Copyright ©2026 Žarko Paić

Meso i pijesak

O rasvjetovljenju slike i afektivnoj logici tijela u slikarstvu Francisa Bacona

(Poglavlje iz knjige Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.)

August 7, 2025
Meso i pijesak
Francis Bacon

Uvod

Postoje dva suprotstavljena stajališta o mogućnosti tumačenja modernoga slikarstva. Prvo je ono koje tvrdokorno ustrajava na „činjenicama“, „odnosima između crte i boje“, „ikonologiji“, „usvojenim pojmovima povijesti umjetnosti“ te iz toga izvodi postavku o vlastitoj „stručnoj mjerodavnosti“, a u posljednje vrijeme i „znanstvenoj“ s obzirom na predmet vizualnih umjetnosti. Drugo se, pak, orijentira unutar suvremene filozofije kao ontologije i estetike, te tzv. singularnost djela slikara nastoji razumjeti deduktivno ili induktivno, ovisno o spoznajnome stajalištu onoga tko se upušta u analizu značenja slike i slikarstva nekog umjetnika. Taj neprestani prijepor dvije „discipline“, međutim, uglavnom nikad nije u znaku dijalektičke suprotnosti ili-ili, već se pojavljuje kao transklasična logika kibernetike i-i. U slučaju kojim ćemo se ovdje baviti, a posrijedi je analiza Gillesa Deleuzea o slikarstvu engleskoga modernog umjetnika Francisa Bacona, posve je jasno da se susrećemo s pristupom koji ima značajke sinteze obje „discipline“.

No, kao što je to samorazumljivo, filozof ne može pristati da svoje pojmove „razrijedi“ s povijesno-umjetničkim sklopovima ekspresija i impresija, pa je otuda nužan kritički dijalog na rubu „ekscesa“, često i nerazumijevanja posljednjih nakana u analizi djela, te naposljetku prijepora oko stvari koja je ovdje u pitanju ─ Baconova slikarstva uopće. Odmah valja kazati da je Deleuzeova knjiga o Baconu postala gotovo „kanonsko djelo“. Možda je samo knjiga egzistencijalnoga fenomenologa Mauricea Merleau-Pontya o slikarstvu Paula Cézannea ona koja se može mjeriti po utjecaju na tumačenje slikarstva s ovom Deleuzeovom studijom. (Maurice Merleau-Ponty, L’oeil et l’Esprit, Gallimard, Pariz, 2006.)

Ponajprije, naslov knjige već se čini „problematičnim“, iako je u strukturi Deleuzeova mišljenja sintagma koja spaja nespojivo uobičajena: logika senzacije (logique de la sensation). Da bismo mogli razumjeti što to uistinu znači, dostatno je upozoriti da u mišljenju Gillesa Deleuzea od ranih spisa o Nietzscheu, Proustu, Spinozi pa sve do njegova temeljnoga djela u suvremenoj filozofiji Razlika i ponavljanje (Différence et répétition), što će se nastaviti s djelima napisanim s Felixom Guattarijem kao što su Anti Edip: Kapitalizam i shizofrenija I, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II, uz spis o Kafki, pa do zadnjeg djela Što je filozofija? postoji težnja da se zahvaljujući događaju i postajanju (devenir), umjesto postojanoga bitka, uspostavi sveza/odnos kao sklop koji povezuje ono što je u klasičnoj metafizici od Platona do Kanta bilo razdvojeno: um i tijelo, transcendencija i imanencija, logika i estetika, ideja i pojava.

Kada, dakle, umjesto Jednoga nastupa Mnoštvo, razlika i heterogenost, a umjesto skolastičkih univerzalija i transendentalija jednog, dobrog, istine, bića i ljepote (unum, bonum, verum, ens, pulchrum) sve postaje slučaj i nastanak onoga što proizlazi iz jednokratnog događaja sklopa umnoženih bića, tada možemo govoriti o mogućnostima prevladavanja dualizama u mišljenju zapadnjačke metafizike. Ovo se odnosi ne samo na filozofiju, već i na umjetnost i znanost. Vladavina imanencije kao života stoga iziskuje uvođenje naizgled a-logičnih i trans-estetskih pojmova poput „kaosmosa“, što je Deleuze preuzeo od Borgesa, Gombrovicza i Joycea. Ukratko, u slučaju „kaosmosa“ vidimo kako se spaja ono što je suprotnost redu i poretku svemira s onime što se tradicionalno shvaća uređenim sklopom odnosa između ideja i koncepata. Deleuze koristi u spoznajno-teorijskome smislu nešto uistinu paradoksalno i aporetično. Ali ujedno „pomiruje nepomirljivo“ tako da nadilazi oba shvaćanja i njihove argumentacijske izvode. Taj izraz ponajbolje ocrtava njegov način mišljenja koji je na rubu eklekticizma i sinkretizma: transcendentalni empirizam. Nije time Kant „usisan“ u Humeove kategorije osjetilnosti i opažaja, kao što u slučaju Nietzschea i Bergsona nisu njihovi pojmovi tek preuzeti bez stvaranja novih odnosa u strukturi suvremenoga mišljenja.

Knjiga posvećena slikarstvu Francisa Bacona naziva se, dakle, Logikom senzacije. U daljnjoj analizi koristit ćemo se engleskim izdanjem Deleuzeove knjige iz dva razloga: prvo zato što je riječ o najznačajnijem engleskome slikaru 20. stoljeća i, drugo, zato što je Deleuze napisao „Predgovor“ engleskom izdanju koji zaslužuje posebnu analitičku pozornost. No, prije toga valja reći da u Predgovoru francuskome izdanju Alain Badiou i Barbara Cassin već na početku postavljaju pitanje

„je li to uopće knjiga ‘o’ Baconu? Tko je filozof, a tko je slikar? Mislimo, zapravo, tko misli, a tko gleda u mišljenje? Neko uistinu može misliti slikarstvo, ali netko također može slikati misli, uključujući ushićenu i nasilnu formu mišljenja kao što je to slikarstvo.“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: Logique de la Sensation, Éditions de la Minuit, Pariz, 2002., str. x.)

Već u naslovu studije o Baconu vidimo „putokaz“ mišljenja koje umjetnost slikarstva ne svodi na ono što od iskona metafizike pripada oponašanju/prikazivanju (mimesis) i predstavljanju (repraesentatio). Što Deleuze naziva u autorskome Predgovoru francuskome izdanju „općom logikom senzacije“ odnosi se na „obojanu senzaciju“, Senzaciju nije moguće svesti na osjećaj, jer bi time bilo izvedeno samo ono što kantovski pripada nečemu što tjelesnoj afekciji podaruje nižu razinu, odnosno što estetskome osjećaju pridolazi iz transcendentalne strukture uma. Uostalom, ono što čini Francis Bacon tijekom čitavog opusa nije nikakvo „refleksivno slikarstvo“, niti se može svesti na svetkovinu figurativnoga slikarstva u smislu reprezentacije neke izvanjske ili unutarnje predmetnosti. Kada u već spomenutome Predgovoru engleskome izdanju Deleuze u prvoj rečenici tvrdi da „Baconovo slikarstvo jest posve osobito nasilje“, onda je određenje tog i takvog „nasilja“ u „spektaklu jeze, razapinjanjima, protezama i osakaćenjima, čudovištima“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. xii.) Što se u modifikacijama tjelesne „uzvišenosti“ zbiva nije ništa drugo negoli „nasilje senzacije (a ne reprezentacije)“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. xii.)

Ovaj programatski credo za Baconovo slikarstvo polazi od pretpostavke da je tijelo-bez-organa, pojam koji je Deleuze s Guattarijem preuzeo od Antonina Artauda i razvio ga u djelima Anti-Edip i Tisuću platoa, mnogo više od bilo kakvog putokaza za shvaćanje suvremenoga svijeta. To je „lozinka“ i „šifra“ za označavanje ne samo suvremene filozofije u doba aksiomatskoga kapitalizma tijeka informacija, već i za preusmjeravanje suvremene umjetnosti koja počiva na korporalnome obratu. Kada se tijelo-bez-organa pojavljuje zadaćom tematiziranja onog što je preostalo od svih „visokih vrijednosti“ metafizike i njezine težnje za „smislom“ kao simboličkim mjestom kazivanja jezika, onda je razvidno kako odnos između crte i boje, figure i apstrakcije, slikara i njegova platna ne može biti više posredovan nikakvim iluzijama transcendencije i reprezentacije. Deleuze se Baconovim slikarstvom bavi zbog toga što želi razotkriti mehanizme koji sliku nakon „doba reprezentacije“ još uvijek usudno „uzdižu“ ili „spuštaju“ na tron ili razinu nečega što je ne-slobodno, s viškom imaginacije ili njezina nadomjeska u „priči“ koja i nakon smrti Boga, govoreći ničeanski, traga za svojim „drugim tragovima uzvišenoga“. Naravno, Deleuze polazi od iskustva Paula Cézannea i njegova napuštanja bilo kakve predstavljivosti slike osim u „ukazivanju“ na ono što u sebi ima znakove „pred-slikovnoga“. Ne zaboravimo da je to bio i problem slikarstva Paula Kleea. Na tako plodotvoran način promislio ga je kasni Heidegger u analizama Kleeove „polu-apstrakcije“. Ako su za Deleuzea u Baconovu slikarstvu posrijedi figure koje nisu tijela u uobičajenom smislu te riječi, već „glave“, onda je tzv. portretno slikarstvo s kojim se od realizma do nadrealizma zbiva proces dekonstrukcije, transgresije i ekscesa usmjerenost onkraj razlikovanja tijela i duše/duha. „Glave“ usput i misle. No, ako su „bezglave“ ili svedene na meso i živce njihova se estetska funkcija svodi na afekciju i zazornost.

Što za Deleuzea postaje u Bacona prvorazredan problem „prikazivanja“, a ne „predstavljanja“ nije, dakle, anatomija neke apstraktne tjelesnosti figura iz izvanjskoga svijeta (poput tog znamenitog i provokativnog portreta Pape koji vrišti (Study after Velázquez’s Portrait of Pope Innocent X, 1953), već pokušaj da se „logici senzacija“ podari znak onoga što sada proizlazi iz ogoljenosti tijela na meso. Jezik kojim se ovo iskazuje ima preostatke metafizičke povijesti utonuća u neiskazivost. Kada Bacon precizno pokazuje da nazivom slika upućuje na ovu neprekinutu tradiciju oslikovljenja svijeta kao predmeta viđenja i refleksije, jer on radi „studiju nakon Velásquezova portreta pape Inocenta X“, što samo znači da mu slika španjolskoga majstora barokne reprezentacije služi kao „okvir ili palimpsest“ za iskazivanje „logike senzacije“ u čistom nasilju „histerije“, onda je to za Deleuzea zoran dokaz da „meso“ (meat) ne može biti ništa drugo negoli imanencija kao život. (Deleuze je mislilac „imanentne transcendencije“. To je načelo koje se suprotstavlja logici razmještanja ontologijskih kategorija i pojmova od Platona do Hegela. U slučaju umjetnosti, međutim, svjedočimo kako tek s ulaskom „života“ u područje promišljanja modernosti, koje Foucault uz rad i jezik (ekonomiju i lingvistiku) smješta u 19. stoljeće i doba vladavine industrijskoga kapitalizma kada biologija kao znanost o životu na osnovu Darwinova evolucionizma zavlada u potpunosti svijetom „prirode“, pokazuje se da slikarstvo više nema za svoj referencijalni okvir bilo kakvu iluziju „društva“ i „zajednice“ kao sekulariziranoga područja onoga što pripada svetome i okultnom. Bilo bi preuzetno tvrditi da je Bacon slikar ikona „potrošačkoga društva“ i „spektakla horora“ koje to i takvo društvo u iščeznuću subjekta donosi na scenu. Ne, takvo je stajalište izvan rasprave. No, ipak nije moguće posve zanijekati da ovi prizori „stradanja“ i „čudovišnosti“ (Unheimlichkeit) u Baconovu opusu 1960-ih godina s medijskim dodatkom fotografije ne pridonose nekoj vrsti kritičke reakcije na događaje „kraja povijesti“ u znaku korporalnoga obrata ili „organičke reprezentacije“ – Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, Plagrave Macmillan, London-New York, 2019.,str. 109-132.)

Bacon ne „dekonstruira“ tradiciju kršćansko-skolastičke mreže pojmova slike i slikarstva u službi svetoga i božanskog (tripitih, oltar, hostija, krv i kalež). Umjesto toga, prije bi se moglo ovdje govoriti o onome što Bataille naziva transgresijom zadanog poretka viziualnog imaginarija. S njime se institucionalna moć kršćanstva upisuje u tijelo kao corpus Christi (Peter Jones, “Bacon and Bataille”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, P. Lang, Oxford-Bern-Bruxelles-Frankfurt a. M.-New York-Wien, 2012., str. 49-80.) Moje, pak, razmatranje stoga želi propitati razloge zašto Deleuze na tako radikalan način, i protiv niza argumenata iz povijesno-umjetničkih dosega u analizi Baconova slikarstva, poseže za odbacivanjem „reprezentacije“ u ideji slike koja svedena na „senzaciju“ izaziva kontroverze još i danas. Naposljetku, nije li upravo problem u tome što se zahvaljujući Deleuzeu razumijevanje onoga što je bio koncept umjetnosti u cjelini u izvedbi Francisa Bacona pojavljuje kao posvemašnje ozbiljenje postavke kako je za suvremenu umjetnost njezin referencijalni okvir izvan umjetnosti? Ne, dakle, u prikazivanju (mimesis) i predstavljanju (repraesentatio) svijeta kao već postojećega djela, već u postajanju (devenir) singularnog događaja kojim umjetnost u formi slike misli „svoje“ vrijeme.

1. Korporalni obrat i njegove granice

Za Deleuzea se Bacon može smatrati slikarom tijela-bez-organa. Na taj se način logika senzacije u rastjelovljenju kao novome utjelovljenju zbiva u procesima deteritorijaliziranja strojeva želje. Naravno da je već otuda jasno da slikarstvo nije svetkovina „obojanoga kaosa“. Filozof misli ono što slika u svojem načinu pokazivanja iskazuje kroz imanenciju života. Ovdje ne može biti kompromisa. Kao što je, naime, Deleuzeova ontologija postajanja (devenir) uz Heideggera najradikalniji put rastemeljenja zapadnjačke metafizike u suvremenoj filozofiji jer umjesto logosa uspostavlja vladavinu anti-logosa kao u studiji o Proustu, tako se i Baconovo slikarstvo u svojoj izvornosti u drugoj polovini 20. stoljeća otvara kao studija o rastemeljenju ljudske i životinjske tjelesnosti u svim aspektima: od osjetilnosti, vitalnosti, dinamizma, ranjivosti, raspadu morfologijskih struktura, pa sve do onoga što Deleuze naziva „nasiljem“ u smislu artikulacije mesa (corpus, leib, meat) u njegovoj elementarnoj destrukciji uopće. Nije stoga slučajno da se ovo slikarstvo, iako bez daljnjega u dijalogu s Van Goghom, Cézanneom i Picassom, ponajprije mora nastojati shvatiti u odnosu spram

„tematskih preokupacija – mesom, ranama, razapinjanjem, grčkom tragedijom, borbom s bikovima, boksom, ratnički nastrojenim diktatorima, zločinom ─ istražujući područja ljudske opsesije i fantazije kao….’nasilja života’. No, isto se tako iz njegova djela mogu izvući i takva značenja kao što su nježnost, sućut, želja, čak i ljubav.“ (Martin Hammer, “Contradiction and Continuity in the Art of Francis Bacon”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 124 (121-168).

Takav pristup slikarstvu, koje u „središte“ postavlja tijelo, u svojem somatskome i semiotskom smislu zacijelo predstavlja obrat od fenomenologijskih i hermeneutičkih pristupa umjetničkom djelu (Cézanne – Van Gogh). Uostalom, Deleuze u trajnoj kritici ovih filozofijskih orijentacija uključujući psihoanalizu, što vrijedi za sva njegova djela koja su posvećena izravno ili neizravno pitanjima suvremene umjetnosti (Proust, Kafka, studije o filmu, tekstovi o književnosti u rasponu od Lawrenceove „Apokalipse“ do američke književnosti itd.), nastoji pokazati zašto se jezik i slika ne mogu razumjeti u simboličkome ključu ontologijske iluzije. Ako je nešto u tom pogledu unaprijed jasno čim otvorimo prve stranice bilo koje njegove knjige o umjetnosti, onda je to misao kako upravo umjetnost u svojem suvremenome liku imanencije života iziskuje promišljanje događaja kojim, primjerice, Francis Bacon uspostavlja prisan haptički odnos spram vlastitih „predmeta“ kao što su platna. (Ota Yoshitaka, “What is the ‘Haptic’?: Consideration of Logique de la Sensation and Deleuze’s theory of sensation”. Aesthetics: The Japanese Society for Aesthetics, br. 17/2013, str. 13-24.)

Opipati, dodirnuti, uspostaviti taktilni odnos spram slike na platnu ne znači pasti u okrilje nekog „materijalističkoga“ odnosa spram stvari. Riječ je o odnosu „glave“ (head) i „ruke“ (hand). U Baconovu slikarstvu, prema Deleuzeu, ono haptičko valja razumjeti polazeći od sveze/odnosa materijalne strukture predmeta kao što je to slikarsko platno i Figure kao forme.(Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, Continuum, London, 2003., str. 18.) Imajući ovo u vidu možemo reći da „logika senzacije“ za Bacona pretpostavlja drukčiju vrstu intuitivnoga „pročišćenja“ onoga što slikar čini kada se nalazi u neposrednome dodiru s „hvatanjem“ pred-slikovnog u slici. Utoliko nije nipošto začudno zašto Deleuze u analizama Bacona toliko jezuitski poštuje ono što je sâm slikar gotovo u apologiji vlastita „mitologiziranja“ istaknuo u razgovorima s Davidom Sylvesterom. No, ako „tijelo“ shvatimo čak i u svjetlu ove zemaljske imanencije kao temeljnog filozofijskoga pojma s kojim Deleuze ulazi u promišljanje Baconova djela, razabrat ćemo nešto zapanjujuće. Naime, „tijelo“ ne može biti uopće postavljeno problemom slikarstva u suvremeno doba vladavine tehnoznanosti i dekonstrukcije duše/duha ako se ne pojavljuje kao sintetičko tijelo u preobrazbama. A to znači da korporalni obrat, koji je otpočeo s avangardom u nadrealizmu, Artaudovu „kazalištu okrutnosti“ te u dematerijaliziranju same forme tjelesnosti kao takve, uzima u obzir nešto „čudovišno“ (Unheimlich). Samo tijelo-bez-organa, ono koje nije u ovlasti nekog uzvišenoga i vodećeg načela upravljanja duhom/dušom, bio to Bog ili „Veliki Drugi“ (priroda, čovječanstvo, matrica), pojavljuje se u logici postajanja drukčijim i Drugim: životinja-čovjek-stroj. Ono što određuje ovo postajanje nisu stoga ništa drugo negoli intenziteti i vibracije snaga u materijalno-formalnoj strukturi kretanja tijela kao „strojeva želja“. U četvrtom poglavlju knjige o Baconu naslovljenom „Tijelo, meso i duh, postajanje-životinjom“, Deleuze razvija ove postavke na doista plastičan način.

„…ono što Baconovo slikarstvo konstituira jest zona nerazlučivosti ili neodlučivosti između čovjeka i životinje. Čovjek postaje životinjom, ali ne bez istodobnog postajanja životinje duhom, duhom čovjeka, fizičkim duhom čovjeka predstavljenoga u zrcalu kao Eumenide ili sudbina. (…)“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 16.)

Još preciznije, kako njegovi triptisi s „glavama“ nisu tek dekonstrukcija Ideje koja u portretnome slikarstvu od zlatnoga baroknog doba Velásqueza ljudskome licu podaruje uvijek nešto izvan čiste tjelesnosti, onaj „višak imaginarnog“ koji, usput rečeno, Ortega y Gasset savršeno precizno naziva „slikarstvom za slikare“, postaje pravim uzrokom prijepora. Ako to triptisi nisu, a što su onda uopće? Očito je, naime, da „glave“ pripadaju Figuri, Taj pojam nema dodirnih točaka s uobičajenim značenjem figurativnosti u povijesti zapadnjačkoga slikarstva i slike uopće. Dok se figurativnost i figuracija odnose na referencijalnost nekog „svijeta“ i uvijek nose pečat reprezentacije svijeta kao već opstojećeg sklopa ideje, zbilje i pojave na čemu počiva estetika klasične i moderne umjetnosti prikazivanja lika, a ne tijela, posve je drukčija situacija s onime što Deleuze naziva Figurom. Iako je neporecivo da „za Deleuzea Bacon uvijek ostaje u figuraciji, on nije apstraktni figurativni slikar u tradiciji Cézannea, Van Gogha, Picassa i Giacomettija“ (Darren Ambrose, “Deleuze’s Bacon: Automatism and the Pictorial Fact”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 175 (169-193).

Figura se za Deleuzea odnosi na „sliku, ikonu“. To znači da ono što slikovno-ikonički iskazuje mora na stanovit način u sebi imati neki preostatak „figurativnoga, ilustrativnog i narativnog karaktera same Figure“, ali pritom valja znati da „slikarstvo nije ni model za predstavljanje niti za pričanje priče“. Čini se da je ovo odlučujuće mjesto za čitav daljnji prijepor Deleuzea s povijesno-umjetničkim tumačima slikarstva Francisa Bacona. Ako slikarstvo više uopće u suvremeno doba, iako je taj izraz dvojben kao i korištenje ovog izraza na engleskome jeziku, ne prikazuje i ne predstavlja „nešto“ ni kao sliku niti kao narativ, kako onda valja razumjeti Deleuzeov pokušaj da održi pojam figure i to pisanjem s velikim slovom? Očito samo tako da se Figura kao eidos-morphé u posve drukčijem značenju od tradicije slikarstva i zapadnjačke metafizike „oslobodi „priče i ilustracije“. Ovo „oslobađanje“ jest proces koji nužno iziskuje da Baconove „slike“ kao Figure nose nazive triptiha, studija, nečeg što ima karakter istraživačkoga procesa umjetnika u postajanju umjetničkim djelom.

Ako je moja pretpostavka točna, onda nije nimalo začudno zašto se Bacon razmatra u Deleuzeovoj filozofiji postajanja na isti način kao i vodeći filmski redatelji. Oni su stvaratelji „konceptualnoga događaja“ umjetnosti kao mišljenja drugim sredstvima. Umjetnik-slikar ne slika s pomoću boja i linija prizore iz već opstojećega svijeta kao dokumente „duha vremena“, iako se služi masovno-medijskim sredstvima suvremene civilizacije poput fotografije i crtanog filma da bi intenzitet vibracija „nasilja“ i „vjerodostojnosti“ tijela-bez-organa dosegao najveće vrhunce sinestezije u promatrača. Kada se slika „oslobađa“ onog što je sam Deleuze u najznačajnijem svojem ontologijskome djelu Razlika i ponavljanje iz 1968. godine nazvao „iluzijom transcendencije“, onda je Figura u sklopu Baconova slikarstva ono što nadilazi razlikovanje figuracije i apstrakcije u povijesti umjetnosti kao disciplini koja na tragovima Aloisa Riegla i Heinricha Wölfflina pristup slikarstvu svagda poduzima polazeći od koncepta „stila“ i „ikonologije“. Sve što smo dosad rekli o tome prožeto je pojmovljem koje sjedinjuje eklektičnost, sinkretičnost i hibridnost filozofije, umjetnosti i znanosti s obzirom na to da „slika“ u suvremeno doba gubi značajke svoje prikazivosti-predstavljivosti iz svijeta kao takvoga i postaje „logikom senzacija“ u svojevrsnom hiper-realnome okružju. Baconove slike na koje se „referira“ Deleuze ponajprije su studije o „mesu“ i „histeriji“. Iz njih zrači svojevrsni „dijagramatski automatizam“. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što slikar inzistira na izravnome tjelesnom dodiru (taktilnost, haptičnost) između čovjeka-kao-stvaratelja slike i njezina „značenja“ izvan simboličke matrice procesa označavanja od grčke tragedije, raspeća i triptiha do suvremenih „mesnica“ i „dućana“ u kojima se ljudsko tijelo kao životinjsko izlaže poput „biopolitičkog materijala“. Vidi o tome: Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, str. 137-149.)

Nismo još posve sigurni ipak što je to ─ Figura? U sklopu korporalnoga obrata koji je zadesio umjetnost 20. stoljeća i nastavlja se širiti teritorijima suvremene umjetnosti u 21. stoljeću zacijelo se prilog Francisa Bacona može smatrati jednim od odlučujućih kad je riječ o slikarstvu u doba bez slike (svijeta). Nije to razlog samo u usmjerenosti spram „slikovnoga“ u smislu stanja stvari nakon tzv. jezičnog obrata (linguistic turn). Jednostavno, susrećemo se neprestano s preobrazbama tijela kao subjekta u onom značenju koje je još od Spinoze preko Freuda do Lacana odredilo našu suvremenost. To je, naravno, postavka koju je eksplicitno izrazio ponajbolje upravo Gilles Deleuze u drugome svesku studija o filmu:

‘Dajte mi, dakle, tijelo’, to je formula filozofskog obrata. Tijelo više nije prepreka koje misao odvaja od nje same, nije više ono što misao mora nadvladati da bi dosegla mišljenje. Naprotiv, ona u tijelo uranja, odnosno mora uroniti kako bi postigla nemišljeno, tj. život. Ne zato što tijelo misli, nego jer, nepopustljivo i uporno kakvo jest, to tijelo primorava na mišljenje te prisiljava na promišljanje onoga što se krije u misli, a to je život. Život se više neće pojavljivati ispred kategorija misli, misao će se prebaciti u kategorije života. Kategorije života su upravo stavovi i položaji tijela. ‘Ni ne znamo čak što sve može jedno tijelo’, u svom snu, u svojoj opijenosti, svom trudu ili otporu. Misliti, to znači naučiti što sve može jedno ne-misleće tijelo, za što je sve sposobno, kakvi su njegovi stavovi i položaji.“ (Gilles Deleuze, Film 2. Slika-vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 249. S francuskoga prevela Mirna Šimat)

Figura pretpostavlja postojanje „dijagrama“ s kojim tijelo jest u dodiru kao sa svojim horizontom pojavljivanja. Kada, naime, slika u svojoj konzistenciji jest učinak crte i boje, onog materijalnoga u smislu geometrijskog i onog materijalno-simboličkog u smislu metafizičke „iluzije transcendencije“, onda se zaboravlja da je to čin dovođenja onog pred-slikovnog u sliku. No, bez kretanja tijela (slikara kao „subjekta“ i tijela kao „objekta“), sve ostaje statično i umrtvljeno, Zbog toga Francis Bacon u razgovorima s Davidom Sylvesterom upućuje na taj „brutalan čin“ kojim otpočinje događaj mišljenja-kao-slikanja. Haptičko usmjerenje slikarstva mora u sebi „in-korporirati“ samu Figuru kao strukturu onoga što je ujedno granica između događaja i postajanja (devenir). („Ono što još nikada nije analizirano jest zašto je upravo na ovaj način slikarstvo snažnije od ilustracije. jer pretpostavljam da ima svoj vlastiti život. Živi samostalno, poput slike koju netko pokušava zarobiti; živi samostalno i prema tome snažnije prenosi bit slike da bi se umjetnik mogao otvoriti ili bolje rečeno rasključati ventile osjećaja i stoga vratiti se nasilnije otvoren životu.“

(David Sylvester, The Brutality of Fact: Interviews with Francis Bacon, Thames and Hudson, London, 1987: 17) Ako bismo htjeli razraditi ove misli, vidjeli bismo kako Bacon razumije slikarstvo kao autonomiju moderne estetske djelatnosti. Problem je što ova „autonomija“ zahtijeva nadomjesnoga „Boga“, te se može činiti da je zaokupljenost „razaranjem tijela“ u tom pogledu istinsko traganje za smislom komunikacije u rastjelovljenome i dehumaniziranom svijetu. U razgovorima sa Sylvesterom pokazuje se, pak, da shvaćanje autonomije pretpostavlja batajovsku transgresiju u kojem ono „sveto“ i „profano“ mogu biti u odnosu tek iz nečeg što ih uopće omogućuje. Što je to drugo negoli ideja da se umjetnost pojavljuje kao stvaralački događaj nadilaženja muka i prokletstva tijela, jer ono zazorno (abjekcija) u svijetu ne proizlazi iz „biti“ svijeta kao takvoga u nekom neognostičkome razumijevanju odnosa „okrutnog Boga“ stvaranja i njegovih dvojnika. Naprotiv, komadanje i zazornost, svodljivost „života“ na sukob svetoga i profanog ide kroz tijelo kao „zonu razgraničenja“ koju Bacon oslikava svagda kao studiju „slučaja“ i „nesreće“, onog što predstavlja tjelesnu faktičnost čovjeka i životinje te onog što u materijalno-simboličkome smislu ima funkciju užasa i egzistencijalne tjeskobe (razapinjanje/raspeće, probadanje-rezanje, sado-mazohizam bez referencije na sublimni užitak).

Dok se događaj zbiva bez posredovanja „uma“, dakle u čistoj intuiciji vremena trenutka, postajanje označava proces preobrazbi samoga stanja u kojem se nalazi slika kao takva. Figura je Ideja, a ne oblik; ona sa sobom nosi dijagramatski odnos spram života samoga, a ne spram „svijeta“, jer je stvaralački čin slikanja, iako katkad „racionalno“ određen postupcima izbora materijala i formi kao granica slike, ono što lebdi između kaosa i reda. Bacon slika Figure kao Ideje bez ikakvog referencijalnoga poretka značenja. Stoga to nisu reprezentacije nekog poretka značenja koji postoji kao Forma što materiji platonski podaruje razlog postojanja unaprijed (a priori). Odnos „dijagrama“ i „stvaranja“ može se razumjeti kao nastanak upojedinjenja Ideje izvan metafizičkih dvojstava, pa se tako ono što „glave“ i „meso“ („um“ i „ruka“) čine unutar suvremenoga svijeta označenog logikom senzacije potrošačkog kapitalizma spektakla uvijek odnosi na vibracije „histerije“ tijela. Ono „vrišti“, „pati“, „uživa“ u vlastitoj drami singularnosti. Utoliko se Figure, koje Deleuze analizira u Baconovim slikama (Figures in Landscape, 1945, 1952), pokazuju kao forme izvan vladavine načela oblikovanja kakav karakterizira „formalizam“ u slikarstvu i povijesti umjetnosti. Ne slučajno, Deleuze upućuje kako se Baconov „figuralizam“ naslanja nužno na

„elemente sustava kakvi su bili oni egipatske umjetnosti, bizantske umjetnosti itd. (…) …apsolutno zatvoren i kružeći prostor…“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 4.)

U pravu je Darren Ambrose kada u svojem nadahnjujućem tumačenju prijepora Deleuzeova uvida u bit Baconova slikarstva kaže da je za Deleuzea „umjetnost slična alkemiji: sve materijalno postaje ekspresivno. Umjetnost otvara ono virtualno kao iskustvo u mediju senzacije ─ kao autonomna forma života.“ (Darren Ambrose, “Deleuze’s Bacon: Automatism and the Pictorial Fact”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 179 (169-193) Međutim, alkemija nije ovdje nikakvo „produhovljenje“ ili alternativni put umjetnosti k nečemu višem od suigre Forme i materijalnosti. Deleuze je filozof univoknosti bitka, a ne ekvivoknosti bića (analogia entis), jer bi to onda značilo da u duhu skolastike uzdiže čovjeka kao vrstu/rod (genus) do božanskih visina polazeći od hijerarhije bića u savršenome poretku svijeta. To samo znači da mu je Baconovo slikarstvo nužno, baš kao i Proustova književnost, na rangu onoga što je izveo u analizi Nietzschea. Možemo ovo opisati rastemeljenjem metafizike s pojmom volje za moć kao vječnoga ponovnog vraćanja. (Gilles Deleuze, Nietzsche et la Philosophie, PUF, Pariz, 1962.)

Taj rang označava mišljenje intuicije kao onog pred-refleksivnoga uopće, što omogućuje da se slika za razliku od jezika ne misli kao „ilustracija“ nekog fiksnog svijeta, niti kao „narativ“ neke univerzalne priče koja se samo u varijacijama ponavlja tijekom povijesti. Što drugo znači upućivanje Baconova slikarstva s obzirom na Figuru kao formu na egipatsko i bizantsko slikarstvo negoli drukčiju vrstu analogije koja ima zadaću postaviti u pitanje nastanak reprezentacijskoga slikarstva s Velásquezom kao vrhuncem. Znamo da je njegov Las Meninas, monumentalno ulje na platnu iz 1656. godine, naposljetku, poslužio Michelu Foucaultu za kritiku episteme moderne reprezentacije. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić.) Egipćani su kao i Bizantinci figure čovjeka-životinje i boga-životinje, te Boga kao Krista-Pantokratora ujedno „estetizirali“ i postavljali u prostor koji je „apsolutno zatvoren i kružeći“. Time se slikarstvo na paradoksalan način „oslobađalo“ one simboličko-reprezentacijske funkcije koju je moglo imati samo u stilskim razdobljima renesanse, baroka, manirizma: da bude zrcalo iluzorne „ljepote“ kao posljednje, pete transcendentalije, odnosno da bude estetski imaginarij jednog pseudo-svijeta koji nikad ne bi mogao postojati bez nadomjesne funkcije moderne znanosti i tehnike o čemu svjedoči nastanak linearne i geometrijske perspektive.

Neprestano se opetuje kako Deleuze, na tragu Bergsona, uvodi u razmatranje filozofije ono što je bilo zapravo otkriće Leibniza u njegovoj monadologiji. Ideja beskonačnosti, shvaćanje prostora kao odnosa a ne matematički određene veličine, te intuitivne spoznaje kojom Bog nadilazi granice znanstveno-tehnički postavljenoga svijeta, sve je to utkano u rezultate paradoksalnog i aporetičnog suvremenog svijeta. U njemu umjetnost više ne oponaša ono što za svoj posljednji razlog ima „načelo dostatnoga razloga“ (principium rationis), odnosno „nužnost“. Njezina je prava zemlja ona „slučaja“ ili kontingencije. „Razlog“ leži u tome što umjetnost proizvodi događaje kao kontingentna mnoštva (multiplicité). No, da bi se ono što se umjetnički pojavljuje moglo upisati u „glavu“ i „ruke“ čovjeka, potrebno je da prolazi intuitivno kroz „zone neodređenosti“ ili kroz „logiku senzacija“.

Nije slučajno trag visoke gotike onaj koji u tome ima udjela kada u Baconovu slučaju svjedočimo o patnjama i užitku u spoznaji da tijelo nadilazi prostore zatvorenosti i praznine time što ih ispunjava tragovima ili znakovima sinestetičke prisutnosti. Umjesto batajovskih „suza i svetaca“ na slikama/triptisima Francisa Bacona groteksno odjekuje smijeh i vrisak jedne „više“, gotovo ontologijski prisutne „histerije“. Pitanje o tome što slikar hoće ovime što „pokazuje“, a ne prikazuje/predstavlja, ne može se razriješiti ako ne odgovorimo na pitanje kako slikar dolazi do ovog „ekscesnoga smijeha“ koji ima značajke apsolutne zazornosti (abjekcije). U obratu metafizičkih temeljnih kategorija to znači da nije više pitanje „što“ nešto jest (quiddittas), već „kako“ nešto nastaje (quoddittas). U dvanaestome poglavlju knjige o Baconu koje je naslovljeno „Dijagram“, Deleuze, po mojem sudu, podaruje najznačajnije svoje postavke o problemu intuicije, događaja i singularnosti slike. Ponajprije, intuicija nije mišljenje koje je tek ne-racionalno, a-logično ili ima svoje podrijetlo izvan „načela dostatnoga razloga“. Mišljenje slikarstva jest u slikanju slikara, a budući da je slikanje stvaralački čin koji konceptualno misli tako što oblikuje crte i oslikava bojama matricu raznolikih predmeta (drvo, metal, papir), onda se ono mora oslikotvoriti kao predrefleksivni čin stvaranja Ideje. Nije, dakle, Ideja ona koja već postoji kao univerzalna forma te ju slikar mora samo uzeti s nekog inteligibilnoga neba i s njome umetnuti na štafelaj prizore stradanja i muke da bi dospio do mesijansko-soteriologijskoga događaja iskupljenja nadolazeće budućnosti.

Već je Paul Klee u svojim dnevnicima jasno vidio da slikar za razliku od pjesnika, primjerice, ne vlada bojama, već boje vladaju njime, te da oko kao „subjekt“ ne gleda predmete kao „objekte“, već je riječ o obratu perspektive. Intuicija pripada području „prevođenja“ slike kao Ideje u sliku kao predmetno područje objekata. Pritom, valja to ponoviti, Deleuze misli u okviru „obrata platonizma“ tako što Ideju određuje pojmom Figure kao forme slikarstva. Figure su, dakle, za Bacona konceptualni dijagrami, a ne skice kao što su to, inače, radili mnogi slikari, pa tako i Francisco Goya. U tradiciji nadrealizma, Picassa i Jacksona Pollocka s njegovim apstraktnim ekspresionizmom, Francis Bacon stvara tako što „hvata“ sliku u haptičkome smislu. Čini to s pomoću intuicije onoga što će se na slici dogoditi jednom i nikada više. Ono što će „nastati“ činom ove nasilne singularnosti isključuje ponavljanja kao mogućnosti „popravka“ umjetničke stvarnosti. Sve se zbiva naglo, nenadano, nasilno, slučajem, izvan kontrole.

Deleuze na početku poglavlja o „dijagramu“ tvrdi da slikari često govore kako su „susreli sve figurativne ili probabilističke danosti koje zaokupljaju i preokupiraju platna“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 70.) Kada tako govore, onda je to samo dokaz da su „skice“ ono pripremno djelo koje im služi kao uvod u čin stvaranja. Možemo se uvjeriti u razgovorima s Davidom Sylvesterom kako Bacon nije „skicirao“ ništa prije čina slikanja. No, to ne znači da u „glavi“ nije smišljao do u tančine kako će izgledati prvi, odlučujući trenutak povlačenja crte i nabačaja boje na platno. Što Deleuze zapravo hoće s njegovim konceptom dijagrama koji nadomješta ono „racionalno“ u slikarstvu kao skici i matrici? „Graf“ ili „dijagram“, kako kaže Deleuze,

„to je kao zona u Sahari…ili nosorogov rog pod mikroskopom….(…) To je poput nastanka drugoga svijeta. Ove su značajke…iracionalne, nenamjerne, akcidentalne, slučajne, slobodne, kontingentne. One su nereprezentativne, neilustrativne, nepripovjedne. (…) Dijagram je otuda operativni niz neoznačujućih i nepredstavljajućih crta i zona, crte potezima i boje-mrlje. I operacija dijagrama, njegova funkcija, kaže Bacon, jest biti ‘sugestivnim’.“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 71.)

Kada se slikar u svojem dijagramu služi takvim sredstvima, a Bacon ima prethodnike u slikarstvu Van Gogha i Kleea, onda između „kaosa“ i „slučaja“ ne postoji interval nekog racionaliziranoga poretka. Slikar u modernome svijetu autonomije umjetnosti dobro zna da čak i kada slika na određenu zadanu temu iz povijesti slikarstva kao što je to triptih, portretno slikarstvo, oslikavanje prirode kao pejsaža, sve je to izvan bilo kakve „ilustrativno“-„pripovjedne“ reprezentacije postojećega svijeta. No, ne može se ipak izbjeći umjesni prigovor povjesničara umjetnosti i suverenoga znalca Baconova opusa kao što je to Martin Harrison da nije utemeljen stav kako Francis Bacon odbacuje „povijesnu perspektivu“ te da Deleuze krivo objašnjava ulogu „slučaja“ i „akcidentalnosti“ u njegovu slikarstvu pouzdajući se potpuno u razgovore koje je slikar vodio s Davidom Sylvesterom, a koje Harrison smatra najvećom mogućom „umjetničkom mistifikacijom“. (Vidi o tome: Martin Harrison, In Camera: Francis Bacon – Photography, Film and the Practice of Painting, Thames and Hudson, 2006. i Darren Ambrose, “Deleuze’s Bacon: Automatism and the Pictorial Fact”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 169-170 (169-193)

Mislim da je ovaj prijepor važan utoliko što pokazuje kako se između dvije discipline i pristupa slikarstvu Francisa Bacona ujedno pokazuje prijepor između mišljenja o slikarstvu i tumačenja slikarstva polazeći od tradicionalno određenih pojmova „stila“ i „ikonologije“. Kada, dakle, Deleuze odbija rezolutno sve što bi Bacona dovelo do „realizma“ u novome ruhu s pomoću fotografije, animacije i filma, onda to ne znači da otklanja kako se u slikanju Figure „glava“ i „ruku“, raskomadanih tijela i histeričnih „figura“ na platnima ne pronalaze i tragovi povijesnoga taloga iskustva koje je stvorilo reakciju na ono što je Foucault analizom Las Meninasa prokazao kao iluziju episteme barokne reprezentacije.

Naprotiv, označavanje slike imenom znanstveno-istraživačkoga postupka, kao što su to „studije“ o Velásquezovu portretu pape Inocenta X ili studije o krajoliku, potom triptisi itd, sve su to relikti „histeričnosti“ slikarstva. No, to ne znači da valja održati sve pojmove koji su u povijesti slikarstva bili nedodirljivo prožeti talogom metafizike. Biti onkraj reprezentacije znači misliti sliku polazeći od Baconova dijagrama. Biti-u-dijagramatskome okružju slike znači, pak, razumjeti njezin intenzivni život iz „logike senzacije“, a ne iz „ikonologijske iluzije“ koja je povijest uzdizala na tron Velikoga Označitelja i nakon „smrti Boga“, iskazano ničeanski. Stoga Deleuze ne smatra da je Baconov dijagram sličan Pollockovoj tehnici „action paintinga“, jer se tamo radi o „potčinjavaju oka ruci i….razmještanju horizonta s temeljem“. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 75.)

Umjesto toga, Bacon ništa ne razmješta, ništa ne nadomješta, ništa ne krivotvori kao neku vrstu postmodernoga simulakruma. Njegove su slike „glava“ i „rastjelovljenja“ u katastrofi i slučaju naprosto to što jesu: nepredstavljive i neprikazive dijagramatske projekcije „hipnotičkoga nasilja“. Ono se bezrazložno smije u lice bezličnoga doba, kao smijeh koji poput horora odjekuje bez glasa iza zrcala apokaliptičke scene života kao imanencije.

2. Stvaranje kao „hipnotički učinak“

Možemo zamijetiti najmanje tri značajke koje Deleuze pronalazi u Baconovu djelu: (1) razaranje definiranoga tijela, (2) preuzimanje predmeta umjetničkog stvaranja u likovima desubjektiviranih ljudskih tijela iz kojih nastaje prostor afektivnosti (a paradigmatski slučaj predstavlja slika Papa koji vrišti) i (3) dinamika postajanja u procesualnosti. Razaranje, preuzimanje i dinamika pritom odgovaraju onome što su Deleuze i Guattari razvili u Anti-Edipu i Tisuću platoa. Razara se tijelo kao organizam (mehanički sklop) tako što se otvara mogućnost dolaska u središte problema umjetničkoga djelovanja/događanja. To je živa afektivnost umjetnika u „logici senzacija“, a sve se zbiva u prostorno-vremenskome postajanju života.

Tijela su raskomadana, položena u prostor, svedena na ono puko tjelesno, ali ne tek na „golo meso“. Razmještena su u slici-tijelu u kojoj prostor obuhvaća tek određene dijelove tijela. To ne znači da Bacon bilo što prevladava iz tradicije corpusa mysticuma uzvišenosti metafizičkoga i religijskog određenja što slika prikazuje kad se izričito „pokorava“ duhovnome u umjetnosti. Bacon, posve suprotno, slika sliku u kojoj tijelo-bez-organa više ne pripada ni rodu/spolu, niti nekom duhovnome označitelju slike tijela. Posrijedi je izjednačenje životinjskoga i neljudskog. Tijelo je stroj želja neovisno od njegove „funkcije“ u ljudsko-neljudskome svijetu. Ono što je htio Artaud svojim kazalištem okrutnosti potvrđuje se u Baconovim portretima. Tijelo kao slika nije božansko tijelo. Ono nije ni prauzor ljudskoga tijela. Deleuze u Baconovim portretima vidi konačno dokidanje ideje slikarstva koja prikazuje ono neprikazivo. Lyotard je na tragu Kanta tim riječima definirao povratak uzvišenosti u postmoderni. Jean-François Lyotard, Le différend, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1983.)

Božansko se više ne pokazuje u-slici. Ali ne pokazuje se ni bilo kakav njegov preostali trag. Umjesto toga ono što slika „prikazuje“ jest, kako kaže Deleuze, nekovrsni životinjski duh čovjeka. U „duhu“ istovjetnom onom svinje, goveda, psa čovjek „živi“ svoju tjelesnu pustolovinu života. Ali ni riječ duh više nema onu težinu koju je cijelu metafizičku povijest nosio strukturirani jezik razlikovanja čovječnosti čovjeka i izvanjskoga svijeta u kojemu žive životinje. Ako tijelo više ne obitava u ljudskome prostoru „kuće subjekta“, tada je ono izbačeno u neki drugi deteritorijalizirani svijet. A time se zapravo dokida i prostor u tradicionalnome razumijevanju te riječi. Teritoriji nisu prostori. Svodivost tijela na „meso“ odgovara svodivosti čovjeka na stvar. Utoliko se Deleuze u tumačenju slikarstva Bacona nužno usmjerava nastojanju da se ono što iskazuje tijelo-bez-organa pojavi u slici umjetničkoga djelovanja/događanja.

„Tijelo je figura, ili, bolje, ono materijalno figure. Materijalno figure se ne smije pomiješati sa prostorno materijalnom strukturom koja je postavljena u suprotnosti spram nje. Tijelo je figura, a ne struktura. Ali obratno, figura, postajući tijelom, nije lice i nikad niti nema lice. Ona ima glavu, jer je glava integralan dio tijela. Ona se može čak reducirati na glavu. Kao portretist, Bacon je slikar glava, ne lica, i velika je razlika između tog dvojega.“(Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 15.)

Tijelo u somatskome vidu svoje egzistencije nije puko „meso“. Ono je stroj želja koje obitava u univerzumu postvarenih bića. Bacon kao portretist više ne portretira „čovjeka“ kao takvoga, nikakvu ideju čovjeka. Glava nije središte duhovnosti, nego ono što Deleuze precizno pokazuje: glava je tjelesno središte deteritorijaliziranoga svijeta tijela-bez-organa. Što iz toga neizbježno proizlazi nije tek nestanak razlike između čovjeka i životinje, nego pokušaj da se umjetnički otvori mogućnost nadilaženja apstraktnoga i figurativnog slikarstva. No, slikarstvo Bacona pripada već bitno dogođenoj preobrazbi slike u događaj tijela samoga. Kao ni kod Artauda, ni ovdje više ne funkcionira reprezentacijski model slike. No, sada je pitanje koji model slike ima u vidu Deleuze kada ponire u „zagonetku“ Baconova korporalnoga obrata? To zacijelo ne može biti komunikacijski model slike, jer tijela bez organa nisu interkomunikativna tijela. Njihova je jedina „bit“ u slikovnoj fascinaciji onoga što Deleuze imenuje „logikom senzacije“.

„Postoje dva načina prevladavanja figuracije (to jest, nadilaženja i ilustrativnoga i figurativnog); ili nadilaženje koje ide spram apstraktnog oblika ili spram figure. Cézanne je jednostavno imenovao ovaj način nadilaženja spram figure: senzacija. Figura je osjećajan oblik koji se odnosi na senzaciju; ona djeluje neposredno na živčani sustav, koji se sastoji od vlakana (mesa), gdje se apstraktan oblik odnosi na glavu i djeluje posredovanjem mozga…/…/ Senzacija je suprotstavljena onome facijalnome i ready-madeu, klišeju, ali isto tako i „senzacionalnom“, spontanom itd. Jedno je lice senzacije usmjereno subjektu (živčani sustav, životni pokret, „instinkt“, „temperament“ – cijeli rječnik koji je supripadan naturalizmu i Cézanneu), a drugo pak okrenuto objektu („faktu“, mjestu, događaju).“(Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 25.)

Sada možemo bolje razumjeti zašto „senzaciju“ ne smijemo svesti na puku osjećajnost ili na ono što je ujedno „senzacionalno“ ili „spontano“. Bacon se, prema Deleuzeu, radikalno okreće od slike kao čina subjekta slikanja izvanjskoga ili unutarnjeg predmeta. Umjesto fenomenologijske razlike noesisa i noeme (mišljenja i njegova predmeta), sada imamo složenije konfiguracije ili sklopove odnosa između tijela i objekta. Pogledajmo što sve Deleuze postavlja u „logiku senzacija“: „fakte“, „mjesto“, „događaj“, „istinkt“, „temperament“, „mozak“ („glava“ i „ruka“). Uglavnom, suočeni smo s preklapajućim odnosima koji su horizontalni, a prostor slike kao što smo to već izveli u sebi je „apsolutno zatvoren i kružeći“. Otuda i u Bacona kao i u Prousta, iako je razlika u tome što u prvoga imamo posla sa slikama-Figurama, a u potonjeg s jezikom anti-logosa u određenju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kao tri sinteze vremena, struji neprestano ponavljanje.

Što se to ponavlja? Zacijelo ne ono Isto kao neki pra-izvornik, već je tijelo u svojoj prostornoj zatvorenosti izloženo traumi, šoku i nasilju virtualne aktualizacije. Ono što se ponavlja jest forma koja u sebi obuhvaća „meso“ i „pijesak“. Vidjet ćemo, naposljetku, kako je Bacon osim ljudsko-životinjske tjelesnosti opsesivno slikao krajolike pješčanih prostora, ono sipko i glatko protjecanje koje upućuje na sliku pustara i pustinja. Onkraj „apsolutne zatvorenosti tijela“ nalazi se „apsolutna otvorenost protjecanja“ u dvostrukome smislu: (1) materijalnom odnosu pijeska i slike te (2) simboličkom odnosu prostora i vremena kao trajanja u Bergsona (durée). Za sada to „otkriće“ ostavljamo u pretkazanju zaključaka posljednjega poglavlja ove rasprave. Nadići „ilustrativno i figurativno“ zacijelo nije moguće bez onoga sintetičkoga što Francis Bacon uspostavlja u svojim najznačajnijim slikama kao što je to znamenita i već spomenuta slika Pape koji vrišti. Ne, nije ovdje posrijedi strategija pukog palimpsesta kao u tzv. postmodernoj „prikazivoj neprikazivosti“ apstrakcije kakvu je Lyotard vidio u radovima američkoga slikara Barneta Newmana. (Jean-François Lyotard, L’Inhumain: Causeries sur le temps, Galilée, Pariz, 1988.)

Naprotiv, u Deleuzeovu tumačenju Baconove slike pronalazak „histerije“ nema nikakve sveze s psihoanalitičkim pojmovima nesvjesnoga, već jedino eventualno s onim što tzv. shizoanaliza izvedena s Guattarijem u Anti-Edipu dovodi do postavke kako se tijelo pojavljuje novim teritorijem vladavine „strojeva želja“. Jasno je da „histerija“ otuda ništa ne predstavlja, osim što dijagramatski „upućuje“ na suvremeni svijet. U tom svijetu se čak i tradicionalne „figuracije“ svetosti svode na „hipnotičke učinke“ slučaja i nesreće, nasilja koje proizlazi iz same „logike senzacija“. Jer, ne zaboravimo da Bacon u svekolikom rasvjetovljenju slike poseže za afektivnom logikom tijela ne kao nadomjeska za izgubljenu „svetost“ slike, nego kao žive imanencije samoga tijela u pokušaju da se i mesu vrati pravo na milosrđe. (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. xii.)

Kako je Deleuze postavio Bacona kao slikara u kontekst onoga što se povijesno-umjetnički odvija u slikarstvu „figure“, „polja“ i „kontura“? Čini se da je to problem koji pretpostavlja shvaćanje odnosa između onoga što se naziva „povijesna ekspresija“ a zadire u stvaralaštvo El Greca, Tintoretta, Caravaggia, Michelangela te već navedenu tradiciju egipatske reljefne skulpture i bizantskoga slikarstva. No, razlika je ipak u tome što Deleuze jasno postavlja u središte ono ne-slikovno u pronalasku „ritmova“ i „boja“ koji nisu povlasticom slikara, već glazbenika. Zašto je ovo važno? Jednostavno zato što je ponavljanje u glazbi rezultat nečega što je moguće samo u kretanju, dok se slika uvijek „zaustavlja“ u vremenu aktualnosti. Čak je i pojam „slike mišljenja“ što ga je Deleuze uveo u svoju ontologiju postajanja još u Razlici i ponavljanju, te u spisu zajedno s Guattarijem Što je filozofija? rezultat konceptualne arhitektonike koja za razliku od umjetnosti i znanosti počiva na vladavini Ideje. Bacon, naravno, nije „refleksivni slikar“ niti slikar „Ideja“ u metafizičkome smislu poput Giorgia de Chirica. Ono što slika koja se „zaustavlja“ u vremenu ima jest „logika senzacija“ i to je najveći problem suvremene umjetnosti uopće, jer je posrijedi „virtualno aktualiziranje“.

Suvremena je umjetnost upravo to ponavljanje „forme“ u stalnoj aktualizaciji, te se stoga ne može učiniti konceptualna razlika spram moderne umjetnosti polazeći od „figure“, „polja“ i „konture“. U „biti“ je suvremene umjetnosti da u sebe prostorno „usisava“ sva prohujala razdoblja povijesti slike i da se u „zatvorenosti i kruženju“ uvijek odnosi na sebe samu, a ne na tzv. objektivni svijet. Ovaj auto-referencijalni sustav može izvana nalikovati svojevrsnome autizmu. Isto se, međutim, zbiva i s fenomenom suvremene arhitekture i mode. To je samo znak kraja povijesno-epohalnih mogućnosti „ljudskoga tijela“ u njegovim organskim intenzitetima. Baconovo je objašnjenje u tome naprosto intuitivni doseg najveće razine „spekulativnosti“ kada u razgovorima s Davidom Sylvesterom kaže da je proces stvaranja poput „hipnotičkoga učinka“. (David Sylvester, The Brutality of Fact: Interviews with Francis Bacon, Thames and Hudson, 1987., str. 96.)

Dvije temeljne riječi s kojima Bacon otuda djeluje su „slučaj“ i „nesreća“, jer se uvijek radi o nečemu što nije u području apriorno određene „sudbine“. Suvremeni svijet jest vladavina ovog „dispozitiva“ života u znaku tehnoznanstvenih operacija rastezanja i proširenja tijela implantatima, kako to pokazuje australski kibernetički performativni umjetnik Stelarc. No, u slučaju Bacona, koji ostaje vezan uz slikarstvo kao temeljni medij slikotvorstva te kojemu novi mediji poput fotografije i animacije služe samo kao „proteze“ za drugu svrhu, a koja nipošto nije tu zbog vjerodostojnosti dokumenta, jer je njegovo djelo izvan okvira reprezentacije svakog „realizma“, vidimo još nešto osobito važno. Stvaranje kao „hipnotički učinak“ ima značajke misterija, a ne mistike. Razlika je bitna. Misterij se odnosi na događaj postajanja „novoga“ u svijetu, a mistika na stanje subjekta u njegovoj vrtoglavici neiskazivosti jezika u slučaju transgresije samog života. To je otuda poput „transa“, s onu stranu svjesnoga i nesvjesnog. Sve je u pronalaženju „istine“ samoga čina stvaranja kao postajanja“novog“, a ne u oponašanju Božjeg čina u zanosu creatio ex nihilo. Baconove su slike „studije slučaja“ jedne univerzalne i singularne katastrofe koja se događa bezrazložno, naprosto tako-i-tako, u goloj faktičnosti razaranja tijela. Na kraju ostaju ipak samo „meso“ i „pijesak“.

3. Pijesak bez vremena ─ Kraj senzacije?

U nekih umjetnika, a isto vrijedi i za filozofe, postoje tzv. faze djelovanja. No, ako izostavimo da je ovdje riječ o mogućnostima čak i suprotstavljenih konceptualnih ishodišta, primjerice Picassa u njegovim obratima i zaokretima od kubizma do referencijalnoga slikarstva nadahnutog novim tumačenjem mita i religije u unutarnjem dijalogu s Bataillem krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina, uobičajeno je razlikovati „ranu“ od „kasne“ faze u opusu. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 3, Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., str. 383-410.)

To je toliko već uzelo maha, da se u djelima mnogih filozofa često pojavljuje ne samo drukčije razumijevanje „ranih radova“, već i ponekad mogući radikalni obrat u mišljenju drukčijega smjera. U slučaju Francisa Bacona doista se zamjećuje pomak u nastojanju da se odnos između onog „ljudsko-životinjskoga“ i „organsko-prirodnog“ dovede do drukčijih putokaza tumačenja i samotumačenja. Radovi poput Sand Dune (1983), ulje i pastel na platnu, te mnogi drugi u tom ciklusu, svjedoče o preinaci u samome spoznajno-estetskom interesu slikara koji kao da postaje sve više i više „meditativan“, a sve manje i manje „provokativan“ u portretiranju katastrofe i tjeskobe čovjeka, raskomadanih struktura „mesa“ u samotnosti ljudske egzistencije. Ono s čime smo suočeni jest da umjesto „mesa“ u središte pozornosti dolazi“ pijesak“. U slici Pješčana dina, dakle, kao da se sve razmješta do ekspresije onoga što bismo mogli nazvati psiho-krajolikom. Nije stoga slučajno da se koncept izložbe u Parizu, u Centru Pompidou, naslovljen Bacon en toutes lettres, 11. studenoga 2019. do 20. siječnja 2020. godine, naslanja u pokušaju rekonstrukcije njegova slikarskoga djela na ovaj „epistemologijski rez“ između tijela i zemlje, naravno u krajnje osobnome shvaćanju ove opreke.

Deleuze pojašnjava kako je senzacija – vibracija. Nije to nimalo neobično. Sve proizlazi iz njegove ideje o univoknosti bitka i ekspresiji supstancije u Spinoze. Kada se umjesto bitka, bića biti čovjeka pojavljuju pojmovi iz fizike i termodinamike u filozofijskome značenju, onda se time upućuje na složenost djelovanja između forme i materije. Izostavimo li metodički govor o tzv. subjektu i objektu kojima senzacija upućuje svoje informacije bez poruka umjetničkim djelom otvorenosti tijela-bez-organa, tada smo u svojevrsnoj spoznajnoj zamci. Paradigma slike suvremene umjetnosti pretpostavlja autoreferencijalnost i interreferencijalnost. U načelu, riječ je o drukčijem načinu kojim semiotika postaje vodećom disciplinom za shvaćanje umjetnosti danas. Slika postaje, naime, tehnologijski proizvedenom. Stoga realnost nastaje iz njezine virtualno nadomjestive „biti“. Nestankom razlike izvornika i kopije čitav se prostor vibracija tjelesnosti od haptičke do simboličke dimenzije slikarstva u Bacona dovodi do krajnje točke nerazlučivosti. Kad Deleuze razlaže temeljnu ideju ove nove „estetike“, uvodeći pojmove koji nadilaze razlikovanje polja očitovanja „senzacija“ i „koncepata“, tada je problem u tome što Bacon u ruhu „figurativnoga slikarstva“ ne slika „nešto“ iz stvarnog svijeta, već taj i takav psiho-narcistički svijet raskomadanih objekata kao tijela-bez-organa uzdiže do estetskog iskustva „histerije“ kao „vibracije“ života same imanencije.

Ta ideja ne upućuje na promjenu društva estetizacijom svijeta u kojem umjetnost postaje društveno angažirani komentar, nego na promjenu biti umjetničkoga djelovanja. Ključ te promjene, koja je uistinu veliki zaokret, ali ne više u smjeru tzv. subjekta („umjetnika“ i njegova djelovanja), već u smjeru tzv. objekta (fakt, mjesto, događaj), jest u tome što senzacija u cijelosti proizlazi iz fascinacije slikom tijela u njegovu jednokratnome događaju. „Logika senzacije“ kao „nova estetika“ može se razumjeti iz performativno-konceptualnoga događaja života. Ako je ovo zadnji preostali teritorij suvremene umjetnosti, onda od nje ne možemo više očekivati drugo negoli da nas iznova „šokira“, „provocira“, da nam „eksperimentalno“ pruža mogućnost užitka u spoznaji kako je slika „danas“ kristalizacija čitave povijesti umjetnosti. U imanenciji samoga života događa se stapanje slike s tijelom. Tumačenje slikarstva Francisa Bacona ne može Deleuzeu biti tek ilustracijom filozofijskih koncepata koje je razvio od Razlike i ponavljanja do Anti-Edipa i dalje. Susrećemo se uistinu s navlastitim mišljenjem umjetnosti u suvremenome svijetu kaotičnih struktura u kojima odjekuju vibracije Zemlje kao zemlje i Tijela kao tijela. (Vidi o tome:Elizabeth Grosz, Chaos, Territory, Art: Deleuze and The Framing of the Earth, Columbia University Press, New York, 2008 .)

Kako Deleuze razrješava Baconov „status“ unutar povijesti slikarstva, jer je očigledno da je put od „histerije“, „komadanja“, „tjeskobnoga narcizma mesa“ do „pješčanih dina“ istodobno i put kroz vladajuću i subverzivnu povijest umjetnosti od iskona do kraja 20. stoljeća? Kada kaže da veliki slikari nikad „eklektički“ ne posežu za rekapitulacijom vlastita djela, onda Deleuze dolazi do naizgled bizarnoga stava kako je mjesto Bacona u tom prekinuto-neprekinutome nizu određeno time što je njegovo slikarstvo prožeto „egipatskim“ utjecajem; od „forme“ i „temelja“ do „konture“. No, ova trijada je u znaku „raspada“, a „pozadina nije perspektiva, već ‘plitka“ dubina“.( Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 94.)

Što ovo znači? Ponajprije, Bacon strukturira svoje Figure, jer je riječ o tijelima kao konceptima u materijalno-formalnome smislu, unutar razmještene zadaće linearne i geometrijske perspektive. Taj veliki izum renesansnoga stila u umjetnosti bio je zoran dokaz kako se iluzija dubine stvorila u slici zahvaljujući učinku „hipnotičke“ uloge modernih znanosti i tehnike. Slikar koji se odnosi spram drevnoga „egipatskog nasljeđa“ slike nužno mora raskinuti s iluzijom „transcendentalne dubine“. Naravno, na slikama Francisa Bacona sve „pršti“ od „plitkih“ dubina u kojima su položeni i postavljeni njegovi „likovi“. Oni, dakako, ništa ne predstavljaju, već ih „logikom senzacije“ shvaćamo kao slikovnu povijest jedne, da paradoks bude potpun, „univerzalne histerije“. Ta, što je drugo ideja tzv. univerzalne povijesti za Deleuzea, ali i za Lyotarda, negoli upravo to da takve povijesti nema i nikad je nije ni bilo. Nije čak osobito važno što Deleuze govori o Baconu kao jednom od „najvećih kolorista“ u slikarstvu 20. stoljeća od Van Gogha i Gauguina. Daleko je, međutim, važnije ono što slijedi iz te postavke. A to je da treba „eliminirati“ ništa drugo negoli „figuraciju i naraciju kao učinke“ (Gilles Deleuze, Francis Bacon: The Logic of Sensation, str. 95.)

Što to uistinu znači? Da je Bacon možda „anti-narativni“ slikar? (Darren Ambrose, “Deleuze’s Bacon: Automatism and the Pictorial Fact”, u: Rina Arya (ur.), Francis Bacon:Critical and Theoretical Perspectives, str. 171 (169-193) Kada imamo u vidu slike koje 1980-ih godina istražuju i značenje psiho-krajolika kao što je to Pješčana dina, vidimo kako se ne čini ova Deleuzeova radikalna prosudba toliko poticajnom za uvid u zagonetku Baconove umjetnosti. Razlog leži u tome što je odnos tijela-bez-organa i zemlje, koja nije priroda u smislu Spinozine natura naturans i natura naturata, korelativan. Ne može se više govoriti tek o slikaru „histerije“ i „agresije“ unutar afektivne logike slike (studije i triptisi). Sada se težište samo uvjetno preusmjerava na ono što je izvan „logike senzacija“, što je izvan „haptičko-hipnotičkoga učinka mesa“ izloženog u prostoru „plitke“ dubine.

Slikati pijesak doista znači istraživati ono što prostoru ljudsko-animalne egzistencije daje smisao postajanja na rubu svjetova. Jer „pješčane dine“ nisu ništa drugo negoli forme univerzalnoga ništavila Zemlje u nadiranju. Ako je Deleuze s punim pravom gotovo ironično dospio do postavke da je Baconov put slikarstva put iskupljenja mesa, a ne tijela, onda je ravnodušno postojanje ekscesa zemlje bez tragova ljudske represije/depresije tek druga strana ovog „egipatskoga nasljeđa“. Iznenada, ali tiho i bez velike „histerije“, Francis Bacon pronalazi formu apsolutne samoće kao ikonoklastičku Figuru života u protjecanju. Slikati pijesak u platoima, koji klizi među prstima, ni krut niti u tekućem stanju, označava posljednju mogućnost dohvaćanja onoga što određuje „bit“ rasvjetovljenja tijela u afektivnoj logici slike.

Zaključak

Deleuzeova knjiga o slikarstvu Bacona završava s pohvalom „oku i ruci“. Toliko je već rečeno o novoj taktilnosti ovog slikarstva koje u razlici „mesa“ i „pijeska“ pronalazi svoj „dijagram“ usuprot svim drugim zavodljivim putovima slike od Van Gogha, Picassa do Pollocka. Biti-u-slici tjelesno prisutan kao „haptička vizija oka“ znači dohvatiti stvaralačkim postajanjem života samoga onu posljednju granicu koja neprestano izmiče u nedogled. Agonija čovjeka u doba njegove posthumane egzistencije otvara mogućnost da se gleda izravno u „srce tame“, da se od tijela konačno oblikuje Figura koja prkosi dogmatskoj diobi na „figurativno“ i „apstraktno“ slikarstvo. Bacon je, zahvaljujući tumačenju Deleuzea postao naš „nesuvremeni suvremenik“. Koliko je takav uvid put u istinsko značenje slikarstva „danas“, a koliko stranputica, pokušali smo pokazati ovim pristupom koji je, a što drugo, nužno bliži Deleuzeu negoli njegovim akademsko-stručnim kritičarima.

Filozof misli konceptualno, a slikar misli haptički i afektivno pod uvjetom da protiv svake racionalizacije vlastita postupka slikanja ne pravi od „intuicije“ nadomjesnoga demijurga novoga kaosa. Bacon je singularni događaj slike koja se opire reprezentaciji postojećega svijeta, čak i kada takav „svijet“ ima značajke rasvjetovljene apokalipse s kojom ljudsko tijelo postaje tek znak među znakovima, ništavni trag u pustinji povijesnog hoda kroz „pješčane dine“ u nepovrat. Što može još biti slikarstvo u doba tehnosfere negoli „hipnotički učinak“ zaustavljanja u „apsolutnome prostoru rastjelovljenja“, tamo gdje dopire pogled u oko koje „vrišti“ s platna poput simulakruma jednog pape kojem je Diego Velásquez podario Figuru kao univerzalnu formu upisivanja povijesti života kroz povijest „histerije“. Nema u slikarstvu „istine“, kao što nema ni „iluzije“.Ali nema istodobno ni „realnosti“ niti „hiperrealnosti“. Naposljetku, nema ničega više osim haptičke konstrukcije pogleda, što životu pruža beskrajne mogućnosti perspektiva. Da, takva je „brutalnost stvari“ koje stoje u pozadini svega što nas približava tajni suvremene umjetnosti na ishodu njezinih tihih vibracija i brzih rotacija oko svoje osi. Raskomadana „tijela“ nisu od prirode gola, kao što pješčane dine nastaju i iščezavaju samo zahvaljujući naletima vjetra. Sve nastaje iz odnosa. Tako i slike s kojima ovaj život „ovdje“ postaje neiskazivo sublimnim poljem otvorenosti beskraja nose znak nesvodivosti na bilo što izvanjsko i unutrašnje. One su „tu“ i „tamo“, u prostoru u kojem oko nagovara ruku na potez „plitke“ dubine, baš onoliko koliko je tek potrebno za ovjekovječeni smiraj Figure na platnu. I baš ni crte više.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026