Copyright ©2026 Žarko Paić

Téhne kao forma života

Od „stvari“ mišljenja do mišljenja kao stvari

(Posljednje poglavlje iz knjige Tehnosfera, sv 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.)

May 20, 2026
Téhne kao forma života

1. O autotehničnosti svijeta

Možemo li uopće misliti ono što pripada prostoru između bitka i događaja bez ideje prvoga i posljednjega (uzroka i svrhe)? Metafizika nas je do današnjih dana ostavila okovane mišljenjem nužnih linearnih odnosa. Sve je bezuvjetno moralo imati svoj logički poredak od uzroka do posljedice. Ništa se nije moglo dešavati autonomno bez unutarnjega ili izvanjskoga pokretača od aristotelovski shvaćenoga boga do Leibnizove monade u strukturi ljudske želje. Put do čistih kontingencija ili do slobode nastanka „novoga“ iz imanentnih razloga supripadnih događaju a ne formalnoj strukturi bitka kao temelja i supstancije kao razloga egzistencije bića nije bio nipošto jednoznačno izveden.

Ne pridonosi mišljenju događaja puko nastojanje da se nužnost tek nadomjesti slučajem, a poslanstvo smislene povijesti kibernetičkim sklopom kontrole nad događajima u prirodi, društvu i kolektivnoj psihičkoj egzistenciji. Kada dolazi ono „novo“ u povijesnu magmu odvijanja života sve se nenadano preobražava do mjere s kojom više ne možemo uspoređivati prošlost i sadašnjost. Sličnosti i razlike nisu pouzdana mjerila usporedbe. Naposljetku, neponovljivost i jednokratnost sâme povijesti čini singularnost posve drukčijim načinom mišljenja. A u njemu se ponavljanje ne shvaća pukim vraćanjem onoga što bijaše bilo. Posrijedi je stvaralački proces oblikovanja nadolazećih konstelacija snaga. Nije potrebno posebno naglašavati koliko je pritom Heideggerovo kasno mišljenje otvorilo nova obzorja drukčijem razumijevanju odnosa znanosti i tehnike. Izvan vladajuće sheme prvoga uzroka i posljednje svrhe ono se usmjerilo razotkrivanju otvorenosti bitka. U sklopu razjašnjenja njegova ključnoga pojma postava (Gestell) u okružju predavanja o nastanku moderne tehnike nailazimo na postavku da

„tehnika uopće ne koristi ‘čovjeku’, niti se ‘ovaj čovjek’ može osloboditi od ‘tehnike’.“ (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V. Klosteramnn, Frankfurt a. M., 2009., str. 286.)

Prostor „oslobađanja“ valja razumjeti s onu stranu metafizičke razlike „koristi“ u smislu instrumentalnosti i vladavine u smislu subjektnosti subjekta. Stoga se u navedenom zagonetnom stavu Heideggera skriva nešto posve drukčije od uobičajenoga shvaćanja tehnike kao sredstva za neku drugu svrhu. Poznato je, naime, da se njegovo kasno mišljenje odlikuje nastojanjem uspostavljanja jezika kao granice između topologije bitka i toponomije događaja. Jezik razotkriva ono što se događa kada više tehnika ne služi izvanjskim svrhama ljudskoga „napretka“ i „razvitka“. Imajući u vidu povijesno-epohalno razlikovanje grčkoga i modernoga načina na koji se tehnika pojavljuje uvjetom mogućnosti ljudske egzistencije jasno je da iz toga proizlazi mogućnost razlikovanja onoga što je samoniklo i nastalo iz prirode kao bitka stvari (physis, φύσις) i onoga što je stvoreno činom ljudske konstrukcije (téhne, τέχνη). Ako u načelu postoje dva načina promišljanja tehnike kao filozofijskoga problema, tada je moguće prihvatiti postavku Hansa Blumenberga o:

(1) tehnici kao prirodi čovjeka polazeći od nužnosti njegove ekscentričnosti u okolnome svijetu i

(2) tehnici kao povijesnome fenomenu. (Hans Blumenberg, „Ordnungschwund und Selbstbehauptung: Über Weltwerstehen und Weltverhalten im Werden der technischen Epoche“, u: Schriften zur Technik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015., str. 138.)

Oba mislioca suglasni su, pak, u tome da je tehnika iz „konstitutivnoga elementa novovjekovlja“ postala pokretačem znanstvenoga shvaćanja svijeta. To znači da se u bitnome mijenja klasična hipoteza svih filozofijskih načina razmatranja u 20. stoljeću koja su čovjeka i njegove krajnje svrhe postavljale u središte. I Heidegger i Blumenberg smatraju da je tehnika postala u moderno doba „bit“ znanosti umjesto dosadašnjega shvaćanja po kojem je ona tek primijenjena znanost u mehaničkome rukotvorstvu i modernoj industriji.

Ontologijski kazano riječ je o obratu odnosa sredstvo-svrha ili kauzalno-teleologijskoga modela mišljenja tradicionalne metafizike. Promjena temeljnoga označitelja upućuje na istodobnu promjenu značenjske sveze između znanosti i tehnike. Znanje je bilo nadređeno praktičnome umijeću izvedbe. Sada se, pak, znanje više ne zasniva iz čiste teorije o bitku bića. Primjena nije isto što i aplikacija. Praktičnost i primjenjivost znanja govore o pragmatici znanja u smislu alata za uporabu (know-how). Ono što, međutim, u tom obratu ostaje nerazjašnjeno jest pitanje „koristi“ (pragmatike) i „oslobađanja“ (emancipacije). Tko se tu još uopće „oslobađa“ od „čega“ i s kojim ciljem i svrhom (télos, τέλος)? Moderna tehnika u oslobađanju od grčko-srednjovjekovnoga shvaćanja čovjeka kao obrtnika i demijurga, odnosno stvaratelja koji oponaša (mimesis, μίμησις -creatio) čudo Božjega stvaranja, ili se, pak, radi o oslobađanju modernoga čovjeka kao tehničara-inženjera od zastarjele metafizičke sheme vladavine bitka-Boga-svijeta-čovjeka u načinu zapadnjačkoga mišljenja?

Nije li iz Heideggerova stava o nemogućnosti „oslobađanja“ čovjeka kao subjekta-supstancije u doba moderne tehnike izrečeno nešto posve drugo negoli naizgled kruti zakon tehničkoga determinizma koji ne ostavlja gotovo nikakve nade onima kojima je sloboda nešto izvan nužnosti egzistencije u tehničkome svijetu? Pogledajmo pomnije o čemu je tu riječ. Ako tehnika nije tek izvedenica znanosti, kako se to predmnijeva u okviru humanističke paradigme ljudske povijesti, potrebno je onda pokazati da stvari stoje na drukčijim temeljima. Oslobađanje je sa stajališta Hegelove teodiceje povijesti apsolutnoga duha pitanje mišljenja kao osvještavanja. Nije slučajno da samosvijest ima tako odlučujuće značenje za pokretanje procesa znanstvene spoznaje. Poznato je kako neurokognitivne znanosti ukazuju na različite mogućnosti razvitka spoznajnih kapaciteta mišljenja. U kojem će se smjeru odviti mogućnost neke singularne kontingencije čovjeka s obzirom na samosvijest nije ničime unaprijed zadano unatoč tome što je mozak biološko-tehnički organ ukorijenjenosti i ugradnje u postojeće i nepostojeće svjetove. Njegova se plastičnost uzima dokazom prilagodbe novoj situaciji. Na taj se način potkopava dugovjeka „velika priča“ o determinizmu i indeterminizmu tzv. zakona koji objektivno djeluju u ljudskoj povijesti. Određenost i neodređenost mogu se, naime, razumjeti tek iz drukčijega sklopa odnosa. (Vidi o tome: Dieter Sturma (ur.), Philosophie und Neurowissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013. 4. izd.)

Kulturni kodovi Zapada bili su presudni za prelazak jedne simboličke forme života u drugu (mit-religija-umjetnost-filozofija-znanost). Što se u Hegela označava logikom apsoluta u njegovu zahtjevu za istinom koja sebe zna kao takvu, pretpostavlja ideju „napretka“ i „razvitka“. Ali ono što napreduje i razvija se kao povijesno zbivanje slobode nije ništa drugo negoli samosvijest. Ona se kreće od stajališta prirodne svijesti preko refleksije predmeta mišljenja do stadija apsolutnoga zora o mišljenju u njegovu raščlanjenju na logičko-povijesni rang umjetnosti (osjećaja), religije (doživljaja) i filozofije (uma). Uzdizanje do samosvijesti koja ima proizvodno-praktični moment posredovanja bitka i mišljenja zbiva se kao rad apsoluta u formi znanstvenoga lika istine. Otuda se istina ne može drukčije odrediti negoli slobodom u formi znanja o tehničkome karakteru bitka uopće. Blumenberg je to genealogijski pokazao u razmatranju odnosa između tehnike i istine s obzirom na mijene ontologijskoga ranga od Descartesa do Hegela.

„Tehnička odredba slobode ne nastaje time što se čovjek poima kao biće koje proizvodi tehničke tvorevine, nego kao biće koje sebe sâmo tehnički ozbiljuje, čija je ‘istina u biti tehnička. Ovo temeljno shvaćanje vlada u biologijskoj teoriji podrijetla, u kojoj se čovjek određuje u kontinuitetu niza organizama i otpočinje tamo gdje je mehanika procesa razvitka kao takvoga ‘pojmljena’, što znači: gdje se otpočinju razvijati primati – u pravome smislu kao refleksivna. Čovjek zahvaljujući u biti sebi samome jest ‘autotehničan’; – on „nema’ tek rad, već je on ‘i’ rad. […] Tip modernoga čovjeka jest neizostavno određen naturiranjem tehničkoga s pomoću svijesti o samorazumljivosti i neizbježnosti onoga što je proizašlo iz njegove navlastite slobode. Ontologija tehnike razvija se u paradoksima jedne ‘druge prirode’.“ (Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 49-50.)

Ono o čemu govore i Heidegger i Blumenberg odnosi se, dakle, na dvoje u bitnoj razlici. S jedne je strane riječ o ontologijskoj strukturi čovjeka kao ekscentričnoga bića navlastite slobode mišljenja i djelovanja u svijetu kao slučaju i nužnosti, a s druge, pak strane suočavamo se s jednim povijesno-epohalnim događajem s kojim otpočinje „naturiranje tehnike“. Nakon toga se ljudski život vodi u okvirima tehničkoga svijeta. Odnos između „ontologije“ i „povijesti“ nije više odnos bezuvjetne vladavine bitka nad događajem, nužnosti nad slobodom, prirode nad kulturom. Što Heidegger naziva postavom (Gestell) moderne tehnike, a Blumenberg tehniziranjem slobode kao istine u formi „autotehničnosti“ ljudske egzistencije, na sudbonosan način postaje svakodnevnim iskustvom vođenja života. Sam je život prožet „paradoksima jedne druge prirode“. Međutim, ovo iskustvo spora i suradnje između dva različita svijeta – analognoga i digitalnoga, prirodnoga i tehničkoga – moguće je razjasniti tek uvođenjem u igru onoga što nadilazi razlikovanje prve i druge prirode. Nema nikakve sumnje da se ono treće što poznajemo u izrazu tertium datur iz srednjovjekovne teologije može razumjeti na dva načina: (1) dijalektički i (2) kibernetički. U prvome je naglasak na logici sinteze kao prevladavanja spora između teze i antiteze, što su izvodili Hegel i Marx u svojim konstruktivno-destruktivnim „vježbama mišljenja“. U drugom se radi o binarnim oprekama između logike djelovanja sustava i okoline. Sažeto iskazano, postojanje trećeg načela mišljenja uvodi logiku inkluzivne konjunkcije ili transjuktivne logike i-i. (Vidi o tome: Gotthard Günther, Das Bewustsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, AGIS-Verlag, Krefeld i Baden-Baden, 1963., str. 48-52.) Umjesto dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) suprotnosti u nastanku višeg jedinstva, susrećemo se s mogućnošću međusobne korelacije proturječja. Zbog toga se čitav poredak značenja odvija u aporijama i paradoksima. Novo se označava otuda proizvodnjom razlika u sâmoj proceduri iznimke kao pravila. Ono što na taj način nastaje jest posve kontingentna situacija. U njoj se odnos između „metafizike“ i „moderne tehnike“ više ne može zasnivati nikako drukčije negoli iz tehničkoga izlaganja bitka.

Heidegger na jednom mjestu navedenoga predavanja o postavu (Gestellu) i nastanku novovjekovnih znanosti i tehnike ide tako daleko da u trojstvu pojmova mathesis – stroj – organizam izvodi postavku o posvemašnjem napuštanju bitka od bića. Što to znači? Samo to da tehnika nije tek drukčiji način vođenja ljudskoga života od onoga iskonskoga i izvornoga. Ona ljudski život kao samosvjesnu egzistenciju slobode preusmjerava u mogućnost stvaranja neljudske forme života. (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76,str. 290.)Samorazumljivo je da se to ne odnosi na biologijsku teoriju evolucije i na životinjski svijet u suprotnosti spram ljudskoga svijeta. Neljudsko poprima lik nadčovjeka iz Nietzscheove metafizike volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Iza mitopoetskoga jezika, međutim, skriva se ipak ono još čudovišnije. U posvemašnjem raščovječenju protječe ono što je još preostalo od povijesti. A to nazivamo nečim što više nije rezultat moderne tehnike kao postava (Gestell). Umjesto toga nastaje doba mašinerije, fabrikacije i postrojenja s onu stranu prirode i ljudskoga uopće. Stvor/stvar nalik metafori mreže iz Kafkinih proza i alegorija, slici tehno-humanoida iz distopijskoga filma Fritza Langa Metropolis i jeziku bezdušne kvantifikacije u protokolima iz temelja dehumaniziranoga svijeta zauzima prostor novih mentalnih krajolika. Neljudsko, dakle, pripada području tehničke konstrukcije. Sve se to još uvijek odvija unutar sheme novovjekovne metafizike i njoj odgovarajućih pojmova u sprezi matematike i fizike s biologijom.

Mehanika pritom određuje organsko shvaćanje tehnike. Prema njemu se čovjek poima na osnovu modela „druge prirode“ iskazane još od Descartesa razlikom dviju supstancija (res cogitans i res extensa). Ako se ova „druga priroda“ mehaničkoga svijeta strojeva shvati onako kako je to postavio Hans Blumenberg, naime kao „posljedica tehničke volje“, tada je razvidno da se ono „organsko pojavljuje kao proizvod konstrukcije“. ( Hans Blumenberg, „ Das Verhältnis von natur und Technik als philosophisches Problem“, u: Schriften zur Technik, str. 29.) Čini se da je oscilacija između radikalnoga stava o tehnici kao biti znanosti i znanosti kao biti tehnike u slučaju Blumenbergova mišljenja ponajprije određeno time što se nastoji precizno fenomenologijski pokazati razvitak sâme stvari mišljenja. Ona se preobražava iz grčko-srednjovjekovnoga shvaćanja prirode i svemira (physis, φύσις -kosmos, κόσμος -ordo) do božanskoga djela svrhovite „prirode“ s tajnim planom utkanim u samostvaralačko djelo umjetnosti. Kada nastupa radikalan obrat ove kauzalno-teleologijske sheme nastaje nešto uznemirujuće. Za Blumenberga se radi o „tehničkome razumijevanju bitka i istine uopće“.(Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 45.)

Tehnika kao primijenjena znanost, što je bila značajka ranoga novovjekovlja i mehanologije, postaje u moderno doba industrijske reprodukcije tehnologijom. To samo znači da se bit tehnike pokazuje sada u promjeni karaktera znanosti. Metoda i eksperiment fizikalnih znanosti kao paradigme u Newtona s vodećim pojmom mathesis preoblikuju se na koncu 19. i početkom 20. stoljeća s uvođenjem Darwinove biologijske teorije evolucije, termodinamike, te Einsteina i kvantne teorije, u produktivnu sintezu prirode i života. Time se obistinjuje Heideggerova postavka, a na navlastit način razrađuje je i Blumenberg, da su moderne znanosti rezultat promijenjene biti moderne tehnike. Sve su takve znanosti usmjerene „koristi“ i „oslobađanju“ od antropocentrične slike svijeta koja je nastala s Kopernikom i omogućila ubrzani „napredak“ i „razvitak“ tehničkoga izlaganja bitka. Nije stoga slučajno da se i u Bleumenberga i u radikalnih konstruktivista Giambattista Vico uzima kao novovjekovni prethodnik modernoga tehnologiziranja svijeta. U stvaralaštvu u kojem se nastavlja djelovanje prirode pod drugim uvjetima razotkriva se bit ljudske povijesti. (Vidi o tome: Ernst von Glasserfeld, Radikaler Konstruktivismus. Ideen, Ergebnisse, Probleme, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1996.)

Kada to imamo u vidu, moguće je misliti ono neljudsko kao čistu konstrukciju izvan zadane matrice prirode i kulture. Štoviše, pokazuje se ne samo mogućim, već i nužnim, preokrenuti dosadašnji metafizički poredak kategorija i pojmova da bismo opisali razmjere povijesno-epohalne promjene nastale u 20. stoljeću s paradigmom reproduktivne tehnologije. Ona postaje zamašnjakom „napretka“ i „razvitka“ znanosti. U tom pogledu čini se posve opravdanom Blumenbergova tvrdnja o odnosu organskoga i mehaničkoga s obzirom na pojam konstrukcije:

„Tehnika nije, dakle, derivat znanosti, već je ona aktualiziranje jednog bitnog momenta znanstvene istine sâme.“(Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 47.)

Dva načina razumijevanja biti tehnike pogađaju, dakle, istodobno bit čovjeka i njegov položaj u stvaranju slike svijeta. Ako se iz prvoga može iščitati transepohalnost tehnike „urođene“ čovjeku, krećemo se na rubu esencijalizma. Značajke su to pripadne različitim antropologijama od filozofijske do strukturalne i kibernetičke. U sklopu odnosa tehnike i vremena u suvremenoj filozofiji na tragu Heideggera, Simondona i Leroi-Gourhana ovo je posebno razradio Bernard Stiegler. U drugome putu promišljanja, najveći prilog dohvaćanju odnosa između grčke, moderne i suvremene tehnike proizlazi, naravno, iz Heideggerova kasnoga mišljenja od kraja 1930-ih do kraja 1960-ih godina.

Ono što se, pak, pokazuje izazovnim za naše uvide o razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere odnosi se na pitanje: a što kada ni transepohalni pristup tehničkome izlaganju bitka, a niti povijesno-epohalni više ne omogućuju nešto što se tehnogenezom konstruira kao autonomni objekt koji misli i osjeća te ujedno predviđa s pomoću kibernetičkih pojmova informacije, povratne sprege-petlje (feedback-loop), kontrole i komunikacije buduće procese autopoietičkoga stvaranja „umjetnoga života“ (A-life)? Znanstvena „istina“, o kojoj govori Blumenberg, nije ništa znanstveno, već pripada filozofijskome problemu prvoga reda u suvremeno doba. To je problem smisla odvijanja procesa bez metafizičkoga prvoga uzroka i posljednje svrhe. Kada umjetna inteligencija (A-intelligence) za svoj linearno-kružni „napredak“ i „razvitak“ ne potrebuje više nikakve izvanjsko-unutarnje razloge ili uvjete mogućnosti zvali se oni Bog, priroda, supstancija, prvi pokretač ili bilo kako drukčije – kako misliti ovu novu konstelaciju? Autonomni objekti nastali „radom“ kibernetički stvorene mreže kao virtualne aktualizacije „novoga“ već su posvuda u primjeni. Uskoro će biti našom svakodnevnicom. Sve vrvi od dronova do robotiziranih vozila, od laserske tehnologije vizualiziranja tijela do kvantnih računala koji sami prenose informacije i sami stvaraju nove programe.

Vratimo li se aporiji u biti tehnike na koju je upozorio upravo Heidegger u svojim predavanjima 1950-ih godina, vidjet ćemo nešto uistinu zapanjujuće. U navedenoj tvrdnji kako tehnika uopće ne koristi čovjeku, a niti se on može od nje osloboditi, skriva se postavka o dvostrukoj ovojnici bitka kao događaja na kraju povijesno-epohalno odigrane drame metafizike. „Korist“ je pojam uobičajen za instrumentalno shvaćanje bitka. Ovo je osobito važno za američki pragmatizam od Williama Jamesa do Richarda Rortyja. Svako „iskorištavanje“ počiva na kalkulativnoj prirodi mišljenja.

To je ono mišljenje koje Heidegger naziva „računanjem“ (Rechnen). Njime se označava bit znanstveno-tehničkoga prodora od razdoblja novovjekovlja do danas. Nasuprot njemu nalazi se mišljenje kao kazivanje (Dichten). U sporu i sukobu između ta dva načina mišljenja zapadnjačka se metafizika nalazi još od iskona počevši s Heraklitom i njegovim pojmom logosa. Uostalom, o tome svjedoči Heideggerov i Finkov seminar o Heraklitu. U okviru tematske širine izlaganja 1967. godine vodila se i zanimljiva rasprava o pojmu informacije, upravljanja, kontrole i komunikacije kao temeljnih riječi/pojmova kibernetike. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970. )

Ako nas, dakle, tehnika ne oslobađa za nešto izvan mišljenja kao kazivanja u kojem struje vibracije smislenoga življenja, zašto je onda uopće „koristimo“ i s njom smo udomaćeni do te mjere da estetski zavodljivi autonomni objekt suvremene tehnosfere poput najnovijeg automobila ili pametnoga telefona doživljavamo gotovo poput fetiša ili čarobne kutije užitka u promatranju i ophođenju s njima? Čemu uopće ta mahnita strast i zadivljenost „novime“ ukoliko unaprijed znamo da iza svega stoji praznina i ništavilo postvarenja bitka? Odgovor na to pitanje proizlazi iz drugoga dijela Heideggerove zagonetne tvrdnje. Prvi dio govori o tome da nam tehnika ne „koristi“ u višem, ontologijskome smislu, ali je zacijelo „korisna“ za profane svrhe ljudskoga bitka u svijetu. Drugi dio, pak, izričito skreće pozornost na sudbonosnost tehnike kao događaja. U njemu se susreću bitak i ništa, sloboda ljudske egzistencije i nužnost tehničkoga svijeta.

Ne možemo se otrgnuti od tehničkoga izlaganja bitka jer je za to već odavno „kasno“. Razlog leži u tome što je odluka o putu zapadnjačke metafizike kao nihilizma pala još u ranome razdoblju grčke filozofije. Put, doduše, nije bio jednoznačno pravocrtan. Ali nije bio niti posve krivudav. Čak i ako izostavimo Heideggerovo mišljenje o pripremi „drugoga početka“ (der anderen Anfang), kojim je nakanio preboljeti granice metafizike kao tehničkoga nihilizma, ne možemo zamisliti kakav bi to bio duhovni život i s kojim bi se jezikom kazivao ako bismo napustili svaku primisao na „korist“ od tehnike i oslobodili se njezina čeličnoga zagrljaja. Problem s kojim nas suočava ovaj Heideggerov iskaz iz predavanja o nastanku pojma postava (Gestell) nadilazi granice odnosa između metafizike i kibernetike. Jednostavno, postavlja nas u aporiju mišljenja bez apriornoga stava o događaju nadolazeće budućnosti koja se zapravo u bitnome već dogodila.

Kako misliti bit tehnike pod uvjetima realizirane suvremene tehnosfere? Ovaj pojam istodobno u sebi obuhvaća „treći poredak kibernetike“ i autopoietičko djelovanje, transklasične metode algoritama umjetne inteligencije i umjetne intuicije, te tri temeljna pojma tehnoznanstvene produkcije novih svjetova: (1) računanje, (2) planiranje i (3) konstrukciju. Računanje predstavlja bit znanstvenoga mišljenja. Ono se pojavljuje u formi matematičko-fizikalne metode i eksperimenta. Planiranje, pak, pripada analitičkoj projekciji budućih događaja kao tehnologijske simulacije stanja. Naposljetku, konstrukcijom označavamo mogućnost stvaranja novog, „umjetnoga života“ (A-life) nastaloga iz duha biogenetike. U najznačajnijim promišljanjima tehnologije, kakvi su, primjerice, oni u radovima filozofa Gilberta Simondona i Bernarda Stieglera te kibernetičara Norberta Wienera i Gottharda Günthera nailazimo na pokušaj da se stvori konceptualni alat sveze/odnosa između informacije i autonomnoga sustava pamćenja događaja kao kognitivne matrice koja se neprestano iznova izgrađuje. U svojoj novoj teoriji crnih rupa fizičar i kozmolog Stephen Hawking stoga je govorio o singularnosti, očuvanju informacije i horizontu događaja u stanju vladavine „tamne tvari“ koja sve što jest guta u rupe bez dna kozmički određene praznine.

Ovo se može figurativno primijeniti i na slučaj s čudotvornim moćima tehnosfere. Naime, budući da je posve jasno kako su temeljni problemi tehničkoga svijeta jedino u ozbiljenju „beskonačne brzine“ (vitesse infinie) i tehnogenetskome sklopu „umjetnoga pamćenja“ (A-memory), pitanje o povijesno-epohalnome „napretku“ i „razvitku“ pojma kojeg su Grci imenovali riječju téchne, τέχνηodnosi se na tri sukladna stadija modernoga razumijevanja tehnike. Budući da računanje određuje karakter mišljenja koje prevladava od novoga vijeka u svim područjima života, tehnika od sredstva za drugu svrhu prelazi iz mehaničke manipulacije u organsko-tehničko industrijaliziranje. Na taj se način uspostavlja moderna tehnologija. Njezina je bitna značajka u mogućnosti umnožavanja ili kopije izvornika (reprodukcija). A planiranje proizvodnje novoga nije ništa drugo negoli analitička procjena mogućnosti u vremenskoj ekstazi budućnosti kao predvidljivosti (probabilizam) učinaka. Bez proračunljive i samoizvjesne budućnosti koja se modelira i simulira na temelju proračuna i izračuna ne postoji mogućnost uspješne tehnologije. Što je veća statistička mjera kvantitativne procjene učinaka buduće promjene u proizvodnji stvari to je veća mogućnost primjene neke tehnologije u različitim područjima života.

Kada tehnika postaje tehnologijom, priroda se iz mehaničkoga okvira mišljenja posredovanog mašinom preobražava u sustav mašinerije ili u strojno organizirani proces reprodukcije sâmoga života kao takvoga. Ovaj prijelaz iz rukotvorstva u mašinistički sustav pretpostavlja raščlanjen sklop funkcija i organa moderne industrije. Bez obzira je li riječ o proizvodnji umjetne hrane ili arhitekturi Le Corbusiera isto je načelo vladanja koje se primjenjuje. Centraliziran sustav određuje svaku moguću funkciju na rubu kao uvjetnu autonomnost.

Najpoznatije filozofijsko djelo o modernoj tehnologiji reprodukcije u 20. stoljeću jest rasprava Waltera Benjamina Umjetnost u doba tehničke reproduktivnosti (Kunst im Zeitalter der technischen Reproduzierbarkeit) iz 1935/1936. godine. Sjetimo se glavne postavke o gubitku aure umjetničkoga djela u doba masovne industrijske proizvodnje. Fotografija i film postaju novim medijima ove uznapredovale tehnologije koja se proširuje na područje kulture kao svijeta života. Što, preostaje od umjetnosti kao singularnoga događaja stvaralačke mašte svodi se na estetiziranje politike, društva i kulture. (Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2018.)

Tehnička konstrukcija događaja u kinematičkome načinu proizvodnje preuzima otada prvenstvo u ekonomiji pažnje (attention economy). Sve postaje robom u formi zaposjedanja teritorija ljudske želje kao vizualnoga predstavljanja sublimnoga objekta. Medijska konstrukcija stvarnosti odgovara stoga novoj tehnologiji reprodukcije. A ona, naime, funkcionira kao sredstvo/svrha čitavoga procesa promjene mehaničke tehnike u poluautomatski sklop. Sustav radi tako što ga nadzire ljudska svijest. U svojstvu posredujućega kontrolora čovjek prati što stroj izvršava. Uostalom, tako je čak i Simondon ograničio vladavinu kibernetike i njezine utopije apsolutnoga upravljanja društvom i kolektivnom psihičkom individuacijom tvrdnjom da stroj kao robot ne egzistira. Naravno, to tek znači da nema atribut samosvjesne misleće supstancije koja kontrolira samu sebe bez ikakvih posrednika. (Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989., str. 10.)

U čemu je ipak presudna razlika između tehnike i tehnologije? Vidljivo je unaprijed da terminologijski lučimo ono što se u različitim europskim jezicima pojavljuje sinonimno. Tako, primjerice, u njemačkome jeziku riječ tehnika (Technik) označava univerzalni pojam sklapanja i djelovanja čovjeka u svrhu stvaranja umjetnoga svijeta naprava i automata. Isto vrijedi i u francuskoj uporabi ove riječi s podrijetlom u grčkome téhne, τέχνη. No, u engleskome jeziku tehnika je tek puko umijeće, ono što ima status instrumenta za neku praktičnu djelatnost. Viši rodni pojam koji se uobičajeno rabi jest tehnologija (technology). Moć engleskoga jezika u praktično-proizvodnome sklapanju pojmova nastalih u moderno doba proizlazi iz njegove plastičnosti. Sve smjera upravo onome što Heidegger često gotovo prezirno i s omalovažavanjem naziva pragmatičkim sklopom pozitivizma metafizike običnosti i banalnosti. Ukratko, tehnologija nije sredstvo u mehaničkome načinu mišljenja proizvodne sfere života. Ona je sustav strojne tehnike u industrijski organiziranome društvu. Utoliko se pojam tehnologije može primijeniti na strojnu tehniku i na društvene prakse izvedbe svijesti u različitim područjima industrijaliziranoga života. Foucault je rabio ovu riječ za specifične prakse duhovnoga vođenja ljudske egzistencije od stoika i kršćanstva do suvremenoga neoliberalnoga upravljaštva (gouvernmentalité). Subjektnost subjekta za njega je bila tehnologija kao proces izvedbe, a ne zgotovljeno stanje stvari. (Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima: Predavanja na Collège de France (1982-1983), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg)

Vratimo li se Heideggerovu izvođenju postava (Gestell) kao biti tehnike, vidjet ćemo da on tim pojmom nastoji dohvatiti složeno jedinstvo tehnike i tehnologije u ontologijskome značenju. Budući da se za njega tehnika ne može svesti tek na puko „sredstvo“, ali niti na „svrhu“ odnosno cilj (télos, τέλος), posrijedi je „oslobađanje cilja od ciljeva i svrha“. (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, str. 298.) Drugim riječima, postav (Gestell) nadilazi svako tradicionalno metafizičko shvaćanje teleologije. U tom je pogledu Heidegger mjerodavni baštinik Nietzschea.

Za njega teleologija predstavlja tek nasljednicu teologijskoga shvaćanja svijeta i čovjeka. Upisivanje svrhovitosti u rad moderne tehnologije čista je fikcija bez zbiljskoga uporišta. Ponajprije, priroda se više ne pojavljuje omotana nevinošću bivanja i prstenom vječne igre bitka u kružnome gibanju. S mašinerijom dolazi doba „banalnosti“ života. Preobrazbom njegove tajne u tehničko razrješenje problema ulazimo u složenost svijeta izgrađenog logikom tehnoznanosti (technoscience). I sama tehnologija koja se do 1960-ih godina zasnivala na ideji izvanjske kontrole autonomnoga događaja kibernetičkoga sklopa više ne odgovara stanju stvari. Na djelu je upravo ono što su Heidegger i Blumenberg, a jednako tako i Max Bense, pretpostavili kao način odvijanja tehničkoga svijeta u nadolazećem razdoblju tehnosfere – prelazak iz „stvari“ mišljenja u mišljenje kao „stvar“. (Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998.)

2. O autonomnosti objekta

Promjena u biti tehnike ulaskom tehnosfere u proces postajanja svijeta autotehničnim ujedno nas raščovječuje i posthumanizira. Kako to valja razumjeti? Jednostavno, nestankom potencijala jednoga stanja bića, u ovome slučaju ljudske dovršene sposobnosti biološke ili organske nadmoći nad tehnikom, dolazi do kraja njegovih mogućnosti unutar zadanoga sklopa. Umjesto toga, razvijaju se druge mogućnosti. Ali sada pod uvjetima djelovanja tehničke konstrukcije ne više prirode kao takve, već stvaranja života iz duha biogenetike. Čovjek se više ne može misliti ni vertikalno kao subjekt-supstancija povijesnoga „napretka“ i „razvitka“ ideje slobode, ali niti horizontalno kao biće među bićima, životinja među životinjama, koja doduše k tome ima sposobnost spekulativnoga mišljenja. Sudbina je svih antropologija u suvremenosti da su međusobno nadomjestive i preklapajuće. Usto, sve su bez iznimke znanosti o zastarjelosti ljudske iluzije o vladanju nad samim sobom. Uzmemo li slučaj, primjerice, kibernetičke antropologije u različitim vidovima njezine protežnosti na današnji svijet sveze/odnosa biološkoga i tehničkoga sklopa, što vidimo?

Ništa drugo negoli iluziju da se čovjek i u kibernetičkome sklopu očuvao na razini samosvjesnoga bića. No, više nije riječ o njegovim duhovnim moćima promjene svijeta, a čak niti o kulturnim tehnikama navigacije u složenim odnosima između različitih svjetova. Sve je to odavno iza nas. Za Batesona i digitalne konstruktiviste problem se antropologije u tehničkome svijetu svodi na problem biološko-kognitivnoga orijentiranja u događajima koji povezuje različite svjetove, pa je otuda posve bjelodano da će temeljni pojmovi ove nove antropologije biti kibernetički dovedeni do rastjelovljenja i ugradnje životnih sklopova „druge prirode“. Ili, drugim riječima, čovjek na svojem „drugome kraju“, onome koji se odnosi na zastarjelost povijesti kao procesa svrhovitosti i konačnosti njegove jednoznačne biološke zadanosti, poprima značajke suverenoga objekta posthumane kontrole. (Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution,and Epistemology, Jason Aronson Inc.,Northvale, New Jersey-London, 1972/1987. Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Wagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008. i Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.)

Nije, dakle, više riječ o subjektu koji nadzire rad strojeva jer je to bila iluzija jednog Simondona. On je, pak, nastojao očuvati razmak između ljudi i strojeva u ime dostojanstva singularne „prirode“ čovjeka, prirode i tehničkoga objekta. Antropologije su bez iznimke prekratke u razumijevanju vlastita predmeta. Tome je razlog što čovjek nema svoju „ljudsku prirodu“ poput biljaka i životinja. Njegova je „bit“ desupstancijalizirana. Od samoga početka u Grka pojam se čovjeka (anthropos, ἄνθρωπος) nije mogao misliti autonomno. O tome svjedoče mitovi o Prometeju i Epimeteju, na koje je posebnu pozornost skrenuo Bernard Stiegler na tragu Heideggera i Husserla s obzirom na temeljno pitanje suvremenosti o „industrijaliziranju sjećanja“ ili „tercijarne retencije“. (Bernard Stiegler, Technics and Time: The Fault of Epimetheus, sv. I, Stanford University Press, Stanford-California, 1998.)

Ako nedostaje tako nešto kao postojana „ljudska priroda“ onda se ona mora nadomjestiti „drugom prirodom“ ili se, pak, mora konstruirati ono što će u potpunosti postati „trećim poretkom kibernetike“. Drugo je, dakle, uvijek nešto treće. Iza ideje subjekta kao temeljnoga označitelja mišljenja u novome vijeku stoji dokidanje apsolutne suverenosti Božje volje u činu stvaranja. Što Nietzsche naziva sekulariziranjem teologije u ideji prirode kao carstva svrhovitosti pada u područje čiste konstrukcije. Tako se subjekt preobražava u objekt vlastite suverenosti. Misleća stvar (res cogitans) postaje opsesivnim pothvatom novovjekovne metafizike koja je od Descartesa otpočela kao tehničko izlaganje bitka, a s Leibnizom je dosegla najviši stadij sinteze živoga i umjetnoga, prirode i tehnike u ideji mislećega stroja kao autonomnoga objekta koji računa i govori na temelju algoritamskih operacija. (Vidi o tome: Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton & comp., New York, 2000.)

Problem s kojim se, međutim, ovdje susrećemo nije tako jednostavan prijelaz od mehaničke tehnike, poluautomatske i automatske tehnologije u kibernetičku autonomnost tehnosfere. Ne zbiva se ova „tehnička povijest“ u nekom idealnom linearnome putu spram onoga što posthumanizam naziva Omega-točkom ili apsolutnom singularnošću. Naravno, neminovno je da mora doći do kozmičke entropije i kraja postojanja naše galaksije u svemiru. No, ono što nas ovdje osobito zaokuplja nije logika prijelaza onoga Istoga u različite forme života, da se poslužimo Deleuzeovim pojmom iz njegova posljednjega spisa o imanenciji kao životu. (Gilles Deleuze, Pure Immanence: Essays on A Life, Zone Books, New York, 2001.) Posve suprotno, zanima nas je li uopće taj prijelaz moguće razumjeti iz logike ili-ili, ili se, pak, treba koristiti logika tehničkoga svijeta koja se iskazuje kao i-i? Konkretno, je li moguće kad je riječ o biti tehnike pristati uz transepohalnost njezina određenja iz kojeg bi onda proizlazilo da je čovjek u svojoj nužnosti i kontingenciji tehničko biće okovan slobodom stvaranja „druge prirode“, ili treba možda braniti hipotezu o povijesno-epohalnoj konačnosti tehničkoga događaja kao slučaja, a ne nužnosti?

Odgovor koji nudimo jest upravo rezultat aporije mišljenja bestemeljnosti slobode i tehnike kao takve: i jedno i drugo. No, nije riječ o logici apsurda ili relativnosti spoznajnoga stajališta. Problem je u tome što se tijekom povijesti metafizike kao mišljenja „o“ bitku pukotina ili bezdan-između dvojega (in-between) pokazuje istodobno i kao prazno mjesto bez mogućnosti utemeljenja/obrazloženja. Ono što nije utemeljeno/obrazloženo, čemu nedostaje principium rationis ili logika dostatnoga razloga, kako je to zapečatio upravo Leibniz, to nije uopće smisleno. Filozofija novoga vijeka sve do Hegela u znaku je apsolutne vladavine ovoga paradoksa: da, naime, samo nešto što ima svoje vlastito ne-utemeljenje može drugome podarivati temelj i razlog njegove nužne egzistencije. Mistika bitka upravo je u tome. Podareno-pruženo događanje onoga što „jest“ ne potrebuje nikakvo „racionalno obrazloženje“. Njegov quoddittas (tako-bitak) postaje važniji od quiddittasa (štostva). Nije slučajno Heidegger najznačajnijim spisom njemačkoga idealizma odnosno novovjekovne metafizike proglasio Schellingovu raspravu O biti ljudske slobode (Vom Wesen der menschlichen Freiheit) iz 1809. godine. (Martin Heidegger, Schelling: Vom Wesen der menschlichen Freiheit, GA, sv. 42, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1988.)

Razlog leži u tome što je u tom spisu na najplodotvorniji način izrečena nemogućnost zasnivanja bilo kakve metafizike (ljudske) slobode izvan „logike kontingencije“, odnosno slučaja koji time što nije ni božansko pravo subjekta, a niti nužnost sudbine u negativnome smislu, ima ono neodređeno polje mogućnosti nabačaja budućnosti samim time što se sloboda pokazuje kao prostor (ljudske) egzistencije. U razlici temelja i egzistencije formalno zjapi ponor između svjetova. Što je, dakle, za Schellinga bit čovjeka u metafizičkome smislu riječi? Ništa drugo negoli ono prazno mjesto između bitka i Ništa, ono područje bestemeljnosti koje zahtijeva svoje vlastito „obrazloženje“. Ali ne može ga drukčije imati osim u činu misaonoga djelovanja navlastitoga kova čime djelovanje nema tek praktički moment apriornosti pred mišljenjem. Djelovanje kao istovjetnost mišljenja i bitka nije otuda nesvjesno polje nekog razmještenoga subjekta kao u slučaju Freuda i Lacana. Uostalom, psihoanaliza je tek moderni odgovor na Nietzscheovu kritiku Kantova i Hegelova racionalizma prema kojem se bitak svagda poima iz apsolutne pozicije uma kao bezuvjetnoga subjekta spoznaje svijeta. Nesvjesno kao jezik, u Lacanovu izvodu, pretpostavlja postajanje te raspukline između uma i želje i na tome gradi svoju „veliku priču“ o Realnome u kojem se zbiva traumatski događaj odnosa između „prirode“ (imaginarno) i „kulture“ (simboličko). Ono što je temeljni problem takvoga shvaćanja nije ništa drugo negoli konstrukcija subjekta iz želje za Apsolutom. Iz te „mahnitosti“ nastaju svi daljnji problemi.

Egzistencija bez temelja jest kontingentni događaj slobode. U njemu se sloboda odvija svagda kao proces „oslobađanja“. No, problem je u tome što se ovo „oslobađanje“ može zbivati samo pod pretpostavkom jedne dublje nužnosti od metafizički shvaćenoga determinizma. Oslobađanje, naime, pretpostavlja postojanje inherentne granice u pojmu slobode kao temeljne odredbe „autotehničnosti“ subjekta koji postaje autonomnim objektom svoje vlastite volje. Zato je tehnička volja o kojoj govori Blumenberg, tek posljedica događaja koji istodobno pretpostavlja povijest kao „napredak“ onog Istoga i povijest kao „razvitak“ onoga što se naziva Razlikom ili Drugošću. Oboje, i genetski determinizam tehnike i njezino povijesno-epohalno iskrsavanje, pripadaju u područje „Velikoga Trećega“. Ovaj se pojam odnosi na logiku mreže. To je nešto s onu stranu metafizičke razlike živoga i neživoga, organskoga i mehaničkoga, bitka i događaja, temelja i egzistencije. Zaboravimo na dijalektičku sintezu suprotnosti kao razlika. U kibernetičkome sklopu snaga posrijedi je drukčije novo „utemeljenje“ kategorija i pojmova, jer se digitalno doba ne može objasniti pukim oponašanjem prirode i Boga, doduše na višoj razini konstrukcije.

Analogija nije misaona djelatnost koju možemo i nadalje rabiti bez poteškoća za sâmu stvar mišljenja. Ako se, dakle, „Veliki Treći“ pojavljuje u likovima posthumane kontrole tehnosfere, onda se ne nalazimo više na pragu, nego u jezgri odvijanja procesa samosvrhovitosti, samorazvitka i samovođenja autonomnih objekata tehničke volje. Ništa više nema svoj razlog/temelj egzistencije ni unutar niti izvan ove imanencije kao forme života koja se fatalno obavija uz nas poput otrovnoga bršljana, estetski zadivljujućega i tehnički savršeno izvedenoga. Estetsko i performativno polje djelovanja tehnosfere nadmoćno je čitavoj metafizičkoj povijesti vladavine strojeva. Zašto je tome tako? Razlog leži u tome što „Veliki Treći“ nije više moguće nazivati mašinom ili strojem. Ovdje je riječ o transformacijama i mutacijama „same stvari mišljenja“ (to autó, das Ding selbst) do stupnja samosvjesnoga stvora/stvari koji drukčije misli. Ali ne više u razlikovanju onoga što je Heidegger uspostavio kao razlikovanje analognoga i digitalnoga svijeta kroz mišljenja kao kazivanje (Dichten) i mišljenje kao računanje (Rechnen). (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“ (1965), u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a, M., 2000., str. 620-633.)

Ako se, dakle, nova razlika uspostavlja tako što sada „konstrukcija svijeta“ pretpostavlja formu „umjetne inteligencije“ (A-intelligence), onda je samorazumljivo da se „stvar mišljenja“ preobražava u problem „misleće stvari“ ili autonomnoga objekta posve drukčijeg načina egzistencije od ljudskoga-odveć-ljudskoga. Ideju je tehničkoga objekta razvio u svojim spisima Gilbert Simondon. Bio je to kibernetički način uspostavljanja mišljenja kao razlike spram tendencije kibernetike da postane totalna znanost o upravljanju sustavima s idejom posvemašnjega tehnologiziranja života, a ne više tek svijeta kao obzorja smislenoga odnosa spram bitka. U sustavu vladavine „otvorenih strojeva“ autonomni objekti nastali tehnogenetskom konstrukcijom postaju sposobni za ono što su Maturana i Varela u svojoj novoj biologijskoj teoriji imenovali autopoietičkim djelovanjem samoodrživoga života kao procesa homeostaze. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D.Reidel Publishing comp., Boston, 1980. Vidi također: Humberto R. Maturana, William T Powers i Ernst von Glasersfeld, Texts in Cybernetic Theory, A Conference of The American Society for Cybernetics, Felton-California, listopad 18-23. 1988.)

Spomenimo tek da danas mnogi robotičari, stručnjaci za genetski inženjering i umjetnu inteligenciju (A-intelligence) iskazuju sumnju u ono što bi bila etička neutralnost budućih strojeva mišljenja. U svezi umjetnoga uma i intuicije autonomni objekt određuje se dinamičkim procedurama mišljenja. Računanje mu je uvjet mogućnosti egzistencije; planiranje analitičkih operacija zahtijeva, pak, predviđanje budućih događaja (kao u raširenim verzijama programa vremenske prognoze), dok se konstrukcija stvora/stvari pojavljuje sintezom genetskoga i informacijskoga kôda. Stoga je ono što je među prvima komunikolog i mediolog Vilém Flusser nazvao „kodificiranim svijetom“ (Vilém Flusser, „Die kodifizierte Welt“, u: Medienkultur, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2005. 4. izd., str. 21-28.) prava odredba tehnosfere. Jerona sâma stvara svoju vlastitu mrežu kao virtualni prostor u realnome vremenu i sâma se reproducira u susretu s potencijalnim iščeznućem u „crnim rupama“ kvantnoga ništavila.

Ideja autonomnoga objekta očigledno obuhvaća tri međusobno povezane tehnoznanstvene „discipline“:

(1) kompjutorsku simulaciju i tehnogenetsku konstrukciju;

(2) robotiku, nanotehnologiju i genetsko inženjerstvo;

(3) vizualnu semiotiku i pragmatiku „jezičnih igara“ (Sprachspiele). Čini se izlišnim upućivati na to da su spomenute trans-meta-discipline one koje nemaju svoj fiksni i bitno određeni predmet istraživanja. Sve je međusobno povezano i preklapajuće. Sve se, nadalje, integrira u druge sklopove znanja. To je moguće stoga što znanje kao epistemologija tehnosfere više nema karakter opisa stvarnosti kakva navodno uistinu „jest“. Posrijedi su dinamičke procedure mišljenja kao pragmatičnoga sklopa znanja-umijeća u smislu tehno-poietičke sprege znanosti, estetike i dizajna. Autonomnost se definira kao samozakonodavno djelovanje. A ono niotkuda drugdje i ničime izvanjskim nije određeno u svojoj biti. Auto-nomos objekta jest otuda riješena zagonetka početka i kraja metafizike. Ono spaja Aristotelovu ideju boga kao nepokretnoga pokretača (ὃ οὐ κινούμενον κινε ho ou kinoúmenon kineî) i Heideggerovu postavku o događaju koji se događa sam od sebe, pružajući-podarujući bitku njegovu „bitost“, a vremenu njegovu vremenost.

No, budući da je autonomni objekt sinonim za tehničku napravu ili sklop kibernetički navođenoga stroja u realnome vremenu i realnoj situaciji, posve je jasno kako se pojam autonomnosti više ne odnosi na tzv. čisti um u stanju njegove prirodne uporabe kao što je to bilo mjerodavno za Kantovu metafiziku. Sada se obrat sastoji u tome što se pojam samozakonodavne volje premješta u „umjetni um“ (A-intelligence). Jasno je da njega više ne predstavlja spekulativno-dijalektička uporaba u filozofiji, već se sve izvodi iz pojma kibernetički ustrojenoga mozga kao sjedišta svih procesa uklopljenosti/ugradnje (embeddement) novih sklopova. (Vidi o tome: John Haugeland, „Der verkörperte und eingebettete Geist“, u: Joerg Fingerhut, Rebekka Hufendiek i Markus Wild (ur.), Philosophie und Verkörperung: Grundlagentexte zu einer aktuellen Debatte, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 105-143.)

„Mozak“ nije stoga tek puki organ mišljenja. Njegova je funkcija operativna: da konstruira nove tehničke svjetove, a ne da opisuje postojeći u njegovim proturječjima i antinomijama. Kada mozak zasjeda na prijestolje uma kao spekulativnoga označitelja filozofijskoga mišljenja više se ne može očuvati razlika između humanistike i tehnicizma. Sve se odvija u smjeru tehnoznanstvene „konstrukcije svijeta“. Stoga je povratak tzv. realnome i njegovoj ontologiji u bilo kojoj inačici suvremene filozofije uzaludan pokušaj spašavanja nečega što je odavno nestalo još 1960-ih godina u prvim počecima kibernetike i biogenetike. Autonomni objekti voze već autoputovima, prolaze ulicama velegradova; strategijska oružja koriste istu tehnologiju kompjutorske simulacije; robotizirana se proizvodnja više ne pokorava nekom centraliziranome sustavu upravljanja, već je sve više i više rezultat raskorijenjenosti i razmještanja središta na rubove ili čvorišta mreže (network). Što sve to znači s obzirom na radikalnu transformaciju ideje autonomnosti i objekta? Živo se postavlja sinonimom za pojam subjekta kao izvršitelja misaonoga procesa. Budući da je mišljenje proces intencionalne svijesti ili svijesti „o“ predmetu mišljenja, tada se živo određuje međusobnom igrom eksteriorizacije i interiorizacije. U novovjekovnoj metafizici subjekt postavlja objekt činom konstrukcije mišljenja. Štoviše, ova epoha mišljenja filozofijski se imenuje „metafizikom subjektivnosti“. Sve se to, uvjetno, dešava do ulaska tehnosfere u život informacijskih društava 1960-ih godina u svijetu.

Kompjutori, biogenetika i robotiziranje čine „sveto trojstvo“ nove paradigme. Iz nje proizlazi da ono što jest uopće moguće postaje aktualiziranom zbiljom. Autonomnost se sada premješta u područje koje više nije „živo“, a niti se može izvesti iz samorazumljivosti „prirode“. U tehnički „kodificiranome svijetu“ gdje informacija stvara uvjete mogućnosti komunikacije sve se radikalno transformira. Sada se, naime, objekt više ne razmatra intencionalno kao predmet svijesti. On i sam postaje „subjektom“, odnosno svjesnom ili misaonom supstancijom čija se „bit“ iskazuje informatičkim pojmovljem. Tehnologiziranje života odgovara otuda kibernetiziranju mišljenja. U tom sklopu objekt kao autonomno djelovanje preuzima dotadašnje funkcije subjekta i uzdiže ih na razinu tehnoznanstvenoga mišljenja kôdova i aplikacija. Ono što je u svemu tome najznačajnija transformacija zbiva se s pojmom konstrukcije novoga. Riječ je o sintetičkome mišljenju ili integralima nove stvarnosti. Sinteza sada prethodi analizi, kao što u ranoga Derride pismo prethodi govoru.(Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.)

U ovome „gramatiziranju svijesti“ u prvi plan izbija problem dvostrukoga kodiranja tehnosfere. Ponajprije je riječ o neprestanom radu na ubrzanju operativnih funkcija „umjetnoga uma“ (A-intelligence) da bi se mogla preraditi golema količina informacija za održanje sve složenijih autopoietičkih sustava. Međusobna korelacija ubrzanja i očuvanja informacija iziskuje stvaranje novih kvantnih računala visokih izvedbi. Ono što se naziva brzinom interneta svodi se na prijenos elektromagnetskih valova u vizualiziranu informaciju. Ako bismo htjeli formulom iskazati bit digitalnoga doba tada bi možda Einsteinovu jednadžbu E=mc2 trebalo izvesti na sljedeći način: I=E 3.

Informacija kao uvjet mogućnosti svekolikih odnosa između sustava i okoline u kibernetičkome sklopu suvremene tehnosfere dokazuje da je slika a ne jezik bit autotehničnosti i ujedno uputstvo za djelovanje autonomnih objekata. Naravno, ta je slika tehnogenetski stvorena. Ona nema više nikakve veze s oponašanjem i predstavljanjem (mimesis i representatio) „prve ili tzv. prave zbilje“. Njezina je odredba u simulakrumu i konstrukciji svjetova zato što počiva na logici vizualizacije čija je jezična osnova znak kao događaj u pragmatičkome kôdu života sâmoga. Jedina prava zbilja jest otuda „druga priroda“ koja nastaje zaslugom „Velikoga Trećega“. Nakon metafizike prirode i semiotike kulture ulazimo u razdoblje kibernetičke posthumane kontrole s apsolutnom moći vizualizacije. (Vidi o tome: Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008. i Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm) Sve što jest postaje vizualnom informacijom. Na taj se način interakcija između sustava i okoline izvodi kao slikovno posredovanje objekata.

Čini se da se pojmovno-kategorijalno neprestano vrtimo u krugu. Uz jedan bitan dodatak. Ovaj krug nije hermeneutički na što je upozoravao Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) jer je pitanje o tubitku (Dasein) uvijek pitanje o bitku kao takvome, a svako pitanje o bitku pretpostavlja odnos između onoga tko pita i onoga o čemu se pita. Ovdje se, pak, radi o ponovljivoj neponovljivosti ili o onome što su mediolozi McLuhan i Flusser nazivali kružnom uzročnošću (circular causality). U jeziku kibernetike najznačajniji je pojam povratna sprega-petlja (feedback-loop). Bez toga nije moguća nikakva kontrola niti komunikacija. Strujni krug je u tome jedan dobar primjer, a drugi je, dakako, termostat u sobi koji podešava temperaturu sukladno programiranim naredbama. Korak unaprijed ili rješavanje problema buduće aktualizacije događaja nastaje onda kada se zahvaljujući mehanizmu povratne sprege-petlje (feedback-loop) uspostavlja ravnoteža između sustava i okoline.

Ona se ne može pomno unaprijed odrediti zbog odstupanja u prostoru-i-vremenu događaja. Kata sve to imamo u vidu nije teško razabrati zašto se čitav problem s autonomnim objektima i njihovim odnosima u realnome vremenu-i-prostoru nastoji izvesti s pomoću tehnologijske simulacije. Prvi su eksperimentalni uređaji takve vrste još 1970-ih godina u raketnim sustavima i zrakoplovstvu bili simulatori leta. Ista se logika primjenjivala u video-igrama 1990-ih sa simulacijama utrka Formule I i slično. Ono s čime se autonomni objekti susreću u prostoru-i-vremenu nije ništa drugo negoli pitanje orijentacije. Umjesto Kantovih transcendentalnih sintetičkih sudova apriori, sada je naglasak na analitičkome predviđanju budućih operacija interaktora u složenome odnosu između različitih formi života: životinja-ljudi-strojeva, a među strojevima linearni niz označava razvitak robota-kiborga-androida. Orijentirati se u prostoru-i-vremenu sada znači vizualizirati pojmove na temelju pokazatelja virtualnoga „mjesta“ u globalnoj mreži informacija u realnome „vremenu“. Umjesto kartografije sazvježđa i znanja o četiri strane svijeta najpouzdanije sredstvo označavanja željenoga mjesta postaje, primjerice, Google-Earth s kojim ulazimo u svaku kuću, svaki bunker, svaku željezničku postaju. Satelitsko navođenje kao usmjerenost u prostornu točku pokazuje da je temeljna transformacija u doba tehnosfere u tome što sada globalni prostor određuje bezvremeno vrijeme niza događaja. Sažeto iskazano: informacija kao digitalna slika prethodi vremenu naprosto stoga što je njezina „bit“ u ponovljivoj neponovljivosti događaja. Bitak se preobražava u stanja stvari, a vrijeme u bezvremeno trajanje (durée) kinematičkoga načina mišljenja.

Epilog

U djelu iz ostavštine Johanna Gottlieba Fichtea, Transcendentalna logika iz 1834/1835. godine, u kojoj se sustavno razglaba o odnosu logike i filozofije polazeći od konstrukcije pojma subjekta u njegovoj univerzalnosti i singularnosti, pred kraj u XXV. Izlaganju stoji i ovo:

„Kako sada treba doći do tog jednog koje traje iznad sve promjene u vremenu? Samo pogledajmo, jer ga već imamo, samo što nismo obratili pozornost na to kako se ne bismo raspršili u prebogatoj raznovrsnosti. Jer uvidjeli smo da se ja razumije čistom mišlju kao supstancija posebnih faktičnih zorova kao svojih akcidencija, tj. razumije se u intelektualnom zoru kao slika naprosto i u čistom jedinstvu sve faktične slike koja je, kako sada vidimo, postajanje u vremenskom slijedu. Ta slika naprosto u čistom jedinstvu sveg postajanja ipak je i faktična, inače se ne bi mogla tako intelektualno zreti; ona u svem predočavanju i jest predodžba predočavanja. Ona je, dakle, naprosto slika jednog, općeg postajanja ili vremena i samo je unutar njega slika neke posebne promjene u vremenu, baš onako kao što je slika jednog prostora i samo unutar njega i slika posebnog prostora, mjesta. Ona dakle ne rastrže ono ja: jer jedna slika sveg vremena stoji i sámo je ja ta slika, naprosto time što jest.“ (Johann Gottlieb Fichte, O odnosu logike prema filozofiji ili transcendentalna logika. Demetra, Zagreb, 1999., str. 209. S njemačkoga preveo Kiril Miladinov.)

Što nam ukazuje ovo spekulativno Fichteovo razmatranja odnosa između bitka kao jednoga, mišljenja kao jedinstva pojave i zora, slike i jedinstva vremena i prostora? Zacijelo da se u govoru metafizike subjektivnosti pojavljuje izravna sveza/odnos između onoga što jest i kako se pojavljuje u mišljenju. Slika stoga ima prostorno-vremensku dimenziju označavanja samosvijesti koja se razvija od osjetilnosti (opipa. dodira, mirisa, zvuka) preko doživljaja (Erlebnis) do čistoga mišljenja. Čitav proces postajanja bitka događa se kao proces postajanja mišljenja-slikom. U diskursu Fichteove „transcendentalne logike“ dedukcija kategorija i pojmova mora nadvladati svekolike vremenske promjene.

Ako ovo primijenimo na dva shvaćanja biti tehnike s kojima smo se bavili, ono transepohalno i ono povijesno, razabrat ćemo da se u doba vladavine slike kao svijeta ili tehnosfere više ne može razdvajati bitak od mišljenja i obratno naprosto stoga što nije više riječ ni o „bitku“ a niti o „mišljenju“ u metafizičkome načinu razumijevanja kakav smo baštinili od Grka, srednjovjekovne teologije i novovjekovne filozofije subjektivnosti. Mišljenje kao téhne u formi života sada više ne promišlja ono što je transcendentalna logika same stvari (mišljenja), a što je u Fichteovu slučaju jedinstvo ja i svijesti kao samosvijesti u kategorijama prostora-i-vremena. Umjesto toga, novo mišljenje koje računa na temelju sveze/odnosa „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) istodobno planira buduće događaje i konstruira jezično-znakovne alate za ophođenje u novoj situaciji. Simulacija događaja prethodi zbiljskoj situaciji tako što se radi o vizualizaciji događaja kao u filmu Stevena Spielberga Minority Report. U tom se filmu tematizira predviđanje mogućnosti zločina suspendiranjem i neutraliziranjem potencijalnoga subjekta/aktera zločina. Što smo time dobili? Ništa drugo negoli mišljenje kao slikovno zamišljanje onoga čega nema, a što se može dogoditi upravo zato jer je glavni pojam tehnosfere u okviru kategorija modalnosti postala virtualna aktualizacija događaja. Stvaralačka se moć imaginacije premješta otuda u područje djelovanja vizualizacije kojim autonomni objekti međusobno komuniciraju. Slika nas gleda, a ne mi nju. Objekti nas zamjećuju, a ne mi njih, kako je to još zapisao slikar Paul Klee u svojem dnevniku.

Naposljetku, kada smo dospjeli do kraja ideje stroja slijedeći odnose između metafizike i kibernetike, čini se nužnim zapitati se poput Heideggera zašto uspostavljanjem tehničkoga svijeta s obzorja iščezava sve što je povijesno-epohalno imalo značajke smisla i zadržanja pažnje unutar „logike bitka“ poput filozofije i umjetnosti? Jer s tehnosferom nije „ugrožen“ tek tradicionalni poredak odnosa istine i zbilje, nego se postavlja u pitanje održivost svih umijeća i znanja koje je zapadnjački čovjek, a isto vrijedi i za druge kulturne krugove mišljenja, stvorio tijekom svoje povijesti. U čemu je, dakle, ta „opasnost“ (Gefahr) na koju je skretao pozornost Heidegger, dakako, ne u smislu nikakve jadikovke ili žalovanja za izgubljenim razdobljem iskonskoga grkstva u kojem se bogovi nisu zaogrtali u estetske odore doživljaja i zora, a pjesništvo nije bilo utemeljeno u prividu jezika kao autonomnoga područja izmišljanja zgoda i nezgoda tzv. ljudskoga života? Odgovor je tako jednostavan. Opasnost leži u banaliziranju, trivijaliziranju i tehnologiziranju onoga što se pojavljuje kao „život“ u formi njegove reproduktivnosti kao stvora/stvari. Nije, dakle, opasnost neka ontička nevolja koja usto ima apokaliptički izvor svoje čudovišnosti.

Ono što su Schelling, Freud i Heidegger nazivali njemačkom, gotovo neprevodivom, riječju Unheimlich označava upravo tu „novu“ opasnost koja se skriva u posvemašnjem iščeznuću autentičnosti bitka i njegovom umjetnom nadomjestivošću. Problem je stoga u tome što s razdobljem tehnosfere razlikovanje autentičnoga i vulgarnoga razumijevanja bitka i vremena, a posljedično i biti čovjeka, više nema opravdanja. Iako Heidegger tvrdi da je prava opasnost „bitak sâm“ koji je ugrožen zaboravom, čini se da je opasnost upravo u tome što s tehnosferom više nema ni sjećanja niti zaborava bitka. Postoji samo bezvremeno trajanje pamćenja kao autopoietičkoga stroja proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje informacija. U tom kružnome toku informacija postaje imanentna struktura kapitala, a ne njegova transcendentalna matrica kao što je to bila za Marxa. Ništa se drugo ne događa osim što pamćenje kao postmemorija mega-računala bilježi svaki mogući događaj kroz čistu informaciju u formi „izračunate slike“.

Što još, kantovski govoreći, valja činiti? Ništa drugo negoli „oslobađati se“ iluzije da se tom procesu uznapredovaloga raščovječenja i sve savršenije izvedbe tehnosfere mogu podrezati krila tako što će se tražiti „više“ etičnosti, druževnosti, brige-za-sebe, brige za očuvanjem prirode, svekolike brige za spas duše, kako je to sokratovski nastojao izvesti Jan Patočka na kraju totalitarne mobilizacije tehnologije i ljudske čudovišne moći vladavine nad Drugim (čovjekom i prirodom). Ako činiti ili djelovati znači mijenjati bitak, onda je realizirani poredak kibernetike u vladavini tehnosfere druga forma djelovanja, upravo ona koja se razvila na temelju pragmatike znanja i konceptualnoga obrata „stvari“ mišljenja u mišljenje kao „stvar“. Uistinu, ako smo uvučeni u konstelacije događanja bez prvih uzroka i posljednjih svrha, što nam još preostaje?

Možda je krajnje vrijeme da se ono što nazivamo mišljenjem „oslobodi“ više bilo kakvih iluzija velikih obrata i transformacija društvenih i inih stanja. Umjesto toga valja se zapitati heraklitovski o tome odakle dolazi ideja oslobađanja od (tehnike) i za (tehniku) ako je tehnosfera konstelacija slobode kao spoznate nužnosti u kontingentnome svijetu događaja koji nam prethode, određuju nas, koji nas naposljetku poput vizualiziranih pojmova gledaju i nadziru poput „Velikoga Trećega“ bez mogućnosti bijega u ono nesvodljivo čisto Ništa. Nije stvar više u „oslobađanju od tehnike“ s pomoću čudovišnoga sklopa novoga téchne. Možda je vrijeme za uvid da se između stvari mišljenja i mišljenja kao stvari uspostavi nova pokretna granica. Ona koja nas još može očuvati od napasti da nas Drugi misli i kontrolira u ime Trećega, a da svjetovi u čudesnoj konstrukciji Ničega ne budu posljednjim razlogom naše želje za iščeznućem u singularnosti bez povratka. Braniti takvu pokretnu granicu možda je pitanje još jedino preostaloga dostojanstva mišljenja. U čemu bi se inače čudovišna „bit“ čovjeka još uopće mogla zasnivati ako ne u kazivanju njegove slobode?!

The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics - Žarko Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026