Copyright ©2026 Žarko Paić

Kontrola kao komunikacija

Poglavlje iz drugoga sveska Tehnosfere: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja

Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.

April 10, 2026
Kontrola kao komunikacija

1. Kognitivne matrice: Jezik i slika

Jezik iskazuje bit epohe. Kazivanjem se, pak, vrijeme zgušnjava u snopovima značenja. U govoru se i pismu prepoznaje osjećanje i doživljaj vremena. Ali ne samo to. Još se više mišljenje vremena usmjerava na ono što je za filozofiju i umjetnost, povijesne znanosti i antropologiju nužno razdvojeno: prošlost-sadašnjost-budućnost. Razlika između iskona (arché) i totalne mobilizacije u suvremenome svijetu uočava se već u tome što je riječ o sporosti i ubrzanju. Tehnologija drevnih naroda bila je iznimno učinkovita jer je poštivala prirodne zakone. Tome usuprot, moderna se tehnologija ne može više razumjeti polazeći od pojma prirode. Mehanika, doduše, ima za svoj uzor tjelesni ustroj čovjeka. Zato je Marshall McLuhan mogao tvrditi da su mediji produžeci ljudskih osjetila. (Marshall McLuhan, Razumijevanje medija: Mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketing, Zagreb, 2008. S engleskoga preveo: David Prpa. Vidi o tome: Dieter Mersch, Medientheorien: zur Einführung, Junius Verlag, Berlin, 2006., str. 105-127. i Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008., str. 94-107.)

Produženje označava proširenje (extensio). Posrijedi je, dakle, materijalni aspekt medija koji je ujedno i osnova nove kulturne tehnike. Tjelesna ili materijalna supstancija (res exstensa) od Descartesa se određuje svojstvima protežnosti: produženja i proširenja. Ta jednodimenzionalnost materije nije ipak ono što izbija u prvi plan. Daleko je važnija druga dimenzija moderne tehnologije. Znamo da je za Descartesa temeljna značajka čovjeka bila u njegovoj umnoj ili mislećoj supstanciji (res cogitans). Budući da su nove informacijsko-komunikacijske tehnologije nastale na temeljima komputacije strojeva, jasno je da kompjutor kao stroj mišljenja „oponaša“ strukturu mozga. Stoga je „priroda“ mozga u njegovoj decentraliziranoj mreži neurona. Oni upravljaju složenim sustavom mišljenja, osjećanja i doživljaja čovjeka. Sporost i ubrzanje nisu, dakle, radikalne suprotnosti. Obje su kategorije izvedene iz značajki energetskoga potencijala materije kao mase. No, u slučaju prijelaza iz prirode u tehnosferu kao kibernetički prijenos informacija na daljinu susrećemo se upravo s onime što čini uvjet mogućnosti kibernetike kao metateorije i metaznanosti suvremenoga doba. Svi sustavi i njihove okoline ulaze u poredak kontrole. To se odnosi na društva, kulture, političke poretke, organizaciju života cjelokupne prirode. Samo je po sebi jasno da kontrola ne proizlazi iz ljudske sposobnosti nadziranja procesa života u cjelini njegovih preobrazbi. Ona označava ono neljudsko. U formi informacijskoga ili biokibernetičkoga kôda kontrola postaje uvjet mogućnosti odvijanja digitalnoga svijeta. (Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 83. S francuskoga prevela Gordana V. Popović)

Ako se razlikovanje između „nadziranja“ i „kontroliranja“ sastoji u tome što je prvo nešto pripadno pojmu moći kao društvenoga odnosa u kojem se čovjek pojavljuje gospodarem ili slugom, a oba su lika funkcije nečega što im je nadređeno, čak i kada čovjek kao gospodar ima despotske ili totalitarne ovlasti, dok je, pak, drugo s onu stranu ljudskoga raspolaganja elementima moći, tada vidimo kako jezik u kibernetičkome načinu mišljenja postaje tehnički dispozitiv. Štoviše, „funkcija“ se jezika iz semantičke i sintaktičke uloge značenja i označavanja stvari promeće u pragmatično uputstvo za djelovanje. Kasni je Wittgenstein shvatio jezik „formom života“. U kružnome načinu mišljenja ta se forma iskazuje kao „jezična igra“ (Sprachspiel). (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Globus, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo Igor Mikecin) Što se time događa s biti jezika? Najjednostavnije rečeno, jezik gubi svoju bit iz dotadašanjega okvira logičko-transcendentalnoga polja. Umjesto mišljenja koje jeziku podaruje smjer, sada je sve na jeziku kao događaju mišljenja. A to znači da su „jezične igre“ svagda forme ili paradigme života koje nastaju i nestaju. Promjene su neprestane. I time se stabilizira ono što životu u njegovoj faktičnosti daje značenje. Gubitak biti jezika nadomješta se njegovom otvorenošću u uporabi. Prevedemo li na jezik tehničke komunikacije taj složeni pojam kojim jezik dobiva smisao uporabom, a ne transcendentalno, moguće je kazati poput Lyotarda da sada jezik postaje know-how.

Što to znači? Promjena je to ontologijske paradigme mišljenja i bitka. Umjesto jezika koji je tradicijom bio sredstvo iskazivanja mišljenja i njemu u službi, sada jezik postaje praktičnim oruđem promjene bitka. Pitanje o bitku (quiddittas) postaje pitanjem o uvjetima mogućnosti praktične promjene „prirode“ ili supstancije bitka bića (quoddittas). Sve što se o jeziku može sada reći glede njegove ontologijske strukture odnosi se na uporabnu „vrijednost“ njegove primjene u određenom kontekstu i situaciji. Ništa više nije zauvijek i unaprijed određeno. Sve postaje moguće samo unutar promjenljivosti okoline, koja nije više ništa inertno i statičko. Da bismo se upustili u programiranje života na temelju kontrole njegovih nepredvidljivih ponašanja, potrebno je imati mogućnost komunikacije koja se prilagođava uvjetima same okoline. A to znači da jezik u tehničko doba kao know-how sám sebi zadaje nova pravila i sám rješava probleme u nepredvidljivim kontekstima i situacijama. Kako je to moguće? Odgovor leži u ideji četvorstva temeljnih kategorija kibernetike: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija.

Konceptualni alat istodobno u sebi sjedinjuje funkciju i instrument jedne kontingentne „svrhe“ čiji se smisao razotkriva djelovanjem, a ne unaprijed. Imati znanje o tehničkome dispozitivu ne znači stoga nadzirati proces u kojem jezik od kazivanja postaje sustavom tehničke komunikacije. Naprotiv, kontrola kao ono neljudsko proizlazi iz biti stroja upravo u tom pragmatizmu neintendirane svrhe. To ne znači da je djelovanje slijepo i besciljno. Ono ima jednostavno drukčija pravila igre. Na osnovu tih pravila se kontrola ne može svesti na uloge i funkcije izvanjske sustavu unutar kojeg se događa proces kontroliranja samoga života. Kada se uvode nova pravila, to ima za posljedicu uvijek i nova uputstva za uporabu. Na taj se način jezik razumije performativnim događajem. (Uwe Wirth, „Der Performanzbegriff im Spannungsfeld von Illokution, Iteration und Inexalität“, u: Uwe Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002., str. 9-60.) Bez univerzalne moći ozakonjenja njegova se „bit“ iskazuje u opisu stanja. Kao što se mijenjaju uputstva za uporabu nekog tehničkoga aparata, tako se isto jezik razumije izvan klasične sheme uzroka, učinka i svrhe (télos). Nije time uspostavljena prevaga pragmatike znanja jezika nad značenjem i označavanjem.

Kada jezik gubi svoj „božanski“ smisao transcendentalne objave, ono što dolazi u prazan prostor označavanja nije ništa drugo negoli nužnost komunikacije nastale izvedbom i uporabom. Performativnost i pragmatika jezika u analogiji su s performativnošću i pragmatikom stroja. Uostalom, problem „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) svodi se na problem prevođenja-prijenosa (transdukcije) računalno programirane slike u jezični kôd, a ne obratno. Zato je posve razumljivo da umjesto „nadzora“ živimo u doba „kontrole“. Promjena je to paradigme moći kao konstelacija odnosa. Ne mijenja se tek odnos između ljudi, nego se ponajprije radi o promjeni odnosa između čovjeka i stroja. Ako je i postojala iluzija da je stroj objekt, a čovjek subjekt u mehaničko doba tehnike, digitalno je doba to izbrisalo kao zastarjelu fikciju ljudske lažne gordosti. Deleuze je u ogledu „Bilješka o društvima kontrole“ iz 1990. godine svoje razilažanje s Foucaltovim shvaćanjem „društva discipline“ obrazložio upravo uvođenjem kibernetičkoga pojma kontrole. Ljudsku moć zapovijedanja nadomješta nešto mnogo „strašnije“ od neposrednosti pogleda strogoga Gospodara. Na njegovo mjesto zasjeda informacijski ili biokibernetički kôd neljudskoga. Jezik kontrole u svim je svojim „funkcijama“ označavanja odnosa između sustava i okoline sveden na simboličke funkcije broja i slike. Nije slučajno početak kompjutorske revolucije u 20. stoljeća označen tzv. matematičkom teorijom komunikacije Claudea Shannona. (Vidi o tome: Tiziana Terranova, Network Culture: Politics for the Information Age, Pluto Press, London, 2004.)

Sve što je iskazano vodi nužno do pitanja: je li ljudska komunikacija uopće moguća bez posredovanja tehnike? Stroj se u svoje dvije forme – vremenskoj i vječnoj – pokazuje nastavkom i proširenjem čovjeka. Ali ne kao onog ljudskog-odveć-ljudskoga, nego kao živoga bića (zoón logon echon) koje pati i misli, obrađuje informacije i u posvemašnjoj kontingenciji svemira kao mnoštva svjetova odlazi u nepoznato. Komunikacija se ne može misliti nikako drukčije negoli kao čin nastanka onoga što je između životinje i čovjeka, a što se pokazuje u svezi biološkoga i kognitivnoga kao tehničko uređenje odnosa u svijetu. Utoliko stroj nije nešto izvanjsko humanome, nego njemu imanentno i štoviše jedina mogućnost njegove dostojne egzistencije. Problem je ubrzanja civilizacija u tome što strojevi nadilaze ljudske sposobnosti kontrole. Budući da je pojam kontrole očito ključan za razumijevanje kibernetike i njezinih načela upravljanja sustavom i okolinom, polazimo od postavke da se komunikacija ne može shvatiti bez uvjeta mogućnosti njezine nužnosti za preživljavanje vrsta. U tom pogledu riječ je o pojmu koji nije izveden iz ljudske biti. Zbog toga se ne može svesti na sredstvo za drugu svrhu. Kao i informacija bez koje nema komunikacije, tako se i kontrola pojavljuje unutar novoga načina mišljenja kao odnos između onoga što više nema ontologijski karakter utemeljenja. Zakon kauzalnosti i svrhovitosti bitka koji svoju primjenu nalazi u novovjekovnim prirodnim znanostima (matematici i fizici) nije više za kibernetiku ishodište promišljanja položaja čovjeka u svemiru. Umjesto toga, valja poći od njegova rastemeljenja unutar sklopa metafizike. Norbert Wiener u knjizi Ljudska uporaba ljudskih bića: Kibernetika i društvo (The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society) ustvrđuje da se razdoblje vladavine Newtonove fizike od kraja 17. do kraja 19. stoljeća određivalo pojmovima prirodnoga zakona, nužnosti, uređenosti kozmičkoga i ljudskoga svijeta u kojem svaki uzrok proizvodi logičan učinak, a prošlost uvjetuje budućnost gotovo strogošću jedne univerzalne božanske metode znanstvenoga istraživanja. (Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Free Association Books, London, 1989., str. 7-8.)

2. Paradoksi entropije

U 20. stoljeću ta se slika bitno promijenila. Fizičari poput Boltzmanna i Gibbsa te Maxwella su uvođenjem statističkih metoda u fizici dokazivali kako veliki broj čestica ne podliježe jednom univerzalnome zakonu, te da ne mogu postojati fiksni zakoni uzročnosti nastanka i događanja pojava. Umjesto statičke nužnosti s razdobljem nove fizike 20. stoljeće tako je uvelo u optjecaj vladajuće pojmove kontingencije događaja. Sve što se, naime, događa u svijetu nije stvar predodređene nužnosti kretanja nekog bića u granicama fizikalnih zakona. Njegova je „sudbina“ neizvjesna, stanja su u konstantnoj promjeni, a nepredvidljivost i neodređenost kretanja ovisi o promjeni sámoga stanja. Taj Wienerov opis tek je uvod u ono što će postati odlučujućim za suvremeno doba tehnosfere. Vladavina mehaničkoga stroja kao oponašanja prirodnih zakona nadomješta se vladavinom kibernetičkih strojeva. Oni funkcioniraju zahvaljujući kontingentnoj „prirodi“ posve drukčijega poretka odnosa između bitka i mišljenja. Mozak se pritom pojavljuje u formi razvitka i napretka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) koja stvara „umjetni život“ (A-life). Tehnogeneza mnoštva novih svjetova zahtijeva, pak, nova pravila jezika komunikacije između strojeva, ljudi i životinja. Ta su pravila pragmatično uputstvo za novo djelovanje u novoj situaciji i stoga su promjenljiva. Brzo se prilagođuju uvjetima koji vladaju u tehničkoj okolini. No, ono što je najvažnije u svemu tome jest postavka koju ćemo nastojati obrazložiti. Nije komunikacija spontanost ljudske autonomnosti djelovanja u svijetu koji je postao, kako je to poetsko-filozofijski formulirao Günther Anders, fantomom i matricom. Naprotiv, njezina se otvorenost-zatvorenost izvodi iz kontrole procesa interakcije između sustava i okoline.

Paradoks je komunikacije u tehničko doba istovjetan upravo onome što su Bolzmann, Gibbs i Maxwell postavili kao credo nove fizike čestica. Usto, pojam s kojim se uspostavlja odnos između kontingencije svemira i vjerojatnosti događaja (probaliblizam) pripada tehnosferi kao njezin tamni Drugi. Riječ je o pojmu entropije. Za Gibbsa, a posljedično i za utemeljitelja kibernetike Wienera, njezina karakteristična značajka jest rast. Ako svemir u svojem širenju ili rastu implodira kao i informacija u zatvorenome sustavu digitalne komunikacije, očito je da svi sustavi prirodno smjeraju ravnoteži. To znači da gube svoje navlastite odrednice i kreću se od najmanjega do najvećega mogućega stanja vjerojatnosti raspada sustava. Stanje organizacije poretka fizikalnih i bioloških sustava, u kojima vlada diferencijacija i kontingencija, smjera prema stanju kaosa. Paradoks je u tome što je kaos u kibernetičkoj teoriji sinonim za istost kojim se određuje pojam bitka u klasičnoj ontologiji. (Vidi o tome: Gilles Deleuze i Félix Guattari, Qu est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 189-206. )Da bi se bitak mogao reorganizirati u stanju ugroženosti od raspada, potrebno je da kontrolira događaje koji se neposredno odvijaju u logici i-i. Mediji su najbolji prikaz ove slike transklasične logike za koju vrijedi da događaj određuje što je nešto (quiddittas), a ne kako je to bilo od Aristotela do kibernetike. Već je iz ovoga očito da događaj pretpostavlja neodređenost, nelinearnost i kontingenciju. Slučaj prethodi nužnosti kao što entropija uređuje odnose između sudionika u komunikaciji između sustava i okoline. (Kenneth D. Bailey,Social Entropy Theory, SUNY Press, Albany, New York, 1990. )

Pojmom entropije u suvremenoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entropiju. Prema drugome zakonu termodinamike sustavi smjeraju maksimalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održivosti samoga sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, povezana sa shvaćanjem složenih sustava. Primjenjuje se podjednako u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shvaćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti energije i informacija unutar jednoga sustava. Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatnosti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku složenosti nekog stanja koje iz reda prelazi u nered. Pritom je statistička vjerojatnost mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekoga stanja. Informacijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodređenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija, koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom entropije ne upućuje na neko „apokaliptičko stanje“ propasti bioloških, fizičkih i društvenih sustava složenosti. Naprotiv, entropijom se nastoji pronaći mentalna mapa za razumijevanje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže sustava gdje masa, energija i informacija čine „bit“ suvremenoga načina organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek na rubu prelaska iz jednoga u drugo stanje.

Stoga je odnos između statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualizacije kaotičnoga poretka. U njemu informacija preuzima svojstva „mase“ i „energije“ u transformaciji društvenih odnosa kao tehničkih odnosa između stvari. Globalni kapitalizam predstavlja model entropije u stanju njegova maksimalnoga informacijsko-komunikacijskoga kaotičnoga poretka. Ono što u ovome opisu izostaje čini se najvažnijim za razumijevanje „nužnosti“ entropije u komunikacijskome modelu sustava i okoline. Kontrola, naime, pretpostavlja mogućnost komunikacije samo ukoliko je mogućnost sustava tolika da može podnijeti totalnu mobilizaciju svih resursa. Problem komunikacije u tehničko doba svodi se stoga na dvoje:

(1) kontrolu ubrzanja količine informacija koje dovode do entropije čitavoga sustava i

(2) kontrolu povećanja memorije stroja (dispozitiv pamćenja) koji omogućuje društvima, kulturama i eko-sustavu čovjeka sposobnost učenja i prilagodbe novim uvjetima tehničke egzistencije.

Prije no što se upustimo u razmatranje odnosa kontrole i komunikacije vratimo se još jednom na problem vremena s obzirom na teorijske osnove nove fizike 20 stoljeća. Nesumnjivo je da su time otvoreni putovi i za shvaćanje „nove metafizike“. U svojim djelima razvili su je kibernetičar Gotthard Günther i filozof tehnologije Gilbert Simondon, te filozof Gilles Deleuze kao zacijelo paradigmatski mislilac digitalnoga doba. Vidjeli smo da se Einsteinova izreka o dimenzijama ili ekstazama vremena kao pukoj iluziji koja pripada svima drugima, ali ne i fizičarima, podudara s pristupima kibernetike.

Ako je, naime, vrijeme apsolutno u svojoj relativnosti, onda se svi pojmovi kvantne fizike poput neodređenosti i vjerojatnosti, te pojmovi statističke i informacijske entropije odnose na mogućnost postojanja „bezvremenoga vremena“. Budući da se se nastanak, širenje i kraj svemira događa u prostoru mreže čistih kontingencija, ono što preostaje jest vrijeme odrediti iz unutarnjega obrata metafizike kao takve. A to znači da se umjesto čiste kauzalnosti i zakonomjernosti (plana i svrhe) događaja u svemiru, ono što se događa unutar mreže kontingencija može objasniti jedino uvođenjem pojma „kružne uzročnosti“ (circular causality). Što je, dakle, bilo određeno kontinuumom vremena iz položaja beskonačnoga pravca u apsolutnome prostoru, sada se razmješta i premješta umrežavanjem u kružnome procesu beskonačnoga postajanja. Informacija ne dolazi iz jednoga izvora i ne završava s dekodiranjem poruke na kraju linearnoga niza. I sam Stephen Hawking metaforično govori o tome da je nestanak informacija zapravo djelovanje njihova oživljavanja poput spaljene enciklopedije koja se iznova rekonstruira. Ništa se ne gubi u potpunosti. To znači da se informacije zaustavljaju u „horizontu događaja“. Kružni proces postaje tako nelinearnost odvijanja komunikacije. Zbog toga je nemoguće govoriti o „lošoj beskonačnosti“, kako je to činio Hegel. Vrijeme informacije u kibernetičkoj mreži događaja uistinu nalikuje „bezvremenome vremenu“. Razlog leži u tome što je nemoguće razdjeljivati prošlost-sadašnjost-budućnost. Premda se čini da je vrijeme svagda „subjektivno“ i svodi se na doživljaj protjecanja u nizu „sada“, to je zbiljski privid. Mnoštvo pristupa vremenu u rasponu od predsokratika do kvantne fizike nastoji objasniti kako dolazi u svijesti do pojave fraktala. Sve ono što se dijeli i lomi dolazi iz nekog integralnoga sklopa. No, sam je taj sklop u sebi prostorno organiziran kao mreža (elektromagnetskih) valova. U njoj se vrijeme događa kao kozmička igra stvaranja i razaranja, nastanka i nestanka energije, mase (materije) i brzine svjetlosti. Kontinuum vremena označava mogućnost da se događaji sukcesivno odvijaju u stvarnosti. To je moguće samo zato što su već programirani.

U virtualnoj aktualizaciji odvija se drama „umjetnoga života“ (A-life). Logična posljedica te postavke jest da ono što povezuje vremenske dimenzije, koje su u ljudskoj svijesti „prirodno“ razdijeljene, nije ništa drugo negoli temeljni pojam kibernetike – povratna sprega (feedback). Bez nje je, pak, nemoguće misliti o kontroli kao komunikaciji u tehničkome svijetu. Zaustavimo se ovdje. Ako je kontrola ono što omogućuje upravljanje sustavom živih i neživih objekata, kako je moguće tvrditi da prethodi komunikaciji? Činilo bi se samorazumljivim da je obratno. Sloboda koja se pretpostavlja da tvori „bit“ procesa komunikacije u društvenom poretku liberalne demokracije, primjerice, nipošto se ne može izvesti iz kontrole. Nije li onda kibernetička teorija komunikacije ustvari degradacija slobode na puko izvršavanje naredbi? Kako uopće dovesti u svezu meta-teoriju upravljanja složenim sustavima života u suvremeno doba s idejom liberalne demokracije koja obuhvaća građanska i ljudska prava, autonomiju osobe, zaštitu privatnoga vlasništva, pravo na intimnost i slično? Možda valja krenuti od pretpostavke da se sloboda (freedom) „nužno“ artikulira u jeziku različitih, svagda posebnih „sloboda“ (liberties). Zato je potrebno biti krajnje oprezan s analogijama iz prirode i tehnike u odnosu na društvene odnose. No, u raspravi o upravljaštvu (gouvermentalité) u promišljanju kasnoga Foucaulta, pokazuje se da neoliberalni kapitalizam s premještanjem težišta na pojedinca kao homo oeconomicusa ustrajava na svezi kibernetičkih kategorija i digitalne ekonomije-politike: kontingencija, fluidnost, fleksibilnost, korporativno upravljanje, kompetencije, kontrola sustava i okoline. (Michel Foucault, Naissance de la biopolitique : Cours au collège de France (1978-1979), Seuil-Gallimard, Pariz, 2004. i Žarko Paić, „Sloboda pod nadzorom: O nestanku društva u globalitarno doba“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 153-187. )

To iziskuje da se u shvaćanju političke teorije za doba kibernetike, kako je to još predviđao Heidegger, iznova promisli smisao i značenje slobode kao bestemeljnosti ljudske egzistencije. Jer razlika između bezuvjetne spontanosti i uvjetovane neodređenosti nije više samorazumljivom za djelovanje koje se sučeljava s kontrolnim mehanizmima korporativnoga načina upravljanja životom. Umjesto te „ontologijske“ razlike valja uvesti drugu, tehno-genetsku razliku. Ona se više ne nalazi između slobode i nužnosti. Njezino je mjesto ono koje proizlazi iz transformacije stanja sustava i okoline. Jednostavno: „prva“ razlika je bila vertikalna, a ova je druga „horizontalna“. „Prva“ se odnosila na bitak kao izvorište svekolika života, a „druga“ polazi od života kao tehnogenetske konstrukcije. I još ovo: u „prvoj“ je prošlost određivala budućnost kao „vječnu sadašnjost“ (nunc stans). Sada ono nadolazeće određuje prošlo. To se zbiva tako što sadašnjost postaje „bezvremeno vrijeme“. U stalnoj virtualnoj aktualizaciji protječu minute, sati, dani.(Vidi o tome: Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F. Pariz, 2011., 5. poglavlje: „Idealna sinteza razlike“, str. 218-285.)

3. „Povratna sprega“ (feedback)

U kibernetici se (grč. kybernetes, upravljač, onaj koji rukovodi i usmjerava) na razini praktične uporabe govori o uređajima ili sustavu aparata koji kontroliraju okolinu. Neovisno je li riječ o tehničkoj okolini u strojarstvu, raketnim sustavima, zrakoplovstvu ili, pak, društvenim sustavima poput obrazovanja, prava, zdravstvene skrbi i slično, kontrola počiva na ideji povratne sprege (feedback). O čemu je ovdje riječ? Ponajprije, sama riječ potječe u engleskome iz uporabe u 18. stoljeću s obzirom na ekonomiju. Ona sama sobom upravlja u proizvođenju, razdiobi, razmjeni i potrošnji dobara. Njezina je svrha dvostruka: blagostanje pojedinca i društva te privatni interes vlasnika kapitala. „To feed back“ je fraza koja znači: povratak na početni položaj u smislu jednostavnog mehaničkoga procesa.

Nobelovac iz 1909. godine, njemački fizičar Karl Ferdinand Braun, rabi taj izraz za strujni krug. Radi se o izlaznome signalu (output) koji se vraća natrag. U tom pogledu je riječ o ponavljanju ili podvostručenju operacija. Ali tako da sada izlaz utječe na ulaz kao regeneracija. Uporaba u elektronici podaruje ovome pojmu značenje koje daleko nadilazi strogo područje fizikalne znanosti i tehnologije primjene u sustavima prijenosa električne energije. Pritom mislim na zaokret u „biti“ metafizike. Ono što je bilo apriorno postaje aposteriorno, a ono što je imalo značajke „sudbine“ postaje kraljevstvom „slučaja“. Nije to, dakako, nastupilo u filozofiji s kibernetikom. Već se u mišljenju Nietzschea i Kierkegaarda mogu pronaći zameci radikalnoga konstruktivizma. Isto tako u nastojanju da se rastemelji zgrada spekulativno-dijalektičke metode i sustava apsolutnoga duha u Hegela svi pokušaji mišljenja nakon njega vođeni su idejom fragmentarne cjelovitosti cjeline, kontingentnim nizom događaja, suspenzijom zakona kauzalnosti i slično.

Jasno je da s uvođenjem povratne sprege (feedback) metafizička shema mišljenja mora biti u najmanju ruku zastarjelom, ako ne i možda posve nesukladnom za tehničko doba vladavine mislećih i želećih strojeva. Temeljno je značenje povratne sprege (feedback) u tome što sve proizvedeno strojem ili organizmom vodi natrag do promjene procesa proizvodnje. Taj „korak natrag“ odnosi se na povratnost informacije. „Pozitivna povratna sprega“ jest ono što se zbiva, primjerice, u tehnologiji elektronskoga zvuka. Povratna sprega, pak, koja regulira ili ograničava proces koji ga stvara naziva se „negativnom“. To je drugi poredak. Njime se konstituira jezgra mehanizama kontrole. Obično se za primjer ove negativne povratne sprege uzima fizikalna snaga. Brzinu stroja omogućuje niz rotacijskih uređaja. Akceleracijom se stoga naziva stanje koje regulira centrifugalna sila, jer bi se stroj u mahnitoj jurnjavi naprosto „razletio“ i raspao. Drugi primjer djelovanja povratne sprege kao negativne jest podešavanje sobne temperature s pomoću termostata. Kibernetika se ovdje pojavljuje u ulozi samoregulirajućega i samoorganizirajućega načela vođenja sustava i upravljanja okolinom. Definicija povratne sprege s dubljim metafizičkim značenjem, ali zacijelo korisna za inženjere i robotičare, jest sljedeća:

„Jednostavno objašnjenje sustava povratne sprege koje polazi od pojma uzroka čini se problematičnim zato što prvi sustav utječe na drugi i obratno. A to vodi do kružne uzročnosti. Čini se da je razmišljanje zasnovano na uzroku i učinku prividno, pa je stoga nužno analizirati sustav u cjelini.“ (Karl Johan Aström i Richard M. Murray, Feedback Systems: An Introduction for Scientists and Engineers, Princeton University Press, Princeton – Oxford, 2008., str. 1.)

Povratna sprega (feedback) označava ponajprije mehaničko načelo. Dakle, ne uključuje nikakve signale ili simboličku komunikaciju. Formalna logika stroja koji djeluje prema ovome načelu čini se da se suprotstavlja logici prirode i zakona kauzalnosti. Prema načelima mehaničke fizike Newtonova doba uzrok je linearan. Zato može biti kružne uzročnosti u smislu povratnoga učinka s tendencijom promjene samoga uzroka. Termostat regulira sobnu temperaturu na temelju statističke vjerojatnosti učinka. To samo znači da sustav reagira na promjene u okolini i prilagođava organizam u stanje samo-organiziranosti. Ako to ne bi bilo tako, strojeve bi trebalo stalno nadzirati i upravljati njima. U metafizici prigodnih uzroka kod probabalista poput Mallebranchea svi su događaji u fizikalnome svijetu (ne)autonomni. Zbog toga je nužno uvođenje neke vrste pobuđenoga uzroka da bi se pokrenuo lanac događaja. Bez toga sve stoji u praznome hodu. Dakako, Bog se pojavljuje kao svojevrsni pokretač prigodnih uzroka da bi svemir i čovjek u njemu mogao imati svoje mjesto unutar kruga vladavine umne i tjelesne supstancije. Izvanjska sveza metafizike probabilizma i kibernetike zanimljiva je stoga što upravo pojam povratne sprege (feedback) treba konačno srušiti bilo kakvu Božju intervenciju u zbivanja ovosvjetovnosti (imanencije). Put do kibernetičke teorije samostvaranja (autopoiesis), kakvu su svezom biologije i semiotike ustanovili Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela bio je otvoren. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D.Reidel Publishing comp., Boston, 1980. Vidi također: Humberto R. Maturana, William T Powers i Ernst von Glasersfeld, Texts in Cybernetic Theory, A Conference of The American Society for Cybernetics, Felton-California, listopad 18-23. 1988.)

Pogledajmo kako se povratna sprega (feedback) razvija unutar složenih sustava života. Prvo što upada u oči jest da se unatoč mehaničkome podrijetlu pojma u njemu sjedinjuje ono biološko i tehničko. Jedno od uobičajenih shvaćanja prisutno je u tzv. teoriji stimulansa i odgovora. Za razliku od uzroka i posljedice, što neizravno dovodi svagda do determinizma prvoga uzroka, ovdje se susrećemo s pojmom poznatim iz dijalektičkoga mišljenja Hegela i Marxa. To je uzajamno djelovanje. No, dijalektika nužno ima tri člana: tezu-antitezu-sintezu. Mišljenje koje bitak shvaća kao nadilaženje i prevladavanje na višem stupnju razvitka nije primjereno kibernetičkome sustavu. Umjesto trojstva ovdje su u igri složene kombinacije dvojstva. Logika kibernetike, prema tome, počiva na načelu i-i. Umjesto sinteze kao prevladavanja i dokidanja teze-antiteze, umjesto konjunkcije i disjunkcije, sve je sada u razmještanju odnosa između sustava i okoline (A i B). Što se razmješta, mora se moći reorganizirati na novim načelima. Utoliko je povratna sprega (feedback) odgovor koji mijenja stimulans nekog događaja. Kao pravilo i uvjet mogućnosti nastanka „novoga“ temeljna je postavka kibernetike ona koja se orijentira spram samoregulacije života. To je biološka uvjetovanost stanja u smislu „prirodne ravnoteže“ okoliša (Umwelt, environment, milieu). Kada su samoregulacija i ravnoteža postignuti govorimo o homeostazi. Što to znači?

U prirodi, primjerice, sisavci imaju sposobnost nadomjeska za ono što im je genetski ili prirodno bilo uskraćeno u počecima razvitka vrste. U tom pogledu je riječ o unutarnjim promjenama organizma, a ne o prilagodbi spram okoline. Interakcija organizma i okoline uspostavlja ravnotežu samo onda ako je biološki sat vrste usklađen s promjenama okoline. Nije stoga začudno da se kibernetika smatra mišljenjem kontrole prirodne i kulturne ravnoteže između biljaka, životinja, čovjeka i stroja. Za razliku od strukturnoga nasilja industrijalizacije spram izvorne prirode, pustošenja prirodnih krajolika i ekološke krize zemlje, teoretičari koji povezuju antropologiju, biologiju i kibernetiku poput Gregoryja Batesona misle da se time promjene u sklopu teorije evolucije nastavljaju unutar pojma okoline. Nije više riječ o pasivnoj sintezi prostora obitavanja vrsta. Okolina i okoliš postaju nužnim za drukčiji način egzistencije koji iziskuje homeostazu svih živih bića. (Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution,and Epistemology, Jason Aronson Inc.,Northvale, New Jersey-London, 1972/1987. )

Mnogi teoretičari tvrde da je kibernetika u razumijevanju odnosa između kontrole i komunikacije otvorila put rastemeljenju metafizičkoga pojma kauzalnosti (uzročnosti) i teleologije (svrhovitosti). Čini se da je na tom tragu i Heideggerova znamenita postavka iz predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende derPhilosophie und die Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine. U toj raspravi Heidegger izričito tvrdi da filozofija kao metafizika okončava u kibernetici. U istome tonu, godinu kasnije, Heidegger u predavanju „Uz pitanje određenja stvari mišljenja“ („Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“) kaže da je kibernetika „vrhunac dugoga trajanja filozofijskoga izlaganja mišljenja naprosto“. Svi novi pojmovi otuda nose patos i prizemljenje mišljenja realizacije filozofije u „upravljanju“, „kontroli“, „komunikaciji“, „samoorganiziranju“ itd. (Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Wagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163.)

Kada Heidegger otpušta filozofiju kao metafiziku na kraju njezine povijesne pustolovine u kontrolu kibernetike i njezina modela samoupravljanja životom, nešto je ipak u svemu tome prekriveno tamom. Očito, riječ je o načinu mišljenja. Kibernetički se pritom više ne može uspoređivati s metafizičkim. Ponajprije, razlika je u logici, ontologiji, pa čak i etici i politici. Metafizika počiva na mišljenju identiteta koji određuje što jest razlika između bića, dok kibernetika polazi od druge vrste razlike. To nije razlika kao jaz svjetova, nego razlika kao stvaralačko načelo uvođenja novoga. U tom smislu mišljenje koje okončava s kibernetikom, ako slijedimo Heideggera, nije radikalno prevladavanje metafizičke sheme ili okvira mišljenja. Ono je samo i jedino realizacija njezinih unutarnjih mogućnosti. U „konkretnome“ slučaju, uvođenje pojmova „povratne sprege“ (feedback), kontrole i komunikacije, a umjesto bitka vladavina informacije kao uputstva za djelovanje, preokreće čitav Aristotelov način mišljenja koji se završava s Hegelovom „teodicejom apsolutnoga duha“. To znači da uzrok, cilj i svrha (télos) povijesti nije više pokretač povijesnoga procesa.

Umjesto toga, povijest se u doba tehnogeneze ili konstrukcije tehničkoga svijeta reorganizira na posve drukčijem načinu uspostavljanja onoga što smo nazivali „počelima“ i „načelima“. Ponašanje ili djelovanje bića u umreženim sustavima kontrole okoline nije time postalo besmisleno, besciljno i nesvrhovito. Posve suprotno, sám je sustav sada imanentno samosvrhovit jer pojam kontrole u sebi obuhvaća umjesto finalnoga uzroka postojanje beskonačne mogućnosti postajanja drukčijim i različitim (novim). U unutarnjem obratu Aristotelove logike uzročnosti-svrhovitosti, naglasak je na eficijentnome uzroku (causa efficiens), a ne na formalnome (causa formalis). No, i to je objašnjenje još uvijek prekratko. Zato što je dobiveno analogijom spram „prirode“. Logika se digitalnoga ili kibernetičkoga stroja ipak odvija bitno kao autopoietička. To znači da ono što proizvodi sebe sâmo, što je uzrok vlastite reprodukcije, ne može biti mišljeno iz linearnoga niza uzroka. Poput mitologijske slike božanske partenogeneze tako se i misleći stroj razmatra u odnosu na „prirodu“. Samosvrhovitost otuda pretpostavlja nestanak sredstva i funkcije za nešto drugo.

U svim se znanostima događaj ovaj proces autonomnoga „utemeljenja“ predmetnoga područja. Najbolji primjer za ideju političkoga postaje teorija Carla Schmitta, za sociologiju Niklasa Luhmanna i Brune Latoura, za antropologiju Gregoryja Batesona, za komunikologiju Viléma Flussera, a za filozofiju Gilberta Simondona, Gottharda Günthera i Gillesa Deleuzea. Međutim, bilo bi pogrešno „okrivljavati“ Aristotela da je pojam svrhe izveo tek iz formalnoga uzroka nekoga bića. Sjetimo se da u Nikomahovoj etici ne određuje neke vrline i uopće ideju dobre zajednice iz „prošlosti“ već uvijek opstojećega bića. Ono što biće čini, primjerice, zdravim ili sretnim proizlazi iz „budućnosti“. Ali, to se zbiva na taj način da je pojam dobra koji upravlja odnosima između ljudi svagda svrha koja se želi postići, pa čovjek šeta zbog zdravlja, jede umjereno, brine se za potomstvo zbog njihove buduće dobrobiti itd. Svrha nije izvan životnoga procesa dosezanja ciljeva. Jednako tako ne svodi se na puki uzrok nečega kao nečega. Finalni uzrok u ovome slučaju postaje uvjet mogućnosti formalnoga i materijalnoga uzroka (causa materialis). Čitav se poredak kategorija mijenja kada u igru ulazi mehanički pojam „povratne sprege“ (feedback). Zato metafizika ne može misliti stroj i njegove performativno-pragmatične samosvrhe u promjeni stanja stvari.

U 20. stoljeću bilo je pokušaja da se teleologija djelovanja postavi na noge s drukčijim načinom izvedbe. Jedan od zacijelo zanimljivijih bio je onaj američkoga mislioca Williama Jamesa (1842-1910). On je razlikovao između: (a) svrhovitosti subjekta koji doseže svoj cilj raspravom o izboru sredstava i (b) djelovanja usmjerenoga na cilj glede ponašanja nekog subjekta. Ta su dva načina mišljenja, čini se, postala baštinom kibernetike. Razlog leži u tome što su oba bliska suvremenim znanostima, osobito kvantnoj fizici. Promatrač je uvijek i onaj kojeg se promatra, pa je njegov položaj uzajamni odnos objekta i subjekta. A subjekt koji je svjestan svojih radnji i nastoji do cilja doći s pomoću razborito izabranih sredstava upućuje na mogućnosti samosvrhe procesa življenja u cjelini. Kada se izneseno prenese u jezik kibernetike vidimo da razlikovanje izvanjske i unutarnje svrhe nije više mjerodavno za odnos sustava i okoline. Zašto je tome tako? Nema sumnje da je posrijedi nastojanje da se poretku zajamči smislenost djelovanja pod uvjetima rastemeljenja linearnosti i recipročnosti teleologije.

Sada se sve zbiva s onu stranu „prirodnih zakona“. Stroj samoregulira i samoupravlja procesom ujednačenja razlika između sustava i okoline. Između njih vlada nelinearnost i nerecipročnost. Da bi se matematički strogo izvela jedna održiva teorija komunikacije u živome svijetu prva je pretpostavka da tehnički svijet mora izgraditi onu vrstu samosvrhe koju ima biološki organizam u stanju homeostaze. Što se naziva „prvim poretkom kibernetike“ odnosi se, dakle, na sve elemente kontrole. Ništa se ne događa „spontano“ niti „autonomno“ ako sustav sam sebe ne kontrolira. Možemo to formulirati ovako, kako je to, uostalom, najvjerodostojnije analizirao Norbert Wiener: kontrola proizlazi iz entropije sustava i kao takva je statističko-informacijska mjera vjerojatnosti i predvidljivosti ponašanja u strogo određenim uvjetima. Tek kada taj poredak funkcionira, komunikacija se uspostavlja mogućnošću samosvrhovita djelovanja subjekata/aktera ili interaktora. (Norbert Wiener, Cybernetics or control and communication in the animal and the machine, str. 42-44. Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003., str. 315-326.)

4. Neponovljivost vremena: Na putu k singularnosti

Što je i kako se shvaća komunikacija u tehničkome svijetu? U našem pitanju radi se o ontologijskome pitanju (quiddittas) i o pitanju praktične primjene ili pragmatike znanja (quoddittas). „Štostvo“ je uvjet mogućnosti „kakovosti“ u Aristotelovoj klasičnoj metafizici. Da bi bitak bića bio kao takav uopće moguć, a ne tek misliv, potrebno je da se njegova „bit“ (supstancija) individuira. Taj se čin individuacije pojavljuje u svoja dva modusa: općenitosti i posebnosti. Svako biće utoliko je pojedinačni nositelj značajki svoje vrste i roda. U pravu je Gilles Deleuze kada u jednom razgovoru tvrdi da je „život“ ono što se živi polazeći od razlike koja pripada univoknosti bitka. Tek je otuda moguć misterij upojedinjenja. (Gilles Deleuze i Claire Parnet, Dialogues, Columbia University Press, New York, 1987. )

Ako se, dakle, „štostvo“ bića izvodi iz njegove „biti“, onda je bjelodano da to i takvo biće već uvijek „jest“ postojano, trajno, stabilno, održivo u mijeni vremena. Njegova faktičnost „da“ jest u formi tog-i-tog bića, a ne drugoga, jamči mu singularnost i kontingenciju. U tradiciji metafizike stoga biće uvijek „jest“, kako je to mislila skolastika u teologijskome razmatranju sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga – jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum), biće (ens) i lijepo (pulchrum). Heidegger opravdano kaže da metafizika od svojih početaka do kraja misli bitak bića onto-teologijski. Čitav metafizički sklop određen je iz misaonoga iskustva bitka-Boga-čovjeka-svijeta. No, što se događa kada „kakovost“ iz kategorijalnoga sklopa bića prelazi u „štostvo“, u kvalitativnu razliku u sâmome sebi? Ili, drukčije rečeno: što se događa kada način postojanosti bića kao takvoga gubi svoju supstanciju, a time i subjekt, postajući nešto drugo i različito u sebi sâmome?

Metafizika koja, prema Heideggeru, okončava u kibernetici morala bi svoju predaju, sav taj razasuti teret izvora i kraja (arché i eshaton), zaboraviti u njegovu nestanku ili se preobraziti u neku drugu formu (simulacija). Ako je riječ o potonjem, onda se susrećemo s njezinim novim životom u drugome ruhu. Međutim, ne može se realizirati onto-teologija ako se istodobno bitak i Bog ne rastemelje. I to na taj način da od njihova mišljenja ne preostane ni traga u pijesku. Kada se bitak rastemeljuje u pojmu informacije, a Bog u imanentnoj transcendenciji bez unaprijed određene svrhe, nalazimo se u predvorju novoga mišljenja. Ono se za razliku od staroga više ne bavi prognozama budućnosti niti dijagnozama sadašnjosti, a ponajmanje rekonstrukcijom prošlosti. Temeljni problem ne samo kibernetike, već i filozofijskoga mišljenja u doba tehnosfere, postaje tako određenje bezrazložnosti/bestemeljnosti i bez-svrhovitosti djelovanja. Drugim riječima, ono što je podarivalo „suverenost“ strukturi mišljenja postojanoga bitka u promjenama, sada se ruši u prah i pepeo. Norbert Wiener je tu „hermeneutičku situaciju“ jaza svjetova opisao promjenom paradigme razumijevanja vremena:

„Ovaj prijelaz iz newtonovskoga reverzibilnoga vremena u gibsonovsko ireverzibilno vrijeme imalo je svoje filozofijske odjeke. Bergson je naglašavao razliku između reverzibilnoga vremena u fizici u kojem se ništa novo ne događa i ireverzibilnoga vremena evolucije i biologije u kojem se zbiva uvijek nešto novo. (…) Od newtonovskoga stroja gotovo do današnjih dana središnje polje inženjerstva bijaše proučavanje prvih pokretača. Toplina je bila prenesena u korisnu energiju rotacije i prevođenja, a Newtonova fizika je nadomještena onom Rumforda, Carnota i Joulea. Termo-dinamika tvori njezino pojavljivanje, a to je znanost u kojoj se vrijeme shvaća eminentno ireverzibilnim.“ (Norbert Wiener, isto, str. 38.)

Kako valja shvatiti tu razliku vremena koje se vraća i vremena koje je nepovratno nestalo sa stajališta kibernetike? Priroda je u stalnome krugu svojih rađanja i umiranja. Stroj se, pak, vrti u beskonačnost samo zato što ima mogućnost stalne reprodukcije istoga na sve većoj razini intenziteta snaga. Oba su vremena međusobno suprotstavljena. Prirodno je vrijeme poput kozmičkoga za Grke bilo ono koje je Platon prispodobio slikom vječne vrtnje u krugu poput vretena (ananke). Tome usuprot, novovjekovno vrijeme beskonačnoga „napretka“ i „razvitka“ počiva na ideji linearnosti. Sve što jest odvija se na planu konzistencije kao singularnost nepovratnosti. Što je jednom bilo, više nikad neće biti. Što se vrtilo u krug, odlazi već u drugome trenutku u prazninu na crti beskonačnosti. Vječnost kruga i beskonačnost pravca nisu stoga jedno te isto. Jaz ili pukotina između njih razdjeljuje iskonsko vrijeme vječnoga vraćanja i vrijeme linearnoga napretka u beskonačnost.

Ali mora postojati ipak nešto što povezuje ideju iskona i ideju novoga. Ta „treća zemlja“ o kojoj govori Kafka u Dnevniku mora stoga imati značajke „prvoga“ (vremenskoga) i „drugoga“ (izvanvremenskoga) stroja. Što se vrti u vječnome povratku mora se istodobno moći razvijati-odvijati na planu beskonačne imanencije kao stvaranje „novoga“ iz samopokretanja i samouzgona s pomoću „beskonačne brzine“ (vitesse infinie). (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie? Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 118.) Wiener posebno naglašava ulogu termodinamike. Za razvitak otvorenih sustava važna je spoznaja o entropiji. To nije slučajno. Pretvaranje topline u energiju koja smjera entropiji dovodi, naime, do toga da se stvaranje informacijskih ili komputacijskih strojeva (kompjutora) pokazuje razrješenjem problema „zaokreta“ metafizike u sâmoj sebi.

Aparat automatske kontrole koji funkcionira prema načelima računanja (komputacije) povezuje središnji neurosustav (mozak) s okolinom kao mrežom. Vrijeme se na taj način „intenzivira“, a komunikacija postaje dijalogom i diskursom između umreženih strojeva mišljenja i želja. Iz svega iskazanoga jasno je da informacija i komunikacija nisu više razdvojeni pojmovi. Uostalom, o tome dostatno svjedoči određenje novih tehnologija kao informacijsko-komunikacijskih. Prvi i drugi poredak kibernetike povezuje pokušaj da se dva stroja vremena-vječnosti i beskonačnosti razriješe u „trećem“. Ako informacija nije drugo negoli nematerijalno uputstvo za djelovanje, onda je istina komunikacije u tehničkome svijetu da je ona pragmatična, usmjerena na željeni cilj, otvorena i interaktivna.

Max Bense pokazao je da se odredba tehničkoga svijeta odnosi na funkcionalnost. Taj je pojam ključan za shvaćanje društvenoga poretka modernosti 20. stoljeća. Iako je funkcija nešto što proizlazi iz biološke strukture organizma, te se može smatrati instrumentalnom svrhom u cjelovitosti cjeline s obzirom na primat prirode pred kulturom, sve se mijenja kada u igru ulaze „pametni strojevi“. Ne funkcionira čovjek, već stroj u njemu i izvan njega. Zbog toga je funkcija uvijek u službi nečega drugoga. Čitav okvir klasične teleologije s nizom ciljeva i svrha kozmičko-ljudske evolucije nemoguć je bez odnosa između funkcije i organizma kao složene cjeline. Jezik komunikacije u tehničkome svijetu pokazatelj je ove promjene.

Kada se, naime, ljudsko ponašanje eksperimentalnim metodama psihologije i psihijatrije (od biheviorizma do gestalt-metode i integrativne psihijatrije) nastoji predvidjeti i suspregnuti kontrolom emocija i kognitivnih procesa koji prelaze u mogućnost totalnoga raspada neurosustava, onda je posrijedi pokušaj da se komunikacija svede na elementarne operacije u određenom vremenskome i prostornome krajoliku (scape). Taj je krajolik određen mentalnim slikama u kojima pamćenje prethodi sjećanju. Razlog je jasan. Pamćenje je tehnički proces obrade informacija. Objektivira se u postmemoriji (knjižnice, arhivi, muzeji, banke podataka, datoteke). Nasuprot tome, sjećanje je „subverzivno“ zato što selektivno interpretira događaje iz prošlosti u skladu s ideologijsko-političkim stavovima i unaprijed donesenom odlukom o tome što jest „istina“. U tom prijeporu između stroja i čovjeka, ili lakanovski iskazano simboličkoga protiv imaginarnoga, komunikacija se odvija na temelju pragmatike znanja o objektu, a ne na osnovama samorazumijevanja govorne situacije.

Što to „konkretno“ znači? Ništa drugo negoli da je pragmatičnost komunikacije omogućena prijelazom iz logike teksta u vizualnu semiotiku. Slika koja u digitalno doba posvuda vlada jest „izračunata slika“, kako to iskazuje Friedrich Kittler, jedan od vodećih teoretičara posthumanizma i novih medija. (Friedrich A. Kittler, „Schrift und Zahl – Die Geschichte der errechneten Bildes“, u: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 186-203. i Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit der technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 214-231.) No, za razliku od jezika kao sredstva komunikacije, sada je riječ o posvemašnjem ontologijskome obratu. Slika prethodi jeziku. Ona mu sada strogo određuje nova pravila (gramatiku, sintaksu, semantiku). Da bi se komunikacija uopće mogla razviti, mora biti „lokalizirana“ i „pragmatizirana“. Njezina je funkcija, dakle, da omogući djelovanje subjekata/aktera s pomoću već bitno promijenjenoga diskursa u kojem se nalaze sudionici. Taj je diskurs upravo onaj koji proizlazi iz logike tehnosfere. Njegove su temeljne riječi/pojmovi izvedeni iz trojstva temeljnih kategorija novovjekovnoga tehničkoga mišljenja: (1) računanje (komputacija); (2) planiranje i (3) konstrukcija. Da bi sâm jezik postao sredstvom/svrhom pragmatične komunikacije potrebno je, pak, da se očisti od natruha metafizičke linearnosti.

U kibernetičkome polju „kružne uzročnosti“ i vladavine načela „povratne sprege“ (feedback) sve postaje privremeno, fluidno, fleksibilno, promjenljivo, korisno, uporabljivo. Taj obrat paradigme iz filozofije jezika u vladavinu „jezičnih igara“ (Sprachspiele) kao uputstva za djelovanje u kontekstualno određenoj situaciji (društva-politike-kulture) dovodi do toga da se informacija pojavljuje kao „bit“ jezika, a njezina se funkcija pokazuje u vizualiziranju pojmova. Svijet u doba tehnosfere postaje stoga readymade promjenljivih identiteta, mnoštva, razlike i izbora. Izabiremo ono što želimo unutar „paket-aranžmana“ već opstojećega života kao izračunatoga, planiranoga i konstruiranoga kaosa i entropije. Paradoks je i aporija pragmatične komunikacije u tome što je njezina posljednja „svrha“ u tome da nas uvjeri da su „nužnost“ i „sudbina“ postali kraljevstvo „slučaja“ i „kontingencije“ i da je naš izbor apsolutan upravo zato što se odvija u svojoj otvorenosti u zatvorenome prostoru virtualne zajednice globalnih korisnika. (Vidi o tome: Mike Sandbothe, Pragmatischen Medienphilosophie: Grundlegung einer neuen Disciplin im Zeitalter des Internet, Velbrück Wissenschaft, Weilerswist-Metternich, 2001. i Žarko Paić, „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 484-520.)

Nije nipošto samorazumljivo zašto komunikacija u binarnome modelu sustava i okoline mora biti još k tome „otvorena“ i „interaktivna“. Pomutnju stvaraju pojmovi-metafore. Znamo da je riječ-pojam otvorenosti ili čistine bitka (Offenheit/Lichtung des Seins) rabio Heidegger u već spomenutoj raspravi o kraju filozofije u kibernetici. Nije time mislio ni na kakvu „društvenu“ ili „kulturnu“ komunikaciju čovjeka izvan tehničkoga svijeta. Štoviše, problem njegova mišljenja o mogućnostima nakon kraja metafizike odnosio se ponajprije na otvorenost događaja u nadolazećem vremenu s onu stranu upravo kibernetičke zatvorenosti svijeta. Kada, naime, bitak postaje informacijom spremnom za uporabu, tada se komunikacija pojavljuje samo i jedino prostorom-vremenom neke izvedene među-akcije ili djelovanja koje više ničim nije određeno. Svrha (télos) djelovanja postaje kontekstualno i situacijski interpretirana. Ako ćemo pravo, svrhovitost se sada razmješta iz sâme „biti“ teleologije. Ono što je svrhovito djelovanje u novome tehničkome poretku značenja nema više nikakvu transcendentalnu niti, pak, eshatologijsku strukturu. Ne proizlazi unaprijed iz „sudbine“ i ne završava na kraju kao „nužnost“.

Već je u kvantnoj teoriji, osobito u pojmu neodređenosti kod Heisenberga otvoreno područje vjerojatnosti i (ne)predvidljivosti slučaja. Na taj se način svrhovitost djelovanja izvodi iz sâmoga djelovanja bez svrhe koja bi mu bila inherentna. Krajnji je ishod ove pragmatike znanja s vodećim pojmom informacije da je samo mišljenje postalo performativno. Razlog leži u tome što se jezik svodi na informaciju, a informacija proizvodi ili konstruira događaj interaktivne komunikacije. To, dakako, nije izvedeno iz Heideggerova kasnoga mišljenja u cijelosti. Jer otvorenost ili čistina bitka nema ništa sa svođenjem komunikacije na tehnički dispozitiv jedne programirane „jezične igre“ kao „forme života“. (Vidi o tome: Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm)

Heideggeru je na njegovu putu mišljenja bilo posve očito da se problem tehničkoga svijeta mora otvoriti kao problem sâme „biti“ metafizike. Ona je omogućila nastanak živih strojeva i eksperimentiranje s promjenom genetske strukture bića. Međutim, ako je „crna kutija“ metafizike ona koja završava sa simulacijom događaja, tada je tehnosfera i-i: i kraj metafizike i njezina otvorenost u drukčijem smjeru od dosadašnjega (linearnost-uzročnost-svrha). Upravo zbog toga se otvorenost mora razumjeti u kiibernetičkome smislu iz ključnoga pojma svekolike komunikacije na daljinu. To je pojam interaktivnosti. Ako je virtualni prostor „otvoren“ u smislu beskonačnosti poput oceana, onda se pragmatična komunikacija između subjekata/aktera kao sudionika u tom prostoru odvija svagda kao interakcija. Taj začudno neljudski pojam, gotovo tehnički banalan, jer spaja ono što je „između“ i ono što je značajka bića kao takvoga uz energiju i masu (materiju), ne može uopće biti izvediv bez uvjeta mogućnosti svake forme buduće komunikacije i bez pretvorbe energije i mase u „beskonačnu brzinu“ (vitesse infinie).

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026