Copyright ©2026 Žarko Paić

O stvoru/stvari i autopoietičkome stvaranju – Humberto R. Maturana

Poglavlje iz drugoga sveska Tehnosfere: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja

Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.

April 14, 2026
O stvoru/stvari i autopoietičkome stvaranju – Humberto R. Maturana
Humberto R. Maturana

1.

U novome mišljenju tehnosfere nemoguće je uspostaviti granice između „normalnosti“ i onoga što je s onu stranu. Tijelo se, doduše, „rastjelovljuje“. Ali samo zato da bi se na drukčiji način moglo „uklopiti-ugraditi“ kao nadomjesni program s 3D printerom koji po želji „reproducira“ hibridne organe potrebne za autonomno djelovanje u tehničkoj okolini. Otuda treba razlikovati dva metafizičko-povijesna odnosa spram tijela u svim svjetskim civilizacijama: (1) žrtvovanje u slavu božanskoga poretka koji svjetski kaos dovodi do homeostatske ravnoteže; (2) transgresiju granica „normalnosti“ u činu tehnoznanstvene konstrukcije stvora/stvari. Tome je na putu suvremena umjetnost: od pokreta povijesnih avangardi ranoga 20. stoljeća do eksperimenata s krionikom i robotiziranjem danas. Ako je metafizičko mišljenje tijelu podarivalo poslanstvo sveze neba i zemlje, božanskoga i smrtnoga, kako bismo to mogli iščitati iz temeljnoga pojma četvorstva (Geviert) kasnoga Heideggera, onda je kibernetička kognitivnost sve drugo negoli sredstvo za neku veličajnu božansku svrhu, koja k tome još mora ostati zauvijek obavijena tajnom.

Naprotiv, za kibernetiku se „rastjelovljenost“ prirodnoga tijela kao suverenoga događaja podarivanja u njegovoj faktičnosti i kontingenciji nužno pojavljuje kao „uklopljenost/ugrađivanje“ u transhumani projekt dematerijaliziranja. Ono nastoji očuvati energetsku moć prelaženja fizičkih granica poput nadomjestivih tehnoslika. Ali uz jedan neizbježan dodatak. Radi se o ubrzavanju procesa stvaranja novih informacija. One se moraju očuvati da bi tehnički svijet imao u sebi razvojnu crtu stalnoga postajanja (devenir). Zamislimo da se informacije neprestano oštećuju, svode na krhotine bez punoga značenja za korisnike. Tada bi povijest bila stalno započinjanje iznova. Učenje bi bilo poremećeno. Pamćenje o izvorima i ishodištima (arché) povijesti ostalo bi poput prazne ploče. Zbog toga povijest mora imati u sebi kontinuitet. Sve se odvija poput rijeke u njezinome protjecanju od izvora do ušća: brzaci, sporost, krivudavost, meandri, konačan nestanak ulijevanjem u druge rijeke koje sve vode prema moru. „Novo“ pritom označava nastanak (emergencija) u virtualnoj mreži događaja. Svi su oni istodobno predvidljivi i nepredvidljivi. Utoliko se kibernetičko tijelo energetizira do nestanka u brzini svjetlosti.

Što čini mjerne jednice njegove supermemorije? Nedvojbeno, to su pojmovi iz kvantne fizike i kibernetike poput kvarkova i fraktala, dok „povratna sprega-petlja“ (feedback-loop) označava mogućnost očuvanja informacije u stanju ponovljive neponovljivosti.(Kvarkovi su subatomske čestice i jedna od dviju temeljnih građevnih struktura materije u Standardnom modelu (drugu temeljnu strukturu čine leptoni). Kvarkove djelimo na tri skupa, s po dva kvarka u svakome. Kvarkovi (i antikvarkovi) su jedine čestice koje međudjeluju preko sve četiri osnovne sile u svemiru. Imaju spin 1/2, što znači da su fermioni, tj. podliježu Fermi-Diracovoj statistici. Objekti koji su sastavljeni od kvarkova nazivaju se hadroni, a poznati primjer hadrona su proton i neutron. Nukleoni su sastavljeni od 3 kvarka, dok npr. mezone π, K i B čine kvark i antikvark. Fraktali su geometrijskige objekti čija je fraktalna dimenzija veća od topološke. Drugim riječima, to su objekti koji daju jednaku razinu detalja neovisno o razlučivosti koju koristimo. Dakle, fraktale je moguće uvećavati beskonačno mnogo, a da se pri svakom novom povećanju vide neki detalji koji prije povećanja nisu bili vidljivi, i da količina novih detalja uvijek bude otprilike jednaka. Oni su (barem približno) samoslični (sastoje se od umanjenih inačica samih sebe), ali isuviše nepravilni da bi se opisali jednostavnom geometrijom.

Tako npr.dužina nije fraktal, iako je samoslična (sastoji se od beskonačno mnogo dužinâ, a sve su dužine sličnes). Pojednostavljeno rečeno, oni su “načičkani” do u beskonačnost. Postoje razni načini klasifikacije fraktala. Jedan je od načina svrstati ih po stupnju samosličnosti. Potpuno samoslični fraktali su oni koji sadrže kopije sebe koje su slične cijelom fraktalu. Primjeri su svi geometrijski fraktali, npr. trokut Sierpinskog, Kochova krivulja, Hilbertova krivulja, Cantorov skup itd. Ako fraktal sadrži male kopije sebe koje nisu slične cijelom fraktalu, nego se pojavljuju u iskrivljenom obliku, govorimo o kvazi samosličnom fraktalu (Mandelbrotov i Julijev skup i sl.). Moguće je i da fraktal ne sadrži kopije samog sebe, ali da neke njegove osobine (npr. fraktalna dimenzija) ostaju iste pri različitim mjerilima. U tom slučaju govorimo o statističkoj samosličnosti, a tipičan je primjer Perlinov šum. Fraktale je moguće klasificirati i po načinu njihova nastanka. Sustavi iteriranih funkcija (iterated function systems – IFS) nastaju kopiranjem te homotetijom, rotiranjem i/ili translatiranjem kopije te mogućim zamjenjivanjem nekog elementa kopijom. Fraktali definirani rekurzivnim relacijama određeni su rekurzivnom matematičkom formulom koja određuje pripada li određena točka prostora (npr. složene ravnine) skupu iline. Slučajni fraktali nastaju crtanjem grafova nekih stohastičnih procesa, npr. Brownovoga gibanja. Zanimljivo je da i prva i druga podjela daje isti rezultat – sustavi iteriranih funkcija daju potpuno samoslične fraktale, fraktali definirani rekurzivnim relacijama su kvazi samoslični, a slučajni su fraktali samo statistički samoslični. Zbog jednostavnosti, za te tri skupine koriste se nazivi geometrijski, algebarski i stohastični fraktali.)

Ideal besmrtnoga tijela nastaloga s onu stranu prirode i božanskoga stvaranja stoga pripada stalnome samorađanju, samoorganiziranju i samoupravljanju beskonačnim svemirskim prostranstvima. U tom pogledu tijelo se s punim pravom uspostavlja istoznačno s načinom posredovanja koje sve više smjera posvemašnjoj neposrednosti. Medij ove kibernetičke tjelesnosti ne počiva ni u čemu drugome negoli u novome razumijevanju osjetilno-doživljajne sfere dodira (digitalnost) s drugim „strojem želja“. Sve što trebamo znati o tijelu „danas“ jest kako nastaje u svezi znakova bez posljednjega značenja i pragmatike informacija (know-how). To ne znači da ćemo postati bestjelesni poput anđela koji lete ponad svemirskih prostranstava. Ali da ćemo morati mijenjati svoje biokibernetičke kôdove da bismo mogli živjeti u sve složenijim „društvima kontrole“ posve je izvjesno.

2.

Život u složenome stanju stabilnosti u promjeni iziskuje sve veću radnu memoriju stroja-čovjeka i sve manju izloženost tijela nepredviđenim rizicima promjena u okolinama (biološkoj i tehničkoj). Zato je samo po sebi razumljivo da će prijelaz u posthumane sklopove „umjetnoga života“ (A-life) značiti sve veći udjel genetskoga inženjerstva u strukturi onoga što je preostalo od prirodnoga života vrste/roda.

Bez tehničkih aplikacija nema produženja života. Prednatalna selekcija je jedan od tih nužnih preduvjeta očuvanja života od rizika degeneracije. Drugi je konstrukcija „umjetnoga uma“ (A-intelligence). S pomoću optimalne kontrole razine kognitivnosti i emocija podiže se razina kvalitete. Nije začudno da je jedna od uspjelih sociologijskih teorija na kraju 20. stoljeća pokušala sjediniti ekonomiju i kibernetiku. Teorija racionalnoga izbora (rational choice theory) objašnjavala je, naime, uspjeh ili propast sudionika u složenim društvima Zapada udjelom vlastite racionalnosti u izboru pragmatičnih ciljeva. Kako god bilo, tijelo se nalazi u otvorenome dijalogu s neurokognitivnim pristupima svijetu. U 20. stoljeću filozofijski su pristupi onkraj kartezijanske epistemologije određivali putove Martina Heideggera i Maurice Merleau-Pontyja. Prvi se označavao fundamentalno-ontologijskim, a drugi fenomenologijskim. Za Heideggera se tijelo može pojaviti problemom konstitucije mišljenja izvan sheme subjekt-objekt tek iz horizonta bitka-u-svijetu (In-der-Welt–Sein).

Za Merleau-Pontyja, pak, tjelesnost obuhvaća mnogo složenije odnose između svjetovnosti i kontingencije. Tijelo se susreće u „utjelovljenome“ dodiru oka i izvanjskoga svijeta. Ono nije konstituirano refleksivnom sviješću. Osjetilno-doživljajno „meso“ svijeta izvire iz njega. Zbog toga je, naizgled paradoksalno, da se svi noviji pristupi tjelesnosti u kibernetičkoj antropologiji orijentiraju na rubovima ontologije i fenomenologije. A to znači da pitanje „utjelovljenosti“ mišljenja mora probiti začarani krug bitka i događaja, „nužnosti“ i „slobode“. Tijelo u kibernetičkome sklopu stoga ne može biti ni aktivno niti pasivno. Ono tvori misleću os navigacije u virtualnome prostoru s tendencijom „prolaza“ u ovaj svijet kvarkova i fraktala tehnosfere. Poput zakrivljenoga prostora koje je razotkrila kvantna fizika, tako se i tijelo u njemu zakrivljuje i razmješta bez iluzije postojanja jedne temeljne strukture koja sve drugo određuje. Kada tijelo misli izvan metafizičke matrice kazivanja, ono je vizualizirani stroj ubrzanoga pamćenja. Tako nadilazi sve granice tzv. realnoga. Zbog toga ni Heideggerove, a niti Merleau-Pontyjeve postavke nisu više mjerodavne za ono što ovoj čudovišnoj „tjelesnosti“ preostaje u susretu s vlastitim paradoksima i aporijama. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.)

Vratimo se odnosu mozga koji misli tako što računa i njegovoj umjetnoj okolini s onu stranu klasične priče o aktivnosti i pasivnosti. U iznimno važnome prikazu povijesti otkrića u fizici od Galileja i Newtona do općenite i posebne teorije relativnosti Albert Einstein i Leopold Infeld pružaju znamenitu metaforu čovjeka i sata. Vrijeme se mjeri odnosom promatrača i promatranoga. Čini se kao da je taj odnos temeljni razlog za postojanje epistemologije. Spoznaja i teorija o njoj bile bi izlišnima kada ne bi bilo odnosa razlike između onoga što se promatra i onoga tko promatra. Kibernetika se u „trećem poretku“, kako smo to izveli, izvodi posljednjom postajom mišljenja kao konstrukcije one stvarnosti koja proizvodi sebe samu. Taj autopoietički način izgradnje i razgradnje svjetova, međutim, ne bi bio moguć ukoliko ne bismo konstruirali stroj na temelju jedinstva biološko-kozmičkoga i tehničkoga mišljenja. Einstein i Infeld stoga kažu:

„Fizikalni pojmovi su slobodne kreacije ljudskoga uma, a nisu, koliko god se to činilo samorazumljivim, nipošto određeni izvanjskim svijetom. U našem nastojanju razumijevanja zbilje ponekad se ponašamo poput čovjeka koji se trsi shvatiti mehanizam zatvorenoga sata. On vidi staklo i pokretne kazaljke, čak čuje i otkucavanje, ali ne može dohvatiti tajnu sata. Ako je dovitljiv može nacrtati sliku mehanizma koja bi bila modelom za sve stvari koje promatramo. No, nikad neće biti dostatno uvjeren da je njegova slika jedina koja objašnjava njegova promatranja. Nikad doista neće biti u stanju usporediti svoju sliku sa zbiljskim mehanizmom i neće moći čak niti zamisliti mogućnost ili značenje takve usporedbe. Ipak, on uistinu vjeruje da kao što znanje napreduje tako će i njegova slika o znaju biti sve više i više jednostavnija i sve bolje će moći objasniti njegove dojmove. On može, dakle, vjerovati u postojanje idealne granice znanja koje uspostavlja ljudski um. Tu idealnu granicu nazivamo objektivnom istinom.“ (Albert Einstein i Leopold Infeld, The Evolution of Physics, Cambridge University Press, Cambridge, 1967., str. 33.)

Čini se kao da iz navedenoga odlomka Einsteinovih postavki proizlazi skepticizam glede apsolutne spoznaje svijeta. Štoviše, u tekstu se na kraju upućuje i na pojam „idealne granice“. Ona bi trebala odrediti razliku između relativnosti i apsolutnoga znanja o stvari samoj. Možemo se čak poslužiti metaforom i temeljnom slikom kibernetike i kazati da je upravo u tome „crna kutija“ (black box) čitave metafizike. Tajna se ne razotkriva poput znanstvenoga pristupa tzv. objektivnoj istini. Uostalom, Einstein ističe da je riječ o idealu, a ne gotovoj stvarnosti. I premda će navedeni odlomak biti razlogom za još jedan dokaz u korist konstruktivizma, jer sve je za tu teoriju naposljetku u našoj spoznaji svijeta samo rezultat metafora i fikcija uma, pitanje o granicama apsolutne spoznaje predstavlja neizravni put do onog Einsteinova aksioma kako je za fiziku vrijeme razlomljeno na prošlost, sadašnjost i budućnost pukom iluzijom.

Ovdje se spajaju iskustvo vremenitosti i ideal stroge znanosti. Sve se čini poput fizike koja mora pretpostaviti da svemirom vladaju objektivni zakoni čak i ako je naš jezik nemušt u iskazivanju onoga što želi pokazati slavna formula – E=mc2. Vrijeme se vremenuje iz horizonta apsolutnoga događaja. Znanost koja, pak, misli o događaju i želi ga razumjeti u njegovu događanju jednako tako mora u svojem zahtjevu biti na razini ideala apsolutne spoznaje „objektivne istine“. Naivno bi pitanje bilo: a što ako se pokaže da je Einsteinova općenita i posebna teorija relativnosti vremena spojena s temeljnim zakonima kvantne fizike samo ono što stoji zagonetno u njezinome imenovanju: da je, naime, sve to „relativno“? Znači li to da se ideal objektivnosti i na neki način ontologije realnoga svijeta u koji „vjeruju“ sve prirodno-tehničke znanosti mora razvrgnuti u samoj ideji „realiteta“ i „objektivnosti“? Ako nastojimo razumjeti taj „zatvoreni mehanizam sata“ kao metaforu za bit metafizike koja pretpostavlja i Boga i kibernetiku, tada se više ništa ne može učiniti sa spoznajom osim da je se razdvoji na ona tri poretka koja formalno odgovaraju trima paradigmama znanja kroz čitavu povijest Zapada:

(1) subjektivnost subjekta kao način razumijevanja izvanjskoga svijeta;

(2) objektivnost objekta kao način istraživanja-promatranja odnosa promatrača i promatranoga objekta u kretanju;

(3) konstrukcija tehnosfere na temelju pojma informacije, entropije, kontrole i komunikacije.

Prva je paradigma ona koja ima za pretpostavku ideju „prirode“ kao mehaničkoga stroja; druga se, pak, zasniva na prodoru u „život“ i njegove elementarne čestice; treća je ona koja konstruktivistički gradi pojmove iz ideje procesualnosti događaja i promjene stanja (tehnosfera). „Prirodu“ opisuju matematika i fizika, „život“ promatra biologija, dok se tehnosferom kao aplikacijom tehno-znanosti i informatike bavi kibernetika. Einsteinov se uvid u modernoj fizici oslanja na specifičnost položaja promatranja objekta u prostoru. Ako ove tri paradigme međusobno dovedemo u spoznajno-teoretski odnos, vidjet ćemo da se razmještanje pitanja o kretanju kao temeljnoga pitanja fizike i metafizike od samoga početka u Grka pojavljuje u razmještanju promatrača. Sa stajališta brzine svjetlosti drukčije se „vidi“ objekt u kretanju negoli sa stajališta onoga što je još Galilej nazvao zakonom inercije materije. „Točka gledišta“ se, dakle, ne može smatrati apsolutnom. Ona se pomiče i usavršava kao što se usavršavaju tehnički dispozitivi potrebni za promatranje objekata u prostoru. Iz svega postaje bjelodano da se „priroda“, „život“ i „informacija“ međusobno odnose na specifičan način koji uključuje neprestanu promjenu „bitka“. „Priroda“ postaje „životom“ zahvaljujući sprezi biologije, semiotike i informatike. Proizvodnja „novoga“ života kao „umjetnoga života“ (A-life) dovodi do toga da se uvjetom mogućnosti tehnoznanstvenoga obrata u doba kibernetike pokazuje implozija informacija. Kada se znanost iz refleksije o predmetu spoznaje pojavljuje objektom samospoznaje tada je tek korak do njezine samopokretačke praktične moći konstrukcije „života“ kao tehnosfere. Kako u tom svjetlu još odrediti zadaću i ulogu znanosti s obzirom na podrijetlo i ciljeve spoznaje?

3.

Sve što je izrekao Einstein o fizikalnim pojmovima kao „slobodnoj kreaciji ljudskoga uma“ nalazimo i u autopoietičkoj teoriji živih sustava Humberta R. Maturane i Francisca J. Varele s početka 1970-ih godina. Unatoč njihova konceptualnoga razilaženja u novije vrijeme, moguće je pokazati da su osnove biološke teorije spoznaje na istom tragu konstruktivizma kao i kognitivna psihologija Jeana Piageta. Ono što je ovdje nadasve zanimljivo odnosi se, prema Maturani, na dvije razine problema: (1) spoznaja se shvaća kao biološki fenomen te se mora objasniti upravo s pomoću biologijskih pojmova; (2) jezik se pojavljuje svezom kognitivnosti i tijela te predstavlja medij znanstvenoga objašnjenja svijeta. Iz toga je jasno da su kognicija (spoznaja) i jezik temeljna ljudska iskustva. Pojam koji Maturana uvodi da bi svoju teoriju učvrstio sa stajališta „plana imanecije“ jest praksa življenja (praxis of living). Što označava taj pojam? Jednostavno, radi se o događaju. Ljudska bića time doživljavaju sebe i svoje svjetove u jeziku kao horizontu spoznajne komunikacije. Ako su znanstvene teorije stoga „slobodne kreacije ljudskoga uma“, onda je samorazumljivo da one ne objašnjavaju tzv. objektivan svijet koji postoji neovisno od naše spoznaje. ( Humberto R. Maturana, „The Biological Foundations of Self Consciousness and the Physical Domain of Existence“, u: Niklas Luhmann/Humberto R. Maturana/Mikio Namiki/Volker Redder/Francisco J. Varela, Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorien?, str. 50.) Svođenje spoznaje na praktičku dimenzija življenja, dakako, ima svoje nadahnuće osim u znanstvenim teorijama neodarvinizma i na filozofijske postavke Heideggera, Derride i Deleuzea. Međutim, Maturana kao kognitivist i konstruktivist nastoji spoznaji pristupiti iz ontologijske dimenzije ljudske egzistencije.

Ništa u tome ne bi bilo sporno da se prethodno dostatno razjasnilo što autor podrazumijeva kada rabi taj temeljni pojam s kojim otpočinje zapadnjačka metafizika. Bez ontologije nema ni epistemologije (teorije spoznaje i znanja). No, ako se ontologija u ovome slučaju pojavljuje kao uvjet mogućnosti spoznajne teorije, tada je već unaprijed postavljeno nešto uistinu problematično, Naime, u biološkome utemeljenju spoznaje čini se da Maturana nedostatno strogo ne razdvaja temeljni pojam ontologije – bitak (einai, esse, Sein, Being) – od bića (on, being, Wesen). Za razliku od Heideggerova pojma „ontologijske razlike“ iz razdoblja spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine, Maturana, kao uostalom i Varela, ne mogu drukčije prići ideji samorađanja „živih sustava“ (generatio aequivoca, autopoiesis) negoli od svođenja bitka na „život“. Tako se ontogeneza svodi na filogenezu i morfogenezu. U filozofijskome smislu, posrijedi je čin redukcije koji bitak bića zvanog „čovjek“ misli horizontalno, iz biološke evolucije. Mozak nadomještava mišljenje koje luči duh i svijest u novovjekovnoj metafizici. Tijelo se, pak, na temelju Merleau-Pontyjeve fenomenologijske konstritucije opažaja-u-svijetu razmatra konvergenetnom strukturom jednog mišljenja koje rasuđuje o stvarima, osjeća i doživljava izvanjski svijet s pomoću kognitivne matrice jezika. (Francisco J. Varela, Evan Thompson i Eleanor Rosch, The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience, MIT Press, New York, 1991., str. 3-33.)

Ako se, dakle, ontologija nastoji održati i u biologijskome obratu kada „živi sustavi“ postaju osnovom kibernetički upravljanoga smjera ili svrhe evolucije, tada se zacijelo mora pokazati što se događa kada se bitak svodi na informaciju, a bića na genetski kôd. Spoznaja kao biološki utemeljeno znanstveno objašnjenje svijeta onoliko je ontologijski održivo stajalište promatranja „bitka“ koliko je zapravo uronjeno u nove kapacitete mišljenja s onu stranu tradicionalne ontologije „prirode“. Ne smijemo zaboraviti da se ona uspostavila još od Platona s idejom nepromjenljivosti i postojanosti bitka kao takvoga. Preostatak je ove strukture mišljenja vidljiv i danas u različitim jezičnim iskazima. U jeziku se skriva metafizičko podrijetlo našega mišljenja. Čak i kada se to ne očekuje, proviruje ono neotklonjivo zadano što stvara dojam da postoje „prirodni“ i „tehnički“ jezici. A između njih kao da nema dodira.

U teoriji živih sustava Herberta R. Maturane očito je da se radi o posvemašnjoj moći biologijskoga shvaćanja svijeta, pa tako i misterija mišljenja. Kozmičko-prirodna evolucija istodobno se može smatrati dovršenom i nedovršenom. Poput transklasične logike kibernetičkoga doba sažetom kao i-i, tako se i evolucijski tijek postajanja neprestano odvija kroz preobrazbe kraja stvaranja i njegova drugoga početka. Uostalom, pojam nedovršenosti isprepliće se s cijelim nizom novijih pojmova rastemeljenja metafizike u pozitivnim znanostima (biologiji, teoriji sustava, kibernetici, semiotici, komunikologiji). To dolazi do izražaja već ukazivanjem na drukčiju ideju svrhovitosti događanja i pragmatičnoga djelovanja. Nedovršenost ima u sebi tendenciju prekida s logikom uzrok-učinak-svrha. Ništa nije unaprijed određeno. Uostalom, determinizam se nasuprot kontingencije može razumjeti tek kao strukturno određeno mišljenje o događanju u živim sustavima. Kada se gubi njihova moć obnove u prirodi i sama se priroda entropijski urušava u vlastitoj neodređenosti. Sve neodređeno ne treba razumjeti iz puke negacije određenosti. Naizgled bi se činilo apsurdnim definirati ono što u sebi nema logičku postojanost i težinu supstancije.

U suvremenoj modi, primjerice, taj se pojam veže uz japansku dekonstrukciju (Yohji Yamamoto). Isto vrijedi i za japansku arhitekturu 1980-ih godina (Toyo Ito i drugi). Budući da je spoznaja svijeta uvjet mogućnosti iskustvenoga polja „prakse življenja“, tada se ne može teoretski pristup životu uzeti kao nešto nadilazeće samome življenju. Da bi do toga moglo dospjeti, mora prethodno čovjek imati mogućnost mišljenja na razini samorefleksije. Znanstvena objašnjenja „svijeta“ pritom polaze od aporije utemeljenja ideje „svijeta“ iz objektivnosti postojanja neke zbilje koja se nalazi neovisno od naše spoznaje, gotovo nedodirljivom. Zašto aporije? Jednostavno stoga što se svijet metafizički ne može misliti bez uzdizanja jezika do horizonta smisla. Bez obzira je li riječ o mitsko-religijskome ili filozofijsko-umjetničkome kazivanju. Jedino će znanost biti početak onoga što Heidegger naziva „dobom slike svijeta“ s vladavinom ideje subjekta (representatio). Zbog toga Maturana tvrdi da je jedini način uspostavljanja razlike između iluzije, halucinacije i opažaja „svijeta“ traganje za biološkim korijenima uma i njegove potrebe za „istinom“. (Humberto R. Maturana, isto, str. 56-57.)

4.

To samo znači da se protiv metafizičkoga dvojstva uma i tijela, duha i materije, svijesti i opažaja jedino polazište nastanka mišljenja nalazi u nastanku bioloških uvjeta evolucije čovjeka. Iskustvo nije moguće bez apriornih uvjeta postojanja svijesti. Zanimljivo je da su neki od vodećih biologa i kognitivista 20. stoljeća poput Jakoba von Uexkülla i Humberta R. Maturane u epistemologijskome smislu bliski Kantovim idejama. No, ta vrsta kantovstva je prilagođena drugome čitanju. To je ono koje prevladava dvojstvo transcendentalnoga „Ja“ i pojavnoga iskustva opažajnoga svijeta.

Praksa življenja omogućuje „subjektu“ da svoje kognitivne sposobnosti razvija onako kako razvija nove pristupe okolnome svijetu (Umwelt, environment, milieu). U toj međuigri između kognicije i tijela Maturana razvija znanstveno shvaćanje živih sustava. Ponajprije, mora se poći od činjenice da se znanstvene teorije iskazuju svojevrsnim metajezikom. Često je to govor iznimno hibridan. U njemu se stapaju filozofijski pojmovi, umjetnička kreativnost i znanstvena strogost opisa predmeta o kojem se reflektira. Ali, da bi teorija bila sustavna i postojana taj se metajezik mora referirati na „posvećeni“ jezik u sebi zatvorene znanstvene zajednice. To ne znači, međutim, da su znanstvena „otkrića“ i pojmovna složenost izvan kruga govora svakodnevne zajednice ljudi. Naprotiv, teorija je utoliko važnija ukoliko pogađa u jezgru svakodnevice „prakse življenja“. U cjelini, pojam znanstvene zajednice pripada okolini u kojoj se događa djelovanje znanstvene paradigme. To je razlog zašto Maturana polazi od postavke da se biološko utemeljenje spoznaje u kognitivnim znanostima mora drukčije odrediti za razliku od tradicionalne prakse „utemeljenja“ partikularnoga područja biologije.

Ovdje se pridjevom „biološko“ smjera na dvostruko označavanje „života“: (a) znanstveno i (b) samorađajuće i samoorganizirajuće. „Praksa življenja“ upućuje na posljednju zonu samoreferencije. Nije to niti ideja dobra kao slobode, jednakosti i pravednosti koja slijedi čitavu povijest metafizike u politici, etici i ekonomiji. Radi se naprosto o načelu života (biós). Za ranoga Maturanu i Varelu ona predstavlja ontologijsko polje samostvaranja (autopoiesis). (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D. Reidel Publishing Comp., Boston, 1980.) Mozak stoga nije „organ“ spoznaje. Njegova se „bit“ razotkriva u tome što upravlja i regulira svim procesima nastanka i promjene živih sustava. Međutim, izbjegnimo puke analogije sa zatvorenim sustavima.

Upravljanje i reguliranje se ne mogu misliti iz determinističke paradigme znanosti. Uzdizanjem mozga do konceptualnoga okvira za razumijevanje životnih sustava izvan metafizike svi su dosadašnji pojmovi izgubili moć normiranja i strukturiranja zbilje, a posebno pojmovi subjekta i objekta. Kibernetički pojam spoznaje pretpostavlja kao i u Batesona biološku osnovu nove epistemologije. Je li „praksa življenja“ drukčiji izraz za ono što je kasni Wittgenstein nazivao „formom života“, a time je podrazumijevao čovjekovu kontingentnu narav sadržanu u „jezičnim igrama“ (Sprachspiele)? Iako se Maturana ne određuje izričito o svojim filozofijskim tragovima, koliko to čini Varela pozivanjem na Merleau-Ponty s obzirom na teoriju enaktivizma spoznaje, bliski susret između biologije i filozofije jezika čini se neotklonjivim. (Francisco J. Varela, Evan Thompson i Eleanor Roch, „Enaktivismus – verkörperte Kognition“, u: Joerg Fingerhut, Rebekka Hufendiek i Markus Wild (ur.), Philosophie der Verkörperung. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 293-327.) Utoliko više što se kognitivne znanosti u cjelini nastoje sustavno baviti pitanjima odnosa mišljenja, spoznaje i lingvistike kao semiotike. Kada se jezik u kibernetičkome sklopu mišljenja shvaća informacijom, a sustav života informacijskim kôdom, tada se značenja u procesu interakcije interaktora mogu izložiti jedino iz konteksta i situacije. Što je jedno, a što drugo i kakav je odnos između ta dva pojma?

Kontekst se razumije dinamičkom mrežom odnosa u koji netko ulazi svojom voljom, nesvjesno ili je naprosto ubačen u koprenu životnih očitovanja snaga i moći. Budući da se radi uvijek o suigri teksta i konteksta, posrijedi je prepariran pojam iz strukturalističkoga shvaćanja znanstvene proizvodnje smisla. Niti tekst određuje kontekst, a niti značenje teksta nije posve određeno kontekstom. Ne radi se, isto tako, niti o zamjeni za društvo i kulturu kao nadređene strukture označavanja. Jednostavno, kontekst je ono polje djelovanja koje utječe na sudionike komunikacije jer je trajnije od njihovih odluka promjene društva i kulture. A situacija se, pak, pojavljuje kao drukčije oblikovanje onoga što pripada objektivnoj strukturi vremena i prostora. Iako se taj pojam rabi u francuskome egzistencijalizmu, osobito u Sartrea, nalazimo ga u drugome značenju i u neomarksističkoj ontologiji Badioua. Sažeto rečeno, ako je kontekst višak simboličke moći društva i kulture nad pojedincem u mreži odnosa, onda je situacija vremensko-prostorna kategorija koja spaja nužnost i slučaj. Sve su situacije prostori opcija slobode i njezina gubitka u praksi djelovanja. A njihova promjena podaruje pragmatičnoj komunikaciji vrijednost nove svrhovitosti djelovanja. Otuda se sve zbiva izvan klasične sheme uzrok-učinak.

5.

Maturana u svojoj analizi suprotsavlja determinizam (nužnost) i predvidljivost (slučaj). Ali to ne čini na uobičajeni „zdravorazumski“ način. Iako se unutar teorije sustava kao i strukturalizma (od Bachelarda do Piageta i Lévy-Straussa) određenost nečega tumači iz složenog diskursa nadodređenja, određenosti i strukturno orijentirane djelatnosti, od znanosti se ne očekuje nikakvo sekularizirano „proroštvo“. Budući da su znanstvena objašnjenja svojevrsna igra imaginacije i konstrukcije pojmova, što ne znači da je stvarnost iluzija i halucinacija, između „nužnosti“ i „slučaja“ postoji međuovisnost. Štoviše, kada govorimo o predviđanju neke nove situacije, tada pretpostavljamo da je „objektivnost“ nekoga konteksta toliko u sebi zatvorena varijabla da isključuje mogućnost nenadane promjene. Zato se Maturana koristi kibernetičkim pojmovljem. Među inim na djelu je i komputacija. Nju čini promatrač kada je posrijedi promjena strukturno određenoga sustava. U specifikaciji „slučaja“, što se danas pokazuje zornim u teoriji kontingencije živih sustava, susrećemo se s razvijenom matricom predvidljive nepredvidljivosti. To se, međutim, ne odnosi na raznolike mogućnosti predskazivanja budućih ponašanja organizama i njihovih okolina u vremenskome intervalu promatranja (primjerice, statističke vjerojatnosti na čemu se zasniva pojam informacijske entropije u biološkim i socijalno-kulturnim sustavima).

Radi se ponajprije o onome što Maturana naziva „ontogenetskim strukturalnim skretanjem“ (ontogenetic structural drift). (Humberto R. Maturana, isto, str. 72-76.) Pritom ontogenija živih sustava treba očuvati postojeću organizaciju i prilagoditi se okolini. Skretanje (drift) je važna varijabla promjene tijeka biološke evolucije. U slučaju razvitka mozga bjelodano je da se taj događaj može objasniti samo ukoliko pođemo od pretpostavke da su svi živi sustavi autopoietički. A to znači da ništa ne dolazi „izvan“ niti se nalazi „unutar“. Praksa življenja jednokratan je i ponavljajući proces u kojem „skretanje“ s putanje ne znači raspad sustava. Bolje je reći da je to „skretanje“ u funkciji drukčije usmjerenoga tijeka evolutivne povijesti.

Što su to – živi sustavi? Prema teoriji autopoiesisa Maturane i Varele iz 1970-ih godina radi se o dinamičkim sustavima koji konstituiraju autonomna jedinstva u kružnoj mreži molekularnih produkcija. Svaka se promjena pokazuje na planu onoga što je vidljivi rezultat biološke raznolikosti organizama u zajedničkim okolinama. Međutim, ono što je uvjet mogućnosti te raznolikosti jest univoknost bitka ili, iskazano govorom ove kibernetičke teorije života, zatvorenost mreža u kojima buja i raste život uopće. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, isto) Zaboravljamo da je pojam mreže (network) istodobno ono što pruža uvjetnu otvorenost planova i bezuvjetnu zatvorenost perspektive. Izvan mreže kao da ne postoji ništa. Točnije rečeno, postoje praznine-između (empty-in-between) mreža.

U razlikovanju analognoga i digitalnoga svijeta, kako smo to pokazali dijagramom, bjelodana je razlika između prirodne okoline i virtualnoga prostora. Dok se prva razumije biološki, druga je shvatljiva iz logike tehnosfere. Okolina se, naime, nalazi uvijek „tu“. Fiksna je i dohvatljiva u prostoru. Njezinim gubitkom bića su izložena propadanju. Kada više nemaju sjedište vlastite ukorijenjenosti gube se u nepovrat. Virtualni je prostor, usuprot tome, uronjenost u beskonačnost koja se širi i rasteže unedogled. Tehnička konstrukcija onoga što više nije prostorom pokazuje da mreža (network) u digitalnome okružju ne može biti pukom analogijom s biološkim pojmom „paukove mreže“. Ona se, doduše, proizvodi vlastitim učinkom paukove sluzi, a ne nastaje iz nekog drugog materijala u prirodi. Virtualni prostor nije stoga nešto postojano i fiksno, nego razmješteno i neprestano u skretanjima smjera. Zato se mreže umrežavaju tako da ulaze jedna u drugu tvoreći nove prostore veza i uveza. Nije slučajno što se dodatni učinak povratne sprege (feedback) u kibernetici naziva još i petljom (loop).

Ima nešto u kategorijalnome šumu na vezi s obzirom na jezik koji rabi Maturana doista problematično. Nije to nipošto govor o „autopoietičkim sustavima“, što znači da ih je formalno više ili čak i mnogo. Isto tako to se ne odnosi na pridjev „živi“, jer „mrtvih“ sustava nema. Problematičnim se čini postavka koja kognitivnost izvodi iz biološke reprodukcije same prirode kao „živoga sustava“. Na taj se način, doduše, kreće izvan kartezijanskoga dvojstva uma i tijela. Ali, budući da se teorija autopoiesisa orijentira spram ideje strukturalnih promjena i ontogenetskoga skretanja u tijeku evolucije, onda nije jasno što se to zapravo „mijenja“ i kako promjena određuje bitak (quoddittas). Drugim riječima, je li promjena biološkoga „temelja“ ove znanstvene ontologije ujedno i promjena kognitivne matrice ljudske cjelovite percepcije svijeta? Ako jest, onda je biologizam druga inačica znanstvenoga redukcionizma. Ovaj put posrijedi je ruho otvorene epistemologije. Kao da ona pruža više mogućnosti od prethodnih zatvorenih sustava. Ali, što ako je upravo u toj „otvorenosti“ nešto ontologijski zatvoreno, pa se mozak kao epicentar svih strukturalnih promjena više ne razmatra uvjetom mogućnosti života kao takvoga? Umjesto toga on postaje samim načinom „prakse življenja“. Čini se, naime, da razlika između mišljenja analognoga i digitalnoga doba ne postoji u radikalnome dvojstvu biosfere i tehnosfere.

Naprotiv, ta razlika proizlazi iz onoga što se u pojmu „umjetnoga života“ (A-life), a time se Maturana i Varela unatoč kibernetike utjelovljenja izričito ne bave, pojavljuje netematiziranim. Radi se o ideji konstrukcije same „prakse življenja“ ili „forme života“ iz mogućnosti drukčije vrste reprodukcije no što je ona biološki zadana i određena. Problem se ne pokazuje u nužnosti/slučaju „izvornika“, već u slučaju/nužnosti „kopije“. Dvije su, dakle, reprodukcije s kojima se treba razračunati. I obje su stvaralačke u posljednjoj nakani. Samo što je tehnička reprodukcija, kako je to bilo jasno još i Walteru Benjaminu, uvod u radikalno rasprirodnjenje života u njegovim primarnim mogućnostima. Dok je prirodna reprodukcija stvaranje bez kontrole koja regulira stanje prirodne ravnoteže, tehnička se reprodukcija izvodi u tzv. kontroliranim uvjetima. Može se opisati kao stanje nepredvidljive predvidljivosti zato što ima u sebi beskrajnu potencijalnost samoreprodukcije. U tom smislu autopoiesis predstavlja postbiološku evoluciju ljudskoga mozga.

Prema Maturani, živi se sustavi ostvaruju kroz mnoštvo različitih promjena dinamičkih struktura. To uključuje reprodukciju vrste/roda. Filogenetska intervencija označava mogućnost promjene svojstava, nastanak nove vrste križanjem nekoliko njih, ali ta se hibridnost mora moći uspostaviti kao „nov“ način konstitucije vrste/roda u prirodi. Upravo je hibridnost temeljna značajka tehničkoga svijeta. Digitalno doba predstavlja vladavinu takvih ukrižavajućih identiteta. Nastali miješanjem različitih „supstancija“ poprimaju kvalitativnu novost samo preusmjeravanjem dosadašnjeg shvaćanja svrhe i cilja povijesti. Filogenetske promjene nužno stoga pretpostavljaju ontogeniju skretanja. Sve je to, dakako, upisano u način očuvanja same „biti“ reprodukcije. Bez nje ne može postojati metastabilna ravnoteža živih sustava. Međutim, čin se reprodukcije i sam mijenja u odnosu s preoblikovanom okolinom. Temeljne su značajke autopoietičkih sustava u samoorganiziranju i samokontroli. Ništa ne dolazi izvana; ništa se ne nalazi unutra. Kada to imamo u vidu, jasno je zašto biološki sustavi u prirodi, kao još više u ljudskim društvima, nastoje regulirati spolnu reprodukciju do stupnja homeostatke ravnoteže. Svaki proboj reproduktivne granice u tom pogledu predstavlja opasnost za preživljavanje vrste/roda u okolini koja nipošto nije stabilna (suše, poplave, urušavanje tla). Ipak, zadaća reprodukcije u postavljanju živih sustava ontogenijom svijeta nadilazi puku biološku funkciju održavanja ravnoteže u prirodi. Maturana izvodi svoju glavnu postavku na sljedeći način:

„…živi su sustavi kognitivni sustavi, a živjeti znači imati znanje o tome. “(Humberto R. Maturana, isto, str. 89.A)

Život se kibernetički shvaća kao samoorganiziranje i kao samokontrola. Ono što ih sjedinjuje jest kružna uzročnost i samosvrhovitost. Sve postaje smisleno jedino iz ovoga čina koji određuje samoupravljanje između sustava i okoline. Zato su živi sustavi dinamički ustrojeni. Odnose se na okoline u kojima se kognitivni procesi „opredmećuju“. Misliti kibernetički znači biti-konstruiran polazeći od biološke evolucije ljudskoga mozga. Time otpada svako dvojstvo između duha/svijesti i tjelesnosti. Ono što razdvaja „uklopljenost/ugrađivanje“ digitalnoga stroja nasuprot biološkoga kao „utjelovljenja“ jest ponajprije prelazak jezika iz „biti“ kazivanja u vizualizirani sklop informacija. Maturana se, doduše, ne bavi tehnosferom. Njegova se nakani svodi na sve ono što krasi i Heideggerovo kasno mišljenje. Sjetimo se one toliko jasne i istodobno zagonetne misli iz spisa Na putu k jeziku (Unterwegs zur Sprache): „Jezik govori (Die Sprache spricht)“. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, G.Neske, Pfullingen, 1975., 5. izd., str. 243.)

Kao što jezik govori zato što mu se bit iskazuje u misaonome kazivanju o bitku, tako se „praksa življenja“ zbiva u jeziku. Kognitivna područja ljudske egzistencije, prema Maturani, preklapajuće su crte živih sustava. Čovjek u njima odigrava složenost postojanja. Nije to tek ljudska okolina u društvu, politici, kulturi. Posrijedi je odnos spram Drugoga, uključujući biljne i životinjske zajednice. No, ono što je za svrhu ovog razmatranja najznačajnije odnosi se na pitanje jezika i tehnosfere. Može li jezik sveden na informaciju kao uputstvo za djelovanje očuvati svoju „bit“ bez gubitka svjetovnosti svijeta i svih njegovih atributa koji su mu tijekom povijesti metafizike podarivali dostojanstvo s puno uzvišenosti u mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji i znanosti?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026