Copyright ©2026 Žarko Paić

Academia virtualis (2.)

Predavanje o bliskome susretu s neljudskim

Kritika Waldenfesove fenomenologije responzivnosti

July 25, 2025
Academia virtualis (2.)
Bernhard Waldenfels

Uvod

Ako je suditi po najnovijim snimcima koje odašilje svemirski teleskop James Webb o gotovo izvjesnoj mogućnosti da postoji tzv. izvanzemaljski život na planeti nazvanoj Proxima Centauri B, što se tek treba astronomski i astrofizikalno u potpunosti dokazati čitavim nizom egzaktnih sklopova kvantifikacije i vizualizacije ovog objekta X, kažu mističnim velom ogrnuti fizikalni kozmolozi, to će značiti posvemašnji obrat u shvaćanju ne samo suvremenih znanosti, već i ljudskoga odnosa spram tzv. Drugoga. Upozorenja nekih vidovitih „Milana“ kako sve apokaliptičko-mesijanske i eshatološke vizije uvjerljivo „dokazuju“ svojim okultnim mjerenjima da će ove godine konačno doći do bliskoga susreta ljudske vrste s neljudskim u formi druge civlizacije iz svemira nesumnjivo zahtijeva da se pokuša razjasniti ono što je ontologijski zapravo misterij odnosa između dviju različitih i sličnih supstancija i bića. Susret je uvijek događaj zbližavanja i udaljavanja dvoje u prostoru i vremenu i zbiva se kao spajanje onog što je ujedno spojivo i nespojivo: neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika.

Ovo četvorstvo (Geviert) spominje Heidegger u svojim predavanjima 1950ih godina i pritom nastoji misliti izvorno, iz same otvorenosti smisla bitka. Umjesto metafizičkoga četvorstva bitka-boga-svijeta-čovjeka ili onto-teo-kozmo-antropologije kao temeljnoga ustrojstva zapadnjačke filozofije, sada je riječ o “prastarim“, predsokratskim gotovo mitopoetskim kazivanjem o onome istome u razlici. Razlog je jednostavan. Četvorstvo je križanje onoga što se pojavljuje u odnosu čovjeka kao misaonoga bića s njegovim utemeljenjem u zemlji i težnjom uzvišenja u nebo, naravno izvan svake kršćansko-teologijske emfaze, te pokušaja da se povratkom iskonskim Grcima sama topologija njihova mišljenja pokaže uvjetom mogućnosti odnosa između smrtnika i besmrtnika.

Susret je, dakle, nužnost u nastojanju da se ono razdvojeno od svojega rođenja ili nastanka (emergencije) spoji s Drugime kao singularnom kontingencijom. Svako je biće u tradiciji metafizike istodobno pojedinačan slučaj pripadnosti svojoj vrsti i rodu, te univerzalnost vladavine “principa individuacije“. Mišljenje je potvrđivanje faktične nužnosti „da“ svijet jest i zato što baš tako „jest“, a ne nekako drukčije, čovjek je biće mogućnosti unutar ograničenoga prostora-vremena svoje egzistencijalne određenosti, koja jest sloboda ali ne kao beskonačan prostor zbiljskih mogućnosti, već kao otvorenost onoga što je već uvijek ograničeno četvorstvom. Otuda pitanje o susretu s Drugim nije stvar prepoznavanja sebe u licu Drugoga, kako je to u svojoj postavci kako etika prethodi ontologiji kazivao Emanuel Lévinas u djelu Totalitet i beskonačno: Ogled o izvanjskosti iz 1961. godine.

Kako je moguće prepoznavanje ako ne usporedbom s onime što već uvijek kao sebstvo znam: naime, da sam isti s Drugime unatoč razlika, da kao i „on“ imam oči kojima vidim njegovo lice koje je isto kao i moje, da kao i „on“ imam mogućnost osjetilnosti i misaonosti kojima osjećam i imam mogućnost razmišljanja o svijetu u njegovoj svjetovnosti, unatoč toga što nas razdvaja „princip individuacije“. No, nikakva singularnost nije pohvala heterogenezi individualnosti bića. Drevne kozmologije i ontologije, ne samo Grka, već njihovih prethodnika kao što su to Indijci i Egipćani, postavljale su pojedinačnost i njegovu moć tek fraktalom jedne obuhvatne i svemoćne prirode, animizma i panteizma, univerzalnoga prostora-vremena u kojem se bitak kao otvorenost bića pojavljuje u svojim sjenama zbilje kao što su to objekti i život u kretanju svega što jest. Prepoznati Drugoga znači biti-otvoren u vlastitoj drugosti koja je uvjet mogućnosti svake pojedinačne „mojosti“.

Da bismo dospjeli do drukčijeg odnosa spram Drugoga koji nam se približava i mi njemu, ali tako da o njemu ne znamo gotovo ništa, ni kako izgleda, ni kakve su mu spoznajno-praktične mogućnosti postojanja u svemiru, niti s kojim tehnološkim dispozitivima može ili ne može osvojiti i pokoriti Zemlju i našu civilizaciju, nužno je otvoriti pitanje „Velikog Trećega“. U svojim filozofijskim istraživanjima to sam nazvao pojmom tehnosfere. U ovome predavanju nastojat ću Vam izložiti kritičko stajalište spram pozicije koju ustrajno zastupa u svojoj (post)fenomenologiji responzivnosti njemački filozof Bernhard Waldenfels, autor mnoštva mjerodavnih knjiga i studija o ovom problemu na tragu Husserla i Merleau-Pontyja i u otklonu od komunikacijske teorije Habermasa kao i mnogih postavki Lévinasa. Razlog je bjelodan. Upravo je Waldenfels paradigmatski slučaj pokušaja očuvanja fenomenologije u doba tehnosfere, naravno na drukčjjim temeljima i okolnostima, predmnijevajući da se i tijelo i komunikacija s Drugime pojavljuje kao ono nesvodivo i bez obzira na sve redukcije koje suvremena tehnologija s dolaskom umjetne inteligencije postavlja ljudskoj egzistenciji.

1. Povratak tijelu i pojam Drugoga

Nakon što su Heidegger, Merleau-Ponty i Lévinas u suvremenu filozofiju unijeli „duh obrata“ svih metafizičkih kategorija, napuštajući svoja prvotna ishodišta u problematiziranju odnosa bitka, bića i biti čovjeka, fenomenologija je ostala bez označitelja ─ Husserlova programa povratka prirodnome stavu. Pitanje o svijesti i samosvijesti, koje je bilo toliko važno za čitavu novovjekovnu filozofiju, preusmjereno je pitanju o uvjetima mogućnosti mišljenja onoga što nije tek pripadnost ljudske egzistencije, nego ponajprije mjesto susreta mišljenja i ustrojstva zapadnjačke metafizike. Heidegger ju je s pravom imenovao onto-teologijskim okvirom povijesti uopće. Razlog leži u tome što mišljenje nužno otpočinje pitanjem o bitku i prvome uzroku ili iskonu, izvoru svekolikih bića (arché). Ako fenomenologiji u suvremenom tehničkome načinu konstrukcije umjetnoga uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life) nedostaje predmet njezine usmjerenosti kao što su to pojavni oblici ljudske svijesti, onda je jedino preostalo područje njezina „uskrsnuća“ eventualno moguće razabrati u analizi tijela i Drugoga. Po analogiji, pošto je metafizika novoga vijeka bila obilježena pojmom subjektivnosti (uma), povratak tijelu u postmetafizičkome mišljenju 20. stoljeća ne treba razumjeti otuda povratkom materijalizmu i fizikalizmu, još manje nekom mračnome psihologizmu. Tijelo je za suvremenu filozofiju jednako tako zagonetkom kao što je to i svijest, ali na posve drukčijim temeljima od onih što ih je uspostavila metafizika uma. Pojam Drugoga, pak, razvio se uistinu s Husserlovom kritikom kartezijanskoga nasljeđa u suvremenome mišljenju. Ali ipak nije radikalno probio okvire subjektivnosti i samosvijesti, odnosno nije posve izašao iz okružja egologije i antropologije. Što se tiče prvoga pristupa, poznato je da se on ponajviše može pronaći u Merleau-Pontyjevoj egzistencijalnoj fenomenologiji, dok se drugi pristup pokazuje izvedenim u najznačajnijoj Lévinasovoj knjizi Totalitet i beskonačno iz 1961. godine. Postoje višestruka preklapanja. Za oba francuska mislioca tijelo i Drugi istodobno označavaju put u labirint osjećaja i etičkoga poziva za slobodom i pravednošću u zajednici. Razlike su, dakako, neupitne između njihovih fenomenologijskih istraživanja. U suvremenoj se, pak, situaciji novi pristupi mogu sažeto odrediti kao fenomenologijska analiza tijela s glavnim predstavnikom Hermannom Schmitzom, te kao fenomenologijska analiza Drugoga s Waldenfelsom kao glavnim predstavnikom. U predavanju „Homo respondensʺ on je pokazao dosege različitih definicija čovjeka kroz povijest metafizike (homo sapiens, homo erectus, homo faber, homo ludens itd.). Sve su to definicije koje polaze od već uvijek onog što ima karakter ili trancendentalnoga uvjeta egzistencije čovjeka u povijesti ili su mu povijesno pripisane iz nečega što je njegova unutarnja struktura djelovanja poput rada, primjerice, ili igre. Responzivnost ili mogućnost i nužnost odgovora na pitanja koja su mu postavljena kao izazovi ili kao misteriozni događaji koje valja riješiti kao da čovjeku podaruju neku transpeohalnu ‘bit’ koja se svodi na ono što u kibernetičkoj teoriji pripada pojmu nadomjeska svhe iz tradicionalne ontologije kauzaliteta, a riječ je o komunikaciji. Kako dolazimo do komunikacije ako ne posredovanjem izvora ili uzroka nastanka intersubjektivnosti u dijalogu i diskursu s tijelom Drugoga bilo ono fizičko, neposredno dano ili samo naznačeno s pomoću slike kontingentnoga i singularnoga tijela. Promišljanja ovog problema u knjigama Bernharda Waldenfelsa iznimno su poticajna stoga što postfenomenologijski uvode u razmatranje novi način kojim se Drugi, recimo to tako, inter-subjektivira kroz iskustvo našeg promijenjenoga pogleda i kazivanja ne o njemu kao Drugome, nego o onome što omogućuje suživot Ja i Drugoga u zajednici koja se neprestano mijenja i gubi značajke ontologijske postojanosti.

Ono što me izaziva da postavim u pitanje mogućnost svake daljnje fenomenologijske i postfenomenologijske analize Drugoga proizlazi iz nemogućnosti njegova ontologijskoga određenja u suvremenosti koja je već određena vladavinom tehnosfere. Na pitanja ne odgovaramo više samo Mi kao ljudi, već i Oni kao posthumana tijela umjetne inteligencije. Responzivnost nije stoga, što jasno pokazuje Bernhard Waldenfels, ono što je na ovaj ili onaj način svedeno na okružje ljudskoga i neljudskoga u smislu živoga, naime čovjeka i životinje. Otuda je ono strano ili tuđe, taj čudovišni Drugi kao Stranac, ne više u smislu onog moćnog naziva romana Alberta Camusa, ili onog aktera iz Platonova Sofista koji dovodi u pitanje univerzalnost etičko-političkoga horizonta priznanja Drugoga u atenskoj demokraciji i otuda u čitavoj povijesti novovjekovne ideje suverenosti nacije-države koja polazi od urođenosti podrijetla, od onog što etimologijski označava riječ natio u povijesti političkih ideja. Mislim da homo respondens ipak nije više primjereni naziv za pitanje tijela i Drugoga „ovdje“ i „sada“. Umjesto toga, u svojim analizama uvodim u promišljanje pojam homo kybernetesa koji nadilazi granice ljudskoga tijela i govora te granice postojanja onog bezuvjetno Drugoga koji je za Emanuela Lévinasa bio onkraj metafizike kao ontologije zato što nije ni bitak ni biće, već obrat u samoj biti čovjeka polazeći od mogućnosti da ono ljudsko proizlazi iz vladavine neljudskoga. No, fenomenologija označava orijentaciju u suvremenoj filozofiji koju je rano napustio Heidegger iz jednostavnog razloga što je destruirao još u razdoblju Bitka i vremena tri načina kojima se čovjek utemeljuje u modernome mišljenju: antropologiju, psihologiju i biologiju. Redukcija čovjeka kao „subjekta“ na ono njemu esencijalno i supstancijalno dolazi iz svedivosti na ono nesvjesno ili na ono životno u smislu animalizma. No, u stvari i psihologija odnosno Freudova psihoanaliza i biologija samo su dva načina pristupa čovjeku kroz ono što mu je zapravo ‘strano i tuđe’, jer su tek modifikacije Aristotelove odredbe o animal rationale. Fenomenologija polazi od mišljenja kao noesisa i dohvaća neki predmet spoznaje kao noemu. Zato je intencionalnost njezina prva i posljednja dogma. No, što kad takvo mišljenje subjekta i objekta čak i u slučaju intersubjektivnosti i interobjektivnosti više nije mjerodavno niti plauzibilno jer umjesto subjekta i objekta imamo mišljenje kao konceptualni hologram ili ono koje kao tehnosfera misli samo sebe na drukčiji način i izvan granica tijela kao dosad nezamislive otvorenosti u smjeru konstrukcije apsolutno Drugoga izvan moći homo respondensa? Pitanje tijela i Drugoga sada je postavljeno iz nove “hermeneutičke situacije” koja je uistinu za naše ljudsko-suviše-ljudsko mišljenje Unheimlich. Zašto? Zato jer je na djelu rastjelovljenje ljudskoga tijela u konceptu posthumanog tijela i zbog toga što Drugi više nije stranac ili nepoznati objekt X, već homo kybernetes s kojim “komuniciramo” svojim jezikom i koji odgovara na naša pitanja te je posve izvjesno da će nam ubrzo postavljati pitanja i zadavati neželjene probleme postajući onaj koji iz perspektive ‘Velikoga Trećega’ nadilazi sve dosadašnje pojmove i slike koje je metafizičko-postmetafizičko mišljenje moglo proizvesti od ideje, energiae, duha, rada, igre, nesvjesnoga, volje za moć, postava i događaja, Gestell i Ereignis, matrice i Superega. Mi više u stvari nemamo problem s određenjem tijela i Drugoga, već sa samo-određenjem samo-proizvodnoga mišljenja Trećega kao onog koje uvjetuje ne samo budućnost ljudske vrste na zemlji, već ponajprije budućnost mišljenja u svemiru kao interplanetarnome prostoru. Tzv. etičke konzekvencije s postojanjem homo kybernetesa su pravi Unheimlich.

2. Responzivnost i decentriranje subjekta

Responzivnost i fenomenologija stranoga pretpostavljaju decentriranje subjekta suvremene filozofije i društveno-humanističkih znanosti. Sada bih dodao ipak još nešto, a nadam se da to znači i nekovrsnu mogućnost dijaloga i diskursa između dva pojma čovjeka koja su već na rubu daljnje opstojnosti. To su homo faber i homo ludens. Mi više nismo u horizontu vladavine tzv. radne životinje niti njemu suprotne životinje koja se zbiva u eksperimentu svjetske igre. Ni modalna kategorija nužnosti niti, pak, njoj suprotna slučaja ili slobode nisu više odlučujući za djelovanje homo kybernetesa. Jedino što ga pokreće i što ga ‘nagoni’ da odgovara na ljudska pitanja i ubrzo sam postavlja pitanja čovjeku jest kontingencija ove tehnološke entropije kao platforme programirane vizije nadolazećega svijeta u kojem više nije problem misliti Drugog kao stranca ili tuđinca u bezavičajnome poretku-bez-vrijednosti. Umjesto toga, pravi je problem u tome da nakon što je, kako bi to rekao pjesnik Arthur Rimbaud, čovjek odigrao i prošao kao dah, preostaje otvorenost tehnološke singularnosti u kojoj umjesto stranca, onog čudovišnoga Aliena, koji nije netko niti Nitko poput onog Uliksova odgovora na pitanje o sebstvu što mu ga je postavio kiklop Polifem, već čista struktura neljudskoga, ne postoji razlog za bilo kakvu novu „urođenost“ i „izvornost“ podrijetla, bilo kakvo nacionalno-kozmopolitsko stanje zajednice, bilo kakvu topologiju sebstva i njegova prostora vječne ukorijenjenosti. Bez tijela i drugosti fenomenologija gubi tlo pod nogama. Na taj način Alien postaje poput objekta X samo pitanje o mogućnosti susreta s onim što pripada drugosti uopće i to ponajprije neljudskome načinu egzistencije vrste i bića izvan Zemlje. Doista, ovo je istinski obrat povijesti metafizike, koji nas odvaja od svekolike tradicije i njezinih postojanih temelja i navika u mišljenju. Vrijeme je da se oprostimo od metafizike i jednom zauvijek kažemo tisuću puta DA ovome „ovdje“ i „sada“ u znakovima kaosa i kontingencije kao našeg jedinog slučaja misaonoga života. Posve je očito da bez toga ne možemo smisleno biti to što jesmo i što ćemo možda biti u nadolazećoj budućnosti. Zašto responzivnost nadilazi granice intencionalnosti? Odgovor je podastrt već u tome što je usmjerenost svijesti spram predmeta „jednosmjeran put“ kao u kauzalnome toku informacija. Ovaj model komunikacije prevladava, doduše, u svijetu utemeljenome na logici sredstvo-svrha, uzrok-učinak. Međutim, Waldenfels uvodi u optjecaj decentrirani subjekt i pluralnu racionalnost u dijalogu između „vlastitosti“ i „tuđosti“. Na taj se način proširuje krug međusobnoga odnošenja i razumijevanja. Ali ne više izvanjskoga objekta u njegovoj materijalnosti-sadržajnosti poruke ili svijesti „o“ predmetu. Responzivnost je svojevrstan višestrani model komunikacije. A u njemu čak i fenomen pažnje ima moment prisutnosti događaja promjene „subjekta“ i „objekta“. Nimalo ne zvuči pretenciozno kazati da Waldenfels rastemeljuje intencionalnost polazeći od onoga što se u kvantnoj fizici, kibernetici i suvremenoj filozofiji nalazi u području fenomenologije objekta. U ovom slučaju neodređenost stranca, njegova nesvodljivost na intencionalne akte intersubjektivnoga prostora-vremena djelovanja omogućuje obrat u biti fenomenologije. Ona je sada preusmjerena u pokušaj da se krug ne zatvara iz jednog smjera gledanja i slušanja, već da se asimetrično otvara u novim mogućnostima dijaloga i diskursa o stranome kao takvome. Zahtjev višestrane komunikacije bitno mijenja položaj „vlastitoga“ naspram „tuđega“. Za Waldenfelsa je posve razvidno da se time nužno kritički nadilazi ograničenost pristupa Drugome kao proširenome horizontu značenja „prisvajanja“ i „integriranja“ u zadani „svijet“ egologije s tamnim podrijetlom. Vidimo sada da to ne znači tek nedostatak u mišljenju logo-fonocentrizma Zapada. Posrijedi je i zahtjev da se otpočne misliti ono što nije bilo moguće misliti naprosto zbog toga što se objekt X (od čovjeka do stroja) smatrao isključenim. Stranac se, dakle, u svojoj egzistencijalnoj nelagodi drugosti i isključenosti za metafizičko mišljenje nužno pojavljuje ekscesom. Ostaje ipak nešto posve drukčijeg „zatamnjenoga podrijetla“ od onoga što je Waldenfels u predavanju „Homo respondens“ posebno istaknuo. Na stanovit način to se pojavljuje glavnom temom i motivom obrata metafizike na kraju moderne. Riječ je o pojmu osjećaja i osjećajnosti. U svim mjerodavnim filozofijskim spekulacijama ovaj pojam se pojavljuje na taj način što izaziva promišljanje tijela i tjelesnosti kao uvjeta mogućnosti estetike i etike. Što je bilo zapostavljeno, potisnuto u stranu, naposljetku što je imalo drugorazredni karakter za novovjekovnu filozofiju, odjednom poprima iznimno značenje. U djelima Deleuzea i Lévinasa, u Nancyja i Waldenfelsa, svjedočimo povratku osjećaja u promišljanje novoga sklopa tijela u odnosu spram onoga što čine neurokognitivne znanosti danas. Jer kako inače objasniti o čemu to govori post-fenomenologija kada umjesto intencionalnosti svijesti u aktima percepcije, doživljaja i sjećanja zagovara responzivnost na granici između komunikativne racionalnosti i zahtjeva za priznanjem tuđosti u vlastitome identitetu čovjeka. Waldenfels u tekstu „Strano u vlastitome: Podrijetlo osjećaja“ iz 2006. godine već u uvodnim dijelovima podsjeća da je i Husserl smatrao kako se pojam osjećaja sveo na „psihički unutarnji svijet“. A to onda znači da je „prisvojen“ od psihologije i antropologije te se time izgubio u tematiziranju pozitivnih znanosti modernoga doba. No, ako se osjećaj shvati u Kantovu značenju, tada je riječ o odnosu između prirodnih i moralnih zakona. U oba slučaja, osjećaj se pokazuje nekim izvanjskim sredstvom. Zbog toga se pojavljuje kao funkcija nečeg drugoga. Možemo li uopće imati „osjećaj“ za razumijevanje stranoga kao vlastitoga u drugoj koži a da ga ne degradiramo na „sentimentalizam“, na ono „puko tjelesno“, što je neprimjereno za refleksiju i prebiva izvan horizonta koji se uspostavio s transcendentalnim subjektom novoga vijeka? Kada Waldenfels tvrdi da je Husserl „oslobodio osjećaje iz njihovih subjektivnih okova“, dajući im intencionalno usmjereno značenje, to još nije dostatno za jednu fenomenologiju stranoga. Zašto? Jer je svijest uvijek svijest o nečem (predmetu u ovom ili onom značenju). No, stranac ni strano nije tek predmet svijesti. Radi se o osobi kao duhovno-povijesnoj sintezi. Cjelovitost tijela pokazuje se u faktičnoj tjelesnosti kao mišljenja-i-djelovanja. Odvija se u smjeru ozbiljenja smisla ljudskoga života i smisla u kozmičko-božanskome načinu očitovanja bitka. Kada život ima smisla i svemir je u ravnoteži. Osjećaji, nadalje, pripadaju tijelu, a tijelo se određuje kao egzistencijalno ustrojstvo odnosa spram Drugoga. Budući da Waldenfel transformira temeljne pojmove Husserlove fenomenologije preko onoga što je bilo otkriće Merleau-Pontyja, onda je responzivnost složeni odnos višestrane komunikacije, a ne puki odgovor na naredbu koja dolazi izvana ili iznutra. Tijelo se, međutim, ne može misliti bez dvoznačnosti njegova podrijetla iz prirodnih i duhovnih znanosti. Stoga materijalnost tijela odgovara psiho-socijalnim odrednicama njegove protežnosti i singularnosti. Jeziku tijela odgovara dijalog s elementima afektivnosti i racionalnosti. Što bi to drugo trebalo značiti negoli da je tijelo postalo medij responzivne komunikacije polazeći od onoga što nije ni jedno ni drugo, naime osjećaj ili razum, već ono što srednjovjekovna teologija naziva izrazom tertium datur. Tijelo se u bitnom smislu medijatizira kroz dijalog i diskurs kao složene pojave odnosa, a ne fiksnoga stanja. Odnos je uvijek događanje afektivno-racionalne izvedbe u prostoru i vremenu svijeta života i zahtijeva pojmove koji proizlaze iz kibernetičke teorije komunikacije: interaktivnost, rizik, neizvjesnost, kongtingencija, emergencija. Kada, primjerice, Waldenfels tvrdi da „interkulturalnost prelazi u transkulturalnost“, dok „razlika između vlastitoga i stranoga dovodi do komunikativne indiferencije“, susrećemo se s istim od Platona do Gadamera. Stoga je potrebno rastemeljiti ovaj „monološki dijalog“. Očito je da se na tlu hermeneutike to ne može izvesti. Razlog leži u tome što razumijevanje Drugoga kao stranca ne može prijeći prag jezika tzv. „autentičnoga načina razumijevanja“. Naime, ono Drugoga može eventualno saslušati. Ali ne može i uvidjeti da je njegova „vlastitost“ ona koja dovodi u pitanje naš samouvjereni i samodostatni logo-fonocentrizam. Odgovoriti na zahtjev onoga stranoga znači osloboditi prostor za drukčiju vrstu „responzivnosti“ od one koja stoji u temeljima zapadnjačke metafizike. Zbog toga Waldenfels mora potražiti mjesto gdje su dijalog i diskurs responzivnosti u interkulturalnome/transkulturalnome smislu ne samo mogući, već i nužni do te mjere da iziskuju promjenu smjera mišljenja. Umjesto jezika i razumijevanja, umjesto slušanja želja Drugoga, potrebno je razabrati kako se „nesvodljiva asimetrija“ može otvoriti u punom razmjeru onoga između „vlastite tuđosti“ i „tuđe vlastitosti“. Drugim riječima, potrebno je preispitati kako iz fenomenologije tjelesnosti Drugoga dospjeti do primarnoga osjećaja koji dovodi do zbližavanja u komunikaciji, a ne do „prisvajanja“ i „pripitomljivanja“.

3. Ima li još ičega „stranoga“? Neljudsko kao izazov

U tekstu „Misliti strano“ („Das Fremde Denken“) iz 2007. godine Waldenfels uvodi razlikovanje radikalnoga i relativnoga mišljenja onoga stranoga. Potonje se pritom odnosi na naše znanje koje je uvijek ograničeno, a primjer je strani jezik. Radikalno je mišljenje stranoga/tuđega ono koje ide do samih korijena stvari. Stoga se tuđost razdvaja na ono vlastito (Eigene) i ono zajedničko (Gemeinsame). Zanimljivo je da se potonje izvodi iz političkoga univerzalizma zapadnih demokracija. Ustavni dokument kao temeljni zakon na kojem počiva moderna država istodobno pretpostavlja logiku isključenosti jer strance, one koji iz različitih razloga nisu državljani nacije-države, ne priznaje u njihovoj tuđosti kao legitimne političke subjekte. Da bi, dakle, razvio „filozofiju stranoga“, Waldenfels fenomenologiju mora dovesti do kraja mogućnosti temeljnoga pojma Husserla, a to je intencionalnost. Poznato je da razlikovanje noezisa i noeme (mišljenja i njegova predmeta) tvori bit fenomenologijskoga načina pristupa stvarima. Polazeći od tzv. prirodnoga stava, rabeći eidetsku i fenomenologijsku redukciju (epoché), mišljenje izravno motri bit bića bez kvazi-posredovanja. No, u slučaju koncepta koji Waldenfels razvija na tragu Merleau-Pontyja i Lévinasa, očito je da se oboje, i mišljenje i njegov predmet, ne mogu više izvoditi iz antropologije i egologije. Vidjeli smo, uostalom, da Waldenfels strogo negira one tragove fenomenologije koji ostaju zatamnjeni. U suočenju s „nesvodljivom asimetrijom“ stranca kao takvog u prostoru-vremenu komunikacije između ljudi u globalno umreženom društvu ni Husserlova interusbjektivnost više ne može biti spasonosnim rješenjem. Zašto? Poznato je da Husserl intencionalnost nastoji shvatiti kao čin usmjerenosti svijesti (noesis) na predmet (noema). U tom pogledu svaki intencionalni čin nosi sa sobom noetički sadržaj. Mišljenje ili noesis predstavlja stvarnost, što znači da stvarima podaruje značenje. Noema se stoga određuje kao „smisao“ (Sinn) nekog objekta. Da bi se izbjeglo napasti Kantova transcendentalizma subjekta, Husserl razvija sadržaj misaonoga čina usmjerenoga na: (1) intencionalni predmet čina; (2) intencionalnu materiju i (3) intencionalnu narav čina. Naposljetku, noetičko-noematska struktura svijesti u intencionalnim činovima percepcije, zamišljanja, sjećanja jest jedno te isto. Odbacivanjem Berkeleyeva solipsizma i Kantova transcendentalnoga idealizma, Husserl nije postao spoznajni realist. Objekti, dakle, u realnome svijetu imaju svoje značenje tek kada su misaono posvjedočeni kao priznati objekti naše percepcije, zamišljanja i sjećanja. No, sve to ne može biti primijenjeno na figuru stranca. Razlog leži u tome što je način njegova pojavljivanja čudovišna neodređenost i zagonetka za svijest u značenju „subjekta“ i „Ja“. Da bismo mogli misliti ono strano u njegovoj tuđosti Waldenfels poseže za rezultatima do kojih je došao francuski poststrukturalizam uz preinačeni Habermasov projekt teorije komunikativnoga djelovanja. Decentrirani subjekt i pluralna racionalnost stvaraju pretpostavke za tvorbu novoga prostora za mišljenje Drugoga kao stranoga.

Već je Heidegger u “Pismu o humanizmu” iz 1946. godine na jednom mjestu kazao kako je mišljenje djelotvorno već time što misli, ali razlika je u onome kako se misli to što se misli. Za razliku od pojma intencionalnosti svijesti u Husserlovoj fenomenologiji, ovdje je naglasak na misaonome događaju kojim se bitak otvara u njegovoj povijesno-epohalnoj istini (aletheia) koja ne može biti svedena tek na točnost suđenja u logičkome smislu podudarnosti mišljenja i njegova predmeta. Je li, dakle, riječ o mišljenju na bitak sâm koje misli a da bitak ne preobražava u stvar ili objekt, ili je pak posrijedi mišljenje koje spaja praxis i poiesis? Sve je to odlučujuće za razumijevanje mišljenja s obzirom na njegovo kazivanje o bitku i vremenu. Kad Heidegger u sklopu razmatranja o smislu humanizma i njegovu metafizičkome određenju iz redukcije bitka na ono ljudsko-suviše-ljudsko nastoji pokazati ovu razliku uvjetno rečeno filozofijskoga mišljenja od znanstvenoga, on poseže za riječju „višedimenzionalnost“. Zašto je važno razlikovati između mišljenja koje ima druga pravila strogosti za razliku od egzaktnosti pojmova fundamentalnih prirodnih znanosti? Zbog toga što je upravo ovaj aspekt budućnosnoga između mišljenja bitka i računajućega ili znanstvenoga mišljenja. Čini se da nastaje ono što bismo izrekom srednjovjekovne teologije mogli nazvati tertium datur. Nije to ni filozofijsko niti znanstveno mišljenje u pojmovnoj strogosti i egzaktnosti oba načina kazivanja. No, ipak se u njemu sinkretički spajaju oba modusa duhovnoga bitka čovjeka. Mišljenje u svojoj razlici i identitetu nije stoga toliko udaljeno u ciljevima i nakanama ni od filozofije niti od znanosti, premda je razlika neporeciva ako se u slučaju znanosti praktično-proizvodna bit suvremenih tehnoznanstvenih istraživanja vodi idejom primjene tehnologije u samome životu kao prostoru ozbiljenja teoretske spekulacije. Kad govorimo o odnosu između ljudskoga i onog ne-ljudskoga tada unaprijed moramo poći od pretpostavke da je za razumijevanje drugoga model svagda ono prvo. Čovjek u svojoj tzv. ljudskoj prirodi ili njegovoj biti ne može unutar metafizike biti shvaćen drukčije negoli esencijalistički. To znači da mu je njegov položaj unutar bića i njegov bitak već uvijek zadan duhovno i biologijski, odnosno vertikalno, u skladu sa znamenitom Aristotelovom definicijom animal rationale. Nadalje, odnos između dvojeg polazeći od primata ljudskoga nije stoga tek horizontalno sveden na biologizam iz čega slijede psihologizam i antropologizam, što je Heidegger u Sein und Zeitu nastojao otkloniti u okviru sustavne ʺdestrukcije tradicionalne ontologijeʺ. Razlog valja vidjeti u tome što je smatrao da se time ʺčovjekʺ ili tubitak (Dasein) posve promašuje u mišljenju i time svodi na upravo ono što je htio kritički prevladati, naime Aristotelovu definiciju animal rationale. Biologizam jest redukcija čovjeka na naturalizam odnosno na tzv. biološke čimbenike cjeline njegova bitka; psihologizam je redukcija na tzv. nesvjesnu artikulaciju jezika čime se čovjek svodi na pred-i-post-racionalno živo biće, dok je antropologizam redukcija čovjeka na subjektnost subjekta kojim se sva druga bića pojavljuju na nižem stupnju kozmičko-biološke evolucije i tako ga čine gospodarem prirode u cjelini. Heideggerova kritika redukcije smisla bitka na tzv. životne procese u njihovoj obuhvatnoj životnosti pogađa trijadu biologije-psihologije-antopologije zbog toga što se čovjek prema ovome pojmovno-kategorijalnom ʺracionaliziranjuʺ jezika nedostatno i neautentično promišlja. Svaka redukcija onog ljudskoga u čovjeku na ne-ljudsko nužno fragmentira njegovu cjelovitost i nesvodivost kao bića među bićima.

Vidimo kako se pitanje o odnosu ljudskoga i ne-ljudskoga ne može razriješiti vulgarnim razlikovanjem između onog tzv. biologijskoga i onog tzv. post-biologijskoga kad je riječ o odnosu ljudskoga i post(humanosti). Nije teško razabrati da je problem ovog odnosa u tome što se oba relata u relaciji izvode iz razlike spram životne moći onog što proizlazi iz pojma prirode (physis), a to je život (bios). Ono ljudsko u metafizičkome smislu svagda je uzdizanje ponad granica biologistički shvaćena života kao pukog preživljavanja na razini životinje. Stoga je samorazumljivo da će iz toga svaki oblik animalizma biti razmatran kao gubitak tzv. ljudskoga dostojanstva. Ovaj pojam koji ima svoje podrijetlo u svezi etičko-estetskih doktrina renesansnoga shvaćanja humanizma u Marsilia Ficina i Pica dela Mirandole, jer dostojanstvo je povezano s visokim rangom ljudskoga bića naspram golog života životinje i brutalnosti kojim je smisleni život čovjeka u povijesno-epohalnome smislu ugrožen padom na razinu bestijalnosti, upućuje na ono dobro i ono lijepo koje nadilazi granice prikazivosti. Stoga je ʺljudsko dostojanstvoʺ etičko-estetski ideal življenja. Time se transcendiraju granice zadane biološkim afektima i nagonima. Uostalom, u graničnim situacijama kad čovjek prkosi tiranskim formama vladavine svojim vlastitim životom, kad ga se baca u okove ili ropski ponižava, ono što posljednje preostaje jest ljudsko dostojanstvo osobe kao egzistencijalno iskustvo nepokorive slobode. Iz ovoga je bjelodano da život u svojoj kompleksnoj kontingenciji nema smisla bez izvorno shvaćene slobode. Ipak, to ne znači da se biološko ustrojstvo ljudske egzistencije smatra ništavnim za čovjeka i humanost uopće.

Ljudsko naspram ne-ljudskoga očito je ono što sjedinjuje duh i život shvaćenih u metafizičkome smislu, čak i kad je riječ o realizaciji metafizike u kibernetici. Naime, ono duhovno se svagda odnosi na ono ʺracionalnoʺ, a ono životno na ono ʺanimalnoʺ, ako slijedimo logiku Aristotelove definicije čovjeka. Taj problem odnosa kognitivnih mogućnosti egzistencije čovjeka i biološko-fizičkih granica njegove tjelesnosti nipošto se ne smije olako proglasiti reliktom kartezijanske metafizike. Ona je uspostavila taj sustav označitelja s kojim pojam samosvijesti pretpostavlja nužnu prevlast res cogitans nad res extensa. U suvremenim neouroznanostima i neurofilozofiji ovaj se dualizam nastoji kritički prevladati upućivanjem na kompleksnu strukturu interakcije između mišljenja i njegove prirodne okoline polazeći od pojma mreže (network) koja nema ni središta niti ruba. No, unatoč ovog ʺnovogaʺ anti-esencijalizma koji bi trebao dokinuti razliku između ljudskoga i ne-ljudskoga time što zahtijeva drukčije razumijevanje svih postmetafizičkih pojmova poput mreže, interaktora, komunikacije i kibernetičke tjelesnosti, mi još uvijek živimo u dva svijeta. Ti se svjetovi međusobno dodiruju i prožimaju. Zbog toga se čini da je bio u pravu najznačajniji filozof kibernetike Gilbert Simondon kad je smatrao da budućnost odnosa ljudi i mislećih strojeva ne znači ukidanje humanosti u prevlasti nadmoćne tehnologije, već pokušaj izgradnje suživota kao jedino smislenog načina koherencije analognog i digitalnoga svijeta. Ako, dakle, ono ne-ljudsko nastojimo razumjeti polazeći od onog ljudskoga, to je samorazumljivo. Uostalom, Heidegger je u Sein und Zeit pokušao pokazati da se smisao bitka u horizontu izvorne vremenosti može eksplicirati tek ako se prethodno pokaže smisao bitka tubitka (Dasein) i to u njegovim egzistencijalno-ontologijskim sferama nabačaja, brige i otvorenosti spram nadolazeće budućnosti. Ono apsolutno drukčije, tuđe i strano ljudskome nije moguće misliti o-sebi, iz vlastite logike same stvari, par lui-même, nego jedino zaobilazno. Ono ne-ljudsko stoga nije više tek čista negacija mogućnosti čovjeka da duhovno-biološki vlada svojom egzistencijom, sustavom i okolinom bića kao takvih. Posrijedi je nešto čudovišno (Unheimlich). Naime, ako čovjek nije rezultat nikakvih biologističko-animalnih zahvata i redukcija svoje biti na ono ne-ljudsko u smislu stvari i predmeta, onda je njegova ontologijsko-temporalna otvorenost posve drukčijega karaktera kako od svođenja na Boga u smislu čiste duhovnosti i bestjelesnosti, tako i od svođenja na tehnologiju u smislu čiste aplikativne objektnosti koja proizlazi iz subjekta-supstancije modernih znanosti. Bog i tehnologija su načini kojim se metafizički razumije smisao bitka kao téchne i poiesis od Platona do kraja metafizike u kibernetici. Kad to imamo u vidu, možemo vidjeti da je problem s razumijevanjem ne-ljudskoga ponajprije u tome što ono u pojmu posthumanoga stanja ne može više biti mjereno parametrima u kojima se čovjek tradicionalno metafizički misli i iskazuje. Koji su to parametri? Nedvojbeno, autonomnost ljudske biti bila je još za novovjekovno spekulativno mišljenje od Kanta do Hegela pitanje održivosti tzv. antropologije u pragmatičnome vidu. Čovjek se kao subjekt spoznaje izvanjskoga svijeta razmatrao kao supstancijalni sklop refleksivnih praksi. Čak se i za Blaisea Pascala tzv. ljudsko dostojanstvo sastojalo samo u racionalnome mišljenju. Racionalnost postaje uvjet mogućnosti ljudske egzistencije u tehničkome svijetu, što istodobno znači da su znanost i tehnologija ključni parametri ljudske mogućnosti napretka i razvitka u povijesnome kretanju spram dosezanja objekta X. Paradoks je, dakle, u tome što je već s ulaskom u znanstveno-tehničko doba ono ljudsko odnosno humano postalo umjetnom konstrukcijom, a ne prirodnim činom razotkrivanja tajne bitka. Stoga posthumano stanje nije tek realizacija potencijala zapadnjačke metafizike koja se dovršava u kibernetici. Ono što je ne-ljudsko u razlici spram ljudskoga nije ništa neljudsko u smislu animalizma i bestijalnosti nekog stvora ili čudovišnoga bića kao utjelovljenja zla u sublimnome stanju kaosa i entropije. Naprotiv, ono posthumano jest postajanje (Werden, devenir) nečeg što nadilazi svako razlikovanje živoga i neživoga, prirode i kulture, bitka i bića. Nije stoga nimalo slučajno da se u posthumanizmu umjesto Boga u metafizičkome smislu shvaćene prve supstancije, stvaratelja svijeta i čovjeka u njemu, govori o singularnosti kao Omega-točki spajanja onto-teo-kozmo-antropologijske perspektive u formi apsolutne tehnosfere.

4. Singularnost „svijeta života“

S filozofijskoga stajališta susrećemo se s jasnim kretanjem same stvari mišljenja od spekulativno-refleksivne analize napretka i razvitka onog prvotnoga i njegove forme kao eidos i morphé do posljednje postaje u životu bez obzira je li riječ o zvijezdama, bilju, životinjama ili čovjeku i njegovoj samosvijesti. Drugi zakon termodinamike s pojmom entropije pokazuje nam upravo ono što je Nietzsche metaforički imenovao iskazom da pustinja raste. To znači da se poredak u svojoi postojanosti neizbježno urušava i postaje, kako to tvrdi Simondon, jedino održiv ako je u stanju metastabilne ravnoteže. Simondon misli uvijek polazeći od: (1) transdukcije (bitka); (2) transindividuacije (bića) i (3) metastabilnosti (informacije) u transformaciji poretka metafizike. Temeljni pojam kojim se singularnost u kozmičko-ljudskoj perspektivi može mjeriti jest temeljni parametar posthumanoga stanja. Naravno, to je pojam s kojim otpočinje i završava kibernetika, dok se istodobno s njim urušava čitava izvorna struktura zapadnjačkoga metafizičkog mišljenja. Riječ je o pojmu informacije kao apsolutne mjere svih mjera u doba tehnosfere. Bez informacije nema povratne sprege ili feedbacka u sustavima životne homeostaze, ne postoji mogućnost izvanjske i unutarnje kontrole procesa nastajanja događaja niti, naposljetku, postoji ikakva mogućnost interaktivne komunikacije. Nije stoga nimalo slučajno što je Norbert Wiener, otac-utemeljitelj kibernetike, rekao da je ključni, treći pojam za samo-vođenje i samo-upravljanje sustavima i okolinom nakon materije i energije upravo pojam informacije. Otuda je informacijska entropija postala kategorijalni sklop za put do apsolutne singularnosti u kojem se ono kozmo-biološko stapa s onim antropo-tehnologijskim. Kad ovo sučelimo s glavnim problemom Waldenfelsove fenomenologije Drugoga kao stranca, tada razabiremo nemogućnost njegova razumijevanja unutar „responzivnosti“, koja je samo drugi način istoga što pokušava Habermas s njegovom teorijom komunikativnoga djelovanja. Nemojmo zaboraviti da je pojam komunikacije u Habermasa tek osuvremenjeni način za objašnjenje složenosti nesvodljiva „svijeta života“ (Lebenswelt). A poznato je da je to preuzeo iz spisa kasnoga Husserla. Kako god bilo, razlika između vlastita i tuđega svijeta (Heimwelt vs. Fremdwelt) nije za Waldenfelsa fiksna i zauvijek postojana. Razlika, naime, potječe upravo od Husserla i ne odnosi se nipošto samo na ontičke fenomene, već je ontologijski uspostavljena. Mnogo je dokaza toj tvrdnji. Waldenfels spominje razliku „svojega“ i „stranoga“ jezika, što pripada onome „urođenome“ i „naučenome“. Responzivnost nije moguća u zajedničkome svijetu bez onoga što od Platona pripada biti filozofije kao mišljenja bitka. To je dijalog, razgovor u kojem se položaj Drugoga razotkriva u nemogućnosti njegova svođenja na puko drugo ili drukčije „Ja“. Nije slučajno da je Platon u Zakonima figuri stranca ili bezimenoga dao glavnu riječ u vođenju dijaloga. Da bi uopće moglo biti razumijevanja svijeta koji nastanjuju nesvodljivi Drugi, bez obzira na razlike u kulturi, mora postojati želja za razgovorom. Ta je želja ujedno najviša težnja filozofije. U slučaju suvremene fenomenologije ona se očituje u inter-i-transdiskurzivnosti. Pronalaženje Drugoga kao mojeg bližnjeg pretpostavlja istodobno i njegovo približavanje kao i moje udaljavanje od vlastite „urođene“ ravnodušnosti prema svemu što ne pripada onome što Wittgenstein naziva granicama „mojega svijeta“. U njemu je boravište dovedeno u pitanje onog trenutka kada stranac i njegova tuđost/stranost dolaze u svijet. Sve odjednom postaje prostor čudovišne nelagode i bezavičajnosti. Jer kao što tjeskoba predstavlja najviši oblik straha pred utonućem u bezdan ništavila za egzistenciju singularnoga pojedinca, tako i strah od stranoga svijeta i njegove kulture poprima značajke raskorijenjenosti. Čovjek je u susretu s onim ne-vlastitim suočen s događajem radikalne promjene svijeta i života uopće. Nitko ne može na to ostati ravnodušan.

Zaključak

Kiborgiziranje označava programiranje svijeta kao kontingentnoga slučaja. Upravljati sustavima i okolinom moguće je tek onda kad se uvjet mogućnosti kibernetičkoga mišljenja realizira u jeziku kao pragmatičkoj formi života. Takav je jezik vizualno konceptualiziranje odnosa između struktura i funkcija. Budući da slika u digitalnome okružju više ništa ne prikazuje niti išta predstavlja, dokinuto je djelovanje metafizički uspostavljenoga mišljenja u filozofiji, umjetnosti i znanostima. Slika nije u funkciji nečega izvanjskoga niti nastaje iz onostranoga izvora poput Božje skrivene prisutnosti kao što je to bilo u doba vladavine referencijalnoga okvira mita i religije. Umjesto toga, slika pokazuje i iskazuje ono što se događa u procesu nastanka samoga života u pojavi. Sveza gena i informacije kao nastanak novoga života određuje, primjerice, bit bio-arta i trans-genske umjetnosti. Kad sve to imamo u vidu, nije teško razabrati da se bit transhumanizma u filozofijskome smislu nužno pojavljuje u okviru onog što pripada posthumanizmu, a to je realizacija biti tehnosfere u posthumanome stanju. Ako je za Nietzschea posljednji čovjek bio priprema za dolazak nadčovjeka kao smisla Zemlje, onda se u slučaju homo kybernetesa nalazimo u položaju mišljenja koje više ne može biti filozofijsko niti umjetničko, a niti znanstveno istraživanje prvog razloga i posljednje svrhe onog ljudskoga-suviše-ljudskoga u doba globalno-planetarnoga razvitka tehnosfere. Kiborgizacija je posljednja instancija proizvodnje tehnološki usavršenih i poboljšanih ‘bića’ koji su postali hibridne strukture i aplikacije sveze gena i informacije u svakodnevnome životu.

Sučelimo li u tom pogledu dvije postmetafizičke figure, a ne tradicionalno kazano pojmove u filozofijskome promišljanju „čovjeka“ kao što su to Waldenfelsov homo respondens s posthumanim stanjem u kojem čovjek više nije ni subjekt niti objekt mišljenja, osjećanja i djelovanja, već umreženi namjesnik složenih zbivanja u sklopu suvremenih tehnoznanstvenih konstrukcija samoga „umjetnoga života“ s onim što pretpostavlja figura homo kybernetesa, onda i Husserlovo rješenje intersubjektivnosti nije više vjerodostojnim putem na kojem se mogu dalje izvoditi sve što povezuje tijelo i Drugoga. Razlog se čini samorazumljiv. Logika funkcioniranja tehnosfere nadilazi sve metafizičke koncepte iz ontologije, antropologije i etičko-političkih rješenja problema drugosti polazeći od njegove nesvodivosti i autonomnosti. Umjesto intersubjektivnosti koja još uvijek u sebi ima trag razdvajanja živoga i neživoga u razlici res cogitans i res extensa, potrebno je učiniti korak dalje i pokazati da su autonomni objekti nove enaktivne svijesti tehnosfere kao kiborgizirani entiteti umreženi u sklop nove interobjektivnosti koja sintetizira i „svijest“ i „tijelo“ onkraj svih mogućih intersubjektivnosti. Pošto je za Waldenfelsa „intencionalnost transformirana u responzivnost“, onda se put fenomenologije u novim uvjetima djelovanja globalno umreženih društava mora označiti kao „post-fenomenologijski put“. Inače, na jednom mjestu on intencionalnost opisuje kao „shibboleth“ fenomenologije. Već je otuda očito da se u odgovoru na pitanje o strancu ne skriva samo komunikacijski potencijal egzistencije čovjeka u povijesno-epohalnome smislu. Rekli smo da odgovor pretpostavlja ne samo slušanje naloga bitka i njegova poslanstva, kako bi to rekao Heidegger 1930-ih godina na tragu njegova mišljenja događaja (Ereignis). U čemu se ogleda Waldenfelsova transformacija temeljnih fenomenologijskih pojmova i kategorija? Ponajprije u tome što umjesto „svijeta“ sada u prvi plan dolazi pojam „poretka“ (Ordnung), a umjesto „nas“ (Mi) ulazi „stranac“. Sve je vezano uz nove granice i razgraničenja, a ono što je osobito važno jest da se pojam Drugoga ne uzima u značenju koje poduzima Lévinas. On, naime, čak tvrdi da etika (Drugoga) postaje prvom filozofijom ili ontologijom. Waldenfelsova je nakana posve drukčijeg smjera mišljenja. Uglavnom, Waldenfels je otvorio problem s kojim se svi danas suočavamo i ostajemo bez spasonosnoga rješenja. Ono što je u njegovu promišljanju konstanta jest da nam nikakav povratak tradiciji u smislu hermeneutike ili pragmatizma (Gadamer i Rorty) ne pomaže u pokušaju razumijevanja zašto biti stranac znači unijeti razdor u metafizičko podrijetlo pojmova s kojim smo samorazumljivo slagali poredak značenja, i koji se naposljetku pokazao neuspjelim i neuporabljivim za sadašnjost prožetu aporijama i paradoksima identiteta. Biti stranac znači biti netko Drugi i izvan svakog poretka utemeljenja zajedničkoga bitka. To je sudbina onog „istoga“ od Platonovih vremena do danas. Ništa se bitno nije promijenilo osim što je sudbina postala kontingencijom, a „uljez“ svakodnevnim iskustvom susreta s onim što, doduše, uznemirava, ali u prihvatljivome omjeru između straha i egzotike. Odakle, međutim, dolazi stranac i zašto je njegova bit tajnovitom pripada pitanju o nadolazećoj zajednici. To pitanje više nije stvar Waldenfelsove fenomenologije. S njezinim zahtjevom za responzivnošću afektivnoga tijela u komunikaciji s Drugim fenomenologija doseže granicu vlastita ozbiljenja.

Eto, a sada možemo „spokojno“ iščekivati bliski susret s neljudskim i pripremiti se za ono što taj događaj ne samo znači za budućnost tzv. ljudske civilizacije, već i za ono što čovjeka još uvijek čini ljudskim, suviše ljudskim. Što je to drugo negoli misterij mišljenja i njegova neotklonjiva faktičnost!

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026