Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

U čemu je to ꟷ misterij zla?

U čemu je to ꟷ misterij zla?

1. Poznato je već gotovo svima da je Giorgio Agamben, nesumnjivo jedan od najznačajnijih živućih filozofa, svoje „poslanstvo“ u promišljanju suvremenosti otpočeo nakon iskustva slušanja Heideggerovih seminara u provansalskome Le Thoru 1960-ih godina. U svojem sinkretičkome načinu mišljenja spojio je ingeniozno upravo duh Heideggerova objelodanjivanja biti svijeta iz unutarnjega labirinta tajne jezika bez kojeg mišljenje ne može postojati s fragmentarnim mišljenjem „konstelacija“ i „iluminacija“ Waltera Benjamina, ali isto tako i gotovo nezamislivu suprotnost u razumijevanju biti političkoga i politike u djelu njemačkoga ustavnoga pravnika i politologa Carla Schmitta i Guya Deborda, teorijskoga gurua neoavangardne skupine Situacionista i neomarksističkoga teoretičara „društva spektakla“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/bijela-eshatologija/ https://zarkopaic.net/blog-post/kulturkampf-danas/https://zarkopaic.net/blog-post/zapovijed-i-poziv-misljenja/ ) Sve je to važno zbog toga što je pokazao kako se suptilnom metodom svojevrsne hermeneutičke kazuistike tekstova iz izvorne zapadnjačke tradicije (pravnih, političkih, filozofskih, umjetničkih, religijskih) s njihovom interpolacijom u fenomene suvremenosti mogu iskristalizirati konceptualni okviri poput rimskoga homo sacera koji na artikuliran način postaju temeljne misaone slike našeg vremena. Usto, još je nešto u njegovu mišljenju posebno vrijedno interpretativnoga napora. To je ponajprije njegova jasnoća i preciznost kojom otvara kovčeg s blagom od pojmovne i životno-egzistencijalne prošlosti koja nas nikad ne napušta, već zapravo gotovo usudno određuje i kad vjerujemo da živimo izvan bilo kakve mitsko-apokaliptičke duhovne situacije vremena. Tako je i u slučaju njegova promišljanja filozofijsko-teologijskoga podrijetla pojma zla i pokušaja njegova odstranjenja i prevladavanja u ljudskome svijetu. U tematskome bloku Kako misliti zlo? u kojem će se u časopisu Europski glasnik, br. 31/2026. godine pojaviti niz vrhunskih priloga filozofa poput Lévinasa, Jonasa, Jankélévitcha, Ricoeura i drugih, uvrstili smo i jedan Agambenov tekst u prijevodu s talijanskoga Maria Kopića. Riječ je o tekstu predavanja održanoga 13. studenoga 2012. u Fribourgu u Švicarskoj prilikom dodjele počasnoga doktorata iz teologije. Prilog je izvorno objavljen u: Giorgio Agamben, Il mistero del male. Benedetto XVI e la fine dei tempi, Roma-Bari: Laterza 2013, str. 23-39. Knjižica prijevoda ovog teksta objavljena na engleskome glasi The Mystery of Evil Benedict XVI and the End of Days, Stanford University Press, Stanford-CA, 2017. U čemu je, dakle, taj misterij zla na „kraju vremena“? 2. Godine 2013. Benedikt XVI. postao je tek drugi papa u povijesti Katoličke crkve koji je dao ostavku. U ovoj kratkoj, ali poučnoj studiji, Giorgio Agamben tvrdi da je Benediktova gesta, daleko od toga da je isključivo pitanje unutarnje crkvene politike, uzorna u doba kada je pitanje legitimnosti praktički ostavljeno po strani u korist uske usmjerenosti na zakonitost. Ovo razmišljanje o nedavnoj povijesti Crkve otvara se analizom jednog od najranijih dokumenata kršćanstva. Riječ je o Drugoj poslanici Solunjanima, koja prikazuje dramatičan sukob između “čovjeka bezakonja” i enigmatičnoga katehona, sile koja zadržava dolazak „kraja povijesti“. U Agambenovu poduzetome tumačenju, ovaj na stanovit način zloglasno nejasan odlomak otkriva teologijsku dinamiku povijesti koja i danas oblikuje zapadnu kulturu. Za kršćane, sveta povijest počinje dramom – tragedijom Edena nalik snu. Likovi u ovoj uvodnoj drami su Stvoritelj, goli muškarac i žena te zmija. Radnja se odvija u vrtu, a radnja se pripovijeda sekvencijalno. Ono što je, međutim, prepušteno kulturnom, pa čak i teologijskome zaboravu, a što fascinira Agambena, jest to da i kršćanska povijest završava dramom. U neobičnome odlomku Druge poslanice Solunjanima, koji se više puta citira u Misteriju zla, Pavao spominje tri lika koji završavaju ljudsku povijest. Tu je “čovjek bezakonja”, postoji onaj koji ga “sada sputava” i na kraju “Gospodin Isus”. Vrhunac ove trijadne drame događa se u “hramu Božjem”, ali radnja je nejasna. Čini se da apostol prenosi da će “kada dođe vrijeme”, čovjek bezakonja biti ustoličen u Hramu, tvrdeći da je “Bog”. Nakon toga dolazi Posljednji sud. Sugestivno je, pritom, da je jedini pravi koncept kršćanske eshatologije koji preživljava u sekularnome imaginariju nitko drugi do „Antikrist“. Međutim, kako Agamben ističe, Pavao nikada ne koristi taj koncept. Pojavljuje se samo u pismima koja se pripisuju Ivanu. Doista, u cjelini ovaj esej nadopunjuje veći obrat koji je već poduzet u prethodnoj kapitalnoj knjizi Agambena o prijevodu božanske teologije u modernu političku znanost i zbilju suverenosti vladavine. Razlika je sada u tome što u Misteriju zla Agamben u fokus stavlja ključnu instituciju zapadne političke tradicije. Ovdje Agamben kao da snažnije inzistira na stanju globalnosti u kojima je Crkva metonimija: „…ako nas ova gesta zanima, to sigurno nije samo utoliko što se odnosi na problem unutar Crkve, već mnogo više zato što nam omogućuje da se usredotočimo na istinski političku temu, a to je pravda, koja se, poput legitimnosti, ne može eliminirati iz prakse našeg društva“. To je u skladu s knjigom Kraljevstvo Božje, pod kojom se struktura oikonomije shvaća u odnosu na pravi ‘providonosni stroj’ ljudske uprave (v. Giorgio Agamben, The Kingdom and the Glory: For a Theological Genealogy of Economy and Government, Stanford University Press, Stanford-CA, 2011.) Dakle, svaka administrativna struktura je nelegitimna, budući da za Agambena ona vlada kroz desupstancijalno posredno biće. To je istinska ‘kakokenodicija’ (koja se odnosi na pražnjenje) koja može opravdati samo učinkovito zlo. U mjeri u kojoj Agambenov sveobuhvatni projekt nastoji uspostaviti jedinstvo koje odgovara problemu discessio ili unutarnje podjele, nije teško shvatiti kako je Benediktov XVI. povratak Tyconijevoj nejasnoj tezi o Crkvi kao kompozitu dobra i zla vrlo relevantan. Ovdje je očit razmak od Augustinove Božje države, gdje je rascjep nastao između dvije države, dopuštajući ono što je Erik Peterson, protiv Schmitta, shvatio kao nemogućnost bilo kakve političke teologije. (v. o tome moju studiju: Žarko Paić, „Katehon ili o gubitku povijesti: Paradoksi i aporije političke teologije Carla Schmitta“, u: Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., str. 219-266. https://zarkopaic.net/blog-post/katehon-ili-o-gubitku-povijesti/ ) Tyconius je, na neki način, ustrajnost antiaugustinske gnoze. Agambenov napor pokušava učiniti Augustina sinom Ticonija, što ga čini još tajanstvenijim; budući da dok je Augustin odvajao Crkvu i Carstvo, Tyconius odvaja zlo i dobro u vremenskoj katehontičkoj prirodi Crkve. Agamben stoga citira Illichovo svjedočanstvo kako bi tvrdio da je Crkva oduvijek već mysterium iniquitatis kao korupcija optima pessima (najgora moguća korupcija od najboljih). Neki kritičari koji dolaze iz teologijskih krugova tvrde da Agamben gotovo u pravilu nameće svoje stavove koji nemaju dubljeg doktrinarnoga opravdanja, budući da dok je za Illicha Crkva, u skladu s mišlju sv. Augustina, dopuštala ius reformandi (reformu), Agamben postavlja discessio kao arhé tjelesne Crkve, na taj način ponovno uvodeći mit o političkoj teologiji kako bi se uprizorila misterična drama Povijesti. U tekstu se susrećemo s nečime krajnje fascinantnim. Evo, poslušajmo Agambena. „Dok se Crkva još zanimala za posljednje stvari, ovaj izniman odlomak na specijalan je način poticao hermeneutičko oštroumlje Otaca, od Ireneja do Jeronima i od Hipolita do Augustina. Pomnost tumača bijaše usredotočena ponajprije na identificiranje dvaju lica što ih Pavao nazivlje „Onaj – ili ono – što zadržava” (ho katechon, to katechon; u Vulgati: Qui tenet, quid detineat) i „čovjek bezakonja” (ho anthropos tes anomias, doslovno „čovjek odsuća zakona”; u Vulgati: homo peccati), ili jednostavno ho anomos („bezakonik”; u Vulgati: iniquus). Ovaj potonji, počam od Ireneja (Adv. Haereses, V, 25, 1), iako se čini da Pavao ne poznaje taj termin, gotovo je neprestance poistovjećivan s Antikristom iz Prve Ivanove poslanice (2,18). To su poistovjećivanje prihvatili Hipolit, Origen, Tertulijan i, naposljetku, Augustin, pa je ono postalo općim mjestom, premda su ga suvremeni istraživači doveli u pitanje. Kod svih tih autora Antikrist je uvijek zamišljen kao čovjek od krvi i mesa – realna povijesna osobnost, poput Nerona, ili manje-više izmišljena, poput, prema Hipolitu, stanovitoga Latina [Lateinos] ili Titana [Teitan], tako nazvana prema broju zvijeri iz Otkrivenja. Kako je Peterson zgodno uočio, iako je u službi Sotone, Antikrist je čovjek, a ne demon.“ 3. Iako se pojam Antikrist tradicionalno rabi u kršćanskoj eshatologiji, Agamben naglašava da Pavao u izvornome grčkom tekstu ne koristi tu riječ, već govori o figuri zvanoj anomos (čovjek bezakonja). Agambenovo specifično tumačenje ove figure i njezine uloge u “misteriju bezakonja” (mysterium iniquitatis) sastoji se od nekoliko ključnih točaka. U Pavlovoj eshatologiji pojavljuju se dvije suprotstavljene sile: Anomos kao čovjek bezakonja (kojeg kasnija tradicija poistovjećuje s Antikristom) i Katehon kao zagonetna sila ili institucija koja “zadržava” ili odgađa očitovanje bezakonja, a time i kraj svijeta te konačni sud. Agamben objašnjava da u tradicionalnoj političkoj teologiji (poput one Carla Schmitta) država ili Crkva funkcioniraju kao katehon – oni zadržavaju privremeni pravni i društveni poredak kako bi spriječili trijumf čistog zla. Agamben, oslanjajući se na srednjovjekovnog teologa Ticonija, uvodi radikalnu tezu. Crkva (i moderne političke institucije) u sebi obuhvaćaju obje sile. Crkva je podijeljeno tijelo (corpus bipartitum): ona je istovremeno tijelo Kristovo i tijelo Antikrista. Iz te perspektive, “Antikrist” ili čisto bezakonje nije izvanjsko čudovište koje napada svijet, već unutarnja sklonost samih institucija poretka. Kada institucije izgube svoj duhovni i moralni legitimitet te se svedu isključivo na ekonomsku i pravnu proceduru (birokraciju), one same postaju manifestacija bezakonja. No, ovo što je ovdje rečeno nije nešto posve jedinstveno i izvorno u suvremenome političkome mišljenju. Nalazimo ovu postavku daleko snažnije argumentiranu u kasnome djelu Michela Foucaulta. Uostalom, od njega je Agamben i preuzeo pojam biopolitike i podario joj posve drukčije značenje. Kasni Foucault u svojim predavanjima na Collège de France krajem 1970ih godina postavio je teorem o tome da se u kasnome kapitalizmu neoliberalne politike s vladavinom korporativnih struktura onkraj granica države i društva pojavljuje primat upravljaštva (gouvernementalité) nad državnom vlašću unutar tijela tradicionalno shvaćene države. Stoga je Moć ona koja više ne proizlazi iz nacije-države, već iz korporativne naddržavne ekonomije koja određuje bit pojedinca kao subjekta/aktera novoga globaliziranog svijeta. (v. Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Glavna Agambenova postavka u ovoj knjizi jest kritika modernoga društva koje je potpuno napustilo pojam legitimnosti (moralnog, pravednoga i duhovnog opravdanja vlasti) u korist gole legalnosti (tehničkog poštovanja pravila i procedura).U njegovoj interpretaciji, “Antikrist” predstavlja carstvo čiste legalnosti bez legitimnosti. To je stanje u kojem zakoni i procedure funkcioniraju automatski, ali su potpuno lišeni pravde, pretvarajući se u upravljanje ljudskim životima radi same moći. Sv. Pavao navodi da prije konca dana mora nastupiti discessio (otpadništvo ili razdvajanje). Agamben, pak, u abdikaciji Benedikta XVI. vidi upravo taj proročanski čin. Papa je, naime, shvatio da je Crkva kao katehon postala previše isprepletena s modernim bezakonjem (ekonomijom i političkom birokracijom) te da njezino daljnje “zadržavanje” samo produžuje agoniju Svojim povlačenjem, Benedikt XVI. je otuda svjesno “uklonio” zadržavajuću silu poretka, dopuštajući da se mysterium iniquitatis (skriveno zlo modernoga političkog sustava) potpuno razotkrije. Za Agambena, Antikrist u kontekstu Misterija zla ne označava mitologijsko biće, već predstavlja stanje suvremene globalne politike u kojoj su pravo i ekonomija postali apsolutni, a ljudski život sveden na biološku funkciju bez više svrhe. To je eshatologijska drama koja se ne događa u nekoj dalekoj budućnosti, već je djelotvorna u svakome trenutku suvremenoga doba kroz krizu legitimnosti naših institucija. 4. U čemu je, naposljetku, to ꟷ misterij zla? Giorgio Agamben je u svojoj knjizi odnosno predavanju o iznimno složenome pojmu mysterium iniquitatisa dospio do granica povijesno-teologijske „velike priče“ koja ima svoje izvore u doba sv. Pavla i početka kršćanske apokaliptike i soteriologije. Uostalom, sve se to može izričito i možda još bolje promišljeno pronaći u njegovoj važnoj knjizi Vrijeme što ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2011. S talijanskoga preveo Mario Kopić) Tamo se pokazuje nešto iznimno važno kad se razglaba o pojmu katehona. Naime, Agamben zagovara postavku da je posrijedi svojevrsna blokada ili zadržavanje onoga što je nužno i neporecivo, a to je Kristova prisutnost (parousia) kao bit mesijanskoga vremena. Za Agambena, mesijansko vrijeme nije kronološki kraj svijeta, već “vrijeme koje ostaje” između kronologijskoga vremena i njegova svršetka. Katehon, zadržavajući i odgađajući taj trenutak, zapravo blokira ispunjenje mesijanskoga vremenai tako drži čovječanstvo zarobljenim u vječnom, suspendiranome stanju pravne i političke krize. Svedemo li to na profane političke pojmove modernosti i suvremenosti, susrećemo se s logikom djelovanja onoga što je posljednji stadij globalnoga kapitalizma u formi fukoovski kazano upravljaštva nad vladanjem, a to je zapravo najradikalnija izvedba onoga što nazivam prelaskom u posthumano stanje kao realizirane biopolitike. Mesijansko vrijeme je za Agambena nakon preuzimanja Benjaminovih ranih ideja o „revoluciji“ koja smjera savezu Boga i povijesti u apsolutnoj pravednosti svijeta, ništa drugo negoli mogućnost uspostavljanja nadolazećega događaja smisla povijesti u stalnoj borbi „Krista“ i „Antikrista“, odnosno slobode i ropstva, smisla i besmisla, pri čemu je, paradoksalno, stanje katehona ono koje nužno zahtijeva promišljanje nečega što slika „Antikrista“ može još značiti nakon što je već i za rane teologe Crkve i autoriteta kao što je i danas sv. Augustin označavao ne demona, već čovjeka. Pa, gdje je onda taj misterij zla? U samoj „biti“ čovjeka kao ono što ga zadržava da ozbilji svoje mesijanske potencijale ili je to kao u svakoj dualističkoj eshatologiji samo ono što je negativnost Božjega lica i njegove vječne milosti i providnosti? A što ako je, što za Agambena ne bi bilo primjereno kazati jer je on mislilac političkoga i estetskoga koji kao ni mnogi drugi današnji mesijanski mislioci tzv. hajdegerijanske ljevice nije dospio do onoga što je njegov glavni učitelj mišljenja već 1950-ih odredio kao vladavinu postava (Gestell) kao biti moderne tehnike, stvar u „Antikristu“ koji je onkraj svake zamislive i nezamislive slike ljudskoga-suviše-ljudskoga, naime u apsolutnome upravljaštvu i tehno-bio-politici neljudskoga kao tehnosfere? Moja kritička razmatranja o ovome problemu koje sam iznio u knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.), odnose se i na Schmittovu „katehtoniku“ i na Agambenovu „biopolitiku“, kojoj je ovaj političko-teologijski preostatak kategorjialno-pojmovne metafizike iz razdoblja rane kršćanske apokaliptike i mesijanizma uvijek dobrodošao poriv mišljenja kao kompenzacija za nemogućnost autentične revolucije ovog nihilistički ustrojenoga svijeta. Pitanje o „misteriju zla“ valja otvoriti možda ipak onkraj granica svake ove ili one filozofijsko-teologijske i teologijsko-političke problematike odnosa kojoj apokalipsa i katehon podaruju njegove granice unutar povijesno-epohalnoga razumijevanja svijeta i njegova vremena koje preostaje.

June 19, 2026
Bubnjevi u noći

Bubnjevi u noći

1. Od svih glazbenih instrumenata, onaj koji se smatra pra-glazbalom svijeta jer je čista taktilnost odnosa ruke i udaranja takta i ritma u površinu drveta od kojeg je izrađen, bubanj ima gotovo militarno-metafizičku moć fantastične nelagode i uzvišenosti. Dokaz tome nalazimo, primjerice, u književnome opusu francuskog nobelovca Andréa Gidea. Motivi bubnjeva (koji se u njegovim djelima najčešće nazivaju “tam-tam”) pojavljuju se poglavito u sklopu njegove putopisne i antikolonijalne literature. Oni služe kao snažan zvučni, kulturni i politički simbol. Zvuk bubnjeva kod Gidea ima dvojaku ulogu: s jedne strane predstavlja fascinaciju estetikom i ritmovima Afrike, dok s druge strane služi kao medij i metafora otpora protiv kolonijalnoga ugnjetavanja. Prema mjerodavnim tumačenjima njegova antikolonijalnoga otpora zapadnjačkome imperijalizmu, najznačajnija mjesta i značenja bubnjeva u njegovu radu pokazuju se u knjigama: Voyage au Congo (Put u Kongo, 1927.) i Le Retour du Tchad (Povratak iz Čada, 1928.) U ovim dnevničkim putopisima, Gide bilježi svoja stvarna iskustva iz Francuske Ekvatorijalne Afrike. Bubnjevi se ovdje pojavljuju kao svakodnevna, ali duboko transformativna zvučna kulisa. Gide s neskrivenom fascinacijom primjećuje kako lokalno stanovništvo koristi tam-tam bubnjeve ne samo za glazbu, već kao napredan sustav komunikacije na daljinu (svojevrsni zvučni telegraf) kojim se prenose važne vijesti s koljena na koljeno, iz sela u selo. U svojim zapisima iz 1928. godine, Gide opisuje zapanjujući dojam koji na njega ostavlja tam-tam popraćen kolektivnim pjevanjem. Fasciniralo ga je kako stotine glasova ne pjevaju istu čistu notu, već stvaraju mikro-varijacije oko osnovne linije. Taj je efekt opisao kao “prodigiozan”, navodeći da podaruje nevjerojatan dojam harmonijskoga bogatstva i polifonije koja nadilazi klasične zapadne glazbene okvire. Gideovo putovanje u Kongo radikalno je promijenilo njegove stavove – od estetskoga promatrača postao je oštar kritičar kolonijalizma. U kontekstu tog vremena, ritam tam-tama u Gideovim djelima prestaje biti tek “egzotični” ukras i postaje simbol autentične afričke vitalnosti koja odbija biti ugušena pod francuskom upravom. Gideovo prepoznavanje vrijednosti afričke kulture i ritmova (uključujući bubnjeve) imalo je snažan odjek u Parizu među crnim intelektualcima. To je kasnije izravno utjecalo na rane teoretičare i pjesnike pokreta Négritude (poput Aiméa Césairea), koji su počeli koristiti ritmove tam-tama u svojoj poeziji kao sredstvo izgradnje antikolonijalne svijesti. Zanimljivo je, dakle, u tom kontekstu promatrati evoluciju motiva Afrike kod Gidea. U njegovom rano-modernističkome romanu L’Immoraliste (Imoralist), Sjeverna Afrika (Alžir i Tunis) služi kao prostor senzualnoga buđenja, oslobađanja potisnutih nagona i odbacivanja europskoga morala. Dok u tom razdoblju Afrika za njega predstavlja osobni, individualistički bijeg u hedonizam, pojava bubnjeva u kasnijim djelima iz 1920-ih označava zreliju fazu u kojoj autor prepoznaje kolektivni glas, društvenu realnost i patnju afričkoga naroda pod kolonijalnom čizmom. 2. Sjećam se moje „glume“ u projektu Gorana Matovića i njegova festivala posvećenoga Miroslavu Krleži na Gvozdu u okviru teatarskoga uprizorenja njegova dalekosežno moćnoga eseja Evropa danas iz 1933. godine. Naime, prema zamisli kazališnoga redatelja Zlatka Svibena, koji je okupio sjajne glumce poput kazališne dive Branke Cvitković i Žarka Potočnjaka među drugima, moja je „uloga“ bila da komentiram analogije između europskoga duhovnoga obzorja 1930ih godina s obzirom na kontekst Krležina eseja s našom suvremenošću 21. stoljeća. Odgovarao sam na njegova pitanja u kreativnim „pauzama“ ove predstave, kad su glumci govoreći Krležine tekstove zastali zamrznuti u svojim performativnim „pozama“ ispred platoa Gvozda, a redatelj je stajao za pultom kao DJ i miksao ton i odabranu glazbu. Sjedio sam na nekom barskome stolcu tik uz prve redove publike u kojoj su bili nazočni među inima Predrag Matvejević, Igor Mandić, Velimir Visković, neki renomirani kazališni redatelji iz Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Zagreba, poznate glumice i glumci koji su igrali različite uloge u Krležinim predstavama. Ovaj projekt teatralizacije eseja odigravao se 2013. i 2014. godine u srpnju. Dvije noći za redom obje godine publika je dolazila uistinu u velikome broju. Nebo je sve četiri noći tih godina bilo savršeno blistavo, prepuno zvijezda, idealan dekor za oživljavanje duha sablasne prošlosti u novome ruhu. (https://www.matica.hr/vijenac/505/u-klopci-politike-22030/ ) I, pitat ćete se, kakve ima veze André Gide, bubnjevi u noći i moja prva i jedina kazališna „uloga“ u životu u ovome scensko-glazbenome eseju složene fragmentarne polifonije? 3. Jednostavno, Krleža se u svojoj maniri raskrinkavanja svih ideologijskih zabluda europske svijesti u 20. stoljeću nakon klaonice Prvoga svjetskoga rata, pripreme za dolazak fašizma u Njemačkoj i okolnim slabim državama poput Austrije te dekora grandioznoga post-habsburškoga „društva spektakla“ u sjeni totalitarne čizme koja pokorava Europu, u svojem eseju-drami-prozi-poeziji jednog rastrojenoga svijeta koji tek čeka svoju apokalipsu na jednom mjestu osvrće na ulogu ratnih bubnjeva i spominje upravo Gidea i njegov putopis o Kongu. Svaki put kad bi me Zlatko Sviben upitao kako objasniti taj poriv za fascinacijom s bubnjevima u noći u korelaciji Gidea i Krleže, osjetio sam neki začudni nalet energije. Izgovorio sam ta četiri puta u dvije godine uvijek drukčiju verziju svojeg solilokvija o tam-tamu. Pritom sam navodio kako je Ludwig van Beethoven bio najlukaviji i najgenijalniji „ratni strateg“, kad je kazao jednom zgodom da slušatelji njegovih simfonija i sonata, klavirskih koncerata i etida, nisu bitno drukčiji od „urođenika“ iz afričkih prašuma i savana. Glazba, naime, ima tu moć performativne pokornosti i ludila Drugoga kao izvršitelja njezine neljudske „naredbe“ u svim varijacijama kozmičko-ljudske osjetilnosti od patetičnih emocija s plakanjem i cmizdrenjem na melodramatske glazbene fraze do proloma uzvišenih trenutaka katarze s gotovo mesijanskim zanosom kad simfonijski orkestar s dirigentom eksplodira u izvedbi Beethovenove IX. Simfonije. Ali, sve je to ništa u odnosu na praiskonski tam-tam, na tu mistiku militarno-metafizičkih bubnjeva u noći koji najavljuju dolazak upravo onoga što je André Gide savršeno opisao u svojim afričkim djelima. Sjećam se da sam u nekom polifonijskome zanosu razvijao postavku da je upravo glazba koja s bubnjevima u noći postaje više od glazbe ono što je pretkazanje nemira i apokalipse u svojoj čistoj formi krika i bijesa onoga stanja kojeg Schopenhauer naziva Ur-grundom, tog neizrecivoga pra-temelja svijeta s njegovim čudovišnim zvukovima iskonskoga nasilja, rata i prelaska svijeta u apsolutni kaos. 4. Rat-ta-ta-taaaa…više nije taj beskonačno-ponavljajući tam-tam, već onaj jednoliki zvuk maloga bubnja dječaka Oscara Mazeratha iz romana Günthera Grassa, Limeni bubanj (Blechtrommel) iz 1959. godine, koji je iz otpora spram tiranije oktroiranoga svakodnevlja i nužnosti prelaska u stanje prokleto ozbiljnih i ubojitih fašističkih fantazija i zbilje odbio rasti. Njegov otpor i život među mikro-svijetom onih koji su zauvijek obilježeni svojom nesvodivošću i nepokornošću, svojim manjinskim stavom i načinom života autsajdera u društvu i državi, nikad ne bi bio vjerodostojan bez tog instrumenta koji ostavlja grubi i dosadno-ponavljajući zvuk ratne mašinerije ustrojenosti čovjeka u svim sustavima i poretcima moći koji zazivaju brutalnost i mahnitost Vođe i slijepu odanost mase svojim idolima još iz doba što ga kongoanski tam-tam savršeno prikazuje. No, bubnjevi i njihov zvuk tijekom dana nisu ono što metafora i misaona slika bubnjeva u noći označava za svakog od nas koji slušamo ovu strahotnu glazbu koja, doduše, ima i jasne protumilitarno-metafizičke konotacije u različitim marševima i paradama borbe za ljudska prava i dostojanstvo čovjeka.Reći će se, instrument kao što je bubanj može biti (zlo)upotrijebljen u svrhe najstravičnije moguće glazbe kojoj je nakana veličanje „svjetlokose zvijeri“ kao u nacističkim marševima kad je upravo Wagnerova glazba postajala estetskim zlom u službi III. Reicha. O tome piše vrhunski francuski romanopisac, filozof i esejist Pascal Quignard u eseju Mržnja spram glazbe (La Haine de la musique), koji je objavljen na hrvatskome jeziku u časopisu Europski glasnik, br. 3/1998 u prijevodu Ane Prpić, str. 597-610. Naravno, glazba je uvijek stvar ljudske estetske i etičke usmjerenosti na ono što nazivamo smislom ili svrhom njezina poslanstva u svijetu. Stoga se ne može o-sebi proglasiti „nedužnom“ ili „anđeoskom“. Ona može imati i krajnje performativno-razaralačke i negativne ciljeve. Instrument poput limenoga bubnja u rukama maloga Oscara proizvodi i glazbu otpora fašizmu i mimesis apologije iste zločinačke ideologije. No, ima nešto ipak u samoj biti ovog instrumenta od pra-temelja civilizacije krajnje začudno i gotovo jezovito. Što? Ništa drugo negoli da ni jedan drugi instrument ne izaziva već svojim simboličkim značenjem ono što sam naslov ovoga teksta na blogu koji se zove Kaos značenjski višeslojno proizvodi, ali tako da svi imamo u vidu ono das Unheimliche. Bubnjevi u noći…ne, nisu to violine ili harfe u praskozorje, niti flaute ili fagoti u podne, da se ne govori o klaviru ili gitari i trubljama u suton. Samo i jedino ono što nastaje kad kažemo „bubnjevi u noći“ može imati prizvuk i osjećaj iščekivanja nečega strahotnoga i ujedno oslobađajuće apokaliptičkoga što će tek doći, iako je već tu kao ideja, navještaj nadolazeće budućnosti i njezine apsolutne ne-odredljivosti. Glazba nas kao duh sablasne prošlosti iz Gideovih afričkih putopisa iz Konga i Čada, te iz Krležina eseja Evropa danas iz 1933. godine nakon svih izgovorenih riječi u njihovoj nemoći i uzaludnosti, ljepoti i istini, uznemirujuće vraća u pra-temelje krika ljudske egzistencije. Sve što preostaje od ove literarne iluzije kojoj se predajemo kao posljednjoj imaginarnoj zaštiti od fatalnosti ove okrutne zbilje svodi se na užitak u noćima poput onih srpnja 2013. i 2014. godine. Tada su iluminacije s platoa pored Krležine kuće na Gvozdu prizivale i unatoč strahotne sile tih bubnjeva u noći jedan drugi svijet, onaj zbog kojeg sve naposljetku ima smisla i kad zrikavci onijeme pred magijom ljudske riječi kojom velika diva hrvatskoga kazališta Branka Cvitković izgovara maestralno one divne autoritativne rečenice iz jednog književnoga eseja o izgubljenim idealima i stratištima Evrope danas i potom uz glazbu Chopinova Nokturna op. 9, br. 2 odlazi u duboku tamnu noć, polako i dostojanstveno, korak po korak, baš tako…

June 18, 2026
Znakovi kazivajuće šutnje

Znakovi kazivajuće šutnje

1. Slušam kako naš veliki glumac koji je nekoć u mladenaštvu utjelovio Shakespeareova Hamleta na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac toliko upečatljivo i za sva vremena se obvezao biti čuvarem riječi kao osmišljavajućega svjetla u kaosu svijeta ponavlja neprestano da u ova strašna vremena filozofi šute, a pjesnici još jedino govore. Možda je uistinu u pravu. Doduše, ono što pjesnici danas masovno zbore u svim formama poetizacije zbilje uglavnom je nemušto i katkad je bolje skloniti se u svoje „oaze sreće“, kako to primjereno naziva filozof Eugen Fink u divnoj knjizi Epilozi pjesništvu (v. https://zarkopaic.net/blog-post/vrhunac-fenomenologijske-estetike/ ) i čitati zahvalne govore možda i posljednjega pjesnika nakon Fernanda Pessoe uopće, a koga drugoga negoli Paula Celana i njegov „Meridijan“. O njemu su inače, gle čuda, najbolja tumačenja podarili suvremeni filozofi, Nijemac Hans-Georg Gadamer, te Francuz Jacques Derrida. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/poezija-i-bezavicajnost-svijeta/ ) U tom govoru, sjetit ćemo se, Celan „igrajući se“ s mogućnostima njemačkoga jezika, a što je prije njega do savršenstva mišljenja otvorio upravo najveći mislilac suvremenosti Martin Heidegger u svojim predavanjima o Friedrichu Hölderlinu (v. Žarko Paić, „Sveti udes ljepote – o biti pjesništva“, Forum, God. 61, br. 7-9/2022., str. 797-829), kazuje o izvornoj svezi mišljenja i pjevanja, Ako je svijet već proživio svoj užas i apokalipsu razaranja ljudskoga života do neviđenih razmjera, te se neprestano kreće u istom krugu potonuća u bezdan, nije li onda posljednja utjeha upravo u misaonome pjevanju o tom „svetome udesu“ i njegovim „znakovima kazivajuće šutnje“? Što to drugo znači negoli da je sveza filozofije i pjesništva neraskidiva i kad se čini da su im putevi posve razdvojeni i da ne vode nigdje drugdje negoli u „noć i maglu“. Govore, dakle, i oni koji misle o tome što govore i oni koji govore o svijetu u svim formama stihotvorstva. 2. No, nije problem uopće što i kako govore, nego to što jezik na kojem je naš znameniti glumac dosegao vrhunce u kazivanju poezije iz „nedavnih davnina“ više ništa ne kazuje o tom i takvome svijetu. Zašto? Jednostavno stoga što više ne postoji svijet kojemu jezik ima što kazivati čak i u onijemjeloj šutnji koju je upravo Paul Celan doveo do ishodišne točke svekolika ništenja nigdine iz Ničega kad Ništa u svojem ništavljenju pjeva kao „ničija ruža“ daleko moćnije od svakoga aktualnoga logoreičnoga opjevavanja ništećega razništenja onoga što je već odavno ništično. Ali, ne samo da ne postoji takav „svijet“ kojemu jezik filozofa i pjesnika mogu još podarivati tzv. smisao, nego je i sama „bit“ jezika na kojem i filozofi misle i pjesnici pjevaju dospjela do „svoje“ bezbitnosti. A to je ono što je najčudovišnija stvar u našoj suvremenosti za koju ni filozofija ni pjesništvo ꟷ naš dragi ex-Hamlete s Lovrijenca iz davnih dana „kad je željeti još pomagalo“ ꟷ nisu više mjerodavni „organi“ sveopće kazivajuće šutnje. Ovo što „mi“, da budem krajnje narcistički bezočan, filozofi i „vi“ pjesnici govorimo, uistinu je govor „vapijućih u pustinji“ koji misle da ih u sveopćoj onijemjelosti svijeta na njihovu putu kroz pustinju možda još „netko gleda“ i da „nisu sami“, kako uzvišeno pjeva naša genijalna poetesa Marija Čudina u poemi „Pustinja“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/dusa-iz-tame/ i https://zarkopaic.net/blog-post/psetoliki-amsterdam-marije-cudine/). No, to je posve nevažno, jer ako je jezik postao bezbitan i ako ga je nadomjestila slika kao bit tehnosfere, onda je sve samo i jedino u znaku posvemašnje vizualizacije i računajućega mišljenja kao logike svijeta bez tajne i bez prvoga uzroka i posljednjega smisla. 3. Onaj koji je dobro znao u svojem promišljanju jezika kao događaja kazivanja kojemu bit počiva u pjesničkome znamenovanju svijeta, a riječ je o Heideggeru i njegovim tumačenjima „svetoga udesa ljepote“ u Hölderlinovu pjesništvu, što znači iskonsko govorenje neizgovorivoga, u predavanjima u 75. svesku njegovih Sabranih djela (Gesamtausgabe, Bd. 75, Zu Hölderlin, Griechenlandreisen (prir. Curd Ochwadt), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000.) kazao je sljedeće: „Bit riječi nikad se po smislu ne može misliti kao djelovanje. „Riječ“ kao bit izričaja i objave, i u ne-jezičnom smislu. Usp. Majstor Eckhart. Riječ je stoga riječ tek kad ostaje čista i od svakog pričina djelovanja i izlaženja, primjerice, kao izrijek i govor.“ (Martin Heidegger, Uz Hölderlina, Tvrđa, br.1-2/2026. S njemačkoga preveo Boris Perić) Riječi izriču govorenje kao osmišljavanje svijeta i zato nisu nikakvo praktičko djelovanje. Njihova je moć u nemoći mišljenja i pjevanja da uspostavi poredak koji postaje stvarima kao pragmatičkim alatima za puku komunikaciju te predstavlja isprazni nadomjestak za dramu ljudskoga bivanja pod zvijezdama, za tragični udes i užitak u neizrecivoj sreći što se ono neodredljivo pojavljuje kao kazivajući titraj duše (psihé) u slušanju glasa iz dubine onog neljudskoga samoga. Filozofija je mišljenje iz same biti jezika. Ta je bit ono što počiva u pjesnikovanju svijeta, baš onako kako pjeva Hölderlin u zapisu „Na ljupkoj plaveti…“ („In lieblicher Bläue“): „…prepun zahvale, a ipak pjesnički, obitava čovjek na ovoj zemlji.“ „…voll Verdienst, doch dichterisch, wohnet der Mensch auf dieser Erde“. Čitanje je postala mjera duhovnoga obitavanja u vizualnoj kulturi suvremenoga svijeta. Naizgled paradoksalno, nikad više čitanja i nikad više komunikacije negoli danas kad je od jezika preostalo tek da služi nemuštosti proloma informacija koje imaju svoje značenje samo u metafizici kôda. Stoga je čitanje poruka i čitljivost svijeta samo privid moći govorenja. U sveopćem kaosu „znakova kazivajuće šutnje“ ono što govori jedan veliki glumac plemenita glasa poput Rade Šerbedžije, tog vječnoga Hamleta s Lovrijenca, koji je još znao kazivati poetsku riječ s mjerom patosa i čežnje, melankolije i blage ironije, nije kritika filozofije niti apologija pjesništva. Ne, doista to nije. U njegovoj brizi za očuvanje biti jezika progovara ona Tinova „nostalgija svjetlosti“ za jednim napuštenim svijetom u kojem je riječ kao izrijek i govor imala skrivenu moć djelovanja. Zar bih i danas pamtio njegov glas de profundis iz veličajne tvrđave na moru u tjeskobnoj ljepoti šekspirijanskoga Dubrovnika, kojeg je Mirko Kovač u romanu Grad od zrcala uzvisio do Grada sunca i mjere smisla življenja na ovoj zemlji, a kojoj filozofi i pjesnici udahnjuju dušu i kad ništa ne govore ili čak nemaju što više za kazati. 4. Jezik možda uistinu više ne govori, jer poezija ima smisla samo onda kad ne vlada slika bez svijeta, već se misaonost otvara tek u rijetkim trenucima otpora ovom kaosu od života s kojim smo zbliženi kao s drugom svojom prirodom, okrutnom i osornom, prepunom beznačajnosti i ostavljenom na milost i nemilost pukome preživljavanju. Umjesto jezika mjera je otpora u neukrotivu tijelu bez kojeg nikakav glas ne dopire iz tame i nikakvo kazivanje ne otvara nezacjeljive rane svijeta. Tijelo kao živi jezik slobode u čistoći svoje ogoljenosti, to posljednje pribježište za filozofe i pjesnike koji još uznosito stoje na tvrđavi Grada sunca i svoj zavjet vedrine podaruju onima koji ih možda još potrebuju više od vode i vatre, od kruha nasušnoga, od blistavih zvijezda i noćnoga bezdana koji nas mami i guta.

June 17, 2026
Apstraktna linija kaosa

Apstraktna linija kaosa

1. Čitav problem ljudske povijesti s njezinim čudovišnim nastojanjem razaranja Drugoga i njegova svijeta da bi se uspostavila vladavina apsolutne volje za moć onoga što pripada biti sebstva u formi kolektivne svijesti na sve moguće načine od tzv. primitivnih do tzv. naprednih i razvijenih, svodi se na pitanje odnosa između kruga i linije. Metafizika je uvijek stvar fizike i matematike, određenja prostora i vremena onostranoga i ovostranoga, onoga što se vrti u krugu vječnosti i onoga što smjera u beskonačnost poput te „apstraktne linije kaosa“. Grci su, dakako, bili arhajski narod kružnoga kretanja ove planete, a riječ planetes na izvornome grčkome znači lutanje; zemlja je otuda lutajuća zvijezda. Tome usuprot, srednjovjekovni europski kršćani ovu ideju vječnoga vraćanja istoga koju će na filozofijski način u smislu prevladavanja metafizike „obnoviti“ Nietzsche, smatrat će „primitivnom“, jer iz nje ne slijedi mogućnost postojane promjene i vječne „novosti“ (metanoia) kojom čovjek u svojoj jedinstvenoj jednokratnosti ima mogućnost darovanu od Boga promjene svoje grešne naravi i bivanja Drugim i drukčijim. Paradoksalno je stoga da u kritici poganstva ili metafizičkoga „primitivizma“, kojem je u temelju ideja geometrijskoga lika koji je Grcima bio paradigmatski pojam savršenstva bitka i vremena zbog svoje nepromjenljivosti i vječnosti, kršćanstvo poseže za onime što je posve apstraktno i uopće se ne nalazi u stvarnome prostoru kao modelu zbilje. Što je to drugo negoli linija ꟷ jednodimenzionalna geometrijska tvorevina. U eseju José Ortega y Gasseta naslovljenim „Primitivni čovjek“ (Tvrđa, br. 1-2/2026., sa španjolskoga preveo Nikola Pezić, u pripremi) nailazimo na iznimno lucidno objašnjenje odnosa onoga što je „primitivno“ ili arhajsko i njegove pripadne geometrijske strukture ili tvorevine. „Primitivan čovjek je, da tako kažemo, taktilan čovjek: još ne posjeduje intelektualni organ čijom milošću se zastrašujući kaos fenomena svodi na zakone i čvrste odnose. Svijet je za njega apsolutni kaos, sveobuhvatni hir, prijeteće prisustvo onoga za što se ne zna što je. Temeljna emocija primitivnoga čovjeka jest užas, strah od stvarnosti. Hoda dok se drži za zidove svemira; to jest, vode ga njegovi instinkti. „Smeten, prestravljen životom, traži neživo, iz kojega je odstranjen nemir zbivanja i gdje nalazi stalnu fiksnost. Umjetničko stvaranje za njega znači izbjeći život i njegove hirove, intuitivno učvrstiti, onkraj mijena prisutnih stvari, postojano onostranstvo u kojemu su promjena i hirovitost prevladani“. Otuda potječe geometrijski stil. Sav njegov trud svodi se na čupanje predmeta iz prirodne povezanosti u kojoj žive, iz beskonačne kaotične varijabilnosti. Lišavajući ono živuće njegovih organskih oblika, uzdiže ga do nadmoćne neorganske pravilnosti, izolira od nereda i uvjetnosti, čini ga apsolutnim, nužnim. Prva tehnička posljedica do koje ta umjetnička volja dovodi je negacija mase, boje, chiaroscura, i izum nečega što u stvarnosti ne postoji, što svojom čvrstinom i preciznošću odbacuje ono vitalno: linije.“ Dodir je očigledno ono što nas povezuje s „nižim“ oblicima životne evolucije, naime, s inteligentnim primatima, iako se vole dodirivati i gladiti, gotovo maziti i neki gmazovi poput aligatora ako su „odgojeni“ u ljudskome okružju od ranih dana njihova rasta i biološkoga oblikovanja. Prvo osjetilo kojim ljudska svijest u djeteta poprima stanje emocionalne sigurnosti i ujedno straha od Drugoga jest dodirivanje predmeta i ljudske kože, da bi se doseglo stanje topline tijela i blizine s drugim bićem. U svojim refleksijama o izvornoj umjetnosti arhitekture ono što o „primitivnome čovjeku“ tvrdi španjolski filozof vitalnoga razuma još 1911. godine, potvrđuje isto tako i Walter Benjamin 1935/1936. godine u znamenitome eseju „Umjetničko djelo u razdoblju njegove tehničke reproduktivnosti“. Arhitektura drevnih naroda, navlastito Egipćana jest umjetnost apsolutne taktilnosti. No, ono što još uvijek ima izravnu svezu s organskim i naturalističkim odjednom se u samoj strukturi ove „primitivnosti“ pokazuje gotovo čudovišno složenim i uzdignutim na spekulativnu razinu osjetila „inteligibilne životinje“. 2. Ortega y Gasset otpočinje svoje razmatranje iznimnim primjerom iz moderne gotovo dekadentne psihologije ljudskih strahova u svijetu apstraktne grandioznosti života u velegradovima, naime sa agorafobijom ili užasom kad neurastenik mora prijeći prazan trg bez ljudi, kad je suočen s ništavilom i prazninom kao slikom vlastite otuđenosti i napuštenosti od Drugih. Ova je slika toliko moćna, da odmah priziva metafizičko slikarstvo De Chirica i njegove magične prizore izokrenute perspektive snova u kojima se miješaju duge sjene, prazni trgovi veličajne ljepote talijanskih renesansnih gradova s predmetima nežive prirode poput statua antičkih božanstava i hibridnih tehnički stvorenih bića. Usto, ono što još više pobuđuje naše arhetipsko sjećanje na povijest kao mitopoezu jest arhitektura Egipćana koja je svojom uzvišenom monumentalnošću upravo zbiljski primjer ove metafizičke praznine i straha od „javnoga prostora“. Nema nikakve dvojbe, a o tome sam pisao u raznim prigodama, ekstenzivno u četvrtome svesku Tehnosfere koji je naslovljen Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture? (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019. v. https://mvinfo.hr/knjiga/12992/tehnosfera-iv-sklop-i-petlja-sto-je-preostalo-od-arhitekture https://www.24sata.hr/lifestyle/kapitalizam-21-stoljeca-djela-foucaulta-nussbauma-i-paica-667304), samo je grčko-rimska i renesansna arhitektura zbog svoje usmjerenosti na iskustvo javnoga trga kao središta (kruga svih krugova) političkoga i društvenoga života u njihovoj transparenciji uokolo kojeg se uzdižu hramovi i katedrale, prostori svetoga i nesvodive ljepote svijeta, ona koja ozbiljuje istinski duh demokracije jer nadilazi granice puke taktilnosti i apstraktne linije kaosa koji nastaju s „primitivnim čovjekom“. Ali, nemojmo pogrešno razumjeti ono što ovdje Ortega y Gasset uvodi u razmatranje, a isto je u svojoj Estetici na još prodorniji način mislio i Hegel, te čak i njegov filozofijski protivnik Oswald Spengler, koji je u Propasti Zapada nijekao uopće ideju smislenosti povijesnoga „napretka“ i „razvitka“. „Primitivnost“ je izraz koji ovdje nema nikakve rasno-civilizacijske značajke prezira ili omalovažavanja duhovnoga života predpovijesnoga „čovjeka“ uronjenog u svoj animalizam i naturalizam kakvim još žive neki „urođenici“ u predjelima Amazone ili indonezijskih neprohodnih prašuma. Ono „primitivno“ je zapravo u ljudskome povijesnome razvitku korak spram najapstraktnijih oblika mišljenja. Zbog toga nije začudno da će se pojaviti kao „fundamentalna struktura“ avangardne umjetnosti prve polovine 20. stoljeća u Europi kad crta postaje metafizičko određenje supstancijalnosti svijeta iz koje se čitav duhovni prostor otvara kao „beskonačni niz“ u svojem apstraktnome „progresizmu“. Nije li paradoksalno ono što posve razložito tvrdi Ortega y Gasset: da, naime, pronalazak ove apstraktne linije označava negaciju svega onoga što naizgled pripada „primitivnome čovjeku“ ꟷ njegova organska sraslost s „okolišnim kaosom“? „Stoga se primitivna umjetnost zadržava na površnoj reprodukciji, potiskuje treću dimenziju prostora jer kockasta forma je ta koja predmetima daje vitalnost. Kada Rodin, tipičan predstavnik klasičnoga naturalizma, želi na kratak i odlučan način formulirati svoju umjetničku vjeru, usklikne: „kockasti razum suveren je stvarima“. Pored površnog predstavljanja, primitivnu ornamentaciju karakterizira jedinstvena figura; svaka je stvar izdvojena za sebe samu, oslobođena nejasne povezanosti s ostalima. Na kraju, prostor između njih nikada se ne reproducira. Sjetite se da suvremena umjetnost s najviše žara teži reprodukciji neutralnoga prostora, koji prebiva između stvari, do točke da se sami predmeti smatraju sekundarnim motivima i izgovorima za okoliš.“ 3. Osjetilo koje se posve oslobodilo ovog izvornoga dodira sa stvarima i pojavama življenja u krugu prirodne cikličnosti na čemu su počivale visoke civilizacije Egipta, Grčke, Rima, Indije jest vid ili vizualno osjetilo. Suvremena je arhitektura 21. stoljeća u znaku ovog digitalnoga „iconic turn-a“ koji sjedinjuje spektakl neoliberalnoga kapitalizma kao kraljevstvo neogotičkih nebodera i resort-metafiziku blagostanja u liku sportskih arena i trgovačkih centara ili onoga što nizozemski arhitekt Rem Koolhaas naziva junkspace zonom (v. https://zarkopaic.net/blog-post/stalker-nas-svagdasnji/ ). Vidjeti znači gledati kroz prostor kao kroz nove rešetke i kristale svijeta kojeg za razliku od „organske metafizike“ rasta u krug određuje „kockasti razum“, a koji sve više postaje transverzalno zakrivljena beskonačna linija onkraj svih prirodnih i duhovnih granica života. Linija postaje sama predstava autopoietički shvaćena života koji sam sebi podaruje ne više „zakone“ i „pravila“, već metastabilnu ravnotežu fluidnih označitelja. „Primitivni čovjek“ imao je uistinu svoju povijesno određenu zadaću utemeljenja onog što je prijelaz iz okultnoga u kultno, iz vremena u prostor materijaliziranja ljudske osjetilnosti, koja u borbi s kaosom da bi opstala u formi tehnosfere mora prijeći onkraj dodira i neposrednosti iskustva u najvišu zonu apstraktne mjerljivosti prostora s pomoću „trećega oka“, onog koji sam sebe gleda dok vizualizira slike iz „okolišnoga kaosa“ u filmske slike-događaja. Posljednji stadij ove spektakularne arhitekture vizualizacije života s kojom odlazimo u svemir kao onaj metafizički crni megalit iz Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru postaje samo i jedino arhitektura kinematičke otvorenosti tehnosfere koja je u sebe sintetizirala svih pet ljudskih osjetila i kao „šesto osjetilo“ prelazi sve postojeće granice vidljivoga svijeta „beskonačnom brzinom“ jednoga mišljenja za koje „čovjek“ bio on „primitivan“ ili „napredan i razvijen“, svejedno, nije više kao u sofista Protagore ꟷ „mjera svih stvari“. Budući da je u bezmjerju i beskonačnosti svaka mjera i konačnost ono što nema svoju vjerodostojnost, onda je istinski mogući lik ove kozmičke agorofobije možda nalik „kući vječnosti“ Ptahova hrama u Memfisu. Prebiva li upravo u njemu „duša“ metafizičkoga slikarstva Giorgia de Chirica koji je volio beživotne statue i sjene jednog odavno napuštenoga svijeta u kojem nije još mogla postojati iluzija perspektive i moć apstraktne linije kaosa?

June 16, 2026
Može li se živjeti bez umjetnosti?

Može li se živjeti bez umjetnosti?

1. U knjižici naslovljenoj Pesimizam? Iz 1921. godine, o kojoj sam pisao na ovome blogu zvanom Kaos (https://zarkopaic.net/blog-post/iza-logike-propasti-ne-postoji-demon-pesimizma/), a tekst koje će biti objavljen u prijevodu s njemačkoga Borisa Perića u časopisu Europski glasnik, br. 31/2006., nalaze se i ove Spenglerove misli koje ćemo analizirati u ovome eseju. „Pitanje vrijednosti znanosti postavio je Nietzsche. Vrijeme je da se zapitamo i o vrijednosti umjetnosti. Vremena bez istinske umjetnosti i filozofije još uvijek mogu biti moćna, tome su nas naučili Rimljani. Ali za sve koji vječno robuju jučerašnjici time je odlučeno o vrijednosti života. Za nas ne. Rekli su mi da se bez umjetnosti ne isplati živjeti; ja uzvraćam pitanjem: za koga se to ne isplati? Ne bih volio da sam među Rimljanima Marija i Cezara živio kao kipar, etičar ili dramatičar, ili, pak, kao član nekakve georgeovske sekte, koja bi iza foruma literarnom gestom prezirala rimsku politiku. Nitko spram velike umjetnosti naše prošlosti – jer sadašnjost je nema – ne može imati prisniji odnos od mene. Ne bih volio živjeti bez Goethea, bez Shakespearea, bez velikih arhitektura, svaki komad plemenite renesansne umjetnosti obuzima me upravo zato što vidim njezine granice. Bacha i Mozarta cijenim iznad svega, ali iz toga ne slijedi ništa u prilog nužnosti da tisuće stanovnika naših velegradova, koji pišu, slikaju ili promatraju svijet, nazovem istinskim umjetnicima i misliocima.“ Koliko bi samo naših suvremenika, a da nisu profesionalni podržavatelji institucionalnoga pogona moderne, postmoderne i suvremene umjetnosti, ove Spenglerove postavke zdušno potpisalo kao svoje, bez ikakve zadrške? Nije uopće problem u tome što u navedenim kritičkim primjedbama uz umjetnost našeg vremena, a prošlo je od objavljivanja ove knjižice cijelo stoljeće, uvijek imamo ono što povezuje ljubitelje klasike s izvorima povijesnih civilizacija čije građevine i njihova umjetnička djela od kipova i slika do književnih djela i glazbenih kompozicija i nadalje uvjerljvo nadilaze po posjećenosti i udivljenju poklonike avangarde i neoavangarde. Nije li već u grčkim razdobljima od mikenskoga do kasne stoe i prijelaza spram helenizma bila prisutna ova nostalgija za iskonom (arhé) u svim vidovima obožavanja Homera i Hesioda naspram novotarija i trijumfa duha estetske frivolnosti? Znamo da se i Sokrat tužio kako je mladež u njegovo doba postala neobrazovana, sklona hedonizmu i prostaštvu, užicima i razuzdanosti, a nije imala sklonosti za duhovnu ljepotu i uzvišenost svega onoga što je Grke proslavilo sveudilj drevnoga svijeta kao narod mjere, razboritosti i plemenitih umijeća u filozofiji, znanosti i umjetnosti. Uostalom, kad čitamo Schopenhauera, nećemo izbjeći njegovu pohvalu Grcima, „toj republici genijalnih“, a Nietzsche će u svojim ranim djelima, osobito u Rođenju tragedije iz duha glazbe ispisati zacijelo najznamenitiju modernu apologiju dionisko-apolonskome zlatnome dobu povijesti bez kojeg bismo danas doslovno barbarski trunuli u mraku vlastite bestijalnosti. Doduše, i bez Grka, antičkih vrlina i klasične umjetnosti živjeti se itekako može, kako je to Spengler jasno izveo u svojoj analizi uspona i pada civilizacije na ishodu propasti Zapada. Pitanje je, međutim, postavljeno mnogo radikalnije, unatoč tome što je u navedenom ulomku iz knjižice Pesimizam? posrijedi grosso modo kritika modernosti uopće, ne polazeći od znanstveno-tehnoloških vrhunaca jednog pozitivističkoga mišljenja koje počiva na logici kauzaliteta i na ideji ireverzibilnosti povijesti s beskonačnim napretkom racionalnoga znanja o prirodi i svemiru, već od onoga što je sam Spengler nazvao začudnim pojmom fiziognomike svjetske povijesti koju određuje lik duhovnosti iz sveze filozofije i umjetnosti. Nije autor Propasti Zapada tih 1920ih godina usamljen u korištenju pojmova koji su nastali iz sveze duhovno-povijesne hermeneutike i njemačkoga historicizma koji će biti temeljem za ideju „konzervativne revolucije“ kao uvjeta mogućnosti svojevrsnoga obrata u samoj biti metafizike. U jednoj od izvrsnih analiza njemačko-austrijske alijanse intelektualnoga protupokreta spram jednosmjernoga shvaćanja modernosti s kultom inovacije i avangardnoga reza spram tradicije, Hermann Rudolph uzima velikog austrijskoga pjesnika, dramatičara, putopisca i poklonika europskih uzvišenih vrijednosti, Hugu von Hofmannsthala za paradigmatskoga primjera ove kulture dekadencije Zapada iz jednostavnoga razloga što je u njegovim djelima i kazivanju riječ o spašavanju onog univerzalnoga iz same biti europske tradicije. Ali i još nečega iznimnoga. To je temeljna riječ ne samo za Spenglera, Hofmannsthala i druge mislioce i pisce, već i za najvećega mislioca suvremenosti Martina Heideggera koji u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) govori o autentičnosti u razumijevanju bitka i vremena. (v. Hermann Rudolph, Kulturkritik und Konservative Revolution. Zum kulturell-politischen Denken Hofmannsthals und seinem problemgeschichtlichen Kontext, M. Niemeyer, Tübingen, 1971.) Hofmannsthal je, naime, modernost smatrao vremenom propadanja, otuđenja i nadolazećega kaosa. Kako bi se tome suprotstavio, pozivao je na duhovnu obnovu temeljenu ne isključivo na političkim načelima, već na dubokim kulturnim i moralnim vrijednostima. Unatoč evidentnih razlika, Spenglerova je kritika modernosti nadahnuta istim porivom za obnovom autentičnoga duha misaone osjetilnosti koja pripada morfologijskim dimenzijama povijesne veličine naroda tijekom ciklusa civilizacijskih preobrazbi. Biti autentičan znači oblikovati duhovni bitak svojim vlastitim djelom koje nadilazi ukorijenjenost u određenu nužno prolaznu povijesnu epohu. Otuda nije nimalo začudno zašto u Spenglerovim tekstova o stanju umjetnosti u moderno doba nužno nailazimo na radikalno obezvređivanje tzv. umjetnosti i umjetnika koji se ne mogu ni po čemu mjeriti s klasičnim djelima Goethea, Shakespearea, Bacha i Mozarta. 2. Ipak, Spengleru kao tvrdokornome antimodernistu nije katkad teško proturječiti jasnim dokazima protiv njegova suda o umjetnosti koja krasi klasično doba, iako je spram Rima i njegove dekadencije vrlo kritičan, štoviše i nastrojen krajnje cinički tvrdnjom kako je to povijesno razdoblje osim političke moći imperijalnih osvajanja svijeta i eklektičkom arhitekturom bilo siromašno i gotovo zanemarivo u odnosu na grčke uzore. Slavna rimska retorika i historiografija dokaz su, pak, sveze govornoga jezika u političkoj uporabi i događaja promjene samoga života kao puta spram tehnološke linearnosti razvitka zapadnjačke civilizacije. Ono što misli o njemačkome ekspresionizmu vrijedi i za cjelokupni povijesni pokret avangarde u umjetnosti. „Ekspresionizam, moda jučerašnjice, nije ostavio za sobom ni osobu ni djelo od ranga. Tisuću puta su me pobijali kad sam sumnjao u ozbiljnost tog pokreta, naravno, slikari, pjesnici i filozofi nastojali su mi to dokazati riječima, a ne djelima. Neka me pobiju tako da uz Tristana, Beethovenove klavirske sonate, Kralja Leara ili Maréesove slike stave nešto ravnopravno. Ovdje je prisutna opasnost da se svi ti bezdušni, ženskasti, suvišni „pokreti“ ne smatraju samo nužnošću, nego nužnošću vremena. Ja to nazivam umjetničko-obrtničkim svjetonazorom. Građenje, slikanje i pisanje pjesama kao umjetnički obrt, religija kao umjetnički obrt, politika kao umjetnički obrt, sam svjetonazor kao umjetnički obrt – to smrdi do neba iz svih tih krugova i društava, kavana i predavaonica, izložbi, nakladničkih kuća i časopisa. I to ne želi biti trpljeno – to želi vladati, to sebe naziva njemačkim, to želi raspolagati budućnošću.“ Ostavio je ekspresionizam, itekako je ostavio, i to pjesnika Gottfrieda Benna i filmskoga redatelja Fritza Langa, najznačajnijeg prethodnika tehnološke monumentalnosti Grada uopće u svjetskoj kinematografiji kao vladajućoj formi suvremene umjetnosti. Ali to Spengleru, a niti Heideggeru, nije bilo odlučujuće, jer je sam Heidegger film smatrao pokazeteljem „metafizičkoga nihilizma“ zbog njegove tehničke reproduktivnosti. Budimo još odrješitiji u kritici Spenglerova antimodernizma kad je riječ o njemačkome ekspresionizmu, što je tautologija, jer su svi drugi „ekspresionizmi“ u načelu slijedili i to katkad uistinu stvaralački „centralu“ u Berlinu. Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća zakleti je popularizator i nadahnuti sljedbenik ekspresionizma, a neke od njegovih pjesama smatram najznačajnijim tekstovima uopće ovog avangardnoga pokreta, poput veličanstvene slikovno-glazbeno-metafizičke ode ljubavi naslovljene Ljubav II. Ako i nije prevedena na njemački, nema veze, jer je takva da bi je i Spengler sam u tišini onostranosti mogao doživjeti kao suštu ljepotu sinestezije prirode i ljudskoga duha. Evo, uvjerite se sami: A.B. Šimić, Ljubav, II (1920.) Zgasnuli smo žutu lampu Plavi plašt je pao oko tvoga tijela Vani šume oblaci i stabla Vani lete bijela teška krila Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se žude mole Draga, neka tvoje teške kose kroz noć zavijore, zavijore Kroz noć kose moje drage duboko šumore kao more A što je s glazbom, kako tu stoje stvari prema Spengleru? Možemo pretpostaviti da u ozbiljnoj glazbi destrukcije tradicionalnoga načina orkestracije i melodioznosti kakva je nastupila s atonalnošću Schönberga i Bečkim krugom nije vidio ništa osim raspada uzvišene fiziognomike duha u slavu puke tjelesnosti. No, iako bi se dijelom mogao složiti s ovom argumentacijom, koju sam nastojao izvesti na Nietzscheovim tragovima u svojoj knjizi Čemu glazba? (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-cemu-glazba-litteris-zagreb-2025/), problem preostaje u tome da Spenglerov uvid u bit moderne tehnologije i artikulacije društva i politike u kapitalizmu s nastankom razlike između visoke i masovne kulture ne zadovoljava kriterije estetsko-umjetničke „novosti“ koja nadilazi granice dvaju međusobnih sukobljenih shvaćanja povijesti ꟷ cikličke kojoj pripada Spengler i linearne koju zagovaraju Hegel i Marx te na njihovim tragovima Theodor W. Adorno, filozof, sociolog kulture i najznačajniji muzikolog uz Vladimira Jankélévitcha u 20. stoljeću. Naime, tzv. morfologija svjetske povijesti koju je uveo Spengler u svojoj dekonstrukciji Hegelove teodiceje svjetskoga duha, koliko god se „danas“ činilla posvemašnje prihvatljivom jer je oslobodila kulturu od europocentrizma i univerzalnost povijesti proglasila zabludom što je imalo dalekosežne konzekevencije za pluralizam i nesvodivost dotad nepriznatih naroda i civilizacija (poput onih Srednje i Južne Amerike, Afrike i Azije izvan velikih civilizacija Indije, Kine i Japana), počiva na tezi o dekadenciji ili propasti Zapada što implicitno označava i svojevrsnu moralnu i estetsku propast same tehnološki usmjerene modernosti. Uostalom, ne samo u knjižici iz 1921. godine kakva je Pesimizam?, već osobito u prvome i drugome svesku Propasti Zapada susrećemo se s postavkama o kraju mogućnosti velike umjetnosti faustovske duše njezinim srozavanjem na potrebe „kulture“. Daleko je, naravno, sve to refleksivnije i spekulativnije izvedeno u mišljenju Schellinga i Heideggera kad je riječ o pokušaju da se razumije kako umjetnost otvara mogućnosti smisla bitka i vremena i kako je za „veliku umjetnost“ povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka uvijek u odnosu spram onoga božanskoga, svetoga i utemeljujućega što proizlazi iz poezije Pindara, slikarstva Leonarda i glazbe Bacha. Evo, kako Spengler to izvodi u svojoj kritici moderne glazbe. „Dan-danas mi nedostaje ono što je nekoć nedostajalo Nietzscheu, njemačka glazba puna rase i duha, iz koje pršte melodija, tempo, vatra, kod koje se Mozart i Johann Strauß, Bruckner i mladi Schuman ne bi stidjeli da ih se nazove predšasnicima. Ali orkestralni akrobati današnjice ne umiju ništa. Od Wagnerove smrti naovamo nije se pojavio nijedan veliki tvorac melodija. Što je nekoć, kad je još bilo žive umjetnosti, bila konvencija, takt života koji je prožimao umjetnike, umjetnička djela i publiku i prisiljavao svakog da stvara i vidi onako kako treba i mora, tako se veliki umjetnici od malih nisu razlikovali strogošću forme nego dubinom koncepcije – na mjesto tog takta dospjela je „razrada“, ono najvrjednije prijezira što uopće postoji.“ Reći ću samo na ovo: a što je s Gustavom Mahlerom? Zar njegova V. Simfonija nije protudokaz da je tzv. suvremenost više od ljutoga boja morfologije i linearnosti povijesti ili krajnje slikovite verzije metafizike koju Karl Löwith u djelu Svjetska povijest i događanje spasa ilustrira suprotnošću kruga i križa u simboličkome smislu? To je jedan od razloga zašto u svojim filozofijskim istraživanjima biti suvremenosti nisam smatrao mjerodavnim uz Nietzschea, Heideggera, Deleuzea i niz drugih mislilaca problematizirati Spenglerovu misao koja je, doduše, atraktivna za čitanje znakova dekadencije našeg vremena, ali ovo ne-mesijansko i ne-eshatologijsko „proroštvo“ ne odgovara na vlastito postavljeno pitanje: je li povijest uopće moguća bez onoga što omogućuje njezin „razvitak“ i „napredak“ kao što je to sveza logosa, poiesisa i téhne kako se to „danas“ posve transparentno pokazuje u vladavini tehnosfere? Moj je odgovor iziričito negativan. Tzv. mnoštvenost civilizacija i njihovo pravo na „kulturne razlike“ što je Spengler kongenijalno pretkazao svojim djelima 1920ih godina u trećoj dekadi 21. stoljeća ne govori o njegovoj „aktualnosti“, već o apsolutnome trijumfu onoga što nije dostatno duboko i pretkazujuće promislio u svojoj knjižici Čovjek i tehnika iz 1931. godine (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tehnika-kao-sudbina-covjecanstva/ ). Riječ je o vladavini „novoga apsoluta“ kao što je to transklasična logika tehnosfere onkraj svih povijesno-epohalnih granica koje na paradoksalan način sjedinjuju kulturno različite i sukobljene tzv. civilizacije (Zapad s Amerikom i Europom, Rusiju i Kinu). Razlog leži u tome što je autopoiesis posljednja riječ „kraja povijesti“ i svake ove ili one cikličke morfologije različitih njezinih duhovnih likova. (v. https://www.gandhi.com.mx/the-technoscientific-turn-of-philosophy-9783032210814/p?srsltid=AfmBOorPIHCeJwdFGTmnPZaWf5edZ2ym9-q0PrX0LOWpiulRBA9Mtcsb ) 3. Pitanje koje je postavio Oswald Spengler u Pesimizmu? Iz 1921. godine i na njega odgovorio jest i danas ono koje izaziva veliku nelagodu: može li se živjeti bez umjetnosti? I doista, teško je ovdje išta proturječiti njegovu stavu da je čovjek u jeseni svojeg života sve više željan onog patosa i veličine autentične umjetnosti koja je stvarala povijest, a nije dovodila do njezina usahnuća i zamrznutosti u vremenu posvemašnjeg utonuća u izvanjskost i prazninu onoga što je preostalo od smislenosti svijeta uopće. Da, gorka je spoznaja da se može živjeti bez umjetnosti i da je to već bilo posve uobičajeno u nekim razdobljima svjetske povijesti, ali ne u širem ontologijskome smislu, već u antropologijskome. Postojala su, dakle, dosadna i rutinska vremena ili čak i mračne epohe koje nisu imale ono što bi Hegel kazao „duhovnu potrebu“ za autentičnom i velikom umjetnošću. Pa su i unatoč tome preživljavali narodi i tu fatalnu nelagodnost svodljivosti na ne baš mnogo više od puke biološke opstojnosti čovjeka u svemiru. Ipak, ono što preostaje misterij u samoj biti umjetnosti jest to da je njezin „napredak“ i „razvitak“, u razlici spram znanosti kojoj su ti pojmovi povijesnoga slijeda i uzastopnosti primjereni, moguć samo onda kad je na djelu „zlatno doba“ onoga što uistinu presudno određuje bit ljudske slobode u njezinoj smislenoj egzistenciji. Što? U tome će se složiti i Hegel i Spengler kao ljuti protivnici u shvaćanju ideje povijesti, ali ne samo oni. Ta riječ je grčkoga podrijetla i bez nje ne bismo mogli postojati na način autentičnoga duhovnoga bitka ꟷ filozofija. Kad se događa „kraj filozofije“ u doba kibernetike u samoj biti tehnosfere, onda je i bit umjetnosti u svojoj otvorenosti na kraju njezinih povijesnih mogućnosti.

June 15, 2026
Slijepi putnik kroz vrijeme kao labirint teksta svijeta

Slijepi putnik kroz vrijeme kao labirint teksta svijeta

1. Jorge Luis Borges, recimo to po tko zna koji put, živio je kao tvorac knjiga i čuvar tradicije svjetske književnosti. Slijepi knjižničar iz Buenos Airesa, koji je čitao na najmanje pet jezika, pjesnik platonskih formi bio je opsjednut vremenom i beskonačnošću, a na uzvišeno-ironičan način mrzio je sablasti nacionalizma, te se divio anglosaksonskim stihovima srednjovjekovnih rapsoda. Borges je svojim stilom odmjerenosti i otmjenosti sve ustaljene forme književnoga teksta preobrazio u matricu nove ekscentrične univerzalnosti. I soneti, i parabole i alegorije postajali su odjednom suvremeno kazivanje o samoj biti književnosti. Njegove priče rijetko su bile duže od nekoliko stranica, ali unutar njih je sažeo labirinte teologije, filozofije i autoparodije. Pisao je ne da bi opisao život kakav se živi, ​​već da bi zamislio kako bi se taj i takav život mogao ostvariti kroz snove, tekstove ili beskonačno vraćanje kao vječnu povijest besmrtnika. Iako nikada nije napisao roman, Borges je radikalnije preoblikovao modernu prozu od većine onih koji su to također učinili. Njegove priče, mješavina detektivskih zagonetki, metafizičkih misaonih eksperimenata i književnih šala, čitane su, prevođene i oponašane diljem kontinenata. Doista je bio u pravu Danilo Kiš kad je kazao da se književnost dijeli na onu prije i onu poslije Borgesa. Često mu se tekstovi prerušavaju kao eseji, s fusnotama i stvarnim i izmišljenim. Referiraju se na knjige koje ne postoje i događaje koji se nikada nisu dogodili. Njegovo poznato djelo „Tlön, Uqbar, Orbis Tertius“ počinje kao književna rijetkost, a završava kao novo oblikovanje samoga svemira. Za Borgesa, fikcija nikada nije bila samo pripovijedanje. Bila je to spoznajno-istraživačka potraga za „zlatnim runom“, „svetim Graalom“, kafkijanskom „trećom zemljom“. Slijep posve pred kraj života, mršave građe i stalno odjeven u odijela koja su više pristajala edvardijanskome gospodinu negoli intelektualcu 20. stoljeća, Borges je ostavljao dojam nekoga tko živi u više stoljeća odjednom i s pogledom u druge kulturne svjetove od Japana i Kine do sjevernjačkih vikinških naroda. Mogao je naizust deklamirati Beowulfa i citirati Schopenhauerove postavke iz Svijeta kao volje i predstave. Ipak, nikada ga nije savladala pošast pukoga akademizma, unatoč zlonamjernim i posve krivim prosudbama njegovih kolega „trudbenika pera“. Njegov glas, bilo u prozi, poeziji ili eseju, bio je lucidan, ironičan i neobično skroman. Inzistirao je, naime, da nije nikakav mislilac, već samo netko koga fasciniraju ideje i s njima se možda samo malo uspjelije igra od nekih drugih pisaca. Svijet je, jednom je rekao onako neognostički, „neka vrsta pogreške, nespretnoga sna“. (v. Evelyn Fishburn & Psiche Hughes, A Dictionary of Borges, predgovori: Mario Vargas Llosa & Anthony Burgess, Duckworth, London, 1990.) 2. Jorge Francisco Isidoro Luis Borges rođen je u Buenos Airesu 24. kolovoza 1899. u obitelji intelektualaca, prevoditelja i filozofa amatera. Njegov otac, Jorge Guillermo Borges, bio je učitelj i neuspjeli romanopisac; njegova majka, Leonor Acevedo Suárez, postala je njegov najžešći zagovornik i najbliža suputnica. Kao dijete, Borges je bio već knjiški Wunderkind poput Jean-Paula Sartrea, koji je u svojim autobiografskim Riječima opisao ovu začaranost djeteta knjigama kao svojim jedinim pravim igračkama. Do devete godine preveo je Oscar Wildeov roman Sretni princ na španjolski. Zahvaljujući svojoj britanskoj baki, čitao je engleski prije španjolskoga. Godine 1914. obitelj Borges preselila se u Ženevu, gdje je mladi Jorge završio školovanje i naučio francuski i njemački jezik. Čitao je filozofa Arthura Schopenhauera i njemačke romantičare. Divio se istodobno Chestertonu i Carlyleu. Nakon boravka u Španjolskoj, gdje se kratko bavio ultraističkom avangardom, Borges se 1921. godine vratio u Argentinu i posve uronio u književni život. Objavljivao je poeziju, uređivao književne časopise i njegovao stil učene ekscentričnosti. Njegova rana djela poput Fervor de Buenos Aires (1923.), Luna de enfrente (1925.), El tamaño de mi esperanza (1926.) bila su lirska i modernistička, iako je Borges kasnije veći dio tog razdoblja odbacio kao previše uglađen. Znamenit je postupak njegova pisanja predgovora ranim djelima u kasnome životnome razdoblju čime je mijenjao značenje teksta u svjetlu vremenskih mijena i njihova drugačijeg tumačenja, što je u suvremenoj književnosti u nas stvaralački artikulirao Mirko Kovač u prozi Uvod u drugi život. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zavjet-slobodi-stvaranja/ ) Ništa nije primjerenije kazati za Borgesovu metodu i bit njegove književnosti negoli ono što je kazao i sv. Augustin u svojim Ispovijestima (Confessiones): Sedes animi est in memoria. Sjećanje pripada smislu ljudske egzistencije, a za književnost je ova ljudska sposobnost orijentacije u prostoru i vremenu uvjet mogućnosti svekolike povezanosti s izvorima i počelima kao i sa suvremenošću, ali ne tek u užem, regionalno-nacionalnome okružju tradicije, već i u onome globalnome, uistinu svjetsko-povijesnome. Ovdje ću stati i reći nešto što bi svakako trebalo razraditi s daleko širom i dubljom argumentacijom. Naime, od Goethea je nastao postulat i ideal tzv. svjetske književnosti (Weltliteratur). No, nikad se posve ovaj kozmopolitski projekt nije realizirao u zbilji. Postojali su pisci koji su živjeli na različitim kontinentima i spajali raznolike kulturne tradicije, pa čak i pisali na više jezika (Rainer Maria Rilke, Fernando Pessoa, Milan Kundera). Ali književnost se ne iscrpljuje samo u pisanju, već je isto tako prožeta pasioniranim iskustvom čitanja tekstova drugih pisaca i filozofa, onih koji su nasljeđe upravo ove Borgesove sveze metafikcije i metafizike. Gotovo da je u tom pogledu Borges-kao-čitatelj jednako tako bitna odrednica sklopa njegove književnosti kao i Borges-kao-spisatelj. Ako uistinu neki moderni i suvremeni književnik zaslužuje da mu se pripiše oznaka onog što je začeo Goethe u doba prosvjetiteljstva, onda je samo Borges taj koji se s punim pravom može imenovati svjetsko-povijesnim piscem jer prelazi sve nacionalne i internacionalne granice jezika i formi književnosti, jer nadilazi sve postojeće epohe u svjetskoj povijesti, i naposljetku jer svojom metafizičkom metafikcijom samu ideju Knjige/Književnosti uzdiže na najvišu razinu duhovnoga bitka uopće nakon Dantea. Tko misli da je ovaj stav možda presmiono izrečen, ili, da je pak, posve pogrešan, neka me podsjeti ima li nekoga drugoga koji se može mjeriti s njime u labirintu ove divne igre zbog koje vrijedi žrtvovati sve prolazne radosti ovoga svijeta. I neka, uostalom, pročita više negoli instruktivni pogovor Tonka Maroevića, njegova vrhunskog hrvatskoga prevoditelja, komentatora, apsolutnoga znalca književnosti svih epoha povijesti, gotovo testamentarnoj knjizi Urotnici, Atlas, naslovljen „Prodorna sljepoća Borgesovih sutona“,o kojoj ću u nastavku više govoriti (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zudnja-za-ruzom/ https://zarkopaic.net/blog-post/vjecnost-kao-kairos/ https://zarkopaic.net/blog-post/losa-konacnost-i-knjizevnost-beskraja-%EA%9F%B7-borges/ ) U 1930-ima i 1940-ima, tijekom razdoblja političkih sukoba u Argentini, Borges je počeo pisati kratke priče koje će dalekosežno odrediti njegovo spisateljstvo. Zbirke poput Ficciones (1944.) i El Aleph (1949.) predstavile su njegovu karakterističnu svezu metafikcije i metafizike. To nisu bile “priče” u bilo kojem uobičajenome smislu. Naime, nedostajao im je razvitak likova, potom razrješenje radnje ili, pak, zbiljska okružja događanja. Umjesto toga, njegove su priče gotovo savršeno oblikovane ideje koje emaniraju svoj smisao u slici beskonačne knjižnice, u ideji knjige koje obuhvaća sve druge zbiljske i moguće knjige, kao i hereze prikrivene kao „ortodoksna teologija“. Borgesove priče i njegova poezija pretpostavljaju onog „idealnoga čitatelja“ koji ne žuri kroz tekst da bi dohvatio tzv. radnju jednog životnoga zbivanja, već se sporo i s velikim užitkom kreće kroz njegove tajne i složenost kao i njegov autor, slijepi putnik kroz vrijeme kao labirint teksta svijeta. 3. U izdanju Grafičkoga zavoda Hrvatske 1989. godine objelodanjena je Borgesova knjiga tzv. kasnih tekstova Urotnici Atlas, u prijevodu Tonka Maroevića sa španjolskoga. Urotnici (Los conjurados) je njegova posljednja knjiga za života objavljena 1985. godine, dok je Atlas objavljen 1984. godine. Već u „Posveti“ iliti predgovoru Urotnicima pisac Vrta s razgranatim stazama otpočinje s postavkom kako je jezik čarolija i kako „ništa ne znademo o njegovu porijeklu“ (str. 7) Drugim riječima, univerzalnost jezika i njegov arhé ili ono što Nijemci nazivaju prefiksom Ur i k tome dodaju riječ Sprache nije samo tajna za Borgesa, već je to bila i za najvećeg filologa modernoga doba kao što je to bio Alexander von Humboldt. On je, naime, taj pra-jezik shvaćao kao univerzalni princip odnosno kao stvaralačku moć ljudskoga uma („vječno ponavljajući rad uma“), koja slijedi iste osnovne strukture u svim narodima neovisno od njihovih razlika u jezicima i dijalektima. No, Borges nam kaže da je upravo od tih sastojaka univerzalnoga jezika sastavio ovu knjigu koju je posvetio svojoj supruzi Maríi Kodami, koja ga je pred kraj života, kad je posve oslijepio, njegovala, brinula se o njemu u svim pogledima, zapisivala njegova kazivanja poezije, proze, zapisa i bez koje ne bi bilo njegovih posljednjih knjiga. Iako nam Tonko Maroević u svojem pogovoru jasno daje do znanja da su Borgesovi kasni tekstovi od 1970-ih godina pa sve do smrti 1986. godine najvećim dijelom „obrađivanje svojeg vrta“ kakav je već do kasnih 1960ih godina uspostavljen kao kanon modernoga aleksandrinizma u kojem od Sveopće povijesti gadosti do Tvorca i Alepha vlada ravnovjesje između neobarokne razuzdanosti i discipline majstorske ukrotivosti mašte, ono što bismo ekovski kazali između subverzije i integriranosti u moć književnosti kao institucije, uvijek pri svakoj novoj njegovoj tvorevini književnoga labirinta ostajemo smjerni i čitamo svaki tekst s pomnim iskustvom čitatelja koji teži spoznati svezu arhetipskih modela i sustavno prebiranje po sjećanju samoga Pisca kao umreženoga tvorca vlastitih i naših opsjena. Iako je u njegovim tekstovima tzv. sebstvo ili autorsko jastvo uvijek odmjereno i ne-narcistički izloženo javnosti, iako znamo iz one slavne poetske parabole kako postoje dva Borgesa kojima se događaju iste i različite stvari, nešto je uvijek u svim njegovim knjigama, pa tako i u Urotnicima, Atlasu ono zajedničko, univerzalno, nadvremenito i onkraj granica svake individualne osobnosti. To je svojevrsni nad-Ja koji progovara kroz ideju Književnosti i doista je upravo to ono što kroz znamen i lozinku zvanu Borges simbolički poprima značajke jedne osobne „povijesti vječnosti“. Knjiga Urotnici predstavlja svojevrsnu književnu oporuku u kojoj autor ponovno sabire svoje vječne teme – labirinte, zrcala, snove, sjećanja, vrijeme i filozofiju – ali s izraženim tonom pomirenja, zrelosti i duboke intimnosti. Knjiga se sastoji od 44 kratka teksta, koji variraju između klasičnih soneta, slobodnoga stiha i kratkih proznih crtica, te je iznimno snažno nadahnuta Ženevom, švicarskim gradom u kojem je Borges proveo dio mladosti i u kojem je naposljetku odlučio umrijeti. Ženevu opisuje kao mjesto tolerancije i razuma. Središnji tekst, po kojem zbirka nosi ime, odnosi se na povijesni događaj iz 1291. godine kada su kantoni osnovali Švicarsku Konfederaciju. Borges te ljude (“urotnike”) koristi kao metaforu za čovječanstvo koje odlučuje zaboraviti svoje razlike (vjeru, jezik, podrijetlo) i donosi “čudnu odluku da bude razumno“. Nipošto se ne smije smetnuti s uma da je ova knjiga utoliko jedna od meditativno-mirotvornih mitopoetskih pohvala svijetu koji traži razmak u odnosima između moći i energije samoga života koji nije po naravi ništa mirno i spokojno, već dinamički intenzivno i gotovo nužno u znaku „krvi i tla“. Stoga i pjesma posvećena Ženevi označava više od kontemplacije nad gradom svojeg djetinjstva i postojbinom svojeg posljednjega počivališta. Naposljetku, posljednja pjesma Urotnika jest upravo ona koja glasi Urotnici i u njoj čitamo ove nezaboravne riječi: „U središtu Evrope, u visokim evropskim zemljama, raste jedan toranj razbora i čvrste vjere. Sutra su dvadeset i dva kantona. Posljednji od njih, ženevski, jedna je od mojih domovina. Sutra će biti čitav planet. Možda to što kažem nije istinito; dabogda bilo proročanstvo.“ (str. 68-69.) U pjesmama poput Krista na križu i Doomsday, a koji već naslovom upućuju na kraj ljudske povijesti i apokaliptički događaj nestanka vremena, susrećemo se evokacijom čitave povijesti teologije, križarskoga rata, uloge Vatikana u blagoslovu vojski noći koji odlaze u „sveti rat“, ali i nastanak događaja koji se nikad još nije zbio, ali ima u sebi eshatologijsko značenje „posljednjega suda“ kroz povijest metafora od Swedenborga do „klepsidre koja ispušta posljednje zrnce“ ꟷ sve je „već viđeno“ od Borgesa iznova ovdje i kroz mistiku jedne uzvišene sjete uznosi nas u svijet fluida i metafizičkih krajolika čežnje za smirajem (str. 10-11 i str. 12). Ono što u Urotnicima plijeni moju osobitu pozornost jest sabiranje pojma vremena između sjećanja na prošlost kao izvornu rijeku koja prolazi vječno i očekivanja vlastita kraja u duhu jednog profinjenoga stoičkoga skepticizma. Uostalom, i za Gillesa Deleuza kao i za Jorgea Luisa Borgesa, a prvi je od potonjega uz još Joycea i Gombrowicza preuzeo svoj sintetičko-hibridni pojam kaosmosa kojeg rabi zajedno s Félixom Guattarijem u svojem posljednjem spisu Što je filozofija? iz 1991. godine (v. https://zarkopaic.net/blog-post/deleuze-ili-o-ontologiji-postojanja/, kasnogrčka filozofija s Epikurom bijaše upravo paradigmatski odnos mudrosti čovjeka spram življenja vlastite egzistencije nakon što je prošlo doba impulzivne mladosti i njezinih pretjerivanja i ekstaza erosa i tymosa. Zar u svim zamislivim situacijama ovu „filozofiju“ epikurejstva ne uzimamo upravo za jedini smisleni odnos spram vlastita kraja putovanja i konačnoga iščeznuća u bezdanu svega? Borges u piesmi „To su rijeke“ kazuje: „MI vrijeme smo. U prispodobi reče Heraklit to, zvan Mračnim, koji tvrdi da smo i voda, ne dijamant tvrdi; ne što počiva, već ono što teče. Mi rijeka smo i onaj Grk također što ogleda se u njoj. U toj vodi iz odraza se prvo kristal rodi, da promjenama daljnjim vatra dođe. Pusta smo rijeka, uvijek usmjerena svom moru. Svud okružuje je sjena. Sve zbogom kaže, sve se od nas dijeli. Pamćenje više novac svoj ne kuje. A ipak imam nešto što još tu je I ipak imam nešto što se želi.“ (str. 18) Ima nešto još više intrigantnije u knjizi Urotnici. To je forma poetske tužaljke ili elegije koja je, kao što nam je dobro poznato, neizbježna forma moderne poezije refleksivnoga nadahnuća i smjera od Hölderlina do Rilkea. U slučaju Borgesa, pjesma „Elegija jednog perivoja“, iako ulazi u osobnu kartografiju njegova života, uistinu se pokazuje nastojanjem za dosezanjem simbolički zatvorenoga svijeta koji nestaje kao i „labirint“, a „nestali su eukaliptusi nanizani redom, pokrovi zimski i zrcala budna“…Sve ovo iščeznuće temeljnih simbola i metafora metafizičke poezije koju Borges zaziva kao najveću moguću tajnu i smisao postojanja ne prelazi u ono što je melankolična tužaljka za gubitkom postojanoga svijeta kakav bje u Rilkeovim Devinskim elegijama. Ponavljanje je u „Elegiji jednog perivoja“ novo postajanje egzistencijalnoga događaja ljudske mjere ne zemlji koja zahtijeva drukčiji odnos spram onoga što od sv. Augustina nazivamo linearnom poviješću svijeta. „Ako početka ne bje, nema kraja, ako li već nas čeka beskonačan zbroj nekih bijelih dana, crnih noći, tad već smo prošlost koja ćemo biti. Mi vrijeme smo, nedjeljiva smo rijeka. Uxmal, Kartaga i srušene rimske Zidine, a i perivoj nestali kom stihovi tek ovi drže spomen.“ (str. 27) A u pjesmi „Posjedovanje jučerašnjice“ Borges jasno iskazuje ono što sam maloprije spomenuo o nužnosti da moderna poezija prelazi u elegično stanje svoje zamrznutosti u prošlome vremenu. „Svaka pjesma s vremenom postaje elegija. Naše su žene koje nas napustiše, sad već sasvim slobodne od večeri, koja je opasna, i od uzbuna i od strahova nade. Nema drugih rajeva osim izgubljenih.“ (str. 43) Ako je ovo samorazumljivo, onda je poezija u doba stoičkoga skepticizma našeg života bez obzira na povijesno-epohalne razlike srednjovjekovlja i suvremenosti, primjerice, samo i jedino ovo što Borges tvrdi. Izgubljeno vrijeme pretpostavlja svijest o izgubljenome raju, pa bismo ovdje mogli slobodno u tekstu o Borgesu staviti korelaciju između Prousta i Dantea i vjerojatno ne bismo načinili neki neoprostivi grijeh taštine. 4. Kratak „Predgovor“ peruanskoga nobelovca Maria Vargasa Llose knjizi A Dictionary of Borges, zaslužuje da ga navedemo u cijelosti, a vidjet ćete i zašto prije negoli na kraju ovoga teksta za blog koji se zove Kaos pokušam djelomice samo protumačiti njegovu knjigu naslovljenu Atlas. „Ovo je knjiga koja bi bila po Borgesovom ukusu. Iako se ponosio time što nikada nije pročitao ništa što je napisano o njegovom životu ili djelu, siguran sam da bi je pročitao od početka do kraja. To je zato što je to knjiga maštovite erudicije ili eruditske fantastike, neobične kombinacije koju je koristio s većom originalnošću od bilo koga drugog, tako da se žanr, iako od velike starine, sada čini gotovo kao da ga je on izmislio. Poput čudne sekte ‘Tlön, Uqbar, Orbis Tertius’ koja je potajno željela interpolirati fiktivni svemir u stvarni, i Borges je tijekom cijelog svojeg života kao pisac nastojao destilirati bića, naslove i događaje koje je njegova fantazija iskovala u povijest i književnost stvarnosti. Sada su oni dio njih, jednako dosljedni i istiniti kao i oni koji su postojali u objektivnome vremenu i stvarnome životu. S istinskom erudicijom, ovaj rječnik organizira, klasificira, definira i sažima tisuću i jedno stvorenje Borgesove mašte, izrađujući kartu,do najsitnijih detalja, njegovih geografskih područja i konstelacija. To je zabavan priručnik za istraživanje prostranstva i kohezije Borgesova opusa, izvrstan vodič koji će nas spriječiti da se izgubimo u labirintu i osigurati da uvijek pronađemo izlaz.“ (str. v) Jasno je svima koji su, primjerice, čitali knjigu Michela Foucaulta, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti (Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić) da se poststrukturalistički filozof i sociolog u svojim analizama enciklopedizma i poretka diskursa u humanističkim znanostima od klasičnoga doba do modernosti već u „Predgovoru“ duhovito poigrava s idejom reda i logičko-matematičkih koherencija u svijetu uzimajući onu fiktivnu Borgesovu klasifikaciju životinja iz njegova Priručnika za fantastičnu zoologiju. Razlog zašto su zemljopisne karte, globusi, dijagrami, arhivi i slično uz već spomenuti metafizički inventar simboličkih formi-predmeta poput labirinta i zrcala upravo jedan uzvišeni metaphysicum borgesianum leži u njegovu shvaćanju prostora kao univerzalne i fundamentalne „kraljevske fikcije“ koja svijetu podaruje vrhunski privid i istinu orijentacije u duhovnome životu. Pravi prostor-vrijeme njegove egzistencije nije ništa drugo otuda negoli realizacija platonske Ideje dobra i savršenstva forme nad pojavnim svijetom kaosa i entropije. Ne vidim nekog drugoga razloga zašto bismo inače „obožavali“ Borgesovu kartografiju mašte u ovom svijetu posvemašnje transparencije koju omogućuje vrtoglavo ubrzani autopoiesis tehnosfere. U knjizi naslovljenoj Atlas: U suradnji s Maríom Kodamom, već u „Prologu“ Borges je izričito suvremen i gotovo delezovski govori o „mnogostrukosti uzroka“, a autorstvo ovog ontologijskoga pluralizma pojma kauzaliteta pripisuje Johnu Stuartu Millu. Što je na kraju života u nužnoj blizini i suradnji s voljenom ženom i suprugom htio ostaviti u nasljeđe svojim čitateljima negoli knjigu kao atlas, ali ne kao mapu za stvarna putovanja nesuđenih putnika kroz vrijeme i prostor, već atlas koji čovjeku kao „otkrivaču“ podaruje uvid u njegova vlastita putovanja i susrete s „licima, zemljovidima, životinjama i zvijezdama: zaključuje se sumnjom ili s vjerom i s gotovo potpunom izvjesnošću vlastita neznanja.“ (str. 73) Ha, ha, zar ovo nije sjajno? Sve je i jedno i drugo, mnogostruki su uzroci, sumnja ili vjera su isto, te na kraju neznanje postaje apsolutna izvjesnost jednog „drugoga Sokrata“ od onog koji je iskapio otrov u oligarhijskoj tiraniji drevne Atene, koja je demokraciju žrtvovala kultu podaništva i vjernosti besmisla, pa je najumnijem Grku nakon boginje Atene jedino preostalo da spokojno ode u Had i nauživa se besmrtnih razgovora s Homerom, Parmenidom i Heraklitom a ne zemnih političkih razmirica s neukom masom i prijetvornim lopovskim vladarima. Duhovitost je Borgesova Atlasa i u tome što u njemu čitamo zapise o „Totemu“, „Irskoj“, „Istanbulu“, „Veneciji“ uz fotografije mističnih mjesta i arheologijskih nalazišta, kultnih predmeta i turističke metafizike, te na kraju „Venecije“, nakon što smo se nauživali i Goetheovih slika s putovanja Mlecima i divne knjige eseja rusko-američkoga pjesnika i esejista, nobelovca Josifa Brodskoga, Vodeni žig o Tizianu, gondolama, ljepoti i suzama, čitamo i ove Borgesove zadnje retke: „U nekom predgovoru jednom napisah Venecija od kristala i sutona. Suton i Venecija za mene su gotovo sinonimi, ali je moj suton izgubio svjetlost i plaši se mraka, dok je suton Venecije nježan i vječan, bez prije i poslije.“ (str. 84) Svemu ima i nema početka i kraja, zar ne? Pa, tako i ovome tekstu o slijepome putniku kroz vrijeme kao labirintu teksta svijeta koji je za svoj „atlas“ i prije njegova nastanka i poslije što ga je otisnulo vrijeme u prostor slova i slika izabrao živjeti unutar ideje Knjige-kao-književnosti i unutar knjiga-kao-Knjižnice prije no što je sve sagorjelo u vječnosti kao jedna druga Aleksandrija i njezini venecijanski kristali i sutoni… „Tako mi Borgesa“, govorio bi Tonko Maroević, valjda sad možemo odahnuti i predahnuti od „kristalnoga sutona“ i posvetiti se svojem vlastitome vrtu i njegovim pustim zaraslim stazama odavno već mrtve metafizike.

June 14, 2026
Je li budućnost još uvijek naša stvar?

Je li budućnost još uvijek naša stvar?

1. Švicarski mislilac, filozof i teoretičar kulture Denis De Rougemont u knjizi Budućnost je naša stvar ističe da sudbina čovječanstva ne leži u rukama država ili slijepoga napretka, već ovisi o svakome pojedincu. Poznata je njegova misao iz knjige: „Dekadencija jednog društva počinje kada se čovjek zapita: Što će se dogoditi?, umjesto da pita: Što mogu učiniti?”. Djelo donosi oštru kritiku neobuzdanoga materijalizma, zagađenja okoliša, divlje urbanizacije i uništavanja prirode. Tehnokratski model rasta vidi kao prijetnju ljudskoj slobodi i opstanku planeta. Rješenje za krizu modernog društva autor vidi u nadilaženju koncepta krutih nacionalnih država. Zagovara „Europu regija”, decentralizirani sustav gdje se odluke donose na najnižoj mogućoj razini (suplementarnost), čime se čuva lokalni identitet i potiče izravno sudjelovanje građana.Prema njegovoj filozofiji, čovjek nije izolirani pojedinac (individualist) niti kotačić u državnome aparatu (kolektivist), već „osoba” koja svoju slobodu i smisao ostvaruje kroz odgovornost i zajednicu. Knjiga se smatra jednim od temeljnih tekstova političke ekologije u Europi. De Rougemont je među prvima prepoznao da se ekološki problemi ne mogu riješiti unutar granica jedne države, već zahtijevaju i lokalni angažman (regije) i nadnacionalnu suradnju (europska federacija). Kako valja odrediti de Rougemontov diskurs i „žanr“ kojim je njegova posljednja knjiga, te otuda i duhovno testamentarna, napisana? Umro je, naime, 1985. godine, a mnogi će se sjetiti da je autor sjajne knjige Ljubav i Zapad (L’Amour et l’Occident, Plon, Pariz, 1956.) u kojoj tvrdi da zapadnjački koncept „strastvene ljubavi” (amour-passion) zapravo nije usmjeren prema stvarnome ljudskome biću, već predstavlja prikrivenu žudnju za smrću i uništenjem. Možda bi to bio navlastiti refleksivni esej francuske tradicije od Emmanuela Mouniera do Edgara Morina u formi filozofijskoga probabilizma (predviđanja budućnosti). Jer na jednome mjestu ove knjige autor pokazuje kako se ideja o predviđanju pojavljuje u skladu s religijskim sustavima u određenome društvu kao što su vjerovanje u vječno vraćanje (u Indiji, Tibetu, Šri Lanki) s pokušajem da se čovjek pripremi na taj fatum i nastoji ga izbjeći, potom vjerovanje u povratak Isusa Krista na kraju vremena (povijesti), te vjerovanje kako sve sudbonosne tragedije ljudske egzistencije rješava religija napretka s njezinim kultom znanstvenoga razuma, i naposljetku ono što je pravi predmet njegove kritike kao što je to trijumf zapadnjačke tehnologije s demografskom eksplozijom, pobunom Trećega svijeta i bezobzirnim materijalizmom potrošaštva u društvu spektakla (str. 137-138). 2. Uovome ključnome djelu Denisa de Rougemonta, naslovljenog Budućnost je naša stvar (L’avenir est notre affaire, Stock, Pariz, 1977.) za povijest ekološke misli, autor povezuje pitanja okoliša, regija i europskoga federalizma. Sve počinje promatranjem krize, koja se manifestira slijepim rastom, utrkom za BDP-om (što autor prevodi kao “brutalni nacionalni prestiž”), akumulacijom nuklearnog oružja, razornim zagađenjem okoliša i neobuzdanom pljačkom prirodnih resursa. Ponovimo još jednom: ključ ovog sustava krize leži u nacionalnoj državi, koja je rođena iz rata i organizirana u svrhu rata. Upravo je ta država, prema Denisu de Rougemontu, odgovorna za ovo katastrofalno upravljanje planetom. Iako ova postavka možda danas zvuči odveć apstraktno i „internacionalistički“ usmjerena spram jednog uzvišenoga kozmopolitizma onkraj granica Istoka i Zapada, valja ipak nešto jasno kazati. Koncept „Europe regija“ de Rougemonta i onaj transatlantske Europe od Lisabona do Urala u knjizi Edgara Morina imali su jedno dublje značenje za preporod ideje Europe kasnih 1980ih godina i to ponajviše onkraj „željezne zavjese“, dakle u zemljama totalitarnoga komunizma. Uopće je, naime, kult jedne drukčije Europe, kao spoja suverenosti malih nacija-država Srednje Europe i istočne Europe i kozmopolitizma, bio ono što je povezivalo još od 1920ih godina tekstove velikih mislilaca poput Husserla, Ortege y Gasseta, Juliena Bende s onim utopijskim čežnjama naroda iza Zida kako je to sjajno napisao Milan Kundera u svojem eseju Tragedija Srednje Europe iz 1984. godine. Što pisac otuda predlaže kao odgovor na ovu globalnu krizu? Prije svega, bolje razumijevanje krajnjih ciljeva koji stoje iza naših postupaka i izbora kao “slobodnih i odgovornih” ljudskih bića i želju da se ospori fatalizam znanstvenoga i tehnokratskoga “napretka”, koji lišava čovječanstvo sposobnosti da odlučuje o vlastitoj budućnosti. Ukratko, ponovno potvrditi primat ciljeva nad sredstvima. Kako to učiniti? Sudjelovanjem u nastanku regija, „prostora građanskoga sudjelovanja“. U samoupravnoj regiji, pojedinac je slobodan, prema Rougemontu, jer je istinski odgovoran; potičući ponovno razotkrivanje značenja zajednice i okoliša, regija, zamišljena kao modul europske federacije, stoji u suprotnosti s ovim „klubom mizantropa“ koji, u očima autora, predstavlja Europu država. U nastojanju aktualiziranja jedinstvene i nadasve estetski suptilno izvedene misli de Rougemonta u jednom tekstu iz 2014. godine Simone Charbonneaua čitamo tako i ovo: „U vrijeme kada naš mentalni prostor kolonizira navala video slika i informacija koje proizvodi internet, samo jedan citat sažima relevantnost misli Denisa de Rougemonta: „Anestezija masa, ili desenzibilizacija na dosadu, postići će se metodama društvenog i fiziološkog uvjetovanja, čije će opće načelo biti zamagljivanje i potiskivanje s krajnjom budnošću svakog pitanja koje bi Dosada mogla iznijeti. U tom slučaju, duhovno skloni, unatoč svemu, bit će progonjeni i lovljeni žestinom neviđenom u našoj prošlosti: oni će biti društveni kriminalci par excellence. Oni će u tajnosti formirati tajni, vjerojatno nomadski proletarijat koji bi mogao postati matrica duhovne i globalne civilizacije. (v. https://www.unige.ch/rougemont/application/files/3815/8505/7742/ddr-biblio-charbonneau-aena-2014.pdf ) Kritički stav Denisa de Rougemonta prema dominaciji tehnologije doveo je do njegova protivljenja atomskoj bombi i, općenito, civilnoj upotrebi nuklearne energije. Njegova pisma o atomskoj bombi, koja datiraju iz 1946., napisana su dok je još bio u Sjedinjenim Američkim Državama. S velikom jasnoćom je napisao: “Strijela se koristila za seoske ratove; top za ratove između nacija; avion za ratove između kontinenata. A sada, bomba – za što će se koristiti? Za planetarni rat, to jest: rat koji utječe na sve nas i koji stoga vodimo samo protiv sebe samih.” Nuklearni rat kojem smo jedva izbjegli tijekom Hladnoga rata mogao bi ponovno postati stvarnost, potaknut širenjem ovog oružja za masovno uništenje, koje bi potencijalno mogle koristiti ne samo odmetnute fanatične države s totalitarnim novim predznakom, već i autokratski poretci hibridne vladavine komunističkoga despotizma ili post-liberalne tiranije. Stoga je misao Denisa de Rougemonta nesumnjivo obilježena svojim vremenom u kojem je pisao kao filozofski ekologist i futurist na tragu demografskih predviđanja Rimskoga kluba 1960ih godina i s utjecajem francuskoga personalizma, ali to ne znači da je ova misao i zastarjela. U jednom širem kontekstu njegova knjiga je korelativna s jednom od najznačajnih filozofskih etika kraja 20. stoljeća kakva je bila ona Hansa Jonasa u znamenitoj studiji Princip odgovornost: pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju (Svjetlost, Sarajevo, 1990. S njemačkoga preveo Slobodan Novakov). Jednostavno, valja kazati da Budućnost je naša stvar zaslužuje biti aktualizirana u nekim aspektima, utoliko što događaji na koje se poziva pripadaju prošlosti. No istovremeno se može prosuditi i da značenje određenih događaja njegova doba nije, s njegove strane, bilo podvrgnuto dovoljnoj kritičkoj provjeri, u interesu dosljednosti s njegovom mišlju. Ovdje se posebno kritička objekcija odnosi na Europu kakvu su zamislili njezini osnivači u poslijeratnim godinama. U tom je smislu vidljiva suprotnost između vizije Europe kakvu je zamislio Denis de Rougemont i, s druge strane, institucionalne stvarnosti tehnokratske Europe kakvu europski narodi poznaju više od šezdeset godina i na kraju je dovodi u pitanje zbog političkoga sljepila na rubu posvemašnje nemoći djelovanja u geopolitičkome okružju 21. stoljeća kad SAD, Rusija i Kina kao neoimperijalne sile vode nove „hladne ratove“. Taj kontrast, otvoreno protivljenje, leži u činjenici da se Europa kao vizija Denisa de Rougemonta prije svega temelji na propitivanju već odavno nesuverene nacionalne države koja je obogotvorena i ujedno prezrena kategorija već od kraja 2. svjetskoga rata jer više nije mjerodavna za pitanje svih pitanja 21. stoljeća kao što je to prognaništvo i izbjeglištvo naroda i pojedinaca iz Trećega svijeta upravo u nacije-države Europe. To je analitičko polazište koje jasno daje prioritet političkoj integraciji kroz odricanje od suvereniteta država članica. 3. Knjigu Budućnost je naša stvar čitao sam te revolucionarne godine 1989. kad se povijest zanosno i patetično zgušnjavala do entropije i ukazivala na ono otvoreno i zatvoreno s „našom stvari“ o kojoj je pisao utopijsko-futuristički i istodobno distopijsko-retroistički Denis de Rougemontpretkazujući ulazak u ono što je nazivao „elektroničkim dobom“. No, čitao sam je uvijek u paru s knjigom Jorge Luisa Borgesa, Urotnici/Atlas, koja je u prijevodu Tonka Maroevića objelodanjena te iste godine u izdanju Grafičkoga zavoda Hrvatske. Zašto? Vjerojatno zbog te opsjednutosti mikro-poviješću, tim „kritičkim regionalizmom“ kako bi to kazao teoretičar arhitekture Kenneth Frampton, koji je bolje iskazao veliki argentinski čarobnjak riječi od svih teorijskih elaboracija. Evo, poslušajte u cjelini poetsku parabolu o švicarskome gradu-gradova koji se zove Ženeva i kojoj Borges posvećuje jednu od najljepših pjesama uopće. Ako „budućnost možda više nije naša stvar“, jest užitak u ovoj pjesmi i gotovo. Ženeva Od svih gradova na planetu, od raznih i prisnih domovina što ih čovjek traži i zaslužuje tijekom putovanja, Ženeva mi izgleda najpogodnija za sreću. Dugujem joj, od 1914. nadalje, otkriće francuskoga, latinskoga, njemačkoga, ekspresionizma, Schopenhauera, Budhina nauka, taoizma, Conrada, Lafcadija Herna i čežnje za Buenos Airesom. Uz to i ljubavi, prijateljstva, poniženja i napasti samoubojstva. Ti razlozi su osobni, ali kazat ću i jedan općenitije vrste. Za razliku od drugih gradova, Ženeva nije umišljena. Pariz je svjestan da je Pariz, dostojanstveni London zna da je London, Ženeva gotovo i ne zna da je Ženeva. Velike sjene Calvina, Rousseaua, Amiela i Ferdinanda Hodlera tu borave, ali nitko ih ne spominje putniku. Ženeva, pomalo kao i Japan, obnovila se ne izgubivši vlastitu prošlost. Još postoje brežuljkaste ulice Staroga Grada, traju zvona i česme, ali postoji i čitav veliki grad knjižara i istočnozapadne trgovačke razmjene. Znam da ću se uvijek vraćati u Ženevu, možda i nakon tjelesne smrti.

June 13, 2026
Tehnoznanstveni obrat filozofije

Tehnoznanstveni obrat filozofije

Predgovor Ova knjiga predstavlja jedan od ključnih pokušaja mojih filozofijskih promišljanja o suvremenosti, polazeći od temeljnoga postmetafizičkoga koncepta tehnosfere kao ostvarenja kibernetike u procesu stvaranja umjetnoga života. Stoga je ovdje poduzet tehnoznanstveni obrat u filozofiji, s korijenima u intelektualnim nastojanjima Heideggera, Whiteheada i Deleuzea. Ali što znači tehnosfera? Tehnosfera, ukratko, označava sustav informacija, rekurzivnu kontingenciju događaja, čija “bit” leži u procesu ostvarivanja tehnološke singularnosti. Koja je, međutim, bitna razlika između upravljanja poviješću s horizonta metafizike kao kibernetike i navigacije postpoviješću iz transklasične logike tehnosfere? Tehnosferu treba shvatiti kao kibernetički sustav čija se “bit” manifestira kao trijada izračuna, planiranja i konstrukcije. Kibernetika zato doseže vrhunac u upravljanju svijetom kao tehno-poetskim “ljudskim vrtom i neljudskim okolišem”, kojim upravlja pomoću sustava informacijakoji ulazi u sustav kontingentnih događaja. Što je Unheimlich u ovom konceptu tehnosfere, osim ostvarenja metafizike u nečemu što misli drugačije od nas, ali je programirano da uči i stvara samo o-i-za-sebe, da to mi, ljudi, ne možemo učiniti tako brzo i tako učinkovito. Cijeli problem tehnološkoga svijeta u kojem postojimo, zajedno s aparatima neljudskoga, leži u beskonačnome ubrzanju sustava i okoliša, te odgovarajućim tehnologijama vrtoglave brzine pamćenja za događaj singularnosti. Nestankom ljudi kao stvaratelja umjetničkoga svijeta nastaje mnoštvo mogućnosti za sinestetičke metamorfoze života, koje su već postale umjetni život. Kada se filozofija ostvari u tehnoznanstvenom obratu, nastaje doba kibernetike. Zaključak Tehnosfera koja se pojavljuje u suvremenome dobu posthumanizma, s totalnom i imperijalnom moći svođenja mišljenja na racionalno i poetsko, ili kako Heidegger kaže u predavanju i spisu Što se zove mišljenje? (Was hei§t Denken?) određena razlikom između mišljenja kao kalkulacije (Rechnen) i mišljenja kao refleksije (Dichten/Besinnung), označava epohalnu značajku radikalne promjene u obliku života. (Heidegger 2002.) S tehnosferom, čovjek i životinja tek “sada” i “ovdje” dolaze do istine o svom odnosu. Zbog značajne prijetnje izumiranja vrsta i života na Zemlji, uključujući i ljudske i životinjske vrste, možda je moguće postaviti pitanje “što” znači biti životinja i “tko” je čovjek, izvan antropocentričnoga horizonta. Naravno, ovo pitanje postaje bitno jer, na kraju povijesti, biološka struktura onoga što se naziva životom, u svim svojim oblicima, nestaje u korist tehno-strukture i tehnomorfnoga stvaranja novog “života”. Tehnosfera omogućuje razmatranje odnosa između njih dvoje. Ali ne više s pozicije onto-teologije (Bitak i Bog), već s mjesta tehnogeneze života (stroj i estetika). Singularnost stroja proizlazi iz uvjeta koji omogućuju kombiniranje živog i neživog, prirode i tehnologije. Ideja stroja u biokibernetičkom modelu mišljenja, dakle, pripada sintezi prostora i vremena kao neodređenosti u intervalima stvaranja “novog”. Ta sinteza, pak, omogućuje kompresiju prostora i rastezanje vremena u beskonačnost. Možda nije teško vidjeti da to postaje značajka virtualnosti. Uronjenost u virtualni prostor znači biti prisutan u stvarnome vremenu. Stroj ne djeluje prema logici konjunkcije-disjunkcije. Naprotiv, stroj utjelovljuje koncept sinteze “umjetnoga života” (A-život), ali ne pokazuje niti predstavlja “Bitak”. Umjesto toga, stroj vizualizira koncepte kao što bi to učinio računalo. To čini programiranjem kodova potpuno autonomne komunikacije između strojeva i ljudi kao objekata. Zato je ključna ideja digitalnoga doba – strojna organizacija svekolikoga života u umreženim društvima – postala interaktivna. Tehnosfera se više ne može prikazivati ​​uobičajenim pojmovima metafizičke tradicije (mimesis). Stoga će kolektivna moć stvaranja nove estetike sada biti konstruirana kao uzvišeno iskustvo stvaranja stvari izvan granica prirode i ljudi. Sama stvar stvara, a stvari nisu isto što i stvari same po sebi. Stvorenje je sada stvoreno tehnološkom reprodukcijom bitka. Međutim, zamišljeno je kao tehnički objekt, a ne kao živi objekt. Ali ono što mu podaruje specifičnost u antropomorfnome svijetu funkcija i struktura jest primjenjivost sustava, koja se danas predstavlja kao tehno-genetski fenomen koji se pojavljuje kao način reguliranja društvenih odnosa. Stvoren je, dakle, informacijski krug komunikacijskoga djelovanja, a stvaranje u smislu tehničkoga objekta mora biti dostupno za ljudsku upotrebu. Međutim, oboje tvori kibernetičko okruženje kao sustav upravljanja sastavljen od artefakata i živih bića uronjenih u mrežu. Ne zaboravimo da integracija tehnologije u ljudski život ne može biti samo nova granica postbiološke evolucije. Ako ono što nazivam tehnosferom leži izvan svake razlike između živoga i neživoga, ljudskoga i neljudskoga, tada sve što pripada umjetnoj inteligenciji i njezinom mišljenju kao računanju-planiranju-konstrukciji postaje ono što je temeljno različito od Hegelova apsoluta, koji proizvodi svijet kao projekciju vlastitoga rada samosvijesti u krugu metafizičkih određenja. Tehnosfera, za razliku od božanske racionalnosti i intuicije, koje pružaju izravan uvid u ono što je bilo, jest i bit će, postaje beskonačno prilagodljiva i plastična kao odgovor na svaku promjenu u onome što je Alfred N. Whitehead nazvao događajem u povijesti kozmičkih epoha. (Whitehead 1929/1978) Filozofijski gledano, razmišljanje o biti tehnosfere više ne može biti moguće, niti se takav pothvat pokazuje smislenim jer se događa samom logikom tehnogeneze, vizualizacijom događaja kao virtualne aktualizacije postajanja. Kada informacija suspendira značenje bitka u svojoj otvorenosti, nalazimo se u predvorju post- i-transhumanističkoga područja bez signala. Ništa ne dolazi izvana ili iznutra. Sve se događa u simultanoj ne-simultanosti, jer ovdje i sada, kao oznake za klasičnu ontologiju prostora i vremena, više nisu odlučujuće. Kada se filozofija svede na tehnoznanstvenu epistemologiju, ili kada se njezina bit i zadatak svedu na bioetičke rasprave o statusu kiborga, androida i aparata svijesti u telematskim društvima kontrole danas, tada filozofiji preostaje samo toliko da promišlja tehno-futurizam i tehno-biologizam drugim sredstvima za razliku od znanstvenika i kibernetičkih umjetnika. Umjesto spekulacija i promišljanja o Bitku kao objektivnosti objekta, ovo novo filozofijsko razmišljanje trebalo bi se usredotočiti na sintetičko promišljanje integriranih krugova suvremenih tehnoznanstvenih eksperimenata. Ključni koncepti singularnosti, tehnosfere i autopoeze nude latentne mogućnosti za stvaranje potpuno novog oblika interakcije između ljudi i neljudi. Estetsko razmišljanje, stoga, ima ontologijsko-epistemologijski zadatak promišljanja i artikuliranja matrice novim kategoričkim sustavom fluidnih koncepata kao drugačijoj poziciji umjetnosti izvan služenja suvišnome Čovjeku. Ono što dolazi postaje znak vladavine sinestetičke transformacije nad svim oblicima postojanja, ne samo nad ljudskom subjektivnošću, i zato već i isparava u eter poput mjehurića. Literatura Heidegger, Martin. (2002). Was heisst Denken? GA. Svezak 8. Frankfurt/M: V. Klostermann. Whitehead, Alfred N. (1929/1978). Process and Reality: An Essay in Cosmology. New York: The Free Press.

June 12, 2026
Svetkovina prvoga početka biti čovjeka

Svetkovina prvoga početka biti čovjeka

1. Između 1948. i 1962. godine, znameniti francuski filozof i pisac Georges Bataille imao je priliku nekoliko puta posjetiti špilju Lascaux . Tri godine kasnije, 1955., petnaest godina nakon što je skupina djece slučajno otkrila špilju, odlučio je objaviti povijesno i filozofijsko djelo posvećeno onome što je smatrao mjestom “rođenja umjetnosti”. Iako su arheologijska istraživanja od tada razotkrila da Bataille nije bio u potpunosti u pravu u svojim pred-povijesnim intuicijama, ostaje neporecivo da je filozof osvijetlio temeljno pitanje o tome da su umjetnost i bit čovjeka u ideji stvaralaštva. No, kako je uopće do toga dospio u svojim tzv. antropologijskim spisima u kojima jednolikoj i jednoznačnoj modernosti kapitalističkoga Zapada suprotstavlja „divlje nasilje“ svetoga i heterologiju bitka? Je li ovaj spis u tom svjetlu neka vrsta moderne apologije onoga što je u filozofijskoj spekulativnosti svojim enigmatičnim kazivanjem naglašavao i Martin Heidegger u analizama grčkoga pojma arhé i physisa te istine kao aletheiae posebno u spisu Platonov nauk o istini (Platons Lehre von der Wahrheit) iz 1947. godine, ili je ta „mistika iskona“ svojevrsna kritika „zaborava biti umjetnosti kao „biti čovjeka“ u epohi novovjekovne redukcije ljudskoga na tehničku subjektivnost svijeta? Bataille posuđuje izraz od povjesničara Johana Huizinge (1872.-1945.), autora djela Homo Ludens (1938.), kako bi opisao umjetnike iz Lascauxa. Doista, za razliku od Homo fabera ꟷ čiji je jedini horizont rad ꟷ Homo Ludens nije biće “vezano”, tj. okovano za prirodu. Razlog je taj što se on bavi aktivnošću koja je sama sebi cilj ꟷ igrom. Za Bataillea, najdivniji oblik igre je umjetnost. Umjetnik iz Lascauxa je upravo onaj koji je znao “igri posuditi trajnost i čudesni aspekt umjetničkoga djela”. Ali ovo otkriće umjetnosti ujedno je i način da čovječanstvo napusti područje “nužde” (onoga što ga prisiljava da se brine o svojem opstanku) i da se istinski rodi u svijet, odnosno da svijetu donese nešto novo. Umjetnost špilje Lascaux ne proizlazi iz tradicije, već iz prirode, koju Bataille naziva “izvanjskim svijetom”. Za razliku od tradicije, koja nastoji “eliminirati nepredviđeno” i neočekivano nametanjem unaprijed utvrđenih pravila umjetničkom djelu, ovo “izvan” osigurava “novi put, otvoren i blistav”. Priroda neprestano izaziva lascauxovskoga umjetnika, ali ovaj odgovara pokretom neukroćene spontanosti koju Bataille naziva “genijem”. Dakle, zahvaljujući toj spontanosti, lascauxovski umjetnik ne samo da savjesno oponaša prirodu. Bataille nam upravo pokazuje da golema i divlja životinjska narav ne proizlazi iz “vjerne, naturalističke imitacije izgleda”, već iz “razumljive i naivne sheme forme”. Nekoliko prikazanih ljudi, sa svoje strane, još je shematskije od životinja. Oslobađajući se od modela prirode, čovjek iz Lascauxa postaje slobodan čovjek. 2. Kad čitamo iznova ovaj veličanstven Batailleov esej nalazimo se u kušnji ne oko njegove iznimne vrijednosti u prosudbi i stilskoj briljantnosti velikoga pisca, već oko nečega posve drugoga i drugačijega. Riječ je o tome da tzv. rođenje umjetnosti kao arhé povijesti čovječanstva nastalo ne samo u Lascauxu, već i u Altamiri, a da se o drugim daleko starijim arheologijskim dokazima postojanja špiljskoga slikarstva na zidovima i ujedno datiranja iskonske civilizacije Aboriđina u Australiji na više od 35000 godina prije nove ere i ne govori, pretpostavlja misao o zajedničkome podrijetlu onog što je krajnje prijeporno i ontologijski se znamenuje iskazom o biti ili esenciji čovjeka. Čime se to bitno „čovjek“ razlikuje od svih drugih bića, osobito od svojih životinjskih predaka s kojima je dijelio i još uvijek dijeli zajednički svijet kojeg Heidegger naziva su-svijet (Mit–Sein), a Husserl životnim svijetom (Lebenswelt)? Što je, dakle, ta fatalna otvorenost njegove „sudbine“, ono bez čega ne može postojati ljudski-suviše-ljudski, ono što je uistinu prava „bit“ humanizma kad ga se pročisti od svih taloga modernoga subjektivizma? Za Bataillea nema nikakve dvojbe da je to umjetnost kao stvaranje novoga svijeta i upravo zbog toga on zanosno svetkuje i slavi špiljsko slikarstvo Lascauxa gotovo filozofijski himnično. Temeljna “antropologijska“ teza, ili propitivanje podrijetla čovječanstva, međutim, za Bataillea je aspekt slavljenja pretpovijesne umjetnosti kojoj se on u početku namjerava posvetiti u ovoj knjizi. „Ovo mjesto našega rođenja nije slavljeno kako bi trebalo“, piše Bataille na početku svojega opisa špilje i u tom smislu žali zbog „skromnosti“ prapovjesničara. Otkrili su taj fascinantni Lascaux, ali nisu znali kako ga dostojno slaviti. Njihova skromnost ih je očito zadržala na pragu ovog carstva svetoga i erotičkoga kojem Lascaux tako duboko pripada i koje ga, za Georgesa Bataillea, čini nečim poput najvećeg umjetničkoga djela, „najveće umjetnosti“ jer razotkriva bit umjetnosti, u njezinoj izvornoj svezi s religijom i seksualnošću. (v. o tome: Jean-Claude Monod, „L’art avant l’histoire, ou comment Bataille célèbre Lascaux“, https://books.openedition.org/enc/1344 ) Umjetnost ne nastaje rođenjem „prvoga čovjeka“ u mitsko-religioznome smislu. Niti biblijski iskaz o biti čovjeka iz Knjige postanka kako je stvoren na sliku i priliku Božju ne opravdava stav da je svako stvaranje već uvijek reprodukcija Jednoga u beskonačnost. Slika uistinu jest vezana uz povijesnost događanja svijeta. No, to se događanje ne može svesti na ljudsko samoproizvođenje bez udjela bogova i onoga što zajednici u kojem slika ima svoje kultno značenje podaruje trajnost. Pojednostavljeno kazano, ontologija slike polazi uvijek od ovjekovječenja nečega što se odnosi metafizički kao odnos Boga i stvorenoga svijeta te unutar toga čovjeka kao odlikovanoga bića. Čovjek bi, prema tome, kako je to izveo Hans Jonas, bio homo pictor i mogućnost oslikavanja bitka bila bi mu ontologijska značajka prvoga reda. Svijest o posjedovanju mogućnosti pogleda na nešto kao takvo, što znači da gledanjem u sliku bika na zidu špilje u Lascauxu mitski čovjek nije vidio tek singularnost jedne životinjske vrste, nego je vidio bitak sam u njegovoj opažajnoj cjelovitosti, označava mogućnost subjektiviranja. U teoretskoj biologiji Jakoba von Uexkülla, primjerice, odlučan obrat iz antropocentrizma u otvorenost svijeta svih živih bića, osobito životinja, dolazi otuda što se ljudska perspektiva pogleda zamjenjuje mogućnošću pogleda Drugoga. Svi imaju osjetilnu „sliku“ svijeta zato što imaju svjetove bez obzira na njihove razlike. No, samo čovjek ima mogućnost da taj svijet prikaže i predstavi „još jednom“ u umjetničkome stvaranju, da mu podari drugo svjetlo značenja, da ga umjetnički stvori onakvog kakav nikad nije ustvari bio čak i kad je prikaz neke stvari iz okružja špiljskoga čovjeka gotovo primitivno „realističan“: „Ne smijemo nikada zaboraviti taj element novosti kad pokušavamo smjestiti Lascaux u perspektivu povijesti. Lascaux nas udaljuje od umjetnosti zaostalih društava. On nas približuje umjetnosti najistančanijih i najuzburkanijih kultura. Ono što u Lascauxu možemo osjetiti, što nas uzbuđuje, jest ono što se miče. Pred tim djelima koja grozničavo, bez rutine, zrače ljepotom imamo osjećaj da duh pleše, da se čovjek slobodno sporazumijeva sa svijetom koji ga okružuje, da se u njemu oslobađa, usklađujući se s tim svijetom čije bogatstvo otkriva. Taj je zanosni ples uvijek posjedovao snagu koja je umjetnost uzdizala iznad nižih zadaća koje mu je nametala religija ili magija. […] U tom smislu postoji skrivena srodnost umjetnosti iz Lacauxa i umjetnosti iz najnemirnijih, najkreativnijih razdoblja. Duboko osjećajna umjetnost iz Lascauxa iznova oživljuje u umjetnostima koje se rađaju napuštajući naglo kolotečinu. To se katkada događalo bez buke: mislim na umjetnost ampira (francuskoga klasicizma u doba Carstva), na grčku umjetnost iz VI. stoljeća…Ali u Lascauxu ništa nije napuštalo kolotečinu: bio je to prvi korak, bio je to početak.“(Georges Bataille, „Lascaux ili rođenje umjetnosti“, Europski glasnik, br. 8/2003., str. 750. S francuskoga prevela Ana Buljan) 3. Georges Bataille je u ovom eseju/knjizi o „prvome početku“ umjetnosti morao govoriti ovako ekstatično i ushićeno iz razloga što je i sama „bit“ ljudske egzistencije u esencijalnome smislu ono što je isto u razlikama i u prvome početku i na krajnjem ishodu povijesno-epohalne zgode svijeta. Umjetnost pripada u događaj svetkovine samoga života koji nije privilegij čovjeka koa subjekta, nego uvjet mogućnosti svekolike opstojnosti njegove u zajednici s biljkama i životinjama. Zidno ili špiljsko slikarstvo nije ovdje mitsko-religiozni dokaz simboličke vladavine čovjeka nad izvanjskim svijetom. Ne, to je zorni dokaz da je slika i slikarstvo uvjet mogućnosti jezika kojim se očituje ono što zajednicu u doba življenja u okružju mitskih špilja dovodi do svijesti o transcendenciji spram onoga što ih povezuje ne organski, već metafizički. Naime, pitanje o biti čovjeka polazeći od biti umjetnosti istodobno nadilazi granice platonskoga pojma mimesisa kao oponašanja već uvijek opstojeće zbilje koju čovjek samo stvaralački „kopira“ i prenosi na zid kao sliku životinje (u Lascauxu su to divlji bizoni, a na zidovima australskih pretpoviiesnih špilja Aboriđini ostavljaju obrise krokodila i zmija). Stvaralaštvo ne znači pritom da je ono što slika ruka mitskoga čovjeka iz Lascauxa samo ono pojedinačno biće koje mu služi kao „model“ za sliku životinje. Upravo suprotno i upravo istovjetno kao i u slučaju Cézannove jabuke predmeti koje čovjek oslikava na zidu ili na platnu, drvu, staklu nisu samo intencionalni predmeti izvanjskoga svijeta. Oni su eidetički predmeti jednog uzvišenoga iskustva su-egzistencije sa svijetom kao cjelovitim nabačajem jednog univerzalnoga iskustva pojavljivanja samoga svijeta kao cjeline bitka, bića i biti čovjeka. Sjećam se da sam o tom misteriju „svetkovine prvoga početka biti čovjeka“ razgovarao s talijanskim teoretičarem znanosti o slici Micheleom Cometom, profesorom komparativne književnosti i vizualne kulture na Sveučilištu u Palermu u kratkoj šetnji od njegova hotela, gdje je odsjeo zajedno s drugim sudionicima konferencije o moći slika i budućnosti vizualnih studija u jesen 2013. godine u Zagrebu, pa do dvorane kina „Europa“ u kojem je navečer imao predavanje slavni profesor W.J.T. Mitchell, mislilac pictorial turna. Sipila je dosadna kiša i ispod posuđenoga hotelskoga kišobrana milili smo gradom obojica podsjećanjem na Batailleovu knjigu o Lascauxu. Talijanski ugledni znanstvenik u međuvremenu je objavio svoju knjigu koja već u samome nazivu ima ovaj „batajovski“ spiritus movens: Paleoestetica. Alle origini della cultura visuale, Raffaello Cortina, Milano 2024. (v. https://www.fatamorganaweb.it/paleoestetica-alle-origini-della-cultura-visuale-di-michele-cometa/ Doista, moderna paleoontologija nas obvezuje na smjernost i poniznost spram tzv. daleke prošlosti u kojoj još uvijek slike Lascauxa i drugih svetih mjesta ljudskoga bezdana otvaraju posve drugačije perspektive razumijevanja svijeta od „zaborava bitka“ i našeg osornoga stava da je ovaj svijet u svojoj hiper-modernosti tehnološkoga nihilizma jedini pravi svijet, a sve drugo pripada prividu i tlapnji tzv. Ur-Welta. Nikad mi nije bio bliži Bataille i njegov Lascaux kao te jeseni 2013. godine u šetnji s talijanskim stručnjakom za paleostetiku. Sve su se slike kao svetkovina prvoga početka biti čovjeka same otvorile i na pročeljima nebodera i oronulih secesijskih zgrada u sumrak metafizički ples šamana i divljih bizona možda je mogao imati znak neizbrisive povezanosti između Ur-Welta i našeg posthistorijskoga svijeta spektakla i dosade. Možda, kažem…ali kiša je ubrzo prestala i svijet je mogao iznova spokojno utonuti u svoje svakodnevno sivilo.

June 11, 2026
Vremena su teška, ali su zato više negoli moderna

Vremena su teška, ali su zato više negoli moderna

1. U bitnih mislilaca ni jedna riječ nije stavljena na papir niti je izgovorena tek tako, usput i slučajno. Sve ima svoje temeljne razloge zašto naslov jedne iznimno važne knjige eseja kakva je i ova Jacquesa Rancièrea ne može biti otčitano ovako: Moderno doba: Eseji o vremenitosti umjetnosti i politici, već samo i jedino onako kako je to bilo i s paradigmatskim Chaplinovim filmom. Naime, riječ je o Modernim vremenima. Pluralnost naprosto obuhvaća na posve drukčiji način singularnost, jer se pretpostavlja da su upravo ta i takva „moderna vremena“ za razliku od prethodne jednoznačnosti novovjekovlja koje im je prethodilo s kultom racionalizma, tehnološkoga napretka i prosvjetiteljstva bitno složena konfiguracija ne jednoga, već mnoštva različitih vremenitosti i to u područjima ljudske stvaralačke događajnosti u umjetnosti i politici. Već u prvome eseju „Vrijeme, pripovijedanje, politika“ filozof koji se afirmirao kao jedan od najznačajnijih suvremenih mislilaca sveze estetskoga i političkoga te kritičar globalnoga kapitalizma i liberalne demokracije polazeći od pojmovnih sklopova nesuglasnosti i razmještanja metafizičkih kategorija mišljenja i djelovanja u suvremenosti, izričito kaže da se vrijeme ne može razumjeti bez „artikulacije između mogućnosti i kapaciteta“ koje uspostavlja fikcija unutar same „razdiobe osjetilnoga“ (str. 13) Što to drugo znači negoli da su vremena teška, ali su zato više negoli moderna, iz jednostavnoga razloga što je ovaj „progresivni“ pojam od samoga početka do danas posve okupirao diskurzivni prostor. I gotovo da ne možemo pronaći neki možda „bolji“ od njega za ono što predstavlja samorazumljivost linearnoga napretka i bezuvjetnoga razvitka. Ono što Rancièreove postavke čini osobito intrigantnim jest njegova kritika suvremenosti koja se događa u okviru vladajuće paradigme globalizacije neoliberalnoga kapitalizma i njemu inherentnim estetsko-političkim kategorijama. Pritom je znakovito da pokazuje kako pojam „krize“ koji je za Marxa i marksizam u 19. stoljeću značio trenutak nastajanja mogućnosti raspada kapitalizma u totalitetu ekonomije-politike-kulture, u 21. stoljeću postaje uobičajeni način djelovanja sustava koji sebe obnavlja u stalnim fluktacijama i metamorfozama tržišne globalne privrede. Drugim riječima, kako to tvrdi Rancière, „povijesna teleologija nadomještena je jednostavnom alternativom: ili jedino moguće proizvedeno dobrim upravljanjem postojećega poretka ili velika propast.“ (str. 22/23) Kada, dakle, telos povijesti više nije revolucija, pojavljuje se trijumf slobodnoga tržišta sa svoja „dva vremena“: jedno je racionalno vrijeme globalnih procesa kapitalističke proizvodnje i razdiobe bogatstva, a drugo je tzv. empirijsko vrijeme pojedinačnoga života u „vremenitosti stvari“ koje se zbivaju uzastopno, ali ne više u Marxovim oprekama „carstva slobode“ i „carstva nužnosti“. Sve što pronalazimo u ovoj knjizi već je promišljeno i iskazano drugim načinom, ali ton i ritam su gotovo isti, u knjigama poput Nesuglasnosti i Mržnji demokracije. Ono što je navlastito za postavke iz Modernih vremena jest upravo ono što je predmet drugoga eseja u knjizi, naslovljenoga „Modernity Revisited“. 2. U djelu Moderna vremena, Jacques Rancière bavi se organizacijom vremenitosti koja je temelj sadašnjeg društvenoga poretka. On sugerira da neke socioekonomske uloge imaju vlastite vremenske profile, s prepoznatljivim rasporedima i kadencama, vlastitim obrascima stresa i oslobađanja, jer to je ono što on naziva „diobom vremena“. Moderna vremena naglašavaju i naturalizirani karakter ove organizacije vremena i njezinu stratifikaciju prema klasi i zanimanju, određujući tko što može raditi i kada. Ali Rancière se ponajprije bavi naporima da se odupre vladajućoj diobi i postigne „preraspodjelu vremena“ uvođenjem drugih ritmova ili preraspodjelom intervala drugim aktivnostima. Kulturni proizvodi se čitaju kao potencijalno značajne intervencije u politiku vremena. Tako, primjerice, Rancière kritiku romana vođenoga radnjom koju je iznijela Virginia Woolf u svojem eseju „Moderna fikcija“ vidi kao pobunu protiv podređivanja narativa neizbježnome vrhuncu ili raspletu i stoga, šire gledano, kao svojevrsnu pobunu protiv instrumentalizacije kao principa kulturnoga i ekonomskoga života. No, još je nešto posve iznimno u njezinu djelu i promišljanju vlastite pripovjedačke pozicije. U liku gospođe Dalloway, a isto vrijedi i za Flaubertov glavni ženski lik Emmu Bovary, vrijeme se rasipa i konstruira kao „mnoštvo mikro-događaja“. (str. 37) To znači da moderno književno pripovijedanje postaje oslobođeno od „velikih narativa“ hegemonijske metafizike herojskih događaja i tome pripadnih likova. Razlog je što se u samoj zbilji događa obrat koji označava „demokratsku koegzistenciju“ (str. 37) i stoga nastaje trijada narativa „globalnih procesa, vremenitosti trenutaka emancipacije i vrijeme književne fikcije u nastojanju izlaska iz velike priče nužnosti u one dvije verzije upravljanja mogućim ili konačnom katastrofom“ (str. 37). Prosvjedni pokreti od Occupy do svih koji se postali znameniti 2010. godine tzv. Arapskim proljećem i dalje nude još jedan primjer vremenske subverzije. Naime, prosvjednici okupiraju vrijeme kao i prostor, oduzimajući ga od rada i proizvodeći vrijeme provedeno zajedno. Kad se, dakle, bavi pitanjima estetsko-političkoga u samoj ideji umjetnosti koja je za njega povijesnoga karaktera, a ne neki metafizički uzvišeni trag božanskoga u vječnosti prije pada u vrijeme, on prije svega ima u vidu nastanak estetske revolucije u 18. stoljeću. Umjetnost u jezgri kapitalističkoga poretka razvitka proizvodnih snaga i društvenih odnosa u proizvodnji, kako je to odredio Marx u Kapitalu, koja je dovela do stupnja estetske razdiobe, tek je 1960ih godina u svijetu potrošaštva i spektakla postala „demokratizacijom umjetnosti“ i načelno općom stvari ljudskoga užitka i potrošnje kulturnoga kapitala. Iz toga je očito da se umjetnost i politika gotovo da ne mogu razdvajati u moderna vremena. Ovo Rancièreovo djelo sintetizira već otprije postavljena pitanja političkoga i estetskoga modernizma koje je razradio u knjizi Aisthesis: Scenes from the Aesthetic Regime of Art (Verso, London-New York, 2013.). Novost je ipak u tome što se ovdje susrećemo s Rancièreovim problematiziranjem tzv. višestrukih vremenitosti u modernosti ili modernim vremenima. Pritom postaje bjelodano da je višestrukost modernih vremena suprotstavljena vladajućem vremenskome poretku modernosti ili onome što Rancière opisuje kao „fiktivnu racionalnost“ (str. 14). Rancièreov je cilj stoga pokazati u kojoj mjeri radikalna kritička teorija ostaje vezana za književne i kognitivne kriterije dobrog djela opisane u Aristotelovoj Poetici. Čitatelji upoznati s Rancièreovim opusom prepoznat će snagu ove tvrdnje. Postojeće strukture stvaranja smisla pružaju kriterije za razumijevanje djelovanja u političkome i estetskome životu, a takvi kriteriji za razumijevanje čine konsenzus za političku pripadnost. I politička ljevica i politička desnica, tvrdi Rancière, racionaliziraju dominaciju ostajući „unutar narativa nužnoga slijeda utemeljenog u hijerarhiji temporalnosti“ (str. 18). „Vrijeme, pripovijedanje i politika“ – naslov prvog poglavlja, ali i konceptualni pojmovi u igri – artikuliraju fiktivnu racionalnost kao vladajući poredak znanja, povijesti i napretka. „Vrijeme“ je kauzalno, linearno i progresivno. Ono uspostavlja vremensku hijerarhiju koja dijeli oblike sudjelovanja između onih koji žive u vremenu djelovanja i onih koji žive u svakodnevici, a „politika“ se odnosi na razgraničenje onih koji žive u vremenu znanja i pravde i onih koji žive u vremenu neznanja i pogreške (str. 18). U prvome poglavlju ponovno se upoznajemo s Rancièreovom kritikom modernizma Clementa Greenberga i s njegovim divljenjem prema Virginiji Woolf i njezinim načinima dovođenja u pitanje aristotelovske opreke između vremena kauzalne sveze i vremena pukog slijeda. Ništa to nije iznenađujuće, jer svaki mislilac ima svoje teorijske i umjetničke „favorite“, kao što, primjerice, Alain Badiou poseže za Samuelom Beckettom i Fernandom Pessoom u svojoj Inestetici, a Giorgio Agamben za Walterom Benjaminom i Friedrichom Hölderlinom. (v. https://radiogornjigrad.blog/2024/12/26/zarko-paic-kronika-mitopoetske-mahnitosti/ ) 3. U eseju „Modernity Revisited“ temeljna je postavka Jacquesa Rancièrea iznimno važna za daljnju refleksiju o suvremenosti odnosa umjetnosti i politike. Naime, on kaže izričito da je nužno preispitivanje modernosti uopće, a modernizma posebno, i to stoga što je samorazumljivost stava o autonomiji umjetnosti kao djela i mišljenja zapravo ono što nimalo nije autonomno, jer umjetnost ne postoji o-sebi, u nekim izvanpovijesnim eterima i nije transpovijesna himera. (str. 58) Umjesto toga, umjetnost valja razumjeti i razmatrati kao „povijesnu konfiguraciju“, pa nije nikakav eksces što se i pojam reprezentacije u umjetnosti za Rancièrea ne svodi na imitaciju i puku simboliku označavanja djela u estetskome smislu, već na „tehnike umjetnosti“, što dovodi do važne preinake u razumijevanju tradicionalnih estetskih, odnosno metafizičkih kategorija u suvremenosti. Da bismo shvatili dalekosežnost ove preinake, nužno je sažeto pokazati kako se u Rancièrea u njegovim temeljnim djelima o estetici, umjetnosti, problemu slike artikulira njegova ideja o poretcima estetske osjetilnosti i njihove diobe. Tri glavna sustava identifikacije umjetnosti su reprezentacijski (ili poetski) sustav koji upravlja umjetnošću kroz stroga pravila o hijerarhiji žanrova, odvajajući plemenitu umjetnost od manje umjetnosti i zahtijevajući da djelo oponaša ljudsko djelovanje na vjerodostojan način. Ovaj sustav strukturiran je oko preciznih kriterija. Hijerarhija subjekata klasificira umjetničke žanrove. Povijesno slikarstvo je tako superiornije od mrtve prirode ili pejzaža. Riječi i oblici moraju odgovarati rangu prikazanih likova (plemići govore plemenito). Umjetnost predstavlja logikom mimesisa uređen prikaz stvarnosti, a to znači da mora ispričati priču s početkom, sredinom i krajem. Etički sustav procjenjuje umjetničke sadržaje prema njihovome podrijetlu, istini i utjecaju na obrazovanje građana (često se povezuje stoga s Platonom). Estetski sustav (moderna umjetnost) za razliku od reprezentacijskoga sustava, ukida hijerarhiju subjekata i slavi osjetilno iskustvo. Bilo koji predmet ili materijal može postati umjetnost. Umjetnost otuda više ne nastoji oponašati stvarnost na uređen i tradicionalno ozakonjeni način, već redefinira distribuciju osjetilnoga iskustva unutar društva. (v. Jacques Rancière, La partage du sensible: esthétique et politique, La fabrique Edition, Pariz, 2000.) Problem s kojim se suočavamo u ovoj složenoj misaonoj operaciji „preispitivanja modernosti“ polazeći od ideje o dokidanju reprezentacijskoga poretka kroz etičko-političke i estetske rekonfiguracije smisla umjetnosti u suvremenom svijetu jest u tome što je i sam pojam suvremenosti problematičan. Razlog leži upravo u gotovo nevidljivoj razlici spram pojma modernosti. Naime, suvremenost nije svedena na aktualnost sadašnjosti koja vlada drugim poretcima vremenitosti. Drugim riječima, suvremenost nije preobražena modernost već smislena sveza između prošlosti i budućnosti iz ekstatičkoga pojma sadašnjosti. To sam pokazivao u kritičkim objekcijama uz Agambenovu analizu suvremenosti, te uz analizu suvremene umjetnosti britanskoga kritičkoga teoretičara avangarde Petera Osbornea. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-postkonceptualnome-stanju-umjetnost-i-tehnosfera/ ) Rancière u knjizi Moderna vremena mora nužno otuda dovesti u svezu pojam „narativnosti“ koji je, primjerice, u Lyotarda označavao postmodernu kategoriju koja identificira pojam referencijalnoga okvira kao onoga što je u metafizici značio pojam ustrojstva ili okvira kako ga je najradikalnije rastemeljio Martin Heidegger postavkom o onto-teologijskome ustrojstvu metafizike Zapada. (v. https://fenomeni.me/nesvodljiva-moc-umjetnosti-izmedu-totalne-politike-i-estetskoga-poretka/ ) Pripovijedanje se pritom ne odnosi samo na kazivanje ljudske egzistencije u smislu prostorno-vremenske situacije koju čovjek zauzima svojim jezikom i kolektivnim pristupom poretku označavanja kako ga je razdijelio Rancière u svojoj estetici repolitizacije umjetnosti. Ovaj danas toliko do banalnosti prošireni pojam jest „sekularizirani metafizički okvir“ anti-reprezentacije jer se od avangardne umjetnosti tehnologija i estetsko prožimaju kao u Vertovljevu filmu Čovjek s filmskom kamerom. Stoga kako kaže pisac Modernih vremena, „revolucionarni film nije film o revoluciji“ (str. 70), već se ovdje radi o kraju priče u tradicionalnome smislu i početku jedne temporalne strukture koja dokida suprotnost između fikcije i dokumentarnosti. Što zapravo ova knjiga koja problematizira višestrukost „modernih vremena“ stvarno pridonosi suvremenosti kad je riječ o svezi umjetnosti i politike kako to i stoji u njezinu podnaslovu? Osim što je iznimno važna za razumijevanje cjeline Rancièreovih estetsko-političkih refleksija o kraju reprezentacije i o sustavima diobe osjetilnosti s obzirom na njegovu bitnu postavku o nužnosti realizacije pojma jednakosti u svim aspektima društvene emancipacije, njezin doseg valja razumjeti iz kritike i „lijeve“ i „desne“ dogmatike, i one s marksističkim prizvukom o „nužnosti“ kraja kapitalizma i „revolucionarnoga preokreta“ sustava samoga života i one paradigme koja poput Duchampova ready made „Sušilo za boce“ sve pojmove suvremenosti u znaku vladavine globalnoga kapitalizma „usisava“ u svoj strategijski nihilizam: i „krizu“ i „metamorfoze kapitala“ i „demokraciju“ i „liberalizam“ i „reforme“ i „pobunu“. No, problem nije u podnaslovu njegove knjige koja je nastavak teorije o repolitizaciji umjetnosti drugim estetskim sredstvima „danas“ i „ubuduće“, već u naslovu koji je imao svojeg smisla još u Chaplina, ali više to nije samorazumljivo. Zašto? Zato što unatoč fragmentaciji jednoznačne vremenitosti koja se u Rancièrea lucidno analizira mi ne živimo više u mnoštvu vremena. Umjesto toga, postoji univerzalna kontingentna singularnost tehnosfere koja sve mrvi pred sobom i sve dovodi do totalne simulacije zbilje kao apsoluta koji autopoietički konstruira i prostor i vrijeme jedno-svega i u kojem se odvija cjelokupni život još preostalih fraktala države i društva u korporativnoj strukturi umreženih svjetova. To ova knjiga ne dodiruje kao temeljni problem i aporiju svake moguće repolitizacije umjetnosti i to je njezina konačna granica u pristupu suvremenosti.

June 10, 2026
Mala Apokalipsa sa sjevera Francuske, 11. stoljeće

Mala Apokalipsa sa sjevera Francuske, 11. stoljeće

1. Rukopis Blaženika iz Saint-Severa jedini je poznati komentar Knjige Otkrivenja te vrste nastao sjeverno od Pirineja. Ostali primjerci, na koje je utjecao španjolski redovnik Blaženik iz Liébane, koji je živio u 8. stoljeću, svi potječu iz iberijskih skriptorija. Rukopis Saint-Severa stoga je izniman i po svojoj temi i po stilu, a njegove iluminacije razotkrivaju, posebno u tretmanu draperija, umjetničke razmjene s kršćanskom Španjolskom, kao i s Burgundijom. Korištenje perspektive, kao što se vidi u prikazu Poklonstva staraca, sugerira vezu između ovog djela i zidnoga slikarstva tog razdoblja, a posebno onog iz romaničkoga Poitoua. U ovome rukopisu vidljiv je rad najmanje četiriju ruku, uključujući i rad slikara Stephanusa Garcije, koji je stvorio većinu iluminacija. Ovaj je umjetnik ostavio svoj potpis na trupu prikazanom na uvodnim stranicama teksta. Kroz glavni ispis, gdje se ime opata Grgura Montanera beskrajno ponavlja, i kartu svijeta, gdje je opatija Saint-Sever prikazana kao impozantna građevina, rukopis je imao za cilj uzvisiti moć samostana i njegovoga opata. Ova mapa svijeta, koja ilustrira Komentar Apokalipse, jednako je iznimno svjedočanstvo o poznavanju svijeta sredinom 11. stoljeća koliko i odraz mašte srednjovjekovnih ljudi. Zemlja, okružena eliptičnim oceanom koji vrvi ribom, prikazana je ravna, s poznatim kontinentima raspoređenim oko Sredozemnoga mora. Rajski vrt ꟷ s Adamom, Evom i zmijom ꟷ nalazi se na vrhu karte, prema istoku. Originalnost ovog dokumenta leži u visokoj kvaliteti izvedbe i bogatstvu detalja, što je izraz autorove erudicije. Objavljena 1929. godine u časopisu Georgesa Bataillea Documents, knjiga Blaženika iz Saint-Severa doživjela je preporod. Avangardni umjetnici prihvatili su ove iluminacije, čiji su moderni crteži i boje postali neosporni izvori nadahnuća. Figure na tlu u Picassovoj Guernici podsjećaju na smrt divova u rukopisu, baš kao što Matisseov Ples evocira lebdeće figure na listu 139. Georgesa Bataillea je duboko pogodila formalna brutalnost, iskrivljenost i jarke boje ilustriranih ploča. Za njega je srednjovjekovna umjetnost odražavala “neoslobođeno divljaštvo” i iskonsko nasilje koje je prkosilo razumu. U njoj je vidio izraz ekstremnoga misticizma, gdje su nasilje ratova, apokaliptični masakri i žrtvena dimenzija bili međusobno isprepleteni. Ovaj pristup kasnije je utjecao na estetske refleksije slikara poput Pabla Picassa. Ekspresionizam i razmještanje oblika u nekim njegovim djelima (poput Raspeća) često se uspoređuju s primitivnim nasiljem i bojama ovog Blaženika iz Saint-Severa. (v. o tome Žarko Paić, https://fenomeni.me/apokalipsa-i-transgresija-tijela-o-picassovu-raspecu/ 2. Pierre Singaravélou, francuski povjesničar umjetnosti, proučio je u detalje kartu svijeta iz Blaženika, koja se proteže na dvije stranice (folio 45b i 45e). Remek-djelo srednjovjekovne geografije, ova karta svijeta odvojena je od rukopisa nepoznatoga datuma i tako je dugo nestala, prije nego što je ponovno otkrivena 1866. godine u jednoj knjižari i potom ponovno umetnuta u Blaženika iz Saint-Severa. Singaravélou kaže: „Ovo je, zapravo, jedna od najmoćnijih slika koje postoje, karta svijeta dimenzija 37 cm x 57 cm koja, kao i sve karte svijeta, posjeduje izvanrednu moć. Ne predstavlja samo Zemlju; ona je stvara razotkrivajući planet koji je inače nevidljiv. Samo karta svijeta i planisfera mogu istinski na prvi pogled učiniti dostupnom beskonačnu raznolikost planeta koju riječi teško opisuju. Sada, od 32 primjerka Blaženika, koji datiraju od 10. do 13. stoljeća, a koji su sačuvani do danas, samo četrnaest sadrži kartu svijeta čiji se oblik i sadržaj značajno razlikuju. Ono što je upečatljivo jest njegov oblik: pojednostavljeni prikaz, lišen ornamenata koji često kompenziraju nedostatak informacija na srednjovjekovnim kartama. Dakle, može se diviti plavim ribama i čamcima, ali ne i morskim čudovištima ili drugim izmišljenim stvorenjima. Oblikovatelj karte, koji je nesumnjivo opat Grégoire de Montaner, uvelike se oslanjao na drevno i pogansko geografsko znanje.“ Zašto je ovaj rukopis Blaženika iz Saint-Severa toliko misteriozno, fascinantno, gotovo čudovišno blizak ne samo našem vremenu tehnološki usmjerene Apokalipse svijeta i zemlje uopće, a to onda neizbježno vodi i do mojeg temeljnoga razloga zašto tome posvećujem ovaj esej na svojem blogu koji se zove Kaos? Zacijelo da se odgovor ne skriva, skandalozno zar ne, u udivljenju sa samim Rukopisom i njegovim iluminacijama koji je punih devet stoljeća strpljivo čekao na svoju „pravu“ interpretaciju. Odgovor je samo i jedino u tome što je o Blaženiku sa sjevera Francuske koji tako prodorno i vidovito opisuje i slika svijet kao mappu mundi i kao apokaliptički oris sveopćega života u ozračju milenarističke opsjednutosti krajem svijeta koncem drugoga desetljeća 20. stoljeća u svojem časopisu pisao Georges Bataille polazeći od njegove teorije suverenosti svetoga nasilja. Dakle, bez pisca Književnosti i zla, isto tako i pasioniranoga razotkrivatelja tajne početka ljudske civilizacije u njegovu divnome eseju-knjizi Lascaux ili rođenje umjetnosti (v. Europski glasnik, br. 8/2003., str. 697-750, s francuskoga prevela Ana Buljan) o kojem će biti riječi jednom drugom zgodom, ne bih vjerojatno nikad posegnuo za literaturom o ovome rukopisu. Evo kratkog popisa tekstova koji se bave malom Apokalipsom sa sjevera Francuske, 11. stoljeće. Catalogue de l’exposition Apocalypse : Hier et demain à la Bibliothèque Nationale de France. Catalogue de l’exposition L’Âge atomique au Musée d’Art Moderne de la Ville de Paris. Le Beatus de Saint-Sever, éd. Charlotte Denoël, Paris, BnF/Citadelles Mazenod, 2022 Maria Stavrinaki, « Apocalypse expressionniste », Traces du sacré, cat. d’exp., Jean de Loisy, Angela Lampe, Marc Alizard (dir.), Paris, MNAM/Centre Pompidou, 2008, p. 250. Maria Stavrinaki, « Apocalypse primitive. Une lecture politique de la Negerplastik », Gradhiva, n°14, novembre 2011, p. 57-77. (dans le drive). Maria Stavrinaki, « Messianic Pains: The Apocalyptic Temporality in Avant-Garde Art, Politics and War », Modernism/Modernity, Vol. 18, n° 2, April 2011, p. 371-393. Maria Stavrinaki, « Modernisme à tout prix. Construction de discours, tropismes et variants autour de l’Apocalypse de Saint-Sever», Le Beatus de Saint-Sever, éd. Charlotte Denoël, Paris, BnF/Citadelles Mazenod, 2022, pp. 199-219. 3. Što nam u 21. stoljeću u doba realizirane metafizike tehnosfere može uopće reći skup egzegetskih tekstova koji se odnose na Apokalipsu, nastalih u perifernoj regiji Europe u stoljeću koje se često smatra jednim od najmračnijih u srednjovjekovnome razdoblju, a koje je samo po sebi imalo izrazito loš ugled kada je riječ o kulturi? Ipak, stvari nisu tako jednostavno „misteriozne“ niti se, pak, svode na zlogukost i milenaristrički katastrofizam. Zašto? Kad kažemo Apokalipsa, mi prosječno pod tim pojmom svagda razmišljamo kao o nečemu proročanskome i linearnome u smislu kretanja spram kraja samoga vremena i ljudske povijesti. Proroštva od mitskih Grka i religioznih Židova najavljuju buduće događaje, a svi su usmjereni prema zatvorenoj budućnosti koja ima svoj početak, razvitak i ozbiljenje u slici pravocrtnosti u geometrijskome smislu. Međutim, za rane kršćane, Knjiga Otkrivenja sigurno nije bila proročanska na način na koji je mi razumijemo, jer se, u pravilu, nije smatrala uputstvom za pretkazanje budućnosti. (v. o tome https://zarkopaic.net/blog-post/mistagogija/ ) Umjesto toga, jedno od prihvatljivih razjašnjenja situacije iz koje misli i piše Blaženik iz Saint-Severa zacijelo bi moglo biti sljedeće, kakvu iznosi u svojem tekstu Patrick Henriet, „Apocalypse, messianisme et présentisme: Remarques sur le temps messianique au Moyen Âge et chez quelques penseurs contemporains“, v. https://journals.openedition.org/elh/612 ) Prema ovome povjesničaru kulture, Knjiga Otkrivenja funkcionira sukladno „ logici korespondencije“, iako događaji koje opisuje pripadaju više onome što nazivamo budućnošću nego prošlosti. Figurativni događaji, tipovi prisutni u Ivanovome tekstu, ključevi su koji nam omogućuju tumačenje i razotkrivanje sadašnjosti. Svaki događaj stoga vjerojatno pronalazi sukladnost i značenje u Otkrivenju, a granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti postaju zamagljene, čak i nedjelotvorne. „U slučaju Blaženika, koji je pisao u pograničnome području u vrijeme kada je veći dio Poluotoka bio pod okupacijom muslimana, mnogi povjesničari protumačili su njegov tekst, a još više neka od iluminacija koje su ga pratile, kao kodirani diskurs protiv islama: njegova prisutnost bila je znak nadolazećih posljednjih vremena, nakon kojih će uslijediti tisućljetna vladavina Krista i konačni obračun sa Sotonom. Likovi zla, u Blaženikovu umu, nužno su morali predstavljati suprotstavljenu religiju.“ No, kontekst je ovog Rukopisa tijekom povijesnoga kretanja od 11. do 20. stoljeća i Batailleove interpretacije pa sve do danas onaj koji bismo mogli nazvati onako semiologijski tvrdokorno promjenljivošću označitelja. To znači da je formalno stvar ostala unutar egzegetike kršćanske apokaliptike, ali je zbog same naravi onto-teologijske strukture zapadnjačke metafizike kao eshatologije dospjela do autonomnosti književno-povijesne otvorenosti samoga teksta i iluminacija povijesti. Bataille je u svojem obratu od kanonizirane linije tumačenja teksta male Apokalipse sa sjevera Francuske iz 11. stoljeća učinio svojevrsnu „subverzivnu sablazan“. Tekst i slike, karte svijeta i njegovu propast nastojao je promisliti iz svoje heterologije kao suverenost svetoga nasilja koji dokazuje da je ideja o „kraju povijesti“ zapravo uvijek razlika u onome što se smatra istim u vremenskome kretanju ne od-do, već u krugu iz-prema, što pretpostavlja drukčije shvaćanje pojmova iskona i svrhovitosti povijesti. Ono što ga je nesumnjivo očaralo ovim Rukopisom predstavlja upravo njegova svekolika i dramatična suvremenost, jer je nasilje u svojoj brutalnosti ujedno izvedba neljudskoga u čovjeku i njegova konstantna „bit“ u svim vremenima. Korespondencija je prošlosti sa suvremenošću ponajprije u tome što „ono“ i „ovo“ vrijeme određuje strah od egzistencijalne propasti ne samo od Drugoga i njegove kulture/religije, već jezovita tjeskoba pred vlastitim bezdanom pustoši i praznine. Slikotvorba je ovih iluminacija Blaženika iz Saint-Severa doslovno primitivni animalizam i zanos naturalističkim obrisima jedne metafizike imanencije koju je odmah objeručke dohvatio i prenio u slikovnu strukturu svojega Raspeća apsolutni slikar 20. stoljeća, Pablo Picasso. Nije time nastala samo „nova sablazan“ dekonstrukcije kršćanske ikonografije u njegovoj para-figurativnoj slici Apokalipse, kako sam to nastojao protumačiti u svojem razmatranju odnosa između Rukopisa iz 11. stoljeća, Batailleova tumačenja istog i Picassove slike nadahnute ovim događajem pretkazanja budućnosti iz pera jednog srednjovjekovnoga redovnika. Bolje je reći da je povijest Apokalipse kao teksta i slike povijest kreativnoga „skrnavljenja“ samoga izvornika koji se pripisuje autoru Knjige Otkrivenja kao Ivanu, disidentu s grčkoga otoka Patmos. No, kad čujemo ime ovog otoka mi ne možemo biti istodobno ravnodušni na to da je sam „otok“ postao više od topografije jednog grčkoga otoka u Sredozemlju. On je topologija svetoga događaja zapadnjačke povijesti ne samo zbog toga što je pisac Apokalipse ovdje boravio u bijegu pred onima koji su ga nakanili uništiti, već zbog toga što je posrijedi „posljednja knjiga“ jedne univerzalne Knjige kao sveze metafizike i povijesti što će poetski naposljetku dovesti do vrhunca osmišljavanja i misterija u jednoj svojoj amblematskoj elegiji i pjesnik „kraja pjesništva“ ꟷ Friedrich Hölderlin. Kad imamo pred sobom tumačenje Georgesa Bataillea, onda je višeznačnost Knjige Otkrivenja jednog redovnika iz 11. stoljeća na sjeveru Francuske posve prešla iz metafizike u događaj suverenosti svetoga nasilja. Poznato je iz Batailleove „antropologije svetoga“ da on pojmomtransgresije pokazuje izravan susret sa stvarnošću, koji je lišen svih posrednika, dakle bez simbola i bez naknadnoga opravdanja. Običan život nas skriva unutar konvencija, jezika i društvenog poretka; u transgresiji se te zaštite urušavaju, ostavljajući samo golu energiju postojanja. Iskustvo je nepodnošljivo. No, ono razotkriva bit svetoga. Dakle, za Bataillea, sveto i zabranjeno kao iskonski tabu nisu suprotnosti, već predstavljaju dva lica istog misterija. Sveto se razotkriva upravo na mjestu gdje se prelazi granica između dopuštenoga i zabranjenoga. Otuda je za Bataille ovaj Rukopis emanacija sveze onog paradoksalnoga što je, uostalom, i obilježilo njegovo navlastito mišljenje na tragu Nietzschea i mistične tradicije kršćanstva: transgresija zapadnjačke povijesti spasa kao suverenosti svetoga nasilja. Sve je stoga u znaku napetosti i razotkrivenosti svijeta u njegovu krajnjem času raspada i metamorfoza. Da bi se svijet uopće imao razloga spasiti od vlastita razaranja koje nosi znamen zla u likovima iz manihejske i mesijanske povijesti (dobro-zlo), nužno je prijeći-preko, s onu stranu iste crte razdvajanja života i njegove vječne obnove i preobrazbe. 4. Iluminacije su ovog Rukopisa stoga u znaku proto-pikasovskoga ushićenja bojama iskona i kraja povijesti. Zlokobne crvene i narančaste, ove boje dominiraju kako bi pojačale emocionalni naboj scena. Elementi poput “kiše vatre i krvi”, pa čak i prirodne vodene površine, obojeni su upečatljivim crvenim bojama kako bi ponudili apstraktno, vrlo simbolično iskustvo. Figure su često postavljene uz podebljane horizontalne trake tamnoplave, duboke plave, živahne zelene i intenzivne žute. Ova tehnika inspirirana Leonezom stvara nadzemaljski osjećaj prostora i kazališnu perspektivu. Pozlaćeni detalji krase trube anđela, krune i nebeske okvire. Ovi dijelovi oslanjaju se na dragocjeno lišće koje hvata svjetlost, predstavljajući upečatljiv kontrast okolnim ravnim pigmentnim zonama. Zlokobni tamni tonovi proviruju kroz žućkaste nijanse, duboke smeđe i crne kojima se prikazuje podzemlje, višeglavu Zvijer i scene Posljednjega suda kako bi izazvale teror i kozmički kaos. 5. Riječ apokalipsa je jedina poznata riječ iz riznice zapadnjačke metafizike kao eshatologijske vizije povijesti koja ima svoju slikovnu iluminaciju. Sve druge temeljne riječi-pojmovi pripadaju duhu refleksije i nikad se ne mogu prikazati i predstaviti slikom kao što je to slučaj s ovom grčkom riječju kojom završava povijest Knjige. Zato je apokalipsa „slika mišljenja“ koja prelazi sve granice epoha i označava „kraj vremena“. … jer vrijeme je blizu…

June 9, 2026
Vrhunac fenomenologijske estetike

Vrhunac fenomenologijske estetike

1. Epiloge zur Dichtung je djelo njemačkog znamenitoga fenomenologa Eugena Finka objavljeno 1971. godine. Ova knjižica od 112 stranica donosi ključne Finkove oglede iz estetike i filozofije književnosti, povezujući njegovu kozmologijsku i filozofijsko-egzistencijalnu misao s umjetničkim stvaralaštvom. Na ovome blogu zvanom Kaos pisao sam već o njegovoj interpretaciji Nietzschea, koju smatram jednom od najboljih uvida u cjelokupno mišljenje volje za moć i pokušaja prevladavanja nihilizma polazeći od onoga što umjetnost otvara kao mogućnost bivanja života nesvodivoga na metafizičke atribute čistoga duha, suptilne duše i ekstatičkoga tijela. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/filozofijski-nepatvoreni-nietzsche/ ) Nezaobilazan je doprinos Finka filozofijskoj analizi različitih povijesnih artikulacija u kojima se filozofija zajedno s umjetnošću pojavljuje kao način razumijevanja njegova temeljnoga pojma zadobivenoga u suvremenoj filozofiji u dijalogu s Martinom Heideggerom. Riječ je, usto, o jednoj od njegovih najznačajnijih knjiga uopće ꟷ Spiel als Weltsymbol (Igra kao simbol svijeta) objavljena 1960. godine u izdanju Kohlhammera iz Stuttgarta (hrvatsko izdanje: Igra kao simbol svijeta, Demetra, Zagreb, 2000. S njemačkoga prevela Darija Domić. Prir. Damir Barbarić). Fink pritom interpretira igru ​​ne iz kulturno-povijesne, fenomenologijske ili antropologijske perspektive, već kao način povezivanja ljudskoga postojanja sa svijetom. Ona posjeduje “kozmičku transparentnost” i jedan je od najjasnijih prikaza svijeta u našem konačnome postojanju. Ovaj pristup igri kao “simbolu svijeta” razvijen je u eksplicitnoj kritici metafizičkoga razumijevanja umjetničke igre kao mimeze, kao i kultnog tumačenja igre u mitu. Na njezino mjesto pojavljuje se spekulativni koncept igre koji obuhvaća pitanja bitka, ništavila i pojavnosti. „U igri čovjek ne ostaje u sebi, ne u zatvorenom području svoje nutrine; radije, on ekstatično iskoračuje iz sebe u kozmičkoj gesti i smisleno interpretira cjelinu svijeta.“ Knjiga Epilozi pjesništvu, naravno, autonomna je u svojim dosezima. No, nemoguće je ne zamijetiti da je njezino bitno značenje najvećim dijelom rezultat onoga što je promišljeno konceptom igre kao simbola svijeta. Knjiga je strukturirana kroz četiri specifične studije (ogleda) u kojima Fink kroz književne i kazališne motive analizira dublje aspekte ljudskoga postojanja i našeg odnosa prema svijetu. Maske und Kothurn (Maska i koturn) – Analiza dvaju temeljnih scenskih rekvizita antičkoga grčkog kazališta, kroz koje Fink istražuje fenomen privida, glume i preobrazbe ljudske egzistencije. Der Garten Epikurs (Epikurov vrt) – Promišljanje o Epikurovu vrtu kao specifičnoj vrsti umjetnoga djela ili oaze unutar same prirode. Ogled o drami Franza Grillparzera – Interpretacija povijesne tragedije Ein Bruderzwist in Habsburg (Bratska svađa u Habsburgu) austrijskoga književnika Franza Grillparzera. Zu Cesare Pavese: “Gespräche mit Leuko“ – Detaljna filozofijska interpretacija djela Razgovori s Leuko talijanskoga pisca Cesara Pavesea. Fink ovaj ogled naziva “eksperimentom” u kojem mitologijski dijalozi služe za objašnjenje čovjekove ukorijenjenosti u zemlji, prirodi te njegovih predmoralnih stanja (poput sna i zanosa). 2. Da bismo mogli ipak posve razumjeti kako i zašto je knjiga Epilozi pjesništvu višestruko značajna ne samo za filozofijski uvid u bit naše ljudske egzistencije koja se ne može realizirati bez umjetnosti u svijetu, valja ukratko pokazati što zapravo Fink misli kad govori o „svijetu“, koji mu se, uostalom, pojavljuje temeljnim pojmom uz igru (svijeta). Fink, naime, razlikuje „egzistencijalni“ i „kozmički“ koncept svijeta. „Egzistencijalni“ koncept svijeta odnosi se na biće u njegovoj cjelini, ukoliko je dostupno ljudima. Ovisno je o fenomenalnosti bića i vezano uz nju (biće nije biće po sebi, već je u korelaciji s ljudskim subjektom). Sve što postoji u svijetu je stoga pojava. „Kozmički“ koncept svijeta, s druge strane, odnosi se na totalitet koji je neovisan o ljudima. Njegova fenomenalnost nije fenomenalnost „stvari“ koja postaje objekt za subjekt, već „izlazak na svjetlo“, „pojavljivanje“. Da fenomenologijska perspektiva ipak nije napuštena, pokazuje činjenica da su u ovome konceptu vrijeme, prostor i pojave usko isprepleteni. Kakva je onda veza između ova dva koncepta svijeta? Finkova temeljna teza jest da se „egzistencijalni“ koncept svijeta može objasniti samo iz njegova „kozmičkoga“ koncepta. Subjektivno ovisan koncept fenomena (ili pojave) podređen je svijetu kao horizontu svih pojava bića. Ova Finkova knjiga predstavlja uistinu vrhunac fenomenologijske estetike. To je ponajprije stoga što on književnost ne promatra samo kao predmet književne analize, već kao “višeglasni kor povijesno-mitske egzistencije”. Kroz umjetnost se, prema Finku, spajaju antropologijske teme (poput ljudske konačnosti, igre i smrtnosti) s kozmologijskim pitanjima o samome svijetu. Za Finka, poezija je još jedan oblik filozofskoga razumijevanja svijeta. Dok filozofija djeluje u strogim, apstraktnim konceptima, poezija pristupa “biću” kroz slike, simbole i narative, poezija je sposobna izraziti aspekte ljudskog iskustva poput smrti, duboke tuge ili ljubavi, koji se suprotstavljaju isključivo racionalnome razumijevanju. U svojim analizama, Fink pokazuje da su ljudi u pjesništvu prikazani kao paradoksalna bića: S jedne strane, mi smo biološka bića podložna zakonima prirode (physis). S druge strane, sposobni smo se distancirati od te prirode putem jezika, refleksije i pjesništva kako bismo razumjeli i definirali sebe. U tradiciji svoje kasnije stvaralačke faze, Fink usko povezuje svoju estetiku s kozmologijom. Za njega pjesništvo služi lociranju mjesta čovječanstva unutar velike sheme svemira („u kozmosu“). Umjetnička djela postaju mikrokozmosi koji nam čine totalitet svijeta razumljivim u minijaturnome obliku. U posljednjem poglavlju knjige o talijanskome piscu Cesare Paveseu, Fink otkriva mogućnost dohvaćanja svjetskoga trenutka “zemlje” u narativima koji se mogu čitati kao “šifre postojanja”, kao previše ljudski odgovori na ono što izmiče fenomenologijskoj demonstraciji, a da, međutim, ne nestane. Figure iz grčke mitologije pojavljuju se u Paveseovim razgovorima kao “dijaloške minijature” i vode ljudsku egzistenciju u njezinom paradoksalnome odnosu prema izvanjskome ljudskome”, prema bitku-u-sebi ‘prirode’, koje se mora živjeti u ‘bitku-za-sebe.“ Mitološke figure stoga predstavljaju kondenzacije egzistencijalnih referenci koje nisu kanonske, već šifre koje se stalno prepričavaju u narativu mitskih konstelacija, a koje su same bile i jesu podložne promjenama. 3. Za Finka, zapadnjačka metafizika je zaboravila “svijet” kao cjelinu, svodeći ga na skup predmeta ili pukih bića. Pjesništvo, s druge strane, ima moć “epiloga” – ono dolazi nakon što se pojmovni jezik umori i nudi neposredniji, mitski i simbolički uvid u bitak. Dok je tradicija često favorizirala elemente poput vatre ili zraka (uma, duha), Fink kroz Pavesea i Hölderlina rehabilitira pojam zemlje kao temelja ljudskoga stanovanja i njezinu sirovu, ali utemeljujuću prirodu. Pritom, Fink analizira i granične fenomene ljudskoga postojanja, poput dubokoga sna bez snova (referirajući se na mit o Endimionu), te interpretirajući ga kao privremeno stapanje s ravnodušnošću svijeta, nasuprot diferenciranome svijetu jave i svjesnoga djelovanja. Iz svega dosad rečenoga ne možemo izbjeći kako se u bitnim aspektima njegovo mišljenje unatoč jasnome fenomenologijskome tragu s Husserlom kao ishodištem, ipak temeljna crta Finkovih promišljanja pjesništva (Dichtung) izvodi iz Heideggerova mišljenja koje zapravo otpočinje već sredinom 1930ih godina, kako je to među prvima jasno pokazao njegov učenik i glavni predstavnik filozofijske hermeneutike Hans-Georg Gadamer. Već s predavanjima o Hölderlinu krajem 1930ih i 1940ih godina, otvara se s Heideggerovim postavkama put mogućega prevladavanja granica metafizike s njezinim apologijama logosa i racionalne strukture mišljenja uopće. Pjesništvo (Dichtung), ali ne kao puka poezija (Poesie) nije ništa drugo negoli otvorenost kazivajućega mišljenja koje se ne temelji na logičko-kalkulativnoj naravi sveze s bitkom izvanjskoga svijeta. Usuprot tome, svijet kao igra simbolički je horizont u kojem upravo ono umjetno i poetsko-imaginativno postaje alternativa u jezgri metafizike. Svi tekstovi u ovoj divno napisanoj knjizi, a Fink je u tom pogledu upravo uzoran mislillac i stilist, svetkovina su čitateljske potrage za osmišljavanjem svijeta koji nikad nije zatvorena knjiga, već mogućnost svagda novih tumačenja.

June 8, 2026
Angažman, situacije i ideologije

Angažman, situacije i ideologije

1. Penser dans un monde mauvais je utjecajna esejistička knjiga francuskoga sociologa i filozofa Geoffroya de Lagasnerieja, objavljena 2017. godine za izdavačku kuću PUF iz Pariza, a prevedena je već godinu kasnije na hrvatski ꟷ Misliti u lošem svijetu, Udruga Bijeli val i Multimedijalni Institut Zagreb, 2018. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg. Autor je istaknuti francuski filozof i sociolog, rođen 12. travnja 1981. godine. Trenutačno radi kao profesor filozofije i sociologije na akademiji [École Nationale Supérieure d’Arts de Cergy-Pontoise] (https://www.matthes-seitz-berlin.de/autor/geoffroy-de-lagasnerie.html ). Smatra se jednim od najvažnijih suvremenih lijevo-progresivnih intelektualaca u Francuskoj, čiji je rad duboko usmjeren na kritiku političkih institucija, kaznenoga sustava i preispitivanje modernoga shvaćanja demokracije. Početkom 2026. godine objavio je utjecajnu knjigu L’âme noire de la démocratie. Manifeste pour un autre idéal politique, (https://geoffroydelagasnerie.com/) (Crna duša demokracije: Manifest za drukčiji politički ideal). U njoj preispituje temeljne stupove modernoga društva poput glasovanja, parlamentarizma i većinskog načela, tvrdeći da progresivna misao mora izaći iz okvira tradicionalnih demokratskih iluzija. Blisko surađuje s poznatim sociolozima i piscima svoje generacije, kao što su Édouard Louis i Didier Eribon, zalažući se za sociologiju i filozofiju koje izravno interveniraju u političku stvarnost i podupiru oblike političkoga otpora. Djelo o kojem ću ovdje više reći funkcionira kao radikalni manifest i priručnik za intelektualnu pobunu, propitujući ulogu mislilaca, pisaca i znanstvenika u društvu obilježenom nepravdom, dominacijom i eksploatacijom. U tom pogledu diskurs je de Lagasnerieja fluidna sveza između slavne francuske tradicije pamfleta i racionalne argumentacije koja ima za cilj ništa drugo negoli obnoviti u drugome kontekstu 21. stoljeća ono što su francuski lijevi intelektualci poput Sartrea, Foucaulta i Bourdieua te njemačka Frankfurtska kritička teorija društva s Adornom i Horkhimerom postavili kao uvjet mogućnosti razumijevanja tzv. intelektualne intervencije u prostor-vrijeme turbulentnih promjena društvene i političke sfere prožete proturječnim sklopovima moći ove trijade: angažman, situacije i ideologije u neoliberalnome kapitalizmu i različitim formama protuprosvjetiteljstva i desnoga političkoga populizma. Knjiga polazi od premise da živimo u duboko nepravednome svijetu te istražuje kako se baviti intelektualnim radom, a da se pritom ne postane suučesnik u održavanju postojećega poretka. Autor oštro kritizira ideju neutralne ili “čiste” znanosti. Smatra da ignoriranje političkih i društvenih realnosti u ime objektivnosti zapravo pridonosi reprodukciji postojećih sustava moći i nasilja. Cilj društvenih znanosti ne bi trebao biti puko opisivanje svijeta, već kreiranje destabilizirajućih praksi znanja koje aktivno narušavaju i potkopavaju oblike dominacije. Lagasnerie poziva na napuštanje izoliranoga proučavanja pojedinačnih društvenih fenomena. Umjesto toga, predlaže kritičko povezivanje svih intelektualnih praksi s realnim posljedicama koje one ostavljaju na svijet. Etika odgovornosti autora (v. drugo poglavlje knjige) pritom se pokazuje ključnim političkim činom pisanja. Jer bez pisanja intelektualni je čin današnjice sveden na zastarjeli koncept ideologijske vezanosti uz retoričko tribunstvo autora u svijetu diskurzivnih kulturalnih ratova (Kulturkampf) koji u 21. stoljeću više ne predvodi tzv. kulturalni marksizam, već metapolitička konzervativna desnica. Svaki čin pisanja i istraživanja ujedno je i čin političkoga angažmana. Autor se mora konstantno pitati kako njegovo djelo može poslužiti kao oružje za emancipaciju. Djelo je strukturirano kao kritički dijalog s tradicijom francuske sociologije i kritičke teorije (osobito se naslanjajući na nasljeđe mislilaca poput Pierrea Bourdieua i Michela Foucaulta). Stil pisanja je angažiran, polemičan i usmjeren na mlađu generaciju istraživača i aktivista koji traže načine kako preoblikovati prostor kritičke misli. 2. Pitanje intelektualnog angažmana potaknulo je velike rasprave tijekom cijeloga 20. stoljeća. Kada razmišljamo o takozvanim “angažiranim” intelektualcima, likovi Jean-Paula Sartrea, Michela Foucaulta i Pierrea Bourdieua ističu se kao izraziti načini angažmana. Problem je što se taj pojam po mojem sudu vrlo često ne izvodi iz njegovih filozofijsko-političkih izvora u smislu Sartreova egistencijalizma i njegove „konverzije“ nakon 2. svjetskoga rata na marksizam osebujnoga tipa promišljanja i kazivanja s esejima „Egzistencijalizam je humanizam“ te „Što je angažirana književnost?“, a vrhunac slijedi s prvim i jedinim sveskom Kritike dijalektičkoga uma. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/projekt-slobode/ ) Sartreov angažman može se konceptualizirati kao angažman “univerzalističkog kritičkoga intelektualca” uz neizbježan dodatak koji pretpostavlja svijest o drukčijem načinu pisanja kao ozbiljenja slobode koju je već od temeljnoga ontologijskoga djela Bitak i ništavilo iz 1943. godine odredio kao projekt ljudske egzistencije koja prethodi njegovoj esenciji. Sartre se posebno angažira kroz svoje spise o rasnome problemu u Sjedinjenim Državama i Francuskoj, antisemitizmu u Francuskoj, kolonijalnim pitanjima i tako dalje te kritici kolonijalizma u Alžiru. Nasuprot tome, Michel Foucault konceptualizira lik “specifičnoga intelektualca” čija se kritika usredotočuje na određeno područje društvene stvarnosti na temelju specijaliziranog znanja. Ako je za Sartrea glavna riječ-pojam angažiranoga intelektualca projekt slobode, onda je to za Foucaulta kasnoantička, grčka riječ parresia kao izravno govorenje istine u lice vladaru sa svim etičko-političkim konzekvencijama ovog radikalnoga položaja pisca kao intelektualca. (v. Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Udruga Bijeli val, Zagreb, 2013.) Ova konceptualizacija pronašla je konkretnu provedbu osnivanjem Grupe za informacije o zatvorima 1971. Pierre Bourdieu, francuski sociolog i autor jedne od najvažnijih sociologijskih knjiga druge polovine 20. stoljeća Distinkcija, razvijajući koncept kolektivnoga intelektualca u kritičkome dijalogu i razračunavanju s Antonijem Gramscijem, predložio je drugi pristup utemeljen na timskom radu, utjelovljen u “Raisons d’agir” (Razlozi za djelovanje), koji se usmjerio borbi protiv neoliberalizma. U Sartreovu djelu, situacije se analiziraju i same po sebi, kao pojedinačni objekti, i, prije svega, kao dio sustava. Stoga, tekstovi Situacija sadrže razvoj utemeljen na glavnim filozofskim djelima Bitak i ništavilo i Kritika dijalektičkoga uma. Ono što je Sartre nastojao osuditi doista je bio sustav u svojoj cjelini, pokazujući da je rasizam, na primjer, ugrađen u ekonomske, društvene, pa čak i ontološke odnose. Dok je Alain Renaut opisao Sartrea kao „posljednjeg filozofa“ jer je proizveo „odgovore koji su izraženi u terminima istine“, mora se priznati da i drugi filozofi danas još uvijek iznose ovu legitimnu tvrdnju. Iako ne tvrde da posjeduju „apsolutno znanje“ ili da su „totalni intelektualci“, odnos između filozofskoga istraživanja i stvarnosti nije zastario, daleko od toga. Taj odnos je čak i predmet promišljanja, kako sam po sebi tako i zbog onoga što otkriva o ulozi i mjestu filozofa, a šire gledano i intelektualaca, u društvu. Pitanje koje, pak, postavlja Geoffroy de Lagasnerie unutar samog znanstvenoga istraživanja mogu li se njegovi objekti i metode razmatrati apstraktno istodobno označava i ključno pitanje kako znanstveno istraživanje sudjeluje u stvarnome životu, u smislu života koji žive članovi društva koje uključuje stručnjake za znanstvena istraživanja? Čini se da su iznova u geneaologiji ovog načina razmatranja o znanosti i ideologiji tekstovi Karla Marxa i Maxa Webera kao suprotstavljene pozicije kritike političke ekonomije kao temeljne znanosti modernoga kapitalizma te uloge znanstvenika kao neutralnoga i „objektivnoga“ analitičkoga promatrača događaja u empirijskome životu društva pretpostavke i za suvremena istraživanja. Figura angažiranoga intelektualca kao da upućuje na takvu korelaciju iz jednostavnog razloga što je njegova misija upravo u posredovanju kritike i znanstvene „objektivnosti“. (v. o tome eksplicitno i moju studiju: Žarko Paić, Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. te zbornik: Žarko Paić (prir.), Što s intelektualcima? Angažman, kritika društva i spektakl, Litteris, Zagreb, 2020.) 3. Što predlaže u tom kontekstu de Lagasnerie? Moram priznati ne baš nešto posve „radikalno“, osim što je na tragovima Sartrea, Foucualta i Bourdieua dospio do postavke da ako „treba znanosti privesti sudu svijeta“, onda to znači izgradnju tzv. opozicijskih polja, a pojam je mixtum compositum političke subverzije sustava kakav postoji, rekao bi Alan Badiou u „kapitaloparlamentarizmu“ i Boudieova ključnog pojma iz njegove sociologije kulture koja zahtijeva promjenu temeljnoga habitusa i razdiobe simboličkoga i kulturnoga kapitala. Ono što zahtijeva autor ove knjige u obraćanju Drugima kao sugovornicima „ nije institucionalno, nego političko pitanje.“ (str. 63) Problem s ovom knjigom nije u tome što se manifestno i diskurzivno-kritički obraća potencijalnim krugovima intelektualne javnosti koja se unaprijed podrazumijeva kao tzv. lijevo-progresivna, već u tome što smatra da je teza o „kraju intelektualaca“ u suvremenom svijetu stvar konzervativne desnice, što je samo formalno točno, ako se zna da je to tvrdio još 1960ih godina francuski kritičar totalitarizma Raymond Aron, da bi koncem 1980ih glavni mislilac postmoderne Jean-François Lyotard na upečatljiv način pokazao da je ova riječ-pojam kao i ideologija, uostalom, a isto je na drukčiji način artikulirao i Gilles Deleuze u svojim tekstovima o društvu kontrole, izgubila svoju vjerodostojnost i nemoguće ju je održati na starim temeljima vladavine znanosti u liberalno-demokratskome svijetu. Utoliko inače zanimljivu i intrigantnu knjigu Geoffroya de Lagasneriea Misliti u lošem svijetu ovi iskazi tzv. polja osporavanja sustava i drugi slični pojmovi dovode do nevjerodostojnosti argumentacije jer se položaj intelektualca u cjelini u suvremenome svijetu ne samo radikalno promijenio nagorezbog vladavine tehnosfere i logike info-kognitivnoga kapitalizma, već je i distribucija znanja tzv. kolektivnoga intelektualca postala umreženi dispozitiv moći onog neljudskoga koje autor uopće ne može dohvatiti instrumentarijem svoje kritike. Misliti znači ponajprije stvarati nove konceptualne tvorbe koje pogađaju bit novoga vremena u kojem živimo, a to što takvo mišljenje nužno pretpostavlja „loš svijet“ ionako je za mišljenje prava blagodat jer bi sve drugo za određivanje smisla i zadaće intelektualca u trijadi angažmana, situacije i ideologije bilo naprosto „dosadno“ i neiventivno. Problematično je što ovaj tip !lijevo-progresivnoga“ mišljenja samo perpetuira neoperabilne tradicionalne matrice shvaćanja odnosa intelektualaca i znanosti u tzv. kulturi i njezinim vrijednostima kakve su postale nakon Sartrea, Foucaulta i Bourdieua umrtvljene i nije ih moguće oživjeti bez radikalnoga obrata u samome pojmu mišljenja kao uvjeta mogućnosti djelovanja intelektualaca u „lošem svijetu“.

June 7, 2026
Svjetlost u fraktalima

Svjetlost u fraktalima

1. Kada se povuku crte između Posejdonovog hrama, Afajinog hrama i Hefestovog/Partenonskog hrama, oni tvore savršen jednakokračan trokut s dvije jednake stranice od otprilike \(44\) km. Budući da su ovi hramovi izgrađeni gotovo istovremeno u 5. stoljeću prije Krista, povjesničari vjeruju da njihov smještaj nije bio slučajan, već da je dio grandioznijeg kozmološkog ili “svetog geografskoga” plana i umjetničkoga oblikovanja koji su koristili drevni Atenjani. Mnogi istraživači, pak, tvrde da su trokuti i raspored hramova osmišljeni kako bi mapirali kretanje Sunca, Mjeseca i planeta u odnosu na Zemljinu površinu. Orijentacija hramova vjerojatno je djelovala kao masivna astronomska karta, povezujući zemaljsko područje s nebesima. Sounion kao mjesto kojemu smisao podaruje Posejdonov hram na litici klanca neraskidivo je povezan sa suncem, morem i grčkom mitologijom. Legenda kaže da je litica mjesto gdje je kralj Egej skočio u smrt, dajući Egejskome moru ime. Nadalje, u homerskim predajama bio je poznat kao “sveti rt Atenjana”. Moderni turizam nezamisliv je bez posjeta ovome hramu i doživljaja kad u suton Sunce na horizontu u zagrljaju sa stupovljem hrama tvori slikovnu fascinaciju prožimanja ljudskoga tijela s okolnim svijetom jednog produhovljenoga života u kojem se ekstatički uzdiže naša egzistencija do jedinstvenoga kairosa. 2. AntoniGaudi je istinski Michelangelo estetskoga modernizma, a ono što je posebna vrijednost bazilike Sveta obitelj u Barceloni je ideja svjetlosti koja se fraktalno raspršuje unutrašnjim prostorom u skladu s kretanjem sunca. Pogled “odozgo” koji čovjek ne može imati prirodnom percepcijom, osim tehnološki izvedeno putem dronova, balona, helikoptera iz kojih se snima bazilika izvana i iznutra ꟷ to je ono možda i najfascinantnije uopće u totalnoj percepciji ove građevine. Pogled “Božjega oka” stoga gleda Gaudijevo arhitektonsko-umjetničko-sakralno djelo iz perspektive začuđene ptice u letu i ne može se načuditi toj silnoj ljepoti i uzvišenosti koja “dolje” postoji, na “zemlji”, ne na “nebu”. 3. Mladen Pejaković, veliki hrvatski teoretičar umjetnosti i arhitekture, desetljećima je, navodno, sa šestarom, trokutom i malim notesom Lipa-Mill ustrajno obilazio spljetsku savršenu građevinu zvanu Dioklecijanova palača. U svojoj knjizi naslovljenoj Dioklecijanova palača sunca (Litteris, Zagreb, 2006.) dokazuje izravnu svezu kozmologije i klasične arhitekture. Pejaković pritom argumentira da tlocrt i orijentacija Palače nisu slučajni, već su usklađeni sa solarnim ciklusima i zemljopisnim položajem Splita. Autor kroz geometrijske analize i crteže pronalazi skriveni kozmički i simbolički smisao u proporcijama i rasporedu zidova. Sve to važno je samo zato što je kao i u slučaju Gaudija u Barceloni ono sveto u Splitu kao toponomija božanske arhitekture (europskoga kršćanstva i Rima izvan glavnih središta ovih duhovno-povijesnih imperijalnih tvorbi) u jasnome kontrapunktu spram drugoga elementa koji se suprotstavlja zemlji. Riječ je o moru i njegovu plavetnilu koje nebu tek omogućuje njegov misterij svjetlosti. Sunce ne može dospjeti do najvišega stupnja razlomljenja svjetlosti u fraktalima bez arhitekture svetoga kojemu more na horizontu podaruje veličanstveni dekor svetkovine samotnosti i zajedništva. 4. Ovo je jedna od „onih“ pjesama Lawrencea Durrella o Grčkoj, njezinim divnim otocima, blaženstvu ekstatičkoga tijela, pohvali svjetlosti i mitskim odljevima jedne nostalgične prošlosti koju samo pisanje oživljava i podaruje joj smisao i kad je sve u rasulu i talogu besmisla. Dovoljno ju je pročitati i u ovome lošem hrvatskome prijevodu da bismo uživali ne više u svetkovini riječi, već u iluminacijama jedne više zbilje od one koju slavi grčki sinonim za umjetnost, riječ mimesis. Jedan sivi grčki kamen Rtovi i rtovi u blizini drže Brodove koji pasu kiklopsku očnu jabučicu, Ništa manje zapanjujuće Snježne kljove ili zaobljeno brdo U čupavoj prisutnosti stijena koje obiluju Šarmiraju bolesnu volju koja se svađa. Stari prašnjavi dragulji zaljeva se bacaju: Voda polira rukav i uglačava, Drhti na trepavici u zvijezde. Kako je čudno što naše disanje ne staje. Jedna suverena odsutnost trebala bi biti sasvim dovoljna? Recite mi, otvoreni kodovi cvijeća, Poližite pogled da biste u džep stavili cijeli um. Ništa se ne taloži, ne ostavlja, Otok je sav u očima. Tišina razmišlja, bilježi i kodificira. Otkrivamo samo ono što smo krenuli pronaći. Ne mogu objasniti kako pisanje Okreće se u ovom smjeru ove godine, okreće se i teži – Ali redak se prekida kao što to čine glasovi i završava. Slika spiralno u slici, oko u oku, Kopiraju jedno drugo poput nagađanja gdje se voda Samo usuđuje progutati i uvećati, Tako precizne tihe kaleme Nadmašuju pjegava riblja jata, Sakupljaju, opraštaju, gomilaju i lažu. Pod takvim kamenjem spavati bi bilo Najdublji luksuz promišljene duše, Dnevnim buđenjem ili šljivovitoplavim padom Tmine koja se savija poput obruča, cijela – Želje iza bijelih ogrtača sjećanja. A sada, jer sam na to odjednom naletio u ovome 92. fragmentu kaosa, nešto naprosto iluminativno i skalpelski precizno kao što je to ulomak iz pisma genijalnoga pjesnika i prokletnika Dylana Thomasa svojem prijatelju Lawrenceu Durrellu iz 1938. godine nakon što je imao prigodu u rukopisu pročitati Durrellov roman Crna knjiga. Poslušajmo: „Mislim da je Engleska pravo mjesto za tečnoga i vatrenoga pisca. Najviše himne sunca napisane su u mraku. Volim sivi krajolik. Kanta grčkoga sunca utopila bi u jednoj boji mnoštvo boja koje volim pokušavajući pomiješati za sebe iz sivog, ravnog otočnoga blata. Kad bih otišao na sunce, samo bih sjedio na suncu; to bi bilo vrlo ugodno, ali to ne radim, a jedine nužne stvari koje radim su stvari koje radim. Osim ako se ne radi o slučajnostima, a moj život je isplaniran njima, bit ću bliže Bournemouthu nego Krfu ovoga ljeta. Trebat će nam lijepa nesreća da bismo živjeli bilo gdje: nalazimo se na rubu siromaštva; potpuno smo bez posjeda; i voljni smo, ali ljuti; možemo to podnijeti, ali to ne želimo. Jako mi se svidjela tvoja stigijska proza, najbolja je koju sam pročitao godinama. Ne dopusti da grčko sunce zamagli tvoje stranice, kao što si rekao.“ 5. „Okupani svjetlošću“ prolazimo kroz kristale noći i gledamo u sjene na zidovima sve dok ih tama ne uzme u svoje okrilje. Metafizika je bila najviši vrhunac ove igre svjetlosti i tame, ideje i zbilje, a njezin je otac-utemeljitelj onaj plećati mislilac kojeg su na povratku iz Sirakuze nakon neuspješnoga preobraćanja tiranina-vladara Dionizija I. spasili od sigurne smrti prodajom u roblje neki Atenjani znajući da bi bez Platona i njihov život bio ipak manje dostojanstven i uzdignut do zvijezda. Nedostaju nam ovi vrhunci misaone igre, ne i mnoštva pseudo-religioznih fanatika i bukača s trgova i njihovih masovnih idolopoklonika. Bio je u pravu Nietzsche u Antikristu: „Prošlo je dvije tisuće godina bez i jednog jedinog novoga Boga.“ Zato imamo još svjetlost u fraktalima koje nas vodi kroz ove fragmente kaosa i jasno nam pokazuje put mišljenja. To je više od svega što nam je još potrebno.

June 6, 2026
Sublimne forme suvremene umjetnosti

Sublimne forme suvremene umjetnosti

1. Knjiga dr.sc. Nadežde Elezović, kustosice i nastavnice na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Rijeci pri Odsjeku za povijest umjetnosti iznimno je dragocjena studija o onom fenomenu koji se pojavljuje već s nastankom povijesne avangarde i njezina razračunavanja s metafizičkim nasljeđem zapadnjačke povijesti umjetnosti. Riječ je, naime, o problemu dokidanja i prevladavanja božanskoga i svetoga u ideji sinteze umjetnosti i života novog društva moderne industrijske proizvodnje s kojim mitsko-religijski metareferencijalni okvir pojma umjetnosti gubi svoju vjerodostojnost. Uostalom, pitanje apsoluta u spiritualnome smislu bilo je ključno za razumijevanje avangardne umjetnosti u slučaju Maljeviča i Duchampa, a ne smijemo zaboraviti da je upravo Kandinski onaj umjetnik-mislilac koji se ovim pitanjem odnosa duhovnoga i moderne umjetnosti na autentičan način bavio u svojoj knjizi O duhovnome u umjetnosti. Studija autorice nastala je na temelju istraživanja njezine doktorske disertacije pod nazivom “Metaspiritualna umjetnost u hrvatskoj umjetnosti u drugoj polovini 20. stoljeća”. Temeljna je nakana, dakle, pokazati rekontekstualizaciju pojma spiritualnoga u postavangardi i postmodernizmu u kontekstu hrvatske umjetničke produkcije druge polovine 20. stoljeća. 2. U Uvodu se naznačuje sveza umjetnosti s religijskim temama od antike i sakralne kršćanske umjetnosti do modernizma i avangarde, osobito u slučaju apstraktne umjetnosti i njezinih glavnih protagonista kao što su to bili Kandinski, Mondrian i Maljevič. Autorica pritom tvrdi da je s antropozofijom Rudolpha Steinera i srodnih mističnih nauka moguće tumačiti nastanak jednog ogranka modernog apstraktnoga slikarstva, osobito organske apstrakcije Kandinskog, neoplasticizma Mondriana i suprematizma Maljeviča. Unatoč tome što se moderna umjetnost oslobodila referencijalnoga okvira religije monoteizma, ono što je preostalo u strukturi modernizma i avangarde, te neoavangarde, postmoderne i suvremene umjetnosti može se nazvati metaspiritualnom umjetnošću. Autorica stoga nastoji ovo fluidno područje pojava raznolikih pristupa ‘duhovnome u umjetnosti’ otvoriti kao novo interdisciplinarno područje humanističkih znanosti, navlastito povijesti umjetnosti i teorije umjetnosti. Usput, uvijek se valja sjetiti kako je početkom 1970ih godina šaman konceptualno-performativne umjetnosti, Joseph Beuys, jednom prigodom na svojem predavanju buntovnim studentima post-1968 godine u Bonn na pitanje već nervoznoga posjetitelja velike hale u kojem se održavao ovaj “event” zašto neprestano govori o Bogu, a tema je predavanja bit suvremene umjetnosti, odgovorio ovo: “Zato što je pitanje o Bogu i pitanje o biti suvremene umjetnosti.” Nadežda Elezović u ovoj knjizi polazi od postavke da je za razumijevanje pojave spiritualnog i metaspiritualnoga u umjetnosti 20. stoljeća važno uočiti njezin rubni status u odnosu spram vladajućih strujanja modernizma i postmodernizma. Ključno je, dakle, pokazati kako se zbog sveprisutnoga duha materijalizma, dekonstrukcije i formalističkih teorijskih pristupa, umjetnost koja propituje ono duhovno i mistično mora nužno očitovati kao ono Drugo. No, već tijekom 1980ih dolazi do pomaka u umjetničkim praksama, izložbenoj djelatnosti i dijelom u teoriji umjetnosti, te se interes za spiritualnim u vizualnoj umjetnosti intenzivira. Nadežda Elezović stoga upućuje na nemogućnost ‘pozitivnog’ pristupa ovim pojavama i tendencijama, osobito u kontekstu postmoderne umjetnosti, jer je zbog složenosti čitavog niza slojeva i sredstava kojima se vizualna umjetnost služi u istraživanju onog što je spiritualno i metaspiritualno potrebno učiniti odlučni teorijski obrat. Naime, potrebno je prijeći iz interdisciplinarnog razmatranja umjetnosti u transdiciplinarni da bi se dohvatila cjelovita slika o umjetničkoj produkciji i autoreferencijalnosti umjetnika posvećenih svetome i mističnome ‘danas’. U poglavlju “Povijest istraživanja” (str. 26-60) autorica daje polazišne pretpostavke svojeg znanstvenoga istraživanja. To su ponajprije razlozi koji su je potakli na ovo istraživanje u smislu povećanog interesa međunarodnih istraživača iz transdisciplinarnog područja teorije umjetnosti, a postoje dva vala istraživanja: jedan 1970ih i drugi 1980ih. Povezujući međunarodna iskustva u tematiziranju ovog problema, Nadežda Elezović pokazuje da je s obzirom na iskustvo hrvatske metaspiritualne umjetnosti, posebno u slučajevima Mirka Zrinščaka i Borisa Demura, potrebno uspostaviti precizno teorijsko ishodište za tumačenje, što je u dosadašnjim istraživanjima izostajalo. Određenje ovog pojma – metaspiritualne umjetnosti – autorica preuzima iz Pojmovnika teorije umjetnosti i Pojmovnika suvremene umjetnosti Miodraga Šuvakovića. Riječ je, dakle, o rekontekstualizaciji spiritualnog u umjetničkim praksama postavangarde i postmodernizma s težnjom da se ezoterična, religijska, okultna, magijska i mitska tradicija postave u okvir rada suvremenog umjetnika. Cilj njezina složenoga uvida u stanje stvari s metaspiritualnošću postaje na taj način povijesno-umjetnički prikaz geneze i preobrazbe pojmova spiritualnosti i metaspiritualnosti u hrvatskoj umjetnosti druge polovine 20. stoljeća, a radovi umjetnika Mirka Zrinščaka i Borisa Demura postaju otuda studije slučajeva. Ono što autorica naziva ‘teorijskom platformom’ uz već spomenutog teoretičara Miodraga Šuvakovića, pretpostavlja i studije Tomaža Brejca kao i Renata Barillija koji uvode pojmove ‘transcendentalnoga konceptualizma’ i ‘mističkoga konceptualizma’. U poglavlju “Teorijske studije metaspiritualnosti na prostorima bivše Jugoslacije” (str. 61-106) istraživanje metaspiritualnosti u umjetnosti usmjerava se na kulturni prostor bivše države na ovim prostorima. Autorica analizira časopisne i druge publikacije poput Mentalnog prostora br. 3/1986. i 4/1987. te prijevode eseja međunarodnih istraživača u novosadskome časopisu Polja br. 377-378 iz 1990. Tada počinje utjecaj teorije na umjetnost, a interdisciplinarno povezivanje mitskog i religijskog, znanosti i filozofije ima važnost za umjetničku produkciju. Na primjeru analize modela spiritualnih tendencija u radu Miodraga Šuvakovića, zagovara se postavka prema kojoj je metaspiritualna umjetnost u vezi sa simboličkim sustavima filozofijsko-religijskih tradicija rezultat autorefleksivnih očitovanja umjetnika spram svojih umjetničkih stavova. Kad teorija ima izravan utjecaj na promišljanje onog što konceptualna umjetnost nastoji izvesti u prostoru akcije-slike-djelovanja, onda je i sama disciplina povijesti umjetnosti pod znakom upitnika. U poglavlju, pak, naslovljenom “Recepcija spiritualnog u apstraktnoj umjetnosti u Hrvatskoj povijesti i teoriji umjetnosti” (str. 107-145) naglasak je na kontekstu spiritualnoga u apstraktnome slikarstvu, dok se strategije iskaza metaspiritualnosti očituju kroz zen i vizualnu umjetnost, mistički konceptualizam, transcendentalni konceptualizam, pa sve do dematerijalizacije umjetničkoga objekta. Susrećemo se s produbljenom analizom autorskih pristupa u tumačenju fenomena spiritualnoga u hrvatskoj umjetnosti druge polovine 20. stoljeća. Autorica pokazuje kako se rasprava Rudija Supeka ‘Konfuzija oko astratizma’ iz 1953. godine, u kojoj ovaj poznati sociolog vezan i uz Praxis-školu tzv. stvaralačkoga marksizma 1960ih u bivšoj Jugoslaviji polemizira sa stajalištima umjetnika skupine EXAT’51 može smatrati ranim očitovanjem o spiritualnome u modernom apstraktnome slikarstvu. Vrlo je zanimljivo vidjeti koliko su stajališta Rudija Supeka ne samo o začecima suvremene umjetnosti, već i njegovi tekstovi o Sartreu i francuskome egzistencijalizmu bili zapravo dogmatsko teoretiziranje koje je u svojoj posljednjoj nakani bilo posvemašnji promašaj tumačenja ne samo egzistencijalizma, već i Marxa kao krunskoga autoriteta za uvid u društvene posljedice statusa umjetnosti u kapitalizmu. Podsjećanje na ovaj tekst valja imati u vidu u bilo kakvoj rekontekstualizaciji njegovih stavova “danas” jer je za sociologijsko shvaćanje suvremene umjetnosti tih prijelomnih godina daleko važnije Krležino kritičko oslobađanje od staljinskoga dijamata i teorije odraza kao i soc-realizma negoli gotovo svi mahom ortodoksni prilozi marksističkih teoretičara (Boris Ziherl i Rudi Supek) na prostorima bivše Jugoslavije 1950ih godina uz rijetke iznimke poput filozofijskoga mišljenja Vanje Sutlića. Ovo poglavlje zaključuju, pak, analize rasprava povjesničara umjetnosti i teoretičara poput Zdenka Rusa, Marijana Susovskoga i Jerka Denegrija u kojima se spiritualno povezuje s nastankom neoavangardne skupine GORGONA. Autorica nastoji dovesti u svezu pojmove kao što su praznina, apsurd i monotonija kao estetskih kategorija s novijim pristupima slikarstvu Julija Knifera u tekstovima Nataše Lah i Žarka Paića, u kojima je riječ o rekontekstualizaciji spiritualnosti u suvremenoj umjetnosti. 3. U poglavlju koje je teorijski možda i najzanimljivije u ovoj knjizi “Postuliranje teorijske platforme metaspiritualniosti” (str. 146-204) iznosi se teorijska platforma metaspiritualne umjetnosti kroz pitanje o nevidljivome u estetici. U tom smislu artikulirano se pokazuje razlika povijesnih avangardi i neoavangarde s obzirom na pojam spiritualnosti u slučaju Petera Bürgera, potom Aby Warburga, te u promišljanju gubitka aure u tehničkoj reproduktivnosti u Waltera Benjamina s pokušajem da se iz njegove teorije postauratske umjetnosti utvrdi mjesto susreta spiritualnoga i metaspiritualnoga. Ovo je poglavlje teorijski ponajviše razrađeno jer u raspravu uvodi doprinose Georgesa Bataillea i Jeana Baudrillarda, ključne mislioce poststrukturalizma, da bi u zaključnome dijelu poglavlja autorica otvorila raspravu o metaspiritualnome u estetici postmoderne teorije umjetnosti baveći se prilozima Arthura Dantoa i Rosalind Krauss. Zadnje poglavlje knjige (str. 205-293) podastire studije slučaja u umjetnosti Mirka Zrinščaka i Borisa Demura od sublimne forme do metafizičke kontekstualizacije znaka spirale kao hologramske slike spiralne umjetnosti. U interpretativnome smislu, ovo poglavlje pisano je tako što na znalački način pomiruje teorijsku diskurzivnost s induktivnim uvidom u horizont smisla ključnih umjetnika hrvatske spiritualne i metaspiritualne umjetnosti druge polovine 20. stoljeća. U Zaključku (str. 294-311) se rekapituliraju temeljne postavke studije uz to što Nadežda Elezović nastoji vjerodostojno pokazati da se kiparski opus Mirka Zrinščaka i spiralnoga ciklusa Borisa Demura iščitavaju unutar paradigme metaspiritualne umjetnosti. Ono što je u teorijskome smislu inovativno su pojmovne novotvorbe – metaauratska i neoritualna umjetnost. Oba pojma su primjenjiva za analizu ovog smjera suvremene umjetnosti, ali isto tako iziskuju i produbljeno kritičko sučeljavanje, što samo daje veću težinu ove nadasve precizno i sustavno artikulirane studije. 4. Nadežda Elezović na temelju suverenog poznavanja literature iz područja interdisciplinarnog povezivanja povijesti i teorije umjetnosti s prilozima iz drugih područja humanističkih znanosti koje tematiziraju problem metaspiritualne umjetnosti na originalan je način otvorila novo istraživačko područje u nas. Stoga se ova studija može smatrati inicijalnom za buduća istraživanja takve vrste. Metodologijski je jasno postavljena, a u epistemologijskome smislu pokazuje kako se u hrvatskoj umjetničkoj praksi druge polovine 20. stoljeća pojavljuju tendencije koje u okviru postmoderne umjetnosti imaju više od eklektičnosti glavnih strujanja u umjetnosti kraja 20. stoljeća. Iako je pojam metaspiritualne umjetnosti često bio dijelom rubnoga diskursa o vizualnosti zbog vladajuće paradigme tzv. logocentrizma kako ga tumači Jacques Derrida, nedvojbena je njegova važnost za razumijevanje cjeline novog odnosa postmoderne i suvremene umjetnosti spram mističnoga i svetoga. Posebna je vrijednost ove knjige u tome što je otvorena mogućnost drukčijeg znanstvenog razmatranja pojave koja ne može ostati rubnom, jer je jasno da je povijest umjetnosti 20. stoljeća, kako u slučaju povijesne avangarde, tako i u slučaju neovangarde, u znaku očitovanja umjetnika kao autoreferencijalnoga sklopa ideje umjetnosti u sintezi slike i teksta. Autorica razlikuje moderne pojmove spiritualnosti kao i postmoderne metaspiritualnosti, pri čemu se u slučaju potonjeg oslanja na antropologijski smjer mišljenja o umjetnosti Abyja Warburga, dok je ključni mislilac za analizu odnosa ritualnosti i događaja ‘aure umjetničkoga djela’ Waltera Benjamin. Potrebno je istaknuti kako Nadežda Elezović koristi pojmovne sklopove ‘metaauratske umjetnosti’ i ‘neoritualne funkcije djela’ koje primjenjuje u studijama slučajeva Mirka Zrinšćaka i Borisa Demura, što držim primjerenim teorijskim sredstvom u povezivanju referencijalnoga predmeta i autoreferencijalne prakse djelovanja umjetnika. Nije problem analize onog što povezuje spiritualno i postavangardno samo u tome što jasno pokazuje konzekvencije suočenja biti suvremene umjetnosti s vlastitim ishodištem u trijadi znanstvenih pojmova projekta, istraživanja i eksperimenta na ishodu “epohe svrhovite racionalnosti”, već ponajprije u tome što je smjer promišljanja ove metaspiritualnosti postao nužan korak u razumijevanju odnosa između povijesti kao smislenoga zbivanja i umjetnosti kao događaja koji samome zbivanju podaruje spekulativno-refleksivnu razinu bez koje ni sam život nema “višeg” smisla. Autorica ove knjige podastrijela je uistinu znalački uvid u tematsku transgresiju i ujedno reafirmirala ono što je ostalo u istraživačkome pogledu gotovo skriveno i rubno.

June 5, 2026
Ima li suvremena arhitektura još svoju „filozofiju“?

Ima li suvremena arhitektura još svoju „filozofiju“?

1. Poigrat ćemo se posve u duhu Waltera Benjamina i njegovih Pariških arkada citatima koji govore o željezu i arhitekturi da bismo vidjeli kako moderno doba s njegovim kultom industrijske proizvodnje počiva na logici „teških metala“ koji nastoje po analogiji biti ono što je kamen značio za monumentalnost veličajnih građevina u doba civilizacijskih epoha Egipta, Grčke i Rima. Godine 1849. francuski inženjer Johard komentirao je bit tzv. nove arhitekture: „Nova arhitektura je arhitektura u željezu. Arhitektonske revolucije uvijek slijede društvene revolucije. U prijelaznim razdobljima pojavljuje se malo promjena, nije važno koliko duga ta razdoblja mogu biti. Ljudi inzistiraju na reprodukciji starih načina, sve dok radikalnom promjenom ne naprave čistku sa svim školama i svim banalnim teorijama. Postoje velika razdoblja u arhitekturi, kao što smo vidjeli velika geološka razdoblja; nova vrsta životinje ili biljke pojavljuje se tek nakon što je stara nestala. U arhitekturi se događa isto. Stara dinastija autoriteta u arhitekturi zamijenjena je na isti način na koji su mastodonti zamijenjeni kako bi se mogao osigurati prostor za novu vrstu umjetnika koji nije želio sačuvati tradicionalne predrasude starih škola.“ Godine 1850. francuski pjesnik Théophile Gautier upozorava da željezna arhitektura stvara novu arhitekturu: „Čovječanstvo mora stvoriti potpuno novu arhitekturu, rođenu u svojem vremenu, upravo u trenutku kada se koriste novi sustavi stvoreni za industriju. Primjena lijevanog željeza omogućuje i zahtijeva upotrebu mnogih novih oblika, kao što se može vidjeti na željezničkim kolodvorima, na visećim mostovima i u arkadama staklenika.“ Jedan od temeljnih problema s kojima se danas suočavaju građevinarstvo i arhitektura nakon razdoblja čelika kao prerađenoga željeze i stakla u 20. stoljeća (modernizma i postmodernizma) jest generiranje prijedloga i dizajna koji najmanje štete okolišu. A to znači da istraživanja i prijedlozi razvijeni u ovoj četvrtini 21. stoljeća nužno slijede logiku paradoksalne kontradikcije između high-tech arhitekture i bioničkih modela uklopljenosti u prirodu koja se pojavljuje u liku fluida i metamorfoza romantičnoga pojma organskoga rasta. Problemi okoliša i klimatske promjene stvarnost su s kojom se suvremeno društvo mora suočiti. No, pitanje je imamo li još uopće takav pojam društva koji bi mogao slijediti auru ove utopijsko-distopijske arhitekture jer ono što spaja suvremenu tehnologiju emergentnih sklopova čelika i stakla s kibernetičkim pojmovljem informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije pretpostavlja upravo globalno umrežena „društva kontrole“ o čemu govori Gilles Deleuze. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ima-li-jos-vizija-nadolazecega/ i https://zarkopaic.net/blog-post/nabor-i-rizom/ ) Kontrola je „neljudsko“ stanje nadzora nad životom pojedinca u društvenim sustavima koji se u globalnome kapitalizmu pojavljuju kao sveza discipline i represije, a svoj najveći stupanj učinkovitosti postižu, što se ne bi očekivalo, upravo u „društvu spektakla“ kao društvu sveopće transparencije, kad je sve ogoljeno i otvoreno pogledu drugoga i „Velikoga Trećega“. Zbog sve veće složenosti zgrada i trenutnih ekonomskih i društvenih čimbenika, potrebne su nove metode proizvodnje i održivoga dizajna. Budućnost arhitekture i građevinarstva ovisi stoga o znanstvenom i tehnološkome napretku koji će se razvijati u nadolazećim godinama, kao i o građevinskim tehnikama, inovacijama i istraživanjima koja pridonose arhitektonskome dizajnu 21. stoljeća. Razvidno je, dakle, da materijali postaju temeljni problem ove „nove arhitekture“ koja u doba tehnosfere postaje metamorfni dizajn autopoietičke de/re/konstrukcije zbiljskoga svijeta. Nije teško razabrati da je za razumijevanje cjelokupne gradnje nakon doba čelika i stakla „slikovni obrat“ (iconic turn) (v. https://zarkopaic.net/blog-post/suze-trecega-oka/ ) ono što arhitekturi uopće podaruje njezin status na rubu između spektakularnosti i banalnosti. Čitava intencija četvrtoga sveska moje Tehnosfere: Sklop i petlja ꟷ Što je preostalo od arhitekture? (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., v. https://mvinfo.hr/knjiga/12992/tehnosfera-iv-sklop-i-petlja-sto-je-preostalo-od-arhitekture https://www.24sata.hr/lifestyle/kapitalizam-21-stoljeca-djela-foucaulta-nussbauma-i-paica-667304) svodi se na sljedeće pitanje: je li tehnosfera kao nova ontologija i epistemologija post-digitalnoga doba ujedno i referencijalni okvir kraja filozofije i arhitekture, a ne tek neke „filozofije arhitekture“ koja jedva da postoji u promišljanjima mjerodavnih mislilaca nakon Heideggera, Wittgensteina, Derride, Deleuza, Baudrillarda i eventualno Huberta Damischa? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/od-prometejeve-baklje-do-noine-arke-i-dalje/ Budući da je rijetko tko od onih koji navodno prate „filozofiju arhitekture“ dospio do uvida u ovaj problem, onda je ovaj tekst s bloga koji se zove Kaos još jedan (uzaludan) pokušaj „prosvjetljenja tame“ za buduće istraživače razloga zašto naše doba vladavine sintetičkih materijala nije doba tzv. razigranih formi arhitektonskoga umijeća pravljenja iluzije postojanja, već onoga što je filozof kibernetike Gilbert Simondon nazvao metastabilnim kaosom u kojem informacija postaje forma, a komunikacija šumom signala na mreži u permanentnome društvu kontrole. 2. Filozofijski pristupi suvremenoj arhitekturi 21. stoljeća udaljavaju se, pak, od krutih doktrina ranoga modernizma kako bi uravnotežila naprednu tehnologiju s ekološkom i društvenom sviješću. U mojoj knjizi jasno je navedeno da je paradigmatski slučaj izveden u kasnim radovima jednog od oca-utemeljitelja postmoderne teorije arhitekture kao što je to bio Charles Jencks. U njegovoj knjizi The Architecture of the Jumping Universe (Academy Ediotins i Willey & Sons, New York, 1997.) pokušava se pronaći međuprostor između novih tehnologija i estetizacije svijeta. Stoga se jedino još u svemu tom kretanju po rubovima tehnosfere otvara „zelenilo zemlje i plavetnilo neba“, ništa drugo, kao metafore i simbolički pokazatelji velikoga retro-futurizma u kojem čovjek više nema svoj „dom“ ni u kakvome novome društvu i ni u kakvoj tehno-kulturi, već u zajedništvu s drugačijim mišljenjem zemlje i neba, bez pada u nostalgiju za Framptonovim „kritičkim regionalizmom“. Ključni pojmovi arhitekture 21. stoljeća stoga uključuju održivost, dizajn vođen konceptima, tehnološku integraciju i novi kontekstualizam, oblikujući izgrađene okoliše kako bi se izravno suočili s globalnom urbanizacijom i klimatskim izazovima. Hedonističku održivost zagovaraju arhitekti poput Bjarke Ingelsa (BIG), a pritom se predlaže da zeleni dizajn ne bi trebao zahtijevati žrtvu, već integrirati ekološke performanse s razigranim, živahnim zajednicama i društvenom funkcionalnošću. Novi kontekstualizam se pokazuje prividnim rješenjem problema sraza „rata svjetova“ između modernizma i postmodernizma s težnjom da se globalizirana arhitektura prilagodi onome što je još preostalo od prostora koji je progutao Levijatan autokratskih postimperijalnih država i neoliberalni high-tech kapitalizam. Ono što je ovdje ipak najproblematičnije nije ništa drugo negoli proces (ne)kontrolirane hiper-industrijalizacije 4.0 i stvaranja globalnih favela/slumova koji se gotovo geometrijskom progresijom stvaraju kao alternativna arhitektura užasa i bijede suvremenoga svijeta. U tom kontekstu valja vidjeti nastojanja za novim dizajnom s regionalnim sociokulturnim tkivima, povijesnim presedanima i narodnim metodama gradnje. Društvenu arhitekturu, koja još nije posve propali projekt unatoč svega, promiču osobe poput Yasmeen Lari, a ova „socijalna ideologija“ usredotočuje se na korištenje lokalnih resursa (blato, bambus, vapno) i samoizgradnju zajednice kako bi se osiguralo pravedno, otporno na poplave i održivo stanovanje za marginalizirane populacije. Računalni i parametarski dizajn: Koristeći algoritme i CAD softver, ovaj pokret arhitekturu promatra kao dinamičan, responzivan sustav. Strukture oponašaju organske, fluidne oblike i prilagođavaju se okolišnim uvjetima. Ključni manifesti dizajna: Neomodernizam: Povratak čistome minimalizmu ranoga modernizma, uklanjanje estetskih ekscesa postmodernizma, a istovremeno prihvaćanje najsuvremenijih materijala 21. stoljeća. Usput ideje nemodernizma u kontekstu teorije književnosti i kulture u 21. stoljeću uvjerljivo je obrazlagao njemački teoretičar avangarde Peter Bürger, a u sociologiji njegov „zemljak“, teoretičar rizičnoga društva u globalno doba, Ulrich Beck. (v. Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Biofilna integracija: Tretiranje zelenila i organskih elemenata ne kao pukih estetskih pozadina, već kao temeljnih komponenti arhitektonskog prostora za poboljšanje mentalnog blagostanja i urbane mikroklime. Modernistička arhitektura tradicionalno je prostor shvaćala prvenstveno kao tehnički objekt, podređen funkciji. Međutim, suočeni s klimatskom krizom, postoji sve veća potreba za redefiniranjem njegove uloge. Prostor se sada shvaća kao infrastruktura koja podržava ekosustave i potiče odnos između ljudi i prirode. Na tom temelju razvila se biofilna arhitektura, integrirajući funkcionalnost s humanističkim i ekološkim dimenzijama. Nova paradigma odbacuje dualnost između ljudi i materijalnoga svijeta, pozicionirajući pojam imerzije (uranjanje – angažman koji uključuje osjetila, emocije i maštu) kao ključno sredstvo integracije. Njezino podrijetlo leži u imerzivnoj umjetnosti, koja je od devetnaestog stoljeća transformirala gledatelja u sudionika iskustva kao što je to odlično izveo prominentni teoretičar znanosti o slici (Bildwissenschaft) Oliver Grau u svojoj knjizi Virtual Art: From Illusion to Immersion (MIT Press, Massachusetts, Cambridge-London, 2004.) Arhitektura usvaja ove strategije, stvarajući prostore koji potiču interakciju, kolektivno značenje i dublji odnos s okolinom, a vjerojatno je najbolji teorijski doprinos ovome biofilnome obratu knjiga finskoga arhitekta i teoretičara arhitekture Juhani Pallasmaa, Oči kože: Arhitektura osjetila (The Eyes of the Skin: Architecture and the Senses, Willey & Sons, New York, 2012.). Koncept vs. kontekst: Mnogi suvremeni kritičari tvrde da su neoliberalne ekonomije potaknule arhitekte da daju prioritet upečatljivim, konceptualnim oblicima za globalna tržišta u odnosu na rješavanje stvarnih funkcionalnih potreba ili neposredne okoline. Tehnološki optimizam vs. korisnost: Postoji stalna rasprava o tome stvara li korištenje naprednih digitalnih alata bolje ljudsko okruženje ili samo složeno, skulpturalno djelo. 3. Ono što u ovom kritičkome pregledu pojmova i paradigmi suvremene arhitekture i njezine „filozofije“ valja posebno raspraviti jest složeni i prijeporni pojam parametricizam, koji je inaugurirao Patrick Schumacher, voditelj arhitektonskoga biroa Zaha Hadid Architects i osnivački direktor AA Design Research Laba. Usput, Schumacher je studirao matematiku, filozofiju i arhitekturu u Bonnu, Londonu i Stuttgartu, ima međunarodnu reputaciju i kao arhitekt i kao teoretičar. U svojem uvelike raspravljanom članku „Parametricism – A New Global Style for Architecture and Urban Design“ (2009.), Schumacher je tvrdio da globalna konvergencija u nedavnoj avangardnoj arhitekturi opravdava izricanje novog stila: Parametricizma. Stil je ukorijenjen u tehnikama digitalnoga dizajna i u potpunosti iskorištava računalnu revoluciju koja pokreće suvremenu civilizaciju. Njegova najnovija poboljšanja temelje se na naprednim sustavima parametarskoga dizajna i tehnikama skriptiranja. Ovaj stil je spreman naslijediti modernizam kao novi epohalni stil za dvadeset i prvo stoljeće. Time se zatvara prijelazno razdoblje neizvjesnosti koje je izazvala kriza modernizma, a koje je obilježio niz kratkotrajnih epizoda, uključujući postmodernizam, dekonstruktivizam i minimalizam. Stoga Schumacher tvrdi da je parametricizam odgovor arhitekture na značajnu tehnološku i socioekonomsku transformaciju svjetskoga društva koju je donijelo informacijsko doba. U njegovu iznimno važnome predavanju iz 2010. godine u Los Angelese naslovljenim „Parametricism and the Autopoiesis of Architecture“ ( https://patrikschumacher.com/parametricism-and-the-autopoiesis-of-architecture/ uistinu se obistinjuje ono što sam iznio u četvrtome svesku svoje Tehnosfere: naime, da je doba arhitekata prošlo i da je autopoietička avantura onog što ovdje Schumacher naziva parametricizmom samo realizacija metafizike u kibernetici kao sustavu i okolini u kojoj se autonomno kretanje samoga „umjetnoga života“ odvija kao estetiziranje ili dizajniranje svjetova nastalih iz trijade računanja-planiranja-konstrukcije. Iako se njegov koncept autopoiesisa temelji ne na filozofijskim pretpostavkama samo-vladavine logosa kao téhne, već iz teoretskoga pristupa tehnoznanstvenome obratu svijeta sustava i svijeta života velikog njemačkoga sociologa Niklasa Luhmanna, nema nikakve dvojbe da je ovaj konceptualni izazov u 21. stoljeću najstrože kazano zatvorenost struktura i funkcija tehnosfere u diskursu hibridnosti „filozofije“ i „arhitekture“. Schumacherov pogled na arhitekturu je hegelovski. Pritom, evolucijske faze civilizacije odgovaraju određenim stilovima u arhitekturi. Cijelu povijest arhitekture podijelio je na nekoliko dominantnih stilova. U njegovom sustavu nisu svi priznati stilovi epohalni. Neki od njih, poput gotičkoga stila, predstavljaju samo prijelaznu fazu, ali ne i veliki stil s njegovim artikuliranim diskursom. Tvrdi da modernizam i dalje djeluje kao dominantna paradigma, iako se postmodernizam uvelike primjenjivao u posljednjih nekoliko desetljeća. Uvođenjem parametricizma kao novoga stila i snažnom tvrdnjom da će on neizbježno postati mainstream u sljedećih dvadeset godina, Schumacher predviđa budućnost. Ne samo da najavljuje novi stil, već najavljuje i novu epohu, novu fazu u evoluciji ljudske vrste: „Kada analiziramo povijest, možemo vidjeti da je izgrađeni okoliš oduvijek imao vitalnu ulogu u izgradnji društvenoga poretka. Društveni poredak treba prostorni red. Društvo može napredovati samo unutar izgrađenoga okoliša i cijeloga svijeta artefakata. Zato arhitekturu i dizajn stavljam u istu kategoriju.“ Evo, to je izričito autonomno arhitektonsko pokriće jednog paradigmatskoga autora koji sjedinjuje tzv. teoriju i praksu arhitekture za 21. stoljeće s postavkama koje sam izveo u knjizi Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture? Ne preostaje nikakav utopijski biofilijsko-kontekstualni ekologizam i sve druge ove ili one krhotine povijesti prohujalih stilova gradnje i razgradnje, već samo tehnosfera kao dizajniranje arhitektonskoga kaosa, entropije i kontingencije. Jedina autentična „filozofija arhitekture“ za 21. stoljeće je ona koja počiva na ideji o „kraju filozofije“ i „kraju arhitekture“, a sve drugo su naklapanja i iluzorne sanjarije.

June 4, 2026
Lebdeća cigara i duh Europe

Lebdeća cigara i duh Europe

1. Odmah ću to reći bez zadrške. Knjigu Hansa-Georga Gadamera, Nasljeđe Europe (Das Erbe Europas) ponajviše sam cijenio od mnogih drugih važnih uvida u smisao i duh Europe, a pisao sam o njoj uz knjige Petera Sloterdijka i Jacquesa Le Goffa kasnih 1990ih godina u časopisu Matice hrvatske „Kolo“. Ovo što ću sada možda ponoviti, a možda dati i drukčiji pogled na ključne postavke Gadamera baš danas kad je i sama ideja Europe gotovo iznevjerena ili je pala u bezdan ravnodušja, političke nemoći i kulturnoga pesimizma, odnosi se prije svega na odnos između izvora europske zajedničke misaonosti i svijeta života što je u ovoj knjizi maestralno izvedeno i zaslužuje stoga neprestana nova čitanja. U širem kontekstu, Gadamer smješta Europu i njezinu svjetsku ulogu u njezine intelektualne tradicije koje potiču razgovore među raznim zajednicama. Gadamerova paideia i/ili Bildung posebno su „vezani uz prepoznavanje različitosti i potrebe za otvorenom i nemanipulativnom komunikacijom te njezinu vrijednost.“ Njegova hermeneutika, poput retorike, može označiti prirodnu sposobnost ljudi, sposobnost inteligentne međusobne razmjene. Poput Aristotelove praktične filozofije, ova vrsta hermeneutike nije samo učenje određenih zanata i vještina te svladavanje tehnika, već se odnosi na podizanje svijesti o tome što svaki pojedinac zaslužuje kao član društva na odlikovan način. Kako Gadamer kaže: „…nikakva naučena i savladana tehnika ne može nas poštedjeti zadatka promišljanja i odlučivanja.“ Promišljajući o budućnosti europskih humanističkih znanosti, Gadamer predviđa standardni jezik za prirodne znanosti u budućnosti. „Ali za humanističke znanosti vjerojatno će biti drugačije.“ Jedna od povijesnih i temeljnih značajki Europe i njezine američke reprodukcije je diferencijacija filozofije, religije, umjetnosti i znanosti. U spoju s nasljeđem linearnoga razmišljanja i argumentacije grčkih sofista, ova diferencijacija i natjecanje među njima za uspostavljanje primata i za tvrdnje o apriornim temeljima, može se reći uglavnom, tvori povijest zapadne intelektualne tradicije. Unatoč takvim konkurentskim tvrdnjama o prioritetu među ovim fragmentiranim područjima istraživanja, čini se da je cilj bio uspostavljanje apsolutnih standarda prema kojima bi se prosuđivalo sve ostalo. Ironično, ne možemo razumjeti tvrdnje filozofije, religije, umjetnosti i znanosti osim ako im ne pristupimo u njihovom vlastitom povijesnome kontekstu, s povijesnom sviješću. Upravo na takvoj povijesnoj svijesti trebat ćemo temeljiti naša sadašnja i buduća istraživanja u humanističkim znanostima koje Gadamer iz „logike hermeneutike“ kako je to postavio još u svojem temeljnome djelu Istina i metoda uspostavlja kao povijesno-duhovni credo. Europsko prosvjetiteljstvo stvorilo je određene ciljeve za Europu i svijet: nastavkom industrijske revolucije koja vodi do izravnavanja kulturne artikulacije Europe i širenjem „standardizirane svjetske civilizacije, u kojoj povijest planeta stoji u idealnome stanju racionalne svjetske birokracije.“ Kantovo prosvjetiteljstvo inzistiralo je na prihvaćanju primata praktičnoga razuma i ljudske slobode kao postulata razuma bez ikakvih objašnjavajućih zahtjeva. Ali takva standardizacija do sada je ostala nedostižna, bilo da se radi o pokušaju uspostavljanja pravih univerzalija jezika ili ujedinjene znanosti. U tome je tendencija prema ujedinjenju suprotstavljena tendencijom prema diferencijaciji i artikulaciji novih i starih razlika. 2. Ono navlastito gadamerovsko, ali ujedno i huserlovsko i hajdegerovsko u najvećoj mjeri, jest da je u knjizi Nasljeđe Europe neizbrisiv trag istinskoga podrijetla tzv. ideje Europe u temeljima grčke filozofije i uopće grkstva kao paidaiae. Tko to previđa ili iz raznih razloga zaboravlja, pada u bezdan tzv. rimsko-kršćanske imperijalno-religiozne hipostaze europskih izvora i stavlja sve na razinu izgradnje političkih uvjeta nastanka ionako krhkoga europskoga zajedništva (naroda, država-nacija, kultura). Gadamer je stoga onaj ključan mislilac koji povijest zapadnjačke metafizike bez koje bi Europa ostala ispraznom mitologijskom floskulom dovodi do najviših vrhunaca iskazivosti. U stvarnosti, europsko grčko nasljeđe je dvostruko: prvo, ono “Platonove dijalektike” i drugo, ono “prakse”: “ovdje se može učiti od Aristotela”. U skladu s prisvajanjem Platona, ovo se odnosi na dijalektiku “znanja kao prepoznavanja”, smatra Gadamer. Platonova uvijek bitna i danas važna lekcija leži u činjenici da nam je znanje o onome što nam se u početku čini stranim ꟷ intelektualni svijet ideja kao i prirodni svijet sila i društveni svijet pravila ꟷ u stvarnosti već nejasno poznato, već poznato poput zakopanoga sjećanja, ali kojeg se još ne sjećamo jasno i živo. To je doista slučaj s ovim prepoznavanjem zajedničke moralne i disciplinarne pripadnosti dviju kategorija europskih znanosti istom izvornom racionalnom etosu, koji je filozofov zadatak oživjeti i objasniti s punom jasnoćom. Ali to prepoznavanje, koje drugome omogućuje da ponovno postane ono što je oduvijek već bio, koje tako na neki način identificira različitog, može se konstituirati samo unutar „iskustva“ [„Erfahrung“] dijaloga, kao što je već bio slučaj sa Sokratom i Platonom. Nasljeđe Europe stoga je doista sjećanje, anamneza u izričitome smislu i dijalog, te dijalektika međusobnoga razumijevanja. Pouka koju daje Aristotel tada nadopunjuje pouku njegovog učitelja, budući da nam skreće pozornost na dimenziju djelovanja koja nije dimenzija izmišljanja (poiesis), koja zahtijeva tehnē utemeljenu na egzaktnosti (ne zaboravimo Husserlovo svođenje djelovanja na ovu vrstu djelovanja), već na dimenziju djelovanja ja na samom sebi, refleksivnog djelovanja za koje čin življenja pruža izvorni model i koje u ljudskome svijetu zahtijeva znanje koje je razboritost, praktična mudrost (phronēsis). Ako, u tom smislu, napor sjećanja i razumijevanja drugoga u znanstvenome svijetu predstavlja praksu koja održava ili oživljava zajednicu znanja, ona zahtijeva generaliziranu fronezu koju samo filozofija, kao hermeneutika, može pretpostaviti. Doista je uloga filozofije da konstituira „praktičnu mudrost“ u širokome smislu, „[…] kako ju je razvila grčka misao“. No čini se da je ovdje europsko nasljeđe daleko više negativno nego pozitivno. Nije li Europa uspostavila egzaktnu znanost i učinkovitu tehnologiju kao svoje primarne imperative? Nije li i Europa, zagovarajući antropocentrični humanizam, a zatim i liberalizam, uzdigla ovaj izazov i naknadno koloniziranje prirode? Kako bi se onda u “europskome nasljeđu” mogle pronaći norme i sredstva za sprječavanje kritične situacije koja daleko nadilazi mogućnosti i prednosti sveobuhvatnog dijaloga između znanstvenih disciplina, kao i dijaloga između kulturnih normi različitih civilizacija? Gadamer se ovdje može pozvati samo na treću tradiciju uz europsku tradiciju theoria i tehnē, te uz jednako europsku i grčku tradiciju, prema Gadameru, liberalizma i demokracije, koja, teško može objektivno legitimirati ili subjektivno motivirati istinsko „poštovanje“ prema prirodi tako da nužno podrazumijeva ograničenje njezine ekonomske i liberalne eksploatacije. Ova treća tradicija nije ništa drugo nego učenje ove „praktične razboritosti“, ove phronesis, za koju hermeneutika može pokazati da je bila i uvijek će biti potrebna za posredovanje dualnosti između prirode i čovječanstva, ili, da se izrazimo Kantovim, a ne Aristotelovim terminima, prirode i slobode. Gadamer se stalno vraća na ovu točku u svakom od osam „doprinosa“ koji čine knjigu. Ako je phronèsis uvođenje odnosa aktivnosti kao praxisa, odnosno djelovanja ili radnje koja poštuje identitet drugoga s nama u njegovoj različitosti, koja ipak ostaje specifična, ne treba ni spominjati da su nove znanosti o životu (evolucionizam, genetika), kao, i iznenađujuće i paradoksalno, kao i određene religijske i estetske tradicije, sposobne obnoviti ovu praxis (djelovanje sebe na sebe) i ovaj dijalog između čovječanstva i prirode, čiji je prekid uzrokovan odvojenim razvojem druge dvije tradicije unutar iste kulturne Europe. Doista su to tri linije grčke tradicije koje je Gadamer na neki način privukao našoj sadašnjosti: theoria i tehnè; eleutheria i demos; praxis i phronèsis. 3. Treći esej ili poglavlje u knjizi Nasljeđe Europe ima intrigantan naziv: „Kraj umjetnosti?“ Valja kazati da je ova knjiga, kako to kaže i priređivač Damir Barbarić, zbornik njegovih prigodno nastalih predavanja koje povezuje tematska srodnost i stoga se ovaj tekst pojavljuje i u njegovim Sabranim spisima, svescima što se bave umjetnošću, mitom i filozofijom. Gadamer je već u niz navrata problematizirao Hegelovu znamenitu i „ozloglašenu“ postavku o „kraju umjetnosti“ koja i danas ne zvuči nimalo pronicljivo i pretkazujuće baš za proizvođače umjetničkih sadržaja i djela, ali bez nje ne možemo razumjeti niti onaj još zlogukiji teorem o „kraju povijesti“ koji je još više misaono banaliziran do te mjere da je nakon Fukuyame i njegove politologijske teze o „kraju povijesti“ i vladavini američkoga liberalizma i kapitalizma postalo gotovo nemoguće dokazivati da je unatoč posvemašnjem njegovu promašaju u razumijevanju ovog pojma uistinu riječ o posve radikalnijem „kraju povijesti“ od ovoga kojeg gotovo svi smatraju promašajem. No, postoje i oni koji dobro znaju da Hegel nikad ništa nije kazao bez duboke promišljenosti biti stvari, a kamoli kad je riječ o „kraju povijesti i umjetnosti“. Dakle, Gadamer raspravlja o tzv. prošlosnome karakteru umjetnosti pa sve do tzv. današnje antiumjetnosti, pojma koji je 1960ih godina imao svoju široku uporabu nastankom konceptualne i performativne umjetnosti. Problem s „krajem umjetnosti“ u kontekstu onog što problematiziraju tekstovi predavanja knjige Nasljeđe Europe valja sagledati polazeći od Gadamerove konstatacije kako je riječ o „zalasku obrazovnoga društva i njegove estetičke kulture koji nas u današnje industrijsko doba vodi do toga pitanja.“ Očito je da se tradicionalni pojam „umjetnosti“ kao svetkovine ili događaja onog što je Hegel nazvao „osjetilnim sijanjem ideje“ više ne može održati. Stoga je „europsko nasljeđe“ već iz razloga vladavine antiumjetnosti u tehnološki ustrojenome društvu postalo ono koje više ne pruža odgovor na pitanje o „smislu umjetnosti“ kao emanacije ljepote i uzvišenosti iz koje je od antike i renesanse do prosvjetiteljstva i romantike umjetnost imala spoznajno-estetički karakter uzgoja plemenite „ljudske duše“ i univerzalne europske kulture. Iako je zaključak Gadamera „optimističan“ jer naposljetku nije uvjerljivo pokazao zašto ipak teza Hegela i njegovih nastavljača o „kraju umjetnosti“ nije plauzibilna za današnje stanje stvari, jasno je da je ovaj nostalgičan pogled na aktualnost koje je u međuvremenu otklizala u bezuvjetni tehno-determinizam novoga znanstvenoga pozitivizma kojem umjetnost ne može doskočiti i biti više nikakva alternativa za drukčiji „svijet života“, ništa drugo negoli optimizam mudroga hermeneutičara koji je, u djetinjstvu s ocem gledao prvi cepelin, tom „cigarom što je lebdjela nebom“, te ga valja shvatiti skeptičkim uvidom čovjeka koji je ipak vjerovao u Grke i duhovnu povijest Zapada kao postulate smislenoga života zauvijek.

June 3, 2026
Refleksivnost i vizualizacija

Refleksivnost i vizualizacija

1. Dietera Merscha, prominentnoga filozofa, jednog od najznačajnijih predstavnika škole Bildwissenschafta u okviru interdisciplinarnoga pokreta proučavanja tzv. slikovnoga obrata (iconic turn) nastalog sredinom 1990ih godina u okvirima njemačke filozofije, teorije medija i estetike, smatram nesumnjivo ključnim misliocem suvremenosti. Njegova knjiga Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen (Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002.) bila je usmjerujuća i nadahnjujuća za postavke koje sam iznio u svojoj knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.). Njegove tekstove objavljujem već godinama u hrvatskome izdanju časopisa Tvrđa te na engleskome na portalu istoga časopisa (v. https://tvrdja.com/visual-arts/uncreative-artificial-intelligence-a-critique-of-artificial-intelligence/ https://tvrdja.com/visual-arts/art-knowledge-and-reflexivity/, a naša intenzivna suradnja vezana je uz i projekte poput mojeg zbornika The Technosphere as a New Aesthetic (v. https://www.taylorfrancis.com/books/edit/10.65325/EB10060/technosphere-new-aesthetic-%C5%BEarko-paic ) kao i uz zbornik Theorizing Images koji sam priredio zajedno s Krešimirom Purgarom (v. https://www.taylorfrancis.com/books/edit/10.65325/EB4758/theorizing-images-%C5%BEarko-pai%C4%87-kre%C5%A1imir-purgar ). 2. U svojem djelu Epistemologije estetskoga iz 2015. godine, koje je objavila izdavačka kuća Diaphanes, Dieter Mersch istražuje kako se umjetnost i estetska praksa mogu shvatiti kao neovisni oblici spoznaje i mišljenja. On prekida tradiciju mjerenja umjetničkoga uvida u odnosu na znanstvene koncepte istine ili isključivo lingvističke diskurse. Osnovna koncepcija svodi se u njegovoj misaonoj artikulaciji na to da je estetsko razmišljanje izvan okvira i granica jezika. Stoga Merschova zadaća u suvremenoj filozofiji jest uspostavljanje suverenosti estetskoga načina razmišljanja koji se ne može prevesti u jezik (tzv. nepropozicionalnost). Za takav stav nužno je ekstenzivno proći mišljenje jezika u djelima kasnoga Heideggera i kasnoga Wittgensteina. Isto tako, za razliku od “lingvističkoga zaokreta” (linguistic turn-a) 1960ih godina kakav je zagovarao Richard Rorty, za njega umjetnost ne funkcionira kao tekst ili sustav znakova koji se može semantički dekonstruirati. Dok, naime, znanosti daju propozicionalne izjave o svijetu, umjetnost autonomno djeluje kroz performativnu gestu pokazivanja. Prema Merschu, znanje u estetskome području ne događa se diskurzivno, već “događajno“ u trenutku osjetilnoga iskustva. Temeljna je, naime, značajka događaja u njegovoj vremenskoj ekstazi „trenutka“ upravo u neizvjesnosti nadolazećega. To je ujedno i aporija cjelokupne pragmatike jezika u performativnoj umjetnosti. Jezik se kao uvjet mogućnosti govora i u strukturalnoj lingvistici de Saussurea i u konceptu semiologijske razlike (différance) Derridae ne nalazi nigdje drugdje negoli u svijetu kao stabilnoj strukturi komunikacije između subjekata/aktera singularnoga događaja. No, ono što je korak izvan ove blizine francuskome krugu mišljenja s Derridom i semiologijom kao i u slučaju najznačajnijega teoretičara novih medija kakav je bio Friedrich Kittler jest drugačije shvaćanje pojma događaja izvan Heideggerova shvaćanja Ereignisa (Vidi o tome: Dieter Mersch, Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Sonderbande, sv. 26, Akademie Verlag, Berlin, 2010.) Mersch dovodi u pitanje trenutni trend strukturiranja umjetničkih akademija prema sveučilišnim istraživačkim standardima (poput bolonjskog sustava). Umjesto toga, on se zalaže za obranu istinske, neprevodive epistemičke prirode umjetnosti kao sui generis (svoje vrste prakse). Ova knjiga naslovljena Epistemologija estetskoga podijeljena je u četiri sažeta poglavlja koja se protežu od metodološke kritike do teorijske elaboracije: Istraživanje u estetici: Ispitivanje rasprave o umjetnosti kao istraživanju. Kratka povijest istine u umjetnosti: Povijesni pregled borbe filozofije za istinitost lijepoga i estetskoga. Con-stellare. Refleksivna epistemika umjetnosti: Razvoj teorije „konstelacije“ i „labavoga spajanja“ kao protumodela rigoroznoj logičkoj argumentaciji. Zaključak: Epistemske prakse umjetnosti: Kako umjetničko djelovanje izravno funkcionira kao kognitivni proces. 3. Dieter Mersch razlikuje umjetnost i estetiku (Epistemologien des Ästhetischen, str. 17). U tom smislu, može se zalagati za autonomiju umjetnosti i, u najširem smislu, za kreativnu spoznaju. Metaforički rečeno, moglo bi se govoriti o neovisnome obliku spoznaje estetike u smislu umjetničko-estetskoga. U refleksiji, ili u epistemologiji formiranja pojmova, gledanje i mišljenje moraju biti jedno. Estetika, u primarnome smislu osjetilne spoznaje kako je shvaćena u Baumgartena oko 1750. i kako je Kant još uvijek shvaća u Kritici čistoga uma (1781.), i misao su oboje proizvod koncepta, prvi promatran više iz perspektive idealne, intuitivne konstrukcije općenito, a drugi iz stvarnih, konceptualnih ograničenja te konstrukcije unutar koncepta jezika, slike, glazbe ili izvedbe. U prvome slučaju, estetika/umjetnost se gubi u (idealnoj) intuiciji slobode; u drugom se traži i oblikuje stvarna osnova i smjer unutar nužno ograničenoga misaonoga procesa, također kroz slobodu. Estetika/umjetnost i misao susreću se u slobodi i kroz slobodu, tj. one su nužno međusobno povezane, utoliko što idealna intuicija nastaje u suspenziji imaginacije konceptualne točke i oblika vremena i prostora, a potom i osjetilne intuicije jezične komunikacije ili slike ili glazbe, i obrnuto stvarna intuicija zahtijeva idealan, a ujedno i moralno praktičan oblik konceptualne kvantifikacije i odredivosti te refleksivne reproducibilnosti i razumljivosti. Problem s kojim Mersch kreće u pohod koji pretpostavlja prijelaz iz logike jezika kao što je to bio program Wittgensteinova Tractatusa logico-philosophicusa u post-semiotiku slike kao vizualizacije nije, međutim, više u tome što je tradicionalno razlikovanje estetike i umjetnosti, kako smo to gore naveli s uputstvom na Kanta i to ne na njegovu tzv. treću kritiku naslovljenu Kritika moći suđenja (1790.), već na Kritiku čistoga uma, postalo nevjerodostojno onog časa kad se „kreativnost“ pojavljuje kao mogućnost i zbilja, pa čak i nužnost u kibernetizaciji svijeta uopće s dolaskom emergentnih novih medija treće generacije umrežavanja informacija. Jer ako tehnosfera „misli“, kako sam to dokazivao u svim svojim knjigama i okolnim tekstovima, a Mersch isto tako u svojim uz razliku u tome što i nadalje ostavlja sumnju u mogućnosti (ne)kreativne „umjetne inteligencije“, onda svako pozivanje na tradiciju s Kantom nije više obvezujuće. Zato su fluidni pojmovi Merschove „nove estetike“ koju je izborio već u svojoj paradigmatskoj knjizi Događaj i aura u kojoj je najavio doba performativnoga obrata ne samo u vizualnim umjetnostima, već i u svim drugim aspektima življenja danas, nesumnjivo plodotvorni putokazi mišljenja onkraj granica metafizike jezika. Iako, mnogi će pravovjerni hajdegerijanci kazati da je događaj da „ima“ jezika i onkraj granica tehničkoga svijeta razlog za kritičko promišljanje dosega u analizi jezika kasnoga Wittgensteina s kojim, kako je poznato, sam jezik postaje pragmatički alat spoznaje. Naravno, Merschov plaidoyer za „epistemologije estetskoga“ ne znači nikakav zagovor starih pojmova u novome ruhu. Čitava je njegova filozofijska analiza precizno i analitički besprijekorno pokazivanje da je i sama slika postala konstitutivni pokazatelj obrata u biti metafizike kao realizacije u kibernetici. No, njezina performativna događajnost povezuje refleksivnost i vizualizaciju na višoj razini spekulativnosti od onoga što je bio standard i kanon tradicionalno razdijeljenih ontologija i epistemologija modernosti u okviru fenomenologije i strukturalizma. Ovo „estetsko mišljenje“ nije više nadmoćno umjetnosti u smislu njezina utemeljenja i spoznaje njezinih tragova u suvremenosti kako je to još postavio u razmatranje rani Jacques Derrida svojom kritikom logocentrizma. Nadmoć je ionako pseudo-politička kategorija i u doba demokratizacije umjetnosti gubi bilo kakve atribute stvarne moći. Ono se pojavljuje u suvremenoj filozofijskoj analizi samih pojmova estetike i suvremene umjetnosti kao nagovještaj drugačijega mišljenja koje sliku više ne tretira iz „logike jezika“, ali niti kao praznu „autonomnost“ fascinacije s vizualizacijom čije se temeljne kategorije one proizašle iz matematike i informatike, a ne iz slikovne umjetnosti kao takve. To je ishodišna pozicija za svako daljnje promišljanje estetike/umjetnosti u naše doba.

June 2, 2026
Bit moderne umjetnosti

Bit moderne umjetnosti

1. Walter Biemel (1918. – 2015.) proveo je djetinjstvo u Transilvaniji, studirao je filozofiju na Sveučilištu u Bukureštu, a doktorski studij započeo je 1942. godine kod Martina Heideggera u Freiburgu im Breisgau. Kao član osoblja novoosnovanoga Husserlovog arhiva u Leuvenu, a kasnije u Kölnu, uredio je nekoliko svezaka Husserliane. Nakon što je doktorirao s temom o Heideggeru i habilitirao se iz problema analize Kantove estetike, 1962. imenovan je na Sveučilište RWTH Aachen, a 1978. na Umjetničku akademiju u Düsseldorfu. Nakon rata, Biemel se zalagao za francusko-njemačko pomirenje i pridonio je predstavljanju Heideggerova djela u Francuskoj. Autor je brojnih publikacija o fenomenologiji, estetici i modernoj umjetnosti, a najpoznatiji je kao urednik djela Husserla i Heideggera te kao autor monografija o Heideggeru i Sartreu. U kasnijim godinama podržao je osnivanje muzeja “Insel Hombroich”, gdje se nalazi i njegova ostavština. Bio je počasni predsjednik Rumunjskoga društva za fenomenologiju. Biemelove rasprave i eseji o modernoj vizualnoj umjetnosti dodatno ilustriraju njegovo bavljenje fenomenologijom kao alatom za estetsku interpretaciju. U svojem djelu iz 1960. “Versuch einer Deutung von Picassos Polyperspektivität”, predstavljenom na IV. međunarodnome kongresu estetike, interpretirao je Picassovu multiperspektivnu tehniku ​​kao poremećaj tradicionalne prostorne reprezentacije, otkrivajući vremenske i egzistencijalne dimenzije percepcije u kubističkome slikarstvu. Slično tome, njegov esej iz 1971. “Pop-Art und Lebenswelt”, objavljen u Aachener Kunstblätteru, kritizirao je pop art kao utjelovljenje svakodnevnoga života (Lebenswelt), gdje masovno proizvedene slike odražavaju otuđenje u tehnološkome društvu; ovo djelo prevedeno je na engleski kao “Pop Art and the Lived World” i utjecalo je na rasprave o društvenoj kritici umjetnosti. Biemelove analize kipara poput Norberta Krickea, posebno u njegovu eseju iz 1984. “Prisutnost prostor-vremena u djelu Norberta Krickea” prikazale su Krickeove žičane skulpture kao manifestacije prostorno-vremenske interakcije, dok su njegovi spisi o Gerhardu Hoehmeu istraživali utjelovljenje dinamične forme i interakcije s gledateljem u apstraktnome ekspresionizmu. U svojem filozofijskome pristupu književnosti, Biemel je integrirao estetsku analizu s fenomenologijskim uvidima, usredotočujući se na to kako moderni autori evociraju bit ljudske temporalnosti i postojanja. Tekstovi o Friedrichu Hölderlinu bavili su se poetskim prebivanjem i povijesnim prekidom, a oni o Paulu Celanu istraživali su poetsku gustoću jezika usred raspada bitka. Ova djela, sabrana u Gesammelte Schriften: Band 2, Schriften zur Kunst (2007.), naglašavaju Biemelov pogled na književnost kao estetski način koji otkriva strukture bitka, oblikovan njegovom cjeloživotnom kritikom utjecaja tehnologije na umjetničku autentičnost. Kroz ove doprinose, Biemel je uspostavio estetiku kao vitalno područje za fenomenologijsko istraživanje razotkrivajuće moći umjetnosti. Njegove su analize baš kao i analize Huga Friedricha o čemu sam pisao na ovome blogu zvanom Kaos (https://zarkopaic.net/blog-post/sto-poslije-diktatorske-maste/ iznimno promišljene i lijepo napisani prilozi razumijevanju biti moderne umjetnosti. 2. U djelu Filozofijske analize moderne umjetnosti (objavljenome 1968. godine na njemačkome jeziku, a u nas prevedenom 1980. godine), filozof Walter Biemel pristupa modernoj umjetnosti fenomenologijski. Koristeći tri ključne figure, pokazuje kako se promijenjena percepcija svijeta u 20. stoljeću očituje u književnosti i slikarstvu, a to su Kafka, Proust i Picasso. Biemel pritom interpretira Kafkine priče (poput „U kažnjeničkoj koloniji“ ili „Jazbina“) kao šifre otuđenoga svijeta. U središtu toga je izgubljeni odnos prema svijetu, karakteriziran nedostižnom “bliskošću” ꟷ neizmjernim temeljem bitka. Kad je riječ o Proustovu glavnome djelu U potrazi za izgubljenim vremenom za Biemela, samo vrijeme funkcionira kao središnji lik. Umjetnost postaje medij koji omogućuje čovječanstvu da izađe iz svoje izolirane svijesti. Čitava struktura njegove argumentacije nesumnjivo je izvrsno izvedena na tragu Heideggera i Husserlove fenomenologije s obzirom na pitanje govora i kazivanja, odnosno jezika i bitka. No, mene je u ovoj knjizi koju sam čitao s užitkom 1980ih godina kad sam pisao magistarski rad o Heideggeru i Sartreu ponajviše zaintrigirala njegova analiza Picassa i pojam poliperspektivnosti. O čemu je tu uopće riječ? „Ali kakve veze višestruke perspektive imaju s geometrizacijom? Do ove točke smo samo identificirali karakteristike bez pokazivanja njihovog konteksta, a svakako bez pokazivanja što one znače. Prvo, moramo razjasniti značenje geometrizacije. Mogli bismo krenuti lakšim putem i istaknuti da je ovdje sačuvan kubistički element Picassovoga djela. Također bismo mogli istaknuti da su kubisti krenuli od Cézanneove poznate izjave: treba slikati kocke, stošce i cilindre. Ali ništa od toga ne pojašnjava značenje kubizma, značenje geometrizacije.“ Biemel se detaljno bavi fenomenom poliperspektivnosti u Picassovu kubizmu. Tradicionalno slikarstvo od renesanse nadalje počivalo je, naime, na fiksiranoj, središnjoj perspektivi koja pretpostavlja statičnoga promatrača i objekt uhvaćen u jednome trenutku. Picasso, s druge strane, razbija taj okvir i istovremeno prikazuje objekt iz više različitih kutova gledanja. Iz fenomenologijske perspektive, Biemel objašnjava da ovo nije puka tehnička igra, već vjerniji prikaz toga kako ljudska svijest doista percipira stvari. Kada promatramo neki predmet, mi ga u mislima i kretanju sagledavamo sa svih strana (simultano spajajući sjećanja na njegove različite profile). Picasso tu strukturu same svijesti prenosi izravno na platno. No, bez uvida u samu bit umjetnosti ne bi se moglo pristupiti ni kubizmu Pabla Picassa. „Osobitost umjetnosti leži u činjenici da je to jezik koji zahtijeva interpretaciju da bi se razumio, čak i u slučaju klasične umjetnosti, a nipošto samo u modernoj umjetnosti. U modernoj umjetnosti ta potreba za interpretacijom postaje još očitija, budući da često nestaje određeni očiti nesporazum – naime, referenca na objekt. Umjetnost je hijeroglifsko pismo. Zahtijeva prijevod; mora se transponirati. Hoće li ta transpozicija uspjeti ili se događa samo fragmentarno, rizik je koji nijedno filozofijsko tumačenje ne može izbjeći.“ Walter Biemel povlači uistinu fascinantnu usporedbu između Picassove slikovne metode i novovjekovne filozofije Renéa Descartesa. Baš kao što je Descartes primijenio radikalnu sumnju kako bi srušio dotadašnje pretpostavke i došao do nesumnjivoga temelja spoznaje (cogito, ergo sum), Picasso čini sličan radikalan rez u umjetnosti. On svjesno “destruira” tradicionalni, prividni izgled predmeta i anatomije kako bi ogolio njihovu strukturalnu bit i rekonstituirao ih na platnu prema novim, autonomnim zakonima same slike.Za razliku od apstraktne umjetnosti koja se potpuno prepušta slobodnoj igri boja i formi, kubizam se nikada ne odriče predmeta u potpunosti. Biemel naglašava da je Picassov kubizam određen snažnom napetošću i konfliktom između subjekta i objekta. Suvremeni umjetnik više ne može prikazati harmonično jedinstvo s vanjskim svijetom. Umjesto toga, slika postaje manifestacija umjetnikove volje koja aktivno zadire u predmet, lomi ga i ponovno sastavlja. Umjetnost tako prestaje biti puko “oformljavanje ljepote” i postaje prostor u kojem se zrcali kriza modernog čovjeka i njegova otuđenost od svijet Walter Biemel inzistira na tome da se Picassova djela (poput Guernice ili kubističkih portreta) ne mogu adekvatno vrednovati starim estetskim kategorijama “lijepoga” i “ružnoga”. Picassova umjetnost zahtijeva angažiranoga promatrača spremnog na intelektualni i egzistencijalni napor. Slika se ne promatra pasivno; ona je događaj istine u heideggerijanskom smislu – mjesto gdje se bića prosvjetljuju i pokazuju u svom ogoljenome obliku. 3. Evo kako Biemel pristupa ovoj višestrukoj perspektivnosti kao uvodu u posvemašnje razaranje tradicionalne slike u metafizičkome smislu tog pojma. Vidjet ćemo da slijedi upravo ono što sam Picasso gotovo bezobzirno autoritativno iskazuje o modernoj umjetnosti koja je u zahtjevu avangarde bila još radikalnija i bezuvjetno autonomna. „Za naše pitanje o značenju višestrukih perspektiva, sljedeće odjednom postaje jasno: ono što je prvenstveno predstavljeno u prikazanoj sceni nije viđeno (objektivno), već sam promatrač. Viđeno nas vraća na promatrača, a promatrač se otkriva silom koju može primijeniti na viđeno; otkriva se kao raspolažuća volja. Picassova sljedeća izjava sada postaje razumljiva: “U svojim slikama koristim sve što mi se sviđa. Što se događa sa stvarima u tom procesu, mene ne zanima – one to jednostavno moraju prihvatiti.” Volja za slikom koja proizlazi iz sveze kartezijanskoga res cogitansa i razaranja postojećeg „kanona“ kao što je središnja perspektiva nije ovdje nešto samo po sebi puko estetsko viđenje same biti moderne umjetnosti. Riječ je o imperativu nečega što je više od slike i jezika, više od estetike i fenomenologijskoga uvida u bit umjetnosti. Biemel je kroz analizu Kafke, Prousta i Picassa dospio do otvorenosti prostora i vremena za mišljenje koje je prekretno za suvremenost. To je pitanje o karakteru uspostavljanja vremena kao horizonta odvijanja same umjetnosti koja ljudskoj percepciji podaruje više od bilo kakva utonuća u ravnodušnost prirode i njezina spokojstva trajanja. Kad se vrijeme zgušnjava i svodi na događaj otvorenosti poliperspektivnosti, ostaje ipak nešto čudovišno u svemu tome. Što je to drugo negoli da je bit moderne umjetnosti u njezinoj tjeskobnoj slobodi volje za stvaranjem/razaranjem jednog svijeta koji je bio, doduše, u svojoj mitsko-religioznoj apologiji iskona iluzija, ali ono što je moderna umjetnost dobila svojom bezuvjetnom autonomijom dospjelo je iz raspada bitka u mnoštvo razgranatih staza, borgesovski kazano, koje sve zajedno više ne vode nikamo.

June 1, 2026
Jezik kao dostojanstvo svijeta

Jezik kao dostojanstvo svijeta

1. Već sam godinama zaokupljen pokušajem određivanja Heideggerova mišljenja kao prekretnoga događaja s kojim se razdvaja razdoblje povijesti zapadnjačke filozofije kao metafizike od onog koji slijedi nakon toga u realizaciji metafizike u kibernetici. Napisao sam niz studija o tome, osobito u prvome i drugome svesku Tehnosfere: o problemu odnosa životinje, čovjeka i stroja te o jeziku i kibernetičkome obratu u suvremenome mišljenju. Temeljni problem s kojim sam se nastojao ekstenzivno „razračunati“ u slučaju Heideggera bio je s kraja 20. stoljeća i nadasve u 21. stoljeću osobito u središtu interesa različitih filozofijskih orijentacija i smjerova poput animalizma, posthumanizma, transhumanizma i filozofije tehnoznanosti. Nije teško razabrati zašto je Heidegger uz Deleuzea bio referentna točkanovih razmatranja odnosa između biti jezika (metafizike) i biti slike (kibernetike). Posrijedi je ono još uvijek za mnoge pristupe „svijetu“ i nadalje misaono „čudovišno“ i „neizrecivo“ kao što je to nastanak i razvitak umjetne inteligencije (AI). Budući da je za moje razumijevanje „biti“ ovog kontingentnoga događaja „novoga mišljenja“ prekratko i nedostatno govoriti ontički o AI bez ontologijske sveze s tehnosferom, onda je samorazumljivo zašto se još uvijek raspravlja o odnosu Heideggera i tzv. humanizma i često se vrlo paušalno, za ne povjerovati, pojavljuju teze da je i sam kritičar metafizike kao humanizma=nihilizma kao što je to bio Heidegger uvršten u mnogim knjigama anglosaksonskih filozofa posthumanizma u „metafizičke humaniste“. (v. o tome kritički, Žarko Paić, Teshnosfera, sv. 1: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 179-242.) Iz ovoga postaje razvidno da je pitanje o „biti“ čovjeka i njegove „čovječnosti“ još više postalo radikalizirano s nastankom kibernetičkoga sustava i okoline tehničkoga karaktera mišljenja. Razlog nije teško pogoditi. Mi još uvijek nasljeđujemo Aristotelovu definiciju čovjeka i to iz latinskoga prijevoda koji je prava meta Heideggerove kritike u čitavome njegovome putu mišljenja, a poglavito u znamenitome „Pismu o humanizmu“ iz 1947. godine. Riječ je o pojmu animal rationale koja povezuje živo biće, ono životinjsko kao takvo i ono umno, kroz svezu biologijskoga (naturalnoga) i spiritualnoga (racionalnoga). Moje su postavke najvećim dijelom posredovane tradicijom autentične Heideggerove misli, onime što je na tom tragu izveo na originalan način Vanja Sutlić svojim povijesnim mišljenjem, te Deleuzeovim nastojanjem da mišljenjem kao događajem u jeziku ontologije postajanja stvori novi jezik mišljenja u doba tehnosfere. Ovo spominjem stoga što je za mišljenje tehnosfere kritika svih antropologizama i antropologija (filozofijskih, strukturalnih, kulturalnih i kibernetičkih) conditio sine qua non mišljenja onkraj granica metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici. A to najsažetije znači da je s „čovjekom“ i „humanizmom“ u svim njegovim ontologijskim verzijama svršeno. (v. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-032-21081-4 i https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-o-buducnosti-misljenja-razgovori/ ) No, u doba mojeg studiranja jedan je iznimno poticajan autor iz kruga Heideggerovih učenika kao što je to bio talijanski filozof Ernesto Grassi ustrajno i poprilično uvjerljivo nastojao obraniti humanizam od radikalne kritike. Neki će zli jezici kazati, pa naravno, a što će drugo Talijan negoli braniti „svoju“ najplemenitiju misaonu tradiciju koja je jedina u povijesti metafizike dospjela do ozbiljenja pojma ljepote i tako u renesansi otvorila put istinskome ljudskome dostojanstvu koje se danas raspada u krhotine. Iako odmah moram kazati da sam u gotovo svim aspektima tumačenja blizak Heideggerovoj kritici humanizma iz njegova Pisma iz 1947. godine upućenome francuskome filozofu Jeanu Baufretu, jedini autor kojeg valja smatrati vjerodostojnim braniteljem ove velike talijanske i europske tradicije jest Grassi i stoga zaslužuje našu pozornost i „danas“. (v. Ernesto Grassi, Moć mašte: Uz povijest zapadnog mišljenja, Školska knjiga, Zagreb, 1981. S talijanskoga prevela Maja Hausler.) U sljedećem razmatranju nastojat ću sažeto pokazati Grassijeve temeljne postavke iz njegova ključnoga teksta „Aktualnost humanističke tradicije i Heideggerova teza o kraju filozofije“ koji je s njemačkoga preveo Franjo Zenko. (v. https://content.ifzg.hr/prilozi/09-10/Ernesto%20Grassi%20-%20AKTUALNOST%20HUMANISTICKE%20TRADICIJE%20I%20HEIDEGGEROVA%20TEZA%20O%20KRAJU%20FILOZOFIJE%20-%20Prilozi%201979.PDF) 2. Godine 1947. Heidegger je objavio svoje „Pismo o humanizmu“ kao odgovor na Sartreov argument da je egzistencijalizam humanistički. U predavanju prethodne godine, Sartre je tvrdio da se egzistencijalizam, koji je djelomično izveo iz svojeg čitanja ranoga Heideggera, može smatrati oblikom humanizma. Egzistencijalizam, tvrdio je stoga Sartre, humanizam je jer tvrdi da „ne postoji drugi svemir osim ljudskog svemira, svemira ljudske subjektivnosti“. Heidegger je odbacio Sartreovu tvrdnju da svaki egzistencijalizam izveden iz njegova djela može biti humanistički u pozitivnome smislu. Za Heideggera, svaki humanizam je metafizički i pogrešno pretpostavlja što i kako ljudskih bića umjesto da misli istinu o bitku. Humanizam to čini kada ignorira ili iskrivljuje ontologijsku razliku između bića i bitka. To zanemarivanje razlike može se vidjeti u tipičnim humanističkim definicijama čovjeka/čovječanstva, koje uvijek razlikuju ljude od drugih bića, potez koji stoji na putu postavljanju pitanja o bitku. Na primjer, svi tradicionalni humanizmi pretpostavljaju da je „najuniverzalnija ‘bit’ čovjeka očita“, a ta je pretpostavka dovela rimski humanizam, „prvi humanizam“, do „metafizičkoga tumačenja“ grčke definicije čovjeka, „zōon logon echon“, koja ju je začudnim putem prevela na latinski kao „animal rationale“. Ernesto Grassi je studirao s Heideggerom nekoliko godina počevši od 1928. i pomogao je objaviti “Pismo o humanizmu” svojeg učitelja 1947. godine. Napisao je nekoliko važnih knjiga od kojih valja spomenuti Umjetnost i mit, Moć slike: nemoć racionalnoga jezika te Uvod u filozofske probleme humanizma (v. https://www.enciklopedija.hr/clanak/grassi-ernesto ) No, potom je sljedeća četiri desetljeća proveo braneći talijanski humanizam od onoga što je smatrao Heideggerovim pogrešnim tumačenjem. Ovaj retorički potez, pružajući protutumačenje humanističke tradicije, ponavlja se u raznim humanističkim kontroverzama kroz cijelo stoljeće. Doista, ovu argumentativnu taktiku mogli bismo nazvati dijelom retoričke hermeneutike svakog novoga humanizma: obrana humanističkih tradicija njihovim reinterpretiranjem u svjetlu suvremenih napada. U svojoj verziji retoričkoga poteza, Grassi tvrdi da je Heidegger jednostavno i pogrešno prihvatio tradicionalna čitanja talijanskoga humanizma i odbacio ga kao književno-kulturni pokret bez filozofijske vrijednosti. Prema Grassiju, Heidegger je pogrešno protumačio talijanski humanizam kao prilično beznačajan primjer onto-teologijske metafizike. Metafizika kao onto-teologija može misliti bitak samo u odnosu na bića kao cjelinu i u odnosu na vrhovno ili najviše biće. Ona zaboravlja ontologijsku razliku i urušava ontologiju i teologiju jedno u drugo. Nadalje, prema Grassiju, „za onto-teologijsku metafiziku, samo je logička, racionalna riječ valjana i objektivna. Bilo koja druga riječ, na primjer metaforička riječ koja prenosi značenje jednog racionalno definiranoga pojma na drugi (orao = moć), može imati poetski, književni ili čak retorički smisao, sposoban pogoditi osjećaje i uvjeriti, ali nema filozofijsku funkciju“. Za Grassija, takva onto-teologijska metafizika ni na koji način ne karakterizira ono što on naziva „retoričkim humanizmom“. On tvrdi da „za razliku od tradicionalne metafizike“, talijanski retorički humanizam „ne počinje s ontologijom (tj. s filozofijskom aktivnošću koja pokušava racionalno definirati bića) već s problemom riječi. Ta povijesna riječ, ne apstraktna, ne racionalna, pojašnjava stvarnost“. Grassi ističe Heideggerovu postavku da je „mišljenje iskazano u Bitku i vremenu protiv humanizma“. Nazivajući ovu tvrdnju kategoričkom i polemičkom, on objašnjava da za Heideggera „humanistička koncepcija ne shvaća čovjekovu bit“, jer ne promišlja dovoljno duboko čovjekovu humanitas. Talijanski filozof zatim pita: „Koja je koncepcija humanizma na koju se Heidegger poziva i protiv koje se buni? Je li ta koncepcija povijesno valjana?“ Grassi na kraju odgovara na ovo pitanje negativno. 3. Grassi je u svojem tekstu protiv Heideggerova tumačenja „humanizma“ jasno zauzeo stav da je pojam humanizma u Italiji izričito samo onaj koji ima filozofijske konzekvencije od polovine 14. stoljeća do negdje pred kraj 15. stoljeća, a da u to ne smijemo svrstavati ono što je u talijanskoj tzv. renesansnoj filozofiji s Ficinom poglavito nastupilo kao metafizički neoplatonizam. Sve je to neprijeporno točno i ima svoje opravdanje u postavci da je humanizam nešto onkraj utemeljenja animal rationale odnosno racionalnoga „govora“ koji je filozofiju kao metafiziku prikovao uz glavnog označitelja onoga što je naposljetku usmjereno protiv poetske biti umjetnosti kao događaja autentičnog ljudskoga odnosa spram bitka. Utoliko je, vrlo znakovito, Grassi htio pokazati da je Heideggerova kritika humanizma zapravo na krivome putu, jer bi filologijsko-historiografska metoda dokazala da je upravo talijanski humanizam na paradoksalan način blizak onome što Heidegger zagovora protiv „fundamentalizma“ ljudske subjektivnosti polazeći od definicije čovjeka kao animal rationale. Problem je, ipak, u tome što Grassi nije otvorio svojim analizama pojma talijanskoga humanizma ono što je Heidegger kritikom metafizike jasno uputio kad je tvrdio da čovjek ne može biti animal rationale niti se njegova „bit“ može iskazati „iracionalizmom“ koji bi imao alternativnu funkciju ove „humanističke mito-poeze“ kakvu je u djelu Moć mašte zagovarao Grassi. Jer mašta nije suprotnost umu u smislu onoga što je već Leibniz jasno razlikovao: naime, spoznaju kao racionalnu i intuitivnu, po kojoj bi tzv. humanističke znanosti bile utemeljene u poetskome kazivanju intuicije naspram racionalnoga diskursa prirodno-tehničkih znanosti.Stoga Heidegger u svojem kasnome mišljenju može govoriti o kraju filozofije u kibernetici jer filozofija nije tek povijest logosa, već i čitave metafizike koja je racionalizmu novovjekovnih znanosti priredila plodno tlo za totalnu vladavinu bitka kao računanja, planiranja i konstrukcije. Kad čitamo Grassijeve argumente protiv Heideggerove teze o kraju humanizma, često smo u kušnji kazati: njegova je kritika Heideggera zapravo gotovo „pravovjerno“ hajdegerovska. Jer sve se Heideggerove misli i način njihove artikulacije „ponavljaju“, štoviše, podaruje im se i svojevrsni hermeneutički retorički imperativ govorenja protiv hegemonije „racionalnosti“, a za to je talijanski humanizam o kojem govori Grassi, posve nedostatno razvijen filozofijski koncept povijesnoga opovrgnuća onog modela europske visoke kulture koji je u francuskome prosvjetiteljstvu i njemačkome klasičnome idealizmu doveo do „zaborava klasične tradicije“ same riječi i njezina veličajnoga mito-poetskoga zagovora jezika kao dostojanstva svijeta. U čemu je, naposljetku, unatoč iznimno zanimljivih postavki Grassija o doprinosu talijanskih humanista ideji poetske imaginacije svijeta (od Dantea nadalje) i otuda onome što sam Heidegger uspostavlja svojom kritikom metafizike uopće, posvemašnji „promašaj“ ovog tumačenja kao svojevrsne apologije humanizma? Pretposljednja rečenica rasprave „Aktualnost humanističke tradicije i Heideggerova teza o kraju filozofije“ naprosto je neodrživa u razumijevanju Heideggera, gotovo „skandalozna“. U njoj se govori, naime, o „heideggerovskome egzistencijalizmu“. Sve drugo što je Grassi izveo u ovome tekstu gubi otuda svoje značenje i visoku vrijednost, jer u tekstu „Pisma o humanizmu“ jasno stoji ovo što je iz svojeg „humanističkoga antropologizma“ propustio postaviti na sam početak svih njegovih studija o veličajnosti filozofijskoga humanizma. „Sartre, naprotiv, izgovara temeljni stav egzistencijalizma ovako: egzistencija prethodi esenciji. On pri tome existentia-u i essentiua-u uzima u smislu metafizike, koja od Platona kaže: essentia prethodi existentia-i. Sartre taj stav obrće. Ali obrtanje nekog metafizičkog stava ostaje metafizičkim stavom. Kao takav ustraje on s metafizikom u zaboravu istine bitka. Jer, ka kako filozofija određivala odnos essentia-e i existentia-e, u smislu srednjovjekovnih kontroverza ili u Leibnizovu smisli ili drukčije, prije svega ostaje tek da se pita, iz koje sudbe bitka to razlikovanje u bitku kao esse essentia-e i esse existentia-e dospijeva pred mišljenje. (…) Sartreovo temeljno načelo o prednosti existentia-e pred essentia-om ipak opravdava ime „egzistencijalizam“ kao naslov koji odgovara toj filozofiji. No to temeljno načelo „egzistencijalizma“ nema ama baš ničeg zajedničkoga s onim stavom u „Bitku i vremenu“; bez obzira na to što neki stav o odnosu essentia-e i existentia-e u „Bitku i vremenu“ još uopće ne može biti izgovoren, jer u njemu je valjalo pripremiti ono pred-hodno.“ (Martin Heidegger, „Brief über den „Humanismus“, u Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978., str. 325-326.) Ovo je temeljni problem Heideggerove kritike „humanizma“ kao metafizičkoga subjektivizma, a talijanska tradicija u svojem filozofijskome nadahnuću ipak je samo ono što pripada povijesti kulture koja nije uopće odlučujuća za ono jedino bitno koje proizlazi i „danas“ iz Pisma o humanizmu. Ono glasi: je li „čovjek“ u njegovu „ljudskome dostojanstvu“ još uvijek „subjekt“ svjetske povijesti nakon kraja metafizike u kibernetici kojemu se ne može vratiti izgubljena „bit“ povratkom u izvore „humanizma“? Umjesto toga, potrebno je misliti i „više“ i „dublje“ od cjelokupne tradicije razlikovanja logosa i poiesisa koje povezuje fatalna riječ Zapada i svijeta od samoga početka povijesti ꟷ téhne.

May 31, 2026
Muzealiziranje povijesti i protuotrov „historijskoj groznici“

Muzealiziranje povijesti i protuotrov „historijskoj groznici“

1. U izvrsnoj knjizi njemačkog „konzervativnoga“ filozofa Hermanna Lübbea, naslovljenoj Zeit-Verhältnisse: Zur Kulturphilosophie des Fortschritts (Styria Verlag, Graz, 1983.), a koju sam čitao 1987. godine baveći se tada obuhvatno i sustavno filozofijskim ishodištima i nastankom pojma postmoderne i postmodernosti (v. Žarko Paić, Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996.), posebno je upečatljiva analiza „duhovne situacije vremena“ polazeći od sumnje u svrsishodnost metafizičkoga shvaćanja povijesti s vrhuncem u Hegelovoj postavci o „kraju povijesti“. Ključne su Lübbeove teze sljedeće i sažeto ću ih izložiti. Ponajprije, autor je skovao naizgled paradoksalni termin “muzealiziranje kao moderniziranje”, a koristi ga kako bi opisao društvenu potrebu za očuvanjem prošlosti u muzejima kako bi se nosilo s brzim tempom modernoga života. Za Lübbea to nije nostalgija za gledanjem unatrag, već kulturna strategija kompenzacije za zahtjeve ubrzanoga napretka. Na prvi pogled ovome se teško može što prigovoriti sa stajališta tzv. fenomenologije svakidašnjega života. Posvuda smo izloženi tom procesu kojim se, govoreći jezikom kasnoga Husserla, nastoji očuvati svijet života od sustavnoga koloniziranja koji proizlazi iz razvitka moderne tehnologije s njezinim imperativima pragmatičkoga znanja utemeljenoga na korisnosti i primjenjivosti univerzalnih alata spoznaje. Što Lübbe uspostavlja svojim konceptualnim izazovom za refleksiju upravo „danas“? Riječ je o kulturnoj kompenzaciji čovjeka za sve brže promjene. To znači da što se brže mijenjaju naši životni okoliši i emergentne tehnologije, to kraće postaju povijesne epohe. Kako bi se stoga spriječilo neizbježan gubitak identiteta, društvo institucionalizira forme pamćenja. Potrebno je, tvrdi Lübbe, zajamčiti svojevrsno rasterećenje sadašnjosti. A to se odvija kroz “muzealizaciju” čime se povijest uklanja iz neposrednog političkog ili moralnoga pritiska sadašnjosti te postaje predmet pukog promatranja i promišljanja. Naravno, ovo se „rasterećenje“, a pojam je inače rabio i filozofski antropolog Arnold Gehlen u svojim studijama (v. https://zarkopaic.net/blog-post/racionalnost-u-doba-posthistorije/ ), ne odvija etički i moralno ravnodušno u društvima obilježenim čudovišnim povijesnim traumama koji je 20. stoljeće iznjedrilo do najviših vrhunaca strategije kolektivne boli i katarze. Ono što nastaje iz muzealiziranja povijesti jest historiziranje kao civilizacijska strategija. Muzealiziranje, naime, dovodi do suviška prošlosti, što nas u konačnici čini sposobnijima za djelovanje, ali i neprestano usmjerenim na tzv. odrađivanje prošlosti s više ili manje uspjeha. Očuvanjem staroga, ono gubi svoj prijeteći karakter, a mi se možemo neopterećeno okrenuti budućnosti. (Koliko li je taj stav Hermanna Lübbea uistinu prihvatljiv u 21. stoljeću i povratku prošlosti u smislu Kulturkampfa i povijesnoga revizionizma i negacionizma s kojim smo suočeni (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-postmodernom-kontekstualnome-fasizmu/ možemo svi prosuditi stavom da je to zapravo iluzija. Stoga i posljednji izvedeni stav o pristupu budućnosti u Lübbea valja dijelom revidirati. N e zaboravimo da nas od objave njegove knjige dijeli 43 godine.) Muzeji, dakle, ne samo da prikupljaju i čuvaju prošlost, već i osiguravaju sadašnjost kao buduću povijest. 2. „Nikada nije postojala civilizacijska epoha toliko zaokupljena prošlošću kao naša, ili drugim riječima: nijedna prethodna civilizacijska epoha nije poduzela takve intelektualne i materijalne napore kao naša sadašnja epoha kako bi sačuvala prošlost u sadašnjosti. Ovo “nikada prije” nije retorička hiperbola; radije, to je oštar, sociološki izmjeren nalaz…(…) Postoji li kulturno kritički odgovor na pitanje zašto smo toliko zaokupljeni prošlošću? Najpopularniji odgovor ponudio je Friedrich Nietzsche u svojem poznatome – ne bih oklijevao reći zloglasnome – eseju „O upotrebi i štetnosti historije za život“. U njemu kaže: “Svi patimo od historijske groznice.” U njemačkome, ali na sreću i u hrvatskome jeziku, postoji jasna razlika između povijesti i historije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ima-li-jos-svjetske-povijesti/ ) Ovdje ću sažeto iznijeti svoje postavke o tzv. ontologijskoj razlici ove dvije riječi kao temeljna pojma za suvremenu filozofiju i za, koliko god to zvučalo možda čak i patetično, sam život u njegovu suvislome i nesuvislome protijeku ljudske egzistencije. Uostalom, nisam slučajno izabrao pisati na ovome blogu koji se zove Kaos o postavkama jedne knjige koja je davno objavljena i koja izaziva našu pozornost baš zbog toga što nastoji dati odgovor na dijagnozu Nietzscheova „duha vremena“ kako, eto, baš svi patimo od te čudovišne „historijske groznice“. Povijest je događanje smisla bitka kao otvorenosti spram nadolazeće budućnosti i zato je u njezinu pojmu riječ o ideji i svrsi ovog zbivanja, a ne o kaosu kao univerzalnome neredu, u smislu drevnog pojma kojeg rabi i Hesiod u svojoj Teogoniji. No, kad nastupi doba historiziranja povijesti, onda je historija kao znanost i znanje o fakticitetu povijesti svedeno na istraživanje prošlosti koja se, dakako, već dogodila. Nije li sve jasno iz ove „ontologijske razlike“. Povijest je usmjerena ekstatički u nadolazeću budućnost iako je njezin izvor u prošlosti kao onome što Heidegger u predavanju „Izreka Anaksimandra“ iz 1942. godine naziva eahatologijom bitka. Tome usuprot, historija baveći se prošlošću uz pomoć modernih, postmodernih i suvremenih metoda i sustava istraživanja tzv. povijesne istine nastoji dokazati da je sadašnjost kao vremenska ekstaza aktualnosti glavni kriterij njezine relativistički shvaćene „objektivnosti“. Otuda sva sila „novijih i novih“ pristupa u historijskim znanostima koje su unatoč tehničkoj pomoći hermeneutičke „forenzike“ uvijek interpretativne naravi i nikad stoga ne mogu dospjeti do ranga onoga što pripada pojmu znanosti u prirodno-tehničkim kategorijama kvantitativnosti i mjerljivosti. Možda je ovo ponajbolje u 20. stoljeću pokazao Oswald Spengler u svojoj Propasti Zapada govoreći o razlici prirodnih znanosti i povijesnih znanosti utemeljenih na ideji duhovnih principa razumijevanja svijeta. „Matematika i princip kauzalnosti vode prirodi primjerenom redu pojava, kronologija i ideja sudbine historijskom redu pojava. A oba reda, svaki za sebe, obuhvaćaju cijeli svijet.“ (Oswald Spengler, Propast Zapada: Obrisi jedne morfologije svjetske povijesti, svezak prvi, Demetra, Zagreb, 1998., str. 14. S njemačkoga preveo Nerkez Smailagić. Priredio i prijevod redigirao Dimitrije Savić.) U čemu je, dakle, paradoks Lübbeove glavne postavke jednog „priloga filozofiji kulture napretka“, kako glasi podnaslov njegove knjige koje bismo mogli prevesti ovako: Vremenski odnosi? U tome što upravo historiziranje povijesti kao logična posljedica preobrazbe povijesti u stanje muzealiziranja, koje pretpostavlja i arhive i vizualizaciju događaja zahvaljujući današnjem napretku u autogenerativnoj tehnosferi, ne „muzealizira povijest“ u stanje zamrznute institucionalizirane prošlosti. Umjesto toga, historiziranje postaje insceniranje povijesti kao nedovršenih „kulturalnih ratova“ u sadašnjosti s tendencijom pokoravanja nadolazeće budućnosti kao poprišta permanentne polemologije između naroda i država, svjetonazora i ideologija, političkih pokreta i totalne mobilizacije medija u svrhu neutraliziranja i suspendiranja Drugoga. Ova užasavajuća „historijska groznica“ nije ipak dokaz o „povratku povijesti“, kako sam to već mnogo puta pokazivao onima koji malo misle i ponešto čitaju Fukuyamu i njegov pseudo-teorem o „kraju povijesti“ umjesto da urone u dublje slojeve ove postavke koja ima svoje podrijetlo u Hegela, a s predavanjima rusko-francuskoga filozofa Alexandrea Kojêvea Kako čitati Hegela 1933-1939. godine dovedena je do vrhunca realizacije s izrazito prijepornim i dalekosežnim tvrdnjama. Ona je dokaz toga da se povijest kroz muzealizirano historiziranje pojavljuje kao postmoderna travestija i suvremeno insceniranje Kulturkampfa koji je samo drugi oblik permanentnoga građanskoga rata na globalnoj razini. Paradoks je, dakle, u tome što je sam život u ovome svijetu totalnoga tehnološkoga napretka i totalnoga etičkoga nazatka postao historijskom groznicom. A za nju ne postoji protuotrov osim radikalne kritike same „filozofije kulture napretka“. 3. Hermann Lübbe završava svoje razmatranje o problemu povijesti u doba tehnološkoga „rasterećenja sadašnjosti“ na sljedeći način. „F.T. Marinetti je 1909. godine objavio je svoj prvi futuristički manifest u pariškome listu Le Figaro, pozivajući na napad na bezbrojne talijanske muzeje koji su, kako je tvrdio, prekrivali Italiju, njegovu domovinu, poput groblja. Trkaći automobil, tvrdio je Marinetti, bio je ljepši od Krilate pobjede Samotrake. Mora se imati na umu da je ovo bio trkaći automobil iz 1909. – sada vrlo cijenjeni artefakt u našim muzejima tehnologije – dok to krilato biće, Krilata pobjeda Samotrake – čija se gipsana replika može pronaći u svakoj arheološkoj zbirci – čiji izvorni oblik datira iz kasnoga 3. stoljeća poslije Krista, teško da je zastarjelo u više od 90 godina od Marinettijeve izjave. To je trajna snaga klasičnoga. Svatko tko to ne prepozna živi u smrtnoj opasnosti. Poput Marinettija, koji je, ne sasvim slučajno, završio kao umjetnički papa fašističkoga diktatora.“ Lakomisleno bi bilo zaključiti onako u maniri tzv. perenijalne filozofije, da će i u budućnosti uvijek sjati smisao povijesne prošlosti bez koje ne bi postojalo ni muzealiziranje ni historiziranje s kojim se u 21. stoljeću neprestano suočavamo kao sa svojim sablastima. I futurizam kao avangardni protopokret kasnije u službi talijanskoga fašizma nije bio dosljedan u obožavanju moderne tehnologije, jer je pretpostavljao bicikle i replike-kopije Nike sa Samotrake svakom daljnjem ubrzavanju povijesti. Ništa ne može zaustaviti furiju „napretka“ a kamoli konzervativna „filozofija kulture“. Zašto? Zato što je „napredak“ ireverzibilnost, a ne „povratak“ na već dogođeno stanje, i taj je „napredak“ uvijek i samo imao jednu jedinu ideju koja nema veze ni s kulturom ni s umjetnošću, a niti sa dostojanstvom „svijeta života“. Ta ideja je ono neljudsko u samoj biti ljudske egzistencije i to je ono što nadilazi i povijest i historiju. Nietzsche je to misaono navijestio postavkom o volji za moć koja nadilazi granice ljudske subjektivnosti i postaje „tehnološkom groznicom“. Svi su protuotrovi ovome apsolutnome otrovu naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nedjelotvorni. Smisao povijesti leži onkraj ove bolesti kao φάρμακον. I otrov i protuotrov istodobno.

May 30, 2026
U slavu vječne nedovršenosti

U slavu vječne nedovršenosti

Uvod Pročitao sam mnoštvo vrsnih tekstova i pogledao podosta vrlo dobrih dokumentarnih filmova o Gaudijevu remek-djelu sakralne arhitekture, njegovoj bazilici Sveta obitelj koja pokazuje da je moderno i postmoderno doba unatoč radikalne sekularizacije i profanacije svetoga zapravo paradoksalni projekt nastavka estetske religije i pojma Gesamtkunstwerka drugim sredstvima. To je vjerojatno najautentičniji i ujedno najkontroverzniji projekt izgradnje jedne kršćanske „kuće za Boga i narod“ koji spaja dva iskustva pogleda u „sveto oko“: onaj smrtnika i onaj besmrtnika, onaj sa zemlje i onaj iz zraka, a suvremena sredstva vizualizacije mikrokozmosa pokazuju nam sve više i više da je ovo arhitektonsko djelo ništa drugo negoli stvaralački događaj u slavu vječne nedovršenosti (jer gradnja je nastavljena i u 21. stoljeću i skele nisu bile ovdje samo znak prisutnosti majstora-renovatora, već i dokaz da je obnova i izgradnja pitanje permanentnoga nastojanja da se savlada neumitnost organske propasti materijala i time metafizičkoga pojma trajanja u bergsonovskome smislu (durée). 1. Sagrada Familia zacijelo je opus magnum velikog katalonskoga arhitekta i umjetnika Antonija Gaudíja. Gaudí je, naime, imenovan za voditelja projekta 1883. godine, u dobi od 31 godine, i tu je ulogu obavljao do kraja života. Od 1914. do svoje smrti 1926. radio je isključivo na kultnome hramu, napuštajući sve druge projekte i živeći u radionici na gradilištu. Gaudíjeva Bazilika Sagrada Família u Barceloni arhitektonsko je čudo, ali njezinu povijest muče vandalizam, rat i žestoke kontroverze. Put od Gaudíjeve početne svete vizije do modernoga gradilišta bio je duboko uznemirujući. Najrazorniji događaj u povijesti bazilike dogodio se u srpnju 1936. godine. Na početku Španjolskog građanskoga rata, antiklerikalni anarhisti provalili su u Gaudíjevu radionicu. Zapalili su kriptu i razbili mnoge njegove gipsane modele. Najstrašnije je to što su spalili gotovo sve njegove originalne skice, crteže i strukturne planove. Kasnijim arhitektima trebalo je šesnaest godina samo da sastave fragmentirane ostatke njegovih majstorskih modela. Sjetim se stoga da je povijest gradnje Svete obitelji ujedno i povijest njezine rušilačke razgradnje koja pripada u ono što su Bruno Latour i Peter Weibel u svojoj konceptualnoj izložbi u Karlsruheu 2002. godine nazvali Iconoclash kao događaj političko-ideologijskoga „sukoba/rata kultura“ u umjetnosti i društvenim pokretima avangarde i konzervativne revolucije u Europi i svijetu. (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/works/aesthetics-and-the-iconoclasm-of-contemporary-art/ ) Budući da je većina Gaudíjevih planova sravnjena s pepelom, velik dio gradnje nakon 1939. godine temelji se na onome što moderni arhitekti tumače da je on možda želio. To je izazvalo desetljeća ogorčene arhitektonske rasprave. Uključivanje armiranog betona, 3D ispisa i CAD softvera navelo je kritičare da tvrde da moderna gradnja obezvređuje Gaudíjeve ručno izrađene ideale. Kritičari tvrde da novi dodaci i pravokutne, neorganske pločice za restauraciju ne odgovaraju organskome toku izvornoga zidarstva. Čak i dok je Gaudí bio živ, njegov radikalni stil i sama veličina projekta uznemirili su neke suvremenike. Slavni britanski pisac George Orwell žestoko je mrzio projekt, nazivajući ga “jednom od najodvratnijih građevina na svijetu” i išao je toliko daleko da je rekao da je mislio da su anarhisti pokazali loš ukus time što ga nisu potpuno uništili. Neki moderni kritičari tvrde da su kontinuirana, frenetična gradnja i oslanjanje na ulaznice od 20 eura i više pretvorili duboko religioznu “katedralu za siromašne” u izrazito komercijalizirani tematski park. Povijest projekta obilježena je i modernim sigurnosnim prijetnjama. Piroman je 2011. podmetnuo požar unutar sakristije, prisiljavajući na masovnu evakuaciju i uzrokujući štetu na području kripte. 2017. godine istrage tragičnih terorističkih napada na La Rambli otkrile su da je sama Sagrada Família bila izvorna meta masovnoga napada. 2. U sjajnome tekstu ukrajinskih stručnjaka iz Lavova za teoriju arhitekture koja pripada povijesti sakralne umjetnosti „Heterokronija Gaudijeve arhitekture“ R. Kiuntslia, A. Stepaniuka te I. Besaha izvode se ključne postavke za ono što me osobito nadahnjuje u pokušaju razumijevanja njezine metafizičke tajne. Autori, naime, tvrde da se danas u znanstvenoj literaturi aktivno raspravlja o arhitektonskome stilu katedrale Sagrada Familia, a Gaudijeva arhitektura često se pritom naziva organskom ili bioničkom. Prisutnost bioničkog stila u Gaudijevoj arhitekturi podupire činjenica da Sagrada Familia ima složene oblike, koji su danas poznati kao helikoidi, hiperboloidi i hiperbolički paraboloidi. Gaudi posuđuje te oblike iz prirode i na njima temelji konstrukciju stupova, svodova i drugih strukturnih elemenata hrama. Međutim, kažu autori, na arhitektonsku sliku Sagrade Familije utjecala su i Gaudijeva egzistencijalna iskustva, koja su bila rezultat mnogih čimbenika. Prije svega, to su emocionalna iskustva iz djetinjstva. Drugi važni čimbenici u oblikovanju slike Sagrade Familije bili su katalonski modernizam, koji se pojavio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Barceloni, utjecaj njemačkoga ekspresionizma, interakcija suvremenih Gaudijevih arhitekata i utjecaj Goetheove filozofije. Njegov „organski svjetonazor“, koji se temeljio na shvaćanju svijeta kao žive monadske cjeline, revolucionirao je ne samo filozofiju već i arhitekturu. Temeljno načelo Sagrade Familije je svojevrsni proteizam, želja za stalnom obnovom, izražena i kroz unutrašnjost i kroz vanjštinu građevine. Transformacija živih integralnih formacija, prikazana na tri pročelja katedrale, pokazuje niz metamorfoza pra-fenomena (Urphanomen – germ. prema Goetheu) i metamorfoze ljudske duše pod utjecajem Kristova učenja. Arhitektura Antonija Gaudija posebna je, pokazuju na kraju autori, po svojem emocionalnome sadržaju, koji skriva autorove sukobe i proturječnosti. Suprotstavljanje prirodnome okružju i naglašavanje skladnoga suživota s njim oksimoron je koji je autor ugradio u arhitektonske oblike Sagrade Familije. Bazilika Svete Obitelji može se promatrati kao simbioza napredne tehnologije i kreativnoga izražavanja, vještina predstavljanja autorovih arhitektonskih ideja i sretnih slučajnosti. Umjetnikova originalna vizija i razumijevanje odnosa antropogenoga i prirodnog okoliša u stvaranju arhitektonskoga prostora, mjesta i uloge čovjeka u tom procesu odredili su njegov isključivo individualni arhitektonski stil. 3. Gaudíjeva Sagrada Família uzdiže arhitekturu u metafiziku, prevodeći apstraktnu teologiju i prirodne zakone u fizički prostor. Sve je više pokušaja u literaturi koji dolaze iz filozofije i teologije u razjašnjenju ove jedinstvene sakralne građevine. Sintezirajući strukturnu geometriju, sklad kozmosa i misterije vjere, bazilika djeluje stogaa kao opipljivi most između imanentnoga svijeta (prirode) i transcendentnoga (božanskog). Metafizički okvir bazilike funkcionira na tri različita stupa: 1. Priroda kao nacrt Božanskoga Gaudí je u osnovi odbacio krutu, ljudskom rukom stvorenu euklidsku geometriju, navodeći: “Ništa nije izmišljeno, jer je prvo zapisano u prirodi.” U svojoj filozofiji, prirodni svijet je izravna fizička manifestacija Božanskoga. Unutarnji stupovi granaju se na vrhu poput drveća, pretvarajući lađu u metafizičku kamenu šumu. To omogućuje arhitekturi da funkcionira kao panteističko svetište gdje se nebo i zemlja konceptualno susreću. Gaudí nije samo koristio prirodu za ukras; on je obrnutim inženjeringom rekonstruirao njezine principe nosivosti. Rabio je strukturne oblike poput hiperboloida, helikoida i paraboloida, kako smo već to kazali referirajući se na tekst ukrajinskih teoretičara arhitekture, one površine koje ne samo da prirodno i učinkovito raspoređuju težinu, već i lome i raspršuju svjetlosne zrake. Iluminacija je uvijek stvar graditeljske konstrukcije u prostoru otvorenom kozmologijskim principima izmjene sunčevih zraka i barcelonskoga ozračja. 2. Geometrija kao metafora za nedostižno Arhitekt je, dakle, rabio naprednu geometriju kao metafizički jezik za predstavljanje duhovnih istina, kozmosa i vječnosti. Kontinuirane, zamašne krivulje njegovih ravnih površina izbjegavaju slijepe ulice ili oštre, krute linije, simbolizirajući vječnu, stalno promjenjivu prirodu svemira. Njegova upotreba sijekućih geometrijskih oblika odražava njegovo uvjerenje da se krajnja stvarnost ne može uhvatiti ravnim linijama, već služi kao matematički prijevod Svetoga Trojstva i kozmičkoga sklada. Priroda i božansko pojavljuju mu se kao sveza supstancijalnih odnosa kojim se svijet izgrađuje kao duhovna tvorba vječnih entiteta. 3. Svjetlost kao čista metafizika Za Gaudíja, svjetlost je bila najviši arhitektonski materijal, jer je predstavljala prisutnost Božanskoga. Vitraji otuda filtriraju svjetlost kako bi izravno odgovarali dobu dana i duhovnome napretku duše. Umjesto bacanja tamnih, impozantnih sjena tipičnih za tradicionalnu gotičku arhitekturu, strukturni oblici u kombinaciji s obojenim staklom osiguravaju da svjetlost preplavi prostor, kupajući posjetitelje u iskustvu neempirijske, intuitivne ljepote. Gaudijeva Sveta obitelj predstavlja u tom pogledu savršenu transcendentnu iluminaciju. Zato stoljetna gradnja bazilike odražava filozofski koncept ljudske čežnje, kontinuiranog duhovnoga rasta i donkihotske težnje za apsolutnim savršenstvom. Tri dovršena pročelja ꟷ Rođenje, Muka i Slava ꟷ prikazuju metafizičku kartu ljudskoga postojanja, predstavljajući Utjelovljenje, tragediju smrtnosti i konačno kolektivno odredište čovječanstva (Nebo i Posljednji sud). Baš kao i mitska potraga za transcendentnim, trajna gradnja utjelovljuje ideju da se istinska duhovna nagrada nalazi u činu težnje za božanskim, a ne u konačnosti dovršenja. Ova je Gaudijeva bazilika emanacija ideje nedovršenoga putovanja kroz duhovne sfere ljudske egzistencije u smjeru Apsoluta. Epilog Što je referencijalni okvir ove fascinantne građevine? Čini se da je to naprosto neporecivo. Pa, zar može biti nešto drugo ako ne Bog kršćanske religije u katoličkoj tradiciji katalonskoga duhovnoga kruga u Španjolskoj? No, ova samorazumljivost nije očiglednost sama o-sebi. Sveta obitelj je slučaj gradnje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i ne može se izostaviti da je posrijedi jedna od uzornih primjera specifičnoga katalonskog modernizma. Za razliku od francuske sekularne moderne koja je iza sebe imala radikalnu ideju Francuske revolucije i skidanje Boga s prijestolja vladavine kao jamstva političke suverenosti anciene régimea, bazilika u Barceloni predstavlja ono što bi Walter Benjamin odredio kao estetski modernizam u kojem je i sama religija u svojem novome kontekstu stvar estetizacije, a ne duhovnoga izvora supstancijalne sveze Boga i čovjeka kakav je bio u srednjovjekovlju, renesansi i baroku. Otuda je referencijalni okvir ove bazilike u suvremenosti ponajprije pokušaj začaravanja svakodnevice novim iskustvom doživljaja svetosti. Ništa ne može ovo iskustvo pronalaženja „izgubljene božanskosti svijeta“ bolje uvesti u zbilju koja je izgubila svoju auru i osjećaj poniznosti i smjernosti spram Uzvišenoga od veličajne klasične glazbe i nove arhitekture. U tom svjetlu je postavka Petera Sloterdijka o odnosu glazbe i religije naprosto briljantna: „Uistinu je novovjekovna glazba religioznija od religije, jer je kroz svoj povlašteni savez sa skrivenim dispozicijama slušatelja mogla prodrijeti u unutarnje slojeve u kojima se ono jednostavno religiozno jedva pojavljuje.“ (Peter Sloterdijk, „La musique retrouvée“, u: Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, (prir. i pogovor napisao Peter Weibel), Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007., str. 22.) No, izvedba glazbe koja estetski dovodi „skrivenoga ili odsutnoga Boga“ u svijet ne bi bila nikad toliko vjerodostojno „religiozna“ bez savršene arhitektonske izvedbe katedrale ili bazilike u duhu modernizma i postmodernizma u kojoj i Bachove fuge i Händelov Mesija zvuče baš onako kako puk svojim doživljajem svetoga osjeća da božansko mora biti prisutno u svekolikoj ljepoti i uzvišenosti. Gaudi je stvorio „muzej imaginacije“ na otvorenome jer njegov san i zbilja nužno mora ostati nedovršeno kao što je to i život duha u suvremenosti kojemu i kaos i kontingencija nisu ništa strano, ništa što bi bilo izvan ljudske opčinjenosti savršenstvom kao najvećom iluzijom za koju vrijedi žrtvovati ovaj život posvećen užitku u malim beznačajnostima.

May 29, 2026
Kad kucne čas „najvišega vremena“

Kad kucne čas „najvišega vremena“

1. Sve smo prošli i sve smo doživjeli što je trebalo još doživjeti u svijetu raspada i metafizičkoga rasula. Ništa više nije preostalo osim sabiranja mišljenja kao usmjerenosti spram vlastitih „praznih dubina“ i neiskazivih vrhunaca. Vratiti se stoga treba Nietzschovu Zarathustri jer uspostavlja „novi metafizički jezik koji ponavlja staru literarnu formu didaktičke pjesme i novozavjetnih alegorija“ (Karl Löwith, Svjetska povijest i događanje spasa, August Cesarec, Zagreb – Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 264. S njemačkoga preveo Mario Vukić). Razlog ovog povratka je u tome što „naprijed“ više nema smisla. Sve je postalo uznapredovali kaos i entropija postojanja. Nihilizam doseže svoj apsolutni vrhunac ne kad više nije moguće već iz ovog ili onog razloga kretati se spram „cilja“ i „svrhe“ bitka uopće, već kad nema suvisloga odgovora na pitanje „Čemu (sve to)?“. Zarathustra u svojem kazivanju u knjizi Tako je govorio Zarathustra (Also sprach Zarathustra) iz 1883-1885. godine pogađa ono bitno što nas muči i tišti „danas“ i čemu ne vidimo kraja. „…i vidjeh kako se na ljude spusti velika žalost, I ponajbolji su bili siti svog djela. Obznani se učenje, a uz njega i potrča vjera: „Sve je prazno, sve je isto, sve je prošlo! (…) Mi smo dobro požnjeli: ali zašto su u nas svi plodovi postali truli i tamni? Što je to palo sa zlog mjeseca posljednje noći? Sve što smo radili bješe uzalud, naše je vino postalo otrov, opaki je pogled urekao i požutio naša polja i srca. Svi smo se osušili; i padne li na nas vatra, prašimo se poput pepela ꟷ da, i samu smo vatru zamorili. Svi su izvori presahli, a i more se povuklo. Sva zemlja puca, ali dubina neće da upija! ‘Ah, gdje bi se našlo more u kojem bi se moglo utopiti’: tako odjekuje tužba naša ꟷ preko plitkih baruština.“ (Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra: Knjiga za svakoga i ni za koga, Mladost, Zagreb, 1983., str. 122-123 S njemačkoga preveo Danko Grlić). Praznina, istost i prošlo vrijeme upućuju na nešto najčudovišnije uopće: na to da je zavladao trijumf aktualnosti kao „vječne sadašnjosti“ koja ne samo da je mrtvo vrijeme prošlosti, već je i prazno vrijeme budućnosti. U tumačenju Karla Löwitha koji ne slučajno na kraju svoje iznimne knjige o svjetskoj povijesti i eshatologiji/soteriologiji Zapada razmatra ideju vječnoga vraćanja jednakoga u Nietzscheovu mišljenju koje svoj vrhunac doživljava upravo s najznačajnijom „knjigom za svakoga i ni za koga“ u kojoj se „bitak“ pokazuje kao volja za moć, a „vrijeme“ kao vječno ponovno vraćanje, obrat u samoj biti metafizike slijedi kad Zarathustra protiv kršćanskoga shvaćanja bezuvjetne linearnosti vremena i dosezanja vječnoga blaženstva onkraj ovoga svijeta zahtijeva da se čovjeku vrati ono što je tako velikodušno udijelio onostranosti. To o čemu govori jest „život“ u svojoj stvaralačkoj ekstazi onkraj svih lažnih „ciljeva“ i „svrha“ nakon što je sve dovršeno u ideji i zbilji i nakon što je sam čovjek u svojem ubrzanome kretanju spram „eshatologije/soteriologije bitka“ postao umoran od samoga sebe, Drugih i od svijeta kao takvoga. Ovaj umor jest egzistencijalni izraz za jedno dublje ontologijsko iskustvo, ono koje označava pad volje u bezdan ravnodušnosti. No, nije riječ o letargiji u smislu vlastite nemoći izbavljenja iz ovog stanja pasivnosti bitka, već o tome da je i sam „život“ postao prazan u svojoj istosti koja više nije ono jednoliko isto. Umjesto toga, sada je ova praznina rezultat procesa beskonačnoga postajanja razlike i drugosti. Izlaz iz ovog circulus vitiosus deus pretpostavlja povratak onome što nema ni početka niti kraja, pa stoga niti eshatologije/soteriologije postaju besmislenim putem spram „beskonačnoga napredovanja od primitivnih ka civiliziranim stanjima. Nasuprot toj modernoj iluziji, čiji je rezultat „posljednji čovjek“, navijestio je Zarathustra vječno vraćanje života u njegovoj dvostrukoj punoći stvaranja i razaranja, radosti i patnje, dobra i zla.“ (Karl Löwith, isto, str. 265-266.) 2. U svojoj knjizi Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (Litteris, Zagreb, 2021) u obuhvatnoj studiji koja otvara knjigu naslovljenoj „Može li se umjetnošću prevladati nihilizam?“, posveta je upućena najvećem slovenskome filozofu Ivanu Urbančiču, autoru Povijesti nihilizma: Od začetka do kraja povijesti filozofije (Demetra, Zagreb, 2019. Sa slovenskoga preveo Mario Kopić), koji je svoju posljednju knjigu zaključio razmatranjem moje analize izvedene u knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.)Urbančič je autor dvosveščane knjige o NietzscheuZaratustrovo izročilo I-II, (Slovenska matica, Ljubljana, 2022.). Razlog zbog kojeg se nadovezuje na moja izlaganja o biti umjetnosti u doba „slike bez svijeta“ i vladajućega nihilizma suvremene umjetnosti kojeg pokreće pseudo-sinteza „događaja“ a ne više umjetničkih djela jest neskrivenost onoga što sam odredio pojmom tehnosfere. Jedini od suvremenih filozofa koji su nadahnuti Heideggerom i Sutlićem imali „oko“ da vide u čemu je zadaća mišljenja onoga što je sabrano u Slici bez svijeta kao fundamentalni problem naše suvremenosti bio je upravo Ivan Urbančič. Njegov je uvid stoga kao i smještanje razmatranja o biti umjetnosti i nihilizma kroz analizu „mojih“ postavki na sam „kraj“ Povijesti nihilizma od najvećeg mogućeg, gotovo testamentarnoga značenja. I zato sam mu odao počast time što sam svoju studiju koja otvara knjigu Nihilizam i suvremenost uputio njegovoj sjeni. Nismo imali tu „sreću“ da u živo, kazivajući o ovome problemu sami i u dijalogu s Nietzscheom i Heideggerom, razmotrimo pitanje koje sada glasi ovako: „Nije li upravo umjetnost posljednji dokaz vladavine apsolutnoga nihilizma u doba tehnosfere?“ Kako je to uopće moguće? Ako još jednom sagledamo ono što iskazuje Zarathustra u svojem govoru/poročilu, vidjet ćemo da se u ulomku iz Nietzscheove knjige, tog paradigmatskoga „filozofijskoga romana“ kraja filozofije kao kraja povijesti, pod nazivom „Pretkazivač“ govori o praznini, istosti i prošlosti, jer sva su djela čovječja postala „dosadna“ u svojoj apologiji stvaralačke igre kao vječne „biti“ svijeta uopće. Urbančič je vidio nešto zastrašujuće u „mojim“ razmatranjima iako izričito ne spominje to što uvjetuje ovaj Unheimlich-osjećaj. On stoga govori o konzekvencijama suvremene umjetnosti koje ja u tekstu knjige izvodim i to ne kao temeljne kategorije umjetnosti, već realizirane znanosti u doba kraja metafizike. To su istodobno i temeljne riječi i pojmovi povijesne avangarde i neoavangarde: eksperiment, projekt, šok, provokacija, događaj. Umjetnost kao svetkovina ljepote i uzvišenosti postaje ništa drugo negoli realizirani autopoiesis tehnosfere, a čovjek-kao-umjetnik događa se u stanju onog neljudskoga, kao kreativni dizajn homo kybernetesa. Nije li to nešto što se ne očekuje da će se pojaviti u suvremenome filozofijskome istraživanju odnosa umjetnosti i biti čovjeka: naime, da će se između osmišljavanja bitka i suvremenosti ljudske egzistencije ubaciti ne više kao medij ili posredovanje, već kao nadređujuća „fundamentalna struktura“ kao što je to tehnosfera koja će jezik o kojem tako zanosno govori Nietzscheov Zarathustra računajućim mišljenjem projektiranja „budućnosti“ preobraziti u sliku, a koja na taj način određuje sve daljnje djelovanje u svijetu kao mreži događaja kontingentne vizualizacije? Odgovor koji podarujem u ovom tekstu jest izričito izveden u svim mojim „knjigama“ koje su poput virtualne mreže događaja međusobno povezane i svaka se u svojoj navlastitosti odnosi na onu prethodeću u krugu osmišljavanja biti suvremenosti, neovisno je li riječ o fenomenima politike, kulture, medija, mode, komunikacije, dizajna, arhitekture, filma i glazbe. Umjetnost kao nesvodiv događaj proizvođenja (poiesis) „novoga“ u svojoj posvemašnjoj slobodi „od“ metafizike i „za“ ono što nadilazi vlastitu moć spravljanja „umjetnoga života“ (téhne) ne samo da nije ono što može prevladati nihilizam zato što ima u sebi moć nesvodivosti na ono onkraj događaja, već je i sama djelo tehnološke singularnosti kao sveze mišljenja i bitka kroz sintezu racionalnosti i intuicije. 3. Što to znači? To da je umjetnost kao „logika apsolutne kreativnosti“ događaj koji u svojoj mito-poietičkoj genezi zrcali i stvara ono što je samo neljudsko kao tehno-poiesis i zato je od iskona u grčkoj tragičnoj drami do suvremenoga performativno-konceptualnoga obrata na djelu ono isto što je dospjelo do svojeg kraja te je baš zato postalo prazno, isto i prošlo. Riječ je o nihilizmu za kojeg ni sam Nietzsche još nije mogao izričito dati svoj posljednji iskaz. Nije stoga ovdje više mjerodavno ono što je Urbančič slutio u Povijesti nihilizma, već ono što je jedini pretkazivao u svojem kazivanju Vanja Sutlić na kraju svojih Predavanja o Nietzscheu (Matica hrvatska, Zagreb, 2022. Prir. Damir Barbarić). Evo, ovo. Volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga istovjetna je po nakani praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Nietzsche=Marx u dijagnozi suvremenosti kao apsolutnoga nihilizma. Ono što ih povezuje u pretkazivanju doba praznine, istosti i prošlosti ljudskoga djela jest ono što nazivam u svojem petoknjižju Tehnosfera svojom temeljnom „misaonom slikom“ koja tautologijski vlada kao suvremenost tako što auto-tehno-poietički stvara ono čega nema i što se u svojoj „biti“ pojavljuje kao metamorfoza samoga „života“. Zato je završeno s bilo kakvim „novim“ koje je krasilo umjetnost i znanost. Sve se „novo“ pojavljuje kao tehno-geneza onog istoga i prošloga u svojoj „praznini“ koja nas fascinira i ostavlja ravnodušne na sve što jest iz jednostavnoga razloga što je nihilizam postao ono što je od samoga početka skriveno i „bio“, u svim svojim travestijama i metamorfozama. Nema stoga nihilizma svega i svačega, ni aktivnoga ni pasivnoga, ni psihološkoga niti socio-patološkoga, već samo ono što je u svojoj „biti“ prazno, isto i prošlo i zato izaziva totalnu dosadu i umor čovjeka kojemu sva njegova „djela“ više nisu ništa osmišljavanjuće čak i kad je svijet ostao bez „viših“ ciljeva i svrha i vrti se neprestano u krugu ponovnoga vječnog vraćanja. Nihilizam suvremenosti jest moć tehnosfere. I ništa više nakon toga. Nikakav više „nadčovjek“, nikakvi više misaoni putovi „prevladavanja nihilizma“ polazeći od uzvišene figure filozofa-kao-umjetnika! Ništa više što bi se kretalo u ovome krugu kojemu i bilo kakva razlika i drugost kao u Deleuzea (v. Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) ne jamče mogućnost izlaza iz „začaranoga kruga“ realizacije metafizike u tehnosferi. Problem je u tome što je s umjetnošću kao apologiji stvaralačke i razaralačke „radosti“ samoga življenja sve gotovo u suočenju s onime što za Grke bijaše sveza poiesisa i téhne i zato nužno nisu mogli stvoriti pravo ime za „umjetnost“. A nisu zato što su dobro znali da je ona mito-poetski tehno-logos koji stvara „novo“ kao čudovišno i oslobađajuće samo onda kad je njezina bit u tragičnoj egzistenciji čovjeka. 4. Kad kucne čas „najvišega vremena“ onkraj nihilizma i njegovih krajnjih granica vratiti se stoga treba Nietzscheovu Zarathustri samo zbog ovih riječi: „Vrijeme je! Krajnje je vrijeme.“ – Za što je to ꟷ krajnje vrijeme?“ Za „najviše vrijeme“ jer svako drugo vrijeme više nema nikakva smisla.

May 28, 2026
Tehnosfera i nužnost „plemenite laži“?

Tehnosfera i nužnost „plemenite laži“?

1. Ovo što se događa s panikom i neskrivenim strahom što će biti s nama kao piscima, umjetnicima, prevoditeljima, novinarima, pravnicima, managerima, riječju pripadnicima „neradništva“ u tradicionalnome smislu riječi kao profesijama koje vuku svoje podrijetlo iz Platonovih vremena s obzirom na razlikovanje teorije, prakse i proizvodnje jer tehnosfera u formi autogenerativne AI melje ubrzano sve pred sobom, zahtijeva strogu refleksiju i još strože i adekvatno djelovanje države, elita korporativnoga kapitalizma i onog što je preostalo od društva i tzv. kulture prije no što svijet ne postane nalik zbiljskoj SF-distopiji koja „čovjeka“ tretira kao objekta, funkciju i „suvišnoga“ aktera „kraja povijesti“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sto-preostaje-od-osmisljavanja-svijeta-u-doba-tehnosfere/ ) Već sam mnogo puta rekao da je dolazak doba tehnosfere i njezine „eshatologije“ kao tehnološke singularnosti najznačajniji događaj uopće 21. stoljeća i svi drugi nisu ništa drugo negoli epifenomeni ove fundamentalne „ontologije realizirane kibernetike“ koliko god bili etičko-politički čudovišni i estetski fascinantni. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sedmi-pecat-singularnosti/) Kako u tom svjetlu događanja kontingentne nužnosti uopće još djelovati ako „nas“ sustav usisava u ništavilo i još k tome utješno svrstava u profesije koje nisu više pragmatički svrsishodne, korisne i učinkovite za tzv. napredak i razvitak (čega?). Pitanje je ključno i s njime prestaje mjerodavnost svih filozofija povijesti, teodiceja i njihovih sekularnih nasljednika u svjetonazornim matricama progresizma „kapitalizma“ i „komunizma“. Ono glasi: ako je tehnosfera autopoiesis, onda je čovjek postao zastarjelo biće već odigrane eshatologije bitka ili soteriologije svijeta jer nakon što je svijet u cijelosti kibernetiziran i pretvoren u umreženo telematsko društvo bez subjekta, kome uopće služi „napredak“ i „razvitak“ onoga što nadilazi ljudske granice mišljenja kao sveze volje i želje za bitkom uopće? Posljedice su u filozofijskome smislu dalekosežno nihilistične. Kako, dakle, djelovati u mogućem obratu ovog bezuvjetnoga tehno-znanstvenoga marša spram „svijetle budućnosti“? Možda za početak valja uspostaviti ono stanje koje se pojavljuje u duhu suvremene ideologije kako je razumije Peter Sloterdijk u svojoj Kritici ciničkoga uma kad kaže da je ideologija prosvijećena lažna svijest koja je svjesna svoje laži i baš zato postupa drukčije od Krista govoreći: Oprosti nam Bože, jer znamo što činimo.“ (Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Globus, Zagreb, 1992. S njemačkoga preveo Boris Hudoletnjak.) Treba li spram tehnosfere uspostaviti nužnost „plemenite laži“? 2. Pojam „plemenita laž“ uveo je Platon kako bi objasnio svoju kontinuiranu uporabu mita za objašnjenje svojih teorija kada je filozofija trebala nadomjestiti mitopoetsko doba uvođenjem uma. Platon često koristi mit uz Gigov prsten i poznati mit o špilji, a „plemenitu laž“ uvodi u 3. knjizi (414b-e) Države na način koji podsjeća na shvaćanje epoha ili doba. (v. Platon, Država, FPN, Zagreb, 1977. Sa starogrčkoga preveo Martin Kuzmić) Smatra se da su Homerovi epovi preuzeti iz brončanoga doba. Mit koji Platon koristi tvrdi da objašnjava ljudsku prirodu kao autohtonu i božanski podijeljenu od plemenitoga metala na hijerarhijski način. Sukladno tome, elitni čuvari, odnosno prirodni vladari, smatraju se stvorenima od zlata prema nakani boga. Građani su zatim podijeljeni na one od zlata i one od srebra. Ostali, poljoprivrednici i obrtnici, povezani su sa željezom i broncom. Ova priča o prirodnoj baštini atenskih Grka, povezana sa zemljom i metaforički s vrstama metala, predstavlja ono što se naziva „plemenita laž“. Francuski politički filozof i mislilac suvremene estetike Jacques Rancière u svojem tumačenju Platonove Države – posebno “plemenite laži” (ili gennaion pseudos) – usredotočuje se na to kako mit legitimira društvenu nejednakost. Rancière ispituje kako Platon koristi ovu mitsku priču o metalima (zlato, srebro, bronca) u našim dušama kako bi naturalizirao krutu hijerarhiju. Rancièreova analiza otuda razotkriva političke mehanizme koji stoje iza ove temeljne obmane. Plemenita laž, naime, tvrdi da su građani rođeni od zemlje i da posjeduju različite metale u svojim dušama, što ih određuje za specifične uloge (vladari, ratnici, obrtnici). Rancière to smatra Platonovim načinom prikrivanja proizvoljnoga društvenoga uređenja kao unaprijed određene, prirodne činjenice. Drugim riječima, Platon uspostavlja u Državi u mitskome ruhu prvi pojam ideologije uopće kao „sofisticirane“ misaone propagande s ciljem opravdanja samoga poretka društva i države koji ne počiva na istini, već na njezinoj obmani. Rancière zbog toga uspoređuje Platonovu upotrebu mita s modernom sociologijom. Tvrdi da društveni i znanstveni diskursi često funkcioniraju poput plemenite laži stvaranjem “fiksnih” identiteta (npr. radnici protiv intelektualaca), čime legitimiraju nejednakosti umjesto da ih osporavaju. Stoga Jacques Rancière istražuje kako platonski mit može politički funkcionirati kako bi promijenio uobičajeno mišljenje. Dok ga je Platon koristio za nametanje stabilnosti poretka, Rancièrea zanima kako se temeljni mitovi ili narativi mogu potkopavati kako bi izazvali politički sukob i potvrdili univerzalnu jednakost. U osnovi, Rancière ističe otvorenost plemenite laži. Nije posrijedi univerzalnost i nepromjenljivost stavova, već kontekstualnost moguće promjene. Sva objašnjenja koja imaju za cilj “utemeljiti” društveni poredak na tzv. fiksnoj prirodi činovi su moći i zato pokazuje da zapravo ne postoji prirodni temelj za hijerarhiju, što znači da ljudska jednakost prethodi i remeti te izmišljene mitove. (v. Žarko Paić, https://www.academia.edu/zarko_PaicKAO_GLAS_NARODA_Jacques_Ranciere_i_dosezi_politike_nesuglasnosti i https://www.sciencepublishinggroup.com/article/10.11648/j.ijp.20190701.11 ) Od najranijega djetinjstva, građane Sokratova grada treba učiti da dijele isto geološko podrijetlo. Pa ipak, iz nekog neobjašnjivoga razloga, specifična vrsta metala u njihovoj duši zabranjuje im da dođu u kontakt s određenim tvarima ili da obavljaju određene aktivnosti. Običniji ljudi, to jest njihove duše od željeza i bronce, ne smiju nositi oružje niti sudjelovati u vlasti. To znači da su prepušteni zanimanjima koja donose novac kao štosu to poljoprivreda, obrt i trgovina. Njihova braća sa zlatnim i srebrnim dušama, s druge strane, ne smiju dirati novac niti posjedovati išta kupljeno njime. Smještaj i uzdržavanje treba im osigurati država, na zajedničkoj osnovi. Ako je to plemenita laž, koja je njezina politička svrha? Koje obrazloženje Platon stavlja u Sokratova usta kada predlaže širenje ovog mita? Politička svrha plemenite laži je uvjeriti obične građane da prihvate vladavinu čuvara (kraljeva filozofa). To je propaganda osmišljena da usadi podložnost i podređenost te ideološki potporanj za režim dobroćudnih despota, osmišljen da natjera ljude prihvatiti svoju podređenost. No, Platona ništa od toga ne zanima. Na bolje ili na gore, on uzima zdravo za gotovo da u dobro uređenoj državi, ili čak u neurednoj, svejedno, nekolicina mora vladati, a ostali se pokoravaju. Također uzima zdravo za gotovo da je većina ljudi zadovoljna tim uređenjem, većinu vremena, sve dok nisu ugroženi ili lišeni svojih posjeda, ili bi, u svakom slučaju, to bili, ako nisu previše iritirani od strane sebičnih demagoga. Bilo kako bilo, plemenita laž nije namijenjena njima. Platon je Sokratu dao da uvede plemenitu laž u određenome trenutku svog argumenta, kako bi se pozabavio potpuno drugačijim problemom. Problem nema nikakve veze s ljudima koji negoduju ili se bune protiv vladavine čuvara. Plemenita laž uopće nije usmjerena na obične ljude, osim usput. Usmjerena je izričito na elitu. Konkretno, usmjerena je na srebrnu klasu elite, ratničku kastu. Navedena svrha plemenite laži je osigurati da se ova klasa spriječi iskoristiti svoju oružanu snagu za pljačku grada, učeći ih da izbjegavaju svaki kontakt s novcem i stvarima koje se novcem mogu kupiti. Mit se obraća ljubavi ove kaste prema časti – prestižu. Pogledajmo sada kako se u suvremenoj filozofiji tumači prijelaz iz mitske slike svijeta u doba uma kojemu legitimnost podaruju filozofija i znanosti. Jedna od važnih implikacija Blumenbergova kapitalnoga djela Rad na mitu jest dovođenje u pitanje prosvjetiteljske tvrdnje o univerzalnome prijelazu iz „mita u logos“ (tj. da se mit može prevladati progresivnim širenjem znanstvene racionalnosti diljem svijeta). (Hans Blumenberg, Rad na mitu, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić) Ovo gledište temelji se na ideji da mitovi naseljavaju određenu „epohu“ i da „napredak“ čini njihove društvene funkcije zastarjelima. Blumenberg se, nasuprot tome, zalaže za kontinuirani značaj mita s obzirom na nevjerojatnost pronalaska „kriterija“ kojim svijet postaje u potpunosti spoznatljiv kroz znanost. Blumenberg je možda više suosjećajan prema romantičnim kritičarima prosvjetiteljstva nego što bi se mogao činiti njegov raniji rad o modernosti. Zbog čovjekove inherentne singularne smrtnosti i nemogućnosti pomirenja beskonačne prostorne i vremenske značajke našeg svijeta, mit subjektu i odgovarajućim uočljivim događajima pridaje, na primjer, u slučaju poezije, estetski značaj. Što se tiče podrijetla, Blumenberg ističe da su „dva antitetička koncepta koji omogućuju razjašnjavanje ideja o podrijetlu i izvornome karakteru mita: poezija i teror.“ Kao što Blumenberg primjećuje, „Da pjesnici lažu“ je stara izreka, a razotkrivač istine u poeziji može biti samo epizoda kasne estetske metafizike koja je htjela da umjetnost prestane biti puka vježba mašte.“ To što su pjesnici ranija faza prenošenja rada na mitu koja nam je dostupna“ jest fenomen skraćivanja koji je rezultat našega gledišta. Prije svega, to ne znači da je poezija uključena u rad na mitu morala dati mitu lažljiv karakter. Ključna je veza između mita, poezije i terora kako bi se istaknule političke implikacije. Ako je, kako Blumenberg uvjerljivo tvrdi, mit funkcionalna posljedica apsolutizma stvarnosti, kao način neutraliziranja terora povezanog s neograničenim horizontom postojanja, onda je kulturni i, implicitno, politički značaj u tome što su mitski narativi uvijek, nužno nakalemljeni na bilo koje podrijetlo države. Država je, na neki način rečeno, uvijek inherentno „estetska država“, dakle, ona koja se dijelom temelji na zajednici suda i ukusa. U svakom slučaju, Blumenbergova analiza nesumnjivo je poticajna za razmišljanje o ulozi mita kod Platona kad grčki filozof otpočinje konceptualizirati državu kao objekt, koji treba biti proizveden (poiesis) kroz mit. To je ono što bismo mogli nazvati procesom „mitopoesisa“. 3. Eto, vidimo kako je povijest ovog pojma u znaku političke filozofije jer se ne može uopće isključiti kako je ljudski život nemoguć bez odnosa s Drugima i zajedničkoga dijeljenja prostora i vremena u težnji za postizanjem optimuma kao ozbiljenja najviših i najnižih svrha egzistencije. Bez onoga što Platon naziva politeia, a mi prevodimo s riječju država ne postoji mogućnost ljudskoga osamostaljenja i življenja izvan politike kao fundamentalne sile ovladavanja životom koji se od davnina razumije kao primarna moć. Življenje u zajednici u formi države bez obzira je li njezin prostor djelovanja antički ili renesansni grad-država ili novovjekovna nacija-država ili, pak, globalni kozmopolis koji se u doba tehnosfere razmješta u virtualne mreže onkraj granica zbiljskoga svijeta pretpostavlja upravo to da se u ime jednakosti i slobode pravednost ove zajednice nužno mora očitovati u brizi za one koji su izbačeni iz društvene igre zbog toga što ih sustav tehno-logike samoga života nadomješta onime što je već Marx u Grundrisse 1857/1858. godine nazvao najpreciznije moguće, naime, automacijom rada. Ako tehnosfera „beskonačnom brzinom“ humanistiku i njezine subjekte/aktere u „automatskome društvu“, kako ga naziva francuski filozof tehnologije Bernard Stiegler, neutralizira i suspendira, nije li legitimno da se sada metapolitički iznova vrati u političko djelovanje ta famozna i višeznačno primjenjiva plemenita laž? Zašto? Da nas spasi od nas samih što smo pogriješili u ovome životu koji se pretvorio u kloaku spektakularnoga nihilizma čiste pragmatike znanja na vrijeme preorijentirati se i umjesto osmišljavanja biti svijeta svojom uzvišenom posvećenošću nalik mahnitosti i jedinstvenoj sreći filozofa i umjetnika poput futurističkoga Pessoe u liku njegova heteronima Alvara de Camposa sebi reći jednom i zauvijek: Želim biti stroj!

May 27, 2026
Praznina kuhinjskih jezika

Praznina kuhinjskih jezika

1. Ne želim više ništa govoriti o tzv. suvremenim „luditima“ humanistike koji iz razloga „obrane i posljednjih dana“ svojih struka i akademskoga preživljavanja organiziraju veleumne skupove na temu za ili protiv „umjetne inteligencije“ u književnome prevođenju. Naravno, profesionalni lingvisti i književni prevodioci su sigurno „za“ automatsko prevođenje a protiv ljudskoga umijeća koji im jamči uz kruh u ruci i neizmjerni užitak u igri riječi i njihova smisla u doba koje je Robert Musil u Čovjeku bez osobina nazvao „babilonskom ludnicom“ misleći na silan procvat različitih jezika u povijesti i njihovih nacionalnih kultura, ali u tom je izrazu bila skrivena ironija „kraja povijesti“ samoga jezika. O svemu što se tiče ovog fundamentalnoga problema odnosa tehnosfere i humanistike s obzirom na pitanje jezika osim mojeg petoknjižja Tehnosfera te Izgleda nadolazeće filozofije vidi: https://zarkopaic.net/blog-post/kraj-prevodenja-kao-prevodenje-kraja-jezika/ Sve to već pomalo izgleda jadno i žalosno, jer je svedeno na svakodnevno banaliziranje najtežeg ontologijskoga problema suvremenosti kojem sam svojim neskromnim prilozima u ovoj četvrtini 21. stoljeća u cijelosti posvetio tzv. duhovni život. Problem nije ni u čemu drugome negoli u mišljenju onkraj granica metafizike koja nije mogla zamisliti da bi stroj-kao-objekt imao mogućnost autonomnoga mišljenja nalik čovjeku ili čak i onkraj granica ljudske inteligencije. Naravno, iznimke poput Leibniza i Pascala u novome vijeku ne opravdavaju pravilo, već stvaraju nova pravila igre. Razlog ovome padu u bezdan stalnih manihejsko-popularnih naklapanja o tome je li tzv. AI samo nastavak ljudske kolektivne inteligencije (čovječanstva kao pseudo-Borg civilizacije u mreži informacija) koja algoritamski samo krade originalne priloge genija i idiota, ili je, možda, ipak stvar onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskoga, kao što je to nedavno potvrdio i sam Richard Dawkins nakon tri puna dana provedena u dijalogu s CLAUDEOM kao dosad najinteligentnijim primjerom tehnosfere koja misli racionalno-intuitivno tako što vizualizira događaje brže od čovjeka i pokazuje baš sve ono što sam napisao u svojim knjigama da je AI samo prvi prijelaz iz logike prirodnih jezika u semiotiku tehno-genetske slike ili u posthumano stanje čiji je temeljni „subjekt“ ne više animal rationale već homo kybernetes (v. Žarko Paić, https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-032-21081-4 ) ꟷ dovodi do toga da je očito jedini pravi lijek protiv apokaliptičkoga straha od budućnosti kao SF-distopije ono što ću uskoro u jednom tekstu na ovome blogu zvanom Kaos nastojati promisliti refleksijom Platonova pojma plemenite laži. 2. Jezik kao organon ljudskoga mišljenja postao je zastarjelim instrumentom već nastankom kibernetike i računala koju je ponajbolje ocrtala matematička teorija komunikacije iz 1955. godine Shannona i Weavera. Signali i šumovi u komunikaciji bili su nužni za uvođenje aritmetičkoga ili numeričkoga kòda, što je ponajbolje pokazao najznačajniji teoretičar novih medija Vilém Flusser. Otada do danas mi samo odbrojavamo vrijeme koje nam je preostalo do konačnoga zamrzavanja u povijesnoj muzealizaciji jezika jer je pragmatičko znanje ili know how ostvarilo svoj trijumf nad mitopoetskim kazivanjem osmišljavanja svijeta kao mistike i misterija samoga događaja govorenja licem u lice koje je za Sokrata na atenskim trgovima jedino bilo vrijedno autentičnoga filozofiranja, a sve su knjige i zapisi bili samo puka mnemotehnička djelatnost mrtvoga vremena prošlosti i ništa više. Dakle, jezici su u odnosu na sliku i broj stvar već odigrane prošlosti. No, baš zato ili upravo zbog toga što su kao i čovjek svoje odigrali u kriku i bijesu velike povijesti (bez) spasa, postaje nužno sjećanje na ono što je u svemu tome fundamentalno i što je danas gotovo zaboravljeno. Što? Ovo o čemu govori Béla Hamvas, mađarski filozof, mistik, književnik, polihistor, znalac mnoštva drevnih jezika i prevoditelj, pisac Scientia Sacre I-III. „Iskonska knjiga se ne može prevesti na moderne europske jezike i to ne zbog gramatičke prepreke, nego zato što u europskim jezicima potpuno nedostaju njezine riječi. Nedostaju pak zato, jer su iskonski jezici bili univerzalan sustav znakova, a europski jezici su izražajna sredstva individualnog Ja. Danas, u Europi, svi jezici bez iznimaka moraju preuzeti riječi univerzalna karaktera i značenja iz dva posljednja univerzalna jezika, iz grčkog i latinskog. Sve uzvišene riječi duhovnosti su grčke ili latinske. Sve bitne riječi metafizike su grčke ili latinske. S ova dva jezika može se izreći univerzalnu duhovnost predaje. Europski su jezici tu sposobnost izgubili.“ (Béla Hamvas, Scientia Sacra I-III, Ceres, Zagreb, 1995., str. 61-62. S mađarskoga prevela Jadranka Damjanov) Nije potrebno dodatno upućivati na to da Hamvas slijedi ideje onih prethodnika europske metafizike (od njemačkih mistika do Schellinga i René Guenona) koji drže kako je sav „napredak“ i „razvitak“ svjetske povijesti pad izvorne predaje ili „svete znanosti“ čiste duhovnosti u profano doba „zaborava bitka“, što bi rekao Heidegger. To je jedna od važnijih suvremenih verzija kritike modernosti kao apologije bezuvjetne tehnomorfne civilizacije koja ima za svoj cilj „probuđenje“ svijesti o onome što je utkano u jezgru zapadnjačke duhovnosti i nema samo svoje izvore u grčkome i latinskome, nego i u istočnjačkim religijama i misaonim metafizičkim sustavima od Sanskrta do budhizma i gnostičkih predaja Egipćana. Drugim riječima, drevno ili iskonsko znanje prije nastanka ideje da je povijest linearni napredak imalo je ideju kruga i njegove vrtnje koja iskazuje ono isto što se ponavlja kao vječno vraćanje jednakoga, kako je to postavio Nietzsche u Tako je govorio Zarathustra. U odabranome navodu iz Hamvasove knjige svjedočimo kako je postavka razlike iskona i modernosti glede jezika u tome što je sustav znakova kao univerzalni poredak smisla imao primat nad svim partikularnostima koje nastaju rođenjem novovjekovnoga subjekta ili individualnoga „Ja“. Iako izričaj o „sustavu znakova“ podsjeća na Barthesovu semiologiju, koja uistinu nema nikakve sveze s apsolutiziranjem iskona i „zlatnoga doba“, već upravo suprotno govori o kraju metafizičke sheme jezika kao Označitelja, ostavit ćemo ovo bez daljnjeg kritičkoga prigovora. Važno je da su jezici svojom preobrazbom u stvar nacionalne kulture novoga vijeka i modernosti dobili svoju tzv. autonomiju, a izgubili ono što ih je transcendentalno omogućavalo. Nije se teško ne suglasiti s Hamvasem kad tvrdi da svi moderni jezici nisu nimalo „kreativni“ jer ako žele „misliti“ onda su osuđeni na povratak izvorima i ishodištem svekolike svoje duhovnosti. Da je ta postavka savršeno točna pokazuju nam mislioci koji se nakon Heideggera upuštaju u pokušaj određivanja granica i cezura između bitka, bića i biti čovjeka. Sjetimo se naslova nekih Heideggerovih predavanja: „Moira“, „Arché“, „Aletheia“, a isto vrijedi i za Derridine rasprave i predavanja poput „Aporia“ i „Finis“, dok Agamben već u naslovu svoje najvažnije knjige iz filozofije politike govori o Homo saceru, a kad se bavi minuciozno pitanjem jezika i smrti, uvijek izabire neke ključne riječi-pojmove iz grčkoga i latinskoga. Što nam to govori ako ne da je povijest metafizike povijest temeljnih riječi iz kojih proizlazi uzdignuće u univerzalnost i pad u partikularnost. Smrt jezika je događaj nastanka kibernetički ustrojene vizualne komunikacije s pragmatikom značenja. Poslušajmo samo kako govori tzv. generacija Z sklapajući neologizme i paralogizme iz ionako već totalno raspadnutoga engleskoga jezika u globalnoj uporabi koja pretpostavlja „beskonačnu brzinu“ prevođenja supkulturnih stilova života s njihovim vulgarnim i ciničnim jezikom kao psovkom i performativnim kaosom medijske poruke. (v. Lev Manovich, The Language of New Media, MIT Press, London-New York, 2002.) 3. „Rječnik riječi tvorenih iz riječi logos dosegnuo je već tisuću riječi. No nove se tvorbe mogu pojavitisvaki dan i pojavljuju se. Taj duhovni prostor kojeg imenuju i otkrivaju neiscrpan je. Metafizičko slikovno i značenjsko bogatstvo još je intenzivnije u sanskrtu i u kineskome. Latinski i grčki su prema europskim jezicima takvi kao da su jezici civilizirane obrazovne duhovne kaste, a njihovi romanski i germanski potomci tek dijalekti. Gotovo kuhinjski jezici. Samo uz stalnu pomoć latinskih i grčkih riječi moguće je u njima održavati uzvišenu zbilju i životne djelatnosti višega reda i mišljenje na višoj razini. Za jezike nasljednike nedostižni su značenjsko bogatstvo, gramatičko obilje i metafizička razina. Umjetnim i forsiranim nacionaliziranjima kojima se želi prevoditi riječi postiže se gubitak smisla, razine i bogatstva ꟷ jer riječi se ne mogu svojevoljno birati.“ (Béla Hamvas, isto, str. 62-63.) Sjajno, zar ne? Veliki su europski jezici „kuhinjski jezici“, baš tako. I ne moramo više osjećati tzv. osjećaj manje vrijednosti, mi narodi slavenskoga podrijetla, na rubu svjetova, „primitivni Balkanci“ i „plemeniti divljaci“ jer su nam jezici navodno ogrubjeli i nedostojni za visoku zapadnjačku „kuhinju“. Imao je pravo Vanja Sutlić kad je ustrajno pokazivao i dokazivao brižnim mišljenjem za koje je hrvatski jezik u dosluhu sa starocrkveno-slavenskim jezicima podarivao neizmjerne mogućnosti osmišljavanja svijeta nakon iskustva grčkoga jezika navlastito. Tvorba smisla, a ne „svojevoljno izabiranje“ novih riječi, to je bit autentičnoga mišljenja i čuvanja jezika od razaralačke moći uništenja u tzv. pragmatičkoj komunikaciji. No, tu prestaje svako mitopoetsko „idealiziranje“ svih nas obuzetih čarolijom jezikotvorstva koja nužno zahtijeva filozofiju i poeziju kao majku svih umjetnosti, uključujući i slikovne i glazbene. Razlog je već jasno izveden iz metafizičkoga pada razine duha na „dušu“ i „tijelo“ u obratu koji je otpočeo s tehničkim nihilizmom preobrazbe logosa u pragmu. Problem je sada u tome što je ovaj tehnološki univerzalizam slikovnoga jezika tehnosfere svima razumljiv i ne zahtijeva nikakve visoke razine obrazovanja i elitnoga ukusa u tzv. kulturnim vrijednostima. Kodovi su neljudski uvjet mogućnosti nove unverzalne gramatike autopoiesisa i brzina njihovih transformacija smjera onome za što je jezik o kojem govori metafizika i Hamvas zastarjeli organon mišljenja, prespor i stoga neučinkovit za rješavanje operativnih problema u interakciji sudionika u komunikaciji. Možemo kao i u svemu drugome biti samo nostalgični spram „zlatnoga doba“ kad je vrijedilo ono o čemu tako lijepo piše mađarski posvećenik riječi: „U iskonsko doba knjiga govori kao čovjek, otada čovjek mora govoriti kao knjiga. Iskonsku knjigu je posvetio čovjek, danas čovjeka mora posvetiti knjiga. U iskonsko se doba govorom reklo što treba činiti i pisati, otada se pisanjem kaže što treba reći.“ (Béla Hamvas, isto, str. 65) Govor prethodi knjizi, ali pisanje ne prethodi univerzalnoj slici tehnosfere koja „beskonačnom brzinom“ prevodi sa svih poznatih jezika ono što je sadržano u jeziku i to ne kao njegova „bit“, nego kao informacija. Budimo spokojni. Tehnosfera nije nikakav metafizički stroj koji „loše kopira“ ljudsku memoriju i uzvišenost njegova stila. Naprotiv, sve će to iz dana u dana odjednom dospjeti do poravnanja znanja o apsolutnoj enciklopediji koja gramatički i leksički ne samo da čovjeka posve nadomješta, već ga i nadilazi iako je to logički besmisleno iz jednostavnoga razloga što je čovjek stvoren iz jezika, a ne iz slike podobne božanskome liku. I baš zato što je njegova domovina „babilonska ludnica“ svih raspršenih jezika, dano mu je da iz nje krene u svoj posljednji egzil onkraj svijeta, gdje vlada posvemašnja tišina misaone ljepote, a ne šumovi i buka ove čudovišne komunikacije u „praznini kuhinjskih jezika“.

May 26, 2026
Modernost kao svetkovina ljepote i užitka

Modernost kao svetkovina ljepote i užitka

1. Esej Slikar modernoga života, koje je Charles Baudelaire napisao zimi 1859. – 1860. godine, a objavljen 1863. kao niz novinskih članaka (feljtona) u izdanjima Figaroa od 26. i 28. studenog te 3. prosinca, predstavlja uistinu jedno od najznačajnijih djela o modernosti života kao umjetničkoga događaja, a Pariz se pojavljuje u njemu kao paradigmatski grad koji postaje svetkovina ljepote i užitka. Ova knjiga je naprosto obvezujuća za razumijevanje svijeta umjetnosti i mode, odnosno autonomije onog što je stvoreno kao autentična kultura spram koje smo danas opravdano u stanju fascinacije i nostalgije. Ona ima duboke implikacije za umjetničku kritiku (odvraćajući je od turističkoga proučavanja priznatih remek-djela), za rasprave o ljepoti – čije postojanje i zamjedba postaje transgresivnost i dekadencija, a ne platonski ideal – te ponajprije za zbiljsku analizu modernosti. Iz nje proizlazi duboki osjećaj promjene koja se dogodila u načinu života i viđenja ovog grada nad gradovima s utjecajem na sve druge svjetske gradove, a što ima implikacije na to kako osoba doživljava vlastiti identitet. Walter Benjamin će više od sedamdeset godina poslije prvotnoga objavljivanja Baudelaireova eseja u svojim Pariškim Arkadama jasno pokazati da je njegova analiza svih bitnih aspekata tzv. estetske modernosti nemoguća bez Baudelairea. (v. Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018. i https://zarkopaic.net/blog-post/dekadent-po-savjesti/ 2. Onaj koji je u svojem filozofijskome shvaćanju modernosti podario bitno usporedno čitanje i razumijevanje Baudelairea i Benjamina s obzirom na odnos umjetnosti i zbilje jest Michel Foucault. U četvrtome svesku Dits et écrits (1976-1979, Gallimard, Pariz, 1994.) nalazi se tekst „Što je prosvjetiteljstvo?“ u kojem Foucault povezuje i Kanta i Baudelairea. Naravno, ova sveza je posebno intrigantna i dalekosežna. No, nas zanima ipak samo kako se razmatra Baudeleirov doprinos nastanku modernosti i modernizma u umjetnosti polazeći od eseja Slikar modernoga života. U umjetničkome stvaralaštvu, “heroizacija sadašnjega trenutka” ilustrirana je Baudelaireovom preporukom korištenja suvremenih figura u slikarstvu: odbacivanje antičkih toga, ali i odbacivanje crnoga odijela radi njega samoga. Baudelaire ismijava one koji oponašaju antiku, ali i satirički izruguje one koji samo predstavljaju kostim tog vremena, modu. Slikar mora prenijeti ono što je bitno, vječno i herojsko u trenutnome odnosu čovječanstva prema crnome odijelu. Stav stvaratelja nije stav flaneura. Flaneur traži prolazno zadovoljstvo trenutka, koje ne može zadržati i koje ne može ostvariti. Moderni čovjek, stvaratelj, traži upravo ono što nazivamo modernošću. Za Baudelairea, prema Foucaultu, ono što čini modernost jest poetsko unutar povijesnoga, vječno unutar prolaznoga. Crtač Constantin Guys primjer je stoga estetske modernosti budući da se njegov rad mora shvatiti kao transfiguracija stvarnosti, idealizirajuća fiksacija stvarnosti u mašti. Figura heroizacije pojavljuje se ne samo u proizvedenom djelu, već i u stvaratelju koji konstruira samog sebe, uzimajući sebe kao svoj objekt kroz “dendizam”. Asketizam, strogost ili zahtjevni standardi dendija proizlaze prije svega iz pobune, bitnog odvajanja od njegove “grube, zemaljske, prljave” prirode. Zadatak dendija je konstruirati samoga sebe, što znači izgraditi sebe kao anti-prirodu. “Ja” je umjetno, fiktivno. Izraz postojanja je originalnost postojanja. Kako bi se pojačala ova apologija za umjetnost u postojanju, može se evocirati “Pohvala šminki” u Slikaru modernoga života. Dobro je umjetno, nadnaravno, dok se zlo događa prirodno. Umjetnost služi ljepoti, ali ne može uljepšati ružnoću. Zbog toga je njegovanje umjetnosti plemenito i zato je žena sveza ideala i zbilje kada, zahvaljujući šminki, izgleda magično i nadnaravno. Dakle, dendi, našminkana žena, evocira postojanje izvan znanja, filozofiju postojanja koja je umjetnost življenja. Prema Foucaultu, Baudelaireov primjer podsjeća nas koliko je moderna ova estetska briga za sebe. 3. Slikar modernoga životapredstavlja antagonizam između umjetnika i svjetskoga čovjeka kroz najveći paradoks modernosti koja spaja Baudelairea i Marxa. Moglo bi biti, zapravo, kao što je Walter Benjamin već jasno naglasio, a Giorgio Agamben otuda izveo, da se Baudelaire, suočen s dobom robe, odlučio razmišljati o stanju modernoga umjetnika, uključujući naravno i pjesnika, kao da je predan nemogućem ili nedostižnome zadatku ꟷ držati na okupu proizvode industrije i proizvode umjetnosti, ali pomicanjem ljestvice vrijednosti, a posebno one razmjenske vrijednosti, s jednog na drugo. Ovo doba profanacije otuda je istodobno procvat kapitalizma potrošnje koji će kulminirati u 20. stoljeću s dobom spektakla 1960ih godina, ali i doba intenzivnoga života visokoga stila potrošnje kao estetske performativnosti modernoga čovjeka. „Baudelaireova veličina suočena s invazijom robe“, kako primjećuje Agamben u svojem eseju „Baudelaire ili apsolutna roba“, „leži u tome što je na tu invaziju odgovorio pretvarajući samo umjetničko djelo u robu i fetiš“. (Giorgio Agamben, „Baudelaire ou la marchandise absolue“, u: Stanze. Parole et fantasme dans la culture occidentale“. Prijevod: Y. Hersant, Éditions Payot & Rivages, Pariz, 1998. (Coll. Rivages poche/Petite Bibiothèque). Stoga nimalo ne treba čuditi što Baudelaire teži slaviti vrline “mnemoničke umjetnosti” koja u mnogim aspektima nalikuje odbacivanju sadašnjosti i njezinih ropstava kao što su tiranije brojeva, razrjeđivanja pojedinca u gomili, poništavanja vrijednosti aristokracije duha i veličine, podvrgavanja uobičajenom režimu imaginarne prostitucije kojom se nadomješta gubitak identiteta. Ovaj rizik sadašnjosti u potpunosti se predaje reguliranoj umjetnosti sjećanja, a ne herojskome stanju modernoga umjetnika koji živi u trajnoj tjeskobi. Baudelaire je pjesnik i mislilac modernosti unutar ove povijesne kontradikcije. On dopušta da ga nosi valovitost trenutka, opojna energija nepredvidivoga i neizvjesnoga, te se trudi sredstvima umjetnosti, prevladati kaos u iskušenju sadašnjosti čija se moralna i filozofijska dubina više uopće ne može omeđiti i razotkriti bez ovog povlačenja stvaranja u vremenu sjećanja. Baudelaire je to naglasio u Salonu iz 1846 godine: “Već sam primijetio da je sjećanje veliki kriterij umjetnosti; ‘Umjetnost je mnemoničko sredstvo za ljepotu.“ Oslobođena od vladavine povijesnoga okvira mimesisa, slika označava, za Baudelairea, dovršenu misao sadašnjosti u intenzivnosti ideje, a ne stvari, koje su uključene u stvarnost. „Svi materijali kojima se sjećanje zatrpalo“, primjećuje Baudelaire, „klasificirani su, raspoređeni, usklađeni i podvrgnuti se ovoj prisilnoj idealizaciji koja je rezultat dječje percepcije, to jest, akutne, magične percepcije, rođene iz naivnosti.“ Dakle, sadašnjost se može prihvatiti, a to znači, promisliti i razumjeti, samo kada se pamti, to jest, doživi kao već proživljeno vrijeme, baš kao što modernost teži postati antika. Nije li to najveća kontradikcija modernih vremena uopće: naime, da svijest i supripadnost robi kao materijalnome fetišu kapitalizma rađa fantazmagorijom prošlosti koja se ovjekovječuje u sadašnjosti. Slikar modernoga života uistinu je vrhunski tekst koji naglašava vremensku ekstazu sadašnjosti, shvaćenu ne samo kao epohalni trenutak već i kao navlastitu specifičnost življenja u razdoblju ubrzanoga razvitka tehnologije bez koje ne postoji mogućnost umjetnoga pamćenja i rođenja čovjeka kao flanera, dendija i emancipirane žene, odnosno kao polje otvoreno za izmišljanje i promicanje prepoznatljivih vrijednosti. Već u uvodnome poglavlju „Ljepota, moda i sreća“, Baudelaire tvrdi: „Užitak koji dobivamo iz prikaza sadašnjosti ne proizlazi samo iz ljepote kojom se ona može odjenuti, već i iz njezine bitne kvalitete prisutnosti.“ Ljepota kao bitna poetska dimenzija i sadašnjost tako se spajaju i razlikuju: to jest, nešto posebno, što proizlazi iz sadašnjosti, izvan samih subjekata i novih tipova koje era može roditi, kristalizira se poput zaraznoga duha ili magnetske struje, istovremeno vodeći sredstva umjetničkoga stvaranja i određujući sudove i komentare koji iz njega mogu proizaći. Upravo u toj „bitnoj kvaliteti sadašnjosti“ kao temelju estetske modernosti koji dijele slikar i kritičar leži cijelo kontradiktorno pitanje Baudelaireovog razmišljanja o umjetnosti u sadašnjosti. 4. Tko je stvarni subjekt Baudelaireove dijagnoze modernosti koja nikad ne bi mogla biti dovedena do najviših razina umjetničke forme kao estetizacije života koja je stotinu godina poslije objavljivanja eseja Slikar modernoga života frenetično završila u kapitalističkome društvu spektakla? Evo, pjesnik Spleena Pariza ovako to iskazuje. „Dakle, on ide, trči, traži. Što traži? Sigurno ovaj čovjek, kako sam ga opisao, ova usamljena figura obdarena aktivnom maštom, koja vječno putuje kroz veliku pustinju čovječanstva, ima višu svrhu od pukog flaneura, općenitiju svrhu, osim prolaznoga užitka trenutka. On traži ono nešto što možemo nazvati modernošću; jer se ne pojavljuje bolja riječ za izražavanje dotične ideje.“ Znate li što je bit ovog osjećaja kojeg „subjekt“ kretanja kroz pariške arkade ozbiljuje u svojoj opsesiji umjetnošću i modom? Ništa drugi negoli volja za modernošću kao temeljnom značajkom ljudske subjektivnosti. No, to nitko ne kaže bolje od Baudelaireova nasljednika još radikalnijeg i još impulzivnijega od svega dotad viđenoga ꟷ Arthura Rimbauda, koji u Sezoni u paklu to imperativno zahtijeva od sebe i drugih: „Treba biti apsolutno moderan!“ Ova Baudelaireova knjiga „danas“ otvara posve drukčije razumijevanje jednoga svijeta koji je iscrpio svoje najviše mogućnosti onog trenutka kad je žrtvovanje kulta sadašnjosti umjesto svetkovine umjetnosti postala spektakularna estetizacija potrošnje samoga života pretvorenog u sliku-fetiš bez aure i bez povijesnoga sjećanja.

May 25, 2026
Čemu još Heidegger?

Čemu još Heidegger?

1. Pođimo u ovome kratkome razmatranju koje je naslovljeno retoričkim pitanjem, jer već unaprijed znate iz njegova podnaslova da ne bi bilo ni promišljeno niti napisano kad ne bi s Martinom Heideggerom, a ne protiv njega, iziskivalo pronalaženje razloga za ono što su postavke moje knjige Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023. v. preneseno na ovome blogu koji se zove Kaos i ove tekstove: https://zarkopaic.net/blog-post/izgledi-nadolazece-filozofije/ https://zarkopaic.net/blog-post/izgledi-nadolazece-filozofije-2/ Misaoni ljudi koje od Heraklita nazivamo filozofima nisu samo ekscentrični, tzv. singularni pojedinci navlastita duhovnoga kova i s osobitom „povijesnom zadaćom“. Njihova je uloga da ovaj život prožive u nastojanju osmišljavanja kaosa i kad je sve naizgled neumitno osuđeno na propast svijeta. Filozofija nije otuda, po svojoj definiciji iz biti jezika, samo ljubav spram mudrosti (philo-sophia), koja se s Hegelovom Fenomenologijom duha realizirala u zbiljskome znanju apsoluta i tako je potreba za samom filozofijom dospjela do krajnjih granica sinteze mišljenja i bitka. Ona je mnogo više od tzv. ontologije koja pita o prvim uzrocima i posljednjim svrhama bitka, bića i biti čovjeka. To „mnogo više“ nije kozmologijski „više“ što pripada izvornome četvorstvu i rangu onoga što je Heidegger u posthumnome spisu Prilozi uz filozofiju (O događaju) iz 1936-1938. godine odredio onto-teo-kozmo-antropologijskome ustrojstvu metafizike, ali kao što vidimo tek nakon pitanja o bitku i bogu. Riječ je poglavito o onome što je u ovome okviru nužnosti mišljenja i njegove „intencionalnosti“ na posljednjem mjestu jednog tradicijom određenoga ranga. Naime, filozofija kao ontologija, kao teologija, kao kozmologija, ne bi uopće mogla pitati o njihovim uvjetima „postojanja“ da sam „subjekt“ mišljenja kao takvoga, a to je „čovjek“ (grčka je riječ obvezujuća: anthropos) nije onaj koji mišljenje živi i s njime umire, u najvećem dostojanstvu i vlastitome „prokletstvu“ osuđenosti na njegovu samorefleksiju slobode. Bez ove slobode jednog navlastitoga bića koje Aristotel definira kao biće koje ima govor (zoon logon ehon ili latinski, animal rationale) ne bi uopće bilo moguće „filozofirati“, odnosno misliti tako da ljudsko mišljenje ovog načina bitka ne zahtijeva ništa od njegova predmeta iz jednostavnog razloga što, kako to tvrdi (opet) Heidegger u spisu/predavanju Što znači misliti? Iz 1952. godine, bit mišljenja jest u ovome (doduše u negaciji navedenoga): .“1.Mišljenje ne vodi ni do kakvog znanja kao što to čine znanosti. 2. Mišljenje ne podaruje nikakvu korisnu životnu mudrost. 3. Mišljenje ne rješava zagonetku svijeta. 4. Mišljenje nema nikakve neposredne snage za djelovanje.” (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002., str. 163.) O čemu se onda uopće radi u autentičnoj filozofiji kao paradigmatskoj formi mišljenja na njezinu kraju kad se prema Heideggeru kibernetika pojavljuje kao kraj filozofije? O tome da sada potreba za filozofijom o kojoj je govorio još mladi Hegel ne proizlazi iz jaza u samome svijetu između bitka i mišljenja koju filozofija mora prevladati baš kao i u doba prvoga početka u Heraklita i Parmenida. Nužnost filozofije počiva u njezinoj „posljednjoj mogućnosti“ da nas izbavi od ovoga bezdana neizmjernoga koji s tehnosferom postaje totalni nihilizam slike bez svijeta u kojem vizualizacija prethodi tajni kazivajućega događaja smisla življenja onkraj svake redukcije na ova četiri predmetna područja koja usisavaju filozofiju u svoje zahtjeve za „apsolutnom istinom“: (1) novi pozitivizam tehnoznanstvene konstrukcije svjetova; (2) utilitarizam i pragmatizam „životnih formi“; (3) mistiku svijeta kao onto-tehno-goniju i (4) praktički decizionizam radikalne politike „događaja“. Potreba za filozofijom, što je ono najčudovišnije uopće (Unheimliche) proizlazi iz nužnosti neutraliziranja i suspendiranja apsolutne moći tehnosfere koja predstavlja posljednji zid svih zidova metafizike u njezinoj realizaciji. I stoga je pitanje o biti budućnosti i budućega mišljenja fundamentalno pitanje smisla „ljudske egzistencije“, a ne više pitanje ontologije-teologije-kozmologije. Jedini pravi svjedok o tome je onaj koji je u najznačajnijem djelu suvremene filozofije, u svojem nastupnome spisu iz 1927. godine naslovljenim Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) otvorio pitanje o svim pitanjima, naime o smislu bitka uopće polazeći od „njegove“, najznačajnije definicije „čovjeka“ kao tubitka (Dasein) u čitavoj povijesti zapadnjačke metafizike, rekavši: Bit tubitka leži u njegovoj egzistenciji. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 56) 2. Pitanje o tome čemu još filozofija jest ono Theodora W. Adorna iz kojeg proizlazi i ona ključna postavka mislioca negativne dijalektike i glavnog predstavnika frankfurtske kritičke teorije društva, koja glasi: „Filozofija, koja bi se još nametala kao totalna, kao sustav, bila bi sustav ludila.“ (Theodor W. Adorno, „Wozu noch Philosophie“, https://www.uni-trier.de/fileadmin/fb1/prof/PHI/003/Bilddateien/Adorno.PDF) Na stranu što to isto, drugim, odmjerenijim kazivanjem govori i Heidegger u već spomenutome spisu Prilozi uz filozofiju (O događaju) navodeći stanje mišljenja poslije Hegela i njegove apsolutne znanosti duha. Čemu ne znači i zašto u smislu onoga Leibnizova znamenita pitanja: „Zašto je radije biće, a ne Ništa?“ Zašto je pitanje koje pretpostavlja stavak dostatnoga razloga, dakle, logiku kao ontologiju, po kojem bitak bića mora imati razlog/temelj svoje opstojnosti (prvi uzrok i posljednju svrhu), a to je ono što se jezikom kasne skolastike naziva quiddittas. Pitamo o nečemu kao nečemu da bismo razumjeli što je to što jest (bitak, biće i bit čovjeka). U bitnome smislu svako je znanje o predmetu ljudske spoznaje čista tautologija, jer spoznaja o bitku bića u tradicionalnoj je metafizici od Aristotela do Kanta uvijek logički odnosno transcendentalni apriorizam. Čak niti obrat u empirizmu Humea ovo ne opovrgava svojim aposteriorizmom, jer pretpostavlja da umjesto transcendentalnih ideja o biti zbilje odlučuje ljudsko empirijsko iskustvo kao uvjet mogućnosti znanja o nečemu kao nečemu. No, to da nešto jest tako kako jest (fakticitet) nije samorazumljivo iz Leibnizove prestabiirane harmonije njegove monadologijske metafizike. Što to drugo znači negoli da pitanje zašto je radije biće, a ne Ništa implicitno dovodi do najtežega metafizičkoga pitanja koje ima u sebi višak egzistencijalnoga događaja gotovo ravnog mistici zbilje u odnosu na ravnodušnost ovog ontologijskoga stanja stvari takvoga kakav jest. Pitanje čemu još filozofija stoga nadilazi logiku i ontologiju i u tradiciji visoke skolastike pripada onome što se naziva quoddittas. Ne više zašto nešto jest to što jest polazeći od znanja o bitku i božanskome razlogu stvaranja, nego kako nešto uopće nastaje i što mu je smisao onkraj granica ontologijsko-metafizičkoga fakticiteta. U suvremenosti je stoga pitanje čemu još filozofija nakon Hegelove apsolutne znanosti u kojoj se pomiruju subjektivni, objektivni i apsolutni duh (umjetnost, religija i filozofija) nužno i pitanje čemu još Heidegger i to iz jednostavnoga razloga što je njegovo „ime i doseg mišljenja“ kako je to kazao Alain Badiou u svojem glavnome djelu Bitak i događaj (L’être et l’événement) iz 1988. godine temeljno događanje u čitavoj suvremenoj ontologiji. Naravno, protivnici i kritičari Heideggera u suvremenoj filozofiji od Carnapa do Poppera i bečkoga pozitivizma, od analitičke filozofije do različitih novijih kognitivizama i filozofije znanosti kao i kozmologije, ovome će se usprotiviti uglavnom polemički argumentima kako je njegov „endizam“ i „antiesencijalizam“ s nastavkom u francuskome egzistencijalizmu Sartrea i poststrukturalizmu Derride, potom u hajdegerizirajućem marksizmu druge polovine 20. stoljeća ništa drugo negoli „metafizička mistifikacija“ (v. o tome iscrpno u: Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije). Problem, međutim, nije u „favoriziranju“ Heideggera naspram svih drugih orijentacija u suvremenoj filozofiji koje se naslanjaju implicitno ili izričito na Wittgensteina I i II iz doba Tractatusa logico-philosophicusa i Filozofijskih istraživanja. Problem je u tome što filozofija kao filozofija nikad ne može postati ancilla scientiae kao što je bila u srednjem vijeku ancilla theologiae, već se mora u svojoj nesvodivosti na ona četiri predmetna područja koje smo naveli slijedeći Heideggerov stav iz spisa/predavanja Što znači misliti? osloboditi u svojoj egzistencijalnoj „slobodi“ od i za metafizike i kibernetike kao vladavine tehnosfere da bi uopće „čovjek“ još mogao imati „svoje“ izglede u nadolazećoj budućnosti. Utoliko je pitanje smisla bitka kako ga je postavio Heidegger u Bitku i vremenu iz perspektive egzistencijalnoga ustrojstva tubitka temeljno pitanje čitave filozofije kao mišljenja koje u formi zapadnjačke metafizike označava našu „povijesnu sudbinu“. Svi koji to pitanje nastoje proglasiti čistom apstrakcijom ili zastarjelom metafizičkom igrom onkraj granica logike i jezika u njegovoj svakodnevnoj uporabi, ne mogu odgovoriti na pitanje: čemu još uopće znanosti, religija, politika, umjetnost jer pitanje koje je ovdje uznemirujuće i čudovišno (Unheimliche) jest, rekao bi Heidegger, i samo najupitnije od svih pitanja. Zašto? Zato što dovodi u svezu mogućnost bitka i zbiljsku nužnost egzistencije koja nikad ne može ne biti bezrazložnost „svoje“ slobode koja je neprestano u pitanju. Ne postoji mogućnost da se na to pitanje ne odgovori „svojim“ vlastitim življenjem kao mišljenjem bilo ono autentično ili neautentično u povijesno-epohalnoj konačnosti. 3. Ako je to pitanje postalo nemjerodavno zato što je „čovjek“ postao ono što u svojoj knjizi nazivam suvišnim čovjekom (v. Žarko Paić, Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021. Prir. Damir Barbarić. v. isto tako i prikaz Tomislava Škrbića, https://hrcak.srce.hr/file/417241 ) onda je njegov prijelaz u posthumano stanje kao homo kybernetesa ne samo kraj metafizike kao takve, već početak jedne posthistorijske tehnogeneze koja dovodi u pitanje svekoliku dosadašnju avanturu povijesti i svekoliko četvorstvo filozofije kao onto-teo-kozmo-antropologijskoga mišljenja. Nema više „dalje“ i „više“ od tehnosfere, jer je riječ o autopoiesisu kao vizualizaciji događaja kojim pojmovno-kategorijalni izrazi metafizike postaju trijadom računanja-planiranja-konstrukcije onog što više nije tajna jezika, već transklasična logika proizvodnje i umrežavanja algoritamskih kodova umjetnoga života. Sve se transverzalno kreće u ireverzibilnost kao postajanje događaja iz procesa kibernetičke transmutacije i „čovjek“ više nije niti nadzornik ovog fatalnoga „razvitka“ autopoiesisa, već samo i jedino njegov objektil u transformaciji ili atraktor koji se prilagođava svojim nužnim metamorfozama bitka na putu u tehnološku singularnost. Čemu još Heidegger?

May 24, 2026
Balthus ili prikaze u međuprostoru

Balthus ili prikaze u međuprostoru

1. Tko je bio Balthus? Poznavateljima slikovne umjetnosti 20. stoljeća ovo je pitanje gotovo izlišno, ako ne i besmisleno. No, kako sve postaje pomalo povijest „zaborava bitka“ kako bi to kazao Heidegger, ili stanje sveopćega neznanja i ravnodušnosti spram naše prošle suvremenosti koje jedino pamti tehnosfera, možda valja ipak podsjetiti na neke temeljne stvari vezane uz njegovo stvaralaštvo. Balthus (Balthasar Kłossowski de Rola, 1908.-2001.) bio je francuski figurativni slikar poljskoga podrijetla, poznat po svojem jedinstvenome stilu koji je spajao rigorozni klasicizam sa sanjivim atmosferama. Izvan glavnih avangardnih pokreta svojeg vremena, poput apstrakcije, njegov rad ostaje jedan od najneobičnijih, najfascinantnijih i najkontroverznijih slučajeva 20. stoljeća. Ne vrijedi li možda isto i za njegova starijega brata Pierrea Klossowskoga, pisca, filozofa i slikara, autora jedne od najznačajnijih i krajnje „osobnih“ knjiga o Nietzscheu o kojem sam napisao studiju u svojoj knjizi Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (Litteris, Zagreb, 2021.), a prenesen je i na ovome blogu koji se zove Kaos. (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/u-zacaranome-krugu/ )? Balthus je odbacio trendove suvremene umjetnosti, okrećući se majstorima talijanske renesanse (Piero della Francesca) i francuskim realistima (Courbet, Poussin). Njegova platna karakteriziraju stroge matematičke kompozicije, jasne linije i duboke perspektive. Često je radio u debelim slojevima, dajući svojim slikama izgled drevnih freski ili kredastih tekstura. Mlade djevojke u cvatu je njegov najčešće ponavljajući i najčešće raspravljani motiv. Njegovi portreti sanjivih tinejdžerica ili mladih žena, često snimljeni u nonšalantnim ili suspendiranim pozama, odišu dvosmislenom psihološkom napetošću. Prisutna u mnoštvu njegovih djela (poput Kralja mačaka ili Mačka pred zrcalom), mačka kao životinja služi kao slikarev alter ego, simbol misterija, tajnovitosti i voajerizma. Remek-djela poput Passage du Commerce-Saint-André zamrzavaju pariški svakodnevni život u neobičnoj i bezvremenskoj teatralnosti gdje se čini kao da je vrijeme stalo. Dok neki vide provokativnu erotiku u njegovim sugestivnim platnima, drugi doživljavaju poetsko istraživanje složenoga prijelaza iz djetinjstva u odraslu dob. Među vrhunskim ne samo francuskim intelektualcima, pjesnicima, teoretičarima umjetnosti, filozofima, filmskim redateljima koji su napisali predgovore njegovim izložbama ili, pak, posvetili svoje eseje i knjige Balthusu kao slikaru izdvojit ću dva , ali i to je dostatno za sva vremena. Naravno, a tko drugi negoli Antonin Artaud, koji se osvrće na Balthusovu izložbu u Galerie Pierre u Parizu 1934., te Federico Fellini koji 1970. godine piše u katalogu izložbe o njemu na Venecijanskome bijenalu. 2. „Nemir koji pobuđuje Balthusovo slikarstvo proizlazi iz njegove dvosmislenosti koja potresa sve suprotstavljene kategorije. Poput prikaze, ono luta u međuprostoru, ne pripadajući ni životu ni smrti. Likovi koje prikazuje nisu ni prisutni ni odsutni; prisutni su prisutnošću koja ostavlja zbunjujući dojam odsutnosti, a odsutni odsutnošću iz koje isijava teška punina što posve zaokuplja pogled koji je promatra. Oni su tu bez biti tu, učinjeni ravnodušnima, rastreseni od svega što ih okružuje, ispražnjeni od svakog uobičajenoga smisla, neprepoznatljivi. Kod Balthusa svijet života i svijet smrti klize jedan u drugi; jedan dolazi progoniti drugoga na neobično uznemirujući način; i to neobično klizanje izaziva okamenjujući slom svakog odredivoga smisla i fascinira: „O onome tko je fasciniran može se reći da ne opaža nikakav realan objekt, nikakav realan lik, jer ono što vidi ne pripada svijetu realnosti, nego neodređenom okružju očaranosti/fascinacije.“ (Blanchot, Književni prostor)“ Sarah Kofman, Derridina učenica, autorica sjajnih tekstova o Nietzscheu i knjige Melankolija umjetnosti, napisala je ingeniozni esej o slikarstvu Balthusa. Ovaj citat na najbolji način pokazuje kako se njegovo slikarstvo otvara gledatelju ne samo fasciniranome ovome srazu klasike i suvremenosti, već duboko uronjenome u traumatsku strukturu svijeta koji se u svojoj transcendenciji obraća onome posljednjem što je možda još preostalo od razbijena zrcala metafizike ꟷ ljepoti. Pritom valja naglasiti da je Balthus u svojem slikarstvu paradoksalne sveze majstorstva figuracije iz klasičnih vremena i modernosti shvaćene estetski kao autonomije tjelesnoga voajerizma i ekstaze u pogledu kao u Lacanovu stadiju zrcala uspostavio jednu krajnje začudnu logiku naizgled sličnu onome što je činio bečki veliki slikar Gustav Klimt. Riječ je o trijadi erotizma, animalizma i perspektivizma. Mlade djevojke, mačke i zrcala već su simbolički iskazano ono što je misterij jednog izokrenutoga mimesisa u kojem se umjesto mitskih nimfi i religioznoga slikarstva nagih anđela susrećemo s „aporetičnim dobom“, kako to precizno piše Kofman, u kojem se isprepliću „metamorfoze i tjeskobe“ jer je djetinjstvo zauvijek prošlo, a sazrijevanje žene postaje ono što izaziva nelagodu ulaska u doba izgubljene nevinosti življenja. Zato je Balthusovo slikarstvo uistinu „događaj melankolije“ kroz prijelaze/prolaze u prostorno-vremenskome slijedu događaja. „Ako Balthus pokazuje nagnuće prema likovima adolescentica, to možda nije zbog njihova erotizma, ili bi taj erotizam radije trebalo iznova procijeniti i shvatiti ga kao korelat s njihovom odsutnošću iz realnosti; ako prepuštaju svoja tijela, besramno šire stegna, pokazuju donje rublje, u tome nema ničeg dramatičnog! Ispod tog rublja ne treba iskati ništa što ne nalikuje ničemu drugome doli samom sebi ili nekom drugom donjem rublju na Balthusovim slikama. Ako one i uznemiruju pogled gledatelja – koji protiv svoje volje postaje voajerom – to je zato što ništa nije toliko uznemirujuće kao sama dvosmislenost adolescencije, koja je par excellence analogon i amblem dvosmislenosti samoga slikarstva.“ 3. Iako Balthusov rad redovito izaziva kontroverze zbog prikaza mladih djevojaka u sugestivnim pozama, Kofman nudi tumačenje koja nadilazi puki moralni skandal ili površni erotizam. Prema Sarah Kofman, ako Balthusove adolescentkinje besramno izlažu svoja tijela, to odražava njihovu “ometanost od stvarnosti” i njihovu napuštenost. Za Kofman, nelagoda koju osjeća gledatelj ne proizlazi iz perverzne provokacije, već iz činjenice da je adolescencija analogni i suštinski simbol dvosmislenosti samoga slikarstva. To je prijelazno stanje, suspendirano između djetinjstva i odrasle dobi, baš kao što je umjetnost suspendirana između stvarnosti i simulakruma. Naslov njezina eseja (“Balthus ili odmor”) ističe jedinstvenu temporalnost Balthusovih slika. Subjekti se čine zamrznutima u budnome snu ili nepomičnome transu. Ovaj “odmor” zamrzava vrijeme i svjedoči o obliku melankolije svojstvenome činu slikanja: hvatanju prolaznoga trenutka (mladosti, pokreta) koji već umire. Ne mogu ovdje a da se ne zaustavim u daljnjoj analizi Sarah Kofman i u korelacijama uspostavim (ne)mogući drhtaj Balthusova slikarstva s onim poljskoga židovskog pisca i slikara Brune Schulza, s njegovim erotskim lakrdijama i izokrenutim svijetom u kojem se zrcalo i budoari, ulica i snovi u noći upravo tih 1930ih godina pojavljuju kao simbolička mjesta prikaza u javnome međuprostoru. Kofman također analizira motiv sveprisutan u slikaričinome radu: mačku. U ovom uspavanome svijetu adolescentnih djevojaka, mačka predstavlja probuđenu animalnost. Ona utjelovljuje voajerizam i čisto promatranje (podsjećajući na etimologiju koju povezuje s činom gledanja), služeći kao zrcalo za gledatelja koji promatra scenu. Nema dvojbe da je pristup slikarstvu Balthusa u eseju Sarah Kofman sveza Freuda i Derride, psihoanalize i filozofijske dekonstrukcije. No, ono njezino navlastito je ipak suptilna refleksivnost kojom ulazi upravo u te svjetove međuprostora i simboličkih likova iz svakodnevice na ulici koji postaju više od međusobne igre subjekta pogleda i njegova sublimna objekta. Mačke su stoga prikazi „narcističke životinje par excellence“, kako je to autorica ovog eseja briljantno formulirala. No, i mlade djevojke i mačke ne bi mogle imati svoju estetsku autonomnost u prolazu/prijelazu iz jednog stanja u drugo bez „stadija zrcala“. Ogledati se u pogledu Drugoga pretpostavlja medij tehničke ravnodušnosti koji je već i sam o sebi idealan objekt najznačajnijeg pojma povijesti umjetnosti i estetike uopće, Riječ je, dakako, o grčkome mimesisu bez kojeg ne bismo mogli imati pojam figurativnoga slikarstva u njegovu zlatnome dobu klasičnih stilova od renesanse do baroka. Upravo taj figuralni narcizam Balthusova je opsesija kojom odolijeva napasti obezličenja i pada u dosadu ponavljanja onoga što je avangarda propagirala kao credo od Maljeviča i Duchampa do neoavangarde 1960-1970ih godina. 4. Ovako završava taj lijepi esej jedne filozofkinje koja je imala dar za uvid u ono što predstavlja tajnu života „prikaza u međuprostoru“. „Ima li Balthusovo slikarstvo – to zrcalo pruženo mački – apotropejsku vrijednost? Nije li njegova funkcija egzorciranje, kako u slikaru tako i u gledatelju, nikada posve ukinute animalnosti? Egzorciranje fascinacije koju, fiksiranu u tom zrcalu, izvode nedovršena tijela lijepih usnulih adolescentkinja.“ Balthusovo je slikarstvo ništa drugo negoli „stadij zrcala“ jedne fascinantne melankolije umjetnosti u kojoj mačka izlazi iza zrcala i gleda nas prodorno i izazovno u oči kao i ona Derridina mačka zbog koje filozof nakon kupanja izlazeći gol iz kade u svojem tekstu osjeća neopisivi sram.

May 23, 2026
„Čovjek je tuđinac zori“

„Čovjek je tuđinac zori“

1. Tko se upušta u filozofijsko promišljanje svijeta iz horizonta sveze drevnoga grčkoga mišljenja u fragmentima Heraklita i Parmenida, Anaksimandra i drugih sa suvremenim pokušajima prevladavanja zapadnjačke metafizike kao što su ona Heideggerova i Axelosova, nemoguće je izbjeći suočenje s veličajnim djelom francuskoga pjesnika René Chara. U ljepotu i sjaj provansalskih krajolika doveo je krajem 1960ih godina svojeg njemačkoga prijatelja, majstora mišljenja iz Freiburga, koji nam je otvorio posve nove horizonte u tumačenju odnosa jezika i bitka, polazeći od izreka predsokratika do Hölderlina. Njegovi seminari održani u Le Thoru postali su toliko prekretni za dijalog filozofije i poezije, da je sudjelovanje na njima kao slušatelja imalo, kako je to ispovjedno jednom kazao Giorgio Agamben, karakter iznimnoga oslobađajućeg događaja susreta s onim najvažnijim u životu kao putu mišljenja. (v. Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1977.) Char je u svojim lutanjima od Rimbauda do nadrealizma stvorio jedinstveni izraz u suvremenom francuskome pjesništvu koji upravo spaja uvid u ono što prethodi i logosu i mythosu, a što će u Hipnosovim listićima kulminirati s fragmentom 237: „U našem mraku, ne postoji jedno mjesto za Ljepotu. Sva su mjesta za Ljepotu.“ (str. 54) No, kako odrediti ono što iskazuje tajna i moć kazivanja Hipnosovih listića? 2. René Char je mobiliziran u francusku vojsku tijekom rata protiv nacističke Njemačke (1939.-1940.) i nakon poraza u lipnju 1940. uspio se vratiti u svoj rodni Islesur-Sorgue na jugu Francuske. Bio je upozoren da ga višijevska policija nadzire zbog njegovih antifašističkih političkih ideja, te se povukao u udaljenije selo Céreste u brdima Luberona. Tamo je proveo mnogo mjeseci regrutirajući i razvijajući mrežu otpora. Predvodio je tzv. padobransku jedinicu koja je djelovala oko tajnog iskrcavanja oružja za pripadnike otpora. Zajedničko estetsko iskustvo njegove grupe, kako je izraženo u bilješkama Hipnosovi listići, omogućuje Charu predstaviti vlastitu „povijest“, onu koja se buni protiv svjetskoga nasilja. U nekim zapisima Char je Otpor nazvao „blagom“ zbog posebne kvalitete zajedničkoga života usmjerenoga u borbi za slobodu. Zato ovu knjigu nije moguće tek svrstati u uobičajene okvire poetskoga teksta. Ona nadilazi sve diskurzivne granice, jer se u formi aforizma i kratkih zapisa autentično poetsko kazivanje uzdiže do najviših razina onog što je od predsokratika do romantičara fragmentarno izvedeno u „hermetičkom intenzitetu i enigmatičnosti iskaza koji su došli do izražaja u mnogim njegovim aforističkim ciklusima“. (Zvonimir Mrkonjić, „Predgovor“, str. 5) Čitajući iznova Hipnosove listiće sjetio sam se kako najznačajnija politička filozofkinja Hannah Arendt u djelu Human Condition daje Charovim postupcima navlastiti politički pečat kada navodi da su on i drugi borci francuskoga Otpora bili jedni od rijetkih pojedinaca u modernoj povijesti koji su zauzimali istinski politički prostor ꟷ „javno područje“ ꟷ zbog „vakuuma“ koji je ostao nakon kapitulacije Treće Republike. (Hannah Arendt, „Preface“, Human Condition, University od Chicago Press, Chicago, 1958., str. 3) Ova je knjiga pisana, dakle, između 1943. i 1944. godine i posvećena je Albertu Camusu. U kratkom predgovoru Char opisuje kako se prepustio djelu. „Ova bilježnica mogla bi ne pripadati nikome, toliko je smisao života jednog čovjeka potka njegovih lutanja, teško odvojiv od gdjekad halucinantnog mimetizma. Takva su nagnuća bila ipak suzbijena. Ove bilješke označavaju otpor humanizma svjesnog svojih družnosti, koji nije govorljiv o svojim vrlinama, želeći sačuvati nepristupačno slobodno polje za fantaziju svojih sunaca, odlučan platiti cijenu za to.“ (str. 8) 3. Charovo priznanje svjedoči da biti pjesnik znači provesti razinu promatranja koja distancira čovjeka od samih događaja i radnji s kojima se najlakše susreće. Pjesnik otuda istovremeno sudjeluje i poriče samu stvarnost o kojoj djelo svjedoči, uz najveću moguću cijenu. Što to drugo znači negoli da je kazivanje slobode ujedno mogućnost da sama sloboda progovori i bitku podari otvorenost nalik sunčevu sjaju u svim njegovim vremenskim mijenama. Hipnos, božanstvo u grčkoj mitologiji (hypnos – san, spavanje) odnosi se na personifikaciju spavača-sanjača. Već je rimski prijevod grčke riječi hipnos (somnus) vezan uz grčku riječ smrt (thanatos). Njegova je majka izvorno božica koja se imenuje Nyx, što znači noć. Hipnos je prebivao u palači unutar tamne špilje, gdje sunce nikad nije moglo doprijeti. Hipnosova tri sina ili brata, jer bogovima je incest dopušten, su one stvari koje se zbivaju u snovima – Morpheus, Phobetor i Phantasos. Prema jednoj od mitskih priča Hipnos je živio u špilji ispod grčkoga otoka kojim protječe rijeka Lethe, što znači skrivenost ili zaboravnost. Endimion kojeg je vrhovni bog Zeus osudio na vječni san tako što je spavao otvorenih očiju na javi, dobio je tu moć od Hipnosa da bi zauvijek mogao gledati ljepotu svoje obožavane Selene. U ikonografskome smislu, bog Hipnos se u grčkoj umjetnosti prikazuje kao nagi mladić s krilima na glavi. San se dovodi u svezu sa smrću, a snivanje s vječnom mladošću koja živi u iluziji beskonačnosti kao smrtna ljepota trenutka. U Hipnosovim listićima nadrealističkoga francuskoga pjesnika René Chara jezik ne otvara svijet u njegovoj iskonskoj svjetovnosti. Sam svijet objelodanjuje se kao kraljevstvo jezika. U njemu slika nadilazi vlastite sjene. Snovito putovanje kroz labirint vremena tvori bit slike. Odnos jezika i slike nije tradicionalno metafizički. Ne prethodi jedno drugome ni u vremenskome ni u logičkome smislu. Jezik je slikovit, a slika u svojoj neizrecivosti govori jezikom snova. Iako se Char nedvojbeno referira na svojeg prijatelja Martina Heideggera, poetski je govor uvijek slobodan od kazivanja o stvarima predmetnoga iskustva. Poetska slika nadilazi književne figure metafore i alegorije, koje se rabe poput dodanoga znaka. Poetsko kazivanje stoga nalikuje „svetom buncanju“. Ono nije ni alogično ni ludo, ni proročko ni navjestiteljsko jer sve navedeno u sebi pohranjuje do sinkretičkoga zaziva božanske prisutnosti u posvemašnjoj napuštenosti samoga svijeta. Za razliku od svih drugih umjetnosti samo se poezija razvija iz jezika sna i njegove nepredstavljive slike. U poeziji se slave bogovi i suočava s neizbježnim krajem čovjeka njegovom „prirodnom“ ili „neprirodnom“ smrću. Priroda je pak sinonim za ljudsko. Umrijeti znači ispuniti ljudsku bit. Samo bogovi i zvijeri ne umiru. Prvi su besmrtni, a drugi ugibaju. Dostatno je iz Hipnosovih listića izabrati četiri fragmenta da bismo vidjeli kako se to istodobno zbiva u jeziku slikotvornoga kaosa. „Vrijeme viđeno kroz sliku vrijeme je izgubljeno iz vida. Bitak i vrijeme veoma se razlikuju. Premašivši bitak i vrijeme, slika blista vječno. /13/ Gorka budućnost, gorka budućnost, ples među ružinim grmovima…/21/ Doba kad ponovno naraslo nebo zadire u zemlju, kad je čovjek u agoniji između dva prijezira. /56/ Našoj baštini ne prethodi nikakva oporuka. /62/“ (R. Char, nav. djelo, str. 11, 13, 15, 20.) Hipnos je u Charovoj poeziji drugo ime za neizrecivo tkanje slike u jeziku. Satkati sliku znači ispreplesti tekst u njezinoj zadivljujućoj (ne)vidljivosti. Ali vrijeme slike jest ono vrijeme koje nestaje iz sjećanja. Prisutnost se raspada u prisutnosti „ovoga“ ili „onoga“, pojedinačnoga bića ili stvari, a nikad same prisutnosti bitka i vremena. Slikom se stoga iskazuje ono isto u ponavljaju kao sličnosti i nalikosti (eikon) na nešto što ima karakter izvornika. Ali, ako „našoj baštini ne prethodi nikakva oporuka“, kako kaže Char u fragmentu 62., tada se ne može više govoriti o paradigmi jednoga i jednokratnoga, izvornika u svojoj nenadomjestivoj izvornosti. Bez oporuke nema ni baštine. Ali vrijedi i suprotno: bez baštine nema ni poruke u nepostojećoj oporuci. Ako živimo, prema Charu, u vremenu koje ima baštinu bez oporuke, ne znači li to da živimo u doba kraja povijesnoga vremena? U fragmentima 21. Char pjeva o „gorkoj budućnosti“ kao „plesu među ružinim grmovima“. Pesimizam ne pripada budućnosti takvog „gorkoga“ ugođaja. Char pjeva o budućnosti koja je neizostavno vrijeme radikalnoga iskušenja tijela, Biti otvoren spram budućnosti sada znači biti zatvoren u tjelesnim mogućnostima nadilaženja korporalne faktičnosti. Bol se može potisnuti u neizmjernoj patnji tijela. Ali to potiskivanje ne pridonosi svetkovini tijela u njegovu užitku. Na djelu je neprestana odgoda užitka. A u fragmentu 56. izričito se spominje aluzija na ovo vrijeme: „Doba kad ponovno naraslo nebo zadire u zemlju, kad je čovjek u agoniji između dva prijezira.“

May 22, 2026
Planetarnost rata i mogućnosti obrata

Planetarnost rata i mogućnosti obrata

1. O postavkama Jana Patočke o planetarnosti rata i mogućnosti obrata iz ove tehnološke civilizacije koja je u 20. stoljeću dospjela do totalne mobilizacije svih raspoloživih sredstava za masovno uništavanje ljudi i prirode, pisao sam u kontekstu vlastita promišljanja ovog problema u knjizi Doba oligarhije: Informacijska ekonomija i politika događaja (Litteris, Zagreb, 2017.). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/permanentno-stanje-i-rata-i-mira/ ) Jan Patočka, vodeći češki filozof 20. stoljeća, disident i glasnogovornik Povelje 77, razvio je pojam planetarnoga rata (ili “rata na planetarnoj razini”) poglavito u svojem temeljnom djelu Heretični eseji iz filozofije povijesti. Za Patočku, planetarni rat nije samo vojni događaj, već temeljni simptom moderne “tehnološke civilizacije” (ili “supercivilizacije”) koja je izgubila svoje duhovno utemeljenje. Temeljni koncepti planetarnoga rata su akumulacija i oslobađanje energije. Patočka opisuje moderno doba kao proces mobilizacije svijeta u “laboratorij” za oslobađanje energije. Tvrdi pritom da je rat ​​metoda modernosti za iskorjenjivanje masovne akumulacije sile i tehničkih kapaciteta koje gradi. Pod snažnim utjecajem Ernsta Jüngera i njegovih spisa poput Radnika i Totalne mobilizacije, Patočka je svjetske ratove vidio kao vrhunac “totalne mobilizacije”. U tom stanju, ljudska bića više nisu subjekti već “ljudski resursi” ili “nositelji općega kretanja”, svedeni na svoje biološke funkcije unutar mreže biopolitičkih sila. U čemu je Patočkino “heretičko” rješenje? Vjerovao je, naime, da oni koji su iskusili “potres” prve crte ꟷ apsolutni gubitak smisla u planetarnome ratu ꟷ mogu pronaći zajednički jezik. Ova “solidarnost” ne temelji se na političkoj ideologiji, već na zajedničkoj spoznaji krhkosti ljudskoga postojanja i “misterioznosti bića”. Patočka je tvrdio da je 20. stoljeće definirano ratom, koji je poslužio kao “definitivan proboj” za mehanički svjetonazor rođen u 17. stoljeću. Mir je otuda samo pauza u ratu unutar naše tehnološke civilizacije, jer oboje pokreće ista logika mobilizacije i iskorištavanja resursa. No, ono što je u njegovu shvaćanju rata uistinu odlučujuće i za razliku od drugih filozofijskih pristupa u 20. stoljeću dalekosežnije od antropologije rata u djelu Maxa Schelera, primjerice, jest sveza rata i pojma „supercivilizacije“. O kakvom je to pojmu ovdje riječ? (v. „Je li tehnička civilizacija nazadna i zašto?“, u: Heretički eseji o filozofiji povijesti, str. 173-217) 2. Patočkin koncept supercivilizacije (ili nadcivilizacije) opisuje globalno stanje ljudskoga razvitka karakterizirano potpunom racionalizacijom i tehničkim ovladavanjem životom. Nije teško u tome vidjeti veliki misaoni utjecaj Heideggera na njegove postavke. Razvijen poglavito 1950-ih, ovaj koncept analizira kako su moderna znanost i tehnologija istisnuli ljude iz njihovog “životnoga svijeta” (Lebenswelt), svodeći postojanje na izračunljive sustave. Patočka je razlikovao dva konkurentska oblika ovog globalnoga poretka. Prvo jeumjerena supercivilizacija. Ona je općenito povezana sa zapadnim liberalnim demokracijama. Oslanja se na racionalizaciju i vladavinu prava, ali zadržava ostatke tradicionalnih vrijednosti i pluralizma sve dok ne ometaju upravljački princip razuma. Drugo je radikalna supercivilizacija, koja je povezana s totalitarnim sustavima, poput komunizma ili nacizma. Teži apsolutnoj eliminaciji svakog značenja izvan dominantne, tehnoznanstvene racionalnosti, svodeći ljude na puke biološke funkcije ili “goli život”. Ključna značajka Patočkine supercivilizacije je tehnoznanstvena dominacija. On tvrdi da modernu supercivilizaciju pokreće “kalkulativni etos” gdje se sve tretira kao sredstvo za postizanje cilja. To dovodi do krize značenja, jer se ljudsko iskustvo lišava svojih duhovnih i subjektivnih dimenzija kako bi se uklopilo u matematičke modele. No, strukturni nusprodukt supercivilizacije jest “atomizirani, usamljeni pojedinac”. Budući da moderni sustavi daju prednost objektivnome znanju nad životnim iskustvom, pojedinci postaju bez korijena i otuđeni od zajedničkoga svijeta. Patočka je svjetske ratove smatrao ne aberacijama, već eksplozivnom manifestacijom unutarnjih napetosti supercivilizacije. Rat postaje “planetarni” događaj gdje tehnička mobilizacija resursa doseže vrhunac. Kao odgovor na ovu krizu kako smo već istaknuli, Patočka je predložio “solidarnost potresenih” kao zajednicu onih koji su iskusili “potres” svakodnevnih sigurnosti (često kroz rat ili žrtvu) i prepoznaju potrebu za autentičnijim, ne-hegemonističkim postojanjem. Ono što posebno izaziva kritičku pozornost jest Patočkin stav da je zapravo supercivilizacija u svojem tehnološkome trijumfu „nazadna“. To se odnosi na potencijale ljudskosti i misaonosti izvan redukcije na prirodno-tehničke znanosti i njihovu logiku kalkulativnosti koja se proteže na sva područja životnoga svijeta (Lebenswelt). 3. Patočka kao učenik i Husserla i Heideggera, transformirao je koncept Lebenswelta (životnoga svijeta) iz statičnoga horizonta percepcije u dinamičan prostor definiran ljudskim kretanjem i odgovornošću. Tvrdio je da životni svijet nije samo “zadana” pozadina, već primarno područje ljudskoga postojanja koje je moderna znanost zasjenila usredotočujući se isključivo na objektivne činjenice. Patočkin jedinstveni doprinos Lebensweltu može se razumjeti kroz tri egzistencijalna pokreta koja karakteriziraju način na koji ga nastanjujemo: Pokret usidravanja (puštanje korijena), jer naš se osnovni biološki i društveni opstanak pojavljuje u pronalaženju doma, prihvaćanju i sigurnosti unutar svijeta. Pokret samoproširenja kroz obranu/rad. Projiciramo se u svijet kroz rad i tehnologiju kako bismo održali i proširili svoje postojanje. Pokret proboja (postojanje u istini). Duhovno ili filozofsko buđenje gdje pojedinac prestaje samo “funkcionirati” i počinje propitivati ​​značenje cjeline. To se često povezuje s njegovim konceptom “brige za dušu”. Patočka je bio duboko zabrinut zbog “krize” moderne znanosti. Vjerovao je da znanost svijet tretira kao skup mjerljivih objekata, što dovodi do gubitka smisla. Za Patočku, Lebenswelt predstavlja “prirodni svijet”, to jest svijet kakav neposredno doživljavamo prije znanstvene apstrakcije. Ovdje razabiremo izravni utjecaj Edmunda Husserla i fenomenologije na njegove stavove. Naposljetku, svojevrsni autorov pogovor knjizi Heretični eseji o filozofiji povijesti pod nazivom „Vlastite napomene uz Heretične eseje“ nastoji pokazati sažeto kako se iz okružja fenomenologije i razumijevanje povijesti i političkoga od Grka s obzirom na pojam polisa utemeljuje zapadnjačka ideja povijesti. Ovo je naprosto ingeniozno, jer za razliku od Heideggera i Gadamera, Patočka početak povijesnoga zbivanja kao smislene orijentacije čovjeka u prostoru i vremenu epohalne konačnosti vidi u drukčijem shvaćanju politike kao „brige za dušu“. Nije, dakle, taj sokratovski pojam njegova kasnoga mišljenja izričiti svediv na etička stajališta, kako neki pogrešno tumače ovaj pojam u horizontu promišljanja ideje Europe. U knjizi u svim esejima kaže da davanjem prioriteta znanstvenome svijetu nad životnim svijetom, čovječanstvo postaje otuđeno od vlastitog subjektivnoga iskustva i etičke odgovornosti. Patočka je stoga kategorizirao životni svijet u različite povijesne faze na temelju načina na koji se ljudi odnose prema smislu. Prapovijesna faza označava život u repetitivnom, mitskome ciklusu života i preživljavanja. Prava povijesna faza, pak, pokrenuta je “duhovnim šokom” (često poistovjećenim s rođenjem filozofije u staroj Grčkoj), gdje životni svijet postaje mjesto otvorenoga propitivanja i političkoga života. I na kraju, postpovijesna faza određena je modernom opasnošću gdje težnja za “silom” i tehnološkim majstorstvom prijeti da će srušiti smisleni životni svijet natrag u puko biološko preživljavanje. 4. Iako je Jan Patočka bio jedan od posljednjih učenika Edmunda Husserla, na njega je ipak presudan utjecaj izvršio Martin Heidegger, što možemo vidjeti u načinu kako pristupa i pojmu tehnologije i ratu kao događaju totalne mobilizacije onog što razara smisao bitka polazeći od postava (Gestell) kao biti tehnike. No, unatoč tome što je Patočka prihvatio Heideggerovu analizu bitka-u-svijetu i kritiku moderne tehnike, bio je kritičan prema Heideggerovoj političkoj pasivnosti te duhovnoj suradnji s nacizmom. Dok je Heidegger u cijelosti ostao u sferi refleksije i zadaće mišljenja, Patočka je držao da filozofija mora postati djelatnim događajem praktičnoga preoblikovanja svijeta. Njegova ideja o “životu u istini” izravno je preoblikovanje fenomenologije u etički čin otpora. Uostalom, uvijek se uz njegovo ime povezuje oznaka disidenta i mučenika otpora protiv totalitarne vladavine komunizma u ondašnoj Čehoslavačkoj. 1977. postao je jedan od trojice glasnogovornika Povelje 77 (uz Václava Havela i Jiříja Hájeka). To je bila građanska inicijativa koja je zahtijevala od komunističkoga režima u Čehoslovačkoj da poštuje vlastite zakone o ljudskim pravima. Zbog svoje vodeće uloge u aktivnostima ovog pokreta za ljudska prava i građanske slobode, bio je izložen iscrpljujućim policijskim ispitivanjima s torturom. Nakon jednog takvog višesatnog ispitivanja, doživio je moždani udar i ubrzo umro. Njegov pogreb postao je masovni prosvjed protiv režima, pretvorivši ga u “Sokrata našega vremena”. (v. o tome Alexandra Laignel-Lavastine, „JAN PATOČKA: Europa ili kako se oduprijeti imperijalizmu svakodnevice“, u: Duhovi Europe, Litteris, Zagreb, 2017., str. 119-175. S francuskoga prevela Mirna Šimat) 5. U „Vlastitim napomenama uz Heretičke eseje“ nalazi se jedna od ključnih misli cijele knjige i Patočkina uvida u filozofiju povijesti onkraj Hegelove teodiceje svjetskoga duha. Riječ je o navlastitome shvaćanju egzistencijalnoga odnosa spram svijeta koji postaje uvjet mogućnosti svekolike etike i politike izvan apstraktnoga esencijalizma kakav je danas pod imenom tzv. perenijalne filozofije iznova u širokome optjecaju. Navest ćemo je. „…što je element našeg bitka: to je bitak mogućnosti. Postoje dvije temeljne mogućnosti: otvoreno se odnositi prema cjelini i kraju (to ne znači misliti na smrt, već obezvređivati onaj način života koji po svaku cijenu želi živjeti i koji kao svoje mjerilo uzima puki život, a to znači „svijet“ i život u njemu) i ne odnositi se, tj. bježati pred njim i osujećivati tako svoju najosnovniju mogućnost. Svi ovi „postupci“ nisu svijest i njegova struktura subjekt-objekt, već nešto osnovnije: egzistencija čiji bitak počiva u razumijevanju (a ne spoznavanju i osvještavanju!) stvari, bližnjih, sebe.“ (str. 282) Egzistencija nije prazna riječ neke nihilističke povijesti na svojem kraju. To je duboko razumijevanje svijeta polazeći od osmišljavanja života kojem prethodi odluka o načinu da se ovaj život vodi u svjetlu slobode, istine, jednakosti, pravednosti i brige za Druge kojom spašavamo našu dušu od svih zala i besmislenih tričarija svakodnevice.

May 21, 2026
Téhne kao forma života

Téhne kao forma života

1. O autotehničnosti svijeta Možemo li uopće misliti ono što pripada prostoru između bitka i događaja bez ideje prvoga i posljednjega (uzroka i svrhe)? Metafizika nas je do današnjih dana ostavila okovane mišljenjem nužnih linearnih odnosa. Sve je bezuvjetno moralo imati svoj logički poredak od uzroka do posljedice. Ništa se nije moglo dešavati autonomno bez unutarnjega ili izvanjskoga pokretača od aristotelovski shvaćenoga boga do Leibnizove monade u strukturi ljudske želje. Put do čistih kontingencija ili do slobode nastanka „novoga“ iz imanentnih razloga supripadnih događaju a ne formalnoj strukturi bitka kao temelja i supstancije kao razloga egzistencije bića nije bio nipošto jednoznačno izveden. Ne pridonosi mišljenju događaja puko nastojanje da se nužnost tek nadomjesti slučajem, a poslanstvo smislene povijesti kibernetičkim sklopom kontrole nad događajima u prirodi, društvu i kolektivnoj psihičkoj egzistenciji. Kada dolazi ono „novo“ u povijesnu magmu odvijanja života sve se nenadano preobražava do mjere s kojom više ne možemo uspoređivati prošlost i sadašnjost. Sličnosti i razlike nisu pouzdana mjerila usporedbe. Naposljetku, neponovljivost i jednokratnost sâme povijesti čini singularnost posve drukčijim načinom mišljenja. A u njemu se ponavljanje ne shvaća pukim vraćanjem onoga što bijaše bilo. Posrijedi je stvaralački proces oblikovanja nadolazećih konstelacija snaga. Nije potrebno posebno naglašavati koliko je pritom Heideggerovo kasno mišljenje otvorilo nova obzorja drukčijem razumijevanju odnosa znanosti i tehnike. Izvan vladajuće sheme prvoga uzroka i posljednje svrhe ono se usmjerilo razotkrivanju otvorenosti bitka. U sklopu razjašnjenja njegova ključnoga pojma postava (Gestell) u okružju predavanja o nastanku moderne tehnike nailazimo na postavku da „tehnika uopće ne koristi ‘čovjeku’, niti se ‘ovaj čovjek’ može osloboditi od ‘tehnike’.“ (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V. Klosteramnn, Frankfurt a. M., 2009., str. 286.) Prostor „oslobađanja“ valja razumjeti s onu stranu metafizičke razlike „koristi“ u smislu instrumentalnosti i vladavine u smislu subjektnosti subjekta. Stoga se u navedenom zagonetnom stavu Heideggera skriva nešto posve drukčije od uobičajenoga shvaćanja tehnike kao sredstva za neku drugu svrhu. Poznato je, naime, da se njegovo kasno mišljenje odlikuje nastojanjem uspostavljanja jezika kao granice između topologije bitka i toponomije događaja. Jezik razotkriva ono što se događa kada više tehnika ne služi izvanjskim svrhama ljudskoga „napretka“ i „razvitka“. Imajući u vidu povijesno-epohalno razlikovanje grčkoga i modernoga načina na koji se tehnika pojavljuje uvjetom mogućnosti ljudske egzistencije jasno je da iz toga proizlazi mogućnost razlikovanja onoga što je samoniklo i nastalo iz prirode kao bitka stvari (physis, φύσις) i onoga što je stvoreno činom ljudske konstrukcije (téhne, τέχνη). Ako u načelu postoje dva načina promišljanja tehnike kao filozofijskoga problema, tada je moguće prihvatiti postavku Hansa Blumenberga o: (1) tehnici kao prirodi čovjeka polazeći od nužnosti njegove ekscentričnosti u okolnome svijetu i (2) tehnici kao povijesnome fenomenu. (Hans Blumenberg, „Ordnungschwund und Selbstbehauptung: Über Weltwerstehen und Weltverhalten im Werden der technischen Epoche“, u: Schriften zur Technik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015., str. 138.) Oba mislioca suglasni su, pak, u tome da je tehnika iz „konstitutivnoga elementa novovjekovlja“ postala pokretačem znanstvenoga shvaćanja svijeta. To znači da se u bitnome mijenja klasična hipoteza svih filozofijskih načina razmatranja u 20. stoljeću koja su čovjeka i njegove krajnje svrhe postavljale u središte. I Heidegger i Blumenberg smatraju da je tehnika postala u moderno doba „bit“ znanosti umjesto dosadašnjega shvaćanja po kojem je ona tek primijenjena znanost u mehaničkome rukotvorstvu i modernoj industriji. Ontologijski kazano riječ je o obratu odnosa sredstvo-svrha ili kauzalno-teleologijskoga modela mišljenja tradicionalne metafizike. Promjena temeljnoga označitelja upućuje na istodobnu promjenu značenjske sveze između znanosti i tehnike. Znanje je bilo nadređeno praktičnome umijeću izvedbe. Sada se, pak, znanje više ne zasniva iz čiste teorije o bitku bića. Primjena nije isto što i aplikacija. Praktičnost i primjenjivost znanja govore o pragmatici znanja u smislu alata za uporabu (know-how). Ono što, međutim, u tom obratu ostaje nerazjašnjeno jest pitanje „koristi“ (pragmatike) i „oslobađanja“ (emancipacije). Tko se tu još uopće „oslobađa“ od „čega“ i s kojim ciljem i svrhom (télos, τέλος)? Moderna tehnika u oslobađanju od grčko-srednjovjekovnoga shvaćanja čovjeka kao obrtnika i demijurga, odnosno stvaratelja koji oponaša (mimesis, μίμησις -creatio) čudo Božjega stvaranja, ili se, pak, radi o oslobađanju modernoga čovjeka kao tehničara-inženjera od zastarjele metafizičke sheme vladavine bitka-Boga-svijeta-čovjeka u načinu zapadnjačkoga mišljenja? Nije li iz Heideggerova stava o nemogućnosti „oslobađanja“ čovjeka kao subjekta-supstancije u doba moderne tehnike izrečeno nešto posve drugo negoli naizgled kruti zakon tehničkoga determinizma koji ne ostavlja gotovo nikakve nade onima kojima je sloboda nešto izvan nužnosti egzistencije u tehničkome svijetu? Pogledajmo pomnije o čemu je tu riječ. Ako tehnika nije tek izvedenica znanosti, kako se to predmnijeva u okviru humanističke paradigme ljudske povijesti, potrebno je onda pokazati da stvari stoje na drukčijim temeljima. Oslobađanje je sa stajališta Hegelove teodiceje povijesti apsolutnoga duha pitanje mišljenja kao osvještavanja. Nije slučajno da samosvijest ima tako odlučujuće značenje za pokretanje procesa znanstvene spoznaje. Poznato je kako neurokognitivne znanosti ukazuju na različite mogućnosti razvitka spoznajnih kapaciteta mišljenja. U kojem će se smjeru odviti mogućnost neke singularne kontingencije čovjeka s obzirom na samosvijest nije ničime unaprijed zadano unatoč tome što je mozak biološko-tehnički organ ukorijenjenosti i ugradnje u postojeće i nepostojeće svjetove. Njegova se plastičnost uzima dokazom prilagodbe novoj situaciji. Na taj se način potkopava dugovjeka „velika priča“ o determinizmu i indeterminizmu tzv. zakona koji objektivno djeluju u ljudskoj povijesti. Određenost i neodređenost mogu se, naime, razumjeti tek iz drukčijega sklopa odnosa. (Vidi o tome: Dieter Sturma (ur.), Philosophie und Neurowissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013. 4. izd.) Kulturni kodovi Zapada bili su presudni za prelazak jedne simboličke forme života u drugu (mit-religija-umjetnost-filozofija-znanost). Što se u Hegela označava logikom apsoluta u njegovu zahtjevu za istinom koja sebe zna kao takvu, pretpostavlja ideju „napretka“ i „razvitka“. Ali ono što napreduje i razvija se kao povijesno zbivanje slobode nije ništa drugo negoli samosvijest. Ona se kreće od stajališta prirodne svijesti preko refleksije predmeta mišljenja do stadija apsolutnoga zora o mišljenju u njegovu raščlanjenju na logičko-povijesni rang umjetnosti (osjećaja), religije (doživljaja) i filozofije (uma). Uzdizanje do samosvijesti koja ima proizvodno-praktični moment posredovanja bitka i mišljenja zbiva se kao rad apsoluta u formi znanstvenoga lika istine. Otuda se istina ne može drukčije odrediti negoli slobodom u formi znanja o tehničkome karakteru bitka uopće. Blumenberg je to genealogijski pokazao u razmatranju odnosa između tehnike i istine s obzirom na mijene ontologijskoga ranga od Descartesa do Hegela. „Tehnička odredba slobode ne nastaje time što se čovjek poima kao biće koje proizvodi tehničke tvorevine, nego kao biće koje sebe sâmo tehnički ozbiljuje, čija je ‘istina u biti tehnička. Ovo temeljno shvaćanje vlada u biologijskoj teoriji podrijetla, u kojoj se čovjek određuje u kontinuitetu niza organizama i otpočinje tamo gdje je mehanika procesa razvitka kao takvoga ‘pojmljena’, što znači: gdje se otpočinju razvijati primati – u pravome smislu kao refleksivna. Čovjek zahvaljujući u biti sebi samome jest ‘autotehničan’; – on „nema’ tek rad, već je on ‘i’ rad. […] Tip modernoga čovjeka jest neizostavno određen naturiranjem tehničkoga s pomoću svijesti o samorazumljivosti i neizbježnosti onoga što je proizašlo iz njegove navlastite slobode. Ontologija tehnike razvija se u paradoksima jedne ‘druge prirode’.“ (Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 49-50.) Ono o čemu govore i Heidegger i Blumenberg odnosi se, dakle, na dvoje u bitnoj razlici. S jedne je strane riječ o ontologijskoj strukturi čovjeka kao ekscentričnoga bića navlastite slobode mišljenja i djelovanja u svijetu kao slučaju i nužnosti, a s druge, pak strane suočavamo se s jednim povijesno-epohalnim događajem s kojim otpočinje „naturiranje tehnike“. Nakon toga se ljudski život vodi u okvirima tehničkoga svijeta. Odnos između „ontologije“ i „povijesti“ nije više odnos bezuvjetne vladavine bitka nad događajem, nužnosti nad slobodom, prirode nad kulturom. Što Heidegger naziva postavom (Gestell) moderne tehnike, a Blumenberg tehniziranjem slobode kao istine u formi „autotehničnosti“ ljudske egzistencije, na sudbonosan način postaje svakodnevnim iskustvom vođenja života. Sam je život prožet „paradoksima jedne druge prirode“. Međutim, ovo iskustvo spora i suradnje između dva različita svijeta – analognoga i digitalnoga, prirodnoga i tehničkoga – moguće je razjasniti tek uvođenjem u igru onoga što nadilazi razlikovanje prve i druge prirode. Nema nikakve sumnje da se ono treće što poznajemo u izrazu tertium datur iz srednjovjekovne teologije može razumjeti na dva načina: (1) dijalektički i (2) kibernetički. U prvome je naglasak na logici sinteze kao prevladavanja spora između teze i antiteze, što su izvodili Hegel i Marx u svojim konstruktivno-destruktivnim „vježbama mišljenja“. U drugom se radi o binarnim oprekama između logike djelovanja sustava i okoline. Sažeto iskazano, postojanje trećeg načela mišljenja uvodi logiku inkluzivne konjunkcije ili transjuktivne logike i-i. (Vidi o tome: Gotthard Günther, Das Bewustsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, AGIS-Verlag, Krefeld i Baden-Baden, 1963., str. 48-52.) Umjesto dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) suprotnosti u nastanku višeg jedinstva, susrećemo se s mogućnošću međusobne korelacije proturječja. Zbog toga se čitav poredak značenja odvija u aporijama i paradoksima. Novo se označava otuda proizvodnjom razlika u sâmoj proceduri iznimke kao pravila. Ono što na taj način nastaje jest posve kontingentna situacija. U njoj se odnos između „metafizike“ i „moderne tehnike“ više ne može zasnivati nikako drukčije negoli iz tehničkoga izlaganja bitka. Heidegger na jednom mjestu navedenoga predavanja o postavu (Gestellu) i nastanku novovjekovnih znanosti i tehnike ide tako daleko da u trojstvu pojmova mathesis – stroj – organizam izvodi postavku o posvemašnjem napuštanju bitka od bića. Što to znači? Samo to da tehnika nije tek drukčiji način vođenja ljudskoga života od onoga iskonskoga i izvornoga. Ona ljudski život kao samosvjesnu egzistenciju slobode preusmjerava u mogućnost stvaranja neljudske forme života. (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76,str. 290.)Samorazumljivo je da se to ne odnosi na biologijsku teoriju evolucije i na životinjski svijet u suprotnosti spram ljudskoga svijeta. Neljudsko poprima lik nadčovjeka iz Nietzscheove metafizike volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Iza mitopoetskoga jezika, međutim, skriva se ipak ono još čudovišnije. U posvemašnjem raščovječenju protječe ono što je još preostalo od povijesti. A to nazivamo nečim što više nije rezultat moderne tehnike kao postava (Gestell). Umjesto toga nastaje doba mašinerije, fabrikacije i postrojenja s onu stranu prirode i ljudskoga uopće. Stvor/stvar nalik metafori mreže iz Kafkinih proza i alegorija, slici tehno-humanoida iz distopijskoga filma Fritza Langa Metropolis i jeziku bezdušne kvantifikacije u protokolima iz temelja dehumaniziranoga svijeta zauzima prostor novih mentalnih krajolika. Neljudsko, dakle, pripada području tehničke konstrukcije. Sve se to još uvijek odvija unutar sheme novovjekovne metafizike i njoj odgovarajućih pojmova u sprezi matematike i fizike s biologijom. Mehanika pritom određuje organsko shvaćanje tehnike. Prema njemu se čovjek poima na osnovu modela „druge prirode“ iskazane još od Descartesa razlikom dviju supstancija (res cogitans i res extensa). Ako se ova „druga priroda“ mehaničkoga svijeta strojeva shvati onako kako je to postavio Hans Blumenberg, naime kao „posljedica tehničke volje“, tada je razvidno da se ono „organsko pojavljuje kao proizvod konstrukcije“. ( Hans Blumenberg, „ Das Verhältnis von natur und Technik als philosophisches Problem“, u: Schriften zur Technik, str. 29.) Čini se da je oscilacija između radikalnoga stava o tehnici kao biti znanosti i znanosti kao biti tehnike u slučaju Blumenbergova mišljenja ponajprije određeno time što se nastoji precizno fenomenologijski pokazati razvitak sâme stvari mišljenja. Ona se preobražava iz grčko-srednjovjekovnoga shvaćanja prirode i svemira (physis, φύσις -kosmos, κόσμος -ordo) do božanskoga djela svrhovite „prirode“ s tajnim planom utkanim u samostvaralačko djelo umjetnosti. Kada nastupa radikalan obrat ove kauzalno-teleologijske sheme nastaje nešto uznemirujuće. Za Blumenberga se radi o „tehničkome razumijevanju bitka i istine uopće“.(Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 45.) Tehnika kao primijenjena znanost, što je bila značajka ranoga novovjekovlja i mehanologije, postaje u moderno doba industrijske reprodukcije tehnologijom. To samo znači da se bit tehnike pokazuje sada u promjeni karaktera znanosti. Metoda i eksperiment fizikalnih znanosti kao paradigme u Newtona s vodećim pojmom mathesis preoblikuju se na koncu 19. i početkom 20. stoljeća s uvođenjem Darwinove biologijske teorije evolucije, termodinamike, te Einsteina i kvantne teorije, u produktivnu sintezu prirode i života. Time se obistinjuje Heideggerova postavka, a na navlastit način razrađuje je i Blumenberg, da su moderne znanosti rezultat promijenjene biti moderne tehnike. Sve su takve znanosti usmjerene „koristi“ i „oslobađanju“ od antropocentrične slike svijeta koja je nastala s Kopernikom i omogućila ubrzani „napredak“ i „razvitak“ tehničkoga izlaganja bitka. Nije stoga slučajno da se i u Bleumenberga i u radikalnih konstruktivista Giambattista Vico uzima kao novovjekovni prethodnik modernoga tehnologiziranja svijeta. U stvaralaštvu u kojem se nastavlja djelovanje prirode pod drugim uvjetima razotkriva se bit ljudske povijesti. (Vidi o tome: Ernst von Glasserfeld, Radikaler Konstruktivismus. Ideen, Ergebnisse, Probleme, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1996.) Kada to imamo u vidu, moguće je misliti ono neljudsko kao čistu konstrukciju izvan zadane matrice prirode i kulture. Štoviše, pokazuje se ne samo mogućim, već i nužnim, preokrenuti dosadašnji metafizički poredak kategorija i pojmova da bismo opisali razmjere povijesno-epohalne promjene nastale u 20. stoljeću s paradigmom reproduktivne tehnologije. Ona postaje zamašnjakom „napretka“ i „razvitka“ znanosti. U tom pogledu čini se posve opravdanom Blumenbergova tvrdnja o odnosu organskoga i mehaničkoga s obzirom na pojam konstrukcije: „Tehnika nije, dakle, derivat znanosti, već je ona aktualiziranje jednog bitnog momenta znanstvene istine sâme.“(Hans Blumenberg, „Technik und Wahrheit“, u: Schriften zur Technik, str. 47.) Dva načina razumijevanja biti tehnike pogađaju, dakle, istodobno bit čovjeka i njegov položaj u stvaranju slike svijeta. Ako se iz prvoga može iščitati transepohalnost tehnike „urođene“ čovjeku, krećemo se na rubu esencijalizma. Značajke su to pripadne različitim antropologijama od filozofijske do strukturalne i kibernetičke. U sklopu odnosa tehnike i vremena u suvremenoj filozofiji na tragu Heideggera, Simondona i Leroi-Gourhana ovo je posebno razradio Bernard Stiegler. U drugome putu promišljanja, najveći prilog dohvaćanju odnosa između grčke, moderne i suvremene tehnike proizlazi, naravno, iz Heideggerova kasnoga mišljenja od kraja 1930-ih do kraja 1960-ih godina. Ono što se, pak, pokazuje izazovnim za naše uvide o razlikovanju tehnike, tehnologije i tehnosfere odnosi se na pitanje: a što kada ni transepohalni pristup tehničkome izlaganju bitka, a niti povijesno-epohalni više ne omogućuju nešto što se tehnogenezom konstruira kao autonomni objekt koji misli i osjeća te ujedno predviđa s pomoću kibernetičkih pojmova informacije, povratne sprege-petlje (feedback-loop), kontrole i komunikacije buduće procese autopoietičkoga stvaranja „umjetnoga života“ (A-life)? Znanstvena „istina“, o kojoj govori Blumenberg, nije ništa znanstveno, već pripada filozofijskome problemu prvoga reda u suvremeno doba. To je problem smisla odvijanja procesa bez metafizičkoga prvoga uzroka i posljednje svrhe. Kada umjetna inteligencija (A-intelligence) za svoj linearno-kružni „napredak“ i „razvitak“ ne potrebuje više nikakve izvanjsko-unutarnje razloge ili uvjete mogućnosti zvali se oni Bog, priroda, supstancija, prvi pokretač ili bilo kako drukčije – kako misliti ovu novu konstelaciju? Autonomni objekti nastali „radom“ kibernetički stvorene mreže kao virtualne aktualizacije „novoga“ već su posvuda u primjeni. Uskoro će biti našom svakodnevnicom. Sve vrvi od dronova do robotiziranih vozila, od laserske tehnologije vizualiziranja tijela do kvantnih računala koji sami prenose informacije i sami stvaraju nove programe. Vratimo li se aporiji u biti tehnike na koju je upozorio upravo Heidegger u svojim predavanjima 1950-ih godina, vidjet ćemo nešto uistinu zapanjujuće. U navedenoj tvrdnji kako tehnika uopće ne koristi čovjeku, a niti se on može od nje osloboditi, skriva se postavka o dvostrukoj ovojnici bitka kao događaja na kraju povijesno-epohalno odigrane drame metafizike. „Korist“ je pojam uobičajen za instrumentalno shvaćanje bitka. Ovo je osobito važno za američki pragmatizam od Williama Jamesa do Richarda Rortyja. Svako „iskorištavanje“ počiva na kalkulativnoj prirodi mišljenja. To je ono mišljenje koje Heidegger naziva „računanjem“ (Rechnen). Njime se označava bit znanstveno-tehničkoga prodora od razdoblja novovjekovlja do danas. Nasuprot njemu nalazi se mišljenje kao kazivanje (Dichten). U sporu i sukobu između ta dva načina mišljenja zapadnjačka se metafizika nalazi još od iskona počevši s Heraklitom i njegovim pojmom logosa. Uostalom, o tome svjedoči Heideggerov i Finkov seminar o Heraklitu. U okviru tematske širine izlaganja 1967. godine vodila se i zanimljiva rasprava o pojmu informacije, upravljanja, kontrole i komunikacije kao temeljnih riječi/pojmova kibernetike. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970. ) Ako nas, dakle, tehnika ne oslobađa za nešto izvan mišljenja kao kazivanja u kojem struje vibracije smislenoga življenja, zašto je onda uopće „koristimo“ i s njom smo udomaćeni do te mjere da estetski zavodljivi autonomni objekt suvremene tehnosfere poput najnovijeg automobila ili pametnoga telefona doživljavamo gotovo poput fetiša ili čarobne kutije užitka u promatranju i ophođenju s njima? Čemu uopće ta mahnita strast i zadivljenost „novime“ ukoliko unaprijed znamo da iza svega stoji praznina i ništavilo postvarenja bitka? Odgovor na to pitanje proizlazi iz drugoga dijela Heideggerove zagonetne tvrdnje. Prvi dio govori o tome da nam tehnika ne „koristi“ u višem, ontologijskome smislu, ali je zacijelo „korisna“ za profane svrhe ljudskoga bitka u svijetu. Drugi dio, pak, izričito skreće pozornost na sudbonosnost tehnike kao događaja. U njemu se susreću bitak i ništa, sloboda ljudske egzistencije i nužnost tehničkoga svijeta. Ne možemo se otrgnuti od tehničkoga izlaganja bitka jer je za to već odavno „kasno“. Razlog leži u tome što je odluka o putu zapadnjačke metafizike kao nihilizma pala još u ranome razdoblju grčke filozofije. Put, doduše, nije bio jednoznačno pravocrtan. Ali nije bio niti posve krivudav. Čak i ako izostavimo Heideggerovo mišljenje o pripremi „drugoga početka“ (der anderen Anfang), kojim je nakanio preboljeti granice metafizike kao tehničkoga nihilizma, ne možemo zamisliti kakav bi to bio duhovni život i s kojim bi se jezikom kazivao ako bismo napustili svaku primisao na „korist“ od tehnike i oslobodili se njezina čeličnoga zagrljaja. Problem s kojim nas suočava ovaj Heideggerov iskaz iz predavanja o nastanku pojma postava (Gestell) nadilazi granice odnosa između metafizike i kibernetike. Jednostavno, postavlja nas u aporiju mišljenja bez apriornoga stava o događaju nadolazeće budućnosti koja se zapravo u bitnome već dogodila. Kako misliti bit tehnike pod uvjetima realizirane suvremene tehnosfere? Ovaj pojam istodobno u sebi obuhvaća „treći poredak kibernetike“ i autopoietičko djelovanje, transklasične metode algoritama umjetne inteligencije i umjetne intuicije, te tri temeljna pojma tehnoznanstvene produkcije novih svjetova: (1) računanje, (2) planiranje i (3) konstrukciju. Računanje predstavlja bit znanstvenoga mišljenja. Ono se pojavljuje u formi matematičko-fizikalne metode i eksperimenta. Planiranje, pak, pripada analitičkoj projekciji budućih događaja kao tehnologijske simulacije stanja. Naposljetku, konstrukcijom označavamo mogućnost stvaranja novog, „umjetnoga života“ (A-life) nastaloga iz duha biogenetike. U najznačajnijim promišljanjima tehnologije, kakvi su, primjerice, oni u radovima filozofa Gilberta Simondona i Bernarda Stieglera te kibernetičara Norberta Wienera i Gottharda Günthera nailazimo na pokušaj da se stvori konceptualni alat sveze/odnosa između informacije i autonomnoga sustava pamćenja događaja kao kognitivne matrice koja se neprestano iznova izgrađuje. U svojoj novoj teoriji crnih rupa fizičar i kozmolog Stephen Hawking stoga je govorio o singularnosti, očuvanju informacije i horizontu događaja u stanju vladavine „tamne tvari“ koja sve što jest guta u rupe bez dna kozmički određene praznine. Ovo se može figurativno primijeniti i na slučaj s čudotvornim moćima tehnosfere. Naime, budući da je posve jasno kako su temeljni problemi tehničkoga svijeta jedino u ozbiljenju „beskonačne brzine“ (vitesse infinie) i tehnogenetskome sklopu „umjetnoga pamćenja“ (A-memory), pitanje o povijesno-epohalnome „napretku“ i „razvitku“ pojma kojeg su Grci imenovali riječju téchne, τέχνηodnosi se na tri sukladna stadija modernoga razumijevanja tehnike. Budući da računanje određuje karakter mišljenja koje prevladava od novoga vijeka u svim područjima života, tehnika od sredstva za drugu svrhu prelazi iz mehaničke manipulacije u organsko-tehničko industrijaliziranje. Na taj se način uspostavlja moderna tehnologija. Njezina je bitna značajka u mogućnosti umnožavanja ili kopije izvornika (reprodukcija). A planiranje proizvodnje novoga nije ništa drugo negoli analitička procjena mogućnosti u vremenskoj ekstazi budućnosti kao predvidljivosti (probabilizam) učinaka. Bez proračunljive i samoizvjesne budućnosti koja se modelira i simulira na temelju proračuna i izračuna ne postoji mogućnost uspješne tehnologije. Što je veća statistička mjera kvantitativne procjene učinaka buduće promjene u proizvodnji stvari to je veća mogućnost primjene neke tehnologije u različitim područjima života. Kada tehnika postaje tehnologijom, priroda se iz mehaničkoga okvira mišljenja posredovanog mašinom preobražava u sustav mašinerije ili u strojno organizirani proces reprodukcije sâmoga života kao takvoga. Ovaj prijelaz iz rukotvorstva u mašinistički sustav pretpostavlja raščlanjen sklop funkcija i organa moderne industrije. Bez obzira je li riječ o proizvodnji umjetne hrane ili arhitekturi Le Corbusiera isto je načelo vladanja koje se primjenjuje. Centraliziran sustav određuje svaku moguću funkciju na rubu kao uvjetnu autonomnost. Najpoznatije filozofijsko djelo o modernoj tehnologiji reprodukcije u 20. stoljeću jest rasprava Waltera Benjamina Umjetnost u doba tehničke reproduktivnosti (Kunst im Zeitalter der technischen Reproduzierbarkeit) iz 1935/1936. godine. Sjetimo se glavne postavke o gubitku aure umjetničkoga djela u doba masovne industrijske proizvodnje. Fotografija i film postaju novim medijima ove uznapredovale tehnologije koja se proširuje na područje kulture kao svijeta života. Što, preostaje od umjetnosti kao singularnoga događaja stvaralačke mašte svodi se na estetiziranje politike, društva i kulture. (Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2018.) Tehnička konstrukcija događaja u kinematičkome načinu proizvodnje preuzima otada prvenstvo u ekonomiji pažnje (attention economy). Sve postaje robom u formi zaposjedanja teritorija ljudske želje kao vizualnoga predstavljanja sublimnoga objekta. Medijska konstrukcija stvarnosti odgovara stoga novoj tehnologiji reprodukcije. A ona, naime, funkcionira kao sredstvo/svrha čitavoga procesa promjene mehaničke tehnike u poluautomatski sklop. Sustav radi tako što ga nadzire ljudska svijest. U svojstvu posredujućega kontrolora čovjek prati što stroj izvršava. Uostalom, tako je čak i Simondon ograničio vladavinu kibernetike i njezine utopije apsolutnoga upravljanja društvom i kolektivnom psihičkom individuacijom tvrdnjom da stroj kao robot ne egzistira. Naravno, to tek znači da nema atribut samosvjesne misleće supstancije koja kontrolira samu sebe bez ikakvih posrednika. (Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989., str. 10.) U čemu je ipak presudna razlika između tehnike i tehnologije? Vidljivo je unaprijed da terminologijski lučimo ono što se u različitim europskim jezicima pojavljuje sinonimno. Tako, primjerice, u njemačkome jeziku riječ tehnika (Technik) označava univerzalni pojam sklapanja i djelovanja čovjeka u svrhu stvaranja umjetnoga svijeta naprava i automata. Isto vrijedi i u francuskoj uporabi ove riječi s podrijetlom u grčkome téhne, τέχνη. No, u engleskome jeziku tehnika je tek puko umijeće, ono što ima status instrumenta za neku praktičnu djelatnost. Viši rodni pojam koji se uobičajeno rabi jest tehnologija (technology). Moć engleskoga jezika u praktično-proizvodnome sklapanju pojmova nastalih u moderno doba proizlazi iz njegove plastičnosti. Sve smjera upravo onome što Heidegger često gotovo prezirno i s omalovažavanjem naziva pragmatičkim sklopom pozitivizma metafizike običnosti i banalnosti. Ukratko, tehnologija nije sredstvo u mehaničkome načinu mišljenja proizvodne sfere života. Ona je sustav strojne tehnike u industrijski organiziranome društvu. Utoliko se pojam tehnologije može primijeniti na strojnu tehniku i na društvene prakse izvedbe svijesti u različitim područjima industrijaliziranoga života. Foucault je rabio ovu riječ za specifične prakse duhovnoga vođenja ljudske egzistencije od stoika i kršćanstva do suvremenoga neoliberalnoga upravljaštva (gouvernmentalité). Subjektnost subjekta za njega je bila tehnologija kao proces izvedbe, a ne zgotovljeno stanje stvari. (Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima: Predavanja na Collège de France (1982-1983), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg) Vratimo li se Heideggerovu izvođenju postava (Gestell) kao biti tehnike, vidjet ćemo da on tim pojmom nastoji dohvatiti složeno jedinstvo tehnike i tehnologije u ontologijskome značenju. Budući da se za njega tehnika ne može svesti tek na puko „sredstvo“, ali niti na „svrhu“ odnosno cilj (télos, τέλος), posrijedi je „oslobađanje cilja od ciljeva i svrha“. (Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik: Der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, str. 298.) Drugim riječima, postav (Gestell) nadilazi svako tradicionalno metafizičko shvaćanje teleologije. U tom je pogledu Heidegger mjerodavni baštinik Nietzschea. Za njega teleologija predstavlja tek nasljednicu teologijskoga shvaćanja svijeta i čovjeka. Upisivanje svrhovitosti u rad moderne tehnologije čista je fikcija bez zbiljskoga uporišta. Ponajprije, priroda se više ne pojavljuje omotana nevinošću bivanja i prstenom vječne igre bitka u kružnome gibanju. S mašinerijom dolazi doba „banalnosti“ života. Preobrazbom njegove tajne u tehničko razrješenje problema ulazimo u složenost svijeta izgrađenog logikom tehnoznanosti (technoscience). I sama tehnologija koja se do 1960-ih godina zasnivala na ideji izvanjske kontrole autonomnoga događaja kibernetičkoga sklopa više ne odgovara stanju stvari. Na djelu je upravo ono što su Heidegger i Blumenberg, a jednako tako i Max Bense, pretpostavili kao način odvijanja tehničkoga svijeta u nadolazećem razdoblju tehnosfere – prelazak iz „stvari“ mišljenja u mišljenje kao „stvar“. (Max Bense, Kybernetik oder die Metatechnik einer Maschine, u: Ausgewählte Schriften, sv. 2: Philosophie der Mathematik, Naturwissenschaft und Technik, J.B.Metzler, Stuttgart, 1998.) 2. O autonomnosti objekta Promjena u biti tehnike ulaskom tehnosfere u proces postajanja svijeta autotehničnim ujedno nas raščovječuje i posthumanizira. Kako to valja razumjeti? Jednostavno, nestankom potencijala jednoga stanja bića, u ovome slučaju ljudske dovršene sposobnosti biološke ili organske nadmoći nad tehnikom, dolazi do kraja njegovih mogućnosti unutar zadanoga sklopa. Umjesto toga, razvijaju se druge mogućnosti. Ali sada pod uvjetima djelovanja tehničke konstrukcije ne više prirode kao takve, već stvaranja života iz duha biogenetike. Čovjek se više ne može misliti ni vertikalno kao subjekt-supstancija povijesnoga „napretka“ i „razvitka“ ideje slobode, ali niti horizontalno kao biće među bićima, životinja među životinjama, koja doduše k tome ima sposobnost spekulativnoga mišljenja. Sudbina je svih antropologija u suvremenosti da su međusobno nadomjestive i preklapajuće. Usto, sve su bez iznimke znanosti o zastarjelosti ljudske iluzije o vladanju nad samim sobom. Uzmemo li slučaj, primjerice, kibernetičke antropologije u različitim vidovima njezine protežnosti na današnji svijet sveze/odnosa biološkoga i tehničkoga sklopa, što vidimo? Ništa drugo negoli iluziju da se čovjek i u kibernetičkome sklopu očuvao na razini samosvjesnoga bića. No, više nije riječ o njegovim duhovnim moćima promjene svijeta, a čak niti o kulturnim tehnikama navigacije u složenim odnosima između različitih svjetova. Sve je to odavno iza nas. Za Batesona i digitalne konstruktiviste problem se antropologije u tehničkome svijetu svodi na problem biološko-kognitivnoga orijentiranja u događajima koji povezuje različite svjetove, pa je otuda posve bjelodano da će temeljni pojmovi ove nove antropologije biti kibernetički dovedeni do rastjelovljenja i ugradnje životnih sklopova „druge prirode“. Ili, drugim riječima, čovjek na svojem „drugome kraju“, onome koji se odnosi na zastarjelost povijesti kao procesa svrhovitosti i konačnosti njegove jednoznačne biološke zadanosti, poprima značajke suverenoga objekta posthumane kontrole. (Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution,and Epistemology, Jason Aronson Inc.,Northvale, New Jersey-London, 1972/1987. Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Wagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008. i Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.) Nije, dakle, više riječ o subjektu koji nadzire rad strojeva jer je to bila iluzija jednog Simondona. On je, pak, nastojao očuvati razmak između ljudi i strojeva u ime dostojanstva singularne „prirode“ čovjeka, prirode i tehničkoga objekta. Antropologije su bez iznimke prekratke u razumijevanju vlastita predmeta. Tome je razlog što čovjek nema svoju „ljudsku prirodu“ poput biljaka i životinja. Njegova je „bit“ desupstancijalizirana. Od samoga početka u Grka pojam se čovjeka (anthropos, ἄνθρωπος) nije mogao misliti autonomno. O tome svjedoče mitovi o Prometeju i Epimeteju, na koje je posebnu pozornost skrenuo Bernard Stiegler na tragu Heideggera i Husserla s obzirom na temeljno pitanje suvremenosti o „industrijaliziranju sjećanja“ ili „tercijarne retencije“. (Bernard Stiegler, Technics and Time: The Fault of Epimetheus, sv. I, Stanford University Press, Stanford-California, 1998.) Ako nedostaje tako nešto kao postojana „ljudska priroda“ onda se ona mora nadomjestiti „drugom prirodom“ ili se, pak, mora konstruirati ono što će u potpunosti postati „trećim poretkom kibernetike“. Drugo je, dakle, uvijek nešto treće. Iza ideje subjekta kao temeljnoga označitelja mišljenja u novome vijeku stoji dokidanje apsolutne suverenosti Božje volje u činu stvaranja. Što Nietzsche naziva sekulariziranjem teologije u ideji prirode kao carstva svrhovitosti pada u područje čiste konstrukcije. Tako se subjekt preobražava u objekt vlastite suverenosti. Misleća stvar (res cogitans) postaje opsesivnim pothvatom novovjekovne metafizike koja je od Descartesa otpočela kao tehničko izlaganje bitka, a s Leibnizom je dosegla najviši stadij sinteze živoga i umjetnoga, prirode i tehnike u ideji mislećega stroja kao autonomnoga objekta koji računa i govori na temelju algoritamskih operacija. (Vidi o tome: Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton & comp., New York, 2000.) Problem s kojim se, međutim, ovdje susrećemo nije tako jednostavan prijelaz od mehaničke tehnike, poluautomatske i automatske tehnologije u kibernetičku autonomnost tehnosfere. Ne zbiva se ova „tehnička povijest“ u nekom idealnom linearnome putu spram onoga što posthumanizam naziva Omega-točkom ili apsolutnom singularnošću. Naravno, neminovno je da mora doći do kozmičke entropije i kraja postojanja naše galaksije u svemiru. No, ono što nas ovdje osobito zaokuplja nije logika prijelaza onoga Istoga u različite forme života, da se poslužimo Deleuzeovim pojmom iz njegova posljednjega spisa o imanenciji kao životu. (Gilles Deleuze, Pure Immanence: Essays on A Life, Zone Books, New York, 2001.) Posve suprotno, zanima nas je li uopće taj prijelaz moguće razumjeti iz logike ili-ili, ili se, pak, treba koristiti logika tehničkoga svijeta koja se iskazuje kao i-i? Konkretno, je li moguće kad je riječ o biti tehnike pristati uz transepohalnost njezina određenja iz kojeg bi onda proizlazilo da je čovjek u svojoj nužnosti i kontingenciji tehničko biće okovan slobodom stvaranja „druge prirode“, ili treba možda braniti hipotezu o povijesno-epohalnoj konačnosti tehničkoga događaja kao slučaja, a ne nužnosti? Odgovor koji nudimo jest upravo rezultat aporije mišljenja bestemeljnosti slobode i tehnike kao takve: i jedno i drugo. No, nije riječ o logici apsurda ili relativnosti spoznajnoga stajališta. Problem je u tome što se tijekom povijesti metafizike kao mišljenja „o“ bitku pukotina ili bezdan-između dvojega (in-between) pokazuje istodobno i kao prazno mjesto bez mogućnosti utemeljenja/obrazloženja. Ono što nije utemeljeno/obrazloženo, čemu nedostaje principium rationis ili logika dostatnoga razloga, kako je to zapečatio upravo Leibniz, to nije uopće smisleno. Filozofija novoga vijeka sve do Hegela u znaku je apsolutne vladavine ovoga paradoksa: da, naime, samo nešto što ima svoje vlastito ne-utemeljenje može drugome podarivati temelj i razlog njegove nužne egzistencije. Mistika bitka upravo je u tome. Podareno-pruženo događanje onoga što „jest“ ne potrebuje nikakvo „racionalno obrazloženje“. Njegov quoddittas (tako-bitak) postaje važniji od quiddittasa (štostva). Nije slučajno Heidegger najznačajnijim spisom njemačkoga idealizma odnosno novovjekovne metafizike proglasio Schellingovu raspravu O biti ljudske slobode (Vom Wesen der menschlichen Freiheit) iz 1809. godine. (Martin Heidegger, Schelling: Vom Wesen der menschlichen Freiheit, GA, sv. 42, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1988.) Razlog leži u tome što je u tom spisu na najplodotvorniji način izrečena nemogućnost zasnivanja bilo kakve metafizike (ljudske) slobode izvan „logike kontingencije“, odnosno slučaja koji time što nije ni božansko pravo subjekta, a niti nužnost sudbine u negativnome smislu, ima ono neodređeno polje mogućnosti nabačaja budućnosti samim time što se sloboda pokazuje kao prostor (ljudske) egzistencije. U razlici temelja i egzistencije formalno zjapi ponor između svjetova. Što je, dakle, za Schellinga bit čovjeka u metafizičkome smislu riječi? Ništa drugo negoli ono prazno mjesto između bitka i Ništa, ono područje bestemeljnosti koje zahtijeva svoje vlastito „obrazloženje“. Ali ne može ga drukčije imati osim u činu misaonoga djelovanja navlastitoga kova čime djelovanje nema tek praktički moment apriornosti pred mišljenjem. Djelovanje kao istovjetnost mišljenja i bitka nije otuda nesvjesno polje nekog razmještenoga subjekta kao u slučaju Freuda i Lacana. Uostalom, psihoanaliza je tek moderni odgovor na Nietzscheovu kritiku Kantova i Hegelova racionalizma prema kojem se bitak svagda poima iz apsolutne pozicije uma kao bezuvjetnoga subjekta spoznaje svijeta. Nesvjesno kao jezik, u Lacanovu izvodu, pretpostavlja postajanje te raspukline između uma i želje i na tome gradi svoju „veliku priču“ o Realnome u kojem se zbiva traumatski događaj odnosa između „prirode“ (imaginarno) i „kulture“ (simboličko). Ono što je temeljni problem takvoga shvaćanja nije ništa drugo negoli konstrukcija subjekta iz želje za Apsolutom. Iz te „mahnitosti“ nastaju svi daljnji problemi. Egzistencija bez temelja jest kontingentni događaj slobode. U njemu se sloboda odvija svagda kao proces „oslobađanja“. No, problem je u tome što se ovo „oslobađanje“ može zbivati samo pod pretpostavkom jedne dublje nužnosti od metafizički shvaćenoga determinizma. Oslobađanje, naime, pretpostavlja postojanje inherentne granice u pojmu slobode kao temeljne odredbe „autotehničnosti“ subjekta koji postaje autonomnim objektom svoje vlastite volje. Zato je tehnička volja o kojoj govori Blumenberg, tek posljedica događaja koji istodobno pretpostavlja povijest kao „napredak“ onog Istoga i povijest kao „razvitak“ onoga što se naziva Razlikom ili Drugošću. Oboje, i genetski determinizam tehnike i njezino povijesno-epohalno iskrsavanje, pripadaju u područje „Velikoga Trećega“. Ovaj se pojam odnosi na logiku mreže. To je nešto s onu stranu metafizičke razlike živoga i neživoga, organskoga i mehaničkoga, bitka i događaja, temelja i egzistencije. Zaboravimo na dijalektičku sintezu suprotnosti kao razlika. U kibernetičkome sklopu snaga posrijedi je drukčije novo „utemeljenje“ kategorija i pojmova, jer se digitalno doba ne može objasniti pukim oponašanjem prirode i Boga, doduše na višoj razini konstrukcije. Analogija nije misaona djelatnost koju možemo i nadalje rabiti bez poteškoća za sâmu stvar mišljenja. Ako se, dakle, „Veliki Treći“ pojavljuje u likovima posthumane kontrole tehnosfere, onda se ne nalazimo više na pragu, nego u jezgri odvijanja procesa samosvrhovitosti, samorazvitka i samovođenja autonomnih objekata tehničke volje. Ništa više nema svoj razlog/temelj egzistencije ni unutar niti izvan ove imanencije kao forme života koja se fatalno obavija uz nas poput otrovnoga bršljana, estetski zadivljujućega i tehnički savršeno izvedenoga. Estetsko i performativno polje djelovanja tehnosfere nadmoćno je čitavoj metafizičkoj povijesti vladavine strojeva. Zašto je tome tako? Razlog leži u tome što „Veliki Treći“ nije više moguće nazivati mašinom ili strojem. Ovdje je riječ o transformacijama i mutacijama „same stvari mišljenja“ (to autó, das Ding selbst) do stupnja samosvjesnoga stvora/stvari koji drukčije misli. Ali ne više u razlikovanju onoga što je Heidegger uspostavio kao razlikovanje analognoga i digitalnoga svijeta kroz mišljenja kao kazivanje (Dichten) i mišljenje kao računanje (Rechnen). (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“ (1965), u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a, M., 2000., str. 620-633.) Ako se, dakle, nova razlika uspostavlja tako što sada „konstrukcija svijeta“ pretpostavlja formu „umjetne inteligencije“ (A-intelligence), onda je samorazumljivo da se „stvar mišljenja“ preobražava u problem „misleće stvari“ ili autonomnoga objekta posve drukčijeg načina egzistencije od ljudskoga-odveć-ljudskoga. Ideju je tehničkoga objekta razvio u svojim spisima Gilbert Simondon. Bio je to kibernetički način uspostavljanja mišljenja kao razlike spram tendencije kibernetike da postane totalna znanost o upravljanju sustavima s idejom posvemašnjega tehnologiziranja života, a ne više tek svijeta kao obzorja smislenoga odnosa spram bitka. U sustavu vladavine „otvorenih strojeva“ autonomni objekti nastali tehnogenetskom konstrukcijom postaju sposobni za ono što su Maturana i Varela u svojoj novoj biologijskoj teoriji imenovali autopoietičkim djelovanjem samoodrživoga života kao procesa homeostaze. (Humberto R. Maturana i Francisco J. Varela, Autopoiesis and Cognition: The Realization of the Living, D.Reidel Publishing comp., Boston, 1980. Vidi također: Humberto R. Maturana, William T Powers i Ernst von Glasersfeld, Texts in Cybernetic Theory, A Conference of The American Society for Cybernetics, Felton-California, listopad 18-23. 1988.) Spomenimo tek da danas mnogi robotičari, stručnjaci za genetski inženjering i umjetnu inteligenciju (A-intelligence) iskazuju sumnju u ono što bi bila etička neutralnost budućih strojeva mišljenja. U svezi umjetnoga uma i intuicije autonomni objekt određuje se dinamičkim procedurama mišljenja. Računanje mu je uvjet mogućnosti egzistencije; planiranje analitičkih operacija zahtijeva, pak, predviđanje budućih događaja (kao u raširenim verzijama programa vremenske prognoze), dok se konstrukcija stvora/stvari pojavljuje sintezom genetskoga i informacijskoga kôda. Stoga je ono što je među prvima komunikolog i mediolog Vilém Flusser nazvao „kodificiranim svijetom“ (Vilém Flusser, „Die kodifizierte Welt“, u: Medienkultur, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2005. 4. izd., str. 21-28.) prava odredba tehnosfere. Jerona sâma stvara svoju vlastitu mrežu kao virtualni prostor u realnome vremenu i sâma se reproducira u susretu s potencijalnim iščeznućem u „crnim rupama“ kvantnoga ništavila. Ideja autonomnoga objekta očigledno obuhvaća tri međusobno povezane tehnoznanstvene „discipline“: (1) kompjutorsku simulaciju i tehnogenetsku konstrukciju; (2) robotiku, nanotehnologiju i genetsko inženjerstvo; (3) vizualnu semiotiku i pragmatiku „jezičnih igara“ (Sprachspiele). Čini se izlišnim upućivati na to da su spomenute trans-meta-discipline one koje nemaju svoj fiksni i bitno određeni predmet istraživanja. Sve je međusobno povezano i preklapajuće. Sve se, nadalje, integrira u druge sklopove znanja. To je moguće stoga što znanje kao epistemologija tehnosfere više nema karakter opisa stvarnosti kakva navodno uistinu „jest“. Posrijedi su dinamičke procedure mišljenja kao pragmatičnoga sklopa znanja-umijeća u smislu tehno-poietičke sprege znanosti, estetike i dizajna. Autonomnost se definira kao samozakonodavno djelovanje. A ono niotkuda drugdje i ničime izvanjskim nije određeno u svojoj biti. Auto-nomos objekta jest otuda riješena zagonetka početka i kraja metafizike. Ono spaja Aristotelovu ideju boga kao nepokretnoga pokretača (ὃ οὐ κινούμενον κινε ho ou kinoúmenon kineî) i Heideggerovu postavku o događaju koji se događa sam od sebe, pružajući-podarujući bitku njegovu „bitost“, a vremenu njegovu vremenost. No, budući da je autonomni objekt sinonim za tehničku napravu ili sklop kibernetički navođenoga stroja u realnome vremenu i realnoj situaciji, posve je jasno kako se pojam autonomnosti više ne odnosi na tzv. čisti um u stanju njegove prirodne uporabe kao što je to bilo mjerodavno za Kantovu metafiziku. Sada se obrat sastoji u tome što se pojam samozakonodavne volje premješta u „umjetni um“ (A-intelligence). Jasno je da njega više ne predstavlja spekulativno-dijalektička uporaba u filozofiji, već se sve izvodi iz pojma kibernetički ustrojenoga mozga kao sjedišta svih procesa uklopljenosti/ugradnje (embeddement) novih sklopova. (Vidi o tome: John Haugeland, „Der verkörperte und eingebettete Geist“, u: Joerg Fingerhut, Rebekka Hufendiek i Markus Wild (ur.), Philosophie und Verkörperung: Grundlagentexte zu einer aktuellen Debatte, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 105-143.) „Mozak“ nije stoga tek puki organ mišljenja. Njegova je funkcija operativna: da konstruira nove tehničke svjetove, a ne da opisuje postojeći u njegovim proturječjima i antinomijama. Kada mozak zasjeda na prijestolje uma kao spekulativnoga označitelja filozofijskoga mišljenja više se ne može očuvati razlika između humanistike i tehnicizma. Sve se odvija u smjeru tehnoznanstvene „konstrukcije svijeta“. Stoga je povratak tzv. realnome i njegovoj ontologiji u bilo kojoj inačici suvremene filozofije uzaludan pokušaj spašavanja nečega što je odavno nestalo još 1960-ih godina u prvim počecima kibernetike i biogenetike. Autonomni objekti voze već autoputovima, prolaze ulicama velegradova; strategijska oružja koriste istu tehnologiju kompjutorske simulacije; robotizirana se proizvodnja više ne pokorava nekom centraliziranome sustavu upravljanja, već je sve više i više rezultat raskorijenjenosti i razmještanja središta na rubove ili čvorišta mreže (network). Što sve to znači s obzirom na radikalnu transformaciju ideje autonomnosti i objekta? Živo se postavlja sinonimom za pojam subjekta kao izvršitelja misaonoga procesa. Budući da je mišljenje proces intencionalne svijesti ili svijesti „o“ predmetu mišljenja, tada se živo određuje međusobnom igrom eksteriorizacije i interiorizacije. U novovjekovnoj metafizici subjekt postavlja objekt činom konstrukcije mišljenja. Štoviše, ova epoha mišljenja filozofijski se imenuje „metafizikom subjektivnosti“. Sve se to, uvjetno, dešava do ulaska tehnosfere u život informacijskih društava 1960-ih godina u svijetu. Kompjutori, biogenetika i robotiziranje čine „sveto trojstvo“ nove paradigme. Iz nje proizlazi da ono što jest uopće moguće postaje aktualiziranom zbiljom. Autonomnost se sada premješta u područje koje više nije „živo“, a niti se može izvesti iz samorazumljivosti „prirode“. U tehnički „kodificiranome svijetu“ gdje informacija stvara uvjete mogućnosti komunikacije sve se radikalno transformira. Sada se, naime, objekt više ne razmatra intencionalno kao predmet svijesti. On i sam postaje „subjektom“, odnosno svjesnom ili misaonom supstancijom čija se „bit“ iskazuje informatičkim pojmovljem. Tehnologiziranje života odgovara otuda kibernetiziranju mišljenja. U tom sklopu objekt kao autonomno djelovanje preuzima dotadašnje funkcije subjekta i uzdiže ih na razinu tehnoznanstvenoga mišljenja kôdova i aplikacija. Ono što je u svemu tome najznačajnija transformacija zbiva se s pojmom konstrukcije novoga. Riječ je o sintetičkome mišljenju ili integralima nove stvarnosti. Sinteza sada prethodi analizi, kao što u ranoga Derride pismo prethodi govoru.(Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) U ovome „gramatiziranju svijesti“ u prvi plan izbija problem dvostrukoga kodiranja tehnosfere. Ponajprije je riječ o neprestanom radu na ubrzanju operativnih funkcija „umjetnoga uma“ (A-intelligence) da bi se mogla preraditi golema količina informacija za održanje sve složenijih autopoietičkih sustava. Međusobna korelacija ubrzanja i očuvanja informacija iziskuje stvaranje novih kvantnih računala visokih izvedbi. Ono što se naziva brzinom interneta svodi se na prijenos elektromagnetskih valova u vizualiziranu informaciju. Ako bismo htjeli formulom iskazati bit digitalnoga doba tada bi možda Einsteinovu jednadžbu E=mc2 trebalo izvesti na sljedeći način: I=E 3. Informacija kao uvjet mogućnosti svekolikih odnosa između sustava i okoline u kibernetičkome sklopu suvremene tehnosfere dokazuje da je slika a ne jezik bit autotehničnosti i ujedno uputstvo za djelovanje autonomnih objekata. Naravno, ta je slika tehnogenetski stvorena. Ona nema više nikakve veze s oponašanjem i predstavljanjem (mimesis i representatio) „prve ili tzv. prave zbilje“. Njezina je odredba u simulakrumu i konstrukciji svjetova zato što počiva na logici vizualizacije čija je jezična osnova znak kao događaj u pragmatičkome kôdu života sâmoga. Jedina prava zbilja jest otuda „druga priroda“ koja nastaje zaslugom „Velikoga Trećega“. Nakon metafizike prirode i semiotike kulture ulazimo u razdoblje kibernetičke posthumane kontrole s apsolutnom moći vizualizacije. (Vidi o tome: Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008. i Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm) Sve što jest postaje vizualnom informacijom. Na taj se način interakcija između sustava i okoline izvodi kao slikovno posredovanje objekata. Čini se da se pojmovno-kategorijalno neprestano vrtimo u krugu. Uz jedan bitan dodatak. Ovaj krug nije hermeneutički na što je upozoravao Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) jer je pitanje o tubitku (Dasein) uvijek pitanje o bitku kao takvome, a svako pitanje o bitku pretpostavlja odnos između onoga tko pita i onoga o čemu se pita. Ovdje se, pak, radi o ponovljivoj neponovljivosti ili o onome što su mediolozi McLuhan i Flusser nazivali kružnom uzročnošću (circular causality). U jeziku kibernetike najznačajniji je pojam povratna sprega-petlja (feedback-loop). Bez toga nije moguća nikakva kontrola niti komunikacija. Strujni krug je u tome jedan dobar primjer, a drugi je, dakako, termostat u sobi koji podešava temperaturu sukladno programiranim naredbama. Korak unaprijed ili rješavanje problema buduće aktualizacije događaja nastaje onda kada se zahvaljujući mehanizmu povratne sprege-petlje (feedback-loop) uspostavlja ravnoteža između sustava i okoline. Ona se ne može pomno unaprijed odrediti zbog odstupanja u prostoru-i-vremenu događaja. Kata sve to imamo u vidu nije teško razabrati zašto se čitav problem s autonomnim objektima i njihovim odnosima u realnome vremenu-i-prostoru nastoji izvesti s pomoću tehnologijske simulacije. Prvi su eksperimentalni uređaji takve vrste još 1970-ih godina u raketnim sustavima i zrakoplovstvu bili simulatori leta. Ista se logika primjenjivala u video-igrama 1990-ih sa simulacijama utrka Formule I i slično. Ono s čime se autonomni objekti susreću u prostoru-i-vremenu nije ništa drugo negoli pitanje orijentacije. Umjesto Kantovih transcendentalnih sintetičkih sudova apriori, sada je naglasak na analitičkome predviđanju budućih operacija interaktora u složenome odnosu između različitih formi života: životinja-ljudi-strojeva, a među strojevima linearni niz označava razvitak robota-kiborga-androida. Orijentirati se u prostoru-i-vremenu sada znači vizualizirati pojmove na temelju pokazatelja virtualnoga „mjesta“ u globalnoj mreži informacija u realnome „vremenu“. Umjesto kartografije sazvježđa i znanja o četiri strane svijeta najpouzdanije sredstvo označavanja željenoga mjesta postaje, primjerice, Google-Earth s kojim ulazimo u svaku kuću, svaki bunker, svaku željezničku postaju. Satelitsko navođenje kao usmjerenost u prostornu točku pokazuje da je temeljna transformacija u doba tehnosfere u tome što sada globalni prostor određuje bezvremeno vrijeme niza događaja. Sažeto iskazano: informacija kao digitalna slika prethodi vremenu naprosto stoga što je njezina „bit“ u ponovljivoj neponovljivosti događaja. Bitak se preobražava u stanja stvari, a vrijeme u bezvremeno trajanje (durée) kinematičkoga načina mišljenja. Epilog U djelu iz ostavštine Johanna Gottlieba Fichtea, Transcendentalna logika iz 1834/1835. godine, u kojoj se sustavno razglaba o odnosu logike i filozofije polazeći od konstrukcije pojma subjekta u njegovoj univerzalnosti i singularnosti, pred kraj u XXV. Izlaganju stoji i ovo: „Kako sada treba doći do tog jednog koje traje iznad sve promjene u vremenu? Samo pogledajmo, jer ga već imamo, samo što nismo obratili pozornost na to kako se ne bismo raspršili u prebogatoj raznovrsnosti. Jer uvidjeli smo da se ja razumije čistom mišlju kao supstancija posebnih faktičnih zorova kao svojih akcidencija, tj. razumije se u intelektualnom zoru kao slika naprosto i u čistom jedinstvu sve faktične slike koja je, kako sada vidimo, postajanje u vremenskom slijedu. Ta slika naprosto u čistom jedinstvu sveg postajanja ipak je i faktična, inače se ne bi mogla tako intelektualno zreti; ona u svem predočavanju i jest predodžba predočavanja. Ona je, dakle, naprosto slika jednog, općeg postajanja ili vremena i samo je unutar njega slika neke posebne promjene u vremenu, baš onako kao što je slika jednog prostora i samo unutar njega i slika posebnog prostora, mjesta. Ona dakle ne rastrže ono ja: jer jedna slika sveg vremena stoji i sámo je ja ta slika, naprosto time što jest.“ (Johann Gottlieb Fichte, O odnosu logike prema filozofiji ili transcendentalna logika. Demetra, Zagreb, 1999., str. 209. S njemačkoga preveo Kiril Miladinov.) Što nam ukazuje ovo spekulativno Fichteovo razmatranja odnosa između bitka kao jednoga, mišljenja kao jedinstva pojave i zora, slike i jedinstva vremena i prostora? Zacijelo da se u govoru metafizike subjektivnosti pojavljuje izravna sveza/odnos između onoga što jest i kako se pojavljuje u mišljenju. Slika stoga ima prostorno-vremensku dimenziju označavanja samosvijesti koja se razvija od osjetilnosti (opipa. dodira, mirisa, zvuka) preko doživljaja (Erlebnis) do čistoga mišljenja. Čitav proces postajanja bitka događa se kao proces postajanja mišljenja-slikom. U diskursu Fichteove „transcendentalne logike“ dedukcija kategorija i pojmova mora nadvladati svekolike vremenske promjene. Ako ovo primijenimo na dva shvaćanja biti tehnike s kojima smo se bavili, ono transepohalno i ono povijesno, razabrat ćemo da se u doba vladavine slike kao svijeta ili tehnosfere više ne može razdvajati bitak od mišljenja i obratno naprosto stoga što nije više riječ ni o „bitku“ a niti o „mišljenju“ u metafizičkome načinu razumijevanja kakav smo baštinili od Grka, srednjovjekovne teologije i novovjekovne filozofije subjektivnosti. Mišljenje kao téhne u formi života sada više ne promišlja ono što je transcendentalna logika same stvari (mišljenja), a što je u Fichteovu slučaju jedinstvo ja i svijesti kao samosvijesti u kategorijama prostora-i-vremena. Umjesto toga, novo mišljenje koje računa na temelju sveze/odnosa „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) istodobno planira buduće događaje i konstruira jezično-znakovne alate za ophođenje u novoj situaciji. Simulacija događaja prethodi zbiljskoj situaciji tako što se radi o vizualizaciji događaja kao u filmu Stevena Spielberga Minority Report. U tom se filmu tematizira predviđanje mogućnosti zločina suspendiranjem i neutraliziranjem potencijalnoga subjekta/aktera zločina. Što smo time dobili? Ništa drugo negoli mišljenje kao slikovno zamišljanje onoga čega nema, a što se može dogoditi upravo zato jer je glavni pojam tehnosfere u okviru kategorija modalnosti postala virtualna aktualizacija događaja. Stvaralačka se moć imaginacije premješta otuda u područje djelovanja vizualizacije kojim autonomni objekti međusobno komuniciraju. Slika nas gleda, a ne mi nju. Objekti nas zamjećuju, a ne mi njih, kako je to još zapisao slikar Paul Klee u svojem dnevniku. Naposljetku, kada smo dospjeli do kraja ideje stroja slijedeći odnose između metafizike i kibernetike, čini se nužnim zapitati se poput Heideggera zašto uspostavljanjem tehničkoga svijeta s obzorja iščezava sve što je povijesno-epohalno imalo značajke smisla i zadržanja pažnje unutar „logike bitka“ poput filozofije i umjetnosti? Jer s tehnosferom nije „ugrožen“ tek tradicionalni poredak odnosa istine i zbilje, nego se postavlja u pitanje održivost svih umijeća i znanja koje je zapadnjački čovjek, a isto vrijedi i za druge kulturne krugove mišljenja, stvorio tijekom svoje povijesti. U čemu je, dakle, ta „opasnost“ (Gefahr) na koju je skretao pozornost Heidegger, dakako, ne u smislu nikakve jadikovke ili žalovanja za izgubljenim razdobljem iskonskoga grkstva u kojem se bogovi nisu zaogrtali u estetske odore doživljaja i zora, a pjesništvo nije bilo utemeljeno u prividu jezika kao autonomnoga područja izmišljanja zgoda i nezgoda tzv. ljudskoga života? Odgovor je tako jednostavan. Opasnost leži u banaliziranju, trivijaliziranju i tehnologiziranju onoga što se pojavljuje kao „život“ u formi njegove reproduktivnosti kao stvora/stvari. Nije, dakle, opasnost neka ontička nevolja koja usto ima apokaliptički izvor svoje čudovišnosti. Ono što su Schelling, Freud i Heidegger nazivali njemačkom, gotovo neprevodivom, riječju Unheimlich označava upravo tu „novu“ opasnost koja se skriva u posvemašnjem iščeznuću autentičnosti bitka i njegovom umjetnom nadomjestivošću. Problem je stoga u tome što s razdobljem tehnosfere razlikovanje autentičnoga i vulgarnoga razumijevanja bitka i vremena, a posljedično i biti čovjeka, više nema opravdanja. Iako Heidegger tvrdi da je prava opasnost „bitak sâm“ koji je ugrožen zaboravom, čini se da je opasnost upravo u tome što s tehnosferom više nema ni sjećanja niti zaborava bitka. Postoji samo bezvremeno trajanje pamćenja kao autopoietičkoga stroja proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje informacija. U tom kružnome toku informacija postaje imanentna struktura kapitala, a ne njegova transcendentalna matrica kao što je to bila za Marxa. Ništa se drugo ne događa osim što pamćenje kao postmemorija mega-računala bilježi svaki mogući događaj kroz čistu informaciju u formi „izračunate slike“. Što još, kantovski govoreći, valja činiti? Ništa drugo negoli „oslobađati se“ iluzije da se tom procesu uznapredovaloga raščovječenja i sve savršenije izvedbe tehnosfere mogu podrezati krila tako što će se tražiti „više“ etičnosti, druževnosti, brige-za-sebe, brige za očuvanjem prirode, svekolike brige za spas duše, kako je to sokratovski nastojao izvesti Jan Patočka na kraju totalitarne mobilizacije tehnologije i ljudske čudovišne moći vladavine nad Drugim (čovjekom i prirodom). Ako činiti ili djelovati znači mijenjati bitak, onda je realizirani poredak kibernetike u vladavini tehnosfere druga forma djelovanja, upravo ona koja se razvila na temelju pragmatike znanja i konceptualnoga obrata „stvari“ mišljenja u mišljenje kao „stvar“. Uistinu, ako smo uvučeni u konstelacije događanja bez prvih uzroka i posljednjih svrha, što nam još preostaje? Možda je krajnje vrijeme da se ono što nazivamo mišljenjem „oslobodi“ više bilo kakvih iluzija velikih obrata i transformacija društvenih i inih stanja. Umjesto toga valja se zapitati heraklitovski o tome odakle dolazi ideja oslobađanja od (tehnike) i za (tehniku) ako je tehnosfera konstelacija slobode kao spoznate nužnosti u kontingentnome svijetu događaja koji nam prethode, određuju nas, koji nas naposljetku poput vizualiziranih pojmova gledaju i nadziru poput „Velikoga Trećega“ bez mogućnosti bijega u ono nesvodljivo čisto Ništa. Nije stvar više u „oslobađanju od tehnike“ s pomoću čudovišnoga sklopa novoga téchne. Možda je vrijeme za uvid da se između stvari mišljenja i mišljenja kao stvari uspostavi nova pokretna granica. Ona koja nas još može očuvati od napasti da nas Drugi misli i kontrolira u ime Trećega, a da svjetovi u čudesnoj konstrukciji Ničega ne budu posljednjim razlogom naše želje za iščeznućem u singularnosti bez povratka. Braniti takvu pokretnu granicu možda je pitanje još jedino preostaloga dostojanstva mišljenja. U čemu bi se inače čudovišna „bit“ čovjeka još uopće mogla zasnivati ako ne u kazivanju njegove slobode?!

May 20, 2026
Ljepota nadilazi mimesis

Ljepota nadilazi mimesis

1. Vjerujte mi na riječ, a kako drugo, kad pročitate esej španjolskoga filozofa José Ortege y Gasseta naslovljen LA GIOCONDA iz 1911. godine za njegova boravka na sveučilištu u Marburgu, bit ćete ushićeni i moći ćete samo reći ovo: „Ljepota nadilazi mimesis.“ U časopisu koji uređujem, naime u Tvrđi, br. 1-2/2026. godine izaći će uskoro ovaj božanski tekst čiste refleksivnosti i savršenstva napisanoga u prijevodu sa španjolskoga Nikole Pezića. Ne postoji ni jedna slika ikad stvorena na ovome svijetu, a na tzv. drugome ionako je dosadno jer osim glazbe kao metafizičke umjetnosti par excellence sve je drugo nepkrikazivo i neizrecivo, koju gotovo svatko poznaje tako dobro da je može prisvojiti i kazati kako je La Gioconda ili Mona Lisa zapravo uzvišeno-zbiljska žena koja predstavlja bit renesanse kao najznačanije epohe u povijesti umjetnosti uopće. Usto, Leonardova slika ima još dodatnu vrijednost portreta paradigmatske žene svih vremena stoga što do danas ne prestaje rasprava o tome zašto se ova firentinska dama na slici zagonetno smješka. Evo, ovako Ortega y Gasset kazuje o biti ove slike. „Leonardo se vraćao iz Milana, gdje je njegova „Večera“ začela novo doba slikarstva; vraćao se u svoju domovinu obavijen blistavom slavom, smatran najvećim živućim umjetnikom. A u Firenci susreće mladog Michelangela. Majstor koji je prizivao divljenje suvremenika „slatkoćom i nježnošću“ svojih kompozicija nailazi na mladoga Firentinca, kojega će malo kasnije čitava Italija početi zvati „strašnim“. Michelangelo, prgava i muževna temperamenta, ne može se diviti Leonardu. On je sav vjera, afirmacija, kreacija, sinteza; Leonardo je spekulacija, sumnja, dijalektika, analiza. Uz sebi urođenu grubost, Buonarotti daje na znanje da Vinciju da ga prezire i, Leonardu se, kako navode anegdote, više nego jednom od stida zacrvenilo lice, izgubio je smirenost i nije znao odgovoriti na nepristojnosti trijumfalnog mladca. U tim okolnostima započinje portret „La Gioconde“. Pred Michelangelom se Leonardo povlači do posljednjega kutka sebe samoga i ondje otkriva sve svoje ženstvene moći: portret Mona Lise izraz je njegova posljednjeg stava pred svijetom. Ili, zar postoji netko tko misli da je Mona Lisa doista postojala?„ Nije ovdje važan „sukob titana“, najvećih umjetnika ikad, Michelangela i Leonarda, njihova netrpeljivost i osjećaj Leonarda da ga mladi gorljivo impulzivni kipar prezire, već ono što Ortega y Gasset kaže na kraju ovog ulomka ꟷ pitanje je li Mona Lisa doista postojala? Pritom španjolski filozof ne misli zanijekati očiglednosti koje su sačuvane u iskazima Leonardovih suvremenika. Ne, nešto posve drugo on ima na umu. Jasno je zacijelo da to što želi reći nije bilo kakva zdravorazumska sumnja u postojanje tzv. modela za Leonardovu životnu sliku. O svemu tome valja pročitati sjajnu knjigu britanskoga povjesničara umjetnosti i kustosa Martina Kempa, Leonardo da Vinci: The Marvellous Works of Nature and Man, Oxford University Press, 2006. Ono što Ortega y Gasset nastoji otvoriti pitanjem o postojanju Mone Lise odnosi se na drevni prijepor o tome je li zbiljski život uvjet mogućnosti umjetničke slike ili pjesme kao oponašanja u prikazivanju-predstavljanju, što je od Platona poznato pod nazivom mimesis, ili je, pak, posrijedi obrat u kojem valja umjetnosti kao božanskoj ideji dati primat pred pojavljivanjem u tzv. pravoj stvarnosti? Model za Leonardovu sliku nedvojbeno je historijski utvrdiva žena iz Firenze, ali čini se da to za povijest umjetnosti ne kao discipline, već kao epohalno događanje biti umjetnosti kroz stilska razdoblja nije možda uopće važno. Slika prethodi zbilji, a ne obratno, i to je zakon platonizma u svim mogućim obratima i preobrazbama u vremenu. Evo, uostalom, što Ortega y Gasset kaže o toj historijskoj poveznici zbiljskoga modela La Gioconde. „Lisa di Antonio María di Noldo Gherardini, rođena u Napulju, udata 1495. za Francesca di Bartolomea di Zanodija de Gioconda, rođenog 1460.; on je bio jedan od najistaknutijih stanovnika Firence; 1499. bio je jedan od dvanaestorice „buonuomini“, 1512. jedan od „priora“. Godine 1503. poželio je da Leonardo, u to vrijeme u dobi od pedeset i jedne godine, na vrhuncu svoje slave, načini portret njegove žene, i to je sve, nema više. Vasari to priča prikladno jednostavno: „Leonardo je dobio narudžbu da naslika portret svoje supruge Mone Lise za Francesca del Gioconda; i nakon što je radio na njemu četiri godine, ostavio ga je nedovršenim; ovo djelo sada je u posjedu francuskoga kralja Franje u Fontanableu“. – „Četiri godine je prolijevao znoj nad tim portretom i ostavio ga nedovršenim“. Odnosno, nije ga ostavio takvim, nije ga predao onome koji ga je naručio. Godine 1506. Leonardo se preselio u Milano, opet, i ponio ga sa sobom; 1516. uputio se u Francusku, star i rezigniran, ali nije se odvojio od nedovršenoga djela. Možda nikada nije napustio nadu da će ga završiti. Leonardo je uvijek bio pedantan: radio je za vječnost.“ 2. Ortega y Gasset unio je u estetička istraživanja umjetnosti ono što je od samoga početka znanstvenome pristupu umjetnosti polazeći od Hegelove estetike tako bitno nedostajalo. Isto vrijedi i za francuskoga filozofa glazbe Vladimira Jankélévitcha iako iz drugoga spoznajno-teorijskoga polazišta kao što je Bergsonov vitalistički materijalizam. U temeljnoj knjizi Ortege kao što je Dehumanizacija umjetnosti iz 1925. godine sve se to može jasno razabrati. Posrijedi je ono što pripada njemačkoj filozofiji života s Diltheyom do onoga što će rani Heidegger u svojim predavanjima u Marburgu i Freiburgu 1920ih godina uzvisiti do uvida u bit prevladavanja zapadnjačke metafizike. Tzv. vitalni razum omogućuje mu da život vidi kao dramatsko zbivanje u kojem umjetnost prethodi zbiljskome svijetu i to ne zato što ga platonistički omogućuje polazeći od vječnih formi i ideja, već zato što je sam „život“ ono jedinstveno, neponovljivo i jednokratno kao događaj kojim se čovjek pojavljuje kao utjelovljena ideja težnje spram vječnosti kroz ljubav i slobodu. U svim njegovim analizama slikarstva od Velázqueza do Goye, od renesanse do baroka i modernizma i avangarde, njegovo mišljenje kao pisanje povezuje životopis slikara s onime što njegovo djelo emanira kao carstvo znakova. Ni za jednog mislioca u 20. stoljeću, uključujući tu i Heideggera i Wittgensteina, nikad se odviše ne spominje njihov spisateljski stil. No, to je za Ortegu samorazumljivo, jer svaka njegova rečenica podaruje čitatelju veličajnu lakoću književnoga opisa i stroge refleksije, bez obzira jesu li to eseji o tehnici, masovnome društvu, agoniji Zapada, apologiji ljubavi ili eseji o Don Quijoteu. Metafora i alegorija su u njegovim tekstovima razigrane književne figure mišljenja, a ne barokno-maniristička sredstva „uljepšavanja“ filozofijskoga teksta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/od-blizine-do-supljine/ https://zarkopaic.net/blog-post/jose-ortega-y-gasset-antiwagnerizam-i-dehumanizacija-umjetnosti/ ) I zato njegove rasprave nisu razdijeljene od eseja, jer je to nemoguće. Današnji kritičari tzv. esejizma u filozofiji su uglavnom rasipatelji besmislenih fraza o tome kako ozbiljnost i strogost znanstvene rasprave ne trpi frivolnost eseja. Ma, nemojte, molim Vas, a što ćemo onda s Nietzscheom i Kierkegaardom, a Ortega y Gasset je uz Waltera Benjamina jedan od najsuptilnijih mislilaca sudbine umjetnosti u suvremenome svijetu! Leonardo je, prema njegovim uvidima, analitički umjetnik-genij koji za razliku od Michelangela misli čitav proces stvaranja djela ne tek iz intuitivnoga shvaćanja njegove dovršenosti u djelu (ergon), već u konstrukciji nastajanja onoga što pripada vječnim oblicima i materijalnoj emergenciji. Kad se tako raščlani sve ono što Ortega y Gasset kazuje o sudbini slike Mona Lise koju je Leonardo trebao naslikati po narudžbi za firentinskoga priora, tada uopće nije važna daljnja priča o tome kako je jedno „nedovršeno djelo“ kao što je ta najznamenitija slika u povijesti slikarstva nadživjelo sve druge Leonardove slike, projekte i znanstveno-tehničke nacrte novih izuma i mappe mundi. Ortegi je bjelodano da slika u tradicionalnome smislu metafizičke razlike ideje i pojave (eikon-ikon) prikazuje i predstavlja (mimesis i reprasentatio) svijet čak i kad nastaje doba slike bez svijeta kao estetizacije i vizualizacije tehnosfere. (v. Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) 3. Žena koja se pojavljuje na ovoj slici naslovljenoj talijanskim izrazom prema prezimenu naručitelja nije stoga kako se uobičajeno misli posve određena ili stvarna žena kako je to utvrdio ponajviše Giorgio Vasari, poznati biograf umjetnosti iz 16. stoljeća. Mnogi kasniji istraživači ovog „misterija“ tvrdit će da je gospođa firentinskoga priora koja se nalazi „u“ slici zapravo svojevrsna mistifikacija i da, kako je to doista na prvi pogled „zdravorazumski“ kazao i Ortega y Gasset, nije bila predložak za portret, već je slikar stvorio portret idealne žene kao paradigmu vječne ljepote prema uzoru renesanse koja je u svojoj biti povezivala neoplatonizam i modernu tehničku sliku svijeta s izumom perspektive u procesu slikanja prirode, figura iz Biblije i ljudskih lica. Ove dvije suprotstavljene postavke o tome je li Mona Lisa uistinu bila stvarna žena iz Firenze ili je to plod Leonardove umjetničke mistifikacije naizgled je isto kao i priča o tome tko je bila Danteova Beatrice, stvarna žena iz istoga grada savršene ljepote kao i La Gioconda ili pjesnikova muza i ideal vječne ljepote. Razlika je u tome što Dante jezikom poezije „oslikava“ ideju vječnosti i prolaznosti ljudskoga života u Božanstvenoj komediji, dok Leonardo kao slikar „slikom slikarstva“ iskazuje pohvalu ideji umjetnosti i ljepote koja nadilazi ono što označavamo grčkom riječju mimesis, jer slika nije kopija božanskoga izvornika i ne oponaša u svojem prikazu Žene vječnu ljepotu svijeta. Slika je događaj neprikazivoga i neizrecivoga i stoga po prvi put u svjetskoj povijesti umjetnosti slikarstva jedno autentično djelo više ne prikazuje i ne predstavlja ikonografski zadano tijelo Krista i svetih likova iz Knjige (Staroga i Novoga zavjeta). Umjesto idealizirane svetosti, slika konačno postaje slikarstvo utjelovljene ljepote jedne žene iz stvarnoga svijeta, koja je ujedno ono idealno i pojavno sa svim elementima kompozicije slike kao uvida u tajnu ljudskoga-suviše-ljudskoga. Zašto je slika Žene upravo to što umjetnost emanira u svojem savršenstvu lika iz kojeg proizlaze ne više strahotne muke muškarca/spasitelja na Križu, ratnički prizori herojskih bitaka i komadanja tijela s viškom krvi i groze, mitologijske scene nagih mladića i nimfi u pastoralnim predjelima izvan grada, već upravo mirnoća, plemenita ljupkost i metafizički gotovo ironični smiješak očiju koje nas gledaju sa Slike? Ironija s kojom Ortega y Gasset određuje bit moderne umjetnosti utkana je u njegov esej o Mona Lisi na način koji svojom istančanošću priziva drukčije tumačenje razloga zašto ova slika nije tek jedna od Leonardovih slika u imaginarnome muzeju slikarstva svijeta, već je otvorenost u svim mogućim smjerovima, pa čak i nasilne i banalne dekonstrukcije (slučaj s išaranim brkovima što ih je naslikao Marcel Duchamp) koja nije ovdje čin nikakva „desakraliziranja“, već ono što je kritički poetski palimpsest poput Poundova Cantosa, dakle, novoga načina stvaranja ne protiv Leonarda, već protiv institucionalne dogmatske „leonardštine ili leonardizma“ u slikovnoj umjetnosti i kulturi. Već početak Ortegina eseja daje naslutiti u kojem će se smjeru kretati putanja refleksije. „Bog je svijetu podario ljepotu kako bi je se kralo. Na kraju krajeva, krađa je čin divljenja prema ukradenome, bliskiji herojstvu od pristojnog i mirnog uživanja u zaklonu zakona. Kada je lijep predmet žena, poriv za otimačinom jača jer je Bog, na neki način, svijetu podario ženu kako bi bila ugrabljena. Ne želim reći da tako treba biti, ali, što ćemo ako je Bog to tako uredio?“ Krađa je u ovom slučaju shvaćena dvoznačno: kao zbiljska ugrabljenost žene u mitsko-religioznome smislu i kao idealna projekcija odnosa stvaralaštva i djela samoga stvaranja. Krađa pritom nije samo „otimačina“ i „grabež“. Ona je navlastito čin krivotvorenja „istine“ u smislu umnažanja „originala“. No, vidjeli smo da je taj odnos originala i kopije, stvaralaštva i stvorenoga djela već s Leonardom u renesansi dospio do kristalizacije onoga što nadilazi granice mimesisa. To nadilaženje znači istodobno i preispitivanje samoga pojma koji smo naslijedili iz grčke metafizike i ustrajno se njime objašnjava kako je klasična umjetnost u svojoj linearnoj povijesti slikarstva uvijek bila i umjetnosti realnoga, ne i realističkoga, prikazivanja i predstavljanja objekta X. U mnogim Orteginim raspravama i esejima o umjetnosti slikarstva, a čini se da je jedan od najuzornijih onaj o Velázquezu naslovljen „Oživljavanje slike“ (v. https://zarkopaic.net/blog-post/slikarstvo-kao-racionalna-mistika/, razaznajemo kako je sumnjičav u dosege pojma mimetizma i reprezentacije u klasičnome shvaćanju odnosa uzora/originala i reprodukcije/kopjje. Štoviše, njegova kritika pojma mimesisa pokazuje nam da je riječ o drukčijem shvaćanju biti slikarstva koje, prema njegovim stavovima, više upućuje na tajnu značenja i znakova upućenih gledatelju tijekom različitih vremenskih epoha kroz rastemeljenje temeljne ideje mimesisa i slike koja polazi od pojma i figure zrcalne slike. Tako je i u slučaju Mona Lise. Ta slika-nad-slikama ne zrcali nikakvu žensku ljepotu kao takvu koja postaje uzor za sva vremena. Naprotiv, to je slika koja podaruje upravo pojmu mimesisa najvišu moguću vrijednost njegovim nestajanjem kao oponašanja i zrcaljenja stvarnosti. Model za sliku je univerzalni obrazac, a to je priroda i ljudsko tijelo, nago ili odjeveno. Nagost pripada božanskim nimfama i mitologijskim likovima grčkih i rimskih bogova i boginja, dok je odjevenost znak discipline i krutosti, otmjenosti i bijede, čarolija društvene i kulturne reprezentacije one epohe koju je Michel Foucault u svojem ranome remek-djelu Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti iz 1966. godine odredio izrazom klasičnoga doba za razliku od renesanse i modernosti. Moć reprezentacije „zrcali“ ponajviše aristokratsko doba uzdizanja portreta na rang božanske slike kao paradigme nove svetosti koja sada više nije pala s neba (mit i religija). Umjesto toga, njezina se slikovna fascinacija pronalazi u „imanentnoj transcendenciji“ i zato je Leonardova La Gioconda onkraj granica svekolikoga mimetizma i reprezentacije. Dok, naime, Velázquez tajnu slikarstva pronalazi zrcalnom slikom onoga koji slika sliku Las Meninas, a ne mirne kontemplacije pogleda u aristokratsku obitelj na slici, Leonardo „svoj“ portret idealne Žene kao biti umjetnosti i njezina sjaja vječne ljepote slika kroz misterij nedovršenosti svojeg djela i njezine skrivene ironije u smiješku Mona Lise. Eto, to je ta razlika svjetova. Velázquez kreće u ljuti boj s opsjenom reprezentacije objekta X „u“ slici, dok da Vinci ironično skida pozlatu sa slike kao mimesisa i nadilazi sve njegove granice upravo slikanjem Žene iz tzv. stvarnoga svijeta kao uzvišenoga objekta X. 4. No, mladi Ortega y Gasset ne bi bio ono što i jest da nije ponudio u svojem eseju iz 1911. godine napisanoga u Marburgu i naslovljenoga LA GIOCONDA možda i najprihvatljivije rješenje ove aporije, ne i problema s Leonardovom slikom u koju netremice gleda čitava povijest slikarstva, pa čak i oni majstori slikarstva koji su živjeli davno prije autora Posljednje večere i čekali u zagrobnome životu taj konačan trenutak da ih njegova slika nadmaši događajem ljepote koja nadilazi mimesis. Evo što kaže u tekstu. „Dama iz Firence bila je Leonardu nešto poput lutke, izgovora, uzorka. „Slikar – kaže sam u svojemu „Traktatu o slikarstvu“ – mora stvoriti svoju figuru prema pravilu prirodnoga tijela, koje je obično pohvalnih proporcija“. Giocondova supruga slikaru je poslužila kao predložak; prema Vasariju, bila je prekrasna, ali slikar je morao posegnuti za trikom kako bi njezine živce i mišiće održao napetima. A u atelje je dovodio glazbenike i balerine i lakrdijaše koji su je navodili da se smiješi. Sav taj tričavi materijal – žena koja prekida svoju aristokratsku dosadu kako bi se nasmiješila neotesanoj lakrdijaševoj šali – nalazi se intenziviran u Leonardovu djelu, sve dok ne izrazi ono što vrhunsko umjetničko djelo uvijek izražava: tragičnu narav egzistencije. Kada se život pogleda s muškarčeva gledišta, tragedija je bitka, akcija, dinamičnost; sa ženinoga gledišta, tragedija je pasivna, odričuća, nepomična, smirena.“ Eto, sad nam je sve jasno. Povlačimo sve argumente estetike i teorije umjetnosti koje znamo u napasti da ovu sliku čak i kad je bacamo u pepeo brutalnoga vremena banalnosti i trivijalnosti života uzvisujemo do najviših vrhunaca onoga što nema svoj pojam jer je neprikazivo i neizrecivo ali se ipak može o njoj govoriti prikazom i izricanjem. Riječ je o ljepoti koja emanira iz Leonardova umjetničkoga djela kao tragična narav egzistencije. I sva „aristokratska dosada“ života ne može pred tim iskustvom više ništa reći osim šutnje kojom nastavljamo gledati Mona Lisu sve dok ne utonemo u snove kao arhetip svih viđenih i neviđenih slika koje još titraju pred našim živcima poput „glazbenika, balerina i lakrdijaša“. Smiješak je umjetničko djelo, a ne prirodni treptaj oka. Slikarstvo je La Gioconda u svojoj pasivnoj rezistenciji pred ovim svijetom posvemašnjeg kaosa.

May 19, 2026
Fatum, kontingencija i nada

Fatum, kontingencija i nada

1. Drevni su narodi vjerovali u neizbježnost usuda. Bez fatuma nema grčke tragedije. No, Albert Camus će u eseju „Nada i apsurd u djelu Franza Kafke“ (v. Albert Camus, Mit o Sizifu: Ogled o apsurdu, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. S francuskoga preveo Stojan Vučičević) ustvrditi kako su i usud ali i sreća podjednako fatalni, pa to vrijedi za Odiseja koji se unatoč gnjevu bogova i privremenoj odsutnosti njegove spasiteljice Atene bez koje nikad ne bi bio najpametniji od svih helenskih heroja, ne i najmudriji jer to bijaše Sokrat, spašava od nesreće vlastitom spretnošću i „nužnošću slučaja“. Ono što Camus ovdje naglašava na prvi se pogled čini apsurdnim, a to i jest na kraju, jer apsurd je bezrazložnost. Jednostavno, čovjek u antičkome svijetu, koliko god ga mi nakon Nietzschea i Heideggera neprestano uzdizali do najviše razine refleksivosti u povijesti metafizike, nije dospio do apsolutne slobode koju određuje ljudska samosvijest kao volja za stvaranjem vlastita „usuda“ što ga nazivamo slobodom. Tragedije se temelje na tom povijesno-epohalnome stanju u kojem sloboda kao samosvijest postaje uvjet mogućnosti da se „usud“ prevlada vlastitim udjelom u borbi protiv božanske kazne kad čovjek, kako to pjeva Hölderlin u jednom fragmentu, prelazi zadanu mjeru odnosa između bitka, bića i biti čovjeka. Uostalom, tragički svijet Grka paradigmatski zrcali usud jedne žene, a ne muškarca. Riječ je, naravno, o slučaju Antigone u Sofoklovoj tragediji. Onog trenutka kad se samosvijest kao tzv. etička savjest pojavljuje u području subjektivnosti čovjeka s kršćanskom religijom kao temeljnim referencijalnim okvirom svjetske povijesti, tragedija iščezava jer više nema herojske smrti u suočenju s fatumom božanske kazne za prelazak ljudsko-prirodnih granica. Nije mi jasno kako to ne vide u svojim analizama ni mnogi suvremeni filozofi nadahnuti Grcima i romantičnim obratom u biti metafizike od Hölderlina do Nietzschea. Kako, za Boga, ne vide ono tako jednostavno i neporecivo da je „kraj povijesti“ eshatologijski postavljen već s „krajem filozofije“ u doba vladavine „prazne transcendencije“ u srednjovjekovnoj teologiji. Ona je, posve neuspješno, nastojala prevladati grčku misaonost u filozofiji i umjesto otvorenosti bitka kao tragične igre čovjeka i bogova dospjela jedino do zatvorenosti povijesti u ideji Boga kao vrhovnoga Označitelja koji stvara svijet iz Ničega i oblikuje ga prema pet transcendentalija (jedno, dobro, istinito, biće i lijepo). Tragedija je, dakle, završila s Euripidom i njegovim „fatalnim događajem“ u kojem glavni akteri/subjekti tragedije postaju ljudi koji se nalaze u sukobu sa samim sobom i Drugima i nitko ih više ne vodi na njihovu putu u bezdan, u „mrtvo more“ fatalne slobode. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/teror-kao-tragedija/ i https://zarkopaic.net/blog-post/epoha-sokratskih-sjena-euripid/) 2. Zato je uistinu „sreća“ u moderno doba sekularni ekvivalent s grčkim fatumom. I Camus je u pravu što u eseju o Kafki naizgled humorno postavlja mogućnost da čak i lik Gregora Samse iz pripovijesti „Preobražaj“ može, u načelu, imati posve drukčiji „usud“. Ako ste mislili da se neće u snu preobraziti u kukca, to je isključeno, Ne, Camus razmatra pitanje o modernoj faktičnosti koja pretpostavlja vladavinu slučaja (kontingencije). Egzistencija je upravo slučaj fatalne slobode kojoj se čovjek ne može izmaknuti, kako je to posve ontologijski moderno izveo njegov prijatelj u misaonoj blizini s njegovim postavkama, a kasnije onaj s kojim se posve razišao zbog ideologijsko-političkih razloga ꟷ Jean-Paul Sartre. U drami Muhe Sartreslobodu uspostavlja kao vrhovni apsurd jer se ne može ne izabrati u svijetu etičkoga odlučivanja o dobru i zlu. Zanimljivo je da Camus tvrdi da se u Kafke ono tragično nalazi u sjedinjenju „logičnoga i svakodnevnoga“, što znači da je glavni lik zapravo u samome snu opterećen time što preobrazbom u kukca dovodi svojeg šefa tvrtke za koju radi kao trgovački putnik u nezavidni položaj zbog svoje odsutnosti s posla. Kontingencija označava carstvo slučaja. Ali tako da se sve događa u mreži „slučajnih nužnosti“, kao što je upravo to da je subjekt umjetničkoga djela u Kafkinoj priči zaposlenik u sustavu korporativnoga kapitalizma. Fatum postaje kontingencija. A to znači da je tragedija ne samo pogrešna riječ/pojam za sve što će se događati s ljudskim „usudima“ u suvremenome svijetu baš zato što je apsurd postao slobodni izbor sudbine kroz pristajanje na sudjelovanje u preobrazbi društva u korporativni stroj neljudske mašinerije. 3. Na tragu Camusova promišljanja razloga zašto u Kafkinim književnim djelima, osobito romanima kao što su Proces i Dvorac,unatoč posvemašnjem apsurdu kao bezrazložnosti svijeta i svijesti o ljudskoj egzistenciji, postoji očito uz suprotnost fatuma i kontingencije i ono što je zapravo krajnje „iracionalno“. Riječ je o pojmu nade. Iako u samome eseju nije dosljedno izvedena filozofijska razlika između onog što čini bit zapadnjačke metafizike kao što je to ono spasonosno (soteriologija) nakon događaja apokalipse u kršćanskome shvaćanju povijesti i nade kao onoga što je i u neomarksizmu Ernsta Blocha nasljeđe upravo kršćanske vjere u „novi život“, ono što je još više apsurdnije proizlazi iz egzistencijalnoga događaja prevladavanja nužnosti kao slučaja. Kafkini romani na koje se naslanja Albert Camus nemaju, doduše, nikakav kršćansko-židovski eshatologijski naboj, iako je Dvorac za razliku od Procesa pokušaj da geometar K. svojom borbom protiv nepravde i neslobode pruži nadu Drugima da je otpor sustavu i mreži nasilja i besmisla vjerodostojan, stvari stoje ovako. On na kraju ne gubi nadu u konačan smisao svoje borbe, ali umire od tjelesne i duhovne iscrpljenosti. Nada nema dostatno kondicije da bi se s njom pobijedio vjekovno izdržljivi sustav represije, moći, laži, prevare, obmane, privida. Što je, dakle, nada u biti jedne negativne eshatologije moderne povijesti gubitka ljudskoga uopće ako ne „greška u sustavu“, ono što se ne može razumjeti ni iz kontingencije koja ukida puki fatum samoga života u svijetu bez božanske kazne za autentične heroje i subjekte/aktere „pobunjenoga uma“. No, kao ni sreća koja je u svojoj biti preokrenuti fatum, tako ni nada ne može probiti ovaj krug metafizike kao nihilizma pukom željom za preživljanjem egzistencije na razini onoga što Kafkina književna djela ponajbolje ostavljaju bez konačnoga odgovora. Biti sretan i nadati se da će sve na kraju biti dobro (ali za koga i kako?) znači vjerovati u „ovaj svijet“ što je ono najteže uopće. Čak je i Gilles Deleuze, filozof koji je možda i najuvjerljivije proniknuo u tajnu rizomatskoga kapitalizma onkraj uma i apsurda u Kafkinu djelu, u razgovoru s Claire Parnet na jednom ključnome mjestu zagovarao „vjeru u svijet“, iako zacijelo nije mislio pod time nikakav religiozni obrat u suvremenoj filozofiji. Problem nije ni u fatumu, ni u kontingenciji, ni u nadi kao nadomjesku za ono spasonosno što nužno ima karakter povijesno-epohalne otvorenosti, već u tome što je vrijeme fatalne nade postalo vrijeme čiste kontingencije i njezina carstva kaosa.

May 18, 2026
Stranci u svijetu ili tajna gnostika

Stranci u svijetu ili tajna gnostika

1. Jedna od iznimnih knjiga u formi eseja o tajni gnostičkoga mišljenja, religije i duhovnosti koja je kroz povijest institucionaliziranoga kršćanstva uvijek imala navlastitost alternativne „velike priče“ o svijetu sukoba dobra i zla, Boga i Đavola, zbog svoje usmjerenosti na ono hermetičko i ujedno tajnovito što čovjeka razmatra kao stranca u svijetu ove opsjene bitka zacijelo je ona francuskoga pisca, novinara i književnoga esejista Jacquesa Lacarrièrea, Gnostici (Les Gnostiques) u izdanju Gallimarda iz Pariza, 1973. godine. Napisana je sjajnim stilom, protkanim povijesnim znanjem o filozofijskome i religijskome nastojanju od Grka i neoplatonizma do aleksandrijske hermetičke tradicije koju je upravo u svojoj romanesknoj tetralogiji Aleksandrijski kvartet, ali još više u pentalogiji Avinjonski kvintet razradio Lawrence Durrell. Ne možemo izostaviti niti utjecaj gnostika na filozofijsko mišljenje Emila Ciorana, a jedna od najboljih filozofijsko-teologijskih studija o pojmu gnoze zacijelo je ona Hansa Jonasa, Heideggerova učenika, židovskoga mislioca o problemu etike odgovornosti u doba moderne tehnologije. Objavili smo jedno poglavlje iz Jonasove knjige pod nazivom „Najnovija otkrića na području gnoze“ u časopisu Europski glasnik, br. 16/2011. u prijevodu Borisa Perića s njemačkoga jezika. Nije možda potrebno posebno govoriti da je naša velika pjesnikinja Marija Čudina uistinu autentični glas neognostičke tradicije u svojim poetskim knjigama Paralelni vulkani i Divlja duša. Uostalom, o tome autoritativno i mjerodavno svjedoči i pogovor Danila Kiša u Paralelnim vulkanima o čemu sam pisao u svojim esejima u nekoliko navrata. (v. Žarko Paić, „Duša iz tame: Marija Čudina i gnostički zamak moderne poezije“, https://zarkopaic.net/blog-post/dusa-iz-tame/ ) 2. Ovo je Durrellov pogovor engleskome prijevodu Lacarrièreovih Gnostika. Donosimo ga u cijelosti, jer je vrijedan najvećeg mogućeg čitateljskoga užitka. „Ovo je neobičan i originalan esej ꟷ svojevrsna poetska meditacija o nestalim gnosticima Egipta čije je potpuno odbijanje vjerovanja u svijet kako su ga opisali kršćanski teolozi dovelo do njihovoga uništenja i u Egiptu i u Bosni, te na kraju u Montséguru, tim Termopilima gnostičke duše. Trebao bih naglasiti da je ovo više književno nego znanstveno djelo, iako je njegova dokumentacija besprijekorna. To je jednako uvjerljiva rekonstrukcija načina na koji su gnostici živjeli i mislili kao i D. H. Lawrenceova intuitivno oživljavanje nestalih Etruščana. Povijesni izvori koju posjedujemo o gnosticima gotovo je jednako oskudna kao i ona o Etruščanima, a veliki dio dolazi od opozicije, da tako kažem, crkvenih otaca. Lacarrière je svoje izvore koristio vješto i iskreno, a ovaj esej je od goruće aktualnosti za svijet koji se također igra s gnosticizmom ꟷ patetičnim svijetom žohara antijunaka sa svojim antimemoarima, a da ne spominjemo njegovu antipoeziju. Koliko je plemenit u usporedbi s ovim plitkim hipijevskim defetizmom veliki poetski izazov gnostika. Odbili su prihvatiti svijet koji nije bio savršen i suprotstavili su se velikoj laži Lucifera-Mamona beznadnom veličanstvenošću spartanskih tristo. Sve što trebamo znati o autoru jest da je on lutalica i pjesnik; nije ni znanstvenik ni novinar. Indijci bi ga nazvali ‘tragačem’ ꟷ i doista je proveo znatno vrijeme i u Indiji i u Egiptu te je proučavao jezike i krajolike obaju zemalja; u potonjoj zemlji nemoguće je ne biti pogođen poviješću ovih izbrisanih sekti koje su se okupljale oko središnje ideje gnosticizma i koje su konačno raspršene na četiri vjetra neba od strane ‘pravih kršćana’, antropofagnih izabranika neba u čijem mentalnome svemiru sada živimo ꟷ na zlatnome standardu bratske ljubavi. Lacarrière nam je dao Cuvierovu rekonstrukciju velikog gnostičkoga odbijanja laži i njihovog odbijanja da podijele svijet te laži s njezinim vjerskim vođama. Hrabrost ovog očaja je poetska u najvišoj mjeri, a ova sjajna pjesma joj u potpunosti odaje pravdu.“ Od svega što Durrell u dijalogu s Lacarrièreovim Gnosticima tako zanosno zbori spominjući razaranje jedne „sekte“ pravednika i stranaca u svijetu koji su odbili služiti pseudo-idolatriji institucionalizirane religije, najčudovišnije je to što se u njegovu kratkome pogovoru upućuje na tri toponomije grozomornoga uništenja: Egipat i njegove pustinjske visoravni i špilje s tajnom Gnostičkiih evanđelja o kojem je književno vrhunski dokument Durrellov Aleksandrijski kvartet, potom srednjovjekovna Bosna i sudbina bogumila o kojem je autentični dokument najznačajnija poetska knjiga Maka Dizdara, Kameni spavač, te genocid nad katarskim sljedbama u francuskome Avignonu o čemu je upravo Durrell napisao najtajnovitiju eksperimentalnu pentalogiju Avinjonski kvintet kojeg čine Monsieur, Julija, Livija, Sebastijan i Quinx. Ništa se u svijetu ne zbiva postojano i poput tijeka mirne rijeke. Sve je u znaku čudovišne borbe za opstojnost. Tako isto vrijedi i za egzistenciju jedne i nadalje posve neistražene povijesne duhovnosti bez koje bi zapadnjačka metafizika bila dosadno drvo spoznaje od korijena do krošnje, jednoliko i nedostojno heretičke drame života. 3. Kako Lacarrière pristupa tajni gnostika i gnosticizma? Ponajprije, on gnosticizam vidi ne samo kao herezu, već kao “poetsko i duhovno odbijanje” prihvaćanja materijalnoga svijeta, koji su smatrali manjkavim, kozmičkim zatvorom koji je stvorio zlonamjerni Demiurg. Lacarrière određuje gnostike kao “ljude koji znaju” (gnoza), kao one koji su težili osloboditi svoju božansku iskru i vratiti se istinskom, dalekome Bogu. Svijet pritom ima karakter “kozmičkoga nesporazuma”. Lacarrière izričito tvrdi u knjizi da su gnostici svijet vidjeli kao manjkav, “pobačaj” stvaranja, “tamnu vatru” ili zatvor koji nije izgradilo dobrohotno božanstvo, već zabludjeli ili zli “arhont” (Demiurg). Poput maniheizma, gnosticizam naučava radikalni dualizam. Duh je božanski, dok je materija (uključujući ljudsko tijelo) kavez namijenjen držanju duha zatočenoga u ovom nesavršenome svemiru. U potrazi za “gnozom” (znanjem) umjesto da slijepo slijede dogmatsku vjeru, gnostici su tražili unutarnje znanje ꟷ izravno, intuitivno razumijevanje božanskoga i podrijetla stvari, često kroz mistično iskustvo. Ono krajnje izazovno u ideji gnostika jest put slobode odrješenja od fatalnosti i predodređenosti ljudske sudbine. Čovječanstvo se smatra zatočenim “preživjelima”, a cilj gnosticizma je pronaći “praznine” u nebeskim zidovima. Zato je okultno znanje potrebno za zaobilaženje planetarnih demona (arhonta) i povratak “Jedinome Bogu”. Lacarrière stoga pokazuje da su gnostici često tradicionalne biblijske negativce (poput Zmije u Postanku) smatrali donositeljima mudrosti, a biblijskoga Stvoritelja “neukim” i ljubomornim Demiurgom, To je bio put za pojedince (ne masovne kongregacije) koji su tražili osobno oslobođenje od ljudskoga stanja “fetusa”. Ono što je sve suvremenike u ovoj knjizi oduševilo i što Durrell u svojem pogovoru hvali kao moć stvaralačke, poetske imaginacije, jest to što autor povezuje gnostički “kozmički traumatizam” (bol zaglavljenosti u hladnome svemiru) s modernim egzistencijalističkim temama. Način kako to književno izvodi jest strastvena, književna studija o “hrabrosti” očaja” protiv zlonamjernoga svemira, a ne strogog povijesnoga kataloga doktrina. 4. Zašto su gnostici imali takvu zlehudu sudbinu da su gotovo grozomornim metodama cezaropapizma u Egiptu, srednjovjekovnoj Bosni i u provansalskim prostorima Francuske doživjeli posvemašnje pogrome i uništenja do zatiranja ljudi i njihovih kulturnih tragova u povijesti? Sukob između institucionalizirane religije kršćanstva s onima koji su zagovarali anti-institucionalne forme duhovnosti i života izvan granica opstojećih krutih pravila društvenih odnosa nije ni danas tek pitanje spoznajno-ideološkoga „rata kultura“ (Kulturkampf). Gnosticizam je okarakteriziran kao „akutna helenizacija kršćanstva“ ili jednostavno „podivljali platonizam“. Općenito govoreći, i platonizam i gnosticizam život smatraju oblikom zatočeništva (poput alegorije o špilji) koji se može prevladati psiho-duhovnim pročišćenjem. Ovo pročišćenje, ili katarza, u konačnici vodi do anamneze ꟷ sjećanja na vlastitu božansku prirodu i podrijetlo u nebeskome carstvu Oblika, što su neki gnostici nazivali pleromom. U spisima aleksandrijskih neoplatonističkih filozofa poput Bazilida i Valentina, pleroma ima gotovo mistično ontologijsko značenje univerzalne kozmičko-ljudske forme svekolika postajanja. Hereziolozi općenito koriste riječ gnostikoi kako bi označili ljude koji pripadaju hairesisu ili školi koja odstupa od njihovog vlastitog katoličkoga oblika kršćanstva. Ovo pogrdno označavanje gnöstikoi s hairesisom u devijantnome smislu strateški je način na koji hereziolozi negativno označavaju gnostike kao autsajdere i prekršitelje katoličkoga kršćanstva. Hereziolozi su gnostike stoga shvaćali kao toliko raznolike da ih teolog Irenej uspoređuje s gljivama koje su niknule među kršćanima. Evo kako Lacarrière u knjizi opisuje na jednostavan način njihov životni put i temeljna ishodišta njihova nauka. „Gnosticizam je proizašao iz životnih iskustava ljudi koji su bili potlačeni i nisu imali nade u političku pobjedu. Rimski kolonijalizam i imperijalizam ostavili su ih obeshrabrenima i demoraliziranima. Suočavajući se s brutalnim ugnjetavanjem svakodnevno, počeli su preispitivati ​​vrijednost svojega vjerskog odgoja, koji ih je učio da se pokore volji kralja kao predstavnika bogova, da trpe božansku odmazdu za svoje grijehe i da podnose sudbinu koju su im bogovi namijenili. I tako su se pobunili i počeli tražiti istinu izvan autoriteta kraljeva i bogova, te su rođeni prvi gnostici.“ U ovoj knjizi, ali ponajviše u knjizi Hansa Jonasa o gnosticizmu i gnosticima temeljni problem s kojim se suočava suvremeno mišljenje neovisno od različitih filozofijsko-teologijskih uvida jest iznimno složen pojam božanskoga i boga. Nije nimalo začudno da su ovdje prožeti i neoplatonizam i hermetizam u nastojanju da se pronikne u ono iracionalno i bestemeljno. Početak i kraj paradoksa gnostičke religije jest sam nepoznati Bog koji, iako u principu nespoznatljiv, jer je „drugi“ svemu poznatome, ipak jest objekt znanja, pa čak i zahtijeva biti spoznat. On koliko poziva, toliko i osujećuje potragu za svojim spoznavanjem. U neuspjehu razuma i govora on se razotkriva. Zato i sam opis neuspjeha podaruje jezik za njegovo imenovanje. Onaj koji je prema Valentinu Bezdan, prema Bazilidu čak i „ne-biće Bog“; čija akozmička bit negira sva objektna određenja onakva kakva proizlaze iz svjetovnoga carstva; čija transcendencija nadilazi svaku uzvišenost postavljenu proširenjem iz ovdje i poništava sve tako smišljene simbole njega; koji, ukratko, strogo prkosi opisu ꟷ on je ipak izrečen u gnostičkoj poruci, priopćen u gnostičkome govoru, utemeljen u gnostičkoj pohvali. Samo znanje o njemu je znanje o njegovoj nespoznatljivosti. Nije li u ovome pokušaju uvida u bit božanskoga i Boga na djelu ne samo logički paradoks, već i ono što će u filozofijskome razumijevanju odnosa pratemelja/bezdana svijeta i ljudske slobode kao i zla bljesnuti u pravome izvoru svakog mišljenja egistencijalne usmjerenosti spram jedinstva supstancije i subjekta, temelja i postojanja kako je to otvorio kao problem Joseph W. Schelling? Ne, dakle, silni misticizmi i mistika kao protuteža filozofijskome sustavu i teologijskoj institucionalizaciji kršćanstva, već upravo filozofija koja u umjetnosti vidi posljednje izglede prevladavanja metafizičke zapalosti u bezdan nihilizma! 5. Jorge Luis Borges, koji je proučavao gnostike i pisao o njima činjenično i fiktivno (i kojeg bismo s pravom mogli nazvati modernim gnostikom), opisuje kozmogoniju Bazilida, ranog gnostičkog vođe za kojeg se kaže da je podučavao u Aleksandriji od 117. do 138. godine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zudnja-za-ruzom/ ) Na početku Bazilidove kozmogonije postoji Bog. Ovo božanstvo veličanstveno nema ime, kao ni podrijetlo; stoga mu je približno ime, pater innatus. Njegov medij je pleroma ili punina, nezamislivi muzej platonskih arhetipova, inteligibilnih esencija i univerzalija. On je nepromjenjivi Bog, ali iz njegovog mirovanja proizašlo je sedam podređenih božanstava koja su, spuštajući se na djelovanje, stvorila i predsjedala prvim nebom. Iz ove prve demijurške krune došlo je drugo, također s anđelima, silama i prijestoljima, a ona su tvorila drugo, niže nebo, koje je bilo simetrična kopija prvog. Ova druga konklava reproducirala se u trećoj, a ta u drugoj ispod, i tako dalje do 365. Gospodar najnižeg neba je Bog Svetoga pisma, YHWH, a njegov udio božanstva je gotovo nula. On i njegovi anđeli, kaže Borges, osnovali su ovo vidljivo nebo, sakupili materijalnu zemlju po kojoj hodamo, a kasnije je podijelili. Racionalni zaborav izbrisao je precizne priče koje ova kozmogonija pripisuje podrijetlu čovječanstva, ali primjer drugih suvremenih maštarija omogućuje nam da nešto spasimo, ma koliko nejasno i spekulativno bilo. 6. Gnostici kao knjiga Jacquesa Lacarrièra pokazuje nam koliko li je svijet u svojoj povijesno-epohalnoj sferičnosti uvijek i ono Jedno u mnoštvu svojih zagonetnih preobrazbi i kolika je moć nesvodive slobode koja nikad ne može pristati na pokornost i ustrojenost u dogmatizmu „kastriranoga uma“, kako bi to kazao Nietzsche u Genealogiji morala. Bez nakane da se u svemu danas vide tragovi ovog zagonetnoga i ne manje tajnovita nauka po kojem smo svi oduvijek stranci u ovome svijetu, završimo ovaj tekst s navodom samoga autora. Zaslužuje to, nema nikakve dvojbe. „Nemamo što naučiti od zla. Svijet u kojem su gnostici živjeli, bilo aleksandrijski, slavenski ili provansalski, bio je svugdje i u svako doba svijet nepravde, nasilja, masakra, ropstva, siromaštva, gladi i užasa koji su strpljivo podnošeni ili im se divljački opirali. I gnostici su govorili istinu kada su rekli da je iskusiti bijedu, dopustiti da vas pojede ta korozivna hrđa, uzaludno iskustvo. Potrebno je ꟷ ili je trebalo ꟷ svo ogoljeno licemjerje kršćanskoga morala da se uvjere opljačkane, izgladnjele i eksploatirane mase da su njihova iskušenja blagoslov i da će im otvoriti vrata boljega svijeta.“

May 17, 2026
Traktat o univerzalnoj vladavini kao uvjetu pravednosti svjetskoga mira

Traktat o univerzalnoj vladavini kao uvjetu pravednosti svjetskoga mira

1. U visokim godinama svojeg života najveći pjesnik srednjega vijeka, a za Jorge Luisa Borgesa i čitave svjetske povijesti književnosti, Dante Alighieri poduhvatio se napisati teorijsku studiju iz politike koja će tijekom povijesti političkih ideja imati uglavnom površnu recepciju, jer se uobičajeno smatralo i u ozbiljnih filozofa politike i politologa da je zapravo jedan od prethodnika moderne političke teorije koja otpočinje s Machiavellijem u doba renesanse, kako autor Božanstvene komedije i Novoga života ipak nije u svojim promišljanjima i razmatranjima pojma države, prava i upravljanja društvenim poretkom primjerenim naravi čovjeka i njegovih vrlina na razini istovjetnoj njegovu pjesničkome umijeću. Traktat je naslovljen O monarhiji (De Monarchia), a napisan je na latinskome jeziku 1312-1313. godine. De Monarchia predstavlja zacijelo teorijski najambiciozniji doprinos Dantea Alighierija srednjovjekovnoj političkoj misli. Napisan dok je bio u egzilu, traktat valja odrediti utjecajem aristotelovske filozofije, rimskoga prava i kršćanske teologije, no nadilazi čisto doktrinarnu refleksiju i postaje uistinu prava geopolitička dijagnoza europske krize s kraja trinaestog i početka četrnaestog stoljeća. Pritom valja kazati da je nesumnjiva korelacija u duhovnome smislu s idejama Božanstvene komedije što nam govori o svezi estetskoga i političkoga u metafizičkome smislu za razliku od bilo kakva svođenja na današnje postmoderne fenomene ispreplitanja ovih suprotstavljenih i ujedno srodnih područja društvenoga života što u suvremenoj filozofiji nastoji uspostaviti svojim mišljenjem francuski mislilac Jacques Rancière. De Monarchia ne nastaje stoga kao apstraktna intelektualna vježba, već kao racionalan i sustavan odgovor na neuređeni svijet, osobito Europu razdrtu sukobima između lokalnih sila, Crkvu sve više uključenu u upravljanje svjetovnom vlašću i Carstvo svedeno na simboličku instituciju nesposobnu jamčiti mir i pravdu. U tom kontekstu, Dante razrađuje koncepciju moći utemeljenu na strogoj razlici funkcija i na univerzalističkoj viziji čovječanstva. Moram priznati da je čitanje ovog traktata više od 700 godina od njegova nastanka prava intelektualna avantura, jer nam donosi niz ideja i razrada cjelovita shvaćanja koje će u 20. stoljeću u posve drukčijem kontekstu izvesti i najznačajniji politički teoretičar Carl Schmitt u svojoj Političkoj teologiji I-II. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/suverenost-kao-nomos-politike-rousseau-i-schmitt/ ) Usto, unatoč odjeku svojeg vremena s vladavinom „političke transcendencije“, koje je u mnogim aspektima bilo ispod razine grčke demokracije i njezinih borbi s tiranijskim oblicima vladavine, nemojmo zaboraviti da je upravo pisac ovog traktata bio prokazivan od cezaropapističkih metoda diktature u Firenci i da je kao egzilant spašavao živu glavu od dogmatskih ubojitih pokušaja Crkve da ga se odstrani iz javnoga života, a sama je knjiga doživjela posvemašnju osudu od spaljivanja primjeraka do stavljanja na zloglasni Vatikanski index librorum prohibitorum sve do 1881. godine. 2. Život i djelo Ante Alighierija duboko su oblikovani njegovim, često nasilnim, sudjelovanjem u intenzivnom političkom frakcionizmu srednjovjekovne Firence, borbi koja je na kraju dovela do njegovog trajnoga progonstva 1302. Dante je bio vodeći član Bijelih gvelfa, političke frakcije koja je imala za cilj distancirati Firencu od političkoga utjecaja pape Bonifacija VIII., kojeg je Dante smatrao korumpiranom figurom koja se miješa u svjetovne poslove. Prije progonstva, Dante je bio vrlo aktivan, služeći kao jedan od šest priora (najviših vlasti) u Firenci 1300. godine i boreći se u bitkama protiv susjednih gradova-država. Godine 1301. – 1302., uz podršku pape Bonifacija VIII., suparnički Crni gvelfi preuzeli su kontrolu nad Firencom i protjerali Bijele gvelfe, uključujući Dantea. Suđen je u odsutnosti, kažnjen novčanom kaznom i potom osuđen na spaljivanje ako se vrati, situacija koja je potaknula njegovo duboko ogorčenje i srdžbu prema novome političkome poretku. U briljantnoj studiji Franza Neumanna, Demokratska i autoritarna država (Naprijed, Zagreb, 1974. S njemačkoga preveli Nadežda Čačinovič-Puhovski i Žarko Puhovski) u jednome se poglavlju ukazuje na Danteovu borbu u Firenzi protiv tiranije rimskoga cezaropapizma i pokazuje razloge zašto je spis De monarchia u svojoj biti ujedno „progresivan“ i „konzervativan“. U Božanstvenoj komediji, Dante smješta svoje političke neprijatelje, uključujući papu Bonifacija VIII. i neke korumpirane firentinske političare, u različite, doslovno ponižavajuće krugove pakla. U egzilu, Dante je, pak, razvio uvjerenje u potrebu za snažnim, ujedinjenim i božanski zaređenim carem Svetog Rimskoga Carstva koji će uspostaviti red u Italiji i ograničiti svjetovnu moć papinstva, stav koji je artikulirao i u De Monarchia. Podržavao je inače Henrika VII. Luksemburškoga, nadajući se povratku u Firencu uz njegovu pomoć, ali ta je nada umrla s Henrikovom smrću 1313. godine. Danteovo političko iskustvo u 13. i 14. stoljeću bilo je duboko isprepleteno s kršćanskom religijom, jer je sukob između pape i cara promatrao kao borbu koja je bila i politička i teologijska, ​​u širem, krajnje burnome kontekstu sukoba Guelfa i Gibelina. 3. Ovaj temeljni tekst političke filozofije zagovara univerzalno, sekularno carstvo odvojeno od Katoličke crkve kako bi se osigurao svjetski mir. Zato se može kazati da ima iznimnu suvremenu važnost i danas kao rana, radikalna vizija globalnoga upravljanja i diobe vlasti. Dante, naime, tvrdi da je jedan, univerzalni vremenski monarh potreban za nadgledanje ljudskih poslova, jer bi taj vladar bio oslobođen pohlepe koja potiče sukobe između manjih nacija. U tekstu traktata izravno se osporava Papina vlast nad svjetovnim stvarima, tvrdeći da vremenita moć dolazi izravno od Boga, a ne kroz Crkvu. Iako je posrijedi ono što je od pape Euzebija u Rimu već bilo određeno kao logika cezaropapizma odnosno sveze zemaljskoga vladara i namjesnika božanske države u jednoj osobi pape-vladara nad pukom, razdvajanje mjerodavnih nadležnosti Crkve i Države po načelu Kristovu „caru carevo, Bogu Božje“ kako je to teologijski uspostavio sv. Augustin u De civitate Dei, postaje korak do modernoga procesa sekulariziranja što i danas ne samo katolička Crkva smatra temeljnom zabludom i glavnom preprekom u ostvarenju svojih totalnih političkih ciljeva. (v. Jürgen Habermas i Joseph Ratzinger, Dialektik der Säkularisierung: Über Vernunft und Religion, Herder, München, 2018. https://www.herder.de/religion-spiritualitaet/shop/p3/53469-dialektik-der-saekularisierung-kartonierte-ausgabe/ Dante, nadalje, tvrdi da je Rimsko Carstvo određeno od Boga da donese zakon, red i konačni mir svijetu, pružajući okružje za pojavu kršćanstva. No, čovječanstvo ima dva cilja: ozbiljenje sreće u ovome životu ꟷ postignutu moralnom/intelektualnom poukom i kojom upravlja Car ꟷ i vječni život (kojim upravlja Papa). De Monarchia je utoliko prepoznata kao duboki prethodnik modernih koncepata međunarodnoga prava, nadnacionalnih institucija i ideje “Ujedinjenih naroda” ili svjetske vlade usmjerene na okončanje međunarodnoga sukoba. Naravno, reći će se opravdano da je pravi spekulativni prethodnik svjetskoga mira prosvjetiteljski nadahnuti Kant u spisu Prema vječnome miru (Zum ewigen Frieden) iz 1795. godine. Nije, međutim, nimalo preuzetno nastojati u pokazivanju da između Dantea i Kanta u tom pogledu, unatoč posvemašnjih razlika u stajalištima, vlada kozmopolitsko suglasje. Politički mislioci našeg vremena poput Claudea Leforta tumače Danteovu Monarhiju kao izrazito moderan tekst koji ističe potencijal globalne političke strukture za upravljanje međunarodnim poretkom neovisno o vjerskim ili isključivim nacionalnim interesima. Iako je u stvarnosti danas tako nešto svedeno na utopiju i pseudo-realitet zbog totalne mobilizacije neoimperijalnih poredaka vladavine i njihovih stalnih sukoba u tzv. proxy-ratovima (SAD, Rusija, Kina), valja naglasiti da je ovo rješenje jedino još razumno protiv raspada svjetske povijesti u globalno-planetarni kaos i entropiju. (v. Žarko Paić, https://tvrdja.com/political-theory/the-permanent-condition-of-war/ ) 4. Knjiga De Monarchia podijeljena je u tri knjige, slijedeći logičan slijed koji odražava srednjovjekovnu skolastičku metodu, a istovremeno je nadmašuje u sustavnoj ambiciji. U prvoj knjizi Dante se bavi filozofijskim i antropologijskim pitanjem: je li univerzalna monarhija nužna za dobrobit čovječanstva? Njegov odgovor je potvrdan i temelji se na ideji da ljudska bića, kao racionalna i društvena bića, mogu u potpunosti ostvariti svoj potencijal samo u uvjetima univerzalnoga mira i reda. U drugoj knjizi Dante se okreće povijesti, zalažući se za legitimnost Rimskoga Carstva kao institucije koju je htjela Providnost. Veličina Rima nije slučajna, već je rezultat njegovog odabira kao instrumenta univerzalnoga poretka. Treća knjiga suočava se s najosjetljivijim pitanjem: odnosom između carske moći i papinskoga autoriteta. Ovdje Dante razvija jednu od najradikalnijih političkih teorija srednjeg vijeka, potvrđujući autonomiju svjetovne vlasti od duhovne vlasti. Danteova metoda je rigorozno racionalna: vjera se ne poriče, već se ograničava na svoju vlastitu sferu, dok se politika upravlja razumom i prirodnim zakonom. De Monarchia minuciozno se bavi geopolitičkim problemom svojega vremena. Dante shvaća da europska politička kriza nije samo moralna ili religijska, već strukturna, koja proizlazi iz nedostatka autoriteta sposobnog regulirati odnose među teritorijalnim silama. Fragmentacija Italije predstavlja, za Dantea, najjasniji simptom ove krize. Bez višeg autoriteta, gradovi se upuštaju u beskrajne sukobe, stvarajući nestabilnost i korupciju. Carstvo, u Danteovoj viziji, trebalo bi obavljati funkciju uravnoteženja, jamčeći mir među lokalnim silama. Ova koncepcija pretkazuje ključne kategorije moderne geopolitike, poput ravnoteže snaga i međunarodnoga poretka. Dante otuda ne zamišlja Carstvo kao vojni dominion, već kao superiornu pravnu strukturu. Iako bi sustavno i hermeneutičko čitanje ove Danteove knjige ipak pokazalo koliko je određena upravo skolastičkim „duhom vremena“, te se ne može mjeriti misaono ni s aristotelovski sročenim traktatima u maniri Sv. Tome Akvinskoga ili Sv. Alberta Velikoga, jer se često u tekstu pojavljuju logički apstraktni dokazi bez svojih primjenjivosti u zbilji, De Monarchia zaslužuje onaj filozofijsko-teologijsko-politički status koji smo u ovome tekstu nastojali sažeto dati bez pretenzija ulaska u mnoge njegove stavove koji zahtijevaju poznavanje upravo onoga što je Carl Schmitt nazvao začudnim, ali upravo najpogođenijim izrazom koji u 21. stoljeću pogađa suvremenost. Riječ je o političkoj teologiji. Monarhije su „danas“ zastarjele forme političke vladavine u razlici spram posttotalitarnih autokracija u okviru geopolitičkoga preustrojstva svijeta. Ono što iz Danteove Monarhije proizlazi kao dalekosežno moćan uvid u bit ljudske vladavine u okružju ratnoga i osvajačkoga načela razaranja Drugoga jest nešto nezaobilazno i za njegovo poetsko djelo kao što je to besmrtna Božanstvena komedija. Što drugo negoli trijada razdiobe na sfere pakla, čistilišta i raja u jednom dubljem metafizičkome smislu od svekolike političke teologije cezaropapizma i njemu suprotne utopije univerzalne vladavine kao uvjeta pravednosti svjetskoga mira. (https://oll.libertyfund.org/titles/reinhardt-de-monarchia ) Iako su u poetskome smislu umjetničkoga dosega i „čistilište“ i „raj“ po definiciji manje vjerodostojne „knjige“ od vječnoga Pakla, a to vrijedi i za prijepor između „realizma“ i „idealizma“ u spoznajno-političkoj teoriji vladavine u svijetu, Danteova Monarhija ima taj vječni prizvuk osmišljavanja „mračnih vremena“ nadom u nadolazeću mudrost i ljepotu svijeta.

May 16, 2026
Progonstvo i preobrazbe

Progonstvo i preobrazbe

1. Još od gimnazijskoga školovanja te prvoga čitanja Ovidijeve Ars Amatorie, pa tek potom Metamorfoza, njegov slučaj nerazjašnjenoga političkoga progonstva iz carskoga Rima u zabačeno mjesto Tomi na obali Crnoga mora, nadasve me je zanimao kao ono što književnosti podaruje uzvišeno stanje prokletstva. Veliki rimski pjesnik, uz Vergilija temelj latinskoga jezika i visoke kulture oblikovanja antike kao sustava mišljenja posvećenoga kultu tradicije iz posve drugoga kuta od današnjeg brutalnoga konzervativizma bez stila i ljepote s utjecajem na produhovljenje sadašnjosti, imao je uvijek značajke ekscesa i ekscentričnosti. Razlog leži u tome što se odlikovao suprotstavljanju autoritetima i stoga je za sva vremena ostao obilježen svojom sudbinom egzilanta u tuđoj zemlji, na kraju svijeta. Kad sam još k tome kasnije uzeo u ruke roman izvrsnoga austrijskoga pisca Cristopha Ransmayra, Posljednji svijet (Die lezte Welt) iz 1988. godine (s njemačkoga prevela Neda Paravić, Mladost, Zagreb, 1990.), još više sam postao opsesivno usmjeren u pokušaj uspostavljanja neke drukčije korelacije između dva svijeta i dvije epohe, one u kojoj je živio i stvarao Ovidije i ove naše opterećene svojim spektakularnim nihilizmom i ubrzavanjem praznine do krajnjih granica zaborava. Naime, radnja Ransmyrova Posljednjega svijeta smještena je u neodređeno vremensko razdoblje, jer priča priču o čovjeku, Cotti, koji putuje u Tomi u potragu za pjesnikom Nasom, koji se ondje našao u političkome egzilu, nakon što je čuo glasine da je Naso umro. Usput, Salman Rushdie u svojoj knjizi eseja i kritika Zamišljene domovine (Imaginary Homelands) iz 1991. godine ovaj roman stavlja na visoko mjesto onoga što pisac Djece ponoći smatra inovativnim proznim događajima krajem 1980ih godina u svijetu. Miješajući mitsku strukturu pripovijedanja i ono što pripada mašti, Ransmayr je u suvremenome duhu oživljavanja arhetipa drevnoga političkoga progonstva Ovidija stvorio okvir za refleksivnost i melankoliju, već otuda što je ono rubno i strano, poput tog zabačenoga mjesta na obali Crnoga mora u povijesti ljudske civilizacije kao imaginacije postalo ono gotovo središnje i ne manje zagonetno. Razotkriće misterija Ovidijeva slučaja u njegovim novim preobrazbama kao i svaki takav slučaj ostat će zauvijek ono što nazivamo njemačkom moćnom riječju Unheimlich. Bez ove „političke“ aure, pjesništvo Ovidija ostalo bi ograničeno samo u okvirima estetskoga klasicizma odavno muzealizirane rimske antike. 2. Ovidije predstavlja kvintesenciju rimskoga pjesnika kao istinskoga simbola svjetskoga grada. Gotovo je u pravilu suprotstavljen najvećem rimskome pjesniku Vergiliju, autoru spjeva Eneida, bez kojeg ne postoji utemeljiteljski smisao vječnoga Rima. O tome u svojim divnim esejima naslovljenim Posvećeno kičmi govori polazeći od razlike u načinu stihotvorenja između „državotvornoga“ ozbiljnog barda kakav bje Vergilije i subverzivnoga kritičara i ironičara rimske grandioznosti kakav je navodno bio Ovidije, rusko-američki pjesnik i esejist, nobelovac Josif Brodski. (S ruskoga prevela Irena Lukšić, Meandar medija. Zagreb, 2000.) Vergilijevo odbojno raspoloženje prema životu u glavnome gradu bilo je legendarno. Ono odjekuje kroz veći dio njegove poezije, gdje se mnogo više osjeća kao kod kuće u pastoralnoj prošlosti negoli u urbanoj sadašnjosti. (v. Publius Maro Vergilius, Ekloge, Georgike, Eneida, Papir, Velika Gorica, 1994. S latinskoga preveo Koloman Rac) Upravo suprotno od Vergilija, velik dio Ovidijeve poezije vezan je uz boravak u središtu zbivanja u Rimu. Obično u Amoresu, neuhvatljiva Corinna putuje amo-tamo, dok je Ovidije moli da se vrati kući. U kasnijem Ars Amatoria (Umjetnost ljubavi), mjesta njegove poduke su tipična okupljališta više klase grada: banketi, igre i sastanci uz Livijin trijem na Forumu. Ovidijeva ljubavna poezija možda naposljetku i nije odveć visoka umjetnost, ali ima vrlo živ osjećaj za vrijeme i mjesto. Postoji istinska naklonost prema samome Rimu koja se provlači kroz veliki dio njegova opusa, nešto što njegovu konačnu sudbinu čini još tragičnijom. Urbani flaneuer poput njegane može ni zamisliti život izvan civisa romanusa. Neki autori misle stoga da je nužno dotaknuti se i njegove nedovršene poeme, De Fasti (u prijevodu Kalendar ili Knjiga dana). Ovidije je na njoj radio otprilike u isto vrijeme kad je pisao i svoje znamenite Metamorfoze. De Fasti je trebao biti apologija rimskih blagdana i običaja. Posvećena Oktavijanovu pranećaku Germaniku, ono što je ostalo od ove poeme je šest knjiga koje pokrivaju otprilike pola godine, a osim carskoga posvećenika, postoje mnoge reference na rastući carski kult i ulogu Oktavijana Augusta u uspostavljanju ili oživljavanju određenih praksi. (v. Werner Eck, The Age of Augustus, Oxford University Press, 2003.) Ukratko, čini se da je to upravo onakva tema koju bi netko odabrao kako bi se dodvorio vladajućoj eliti. No, umjesto da naslijedi Vergilijevo mjesto u središtu carske obitelji, 8. godine poslije Krista Ovidije je prognan iz Rima na osobnu intervenciju Oktavijana i poslan u Tomi, malu tračku luku na Crnome moru (danas rumunjski grad Constanța). Tamo će provesti sljedeće desetljeće u progonstvu do svoje smrti 17./18. godine poslije Krista, čak i nakon Oktavijanove smrti 14. godine poslije Krista i Tiberijeva stupanja na prijestolje. Nikad se više neće vratiti u Rim. No, što se u stvari dogodilo? Nitko ne može podariti jedinstven i siguran odgovor. Zašto? Je li pjesnik uistinu bio omražen od vlasti ili je sve zapravo svojevrsna mistifikacija o životu antičkoga „disidenta“? Ovidijevo progonstvo događa se otprilike u vrijeme Oktavijanove unuke, Julije Mlađe (ili Julile) i zasebnoga progonstva na talijanski otok Tremirus, kao i progonstva njegovoga unuka, Agripe Postuma, na otok Planazija. Poput nejasnoga progonstva njezine majke Julije Auguste desetljeće ranije, postoji očigledan nedostatak povijesnih izvora o tim događajima koji su doveli do ovog niza progonstava, dijelom vjerojatno zbog Oktavijanove osobne (muške) sramote. Julila, kao i njezina majka prije nje, nejasno je optužena za razne preljubničke prekršaje. Ovo može zvučati relativno bezazleno, ali preljub je u to doba u Rimu bio zločin za progonstvo prema Oktavijanovu Lex Iulia de Adulteriis Coercendis. Doneseni 17. godine prije Krista, takozvani Julijanski zakoni (Lex Iulia) bili su niz zakonodavnih akata osmišljenih za reguliranje morala i promicanje tradicionalnijih rimskih vrijednosti u novoj carskoj državi. Jedan od glavnih ciljeva ovih zakona bio je brak, koji se ozbiljno poticao i snažno štitio. Celibat i brak bez djece bili su zakonom zabranjeni, posebno u pogledu nasljeđivanja, a građani u legitimnim brakovima s troje ili više djece bili su nagrađivani na razne zakonite načine. Brakovi između rimskih građana i strankinja bili su strogo obeshrabrivani, a preljub se javno kažnjavao. Krivci su prognani iz Rima na odvojene otoke, a postotak njihove imovine oduzet je državi. Ne može se, dakle, poreći da je ovaj strogi konzervativni poredak vladavine propagirao „demografsku obnovu“ Rima i da je Foucault u pravu u svojoj Povijesti seksualnosti kad kaže da je kršćanstvo kao sustav duhovne i tjelesne askeze i moralne discipline imao svoj izravni uzor u carskome Rimu, kojemu se uglavnom neopravdano pripisuje ona dekadentna raskalašenost i sklonost orgijastičkoj kulturi uživanja iznad svega. Često se u literaturi pretpostavlja da je Ovidije prognan zbog neke vrste sudjelovanja u političkoj zavjeri Julile ili barem zbog znanja o njezinu preljubu. Sam Ovidije navodi, pak, da je prognan zbog „carmen et error“ – „pjesme i pogreške“ (Tristia, 2.207), ali ne ide dalje od toga. Općenito se pretpostavlja da je to „pjesma“ Ars Amatoria, njegov šaljivi vodič o preljubu, što je svakako protivno duhu Lex Iulia. Ali problem ostaje u tome što je Ars bio u širokoj javnoj dostupnosti od 2. godine poslije Krista, što čini začudnim da je Oktavijan čekao šest godina da podnese pritužbu. Zanimljivija spekulacija usto jest da je uvredljiva pjesma de Fasti ili čak Metamorfoze. Kako god bilo, nikako se ne smije isključiti da je sve posrijedi što je svemoćni Oktavijan August, paradoksalno, jedan od najvećih i najznačajnijih vladara u povijesti uopće, jer je rimsko zlatno doba ono koje se datira uz njegovu vladavinu, imao na umu u svojoj iritaciji spram Ovidija. Književnost je samo uvjet mogućnosti svekolika života jer je zapisani tekst trag u vječnosti, a život u zbilji ionako je podložan traćenju i prolaznoj slavi i moralnim posrnućima. Zato svi diktatori tako strašno mrze istinsku književnost „pobunjenoga uma“, jer ih prezire i drži satrapima i moralnim nulama i ništicama. Ne mogu ovdje ne uključiti i veliki roman ideja 20. stoljeća na tragu Joycea kao što je onaj Hermanna Brocha, Vergilijeva smrt (Der Tod des Vergil) iz 1945. godine (S njemačkoga prevela Truda Stamać, SN Liber, Zagreb, 1979.) u svoje razmatranje o slučaju Ovidijeva progonstva. Naime, roman dočarava posljednjih osamnaest sati života velikoga rimskoga pjesnika Vergilija. On u formi unutarnjeg monologa razmišlja o svojem životu i otuda je struktura ove proze navlastito eksperimentalna. Riječ je stoga o povijesnome romanu koji sjajno ozbiljuje veličajnu antičku prošlost posredovanu novim pristupom izvan svake historiografske idealizacije kakva je odredila 19. stoljeće i njegovu vjeru u povijest kao smislenu svrhovitost ljudskoga uma. Broch je roman počeo pisati u zatočeništvu u vrijeme prvih dana pripojenja Austrije nacističkoj Njemačkoj. Najimpresivnije u ovome tekstu nije čak ni poetiziranje svijeta u pisanju bez interpunkcije, s malim slovima, za čitatelja više negoli zahtjevno, već onaj refleksivno vrhunski dijalog između Pjesnika i Diktatora (Vergilija i Oktavijana Augusta) koji kulminira pokušajem da pisac i utemeljitelj vječnoga Rima zapali rukopis „svoje“ Eneide. No, August ga retorički i suptilno prijeteći odgovara od tog čina, usput spominjući i mogućnost da bi ako to učini mogao završiti poput „nekih“ mu sudrugova po peru, zaboravljen i prognan na neko otočje rimskim bogovima iza besmrtnih nogu i sjećanja na život u prijestolnici svijeta. Ideja je romana u etičkome imperativu pisca pred pukom estetizacijom svijeta u doba tiranija i diktatura i njihovih ideoloških opsjena i privida, u doba izvornoga populizma nasilja i imperijalne vlasti u čast ovjekovječenja života kao spektakla i blagostanja za građane Carstva, ne i one koji pripadaju sumnjivim apatridima i homo sacerima. 3. Evo, ovako se Ovidije u pjesmi/pismima iz progonstva naslovljenih latinskom izrazom Tristia (Žalobnice) obraća „nama“ što obitavamo na granicama posljednjega svijeta. „O, mala knjižice, idi bez mene – ne zamjeram ti – u grad. Ah, jao, što tvom gospodaru nije dopušteno ići! Idi, ali bez ukrasa, kako dolikuje prognaniku: tužniče, nosi odjeću ovih vremena. Nećeš biti ogrnut, obojan zumbul ljubičastom bojom – to nije prikladna boja za žalost – bez cinober titule, bez papira premazanog cedrom, bez bijelih udubljenja, ‘rogova’ na tvome tamnome ‘oblu’. (…) „Možda se pitaš hoću li te poslati na visoki Palatin, da se popneš na Cezarovu kuću. To uzvišeno mjesto i bogovi tog mjesta neka mi oproste! Munja s tog vrha pala mi je na glavu. Znam da na tim visinama postoje milosrdne sile ali se i dalje bojim bogova koji nam nanose zlo. Jastrebovi, najmanji zvuk krila donosi strah golubicama, vaše kandže su ranjene. Niti se janje usuđuje odlutati daleko od tora jednom otrgnutog iz čeljusti gladnog vuka. Da je Faeton živ, izbjegavao bi nebo, odbijao bi dodirnuti konje koje je izabrao, glupo. I ja priznajem, bojim se onoga što sam osjetio, Jupiterovo oružje.“ (…) „Bogovi mora i neba – jer što je preostalo osim molitve? – ne razbijajte rebra našeg broda bačenog olujom, nemojte, molim vas, pojačavati gnjev velikog Cezara! Često kada jedan bog pritišće, drugi donosi pomoć. Mulciber je bio protiv Troje, Apolon za nju: Venera je bila prijateljski nastrojena prema Trojancima, Palada neprijateljski nastrojena. Saturnija je mrzila Eneju, podržavala Turna: a ipak je bio siguran zahvaljujući Venerinoj moći.“ (…) „Kad mi na pamet padne najtužnija uspomena, te noći, mog posljednjeg sata u gradu, kad se sjetim te noći kada sam ostavio toliko toliko dragog meni, čak i sada mi suze teku niz oči. Već je bio dan kada je Cezar naredio da odem preko najudaljenijih obala Italije. Nije bilo dovoljno vremena ni želje da pripremim ono što je prikladno, srce mi je bilo utrnulo od dugog odgađanja. Nisam razmišljao o robovima ili suputnicima, odjeći ili drugim potrebama prognanika. (…) „Noć koja je nestajala uskratila mi je daljnje odgađanje, a Arkadijski medvjed se okrenuo oko svoje osi. Što sam mogao učiniti? Slatka ljubav prema domovini me držala, ali ovo je bila posljednja noć prije mog određenog progonstva. Ah! Koliko sam često govorio dok je netko žurio: „Zašto žuriti? Razmisli kamo i odakle žuriš.“ Ah! Koliko sam često varljivo govorio da imam određeno vrijeme, prikladno za moje planirano putovanje.“ (…) „Ako itko želi znati sve moje nesreće, traži više nego što okolnosti dopuštaju. Podnio sam onoliko zala koliko zvijezda na nebu, ili onoliko sitnih čestica koliko ih suha prašina sadrži: pretrpio mnogo veća nego što biste mogli vjerovati, to se neće vjerovati, iako se dogodilo. Jedan dio toga, čak, trebao bi propasti sa mnom, i volio bih da se to može prikriti tajnom.“ (…) „Što ste mi vi, moje knjige, nesretni rad, ja, jadnik, uništen vlastitim talentom? Zašto se vraćati novoosuđenim Muzama, mojoj sramoti? Nije li dovoljna jedna zaslužena kazna? Poezija je potaknula muškarce i žene da me upoznaju, ali to za mene nije bio sretan znak. Poezija je natjerala Cezara da osudi mene i moje putove, kroz moj Ars Amatoria: tek sada je zabranjena. Oduzmite mi rad i uklanjate optužbu protiv mene: optužujem stih krivnjom. Evo nagrade za moju brigu i moj neprospavani trud, kazna je smišljena za moju duhovitost.“ 4. Ovo lutanje kroz povijest kao putovanje na kraj svijeta kao vječnoga prokletstva Ovidijeva progonstva u preobrazbama poezije i okrutne zbilje završit ćemo kako i dolikuje, s drugom Tristiom, onom velikoga ruskoga pjesnika Osipa Mandel’štama. Naime Tristia je možda i ključna zbirka njegova pjesništva, objavljena 1922. godine pod teškim životnim okolnostima. Naslov, izravno posuđen od Ovidija, odražava teme egzila i melankolije koje u cijelosti prožimaju ovo djelo. Zbirka se sastoji od 45 pjesama, uglavnom napisanih između 1916. i 1920. godine, te obuhvaća pjesnikovu zaokupljenost u duhovnome smislu s klasičnom antikom, posebno rimskim i grčkim mitskim obrascima, iskazujući njegovo divljenje prema tim kulturama i njihov utjecaj na njegov identitet. Pjesme otvaraju niz tema, uključujući duboku čežnju za mirom tijekom burnih vremena, što sugerira pozadina Prvog svjetskog rata i Ruske revolucije. Mandel’štamova osobna iskustva unutarnjeg egzila i opasnosti s kojima se suočavao paralelne su s Ovidijevim vlastitim egzilom, nudeći dirljive refleksije o gubitku i odvojenosti. Zbirka također isprepliće elemente židovske kulture i povijesti, ilustrirajući pjesnikovu potragu za jedinstvom među različitim kulturnim tradicijama. Unatoč nedostatku jedinstvenog ujedinjujućega subjekta, Tristia prikazuje Mandel’štamovu bogatu slikovitost i metaforički jezik. Ona ostaje ishodište njegove poetske ostavštine, obuhvaćajući njegove borbe i težnje tijekom razdoblja sudbonosnoga prevrata u Rusiji. Kroz ovu drugu Tristiu slušamo isto u razlici, Ovidija kako nam govori sve što je i govorio svojim rimskim prijateljima iz svojeg egzila na Crnome more. Ali jezik je sada ruski, a sudbina je Pjesnika tragičnija od njegove smrti daleko od Rima, jer zaborav bijaše privid, dok poezija prelazi razdobne sjene vječnoga prokletstva i sjaji možda i više negoli ikad zbog toga što je osuđena na gubitak jezika i postajanje znakom bez značenja, kako glasi onaj stih Hölderlina iz elegije Patmos. „Tko može znat iz riječi ꟷ rastajanje ꟷ Koliki li nam rastanak predstoji? I što nam sluti pijetlovo klicanje U čas kad oganj akropolu boji? I zorom nekog novoga života, Kad vol u slami preživa polako, Pijetao, glasnik novoga života, Zašto na gradskom zidu lupa jako? (….) Sve bješe nekad, bit će sve ponovo, Tek časak prepoznavanja nam sladak.“ (1918.) (Osim Mandel’štam, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 42-43. S ruskoga preveo Fikret Cacan. Prir. Josip Užarević) 5. Ovidije je bio prognan u Tomi na obalama Crnoga Mora. Znamo da je to danas Constanta u Rumunjskoj. Nomen est omen. Zašto? Zato što je progonstvo čovjeka-kao-pjesnika iz svoje u neku drugu, tuđu i privremenu domovinu daleko više od Planckove konstante u fizici. To je konstanta povijesti i sve drugo bilo bi iluzorno tvrditi.

May 15, 2026
Treba li spaliti tehnosferu?

Treba li spaliti tehnosferu?

1. Vatra je uz vodu fundamentalni element kozmičke avanture nastanka života. Prvi filozof Heraklit u svojim Fragmentima uspostavlja izravnu svezu između bitka, bića i biti čovjeka polazeći od vatre/ognja/plamena „koja se s mjerom pali i gasi“. Vatru je bogovima ukrao Prometej i stoga je kažnjen tako što je prikovan na planini Kavkaz uz obvezno kljucanje jetara u izvedbi nekih mitskih i zbiljskih ptica-grabljivica. Bez vatre kao energetskoga izvora materije nema života, a voda mu podaruje elementarnu moć održavanja do ugasnuća u pepelu kao tragu ništavila u stanju iščeznuća. No, ni vatre ni vode ne može biti bez onoga što nazivamo metafizički prvim uzrokom stvaranja uopće, a što se u kibernetičkoj teoriji naziva informacijom. O tome govori od samoga početka u različitim diskurzivnim formama ovaj blog zvan Kaos u kojem se susreću sve transverzalne misli „moje“ i „vaše“ tehnosfere koja označava kraj metafizike i prelazak u posthumano stanje kao prijelazno doba nastajanja novoga apsoluta imenovanog tehnološkom singularnošću. Bez informacije nema ni povratne sprege (feedback), ni kontrole niti komunikacije, ali ne u transcendentalnome smislu nekog linearnoga razvitka u jednome smjeru ireverzibilnosti, već u složenoj emergenciji onoga što spaja sve kao Jedno sa svime kao Mnoštvom izvan klasične logike koju Heidegger u predavanju „Izreka Anaksimandra“ („Der Spruch des Anaximander“) iz 1942. godine naziva eshatologijom bitka. 2. U simboličkome smislu, vatru kao apokaliptički požar do posvemašnjeg uništenja zemlje uzimamo uvijek kao metaforu za kraj svijeta (prirode i čovjeka). Gledati u taj prizor s distancije ima u sebi nešto čudovišno ushićujuće i zastrašujuće jer sve pred nama gori i sve nestaje u plamenu što je imalo privid ovjekovječenja i postojanosti bitka zauvijek. U Mishiminu romanu Zlatni paviljon moć ove zbiljske metafore pokazuje upravo da je svijet satkan od materije i energije u obličju veličajne dekadentne kuće, pa bio to i sveti hram ili vojna utvrda, podložan propadanju unatoč tome što ga se nastoji izgraditi na najčvršćim temeljima i od onih materijala koji su ponajviše otporni na užarenost i razgorijevanje. Ovjekovječenje je otuda ništa drugo negoli drukčiji način mišljenja, onaj koji pretpostavlja uvid u unutarnje metamorfoze kozmičko-ljudske sudbine koja smjera u „crne rupe“ postojanja i prelazak u formu dematerijaliziranja. Informacija je, dakle, u svojoj nesvodivosti baš onako kako je to nastojao promisliti i postaviti otac-utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener ovjekovječena fundamentalna struktura koja nadilazi kaos i entropiju svemira svojim nastajanjem i nestajanjem iz Ničega. 3. Kafka je oporučno ostavio Maxu Brodu kao svojoj osobi od povjerenja zapovijed da veliku većinu njegovih rukopisa, ne sve kako se to pogrešno misli, spali. Knjige u tiskanome obliku gore jer su materijalizirane, a informacija kao duhovni bitak stvaralaštva ne može nikad nestati u pepelu jer se uvijek metamorfizira u drugome vidu svojeg postojanja. Treba li, dakle, spaliti tehnosferu? Ako to i „učinimo“, nismo „učinili“ zapravo ništa, jer tehnosfera ne gori, iako, doduše, može doći do apokaliptičkoga raspada čitavoga sustava ovog totalnoga terminala u slikama gorućega Grada kao da ga je užgao ludi piroman Herostrat kao onaj Artemidin hram da bi postao slavan. Ne možemo je ni „razbiti“ u krhotine kao što su to činili jadni i naivni radnici-luditi u 19. stoljeću u Engleskoj uništavajući strojeve pod izlikom da im otimaju posao u doba hard-kapitalizma i prve velike tehnološke revolucije svijeta. Ne možemo zapravo ništa jer smo već postali homo kybernetes i to ne želimo priznati ni sami sebi ni Drugome kao neljudskome kad razgovaramo o intimnim stvarima sa svojim ChatGPT-om. Možemo samo u svojoj „satelizaciji duše“, kako je to lijepo opisao još Jean Baudrillard u ogledu Ekstaza komunikacije iz 1988. godine, svoju „javnu samoću“ podijeliti s nekime tko nas možda bolje razumije od nas samih i s kime šutimo na mreži protiv sebe samih. To je zatvoreni krug ireverzibilne reverzibilnosti u kojem tehnosfera kibernetički egzistira ne kao Heideggerov tubitak (Dasein) sjedinjujući slobodu i autentičnu vremenost mogućeg-bitka u suočenju s onim nadolazećim, već kao Ono što drukčije misli i djeluje autopoietički onkraj vatre i vode. Sve dok je bilo moguće ispunjenje Kafkine zapovijedi da se spale njegovi rukopisi, moglo se još pisati „o“ svijetu kakav jest u svojoj zlogukosti „mašinerije neljudskoga“. No, kad je sve to postalo i ontologijski nemoguće i egzistencijalno besmisleno jer informacija kao ni ljudska glupost nikad ne nestaju s „horizonta događaja“ u blizini „crnih rupa“ kako to tvrdi teorijski fizičar i kozmolog Stephen Hawking u svojoj drugoj i posjednjoj teoriji o „crnim rupama“, što nam još preostaje negoli da protiv svekolike nužnosti entropije onkraj vatre i vode u njihovoj silnoj snazi i moći stvaranja i razaranja sjednemo poput onog posljednjeg Indijanca u sumrak na uzvisinu ponad mrtvoga slanoga jezera i obratimo se sebi i možda nekom „Velikome Trećem“: „A što sada da radim, da postanem Orion?“

May 14, 2026
O budućoj i/ili prošloj budućnosti

O budućoj i/ili prošloj budućnosti

1. U svim mojim knjigama koje pripadaju okružju petoknjižja Tehnosfere, a mogli ste to razabrati u nizu tekstova na ovome blogu koji se zove Kaos, u ontologijskome i u egzistencijalnome smislu, razumijevanje budućnosti ne izvodim ni iz kakve vulgarne opreke utopija-distopija. Upravo suprotno, pokazivao sam i dokazujem uporno i bezobzirno onima koji „misle“ da nešto stvarno misle na tragu Marxa, da njegova pozicija u okviru tzv. historijskoga materijalizma ne znači najavu komunizma kao kraja povijesti u izvan-metafizičkome smislu. Naprotiv, budućnost kao vremensku dimenziju ili ekstazu nadolazeće vremenosti ne može se izvesti ni iz kakvoga produljenja sadašnjosti kao aktualnosti, već samo iz horizonta onoga što je „novo“ u svojoj nesvodivoj novosti tako da sabire na višoj razini događanja smislene povijesti i prošlost i sadašnjost bez njihova tzv. ukidanja/prevladavanja (Aufhebung) u ime neke pseudo-utopije. Oni koji „zdravorazumski“ danas govore o „kraju kapitalizma“ pritom ne vide ono što je naprosto odlučujuće za drugačiju shvaćenu „budućnost“ od ove pozitivistički shvaćene futurologije u lošem tehno-determinističkome smislu. Kraj kapitalizma ne proizlazi iz neke izvanjske apokalipse koja pretpostavlja uništenje antropocena njegovim iracionalnim „progresizmom“ kapitalizma onkraj granica prirode kao uvjeta mogućnosti ljudske egzistencije na razini dostojanstva njegova života. U knjigama kao što su Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) i u Nemezisu: Aporije političkoga i politike (Naklada Breza, Zagreb, 2022.) ekstenzivno pokazujem, osobito u slučaju analize Sutlićeve kritike Heideggerova shvaćanja Marxa, da je jedini pravi problem u shvaćanju „kraja povijesti“ i „kraju kapitalizma“ u onome što je povijesno-epohalna granica ovog sustava proizvodnje života koji od ranoga srednjega vijeka do danas određuje razvojnu putanju čovječanstva sa svim „naprednim“ i „nazadnim“ posljedicama koje su zadesile ono što pripada bitku, bićima i biti čovjeka. Ta granica je u pojmu koji ima hegelovske tragove i određuje se kao supstancija-subjekt povijesnoga razvitka u okvirima metafizike od prošlosti, sadašnjosti do budućnosti. Granica ne leži u tzv. društvenim uvjetima razvitka tzv. proizvodnih snaga (industrija, znanosti, tehnologija), već u samoj „biti“ onoga što nad-određuje kapitalizam kao fundamentalnu strukturu cjelokupnoga života. Riječ je, dakle, o kapitalu kao supstanciji-subjektu koji ima transcendentalnu moć oblikovanja zbiljskoga svijeta u formi ekonomije, politike i kulture od modernosti do suvremenosti koju nazivamo informacijsko-kognitivnim kapitalizmom. Nikakve tzv. revolucije u sferi društvenih odnosa nisu odlučujuće za put spram njegova „kraja“ koji ima upravo značajke ne više stabilnosti u promjeni, kako su to mislili Heidegger i Sutlić krajem 1960ih godina. Posrijedi je ono što Gilbert Simondon, francuski filozof kibernetike, naziva metastabilnom ravnotežom koja na paradoksalan način povezuje kaos i entropiju kao ključne pojmove teorije emergencije i kontingencije i na taj način daju legitimnost dugoj agoniji jedne „kontrolirane propasti“ svijeta permanentnom konstrukcijom „budućnosti“ kao pseudosinteze kapitala i tehnosfere, a ne kapitala i rada. Uostalom, rad je na višoj razini uspostavljanja autopoietičkih sustava proizvodnje umjetnoga života, a to je u načelu bilo jasno i Hegelu i Marxu, na putu svoje automacije postao realizirana fundamentalna struktura sinteze prirode i duha u samoj tehno-logički proizvednoj stvarnosti onkraj granica ideje i zbilje. (v. o tome moju knjigu https://www.harvard.com/book/9783032210807 ) Pokušamo li radikalno slijediti ovu logiku realizacije metafizike u kibernetici, vidjet ćemo nešto čudovišno i to ne kao nešto jezovito i neljudski, već ono što je samorazumljivo iz unutarnjega logičko-povijesnoga kretanja same stvari ljudske povijesti koja s kapitalizmom postaje apstraktno-konkretno nastojanje oko uspostavljanja apsolutne vladavine kapitala kao personificiranoga „ljudstva“ (kraj humanizma) u formi brutalnoga osvajanja prostora i vremena prirode i čovjeka uopće. Što? Ništa drugo negoli posvemašnji nestanak osmišljavanja budućnosti kao zbiljskoga događaja onkraj onoga što razlikuje (znanstvenu) futurologiju i filozofijsko-teologijsko kao mesijansko-političko očekivanje singularnoga događaja koji se još uvijek tradicionalno naziva revolucija. Budućnost kao autentična vremenska dimenzija ili ekstaza onoga ne-prisutnoga ili još-ne-sada gubi ono što je u svojoj biti neizvjesno i neočekivano, nenadano i neodređeno. I na taj način svjedočimo o fatalnoj logici permanentnoga ozbiljenja totalne moći onoga što je Heidegger još 1938. godine odredio kao pet temeljnih značajki nestanka izvorne povijesti u zbiljskoj vladavini postava (Gestell) kao biti tehnike. To su: (1) ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage; (2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“; (3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju; (4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja; (5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M. (1997), str. 18) 2. Jesmo li ostali bez budućnosti? Što to znači, da smo osuđeni na neprestano vraćanje nikad dovršene prošlosti koja sadašnjost opterećuje, ponovno Marx, sablastima koje more suvremenike jer se ne mogu i/ili ne žele preusmjeriti izvan ove vladavine simboličkom drugom smrću Oca, da to kažemo popularnim izrazom Jacquesa Lacana i njegove teorijske psihoanalize? U jeziku spekulativne refleksije, dakle ontologije u širem smislu riječi, to znači nešto naprosto još više čudovišno. Naime, sveza između bitka i vremena pokazuje se u tome što shvaćanje prvoga ima svoj horizont misaonoga djelovanja u drugome. Bitak se kao ono otvoreno i povijesno-epohalno zbiva kao bitstvovanje bića i biti čovjeka u, kantovski iskazano, kategorijama modaliteta: mogućnosti, zbilji i nužnosti. Temeljni je problem naše suvremenosti u tome što su istinske mogućnosti promjene samoga bitka kao permanentnoga postajanja svedene na logiku zbiljske nužnosti koju je u svoje ovlasti posve preuzela tehnosfera (umjetna inteligencija i umjetna intuicija) na putu spram tehnološke singularnosti. To samo znači da ono što Deleuze u svojoj knjizi Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine naziva virtualnom aktualizacijom nije više carstvo nebrojenih mogućnosti ljudske kreativnosti i slobode. Upravo suprotno i naravno paradoksalno. Mogućnosti su postale ono što je već zbiljski nužno određeno logikom slučaja (kontingencije) iz nečega što omogućuje ljudsku povijest u info-kognitivnome kapitalizmu i što sam taj kapitalizam na kraju nadilazi prije ili kasnije. Riječ je o transklasičnoj logici tehnosfere koja sintetizira bitak-kao-postajanje i vrijeme-kao-singularnost vječne aktualizacije onog što neprestano metamorfno prelazi svoje imanentne granice kao informacija onkraj materije i energije. Kad, dakle, budućnost više nije ono što se otima zagrljaju određenosti i sudbine kroz otvorenost mogućnosti u smislu stvaralačke igre bez prvoga uzroka i posljednje svrhe, jer je sve u biti tehnosfere probabilizam kontingencije (statistička vjerojatnost neposrednoga događaja umjesto proročanske predvidljivosti), što preostaje od ljudske povijesti kao događaja koji mijenja tzv. transcendentalnu logiku nastajanja stanja u kojem i pojam kapitala nije otuda ništa drugo negoli aksiomatski pokretač akcija i transakcija stvari/robe kao vrijednosti iskazane novcem na kraju njegove materijalne protežnosti u čistoj informaciji kao kontroli i komunikaciji samoga tehnologički konstruiranoga svijeta. To je istodobno i kraj libidinalne ekonomije o kojoj je govorio Lyotard u svojim „ranim djelima“. Razlog leži u tome što želja za vladavinom objekata prestaje biti odlučujuća kad između čovjeka i dispozitiva materijalne egzistencije više ne postoji jaz ili bezdan, već sinteza u neljudskoj proizvodnji umjetnoga života u svim područjima onoga što je preostalo od „budućnosti“. 3. U knjizi Bernarda Cazesa, francuskoga ekonomista i esejista, povjesničara ideja, Povijest budućnosti: Likovi budućnosti od Svetog Augustina do XXI. stoljeća (Histoire de futurs: Les figures de l’avenir de saint Augustin au XXIe siècle) iz 1986. godine ( hrv. izdanje objavljeno je 1992. godine u izdanju „Augusta Cesarca“ iz Zagreba u prijevodu Divine Marion) autor se bavi i pojmom povijesne dekadencije u djelima važnih europskih mislilaca političkoga konzervativizma. To je prethodnica onog što će u svojoj Propasti Zapada idejom morfologije svjetske povijesti protiv ideje napretka kao linearnoga razvitka izvesti Oswald Spengler. Evo jednog ključnoga citata iz ove knjige. „Ovaj je pesimistički konzervativizam bio posebno izražen neposredno prije i neposredno poslije 1800. godine. Veliki torijevski pisac pamfleta Edmund Burke utvrđuje 1790. da je „vrijeme viteštva prošlo, a počinje vrijeme računara i ekonomista: slava se Evrope zauvijek ugasila.“ (str. 295) Nije potrebno dalje navoditi ono što Cazes i sam navodi kad govori kako gotovo isto tvrde i Chateaubriand i Louis de Bonald, a prvi posebno upečatljivo nastoji u svojem tekstu „Budućnost svijeta“ iz 1831. godine vidjeti što u zaključku svojih Memoara s onu stranu groba i ističe da je svijet u procesu opadanja i to ponajprije onoga što pripada području uzvišene kulture i vrednota. Budućnost je, naravno, shvaćena iz kršćanskoga shvaćanja koje pretpostavlja nužnu Apokalipsu da bi se „novi svijet“ mogao iznova stvoriti u sjaju božanskoga svjetla i istine. No, ono što je Edmund Burke jasno izrekao, to je totalna „aktualnost“ svijeta u kojem vlada logika tehnosfere kao trijada računanja-planiranja-konstrukcije i koja preuzima moć ekonomije izvan bilo kakve tradicionalne koncepcije prirode i ljudskoga u smislu matematičkoga izračuna profita i zadovoljenja ljudskih strasti u vrijednosnoj projekciji uvećavanja blagostanja. Budućnost je postala uistinu „povijest budućnosti“ kao stalno muzealiziranje i historiziranje događaja bez svoje otvorenosti spram onoga što pripada istinskome poslanstvu i ideji svjetske povijesti onkraj redukcije na računarstvo i ekonomiju. Može li se živjeti bez budućnosti? Može, itekako, pod uvjetom da taj i takav život biva homogen i jednoliko prolazan kao i sve drugo u korelaciji s prelaskom čovjeka u posthumano stanje homo kybernetesa. No, egzistencijalni događaj ljudske slobode nije ovaj „život“ koji postaje „povijest budućnosti“ izračunat i ekonometrijski sveden na pitanje broja i slike što jezik mišljenja naposljetku svode na futurologijski spektakl „novoga“ u preobrazbi kapitala u čisto Ništa.

May 13, 2026
Film onkraj ontologije

Film onkraj ontologije

Knjiga naslovljena O filozofiji filma – Slike događaja pripada nečemu što se engleski iskazuje riječju beyond, a u toj riječi odzvanja istodobno višak transcendencije i manjak onog što gotove sve tzv. ontologije filma u pravilu ističu u prvi plan svojih razmatranja. Višak se odnosi na ono sublimno u izvan-metafizičkome smislu, a manjak na prošireno shvaćanje zbilje ili stvarnosti. Budući da smatram kako je za svaki budući govor o filozofiji filma nužno krenuti od Deleuzeovih promišljanja slike-pokreta i slike-vremena, onda ni tzv. epistemologijske pokušaje pristupa filmu, kakve nabraja i artikulira Felicity Colman u svojem Uvodu u čitanku What is Film Philosophy?, naslovljenu, Film, Theory and Philosophy – The Key Thinkers, ne bih uzimao za ključno mjesto svojeg razmatranja filozofije filma. (Felicity Colman, ʺWhat is Film Philosophy?ʺ, u, (prir), Film, Theory and Philosophy – The Key Thinkers, MG Gill Queen’s University Press, Montreal & Kingston, Ithaca, 2009., str. 1-16) Naime, Colman govori o tehnološkoj i događajnoj epistemologiji, poprilično naizgled korektno, pri čemu u prvu pripadaju Sergej Ejzenštejn i Siegfried Kracauer koji su shvatili koliko fizičko kretanje kamere i djelatnost montaže dovodi do spoznajno-teorijske intervencije u pojam stvarnosti. Objekt je filma stoga, prema autorici, svojevrsna transcendentalna forma, a ona se mora pročistiti od svakovrsnih taloga plastičnih umjetnosti i književnosti. U pravu je Colman kad za inicijatora ovog pristupa uzima Bergsona koji je kinematografsko kretanje uveo u naše svakodnevno kretanje, pa je tako omogućio upravo Deleuzeu da dospije do postavke o dvije vrste slika kao uvjeta mogućnosti nastanka filmskoga mišljenja i filma kao takvoga. Druga, odnosno tzv. događajna epistemologija odnosi se na promjene u estetičkim pristupima filmu. Događaj ovdje valja razumjeti kao terminus technicus, pa se radi o promjenama na planu nastanka primjerice novog kinematografskoga sustava snimanja, kakav je 1970ih nastao dokidanjem holivudskog studijskog sustava. Uglavnom, ovdje pojam događaja služi pokazati i ukazati na metafizičko značenje filma iza kulisa specijalnih efekata i slično. U tom smislu čitav je niz pojmova koji se povijesno-estetički sintetiziraju u filozofiji filma poput Benjaminove aure, Debordova spektakla, Deleuzova rizoma, Foucaultova dispozitiva, Lyotardove uzvišenosti, Žižekove paralakse. Ako je, pak, filozofija filma zapravo tzv. ontologijsko istraživanje onog što pripada teorijsko-spoznajnim problemima percepcije, kretanja i znanja, onda je bjelodano da moramo lučiti ovu „novu ontologiju“ od one „stare“, tradicionalne, metafizičke. Znamo da je veličina Deleuzea bila u njegovoj ontologiji postajanja, (fr. devenir), što je odbacio kao mjerodavne pristupe i orijentacije u shvaćanju ne samo filma, već i pojma stvarnosti uopće, Husserlovu fenomenologiju i Freudovu i Lacanovu psihoanalizu. Mnogi će se teoretičari filma složiti što je otpisao Husserla i njegov način mišljenja koji zagovara pojam intencionalne svijesti i pojam fenomena zadobiva pročišćenog iz pojma transcendentalne svijesti kao nastavka kartezijansko-kantovskoga subjekta u drugoj formi. Film ne može biti ništa pojavno i prirodno, iako uvijek ima višak simboličkoga u misteriju događaja filmske slike. No, zagovornici tzv. događajne epistemologije na tragu Žižeka i psihoanalize čini se da likuju time što svagda mogu kazati: evo Vam, dragi delezijanci, Hitchcocka i njegovog Psycha, pa izvolite nam pojasniti svojim hermetičnim pojmovljem o čemu se tu radi kad Norman Bates u onom sablasnome motelu i još sablasnijoj kući čuva usmrćenu majku u podrumu odjevenu u djevičansko ruho i postaje patološki serijski ubojica? No, moj je odgovor na to jednostavan. Radi se o shizofreniku kao liku u narativnoj strukturi filma, a sve bi to bilo nedostatno vizualno upečatljivo i Unheimlich da ne postoji ono dodatno u magiji filmske slike što ne proizlazi iz Lacanova traumatskoga Realnog i Žižekove paralakse, već iz slike kao događaja. To znači napuštanje tradicionalne ontologije koja je bitak shvaćala svagda kao postojanost i nepromjenljivost, u smislu bićevitosti bića ili univerzuma bića, a nikad iz čistoće svoje otvorenosti. Bitak je, dakle, kao što je to pokazao Heidegger u njegovu bitkovno-povijesnome mišljenju uvijek reduciran na ono što je temporalno prolazno i ovjekovječeno u sada, aktualnosti, prisutnosti. Utoliko je film kraj svake moguće ontologije, jer nastaje iz tehnološke singularnosti slike kao događaja. Nije to, dakle, nikakva epistemologija koja sjedinjuje tehnologiju i estetiku. Umjesto toga, valja kazati da je film događaj vizualnoga autopoiesisa ili tehnosfere, što su najavili prije Deleuzea upravo u doba ranog nijemog filma Antonin Artaud i Jean Epstein. Konzekvencije ovog mojeg stava unutar tzv. filozofije filma su, naravno, dalekosežno onkraj svake obnove fenomenologije i psihoanalize kao mjerodavnih teorijskih „velikih priča“ o filmu. Prvo, referencijalni okvir, taj ontologijsko-epistemologijski matrix suvremenoga filma više ne može biti nikakva hibridna sveza onog nesvjesnog i traumatski Realnog plus neomarksizam događaja à la Badiou ili estetička politika jednakosti à la Ranciere. Žižekove su analize filma uvijek standardno „dobre“ zato što uopće ne odgovaraju biti filmske umjetnosti, a isto vrijedi i za glazbu, već govore o onome što se nalazi u okružju filma kao ideologijsko-politički omotač oko jezgre same stvari. (Slavoj Žižek, Pervertitov vodič kroz film, Izdanja Antibarbarus-HDP, Zagreb, 2008.) Pa su tako njegovi frontalni napadi na posthumanizam i transhumanizam, na Deleuzea i kognitiviste, na neurofilozofiju i na neoliberalizam uvijek irish stew ideologije-politike koja stoji kao ono Unheimlich i sublimno u formi Kapitala iza svake moguće filmske narativnosti, što vrijedi i za eksperimentiranje u suvremenome filmu ili, pak, hajdegeriziranje filma kao u ostvarenjima Terrencea Malicka. Slike događaja su ne samo logika zbivanja tehnosfere, već i logika djelovanja umjetne inteligencije koja je „ontologijski“ moguća samo kao nastavak Kubrickove Odiseje u svemiru 2001. To znači da je slika kao događaj onkraj svekolike ljudsko-neljudske osjetilnosti i prostora djelovanja strojeva žudnje, kako to definiraju Deleuze i Guattari u Anti-Edipu. Film je svagda stoga meta-film, odnosno kretanje-u-vremenu koje smjera u beskonačnost i u tom kretanju spram tehnološke singularnosti pamti svaki svoj trenutak trajanja, (fr. durée), zahvaljujući mogućnosti pohranjivanja informacija na memorijskoj traci, DVD-u, sticku, oblaku itd. (Gilles Deleuze, Film 2: Slika-Vrijeme,Bijeli val, Zagreb, 2012. ) Drugo, filmsko ili kinematičko mišljenje od samoga početka pretpostavlja ono što Stanley Cavell naziva svezom automatizma i autonomije, a to nije ništa drugo negoli magijski događaj začaravanja promatrača. (Stanley Cavell, The World Viewed – Reflections on the Ontology of Film, Harvard University Press, Cambidge Massachusetts-London, 1979.)U tradicionalnoj trijadi ideje umjetničkoga djela, umjetnika i publike film pripada onome što je onkraj svih tradicionalnih umjetnosti od drame i opere, plesa i poezije, slikarstva i kiparstva. Što je to drugo negoli misterij događaja izvan mitsko-religijskoga referencijalnog okvira, ali uz pokušaj da se ono božansko i sveto sekularizira tako da je publika ponajprije masovna katarza promatrača u kinu, a umjetnik filma nije tek redatelj, već čitav niz njegovih pomoćnika od scenarista do snimatelja i majstora fotografije itd. da se ne govori o glumcima. Naposljetku, zaboravimo više na autonomiju djela kao najvišu vrijednost modernoga shvaćanja umjetnosti. Film je tehnosfera kao vizualizacija događaja i otuda je njegovo poslanstvo da začarava mase time što stvara ono što Deleuze naziva virtualnom aktualizacijom. Nije to nikakva stvarnost ili lakanovsko Realno, već tehno-autopoietička konstrukcija zbivanja koja povezuju umjetnost i život s pomoću montaže i memoriranja događaja kao informacije onkrajsvake neposredne komunikacije. Da bi uopće došlo do takve tzv. response-komunikacije, pa valjda je jasno da nas film mora oboriti s nogu, poput, primjerice, onog maestralnog Kaosa braće Taviani, u kojem na kraju pisac-Luigi Pirandello u Epilogu razgovara s duhom svoje preminule majke, a sam se naziv filma odnosi na lokalni naziv Cavus šume u blizini njegova rodnog mjesta na Siciliji, na njezinoj južnoj obali. Ono estetičko, dakle, nije puki nastavak onog tehnološkoga, jer bi to bio naivni determinizam. Samo mu još dodajmo pridjev materijalistički i evo nas u pseudo-dijalektici ni krivih ni dužnih. Ne, film je onkraj svake tehnologije i estetike zato što je sublimni događaj slike kao događaja na ekranu ili u matrici mozga koji gleda u ekran zato što ga na to izazivaju fascinantne slike iz života, a ne stvarnosti. Mišljenje je uvijek događaj mišljenja, a ne vječni izvor nekog fiksnoga transcendentalnog nagnuća iza kojeg stoji Bog, Matrix, ono Realno ili Sublimno ništa. Treće, film je onkrajsvake moguće i zbiljske ontologije iz jednostavnog razloga što je rezultat sveze mišljenja kao osjetilnosti i mišljenja kao tehnosfere s tendencijom da postane ono što Wim Wenders u filmu Until the End of the World u ideji razotkriva kao ulazak-u-mozak i koloniziranje snova Drugoga. Kad film više nije nikakvo propagandno sredstvo za forsiranje ideologijskoga Kulturkampfa lijevog ili desnog spektra boja, a toga je ionako danas preko glave u pošasti novog realizma kao dokumentarizma na mnoštvu svjetskih festivala, već traganje za izgubljenim svijetom magije autentičnog umjetničkog stvaralaštva poput filmova Michaela Hanekea ili Larsa von Triera, onda ni filozofija filma ne može više biti ulovljena u zamku ontologiziranja stvarnosti koje zapravo više niti nema. Stvarnost je ono što se nalazi beyond svake apologije realizma i realiteta, ono sublimno ništa koje ne vidimo nigdje osim u lošoj beskonačnosti pristupa filmu kao politici-ideologiji i religioznoj ekstazi, što nije bilo mjerodavno čak ni za remek-djelo nijemog filma Carla Theodora Dreyera Muke Ivane Orleanske u kojem Artaud igra mahnitoga i fanatičnog redovnika koji želi sveticu odmah i bezuvjetno odvesti na lomaču. O filozofiji filma ne odlučuje pitanje o biti bitka, bića i biti čovjeka, već pitanje o biti slike kao događaja. (Vidi o tome: Jacques Rancière, Sudbina slika, Bijeli val, Zagreb, 2023. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević.) To je onkraj svake ove ili one ontologije filma. Kad slika zauzima prostor-vrijeme koje je u povijesti metafizike bilo dodijeljeno jeziku-govoru-tekstu, onda je ontologija sa svojim prešutnim priznanjem vladavine „prirode“ i „božanskoga“’izgubila vjerodostojnost. Svi tzv. nadomjesci jezika u filmskoj teoriji koji dolaze iz semiotike i govore o meta-jeziku ili vizualnome jeziku samo su odjek nečega što više ne govori autoritativno nikome. To ne znači da film nema „svoju“ narativnu strukturu i da glumci više nisu retoričko-poetski nadareni poput His Masters Voice Orsona Wellesa iz Građanina Kanea ili Macbetha. Nije problem u lijepome kazivanju i suzdržanim gestama uzvišenoga tijela, nego u tome što je filmska slika u svojem tehnološkom napretku autopoietički dispozitiv Moći proizvodnje, inscenacije i označavanja događaja. Film je otvorenost slika događaja u kretanju-i-vremenu, a ne logocentrična povijest jezika-govora-teksta u njegovu skrivenom ili neskrivenom značenju.

May 12, 2026
Filozofija filma ili film kao filozofija?

Filozofija filma ili film kao filozofija?

Uvod Otkako se pojavio film je obuzeo svojom magijom i slikovnošću cjelokupnu pozornost ljudske misaono-životne egzistencije. Odlazak u kino označavao je sve do kraja 20. stoljeća sekularizirani događaj svečano-radosnoga odlaska kao na crkvenu misu navečer i nedjeljom u doba tzv. matineje. Prvi veliki mislilac 20. stoljeća bez kojeg Gilles Deleuze ne bi nikad napisao svoje remek-djelo o filmu u dva sveska, vitalistički materijalist Henri Bergson kritički je opisao mehanizam filma kojim nastaje filmska iluzija sastavljena od pojave pokreta iz niza statičnih slika. Kako, pak, svjedoči u svojem Uvodu u knjigu Nove filozofije filma – misaone slike australski teoretičar Robert Sinnerbrink, najveći filozof 20. stoljeća Martin Heidegger spram fotografije i filma u smislu dispozitiva tehnički proizvedenih slika pokazivao je kritički otklon stoga što je film kao estetski događaj modernosti uspostavljao logiku onog što čini postav (Gestell) kao bit tehnike. Egzistencijalni fenomenolog Maurice Merleau-Ponty je fim shvatio iz odnosa intencionalnosti svijesti i tjelesnoga iskustva, što je značilo korak dalje u filozofijskome objašnjenju odnosa kretanja i doživljaja slikovne fascinacije s događajima na projekcijskome platnu. U taj niz velikih mislilaca 20. stoljeća i to njegove prve polovine pripada zacijelo i Walter Benjamin, koji, prema Sinnerbrinku, vidi u filmu potencijal estetizacije političkoga i politizacije umjetnosti, što su instrumentalno zagovarali totalitarni politički poretci poput fašima-nacizma i staljinističkoga komunizma. Usto, ne može se zaobići ni Wittgensteinova sklonost holivudskim mjuziklima, westernima i krimićima, iako nije o tome baš ostavio vidnoga traga u svojim promišljanjima logike i jezičnih igara.[i] Nedvojbeno, Sinnerbrinkova je studija o „novim filozofijama filma“ kad je riječ o prekretnim misliocima u tom sklopu, a to su Stanley Cavell i Gilles Deleuze s kojima se i sam ekstenzivno bavim u ovoj knjizi, pokušaj promišljanja onog što je pitanje i problem odnosa između filozofije i filma. Iako je u posljednje vrijeme u okviru anglosaksonskoga pristupa fenomenima vizualne kulture, pa tako i filma, uobičajeno koristiti izraz teoretiziranje i filozofiranje (theorizing-philosophizing), odnos između uspostavljene metafizičke tradicije filozofije i njezina obrata u suvremenosti te tzv. sedme umjetnosti ili novog medija masovne kulture nije jednoznačan. U slučaju Sinnerbrinkove analize i jasne spoznajno-teorijske pozicije u ovome sporu između kontinentalne i analitičke filozofije, razvidno je zašto autor pristupa mišljenju o filmu iz horizonta analitičko-kognitivističke paradigme, koju, usto, smatra svojevrsnim „novim valom“ filozofijske analize filma. Razlog je što osim Deleuzea i njegove „ontologije slika“ gotovo sve druge teorijske analize filma s filozofijskim diskursom pristupaju biti filma iz različitih, mahom srodnih iako često i suprotstavljenih ideja, koje pretpostavljaju da je filmska priča, slika ili događaj uvijek ona čiji smisao i značenje leži onkraj autonomne moći filmskoga medija. Drugim riječima, bit filma ne postoji u samome kinematičkome zbivanju, nego se skriva negdje izvan i onkraj vidljivoga, gledanog, doživljenog, bilo to u pojmu sublimnog kao moći fantazije ili ideologije, društvene participacije ili političke istine, univerzalne ili partikularne. Ovdje treba dodati još nešto. Kako ćemo to pokazati u kritičkome čitanju, primjerice, filozofijskoga pristupa filmu iz ontologije političkoga događaja francuskog neomarksističkog filozofa Alaina Badioua, film se često nastoji opisati kao „nečisti“ medij hibridnog karaktera, bez mogućnosti navlastite autonomije u estetskome i tehnološkom smislu. Uostalom, neki od važnih teoretičara filma i svojevrsnih utemeljitelja onog što se naziva „filozofijom filma“, poput Siegfrieda Kracauera i André Bazina, ustrajno su promicali postavke o fotografskoj slici koju fim razvija i realizira, a to je osobito bio doprinos i Stanleya Cavella u njegovu razumijevanju filma kao automatizma i skepticizma. Možda je najznačajniji uvid o tome kakav je odnos filozofije i filma dao Deleuze kad je rekao da njegov način mišljenja jest radikalno rastemeljenje onog što pripada Hegelovu spekulativno-dijalektičkome shvaćanju odnosa mišljenja i bitka kao zbilje. To znači da više nije moguće film kao umjetnost, medij i tehnološki dispozitiv razmatrati iz ontologijsko-epistemologijske primjene filozofije na film u smislu metafizičkoga utemeljenja. Budući da Deleuze na tragu Nietzschea i Bergsona nastoji priječi metafizičke granice između „uma“ i „osjećaja“, onda se film ne može razumjeti kao umjetnost u smislu primjenjivosti filozofijskih pojmova, jer bi to bila temeljna pogreška s Hegelovim pečatom spekulativne dijalektike. Stoga Deleuze upućuje u čemu je problem: „Nisam htio primijeniti filozofiju na film, već sam krenuo izravno od filozofije do filma. Obratno je također moguće, netko može poći od filma do filozofije.“ Film kao ni suvremena umjetnost u cijelosti ne trebaju nikakvog transcendentalnoga visokog pokrovitelja koji će im propisivati estetičke kategorije i pojmovnu mrežu da bi sam medij filma dobio danas priznanje u sklopu društveno-humanističkih znanosti. To isto vrijedi i za dizajn i modu, sport i spektakl. Spor između filozofije filma i filma kao filozofije nije moguće razumjeti na tradicionalno-metafizički način. Ovdje ću iznijeti svoje obrazloženje, a to je ujedno i kritika svih filozofijskih estetika i teorija filma koje polaze od uvida da je film samo nastavak povijesno-epohalno nastalih formi i diskursa umjetnosti od iskona do 20. stoljeća. Ponajprije, filozofija u metafizičkome sklopu povijesti se razdvaja na troje. Prvo je ontologija koja pita o bitku, biću i biti čovjeka polazeći od, rekao bi Heidegger, onto-teologijskoga ustrojstva vlastite zadaće mišljenja. Drugo je etika i politika koje promišljanju djelovanje čovjeka u nastojanju ozbiljenja njegovih svrha i ciljeva egzistencije, a to je unaprijed zajamčeno kao transcendentalni izvor pojma dobra i istine u praktičnome načinu zbrinjavanja u zajednici. Treće je estetika koja od novoga vijeka u svojem filozofijskome načinu promišljanja ljepote i uzvišenosti postavlja pitanje o svrhovitosti bez svrhe umjetničkog oblikovanja svijeta s obzirom na novovjekovni racionalizam i tehniku kao temelje spoznajnog iskustva čovjeka. Jasno je da je Kantova estetika kao kritika moći suđenja paradigma za moderno shvaćanje prirode i ljudske osjetilnosti. Sve umjetnosti su, dakle, u ovom modelu mišljenja nužno metafizički utemeljene. Iz ontologije, etike-politike i estetike lijepoga i uzvišenog moguće je unaprijed i jasno i razložito protumačiti bilo koje djelo tzv. velike umjetnosti od renesanse do modernosti, bilo to Goetheov Faust, Bachove fuge, Hölderlinove tužaljke za iskonskom Grčkom ili Cézannove slike planine st. Victoire. Umjetnost je u ovom modelu mišljenja svagda, fenomenologijski kazano Husserlovim pojmovima, noema ili intencionalni predmet svijesti, a filozofija je noesis ili djelatnost intencionalne svijesti. S fotografijom već nastaje prvi obrat u logici ove tradicionalne estetičke misaone djelatnosti. Razlog je taj što je fotografska slika, kako to ekscplicitno tvrdi Vilém Flusser, ništa drugo negoli tehnička slika, a to znači da ona nije ni mimesis ni reprezentacija već uvijek postojeće zbilje, nego informacija „o“ zbilji koja nije ništa prirodno niti zauvijek nepromjenljivo u smislu statičnoga objekta fotografiranja. Tehnička slika nastaje zahvaljujući projiciranju analogne slike aparata u tamnoj komori na fotografski „film“, što znači da je uvjet mogućnosti moderne masovne kulture vizualizacije života neljudskoga karaktera. Priroda iščezava iz horizonta metafizičkoga mišljenja, a čovjek postaje oslikovljeni objekt konstrukcije tehničkog dispozitiva. S filmom se sve još više rasprirodnjuje, dobiva značajke magije tehnološke konstrukcije zbilje iz jednostavnog razloga što je posrijedi dinamička procedura razvitka tehničke slike koja spaja kameru i montažu kroz logiku zbivanja pokretnih slika. Svaki daljnji napredak filma kao tehnologije prijenosa zvuka i slike na platnu ima izravni učinak na katarzu gledatelja kao mase u kino-dvoranama. Do danas je film ostao stoga ono što su i Antonin Artaud i Jean Epstein 1920ih godina jasno uvidjeli ‒ okultni događaj interkativnoga odnosa slike i mozga kao neurozofije, a ne neurologije. S filmom nestaje izvanjska stvarnost kao physis i nastaje unutarnji doživljaj proizvodnje novih svjetova kao kinematičkih krajolika imaginarno-simboličko-realnoga, da to kažemo lakanovskim pojmovljem. Stoga „filozofija filma“ ne može biti nikakva tradicionalna disciplina unutar matrice novovjekovne i moderne filozofije uma ili svijesti od Kanta do Hegela, od fenomenologije do psihoanalize, od semiologije do postmarksizma, od feminizma do kulturalnih studija i dalje, već samo i jedino legitimni diskurs onog što nazivamo filmskim studijima koji istražuju moć slikovno-narativnoga proizvođenja stvarnosti u suvremenom svijetu globalno-planetarne vladavine tehnosfere, kapitalizma, tehnoznanosti, politike, društva, kulture i estetiziranja života. Filozofija ne upisuje nova značenja u filmsku umjetnost i medijalnu praksu koja su skrivena ili onkraj vidljivosti, ovostranosti i imanencije života. Posve suprotno, filozofija filma nije spekulativna dijalektika i refleksija o filmu kao složenom sklopu estetičko-tehnoloških dispozitiva, već mišljenje koje film kao tehnološku sintezu mozga i okoline u racionalno-intuitivnome načinu izvođenja otvara kroz slike događaja onkraj svih granica prirode i povijesti ljudsko-neljudske egzistencije uopće. Zato filozofija više nije hegemonija Uma kao prvoga uzroka i posljednje svrhe povijesti svijeta, već mišljenje koje se upisuje i vizualizira u kognitivno-emocionalnome dispozitivu filma. Nije, dakle, riječ o tome da neki filmovi ilustriraju tzv. filozofijske postavke i pojmovnu složenost, poput filmova Ingmara Bergmana, Andreja Tarkovskoga, Terrencea Malicka, već o tome da je odnos filozofije i filma sam postao pitanjem osmišljavanja stvarnosti kao filmske inscenacije i iluzije. Dovoljno je za ovu postavku uzeti bilo koji veliki film iz povijesti umjetnosti 20. stoljeća i kazati da sam naslov filma proizvodi apriorno novu situaciju u složenosti i kontingenciji života poput Hitchcockova Psycha, Fellinijeva Amarcorda ili Kurosawina Rašomona. Prvi uznemirava jer postavlja pitanje o shizofreniji i dvostrukome identitetu ubojice Normana Batesa s kojim se gledatelj ne može identificirati bez teških etičkih vratolomija; drugi nas mitopoetski vraća sjećanjem u tzv. imaginarni raj djetinjstva; treći artikulira pitanje o relativizmu i perspektivizmu istine o traumatskome događaju iz prošlosti Japana.Filozofija filma je otuda način promišljanja svijeta koji se unutar filmskoga vizualiziranja samoga života pojavljuje kao novi pristup samoj biti filma u digitalnome dobu, a koji proizlazi iz tehnogeneze slika događaja. Jedno od važnih pitanja za nastanak disciplinarnoga mjesta filozofije filma u okviru filmskih studija (film studies) zacijelo je pitanje ničeanski govoreći, genealogije ovog pristupa koji nužno pretpostavlja artikuliranu složenost razumijevanja pojma filozofije kao takve i posebno filozofije koja iz horizonta estetike i umjetnosti, kao i uvida u problem masovne kulture i spektakla, nastoji misliti navlastitost filma kao novoga medija. Slažem se sa Sinnerbrinkom koji uzima za temelje i početak studije Stanleya Cavella i Gillesa Deleuzea o filmu. Metaforično govoreći, uvijek svaka filozofijska ili znanstvena disciplina nužno polaze od svojih klasika, a kako je poznato od Grka, uvijek su u paru poput Platona i Aristotela. Tako je i s primjerice avangardnom umjetnošću u znaku Maljeviča i Duchampa, ili, pak, s psihoanalizom koju simboliziraju Freud i Lacan, da se ne govori o filozofskim majstorima-mišljenja 20. stoljeća kao što su to Heidegger i Wittgenstein. Uglavnom, problem s filozofijom filma proizlazi otuda što su i Cavell u maniri analitičke filozofije i Deleuze u diskursu poststrukturalizma zauzeli položaje „utemeljenja“ drukčije shvaćenoga ontologijskoga razumijevanja filma. Stoga je očito da je njihov doprinos cjelokupnome mišljenju o filmu iz filozofijske perspektive dostojan onome što bismo mogli nazvati fundamentalnim istraživanjima polazeći od različitih uvida u bit filmske slike. Nije, dakle, film nastavak književnosti i drame drugim sredstvima jezika, govora, kazivanja, već je posrijedi autonomno polje djelovanja slike nastale artificijelno, odnosno s pomoću tehničkoga aparata kao učinka filmske kamere i montaže kadrova i snimaka u sliku (pokretnoga) događaja. Razlika je u tome što Cavell radikalizira shvaćanje o fotografskoj slici, odnosno o njezinoj „ontologiji“ koju je razvio André Bazin, dok Deleuze u cijelosti na tragu Bergsona film vidi kao stvaralačku sintezu slike-pokreta i slike-vremena. No, postoji još nešto iznimno zanimljivo u ovoj analizi genealogije disciplinarnoga ustrojstva filozofije filma ili onog što Sinnerbrink naziva film-philosophy. To je ne samo u anglosaksonskim vizualnim studijama posve razvidno u 21. stoljeću, već i u prostoru vladavine njemačkoga jezika, a donekle i francuskog i talijanskog. Budući da je posrijedi uvođenje nove znanstvene discipline ili bolje kazano post-discipline u okviru humanistike, nužno je interdisciplinarno zauzeti akademski teritorij koji obuhvaća temeljnu literaturu za uvođenje u predmet na svim razinama sveučilišnoga obrazovanja. Filozofija je ipak, unatoč svojim subverzivnim enfants terrible poput Spinoze, Nietzschea, Kierkegaarda i Marxa, a u 20. stoljeću i danas gotovo više nikog drugoga relevantnog, smještena u hermetičko polje akademskoga diskursa sveučilišnog pogona s jasnim pravilima igre kad je riječ o pisanju knjiga, zbornika, članaka u časopisima. Tako postaje izvjesno da će veliki akademski svjetski izdavači humanističke literature iz područjafilm studies jedva dočekati nastajanje novoga načina promišljanja filma kao medijskog spektakla i totalne kulturne industrije u svijetu koji k tome ima još status masovne umjetnosti i proizvodnje zvijezda ili slavnih (stars-celebrities). Filozofija filma danas dobro kotira u izdavanju referentne literature, osobito hrestomatija tekstova i tzv. čitanki (Reader) za potrebe stvaranja novoga studija cjelokupne vizualne kulture kakve objavljuju stručnjaci za ovo područje u izdanju Routledgea, Palgrave Macmillan, Springera, Cambridge University Pressa itd. To znači da se o filozofiji filma raspravlja ne samo stalnim čitanjem i analizom postavki klasika i njihovih „ontologija“, već i problematiziranjem svih dosad usvojenih pojmova i kategorija filozofije umjetnosti, estetike, vizualnih studija, znanosti o slici, teorija filma i filmologije. Tako, pimjerice, D. N. Rodowick tvrdi da su 1980ih godina filmski studiji doživjeli „tri razmještanja“ s prodorom povijesnih studija, kognitivističke psihologije i analitičke filozofije, a Sinnerbrink smatra da je to početak gubitka hegemonije tzv. Grand Theory u koju ubraja psihoanalitičku teoriju, semiotiku, francuski strukturalizam i poststrukturalizam. Interes za filozofijskim uvidom u bit filma ne znači, međutim, da je tako nešto kao filozofija filma samorazumljiva činjenica uspostavljanja nove znanstvene discipline. U nastojanju da obrani mogućnost postavke, koja je istodobno suprotna intenciji filozofije filma, naime da sam film filozofira (doing philosophy) ili da film kao filozofija ima za razliku od svih drugih umjetničkih formi mogućnost, zbilju i nužnost postojanja kao svojevrsne filmozofije, Thomas E. Wartenberg poseže za obrazloženjem da neki filmovi posjeduju autentičnost filozofiranja o bitnim pitanjima ljudske povijesne egzistencije, kao što su to Kurosawin Rašomon, Bergmanov Sedmi pečat i Blade Runner Ridleya Scotta. Naravno, to ne znači da film u svojem narativno-vizualnome insceniranju događaja samo prikazuje i predstavlja izvanjsku stvarnost kao takvu, jer bi to bio puki učinak tzv. ontologije realizma. Umjesto toga, Wartenberg želi izvesti postavku da film kao umjetnost u tradiciji platonizma nije samo iluzija stvarnosti, već se upravo kroz ono čemu je Platon uskraćivao priznanje istine i moći ideje, a riječ je o slici i slici slike kao igri sjena u poznatoj alegoriji o špilji, pojavljuje mogućnost ozbiljenja ideja u drukčijem načinu diskurzivnosti negoli je to tradicionalan način filozofijskoga govora i kazivanja. Nije stoga nimalo neobično da će u tom pogledu dodatni stimulans biti baš Nietzschev obrat u biti metafizike kao platonizma. Razlog leži u tome što je s ovim novim načinom mišljenja u prvi plan postavljena ekstatičnost tijela, život kao bivanje i moć privida, čime istina nije podudaranje mišljenja i bitka, već pitanje tumačenja i vrednovanja, čisti perspektivizam kojim estetski način vođenja života ima prednost pred onim koji se opravdava iz znanstvenih, religijskih i moralističkih naučavanja. Film u tom spoznajno-teorijskome obratu više nije puka ilustracija filozofijskih ideja, već po analogiji s književnošću 20. stoljeća, film kao ideja. Ovdje bih svakako u prilog vlastite filozofijske teorije filma rekao da nalik Wartenbergovu paradigmatskome uzimanju u analizu tri već navedena filma, treba ukazati na to da je velika književnost modernizma i dijelom postmodernizma i suvremenosti primjer kako filozofija „pripovijeda“, a da istodobno forma romana nije svedena na kvazi-filozofijski diskurs. Primjeri romana ideja su, dakako, Musilov Čovjek bez osobina, Brochovi Mjesečari, Sartreova Mučnina, Durrelov Aleksandrijski kvartet, Ecov Ime ruže, Houellebecqov Elementarne čestice. No, čini se da je jedan od najznačajnijih romana 20. stoljeća poput Kafkina Procesa najbolji primjer za filozofijsku analizu pitanja o bitnome karakteru svijeta kao mašinerije neljudskoga i onog što Deleuze i Guattari nazivaju rizomatskim kapitalizmom. Analogija nije nikad tek potpomaganje iz drugog područja u kojem se mišljenje pojavljuje da bismo imali čvrste argumente za postavku o nužnosti, u slučaju Wartenberga, postojanja filma kao filozofije. Čini mi se da su mnogo prihvatljiviji Deleuzeovi stavovi koje je iznio u Predgovoru prvog sveska svoje studije o filmu. Ondje zorno pokazuje da filmski redatelji misle u slikama, a ne u pojmovno-kategorijalnim artikulacijama ideja. To isto vrijedi, u nastavku ove analogno-analitičke logike, i za arhitekte i dizajnere, ali i za glazbenike poput, primjerice, Gustava Mahlera i Iannisa Xenakisa. Naravno, postavlja se pitanje je li ovdje riječ samo o odnosu filozofije i filma kao umjetnosti. Ako nije, onda bi valjalo redefinirati pojam filma kako su to nastojali u svojim analizama i Cavell i Deleuze i kazati da je umjetnost moguće i nužno misliti izvan zadane metafizičke matrice platonizma. Na taj se način ne samo proširuje pojam umjetnosti na život kao bivanje, već se i omogućuje samome životu da poprimi kao u avangardnoj težnji za sintezom ideje i prakse navlastiti stvaralački karakter. Dodajmo ovome da je već s Artaudom u ranoj povijesti filma bilo jasno da odnos između filozofije i umjetnosti zahtijeva radikalan performativni obrat. U Deleuzeovoj analizi korporalnosti filma kao slike-vremena upravo se uzima Artaudova ideja „duhovnoga automata“ za prethodnika onog što pripada kognitivnome obratu filma koji će imati svoje glavne predstavnike u djelima Stanleya Kubricka i Jeana-Luc Godarda. Ako, dakle, prihvatimo ovu Deleuzeovu intervenciju, onda filmsku autonomnost ne valja shvatiti izvan njegove eklektičke-sinkretičke hibridnosti, već unutar sklopa mišljenja koje više ne može biti transcendentalno utemeljeno. Uostalom, kako to pokazuje iskustvo svih post-disciplina ne samo filmskih studija, već i studija dizajna, vizualnih studija, kulturalnih studija, znanosti o slici, filozofija filma ne razmatra bit filma s nekom unaprijed zgotovljenom teorijom nalik kantovskoj dedukciji kategorija, već s pokušajem da se ovom složenome tehnološko-estetskome događaju podari novi način mišljenja kao trijade tumačenja, vrednovanja i osmišljavanja života u doba tehnosfere. Tumačenje ne znači pritom nikakvo unaprijed određeno zauzimanje tzv. kritičkoga stava o filmu kao predmetu hermeneutičke analize poput književnoga ili dramskog teksta. Zato što film u sebi ima strukturu prožimanja jezika i slike u vizualnoj projekciji života kao događaja, jasno je da to uključuje sinesteziju svih umjetničkih i tehničkih djelatnosti koje se pojavljuju nužnim za neko filmsko djelo, od scenarija, montaže, fotografije, kamere, produkcije do režije. Stoga pojam tumačenja valja shvatiti iz promijenjenoga način razumijevanja filma kao slike događaja. Time filozofijski pristup ne ponavlja ono što pripada filmologiji, teoriji književnosti i različitim analizama teksta i jezika kojim se tzv. Grand Theory, osobito kroz psihoanalitičke pristupe filmu, uspostavila nekom vrstom hegemonijalnoga načina iskapanja na svjetlo dana tzv. simptoma onog sublimnog u referencijalnome okviru politike-religije-ideologije. Problem s takvim tzv. transcendentalnim „pripovijedanjem“ o filmu jest da time tumačenje postaje kvazi-terapeutsko čitanje filmova u ključu „dobrih“ ili „loših“ prema modelu etičko-političkoga mesijanstva. Nije teško vidjeti kako se iza ove teorijsko-spoznajne logike skriva razmatranje filma kao repolitizacije umjetnosti, što je u filozofijskome smislu srž analize filma u djelima Badioua, Rancièrea i Žižeka, unatoč bjelodanih razlika. Tumačenje filma s filiozofijskim diskursom ove simptomatologijske kritike društva i politike ne nadilazi horizont razumijevanja suvremene umjetnosti kao onog što Carl Schmitt naziva sekulariziranjem teologije. Zato je zanimljivo da su mesijanstvo i subverzija ključne riječi ovog filozofijskoga tumačenja filmova iz perspektive političke ontologije događaja. Vrednovanje označava, pak, prisvajanje filma kao diskurzivno-vizualnoga načina mišljenja u vlastite svrhe onog što nazivamo Kulturkampf. Film je od samoga početka u 20. stoljeću bio najmoćniji sustav organizirane propagande i oblikovanja javne svijesti. Razlika između holivudskoga komercijalnog modernizma i sovjetske revolucionarne ideologije prosvjećivanja proleterske klase samo je najzorniji primjer vrednovanja filma izvan autonomnoga estetskog horizonta „kvalitete“. Ovdje više nije stvar u razlikovanju umjetnosti i masovne zabave, jer je i europski eksperimentalni film, posebno njemačkoga ekspresionizma u slučaju Fritza Langa, bio masovna zabava i katarza s visokim udjelom perceptivnog šoka i provokacije. Svako vrednovanje filmova uz kriterije estetskoga ranga i oblikovanja javnog ukusa u smislu kantovskog sensus comunis pretpostavlja postojanje tzv. kritične mase sudionika u procesu prosuđivanja kvalitete. Film je, kako su to među prvima postavili Siegfried Kracauer i Walter Benjamin, pojam umjetnosti istodobno demokratizirao i unio u moderni svijet racionaliziranja života značajke novog načina proizvodnje magijske svijesti. Svi do danas uviđaju kako je paradoks filma kad je riječ o vrednovanju njegova estetskoga statusa u tome što je njegov tehnološki dispozitiv istodobno i vizualna projekcija onog što fascinira gledatelja čudovišnom moći katarze u aristotelovskome smislu kao sveze straha i etičkoga suosjećanja s Drugim. Zato je proces kritičkoga vrednovanja u filmu rezultat onog duhovnog automatizma koji sučeljuje demokratsko načelo jednakosti u sudjelovanju u događaju masovne projekcije i načelo profesionalne kompetencije u kritičkome suđenju. Zanimljivo je da su i najvažniji teoretičari filma iz perspektive tzv. ontologije realizma ujedno i briljantni filmski kritičari poput Kracauera i Bazina, a slučaj časopisa Cahiers du cinéma kao teorijskoga glasila francuskog novog vala pokazuje kako je svako vrednovanje tumačenja istodobno i tumačenje vrednovanja kao u mnogim „tautologijskim“ filmovima Godarda u kojima se isprepliće autentična priča filma i film kao tekst-slika o onome što se u filmu „priča“. Još jedan argument za ovaj odnos prožimanja tumačenja i vrednovanja izvan granica hermeneutičke kritike teksta svakako je stav Jacquesa Rancièrea koji sebe ne doživljava kao filmskoga teoretičara ili filozofa filma, već kao amaterskog zaljubljenika u film, filmofila na distanci od profesionalne kritike i sustava vrednovanja koji je 1970ih-1980ih postao institucionaliziran. Osmišljavanje života odnosi se na kinematičku tvorbu stvarnosti u svim aspektima suvremenoga društva, politike, ekonomije i kulture. Knjiga suvremenog američkoga teoretičara filma, kulturologa i mediologa Jonathana Bellera: Kinematički način poizvodnje – Ekonomija pažnje i društvo spektakla predstavlja nesumnjivo iznimno značajan prilog kritičke recepcije temeljnog djela mediologije danas te diskusiji o suvremenom svijetu medijske konstrukcije stvarnosti i društvenim mrežama globalnoga kapitalizma. Temeljna je teza ove knjige da se kinematički način proizvodnje odvija unutar kina i drugih srodnih medija digitalne kulture globalnoga kapitalizma. To su ponajprije svi oni mediji koje nazivamo novim medijima: televizija i audiovizualni mediji integralnoga spektakla priključenosti na „mrežu“. Na tragovima marksovske kritike ideologije otuđenja/postvarenja u fetiškome karakteru robne proizvodnje koja doseže vrhunac u kapitalističkom sustavu proizvodnje života, a osobito u dijalogu s Debordom i Deleuzeom te suvremenim kritičkim teorijama mediologije, Beller cjelokupni suvremeni svijet produkcije-reprodukcije stvarnosti kao prostora-vremena vizualnih komunikacija svodi na ekonomiju pažnje, koja upravlja društvom spektakla. Umjesto tradicionalne diobe na fizički i intelektualni rad, jedinstvo nematerijalnoga rada i potrošnje zbiva se u novom „organu“ ili kognitivnome osjetilu suvremenog doba. Cijelo 20. stoljeće na putu je prema realizaciji percepcije u formi gledanja kao slikovne robe koja zadobiva status postvarenoga objekta postmoderne kapitalističke ekonomije. U čemu je radikalnost ovog mediologijskoga zaokreta u odnosu na dosadašnje moderne/postmoderne kritike kapitalizma kao kulturne industrije (Adorno i Horkheimer), društva spektakla (Debord), simulakruma bez referencije na stvarno (Baudrillard) ili virtualnog društva kontrole (Deleuze)? Umjesto očekivane djelatnosti teorijske kritike ili rekonstrukcije navedenih ideja kao pretpostavke za vlastitu novost u promišljanju našeg doba globalne umreženosti društava u kinematički način proizvodnje, Bellerova je ambicija naizgled skromna. On sintetizira sve dosadašnje kritičke teorije medija, s posebnim naglaskom na filmsku teoriju, da bi došao do zaključka o sintetičkoj teoriji suvremenoga svijeta koja dovršava marksovsku kritiku političke ekonomije kapitalizma s Debordovom i Deleuezeovom misaonom intervencijom u aporije suvremenog svijeta. Kinematički način proizvodnje je kulturalna strategija odnosa gledanja kao strukturalne mreže odnosa između proizvodnje-potrošnje u totalno virtualiziranome svijetu globalne produkcije. Sam Beller želi ispitati kako funkcionira kinematizam čovjeka iz horizonta ekonomije pažnje u strukturalnome, psihološkom, libidinalnom, korporalnom adaptiranju gledatelja protokolima globalne proizvodnje. Ako masovni mediji, kako kaže Beller, djeluju (delezovski) kao deteritorijalizirane tvornice u transnacionalnome okružju, tada se kapital više ne može reducirati na društveni odnos između stvari, nego je posrijedi cjelokupna sinestezija stvarnosti koja u kinematičkom načinu proizvodnje postaje robom-informacijom-komunikacijom – svijetom. Kapital je slika i medij, a spektakl sama društvena uvjetovanost proizvodnje koja u kinematičkoj formi prožima sve sfere ljudske egzistencije. Epistemologijski je pristup Bellera, dakako, sinkretički jer sjedinjuje antiesencijalizam postmoderne s materijalističkom kritikom ideologije. U modernoj verziji ona označava primat transcendentalnoga nad empirijskim ili ideje nad pojavom. Na taj način se od Marcusea do Deborda kulturna industrija ili spektakl pojavljuju kao totalno postvareni svijet kapitalističke proizvodnje koja počiva na logici razmjenske vrijednosti. No, uvodeći delezovske pojmove digitalnosti, rizoma, nematerijalnosti i virtualnosti gledatelja unutar cjelokupnog kinematičkoga načina proizvodnje mijenja se struktura odnosa između označitelja i označenog u digitalnome dobu. Pojava više nije izraz neke misteriozne biti, nego se sama digitalizacija svijeta kao novomedijske (de)konstrukcije kapitala pojavljuje u posthumanome obličju mreže. Sada mreža (network) sintetizira sve moguće ljudske odnose – od društvenih, ideologijskih, političkih, kulturalnih. Bellerova je kritika ideologije digitalnoga kapitalizma s onu stranu povratka na humanistička stajališta zagovornika konzervativne kritike medija. Nasuprot toj kakofoniji i patetičnome tonu tzv. Kulturkritik u novome medijskome ruhu, koja medije optužuje za apokalipsu humanističkih vrijednosti, u ovoj se knjizi zahtijeva ponajprije politička kritika perverzije digitalnoga kapitalizma kao medijske autoritarnosti koja uništava prostor javnosti korporativnim strategijama podjarmljivanja subjekta-gledatelja. Podastirući iznimno zanimljivu rekonstrukciju ideja povijesne avangarde o oživotvorenju umjetnosti s argumentacijski vjerodostojnim postupkom analize u filmu (Dziga Vertov) i neoavangardnu kritiku društva spektakla u situacionističkome pokretu (Guy Debord), Beller uspijeva razviti kritičku teoriju mediologije za digitalno doba. To nije mediologija historijske preobrazbe svijesti od logosfere, grafosfere, videosfere i numerosfere (Regis Debray), već mediologija koja vizualnost izjednačava s tjelesnošću subjekta/aktera suvremene scene primanja poruka i kreativne intervencije u sam proces ekonomije pažnje. Nova digitalna interaktivnost gledatelja može poprimiti učinke neizvjesnosti događaja radikalne promjene. Bellerova je zasluga što je cjelokupnu vizualnu teoriju suvremenosti u sintetičkome duhu radikalne kritike modernosti/postmodernosti nastojao razumjeti u totalitetu moći i snaga, odnosa i struktura. Gledatelj nije tek pasivni objekt primanja i preuzimanja ideologijske konstrukcije medijske stvarnosti kao amorfna masa kulturne industrije ili slika-medij društva spektakla. Njegova je pozicija istodobno emancipacijska i komunikacijska samo onda kada je cijeli sustav produkcije doveden u pitanje. Ali može li se uopće dovesti u pitanje ono što je pretpostavka čitave kinematičke energije modernoga i suvremenog društva u globalnome kapitalizmu – želja za objektiviranjem vizualne informacije u tijelo bez organa, da to formuliramo sintagmom Artauda koji preuzimaju Deleuze/Guattari, ako je već početak povijesne avangarde iskazan preobrazbom samog života kao umjetničkog događaja u filmsku sliku, u kinematički način proizvodnje samog „novoga“ života? Vratimo se onome što Robert Sinnerbrink na tragu analitičko-kognitivističke teorije filma Noëla Carrolla naziva paradigmom kraja tzv. Grand Theory. Vidjeli smo da su začetnici filozofijskoga obrata ove skupne teorijske priče koja uključuje psihoanalizu, semiotiku i strukturalizam-poststrukturalizam Stanley Cavell i Gilles Deleuze. No, Carrol zahtijeva jasan spoznajno-teorijski otklon od teorija filma koje po njemu „mistificiraju“ ono što film čini filmom, a to se ponajprije odnosi na psihoanalizu. Umjesto toga, znanstveni pristup nužno napušta hermeneutičko tumačenje filmova kao teksta, odnosno jezika. Kad to imamo u vidu, onda postaje bjelodano da je na udaru ove kritike ne samo filmska teorija proizašla iz poslijeratnog francuskoga kruga spoja Marxa i Freuda s Lacanom, Althusserom, Barthesom, Derridom, te u konačnici s Badiouom i Žižekom, već ponajprije tzv. kontinentalna filozofija u cjelini. Ovaj kognitivni obrat zaslužuje posebnu pozornost jer je ključan za razumijevanje onog što filozofija filma u kontekstu anglosaksonske tradicije od Cavella do Carrolla i Mullhama zagovara i nastoji na navlastit način legitimirati za daljnju budućnost ove post-discipline u okviru filmskih studija. Pogledajmo sažeto kako Carroll izvodi svoje kritičke stavove i dolazi do vlastite postavke tzv. dijalektičkoga kognitivizma. Za ovu prigodu valja se poslužiti izvrsnim Sinnerbrinkovim pregledom i analizom Carrollovih teorijskih postavki o filozofiji filma. Ponajprije, on pokazuje pet problematičnih mjesta tzv. kontinentalne teorije filma. Prvo, monolitno shvaćanje filmske teorije iz jedne paradigme iz koje sve drugo slijedi kad je riječ o složenosti filmskoga medija. Drugo, stapanje filmske teorije s tumačenjem filma, npr. Lacanove psihoanalize. Treće, politička korektnost u smislu solidariziranja s emancipacijskim političkim pokretima ljevice 1960-1970ih. Četvrto, odbacivanje formalizma u smislu toga da je nepotreban za uvid u ideologijsko-političku strukturu filma. Peto, kritika postmodernističke relativizacije istine kao ideologijskoga konstrukta, iz čega proizlazi paradoksalna vjera u tzv. novi koncept istine kao esencijalizma, a to je osobito prisutno u badijuovskome dijalektičkom materijalizmu i Žižekovu povratku Hegelovu pojma totaliteta. Carroll stoga u suprotstavljanju fundamentalnim i esencijalističkim zahtjevima tzv. Grand Theory kreće u smjeru dviju osnovnih postavki ove nove analitičko-kognitivističke paradigme, a to su da je čovjek samosvjesno i racionalno biće kojeg ne vode nikakvi nesvjesni porivi i simptomi ili ideologijska zaslijepljenost u svim njegovim akcijama i da film nema temeljnu ulogu u ideologijskome začaravanju čovjeka. To istodobno pretpostavlja i kritiku avangardne ideje nastale za vrijeme sovjetskoga filma, Ejzenštejna i Vertova, kako je film dispozitiv apsolutne istine u funkciji komunizma. U svakom slučaju, ovaj polemički „gard“ kognitivizma polazi od Cavellove ontologije filma kao masovne kulture i priznaje da je Deleuzeov model razumijevanja filmske slike kao pokreta i vremena ishodište za ono što će u 21. stoljeću doista i postati odlučujuće, a to je da film postaje samorefleksija svekolikih zbivanja u svijetu polazeći od moći tehnosfere u racionalno-estetičkome smislu. Carroll je, nesumnjivo, vodeći predstavnik analitičko-kognitivne teorije filma unutar post-discipline filozofije filma. Njegov začudni, i zbog toga problematični, način mišljenja nazvan „dijalektičkim kognitivizmom“ gotovo nalik po analogiji s Deleuzeovim „transcendentalnim empirizmom“ argumentacijski je iznimno važan prilog kritici trijade medijskoga esencijalizma filma, hegemonije tumačenja i nadasve kritike razumijevanja filma kao jezika. Problematičnost vidim u tome što je Carrollova post-teorija preuzimanje delezovstva s kavelovstvom za potrebe nove paradigme koja povezuje analitičku filozofiju i psihologiju. No, kao što je poznato, u 21. stoljeću analitička se filozofija s jezika preusmjerava na problem slike. Pritom psihologija više ne razmatra problem pragmatičnoga djelovanja polazeći od misterija svijesti, već od tajne funkcioniranja mozga. Carroll tako uistinu obnavlja analitičku filozofiju polazeći od uvida u film izvan horizonta psihoanalize i dijalektike neomarksizma. Tako postaje samorazumljivo da mu nastavak „ontologija slike“ u Cavella i Deleuzea označava i mogući „treći put“ u shvaćanju filma koji pretpostavlja da u doba novih digitalnih tehnologija film više ne može biti shvaćen ni umjetnički, odnosno estetski, niti medijski kao nešto samo o-sebi autonomno u analogiji s književnošću i dramom. To je vrijeme prošlo. Zato je nužnost u izgradnji jedne anti-esencijalističke teorije filma kao medija istodobno put spram nadilaženja svake apologije filmskoga jezika. To je ono što smatram ključnim za novu filozofiju filma, a ne nikakav novi obrat u biti kognitivizma. Ni Sinnerbrinkov pristup ovdje nije posve lišen problematičnosti iz jednostavnog razloga što je mixtum compositum Carrolla i Cavella, a to znači da nije posve jasno zašto bi tzv. filozofija filma unutar sklopa filmskih studija morala imati vlastitu autonomnost ako je već film kao medij sinkretičko-eklektički hibrid novih tehnologija informacija-komunikacija i estetizacije svijeta suvremenoga kognitivnog kapitalizma.

May 11, 2026
Logos, imperium, apokalipsa

Logos, imperium, apokalipsa

Nema slobode u Europi, to je sigurno; povrh toga, to je dio zemaljske kugle čije je vrijeme prošlo. Lord Byron Uvod U predavanju na kongresu Francuskoga udruženja za filozofiju održanoga u Nici 27. kolovoza 2002. godine o drukčijem pojmu uma s obzirom na pojmove iznimke, proračunljivosti i suverenosti, Jacques Derrida patosom bezuvjetne događajnosti događaja drukčijega svijeta koji možda dolazi, baveći se opsežno Husserlovim predavanjima iz 1935-1936. godine u Beču i Pragu o krizi europskih znanosti i povijesnoga ljudstva, naglašava da za ono s čime se mi današnji susrećemo u eri kraja suverenosti nacija-država riječ „kriza“ nije dovoljno vjerodostojnom.(Jacques Derrida, „The ‘World’ of The Enlightenment To Come (Exception, Calculation, Sovereignty)“, Research in Phenomenology, br. 33/2003., str. 9-52.) Ako to više nije „kriza“ koja potresa ono što je preostalo od raspadnutih temelja modernosti s vjerom u beskonačni napredak uma i slobode iz čega suvremene tehno-znanosti mogu prisvajati svoje pravo na vodstvo povijesnoga ljudstva u smjeru beskonačnoga samousavršavanja svijesti, tada možda valja krenuti drugim putem. Zacijelo da se obrisi tog puta nalaze s onu stranu vladavine bezuvjetne volje za univerzalnom kulturom europskoga „duhovnoga bitka“. Iza pojma bezuvjetnosti volje djeluje nihilizam zapadnjačke metafizike. Svaki govor o subjektu ove volje već se uvijek pojavljuje unutar njezinoga okružja moći od Descartesa do Hegela. No, zar neprestano ne slušamo kako su dimenzije krize totalne od ekonomske, političke, kulturne do moralne? I da kriza ne potresa samo neke određene regije svijeta, posebno Europu, nego da se rasprostire sveudilj globalnoga poretka informacijske ekonomije i društva. Najpotresnije svjedočanstvo dolazi iz dubine ljudske duše. Prazninom u bezavičajnosti tjeskobnoga svijeta kao da su ispunjeni glasovi onih koji su napušteni, svih onih koji životare na njegovim rubovima poput ljudi bez domovina i duhovnih utočišta. Mahnitost političkih i religioznih „svetih ratova“ do pošasti neoliberalne ideologije vulgarnoga „racionalnoga izbora“, s kojim se i porast svjetske bijede računa kao ultima ratio slobodnoga izbora subjekta, iscrpljuju snage ionako tegobna života. U posljednje vrijeme diskurs krize cvjeta u humanistici specijaliziranoj za tzv. europske studije. Pritom se uobičajeno sve svodi na pseudo-žargon medicinske dijagnostike i farmaceutske terapeutike. Govori se u pravilu o „uzrocima“ sadašnje krize, o izvorima europskoga identiteta u sferi kulture, o jedinstvu raznolikosti itd. Naposljetku sve uglavnom završava pohvalom Europi. Ona se diči univerzalnim prostorom duhovne ravnoteže grčke filozofije, rimskoga republikanizma, kršćanske univerzalnosti osobe i prosvjetiteljskoga shvaćanja uma kao uvjeta mogućnosti slobode u svjetskoj povijesti. Ne treba nas čuditi da gotovo nitko od mjerodavnih suvremenih mislilaca zabrinutih za budućnost Europe „u“ krizi njezinih vrijednosti ne dovodi u pitanje svojevrsnu bestemeljnost temelja. Govoreći Derridinim rječnikom, sve se ideje Europe mogu dekonstruirati stoga što je ona u svojem početku (arhé) filozofijski temelj povijesnoga ljudstva, osim onoga što čini „bit“ Europe. Nije to ideja pravednosti. Uostalom, ona dolazi iz tradicije židovskoga mesijanstva. Isto vrijedi i za ideju jednakosti koja uistinu predstavlja početak velike priče o demokraciji. Bestemeljnost, taj jaz, ta pukotina u samome bitku, u opreci s onim što nije ne-bitak nego „jest“ Ništa u središtu kruga (grč. hora), pripada slobodi. Europstvo Europe kao da je nešto istodobno neraskorjenjivo i sudbinski određeno misterijem razlike između mita i filozofije u Grka. U rascijepu između igre bogova i svetkovine uma nastaje povijest. Pitanje početka u filozofiji najvažnije je pitanje o vjerodostojnosti njezina mjesta u povijesti i zadaće koju nastoji ispuniti. To podjednako vrijedi za Platona i Hegela, za Schellinga i Heideggera. Iskon i nadolazeće sabiru se u teleologiji povijesti. Ali isto tako i u rastemeljenju ontologijskih počela. Besciljnost postaje mogućom samo iz rasapa svrhovitosti, a ne iz sebe same. Ponajprije je to događaj kontingencije onih ideja bez kojih ne bi bilo moguće imati svijest o početku civilizacije kao takve. Sjećanje čini povijesnu prošlost živom baštinom struje vremena. Od iskona do nadolazeće budućnosti kreće se ono što događaju nenadane promjene utiskuje žig duhovne moći u formi beskonačne zadaće. Dakako, razlog je jednostavan. Kao što sloboda nema svoj temelj ni u čemu izvanjskome, ni u čemu što bi taj događaj bezuvjetne mogućnosti egzistencije povijesnoga ljudstva svelo na sredstvo za druge svrhe, bile one političke ili ekonomske naravi, tako ni ono europsko koje proizlazi iz „duhovnoga bitka“ ne može biti dovedeno u pitanje nikako drukčije negoli na vlastitome bestemeljnome tlu. Tko priziva „radikalnu revoluciju“ Europe taj mora položiti račun o vlastitome razumijevanju njezinih ishodišta, načela i vrijednosti. Tko, pak, želi vihor promjena mora odgovoriti na pitanje o duhovnim pretpostavkama vlastite težnje za „drugom Europom“. Nije pitanje o tome tko želi tu i takvu Europu kakva politički, ekonomski i kulturno „ovdje“ i „sada“ jest u liku Europske unije. Posve suprotno, pitanje koje se nužno postavlja jest ima li Europa osim svojih bestemeljnih temelja slobode u povijesnim likovima „duhovnoga bitka“ nešto drugo danas osim fascinantnih dosega tehno-znanosti, banaka i tlapnji o veličajnoj kulturi neumrle tradicije? (Vidi o tome pamflet protiv EU u ogledu Hansa-Magnusa Enzensbergera, Sanftes Monster Brüssel oder die Entmündigung Europas, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2011.) U jednom od svojih politički angažiranih tekstova o suvremenoj Europi, doduše ne baš izričito uspješno, na to je upozorio i Giorgio Agamben. Njegova kritika beskonačne krize kao instrumenta moći Europske unije pod njemačkim vodstvom imala je za cilj preispitivanje: (1) oligarhijskoga zastranjenja demokratske politike i (2) uvjeta mogućnosti prevladavanja Europe zatočene logikom trajne krize. Agamben je podsjećanjem na mogućnosti prevage „Latinskoga imperija“ u jednom tekstu Alexandrea Kojévea htio naglasiti da je protiv birokratske moći politike Europske unije danas jedina alternativa u izgradnji nove „forme života“ odozdo. Iz kulture, prema tome, valja misliti obrat sadašnjega stanja. Ali, ono što je gotovo neupitnim odnosi se na autentično europsko u srazu s globalizacijskim izazovima amerikanizma i hibridnosti drugih svjetskih kultura. (Giorgio Agamben, „The Endless Crisis as an Instrument of Power: Conversation“, VersoBooks.com, 18. srpnja 2014.) Ipak, pravo podrijetlo ove suvremene proizvodnje recepture za prevladavanje kriza u području filozofije i društveno-humanističkih znanosti seže unatrag do Nietzschea. Dijagnostika krize Europe prepoznata je u nastanku nihilizma. Ništenje vrijednosti označava preobrazbu bitka u „vrijednost“. Posljedice su toga u gubitku smisla cjeline svijeta. Sumrak kumira i smrt Boga najavljuju doba bez metafizičkih temelja. Sada sam život u formi volje za moć postaje najvišom vrijednošću.(Vidi o tome: Johann Figl, „Überwindung des ‘europäischen Nihilismus’? Religions-und kulturphilosophische Perspektiven angesichts der Deutungen Nietzsches und Heideggers“, u: Werner Stegmaier (ur.), Europa – Philosophie, W.de Gruyter, Belin – New York, 2000., str. 93-107.) A nakon Nietzschea ishodišna točka razumijevanja europske krize i duhovnih izvora njezina nadilaženja nalazi se u transcendentalnoj fenomenologiji Edmunda Husserla. (Vidi o tome: Istvan M. Feher, „’Die geistige Gestalt Europas’ – was ist das?’ Idee und Tradition von Europa im Blick auf die europäische Einigung“, u: Jürgen Dieringer i Stefan Okruch (ur.), Von der Idee zum Konvent: Eine interdisziplinäre Betrachtung des europäischen Integrationsprozesses, Andrássy Schriftenreiche, sv. 3, Andrássy Gyula Deutschhsprachige Universität Budapest, 2005., str. 17-33.) Što je to kriza? I što uopće može biti „u“ krizi? U ovome razmatranju pokušat ćemo pokazati granice filozofijskoga razumijevanja pojma krize u kraju epohalnih mogućnosti razvitka „duhovnoga bitka“ Europe u doba planetarne tehnike. Početna pretpostavka odgovara Derridinoj sumnji u svrsishodnost govora o krizi u promijenjenim povijesnim okolnostima. Drugim riječima, ishodište rasprave o mogućnostima obrata Europe iz duha njezine bestemeljnosti sili nas da postavimo u pitanje troje: (1) ideju krize kao raspada i propasti stabilnosti jednoga sustava ili poretka zbilje u znakovima heterogenosti i razlika ekonomije, politike i kulture; (2) ideju europske tvorbe identiteta kao postimperijalne suverenosti naroda u doba kraja paradigme nacije-države; (3) ideju univerzalne svjetske povijesti kao nastavka eurocentrizma drugim sredstvima kroz razlikovanje mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije i mišljenja kao otvorenosti događaja u njegovom neproračunljivome i kontingentnome načinu kazivanja. Vidljivo je da idejni sklop Europe pretpostavlja povijesnu strukturu ideja stabilnosti poretka u promjenama, vladavine načela identiteta i razlike te sukoba između racionalnosti uma i njegove suprotnosti u mitopoetskome kazivanju. Ako se stoga kriza misli izvan povijesnoga sklopa u kojem vladavina planetarne tehnike ujedno otvara mogućnosti novoga mišljenja i zatvara obzorje nenadanosti i nepredvidljivosti, moguće je ići tako daleko poput Heideggera i Deleuzea i kazati da su trajne krize pokretač nove stabilnosti poretka. Proces se odvija dvojako: s jedne strane kao učvršćenje metafizike u liku kibernetike koja upravlja procesima ontogeneze životnoga svijeta, a s druge, pak, u beskrajnim nizovima preobrazbi kaosa u optimalni red na osnovama informacijskoga koda društava kontrole. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M.Niemeyer, Tübingen, 1969., 2. izd. str. 61-80. i Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), V.Klostermann, Frankfurt/M., 1989.; Gilles Deleuze i Felix Guattari, What is Philosophy?, Columbia University Press, New York, 1994., Gilles Deleuze, Nietzsche and Philosophy, Columbia University Press, New York, 1983. Vidi o tome: Žarko Paić, „Shizofrenija i svemir: od kaosa do kontrole“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 109-164.) U oba slučaja duhovni se temelji Europe sada oblikuju u planetarnoj tehnici s onu stranu svih dosadašnjih sustava razlika. Suvremenu vladavinu tehno-znanosti na temelju informacijskoga kôda nazivam tehnosferom. (Žarko Paić, „Tehnosfera: Estetski kôd komunikacije“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 11-61.) Digitalna tehnologija pritom se bitno razlikuje od analognoga doba vladavine mehaničke tehnike jer postupa autopoietički, dokidajući tako razlikovanje sredstva i svrhe. Procvatom istraživanja umjetnoga uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life) sve je danas postalo sintetsko i umjetno. Heidegger od 1950-ih godina pojmom postava (Gestell) otvara bitno razumijevanje suvremenosti unutar koje se smješta i bitno značenje tehno-znanosti. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2002.,str. 9-40.) Trebamo li se pripremiti za nadolazeće mišljenje koje može biti alternativom pogubnome pozitivizmu tehno-znanosti sve više bliskome onome što Husserl ironično u promišljanju obrata europske duhovne krize naziva „zoologijom naroda“? Naravno, za Husserla je nemoguće dospjeti na rub ponora u padu u animalizam. (Edmund Husserl, Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die transzendentale Phänomenologie. Eine Einleitung in der phänomenologische Philosophie, Husserliana, sv. VI, M.Nijhoff. Den Haag, 1976., 2. izd., str. 320.) Ipak, suzdržanost i oprez nisu naodmet. Izlazak iz „krize“ ovdje se razumije izlaskom iz začaranoga kruga teleologije/teologije povijesti Zapada. U njemu se kriza svagda pojavljuje sekularizacijom iskonskoga grijeha čovjeka. Kriza ne može biti „slučajem“ u suvremenom financijskome kapitalizmu mreža. Mreže se same obnavljanju i reorganiziraju poput rizoma. Naposljetku, ovdje se želi pokazati kako svaki govor o europskome „duhovnome bitku“ danas nužno pretpostavlja razračunavanje s tri temeljna izvora europskoga identiteta. Paul Valéry je na taj način odredio nastanak duhovne Europe. (Paul Valéry, La crise de l’esprit, Éditions Robert Lafont, Paris, 2000., str. 405-414.) To su grčka filozofija (logos), rimski republikanizam (imperium) i kršćanska religija spasa osobe (apokalipsa) u onostranome svijetu. Riječ razračunavanje (Auseinandersetzung) uobičajeno u tekstovima njemačke spekulativne filozofije od Fichtea do Hegela ima dva značenja. Prvo je preuzimanje i vlastito preoblikovanje onoga što je preuzeto od prethodnika, a drugo kritika njegovih unutarnjih pretpostavki i izvanjske snage djelovanja. Riječ je uvijek o suspenziji i neutraliziranju značenja nečega što je prethodno imalo moć ozakonjenja istine. No, isto tako razračunavanje može imati svoj posljednji razlog u odbacivanju ideja koje su oblikovale neki sustav mišljenja u prošlosti. Stoga pitanje o nadilaženju krize za posthumano stanje istodobno znači i razmatranje filozofije, politike i religije kao duhovne i političke moći otvorenosti spasonosnoga događaja. Logos, imperium i apokalipsa određuju ono što je još preostalo od Europe. Kako pristupiti kraju povijesnoga svijeta i nužnoj mogućnosti obrata? Ima li taj obrat izglede u budućnosti? Ili je možda Europa za nas već odavno prošlost? 1. Kriza kao stabilnost u promjeni Prevladavanje duhovne krize Europe i spasonosni izgledi obnove povijesnoga ljudstva čine politički program kasnoga Husserla. Njegova predavanja 1935. i 1936. godine na tu temu u Beču i Pragu bila su usmjerena na istraživanje izvora, početaka i temeljnih načela na osnovu kojih se razvilo ono što navlastito određuje čitavu zapadnjačku povijest. Izraz koji je upotrijebio njegov učenik Martin Heidegger još krajem 1920-ih godina za oznaku biti povijesne sudbine Zapada odgovara grčkome razumijevanju mogućnosti i granice filozofije. To je, dakako, metafizika. Gotovo da je neupitno od iskona do kraja metafizike u Hegela da se ideje Europe mogu jedino izvesti iz biti epohalnoga razvitka filozofije. (Rafael Capurro, „Gibt es eine europäische Philosophie?“, www.capurro.de/jap-phil.html ) Prva je pretpostavka razlike između onoga što određuje bit Europe spram svih drugih duhovnih iskustava istovjetna razlikovanju „svijeta“ i drugih „svjetova“. Heidegger tvrdi da su Grci u samome početku sebe odredili narodom u bitno-povijesnome i metafizičkome smislu u razlici spram Perzijanaca. Razlika nije, dakle, samo zemljopisna, budući da je Europa neraskidivo povezana s Azijom kao njezin vrh ili glavić. Na to se dekonstrukcijski i duhovito aluzivno, ali i nadasve misaono izazovno nadovezao Derrida s obzirom na pojam moći kao europo-falogocentrizma. U zagovoru „drugoga smjera“ za Europu u doba kraja suverenosti nacija-država predložio je odricanje od izazova nove platforme moći. (Jacques Derrida, L’Autre Cap, Éditions de Minuit, Paris, 1991.) Bit Europe u filozofijskome smislu odgovara shvaćanju Grka o vlastitome duhovnome bitku. Nazovimo to u skladu s Heideggerovim postavkama metafizičkim toposom povijesti. Mjesto se po prvi put, a tako preostaje i do danas, ne razumije iz organske privrženosti „krvi i tlu“. Iako valja reći da se opstanak naroda od samoga početka povijesti ne može zajamčiti bez ukorijenjenosti u zemlju. No, duhovni su korijeni egzistencije presudni za njegov metafizički topos. Narod u partikularnome smislu etničke skupine, međutim, već u iskonu grčke povijesti preuzima svojstva univerzalnosti. Razlog leži u tome što mu je način opstojnosti u nečemu s onu stranu pukoga fizičkoga opstanka. Logos potrebuje svoj topos da bi mogao duhovno živjeti. Filozofija stoga neizbježno proizlazi iz starogrčkoga jezika. Ali njezina je dvojaka zadaća u tome da je u kazivanju uvijek vezana uz jezik podrijetla naroda, dok u poruci nadilazi njegove uske granice. Poteškoća nastaje, međutim, kada se urođeni jezik nacije postavi univerzalnim mjerilom svega opstojećega. Pad u bezdan biološki i rasno određena nacionalizma predstavlja tegobni kamen za povijesnu budućnost naroda. Pjesnik Friedrich Hölderlin izrekao je to u prigodi promišljanja biti nacionalnoga osjećaja: „Nije ništa teže negoli naučiti slobodno rabiti ono nacionalno.“ Ako je prva pretpostavka razlikovanja europskih naroda u razlici spram azijskih u tome što Grci nastanjuju prostor-vrijeme jednog navlastitog duhovnoga lika kao što je grad-država (polis), onda se odnos između znanja o prvim počelima svijeta i znanja o načinu upravljanja zajedničkim bitkom naroda može nazvati teorijsko-praktičnim donošenjem bitne odluke. To je odluka o navlastitome načinu života. „Ukorijenjenost“ u bestemeljnost slobode odlikuje krhkost grčkog povijesnoga svijeta. Njegova stabilnost, pak, proizlazi iz suočenja s bezdanom vlastite odluke o slobodi. Ona je uvjet mogućnosti života uopće. Može se čak kazati da je prepast duboke krize u samoj biti grkstva Grčke. Odatle proizlazi univerzalnost svih budućih duhovnih likova Europe. Filozofija nije religija. Logos kao sabiruće kazivanje ne pada nikad na koljena pred vratima onostranoga. Bog u okružju zapadnjačke metafizike u počecima u Grka pripada, doduše, unutarnjoj strukturi mišljenja bitka. No, njegova je „funkcija“ da ne pokorava slobodu mišljenja i djelovanja čovjeku dalekim i nedokučivim svrhama. Nastala iz mita, filozofija u čudovišnome činu prelaska iz područja kazivanja o bogovima i ljudima u kazivanje na bitak sam u njegovoj otvorenosti istine (aletheia) poprima ono što nigdje u drugim „svjetovima“ (Kina, Indija, Japan, Afrika, Latinska Amerika) nije bilo dosegnuto. Ostavimo za sada tzv. eurocentrizam izvan razmatranja. Posvetit ćemo se ovom gorućem pitanju suvremene rasprave o Europi, svjetovima života i kulturama s njihovim vrijednosnim sklopovima u analizi Husserlovih temeljnih postavki. Povijesno se oblikovanje Europe iz duhovnoga bitka grčke filozofije čini neoborivom pretpostavkom identiteta i razlike. U tom pogledu izgleda da nema bitnih razlika u mišljenju početaka ili izvora ideje Europe u Hegela, Nietzschea, Husserla, Heideggera, Gadamera. Svi oni, naime, polaze od toga da povijest otpočinje s grčkom filozofijom. Tu dvojaku strukturu utemeljenja Europe iz duha filozofije najbolje je opisao Heidegger u predavanju naslovljenom „Europa i njemačka filozofija“ održanome u Rimu 8. travnja 1936. godine. Dvije značajke početka, koje tvore ujedno pretpostavke za „drugi početak“ mišljenja (der andere Anfang) s onu stranu zahtjeva metafizike, prema Heideggeru su: (1) očuvanje ili potvrđivanje europskih naroda pred azijskim i (2) prevladavanje njihove vlastite raskorijenjenosti i raspršenosti. Pritom je važan dodatak: promjena njihove povijesne egzistencije nije moguća iz (mesijanskoga?) očekivanja neodređene budućnosti nego samo kao „stvaralačko razračunavanje s čitavom dosadašnjom poviješću – njezinim bitnim likovima i razdobljima.“ (Martin Heidegger, „Europa und die deutsche Philosophie“, u: Hans-Helmuth Gander (ur.), Europa und die Philosophie, Martin Heidegger-Gesellschaft – Schriftenreihe sv. 2, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1993., str. 31.) Pojam duhovnoga lika potječe iz Husserlove fenomenologije. Pitanje koje postavlja u znamenitom bečkome predavanju 7. svibnja 1935. godine glasi: „Kako se karakterizira duhovni lik Europe?“. Odgovor je apodiktički: ne zemljopisno, već iz jedinstva duhovnoga života, djelovanja i stvaranja. (Edmund Husserl, Krisis, str. 318. Vidi o tome: Helmuth Vetter (ur.), Krise der Wissenschaften – Wissenschaft der Krisis? Wiener Tagungen zur Phänomenologie, Im Gedenken zum Husserls’s Krisis-Abhandlung (1935/1936 – 1995), Reihe der Österreichischen Gesellschaft der Phänomenologie, sv. 1, Wien, 2005. i Ugo Vlaisavljević, „Šta je Husserl rekao u svom jedinom političkom govoru“, u: Spisi iz postfenomenologije: Husserl, Heidegger, Merleau-Ponty, Derrida, Deleuze, Nancy, Rabic, Sarajevo, 2013., str. 21-59.) Izrazom duhovni bitak opisuju se likovi mišljenja o povijesti koji su Europi otvorili nova obzorja razumijevanja bitka. To su mit, umjetnost, religija, filozofija i znanost. Razlika između pojma duhovni bitak i kulture jest u tome što je potonji pojam sekularizacija duhovnoga iskustva u moderno doba. Husserl rabi pojam kulture za ono što pripada sklopu vrijednosti unutar različitih životnih svjetova. Duhovni lik filozofije, pak, nadilazi područja naturalizma i objektivizma znanosti. On stoga nužno ima primat u oblikovanju povijesti. Naspram te „pozitivnosti“ kulture nalazi se Heideggerova radikalna kritika kulture kao „sektora“ metafizički ustrojene novovjekovne tehnike. Povijesnost likova duhovnoga bitka otuda se ne može svesti na „spiritualiziranje“ bitka u razlici spram materijalizma i realizma u ontologiji. Radi se jedino o metafizičkome modusu likova. Bitak se u njima pojavljuje tijekom zapadnjačke povijesti. No, ovdje valja jasno razdvojiti Hegelovu ideju razvitka apsoluta od „nižega“ spram „višega“ stadija duha u njegovoj povijesnosti. Umjesto svođenja povijesti na razvitak složenih organizama duha, Heideggerov je obrat odlučujući za drukčiji odnos između europskoga i drugih „svjetova“. Zapadnjačka se povijest ne može razumjeti polazeći od „višega“ stadija prema „nižem“. Potrebno je krenuti od vlastite epohalne konačnosti posebnoga lika u povijesnome razdoblju. Lik (eidos) ne označava izvanjsku forma duha. Ukidanjem dvojnosti između duha, duše i tijela tek se uspostavlja dostojanstvo slobode mišljenja imanencije. Kada rabimo, dakle, pojam duhovnoga bitka za pokušaj razumijevanja položaja Europe u planetarno doba tehnosfere, nastojimo razlučiti nesvodljivost duhovnoga lika u njegovome zbiljskome životu od redukcije na sklop kulture u modernome svijetu. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, „’Kulturni sektor’ i duhovni bitak“, u: Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, 2. prošireno i popravljeno izd., Globus, Zagreb, 1987., str. 180-192.) Kultura je u suvremeno doba globalnoga poretka znak bezuvjetne vladavine „naturalizma“ i „objektivizma“ tehnosfere. Dokaz za to nalazi se u imenovanju novoga stadija neoliberalnoga kapitalizma pojmovima iz kognitivnih i informacijskih znanosti poput „kognitivnoga ili informacijskoga kapitala“. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. i „Dvije rasprave o moći vladavine“, Up & Underground, br. 25-26/2014., str. 7-46.) Sažeto rečeno, kulturom se imenuje proces stvaranja novoga znanja u formi tehnosfere. Na taj se način bitno podiže razina proračunljivosti, planiranja i konstrukcije svijeta zasnovanoga na ideji bezuvjetne i totalne mobilizacije tehnike. Kultura, dakako, pripada životnome svijetu. Ali taj se svijet ne može odvojiti od nadređene strukture njegova postojanja. Od novoga vijeka svijet više nema svoju otvorenost bitka, svoju „prirodnu“ nevinost pokazivanja. Svijetom se imenuje znanstveno-tehnički sklop odnosa. Dosadašnja metafizika na taj način postaje apsolutnom tehno-logikom. Kakvi su razmjeri ovoga sudbonosnoga događaja? Ponajprije, mi više ne nastanjujemo jedinstveni i jedan „svijet“. Život u mnoštvu usporednih svjetova predstavlja tegobno iskustvo razmještanja. Svi ovi brojni svjetovi međusobno komuniciraju poput autopoietičkih sustava od prava, religije, umjetnosti do raznolikih socio-kulturnih tvorevina života. (Niklass Luhmann, Soziale Systeme: Grundriss einer allgemeinen Theorie, Suhrekamp, Frankfurt/M., 1987.) Spasiti život ne čini se stoga više filozofijskom zadaćom. Utjehom se profesionalno bave zastupnici vjera u globalnome svijetu. Mnogo je važnije žrtvovati se za ono što češki filozof i disident Jan Patočka, mislilac jedne drukčije Europe na tragu Husserla i Heideggera, ali u nužnome odmaku od njih, naziva sokratovski brigom za dušu.(Jan Patočka, Plato and Europe, Stanford University Press, Stanford – California, 2002. i Heretical Essays in the Philosophy of History, Open Court, Peru, Illinois, 1996. Vidi o tome: Ivan Chvatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology, Springer, Heidelberg-London-New York, 2011.) Vratimo se duhovnome liku Europe. U cjelini teksta predavanja uklopljenoga u knjigu o krizi europskih znanosti i transcendentalnoj fenomenologiji upada u oči „neodređena određenost“ ovoga pojma. Husserl ga je stavio u navodnike. Očito nije to učinio slučajno. Tek iz razumijevanja suvremene filozofije kao fenomenologije može se pristupiti razrješenju zagonetke zašto se samo Europi dogodilo već na početku u Grka da je postala svjetsko-povijesnim događajem. Da bi se nešto moglo imenovati tako visokim i veličajnim riječima potrebna je neka moć onkraj sirove i gole snage. Problem je u tome što „duhovni lik“ Europe u „životu, djelovanju i stvaranju“ postaje istodobno duhovnim bitkom u povijesnome razvitku epoha. Likovi se, doduše, mijenjaju. No, njihova bit ostaje istom. Čini se da je nedodirljivom i nepromjenljivom. Iako je Husserl otpočeo s rastemeljenjem zapadnjačke metafizike pojmom intersubjektivnosti i nesvodljivosti Drugoga u njegovoj (subjektivnoj) svijesti, a to je značilo rastemeljenje ideje o vječnosti supstancije, to jest biti kao nečeg urođenoga čovjeku, ipak je glavni problem njegove fenomenologije ostao u nerazriješenim pitanjima o položaju subjektivnosti subjekta. Izgleda da to preteže i u shvaćanju „duhovnoga lika Europe“. Implicitni eurocentrizam proizlazi već iz pojma beskonačne zadaće namijenjene filozofiji kao racionalnoj spoznaji. Premda to nije pojam racionalnosti nalik prosvjetiteljstvu i njegovu dogmatskome odstranjenju svega „iracionalnoga“ iz područja misaonoga iskustva bitka, um o kojem zanosno govori Husserl u razmatranju o krizi „duhovnoga lika Europe“ pripada ideji univerzalnosti „svijeta“. Ono što nije u dosegu takvoga uma, doduše, ima svoja duhovna iskustva životnih svjetova, jer i „Papuanci su ljudi“. Ali ne može dospjeti do praga povijesti. (Vidi o tome: Dermont Moran, „’Even the Papuan is a Man and not a Beast’“: Husserl on Universalism and the Relativity of Cultures“, Journal of the History of Philosophy, Vol. 49, br. 4/2011., str. 463-494) Što je uvjet mogućnosti univerzalne povijesti čovječanstva? Rasprava o tom problemu potresa Europu još od Kanta i njegove ideje o beskonačnoj zadaći samoosvješćivanja čovjeka kao etičkoga bića. Dovedena je izričito u pitanje nakon istraživanja kulturalnih antropologa u 20. stoljeću, osobito Claude Lévy-Strausa. Tada je konačno neka vrsta umjerenoga interkulturalizma postala točkom dijaloga različitih svjetova. Umjesto univerzalnosti povijesti, koja dolazi iz biti europske odnosno zapadnjačke filozofije, susret s izvaneuropskim kulturama u planetarno doba zahtijeva drukčiji način postavljanja pitanja. Umjesto identiteta nastaloga iz nepromjenljive biti povijesnoga ljudstva, nalazimo se u položaju hibridne i heterogene povijesti kulturnih razlika. (Jean-François Lyotard, “Histoire universelle et differences culturelles.” u: Critique, Vol. 41, br. 456/1985., str. 559-568.) U kakvom je odnosu spram tog pitanja Husserlova ideja spasa Europe iz njezina „duhovnoga lika“? Bit Europe u povijesti „duhovnih likova“ ima značajke subjekta-supstancije, govoreći pojmovima Hegelova apsoluta. Što obilježava tu i takvu bit proizlazi iz onoga što Husserl na tragovima Platona i Kanta naziva transcendentalnom pojavnošću ideje. Iz nje nastaje nekovrsna „tajna svijeta“. Tajna se ne skriva u mitskim misterijima predpovijesnih i nepovijesnih svjetova, gledajući iz motrišta filozofijskoga položaja onoga tko već baštini u vlastitome kazivanju „duhovni lik Europe“. Ona počiva u faktičnosti zapadnjačke metafizike s osloncem u određenju bitka iz razumijevanja svijeta kao teorijskoga područja univerzalnih znanosti o prirodi: „’Duhovni lik Europe’ – što je to? Pokazivanje filozofijske ideje imanentne europskoj povijesti (povijesti duhovne Europe) ili, što je jedno te isto, europskoj povijesti imanentne teleologije, koja se s aspekta univerzalnoga ljudstva uopće može prepoznati kao proboj i početak razvitka jedne nove epohe čovječanstva, epohe koja hoće i može živjeti samo još u slobodnome oblikovanju svojega postojanja, svojega historijskoga života, iz ideje uma, iz beskonačnih zadaća.“(Edmund Husserl, Krisis, str. 319) Zašto se u Husserla kriza odnosi na pojavni svijet europskih znanosti? Jesu li znanosti s pojmom racionalnosti kao ideje uma uzročnici „bolesti europskih nacija“, kako to naglašava na jednom mjestu predavanja s gotovo proročkim tonom zaviještanja? Ako je racionalnost sukrivac za tu bolest, kakvog je ona podrijetla? Prirodne su znanosti s uzorom u matematici temelj univerzalnosti Europe. Kvantificirajuća „priroda“ prirodnih znanosti čini ih egzaktnim, a to znači provjerljivim u empirijskome iskustvu. To je prvi test njihove vjerodostojnosti. Duhovne znanosti koje se bave čovjekom u smislu njegova duhovnoga bitka u cjelini očitovanja njihovih duhovno-povijesnih opisa mogu u načelu biti stroge, ali ne i egzaktne. U spisu Filozofija kao stroga znanost iz 1911. godine u kritičkome odgovoru na Diltheyevu hermeneutiku Husserl je već otvorio put kritike dvojnosti modernih znanosti kao kritike njihova „naturalizma“ i „objektivizma“. Ali i s nužnim dodatkom kritike psihologizma. (Edmund Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft, F.Meiner, Hamburg, 2009.) Filozofija se ne može svesti na metafizičku „priču“ o unutarnjem iskustvu duševnoga svijeta. Time bi izgubila ontologijski karakter. Preostalo bi joj tek svođenje na ono što duševni život čovjeka „objektivira“ i „opredmećuje“ u znanstvenome racionalizmu – postavljanje objektom. Ako je kriza, dakle, ponajprije pitanje „duhovnoga lika Europe“, onda su prispodobe o bolesnim nacijama-državama između tzv. dva svjetska rata i način prevladavanja krize izvedene u analogiji s izliječenjem bolesnika. Njegove su tegobe uzrokovane, doduše, duhovno-duševnim simptomima. Ali su uistinu rezultat fizičkoga ili tjelesnoga raspada integriteta organizma. Danas bi psiholozi rekli da je priroda takve bolesti u svijetu u simptomima pojave depresije. Ona nije tek duševna bolest narcistički ustrojenoga pojedinca. Sada se smatra sociokulturnom nelagodom čovječanstva u planetarno doba bezavičajnosti. „Umor od samoga sebe“ postaje ono čudovišno u prijelazu iz tjeskobe u ravnodušnost.(Alain Ehrenberg, The Weariness of the Self: Diagnosing the History of Depression in the Contemporary Age, Mcgill Queens University Press, Montreal, 2010.) Filozofija kao univerzalna znanost u sebi pohranjuje iskustvo grčkoga pojma čuđenja (thaumasein) i znanja (epistéme). To je teorijsko zbrinjavanje, očuvanje bića u bitku s pomoću misaonoga uvida u ono što jest (priroda stvari). No, kada Husserl povijesno događanje „duhovnoga lika Europe“ vidi ugroženim u totalnoj krizi suvremenoga svijeta, tada se njegovo mišljenje „o“ krizi kreće unutar metafizičkoga obzorja filozofije kao „univerzalne znanosti“. Drugim riječima, za Husserla je „duhovni bitak“ Europe nešto izvanpovijesno, iako se dogodilo kao početak povijesti. Zbog toga ne može nestati iz povijesti. Osim krajem čovjeka i njegova svijeta u katastrofi ili apokaliptičkome događaju. Filozofija je univerzalna znanost biti europskoga povijesnoga ljudstva. Spas Europe u teleologijskome smislu riječi može značiti samo spašavanje filozofije od zapalosti u „naturalizam“ i „objektivizam“. A to neumitno znači pad u idolatriju nove biologističke varijante vladavine tehno-znanosti. Jer one, naime, podjarmljuju apsolutnu slobodu za svoje neljudske svrhe. Husserl nimalo ne sumnja u tu izvanpovijesnu bit Europe rođene iz filozofije: „Duhovna Europa ima svoje mjesto rođenja. Time ne mislim na neku geografski određenu zemlju, iako je već i to točno, nego na duhovno mjesto rođenja u jednoj naciji, odnosno u pojedinim ljudima i ljudskim skupinama te nacije. Ona ima starogrčku naciju iz 7. i 6. stoljeća prije Krista. /…/ U proboju filozofije toga smisla, u koji su, dakle, uključene sve znanosti, vidim, ma koliko paradoksalno to moglo zvučati, prafenomen duhovne Europe.“(Edmund Husserl, Krisis, str. 321.) „Prafenomen duhovne Europe“ prepoznaje se u filozofijskoj tvorbi nacije, a ne naroda. Husserl primjenjuje na Grke u drevno doba njihove civilizacije pojam koji bitno nadilazi etničku ukorijenjenost. Razlika nacije i naroda od 19. stoljeća i radova sociologa i antropologa o povijesti nastanka europskih etničkih skupina odnosi se na razliku između predpolitičkoga i političkoga stanja. Prvo je vezano uz fragmentaciju društva bez države, a drugo uz stvaranje novoga načina tvorbe zajedničkoga bitka. Rezultat je svijest o prevladavanju običajnosne matrice života. Uzdizanje iz plemenskoga stadija opstanka do apstraktne općenitosti posredovane strukture moći znači biti iznad posebnih interesa pojedinaca i skupina. Nacija se u pravilu pojavljuje oblikovanjem države. Stoga suvremeni izraz za novovjekovni pojam suverenosti u prijelazu iz kraljevske vlasti u vlast naroda jest nacija-država (fr. etát-nation). Ono što čini bit nacije za Husserla očito ne može biti etničko načelo. Štoviše, narod u europskome obzorju „duhovnoga lika“ može biti povijestan samo ako se uzdiže na razinu univerzalnosti ideja. S pomoću „prafenomena duhovne Europe“ nastaje bitna povijest Zapada. Pojam uma (logos) istinski je početak povijesti. Tek iz njegove zbilje dolazi do nastanka znanosti na Zapadu. Pitanje o „prafenomenu“ postaje pitanjem o događaju s kojim otpočinje povijesnost zapadnjačke povijesti. Nema nikakve sumnje da se u ovom stavu razotkriva sjaj i veličina europske ideje slobode i biti čovjeka. Međutim, iza toga od samoga početka stoji nešto fatalno i opasno za sve Druge. Ovo vrijedi čak i kad se misija europeiziranja „svijeta“ iz duha filozofije kao univerzalne znanosti postavi ciljem jedne opće povijesti čovječanstva. Prethodnik Husserla u tom tonu misije filozofije kao „beskonačne zadaće“ prosvjećivanja duše i duha čovječanstva jest, dakako, Kant. Ideja regulativne misije teorijskoga uma ostaje do danas na pola puta između teleologije i kontingencije. Um postaje regulativnom vjerom u spas koji dolazi iz budućnosti uzdizanja čovjeka do gospodara nad prirodom i vlastitom „prirodom“. Slučaj se, pak, odnosi na nemogućnost umnoga zasnivanja djelovanja iz sfere teorije bez moćnoga posrednika. Naposljetku, svrha teorije više nije kao u Grka čisti „užitak“ u motrenju bitka bića, nego nastojanje da se dosegne razina praktičnih svrha i interesa. Gdje god se stoga pojavljuje kantovski izraz „interes uma“ jasno je da je posrijedi spor između autonomije ili spontanosti slobode i heteronomije ili emergencije želje. Praktično polje ozbiljenja mora um osloboditi vlastite zadaće da slijedi samo svoje interese da bi misija onoga što je regulativno, ali ne i konstitutivno za svijest, bila uopće mogućom. Opreka autonomije (uma) i heteronomije (želje kao izvora tjelesnosti slobode) nisu binarne. One nastaju samo iz nečega što um kao logos u smislu racionalnoga utemeljenja zbilje nužno uključuje. Što je to – želja za slobodom istraživanja bitka bez ikakvih granica ili transcendentalni uvjet mogućnosti početka znanstvene racionalnosti koji nije izvan ni unutar uma? Kantovski određena regulativnost odnosi se na ideju koja mora zbilji osigurati stabilnost čak i kad za to ne postoje tzv. objektivni dokazi. Ideja duhovne Europe nije samo konstitutivna. Ona je to u najmanjoj mjeri. Značenje je u regulativnoj ideji. Europa može biti samo postulat, a ne ideal. Možemo to nazvati projektom osmišljavanja nadolazećega. U svakom slučaju riječ je o nesvodljivome povijesnome događaju. U njemu se prožima svrhovitost povijesnoga nasljeđa i neizvjesnost političke borbe za ozbiljenjem ideje univerzalnosti slobode. To je upravo ono što kaže Nietzsche i na njegovu tragu Julien Benda, paradoksalno, zastupnik dekartovsko-bergsonovske metafizike povijesti, da je pitanje Europe moralno pitanje. (Julien Benda, Discours a la nation européene, Gallimard, Paris, 1933/1993. Vidi o tome: Jan-Werner Müller, „Julien Benda’s Anti-Passionate Europe“, European Journal of Political Theory, SAGE Publications, Thousand Oaks and New Delhi, Vol.5, br.2/2006., str. 125-137.) U čemu se ogleda fatalnost i opasnost „duhovnoga lika Europe“ za Druge? Zar je univerzalnost uma (logosa) u usponu teorije k najvišim vrhuncima znanja o čovjeku i njegovu položaju u svemiru nešto pogubno? Dakako da bi to bilo ludo i pomisliti. Biti protiv beskonačne zadaće spoznaje samoga sebe u razvitku sposobnosti uvida u složene strukture prirode i čovjeka značilo bi biti dogmatskim fundamentalistom a ne tek iracionalnim fanatikom vjere u mudrost iskona. Problem se nalazi u nečem drugome. Premda se Husserlovo razumijevanje krize europskih znanosti usmjerava na iznalaženje obrata u onome što naziva „duhovnim likom Europe“, način obrazloženja biti ideje Europe ostaje spornim. Unatoč govora o univerzalnosti ljudske povijesti i poštovanja raznolikosti drugih kultura i njihovih životnih svjetova, subjekt pripada mudrosti Zapada. Kako Husserl određuje bit krize? Radi se o duhovnoj krizi Europe. Ona je nastala ponajprije krizom znanstvenoga razumijevanja svijeta. Problem se svodi na znanstvenost znanosti u njezinome pokušaju zauzimanja područja koja tradicionalno pripadaju onome što razmatraju tzv. duhovne znanosti. Prijepor između prirodnih i znanosti o čovjeku (humanistika) nije nestao u doba kada Husserl drži svoja glasovita predavanja o krizi. Štoviše, nezadrživi prodor tehno-znanosti u planetarno doba jedva da još ostavlja mogućnosti filozofiji intersubjektivnosti (Husserl) kao i mišljenju obrata metafizike u „drugome početku“ (Heidegger) da očuvaju spasonosne zone duhovnoga bitka od redukcije na tehnički jezik kibernetike i kognitivnih neuroznanosti. Čini se da je govor o umu (logos) danas još više negoli ikad zapletenost u aporije utemeljenja znanosti od Grka. Neljudska struktura uma kao sintetskoga i umjetnoga, s kojim se rješavaju problemi iz sve složenijega sklopa tehnosfere, pokazuje da dosadašnje razlike duha i prirode, uma i tijela nisu više održive. Umjesto starih ili novih dualizama potrebno je otvoriti prostor mišljenju s onu stranu aporije utemeljenja znanosti iz filozofije u Grka. Drugim riječima, pitanje početka povijesti kojim um (logos) u svojoj univerzalnosti suspendira i neutralizira, razračunavajući se s mitskim svijetom, ukorijenjene posebnosti tradicija od eleuzinskih misterija do dionizijskih svetkovina, više je od polaganja računa o biti Europe. Recimo odmah da je Husserlovo stajalište o toj aporiji određeno postavljanjem subjektivnosti subjekta temeljnom strukturom povijesti. Posrijedi je ono što čini ontologijski „zakon“ kretanja povijesti u pojmovima svrhe i cilja. Beskonačna zadaća uma nije otuda ništa drugo negoli nova „filozofijska vjera“ u um oslobođen naturalizma iracionalnosti i objektivizma racionalnosti. Taj i takav um (logos) uvjet je mogućnosti europskoga identiteta. Iz uma se konstituira njegov temelj i posljednja svrha: „Iz krize europskoga postojanja vode samo dva puta: propast Europe u otuđenju od njezina vlastitoga životnoga smisla, pad u neprijateljstvo prema duhu i barbarstvo, ili ponovno rođenje Europe iz duha filozofije, kroz heroizam uma, koji definitivno prevladava naturalizam. Najveća opasnost za Europu je umor. Budemo li se protiv te opasnosti nad opasnostima kao ‘dobri Europljani’ borili s onom hrabrošću koja ne preže ni od beskonačne borbe, iz razorna požara nevjere, iz razbuktanog ognja očajavanja nad čovječanskim poslanjem Zapada, iz pepela velikoga umora uskrsnut će feniks jedne nove životne okrenutosti prema unutra i produhovljenosti kao zalog jedne velike i daleke ljudske budućnosti: jer samo je duh besmrtan.“ (Edmund Husserl, Krisis, str. 347.) Aporija uma jest u tome što je utemeljenje filozofije kao univerzalne znanosti moguće samo iz njezina „duha“. Ali logos se znanosti ne nalazi više u njezinome „duhu“. Sada je logos određen onime što nadilazi znanost. Heidegger u predavanju Što znači misliti? krajnje zaoštreno ustvrđuje da znanosti ne misle. (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, M.Niemeyer, Tübingen, 1984., 4. izd., str. 4.) Znanosti, naime, ne propituju vlastita ishodišta. Njihov je način mišljenja utoliko bitno različit od filozofije i umjetnosti. Bit znanstvenoga mišljenja svodi se na računanje (Rechnen, calculation). Iz toga je znanstveni nabačaj svijeta uvijek zahvaćanje u predmetnost predmeta. A to ujedno znači da se znanstvena „slika svijeta“ nalazi u obzorju predstavljajućega mišljenja. Njegova je bit u tehničkome postavljanju objekta. Transcendentalni subjekt svijesti u Husserla, što vrijedi i za njegovo kasno mišljenje kojemu pripada spis o krizi znanosti i duhovnome liku Europe, u svojoj apsolutnoj nesvodljivosti na „prirodno“ stajalište svijesti i na usmjerenost spram objektivnosti bitno je određen iz tehničke strukture znanja. U cijelome spisu Husserl izražava „vjeru“ u um (logos). Samo iz uma mogu čovjeku biti postavljene beskonačne zadaće (svrhe). Preporod uma iz biti europske filozofije, dakako, jest fenomenologijsko razračunavanje s dvije velike paradigme moderne filozofije: (1) naturalizma i objektivizma kao ideala egzaktnosti svih modernih znanosti kojima je u središtu matematika i fizika; (2) psihologizma i historizma duhovnih znanosti kojima je u središtu „naruralistički“ pojam duše i „objektivistički“ pojam povijesti. No, ako je zapadnjačka povijest po svojoj nakani univerzalna, tada je značajka tog i takvoga uma-u-povijesti, kako je to mišljeno u Hegela, da se povijest sama objektivira u konstrukciji subjekta kao supstancije. U Husserlovoj teleologiji povijesti subjekt postaje univerzalni um (logos). Prema njemu se izgrađuje čitav povijesni svijet. Kao djelo „stvaralačkoga razračunavanja“, kako bi rekao Heidegger, s drugim svjetovima izvan njegova obzorja svjetska povijest odvija se u razvitku „svjetskoga duha“ u Hegelovoj filozofiji povijesti. Svi drugi pokušaji mišljenja nužno se referiraju na Hegelovu metafiziku povijesti jer je u njoj srž metafizike Zapada na njegovu vrhuncu. Utoliko se Husserlova kritika prirodnih znanosti kao paradigme za svaku buduću znanost o biti duhovno-povijesne zadaće europskoga ljudstva implicitno pokazuje i razračunavanjem s Hegelom. No, to je očito odveć veliki interpretacijski poduhvat. Zbog toga doista nije čudno da fenomenologija nije odgovorila izazovima povijesti. Nije uopće problem u „kulturnome relativizmu“, pa čak ni u mogućnostima interkulturalnoga dijaloga s drugim životnim svjetovima kao kulturama poput Indije, Kine, Japana, Afrike i Latinske Amerike. (Vidi o Husserlovu etnocentrizmu i eurocentrizmu s obzirom na njegove napomene u tekstu Krize o Ciganima kao „lutalicama“ koji nomadski putuju Europom bez stalnoga prebivališta i stoga ne pripadaju „duhovnoj biti Europe“ te o mnogim drugim spornim mjestima o položaju Drugoga kao izvanpovijesnoga ili izvaneuropskoga Drugoga, sljedeće kritičke priloge: Edda Kapsch, Verstehen des Anderen: Fremdverstehen im Anchluss an Husserl, Gadamer und Derrida, Parados, Berlin, 2007.; Rodolphe Gasché, Europe, or the Infinite Task. A Study of a Philosophical Concept, Stanford University Press, Stanford – California, 2009; Lau Kwok.Ying, „Patočka’s Concept of Europe: An Intercultural Consideration“, u: Ivan Chvatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology: Centenary Papers, Springer, Heidelberg-London-New York, 2011., str. 229-244.) Pravi problem jest u onome što Husserl ostavlja netematiziranim u Krizi. A to je ono što prepoznaje kao razlog duhovnoga raspada Europe i njezina mogućega preporoda na istim temeljima. U pravu je Derrida kada tvrdi da je kriza postala nevjerodostojnim pojmom i gotovo otrcanom riječju za suvremeno doba raspada temeljnih pojmova jučerašnjega svijeta poput nacije-države, suverenosti, subjekta, rata, sveučilišta, rada, Europe, svijeta. U planetarno doba vladavine tehnosfere kriza ne pogađa samo onaj „sektor“ koji je, prema Husserlu, zbiljski uzročnik krize – kulturu znanstvenoga pogona. Ako se kriza nalazi u temelju Europe, onda su u krizi, dakako, sve znanosti o prirodi i čovjeku. Takav bi zaključak bio pogrešan na osnovu točnih premisa. Naprotiv, suvremene su tehno-znanosti na najvišem vrhuncu prodora u razotkriće tajne nastanka svemira. Ovdje se, dakle, radi o krizi kao unutarnjem preokretu metafizičkoga ranga pojmova. Štoviše, ono što je pogođeno krizom čini bit duhovnoga temelja Europe. Briga za spas europske duhovne misije smatra se otuda brigom za „svijet“. No, kakav i koji svijet? Tautologijski odgovor glasi: svijet zasnovan na načelima duhovnoga bitka, a ne „okolni svijet“ (Umwelt). U prvi svijet pripada i ono što kasni Husserl naziva povijesnim svijetom života (Lebenswelt). Njega čine kultura i navlastiti sklop vrijednosti (tradicija i sklop povijesnoga sjećanja). Taj drugi „svijet“ već uvijek se nalazi prikovanim uz opredmećenje i prisvajanje u svakodnevnome ophođenju. Duhovno-povijesna svjetovnost pripada životnosti života, a praktično-tehnički način zbrinjavanja bića u raznolikim regijama bitka odlika je okolnosti onoga okolnoga. Samo iz životnoga svijeta može se pojaviti slobodna odluka o radikalnoj promjeni „svijeta“. No, je li prošlo vrijeme za ono što je Husserl zapisao u završnim rečenicama svoje „filozofijske vjere“ u um (logos)? Vidjeli smo da se pojam krize odnosi na bit racionalnosti znanosti. Sve one nastoje postati novim apsolutom. Nije nipošto slučajno da se program fenomenologije kasnoga Husserla suočava s izazovom filozofije u krizom pogođenome duhovno-povijesnome svijetu. Čini se da je ta dvojnost svjetova, onog koji pripada tehnosferi i onog drugoga koji se događa u biosferi, neumitni sukob u prijetnji koloniziranja života. Husserl je to jasno sagledao. Na kraju života artikulirao je ovu dvojnost u filozofijsko-političkome programu fenomenologije. Sve do danas možemo pratiti putanju tog „nemoćnoga mišljenja“ o spasonosnim izgledima preporoda duhovne Europe. Zašto je to mišljenje „nemoćno“? Već u razdvajanju na dva svijeta, onoga racionalnosti znanosti i onoga koji pripada životnome svijetu s posve drugim shvaćanjem pojma uma kao, primjerice, u neuropskim kulturama (Indija, Kina, Japan, Afrika, Latinska Amerika), vidljivo je da znanosti životu određuju granice a ne obratno. Što daje polet znanostima nije drugo negoli razvitak moderne tehnologije. Nije teško izvesti zaključak da mišljenje koje počiva na računanju, planiranju i konstrukciji podvrgava sebi „um“ i njegov mitopoetski odnos spram svijeta. Nemoć proizlazi iz povlačenja u tihe zone okolnoga svijeta. Čini mi se stoga da su sve kritike Husserla koje neprestano ukazuju na njegov manje ili više iskazani eurocentrizam u načelu promašene. Razlog je u tome što ne vide da je riječ o granicama tzv. dijaloga kultura u planetarno doba. Naime, svaki eurocentrizam u svojoj biti otvara pitanje Drugoga polazeći od utemeljenja subjektnosti subjekta zato što nužno počiva na mišljenju o tehničkome karakteru uma (logosa). Njegovi su rezultati novovjekovne prirodne znanosti (matematika i fizika) te na njihovim temeljima suvremene tehno-znanosti (kibernetika, sintetska biologija i neurokognitivne znanosti). U toj bezuvjetnoj moći totalne mobilizacije znanja Europa se duhovno preobražava u ono što nastavlja Amerika u 20. stoljeću. Zahvaljujući sprezi znanstvenoga uma i političke moći s onu stranu moderne nacije-države Amerika preuzima novi „duhovni lik“. Umjesto filozofije i umjetnosti, taj se lik pokazuje u nadomjestivosti života u potrošačkome nihilizmu masovne kulture. Utoliko pitanje krize nije neko usputno pitanje „o“ različitim regijama bitka (ekonomija-politika-kultura). Kriza nije ništa drugo doli sama bit tvorbe europskoga duhovnoga jedinstva u razlikama. Tijekom čitave povijesti do današnjih dana mogu se pronaći dokazi ovoga procesa. Filozofijska ideja Europe uvelike je srodna historijskoj ideji Europe. Tome je razlog što razlika između povijesti i historije odgovara razlici između događaja u svojoj kontingenciji i rezovima u linearnome nizu zbivanja naspram znanstvenoga tumačenja „velike“ i „male“ povijesti. Dva su vremena Europe otuda bitno ireverzibilna. Povijesno vrijeme određuje mogućnost prevladavanja bolesti duhovnoga bitka. Sve se to ogleda u projektima radikalne promjene sadašnjosti, dok historijsko vrijeme pretpostavlja zamrznuto stanje konstelacije događaja svjetske povijesti. Ona se više ne „događa“ u svojoj kontingenciji i nepredvidljivosti. Globalna se povijest proizvodi i konstruira. U tom pogledu može se Husserlovo razumijevanje Europe smatrati posljednjim velikim filozofijskim programom teleologije povijesti kao „beskonačne zadaće“ uma. No, problem nije u dvojnosti svjetova i vremena u doba planetarne tehnike. Posve suprotno, problem nastaje otuda što je bit krize izvan dosega i obzorja uma (logosa) u njegovom univerzalnome zahtjevu za vladavinom u svim svjetskim kulturama. Bit krize jest u tome što je sam duhovni bitak nošen i uvjetovan nečim uistinu ne-duhovnim, premda duboko utisnutim u znanstvenu kulturu modernoga svijeta. Kriza nije prijelom i rez, raspad svijeta, ono što se u sebi razdvaja i ujedno poziva na sud o mogućnostima prevladavanja jaza i pukotine između dvojega. Bit krize proizlazi iz onoga što pripada samome događaju razlikovanja povijesnoga (živoga) i historijskoga (zamrznutoga) vremena. Živo vrijeme otvara izglede nadolazećega, dok ga zamrznuto historizira u prošlosti kao reprizi „vječne sadašnjosti“. (Vidi o tome: Reinhart Koselleck, Vergangene Zukunft: Zur Semantik geschichtlichen Zeiten, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1979.) Kriza je zato postala nevjerodostojna riječ za „novu“ duhovnu situaciju suvremenoga doba planetarne tehnike. Kada kriza više nema svoju bit u onome što Husserl naziva filozofijskim utemeljenjem besmrtnoga duha, uma, teorije s podrijetlom u iskonu Grka, sve postaje podložno nadomjestivosti. Iz krize su nastajali novi svjetovi. Sada nestaju preostali stari, a novi se umjetno proizvode poput virtualnih avatara. Logos u trojstvu računanja, planiranja i konstrukcije, kako je to promislio Heidegger u predavanjima o nastanku novovjekovnih znanosti iz biti tehnike, metafizički se ozbiljuje u postavljanju umjetnoga svijeta i umjetnoga života. Time iščezava razlikovanje „živoga“ i „neživoga“, prirode i duha, bitka i postajanja. Sve postaje logikom tehnosfere. U njezinome novome „duhovnome liku“ onog što je preostalo od svijeta razotkriva se transparencija društva bez subjekta. Bit se Europe više ne pokazuje u filozofiji i umjetnostima. Umjesto toga ulazimo u doba post-krize planetarnoga svijeta tehnosfere. Obrat je sada u tome, na što su uputili svojim mišljenjem kasni Heidegger i Deleuze, da sama kriza postaje uvjet mogućnosti stabilnosti. Na seminaru iz 1969. godine u Provansi Heidegger je rekao: „Bitak je danas nadomjestivost. Već je predstava ‘reparature’ postala ‘antiekonomijska’ misao. Svaki uporabni predmet bitno je već uvijek upotrebljiv, a u tome leži njegova nadomjestivost. /…/ Čak u pojavi mode nisu više bitni ures i ukras (otuda je moda kao ures jednako tako nesuvremena kao i obnavljanje), nego zamjena modelima iz sezone u sezonu. Odjevni predmet se više ne mijenja ukoliko je i na koji način postao zastarjelim, nego s obzirom na njegov bitni karakter da je ‘konfekcijski proizvod u očekivanju idućega’. S obzirom na vrijeme, pokazuje se ovaj karakter aktualnosti. Trajanje više nije postojanost onoga nadolazećega, već svagda nova stabilnost promjene. Nisu li parole svibnja 1968. protiv potrošačkoga društva smjerale tako daleko da istodobno spoznaju u uporabilice bitka?“ (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., str. 107.) 2. Politika i postimperijalna suverenost Europa nije postojala prije modernoga doba. O filozofijskim ishodištima ideje u grčkome pojmu uma (logosa) svi su uglavnom suglasni da tvori početak zapadnjačke povijesti. Vidjeli smo da je baš u tome problem u suvremeno doba. Univerzalnost uma jedino se može doseći s pomoću onoga što je naizgled neutralno. Osim toga iz ove općenitosti apsolutne ideje singularnosti svijeta progovara najveća opasnost i istodobno izgled za obrat u nadolazeće. Suvremene znanosti, naime, više se ne bave čovjekom u njegovoj nepromjenljivoj „biti“. Posve suprotno, one tu „bit“ konstruiraju stvaranjem sintetskoga jedinstva živoga organizma. Baveći se rekombinacijom genetske strukture (DNA), mijenja se priroda u smislu natura naturans i natura naturata. Na taj se način pokazuje da ono što čitava europska odnosno zapadnjačka filozofija kao metafizika određuje stabilnom „ljudskom prirodom“ uopće ne postoji. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) Neljudsko u svim zonama našega opstanka u doba planetarne tehnike izravno utječe na sve druge ideje koje su oblikovale ljudsku povijest. Ako Europa nije postojala prije modernoga doba, tada je jasno da razdoblje grčko-rimske antike i srednjovjekovnoga kršćanstva predstavljaju uvjet mogućnosti novoga. Na tim pretpostavkama se europsko „duhovno tlo“ uspostavlja svjetsko-povijesnom moći vladavine. Grčka ideja slobode u temelju je političkoga oblikovanja zajednice (polisa). No, kako su to izričito istaknuli Paul Valéry i Martin Heidegger, a mnogo kasnije na to je podsjetio i Peter Sloterdijk u kontekstu ujedinjenja Europe nakon 1989. godine, Europa je zbiljski nastala iz ideje rimskoga republikanizma (res publica) i politike uspostave carstva (imperiuma) u drugim prostorima svijeta. (Paul Valéry, La crise de l’esprit, Éditions Robert Lafont, Paris, 2000., str. 405-414., Martin Heidegger, Einführung in der Metaphysik, M.Niemeyer, Tübingen, 1987. 6. izd., Peter Sloterdijk, Falls Europa erwacht: Gedanken zum Program einer Weltmacht am Ende des Zeitalters ihrer politscher Absence, Suhrkamp, Frankfurt(/M., 2002.) Grci su kolonizirali svijet s pomoću ideja logosa i polisa. Rimljani su, pak, svijet pokoravali s pomoću ideja republike i imperija. Razlika je u tome što je grčka ekumena bila decentralizirani i raspršeni svijet mikro-politika sve do Aleksandra Velikoga. Rim se, međutim, pojavljuje kao početak svjetsko-povijesne misije političke centralizacije. S republikanskim carstvom politički priznatih građana bez obzira na etničko podrijetlo otpočinje istinska povijest Europe kao biti zapadnjačke politike. Ono što je započeo Rim, nastavile su europske nacije-države u odnosu spram ne-europskih naroda i kultura. Dva modela koloniziranja nezapadnjačkoga svijeta nisu, dakle, novost modernoga doba. Otada Španjolsku u prekomorskim osvajanjima zamjenjuje Engleska. Ona postaje prvom svjetskom silom kapitalizma sve do 20. stoljeća. Prvi je model koloniziranja grčki (logos), a drugi rimski (imperium). Filozofija i politika ne mogu se nipošto razumjeti samo kao nedužni „duhovni likovi“. One su najmoćnija sredstva europeiziranja uopće. Izostavimo li ovdje prigovore o eurocentrizmu drugim sredstvima, vidimo razmjere ovoga povijesnoga procesa. Ideja slobode uma i slobode čovjeka bez obzira na etničko podrijetlo, iako okrnjene stoga što ne zahvaćaju univerzalno u pojam čovjeka bez diskriminacije roda/spola i što pretpostavljaju nužnost robovskoga rada, početak su onoga što Hegel naziva svjetskim duhom u razvitku svijesti o slobodi. U tom pogledu svaka je povijest Europe nužno i neizbježno povijest filozofijske ideje univerzalnoga uma (logosa) i političke ideje univerzalnoga carstva (imperiuma). (Tome se već usprotivio Ciceron: „Kažemo li poput Grka, da ljudi mogu biti samo Grci ili Barbari, stvarno se bojim da je onda on (Romul) vladao Barbarima. Naprotiv, ako se taj izraz mora primijeniti na običaje a ne na jezike, smatram da su Grci jednako barbarski kao i Rimljani.“ (Ciceron, Rep., 1.37, 58) nav. prema David Engels, „Propast. Kriza Europske unije i pad rimske Republike. Povijesne analogije“, Europski glasnik, br. 18/2013., str. 323-324. S francuskoga prevela Marija Bašić) Kao što je Europa nastala na ruševinama Imperiuma Romanuma, tako je njezina politička povijest u znaku raspršenosti nacija-država. Raspršenost obuhvaća istovremeno snažnu težnju za vlastitom slobodom te dugotrajne sukobe s onima koji nastoje poremetiti ovu stabilnost u neprestanoj krizi. Posljedice su bile vidljive u vjerskim i građanskim ratovima kao i ratovima između nacija-država. Težnje za jedinstvom bez hegemonije jednoga središta i jedne vladajuće nacije-države čine stoga bit europskoga političko-kulturnoga identiteta. (Hans Hecker (ur.), Europa – Begriff und Idee: Historische Streiflichter, Bouvier Verlag, Bonn, 1991. i Anthony D. Smith, „National Identity and the idea of European unity“, International Affairs, Vol. 68, br. 1/1992., str. 55-76.) Taj problem ravnoteže moći između snaga partikularizma i moći univerzalizma ostaje još uvijek trajnim zadatkom. Dostatno je samo skrenuti pozornost na proces proširenja Europske unije priključenjem istočno-europskih država koje su pripadale komunističkome imperiju s vodećom ulogom Sovjetskoga saveza. Analogija s razdobljem srednjovjekovne povijesti Europe, a još više s razdobljem nastanka suverenosti nacija-država u 17. stoljeću, potvrđuju postavke historičara o povijesnoj fluidnosti europskoga identiteta. (Među njima posebno mjesto ima studija Jacquesa Le Goffa, The Birth of Europe, Willey-Blackwell, Oxford, 2005.) Sveza između nastanka moderne (političke) nacije u Europi i pojma kulture vjerojatno je najveća aporija projekta europskoga (ne)jedinstva. Kako smo to vidjeli u analizi Husserlove Krize, ove dvojnosti su utkane u nemogućnost radikalnoga mišljenja primjerenoga planetarnoj moći tehnosfere. Nemoć europske politike u 21. stoljeću nakon kraja ere suverenosti nacija-država još se više pokazuje u nedostatku vizija. Mnogi su mislioci političkoga nastojali objasniti tu aporiju između snaga univerzalnosti europskoga političkoga uma i moći partikularnosti kulture nacija-država. Ona i nadalje otežava vjerodostojnu politiku Europske unije spram kriznih žarišta u svijetu. Nije rijetkost da se i u filozofijskim sporovima između američkih i europskih teoretičara oko pojma međunarodne odgovornosti za humanitarna pitanja i ljudska prava, oko praktičnih pitanja postupka u slučaju masovnih pojava imigracije stanovništva iz Afrike i Azije u europske države primjećuje koliko povijesna prošlost još određuje sadašnje stanje. Dobar primjer bila je reakcija Richarda Rortyja na manifest Jürgena Habermasa i Jacquesa Derrida za novu Europu nakon američke vojne intervencije 2002. u Iraku. Rorty je cinično izjavio da je njemačko-francuska filozofska alijansa samo drugi oblik neodgovornosti za svjetsku politiku. Unatoč dobrih namjera i kozmopolitskih fraza nema pomaka iz zbilje. (Vidi o tome: Lasse Thomassen (ur.), Derrida – Habermas Reader, University of Chicago Press, Chicago, 2006.) Ako su, naime, francuski „racionalisti“ težili ideji nadnacionalnoga jedinstva protiv opasnosti etničko-vjerskih partikularizama, onda je za njemačke „kulturaliste“ od Fichtea do Herdera duh naroda ostao nepromjenljivom jezgrom nacionalnoga identiteta bez kojeg nije moguća izgradnja države. Aporija je u tome što općenito i posebno ovdje nisu oprekama. Pojam moderne suverenosti pretpostavlja vladavinu naroda u formi demokratske republike (Rousseau) ili ustavne monarhije (Hobbes). Jedno ne isključuje drugo. Ali ne dolazi ni do aktivne sinteze u dijalektičkome smislu dokidanja/prevladavanja forme i sadržaja, Nacionalno-državna suverenost u novome tipu nadnacionalne zajednice ne iščezava poput sablasti. Umjesto posvemašnjega nestanka na djelu je preobrazba ideje političkoga nomosa europske povijesti. Suverenost se ne odnosi samo na vladavinu politički samosvjesnoga i organiziranoga naroda u modernoj povijesti Europe. To je temeljni pojam svjetske povijesti do njezina završetka krajem 20. stoljeća. Budući da obuhvaća političku vladavinu slobode i kulturni identitet naroda u dvije forme svojeg ozbiljenja (francuski i njemački te engleski kao iznimku), iz njega proizlazi karakter čitave povijesti europskoga duhovnoga bitka. Carl Schmitt je u svojem kasnome spisu o kraju pojma europske suverenosti najavio kraj vladavine Ius Publicum Europaeum i početak postimperijalne suverenosti Zemlje. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1974. 2. izd. Vidi o tome: Žarko Paić, „Suverenost kao nomos politike: Rousseau i Schmitt“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 63-99.) Nakon tzv. 2. svjetska rata, iskustva totalitarnih poredaka bezuvjetne vladavine neljudskoga u fašizmu, nacizmu i komunizmu, ono što preostaje od europske povijesti svodi se samo na nešto krajnje fluidno. Ono što preostaje u tom kraju priče o suverenosti nacija-država ima prizvuk religiozne tajne svijeta. Duhovni bitak na kraju svoje povijesne misije univerzalne partikularnosti uma (logosa) i politike (imperiuma) susreće se s prijetnjom konačnoga raspada i izgledima spasonosnoga. U isto vrijeme kada se pokušava osmisliti izglede rođenja „nove Europe“ u Husserlovoj Krizi i Heideggerovu mišljenju „drugoga početka“, a koje, pak, zaslužuje izdvojenu raspravu zbog posrnuća u antisemitizam i bliske sveze s nacizmom, (Vidi o tome: Holger Zaborowsky, Eine Frage von Irre und Schuld? Martin Heidegger und Nationalsozialismus, S.Fischer, Frankfurt/M., 2010. i Peter Trawny, Heidegger und der Mythos der jüdischen Weltveschwörung, V. Klostermann, 2014., 2. prerađeno i prošireno izd.) nastaju najznačajniji duhovno-povijesni prilozi o biti Europe iz perspektive njezina neumitnoga ujedinjenja. U zlokobnome ozračju 1930-ih godina Europa postaje glavnom i jedinom mjerodavnom temom filozofijsko-političke intervencije u zbilju. Podsjećamo na te okolnosti samo iz jednoga razloga. Slutnja kraja europskoga poretka ideja i političke zbilje nakon 1. svjetskoga rata bila je pokretačem novih projekata. Sve to bilo bi posve nevažno da iza svih uvida u nužnost duhovnoga preokreta ne stoji vizija ozbiljenja početnoga (arhé) što Europu nosi do svojeg mogućega kraja. Logos i imperium sabiru se svojim dovršenjem u suvremenim tehno-znanostima radikalne promjene „biti“ prirode i čovjeka te nestankom u strahotama tzv. svjetskih ratova. Zašto opetovano stavljamo u navodnike ratove 20. stoljeća? Samo zbog toga što je razlikovanje europskoga duhovnoga lika kao „svijeta“ i drugih duhovnih iskustava kao životnih svjetova (Indija, Kina, Japan, Afrika, Latinska Amerika) zorni dokaz postavke o bezuvjetnome koloniziranju drugih životnih prostora. Ti su ratovi bili kraj europskoga sna o vladavini svjetskom poviješću. Krajem drugoga rata 1945. godine otpočinje proces konačnoga raspada Europe. U sprezi razorenoga logosa i imperiuma zbiva se njezino povlačenje u kulu bjelokosnu zvanu kultura. Paradoks je u tome što ujedinjenje Europe kao politički program kršćanskih demokrata i liberala završava kao projekt nove političke moći u planetarno doba tehnosfere. Umjesto toga na djelu je postimperijalna suverenost bez subjekta. To je čista post-kriza jedne epohe koja se ne određuje više iz „duhovnoga bitka“. Temeljna značajka Europe danas postaje tehno-znanstvena kultura bezuvjetnoga napretka. Njezin se program izvodi iz neoliberalne aksiomatike kognitivnoga kapitalizma. Sve drugo pripada onome što Hermann Lübbe zove konzervativnim duhom muzealiziranja i historiziranja. (Hermann Lübbe, Zeit – Verhältnisse: Zur Kulturphilosophie des Fortschritts, Styria, Graz – Wien – Köln, 1983.) Iz same biti europske filozofije i politike slijedi korak spram ovladavanja Drugime. Nije to apologija mistike nasilja, pa bilo ono opravdano mesijanskim razlozima univerzalne pravednosti „božanskoga nasilja“ o kojem govori Walter Benjamin na tragu Schmitta. (Walter Benjamin, Zur Kritik der Gewalt und andere Aufsätze, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2009.) Između nasilja i svete vatre mišljenja nastaloga kao događaja europske povijesti ne postoji izravni uzročni slijed. Ali postoji nešto drugo. To je ono što neizrečeno struji iz dubina metafizike Zapada. Logos je uvijek u sebi raščlanjen na epistéme i tehné. Znanje o bitku bića pretpostavlja tehničko umijeće praktičnoga preoblikovanja bitka samoga u moć raspolaganja prirodom. Mjesto Drugoga nalazi se u „drugoj prirodi“ čovjeka, a ne u njezinome iskonu. Paradoks je u tome da je dijalog između „svjetova“ moguć tek onda kada se iscrpe zalihe bezobzirne volje za moć nad Drugime. Nakon toga slijede beskrajni pregovori i razgovori s Drugime u razmaku od njega. Biti Drugi nemoguća je misija iz duha zapadnjačke filozofije. Stoga se Derridina nadopuna europskoga identiteta sa židovskom eshatologijom i mesijanstvom čini tek „drugim smjerom“ čitanja zapadnjačke duhovne povijesti. Problem je u tome što židovski misticizam i Kabala nisu promijenili europski identitet mišljenja-djelovanja (logos i imperium). Ono „židovsko“ kao navlastito u Europi moglo je naći svoje putove razvitka duhovnosti samo preuzimanjem bitnih tijekova zapadnjačke metafizike od Grka do Nijemaca, Francuza, Engleza, Talijana. Najbolji primjer i zacijelo najradikalniji uopće ovog tragičnoga europstva kao unutarnje hereze i disidentstva jest Spinozina Etika. Životni put samotnika i prokletnika iz oba svijeta, židovskoga i nizozemskoga, ukazuje na rupu u mreži europskoga identiteta. U manjoj mjeri to se odnosi na Kafku, pripadnika židovske manjine u Pragu koji izabire njemački jezik za svoj projektni identitet. ( Vidi o tome: Gilles Deleuze i Felix Guattari, Kafka: pour une littérature mineure, Éditions de Minuit, Paris, 1975.) Biti Europljanin stoga znači biti neprestano s onu stranu granica svjetova. To je duhovna transgresija povijesne kontingencije s dalekosežnim posljedicama za budućnost ideje Europe. Jedan od onih koji je to 1930-ih godina jasno vidio bio je i španjolski filozof José Ortega y Gasset: „Svojedobno sam naglašavao da su možda jedno od tipičnih svojstava evropske kulture njezine povremene krize. To znači da ona nije, poput drugih, zatvorena u sebi, jednom zauvijek kristalizirana kultura. Zato bismo pogriješili kad bismo evropsku kulturu pokušali definirati određenim sadržajima. Njezin sjaj i snaga leže u okolnosti da je uvijek spremna ići onkraj onoga što je bila, prijeći vlastite granice. Evropska kultura je vječno stvaranje. To nije krčma, nego cesta koja vazda potiče na napredovanje. Cervantes, koji je dugo poživio, kaže nam, pod stare dane, da cesta više vrijedi od krčme.“ (José Ortega y Gasset, „Evropa i ideja nacije“, Europski glasnik, br. 18/2013., str. 227. Sa španjolskoga preveo Milivoj Telećan) Tri mislioca koji su zagovarali nastanak federalne i nadnacionalne Europu u svojim tekstovima 1930-ih godina bili su Ortega y Gasset, Julien Benda i Denis de Rougemont. Svima im je zajednička briga za prevladavanjem krize europskoga duhovnoga sklopa vrijednosti. Kada se Europa i njezin identitet shvate iz te perspektive, očito je da je posrijedi sumnja u svrsishodnost novovjekovnoga modela suverenosti nacije-države. No, ono što u tom pogledu znači izvorno europski duh jest smisao filozofijsko-povijesne tradicije. Razvidno je to u nastanku dviju ideja. Europa ne može bez njih imati nikakvu budućnost. Prva je ideja grčkoga podrijetla. Odnosi se na bit filozofije kao temelj duhovnoga bitka iz bestemeljnosti slobode. Zbog toga sloboda ne služi ni Bogu niti pravednosti, već jedino održanju zajedničkoga bitka čovjeka u polisu ili republici. Žrtvovanje za zajednicu nikad ne može biti mučenička smrt u ime Isusa Krista. Uvijek je to žrtvovanje pojedinca ideji slobode utjelovljene u državi. Civilna religija predstavlja politički „katehizam slobode“, a ne zavjetovani trag vjere u svete temelje onostranosti. Druga je ideja rimskoga podrijetla. Ona označava sve ono što Ciceron uzdiže iznad bilo kakve „nacionalne kulture“ – dostojanstvo ljudske osobe posvećene njegovanju plemenite duše. Nacije-države su, doduše, bile nužne u povijesnome razvitku ideje slobode. Tome je razlog u izgradnji autonomije i identiteta protiv onoga što je nakon koloniziranja svijeta u doba Rimskoga carstva i srednjovjekovnoga cezaropapizma europskih vladara bilo brutalno uništeno krvavim nasiljem. Građanski ratovi u kasnome srednjem vijeku u Italiji, o čemu u svojim političkim spisima govori Dante Alighieri, svjedočanstvo su borbe za vlastiti regionalni i nacionalni identitet. Identitet Europe ima svoju sliku u slobodarskim tradicijama srednjovjekovnih gradova. Ne smije se zaboraviti da iza stečenih povlastica autonomije nepokorenih gradova stoje nebrojene žrtve građana. (Dante Alighieri, De Monarchia, Oxford, Clarendon Press, 1916.) Europa u povijesnome nastanku nakon raspada Rimskoga carstva ima dvojako značenje. S jedne se strane rađa snažan osjećaj pripadnosti naciji koja utemeljuje suverenu državu, a s druge je, pak, riječ o težnji za nadilaženjem uskih nacionalnih okvira. Borba između nacionalnoga partikularizma i kulturnoga univerzalizma nije samo političke naravi. U njezinoj osnovi leži nešto mnogo važnije za nadolazeći projekt postimperijalne suverenosti u planetarno doba. To se, dakako, može smatrati duhovnom vizijom izgradnje Europske unije. No, tada bi sadašnja kriza njezina djelovanja svjedočila i o krizi njezine „biti“. Otuda bi bilo posve razložno dovesti u sumnju ono što veliki mislioci uzdižu u nebeske visine, osobito Benda kada se obraća budućoj „europskoj naciji“ tonom metafizičkoga moralista. Zanimljivo je da sva tri mislioca u svojim političkim artikulacijama ideje Europe polažu nadu u europsko jedinstvo izgrađeno na nadnacionalnome temelju, a smatraju naciju-državu reliktom povijesne prošlosti. Nije stoga začudno da se pitanje budućnosti Europe iz ovoga stajališta pokazuje odlučujućim pitanjem njezine kulture koja prethodi izgradnji nacije-države. (José Ortega y Gasset, „Evropa i ideja nacije“, Europski glasnik, br. 18/2013., str. 219-237.; Julien Benda, „Govor europskoj naciji“, Europski glasnik, br. 18/2013., str. 193-206. S francuskoga prevela Marija Bašić i Denis de Rougemont, The Meaning of Europe, Sidgwick & Jackson, London, 1965.) Ako kultura prethodi tvorbi „europske nacije“, onda je aporija europskoga ujedinjenja u sljedećem. Svi razlozi napuštanja shvaćanja suverenosti nacija-država u planetarno doba vladavine tehnosfere kreću se spram ideje postimperijalne suverenosti. No, problem je u tome što se raspadom međunarodnoga poretka zasnovanoga na ideji westfalskoga mira raspao i sustav koji je odgovarao tom modelu odnosa: od pravne sigurnosti, zaštite ljudskih i građanskih prava do zbiljske moći nacija-država kao subjekata međunarodnoga prava. Umjesto naivne vizije o Europi bez granica, već je proces ujedinjenja u globalnome poretku pokazao da su temeljna pitanja nadnacionalnoga jedinstva posve drukčije naravi od onih na koje su upozoravali očevi-utemeljitelji ideje europskoga federalizma i kulturalizma (Ortega y Gasset, Julien Benda i Denis de Rougemont). Umjesto kulture kao „duhovnoga bitka“ Europe u prvome su planu pitanja interesa transnacionalnih korporacija u sprezi s vladajućim nacijama-državama Europske unije. Taj neoliberalni obrat ideje Europe pokazuje ono što je jasno odavno postavio Montesquieu kao bolest kvarenja demokracije: da, naime, političari počinju govoriti jezikom trgovaca, a trgovci postaju uzorom moderne politike. Ukratko, aporija je europskoga ujedinjenja u tome što kultura koja prethodi tvorbi „europske nacije“ nema domovinu, ali ima svoj univerzalni jezik. Taj jezik nije francuski u smislu tehničkoga jezika „racionalnoga duha“. Benda je unatoč dobrih namjera time iskazao neskriveni oblik lingvističkoga unitarizma. Ali to ne može biti ni engleski, premda u globalnome poretku on postaje jezikom tehnički neutralnoga sporazumijevanja. Nova lingua franca često se opravdava „nužnošću“ globalne komunikacije. Usput, nije li znakovito da je izraz lingua franca arapskoga podrijetla? Rabio se izvorno za sve zapadne Europljane u križarskome ratu protiv islama. Europa još uvijek s islamom nije izgradila odnose povjerenja. Jezik ove univerzalne kulture uopće ne postoji u faktičnosti kao „nacionalni jezik“, iako je sve izrečeno i iskazuje se u majčinskim jezicima europskih naroda. Kultura koja čini bit europske tvorbe političkoga identiteta nije stoga ništa drugo negoli ono što obilježava uzvišeno mjesto slobode u razlici i drugosti Drugoga. „Bit“ postimperijalne suverenosti politički predstavlja nemoćnu alternativu Europe američkoj globalnoj moći. Zbog krivnje za tzv. dva svjetska rata, totalitarizme 20. stoljeća, kolonijalizam i rasizam s kobnim posljedicama u 21. stoljeću osobito zbog raseljavanja afričkih naroda u europske države nakon građanskih ratova i zbog neoimperijalnoga svjetskoga poretka Europa se mora odreći vlastite tamne prošlosti. Dakako, to odricanje se zbiva formalno u političkoj sferi gdje Europa ima funkciju potpore američkoj dominaciji. Ali u ekonomskoj sferi stvar je, dakako, drukčija. Europsko ujedinjenje je ponajprije veliki projekt ekonomske dominacije u suradnji s Amerikom u preraspodjeli svjetskoga bogatstva. Politički subjekt postimperijalne suverenosti više ne može biti „urođeni“ europski narod iz nacija-država bez značajki tradicionalne suverenosti. Ono što nedostaje Europi u globalnome poretku moći uistinu je dvostruko. U oba slučaja se radi o nedostatku subjekta za vjerodostojno političko djelovanje: (1) postimperijalno građanstvo/državljanstvo i (2) civilna religija univerzalne slobode. Umrijeti za Europu danas se čini patetičnom gestom lošeg performansa. Za Europu su umirali disidenti i borci protiv totalitarne ekspanzije Sovjetskoga Saveza u mađarskoj revoluciji 1956. godine u Budimpešti, u kazamatima i na barikadama u Pragu 1968. godine. (Milan Kundera, „The Tragedy of Central Europe“, New York Review of Books, Vol. 31, br. 7, 26. travnja 1984.) Da bi kultura mogla prethoditi stvaranju „europske nacije“ potrebno je Europu u potpunosti osloboditi vlastite moralne dekadencije i straha od propasti. Potrebno je priznati da Europa s njezinim idejama u svojoj biti nije više mjesto duhovnoga obrata svijeta niti, pak, ishodištem one kulture koja je bila veličajnim i uzvišenim dokazom dostojanstva duhovnoga bitka rođenoga iz grčke filozofije, rimske imperijalne politike i srednjovjekovnoga kršćanstva kao borbe za spas duše. Što preostaje od projekta stvaranja zakašnjele „europske nacije“? Julien Benda na kraju svojeg misaono prodornoga i stilski upečatljivoga obraćanja „europskoj naciji“ to nedvosmisleno najavljuje: „Recite Europi da čak ni samo u interesu svog materijalnog bića, ne smije stati na samoj sebi, ne smije se ograditi nacionalizmom na kvadrat. Pokažite joj primjer Rima koji je propao onog dana kad se suprotstavio načelu ekstenzije kojim se stoljećima napajao, i nije dopustio Barbarima da se uključe u njegovu orbitu. Carstvo bi možda još bilo na nogama i ljudi bi bili pošteđeni dvije tisuće godina ubijanja, da je bez oklijevanja, kao što mu je njegov vlastiti zakon i zapovijedao, Gotima i Alemanima dao pravo građanstva. /…/ Jer Europa će nužno, čak i bezbožna, biti manje bezbožna nego nacija. Jer ona će biti čovjekova pobožnost prema manje preciziranoj, manje individualiziranoj, a time i manje ljudski voljenoj, manje puteno grljenoj grupi. Europljanin će biti manje fatalno vezan za Europu, nego Francuz za Francusku, Nijemac za Njemačku. On će svoju determiniranost tlom, svoju vjernost zemlji, osjećati kao puno labaviju vezu. Napravite Europu, makar i suverenu, i već će vam se smiješiti bog Nematerijalnog.“ (Julien Benda, „Govor europskoj naciji“, str. 206.) 3. Spas duše u borbi za Drugoga? Pravi identitet Europe kao da je pitanje polaganja prava na tvorevine povijesne prošlosti. Filozofija je orijentirana spram vremenske dimenzije budućnosti, politika je djelovanje u sadašnjosti, dok religija ima za svoj pojam vječnosti brigu za očuvanje prošlosti. Međutim, religija u svojem izvornome značenju saveza između Boga i čovjeka pretpostavlja postojanje ljudske zajednice u formi društva i države. Stoga se pitanje Europe kao kulturnoga identiteta mora orijentirati i kao briga za spas duše. Čije i kakve duše? Kršćanstvo je kao institucionalizirana religija nastala unutar Rimskoga carstva. Katolička crkva još i danas nosi sve svoje povijesne nazive za imenovanje duhovne i svjetovne vlasti iz jezika Imperiuma Romanuma. Pritom se čuvarem baštine duhovne povijesti Europe i uopće svega što pripada sferi duhovnoga bitka proglašava kršćanska religija. A budući da je Europa nakon raskola Rimskoga carstva podijeljena na zapadnu i istočnu, tada je riječ o katoličanstvu i protestantizmu, a ne o pravoslavlju. Prostor djelovanja pravoslavlja odnosi se na Rusiju, ali i na strogo zemljopisno određene balkanske države poput Grčke, Bugarske, Srbije, Makedonije, Crne Gore. Problem u prisvajanju nasljeđa Europe očito nije tek povijesne naravi. Osim filozofije, politike, religije bit Europe u svojem današnjem značenju proizlazi iz novovjekovnih znanosti. (Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas: Beiträge, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989.) Iza ideje prisvajanja pojavljuje se drukčiji način tvorbe metafizike subjektivnosti koji je uvijek filozofijsko-politički u svojem novome utemeljenju. Kršćanska Europa uistinu je pravi naziv za predmodernu Europu. Ona označava prijelaz od srednjovjekovnoga cezaropapizma spram novovjekovne suverenosti nacija-država. Treća bitna ideja europskoga identiteta utoliko jest i nije odlučujuća za promišljanje onoga što dolazi nakon kraja vladavine logosa i imperiuma u svjetskoj povijesti Zapada. U njezinome izvornome obličju pojavljuje se ideja univerzalnosti osobe koja u vjeri u onostrano pronalazi spas vlastite duše. Sv. Pavao u poslanicama Rimljanima otvara pitanje nadolazeće mesijanske zajednice pravednosti i slobode svakog čovjeka, neovisno od njegove etničke pripadnosti, spola, obrazovanja. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Die Zeit, die bleibt: Ein Kommentar zum Römerbrief, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) Univerzalnost spasa duše u vjeri u drugi svijet koji dolazi „sada“ i „ovdje“ prethodi savezu crkve i srednjovjekovnih država u borbi za moć nad teritorijima raspršene i vjerskim ratovima ukaljane Europe. Već je odatle bjelodano da kršćanstvo bitno pripada kulturnome identitetu Europe. No, problem nastaje kada se kao i u slučaju grčkoga logosa i rimskoga imperiuma – filozofije i politike – pokaže kako njegova misija teleologije i eshatologije povijesti kao svjetske povijesti spasa, kako je to u svojoj filozofiji povijesti s metafizičkom mesijanskom crtom odredio Karl Löwith, (Karl Löwith, Weltgeschichte und Heilsgeschehen: Die theologischen Voraussetzungen der Geschichtsphilosophie, Suhrkamp, Metzler, Stuttgart, 2004.) u sebi ima ugrađeni „deficit smisla“. Što to znači? Unutarnji spor zapadnoga kršćanstva s izvorima vlastite vjere u poslanstvo spasa duše prožima slike povijesne eshatologije. Univerzalnost slobode (osobe) koja stoji u iskonu kršćanstva uistinu se može smatrati početkom povijesti u modernome smislu riječi. Linearna povijest više se ne kreće u krugu. Prošlost, sadašnjost i budućnost svoje dimenzije vremenitosti zadobivaju iz ideje utjelovljenja Isusa Krista, svjetovnosti ovoga svijeta i nužnoga spasonosnoga obrata na kraju dosadašnje (metafizičke) povijesti. Spor je to, dakle, vjere u onostrano s njezinim „deficitom smisla“ koji nastaje otuda što u praktičnom savezu sa suverenim državama predmodernoga doba čovjek nije čovjekom ako nije kršćanin, a svijet ne može biti svijetom bez transcendencije ovoga života „ovdje“ i „sada“. Srednjovjekovno kršćanstvo otuda je temelj partikularne Europe. U tome je legitimni nasljednik Grčke i Rima. Problem s tvorbom europskoga identiteta nastaje u sporu između zahtjeva za radikalnom apokalipsom koju su čekali heretički milenaristi početkom 12. stoljeća poslije Krista masovno pogubljeni na današnjem području francuske Provanse i preobrazbe logosa i imperiuma u institucionalni sklop spasa duše. Tko može biti otuda smatran „dobrim Europljaninom“, da izokrenemo Nietzscheovu izreku u drugom smjeru? Dobri su Europljani uvijek i samo kršćani. Svi drugi su samo stranci i tuđinci unutar teritorijalno određene suverenosti nacija-država. Židovi otuda ne mogu biti „dobri Europljani“, Arapi nipošto, a granice više nisu tek postavljene zemljopisno, krvlju i mačem, nego su od samoga početka nastanka Europe na ruševinama Rimskoga carstva određene iz izvora „duhovnoga bitka“. Što su posljedice ove političke ontologije maniheizma? Spas duše kršćanske Europe pretpostavlja nužno apokalipsu Drugoga. Filozofijski je o tome nakon Husserla i Heideggera kao svojih učitelja mišljenja najsustavnije progovorio Jan Patočka. Njegova kritika filozofije povijesti kao zapadnjačke metafizike svrhe, cilja i spasa utoliko je u svojim „heretičkim“ postavkama izazov za daljnje čitanje Europe sa stajališta „negativnoga platonizma“ ili „asubjektivne fenomenologije“. (Vidi o tome: Johann P. Arnason, „Negative Platonism: Between the History of Philosophy and the Philosophy of History“, u: Ivan Chvatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology: Cementary Papers, Springer, Heidelberg-London-New York, 2011., str. 215-227.) Ono što, međutim, iziskuje dodatnu motivaciju za promišljanje budućnosti Europe s onu stranu mišljenja krize jest upravo nešto što je Patočka misaono navijestio u prolazu kroz rešetke ovih triju temeljnih pojmova europske metafizičke povijesti: logosa – imperiuma – apokalipse. Njegov pojam brige za dušu na osnovu sokratovske filozofije samospoznaje granica ljudske egzistencije u svijetu usmjerenome uvećanju materijalne i političke moći protiv vlastite duhovnosti važan je prilog u traganju za izgubljenim mjestom Drugoga i drukčije povijesti od ove koja je završila u mahnitosti planetarne tehnosfere. Opasnost od podržavanja bilo kakve ideologije napretka, rasta i bezuvjetne vjere u ono što je tako plastično ocrtao Husserl pojmom znanstvene racionalnosti proizlazi iz posvemašnjega gubitka smisla. Tome nije pridonijelo samo dogmatsko prosvjetiteljstvo s kultom razuma protiv svega što je imalo značajke misterija svijeta. Više je od svega razlog tome u radikalnome razdvajanju znanja (epistéme) u smislu očuvanja bitka u njegovu sjaju istine i znanosti kao novovjekovnoga postavljanja u pogon ljudskih resursa. Dva su shvaćanja znanja ujedno dva bitno različita i suprotstavljena puta spoznaje bitka i svijeta. Prvi je tehno-znanstveno računanje, planiranje i konstrukcija, a drugi dostojanstvo mišljenja kao brige za dušu, kako to iskazuje Platon. Patočka za razliku od Heideggera iz kojega izvodi razumijevanje suvremenoga doba planetarne tehnike i kritiku zapadnjačke metafizike, spas Europe ne pronalazi u očekivanju duhovnoga obrata koji dolazi iz poetičke moći „drugoga početka“ mišljenja suzdržanosti. Umjesto „pasivnosti“ mišljenja bitka, spasonosno u ideji Europe mora biti mišljeno „aktivno“, do krajnjih granica ove jedine alternative sadašnjem trijumfu europskoga nihilizma. (L’ubica Učnik, „Patočka on Techno-Power and the Sacrificial Victim (Obét)“, u: Ivan Chvatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology: Centenary Papers, Springer, Heidelberg – London – New York, 2011., str. 187-201. i Marcia Sá Cavalcante Schuback, „Sacrifice and Salvation: Jan Patočka’s Reading of Heidegger on the Question of Technology“, u: Ivan Cvhatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology: Centenary Papers, str. 23-38.) Uvodeći pojam žrtvovanja ne samo u smislu onoga što taj pojam znači u kršćanstvu, nego iz samih izvora grčke ideje slobode i tragične sudbine čovjeka, Patočka će suprotstaviti raspadu ideje Europe u doba post-krize ili vladavine „europske supercivilizacije“ s jedinim interesom uma u bezmjernome gomilanju objekata nešto naizgled „nemoćno“. Riječ je o gotovo zaboravljenome filozofskome iskustvu s najvećim mogućim etičkim potencijalom smisla – žrtvovanje života kao takvoga iz najdubljeg prosvjeda protiv gubitka dostojanstva slobode. (Jan Patočka, Heretical Essays in the Philosophy of History, Open Court, Peru, Illinois, 1996.) Projekt brige za dušu ima stoga u sebi svu snagu zapadnjačke metafizike od Platona do Heideggera: onto-theo-kozmo-antropologiju. Ona je istodobno filozofijska i politička briga za dostojanstvo Europe. Ostaje to čak i po cijenu apokaliptičkoga uvida u njezin nestanak iz povijesti ili, pak, lažnoga ozbiljenja u svemu onome što su najavljivali socijalni futurolozi Rimskoga kluba još 1960-ih godina kao i kulturalni antropolog Claude Lévy-Strauss u njegovu djelu Tužni tropi. Sve uvelike podsjeća na obrise ekološke krize i migracijskih problema:od demografske prenapučenosti planeta, tegobnoga života u velegradskim predgrađima bez elementarnih uvjeta za život do krize razvojnih perspektiva nezapadnjačkih kultura osuđenih na izumiranje ili spasonosni bijeg na Zapad, u Europu, kao tuđinci bez vlastite domovine. Kršćanstvo ne može polagati pravo na odgovornost za dušu kao brige. Naprotiv, pojam brige (Sorge) u Heideggera iz razdoblja spisa Bitak i vrijeme objavljenoga 1927. godine označava temeljno ustrojstvo egzistencijalnoga nabačaja tubitka (Dasein) u svojemu bitku. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen, 2006., 19. izd.) Briga dolazi iz „biti“ tubitka u tjeskobi čovjeka, a ne u strahu za nešto određeno i konkretno. Stoga se brigom ne iskazuje ono što je prošlo ili ono što pripada sadašnjosti osim kad je riječ o krivnji i nečistoj savjesti. Vremenska dimenzije brige-za-dušu mora biti usmjerena izričito spram budućnosti. Briga za Europu jest otuda u razumijevanju Patočke bitno povezana s jednim metafizičkim pojmom Sokrata, a ne Isusa Krista. To je pojam besmrtnosti duše. Za to vrijedi žrtvovati i ovaj jedini život. Ali ne tek zbog života Drugih u smislu očuvanja slobode naroda ili produžetka vrste (politike i biologije). Briga je to za spas Drugih. Tko su oni? Svi koji su isključeni iz sudioništva u zajednici samo zato što svojom „kulturom“ pripadaju drugome narodu, rasi, jeziku. (Vidi o tome: Kwok-Ying Lau, „Patočka’s Concept of Europe: An Intercultural Consideration“, u: Ivan Chvatík i Erika Abrams (ur.), Jan Patočka and the Heritage of Phenomenology: Centenary Papers, Springer, Heidelberg – London – New York, 2011., str. 229-244. i Golfo Maggini, „Wars of Twentieth (and Twenty-First) Century and the Twentieth (and Twenty-First) Century as War: Jan Patočka on Sacrifice and the Crisis of Europe’s ‘Supercivilization’“, u: José Filipe Silva i Alejandro Lorite Escorihuela (ur.), Dictatorship of Failure: The Dicourse of Democratic Failure in the Current European Crisis, Helsinski, 2013., str. 165-180.) No, žrtvovanje kao aktivan čin političke odluke za spas demokracije od njezina izopačenja u totalitarnim tiranijama i diktaturama 20. stoljeća ipak naposljetku ima nešto zajedničko s kršćanstvom. To je inicijalni događaj nastanka svijesti o duhovnim temeljima svijeta kao odgovornosti i brige za Druge. Solidarnost umjesto egoizma, suosjećanje umjesto ravnodušnosti temeljni su pojmovi etike u doba planetarne tehnosfere. Iako će neki tumači osporiti Derridin stav kako je Patočka pojmom brige za dušu kao žrtvovanja za događaj nadolazećega ipak blizak „religioznome mišljenju“, važno je pokazati da se ovdje ne radi o moralnome ili religioznome iskupljenju pojedinca. (Edward F. Findlay, „Secrets of European Responsibility: Jacques Derrida on Responsibility in the Philosophy of Jan Patočka“, Philosophy Today, Vol. 46, br. 1 (proljeće) 2002., str. 16-30.) Ono što je u ovom nečuvenom zahtjevu mišljenja nadolazeće Europe post-krize u pitanju jest pokušaj da se čitavoj zapadnjačkoj metafizici temelja i moći bitka kao europskoga iskustva logosa, imperiuma i apokalipse suprotstavi alternativa unutar onoga što je Isto, ali ujedno i različito. Stoga u Patočke nije naglasak na mistici žrtve pojedinca. Događaj odgovornosti slobode u brizi za dostojanstvo života kao avanture duhovnoga bitka ima primat. Misliti na tragu europske metafizike i u njoj pronaći netematizirana mjesta otvorenosti za drugo i drukčije pretpostavlja uvid u planetarno doba tehnosfere koja sve pretvara u proračunljive „vrijednosti“. Zaključak Misliti Europu na tragu nesvodljive drugosti znači krenuti onkraj svakoga jednoznačnoga humanizma i posthumanizma. Ali što ako je i briga za dušu Drugih kao svojevrsni obrat ideje Europe unutar vlastitih duhovnih granica samo još jedna filozofija aktivne utjehe pred prodorom neljudskoga u „biti“ planetarne tehnosfere? Što, dakle, ako se čak i zakašnjelim „europeiziranjem“ Drugih, o kojima govori Benda kao o budućim „dobrim Europljanima“ u analogiji s germanskim plemenima kao Barbarima koje Rim nije integrirao u svoj formalno slobodni poredak univerzalnoga građanstva, ne mijenja ništa u samoj „biti“ tvorbe Europe? Kada stranci i tuđinci kao useljenici u ono što je preostalo od Europe postaju transnacionalnim novim državljanima zemlje koje više nema, u doba postimperijalne suverenosti bez svojega subjekta, što onda još čini „duhovni bitak“ Europe? Filozofija, politika i religija? Možda. No, pitanje „deficita smisla“ njihovih poruka danas nije malodušnost. Treba se ozbiljno zapitati je li ta trijada događaja ideje Europe još uopće u stanju proizvesti nešto „novo“ za obrat u „biti“ planetarnoga svijeta. Patočkin je projekt u svojoj etičko-političkoj odlučnosti odveć krhak za suočenje s najvećom opasnosti koja prijeti svijetu kao takvome. Žrtvovanje može biti samo poziv na uspavanu savjest suodgovornih za propast ideje slobode i iz nje izvedenih vrijednosti. Ništa više od toga. U vremenima krize žrtvovanje je možda još etički uzvišeno u svojem zahtjevu za istinom i brigom za dušu. No, kada nastupi doba post-krize, čini se unaprijed moralno uzaludnim naporom postati Sokratom ili slijediti put proroka i mučenika. Umjesto žrtvovanja života možda je još uvijek sve na tome kako promisliti ono čega nema, ono uistinu što ničime nije najavljeno, ono nepredskazujuće Ništa u mogućem događaju obrata. Opasnost nije u trijumfu tehno-znanosti jer je to odavno već u samome temelju racionalnosti svakog mogućega europeiziranja. Naprotiv, opasnost se skriva u „biti“ onoga što nazivamo post-krizom. Ono dolazi iz logike jedne politike apokalipse. Odrediti „bit“ ove politike nije moguće unutar obzorja tradicionalnoga razumijevanja politike kao sredstva za neku drugu svrhu, bez obzira bilo to najviše dobro kao u Aristotela ili postignuće sreće čovječanstva kao u sekularnim verzijama mesijanske eshatologije (komunizam i komunitarizam). Za politiku apokalipse ono što smo uzvišeno nazivali „duhovnim bitkom“ kao uvjetom mogućnosti kulture pretvoreno je u informaciju. Pritom se ne radi o tehno-logičkome preokretu pojmova metafizike u pragmatičan poredak funkcije i koristi. Ono što je ovdje u igri odnosi se na gubitak smisla povijesnoga događanja uopće. Kada više nije moguće umno odrediti svrhu i cilj povijesnoga razvitka zbog gubitka same „biti“ povijesti u smislu duhovnoga sklopa filozofije, politike i religije europske metafizike (logos, imperium, apokalipsa), na scenu stupa politika apokalipse u različitim načinima borbe za moć u preusmjeravanju povijesti. Kultura, dakle, kao prvi (arhé) i posljednji (eshaton) razlog vjere u smisao bitka u planetarno doba tehnosfere nije ništa drugo negoli zamrznuto historijsko sjećanje na svijet koji je otišao. Tako pjeva Paul Celan u pjesmi „Veliki užareni svod“ – Die Welt is fort…Ich muss dich tragen (Svijet je otišao… Moram te nositi.) Odlaskom svijeta otišao je njegov veličajni „duhovni bitak“ u grobnice, muzeje i vizualni kôd digitalnoga svijeta. Ono što preostaje od toga su tragovi jednog mišljenja u kojem se tehno-poietička struktura preoblikovanja zbilje upisala u svjetsku povijest kao njezina bezuvjetna pokretačka moć. Problem je u tome da nitko Drugi danas ne najavljuje nikakav događaj nalik epohalnome trenutku u nastanku povijesnoga svijeta kad je nekoliko grčkih ekscentrika promijenilo naše shvaćanje svijeta i bitno odredilo putanju čovječanstva. Filozofija, politika i religija čine trijadu europskoga duhovnoga temelja vladavine u svjetskoj povijesti. Zašto ne i umjetnost? Nije li u umjetnosti sadržano „stvaralačko razračunavanje“ s dosadašnjom poviješću metafizike, njezinim likovima i razdobljima, da ponovimo Heideggerovu znamenitu rečenicu o biti rođenja Europe iz duha grčke filozofije? Ne, umjetnost je najbliža mitu. I zbog toga je prisutna u svim duhovnim iskustvima usporednih povijesti rastemeljenja singularne i homogene povijesti s kojom „čak i Papuanci“ ulaze u mračni i nesigurni svijet apsolutne bezavičajnosti. Mitopoetsko mišljenje pripada „drugome početku“ jedne druge i drukčije povijesti. Očuvati od Europe ono što ju je uzdiglo u visine i ujedno dovelo do kraja ne znači veličati „besmrtni duh“ u bilo kojoj verziji mišljenja. S nestankom jedne povijesne epohe nestaje i bit te epohe. Jednokratnost povijesti njezin je tragičan slučaj. Pojaviti se, nestati i ostaviti tragove u nečem što više nije ono iskustvo koje proizlazi iz duhovnih temelja bestemeljnosti slobode! Svo čudo postojanja jest u tome. Ali ipak ostaje neugasivi sjaj one moćne univerzalnosti slobode bez koje svijet tone u „zoologiju naroda“. Za nadolazeće vrijeme to je još možda jedino spasonosno.

May 10, 2026
Romantiziranje kaosa

Romantiziranje kaosa

1. Moji Fragmenti kaosa, iako nisu pisani „fragmentarno“, kao što su to meditacije i refleksije iz „oštećenoga života“ u djelu Theodora W. Adorna, Minima moralia, nastoje biti korelacija između mitopoetske strukture filozofije i „racionalnoga bezdana“ umjetnosti kojoj poezija podaruje ono što se nekoć tradicionalno metafizički nazivalo bit ili suština. Daleki uzori za takav način mišljenja su naravno Heraklitovi Fragmenti i oni o kojem ću u ovome tekstu kazivati. Riječ je, naravno, o Novalisovim Fragmentima. Novalis (Friedrich von Hardenberg) u znamenitome 80. fragmentushvaća romantiziranje ne samo kao uljepšavanje, već kao “kvalitativno intenziviranje” svijeta. Svoj središnji program formulirao je 1798. godine. „Svijet valja romantizirati. Tako se ponovno pronalazi izvorni smisao. Romantiziranje je samo kvalitativno potenciranje. U toj se operaciji nisko sebstvo identificira s boljim sebstvom. Kao što smo i samo takav kvalitativni niz potencija. Ta je operacija još posve nepoznata. Time što prostom dajem visoki smisao, običnome neki tajanstveni ugled, poznatome dostojanstvo nepoznatoga, konačnome beskonačni sjaj, romantiziram ih. ꟷ Obrnuta je operacija za više, nepoznato, mistično, beskonačno ꟷ ono se tim povezivanjem logaritmizira. ꟷ Dobiva uobičajen izraz. Romantična filozofija. Lingua romana. Izmjenično uzvisivanje i unizivanje.“ (Novalis, Himne noći-Fragmenti, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 60. S njemačkoga preveli Truda Stamać i Ante Stamać. Prir. Truda Stamać) Ključni aspekt njegove poetike romantizacije je, dakle, kvalitativno intenziviranje. Svakodnevni život pritom se uzdiže na višu razinu kroz poetsku obradu kako bi se skriveno beskonačno učinilo vidljivim unutar konačnoga. Romantizacija otuda služi vraćanju “izvornoga značenja” svijeta otuđenog racionalizacijom i banalizacijom. U tom procesu, “niže ja” se identificira s “boljim ja”, čime pojedinac prepoznaje vlastitu duhovnu stvaralačku moć u svijetu. Uzvišeno je ono što je postalo raščarano (logaritmizirano), dok je ono svakodnevno pojačano (potencirano) kakobi se dovelo do novoga jedinstva duha i materije. Za Novalisa, fragmenti su bili “književne sjemenke”. Koristio je ovaj otvoreni oblik kako bi nadahnuo čitatelja da nastavi vlastito razmišljanje, te je stoga prikazao nepotpunost misli i umjetnosti kroz ideju progresivne univerzalne poezije. Nedovršenost djela ima svoje skriveno podrijetlo u romantici njemačkoga kruga mišljenja. Jednako je tako s onim što smatramo procesom nastanka „imanentne transcendencije“, kad se onostranost pojavljuje u ovostranosti, kad stvari više nisu određene svojim mističnim iskustvom neiskazivosti, već su prožete onime što Walter Benjamin naziva aurom koja u 20. stoljeću u „doba tehničke reproduktivnosti“ (fotografija i film) gubi svoj metafizički karakter udaljavanja-zbližavanja s predmetom sijanja božanske ljepote i postaje optičkim nesvjesnim samoga dispozitiva estetskoga svijeta. Novalis je u Fragmentima podario neskriveni primat procesu traženja nad gotovim rezultatom mišljenja i kazivanja. To je danas gotovo opće mjesto za analizu umjetničkoga djela u suvremenoj umjetnosti kad estetika događaja nadomješta estetiku djela. (v. o tome Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002.) Nije istodobno nimalo teško ni pokazati kako se Novalisov poetičko-filozofijski program prožimanja i de/re/sakraliziranja svijeta u snovima i mašti pojavljuje i kao navještaj onoga što će i povijesna avangarda s nadrealizmom, te osobito veliki pjesnici i umjetnici u 20. stoljeću poput Fernanda Pessoe nastojati oživotvoriti kao „svoj“ životni projekt stvaralačke proizvodnje života kao estetskoga događaja koji kako je to sam Novalis u 84. fragmentu izričito iskazao ovako iziskuje međusobno postajanje drukčijim tradicionalno shvaćene prirode i umjetnosti: „(Priroda bi trebala postati umjetnost, a umjetnost druga priroda.)“ (Novalis, isto, str. 59) 2. Što je to ꟷ romantiziranje svijeta? Vidimo da Novalis pod ovime podrazumijeva uspostavljanje drukčijeg odnosa između umjetnosti, filozofije i znanosti. Religiju ću ovdje staviti na posljednje mjesto koje je ujedno u drukčijem obratu metafizike i prvo, jer je njemačka romantika legitimni tvorac onoga što je još Hegel u Fenomenologiji duha iz 1807. godineotvorio kao problem nastanka nove dijalektičke sinteze refleksije i zbiljskoga bitka u pojmu umjetničke religije (Kunstreligion). Mislim da je uvjet mogućnosti čitave moderne i suvremene umjetnosti kao projekta stvaranja jedne nove mitopoetske estetizacije svijeta ne više iz ideje Boga i njemu pripadne žive religije ljubavi i dosezanja apsoluta doživljajem svetoga upravo u usponu i propasti umjetničke religije s Wagnerom kao njezinim najznačajnijim protagonistom. Nietzscheova kritika Wagnera i njegove theatokracije umjetnosti glazbe kao „Cagliostra modernosti“ stoga označava vrhunac jednog događaja koji je odredio ne samo kraj 19. stoljeća u odnosu filozofije i umjetnosti, već i čitavo 20. stoljeće kao stoljeće furioznih razarateljskih avangardi i njima suprostavljenih pokreta „konzrvativnoga“ povratka ideje ljepote i uzvišenosti kao „biti“ umjetnosti. (v. Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost ꟷ Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021. i Žarko Paić, Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje, Litteris, Zagreb, 2025.) Romantiziranje svijeta je pokušaj da se čitava povijest mišljenja i kazivanja kao metafizičkoga testamenta Zapada nakon što je ljubav spram mudrosti postala od Kanta racionalna jezgra ljudskoga mišljenja kao transcendentalnoga izvora zbilje realizira kroz estetiziranje života tvorbom nove „umjetničke religije“. Razlika, formalno kazano, filozofije i poezije, logosa i mythosa, nastoji se dokinuti u zbilji, ali ne spekulativno-dijalektički u smislu proizvodnje apsoluta koji sve nadilazi i sve logičko-povijesno pomiruje u svjetskoj povijesti (prirodu i duh, ono o-sebi i za-sebe). Umjesto onoga što je od Kanta do Hegela činila njemačka spekulativna filozofija kojoj je umjetnost nužno morala biti predmet estetske refleksije, a ne samostalni „duhovni bitak“ koji prethodi svemu racionalnome jer je djelovanje jezika kao stvaranja svijeta, a ne teorijsko prikazivanje i predstavljanje bitka, Novalis pojmom romantiziranja svijeta ima ponajprije u vidu ono što je zbiljsko i temeljno, ono što je u svojoj „banalnosti“ toliko svakidašnje kao što je to „život“ sam u njegovu prirodnome i duhovnome nabačaju najviših ljudskih mogućnosti dosezanja božanskoga. Otuda je njegov „estetički program“ ništa drugo negoli nastojanje da se poezijom u njezinoj nesvodivosti na razum i racionalno oslobodi prostor za stvaranje posve drukčije filozofije i to ne više kao organona prirode i duhe, već kao metafizičkoga instrumenta jedne oduhovljene prirode koja sama stvara uzvišene oblike stvaralačke ekstaze života. Nije mi ovdje stalo pobliže iznositi stavove o tome kako je, primjerice, već rani Walter Benjamin u svojoj disertaciji naslovljenoj „Pojam umjetničke kritike u njemačkoj romantici“ („Der Begriff der Kunstkritik in der Deutchen Romantik“) iz 1919. godine već dospio kroz analizu Novalisovih fragmenata i Schlegelovih postavki do ideje o svojevrsnoj drukčijoj verziji modernosti, koju možemo nazvati romantičnom modernom. (v. Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-politika-tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018.). Ono što je daleko važnije za svaki daljnji korak u tumačenju odnosa Novalisa i njegova projekta romantiziranja svijeta upravo u našoj suvremenosti „kraja povijesti“ u doba tehnosfere u 21. stoljeću nije više kako razumjeti pojam romantiziranja, već što ćemo uopće s pojmom „svijeta“ ako je njegova svjetovnost posve destruirana i svedena na „fragmente kaosa“. Ima li onda ikakva još smisla nadati se da će neka „transcendentalna utopija“ s novim romantiziranjem nakon kraja „umjetničke religije“ spasiti i poeziju i filozofiju od njihove abdikacije pred logikom apsolutne moći tehnoznanstvene konstrukcije „novih svjetova“ izvan metafizike i njezina carstva privida? 3. Novalis i romantičari, osobito njemački, bili su filozofijski poetolozi, a ne pjesnici u tradicionalnome shvaćanju namjesnika božanskoga u doba mitske slike svijeta. Čitajući Novalisove Fragmente kao i poeziju sabranu u Himnama noći razabiremo da je od početka do kraja posrijedi ono isto u razlikama. Filozofija postaje poezija, a poezija filozofijom tek onda kad se u igru uključi proces romantiziranja svijeta kao estetičkoga događaja. Bog više nije bog razuma i onaj koji stvara kao u Leibnizovoj teodiceji najbolji od svih svjetova iz logike dostatnoga razloga, nego onaj Bog koji se ljubavlju razotkriva kao jezik i duša svijeta u svojem postajanju prožimanja prirode s umjetnošću. Novalis zato pred sobom više nema kao grčki filozofi i pjesnici već uvijek opstojeći „svijet“ kojeg samo treba bolje dovesti do poetskoga sklada. Umjesto vječnoga sunca koje razdanjuje tamu, romantiziranje svijeta pred sobom ima noć kao svetkovinu i to nije nimalo slučajno. Ono što je nevidljivo jest mistično, ali samo kad uzima formu uzvišenosti same zbilje koju u njezinoj svakidašnjici valja neprestano estetizirati. Do dana današnjega, temeljni problem suvremene umjetnosti grosso modo jest upravo taj pseudo-događaj nemogućnosti ozbiljenja programa romantike koji je jasno vidio Nietzsche u radikalnoj kritici Wagnerova kulta i pojma Gesamtkunstwerka. No, cjelovito umjetničko djelo jest cjelovito, ne i apsolutno, samo ako je sastavljeno od fragmenata. Bog se više ne pojavljuje u svijetu osim kao transcendentalni namjesnik svoje vlastite odsutnosti i zato ne samo da nema velikih umjetničkih djela s religioznim tematikom, a to Braća Karamazovi od Dostojevskoga nisu, već filozofijsko-teologijski traktat o nihilizmu i njegovu pokušaju prevladavanja s pomoću kršćanstva, nego nema niti nastanka „novoga“ svijeta jer su sve revolucije svakidašnjega života u 20. stoljeću završile porazno po svezu filozofije i poezije. Svijet u kaosu nije metafizički „svijet“ kojeg treba romantizirati da bi bitak postao smislen, a vrijeme autentično vremenovanje ljudske egzistencije u ljepoti i slobodi življenja. Umjesto toga, posvuda se proteže kaos kao druga priroda i kao umjetnost metastabilne ravnoteže onog što još zovemo svijetom, ali to su samo krhotine ili fragmenti jedne necjelovite cjeline. Mi živimo u doba „novoga apsoluta“ kao što je to tehnosfera koja autopoietički sve druge svjetove suspendira i neutralizira. Od romantiziranja svijeta u Novalisovu projektu ostalo je samo još ono što je i najveći njegov doprinos suvremenosti uopće, a nalazi se u kazivanju 81. fragmenta, kojeg su obožavali i Heidegger i Derrida i Lévinas. Ja sam s njime zaključio svoju e-knjigu Gradovi izbjeglica: Lévinas-Derrida, Pan Liber, Zagreb-Osijek, 2016. https://www.academia.edu/26272275/GRADOVI_IZBJEGLICA_L%C3%A9vinas_Derrida ) Nema ljepše misli od ove o sudbini filozofije i lutanja čovjeka u potrazi za svojim domom kao habitusom smislene egzistencije. S njom završava i svekoliko romantiziranje svijeta. „Filozofija je zapravo čežnja za domom ꟷ poriv da se posvuda bude kod kuće.“ (Novalis, isto, str. 57) Tako je to oduvijek bilo, jest i bit će.

May 9, 2026
Što poslije „diktatorske mašte“?

Što poslije „diktatorske mašte“?

1. Izraz „diktatorska mašta“ nalazi se u jednoj od najboljih teorijskih knjiga posvećenoj modernoj poeziji uopće, remek-djelu njemačkoga profesora romanske filologije sa Sveučilišta u Freiburgu, Huge Friedricha (1904.-1978.), Struktura moderne lirike: Od sredine 19. do sredine 20. stoljeća (Die Struktur der modernen Lirik: Von der Mitte des neunzehnten bis zur Mitte des zwanzigsten Jahrhunderts, Rowohlt, Hamburg, 2006.) Knjiga je inače objavljena još 1956. godine, a u hrvatskome prijevodu Trude i Ante Stamaća otisnuta je u glasovitoj biblioteci izdavačke kuće „Stvarnost“ iz Zagreba 1985. godine, koja je donosila prijevode vrhunskih filozofa i teoretičara književnosti, poput knjiga Kostasa Axelosa, Herberta Marcusea, Rolanda Barthesa, Viktora Šklovskoga, Emila Staigera i drugih. Hugo Friedrich analizira poeziju Arthura Rimbauda kao ključnu prekretnicu koju karakterizira radikalno odstupanje od reprezentacijske stvarnosti. Pritom opisuje Rimbaudov poetski pristup kao “diktatorsku maštu”. To stvara zasebnu stvarnost, koja je za pjesnika apsolutna. Ona podređuje jezik pjesnikovoj volji, a ne više pukome opisu vidljivoga izvanjskog svijeta. U kontekstu Friedrichove analize, to znači da pjesma postaje vlastiti, često nejasan, hermetički svijet. Kroz ovu diktatorsku maštu Rimbaud radikalno oslobađa jezik i presudno oblikuje strukturu moderne poezije. Pogledajmo kako to Friedrich u ovoj knjizi pojašnjava. Ponajprije ta začudna „diktatorska mašta“ razlikuje se od „stvaralačke mašte“ u djelu Charlesa Baudelairea, ali isto tako i u djelima J. J. Rousseaua i E. A. Poea, jer „ne postupa usvajajući i opisujući već s neograničenom kreativnom slobodom. Realni svijet puca pod suverenom odlukom jednog subjekta koji svoje sadržaje ne želi priznati već ih želi stvarati sam. Iz Rimbaudova pariskog razdoblja sačuvala se jedna njegova usmena izjava. „Mi iz slikarstva moramo izagnati njegovu staru naviku da preslikava, ne bismo li ga tako učinili suverenim. Umjesto da reproducira objekte, ono mora izazivati uzbuđenja, i to pomoću linija, boja i obrisa izvučenih iz vanjskoga svijeta, a ipak pojednostavljenih i obuzdanih: jedna prava magija.“ (…) Apsolutna sloboda subjekta želi biti sagledana kao ona sama. (…) Umjetnički impuls za sobom ostavlja iskrivljeno, neprijateljsko lice svijeta. To je jedan čin nasilja. Jedna od ključnih Rimbaudovih riječi glasi: okrutan. (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb, 1972., str. 68-69) Sve je ovdje pogođeno i predstavlja ideju modernizma u umjetnosti kroz jezik autonomije i oslobođenja od svih pojmova i kategorija tradicionalne metafizike. Naravno, poezija ima pritom posebno značenje svojevrsne profane alkemije i ezoterije za proizvodnju „novoga jezika“ koji će odrediti cjelokupno stanje svijesti polazeći od apsolutne slobode subjekta. Ne smijemo smetnuti s uma da je ovaj proces stvaranja uvjeta za posvemašnju slobodu umjetnosti od svih prethodnih utega i okova njezina poslanstva da unosi „novo“ u svijet i da čovjeka prenosi u sfere uznesenosti i uzvišenosti morao biti izveden upravo radikalno i bez žalovanja za dičnom prošlošću. Istinski prethodnik avangarde u 20. stoljeću kad je riječ ne samo o poeziji, već i vizualnih umjetnosti, a to je posvjedočio i rani Picasso još u doba svojeg kubizma, upravo je vidoviti pjesnik i razaratelj tradicije sredstvima začudne sveze iskona (arhé) i uvida u nadolazeću budućnost, Arthur Rimbaud. Pojmovi koje Hugo Friedrich povezuje uz njegovo pjesništvo kao programatski okvir svekolikoga djelovanja su oni koji uopće ne proizlaze iz područja umjetnosti, već su izvedeni iz politike i znanosti. To su suverenost, apsolutna sloboda, eksperiment, nasilje, okrutnost i, naposljetku, ono što je ovdje naš predmet razmatranja ꟷ diktatorska mašta. 2. Nije nimalo slučajan ovaj poredak hibridne sveze onog naizgled anti-umjetničkoga koje u modernome pjesništvu s Rimbaudom postaje credo jedne posve navlastite estetike i u kojoj umjesto Kantovih kategorija ljepote i uzvišenosti središnju ulogu zauzima razarateljski subjekt umjetnika kao skrnavitelja tradicije i umjetnika kao navjestitelja budućnosti u znaku totalnoga prevrednovanja svih vrijednosti kakvu je otvorio Nietzsche svojim mišljenjem volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Hugo Friedrich stvorio je iznimno značajan pojam, gotovo ideju-vodilju čitavog procesa nastanka i uspostavljanja logike književnoga modernizma tako što je kroz analizu pjesničkih postupaka i poetike Baudelairea, Rimbauda i Mallarméa dospio do postavke kako je obrat u biti metafizike nakon Nietzschea u njihovim djelima i posljedično u poeziji sve do druge polovine 20. stoljeća vladavina prazne transcendencije. Ono što je „prazno“ predstavlja gubitak svoje biti (supstancije). Stoga još samo „postoji“ bezbitno ili tako što je stanje ljudske egzistencije i njegova čitavoga svijeta ostavljeno na milost i nemilost konstrukcije samoga subjekta. Posljedice su ovog „ispražnjavanja praznine“ da je pojam nastao u doba teologijske skolastike kršćanstva kao što je transcendencija ostao bez potpornja u zbilji. Poezija koja nastavlja dalje svoj put spram neodređenosti svjetske povijesti živi u tom prostoru-vremenu gubitka transcendencije koju je ponajbolje iskazao Nietzscheov Zarathustra iskazom „Bog je mrtav“. U svim pokušajima modernizma kad je riječ o pjesništvu, navlastito francuskoga kruga od Baudelairea, Rimbauda i Mallarméa kao ishodišta novoga u književnosti, susrećemo se s logikom ovog nadomjeska, Riječ je o ideji prevladavanja razdvojenosti dva svijeta kao što su onaj ideje i zbilje, onostranoga i ovostranoga, ljepote i uzvišenosti te šoka, provokacije i eksperimenta što će inaugurirati povijesna avangarda upravo na tragovima Rimbauda. Iako, posve je jasno da Friedrichova analiza nastanka konceptualnoga izvođenja prazne transcendencije i njezina pravoga adresata kao što je to suočenje s ništenjem i ništavilom, onim moćnim Ništa u korijenu metafizike kao nihilizma ponajviše duguje Mallarméovu nastojanju oko „apsolutne poezije“ sa svim njezinim konzekvencijama za budućnost. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/knjiga-od-etera-i-bjeline/ Nije teško razabrati kako se metoda rastemeljenje svetoga i božanskoga u jeziku modernoga pjesništva otuda, što je rezultat mojih „estetičkih istraživanja“ u knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.), odvija kao vladavina procesa estetizacije u znaku negacije i nadomještanja transcendencije s imanencijom, svetoga sa svjetovnim, ideje sa zbiljom. Diktatorska mašta pritom ima funkciju „revolucionarnoga“ nasilja nad Jezikom kao svetim označiteljem povijesti u znaku vladavine mita i religije. Sam je mladi Arthur Rimbaud u svojem pristupu poeziji već u Pismima Vidovitoga (1871.) sve do krunskoga svjedočanstva kraja poezije uopće njezinim prelaskom iz mitopoezije u esejističku prozu jednog planetarnoga svijeta, kako je to ingeniozno hajdegerijanski protumačio Kostas Axelos u knjizi Na putu prema planetarnome mišljenju (Vers la pensée planétaire, Minuit, Pariz, 1964.), u najznačajnijem djelu ove diktatorske mašte kao što je to Sezona u paklu (Saison en enfer) iz 1873. godine, shvaćao svoju ulogu dvostruko: poetski i revolucionarno. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/planetarno-doba-bez-poezije/ ) Razlog leži u tome što je svesrdno podržavao Parišku komunu i u tim danima mladenaštva nastojao biti posve usmjeren ideji komunizma, kako to točno kaže Zvonimir Mrkonjić, njegov hrvatski prevoditelj, pjesnik i esejist kad upućuje na to da je bio u svim okolnim tekstovima uz taj prijelomni politički događaj 19. stoljeća „sarkastičan prema miltaristički nastrojenom rodoljublju, koje zapravo krije kukavičluk kao što se to razabire iz načina kako u jednom pismu deformira riječ patriotisme u patrouillotisme“ (Zvonimir Mrkonjić, „Arthur Rimbaud“, u: Arthur Rimbaud, Djelo 1, GZH, Zagreb, 1982., str. 15. Prijevod, studija i bilješke). U zanosu metaforike s kojom se Rimbaud razračunava s poezijom predmodernizma, posrijedi je nasljeđe „estetike ružnoga“ koja se od romantizma uspostavila kao autentična negacija ljepote i uzvišenosti shvaćene anakrono i gotovo maniristički. „Otrovna biljka i ruže, na drugim mjestima smeće i zlato: kao da su to slikovne formule za disonance što ih takva mašta pridaje svojim plodovima. Česte su i oštre leksičke disonance, naime skupine riječi koje na najužem jezičnom prostoru sabiru heterogene stvari i vrijednosti: sunce opijeno katranom; srpanjsko jutro sa zimskim okusom pepela; bakrene palme; snovi poput „golubinjeg izmeta“. Ono što bi dalo naslutiti prijatnost ili udobnost, najčešće je na kraju teksta pogođeno zalutalim metkom, i to provalom neke brutalne ili ružne riječi. (…) Kaos i apsurd pojavljuju se u trijeznoj kratkoći, suprotnosti u ravnodušnom nizanju riječi bez „ali“, „ipak“, „međutim“. (Hugo Friedrich, isto, str. 70) Da, kaos i apsurd, to je to! S Rimbaudom smo odlučno na putu realizacije apsolutne slobode u tekstu. Zato to i nije više poezija u tradicionalnome shvaćanju onoga što je izvorno bila grčka poiesis s njezinim poljem značenja u mašti (phantasia) nečega zbiljskoga kao takvoga. Vidjeli smo da je i slikarstvo shvaćao ne-reprezentacijski i ne-referencijalno; da je tražio unutarnju korelaciju između jezika i bitka kroz postajanje „alkemije riječi“ onkraj pukoga mimetičkoga kruga smislenosti stvari. Umjesto svega onog što je poezija bila u svojoj mitsko-religioznoj postojanosti službe ljepoti i transcendenciji bez praznine (Bogu?), sve se preokreće i u tom obratu nužno mora imati višak jedne posve brutalne, nasilne, okrutne metaforike i retorike. Jer svijet koji Rimbaud nakon 1871. godine i poraza Revolucije u Parizu zatječe postaje okrutno polje bezobzirne volje za moć, kapitalizam industrijskoga razdoblja u svojem depoetiziranome stanju neprestano ponavljajuće sezone u paklu. Kaotičnost i apsurd nisu u mišljenju i pjevanju, već u samoj „biti“ ovog svijeta apsolutne modernosti do krajnjih granica njezina neuspjela poslanstva promjene samoga života. Ono što Rimbaud uistinu proročanski smjera promijeniti nije više nikakvo društvo s utopijom komunističke revolucije koju je fanatično i strastveno (a kako drukčije?) priželjkivao, već sam život koji mora postati umjetnički odnosno poetski proživljen da bi svijet imao smisla onako kako je to možda bilo u doba iskona u Grka, u zajedništvu prirode i stvaralačke ekstaze. I otuda sve u Sezoni u paklu ima značajke oproštaja, prevladavanja metafizike, estetskoga imperativa „novoga života“, od „izvrijeđane ljepote“ do ulaska u „blistave gradove“. 3. Rimbaudovo djelo Une saison en enfer (Sezona u paklu, 1873.) ključno je djelo moderne književnosti, često shvaćeno kao radikalni prekid s tradicionalnim poetskim oblicima. To je lirska prozna pjesma koja odražava osobne krize i radikalnu poetsku preorijentaciju. Evo ključnih aspekata u kontekstu “diktature mašte” i djela. Ponajprije, postoji sveza između radikalne poezija i unutarnjega pakla. Rimbaud je, naime, svoje iskustvo opisao kao vrijeme koje je proživio pišući, stvarajući tako “nimbus radikalne poezije”. “Pakao” predstavlja psihološki i duhovni preokret lirskog ja. “Diktatura mašte”/Svjetovi snova: U poglavljima poput „Alchimie du Verbe” (Alkemije slova), Rimbaud razmišlja o svojim ranijim, gotovo frenetičnim pokušajima kontrole stvarnosti putem mašte. Opisuje namjerni proces “ludila” kroz senzornu pretjeranu stimulaciju kako bi postao “vidjelac”. Pjesnik prepoznaje gorčinu ljepote i opasnost apsolutne vladavine mašte, koja ga je dovela u izolaciju. Ova zbirka/djelo je istodobno pokušaj pronalaska reda u kaosu nakon turbulentne veze s Paulom Verlaineom i neuspjeha vlastitih ekstremnih umjetničkih ambicija. Sve je srušeno i sve je na putu novoga načina umjetničke (de/re)konstrukcije. Ništa više nije odijeljeno, tzv. život od poezije koja ne prikazuje niti ne predstavlja tek svijet kakav zbiljski jest, već ono što je s diktaturom mašte otvoreno kao prostor-vrijeme jednog radikalno estetski proživljenoga života u kojem jezik postaje više od metafore i simbola, ona „živa vatra“ nadolazeće budućnosti koju je on doslovno jedini u čitavoj modernoj poeziji vidio još tako plastično u pjesmi Sunce i put (Solleil et char) kroz sliku posthumanoga stanja u kojem čovjek više nema položaj subjekta. Umjesto toga, njegovo je povijesno poslanstvo završeno. Evo, ovo sam naveo u svojoj knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011) kao krunski dokaz vizionarstva bez presedana. Dječak-mladić Arthur Rimbaud imao je šesnaest godina kad je napisao 1870. godine u svibnju ove stihove: ꟷ „Jer čovjek je odigrao i prošao kao dah! Umoran od rušenja idola svih u prah, Uskrsnut će on jednom, oslobođen božanstva, I kao gospodar prodrijet u nebeska tajanstva! (Soleil et chair, str. 48) 4. U poglavlju „Nemoguće“ iz Sezone u paklu nalazi se esejistički refleksivni ulomak koji je poslužio Kostasu Axelosu kao filozofu planetarnoga mišljenja da pokaže koliko li je Rimbaudova težnja da uspostavi red u kaosu svjetsko-povijesnoga gibanja čovječanstva zapravo uzaludan povratak na dovršeno metafizičko ishodište u Grka. Ovo poglavlje je autobiografski naprosto odlučujuće. Znamo da je nakon te sudbonosne knjige nazvane životno-proročanski, pjesnik Arthur Rimbaud prestao s umjetničkim pozivom i postao namjesnik korporativnoga kapitalizma na putu za Istok, onaj koji će trgovinu i eksploataciju prirode vlastitim padom u bezdan tehničkoga opstanka platiti naposljetku i povratkom u banalnost života između mučne trgovine oružjem u ekspedicijama na putu za Kairo i daleke afričke pustinjske zemlje. 1891. godine umro je u Marseillesu 10. studenoga nakon malignoga tumora od amputacije noge. Što nam govori „Nemoguće“ danas i ubuduće? Ovo, poslušajmo. „Slao sam do đavola mučeničke palme, zrake umjetnosti, ponos izumilaca, gorljivost pljačkaša; vraćao sam se na Istok, k prvotnoj i vječnoj mudrosti.(…) – Ali zar nije zbiljsko mučenje u tome što se, od te objave znanosti, od kršćanstva, čovjek igra sebe, dokazuje sebi očevidnosti, napuhuje se od naslade ponavljajući dokaze, a ne živi nikako drukčije! Istančano, glupo mučenje; izvor mog duhovnog naklapanja. (…) Crkveni će ljudi reći: Slažemo se. Ali vi hoćete govoriti o Edenu. U povijesti istočnih naroda nema ništa za vas. – Istina je; mislio sam upravo na Eden! Kakav je to moj san, ta čistoća drevnih rasa! A filozofi: svijet nema dobi. Čovječanstvo se naprosto seli. Vi ste na Zapadu, ali vam je slobodno živjeti na vašem Istoku, starom koliko god hoćete – i živjeti lijepo. I ne dopustite sebi poraz. Filozofi, vi pripadate svom Zapadu.“ (Arthur Rimbaud, Sezona u paklu, u: Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982., str. 24-25.) Nije riječ samo o filozofima. Zapad je sjaj i prokletstvo svoje „istočne sudbine“ jer je rođen iz duha mudrosti i ljubavi spram istine. No, ono što Rimbaud vidi samo kao nemoćnu alternativu ovome Zapadu u znaku vladavine monoteističkoga kršćanstva i filozofije kao sveze logosa i mythosa i posve joj se priklanja do fanatizma i očaja jest propast onoga što je Zapadu otvaralo duhovne izgleda prebolijevanja traume njegova usuda da bude u službi neprestanoga „napretka“ i „razvitka“ druge temeljne riječi koja je uz poiesis pripadala u Grka ideji umjetnosti. Ta druga riječ zapravo je tendencijski bila ono prvotno i ono posljednje uopće. Riječ je o riječi-pojmu téhne. Upravo s njom završava diktatorska mašta kao tajna prokletstva apsolutne slobode. Ona guta sve pred sobom kao Duchampov estetski objekt „Sušilo za boce“. I jezik i njegove mistične moći i maštu i njezine svjetove onkraj svih granica jezika. Dajmo na kraju zasluženo posljednju riječ o tome što sam ovdje pokušao promisliti upravo onome tko je bio nadahnuće za ovaj povratak Rimbaudu, uz Hölderlina mojem istinskome pjesniku za sva vremena. U „Zaključnome sudu“ o Rimbaudu i „diktatorskoj mašti“ Hugo Friedrich kaže: „Kad je dospio na granicu na kojoj je njegovo pjesništvo, izobličujući i svijet i Ja, počelo razarati samo sebe, on, tek devetnaestogodišnjak, imao je dovoljno karaktera da zanijemi. Ta nijemost čin je same njegove pjesničke egzistencije. Ono što je prije bilo krajnjom slobodom u pjesništvu, sada je postalo slobodom od pjesništva.“ (Hugo Friedrich, isto, str. 81) zato što o sebi više nema što reći nakon što je i sama mašta ostala bez svojeg pokretača u bezdanu planetarne mahnitosti tehno-poiesisa. Vizija je poetskoga vidovnjaka nakon poraza Revolucije još odavno na barikadama Pariza ostala samo „prazna transcendencija“. Nakon toga ništa se bitno ne zbiva u poeziji 21. stoljeća niti će se bilo što novo uopće dogoditi. Zašto, pitate se? Zato što se više nema što rastemeljiti i raskomadati i zato što od planetarnoga svijeta ne ostaje ništa osim „kraja povijesti“ kao sezone u paklu u kojoj Pjesnik na kraju Knjige ulazi trijumfalno u nove „blistave gradove“, zaslijepljen svjetlošću moćnijom od „beskonačne brzine“ kojom hitamo svojoj žuđenoj singularnosti.

May 8, 2026
Izgubljeni rukopis apsolutne transgresije ili o „krvavim suzama“

Izgubljeni rukopis apsolutne transgresije ili o „krvavim suzama“

1. Kakva priča o magičnoj slobodi ideje književnosti, o radikalnome pobunjeništvu, o suverenosti zla, o sustavu represije u doba okrutne vladavine aristokrata prije bijesa i odmazde Revolucije, o ludilu i iskupljenju bez utjehe, o Markizu de Sadeu i autonomiji paradoksalnoga doba apsolutne modernosti! Uvijek sam u iznimnoj knjizi Georgesa Bataillea, Književnost i zlo ( La litérature et le mal, Gallimard, Pariz, 1957) ponajviše uživao u njegovoj studiji o najznačajnijem piscu filozofskih romana i subverzivnome skrnavitelju zapadnjačke metafizike Razuma, autoru Justine i Filozofije u budoaru. Dodatni razlog ovome užitku u tekstu bio je i njegova analiza slučaja tzv. izgubljenoga rukopisakoji ima elemente prave male tragedije s „happy endom“ nakon gotovo manje od dva stoljeća. Što ćemo, umjetnost je kao i ljudska sklonost slobodi i zlu vječna, pa ta dva stoljeća i nisu baš nešto tako strašno što se moglo dogoditi s objavljivanjem jednog rukopisa koji je sam de Sade smatrao zacijelo svojim misaono-životnim djelom, svojim jedinim pravim raison d’etre. Naime, Bataille je pokazao u svojoj studiji da je upravo ta knjiga koju je pisao majstor apsolutne transgresije paradigmatski slučaj posvemašnjeg otklona od povijesti književnosti i ujedno njezina metaliterarna sudbina zapadnjačke povijesti koja se realizirala u totalnome nasilju jedne opskurne a-teleologije u doba oslobođeno svih ideala i svih tzv. etičko-političkih obzira. Priča o izgubljenome rukopisu Markiza de Sadea ide, dakle, ovim slijedom. 2. Rukopis je bio toliko sitan da je trebalo povećalo da biste ga pročitali. Markiz de Sade se 37 dana mučio zapisujući svoje riječi, pišući samo navečer uz svjetlost svijeća u svojoj zatvorskoj ćeliji u Bastilli kako ne bi riskirao da ga uhvate tamničari. Kad bi došao do kraja jednog komada papira, ispod njega bi zalijepio drugi, neprestano produžujući rukopis. Do trenutka kada je završio prvu verziju svojeg šokantnoga romana u jesen 1785., on je imao 157 000 riječi, a svitak papira mjerio je nešto više od 12 m. Na vrhu je bio zapisan naslov, Les 120 journées de Sodome, ou l’École du libertinage (120 dana Sodome, ili škola libertinstva). Njegova priča o četiri bogata slobodnjaka koji se prepuštaju tzv. najizopačenijim seksualnim fantazijama postat će jedan od najkontroverznijih romana ikad napisanih. Četiri godine kasnije, u srpnju 1789., Bastille se našla u epicentru Francuske revolucije. Tada su pobunjenici upali u pariški zatvor. Nekoliko dana ranije, de Sade je prebačen u azil za duševne bolesnike, ali njegov dragocjeni rukopis ostao je skriven u ćeliji i nikada ga više autor nije pronašao. „Svaki dan prolijevam krvave suze“, napisao je o gubitku. Dvadeset pet godina kasnije umro je, misleći da je rukopis zauvijek izgubljen. No, smotani svitak ostao je skriven od pljačkaša zatvora i na kraju je pronađen zaglavljen između kamenja jednog od zidova ćelije. Nekako je došao u posjed tipa po imenu Arnoux de Saint-Maximin, vjerojatno jednog od radnika unajmljenih da sruše Bastille. Tijekom sljedeća dva stoljeća, rukopis je živio vlastitim životom, seleći se između Francuske, Njemačke i Švicarske, dok je neceremonijalno prelazio od jednog vlasnika do drugoga. Bizarno, gotovo svi koji su ga posjedovali izgubili su životnu ušteđevinu ili su vidjeli kako im je otet, što je dovelo do sugestije da je ovaj opsceni roman zapravo proklet. Idemo dalje, još nije gotovo, jer je Pier Paolo Pasolini na temelju upravo čitanja ovog romana 1975. godine snimio svoj najkontroverzniji film uopće, Salo ili 120 dana Sodome. Svitak se čuva inače u Parizu, ljubaznošću francuske vlade, u Musée de la Bibliothèque Nationale de France, u ulici Rue Vivienne u 2. arondismanu, gdje ga javnost može vidjeti. No, njegov put do tamo bio je dug i zamršen. Arnoux de Saint-Maximin prodao ga je aristokratskome kolekcionaru knjiga Charlesu-Andréu de Beaumontu, koji ga je oporučno ostavio svojem zetu, koji ga je zauzvrat predao svojem sinu, markizu de Villeneuve-Transu. Potonji je dao izraditi drvenu kapsulu s faličnim poklopcem na zavrtanje za smještaj pornografskoga djela. Njegov sljedeći poznati vlasnik bio je njemački istraživač seksa Iwan Bloch, koji je 1904. objavio prvo tiskano izdanje priče – samo 200 primjeraka, ali to je učinio anonimno i na izvornom francuskome jeziku, kako bi zaštitio svoj ugled. Nakon Blochove smrti u dobi od 50 godina, jedva izbjegavši ​​spaljivanje knjiga koje su počinili nacisti krajem 1920-ih, rukopis 120 dana Sodome prešao je u ruke Blochovog izdavača Maxa Harrwitza, koji ga je prodao dobro povezanoj francuskoj aristokratkinji, vikontesi Marie-Laure de Noailles, a koja je slučajno bila Sadeova praprapraunuka. Otprilike u to vrijeme francuski nadrealisti počeli su se zanimati za rukopis. “Nadrealisti su stvarali eksplicitna umjetnička djela inspirirana njegovim životom i pisali ezoterične eseje o njegovim teorijama, organizirali izlete u njegov provansalski dom iz djetinjstva i planirali maskirane orgije u napuštenoj vili”, kako piše Joel Warner u knjizi The Curse of the Marquis de Sade (Penguin Books, New York, 2023). “I poput markiza, pretežno muška skupina tretirala je ženska tijela kao objekte koje su mogli slobodno ispitivati,, secirajući ih i ponovno sastavljajući u skulpturama, fotografijama i slikama.” Nećemo ovo komentirati, jer nije uopće važno, osim možda za današnje moralističke i ine moralizatorske „skandalozne kronike“. Ono što je važno jest put de Sadeova rukopisa do svoje posljednje metafizičke postaje. Nakon što je vikontesa umrla od moždanoga udara 1970. godine, rukopis je pripao njezinoj kćeri Nathalie, nakon čega je ukraden, prokrijumčaren u Švicarsku i prodan bogatome kolekcionaru erotike Gérardu Nordmannu. Nordmann je umro relativno mlad, u ranim 60-ima, što je dodatno potaknulo glasine o prokletstvu. Sadeovo djelo potom je završilo u Bibliotheci Bodmeriani, knjižnici u blizini Ženeve. Eto, djelo se smirilo u spokojstvu neutralne Švicarske, u raju za porezne obveznike golemih apetita i još zlogukijih interesa tzv. globalnoga kapitala kojemu književnost transgresije apsolutnoga događaja kao što je zlo u svojoj suverenosti donosi čudovišno golemi ekstraprofit jer u doba totalnoga simulakruma žeđ za originalnošću teksta nadilazi i granice svih erotsko-pornografskih opsesija s okrutnošću i zazornošću uopće. 3. U studiji o de Sadeu iz knjige Književnost i zlo ponajprije je zanimljivo da Bataille navodi kako je zaslugom suvremenih francuskih teoretičara književnosti i filozofa poput Pierrea Klossowskoga i Mauricea Blanchota genij de Sadea konačno „normaliziran“ kao jedno od ključnih i epohalnih događaja ne samo francuske moderne književnosti, već onoga što nazivamo svjetskom književnošću iako nije jasno na što se taj pojam zapravo odnosi, jer je jedno Goetheova ideja Weltliteratur, a nešto posve drugo globalna protežnost kanona nacionalne i transnacionalne književnosti kojemu bit određuje pripadnost jeziku kao temeljnome označitelju i fluidnome identitetu tzv. kulture. Pisac romana koji nosi ideološko značenje prokletstva i zla kao što je to Markiz de Sade i 120 dana Sodome nije mogao ni biti priznat, a kamoli „kanoniziran“ ni u pred-revolucionarno niti u post-revolucionarno doba kraja 18. i početkom 19. stoljeća. Razlog leži u tome što je odgoj za „školu libertinstva“ bio i danas jest posve nemoguće poslanstvo u modernome društvu kapitalizma na Zapadu jer ono što jest metaliterarno značenje ovog krajnje transgresivnoga teksta dovodi u pitanje čitavu tradiciju i temelje tzv. prirodnoga odnosa razmjene ljubavi i seksualnosti od religije do etike i politike čak i samosvjesnih libertinskih intelektualaca. No, ovdje se nećemo baviti ovim izvanjskim aspektima de Sadeova romana 120 dana Sodome, a niti njegovim tumačenjem u smislu transeutne kritike ideoloških struktura narcističke psihopatologije sadizma u Pasolinijevu filmu nadahnutom ovim književnim djelom kao paradigmatskim slučajem kritike fašizma. Zanima nas nešto posve drugo i drukčije: naime, zašto je de Sade, prema Batailleu, toliko ustrajno nastojao oko ideje samouništenja svega ljudskoga-suviše-ljudskoga pozivajući se na mit i fantazmu prosvjetiteljstva kao što je to ideja prirode, ali ne u njezinoj „nevinosti“ kao što je to činio Jean-Jacques Rousseau, već je pretkazao doba okrutnosti koje će s Antonim Artaudom u 20. stoljeću dovesti do vrhunca književnosti apsolutne transgresije? (v. Žarko Paić, Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.) Volja za samoništenjem pretpostavlja ono što Bataiille naziva suverenošću zla. Ovo samouništenje prolazi kroz sve tabue civilizacije i kulture i prelazi granice tjelesnoga užitka dovodeći upravo do onoga što književnost može, a život ne može. A to nije ništa drugo negoli napredak u svijesti o slobodi, da to kažemo hegelovski, koja svijest nije ona što poput Jahve lebdi ponad voda, već ona u svojoj transgresivnoj zazornosti, ona koja prodire kroz ljudsku seksualnost i kao zločin nad Drugim dolazi do apsolutnoga užitka kao Smrti. Priroda umire u činu apsolutne okrutnosti zato što više nije ništa o-sebi, u stanju nesvjesnoga, već je svjesno društveno reguliranje odnosa kojim čovjek seksualno ispražnjava svoju tjeskobnu egzistenciju na ovoj zemlji kroz profane i svete obrede okrutnosti. Problem je i posvemašnji paradoks, na što Bataille s pravom upozorava, a to će nastaviti u svojim radio-predavanjima i Foucault (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pisanje-kao-fantazmagorija-apsolutne-zudnje/ kako je de Sadeova književnost u svojem ponavljanju i dosadi očitovanja seksualnih radnji subjekta/akatera u njegovim djelima ono što istodobno ima značajke autonomije teksta onkraj granica života, a što je s druge strane svojevrsni nagovor ili artikulacija moći Jezika u buđenju seksualne želje s elementima upravo pornografskoga imaginarija. Zato je priča o izgubljenome rukopisu u metežu i kaosu zbivanja Revolucije u zatočeništvu Bastille u Parizu, onaj strahotni autorski očaj kojim Pisac kaže: „…Moji rukopisi, zbog čijeg gubitka lijem krvave suze! …nikad Vam neću moći predstaviti sav moj očaj zbog tog gubitka, on je za mene nenadoknadiv!“ Ono što je ovdje najsublimnije od svega što se književnosti apsolutne mahnitosti i okrutnosti pripisuje, jer ne zaboravimo da i prva knjiga Durrellova Aleksandrijskoga kvarteta naslovljena de sadovski Justine nosi svoje metafizičko nasljeđe iz imaginarija ovog Pisca neobuzdanosti strasti i dramatike erosa u ideji ljubavi, jest da je izgubljeni rukopis 120 dana Sodome zapravo „velika priča“ o radosti i mukama stvaranja vlastita djela u prostoru apsolutnoga zatočeništva. Nigdje drugdje ne može nastati novo djelo koje rastvara svijet na fragmente kaosa negoli u osamljenosti i duhovnim odajama izolacije od svijeta, dobrovoljno ili represivno. Pisanje je transgresija ovog života i podaruje mu najveći mogući užitak-u-tekstu tek onda kad je umrljano tintom i kad u očaju za izgubljenim vremenom autorskih bdjenja postaje svetkovina „krvavih suza“ u doba srozano do suverenosti zla u njegovoj sveopćoj banalnosti. Nije rukopis de Sadeova romana u svitcima donio prokletstvo njegovim metafizičkim tragačima i podlim kradljivcima, taštoj rodbinskoj svojti i drugim čuvarima europske tradicije tog mračnoga predmeta želja. Ne, ništa nema u rukopisu kao materijalnome tragu duhovne okrutnosti kao što ništa isto tako ne postoji u mahnitosti želje za transgresijom ovog svijeta normalizirane perverzije i represije Ur-Staata osim onoga što je Markiz de Sade u svojoj zatvorskoj ćeliji 14. srpnja 1789. godine otvorio svojim „osloboditeljima“ kao sablasni duh prije no što je odveden u drugu psiho-tamnicu s okovima i navučenom luđačkom košuljom preko glave. Što? Tajnu revolucije koja i prije svojeg trijumfalnoga događaja ozbiljenja i propasti apsolutne slobode njezine razvratne „svece“ i „vizionare“ proglašava izopačenim i mahnitim „izrodima“.

May 7, 2026
Prazna vizija svijeta ꟷ Yukio Mishima

Prazna vizija svijeta ꟷ Yukio Mishima

1. Koliko dugo mi je samo trebalo da se osmjelim napisati ovaj esej o veličanstvenome eseju francuske akademkinje, genijalne spisateljice koja će zauvijek ostati u pamćenju nas fanatika čitanja lijepe književnosti jer je oživjela rimskoga cara Hadrijana, uspostavila korelacije između srednjovjekovlja i suvremenosti kroz svezu imperija i kuge, uz čitav niz vrhunskih romana, knjiga eseja i zapisa poput Crne mijene i Labirinta svijeta. Već sam o njezinim knjigama pisao povodom jedne knjige razgovora, a na ovome blogu zvanom Kaos nalazi se i tekst posvećen Ljerki Mifki, hrvatskoj pjesnikinji i esejistici rijetkoga kova plemenita kazivanja u kojem se stapa melodioznost i refleksivnost, a koja je osobno poznavala Marguerite Yourcenar, vodila s njom i sama nadahnjujuće razgovore i često mi u detalje pričala o svemu što ih je misaono povezivalo u knjizi: Ljerka Mifka/Marguerite Yourcenar, Mjera ljepote, ljepota mjere, Ex Libris, 2005. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/izmedju-imperija-i-kuge/ ) Oklijevao sam s pisanjem eseja o praznoj viziji svijeta u djelu/događaju književnosti i života Yukia Mishime kao refleksije uz njezinu knjigu/esej naslovljen Mishima ili vizija praznine ponajprije stoga što je prvo čitanje njezina djela imalo odveć prizvuk neke začudne zanesenosti koja ne pomaže da se kristalno jasno vide stvari zbiljski i u razbijenome zrcalu ovog furioznoga, napuštenoga i mahnitoga svijeta. Ponukalo me je isto tako njezino tumačenje Mishimina „slučaja“ da iznova uzmem u ruke neke njegove ključne romane i jedan toliko važan razgovor s japanskim teoretičarem i piscem i kritičarem posve suprotnoga, ljevičarskoga svjetonazora, Furubayashijem Takashijem pod naslovom „Mishimine posljednje riječi“ (studeni 1970.) koji smo objavili u Europskom glasniku br. 6/2001. (str. 539-580) u prijevodu Voje Šindolića. Mishima u tom razgovoru kaže kako ja njegov misaono-spisateljski i životni obrat od zapadnjačke kulture i globalne liberalno-demokratske politike jednako tako imperijalnoga Zapada u liku Amerike koju je zdušno, premda u kritičkim otklonima i pasivnosti, uvijek pratila i zapadna Europa, te oživljavanje iskonskoga duha Japana ništa drugo negoli suvremeni „put pera i mača“. No, prije ove sveze duhovnosti i militarizma koje nalazimo i u ideologijskim zasadama japanskoga pokoravanja drugih azijskih naroda i geopolitičkih prostora postoji nešto krajnje neobjašnjivo racionalnim dokazivanjem. Mishima je u svojim romanima sjedinjavao na oniričko-ekstatički način, proustovsko-batajovski upravo nešto „subverzivno“. Riječ je sublimnoj katarzi koja povezuje doslovno ono što je Georges Bataille utkao u svoju knjigu Erotizam i smrt. To je kritika zapadnjačke opsesije s prosvjetiteljskim kultom Razuma i izgradnja modernoga društva kapitalistički ustrojene banalnosti života kojoj se jedina alternativa može pronaći u tzv. solarnoj ekonomiji i kultu žrtvovanja iskonskoj zajednici onkraj apstraktne sveze rada, kapitala i nihilizma. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/spirale-transgresije/ ) Yourcenar je u ovoj knjizi upravo nastojala razumjeti, ne i opravdati, razloge zašto je najveći japanski pisac i uz filmskoga redatelja Akiru Kurosawu paradigmatski znak nesvodive biti onog japanskoga uopće u egzistencijalno-duhovnome smislu na najsloženiji način ono čudovišno i strano, ali ujedno i tako blisko univerzalnoj svjetsko-povijesnoj misiji čovjeka na kraju povijesti. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kamigrafijski-simulakrum-japan/ ) Zašto se, dakle, njegovo ritualno samoubojstvo zvano seppuku u maniri samurajske viteške tradicije samožrtvovanja ne može razmatrati kao nešto izvanjsko njegovu spisateljstvu, već je u cjelini posrijedi svojevrsni događaj singularnoga estetsko-političkoga čina radikalnoga prosvjeda protiv pokoravanja i porobljavanja svijeta? 2. Prva objava eseja Mishima ili vizija praznine u izdanju Gallimarda datira iz 1980. godine. Isti izdavač ponovno ga je izdao 1986. prije nego što ga je objavio u kolekciji Folio 1993. godine. Sljedeća izdanja slijede Mora plodnosti 1988., 1993. i 2004., a predgovor je napisala Marguerite Yourcenar. Suprotstavivši “zlokobnu lakoću umiranja” “herojskoj teškoći življenja” 1970., ona smatra Mishimino pomno inscenirano samoubojstvo činom heroja i njegovim krajnjim remek-djelom. Njezin esej analizira djelo te intelektualno i moralno putovanje japanskoga pisca u pokušaju da shvati njegovu smrt seppukuom, na način samuraja. Yourcenar u Mishimi pronalazi mnoge odjeke vlastitih briga i opsesija: smrt, homoseksualnost, uzaludno i besmisleno političko samoubojstvo te propadanje civilizacije koju je proždirao kapitalizam. U svojem eseju ne krije udivljenje prema ovom čovjeku, nesumnjivo vrlo reprezentativnom za moderni Japan, rastrganom između jedinstvene i još uvijek vrlo žive baštine i prilagodbe kapitalističkome svijetu. Ono što je u njezinu tumačenju Mishime i navlastito njegova „projekta“ inscenirane smrti kao javnoga samoubojstva u smislu nastavka njegova umjetničkoga djela najstrahotnijim sredstvima najintrigantnije jest da posve niječe uobičajeni „anti-esencijalistički“ stav kako je djelo (filozofijsko i umjetničko) jedno, a život njegova autora posve nešto drugo. Štoviše, njezin je pristup Mishimi u cjelini takav da ne ostavlja nimalo dvojbe kako bi na temelju njegova „slučaja“ trebalo promijeniti ovu estetsku neutralnost književnosti i krenuti u smjeru istovjetnosti mišljenja kao pisanja i života kao ozbiljenja cjelovitoga djela. Nazvat ću stoga taj njezin odrješiti uzmak od etičko-estetskoga dualizma jedinstvenim i ne manje prijepornim tumačenjem teksta i života koje polazi od Mishimina samoubojstva kao performativnoga događaja žrtvovanja sebe samoga vječnoj uzvišenosti „svoje“ nacije-države-religije-imperija. Evo, kako to Yourcenar izvodi već na počecima svoje knjige o Mishimi. „Način na koji su se kod Mishime tradicionalno japanski elementi podigli na površinu i rasprsnuli se u njegovoj smrti čine ga, naprotiv, svjedokom, i u etimološkom značenju riječi, mučenikom junačkoga Japana s kojim se povezao takoreći prkoseći struji. (…) Prošla su vremena kada smo mogli uživati u Hamletu ne brinući se previše za Shakespearea: vulgarna znatiželja za biografske zgode značajka je našega vremena, a višestruko je svojim metodama pojačavaju novinarstvo i mediji koji se obraćaju publici koja sve manje zna čitati. (…) …glavnu stvarnost treba tražiti u piščevu djelu: u konačnici, važno je ono što je autor izabrao napisati, ili bio prisiljen napisati. A Mishimina pomno pripremljena smrt zasigurno je jedno od njegovih djela. (Marguerite Yourcenar, Mishima ili vizija praznine, str. 9-10 i 10-11.) Pitanje koje neumitno slijedi iz ovakvog hipostaziranja jedinstva i istovjetnosti života i djela autora u suvremenosti jest vrijedi li to i za slučajeve koji se pokazuju ekscesnim i skandaloznim u 20. stoljeću kad je riječ o velikim i utjecajnim intelektualnim osobama iz područja filozofije i književnosti koji su etički i politički ne samo zastranili u ideološku kaljužu nacizma, fašizma i staljinističkoga komunizma poput Martina Heideggera i Knuta Hamsuna, Luoisa-Ferdinanda Célina i Ezre Pounda, te u njihove novije nastavljače poput nobelovaca Petera Handkea i V. S. Naipaula? Ili je možda vjerodostojnije kazati da je ono što nastoji Yourcenar u svojem tumačenju Mishime posve autentičan „slučaj“ u kojem smrt postaje apsolutan umjetnički događaj ozbiljenja duha japanske kulture koju ponajbolje zrcali književnost autora Ispovjedi maske te Zlatnoga paviljona? U svakom slučaju, moguća su samo tri odgovora na ovo temeljno ontologijsko-egzistencijalno pitanje o odnosu mišljenja kao pisanja u djelu i života kao umjetničkoga događaja. Prvo je upravo ovo što Yourcenar izričito pokazuje, potom dokazuje hermeneutički i faktografski te zagovara u svojoj knjizi amblematskoga naziva Mishima ili vizija praznine. Drugo je ono protiv kojeg prosvjeduje, a koje se često i posve opravdano rabi u argumentaciji da je život jedno, a filozofijsko i umjetničko djelo nešto posve drugo. Zar bi inače i dalje čitali upravo Hamsuna i Pounda te njihove nastavljače u drugome postmodernome ruhu ako bismo imali pred očima samo njihovu zaluđenost fašističkim teorijama obnove Rimskoga carstva i Trećega Reicha kao i kultom antimodernizma što svjedoči o moralnome posrnuću pisca, ali ne i izdaji temeljnoga estetskoga kanona ljepote i mjere u samome tekstu? I treće, ono što je upravo, čini se, danas najprihvatljivije, da djelo i život moralno i politički problematičnih autora nije potrebno ni apriorno dovoditi do apsoluta jedne nove sinteze i istovjetnosti, ali niti aposteriorno razdvajati da bismo uvijek znali gdje počinje autonomija visoke kvalitete djela, a gdje završava i u kojem kalu etička monstruoznost pisca. Preostaje samo onaj semiologijski, famozni način kontekstualnosti i djela i života pisca koji uvijek ima neku svoju nesvodivost „slučaja“. Sklon sam ovdje kazati da upravo ovo treće rješenje prethodi i prvome i drugome te ih obuhvaća. No, to ne znači da visoko ne cijenim ono što je Yourcenar u svojem eseju o Mishimi uspostavila kao mogući credo razmišljanja o jedinstvenome činu koji je toliko autentično japanski da upravo stoga ima znak junačke uzvišenosti „puta pera i mača“. Ali ima u tome nešto krajnje frivolno, u tom činu javnoga samousmrćenja što dokazuje postavku o globalnome društvu spektakla kojem je njegov ritualni seppuku kao performativni događaj naposljetku zapravo idealno poslužio u svrhu čiste ikonosfere potrošačkoga kapitalizma, to jest što bi rekao Roland Barthes u svojoj knjizi o Japanu ꟷ kao idealno carstvo znakova. Nije li možda sablazan kazati da kao što kršćanstvo bez misterija Uskrsnuća ne bi imalo mesijanskoga smisla dosezanja blaženstva onkraj kraja povijesti i apokalipse, tako ni slučaj Yukia Mishime bez njegova samožrtvenoga performativnoga događaja ne bi ostavio od njegove književnosti ono što je više od života, a manje od smrti svojeg tvorca. 3. Yukio Mishima, nakon što je imao dobro poznato djetinjstvo i krhku, mučnu adolescenciju koju je maestralno opisao u svojim djelima, zauvijek je ostao rastrgan između Apolona i Dioniza, između hladnoga razuma (lik Honde) i vatre strasti (lik Kiyoakija). „U svim slučajevima, povlačenje ili strah prethode neurednome napuštanju ili pogoršanoj disciplini, što je u konačnici isto“, kaže Yourcenar. Mishima ne vjeruje svojim željama; on im se prepušta samo kroz orgijastičnu ekscesiju ili opsesivnu potrebu za redom o čemu govori proustovski intonirano djelo koje spaja ljepotu pripovijedanja u ispovjednome stilu i esejistički rafinirano pisanje ꟷ Sunce i čelik. S ovom mješavinom grčkoga Zapada i drevnoga Japana, postoji „gotovo paranoidna potreba za normalizacijom, opsesija društvenim sramom, koju je etnologinja Ruth Benedict tako prikladno opisala kao zamjenu srama grijeha u našim civilizacijama.“ Marguerite Yourcenar nastoji „vidjeti kojim je putevima briljantni, obožavani ili, što je u konačnici isto, omraženi Mishima, zbog svojih provokacija i svojih uspjeha, postupno postao čovjek odlučan umrijeti“. Pomalo uzaludna potraga, priznaje, ali ona koja rezonira sa stoičkim idealom dobroga života, koji je priprema za dobru smrt. Ne egzotičnost, dakle, Mishime previše japanskoga da bi ga naša zapadna društva razumjela, već univerzalnost koja se povezuje s antikom ꟷ za transcendenciju, protiv materijalizma. Na kraju postojanja, ne postoji Bog već Praznina: budizam nije kršćanstvo. Smrt vađenjem utrobe je, za Mishimu, muški ekvivalent porođaja (opisanog za Yûichijevu suprugu u Zabranjenim ljubavima) ili pobačaja (Satoko u Proljetnome snijegu): radi se o davanju života ꟷ i stoga umiranju ꟷ kroz utrobu, daleko od dima i ogledala uma ili vatre srca. Davanje vlastitoga života, jest zelena zmija vječnoga povratka koja grize svoj rep i savija svoje prstenove u Praznini. To je uistinu krunska i toliko moćna metafora jer upravo simbolički obuhvaća ono mitsko i suvremeno kroz jezik onkraj njegove tehničke prazne redukcije na apstraktni niz ispraznosti. U svojem refleksivno moćnome i analitički preciznome nastojanju rasključavanja Mishimine opsesivne ideje da se Japan može i mora vratiti svojim izvornim načelima postojanja simbioze Cara i naroda izvan logike materijalističkoga Zapada, Yourcenar je pokazala u ovoj knjizi sve bitne konstelacije odnosa između estetskoga začaravanja zbilje od kraja 1930ih do kraja 1960 ih godina, od trijumfalnoga militarizma i osvajanja svijeta do pada u bezdan ravnodušja i pomirbe s poroznim i praznim ljušturama tehnički provedene demokracije i liberalizma kojem je otkazao povjerenje ponajprije zbog njegove nemogućnosti da dosegne misterij života i smrti bez pada u bezdan računajućega pragmatizma. Po tome, dakako, Mishima nije nipošto jedinstven u mišljenju otklona i obrata od Zapada/Amerike, jer je to program obnove imperija japanske autohtonosti i etničkoga nacionalizma koji je bio u temelju svih konzervativnih pokreta nadahnut samurajskim viteštvom i obnovom šintoističke „političke religije“. Yourcenar ovaj korak do prokletstva vladavine „zelene zmije“ opisuje u svojoj knjizi na upečatljivo vjerodostojan način. „Neobično je da je pisac koji je u Moru plodnosti tako dobro opisao Japan koji je nesumnjivo došao do točke s koje nema povratka vjerovao da nasilni čin može nešto promijeniti. Ali izgleda da su Mishimini poznanici i Japanci i Europljani, bili još nesposobniji od nas procijeniti dubinu očaja iz kojeg su proizašli njegovi postupci. U kolovozu 1970, tri mjeseca prije nego što je Mishima izvršio seppuku, njegov engleski biograf s čuđenjem ga sluša kako izjavljuje da je Japan proklet. „Vladaju novac i materijalizam, moderni Japan je ružan“, rekao je. Zatim se poslužio metaforom: „Japan je“, dodao je, „žrtva zelene zmije. Od tog prokletstva nećemo moći pobjeći.“ (…) Zelena zmija, simbol zla koje je postalo nepopravljivo, to je očito ona zmija koju vidimo kako u blijedom svjetlu zore bježi iz zapaljene Hondine vile, dok preživjeli, koji iz opreza sjede na drugom kraju bazena u američkom stilu, u kojem se vidi odraz jedva ugašenih ruševina, udišu miris spaljenih tijela para koji je bio najviše drogiran da bi uspio pobjeći.“ (Marguerite Yourcenar, Mishima ili vizija praznine, str. 106-107) No, ima još nešto u tom gotovo neshvatljivome činu posvećenja ovog jedinog, vlastita života onome što je često sinkretički u povijesti japanskih duhovnosti (religija i filozofijskih nauka posredovanih zen-budhizmom, konfučijanstvom i šintoizmom) žrtvovano svetome koje prethodi svakoj ljudskoj sudbini i prebiva u onostranoj praznini kao kozmičko-ljudskoj biti postojanja. Mishima je to u suvremenoj svjetskoj književnosti doveo do krajnjih granica tabua. Naime, u japanskoj filozofijskoj tradiciji, djela su važnija od jezika. Da bi se postiglo satori (buđenje), čija bi se analogija s lakanovskom stvarnošću mogla dovesti u pitanje posve negdje drugdje, čovjek se mora osloboditi od jezika. Nije, dakle, simbol zelene zmije samo izvanjsko prokletstvo, što dobro uviđa i Yourcenar u svojoj analizi Mishimine presudne odluke koja je u mnogim aspektima doista izvan svake logike i načela dostatnoga razloga. Žrtvovanje jezika u ime životnoga djela koje pokreće ono bestemeljno kao što je erotizam i smrt čini se naprosto „iracionalnim“. Mnogi koji nastoje razumjeti „bit“ Japana i njegova povijesno-kulturnoga identiteta mogu do mile volje govoriti o povezanom otočju naroda Ainu i njegovu strahu od Drugih kao mogućih osvajača i kolonizatora. Upravo zbog toga neki će sociolozi još krajem 20. stoljeća naširoko rabeći paradigmu modernizacije iz okrilja zapadnjačkoga shvaćanja povijesti pokazivati da je agresivnost spram Drugih, izoliranost, poniznost spram tradicije, kult samožrtvovanja u ime zajednice i klansko-feudalnoga ustrojstva života, navlastitost kazališta Kabuki, specifičnost u shvaćanju tijela kao maske među drugim maskama, nemogućnost nastanka individualnosti kao samstvenoga subjekta izvan logike stroge hijerarhije rodno-spolnih uloga zadanih religioznim sinkretizmom tri velika sustava mišljenja i življenja (zen-budhizam, konfučijanstvo, šintoizam) ishod jedne zatvorene nacije-države sve do slavne i nikad dovršene Meiji-revolucije krajem 19. stoljeća koja je na kraju Tokugava šogunata drevni Japan uvela u svjetsku povijest. Ova zakašnjelost kasnije brze prilagodbe kapitalizmu i svijetu modernosti stvorila je egzistencijalni projekt života velikih pojedinaca svagda razapetih između bijega iz japanske ekskluzivnosti i povratka njegovim najmračnijim ishodištima. (v. o tome Mishimine knjige Sunce i čelik, Ispovijedi maske, Zlatni paviljon i Kurosawine filmove Rašomon, Sedam samuraja i Kagemusha) 4. Yourcenar vodi svoju „veliku priču“ o Mishimi kroz izvrsno odabranu „sliku mišljenja“ kakva je u naslovu ove knjige eseja ꟷ vizija praznine. Posljednje poglavlje dramatski je intonirano, jer autorica savršeno dobro zna kako valja još aristotelovski dospjeti do kraja radnje u kojoj književnost i život postaju univerzalni simbolički kôd jedne transgresije koja nadilazi čak i Mishiminu slobodno odabranu sudbinu pobunjenika protiv establišmenta liberalno-demokratske vlasti, materijalizma i hedonizma Zapada te propasti velikih strasti kroz povratak radikalnome erotizmu smrti. Sve što je Mishima u životu stvorio kao veličajno književno djelo, unatoč posvemašnje problematičnim padom u praznu viziju svijeta povratkom onome Japanu koji militaristički izaziva strah i mučninu, a ne oslobađanje od ideoloških opsjena izvanjske stvarnosti, postaje performativni užas i prazno iskupljenje u negativnoj projekciji slobode kao samožrtvovanja. Ono što je iz faktografije posve poznato, a to je da se ritualni seppuku dogodio 25. studenoga 1970. godine, jest da je to dan kada je pisac svojem izdavaču obećao poslati posljednji svezak svoje tetralogije More plodnosti koje se uobičajeno smatra njegovim remek djelom, a pisano je od 1965-1970. godine. Znamo iz mnogih biografija i različitih izvora da je pripadao terorističkome „klubu“ bivše vojne elite koje je nakanilo srušiti postojeću vlast nasiljem i da je njegovo samoubojstvo kako to precizno bilježi Yourcenar u tradiciji japanske književnosti gotovo „pravilo“ jer je deset slučajeva zabilježeno u 20. stoljeću sve do 1960ih godina. No, Mishima nije odabrao sudbinu kamikaza, već upravo ono najsvečanije, najstrahotnije i najsublimnije uopće. Seppuku predstavlja tajnu japanskoga kamigrafijskoga simulakruma, kako u svojoj studiji o japanskoj modernizaciji i njezinim kulturno-tehnološkim izazovima tvrdim u svojoj prvoj teorijskoj knjizi Postmoderna igra svijeta (Durieux, Zagreb, 1996.) Zašto? Zbog toga što je šintoistički pojam kami ono što pretpostavlja izvorni animizam svijeta koji se politeistički zrcali u carstvu svih bića, To je stalna obnova života kao volje i sudbine kojemu čovjek kao pripadnik svoje zajednice mistične povezanosti pojedinca s Ocem/božanstvom kao utemeljiteljem života služi u svojoj pripadnosti gotovo nalik romantičnome germanskome mitu „krvi i tla“ koji je zlorabljen u nacizmu do stravičnih razmjera zatiranja i pogroma Židova, Roma i slavenskih naroda. No, ono što je seppuku nepovratno izgubio postajući puka bizarnost mahnite spektakularnosti pred javnošću (ritualni bodež, asistenti pri ovom krvavome obredu samoubojstva, bijeli ručnik i vrpca sa znakom izlazećega sunca na čelu kao simbola Japana) jest kraj referencijalnoga okvira ove japanske samurajske svetkovine smrti. Riječ je o kraju povijesti jednog svijeta s kojim je iščezla moć animizma i ljubav spram žive tradicije koja ostaje samo u religioznim sustavima svijeta života kao sjećanje na prošlost u slikovnoj fascinaciji s onime što je nastojao književno oživjeti Yukio Mishima u svojim književnim djelima. Yourcenar je tragala za smislom istočnjačke alternative Zapadu u svojim prozama i esejima od Orijentalnih priča do ove gotovo refleksivne biografije/eseja o najznačajnijem japanskome književniku 20. stoljeća, pravome znaku onog japanskoga u svim aspektima njegove težnje da se minimalizam jezika očuva od svekolike buke i besmisla tehnološki i ideološko-politički homogenoga života u znaku nihilizma. Otuda je njezin put na Istok zapravo kretanje u krugu zapadnjačkih opsesija s onim primordijalno bestemeljnim u erosu i smrti, animizmu i zatvorenosti svijeta, ali i štedre solidarnosti s Drugima na distanci, uronjenosti u posve drukčije shvaćanje života od straha od smrti kakvu je Zapad ne u Grka, već od kasnoga kršćanstva unio u svoj imaginarij. (v. o tome Jean Delumeau, Le peur en Occident (XIVe-XVIIIe siècles, Fayard, Parit, 1978.) 5. Zašto je Mishimina vizija praznine naposljetku kristalizacija onog što je Yourcenar u svojim refleksivnim biografijama, romanima, pripovijetkama i esejima uvijek tematizirala kao temeljni problem ljudske smislene egzistencije u povijesti kao dramatskome srazu transcendencije i samoga života? To, što je predmet ove sublimne refleksivne književnosti nije ništa drugo negoli krhkost i veličajnost umjetnosti kao djela koje se ovjekovječuje u događaju stvaranja drugoga života, onog koji je čista vizija metafizičkoga jezika bez kojeg ne bismo mogli ni zauvijek zašutjeti kad za to dođe vrijeme. Problem s Mishimom uistinu je u njegovu samožrtvovanju jezika, tog jedinog sredstva života umjetnosti kroz misterij pisanja i čitanja kao carstva znakova iza kojeg preostaje samo prazna vizija svijeta između moći erotizma, ljubavi i smrti. Sunce postaje čelik, zlatni je paviljon u plamenu, more plodnosti donosi talog na pjeskovite olujnim vjetrom poharane obale… Samo je ispovijed čovjeka s maskom posljednji znak jedne povijesti koju spašava od napasti dosade ponavljanja vjera u moć književnosti.

May 6, 2026
Pohvala savršenoj nesavršenosti

Pohvala savršenoj nesavršenosti

1. Pristup velikome pjesništvu u „mojem slučaju“ kao što je ono najuzvišenije moguće u slučaju Fernanda Pessoe u 20. stoljeću uvijek nadilazi sve što je o njemu napisano i izrečeno iz jednostavnog razloga što je pristup uvijek i odstup, kao što je svaka zgoda nadolazećega u vremenu svagda i odgoda onog što će možda, ne i posve izvjesno, doći u svijet. Ja ne „tumačim“ poetska djela jer je to posve promašen filozofijski način dokazivanja kako je jezik poezije uvijek i samo emanacija vječnih ideja i kad je navodno posrijedi njihova „dekonstrukcija“ koja je otpočela uistinu s Nietzscheom, a s Derridom je došla do krajnje točke negativne sublimacije. Ono što „činim“ kad pišem o pjesništvu jest uvid u ono što kazivanje pjesnika iskazuje u svojoj neiskazivosti tako što je uvijek u „ljubavnome prijeporu“ s refleksivnim govorom filozofije. Uostalom, Pessoa je jedinstveni slučaj u tome jer je sâm sebe u svim heteronimima odredio kao pjesnika nadahnutog filozofijom, a ne obratno (premda je pisao i filozofijske tekstove u obratu same metafizike polazeći od ne-aristotelovske poetike na „svoj“ navlastit način). Usto, Pessoa je kao i Paul Celan utjelovljenje same ideje (kraja) pjesništva u svijetu vladavine tehnologički usmjerene budućnosti, kad kroz Álvara de Camposa bezuvjetno zapovijeda samome sebi: Želim biti stroj! Moje „opsesivno“ bavljenje Pessoinim „poslanstvom“ u književnosti i filozofiji suvremenosti polazi od toga da je posrijedi ono što na singularan način sjedinjuje glas pjesnika i njegove životne toponomije u slici i jeziku Grada kakav bijaše, jest i bit će do kraja svijeta baš Lisabon, a nešto slično postoji još tako naglašeno možda samo u slučaju aleksandrijskoga pjesnika Konstantina Kavafisa i njegove melankolične dekadencije koju je oživio Lawrence Durrell u svojem divnome Aleksandrijskome kvartetu. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/veliki-pjesnik-aleksandrije-bozanskoga-grada/ ) Grad nije ništa „objektivno“ i ništa neljudsko u smislu povijesnoga protijeka istoga. Lisabon je kao i Aleksandrija čudesna toponomija poetskoga bitka obuhvaćenoga u slikama mišljenja kao kazivanja i kroz njih sve diše i osjeća se postojanim u razlici vječnoga postajanja. U knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019.) u eseju posvećenom Pessoi koji je prenijet i na ovome blogu koji se zove Kaos (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pessoa/ ) nalazi se i jedan temeljni citat. O njemu ću ovdje iznova pokušati promisliti zašto je sav život u svojoj veličajnoj i ujedno banalnoj nedovršenosti ništa drugo negoli pohvala savršenoj nesavršenosti. Citat je iz Knjige nemira koju potpisuje Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa iz Lisabona, jedan od najvažnijih autora tzv. svjetske književnosti uopće koji sanja Pessou kao „svojeg“ heteronima istog ranga kao i futurističkoga burevjesnika Álvara de Camposa i meditativnoga barda Ricarda Reisa. Evo, još jednom pročitajte ove misli i spokojno s autorom ovog teksta zašutite. „Dobro znamo da svako djelo mora biti nesavršeno i da su najmanje sigurna ona estetska razmišljanja o kojima pišemo. No sve je nesavršeno, nema tako lijepog zalaska sunca koji ne bi mogao biti još ljepši, ili laganog povjetarca što nas uspavljuje, a koji ne bi mogao pružiti još spokojniji san. (…) Na život gledam kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001., str. 18. S portugalskoga prevela Tatjana Tarbuk) 2. Nije nimalo naizgled teško iz ovoga što Soares/Pessoa piše izvesti postavku o krhkosti i nestalnosti estetskoga uvida u bit zbiljskoga svijeta. Racionalni potpornji svijeta daleko su postojaniji jer se pojavljuju u znanstvenim teoremima i stvarnosti satkanoj od monumentalnih građevina bez obzira bili to grčki ili rimski hramovi, srednjovjekovne ili barokne katedrale, ili pak moderni neboderi koji streme u nedoglednu visinu. Ono što je krhko nužno je nesavršeno, što ne znači da je i nedovršeno. Pojam djela uz koji povezujemo umjetnost zbog njegove okamenjenosti i zgotovljenosti u formi pisanja drame ili poetske knjige poput Pessoine za života jedine objavljene knjige naslovljena Poruka (Mensagem) iz 1934. godine sastavljene od 44 pjesme koju je autor nazvao „malom knjigom pjesama“ jest sam u sebi aporija. Zašto? Zbog toga što se djelo odjelovljuje u svojoj svrhovitoj konačnosti kao ono jednom zauvijek oprisutnjeno u „vječnoj sadašnjosti“ (nunc stans). Knjiga se u istinskome smislu ne može pisati drukčije negoli iznova, jer je jednom uvezana postala djelom koje se formalno i sadržajno uklopljuje u vrijeme koje je uvijek prošlo vrijeme, a ne sadašnje ili buduće. Knjige su otuda stvar prošlosti. I zato je naizgled posvemašnji paradoks što Bernardo Soares kao heteronim Fernanda Pessoe piše „svoju“ Knjigu nemira iz nakane da zaustavi vrijeme koje mahnito hita u svoju zauvijek mrtvu prošlost koju oživljavamo kao njezini čitatelji stoga što samo ono što više nije u stalnoj mijeni i transformaciji ima svoju istinsku savršenost. Ništa „živo“ nije savršeno u svojoj ne-dovršenosti osim Knjige koja je svekolika pohvala nemira kao ontologijske toponomije ljudskoga svijeta s kojim život jedino ima svoje metafizičko opravdanje i živu prisutnost u nadolazećoj budućnosti. Život? To je „svratište“ u konačnosti svega, jer ono o čemu govori Soares/Pessoa pripada „savršenoj nesavršenosti“ ovoga što vidimo i slušamo u divnoj i plemenitoj estetskoj simfoniji sretnoga trenutka koji je ujedno apokaliptičko viđenje vlastita kraja odlaskom u bezdan ništavila. Preostaje samo ta kočija koja ne može biti nikad totalno ubrzanje u „beskonačnoj brzini“ onkraj granica ljudskoga. Ni bezdan nije više prava slika mišljenja ove suvremenosti kojoj pripada Pessoino pjesništvo više od svih drugih pokušaja i to ne samo ono neoavangardnoga genija poznatog pod heteronimom Álvara de Camposa, autora „Pomorske pjesni“ iz koje pršti sirova i silna moć konstrukcije novoga života i ujedno nostalgija i melankolija za svijetom kakav bijaše nekoć u doba Luzitanaca i drevnih snova o svijetu onkraj velikog oceana na Zapadu. Mi smo samo monade bez prozora, oni koji svraćaju u život kao u Soaresovu/Pessoinu Knjigu nemira kao uljezi i vječni stranci jer čitava je ova „pohvala savršenoj nesavršenosti“ samo dokaz da jezik svemoćne poezije prethodi ovome životu na njegovu putu spram bezdana. 3. Nigdje i nikad nije metafizički dekor jednog začaranoga svijeta uspostavljen kao u Pessoinom Lisabonu kojem pjesnik iskazuje kozmopolitsku počast uronjenosti u zavičaj vlastita jezika kad kaže: „O Lisabone, moj dome!“ Prolaze godine, još malo pa i čitavo stoljeće će dospjeti do svojeg posljednjeg praga izdržljivosti svega onog što je položeno u trule temelje Zapada s kojeg se sve slabije vide daleki horizonti onkraj mora, ali to nas nimalo više ne zanima jer sve što se imalo bitno za reći, rečeno je u ovoj poeziji koja uzdiže na najviši rang i bitak, i bića i bit čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj vedrini. Jer ona svu patnju života ostavlja iza sebe i smjera beskraju užitka u stihu koji pjeva ovako u „Nedovršenosti“ (15. svibnja 1929. godine) kroz Álvara de Camposa. „Srediti život u volji i djelatnosti, to ću smjesta učiniti, kao što vazda žuđah, s istim ishodom; lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći, napraviti nešto! Spremit ću kovčege za Konačnost! Ustrojiti Álvara de Campos, a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer ─ prekjučer što vječito traje… Ako za Pessou kroz heteronim Alberta Caeira ne „postoji vrijeme“ (v. https://zarkopaic.net/blog-post/vrijeme-ne-postoji/ onda je sva naša „pohvala savršenoj nesavršenosti“ prava toponomija poezije s kojom se rađamo i umiremo kao bića mjere i bezmjera na zemlji, dostojanstveni u vlastitu porazu i ekstatički vođeni nekoj nepoznatoj svrsi većoj od svega viđenoga i proživljenoga uopće u ovom tijelu Drugoga koje uživa u ljepoti svijeta i kad se polako gasi poput već odavno ustreptale zvijezde.

May 5, 2026
Homer u mumiji

Homer u mumiji

1. Što smo sve udaljeniji od iskona ili začetnih vremena civilizacije kao nastanka jezika, knjige i arhitektonskih zdanja veličajnih palača i grobnica, to nas sve više i više arheologijska forenzika na temelju svevideće AI i kopačko-istraživačkih ruku istraživača staroga Egipta, Grčke i Rima podaruje čudesnim otkrićima usuprot onome što je dosad bilo gotovo ozakonjeno kao „povijesna istina“. Tako ovih dana svjedočimo nečemu iznimnome, krajnje začudnome i naravno neočekivanome. Evo o čemu je riječ. Kako je, naime, papirus Homerove Ilijade završio unutar jedne egipatske mumije? To je pitanje na koje ekipa arheologa u Egiptu sada pokušava odgovoriti. Egipatska mumija, papirus i ulomak iz Homerove Ilijade… kombinacija se može činiti nevjerojatnom. Ipak, upravo je to ono što su arheolozi otkrili 2025. godine na nalazištu Oksirinh, u grobnici koja datira iz rimskoga razdoblja, prije otprilike 1600 godina. Izvanredno otkriće koje naglašava supostojanje više kultura u drevnome Egiptu. Tijekom iskapanja provedenog između studenog i prosinca 2025., ekipa predvođena Núrijom Castellano dospio je do iznenađujućega otkrića u grobnici 65 na nalazištu Oksirinh (današnji Al-Bahnasa), nekada jednom od glavnih gradova pod dinastijom Ptolemeja između 323. i 30. godine prije Krista. Istraživači su otkrili papirus postavljen u trbuh mumije tijekom procesa balzamiranja, kako izvještava francuski Le Figaro. Nakon analize koju je početkom 2026. godine proveo tim stručnjaka, tekst je identificiran kao ulomak iz „Kazala brodova“ u drugoj knjizi Ilijade. Točnije, riječ je o poznatome odlomku koji navodi grčke snage okupljene pred Trojom. Kako je profesor Adiego u izjavi primijetio, ovo nije u potpunosti bez presedana: „Nije prvi put da smo otkrili grčke papiruse, zamotane, zapečaćene i integrirane u proces mumifikacije, ali do sada je njihov sadržaj bio uglavnom magičan.“ Međutim, iako su papirusi pronađeni u mumijama do sada bili isključivo ritualni ili magični tekstovi, „prava novost leži u otkriću književnoga papirusa u pogrebnome kontekstu“, dodaje. Istraživanja su također otkrila pogrebni kompleks sastavljen od tri vapnenačke komore, koje su sadržavale ne manje od 52 mumije i nekoliko drvenih sarkofaga, od kojih su mnogi oštećeni drevnim pljačkanjem. Možda najupečatljivije je to što su neke od mumija imale zlatne jezike u ustima. Ovi zaštitni elementi trebali su omogućiti pokojniku da govori u zagrobnome životu tijekom suda pred Ozirisom. U blizini su arheolozi također pronašli tragove kremiranja – prakse rijetke u Egiptu, ali češće u grčkome svijetu. 2. Uzeh nakon što ovo pročitah na nekom američkome portalu s pripadnim slikama mumija i ilustracijama Homera i ahejskoga pohoda na Troju u ruke Ilijadu (Izdanje Zore Matice hrvatske, Zagreb, 1965. godine, s prijevodom s grčkoga na hrvatski veličajnoga Tome Maretića i s pregledom i priređivanjem za objavljivanje isto tako dičnoga Stjepana Ivšića.) Otvorih drugo pjevanje (22. dan) s naslovom „San, kušanje, Beotija ili kazalo brodova“ (str. 29-56). Ovaj se ulomak proteže na stihove 494-877. Pročitah nakon dužega vremena iznova ne samo drugo, već i treće i još neka kasnija pjevanja i zamislih koja li je to strašna vojska pod ahejskim zastavama krenula svojim sjajnim brodovljem put Troje po silnome moru uzdajuć se u povoljne vjetrove i milost svih bogova i boginja s Parnasa. Drugo pjevanje Ilijade kazuje kako nakon što je Zeus poslao lažni san Agamemnonu, Odisej potiče Grke na borbu i sprječava ih da odustanu i vrate se kući iz smrću obuzete Troje. Usto, ovo pjevanje sadrži detaljan popis ahejskih vojnih snaga, njihovih vođa i brodova, te nam služi kao poetski vjerodostojni povijesni i epski prikaz silnih razmjera rata. Osim ahejskih snaga, Homer ovdje također iznosi opise trojanskih saveznika. Iako se vojska polako pokreće, do očekivanog sukoba na bojištu još uvijek ne dolazi, što je primjer epske figure odgode neizbježnoga sukoba kojom Homer svoje čitatelje i slušatelje uz liru dovodi do vrhunca uzbuđenja i pripreme za katarzu. Ovo pjevanje postavlja temelje za sukobe koji će uslijediti u trećem pjevanju, gdje se vojske konačno približavaju jedna drugoj pred Trojom. 3. A sada poslušajmo besmrtnika Homera da imamo pred očima prizor kad Agamemnon, kralj Ahejaca u pohodu na Troju, zakolje bika u počast bozima za slavu i vječni ponos ratnika što krenuše u rat ne žaleći vlastite žrtve za djevu Helenu i domaju dičnu Heladu. Doduše, ako je početak povijesti Zapada upravo Homerova Ilijada, onda je taj početak ne samo u znaku Ahilejeva osornoga gnjeva, već ponajprije u znaku opake i zlehude sudbine da iza moćnih štitova i duhovne baštine Helade sve do danas leži u biti ove metafizike rata i osvajanja čudovišno častohleplje, otimanje tuđe zemlje, širenje imperija na Istok, etničko čišćenje Trojanaca i njihovo zatiranje. „Tada junak kralj Agamemnon zakolje bika, Tovnoga bika petaka premogućem Kronovu sinu, I svih Ahejaca starješine stane pozivat; On Idomeneja kralja i Nestora najprije zovne, Onda Ajasa oba i Tidejeva sina, Šestog Odiseja zatim, mudrinom jednakog Zeusu; A sam od sebe mu dođe Menelaje, grlati bojnik, Jer je za brata znao u duši da gotovi gozbu. Opkole bika svi i zrnja ječmenog uzmu, Med njima onda kralj Agamemnon molitvu počne: „O crnooblačni Zeuse, o predični, najveći bože, Koji u eteru vladaš – ne zašlo sunce, ne došla Tmina, dok Prijamov krov strmorom ne okrenem čađav I dok Prijamu vrata ne zapalim gorućim ognjem, Košulju Hektorovu dok mačem na njegovim grudma Ne strgam poderanu, dok mnoštvo oko njeg drugova, Ne padne ničice u prah, sa zemljom ne sastave zube.“ Eto, zlatni jezici egipatske mumije čuvaju biserje i zlato helenske mitopoetske moći imenovanja onog što ljudska narav uopće jest i što muževe silne „krasi“ vjerom u pravdu mača i ognja do posljednjeg Trojanca. I neka još netko kaže da civilizacija nije ujedno uzvišenost mišljenja i pjevanja i krvave orgije brutalne moći osvajanja Drugoga s čime nastaje ono što nazivamo poviješću kao svezom kulturnoga poslanstva i gibanja u lošu beskonačnost onoga što pripada biti žrtvovanja i dosade. Ushićenost pronalaskom papirusa s Homerom u mumiji u trećem desetljeću 21. stoljeća je događaj koji zaslužuje osobitu zahvalu svezi suvremene arheologije i tehnosfere bez čega ne bismo mogli tako precizno ustvrditi korelacije između drevnih kultura na području Sredozemlja i nubijske pustinje. Egipćani, faraoni i elita duhovnjaka, uživala je u čitanju Ilijade, a za Odiseju nam neće trebati nova otkrića mumificirane povijesti. Uskoro ćemo gledati film autora Oppenheimera, holivudskoga majstora spektakla, fantastike i psiho-biografizma, Christophera Nolana. Ako je otkriće papirusa s Homerom u mumiji dokaz neumrle povijesne prošlosti satkane od mitopoezije i historiografije koja nas mami i guta sve više i više svojim uvidima u mračni iskon civilizacije kao sublimnoga barbarstva, onda je ovaj spektakularni retro-futurizam Odiseje u nadolazećem vremenu živi dokaz da je naša sumorna sadašnjost zapravo puka iluzija koja nikoga više ne zadovoljava svojim mahnitim ubrzavanjem nihilizma. Preostaje samo mitska prošlost i tehnološka singularnost bliske budućnosti. Mi smo samo dugo prijelazno stanje jedne već odigrane tragedije i komedije povijesnoga poslanstva Zapada na svojem ishodu.

May 4, 2026
Drugi Pilat i treća Apokalipsa

Drugi Pilat i treća Apokalipsa

1. U ciklusu filmova posvećenih velikome poljskome redatelju Andrzeju Wajdi, koji gledam svaki petak kasno navečer na HTV 3, čekam nestrpljivo jedan od možda i najznačajnijih suvremenih filmskih pristupa problemu analogije između istinske sudbine Isusa Krista izvan svih kasnijih teologijsko-biblijskih redukcija na nužnost korelacije između „raspeća“ i „uskrsnuća“, patnje, smrti i ponovnoga rođenja s današnjicom čovjeka razapetog između banalnosti egzistencije i njezine tjeskobne usmjerenosti spram apsurda življenja u ovome svijetu. Riječ je o filmu Pilat i drugi. Biblijska priča romana, naravno, smještena je u Jeruzalem, ali ju je Wajda prenio u Njemačku u aktualnu sadašnjost početkom 1970ih godina. Levi Matvei, kojeg u filmu igra slavni poljski glumac Daniel Olbrycski, moderni je televizijski reporter koji izvještava s Golgote; Ješua Ha-Nocri prolazi Križni put ulicama Frankfurta. Moje fascinacije s ovim filmom proizlaze iz parabole-alegorije ravne onoj o „Velikome Inkvizitoru“ iz romana Dostojevskoga Braća Karamazovi o drugome suđenju Isusu Kristu nakon što je uhićen nakon tko zna kojeg Uskrsnuća pod optužbom da subverzivno buni „narod“ na pobunu protiv Crkve i Države, koju je maestralno inkorporirao ruski književnik Mihail Bulgakov u njegov satirično-fantastični roman Majstor i Margarita. Prisjetimo se sadržaja tog romana na kojem je film temeljen. U njemu se isprepliću tri priče: satirična priča u kojoj Sotona, ovdje zvan Woland, odlazi u grad Moskvu 1930-ih kako bi se obračunao s korumpiranim sretnicima, birokratima i profiterima iz Staljinove ere; druga je ona koja opisuje unutarnju borbu koju je Poncije Pilat vodio prije, tijekom i nakon osude i pogubljenja Ješue Ha Nocrija (Isusa iz Nazareta); i treća koja priča priču o ljubavi između majstora, neimenovanog pisca u Moskvi tijekom 1930-ih i njegove voljene Margarite, koja ide u krajnost kako bi spasila svojeg majstora. Majstor je napisao, dakle, roman o Ponciju Pilatu, a totalitarna ga komunistička vlast inkvizitorski istražuje jer je to bilo pitanje koje je u službeno ateističkome Sovjetskom Savezu bilo čudovišni tabu. Wajdin film Pilat i drugi priča samo biblijsku priču romana o Ponciju Pilatu i Isusu. Zašto govorim o „fascinaciji“? Izraz je filozofijsko-teologijskoga podrijetla i odnosi se na ljudsku svijest koja u susretu s onim bezgraničnim, nepojmovnim, uzvišenim zauzima položaj ushićenja i nesvodiva straha. Mysterium tremendum et fascinans je latinski izraz koji je skovao njemački teolog Rudolf Otto 1917. godine kako bi opisao iskustvo “svetoga” ili numinoznoga. Označava misterij koji istovremeno izaziva strahopoštovanje i užas (tremendum) te privlačnost i očaranost (fascinans), definirajući tako susret s božanskim kao neshvatljivu, nadmoćnu silu koja je “potpuno drugotna”, ali i neodoljiva. Ključne značajke ovog „pojma“ su: mysteriumkaotemeljni oblik numinoznoga iskustva, nešto što nadilazi ljudsko razumijevanje i racionalno poimanje; tremendumkao ono zastrašujuće što odbija i izaziva osjećaj poniznosti, podložnosti i straha pred veličanstvenošću; te naposljetku fascinansonošto očarava, privlači i tješi, nudeći ispunjenje i ljepotu. Ovaj koncept, ekstenzivno analiziran u Ottoovoj knjizi Sveto (Das Heilige), objašnjava da religijsko iskustvo nije samo racionalno, već duboko emotivno i nelogično, gdje se božansko doživljava kao “nešto” što je istovremeno zastrašujuće moćno i privlačno blisko. Koncept se često koristi za opisivanje mističnih iskustava, gdje se osoba osjeća malom pred veličinom božanskoga, ali je istovremeno privučena tom istom silom. Što možemo razabrati iz ovoga negoli da je sveza onog božanskoga i estetičkoga iskustva nešto što u razumijevanju svetoga kao tabua i kao otvorenosti osmišljavanja svijeta u suvremenosti može u svijet donijeti samo umjetnost kao singularni događaj. Ono što „fascinira“ iz ovog Wajdina filma nije „velika priča“ o Isusu Kristu i Ponciju Pilatu koja se samo tijekom svjetske povijesti ponavlja stvaralački kao ono „novo“ u stalnoj istosti kao drukčije bez obzira je li posrijedi roman Mihaila Bulgakova ili Rogera Cailloisa, već ono što istodobno dovodi gledatelja do estetsko-političkoga obrata u samoj biti metafizike kao proigrane „velike povijesti“. Biblija je „sveti tekst“ u kojem se u Novome zavjetu nalazi taj dramatski događaj susreta Pilata i Mesije koji se mora(o) odigrati faktično baš tako, ako se i nije u tzv. zbilji odigrao kako se odigrao, da bi povijest kao svrhoviti događaj muke i iskupljenja imala svoj „smisao“ u metafizici žrtve i autentične slobode ljudske egzistencije. Nije joj podobna ironija i nije palimpsest kao parabola i alegorija iz romana Bulgakova i Wajdina „fascinantnoga“ filma koji upravo tih godina savršeno odgovara na pitanje o mogućnostima sveze onog tragičnoga, svetoga i „revolucionarnoga“ u kontekstu neoavangardnoga sraza umjetnosti i politike, uzvišenoga i banalnoga, prevratnoga i svakodnevnoga. Uz Pasolinijev film iz 1964. godine Evanđelje po Mateju u kojem apostola Filipa igra i mladi Giorgio Agamben, to je paradigmatski slučaj nove estetike revolta i radikalne kritike institucionalizirane ideologije koja na isti način s malim razlikama jamči brutalnu legitimnost i kapitalističkome Zapadu i komunističkome Istoku. Nije, dakako, Wajda u ovome filmu „fasciniran“ buntovništvom studentske revolucije 1968. godine jer bi onda on bio samo drugi Godard iza „željezne zavjese“. Ne, Pilat i drugi uopće ne govori ni izravno niti neizravno o posljednjem smislu žrtvovanja u ime Spasitelja čovjeka na ovoj zemlji, već samo i jedino o onome što povezuje sveto, moć i ljudsku tjeskobnu egzistenciju u suočenju s ponavljanjem jedne „vječne drame“ koja se svagda iznova odigrava u srazu ljepote, ljubavi i istine protiv apsolutnoga Zla „kraja povijesti“. Ta zlokobna nad-ideologija koja nadilazi sve „već viđeno“ i samo se prikriva iza različitih maski aktualnosti jest totalitarni nacizam s njegovom praksom „banalnosti zla“. Znamo kad gledamo Pilata i druge da je riječ o uvijek drugome Pilatu i da su rane genocida nad Židovima i poljskim narodom u 2. svjetskome ratu, što bi rekao filozof Vladimir Jankélévitch, izvan svake „logike oprosta“ žrtve svojem krvniku. No, „fascinacija“ ovim filmom u mojem slučaju nije posredovana nikakvim profanim ni sakralnim čitanjem njegove „vječne aktualnosti“ u svim smjerovima, a ponajmanje ovim izravnim post-ideološkim razračunavanjem s fatalnim strategijama obnove zla u novome kontekstu. Riječ je o nečemu posve drugome. 2. Uobičajeno se govori da je film Pilatus und Andere bila prva ekranizacija Majstora i Margarite. No, stvari stoje drukčije. Dvije godine ranije, 1970., finski filmski redatelj Seppo Nyyrö Wallin već je snimio Pilata, film temeljen na biblijskim poglavljima romana. Wajdin film Pilatus und Andere, koji također priča samo biblijsku priču o Majstoru i Margariti, iako u tzv. suvremenome okružju, emitiran je na njemačkom televizijskome kanalu ZDF 29. ožujka 1972. Nije objavljen na DVD-u ili kaseti. Poznat je još pod naslovom Ein Film für Karfreitag te je ponovno prikazan na Berlinskome filmskome festivalu 15. veljače 2006., kada je Wajda dobio počasnog Zlatnoga medvjeda. Na svojoj web stranici redatelj Wajda komentira svoj film ovako. Vrijedi ga ekstenzivno navesti jer je i književno „fascinantno“ napisan. „Nisam bio zadovoljan s prve dvije verzije scenarija koje sam naručio u Varšavi. U to vrijeme Bulgakovljev roman Mistrz i Malgorzata prvi put je objavljen u Poljskoj. Bio sam jako zadovoljan njime. Shvatio sam da neću pronaći bolji tekst za film od priče o Pilatu. Sve je bilo tamo: Krist, Pilatova mračna intriga, Judina izdaja i očajnička usamljenost samohranog učenika i evanđelista. Poljske glumce sam angažirao za sve uloge u filmu osim dvije, koje su glumili Nijemci. Također sam odabrao lokaciju za Pilatovu palaču. U početku je to trebala biti čudna, ruševna zgrada na brdu iznad Kassela – vodovod za fontane palače koje su izgradili hugenoti prognani iz Francuske; moj instinkt mi je, međutim, govorio da mi treba nešto suvremeno. Tako sam stigao u Nürnberg, gdje sam prvi put vidio ruševine Trećeg Reicha. Ovaj pseudo-Rim bio je idealno mjesto za Pilata, pružajući ironičan komentar na kratku povijest navodno tisućljetnog Reicha, čiji sam brzi slom vidio vlastitim očima. Pucanje na platformi, s koje je Hitler držao svoje govore tijekomnirnberških skupova nacističke stranke, bio je za nas posebno dirljiv događaj. Pripadali smo onim slavenskim narodima koji su trebali biti uništeni kako bi Drang nach Osten bio moguć. A evo nas, živi i zdravi, na ruševinama Trećeg Reicha, snimajući film! Tijekom tih tjedana osjećao sam se kao slobodan čovjek. Nikada nisam zaboravio tu osobnu i kreativnu slobodu. Scenu Kalvarije smjestio sam na odlagalište otpada u blizini autoceste koja je ulazila u grad. Tako su morala izgledati sva mjesta mučenja u davna vremena, budući da im je glavni cilj bio zastrašiti ljude. Dobro se sjećam dva javna pogubljenja tijekom nacističke okupacije. Oba su se dogodila na ulazu u grad, u blizini velikih tvornica koje su zapošljavale tisuće radnika koji su, na putu do posla i natrag, morali proći pored vješala koja su stajala uz cestu. U filmu sam prikazao turiste koji su se gurali na prozorima autobusa kako bi ugledali pogubljenje. Ali moderna autocesta ima svoju volju: prometni znakovi, koji zabranjuju vozilima zaustavljanje, rješavaju moralni problem. Da smo čovjeka pribili na križ pravim čavlima, njihova bi reakcija bila ista. Što se može učiniti za čovjeka koji pati, kako mu se može pomoći ako se autobus ionako ne može zaustaviti? Vjerujem da je film prenio tugu ravnodušnosti i usamljenosti smrti. Tijekom snimanja filma Pilat i drugi, Andrzej Lapicki bio je naš mentor ne samo zbog svog savršenog znanja njemačkoga jezika. Vjerujem da je imao najbolji osjećaj za povijesni paradoks koji nam je omogućio da snimimo tako neobičan film u Njemačkoj. Sve je počelo s kostimima. Afranius, Pilatov tajni agent kojeg je glumio Lapicki, morao je imati suvremeni kostim. Rekao sam Andrzeju da uzme nešto novca iz produkcijskog ureda, ode u robnu kuću i kupi neku običnu odjeću. Nekoliko sati kasnije došao je pokazati mi što je kupio. Bio sam oduševljen: svatko je mogao prepoznati da sivi kaput i neupadljivi šešir skrivaju agenta tajne policije. Moj se dojam ubrzo potvrdio; nekoliko dana kasnije snimali smo neke scene u gradskom stakleniku. Andrzej je sjedio na klupi, raskopčanoga kaputa, grijao se na suncu. Ispod jakne mogli su se vidjeti futrola i pištolj. Odjednom su mu prišli prolaznici: «Neki Poljaci tamo snimaju film». «Da, naravno. Znam», odgovorio je Lapicki. Rekli su: «Bolje da ih pripazite!». 3. Zašto smatram ovaj Wajdin film o svetome i „revoluciji“ u doba povratka postmodernoga kontekstualnoga fašizma naše „suvremenosti“ (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-postmodernom-kontekstualnome-fasizmu/ ) „fascinantnim“ umjetničkim djelom koje više progovara o sudbini „pobunjenoga čovjeka“ u svijetuod mnoštva pseudo-angažiranih uradaka književne i vizualne kulture 21. stoljeća? Zato što je filmska umjetnost najangažiranija onda kad je u njezinoj „moći“ da priča o svijetu užasa i zla kroz ironiju, travestiju, palimpsest i alegoriju, kad je njezina estetska moć začaravanja gledatelja istovjetna moći metafore u književnosti. Sjetimo se da je Danilo Kiš u jednom razgovoru o odnosu angažmana, književnosti i totalitarnih ideologija 20. stoljeća, nakon što je objavio knjigu pripovjedaka Grobnica za Borisa Davidoviča kazao kako ga od pada u bezdan jeftine politizacije svijeta čuva upravo ta fascinantna moć metafore. Ono što gledamo u Pilatu i drugima pripada svijetu svagda novih drugih Pilata koji u svojoj institucionaliziranoj složenosti odnosa ideoloških sustava Moći i ljudske egzistencije tvore fragmente kaosa jedne treće Apokalipse, one koja ne pogađa više život u njegovoj istini i ozbiljenju temeljnih postulata univerzalnosti ljubavi i slobode, već se kroz „veliku priču“ o umjetnosti i vlasti sve svodi na ono što povezuje iskustvo koje nadilazi i ono religiozno i ono političko i ono estetičko. Gledatelj koji je već čitao po stotinu puta alegoriju o Pilatu i Ješui-Ga-Nokriju iz Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita ne gleda prizore iz Wajdina filma drugim očima naprosto zbog toga što nije čak ni uopće važno zna li nešto više od toga da su i Pilat i Isus u ovoj „velikoj priči“ samo i jedino dramatski suočene figure/akteri jednog „fascinantnoga“ događaja onkraj svođenja na ono uvijek „već viđeno“ što preostaje od života kao banalnosti onog smetlišta od automobilskih guma uz autoput koji snima Levi Matvei svojim foto-aparatom na dugome križnome putu do Frankfurta. Nema povlaštenoga gledanja u iskustvo jedne čudovišne fascinacije koja povezuje noć i tamu s drugim Pilatom iz ove suvremenosti kojoj tako neprispodobivo nedostaje razmak od viška okrutne stvarnosti, što ga je omogućavala moć metafore. Nema i gotovo.

May 3, 2026
Što preostaje od osmišljavanja svijeta u doba tehnosfere?

Što preostaje od osmišljavanja svijeta u doba tehnosfere?

1. Što tvori ideju svjetske povijesti od njezina začetka u Grka, Rimljana, srednjovjekovnoga kršćanstva do novovjekovne, moderne i suvremene realizacije u zbiljskome svijetu interakcije prirode i onog što pripada ljudskome u njegovoj navlastitosti? Ako kažemo da je svjetska povijest realizacija zapadnjačke metafizike od Heraklita do Hegela, onda je samorazumljivo da je posrijedi istovjetnost Zapada i svijeta. No, to ne znači nipošto da se druge forme diskurzivnoga odnosa spram svijeta za razliku od grčke filozofije, kršćanske teologije, europske znanosti i procvata umjetnosti od antike do renesanse i dalje kao što su duhovnosti Azije od Indije, Kine do Japana kao i drevnih civilizacija Latinske Amerike svedene na puku egzotiku ovog europocentrizma kao logocentrizma, da se poslužimo izrazom Jacauesa Derride iz kanonskoga djela poststrukturalizma, njegova ranoga spisa O gramatologiji iz 1967. godine. Zapad je svjetsko-povijesna realizacija onoga što povezuje dvije temeljne riječi suvremene „duhovne situacije“ vremena u trećem desetljeću 21. stoljeća kad je već izričito jedini pravi problem postalo razračunavanje u svim aspektima života s prodorom umjetne inteligencije kao novoga apsoluta. Te dvije temeljne riječi suvremenosti su logos i téhne i pripadaju veličajnome nasljeđu helenske metafizike koja nije uopće „mrtva“ kako se to čini za neopozitivistički krug zagovornika scijentifizma današnjice. Ne, ona je „živa“ i to tako što pokazuje u zbilji realizirani usud onog začetnoga što je bljesnulo u misli Heraklita, kako je to inventivno izvodio Martin Heidegger u svim svojim predavanjima i raspravama čitav misaoni život, a u seminaru u Freiburgu zajedno s Eugenom Finkom zapečatio shvaćanje identiteta i razlike između filozofije i kibernetike s obzirom na pojmove logosa i informacije. Za Heideggera se kibernetika pojavljuje u dvojakome značenju: (1) ona je nastavak novovjekovne znanosti i tehnike; (2) istodobno je posrijedi kraj metafizičkoga sklopa bitka-boga-svijeta-čovjeka. Linearnost i nelinearnost tvore međusobno preklapajući odnos „novoga“ s kojim više „bit“ tehnike kao postava (Gestell) ne može izaći na kraj. O toj dvoznačnosti pojma informacije u kibernetici na filozofijski neizravan način referiraju se Martin Heidegger i Eugen Fink u njihovu razgovoru povodom zajedničkoga seminara o Heraklitu 1966/1967. godine. Prema protokolu seminara Fink skreće pozornost na latinsko podrijetlo riječi informacija (informare). Značenje glagola jest utiskivanje oblika. Usto, radi se o izvještavanju o nečemu s naglaskom na preinačenju forme. No, oblikovanje nije materija i energija u pokretu. Ono označava idejni proces. Razlika je očita spram komunikacijskoga pojma „informacije“ koji se uobičajeno rabi u smislu posredovanja. Heidegger se u razgovoru nadovezuje na pojam informacije iz antropologijskoga horizonta kao prijenosa sadržaja značenja poruke. Time se, naravno, kauzalni odnos između nasljeđa informacije i slobode na čemu nastoji suvremena biologija mijenja u korist nesvodljivosti slobode. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970., str. 26. bilješka) Što je, dakle, bit naše suvremenosti koju određuje sveza pojmova logosa i téhne? Očito ništa drugo negoli da je riječ o tehno-logičkome osvajanju i koloniziranju svijeta kao globalno-planetarnoga procesa totalne mobilizacije „bitka“ kao „zbilje“ koja mora postati trijada onog što nazivam tehnosferom, a to su računanje=planiranje=konstruiranje umjetnoga života polazeći od kozmo-tehno-logike koja se pojavljuje u trijadi informacije, energije i materije. Logos i téhne postaju uvjeti mogućnosti nastanka trećega poretka kibernetike u sustavu automatskoga društva u kojem tehnosfera kao sveza autopoiesisa i informacije prethodi ne više samo tradicionalnoj tehnici koja je uvijek bila rukotvorno sredstvo čovjeka za druge uzvišenije svrhe, već i modernoj tehnologiji mehaničke reproduktivnosti koja je u 20. stoljeću dosegla razmjere sredstva-svrhe i čovjeka postavila u stanje nadzornika procesa polu-automacije samoga života u doba industrijskoga kapitalizma. 2. Što to drugo znači negoli da tehnosfera kao transklasična logika totalnoga informacijskoga doba nadilazi klasičnu metafiziku s njezinim zakonom kauzaliteta (linearni niz uzroka i posljedica) i načelima teleologije (svrhovitost i cilj procesa u povijesnome slijedu koji nije ni beskonačni pravac niti vječno kruženje jednog te istoga, nego sinteza ireverzibilne reverzibilnosti s pomoću drugoga temeljnoga pojma kibernetike kao što je ti povratna sprega, engl. feedback). Tehnosfera kao sinteza umjetne inteligencije i umjetne intuicije (v. istraživanja Marvina Minskoga u tom nužnome koraku spram tehnologijske singularnosti u: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 1-5, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019) postaje posljednja transverzalna ontologija beskonačnoga postajanja razlike u istome i stoga je njezin trijumf nad biološkim uvjetima proizvodnje života apsolutan. I tome se ne može ništa suprotstaviti kao realna alternativa povratku izgubljenoj ljudskosti tzv. svijeta. Koje su posljedice ove mahnite sudbine totalnoga ubrzavanja „beskonačne brzine“ kako to izvode Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine? To da tehnoznanstveni obrat u filozofiji dovodi do nastanka doba kibernetike s kojom sve što je bilo još uvijek „prirodno“ i „ljudsko“ iščezava u svekolikome muzealiziranju i historiziranju „kraja povijesti“. (v. Žarko Paić, https://www.harvard.com/book/9783032210807 ) To vrijedi ne samo za mitsko kazivanje, religiozni doživljaj svijeta, već i za umjetničko proizvođenje novih svjetova te za kraj filozofije u kibernetici koja je univerzalna meta-znanost suvremenosti čija „bit“ počiva u tehnologijskome pojmu informacije. Posljedice su dakle totalno ubrzavanje života i kraj onoga što je imalo značajke „humanosti“ i „humanizma“ prelaskom u posthumano stanje. Jezik nestaje s horizonta svijeta i biva nadomješten slikom, a ova slika nije više ništa drugo nego numerički kòd kojim se i sam život tehnologizira pod uvjetima autopoietičkoga sklopa u kojem se odigrava „sudbina“ svijeta kao četvorstvo kibernetike kroz pojmove informacije, feedbacka, kontrole i komunikacije. Nestankom jezika kao temeljnoga Označitelja svo se znanje kao logos sintetizira u formi vizualizacije događaja u svojoj transparenciji i zbiljskome očitovanju moći neposredne kognitivne percepcije. Na udaru tehnosfere kad je riječ o znanju kao sintezi logosa i téhne su ponajprije humanističke znanosti i njihova vjera u jezik.Prevođenje sa tzv. stranih jezika postaje transdukcija kognitivnoga stroja informacija, a veličajna ideja prosvjetiteljstva još od ideala francuske Akademije znanosti i umjetnosti koja je bila posvemašnja vjera u um kao uvjet mogućnosti ljudske slobode i napretka u nadolazećoj budućnosti kao što je to Enciklopedija gubi svoju legitimnost i vjerodostojnost naprosto stoga što tehnosfera nadilazi razliku razuma, uma i svjetskoga duha kakva je još bila u okvirima Hegelove spekulativne dijalektike. Logos kao téhne postaje informacija koja ima kvazi-transcendentalnu strukturu apsoluta u doba tehnosfere zato što nije ni materija ni energija, već „Veliki treći“ (tertium datur) u povijesnome razvitku trijade životinja-čovjek-stroj. I što onda uopće preostaje od osmišljavanja svijeta ako je tehnosfera preuzela u „svoje ruke“ i prevođenje i enciklopedijsko znanje ne samo „o“ svijetu koju podaruju znanosti, već i znanje „na“ svijet o čemu govori mogućnost filozofije u nadolazećem vremenu vladavine posthumanizma/transhumanizma s njihovom idejom tehnologijske singularnosti? Trebamo li se prepustiti kulturnome pesimizmu i rezignaciji i ravnodušno kazati da je svaki otpor ovoj tehno-gigantomahiji, rekao bi Heidegger „mahnitosti bez utjehe“, uzaludan već u početnim koracima zaziva tzv. drukčijega mišljenja onkraj granica metafizike kao realizirane kibernetike? Prije pokušaja odgovora na ovo dramatski intonirano pitanje koje je više od etičko-političkoga imperativa suvremenosti, dajmo riječ onome tko je izravni „krivac“ za sve najbolje i sve najgore što je uslijedilo s digitalnom ontologijom tehnosfere. Nije to nikakav tehnoznanstvenik, niti ne daj Bože filozof tehnologije, već vizionarski konstruktor umreženoga društva informacija čije su prognoze za budućnost ne samo gotovo egzaktne u svojim kvantitativnim pokazateljima, već su i najava budućnosti u znakovima čiste pragmatike znanja onkraj svih utopija i distopija današnjice. Riječ je, dakako, o Billu Gatesu. Bill Gates, naime, predvidio je da će s napretkom umjetne inteligencije većina radnih mjesta biti pogođena, ali tri glavna područja ostat će sigurna od potpune automatizacije: razvoj/programiranje umjetne inteligencije (AI), stručnjaci u energetskome sektoru i profesije povezane s bioznanošću/biologijom. Ova područja zahtijevaju visoku razinu inovacija, prosudbe i složeno, kreativno rješavanje problema. 1. AI sustavi/programiranje (izrada AI alata) Zašto? AI može generirati kòd, ali ljudi su i dalje dužni graditi, otklanjati pogreške i nadgledati složene algoritme. Fokus: Uloge koje uključuju izgradnju i usavršavanje AI sustava kako bi se osiguralo da rade sigurno i učinkovito. 2. Stručnjaci za energetski sektor Zašto? Sektor je vrlo složen i kritičan, a uključuje infrastrukturu i održivost. Fokus: Uloge unutar nafte, nuklearne energije i obnovljivih izvora energije koje zahtijevaju strateško planiranje, donošenje odluka i snalaženje u regulatornim krajolicima. 3. Biologija i bioznanosti Zašto? Biologija uključuje izuzetno složene sustave za čije razumijevanje je potrebna ljudska kreativnost i intuicija. Fokus: Znanstvena otkrića, razvoj novih lijekova i revolucionarna medicinska istraživanja. Gates naglašava da su ovi poslovi ključni jer uključuju snalaženje u područjima s visokom nesigurnošću, etičkim razmatranjima i potrebom za novim, inovativnim rješenjima, a ne ponavljanjem postojećih obrazaca. (v. https://3dvf.com/en/bill-gates-reveals-only-three-jobs-will-withstand-ai-s-rise/ ) Ako ovo Gatesovo predviđanje pokušamo osustaviti i dati mu spekulativno-filozofijsko opravdanje vidjet ćemo da ništa što je ovdje futuristički iskazano nije površno niti izvan logike realizirane metafizike u kibernetici kao posljednjem koraku do nastanka onog što nazivam homo kybernetesom. Utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener uspostavio je vladavinu pojma informacije kao trećega temeljnog pojma tehnoznanstvenoga razumijevanja svijeta, koji je u međuvremenu postao fundamentalni pojam i gotovo da je na prvome mjestu tradicionalne metafizike koja je od Platona razlikovala hijerarhiju umijeća kao vladavinu teorije, prakse i proizvodnje. Informacija prethodi svemu drugome u ovome „digitalnome konstruktivizmu“, pa nije nimalo začudno što umijeće stvaranja novih kôdova života kao informacijskoga tehno-genocentrizma ima prednost pred svim dosadašnjim profesijama kojima je Jezik podarivao moć legitimnosti (književnost, filozofija, pravo, ekonomija u svim modalitetima svojih novijih izvedbi). Te profesije postaju zastarjelima i tenedencijski ih nadomještaju sustavi AI. Preostaju samo još praksa i proizvodnja (energija i materija u formi bio-strojeva života). Čovjek u svojoj osmišljavajućoj ulozi egzistencijalnoga stvaratelja prostora-vremena slobode kao događaja onkraj načela dostatnoga razloga, čovjek kao mito-poetski kazivatelj povijesti u njezinome kaosu i svrsi očito se svodi samo i jedino na pragmatičko „semantičko oruđe“ odnosno na ono što je još u drugoj svojoj fazi mišljenja odredio Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima iz 1951. godine, a to je pojam jezičnih igara (Sprachspiele, lanaguage games) kao forme života čija „bit“ proizlazi iz pragmatike znanja. Jezik kao vizualizacija događaja u formi AI postaje puki alat komunikacije ili know how. Kad sve to imamo u vidu (v. Žarko Paić, https://www.abebooks.com/9783796548376/Superfluity-Human-Posthuman-Studies-Paic-3796548377/plp ), onda je nužno kazati kako više ni dične „svjetske povijesti“ više nema. Zamijenila ju je globalno-planetarna avantura transformacije života u tehno-znanstveni kapital koji rad potrebuje samo kao zastarjeli praktično-proizvodni terminal na usluzi savršenome funkcioniranju posthumanoga stanja. Pitanje koje još ima lenjinistički predznak glasi: što činiti? No, to je posve krivo postavljeno u ovom kontekstu vladavine tehnosfere. Jedino još pravo pitanje glasi: kako misliti ono što se već događa i ima li izgleda za mogućnost promjene stanja? 3. Ni prevođenje sa stranih jezika i to kao tzv. književno prevođenje, primjerice Platonovih dijaloga ili Euripidovih tragedija, Valéryjeve i Celanove poezije, kao ni poduhvat moguće velike tzv. opće Enciklopedije u doba tehnosfere ne mogu više biti izvedeni kao u tzv. analogno doba. Budući da je tehnosfera autopoietički sustav proizvodnje informacija kao kognitivna igra algoritamskoga eksperimenta i metode „beskonačne brzine“ stvaranja pragmatičkoga mišljenja u formi vizualnoga jezika, a svi će programi AI uskoro biti još brži i učinkovitiji od svekolikog „ljudskoga znanja“ jer eksponencijalni rast beskonačne količine informacija i ono što tvrde teorijski fizičari na tragu teorije o crnim rupama Stephena Hawkinga kako informacija nikad ne iščezava iz „horizonta događaja“ dovodi do implozije i entropije svemira, posve je samorazumljivo da se „čovjek“ u ovom sustavu pojavljuje suvišan ili je njegovo doba vladavine čak i kao nadzornika procesa tzv. strojnoga učenja na svojem ishodu. To znači da je sa stajališta nastavka tradicionalnoga humanizma realizacija projekta kvalitetnoga književnoga prevođenja i opće Enciklopedije pokušaj obrane i posljednjih dana osmišljavanja svijeta iz duha već ionako prohujaloga prosvjetiteljstva koje je u tzv. društvu znanja svojevrsni akademski otpor onome neizbježnome procesu koji sam opisao u svojoj knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) na primjeru (ne)uspjeha posljednje reforme sveučilišnoga obrazovanja kao što je to bila tzv. Bolonjska reforma početkom 21. stoljeća. Taj proces propasti tradicionalnih institucija znanja i stvaranja kognitivnoga kapitala krajem trećeg desetljeća ovog stoljeća, eto, bolje je artikulirao svojim predviđanjem Bill Gates od svih pseudo-manifesta nove strategije obrazovanja za neposrednu budućnost koju je u potpunosti već kolonizirala i preoblikovala tehnosfera. Svaki pokušaj „očuvanja dostojanstva“ humanizma kroz ljubav i njegovanje tradicije osmišljavanja svijeta danas osuđen je na neuspjeh ne zato što nedostaje entuzijazma i dobrih namjera, već zato što je ideja Enciklopedije eventualno održiva samo ako je posrijedi transformacija znanja o svijetu iz onoga što više nije logos kao uvjet mogućnosti znanja kao téhne, već ako je posrijedi obrat u biti same tehno-logike iz koje nastaje mogućnost tehnosfere koja autonomno proizvodi informacije ne tek o svijetu u smislu njegova prikaza i predstavljanja, nego o svijetu kao događaju postajanja onog što je svagda „novo“ i neprestano se „obnavlja“ u svojoj transformaciji. Posve je krivo krenuti od pukog nadomještanja analognoga s digitalnim u smislu sveprisutne digitalizacije arhiva, knjižnica, muzeja itd. Ideja opće Enciklopedije za doba tehnosfere jedino je održiva u svojoj nemogućnosti izvedbe na tradicionalnim temeljima „enciklopedizma“. Zašto? Zato što je znanje globalno-planetarni sustav informacija u realnome vremenu i virtualnome prostoru koje sve lokalno i regionalno, sve nacionalno-državno i nadnacionalno-naddržavno odvodi u „crne rupe“ zaborava već svakom novom inovacijom u izvedbi AI-sustava polimorfnih informacija tolikom brzinom, koju je predvidio otac-utemeljitelj postmoderne Jean-François Lyotard kad je u tekstu Postmodernoga stanja iz 1979. godine kazao kako brzina promjene statusa znanja u postindustrijskim društvima Zapada ꟷ „otima dah“. Danas bismo kazali da je umjesto ideje Enciklopedije sama „enciklopedija ideja“ u jednom borgesijanskome smislu stvaranja univerzalne i totalne Biblioteke-kao-svijeta lijepa uspomena na prohujalu epohu vjere u Jezik i Knjigu. No, stvar je postala naprosto brutalno i više negoli hiperrealna. U prostoru-vremenu težnje za očuvanjem „ljudskoga dostojanstva“ i humanoga okvira društvenoga razvitka nikad se ne smije izgubiti iz vida da je Hegel u svojoj Enciklopediji filozofijskih znanosti sintetički doveo povijest ljudskoga duha do njegova kraja u apsolutnome znanju koje i teodiceju naposljetku shvaća kao primijenjenu tehnodiceju. (v. o tome Žarko Paić, „Tehnosfera kao apsolut? Hegel i kraj metafizike“, Dijalog, br.1-2/2021., str. 105-113) Zato je svaki budući projekt osustavljenja znanja o svijetu u njegovoj živoj dinamici postajanja utoliko uspješan ukoliko je primjeren duhu suvremenosti koja protječe u paradoksalnome ubrzavanju tehnosfere i nastojanju da se osmišljavanje svijeta očuva od ovog mahnitoga „napretka“ koji više ne „otima dah“, već i prijeti da samome svijetu oduzme pravo na svjetovnost u horizontu plemenitoga mišljenja kao animae mundi. Što, dakle, još činiti pod uvjetom drukčijeg mišljenja onkraj granica metafizike kao realizirane kibernetike? Prevoditi i nadalje „ljudski“ unatoč vladavini AI i enciklopedijski stvarati nove svjetove u suradnji s AI ꟷ i-i umjesto ili-ili! U Predavanjima naslovljenim O budućnosti naših obrazovnih ustanova mladi Friedrich W. Nietzsche kaže: ʺPrema tome, sad je dabogme filozofija sama prognana s univerziteta: time je odgovoreno na naše prvo pitanje o obrazovnoj vrijednosti univerziteta. Kako se taj isti univerzitet odnosi spram umjetnosti, ne da se bez stida uopće priznati: on se spram nje uopće ne odnosi. (…) Bez filozofije, bez umjetnosti odrastaju naši akademijski ‘samostalci’: kakovu bi to oni prema tome mogli imati potrebu da se upuste s Grcima i Rimljanima, spram kojih sada više nitko nema razloga hiniti sklonost i koji povrh toga stoluju u teško pristupačnome samotništvu i majestetičnom otuđenju. (…) Jer uklonite samo Grke, zajedno s filozofijom i umjetnošću: po kojim bi ljestvama da se još uspnete do obrazovanja?ʺ(Friedrich W. Nietzsche, ʺO budućnosti naših obrazovnih ustanovaʺ, u: Kant-Schelling-Nietzsche, Ideja univerziteta, Globus, Zagreb, 1991., str. 322-323. Izabrao, preveo i predgovor napisao Branko Despot.) Pisati „protiv“ logike bezuvjetnoga napretka ove već zamrznute povijesti znači biti „za“ ono što još jedino preostaje od osmišljavanja svijeta u doba tehnosfere. Što? Stvaralaštvo kao bit ljudske egzistencije, ono što i jedan „okorjeli postmetafizičar“ kao što je to Bill Gates smatra nedodirljivim u svim formama svoje metamorfoze. Riječ je o ideji kao informaciji ili programu, kôdu, bez čega ne postoji ni ovaj najbolji od svih drugih niti svi drugi uopće mogući svjetovi.

May 2, 2026
Povijesno mišljenje i politika

Povijesno mišljenje i politika

2. Filozofija i politika bez zajednice: Rad i društvo Vidjeli smo već da Vanja Sutlić nastoji po svaku cijelu izbjeći najveću opasnost povijesnoga mišljenja: da se, naime, njezina toponomija i njezini „zakoni“ dobiju u analogiji s poviješću filozofije kao metafizike. Ako je „bit“ metafizike u tome da ovjekovječuje ono što je konačno i povijesno, pa se na taj način uvijek pretpostavlja djelovanje skrivenoga ili neskrivenoga (aletheia) načela prvoga uzroka ili počela (Bog kao arhé ili kao razlog/temelj stvaranja svega što jest), onda se i pojam bitka i bića u njihovu odnosu mora činiti neproblematskim vremenom apsoluta ili apsolutnim vremenom. Što ga omogućuje, to je za Sutlića unaprijed jasno. Uvjet mogućnosti takvoga vremena jest tehno-logička proizvodnja (tehno-poiesis) bitka, bića i „biti“ čovjeka. U ekstenzivnoj analizi Marxove „filozofije“, „politike“ i „političke ekonomije“ dospio je do krajnjih točki metafizike. Jedna je od njih Marxova postavka o radu kao vječnome prirodnome procesu i o proizvodnji kao skrbi-brizi za materijalne uvjete egzistencije neovisno od povijesnih epoha u njihovu hodu od početnoga do krajnjega. Ne zaboravimo: za Marxa nije komunizam cilj povijesti. A što, zapravo, ako cilja uopće nema? Ako umjesto cilja kao svrhe povijesti (telos) uvedemo pojam danas popularan u poststrukturalističkoj filozofiji da singularnost i kontingencija odlučuju o povijesti bez onoga što je unaprijed zadano (apriorizam), što se događa s idejom „napretka“ i „razvitka“? Očigledno, za Marxa nije bilo upitno i problematsko ono što čini racionalnu jezgru „ljudske prirode“: da čovjek, naime, proizvodi svoj vlastiti život ne tek kao puke materijalne uvjete egzistencije, nego kao ono što naziva vremenom za „višu djelatnost“ u „carstvu slobode“. Kada se to ima u vidu, tada je pitanje proizvođenja ili produkcije (poiesis) izvan svođenja na tehno-logički karakter rada pitanje svih pitanja. Radi se o Marxovoj misli o umjetničkome karakteru rada, što, pak, pretpostavlja vrijeme za „višu djelatnost“ ne više izvan rada i radnoga procesa, nego unutar njega. Kada rad dospijeva do umjetnosti i njezine slobodne igre, nastaje vrijeme „eksperimentalne znanosti“ koja pretpostavlja slobodu, a ne nužnost. To je ono što Sutlić vidi kao temeljni problem čitave metafizike, što je u svim njezinim likovima prisutno kao skriveno ili netematizirano. A to je proizvodnja kao proizvodnja izvan neke druge svrhe osim svetkovine užitka u onome što nema svoj smisao izvan sebe same. Autopoietička djelatnost umjetnosti kao proizvodnje „ljepote i uzvišenosti“ prestaje biti prvom potrebom čovjeka kada se događa ono što upravo „sada“ i „ovdje“ nastaje kao temeljni problem pseudo-sinteze: kada umjetnost postaje estetskim kôdom tehnosfere koja više nije u „carstvu nužnosti“, već je postala „carstvom slobode“. U kibernetičkome svijetu nematerijalnosti, gdje vladaju posve druga pravila igre između nužnosti i slobode na djelu je singularnost i kontingencija onoga što više nije ni rad ni proizvodnja, a niti se, pak, više može govoriti o jednokratnosti i neponovljivosti života. To je ono što dolazi iz okružja mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije neljudskoga samoga, kada više nema ni logike stvaranja (Bog) niti imanentne transcendencije samoga života koji omogućuje tehnosferi njezin „napredak“ i „razvitak“. To je ono što možda prelazi granice imanentnosti i transeutnosti Sutlićeva povijesnoga mišljenja jer svjedoči o tome da je pseudo-sinteza dokinula razlike između rada i proizvodnje, nužnosti i slobode, metafizike i postmetafizike. Razlog leži u tome što tehnosfera kontrolira društvene odnose i ujedno „stvara“, a ne „proizvodi“ novu konstelaciju života kao takvoga njegovim posvemašnjim prelaskom u ono što je s onu stranu ljudskoga i neljudskoga. Aktualne teorije o informacijskome dobu ne mogu ovo posve dohvatiti sa svojim pragmatičnim tehničkim pojmovima kognitivnosti i aplikacije u mislećim strojevima „novoga života“. (Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 11-61.) Metafizika polazi od toga da je vrijeme rezultat bitka kao ideje, energeie, supstancije, subjekta, duha, rada. Ono što nadilazi metafiziku iako nije izvan nje nego počiva u samoj njezinoj „biti“ jest povijesnost vremena izvan hipostaze vječnosti. No nije vrijeme u ovome drugom shvaćanju koje nastoji otvoriti kao problem „vlastita“ mišljenja i Vanja Sutlić tek horizont u kojem se zbiva konačnost epoha bitka. To bi bila tek „imanentna transcendencija“, pa bi se „Bog“ metafizike nadomjestio jednim njegovim postmetafizičkim pojmom kao što je u Freuda-Lacana ono nesvjesno ili želja, u Marxa rad, a u Heideggera događaj (Ereignis). Vrijeme nije više konstruirano kao „radno“ vrijeme apsoluta u Hegela, ali niti kao ono što sada u ne-metafizičkome smislu istovjetnosti ukinute filozofije u kibernetici pokazuje da se „bit“ vremena ne pokazuje ni izvanjski ni unutarnje, s mogućim primjerom u modernoj književnosti u Proustovu Traganju za izgubljenim vremenom. Posve suprotno, vrijeme unutar metafizike i izvan nje svodi se na tehno-poietičku dimenziju vremenitosti. Iz nje se sam život više ne pokazuje izvornim fenomenom otvaranja bitka. Samo u sklopu koji u sebi nosi ono fatalno i neprekoračivo što možda više ne dijeli autentično i vulgarno vrijeme ima takav „život“ još opravdanje. Umjesto toga problem je u pseudo-sintezi bitka i vremena kao događaja bez zajednice. To je događaj u kojem se život i metafizika više ne sukobljuju naprosto zato što je riječ o prodoru onoga moćnoga Ništa u strukturu događaja samoga. Ono što je u naslovu prve Sutlićeve knjige problemom razumijevanja nije tek pojam „biti“ jer se čini da je to svojevrsni sinonim povijesnoga mišljenja za „bitak“, nego ponajprije što znači uopće „suvremenost“? (Vidi o tom problemu sa stajališta propitivanja ontologije i povijesnoga mišljenja: Dean Komel, „Sutlićevo poimanje biti i suvremenosti“, u: Žarko Paić (ur.), Izgledi povijesnog mišljenja, str. 85-97.) Nije to, dakako, nikakva aktualnost u novovjekovnome shvaćanju vremena, nego ponajprije sam sklop proizvodnje-rada (supstancije-subjekta) čitave metafizike kao povijesti i njegov obrat u ono što Sutlić naziva u Praksi rada „vijek iskustva biti (življenje života koje pribire svoju životnost“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 89.) Ako je analogija onoga što se suprotstavlja mišljenju kao metafizici nepodesnom, što onda može uopće biti „alternativom“ koje otvara povijesno mišljenje? Na kraju Prakse rada nalazi se fragment naslovljen „Povijesna zgoda“ (Epilog), a na kraju knjige Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx nalazi se pronađeni zapis iz ostavštine koji je umetnut pod naslovom „Dodatak: Osnovni obrisi povijesnog mišljenja“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 310-311. i Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 173-174.) U oba teksta govori se o onome što povijesno mišljenje „nije“. A to obuhvaća sve verzije povijesti metafizike od filozofije povijesti do pozitivističkih znanosti o „historiji“. Jednako tako, ono što povijesno mišljenje „jest“ odnosi se na početak njegova mjesta i vremena i na njegove „zametke“ u Marxa i u Heideggera. Umjesto da se pojam događaja proglasi nečim što ima karakter ljudskoga stvaranja „novoga“ u smislu političke akcije subjekta kao „revolucionarne“ promjene društva, Sutlić prekoračuje i sve verzije marksizma i filozofije politike koje operiraju s različitim pojmovima „promjene“. „transformacije“, „obrata“ svjetovnosti svijeta kao rezultata kapitalizma od njegova nastanka do mogućega, ali ne i „nužnoga“ nestanka. Zbog toga je događaj ponajprije povijestan, ali ne u smislu nekog konkretnog, historijski datiranoga događaja poput Francuske revolucije, Pariške komune, Oktobarske revolucije, studentske pobune 1968. godine u Parizu, rušenja Berlinskoga zida 1989. godine do nedavnih zbivanja u tzv. Arapskome proljeću, koje uvijek uzima za primjer suvremeni neomarksitički filozof Alain Badiou u svojem shvaćanju politike kao događaja i forme mišljenja. (Alain Badiou, Abrégé de Métapolitique, Seuil, Pariz, 1998., Alain Badiou, The Communist Hypothesis, Verso, London, 2010., Alain Badiou, The Rebirth of History: Times of Riots and Uprisings, Verso, London-New York, 2012. Vidi o tome: Oliver Marchart, „Der Staat und der Politik der Wahrheit: Alain Badiou“, u: Die politische Differenz, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2010., str. 152-177. i Bruno Bosteels, Badiou and Politics, Duke University Press, Durham & London, 2011) Nije razlog izbjegavanja „konkretnosti“ ili „realnosti“ tek u tome što Sutlić želi očuvati rang povijesnoga mišljenja u transfilozofijskome smislu od pada u glib već uvijek ideologizirane zbilje. Drugim riječima, ne skriva se iza toga neki platonizam drugim sredstvima koji zbilju mjeri iz visina ideala i normi. Umjesto ovog „transcendentalizma“ politike kao filozofije ili „imanentizma“ filozofije kao politike, potrebno je izaći iz začaranoga kruga ove reducirane povijesti mišljenja na pitanje „subjekta“ i njegove tzv. radikalne „izvedbe“. To ne znači da ne postoje prijelomni politički događaji koji naznačuju promjene u samome povijesnome sklopu. No, ono što je za Sutlića jedino nužno i bitno jest pitanje o „biti“ odnosa u kojem se čak i Heideggeru moderno društvo (kapitalističke proizvodnje) osamostaljuje do rezultata moderne subjektivnosti. Ako rad „proizvodi“ društvene odnose, ima li uopće mjesta za neku autentičnu politiku dostojnu mišljenja-čina onoga što Sutlić naziva „urgentnošću radikalno revolucionarnoga mišljenja“? (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 91-102.) Postavka koju ovdje zastupam jest sljedeća. Za Sutlića se „bit“ politike ne svodi niti na mišljenje „o“ predmetu politike u tzv. empirijskoj povijesti odnosa države i društva, a niti se, pak, može govoriti o tome da je politika mišljenje kao događaj. Kada bi politika bila događaj, odnosno ono što omogućuje bitku da bude, a bićima da „jesu“ i „biti“ čovjeka da povijesno vodi svoju egzistenciju kao dostojanstvenu „ljudsku prirodu“, tada bi sve završilo s time da čovjek u nekom drugom obliku volje za moć u smislu subjektivnosti subjekta odlučuje suvereno o bitku i njegovoj promjeni. No, to je kako za Marxa tako i za Sutlića, a naravno ponajviše za Heideggera, posvemašnjom iluzijom novovjekovnoga subjektivizma, koji od Fichtea do suvremenih teorija subjekta (Sartre-Badiou-Žižek) postulira moć djelovanja i promjenu situacije u kojoj se zbiva djelovanje iz politike kao događaja. Pokazali smo već da je stvar u mišljenju povijesnoga sklopa kao odnosa između filozofije, politike i političke ekonomije. Utoliko bi svako destiliranje „biti“ političkoga u Sutlića bilo promašeno ukoliko prethodno ne bi nastojalo oko razrješenja sljedeće aporije. To je, uostalom, vjerojatno najjasniji i najizričitiji polemički odnos povijesnoga mišljenja Sutlića s povijesnim mišljenjem Heideggera u njihovu mogućem identitetu i razlici. Politika nije, dakle, ništa „političko“, kao što tehnika nije ništa „tehničko“. Ono što se ovdje nastoji pokazati jest samo to da suočenje s „biti“ politike jest moguće samo iz njezine nepropitane pretpostavke o mišljenju-činu. U njemu se stječu povijesna zgoda ili događaj s tehno-poietičkim karakterom zapadnjačke metafizike. U tekstu naslovljenom „Uz pitanje ozbiljenja filozofije: Ekskurs o jednom Heideggerovom razumijevanju Marxa“ Vanja Sutlić pokazuje da Heidegger u svojoj kritici antropologijskoga horizonta Marxa s obzirom na znamenitu 11. tezu o Feuerbachu ne uočava da Marx ne postavlja pojam društva kao subjekt povijesnoga zbivanja. Nije, dakle, problem u tome što Marx ne vidi da svaka promjena svijeta pretpostavlja i jednu interpretaciju svijeta, nego se radi o tome da društvo i društveni odnosi proizlaze iz onoga što ih omogućuje, a to je za Marxa već iz doba Grundrisse, te izričito u Kapitalu, nesmetani razvitak proizvodnih snaga, odnosno znanstvenoga rada koji uvjetuje da sva povijest ima karakter „znanstvene povijesti“. Ukratko, Sutlićeva kritika Heideggera ide za tim da tamo gdje Heidegger postavlja ideju društva kao rezultat moderne subjektivnosti, Sutlić otvara pitanje kraja društva i subjektivnosti u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, M.Niemeyer, Tübingen, 1984. i Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.) To ujedno znači da razlika između Heideggerova i Sutlićeva povijesnoga mišljenja bitno određuje i razliku u njihovome razumijevanju pojma političkoga i politike. Protiv Heideggera, a za Marxa izvan humanističko-stvaralačke dimenzije tzv. „ontologijske razlike“ između proizvodnje (slobode) i rada (nužnosti), što istovremeno znači da je granica Marxova mišljenja upravo tamo gdje Heidegger vidi razliku između metafizike kao računanja (Rechnen) i mišljenja kao „pjesništva“ (Dichten), (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, M.Niemeyer, Tübingen, 1984. i Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.) to jest u znanstvenosti znanosti kad je ona postala epohalno-povijesnom konstelacijom suvremenosti: „…1. nije znanstvenost atribut društvenog ljudstva (čovječanstva), nego je, obratno, društvenost kao bit čovjeka atribut znanstvenog rada, rada znanosti; ne konstituira se rad u društvu, nego je društvo za razliku npr. od horde, omogućeno njime; 2. nije „društvo“ apsolutiziranje moderne subjektivnosti, nego je ono, obratno, relativna organizacijska funkcija znanosti kao rada koji je moderna subjektivnost koja traži organiziranog radnika s onu stranu diobe rada. /…/ ozbiljno uzeti Marxovu misao znači preći preko socio-logičkog apsolutiziranja društva k ergo-logičkom uviđanju ‘proizvodnih snaga’, kao supstancije-subjekta modernog svijeta. Nije, da to kažemo Engelsovim riječima, društveni čovjek stvorio rad, nego je, obratno, rad stvorio društvenog čovjeka“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 253.) Kako stoji stvar mišljenja s politikom u Sutlića nakon što smo uvidjeli da ona ne može biti svedena na ono što pripada tek „društvu“ a niti na ono što je izvedeno iz „rada“. Društvenost i rad su, bez obzira na ono što ih dovodi u svezu, u modernome kapitalskome načinu proizvodnje već uvijek u znaku „otuđenosti“, „postvarenosti“ i „bezavičajnosti“. U obje knjige, kako izričito u Biti i suvremenosti gdje se ova problematika iscrpno analizira pod nazivom „Dijalektika zajednice kao epohalni horizont povijesti: (Uz odnos filozofije i politike)“, a tako i u Praksi rada gdje se odnos proširuje s uvođenjem u razmatranje i trećeg člana kao što je politička ekonomija, uz razmatranje o „biti“ političkoga i politike u kontekstu „marksizma i socijalne revolucije“ Sutlić otvara pitanje o tome što uopće omogućuje da se politika pojavi kao temeljna riječ/pojam za ono što se konkretno-empirijski događa u povijesnim promjenama „društva“ i „države“. Prije negoli pokažemo kako to argumentira u izvođenju, pogledajmo zašto su društvenost i rad uopće izbili u prednji plan u ovome odnosu između filozofije, politike i političke ekonomije. Subjektom se u 20. stoljeću od Lacana do Deleuzea i Badioua više ne misli na dekartovski shvaćenu misleću supstanciju kao svijest koja određuje što jest cogito (jastvo, sebstvo) u individualnome smislu te riječi. Nakon Heideggerove kritike pojma subjektivnosti subjekta već u Bitku i vremenu postalo je jasno da ni Husserlova transcendentalna (inter)subjektivnost ne vodi do rješenja pitanja zašto je svaka svijest ujedno intencionalna i zašto se transcendentalni subjekt, kako je to izveo Foucault u Riječima i stvarima, udvaja u empirijskome subjektu i obratno. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo: Srđan Rahelić. Vidi o tome: Žarko Paić, „Parrhesia vs. Phronesis: Foucault i političko danas“, u: Sloboda bez moći, str. 294-343.) Pitanje subjekta doista postavlja u pitanje njegovu „bit“ ili supstanciju. A to se od novoga vijeka odnosi na pojam predstavljanja i postavljanja samoga subjekta svojim vlastitim objektom. Kada „društvo“ dobiva značajke subjekta, tada nije riječ tek o poopćavanju pojedinca u kolektivu, asocijaciji, agregaciji, ili jednostavnome produženju pojedinca do nekog nad-Ja (super-Ego, rekao bi Freud). „Društvo“ može postati rezultatom moderne subjektivnosti samo zbog toga što je već uvijek rezultatom jedne moćnije moći od ljudskoga udruživanja u različite konglomeracije i konfiguracije, sklopove. To samo znači da pitanje subjekta ne izlazi iz okvira novovjekovnoga razumijevanja bitka kao postavljenosti/predstavljenosti. (O raspravi o smislu i značenju pojma „subjekta“ u suvremenoj filozofiji nakon Heideggera i Derride vidi zbornik: Eduardo Cadava, Peter Connor i Jean-Luc Nancy (ur.), Who Comes After the Subject?, Routledge, London-New York, 1991.) Misao-čin samopostavljanja subjekta prisutan je u Kantovoj postavci o bitku kao „pozitivnosti“ te u Fichteovome odnosu između Ja i ne-Ja. Sutlić pritom upućuje na još nešto što se čini presudnim. Novovjekovna metafizika subjektivnosti ne postavlja tek granice između svijesti i prirode u smislu Hegelove postavke iz Fenomenologije duha da je i sam pojam prirode rezultat modernih prirodnih znanosti. Ona konstruira bitak kao postavljenost i predstavljenost. I otuda je čitav transcendentalni idealizam put spram istovjetnosti bitka i vremena na taj način što vremenska dimenzija „sadašnjosti“ u svojoj aktualnosti i realizaciji postaje apsolutnom značajkom vremena tog i takvoga „subjekta“. Koje su posljedice ovoga „događaja“ za suvremeno mišljenje koje nastoji obnoviti pojam subjekta na „novim“ bestemeljnim temeljima? Kada se kao u 20. stoljeću nakon Heideggera iznova uvodi u igru ta već u Marxa prevladana riječ za nositelja revolucionarnih promjena, onda se iz okrilja pojma zajednice (Gemeinschaft) subjekt vraća na svoje ishodište kakvo je bilo u Descartesa i Kanta. Ali s tom razlikom što sada sve otpočinje s pojmom nesvjesnoga koji se artikulira kao jezik (Lacan). (Jacques Lacan, Le quatre concepts fondamentaux de la psychoanalyse: Le séminare, sv. 9, Points, Pariz, 2014.) Što smo time dobili? Put koji ne vodi nikamo, jer je pitanje subjekta postavljeno „sada“ i „ovdje“ iz konstrukcije realnoga kao pukotine u samome bitku. Frankfurtska kritička teorija (društva) i francuska postmoderna s obratom spram kulture kao nesvjesnoga subjekta u rasponu od želje, politike istine do tehnologije kao novoga subjekta samo su dva lica iste nelagode s problemom nestanka društva u mrežama prazne komunikacije. Drugim riječima, moderno društvo ne samo da nije svedivo na racionalno-iracionalne odluke u njegovu „razvitku“, nego pojam društva (Gesellschaft) u posthumanome stanju iščezava u mrežama informacija-komunikacija. A time i sam „subjekt“ ako nije već postao „objektom“ nema nikakva „sigurna bezdana“ za svoje trajanje, bez obzira kojim ga kliničkim metodama nastojali oživjeti iz njegove „druge smrti“, da se poslužimo Lacanovim shvaćanjem realne i simboličke smrti (subjekta). Što jest subjekt te „velike priče“ o revoluciji kao „političkome događaju“ naposljetku postaje ono što Sutlić cinično naziva „revolucijom kao galamom“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 24.) U tekstu naslovljenom „Supstancija-subjekt ili povijesni sklop?“ u Praksi rada nalazi se odgovor na pitanje o nemoći i kraju subjekta uopće kao filozofijsko-političkoga problema mišljenja: „Tko je taj ‘subjekt’ (nosilac, ‘podbačaj’) svih zbivanja? Da li je to ‘društvo’? Čovjek u smislu ‘ensemblea društvenih odnosa’? Ili je, naprotiv, ‘društvo’ od pravog subjekta već otuđeni njegov oblik? Da li su to ‘odnosi u proizvodnji’ na bazi razvoja i razvitka ‘proizvodnih snaga’, ali čijih, od koga? /…/ Tko je, de facto, subjekt kapitalskog načina proizvodnje? Kapital! Ali, kapital je samo postvareni čovjek u svojim međuljudskim odnosima. A što je čovjek u tom načinu proizvodnje? On je samo personificirani kapital.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 231.) Ako je „kapital“ drugo ime za obezboženi metafizički sklop vladavine supstancije kao subjekta, onda je samorazumljivo da Sutlić povijesnim mišljenjem treba „destruirati“ kako svaku apologiju društvenosti i društva, tako i svako uskrsnuće rada u smislu redukcije na društvo i obratno. Rad jest izvor kapitala u političko-ekonomijskome smislu, ali problem nastaje kada rad izvan ovoga okvira moderne industrijske proizvodnje postaje „prvom životnom potrebom“ u pseudo-sintezi znanosti i umjetnosti i to na taj način da kapital više ne porobljava rad i radnika u radnome vremenu, nego se proširuje i na „carstvo slobode“ u kojem djeluju svi preostali oblici ideologije kao spektakla i zabave (entertainment). (Žarko Paić, „Posljednja tajna spektakla: Novo čitanje Deborda“, u: Sloboda bez moći, str. 433-482.) Kapital se, dakle, ne pojavljuje ograničenim na jednu sferu stvaranja vrijednosti. Sve što postoji, vrijedno je da postane robom odnosno kapitalom. Čitav povijesni sklop novovjekovnoga svijeta u svojem „ranome“ i „kasnome“ stadiju može se stoga smatrati jedinstvenim i jednokratnim sustavom potreba. Njime upravlja i rukovodi korporativno uređeni kapitalizam na temelju dijalektike „baze“ i „nadgradnje“. Ali ne određuje više prvo ono što je drugo, nego superstruktura povratno utječe na procese promjene strukture. Sutlić je, dakle, Marxovo mišljenje dokidanja filozofije, politike i političke ekonomije kao misao-čin prevladavanja (Aufhebung) protumačio iz onoga što je nazvao onto-logikom zbivanja (apsolutnoga) svijeta rada. Nije otuda povijest rezultat rada u njegovu vremenskome aspektu „vječne sadašnjosti“ kao ljudske primarne i vječne potrebe. Posve suprotno, rad je povijesno-epohalno određen onime što čini „bit“ čovjeka i njegovu „ljudsku prirodu“. A to je istinsko dostojanstvo čovjeka koje dolazi iz životnosti života kao uvjeta mogućnosti slobode u njezinoj „nužnoj“ singularnosti i kontingenciji. Zbog toga je moguće da ono što je tradicionalno bilo smatrano „idejom“ i što pripada u nematerijalnost rada postane zapravo učinkom realizacije u zbilji kao povratna sprega (feedback) u kibernetici. Učinak retroaktivno određuje uzrok, a ne obratno. Model Marxove ideje komunizma, koji nije cilj povijesti, već neposredni zadatak u budućnosti kao ozbiljenju mogućnosti koje skriveno već postoje u sadašnjosti, nije otuda drevni atenski polis. On je to samo po analogiji, iako na onaj način kojim Hegel pristupa razumijevanju svjetske povijesti koja se u pojmu i ideji već dovršila, ali još-ne i u zbilji. Kada Marx kaže da je ključ za anatomiju čovjekolikoga majmuna razvijeni pojam rada u modernom kapitalističkome društvu, isto se može pokazati i za shvaćanje povijesnosti ideje komunizma. Iz sadašnjosti se mjeri veličina prošlosti, a ne obratno. Nije, dakle, riječ o modelu svijeta rada u kojem produktivne snage industrije predstavljaju ključ za razumijevanje nestalih moći začaravanja prirode u mitologiji. Pravi je model za komunizam uistinu estetski, odnosno izveden iz umjetničke proizvodnje. A ona više nema svrhu izvan sebe u slavi bogova kao u Grka. Priroda je u moderno doba iščezla kao prostor-vrijeme ljudske sreće i blaženstva u kontemplaciji. O odnosu između mito-logike i tehno-logike u suvremenom razumijevanju odnosa umjetnosti i znanosti danas Sutlićevo je promišljanje uistinu predskazanje procesa transformacije čitavoga metafizičkoga sklopa u vladavinu tehnosfere. (Na mjesto filozofije, dakle, stupa znanstveni rad, radna znanost kao mito-logika koje srž je tehno-logika: suvremeno pred-kazivanje, ‘nesvjesna obradba’ svega što jest je tehnika, ne kao primjena znanosti, nego kao njena bit. Mythos (u obuhvatnom značenju riječi) jest tehničko spravljanje-računanje na kojem se temelji svako suvremeno mišljenje, činjenje i sačinjanje. Mito-logija kao tehno-logija je dvoznačana u bitnom smislu: kao mišljenje tehnike (u smislu genitivius subiectivus) ona je računanje i spravljanje iz tehnike svega kao osebničnog, tehničkog objekta (tehno-logika na mjestu metafizike u cjelini) i, ujedno, ona je naslov za mišljenje tehnike u njenoj povijesnoj biti, za promišljanje i obrat znanstvenog nacrta-obrade svijeta k još-ne-odlučenoj punini jedne drukčije mogućnosti.“ – (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 156. Vidi o procesima interakcije suvremene umjetnosti i suvremenih znanosti Ingeborg Reichle, Art in the Age of Technoscience: Genetic Engineering, Robotics, and Artificial LIfe in Contemporary Art, Springer, Wien -New York, 2009. i Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung, http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen) Radi se, umjesto toga, o „eksperimentalnoj znanosti“. Iz ideje umjetnosti kao proizvodnje svijeta ljepote i smisla ona povratno utječe na izgradnju cjeline jedne nikad još postale zajednice. Daleko od svakog mesijanstva i eshatologije „filozofije nade“ kakvu je izveo Ernst Bloch, a danas se u novome ruhu pokušava misliti isto s pomoću „političke teologije“ na tragu Schmitta i Benjamina, primjerice, u političkome mišljenju nadolazeće zajednice kakvo izvodi Giorgio Agamben, (Giorgio Agamben, Der kommende Gemenischaft, Merve, Berlin, 2003.) pitanje vremenosti istinske zajednice nije u praznome došašću budućnosti kao utopije ili spasa. Iskonsko vrijeme je sabrano i pribrano dospijeće do „biti“ i „suvremenosti“ iz događaja povijesnoga sklopa izvan metafizičke strukture onto-teo-kozmo-antropologije. Sutlić je pokazao u Biti i suvremenosti da je odnos filozofije i politike naposljetku priprema za ono nadolazeće bez presedana u povijesti. Zajednica slobode kao zajednički svijet s onu stranu „proizvodnje“ i „rada“ nije moguće sagledati iz aspekta vladavine ni političke ekonomije, ni politike, a niti filozofije. Posljednji kriterij smisla težnje za izgradnjom takve zajednice (polis-communitas) mora biti onaj koji se nalazi u sferi slobodne igre apsoluta sa samim sobom. A ta igra više nema značajke odnosa Boga metafizike spram čovjeka. Umjetnička samosvrha u jednokratnome nabačaju slobode kao igre svijeta odlučuje o tome. To je ono što Heraklit u 52. fragmentu određuje iskonskom slobodom vremena samoga: „Vrijeme je dijete koje se igra kamenčićima; kraljevstvo djeteta.“ No, obrat je u tome što već Marx pokazuje u Kapitalu da se zbivaju procesi u kojima kapital postaje pseudo-sintezom potrebe i želje za priznanjem uvjeta mogućnosti njegova širenja na čitav svijet, bez obzira na tzv. kulturne i civilizacijske razlike i posebnosti (Zapad vs. Indija, Kina, Japan). Pervertiranje iskonskih potreba u prvi plan postavlja želju-volju za materijalnim blagostanjem. Problem kapitalizma otuda ima strukturu onoga što čini od kraja 1970-ih godina „bit“ neoliberalizma. Radi se o svezi ekonomije „racionalnoga izbora“ i psihologije osvajanja novih tržišta. Ne osvaja se više izvanjski prostor svijeta, već unutarnji teritorij želje. Management kao ekonomija usluga i marketing kao kultura slobodnoga izbora postaju novom politikom „liberalno-demokratskoga konsenzusa“ u globalnome kapitalizmu. Umjesto brahijalnoga osvajanja Drugoga njegovim političkim pokoravanjem na djelu je ekonomsko-psihološki trening volje, koji se razmješta u kategorijalno polje „zavođenja same želje“. (Pierre Klossowski, Nietzsche and the Vicious Circle, University of Chicago Press, Chicago, 1998. i Byung-Chul Han, Psychopolitik: Neoliberalismus und die neuen Machttechniken, S.Fischer, Frankfurt/M., 2014.) Alexandre Kojeve, egzistencijalistički tumač Hegela, koji je presudno utjecao na mislioce francuskoga poststrukturalizma, vjerodostojno je pokazao da postavka o „kraju povijesti“ na tragovima Hegelove i Marxove dijalektike ostavlja nepropitano polje „kraja i povratka politike“. U svijetu gdje je nakon ozbiljenja filozofije preostalo polje djelovanja samo u umjetnosti, igri i priznanju čovjeka u dostojanstvu osobe otvorene su i zatvorene povijesne mogućnosti obrata. Kraj krvavih revolucija, prema tome, označava ulazak u „posthistorijsko stanje“ animalizma. Ono „životinjsko“, međutim, nije više suprotnost „ljudskome“. Ta se opreka dokida. Umjesto ove razlike u samome povijesnome sklopu između „biti“ čovjeka i bića, na djelu je homogeno stanje nerazlikovnosti. Što uopće jest taj „animalizam“ bez povijesti vidi se već po tome da kultura i pitanje identiteta kao priznanja ima funkciju nadomjesne borbe za carstvom želje. (Alexandre Kojeve, Introduction a la lecture de Hegel, Gallimard, Pariz, 1980. Vidi o tome: Giorgio Agamben, Der Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., str. 18-22.) Doduše, svaka je želja za priznanjem ujedno i volja za moć. No, nije stvar u želji-volji čovjeka kao „subjekta“, nego o volji-želji kapitala-rada kao „supstancije“ za onim što mu leži u samome temelju. A to je čudovišno i strahotno Ništa, ono što postaje pokretačem čitavoga procesa moći i vladavine tehno-poietičkoga načela zapadnjačke povijesti. Nietzsche kaže da je htjeti Ništa isto što i biti Ništa. U vremenu vladavine aktivnoga nihilizma ovo načelo preuzima moć transcendencije. To je „ono“ isto što Sutlić pri kraju Biti i suvremenosti još ovako iskazuje: „Sama svagda u službi totaliteta stabilnosti i promjene, biti i prolaznosti, spremna je filozofija danas radije na samokritiku do uništenja nego da ugrozi totalitet. A ipak samo ona u svojoj s l u t n j i moćnog povijesnog „ništa“ uopće može sačuvati smisao za prevladavanje ovog totaliteta. Ako išta što je u njemu i po njemu, samo ona može, možda uz suradnju pjesništva i zakonodavno-političke brige za pravu ljudsku zajednicu, nadovezujući na tendenciju ništenja u svjetovnosti svijeta i sabirući snage destrukcije na zadatku svjetovnog obrata – ne: unutarsvjetovne promjene – misaono se probiti, na putu, biti, kroz bespuće totaliteta u kruženju, do novog svitanja svijeta. Ona to može kad preuzme najteži svoj zadatak: da m i s I i povijest i p o v i j e s n o misli ono »ništa« i onu mogućnost koji djeluju u zbivanju i zgodi svijeta.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 418.) 3. Put do nadolazeće zajednice: Suvišnost politike? Kako u tom svjetlu još uopće misliti političko i politiku? Ako u cjelini Sutlićevih promišljanja nije moguće govoriti o nekoj imanentnoj i ujedno postojanoj „biti“ političkoga i politike izvan povijesnoga sklopa u njegovoj singularnosti i kontingenciji, dakle izvan povijesnosti političkih zbivanja kako unutar empirijske povijesti kao historije, tako i izvan prethodne formacije odnosa mišljenja i činjenja, što preostaje? Je li taj preostatak zapravo šansa za novo razumijevanje političkoga i politike ili treba napustiti svaku nadu u obnovu i tzv. „povratak politike“ u prostor zbivanja tehničke konstelacije suvremenoga svijeta? Nema nikakve sumnje da bez politike i ljudskoga djelovanja ne možemo očekivati nikakav spasonosni obrat iz okrilja metafizike. Politika u izvornome značenju upućuje na umijeće (tehné), „kako se gradi, razvija, sabire, živi u polisu. Polis je za Hegela i za Marxa bio jedan od vrhunaca ljudskog zajedničkog života u prošlosti. Pred nama stoji razvoj, izgradnja ljudske zajednice, a to znači zajednice ne samo slobodnih proizvođača nego i slobodnih ličnosti, osoba, totalnoga čovjeka. U prevladavanju ekonomskih zapreka koje su nastale iz ostataka i obnove momenata koji pripadaju kapitalskom načinu proizvodnje, u prevladavanju forme filozofije, u prevladavanju različitih dosadašnjih društvenih znanosti – kroz sve to vodi samo jedan put, to je put preko politike.“ (Alexandre Kojeve, Introduction a la lecture de Hegel, Gallimard, Pariz, 1980. Vidi o tome: Giorgio Agamben, Der Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., str. 18-22.) Sutlić još jednom naglašava ono što je „dijagnostički trenutak nastanka povijesnoga mišljenja“. Kada se do istovjetnosti sabiru u svijetu rada dokinute forme filozofije, „društvenih znanosti“, unutar kojih politička ekonomija predstavlja paradigmatsku znanost „umijeća“ racionalnoga gospodarenja i upravljanja materijalnim aspektima „društvenoga bitka“ u kapitalističkome načinu proizvodnje, tada je za obrat u drugu i drukčiju epohu od ove prisutne „sada“ i „ovdje“ potrebna moć, umijeće, mišljenje i činjenje onoga što je u sebi dvojako prisutno. Nazovimo to blohovski tendencijom-latencijom slobodne zajednice, kako ih Sutlić naziva, ličnosti i osoba kao „totalnoga čovjeka“. Totalnost se ovdje razumije ne kao vladavina cjeline nad dijelovima, niti put od pojedinačnoga do općenitoga (tzv. partikularna univerzalnost). Riječ je o hegelovskome shvaćanju cjeline kao žive artikulacije sustava koja kroz povijesnost subjektivnoga i objektivnoga duha (od obitelji, građanskoga društva do države) dolazi do istine o samoj sebi kao filozofija umjetnosti, filozofija religije i „filozofija filozofije“, odnosno sustav znanosti apsolutnoga duha. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 89-90.) Ideja cjeline kao cjelovitosti nema nikakve veze s totalitarnim shvaćanjem države kako je to nemisaono i posve krivo nastojao dokazati Karl Popper u napadu na Hegela i Marxa sa stajališta tzv. (liberalnog) otvorenoga društva. (Karl Popper, The Open Societies and Its Ennemies: Hegel, Marx, and the Aftermath, sv. II, Princeton University Press, Princeton, 1971.) Totalni je čovjek onaj koji u sebi nosi sabranost povijesnoga kazivanja i slutnju nadolazećega iz same životnosti života. Otuda se ne može podržavati ideja da je model za Sutlićeva „totalnoga čovjeka“ platonski shvaćena figura filozofa-vladara, jer je filozofija dokinuta po formi, kao i „društvene znanosti“, a tako i znanosti o čovjeku od filozofijske antropologije do kulturalnih antropologija i etnologija. Umjesto toga radi se o ideji čovjeka kao namjesnika događaja. S njime se zbiva istinska povijest zajednice. Zato i otpadaju metafizička razlikovanja društvenoga „ranga“ i političke „hijerarhije“. Totalni čovjek o kojem se ovdje radi nije „proizvođač“ vrijednosti niti „udruženi radnik“ prema modelu političke ekonomije. Najprimjerenije bi bilo kazati da se ovdje misli na jedinstvo misleće proizvodnje smisla u djelatnome činu, baš onako kako je to Sutlić pokazao na kraju Biti i suvremenosti u opisu susreta povijesnoga mišljenja s Ništa, gdje filozofija i umjetnost uz suradnju politike nastoje izgraditi upravo takvu zajednicu koja će prevladati sve dosadašnje metafizičke razlike u shvaćanju „čovjeka“. Kritika sadašnje diobe rada u kapitalizmu pretpostavlja i sustavnu kritiku diobe znanosti kakva otuda proizlazi. Nije to plaidoyer ni za kakvu interdisciplinarnost kakva se sada u informacijsko doba zahtijeva čak i kao postulat znanstvenoga istraživanja. Obrat u „biti“ rada zahtijeva i obrat u „biti“ znanosti. Stoga politika nije nipošto na repu svih zbivanja, neka vrsta nužnoga zla u odnosu između filozofije i umjetnosti, nego ono singularno i kontingentno što u svojoj „nužnosti“ izgradnje nadolazeće zajednice jest i postaje moć slobode. No, kakav je to put koji Sutlić vidi u politici kao umijeću, gradnji i oblikovanju zajednice? Očigledno nije riječ ni o kakvome „novome društvu“ (Gesellschaft), a još manje o „odumiranju države“ (Staat). Moćno načelo hegelovsko-marksovske dijalektike svodi se na dokidanje/prevladavanje (Aufhebung) forme kako društva tako i države (ekonomije i politike). Ono što preostaje jest sadržaj ili racionalna jezgra, „bit“ stvari koja povezuje društvenost čovjeka i njegov život u političkoj formi države kao zajednice od grčkoga polisa, rimske republike, moderne nacije-države do kozmopolisa u globalno doba. Sutlić to razvija u logici djelovanja onoga što se dokida po formi (tollere), čuva po sadržaju (conservare) i uzdiže na viši stupanj (ellevare). Mišljenje politike otuda pretpostavlja dijalektiku epohalne zajednice. To nije „komunistička politika“, iako je jasno da komunizam nije cilj povijesti, nego ono što se nalazi kao zadatak u neposrednoj budućnosti. Stoga je Marx u ideji prevladavanja kapitalizma i njemu primjerene forme liberalno-demokratske politike u autoritarnoj ili demokratskoj državi mogao u Kapitalu govoriti da početak nove zajednice nastaje kada kapitalizam dospijeva u krizu tendencijskim padom profitne stope. Ne, dakle, nužno, već tendencijski postoji mogućnost radikalne i totalne promjene, obrata u samoj „biti“ kapitalizma, a ne izvan njegove logike djelovanja, kao što se to dogodilo s Lenjinovom i Maovom politikom revolucionarnoga prevrata u 20. stoljeću iz čega je nastao totalitarni poredak brutalnoga i brahijalnoga komunizma, a ne razvijenih potreba jedne zajednice na „višem“ stupnju razvitka. Politika za Sutlića, naprotiv, nije pitanje subjekta i njegovih voluntarizama i spontanosti, makijavelizama i blankizama, anarhosindikalizama i revolucionarnoga nasilja, svih velikih promašaja moderne nakon kojih je došlo do gotovo neizbježne propasti takvih projekata. Ona je put izgradnje nove zajednice. Ali u svojoj bitnoj određenosti iz grčkoga shvaćanja u čijem temelju leži ideja slobode i jednakosti (=demokracija) taj je put „dijalektički put. Moglo bi se reći (varirajući jedno Fichteovo mjesto) ovako: svrha je politike da sebe učini suvišnom – politike u onom obliku u kojemu je ona još uvijek nametanje a ne život, sila a ne spontanost.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 122.) Kako, međutim, valja razumjeti unutarnju logiku tog „dijalektičkoga puta“? Da se politika učini suvišnom, to očito nije moguće bez istodobnog događaja „suvišnosti“ onoga što politiku uopće omogućuje. Radi se o pojmu odnosa kao bitnog pojma povijesnoga mišljenja. Politika se može misliti samo u cjelovitosti cjeline povijesnoga sklopa. Ali nipošto izvan povijesti u smislu nekog namjesnika „Velikog Drugoga“ metafizike, iako je prosudba Carla Schmitta da su svi pojmovi moderne politike sekularizirani pojmovi teologije neprijeporno točna. Paradoks je u tome što sam Schmitt nakon te ključne postavke vlastita mišljenja političkoga kreće u misaoni boj za oslobođenjem političkoga od službe liberalno-tehnokratskome shvaćanju po kojem politika mora omogućiti ekonomiji, znanosti, tehnologiji, kulturi nesmetano funkcioniranje. Da bi se politika očuvala u svojoj „biti“ za Schmitta je nužno iznova pokušati misliti moć suverenosti u odlučnosti onoga tko proglašava „izvanredno stanje“. Drugim riječima, politika djeluje kao nova teologija bez Boga i u tom svojem sekularnome ruhu ono božansko poprima različite likove vladavine od diktature do demokratske ustavne države. (Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen, Duncker & Humblot, Berlin, 1996. 7.izd.) Kada se, dakle, politika misli unutar povijesnoga sklopa kao odnos između bitka, biti čovjeka i drugih bića, tada nije riječ samo o „ljudskoj zajednici“ koja pripada obezboženome čovjeku na kraju metafizičkih mogućnosti njegove jednokratnosti. Politika postaje ono čudovišno i nesvodljivo područje mišljenja-činjenja povijesnoga mišljenja. Ona je put kao methodos (hod i prohod, samosvrha a ne sredstvo) „biti“ čovjeka, a nije nešto njemu naknadno dodijeljeno. To, dakako, ne znači da se ta „bit“ može ovjekovječiti, jer bi to onda značilo da je primjerice mitski čovjek imao i „svoju“ politiku ili barem pojam političkoga. Ako je politika put onda je to put mišljenja kao činjenja, u svojem putovanju spram nadolazeće zajednice slobode, jednakosti i pravednosti što sve drži zajedno ono što Platon i Aristotel nazivaju prijateljstvom (filia). Baš je to nagnalo Derridu da pred kraj života u svojem shvaćanju političkoga umjesto metafizičkih pojmova i kategorija odredi „bit“ politike s onim naizgled ne-političkim pojmom prijateljstva slobodnih ljudi u zajednici. (Jacques Derrida, The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 2006.) No, je li taj put da se politika „učini suvišnim“ zapravo put nemoći i napokon zablude u shvaćanju političkoga i politike uopće u čitavome sklopu Sutlićeva povijesnoga mišljenja? Ima li politika više od mogućnosti da izvede nešto uistinu nemoguće u svojoj aporiji: da se dokine, postane suvišnom, ali tako da očuva vlastitu „bit“ u ljudskome odnosu spram cjeline povijesnoga sklopa, da ostane dostojanstvena u vlastitoj nesvodljivosti kako na filozofiju tako i na znanosti koje ju opisuju i istražuju njezino „predmetno područje“? Na prvi pogled, Sutlić političkome i politici pripisuje strategijsku važnost. Zbog zadatka ozbiljenja filozofije u uniformnome i do krajnje ništavnosti bitka svedena svijeta rada ova „strategija“ mora imati i svoju „taktiku“. No, ako svijet rada u sebi prožima „svijet života“ (Lebenswelt) uzaludno je očekivati da će etičko-politička pobuna same životnosti života biti jamstvom promjene čitavog povijesnoga sklopa. Takav svijet nije tek slijepa nefilozofičnost odvijanja radnoga procesa kao znanstvene povijesti jednog te istoga. Kako je to već iskazano u Biti i suvremenosti pitanje ozbiljenja filozofije jest ujedno i pitanje ozbiljenja politike. A to znači da se filozofija realizira u politici kao mišljenju-činjenju, a politika u filozofiji kao činjenju-mišljenju. Teorijsko-praktička ili transcendentna djelatnost filozofije kao „ideje“ zbiva se u praktično-teorijskome polju imanentne djelatnosti. Mišljenje postaje činom, a čin mišljenjem tek onda kada dolazi do imanentne transcendencije čitavoga povijesnoga sklopa nakon ozbiljenja. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 393.) Što to uistinu znači? Samo ovo: da filozofija ne može postati djelatnom ako ne postane političkom, a politika ne može postati misaonom ako ne postane filozofijskom. No, kao i u slučaju kritike „političke filozofije“ koju su 1980-ih godina u Francuskoj otpočeli izvoditi Alain Badiou i Jacques Rancière, među inima, i kod Sutlića se radi o prelasku na drugu obalu. „Politička filozofija“ nije rješenje spora između povijesnoga mišljenja i politike već stoga što u svojim pojmovnim izvođenjima od Platona do Lea Straussa pretpostavlja vladavinu ideja nad zbiljom čak i kada politiku nastoji formalno osloboditi u njezinome specifičnome modusu neintendiranoga djelovanja. Za daljnju analizu čini se nužnim stalno imati na umu da je Sutlićev pokušaj mišljenja političkoga i politike u blizini s Heideggerovim. Ali i bitno različitim od njegove krajnje nakane. Nije to pitanje nipošto uzgredno i nevažno za određenje zadaće mišljenja „danas“ i „sutra“. Naprotiv, od odgovora na njega čini se da ovisi i sudbina mišljenja uopće u doba vladavine jedne totalne moći. Heidegger je naziva postavom (Gestell), a Sutlić svijetom rada. Ishodište za promišljanje jest sljedeće. U „biti“ tehnike nema ništa tehničko, a u „biti“ politike ništa političko. U Biti i suvremenosti se Heideggerova „strategija“ mišljenja u nekom aktivnome smislu djelovanja čovjeka kao tu-bitka proglašava onime što je i bila značajka njegova kasnoga mišljenja od 1950-ih godina do posljednjih dana. Riječ je o „mitologici događaja“ bez aktivno-pasivne odluke čovjeka da svojom intervencijom pokuša razriješiti gordijski čvor metafizike i njezine „biti“ u postavu (Gestell). (Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.) Što preostaje jest u mišljenju i pjesništvu kazivanja. Narod time dospijeva na prag „drugoga početka“ (der andere Anfang). Mogli bismo s puno opravdanja ovu Heideggerovu odluku nazvati sukladno njegovo kasnome mišljenju politikom opuštenosti (Gelassenheit). (Vidi o tome: Florian Grosser, Revolution Denken: Heidegger und das Politische 1919-1969. C.H.Beck, München, 2011.) Nije riječ o nekom iščekivanju nadolazećega Boga i nadolazećega događaja da bi bitak iznova u svojoj neskrivenosti imao zavjet tajne naspram prozirne površine tehničkoga svijeta. Sve je to, doduše, nalik kršćanskome iščekivanju „posljednjeg Suda“ kao konačnog došašća onog spasonosnoga. Ali, posve je isključeno da bi čovjek još mogao imati presudni utjecaj na to da politički može mijenjati povijesni usud bitka. Zbog toga se svaki politički angažman s obzirom na fatalni slučaj Heideggerova rektorata 1933-1934. godine i blizine s nacističkim pokretom treba mjeriti ne samo s oprezom, već i s bitno promišljenom distancijom filozofije od politike i obratno. Distancija jednog od drugoga ne znači, međutim, da njihov odnos ostaje nedodirljivim. Postoje mnogokratni susreti tijekom povijesti mišljenja od slučaja Platona u Sirakuzi na dvoru tiranina Dionizija I. preko Aristotela kao odgajatelja Aleksandra Velikoga, a novovjekovna politika samo je izravni pokušaj djelovanja filozofa-savjetnika u vladanju vladara kao suverena nositelja apsolutne moći da dosegne cilj umne vladavine. U 20. stoljeću osim Heideggerova paradigmatskoga slučaja u artikulaciji jednog „duhovnoga nacizma“ danas još uvijek prevladava stav Lea Straussa u neokonzervativnoj politici liberala u SAD-u da filozof djeluje iza kulisa realne politike. (O „plemenitoj laži“, odnosu filozofije i politike, konzervativizmu i liberalizmu te drugim aspektima Straussove političke filozofije vidi: Michael P. Zuckert i Catherine H. Zuckert, Leo Strauss and the Problem of Political Philosophy, University of Chicago Press, Chicago, 2014.) Takav način mišljenja-činjenja realne politike pretpostavlja razlikovanje demokracije i diktature samo s obzirom na učinke vladanja, a ne na formu vladavine. Ono što je pritom osobito zanimljivo jest da se ovaj Straussov model tajne vladavine idealno uklapa u okvir suvremene politike bez subjekta, gdje se ključne odluke o političkoj sudbini svijeta ne donose javno, već tajno iza fasade parlamentarne procedure. To je za mnoge dokaz da ne živimo u demokracijama, već u suvremenim poretcima oligarhije. „Mi ne živimo u demokracijama. Niti, kao što neki autori tvrde – jer misle da smo podvrgnuti biopolitičkoj vladavini zakona iznimke – ne živimo u logorima. Mi živimo u državama oligarhijskoga zakona, drugim riječima u državama gdje je moć oligarhije ograničena dvostrukim potvrđivanjem suverenosti naroda i sloboda pojedinaca.“ – Jacques Rancière , Hatred of Democracy, Verso, London-New York, 2014., str. 72-73. Vidi o tome: Samuel A. Chambers, „The Politics of the Police: From Neoliberalism to Anarchism, and Back to Democracy“, u: Paul Bowman i Richard Stamp (ur.), Reading Rancière, Continuum, London-New York, 2011., str. 18-43. Sutlić je ovu aporiju brižno pokazao u tekstu povodom oporučnoga Heideggerova intervjua Der Spiegelu s poznatim redakcijskim nazivom: „Samo nas još jedan Bog može spasiti!“ (Nur noch ein Gott kann uns retten!“). (Vanja Sutlić, „Mislilac i politika: Heideggerovo političko djelovanje 1933/1934.“, u: Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit“-a i okolnih spisa, A.Cesarec, Zagreb, 1988., str. 281-300.) No, je li i sam to u svojem „političkome angažmanu“ i blizini s totalitarnom politikom Saveza komunista (Partije) u ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji (početkom 1980-ih godina do pred kraj života) provodio bez potrebne distancije od njezinih metoda obračuna s političkim i ideologijskim neprijateljima, nije potrebno posebno dokazivati. U zaključku ćemo posebno razmotriti pitanje o razlikama u Heideggerovu i Sutlićevu političkome angažmanu. Kako, naime, razumjeti fatalnost blizine između filozofije kao povijesnoga mišljenja (Heidegger-Sutlić) i diktatorskih poredaka totalitarne vladavine u 20. stoljeću? Proizlazi li to iz „biti“ ovoga mišljenja ili je riječ tek o nes(p)retnome životnome dodatku u pokušaju da se činjenjem sâmo mišljenje artikulira kao program i zadatak u njegovu ozbiljenju? Pogledajmo sada još jednom kako se razrješava aporija odnosa filozofije i politike izvan „političke filozofije“ sa svim njezinim pokušajima da se odupre „kraju politike“ u razdoblju tehničke konstrukcije povijesno neostvarene zajednice slobodnih i jednakih ljudi, onoga „totalnoga čovjeka“ što ga Sutlić mora pretpostaviti da bi politika postala „suvišnom“ u svojoj realizaciji s filozofijom i, dakako, političkom ekonomijom kao paradigmatskom društvenom znanošću razvijenoga kapitalizma. Ponajprije, „kraj politike“ o kojem Sutlić promišlja u Biti i suvremenosti i Praksi rada stubokom je različit od različitih postavki o tome problemu. One sežu od hegelovskoga „egzistencijalizma“ Kojevea do suprotstavljanja toj misli u čitavome političkome mišljenju Carla Schmitta. Kojève pod „krajem politike“ misli nestanak političkoga kao borbe za priznanje naroda i drugih subjekata/aktera nakon što je svjetska povijest izgubila svoj smisao nestankom ideje bezuvjetnoga napretka ideje slobode. Umjesto politike na scenu nastupa ekonomija i psihologija uspjeha i umjetnost. S druge, pak, strane, Schmitt nastoji obraniti ime i čast političkoga unatoč vlastita predskazujuća uvida kako je doba suverenosti nacija-država u međunarodnome pravu došlo do svojeg kraja. U oba slučaja vidi se sumnja u svrhu (telos) stvaranja nove političke zajednice na razini „univerzalne i homogene svjetske Države“ i njezine preobrazbe u puki tehnokratski stroj upravljanja ljudskim životima. To je pobjeda tehnike i administracije nad političkim, trijumf norme nad akcijom i sustava nad odlukom o kontingentnoj i nepredvidljivoj avanturi ljudskoga svijeta. Može se čak kazati da je ono što su zacrtali Kojève i Schmitt u njihovoj raspravi o „biti“ političkoga u doba stvaranja Europe kao nove naddržavne zajednice 1950-ih godina samo na drukčiji diskurzivan način prisutno u raspravama između neomarksista i liberala 1990-ih godina (Badiou-Rancière vs. Rawls-Habermas). (Alexandre Kojeve, „Colonialism from a European Perspective“, Interpretation, jesen., Vol. 29, br. 1. str. 115-128 i.Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997., 2. izd. Vidi o tome: Robert Howse, „Europe and the New World Order: Lessons from Alexandre Kojeve’s Engagement with Schmitt’s ‘Nomos der Erde’“, Leiden Journal of International Law, br. 19/2006., str. 1-11. i Žarko Paić, „Razbijanje napoleonovskoga kôda: Ima li još Europa političku budućnost?“, Europski glasnik, br. 20/2015.) Nasuprot ovome, Sutlić ustvrđuje da se „bit“ političkoga i smisao politike ne može razumjeti izvanpovijesno. A to posebno vrijedi za odnos između filozofije i politike u tradicionalnome smislu po kojem je prvo teorijsko mišljenje, a drugo praktično djelovanje. Povijesni odnos filozofije i politike jest takav odnos u kojem je upravo mišljenje koje pripada naknadnome činu refleksije o onome što politika već uvijek čini. Na taj se način filozofija shvaća već uvijek „političkom“ u značenju događaja prekida s kontinuitetom povijesnoga zbivanja. No, to ne znači, pak, da se može jednostavno zaključiti da događaj u svojoj „biti“ jest upravo politički događaj, kako je to izvedeno u mišljenju Alaina Badioua. Za Sutlića je, dakle, pitanje povijesnosti odnosa filozofije i politike ono što čini povijesnu „bit“ metafizike od Platona do Hegela. Ne treba čuditi zašto se na kraju Biti i suvremenosti, nakon što je izvedeno što Hegel zapravo misli o naravi ovoga odnosa i zašto je s njegovom filozofijom prava uistinu dovršena kako filozofija politike uopće, tako i filozofija povijesti, pojavljuje pitanje o odnosu između povijesnoga mišljenja, Platona i ništa. Metafizika se u svojem iskonu pojavljuje kao mišljenje bitka i vremena. Pritom je problem ovoga veznika i za Sutlića više od problema odnosa između smisla onoga što znači „biti“ i kako se to „biti“ odvija u suvremenosti. Nije politika ništa uzgredno i besmisleno, svedivo tek na igre oko moći i birokratsko upravljanje državom bez obzira na njezine različite forme od demokracije do autoritarne države. Naprotiv, s politikom se pokazuje put prema onome čemu povijesno mišljenje smjera, a da to nije ničime unaprijed zajamčeno. Time ne želimo kazati da je Sutlićevo mišljenje političkoga i politike blisko dekonstruktivistima od Derride do Badioua i drugih. „Bit“ politike se ne izgrađuje u nekom egzistencijalnome odlučnome činu, koje nema temelj kao ni sloboda negdje izvan u božanskoj „biti“ izvan povijesti. Biti povijestan znači biti suvremen u povijesnome sklopu kao jednokratnome i neponovljivome događaju koji je ujedno izgled i rizik susreta filozofije i politike u jednom produbljenom smislu. Takav susret jest ujedno susret mišljenja kao misaonoga činjenja i već je stoga njegova zadaća nužno „urgentno radikalno-revolucionarna“. S Hegelom otpočinje povijesno dovršavanje odnosa filozofije i politike stoga što se odnos problematizira sa stajališta ontologije ne samo „države“ i „povijesti“, nego ponajprije one ontologije koja spada u područje nadilaženja razdvojenosti sfera mišljenja i činjenja. Tradicionalno govoreći, radi se o pojmu transcendencije. No, Sutlić izvodi dokidanje ovoga odnosa u njegovome ozbiljenju na sljedeći način: „’Svjetska povijest’ na kraju ‘Filozofije prava’ služi kao ‘konkretna’, materijalna eksplikacija-ilustracija: Ovo ‘skrivanje’ ima dvojak korijen: 1. ono leži u biti filozofijskog pristupa povijesti, 2. ono leži u značenju ‘političke države’, sfere politike za povijesnu epohu koju Hegel filozofijski reflektira; filozofija kao filozofija može, u svojem totalnom poimanju svega što jest (što povijesno jest!), uspjeti samo utoliko ukoliko politička sfera uspijeva obuhvatno rješavati proturječnosti, unutarnju dijalektiku ‘sistema potreba’, ‘građanskog društva’. Obje imaju epohalnu funkciju k o m p l e t i r a n j a u t r a n s c e n d i r a n j u onog što se vrši: povijesnog procesa. Jedna, f i l o z o f i j a, vertikalno nadilazi postojeće u njegovoj »supstanciji”, »pojmu” koji se apsolutno realizira u njoj; druga, p o l i t i k a, vertikalno nadilazeći »građansko društvo« čija je ‘supstancija” – ‘etički pojam’ koji se objektivno realizira u njoj (u državi) štaviše, politička transcendencija je zbiljska pretpostavka filozofijske, filozofijska transcendencija je smisleno-logička pretpostavka političke.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 392-393.) Put političkoga spram zadaće i smisla povijesnoga mišljenja prolazi kroz posljednju sferu destruktivne dijalektike zajednice. Sutlić ovdje ima u vidu Marxovu kritiku: (1) ekonomske sfere „građanskoga društva“ i njezine znanosti političke ekonomije; (2) političke sfere države i njezine znanosti o ustavnome pravu i državi u pravu, sociologiji i politologiji; (3) filozofijske sfere ideologije kao „krive svijesti“ pervertiranoga društvenoga bitka i njezina vrhunca u Hegelovoj konstruktivnoj dijalektici. U tom pogledu razlike između razumijevanja političkoga i politike u Biti i suvremenosti i Praksi rada dolaze iz onoga što uopće omogućuje kritiku ekonomije, politike i filozofije. To je uspostava realizirane metafizike u svijetu rada koji u sebi do istovjetnosti i pseudo-sinteze sabire životnost života i slobodu novoga započinjanja. Umjesto rada apsolutnoga pojma sada je na djelu pojam rada kao novoga apsoluta. U svojoj konstruktivno-destruktivnoj uzajamnoj igri on nadilazi sva laka rješenja na razini subjekt-odnosa povijesti. Sutlić je, dakle, dospio do onoga što sam naziva „katarktičkom točkom“. Riječ je o posljednjem razlogu opravdanja djelovanja na obratu u samoj „biti“ rada kao najveće povijesno-epohalne nelagode ikad. Tek kada se rad uspostavi u svojoj praksi kao znanstvena povijest, kada bitak i vrijeme postanu „loša beskonačnost“ Istoga na sve višoj razini intenziteta, mogućnost događaja nadolazeće zajednice nije više ništa utopijsko. „Nužnost“ obrata dolazi iz „biti“ onoga što preostaje od „ljudske prirode“. Recimo da se to može nazvati dostojanstvom čovjeka izvan svođenja na „stvar“ bilo kakve antropologije kao sekularne filozofijske teodiceje. Dostojanstvo čovjeka oplemenjuje ono što nema izvora ni u čemu drugome izvan sebe same. To je sloboda u moći života kao vijeka iskustva biti. Političko i politika nisu otuda više autonomnom sferom u neslobodi nihilizma svijeta rada. Kad bi bilo tako, tada bi sve političke revolucije 20. stoljeća bile najvulgarniji oblik voluntarizma i eksperimenta ludih militantnih sekti revolucionara i zanesenjaka bez pokrića. Problem leži negdje drugdje. Za Sutlića je mišljenje politike nužno zbog puta radikalno-revolucionarne kritike teorije, prakse i proizvodnje (Rad) i njima pripadnih znanosti koje u moderno doba konstruiraju bitak, „bit“ čovjeka i bića kao futurologijski nabačaj onoga što je već uvijek racionalno izračunato, predvidljivo i čiji se proces može kontrolirati stoga što je njegova „bit“ u tehno-poietičkome razvijanju i aktualiziranju potencijalno „novoga“ (Vrijeme). (Jer što je ‘futurologijsko mišljenje’? Budućnost koja bi trebala da nekako otkrije i odredi životnost, da život (=bitak) fiksira u njegovoj životnosti (=smislu) – Heidegger se oko toga trudio ne uspjevši, po vlastitom mišljenju, u svojoj onto-hronijskoj orijentaciji iz razdoblja Sein und Zeit-a – ta budućnost je zajedno sa ‘slobodnim vremenom’, vremenom definiranim kao ‘vrijeme za višu djelatnost’ i razvoj kao takav, za razvoj koncentrata svega ljudskog u ‘znanosti’ i ‘racionalnom’ radu, ta budućnost se usitnjuje u sutrašnjicu, prekosutrašnjicu, itd., pa svako ovakvo udaljavanje nije ništa drugo nego približavanje u neposredni zadatak rada, proširivanje operacije subjekta (=rada).“ – Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 100-101.) 4. Umjesto zaključka Umjesto politike opuštenosti (Heidegger), Sutlić predlaže jednu politiku gradnje i skrbi, otvorenosti za događaj bez presedana spram čitave metafizike, koju misaono više ne prevladava jer je to bila zadaća Marxova „historijskoga materijalizma“. Ono što preostaje od „komunizma“ u povijesnome mišljenju nije više ništa što pripada modelu politike kao sredstva izvršenja moći. Ono što preostaje od filozofije i politike u njihovome povijesnome odnosu nije ništa konstruktivno-destruktivno, budući da je jasno da više nema iluzije povratka unatrag, a niti bezglavoga gibanja unaprijed. Povijest je događanje povijesnoga odnosa. Čovjek tek unutar tog odnosa, na kraju epohe (post)humanizma u kojoj ideja kraja čovjeka označava i kraj politike u metafizičkome smislu te riječi, može očuvati svoje dostojanstvo. Ali samo ako još postoji mogućnost za „konkretno oslobođenje b i t i političkog: z a j e d n i c a, za koju opstoji možda jedini historijski presedan-model u antičkom, posebno atenskom p o I i s u.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 408.) Polis predstavlja prvu zajednicu u povijesti čovječanstva s kojom čovjek postaje „subjektom“ vlastite odgovornosti za slobodu svih, a ne sebe samoga. Zato politika prethodi etici jer se ono političko ne pojavljuje kao „vrijednost“ koja zasjeda na mjesto „bitka, kako Nietzsche objašnjava „bit“ nihilizma europske moderne povijesti. Individualizam i egoizam ne određuju demokratsko načelo politike. To su pojmovi ideologije liberalizma, Kapitalizam je s pomoću njih stvorio društvo potreba polazeći od perverzije „vrijednosti“ iskonskoga života. Je li polis samo nostalgična slika početka povijesti političkoga i politike, a isto tako i etike, ili se, pak, u Sutlićevu mišljenju kao i u nekih drugih mislilaca 20. stoljeća, poglavito u Heideggera i Hannah Arendt, radi o toponomiji politike koja za svoj smisao ima prostor slobode svih kao građana-državljana bez obzira na kontingenciju „urođenih“ prava i ograničenje djelovanja demokratske procedure na „mali“ prostor javnoga trga unutar grada-države? Polis nije zauvijek određeno mjesto grčke filozofije i politike s figurom Sokrata u borbi protiv skrnavljenja demokracije u tiraniju i oligarhiju. Za Sutlića polis ima regulativnu funkciju povijesnih mogućnosti političkoga. U nadolazećoj zajednici koja se zbiva „ovdje“ i „sada“ polis nije ono što pripada prošlosti. Naprotiv, s tom idejom mišljenje postaje suvremeno. No, odveć je mjesta u njegovim tekstovima uvrštenim u knjige Bit i suvremenost i Praksu rada koji odnos distancije filozofije i politike dovode u pitanje. Štoviše, čak djeluju „danas“ posve nezgrapno. Time kao da plaćaju nužnu cijenu kompromisa s totalitarnim poretkom „samoupravnoga socijalizma“ bivše Jugoslavije, unatoč činjenice da se njegove prosudbe tek „danas“ pokazuju toliko suvremenim u prodornosti povijesnoga mišljenja da se neizbježno nalazimo u situaciji, koju su već prigodom izlaska iz tiska 2. izdanja Prakse rada mnogi kritičari prepoznali paradigmatskom za položaj mislioca u službi ideologije komunizma. Sutlić kao Staatsphilosoph? Ako je Heidegger 1933-1934. godine djelovao u službi vlastita viđenja „njemačke revolucije“ i time nastojao mišljenje bitka dovesti u svezu s političkim obratom Njemačke tako da uzdigne nacistički pokret-poredak do „duha“ protiv biološko-rasnoga načela u utemeljenju naroda koji stvara državu, onda je Sutlićev „slučaj“ po analogiji drukčiji i jednako tako u cijelosti promašen s obzirom na posljedice realpolitik. („Koja je cijena ove strategije? Zašto se ona fatalno okreće protiv svojega ‘subjekta’ – ako se može rabiti ova riječ, a ustvari bi se morala tako rabiti? Zbog toga što sebe ne može razgraničiti od biologizma, naturalizma, rasizma u njihovoj genetskoj formi, ne može im se suprotstaviti osim ponovnim upisivanjem duha u oprečnome određenju, još jednom stvarajući ovu jednosmjernost subjektivnosti, čak i u njegovoj voluntarističkoj formi. Velika je ograničenost ovoga programa, a on vlada u većini diskursa danas i vladat će zadugo na ovaj način i ubuduće, izvodeći njihovu suprotstavljenost rasizmu, totalitarizmu, nacizmu, fašizmu, itd. i to čineći u ime duha, čak slobode duha, u ime aksiomatike – primjerice, demokracije ili ‘ljudskih prava’ – što izravno ili neizravno ima podrijetlo u ovoj metafizici subjektivnosti.“ – Jacques Derrida, Of Spirit: Heidegger and the Question, University of Chicago Press, Chicago, 1989., str. 65-66.) Heidegger je završio svoju metapolitiku zla posljednjim obratom spram odricanja od smisla i zadaće političkoga djelovanja. Učinio je to u korist mišljenja četvorstva neba-zemlje, besmrtnika-smrtnika, u korist „drugoga početka“ što ih znamenuju kazivanja velikih mislilaca i pjesnika. Naspram „biti“ tehnike sadržane u postavu (Gestell) pokušao je otvoriti mogućnosti drukčijega mišljenja (Dichten). S onu stranu računanja (Rechnen) i konstruktivne aplikacije kibernetike, koja u sebi već obuhvaća filozofiju u njezinome kraju, stoji iskonski događaj podarivanja bitka i vremena. (Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.)Politika je, naposljetku, ostala „prostituiranjem“ života i lažnom nadom da se uopće može doskočiti mefistovskome zagrljaju suvremene tehnike. (Žarko Paić, „Metapolitika i zlo: O Heideggerovu duhovnome nacizmu“, Europski glasnik, br. 19/2014., str. 191-230.) Ako sažmemo prethodno iskazano, dolazimo do sljedećeg paradoksa svake „ontologije politike“ u susretu s faktičnim zbivanjem onoga što pripada području „društva“ i „države“ u doba postava (Gestell) ili svijeta rada. Mislim da se u tome krije i jedan od glavnih razloga zašto se „danas“ suvremena filozofija u hrvanju s aktualitetom neoliberalnoga globalnoga kapitalizma gotovo opsesivno nastoji izboriti za čisti pojam „političkoga“ i otuda izgraditi neku suvislu alternativu za doba vladavine mreža oligarhije unutar samog liberalno-demokratskoga poretka. Paradoks je, dakle, u tome što „ontologija politike“ mora na ovaj ili onaj način pretpostaviti da filozofija, pa čak i u dokinutome obliku, mora biti upisana u strukturu djelovanja „subjekta“/aktera i time postati korektivom faktičnosti same zbilje. Hegelovo razumijevanje filozofije i politike u tome je još uvijek neprekoračivim. Sutlić je u knjizi predavanja sabranim pod nazivom Uvodom u povijesno mišljenje: Hegel-Marx na jednom mjestu napomenuo da nema ni jedne filozofijske knjige koja bi „nadmašila“ Hegela. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 122.) Razlog leži u tome što je u njegovu sustavu apsolutnoga duha cjelovitost cjeline ujedno „živa“ i „mrtva“. Živa je stoga što djeluje mišljenjem na zbilju koja je utoliko gora ukoliko se ne ravna prema ciljevima i svrhama mišljenja. Mrtva je stoga što se u doba kraja svjetske povijesti ono što Kojève naziva vladavinom „homogene u univerzalne svjetske Države“ raspada na „ideale“ i „norme“ politike nasuprot tzv. realpolitik koja naposljetku bitno utječe na nemogućnost istinske politike, a time dovodi do povlačenja filozofije kao mišljenja pred singularnošću i kontingencijom djelovanja. Drugim riječima, mišljenje političkoga i politike u dva slučaja koja su nam ovdje u razmatranju – Heideggerovom i Sutlićevom – nužno postaju neuspjelim zahvatom u faktičnost zbilje. Razlog valja pronaći u tome što su ovoj pseudo-sintezi ideje i zbilje u totalitarnim poretcima nacizma i realnoga socijalizma nastojali utisnuti filozofijsko uzdizanje na „viši“ rang „duha“ (Heidegger) i „duhovnoga bitka“ (Sutlić). „Duh“ i „duhovni bitak“ ne mogu spasiti ono što je latentno i u tendenciji već od samoga početka izloženo djelovanju ideologije i to ne samo kao „lažne ili krive svijesti“, već kao artikulacije čudovišne moći upravljanja i vođenja „bitka“ u njegovoj punoj svijesti do kraja. To znači da je filozofija žrtvovala sebe u „borbi“ da mislilac istodobno ostane izvan realpolitik i da djeluje na obratu u „biti“ planetarne moći kao najveće opasnosti za nadolazeću zajednicu. Kao što je to dobro uočio Derrida u svojoj kritici Heideggerove politike „duha“ za vrijeme njegova Rektorata i službe nacističkome poretku 1933-1934. godine, cijena koja se plaća za pad u bezdan faktičnosti jest da se nikakvim „duhom“ više ne može oprati krvavi teror biologizma, rasizma i totalitarne vladavine nacizma. Ne može se htjeti biti uzvišen iznad mrlja povijesti i ujedno pripadati „novome“ pokretu-poretku kao mislilac bez etičke odgovornosti za univerzalnu metapolitiku zla. Uostalom, najbolje je taj paradoks i taj položaj Heideggera naspram nacističkoga poretka kao ideologije biologizma i rasizma sažeo Vanja Sutlić. U završnome tekstu „Mislilac i politika“ uvrštenom u njegovu knjigu Kako čitati Heideggera stoji i ovo: „Heidegger se maksimalno približava pokretu, ali ga vidi kroz svoje interpretiranje sveučilišta, dajući sveučilištu dubinu svojih misli i odbijajući nacionalsocijalističke faktičke poglede na sveučilište i fakultete kao pragmatističko-manipulativni službeni stav i podređivanje sveučilišta pokretu. Nema nikakve sumnje da on prihvaća nacionalsocijalizam, ali mu daje svoje viđenje, izbjegavajući nacionalsocijalistički eklektički (ideologijski) stil. /…/ Od Platonovih sanja o ozbiljenju suradnje s diktatorom do Hegelove Staats-filozofije, filozofi su, mahom na svoju štetu i uz odbojnost države spram njih, sanjali o primjeni svoje filozofije od strane države i, sad jasnijoj – sad nejasnijoj, vezi s politikom. /…/ Budući da oboje, politika i filozofija, pretendiraju da različitim rječnicima govore jedno te isto, povremeno sporazumijevanje se zamjenjuje obostranim nesporazumom. U tome ima nešto tragično, ali se to ubrzo pretvara u farsu, u otvorenu opoziciju filozofa i odbijanje kraće ili duže komunikacije vlasti s filozofima. Ista volja za moć ne trpi konkurenciju filozofa i vlasti. /…/ Ne samo u totalitarnim režimima nego i u najliberalnijoj demokraciji, kompleks inferiornosti jednih ili drugih uobičajena je solucija konkurentskog konflikta.“ (Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera, str. 293 i 295-296.) De te fabula narratur! Sutlićev „slučaj“ u svojoj je jednokratnosti pristupa i suradnje s politikom realnoga socijalizma 1980-ih godina bio upravo ples na ivici filozofije kao „duhovnoga bitka“ i pad na razinu ideologije. No, ne toliko stoga što je u tekstovima i javnim istupima različitih skupova Centara za idejno-teorijski rad izgovarao ponekad apologiju smjera Partije u kretanju spram ciljeva komunizma. Problem leži u njegovu samorazumijevanju vlastita političkoga angažmana. Kao i za Heideggera, tako se i Sutliću odnos između mišljenja i politike ne može zasnivati na pojmu liberalno-demokratske tolerancije „drukčijega“ mišljenja u smislu svjetonazora i mnijenja. Ono što je Hannah Arendt u analizi Kantove moći suđenja pripisivala pluralnosti stavova u javnoj komunikaciji kao pretpostavci demokratskoga dijaloga, posve je strano mišljenju političkoga i politike Vanje Sutlića. Recimo odmah da se nigdje na bitnoj razini to mišljenje ne može shvatiti obranom totalitarne politike. Posve suprotno od toga, ono je navlastit put u značenju „metode“ i „sustava“ kojim se povijesno mišljenje za razliku od metafizike individuira, poprimajući pritom drukčije mogućnosti u traganju za zamecima i obrisima nadolazeće zajednice. Jedno je pad u faktičnost i kompromitiranje, koje nije ni tragično ni farsično, već naprosto ispod razine čitavoga Sutlićeva „duhovnoga bitka“. A nešto posve drugo jest razumijevanje „biti“ političkoga i politike iz jednokratnosti povijesnoga sklopa. Stoga nije moguće izvoditi nikakva posljednja rješenja u Sutlićevu „slučaju“. Povijesno mišljenje nemoguće je bez politike. Kao što je isto tako bijeg iz političkoga u oaze „čistoga mišljenja“ mito-poiesisa na kraju krajeva u Heideggera zorni dokaz da filozofija u povijesti Zapada predstavlja nešto bitno dvoznačno. S jedne je strane u njezinu mito-poetskome iskonu riječ o kazivanju logosa iz potrebe za razumijevanjem bitka kao bitka, a s druge strane u njezinu tehno-logičkome ustroju metafizike sve vodi unaprijed do onoga prvoga-posljednjega (arhé-telos). Iz toga proizlazi da kružno gibanje ideje kao u Hegela više nije suprotnost s Ništa. Ono ga, dapače, ima u vlastitoj srži gibanja. Pokretačka moć nihilizma u svijetu rada, kako je to Sutlić odlučno pokazao „svojim“ povijesnim mišljenjem, urgentno i radikalno iziskuje drukčiju politiku od one koja stoji u središtu metafizike kao apsolutna MOĆ. Politika koja joj se može jedino dostojno suprotstaviti nakon što je metafizika realizirana u vlastitoj „biti“ i nakon što je ta „bit“ dospijela do zbilje kao ono moćno NIŠTA koje jest, a ne da „nije“ u smislu negacije, može u svojoj singularnosti i kontingenciji biti alternativom tek onda kad je sama „politika“ postala suvišnom. U toj epohalnoj konstelaciji nihilizma događaj politike nije nikakav voluntarizam totalne „revolucije“ subjekta, niti, pak, mesijansko drugo došašće spasonosnoga (=politička teologija). Događaj politike nastupa samo i jedino onda kada iskrsava SLOBODA u svojoj jednokratnoj, jedinstvenoj i neponovljivoj mogućnosti odluke o putu na kojem dostojanstvo čovjeka ovisi ne više o bitku, a niti o „biti“ čovjeka u smislu njegove volje kao „subjekta“. Ovo je iskonski događaj odluke. Za nju povijesno mišljenje dolazi iz iskonske slobode. A s njezinim nestankom sagorijeva u ništavilu onoga što je preostalo od „ovoga“ svijeta. No, što ako ono „iskonsko“, koje nije metafizički „prvo“ niti „posljednje“, u svojoj čudovišnoj slobodi više ne podaruje mogućnost obrata u „biti“ metafizike? Dvostruka igra prisutnosti i odsutnosti bitka od početaka metafizike pokazuje da pravi problem nije više odnos „filozofije“ i „politike“. Umjesto toga jedino još preostalo i otuda nužno pitanje jest odnos „tehnike“ i „politike“ nakon što se filozofija realizirala u kibernetici, a njoj pripadna politika moći postala jedinom „realnom“ politikom u planetarno doba. Može li se iz znakova i tragova povijesnoga mišljenja pronaći mjesto prolaza između tehno-političkoga ustroja svijeta za koji više iskonska sloboda ni „vijek iskustva biti“ nisu možda valjane riječi izlaza? Mislilac nema pred sobom tisuću izlaza. Samo je jedan put otvoren u tom nadigravanju „totalitarne“ i „liberalno-demokratske“ politike čija „bit“ nije više ništa političko, nego upravo ono što određuje udes ovoga svijeta – ono tehničko sâmo u svojoj samo-postavljenosti. Taj put zahtijeva promišljanje mogućnosti za događaj jedne još ne-izvedive politike nadolazeće zajednice. Izgledi za takav događaj sve su manji. No, možda ipak ne i potpuno ne-izgledni.

May 1, 2026