Copyright ©2026 Žarko Paić

Čovjek u svemiru

Kraj antropologije

April 5, 2026
Čovjek u svemiru

1. Tko misli i kako se misli drukčije?

Pokušajmo sada obrazložiti temeljnu postavku da je informacija „bit“ kibernetičkoga obrata u suvremenom mišljenju s obzirom na mogućnost nastanka nove svijesti. Naravno, govor o strojevima kao mislećim objektima bio bi nepotpun bez analize problema kognitivnosti sâmoga stroja. Pitanje se može postaviti na sljedeći način: može li stroj misliti kao čovjek ili je njegovo mišljenje neljudsko? U drugome obratu to pretpostavlja razjašnjenje onoga što je uz pojam bitka (esse, Sein, Being) najzagonetnije u čitavoj zapadnjačkoj metafizici: što je to uopće – mišljenje?

U samim počecima informatike u Shannona, te kibernetike u Wienera, nastojao se riješiti glavni problem prelaska iz ontogenetske u tehnogenetsku paradigmu povijesti. Da podsjetimo: komputacija (računanje) se smatra osnovom matematičke teorije komunikacije. Binarni ili informacijski kôd kao uvjet mogućnosti djelovanja otvorenih sustava u digitalnome okružju mreža nije ništa drugo negoli tehnička konstrukcija matrice. Bez nje nije, pak, moguće biti sudionikom interaktivne komunikacije. To znači da mišljenje kao računanje (komputacija) povezuje racionalnost ljudske egzistencije s onim što pripada mogućnostima neljudskoga kao stroja. Na taj se način odnos kontrole i komunikacije između živih bića (životinja i ljudi) spram stroja pokazuje i kao odnos između različitih formi mišljenja. Moramo imati u vidu da se „mišljenje“ ne može svesti jedino na filozofijski i znanstveni diskurs. Mitski, umjetnički i religijski načini kazivanja otvaraju jednako tako perspektive spoznaje i znanja. Bez njih bi čak i naše uobičajeno razmatranje stvari bilo odveć jednosmjerno. Usporedimo li način kazivanja Platona i Wienera, grčkoga filozofa iz doba rađanja zapadnjačkoga mišljenja i američkoga kibernetičara kao vizionara tehničkoga svijeta suvremenosti, uviđamo da stilske razlike nisu toliko u prvome planu, koliko su to ideje koje ih pokreću u promišljanju svijeta uopće. Mišljenje je u svim epohama cjelovit pokušaj dohvaćanja bitka u njegovoj otvorenosti. Bez obzira je li riječ o umjetničkome iskazu o tragičnosti ljudske sudbine kao u Euripida, ili, pak, o znanstvenoj slici svijeta nastaloj u 20. stoljeću na tragovima kvantne mehanike Plancka i Bohra. Razlika se pokazuje u tome što cjelovitost cjeline ne proizlazi iz unaprijed postojeće „istine“ kao cjeline, govoreći hegelovski. Ono što cjelinu čini cjelovitom ili fragmentarnom postaje razlogom promišljanja mogućnosti da se bitak sam preinači u misaonu stvar. Time se dopire do posljednje tajne „crne kutije“ metafizike.

Kako mišljenje mišljenja supripadno ideji boga u Aristotela zahvaljujući tehničkome karakteru „biti“ metafizike postaje „formom života“ posthumane „umjetne inteligencije“ (AI)? U američkoj SF TV-seriji Zvjezdane staze: Nova generacija (Star Trek: The New Generation) iz 1987-1994. godine jedan od glavnih likova svemirskoga broda Enterprise jest i jedan od zamjenika zapovjednika kapetana Picarda imenovan jednostavno Data. Budući da je riječ o androidu, njegova je značajka mišljenja u informacijskoj imploziji. Neljudsko se kristalizira u mišljenju koje više nema emocionalno-doživljajnu usmjerenost na predmet. Štoviše, ta se noema, govoreći huserlovski, pokazuje kao konstrukcija noesisa. Zbog toga se Data snalazi u svemiru kao riba u vodi. A snalazi se tako što najbolje komunicira s računalnom inteligencijom služeći kao savršeni interaktor u međuigri mislećih strojeva. Njegov je jezik, naravno, ljudski. Ali govor je programiran unutar semantično-sintaktičko-pragmatičke strukture komunikacije. Ono što nedostaje, sa stajališta biti kazivanja, da se poslužimo Heideggerovom odredbom ne-konceptualnoga mišljenja (Dichten), nije ništa drugo negoli tajnovita vibracija živoga u dijalogu. Data diskurzivno-tehnički misli, a ne iz složenosti jezika kao živoga govora u nesvodljivosti ljudske otvorenosti. Posljedice su toga da ne razumije kako govor ima performativni karakter potisnutih ili nepotisnutih osjećaja u rasponu od mržnje, ljubavi do ljubomore i taštine. Čini se stoga da linearni put razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) možemo izvesti na sljedeći način.

Robot pripada mehaničkome mozgu tehničkoga sklopa mišljenja. Kiborg se, pak, razvija kao virtualizirani stvor digitalnoga privida informacijsko-komunikacije tehnologije. Naposljetku, android predstavlja tvorbu tehnosfere. U njoj se spajaju kognitivne sposobnosti „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) s mogućnostima „umjetne intuicije“ (A-intuition). Tehnika otuda pripada mehaničkoj slici svijeta, tehnologija informacijskome dobu, a tehnosfera označava istinu kibernetike u njezinome „trećem poretku“. Ako tehnički konstruirana „bića“ u ovome linearnome nizu – robot, kiborg, android – odgovaraju kratkoj povijesti vremena razvitka robotike, genetskoga inženjerstva, nanotehnologije i astronautike – onda je posve jasno kako se mišljenje tehnologizira. Ono postaje pragmatičnim sklopom prelaska jezika u vizualizaciju. Sve se to događa ubrzanjem procesa komputacije informacija do onoga što su Deleuze i Guattari nazvali „beskonačnom brzinom“ (vitesse infinie). Brzo misliti ne znači promišljati što mišljenje čini mišljenjem. Uostalom, aforizam Franza Werfela o tome još uvijek upečatljivo govori: Što više brzine, to više praznine.

Kao što vidimo, obrat je u tome što sada glavno pitanje postaje kako nastaje nešto (quoddittas), a ne kao prije što jest nešto (quiddittas). Praktični karakter bitka proizlazi iz mogućnosti događaja tehničke proizvodnje bića. To je razlogom zašto danas govorimo o tehno-znanostima kao fundamentalno-aplikativnim tehnologijama stvaranja „novoga“. Ova promjena pretpostavlja već mišljenje sklapanja komplementarnih pojmova. Što vrijedi za tehnoznanosti primjenjuje se i za nove tehnologije. Nazivamo ih informacijsko-komunikacijskim tehnologijama. Nije teško razabrati kako imamo posla s dva različita povijesno-epohalna sklopa: jedan pripada metafizici, a drugi kibernetici. Prvi je sklop onaj bitka-Boga-svijeta-čovjeka, a drugi životinje-čovjeka-stroja. U prvome je riječ o „nužnosti“ sudbinskoga događaja mišljenja, a u drugome o slobodnoj eksperimentalnoj igri. I naposljetku, u prvome sklopu prevladava ideja „nužnosti“, a u drugoj ideja „slučaja“. Heidegger je razlikovao dva pristupa i načina mišljenja unutar zapadnjačke metafizike. Prvo je ono koje se određuje računskim karakterom pristupa bitku (Rechnen). Ono je zasnovano na matematičkoj logici broja. Bit mu se otkriva u informaciji. Iz nje nastaje razdoblje „slike svijeta“. Drugo je mišljenje ukorijenjeno u kazivanju bitka (Dichten). Ono izvire iz otvorenosti za tajnu. Nipošto se ne može oslikotvoriti kao uputstvo za djelovanje.

Zbog toga je za Heideggera stvar mišljenja i njegova zadaća nešto bitno nepraktično i nedjelotvorno u odnosu spram znanstvene obrade bitka. Problem koji otuda proizlazi jest da Heidegger ne može misliti ono nadolazeće iz mogućnosti postojanja trećega puta. Računski karakter mišljenja dolazi iz postava (Gestell) kao biti tehnike. Ovo valja posebno naglasiti. S druge, pak, strane kazivajuća bit mišljenja (Dichten) otvara se kroz mitopoetski način puštanja samoga događaja (Gelassenheit). Čini se da taj događaj još može eventualno otvoriti put izvan svođenja na tehnički usud povijesti. Međutim, ono „treće“ kao da se ne može više razviti iz unutarnjega hoda metafizike. Dapače, ono je u sebi zatvoren krug. Jer kao da kibernetika unatoč otkrića ideje „povratne sprege“ (feedback) ne pruža dostatno razloga za očuvanje ljudskosti mišljenja. Ako je ono „treće“ interakcija računanja i kazivanja iz „biti“ tehnosfere, tada ni vizualizacija pojma kao slike niti simbolički jezik pragmatike znanja ne dopuštaju mišljenju više od eksperimentalne igre onkraj razlike živoga i neživoga, neposrednoga i posrednoga.

Problem razlike između „formi života“ pojavljuje se u razlici između mišljenja „o“ predmetnosti predmeta i mišljenja „na“ stvar samu. Prvo je refleksivno mišljenje. Iz njega nastaje dogma o spoznajnoj moći subjektivnosti subjekta naspram objektivnosti objekta. Od Kanta do Husserla svijest se određuje intencionalnošću. Kada mislim, onda mislim „o“ nečemu kao nečemu. Bitak se pojavljuje uvijek posredovan refleksijom. Nikad se ne radi o neposrednome zrenju samoga predmeta. Ono što je krasilo metafiziku novoga vijeka u filozofiji subjekta to se na isti način događalo i s novovjekovnom paradigmom prirodnih znanosti. Mehanička slika svijeta s Newtonovim zakonima gravitacije i Keplerovim zakonima gibanja planeta oko Sunca pripadaju onome što Deleuze naziva „slikom mišljenja“. A novovjekovna se paradigma u mišljenju označava predstavljanjem (repraesentatio) izvanjskoga svijeta. Promatrač zauzima položaj subjekta, dok je ono promatrano nepokretni objekt. Priroda se, doduše, kreće. No, to je kretanje zakonomjerno i neovisno od subjekta promatranja. Iako treba spomenuti da od Vicoa i Kanta spoznaja koja omogućuje iskustvo dolazi iz konstrukcije predmeta svijesti u horizontu prostora i vremena.

Sažeto rečeno, mišljenje „o“ predmetnome bitku nije ništa drugo negoli njegov opis kroz prikazivanje (mimesis) i predstavljanje (repraesentatio) bitka. Heidegger je u raspravi „Doba slika svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) iz 1938. godine najpreciznije pokazao kako se novovjekovna struktura metafizičkoga mišljenja razlikuje od iskonskoga grčkoga time što uspostavlja vladavinu predstavljajućega mišljenja. Ono, pak, počiva na ideji subjekta koji konstruira svijet iz biti tehničkoga nabačaja. Tako se ujedno stvara „nova slika svijeta“ polazeći od položaja subjekta mišljenja kao predstavljanja bitka (predmetnost predmeta) i uspostavlja svijet kao slika na temelju paradigmatske moći novovjekovnih znanosti – matematike i fizike. (Martin Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 8. nepormijenjeno izd., str. 75-96.)

Drugo se mišljenje pokazuje svojevrsnom aporijom čitave metafizike. Iako Kant kaže da samosvijest ili transcendentalno Ja mora moći pratiti sve moje predstave (refleksije, opažaje, doživljaje, osjećaje), ono što se čini najtežim i gotovo nerješivim problemom sa stajališta metafizičkoga mišljenja jest mogućnost refleksije refleksije. Što je za Hegela na vrhuncu njegova spekulativno-dijalektičkoga sustava apsolutnoga duha „filozofija filozofije“ u smislu kraja filozofije i prelaska u apsolutnu znanost kao znanje bitka-o-sebi-i-za-sebe (an-und-für-sich), čime se dokida/prevladava (Aufhebung) stajalište subjektivnoga i objektivnoga duha, a povijest postaje riješenom zagonetkom mišljenja kao bitka, to je za kibernetiku traganje za idejom „tertium datur“. Već smo nekoliko puta upozorili kako se u djelu Gottharda Günthera nastoji otvoriti mogućnost mišljenja transklasične logike, Njezino se mjesto nalazi s onu stranu analogije između „prirode“ i „čovjeka“.

U tom je smislu konzekventno da se na tragu Heideggera mora otkloniti bilo kakva pohvala subjektivizmu i antropologiji. Uostalom, antropologija kao izdanak novovjekovnoga subjektivizma jest ona znanost koja nužno pretpostavlja neku vrstu reduktivnoga konstruktivizma. (Vidi o tome: Rafael Capurro, „Zur Philosophischen Dekonstruktion der Radikalen Konstruktivismus“, http://www.capurro.de/konstruktivismus.html)

Sve je rezultat predstavljajućega mišljenja subjekta, pa utoliko ono što vrijedi za teoriju kibernetičkih strojeva ne može slijediti zakone klasične Newtonove mehanike. Umjesto toga, stroj nije nastavak ljudskoga mišljenja drugim sredstvima jer bi to bila puka analogija između ljudskoga mišljenja i onoga neljudskoga. Drugim riječima „mehanički mozak“, kako ga naziva Günther, bio bi programiran na osnovu racionalne mistike brojeva i kazivajućega mišljenja mito-poiesisa. Iako su umjetnost i estetika u doba kibernetike 1960-ih godina nastojale izgraditi različite informacijske „poetike“, o čemu je promišljao vjerodostojno Max Bense, problem je u tome što se umjetnost u tehničko doba izvodi iz tehnoimaginacije i tehnoslike, kako je to, pak, izveo Vilém Flusser.

Mišljenje koje bi stoga bilo autonomno i nesvodljivo za doba tehnosfere moralo bi biti ono što je između (in-between) ova dva fundamentalna metafizička načina računanja i kazivanja. Ako to nije, a sva su Güntherova traganja za novim putovima ostala na pola puta između kibernetike „drugoga poretka“ i Hegelove i Heideggerove filozofije kao pitanja o „mišljenju mišljenja“ izvan apsoluta tehnike, onda ponajprije valja razmotriti čemu uopće potreba za novom „kibernetičkom antropologijom“. (Vidi o tome: Erich Hörl, „Die offene Maschine: Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008. (travanj), str. 632-655.)

Čovjek kao homo cyberneticus očito ne može biti shvatljiv tek iz antropocentričnoga shvaćanja povijesti. Nije posve jasno zašto se stoga i danas nastavlja govor o mogućnostima „kibernetičke antropologije“. Stefan Rieger u „Uvodu“ svoje studije naslovljene upravo tako Kibernetička antropologija (Kybernetische Anthropologie) iz 2003. godine upućuje na zanimljivu svezu između kibernetike i strukturalne antropologije Claude Lévy-Straussa. (Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003., str. 11-16.)

Stvari stoje ovako. Lévy-Strauss visoko rangira prilog Norberta Wienera i kibernetike s obzirom na budućnost humanističkih znanosti. Razlog leži u tome što se metode ove univerzalne znanosti kao metateorije tehničkoga doba mogu lako primijeniti na razmatranje društava i kultura u povijesti čovječanstva. U tom pogledu su matematički postupci poput statističke vjerojatnosti iznimno važni za uočavanje pravilnosti i mogućnosti uvođenja pojmovlja: objekt promatranja, kontingencija i strukturalna „povratna sprega“ (feedback). Štoviše, Lévy-Strauss pokazuje da je upravo na području antropologijskih istraživanja Kroebera postalo jasno kako fenomen mode kao pitanje stiliziranja odjeće u društvu nije stvar hira i slučajnosti. Posrijedi je uočena pravilnost u asimetričnome ponavljanju ciklusa. U tom smislu, moguće je s pomoću matematičkih funkcija unijeti u znanosti o čovjeku novu metodu poboljšanja vjerodostojnosti spoznaje. (Claude Lévy-Strauss, Strukturale Anthropologie, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1997., str. 68.)

Ako se, dakle, strukturalna antropologija utemeljuje u svojevrsnome genetskome historizmu, koji povijest sagledava u svjetlu vladavine nadodređujućih struktura poput rada, tehnologije i znanstvene moći promjene prirodnih uvjeta egzistencije, tada je njezin odnos s kibernetikom moguće odrediti u najmanju ruku odnosom metodologijskoga „suživota“. Dok se, naime, Lévy-Strauss bavi idejom kulturnih razlika polazeći od nemogućnosti vladavine univerzalnih pravila za sve narode svijeta, Norbert Wiener pokušava čovjeka shvatiti kibernetički. On upravlja procesima kontrole „živih sustava“. Čini to samo do mjere one vrste komunikacije koja ne može savladati entropiju prirode. Čovjek se stoga mora razumjeti iz njegove nadomjesne „prirode“ kao mreža odnosa između različitih sustava. Bez obzira na načelnu nesvodljivost i autonomnost svih sustava u znanstvenome promatranju, ipak je jasno da se ljudsko društvo i raznolike svjetske kulture postavljaju u prvi plan.

2. „Kibernetička antropologija?“: Gregory Bateson

Kako razumjeti značenje „kibernetičke antropologije“? Ponajprije, pojam se čini istodobno „drvenim željezom“ i nadopunom postojećih antropologija u društveno-humanističkim znanostima. „Drveno je željezo“ stoga što kibernetika počiva na ideji stroja koji upravlja procesima kontrole „živih sustava“. Ako stroj vlada nad čovjekom, onda je ta i takva antropologija već bitno s onu stranu njezina pojmovnoga određenja. Naravno, isto vrijedi i za Lacanovu psihoanalizu koja uvodi ideju decentriranja subjekta. Više nije riječ o kartezijanskome subjektu. Ovdje se radi o jeziku nesvjesnoga koji strukturira čitavo polje iskustva Realnoga. Utoliko je samorazumljivo da se i nova antropologija ne zasniva na novovjekovnoj ideji čovjeka kao subjekta. Unatoč toga, možemo biti skeptični spram zahtjeva očuvanja „čovjeka“ na načelima strojno organiziranoga poretka značenja. Više je razloga za sumnju.

Čovjek se više biološki ne može razviti. Nadomjestak u formi kulture/tehnike kao proteze omogućuje mu egzistenciju na višoj razini življenja. Osim toga, sama se tehnika pojavljuje kao stalna opasnost razaranja bioloških uvjeta preživljavanja vrsta. Uostalom, jedan od najznačajnijih kibernetičara s filozofijskim diskursom poput Gottharda Günthera tvrdi da se stroj osamostaljuje od čovjeka. Mehanički strojevi služe izvanjskoj svrsi. Čvrsto su još pod kontrolom čovjeka. Tome usuprot, računalni strojevi kao samomehanizmi i samoorganizmi uopće više ne potrebuju pogon koji dolazi izvana. Prelazak u sfere unutrašnjosti čini strojeve suvremenosti autonomnim do mjere nestanka ideje arhimedovskoga stroja. Umjesto toga, na djelu se zbiva kibernetički obrat s idejom „transklasičnoga stroja“. Ruka je određivala mehaniku gibanja, dok umjetni mozak sada upravlja sustavom na temelju logike informacija. (Gotthard Günther, isto, str. 182-185.)

Jasno je da postoji mnoštvo različitih pristupa ideji čovjeka u suvremeno doba. Radovi socijalne i kulturalne antropologije na počecima 20. stoljeća bili su iznimno poticajni zbog rušenja dugovjeke pretpostavke kako je zapadnjački logocentrizam nužan i nezaobilazan uvjet za uređenje svijeta prema univerzalnim načelima uma. Međutim, već je novovjekovna metafizika u određenju pojma „uma“ (Vernunft, mind) bila izgrađena na pretpostavci kako se uzdizanje čovjeka iz stadija prirode do kulture zbiva i kao korak od neposredne uronjenosti u svijet do posredujuće refleksije o svijetu. Antropologija je u cjelini, bez obzira na sve svoje inačice od filozofijske, socijalne, kulturalne do spomenute kibernetičke, nesumnjivo „znanost“ koja mora pretpostaviti egzistenciju čovjeka na navlastit način. Upravo se taj „način“ ne može izvesti nikako drukčije negoli iz slobode kao bačenosti u područje invencije i stvaralaštva. A ta su dva pojma izvedena, pak, iz mišljenja kao tehničkoga karaktera „ljudske prirode“ i njegove otvorenosti u smjeru nepredvidljive budućnosti. Ona se ne može sagledati iz horizonta vremena kao trajanja (durée).

Zašto? Jednostavno stoga što čovjek za razliku od životinje prelazi granice obuzetosti okolinom. Njegovo oruđe gubi svojstvo pukog predručnoga alata onog časa kada tehnikom mijenja uvjete zatečene okoline. Rez u struji vremena tek tada otpočinje. Vrijeme se otuda iz pukoga trajanja preobražava u sekvence višedimenzionalnosti. Ispunjeno vrijeme i prazno vrijeme odgovaraju pritom doživljaju sreće ili iskustvu dosade u homogenoj praznini. Mišljenje se uvijek pojavljuje u svoja dva lika: apolonijsko-dionizijskome, faustovsko-mefistofelovskome, znanstveno-umjetničkome. Čini se da ta dvolikost ujedno pretpostavlja i dvoznačnost shvaćanja uma. Međutim, antropologija nastaje izričito iz pokušaja da se ljudska duša s obzirom na pitanje o besmrtnosti duhovnoga života razmjesti iz sfere regulativnih ideja u sferu konstitutivnih pojmova. Kao da smo svjedoci nesvakidašnjega silaska s neba na zemlju. Drukčije rečeno, etika se iz metafizike praktičnoga djelovanja nastoji utemeljiti u psiho-socijalno-kulturalnome području sámoga života kao složenoga fenomena interakcije prirode i duha. Što je za metafiziku etičkoga djelovanja bilo opće dobro kao krajnja svrha, sada postaje kibernetička homeostaza. (Vidi o tome: Heinz von Foerster, Sicht und Einsicht: Versuche zu einer operativen Erkenntnistheorie, Springer, Wiesbaden, 1985., str. 79.) Djelovanje usmjereno očuvanju i poboljšanju sustava spaja nužnost i slučaj, pojedinačno djelovanje čovjeka i uzajamno djelovanje šire zajednice.

Ako „kibernetička antropologija“ polazi od pretpostavke tehničke konstrukcije svijesti, onda je njezin glavni problem ne više ontologijski, već epistemologijski. Vidjeli smo kako se svijest tijekom povijesnoga razvitka živih sustava artikulira kao jezik. Od konotativne funkcije jezika do simboličke odnosno semiotičke, postaje bjelodano da je čitav problem metafizike na njezinome ishodu kristaliziran u trojstvu: (1) informacije, (b) komunikacije i (3) kôda. Tehnička transformacija prirode s pomoću stroja dovodi jezik od govorne slike do vizualizacije pojmova. Informacija u svemu tome nije tek puki podatak u mreži „živih sustava“. Njezina je tajna u prenošenju smisla ili značenja onoga što se zbiva kao transformacija materije u energiju. Da bi komunikacija između „živih sustava“ uopće mogla nastupiti potrebno je da se uspostavi kôd koji povezuje u svoju matricu različite sudionike i aktere. Formalno govoreći, sva tri pojma su u međusobnoj korelaciji.

Razlog leži u tome što „povratna sprega“ (feedback) omogućuje sustavima da međusobno interaktivno komuniciraju. U slučaju nastanka navlastite forme svijesti suvremenoga društva i kulture kibernetika se pojavljuje uvjetom mogućnosti složenih interakcija. Budući da između društava postoje velike ekonomske, političke i kulturne razlike, odnosi u tehničkoj civilizaciji iziskuju umijeće pregovaranja i tolerancije između njihovih sustava. O homeostatičkoj etici za globalno doba s ključnim pojmom odgovornosti i suosjećanja spram Drugoga govori filozofijski pokušaj Hansa Jonasa da brigu za budućnost čovječanstva postavi svrhovitim planom nenasilnoga djelovanja. U tome se podudaraju ekologijske težnje i kibernetičko shvaćanje „života“ izvan metafizičke redukcije. (Hans Jonas, Das Prinzip Verantwortung: Versuch einer Ethik für die Technologische Zivilisation, Suhrkamp, Frankfurt a.M., 1984.i Das Prinzip Leben, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1994.) Kako god bilo, svijest postaje temeljno pitanje svih novih znanosti. Mišljenje bitku određuje njegove granice, a ne više obratno.

Svijest u svoja dva modusa odgovara razlikovanju refleksije „o“ predmetu i refleksije „na“ samu refleksiju. Druga je uvjet mogućnosti prve, a ne obratno. Samosvijest se može iskazati na onaj način kojim to ustvrđuje Heinz von Foerster u analizi spoznaje kao konstrukcije svijeta. Radi se o viđenju gledanja. Opažaj predmeta ne bi bio moguć bez viđenja samoga opažaja. No, vidjeti ovdje ne znači gledati. Posrijedi je čin samosvijesti kojim se predmet promatranja povratno uzdiže do uvjeta mogućnosti gledanja. (Heinz von Foerster, Understanding Understanding: Essays on Cybernetics and Cognition, Springer, New York, 2003., str. 199-210.) Homeostaza pritom ne znači ništa drugo negoli ravnotežu između biološkoga i socijalno-kulturnoga sustava. Granice su spoznajnoga čina ovdje fiksirane odnosom između entropije prirode i ireverzibilnosti kibernetičkoga poretka.

U okviru „trećega poretka“ kibernetike susrećemo se upravo s pitanjem o samosvijesti kao „biti“ egzistencije svih sustava. Kontrola sada ne dolazi više ni „izvana“ (biološki organizmi), a niti „iznutra“ (socio-kulturni mehanizmi interakcije). Ona je autopietička ili oslonjena na vlastite spoznajne okvire upravljanja ili navigacije mrežom. Otuda se mozak kao neuralna mreža više ne može smatrati antropologijskim učinkom razvitka svijesti. Budući da je upravljanje upravljanjem moguće tek onda kada transklasični strojevi u doba tehnosfere sami sebe reguliraju i sami proizvode svoju tehničku okolinu, zbiva se onaj dugovjeki metafizički san filozofa o samovladavini uma u formi „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Ponovimo pitanje: zašto još uopće nastojati oko neke „kibernetičke antropologije“ ako je već odavno jasno da se pod tim nazivom ne skriva ništa drugo negoli ono što Heidegger pripisuje „biti“ metafizike – nihilizam? Sjetimo se njegova oštroga prigovora iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) iz 1927. godine. Tada ustvrđuje da smisao bitka tubitka (Dasein) ne može biti dohvaćen svekolikim razvitkom redukcionizma „života“, „psihe“ i „čovjeka“ (biologizma, psihologizma i antropologizma).

Sva su tri pojma u međuvremenu evoluirala do holističkoga shvaćanja „živih sustava“. Oni upravljaju sami sobom s pomoću reguliranja optimalnoga protoka informacija. Međutim, ono što je bila nakana Heideggerova prigovora odnosilo se na nemogućnost da „pozitivne znanosti“ o „životu“ „duši“ i „čovjeku“, čak i uz napredujuću međupovezanost njihovih autonomnih područja istraživanja bitka ljudskoga, iscrpe bestemeljnost i otvorenost bitka samoga. Ako otklonimo pritom postavke da je Heidegger tijekom misaonoga puta napustio ishodište „destrukcije tradicionalne ontologije“ iz 1927. godine te se upustio u promišljanje biti tehnike i mogućnosti događaja kao „drugoga početka“ (der anderen Anfang), to ništa ne mijenja na stvari. Prigovor je ostao isti do kraja. Bitak se ne svodi na život, a „duša“ na nesvjesno, niti se, pak, „čovjek“ može razumjeti polazeći od njegove nadomjesne „druge prirode“. (Martin Heidegger, Zollikoner Seminare: Protokolle-Zwiegespräche-Briefe (ur. Medard Boss), GA, sv. 89, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1994., 2. izd.) Posrijedi je nešto bitno drukčije. Antropologija kao proširena metadisciplinarna znanost o „živim sustavima“, iako nema više čovjeka u središtu kao subjekta, izvodi se iz biologije i psihologije ponašanja vrste/roda u, paradoksalno, tehnologijskim uvjetima. (Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Hagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163-195.)

„Kibernetika ne samo da pruža antropologiji, koja je poznata kao posebna znanost o čovjeku, uvid, strukturu i lik. Ona, štoviše, obuhvaća čovjeka još neposrednije, budući da se ne kreće tek na putu konceptualiziranja kao u slučaju kibernetičke antropologije Steinbucha ili strukturalne antropologije Lévy-Straussa. S oblikovanjem čovjeka uvijek je već posrijedi povijest onog individualiziranja koje je ponajprije dovelo do razlikovanja moderne individualnosti kao antropologijskoga vodećega pojma i moralo je do toga dospjeti.“ (Stefan Rieger, isto, str. 16-17.)

U navedenom tekstu ima nešto krajnje začudno. A to je da se kibernetika pojavljuje kao oblikovateljica svake posebne antropologije. Što je drugo negoli preuzimanje forme transcendentalne filozofije, nalik Güntherovim idejama, postavka o „uvidu, strukturi i liku“? Skriveni primat kibernetike u odnosu na antropologiju opetuje odnose unutar matrice metafizike novoga vijeka. Sjetimo se da je transcendentalni subjekt koji konstruira empirijski objekt credo njemačkoga idealizma. Dok se Lévy-Strauss bavio usporedbom „svoje“ antropologije zasnovane na shvaćanju strukture kao nadodređujećega „uzroka“ društveno-kulturnoga razlikovanja u povijesti, ovdje postaje jasno ono što je već Heidegger najradikalnije izveo 1960-ih godina. Da se, naime, kibernetika pojavljuje kao nasljednica metafizike u liku univerzalne znanosti. Ovo se zbiva u epistemologiji i metodologiji (spoznaji kao teoriji znanja i putu iskustva samosvijesti). Njezino poslanstvo nalazi se s onu stranu novovjekovne „biti“ znanosti kao prikazivanja-predstavljanja bitka (predmetnosti predmeta). „Uvid, struktura i lik“ pretpostavlja promjenu karaktera znanstvenosti znanosti. To više nije promatralačka djelatnost predstavljanja predmeta. U svojem „drugome poretku“ ona označava obrat. Promatrani objekt promatra onoga tko ga promatra. Od kvantne fizike do teorije struna (String theory) obrat se uspostavio kao konceptualno mjerilo svakog budućega znanstvenoga istraživanja. Tome valja dodati još nešto.

Ako je „uvid“ u ono što se događa već na razini metateorije svih posebnih znanosti, onda je „struktura“ kibernetike u tome da izlazi iz „lika“ dosadašnjih znanosti i postaje paradigmatskom tehno-znanošću informacijskoga doba. Kakve su spoznajno-teoretske posljedice navedenoga? Ponajprije, kibernetika kao metateorija ili univerzalna znanost o upravljanju sustavima i okolinama (binarni kôd) postaje novom matricom mišljenja u tehničkome svijetu. Sve posebne znanosti, a među njima antropologija dobiva najistaknutije mjesto glede proučavanja čovjeka u društvu i kulturi, mijenjaju svoja epistemičko-metodička ishodišta. Tako, primjerice, sociologija u radovima Niklasa Luhmanna postaje teorijom međusobno usklađenih sustava. Pritom pojam „društva“ prelazi granice funkcije i značenja u moderno doba. U informacijsko doba društva „funkcioniraju“ autopoietički kao složeni mehanizmi interakcije. (Niklas Luhmann,Humberto Maturana, Mikio Namiki, Volker Redder, Francisco Varela, Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorien?, W. Fink, München, 2003. 3. izd.)

Vidljivo je da su i pojmovi kibernetizirani. Uzmimo samo jedan primjer. Karijera pojma „kontrola“ u suvremenim društvenim znanostima pokazuje kako se shvaća odnos između „sustava“ i „okoline“. 1960-ih godina sociolozi su otpočeli s opisom postindustrijskoga društva zasnovanoga na vladavini robotike, visokih tehnologija i visokog obrazovanja. Moć se otpočela preoblikovati iz fiksnoga prostora „tvornice“ u fleksibilnu mrežu „korporacije“. Naposljetku, danas pod pojmom „kontrole“ shvaćamo sveprisutnost kodificiranoga života u prostoru-vremenu uključenja na mrežu. A ono što se razini empirijske zbilje pokazuje znakovitim jest sve veći utjecaj novoga koncepta znanja i tehnologije u promjeni strukture rada i dokolice. Isto vrijedi i za druge društveno-humanističke znanosti. Teško je više lučiti predmetne granice između, primjerice, sociologije i politologije, kulturalne antropologije i semiologije u izučavanju nekog složenoga fenomena. Ostanemo li kod primjera koje navodi Lévy-Strauss da bi uveo u igru nove spoznaje kibernetike, upravo je fenomen mode u suvremenmim društvima najbolji pokazatelj nužne interdisciplinarnosti. Kibernetika podaruje posebnim znanostima temeljne pojmove suvremenoga doba. To su: (1) informacija, (2) komunikacija i (3) kontrola. Objedinjuje ih kodifikacija života u svim aspektima njegova očitovanja. Očito je da se kibernetička slika mišljenja ogleda i u promijenjenoj „biti“ humanistike. U sklopu mnoštva „antropologija“ primjećujemo ubrzano preslagivanje dosadašnjih i nastanak novih znanstvenih područja.

Što zapravo preostaje „antropologiji“? Odgovor možemo potražiti u interdisciplinarnome mišljenju „ekološke filozofije“ Gregoryja Batesona, jednog od zacijelo iznimno važnih zastupnika kibernetičke paradigme. Može se čak kazati da je njegova misao o složenosti „živih sustava“ kao mentalnoga problema nastanka i oblikovanja spoznaje zacijelo najvjerodostojniji pokušaj očuvanja dostojanstva čovjeka pred znanstveno-tehničkim redukcionizmom. Posebno je zanimljivo što je u svojem radu objedinio sve ono što je izvorno bio i program kibernetike u djelu Norberta Wienera. A to su antropologija, psihijatrija, evolucija i epistemologija kroz teoriju sustava, komunikacije i informacije. (Gregory Bateson, Steps to an Ecology of Mind: Collected Essays in Anthropology, Psychiatry, Evolution, and Epistemology, Jason Aronson Inc., Northvale, New Jersey-London, 1987.Vidi o tome: Lawrence S. Bale, „Gregory Bateson, Cybernetics, and the Social/Behavioral Sciences“ http://www.narberthpa.com/Bale/lsbale_dop/gbcatsbs.pdf)

Bateson je pritom rabio izraz „kibernetika“ u značenju epistemičkoga kišobrana. Naizged, kao da se sve poremetilo i postalo pojmovno kaotično, fluidno, preklapajuće. Jedno se prelijeva u drugo, a drugo postaje dostatan razlog postajanja trećega, dok treće nije izvedeno iz prvoga i drugoga, već se autonomno „utemeljuje“. Ali, način tog „utemeljenja“ jest krajnje otvoren. Odvija se u stalnome preusmjeravanju ishodišta, posudbi pojmova iz prirodno-tehničkih znanosti, inženjerstva i biologije. Sve u svemu, Batesona su ponajprije zanimali obrasci ili matrice organiziranja i samoorganiziranja života u simetriji „živih sustava“ s obzirom na uspostavljanje uma (mind). Nije to transcendentalni um kao u Kanta koji dolazi iz samosvijesti subjekta.

Kao antropolog, lingvist, semiotičar i kibernetičar, koji se sa suprugom Margaret Mead, najznačajnijom kulturalnom antropologinjom posvetio proučavanju tzv. izvornih kultura naroda Nove Gvineje, Papue i Indonezije da bi dokazao njihovu sposobnost prilagodbe i učenja u skladu s temeljnom idejom ravnoteže prirode (homeostaza) u suprotnost prema entropiji, bilo mu je stalo u znanosti o čovjeku iznova vratiti protjerani pojam svrhovitosti i planomjernosti. Poznato je, naime, kako je nakon Darwinove teorije evolucije ideja svrhe ili smisla evolucije iščezla iz horizonta biologije i drugih pozitivnih znanosti. Razlog leži u tome što su moderne znanosti morale svoj predmet istraživanja razgraničiti od zahtjeva religije. Otuda su empirizam i strogost statističke metode postali standardom znanstvene objektivnosti. Činjenice umjesto vrijednosnih sudova još i danas dijele znanstvene pristupe od religioznih svjetonazora i političkih ideologija.

Promotrimo kako se načelo uzročnosti, s kojim postupaju moderne znanosti, rastemeljuje u suvremenim kibernetičkim pristupima. Gregory Bateson zahvaća u složenost mentalnoga procesa na taj način što pretpostavlja da se pojam „uma“ pojavljuje glavnim upravljačem „živih sustava“. Tu nema gotovo nikakve razlike između životinja i čovjeka. Glavna pravila umnoga djelovanja nisu, međutim, ukorijenjena u vladavini načela uzročnosti. Kriteriji za umno djelovanje u zajednici kao mreži (network) biološko-socijalnih interakcija ne proizlaze iz „društva“ nasuprot pasivnoj sintezi „prirode“. Njegov spoznajni relativizam polazi od toga da je shvaćanje svijeta bez obzira na tzv. stupanj materijalno-tehnologijskoga razvitka zajednice izveden iz samoorganiziranja/samoravnoteže (homeostaze). Relacijska simetrija postoji u svih živih bića. Ona podaruje umu zadaću kontrole između informacije i komunikacije. To znači da su organizacija i simetrija utemeljene u „živim sustavima“ te utječu na mentalne procese vrsta/roda. Već je otuda vidljivo da svrhovitost ili planomjernost poretka uvjetuje promjenu u strukturi mišljenja. Umjesto uzroka i svrhe (télos) kao linearnosti djelovanja u nepovratnosti i jednoznačnosti života Bateson primjenjuje klasičnu shemu „prvoga poretka“ kibernetike. Jednostavno, uvodeći u optjecaj pojam „povratne sprege“ (feedback) okolina kao okoliš Zemlje postaje uvjet mogućnosti kružne uzročnosti (circular causality).

Važnost okolnoga svijeta (Umwelt) za razvitak životinjskih vrsta u modernoj je biologiji posebno isticao Jakob von Uexküll. No, okolina ne može preuzeti na sebe funkciju mentalne mape uma. Njezino je značenje moguće razumjeti tek u odnosu spram procesa interakcije „živih sustava“. U tom smislu valja shvatiti zašto su antropologija, psihijatrija, evolucija i epistemologija više od znanosti o čovjeku u tradicionalnome smislu. Štoviše, pojam znanosti može postojati samo u množini. A temeljno načelo kibernetike koje se sastoji u samoupravljanju ili samonavođenju sustava određuje na posve drukčiji način održivost kako „prirode“ tako i „kulture“. Prema Batesonu, sklop čovjek-duša-razvitak-spoznaja moguće je razumjeti samo iz položaja dvostruke-sveze (double-bind). Tako antropologiji odgovara teorija sustava koja se podjednako danas primjenjuje u sociologiji i različitim znanostima o kulturi; psihijatriji odgovara teorija komunikacije s vodećim pojmom interakcije između sudionika u dijalogu, a ne subjekta i objekta (liječnika i pacijenta); evoluciji, pak, odgovara teorija informacije budući da je riječ o nepovratnosti procesa u kozmičko-biološkome smislu; naposljetku, epistemologiji odgovara kibernetika koja dolazi na mjesto klasične gnoseologije i transcendentalnoga uma. (Gregory Bateson, isto, str. 199-203.)

Kako opisati ovo djelovanje dvostruke veze (double-bind)? Prije negoli ukratko iznesemo osnove Batesonove teorije primijenjene u liječenju shizofrenije, potrebno je još preciznije pokazati kako dolazi do nastanka općenite teorije sustava s obzirom na kibernetički pojam upravljanja okolinom. Temeljni problem klasične mehaničke slike svijeta bio je u redukcionizmu. Sve fenomene složenih odnosa između uma i tijela nastojalo se svesti na problem linearne kauzalnosti. U slučaju psihičkih bolesti poput shizofrenije o tome je pisao Michel Foucault polazeći od pojma diskursa znanja/moći u društvenoj instituciji zatvaranja bolesnika u psihijatrijske klinike.

Klasična episteme modernih znanosti bila je utoliko ograničavajuća ukoliko se njezina primjena zasnivala na jednostranosti kauzalnoga modela. Budući da je fizika bila modelom prirodne znanosti, „fizikalizam“ se otuda prenosio na druga područja ljudske egzistencije, pa tako i na okružje duševnih procesa od emocija do mentalnih procesa (mišljenje i opažanje). Paradigma klasične znanosti pretpostavljala je dvojnost uma-tijela. Sve što se ne može mjeriti strogim metodama eksperimenta gubi time vjerodostojnost objektivne istine. Gregory Bateson u svojim se teoretskim postupcima stoga otvoreno zalaže protiv: (1) redukcionizma, (2) mehanicizma i (3) kauzalne uzročnosti s njezinim jednosmjernim nizom objašnjenja pojava u „živim sustavima“. Štoviše, zahtjev za multivarijablinim i otvorenim „ekološkim umom“ koji misli kibernetički, a djeluje homeostatički, odnosi se ponajprije na kombinirane interakcije između varijabli sustava. To znači da klasična znanstvena metoda promatranja izoliranoga objekta u prostoru i vremenu ne može biti primjerenom za složene „žive sustave“. Oni su nesvodljivi na sve što dolazi iz kabineta prirodno-tehničkih znanosti kao „objektivnoga promatranja“.

3. Epistemologija novoga uma

Bateson pokušava izgraditi most između spoznaje stvarnoga svijeta i njegove simboličke konstrukcije. Ni jedna religija, naime, ne zasniva se tek na vjeri u nadnaravno. Njezina je duhovna moć u ljudskoj zajednici organizirana tako da proizlazi iz mreže raznolikih iskustava među kojima se spoznaja pokazuje višestruko složenom biološko-mentalnom tvorevinom ljudskoga duha. Između kozmičko-prirodne entropije i životinjsko-ljudsko-mašinske negentropije postoji sljedeći odnos. Prema drugome zakonu termodinamike dolazi do rasta entropije. Razlike u toplini između sustava postaju izjednačene. Svemir na kraju okončava u istosti, kaosu i raspadu poretka. Ta se kozmičko-prirodna „nužnost“, međutim, ne može izbjeći osim ako se ne stvori protuteža entropiji.

U svim „živim sustavima“ postoji tendencija koja se svodi na djelatnost „ekološkoga uma“. A to znači da ravnoteža ovdje ne dovodi do toplotne smrti svemira. Umjesto nepovratnoga kraja, susrećemo se s djelovanjem „povratne sprege“ (feedback). Povratnost informacija označava mogućnost njihove obnove na višoj razini kontrole sustava i okoline. Nužno je, dakle, imati u vidu da se nova paradigma znanosti više ne može orijentirati na dvojstvima između uma i tijela. Ono što za kompjutorsku revoluciju suvremenih društava označava metafora ljudskoga mozga, to je za biološku evoluciju „živih sustava“, prema Batesonu, izgradnja homestatičkoga „uma“ (mind). Samorazumljovo je da se taj „um“ mora stvoriti na pretpostavkama holizma i singularnosti. Ono što je cjelovito ujedno je i jednokratno u svojoj neponovljivosti. Ipak, problem nije u prirodnoj singularnosti svijeta kao takvoga, nego u zahtjevu kibernetike za cjelovitim mišljenjem koje obuhvaća podjednako metafizički i tehnički sklop. U prvome je riječ o ideji prirode kao „nužnosti“, a u drugome o ideji stroja kao „slučaja“.

Čovjek se nalazi između (in-between). Biti-između znači biti otvoren za drukčije mogućnosti mišljenja. Samo se u tom pogledu može opravdano još govoriti o antropologiji u tehničkome svijetu. Je ako su svi njezini pojmovi kibernetizirani, ne preostaje drugo negoli jasno kazati da je s čovjekom svršeno. Paradoks je ovog stanja-između da ni u metafizičkome razdoblju povijesti čovjek nije bio dostojno promišljen bez napasti dviju redukcija. Prva je bila religiozna, a druga znanstvena. U prvoj se čovjek svodio na robovanje Bogu, a u drugoj na sluganstvo apsolutnome znanju. Možda je stoga bilo očekivano da će čovjek biti uznesen do prijestolja nove znanosti o sebi samome tek onda kada je iscrpio mogućnosti robovanja/sluganstva Drugome. Korak do te spoznaje bio je uvid o raspadu identiteta subjekta na mnoštvo raznolikih „umova“. Najčudovišnija psihička bolest od davnine poput shizofrenije bila je u svemu tome ishodištem preokreta sustava mišljenja.

Batesonovo je istraživanje shizofrenije bilo vođeno plodotvornom pretpostavkom da se psihička bolest rascijepa i gubitka stabilnoga identiteta pojavljuje kao dvostruka zavojnica ili „povratna sprega“ (feedback). Um se tako nalazi u paradoksalnoj situaciji. Ako se prilagodi okolini normalne komunikacije, tada je osuđen na metakomunikaciju da bi mogao uopće postojati. Ako se, pak, čudovišno razdvaja iz normalnosti u područja čiste fikcije i iluzije stvarnosti, tada se prilagođava onome što ugrožava funkcioniranje u tzv. pravoj stvarnosti. Nije, dakle, problem u umu kao takvome i njegovu očitovanju. Umjesto toga, glavni je problem u dvostrukoj zavojnici uma. S pomoću nje se stvarnost razdvaja na normalno i abnormalno. Oslobađajuće i transformativno iskustvo shizofreničnoga čovjeka postaje jedinim mjerilom „normalnosti“ društva i kulture u kojoj se ova bolest zbiva. (Gregory Bateson, isto, str. 149-204.) Ono što ima posebnu važnost u novoj kibernetičkoj epistemologiji kao antropologiji Bateson određuje s pomoću šest kriterija uma:

„1. Um je zbroj interakcija dijelova ili sastavnica; (2) Interakcija između dijelova uma potiče stvaranje razlika. Razlika, pak, čini nesupstancijalan fenomen te se ne nalazi u prostoru i vremenu. Ona se odnosi na negentropiju i entropiju, a ne na energiju. (3) Mentalni proces zahtijeva kolateralnu energiju. (4) Mentalni proces iziskuje kružne (ili složenije) nizove određenja. 5. U mentalnome procesu, učinci razlika mogu se smatrati transformacijama (kodiranim verzijama) za razliku od događaja koji su im prethodili. Pravilo je da takva transformacija mora biti relativno stabilna (tj. čak i više stabilnija od sadržaja), ali i sama može biti predmetom transformacije. 6. Opis i klasifikacija tih procesa transformacije razotkriva hijerarhiju logičkih tipova imanentnih u pojavama.“ (Gregory Bateson, Mind and Nature: A Necessary Unity, E.P. Dutton, New York, 1979., str. 92.)

Svi kriteriji uporabe uma odnose se na mišljenje, evoluciju, ekologiju, život i proces učenja. Um se očituje, dakako, samo u sustavu. Kada to imamo u vidu, lako je zaključiti da „holistički um“ postoji samo u ideji kontinuiteta „prirodnoga vremena“. Sve što dolazi iz tehničkoga svijeta mora poboljšati već ionako opstojeće umne potencijale ekološki određene zajednice. Zbog toga Bateson ne može pristati na shvaćanje stroja iz mehanicističkoga shvaćanja svijeta. Stroj se misli kao „duhovni proces“. Ovo postaje ključnom riječju nove epistemologije. Ipak, „duh“ i „proces“ time se ne smiju shvatiti u nadređujućem odnosu spram tijela i prirode. Um razmjenjuje s drugim „umovima“ informacije, materiju i energiju. O kakvoj je razmjeni ovdje riječ, o simboličkoj ili stvarnoj, najbolje svjedoči Batesonova postavka o transformaciji koja samu sebe transformira. Zaustavimo se i promotrimo dalekosežnost ovog promišljanja „promjene“, „obrata“ i „mijene“. Što se mijenja transformira se oblikovno i materijalno. Vidimo da je posljednji, šesti kriterij uma onaj koji upućuje na „hijerarhiju logičkih tipova“. O čemu se tu radi? Promjena u prirodi može biti postupna ili nagla (kontinuitet-diskontinuitet). Ako je posrijedi prvo život se odvija kao morfogeneza u nizu bioloških transformacija genetski istovjetnih vrsta. Ako se, pak, radi o potonjem, nastupa filogenetski proces promjene same vrste. U oba slučaja „bit“ je promjene u istome. Entropija se suprotstavlja negentropiji.

Negentropija (Negenthropy) je pojam koji je skovao fizičar Erwin Schrödinger da bi označio osobinu živih oragnizama u njihovoj izgradnji u sve složenije i funkcionalno koordinirane strukture i to usuprot fizičkome zakonu entropije, koji se, kako naglašava Schrödinger, odnosi samo na zatvorene fizičke i mehaničke sustave. No, priroda nije u ovome slučaju ontologijski zauvijek dana. Nije to animistička mapa događaja koji su se mitski predodređeno već odigrali i sada se opetuju u reprizi neke tragične drame postajanja. Umjesto toga, prirodu valja sagledati istodobno u višestrukim skokovima i stabilnosti zbivanja „kružne uzročnosti“. Ako smo dosad mislili analitički, tehnički svijet iziskuje nove sintetičke metode. Da je tome tako pokazuju eksperimenti sa sintetskim zvukom, materijalima, pa čak i energijom.

Vrhunac je mišljenja koje ima za model kibernetiku u pokušaju da se stroj dovede do mogućnosti samoorganiziranja i samoreguliranja vlastite tehničke okoline. Ono što ostaje zagonetno čak i u posvemašnjem raščaravanju zbilje nastale strojnom tehnikom komputacije nije ništa drugo negoli faktičnost „da“ mišljenje više nije povlasticom ljudskoga subjekta. Razmještanje „uma“ iz središta metafizike logosa na njegove rubove ima dalekosežne posljedice. Nije, dakle, više pitanje misli li životinja ako ima drukčije osjetilno-kognitivne sposobnosti od čovjeka. Problem se svodi na karakter mišljenja stroja. Ako čovjek u svojem mišljenju stvara logičke sklopove koji su različitoga ranga, od jednostavnih do složenih, tada se mišljenje stroja ne može po analogiji izvesti tek tako što će se reći da postoji kao u čovjeka „nesvjesno“ u samoj biti stroja. Umjesto toga, valja krenuti od obratne pretpostavke. Bateson se osmjelio uzeti kibernetiku kao paradigmu nove epistemologije. Pritom je krenuo od ideje da mnoštvo različitih svjetova komunicira s drugim svjetovima na temelju ideje cjeline koju postulira um. No, nije to više hegelovski dijalektički totalitet apsoluta nastao dokidanjem/prevladavanjem subjektivnoga i objektivoga duha u povijesti. Sada se susrećemo s drugim shvaćanjem cjelovitosti cjeline. Dijelovi nisu više u funkciji organizma. Ali niti organizam nije nadređen dijelovima. Stvaranje razlika proizlazi, kako vidjesmo, iz interakcije složenih svjetova života. Usporedimo li ono što Bateson misli kao razlikovanje (differentiation) naspram Deleuzeova pojma razlike (différence) vidjet ćemo zapanjujuće podudarnosti.

¸ Uostalom, nije to ništa neobično. I britansko-američki kulturalni antropolog i francuski filozof 1960-ih godina oblikovali su svoje sustave mišljenja preuzimajući izričito novu kibernetičku paradigmu. To je značilo preusmjeravanje čitave metafizičke tradicije u višestranost/mnoštvo slojeva. Razlikovanje se više ne može uspostaviti supstancijalnim događajem. Posve suprotno, ono što znači ta riječ/pojam nije prispodobivo tek iz logike uspostavljanja dvaju koordiniranih pojmova ili, pak iz uspostave ranga i hijerarhije pojmova. Na mjesto metafizičke vertikalnosti dolazi kibernetička horizontalnost. Još jednom se pokazuje koliko je otkriće „povratne sprege“ (feedback) presudno za izvođenje novoga puta mišljenja. Kada razlika ne dolazi „odozgo“, tada je bjelodano da su razlikovanja proces nastanka „novoga“ u odnosu na ideju „supstancije“.

Rastemeljenje klasične ontologije proizlazi iz suspenzije i neutraliziranja „biti“ bitka. Što to uistinu znači? Bilo bi pogrešno zaključiti da „bit“ (supstancija) više ne djeluje u bićima, da je odjednom iščezla i da ništa više nema svoju „bit“. Bezbitnost, doduše, posvuda vlada: od umjetnosti do religije, od politike do estetike. Ono što je vjekovno bilo označeno jezgrom ili suštinom (ousia) stvari, potrebno je iznova promisliti. Procesualnost pritom ima značajke postajanja/bivanja (Werden, devenir) kojim se bitak iz transcendencije razmješta u imanenciju. Tijekom povijesti zapadnjačke filozofije svjedočimo neprestanome nadigravanju ovoga pojmovnoga para. „Onostrano“ nužno ima „ovostrano“ za svoje metafizičko opravdanje. Bez obzira je li posrijedi razdvajanje na formu (eidos-morphé) i materiju (sadržaj), duh i tijelo, Boga i čovjeka. Razlika se misli polazeći od već uvijek prisutnoga rascijepa u jezgri Jednoga (bitka). Što se određuje različitim i poprima svojstva čudovišno Drugoga ne proizlazi iz njegove nesvodljivosti. Naprotiv, biti drukčijim znači odrediti razlikovanje između dvojega na osnovu Jednoga kao vrhovnoga identiteta.

Zbog toga se u suvremenoj filozofiji s Lévinasom, Derridom i Deleuzeom treba otpočeti govoriti o „drugoj razlici“, kao što se u kibernetici Gottharda Günthera govori o „drugome stroju“ koji misli. Vidimo da se u pohvali razlike i drugosti upućuje na mogućnosti izlaska iz „začaranoga kruga“ (circulus vitiosus) metafizike. Deleuze je u dijalogu sa suvremenom matematikom i fizikom, a ponajviše biologijom, ukazivao na spiralne zavojnice umjesto kruga. Cjelina se bitka kao postajanja/bivanja odvija stoga u spiralnim „krugovima“ vrtnje. Svakim novim zamahom ona postaje brža i snažnija. U tvorbi novih oblika „prirode“ s pomoću biotehnologije nastaju križanci. Nisu to mutanti u smislu hibridnih supstancija. Izgled takvih bića čini se neodređenim. Ili bolje, njihov je estetski izgled posve u skladu s glavnim pojmom Deleuzeove i Guattarijeve „ontologije postajanja“ što su ga preuzeli u jednom izrazu od Jamesa Joycea: oblici su u znaku kaosmosa. Izvan prostorno-vremenskih sveza materije i energije, razlikovanje se, dakle, nalazi u „biti“ informacije koja omogućuje interakciju „živih sustava“. Nismo različiti po vrsti/rodu, već se univerzalnost stječe u procesima razlikovanja unutar onoga što nazivamo informacijskom petljom (information-loop).(Gregory Bateson, isto, str. 187-202.)

Bateson u osloncu na teoriju sustava biologa Ludwiga von Bertalanffyja, na kojeg se inače referiraju i Deleuze i Guattari u djelu Tisuću platoa (Mille plateaux) iz 1980. godine, (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrenie II, Minuit, Pariz, 1980.) ustvrđuje kako se događaji i egzistencija „živih sustava“ svagda mogu razumjeti polazeći od obrasca organizacije života. Zato je posrijedi dinamična interakcija. Svi se autonomni sustavi organiziraju i održavaju razmjenom materije, energije i informacija. Proces je interaktivan jer se to odnosi i na njihove okoline. Ovdje valja zastati. Pojam sustava u kibernetici kao da izaziva podozrenje jer se čini da je riječ samo o zamjeni pojma vladavine subjekta nad objektom. Naravno, okolina (Umwelt, milieu, environment) bila je ključna riječ obrata u znanostima o životu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Okolina nije pasivno mjesto obitavanja živih bića. Ona se ne može izjednačiti s pukim fizičkim mjestom prebivanja vrsta/rodova na Zemlji. Utoliko se „dinamička ravnoteža“ odnosi na uzajamno djelovanje sustava i okoline kao drukčije organiziranih pojmova izvan vertikalne moći metafizike.

Prostornost se bitka s pomoću ideje sustava drukčije reorganizira. Vrijeme ne određuje konfiguraciju u prostoru u smislu Kantovih apriornih transcendentalnih iluzija spoznaje. Naprotiv, u različitim morfogenetskim procesima (ćelije, organi, organizmi, biljke ili životinje) susrećemo se s otvorenim sustavima. Von Bertalanffy je stoga među prvima pokazao kako se živi sustavi biološki uspostavljaju na istoj razini koordinacije sa svojom okolinom. Ako je očito da taj proces konstituira život, onda se za Batesona s obzirom na mogućnosti nove antropologije izvan redukcionizma čovjeka na stvar, prirodu i objekt, radi o samostabiliziranju (homeostazi) i samoorganiziranju (promjeni). (Gregory Bateson, Step to an Ecology of Mind, str. 287-329.) Ništa ne dolazi izvan samoga života. Ono što je biološki otvoreno u svojim mogućnostima istodobno je zatvoreno u nužnosti da životinje za razliku od čovjeka ne mogu prijeći prag svoje okoline. Mogu nositi svoj oklop na leđima poput kornjače, ali nisu otvorene u kognitivnome mapiranju života iz duhovne konstitucije svijeta.

Između homeostaze i promjene postoji još i sljedeći odnos. Prvo je drugo, a drugo je prvo. Ali, tek onda kada uključimo „drugi poredak kibernetike“. Kada se, dakle, ono što se promatra i sámo kreće u činu promatranja promatrača nestaje predmetnost predmeta kao djelatnost spoznajnoga subjekta u klasičnome smislu. Sustav time sebe sam održava u ravnoteži zahvaljujući međudjelovanju svoje okoline. Već je otuda jasno da se prva tendencija u umu čovjeka koji želi postići duhovnu ravnotežu u „svojem“ svijetu odvija kao otpor spram neminovne propasti zbog rasta entropije. Budući da je život autopoietički usklađen s onime što nadilazi biološku „supstanciju“ čovjeka i drugih živih bića, jasno je da se spoznaja svijeta orijentira tako što slijedi ritmove promjene u kontinuitetu kulturnoga razvitka.

Spoznaja nije dana unaprijed. Apriornost se u biološkoj evoluciji uopće ne može smatrati radnom hipotezom za kibernetičku antropologiju. Razlog leži u tome što rastuća složenost života u modernim društvima zasnovanim na industrijskoj proizvodnji i visoka razina izvedbe tehničkoga svijeta mijenjaju kognitivne sposobnosti čovjeka. Bolje je reći, tehnički se sklop mišljenja prilagođava brzini promjena koje nastaju bez unaprijed postojećega „plana transcendencije“. Naravno, u kružnome sustavu uzročnosti planomjernost i svrhovitost djelovanja čovjeka u biološkome i društvenome sustavu ne može se svesti tek na puku pragmatiku znanja. Čovjek ne koristi biološko-socijalne alate kao sredstva za unaprijed poznatu mu svrhu povijesti. Umjesto toga, Bateson kao kulturalni antropolog polazi od postavke da se društveni sustavi jednako kao biološki samoorganiziraju i samostabiliziraju. Što to znači? Da su društvo i kultura tek produžetak biološke evolucije?

Kibernetika se ne može odrediti sociobiologijom. To bi bilo jednostavno promašajem. Njezina su načela za Batesona mnogo više složenija negoli je to čak i složena analogija prirode i stroja. Epistemologija se pojavljuje kao meta-znanost. Teorija proširenoga uma u stanju homestaze i holističkoga shvaćanja cjeline na taj način uzdiže antropologiju na razinu tehnologijski shvaćene kulture. Otvoreni sustavi nisu, dakle, povlasticom životinja i njihovih okolina koje se rijetko ili nikako ne mijenjaju. Posve suprotno, značajka je ljudske okoline u tome što je nerecipročno-nesimetrično-nelinearno otvorena za promjenu. Ljudska su društva povijesno otvorena, a ne statički u smislu prirodne evolucije (morfogeneza). Kada se tako postave parametri shvaćanja kibernetičke teorije u društveno-humanističkim znanostima, onda je jasno da um ima autonomno značenje upravljanja sustavom i okolinom na osnovu uspostavljanja ravnoteže između njih. A to je jedino moguće uvođenjem kibernetike kao interdisciplinarnoga polja. U njega se upisuju znakovi onoga što smo nazvali informacijskom petljom (information–loop). Budući da temeljni pojmovi kibernetičke antropologije nisu ništa drugo negoli fenomeni komunikacije, informacije i „povratne sprege“ (feedback), onda je položaj čovjeka u svemiru određen sljedećim aksiomom. Sustav sam sebe kontrolira tako što promatra procese iz okoline. Usto, nastoji ih predvidjeti (probabilizam) s pomoću negativnoga i pozitivnoga učinka „povratne sprege“. Informacijska petlja označava stalno kružno kretanje inputa-outputa u više smjerova, a ne u jednome. Ishod je da sustav može sam mijenjati svoja buduća ponašanja.

Vrijeme kibernetičkoga stroja je pokušaj dosezanja apsolutnoga vremena izvan dosadašnjega horizonta metafizike s njezinim ekstazama i dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sve se to mora primijeniti i u diskursu nove antropologije koja transformaciju promatranih objekata uvodi u stvaranje novoga tipa informacije. Naravno, nije to podatak za puku obradu. Posrijedi je informacija kao transformacija djelovanja čitavoga sustava i njemu inherentne okoline. Što stabilizira sustav i dovodi do ravnoteže? Naizgled paradoksalno, ali jedino „nužno“ – slučaj kao kaos na granici poretka. Bateson u tome opetuje Wienera, a isto čini i rani i kasni Deleuze. Negativna „povratna sprega“ (feedback) praktično se danas uspostavlja u mnoštvu kibernetičkih strojnih operacija i naprava, kao što su, primjerice, servomehanizmi u automobilima, neuroplastičnost umjetnoga mozga s mogućnošću transplantacije i ugradnje čipova za poboljšanje kognitivnih kapaciteta što je put do nastanka androida kao trijumfa „umjetne inteligencije“ danas (A-intelligence).

U binarnome kôdu odnos između pozitivne i negativne „povratne sprege“ (feedback) odgovara odnosu između zatvorenoga i otvorenoga sustava. Zahvaljujući kružnoj uzročnosti omogućena je stalna promjena „živih sustava“. Sada više nije riječ o biološkoj evoluciji. Umjesto nje na djelu se zbiva kibernetička ili tehnička revolucija svijeta. „Bit“ se ove transformacije više ne odnosi na društveni nadzor tehničkih promjena. Obrat je nastupio s novim vijekom. Točnije rečeno, onog trenutka kada je ideja konstrukcije sámu znanost od promatranja predmeta učinila predmetom promjene bilo je u načelu moguće otvoriti novo poglavlje u povijesti čovječanstva. Bio je to trenutak preobrazbe prirode iz otvorenosti tajne u tehničku konstrukciju „druge prirode“. To je ona koja je u svojoj „umjetnoj prirodi“ postala uvjet mogućnosti nastanka neljudskoga kao jedine još preostale mogućnosti „ljudskoga“ na putu u prostranstva svemira. Čini se stoga da je današnja inflacija različitih antropologija (kulturalna-socijalna-vizualna-kibernetička) logičan slijed onog poznatog Foucaultova stava iz Riječi i stvari (Les Mots et les choses) iz 1964. godine. Ondje se tvrdi da je nastanak pozitivnih znanosti u 19. stoljeću otkrićem rada, jezika i života (ekonomije, lingvistike i biologije) početak kraja čovjeka.

„Tijekom čitavog 19. stoljeća kraj filozofije i obećanje skore buduće kulture bez sumnje su predstavljali jednu te istu stvar kao i misao o dovršenosti i pojava čovjeka u znanju. Danas činjenica da filozofija postoji i da se upravo bliži kraju i činjenica da se možda u njoj, ali još više izvan nje i protiv nje u književnosti kao i u formalnoj refleksiji postavlja pitanje jezika bez sumnje dokazuju da čovjek upravo nestaje. /…/ Čovjek je otkriće za koje arheologija naše misli lako utvrđuje recentni datum. A možda i skori kraj.“ (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 411, 413. S francuskoga preveo: Srđan Rahelić)

Kibernetička antropologija više se ne bavi čovjekom kao ontologijskim bićem egzistencijalnoga nabačaja u budućnost. Naprotiv, njezina je jedina preostala zadaća da čovjeka misli iz mogućnosti otvorenosti njegove beskonačno plastične konstrukcije mišljenja. To je ono što pripada „trećem poretku kibernetike“. Mišljenje kao mišljenje „bitak“ dekonstruira time što ga svodi na informaciju. Bez te redukcije sve su suvremene znanosti nedjelotvorne. Ovu postavku valja još dodatno obrazložiti. Čini se kao da proturječi ideji autonomnosti znanstvenih područja nastalih raspadom metafizičkoga sklopa. Sjetimo se da je Carl Schmitt u nastojanju oslobođenja političkoga od sprege tehnologije, ekonomije, religije, znanosti i kulture tragao za autentičnom singularnošću događaja političkoga djelovanja izvan redukcije na ono ne-političko. Isto vrijedi i za oslobođenje društva od države, vjere od religijskoga fundamentalizma. Riječju, suvremene su znanosti u stalnoj težnji za proširenjem vlastita područja izvan redukcije na službu drugoj svrsi. Kibernetički se sklop pojavljuje u tom pogledu kao korak u osvajanju dugo priželjkivane slobode vlastite znanstvenosti. Međutim, svaka je djelatnost emancipacije u suvremeno doba ograničenoga dosega. Razlog leži u tome što pluralnost i mnoštvo ne mogu sebe utemeljiti više u ideji jedne i univerzalne znanosti. Zato kibernetika ne „utemeljuje“ druge znanosti kao što je to činila filozofija od njezina početka u Grka. Umjesto djelatnosti utemeljenja, sada je na dnevnome redu nakon dovršenoga doba rastemeljenja svekoliki novi (digitalni) konstruktivizam. (Vidi o tome: Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen)

4. Tehnoznanosti: Eksperimentalno polje novoga

Ono što kibernetika jedino omogućuje nije ništa drugo negoli otvorenost samokonstitucije područja koje je načelno interdisciplinarno, paradoksalno, zato što je zatvoreno u sebi samome. Kako to protumačiti? Čini se da je sve moguće tek onda kada stvari postavimo na „svoje“ mjesto iz drukčije perspektive. Samo Bog može zasnivati bića u vertikalnome načinu mišljenja bitka kao prirode (physis, natura). Zasnivanje ili utemeljenje predstavlja odnos između izvora/iskona (arché) bitka i njegova načina misaonoga prikazivanja u simboličkim oblicima. Ernst Cassirer je na taj način povijest odredio razvitkom mišljenja kao kazivanja u mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji i znanosti. Pritom se pojam simboličkih oblika odnosi na matricu diskurzivnih pravila s kojima se epohalno pojavljuje svijest u povijesnome događanju. (Ernst Cassirer, Schriften zur Philosophie der symbolischen Formen, F.Meiner, Hamburg, 2009.)

Što je podareno ima značajke u sebi zatvorenoga događaja. I sam pojam informacije još uvijek se može smatrati misterijem u metafizičkome smislu. Odakle dolazi i kamo ide nije posve jasno. U suvremenoj medicini istraživanja novih virusa koji razaraju autoimuni sustav ljudskoga tijela često se nalazi na granici nepoznanice. Tanka crta razdvajanja prirode i nastanka iz onoga što pripada ljudskome svijetu pokazuje kako klasične ontologije „realizma“ i suvremene epistemologije“ konstruktivizma“ valja razmatrati u najmanju ruku s kritičkoga stajališta. Utoliko je procvat antropologija na kraju metafizike znak unutarnje nemogućnosti da se iz ideje znanosti kao univerzalnoga načina upravljanja i usmjeravanja, a to znači nadomjeska za zakon kauzalnosti i načelo teleologije, otvori put spram beskonačne vladavine znanosti i njezinih predmetnih područja.

Što se više dešava inflacija raznolikih antropologija, to je manje preostalo prostora za čovjeka u istinskome smislu njegova egzistencijalnoga nabačaja. Redukcija više ne dolazi iz logike sredstvo-svrha, nego iz translogike autopoietičkih sustava. Drukčije rečeno, ono što je u sebi zatvoreno, a riječ je o „živim sustavima“ koji počivaju na metastabilnosti promjene, omogućuje uvjetnu otvorenost svjetova kao tehnogenetske konstrukcije „bitka“. Znanosti i tehnoznanosti razlikuju se po tome što potonje ne potrebuju djelatnost utemeljenja. Čitav niz pojmova unutar kibernetičke paradigme poput samoorganizacije, samostvaranja (autopoiesis) i samoupravljanja sustavom i okolinom upućuju na to da se tehno-znanosti ne bave ničim drugime negoli aplikacijom pragmatične informacije. One, naime, svoj predmet ne samo što konstruiraju tako što ga tehnički postavljaju u svijet. Štoviše, tehnoznanosti su apsolutni čin nastanka samokonstrukcije „umjetnoga života“ (A-life). Zahvaljujući robotici i nanotehnologiji istraživanja u tom području zadiru u zone nepredvidljivoga. (Jutta Weber, „Black.Boxing Organisms, Exploiting the Unpredictable: Control Paradigms in Human-Machine Translations“, u: Martin Carrier i Alfred Nordmann (ur.), Science in the Context of Application, Springer, Heidelberg-London-New York, 2011., str. 409-428. i Ernst von Glasersfeld, „Konstruktion der Wirklichkeit und des Begriffs der Objektivität“, u: Heinz Gumin i Heinrich Meier (ur.), Einführung in der Konstruktivismus, Piper, München, 1985., str. 9-39.)

Pokušajmo to pojednostaviti. Znanosti su „otkrivale“ prirodu unutar novovjekovne paradigme prikazivanja-predstavljanja bitka. U okružju nove kibernetičke paradigme događa se epohalna promjena. Sada tehnoznanosti više ništa ne otkrivaju jer se pojam prirode konstruira kao „umjetna priroda“ tehnički proizvedenih bića. Uostalom, upravo su neki mutirajući virusi rezultat laboratorijskoga „otkrića“ morfološkoga kaosa organizma. Prema tome, ne mogu se smatrati djelom Boga-prirode, nego neintendiranoga procesa stvaranja antitijela. Namjesto „otkrića“ onoga što već uvijek postoji kao stvar-o-sebi (Ding-an-sich) u stvar-za-sebe (Ding-für-sich), sada se radi o obratu u „biti“ znanosti. Njezina se nova „bit“ uspostavlja procesualnim tijekom nastanka oblika (morfogeneza) i predmetnoga bitka (ontogeneza) posve drukčijeg shvaćanja „prirode“. Za „prvu prirodu“ odgovara Bog. Za „drugu prirodu“ mjerodavan je čovjek. Naposljetku, za „treću prirodu“ sve prelazi u nadležnosti mislećega stroja. Tzv. kibernetička antropologija ne može se shvatiti nikako drukčije negoli kao „imanentna transcendencija“ i to same „biti“ informacije.

Zbog toga je nužno da tehnoznanosti primjenjuju informacije kao transformacije u okružju posthumanoga stanja. Primjena se, međutim, ne može više razmatrati iz kauzalnoga modela djelovanja. Klasično razlikovanje između fundamentalnih i primijenjenih znanosti kao, uostalom, razlikovanje visoke umjetnosti i tzv. primijenjenih umjetnosti postalo je zastarjelo. Dizajn je u tome najbolji primjer. Sveza inventivnosti i stvaralaštva pokazuje samo da je sazrelo vrijeme za sklapanje „novoga“ iz onoga što je samo po sebi konstrukcija. Bez toga tehnički svijet može imati tek značajke savršenoga privida u digitalnome dobu. U njemu informacija kao uputstvo za djelovanje ne mijenja samo ono što nazivamo predmetnim bitkom.

Najvažnija je promjena u promjeni načina mišljenja. Mi više uistinu ne mislimo povijesno. Tehničko mišljenje informira i transformira bitak tako da ga čini mislećom stvari mišljenja kao eksperimentalnoga „drugoga života“. Umjesto mišljenja koje misli povijesno, umjetni mozak u formi kibernetičkoga stroja misli transformativno. Prvo je mišljenje bilo dopuštajuće iskustvo izviranja same stvari ili zadaće mišljenja kao odgovornosti za filozofiju kao takvu. Ono što nazivamo „drugim mišljenjem“ nije više filozofijsko iskustvo brige za sámu stvar mišljenja. U čemu je razlika i zašto ovo „novo“ mišljenje sada uspostavlja svojevrsnu hegemoniju neurofilozofije i neurokognitivizma?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026