drugi) uhvaćen i strijeljan 17. i 18. srpnja u šumi Dotrščina. Mitska pripovijest o papiriću kojeg je pronašao neki čovjek nakon što je bačen iz kamiona kojim su revolucionari odvoženi na stratište s natpisom „August Cesarec, hrvatski književnik“, kao i „grafit“ na zidu njegove ćelije s natpisom „Živjela sovjetska Hrvatska!“ neporecivo svjedoče o onome što Cesarec svojom aurom plamena zlatnoga mladića emanira za života i posthumno, zauvijek. (Vidi o tome: Zorica Stipetić, Argumenti za revoluciju – August Cesarec, Cekade, Zagreb, 1982. )

Nije on pisac koji piše tek zbog estetskoga i umjetničkoga užitka u tekstu, da to kažemo tako ravnodušno barthesovski. On je istinski revolucionarni mučenik i zato unatoč činjenicama da su mu putopisi iz Rusije/Sovjetskoga Saveza gotovo u cjelini apologija svega opstojećega bez sumnje i kritičke zadrške u odnosu na diskurzivno-ideologiziranu stvarnost, preostaje nesvodivim slučajem pisanja kao življenja do posljednje kapi krvi, doslovno bez ikakve patetike.

Iz horizonta današnjega uvida u čitavu povijest „univerzalnoga beščašća“ sovjetskoga komunizma 20. stoljeća, koju povijesno možda ponajbolje zrcali studija francuskoga historičara Françoisa Fureta, Prošlost jedne iluzije ꟷ Ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, (François Furet, Prošlost jedne iluzije ꟷ Ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, Politička kultura, Zagreb, 1997. S francuskoga prevele Radmila Zdjelar i Gordana V. Popović.) svi su revolucionarno-(post)revolucionarni putopisi utonulost u zastarjelost povijesti kao mita o vječnome „napretku“ i „razvitku“ ideje o eshatologiji Zapada. Cesarčevi su putopisi rezultat „prosovjetskoga uvjerenja“ i stoga neprijeporno imaju suvišak „ideoloških stega sovjetske propagande“. (Jevgenij Paščenko, „August Cesarec: Kretanje kanona od ekspresionizma prema socrealizmu“, / Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova s XX. međunarodnoga znanstvenog skupa održanog od 28. do 29. rujna 2017. godine u Splitu. Književni kanon/Pavlović, Cvijeta; Glunčić-Bužančić, Vinka; Meyer-Fraatz, Andrea (ur.). Split : Zagreb: Književni krug Split, 2018. str. 250-262. (str. 7)

U njima doista pronalazimo podosta patetičnih iskaza o proletarijatu, potom o tzv. sreći i zadovoljstvu malih naroda iza Kavkaza što su navodno dobili svoju slobodu i autonomiju upravo u doba Lenjina i Staljina, da se ne govori o prikazu svakodnevnoga života u znakovima ushićenosti, pa sve do apologije novoga u smislu razaranja pravoslavnih crkvi koje postaju pretvorene „u muzeje, klubove, kina, magazine, obščežitija (zajedničke stanove). Tako je u muzej, antireligiozni, pretvorena crkva Strasnog manastira…Na drugoj strani grada, još uvijek inače silno romantični Novodjevičij manastir pretvoren je u muzej oslobođene žene. U antireligiozni muzej se pretvorio i Donskij manastir…“ (August Cesarec, Današnja Rusija…, str. 21.)

Uglavnom, ništa od Krležine ironije, skepse i kritičke analize onog što Sovjetski Savez u očima putnika sa Zapada čini u najmanju ruku razočaranim zbog rušenja temeljnih vrijednosti zapadnjačke, prosvjetiteljske kulture i kulta slobode od Kanta do Hegela i dalje. Je li August Cesarec u svojim putopisima u kojima nastoji „objektivno“ pokazati stanje današnje Rusije i njezin svakodnevni život zapravo tek jedan od mnogih apologetskih intelektualaca koji su Potemkinovo selo zvano staljinistički komunizam obojali bojama, rekao bi ironično ruski disident Aleksandar Zinovjev, „svijetle budućnosti“? (Aleksandar Zinovjev, Svijetla budućnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1986. S ruskoga preveo Stjepan Ćuić.)

Odgovor je naprosto potvrdan. Uz bitnu napomenu da August Cesarec za razliku od Gidea, Benjamina i Krleže nije kritički dijagnostičar nastanka totalitarnoga poretka apsolutne kontrole svijeta života polazeći od grozomorne ideologije staljinizma koja je proizvela sustav Gulaga i užasavajući pomor/genocid ne-ruskih naroda i likvidaciju građanske klase i taj se zloduh autokratske vladavine i ruskoga hegemonizma svim sredstvima nastavlja danas u doba Putinove Rusije. Što jedino spašava Cesarca od njegovih ideologijsko-političko nevjerodostojnih putopisa diljem „obećane zemlje“? Književni stil i majstorstvo pripovijedanja? Ne, jer u tom žanru pisac Jedine Tonkine ljubavi nije podario onu književnu vrijednost koju pronalazimo u nekim njegovim romanima, prozama i drami, od kojih je TV-drama Karmine iz 1978. u produkciji TV-Zagreba, adaptacija njegova romana, po scenariju Ive Štivičića i u režiji Ivana Hetricha, pravo remek-djelo. Spašava ga, koliko god to zvučalo cinično i morbidno, njegovo revolucionarno mučeništvo. Ono je takav zastrašujući, nesvodivi, elementarno čudovišan događaj barbarstva ustaškoga režima koji je strijeljao hrvatskoga književnika ne zato što je on bio „komunist i terorist“ i protivnik NDH, već upravo zato što je on bio po svim značajkama veći Hrvat od svekolike nakarade s fašističkim insignijama i crnom odorom „trudbenika pakla“. Čitati Cesarčeva djela „danas“ znači svagda imati svijest o trijadi revolucionarnoga duha „pobunjenoga čovjeka“ bez presedana u čitavoj hrvatskoj književnosti uopće i mnogo šire, njegovoj militantnosti i teorijski vrhunskome obrazovanju iz suvremene filozofije i društveno-humanističkih znanosti, te njegovu imperativu da zbog ideala slobode i društvene pravednosti žrtvuje i svoj vlastiti život. Ipak, preostaje još nešto, na samome kraju, što ne samo revolucionarno-(post)revolucionarnome putopisu uskraćuje vjerodostojnost u doba digitalne tehnosfere.

6. Epilog

Putovanja su i putopisi u 20. stoljeću bila određena geografskim i ideologijsko-političkim vizijama pronalaska „obećane zemlje“, bila ona mistična i postkolonijalno utonula u svoju ljepotu posvemašnje izdvojenosti od ostatka svijeta ili, pak, označena modernom željom za drugim iskonom i „novim početkom“ u duhu komunizma, (Susan Sontag, Trip to Hanoi, Farrar Strauss & Giroux, New York, 1969.) te avangardne težnje za obratom u biti umjetnosti poput putopisa zemljom meksičkih Indijanaca Tarahumara u knjizi francuskoga pisca, kazališnoga „revolucionara“, pjesnika, glumca i performativnoga umjetnika Antonina Artauda. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Znakoviiskona:U zemlji Tarahumara“, u:Antonin Artaud; Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023., str. 121-155.)

Kad je nastupio „kraj povijesti“ propašću svjetskoga komunizma simboličke 1989. godine s dolaskom globalizacije i tehnosfere, postalo je bjelodano da „obećane zemlje“ kao ni bilo kakvih utopijskih carstava iluzija više nema i da od svega preostaje samo „muzealiziranje“ i „historiziranje“ ubrzane povijesti u znaku tehnološke singularnosti. Od putopisa preostala je samo književno-estetska težnja za neprestanim razotkrivanjem imaginarnih prostora „divlje duše“ i njezinih kartografija koje više ne određuje niti put na Istok niti povratak na Zapad. Ono što je preostalo od „revolucije“ kao totalnoga društvenoga obrata u biti kapitalizma svodi se na „oaze subverzije“ u području tzv. kulturalnoga marksizma i woke-kulture koja ostaje unutar horizonta politika identiteta. Putopisi su vizualne eko-teodiceje kroz koje gledamo u jezgru pustošenja zemlje, s neskrivenim užitkom promatrača koji se više ne upušta ni u kakve odlaske i povratke velikih pisaca i profesionalnih revolucionara iz „obećane zemlje“ Rusije, Kine, Vijetnama, Kube, Sjeverne Koreje, Eritreje, Kambodže, Mongolije, Zelenoortskih otoka… i njihove vizije „svijetle budućnosti“. Tako je to. Lijepo kaže Borges u pripovijesti Besmrtnik:

„Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi.“

(Tekst objavljen u časopisu Up & Underground, br. 45-46/2024., str. 100-111. u tematskoj cjelini „August Cesarec: Argumenti za revoluciju“, urednik ovog izdanja: Nenad Rizvanović)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026