Copyright ©2026 Žarko Paić

Permanentno stanje i-rata-i-mira

Od totalne mobilizacije do apsolutne konstrukcije događaja

(Poglavlje iz knjige Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.)

August 5, 2025
Permanentno stanje i-rata-i-mira

Sažetak:

U razmatranju se na tri razine izvođenja pokazuje temeljni obrat u načinu kojim se odvija dinamika binarnih opreka rata i mira u planetarno određenome prostoru postnacionalne suverenosti:

(1) prelazak iz metafizike novovjekovlja s binarnim strojem nacije-države u biopolitičku produkciju moći na globalnoj razini sukoba između „imperija“ (SAD-a, Rusije i Kine) protiv „odmetničkih država“ (rogue states) što dovodi u pitanje ontologijsko određenje modernoga rata kao građanskoga, gerilskoga ili etničkoga sukoba;

(2) određenje svijeta kao totalne mobilizacije (tehno-znanosti i kapitala) što dovodi nužno do mogućnosti totalnoga rata kao apsolutne konstrukcije događaja na planetarnoj razini;

(3) preispitivanje prosvjetiteljske ideje Kantova „vječnoga mira“ u korelaciji sa stanjem permanentnoga „izvanrednoga stanja“ na globalnoj razini, što dovodi do toga da umjesto manihejske logike ili rat ili mir živimo u doba koje odlikuje logika i rat i mir u intervalima konstruiranih kriza svjetske sigurnosti.

Zbog toga se pitanje o biti „ljudske prirode“ kao zle ili dobre ne čini više odlučnom filozofijskom temom, a niti teologijskim problemom, budući da etika odgovornosti postaje tek nemoćnim apelom za očuvanje života na zemlji, a teologija spasa ionako pretpostavlja borbu protiv zla u formi negativne teodiceje.

Što, dakle, preostaje od ideje ne samo svjetske povijesti, nego i od različitih verzija „pravednoga rata“ u doba kada teror, totalna kontrola i biopolitika odlučuju o zbivanjima u svijetu? Odgovor ne leži u pseudo-humaniziranju svijeta i inflacijama etičkih doktrina kao terapije za mahnitost tehnologijski konstruirane apokalipse. Umjesto utopija i apokaliptike možda se rješenje krije u promišljanju same konstelacije tehno-kibernetičkoga mišljenja kao opasnosti koje omogućuje ovo stanje-između „totalne mobilizacije“ i „apsolutne konstrukcije“.

Ključne riječi: permanentno stanje, totalna mobilizacija, apsolutna konstrukcija, planetarnost, biopolitika, Ernst Jünger, događaj

Uvod

Ako nema rata, nema ni povijesti. Nije li u ovoj postavci nešto unaprijed dosuđeno kao mitski diskurs koji pretpostavlja trijadu: zlatno doba – pad u bezdan povijesti – iskupljenje? Nije potrebno posebno naglašavati da ima nešto gotovo metafizički urođeno u različitim svjetskim civilizacijama s obzirom na mišljenje o životu čovjeka na Zemlji. Ako je povijest dospjela u svojoj zaokruženosti i ispunjenosti u ciljevima i svrhama od iskona (arché) do doba koje određuje bezuvjetna vladavina onog što Ernst Jünger 1930-ih godina naziva totalnom mobilizacijom planetarne tehnike, to zacijelo ne znači da je nastupilo stanje „vječnoga mira“ u smislu Kantova postulata kozmopolitskoga poretka. (Ernst Jünger, Die totale Mobilmachung, Verlag fur Zeitkritik, Berlin, 1931.) Pogodbeni veznik ako koji ovdje rabimo ne označava sofističku figuru mišljenja. Nije riječ niti o nizanju pitanja bez odgovora u načelnome ne-znanju o onome što je ovdje predmet rasprave. Umjesto takvog skepticizma prepunog ohole znanstvene navike o gomilanju podataka u službi brojčanoga uvećanja znanja o svijetu treba priznati da odnos između rata i mira ne možemo više misliti iz okrilja metafizike.

Neki od njezinih temeljnih pojmova poput uzroka/učinka i određenja/posljedice ne čine se primjenjivima za novi sklop odnosa. Jer ako nema više povijesti, kako je to u komentarima uz Hegelovu Fenomenologiju duha istaknuo Alexandre Kojève na kraju knjige Kako čitati Hegela, njegov najznačajniji francuski tumač u 20. stoljeću, što uopće još preostaje? Nerijetko su bilješke u najznačajnijim filozofijskim knjigama čak i važnije od glavnoga teksta. U slučaju ove prekretne knjige za razumijevanje tzv. egzistencijalnoga obrata u suvremenome mišljenju sa svim dalekosežnim posljedicama za drukčije shvaćanje metafizičkih pitanja posljednja je bilješka knjige toliko znamenita da je to razlogom zašto se, primjerice, u Agambena kad je riječ o pokušaju odgovora na pitanje o razlikovanju životinje i čovjeka uzima početkom posthistorijske situacije. U njoj tehnologija određuje uvjete mogućnosti daljnjega razvitka čovjeka. Taj razvitak nadilazi granice ljudskoga i postaje ono treće na putu od životinje preko čovjeka do stroja. (Giorgio Agamben, „Otvoreno: Čovjek i životinja“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 37-95. S talijanskoga preveo: Mario Kopić)

Prije no što u cijelosti navedemo tu znamenitu bilješku o „kraju povijesti“ valja kazati da je njezin odjek u mišljenju suvremenosti višeznačan. Kreće se od pojma političkoga i tehnike, umjetnosti i igre, a obuhvaća i područje psihotehnike samoga života u razlici čovjeka i životinje. U svakom slučaju, tko nastoji misliti razliku rata i mira u „ontologijskome“ smislu riječi, taj mora raščistiti razloge zašto se umjesto binarnih opreka, dijalektičke suprotnosti i negacije na čemu je izgrađena spekulativna misao novovjekovlja, s onime što dolazi nakon povijesti više ne može očuvati razlika o kojoj govorimo.

Zašto umjesto te bitne povijesno-epohalne razlike dvaju stanja, a ne njihove neodredljive „biti“, valja jednostavno ustvrditi da živimo u doba bez „doba“, u doba koje u svojoj planetarnosti-globalnosti biva određeno logikom i-i. A to samo znači da je sve ne samo moguće, nego još više i nužno, te da ono zbiljsko nije ništa drugo negoli stalna preobrazba mogućega u nužno i obratno sa svim posljedicama ovoga misaonoga i svjetotvornoga kaosa. Jer, ako više nije stvar u logici ili-ili, tada se mora promisliti sve ono što je još od Nietzschea postalo samorazumljivo u sklopovima neprestanoga postajanja (Werden) bez bitka, u procesima promjene bez kraja, u prvenstvu kontrole samoga života iz duha posthumanizma i kibernetike nad neizvjesnošću i neproračunljivošću nadolazećega. Kojève, dakle, u toj bilješci kaže sljedeće:

„Nestanak čovjeka na kraju povijesti nije kozmička katastrofa; prirodni svijet ostaje onakav kakav je bio oduvijek. Otuda nestanak nije nikakva biologijska katastrofa. Čovjek ostaje na životu kao životinja, koja jest u hrvanju s prirodom ili datim bitkom. Ono što nestaje jest čovjek u navlastitome smislu riječi, a to znači negirajuća djelatnost datoga i nedostatak, ili, uopće, objektu supostavljeni subjekt. U stvari, označava kraj vremena čovjeka ili povijesti, to jest definitivno uništenje čovjeka u navlastitome smislu riječi ili slobodnog i historijskoga pojedinca, posve jednoznačno nestanak djelatnosti u strogome smislu riječi. To praktički znači: nestanak ratova i krvavih revolucija. I otuda nestanak filozofije, jer kada se čovjek više bitno ne mijenja, nema više razloga za promjenu (istinskih) načela koja tvore temelj njegove spoznaje svijeta i samoga sebe. Ali cijeli ostatak može se smatrati nedefiniranim: umjetnost, ljubav, igra itd., ukratko sve što čovjeka čini sretnim.“ (Alexandre Kojève, Introduction a la lecture de Hegel, Gallimard, Pariz, 1980., str. 437., bilješka. Vidi o tome: Žarko Paić, „Razbijanje napoleonovskoga kôda: Ima li još Europa političku budućnost?“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 893-931.)

A što, međutim, ako povijest na svojem kraju u doba „nestanka ratova i krvavih revolucija“ ostavlja još nešto krajnje nedefinirano a ne samo „sve što čovjeka čini sretnim“ u koje Kojève ubraja umjetnost, ljubav, igru itd.? Možemo li to što ostaje nedefinirano podvesti pod ono što produžava agoniju zbiljskoga u još većem intenzitetu od svekolikoga čina stvaranja-razaranja u doba kada su „revolucije“ i „građanski ratovi“ bili u službi zamašnjaka povijesnoga „napretka“ i „razvitka“? Oba su pitanja zapravo jedno te isto. Ono se može formulirati ovako: može li se uopće ono nedefinirano definirati ako izostaje logika koja omogućuje da se ono neodredljivo određuje iz nečega drugoga a ne iz stvari same? Dobro je poznato da su najznačajniji teoretičari političkoga u 20. stoljeću – Carl Schmitt, Hannah Arendt i Leo Strauss – nastojali oko učvršćenja te neodredljivosti i nesvodljivosti ljudskoga bitka. Njemu, uostalom, pripada mogućnost radikalne promjene svijeta polazeći iz odnosa spram „biti“ djelatnosti onoga političkoga, a ne tek iz njezine metafizički predane zaokruženosti u smislu postojane svrhovitosti u sebi samoj kako se to razumije u Aristotela. Ratovi i revolucije o kojima se govori nisu ništa autonomno, nesvodljivo, u sebi zatvoreno i ničim izvana pokrenuto. To su događaji promjene stanja bitka. Ali čak i u ovoj egzistencijalnoj interpretaciji Hegelove teorije povijesti, događaji su to koji su na dispoziciji Povijesti kao takvoj.

Razlog zašto se povijest ovdje apsolutizira leži u granici između bitka i događaja. Budući da bez povijesti ne može biti „više“ ni jednoga niti drugoga kao vjerodostojnih riječi kazivanja o onome što „jest“ i što se „događa“, potrebno je uspostaviti jasne kriterije po kojima se mišljenje o povijesti kao bitku bića i na povijest kao zgodi događaja odvija izvan i unutar metafizike same. Što to uistinu znači? Samo to da bez povijesti u smislu njezine sudbine i neproračunljivosti ne može biti „više“ razloga za ove ili one „ratove“ i „revolucije“. Ne može, k tome, biti niti onoga što je povijesti podarivalo mogućnost apsolutiziranja bez obzira je li riječ o ideji, radu, slobodi, igri, životu i sličnome. Ako nešto nema u sebi samome dostatan razlog da služi bilo čemu drugome pa bio to bitak, Bog, čovjek i svijet u smislu metafizičkoga sklopa, sve isklizava u ono nepostojano. Sve je time osuđeno na trajanje bez „biti“. Usto, nedostaje unutarnji pokretač u smjeru nepoznatoga. Tek tada umjesto smisla povijesti možemo govoriti o kaosu kontingencije. Njegov posljednji čin predstavlja upravo ono što Kojève tako slavodobitno veliča – preobrazbu povijesti u hegelovski rečeno novi „zoološki vrt“ na zemlji. No, posljedice su toga u nastajanju tehno-genetskoga parka s iznimno dvojbenim načinom utemeljenja „novoga čovjeka“. (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Regeln für den Menschenpark: Ein Antwortschreiben zu Heideggers Brief über den Humanismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1999.)

Razmotrimo li pomnije iskazano možemo ustvrditi samo da povijesnost povijesti ne može biti svedena nipošto na ono ratno ili ratničko u njezinome kretanju u dva smjera: (1) kružnome koji odgovara arhajskome shvaćanju smisla bitka na zemlji u razlici spram onoga što pripada bogovima i životinjama; (2) pravocrtnome koji sukladno kršćansko-novovjekovnome shvaćanju ideje „novoga“ pojam „napretka“ i „razvitka“ naposljetku više ne izvodi iz djelatnosti ljudskoga stvaralaštva (creatio, poiesis). Sada je sve razmješteno u ono što nadilazi ljudske projekte. U liku tehničke konstelacije bitka ono nezadrživo prodire u razmještanje-premještanje ljudskoga u neljudsko, zemlje u svemir, tehnike i tehnologije u tehnosferu. U prvome slučaju mitsko kazivanje podaruje povijesti njezinu „sudbinu“. A to znači da sloboda čovjeka ima svoje granice u njegovoj konačnosti i smrti. Otuda je povijesnost u bitnome ograničena na suverenost odluke. Njome se narodi iz teritorijalne nužnosti raseljavanja/naseljavanja sveudilj zemlje nalaze nužno u sukobima. Oni sežu od plemenskih ratova za zemlju do zaposjedanja suverenoga teritorija Drugoga u ime „prirodnoga prava“ i volje za moć.

Prekid s ovom „ograničenom“ funkcijom rata za teritorij u kružnome kretanju starih naroda nastaje u Europi na ruševinama Rimskoga Carstva. Na taj način uspostavlja se doba vladavine metafizičke subjektivnosti nacija-država. Ali, rat u ovome razumijevanju više ne može biti, hegelovski rečeno, herojsko suočavanje čovjeka s prirodom u borbi za dostojanstvo i moć u formi Jednoga ili Mnoštva (monarhije, republike, demokracije). Umjesto ove političko-antropologijske određenosti rata kao sredstva/svrhe volje za moć, kako je to postavljeno od Machiavellija i Bodina do Hobbesa, na djelu je tehnički obrat povijesti. S njime smisao rata ne može više biti nešto što je tek u funkciji drugih svrha i ciljeva. Bez obzira je li riječ o oslobodilačkome i pravednome ratu potlačenih naroda protiv zloga Gospodara/Vladara u središtu i na rubu imperija (antikolonijalnost-postkolonijalnost) ili se, pak, radi o građanskome ratu na globalnoj razini između nacija-država u formi imperijalnih tvorevina kako je to bilo u I. i II. svjetskome ratu u 20. stoljeću.

U ovome razmatranju nastojat ću pokazati temeljni obrat u načinu kojim se odvija dinamika binarnih opreka rata i mira u planetarno određenome prostoru postnacionalne suverenosti:

(1) prelazak iz metafizike novovjekovlja s binarnim strojem nacije-države u biopolitičku produkciju moći na globalnoj razini sukoba između „imperija“ (SAD-a, Rusije i Kine) protiv „odmetničkih država“ (rogue states) što dovodi u pitanje ontologijsko određenje modernoga rata kao građanskoga, gerilskoga ili etničkoga sukoba;

(2) određenje svijeta kao totalne mobilizacije (tehno-znanosti i kapitala) što dovodi nužno do mogućnosti totalnoga rata kao apsolutne konstrukcije događaja na planetarnoj razini;

(3) preispitivanje prosvjetiteljske ideje Kantova „vječnoga mira“ u korelaciji sa stanjem permanentnoga „izvanrednoga stanja“ na globalnoj razini, što dovodi do toga da umjesto manihejske logike ili rat ili mir živimo u doba koje odlikuje logika i rat i mir u intervalima konstruiranih kriza svjetske sigurnosti.

Zbog toga se pitanje o biti „ljudske prirode“ kao zle ili dobre ne čini više odlučnom filozofijskom temom, a niti teologijskim problemom, budući da etika odgovornosti postaje tek nemoćnim apelom za očuvanje života na Zemlji, a teologija spasa ionako pretpostavlja borbu protiv zla u formi negativne teodiceje. Pitanje vladavine na taj način postaje pitanjem razdvajanja moći kao auctoritas i potestas od novoga vijeka (politike i prava u užem smislu riječi). Stoga je jasno da moderne države teže jedinstvu ovih moći. Razlog leži u tome što bez sinteze ne mogu ostvariti apsolutnu vlast nad teritorijem u borbi s drugim državama. To je istovremeno i razlogom zašto se u 20. stoljeću nakon dva svjetska rata povijest u političkome smislu razumije putem spram univerzalne svjetske države. Ona pritom gubi karakter državnosti jer više ne raspolaže teritorijalnom suverenošću moderne nacije. Umjesto toga njezino je poslanstvo svedeno na regulaciju interesa svega onoga što više uopće nije političko od znanosti, tehnike, demografije, ekonomije, do kulture u širem smislu riječi.

1. O nesvodljivosti kaosa i logici iznimke

Znamenita Clausewitzeva odredba kako je rat nastavak politike drugim sredstvima predstavlja posve jasan okvir metafizičkoga razumijevanja bitka kao volje za moć u novome vijeku. Na taj je način u cijelosti destruira Heidegger u prijepornim Crnim bilježnicama (Schwarze Hefte). Ponajprije, definicija zanemaruje da se bit političkoga ne može osamostaliti na ishodu novoga vijeka bez „legitimnosti“ i „zakonitosti“ djelovanja same biti tehnike. U drugome obratu, Heidegger će pokazati da se prijepornost te toliko opetovane definicije modernoga rata izvodi iz nemogućnosti uspostave logike subjekta i objekta („gospodara“ i „sluge“, „pobjednika“ i „pobijeđenoga“) na kraju čitave epohe novoga vijeka. Ako je rat, naime, postao „totalnim“ u 20. stoljeću, onda politika više ne može biti subjektom-supstancijom ratničkoga djelovanja spram Drugoga kako je to bilo uobičajeno u antičkome, srednjovjekovnome i novovjekovnome načinu zaposjedanja zemlje. Što se mijenja gubitkom moći politike? Na prvi pogled ne mnogo.

Politika postaje sredstvom za uspostavu tehno-znanstvenoga pogona globalnoga kapitalizma. Nakon grozomornih iskustava s totalitarizmom u 20. stoljeću slijedi prelazak vlastitih granica. Misterij djelovanja u doba konstrukcije „novoga“ kao performativnoga događaja slobode u granicama tehnosfere iziskuje prevrednovanje nasljeđa suvremenoga mišljenja političkoga i politike. To se ponajprije odnosi na postavke vodećega teoretičara nesvodljivosti političkoga kao odluke i kao teorije izvanrednoga stanja. Riječ je, naravno, o Carlu Schmittu. Glavna postavka njegove decizionističke teorije jest da se ono političko mora osloboditi od jarma tehnologije, znanosti, društva, ekonomije, kulture i religije. (Carl Schmitt, Der Begriff des politischen, Duncker & Humblot, Berlin, 1996. 7. izd.)

Utoliko je obvezujuća misao kako „totalni rat“ prisiljava „politiku“ da bude ozbiljnija negoli što to jest u zbilji, jer iz njega neće proizaći pobjednici i poraženi:

„Borba kao rat | nije ‘otac’ svih ‘stvari’, ukoliko ovo ime obuhvaća sve što nije i u najširem smislu nije ništa. On nikada nije stvaratelj i vladatelj bytka (Seyn), već samo svagda bića – bytak ne označava proizvođenje i ne upućuje ni na kakvo ovladavanje. Bytak ‘jest’ nepromjenljiv i bezodnosan – jer je do-gađanje u bezdanu.“ (Martin Heidegger, Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941), GA, sv. 96., V. Klostermann, Frankfurt/M., 2014., str. 142.)

Pratimo li kako se izvodi pojam rata od Heraklita do Carla Schmitta vidjet ćemo nešto krajnje paradoksalno. U grčkome shvaćanju ratom se određuje sukob između gradova-država (na unutarnjoj razini dosezanja slobode pripadnika zajednice) te sukob između polisa i despocije u ratu Grka i Perzijanaca (na vanjskoj razini zaštite granica). Mitsko utemeljenje polisa kao iskonske zajednice slobodnih i jednakih građana nije lišeno ratnoga pustošenja i osvajanja drugih teritorija izvan Grčke. Uostalom, početak je zapadnjačke povijesti upravo u toj iznimci kao pravilu. Baš ona potvrđuje „nužnost“ kolonijalizma drugim sredstvima. Riječ je, dakako, o ratu Ahejaca s Trojancima. U Homerovu spjevu Ilijada ovaj rat postaje mitski početak zapadnjačke povijesti. Ne smijemo zaboraviti da Platon u Državi (Politeia) nastanak demokratskoga poretka povezuje s građanskim ratom između oligarha i demosa.

U novijem tumačenju afekta srdžbe u planetarnome razdoblju tzv. rata protiv terora kao glavnoga fenomena posthistorijskoga resentimana Sloterdijk uvodi u raspravu pojam tymosa. Posrijedi je ono što je još Hegel nazivao potrebom subjekta za vlastitim priznanjem. Borba za priznanjem označava volju za održanjem subjekta na razini povijesnosti. Otuda nije slučajno što rani Hegel drži da rat u svojoj negativnosti određuje povijesno pravo u nastanku države kao ozbiljenja objektivnoga duha. Prirodno pravo rezultat je rata, a ne mira. (Georg W.F. Hegel, „Über die wissenschaftlichen Behandlungsarten des Naturrechts“, u: Frühe politische Systeme, Ullstein, Frankfurt/M. – Berlin – Wien, 1974., str. 103-199. Vidi o tome i instruktivan tekst Gerharda Göhlera, „Dialektik und Politik in Hegels frühen politischen Systemen. Kommentar und Analyse“, str. 337-610.) Iz toga proizlazi da je analiza rata neizbježno usmjerena u sklopu političke borbe za priznanje potlačenih subjekata/aktera od država do etničkih skupina. A to znači da se ne može ono političko razumjeti u svojoj demonskoj strukturi vladavine bez uvida u psihološke mehanizme nastanka novoga subjekta. U stanju raskorijenjenosti i praznine njegov se identitet ne određuje više iz sfere uma. Obrat nastupa mnogo prije postmoderne opsesije etikom psihoanalize kojoj je pokretač pravo na želju kako je to najradikalnije postavio Lacan.

Psiho-politika jedne afektivne antropologije moći otuda postaje uvjetom mogućnosti shvaćanja sukoba s tendencijom prelaska u ratno stanje. (Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme: Političko-psihološki ogled, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemačkoga prevela: Nadežda Čačinovič) Paradoks je u tome što ono političko prethodi politici ali ne kao sloboda koja pada u bezdan moći. U ovome slučaju se utemeljuje pravo na osvajanje drugih teritorija. To se čini u ime političkih ciljeva slobode, jednakosti i pravednosti. Nije teško zaključiti da je izvorište suvremene postavke o ratnim intervencijama Zapada u globalno doba (Amerike i NATO-a) sam početak (arché) povijesti. Grci, naime, posežu za tuđim teritorijem da bi ga „prosvijetlili“ podarujući mu demokratsku legitimnost. Paradoks je, dakle, u tome što se pravo na slobodu pojavljuje u znaku osporavanja prava na suverenost onome tko ne poštuje temeljne „vrijednosti“ univerzalnoga značenja. Sloboda se formalno suprotstavlja logici moći u ime zahtjeva za više moći koja joj stvarno ne pripada. ( Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.)

U tome nema bitnih razlika između drevnih Grka, imperijalnoga Rima, križarskih ratova protiv Arapa, novovjekovnih kolonizatora od Engleske, Španjolske i Portugala do suvremene Amerike. Ono političko jest ujedno nešto sudbinsko. Zbog toga se u sebi razdire između zahtjeva pravednosti i čudovišnoga zova volje za moć. (Vidi o tome: Christian Meier, Die Entstehung des politischen bei den Griechen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1973.) U čemu je perverzija vladavine tzv. moralnih vrijednosti u moderno doba u etikama dužnosti? Naprosto u onome što je već jasno naglasio Nietzsche: da moral ne slijedi vlastitu logiku žrtve Raspetoga na križu. Naprotiv, moral se institucionalizira kao moć druge prirode okajanja grijeha. U ime volje za moć prosuđuje se što „jest“ dobro, istinito i pravedno, a ne u ime ideja dobra, istine i pravednosti.

Zbog toga se rat od novoga vijeka više ne razmatra drukčije negoli iz realizma interesa nacije-države. Sve se mjeri otada obratom prema kojem sredstvo postaje svrha, a svrha sredstvo u dosezanju ciljeva. Jedinu iznimku u nizu mislilaca od Hobbesa do Hegela i Schmitta predstavlja Kant. Samo je njegova ideja o „vječnome miru“ regulativni doseg onoga što propovijeda kršćanstvo. I utoliko je bitno politički nedjelotvorna. Razlog leži u tome što dokida bit djelovanja u odnosima između država svodeći je na upravljaštvo, policiju i poslove unutarnje-vanjske sigurnosti u kozmopolitskome stanju svijeta. (Vidi o tome: Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima: Predavanja na Collège de France (1982-1983), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010, str. 9-42. S francuskoga preveo: Zlatko Wurzberg)

Za našu svrhu razmatranja o odnosu između bitka i događaja kojim rat postaje permanentno stanje u intervalima s mirom, čime se gubi njegova bit koju „ontologijski“ fiksira Clausewitz, a što konzekventno samoj stvari mišljenja vrijedi onda i za mir, ali izvan dijalektičke sheme negativnosti-pozitivnosti, vratimo se onome što Heidegger na tragu pojma „totalnosti“ i „planetarnosti“ ustvrđuje za suvremeno doba. Nitko ne pobjeđuje u „totalnome ratu“. Ali su svi stoga „gubitnici“. Što taj iskaz označava? Tko smo to „mi“? Ako je neporecivo da se u „totalnome ratu“ ne radi više tek o zauzimanju teritorija drugoga (države/rase/kulture) i njegova bezuvjetnoga pokoravanja, pitanje o „subjektu“ ratovanja u planetarnome razdoblju svijeta iziskuje ponajprije razjašnjenje kako uopće nastaviti s pojmovnom uporabom onoga što proizlazi iz povijesnoga razvitka same metafizike.

Odgovor se ne može izvesti bez pokušaja prevladavanja metafizike. Unutar njezina okvira pojavljuje se ono što Nietzsche naziva „platonizmom za narod“, a odnosi se na kršćanstvo kao antropomorfizam ciljeva i svrha s onu stranu „ovoga svijeta“. Drugim riječima, načelo kontingencije i iznimke (singularnosti) podaruje događaju političkoga mogućnost da se rat kao „totalna mobilizacija“ prevlada iz biti tehnike. U Heideggerovim kritičkim komentarima uz pojam „radnika“, „totalnosti“, „mobiliziranja“, „planetarnosti“ i „svjetske države“ u filozofijsko-književnim ogledima Ernsta Jüngera ta se misao neprestano provlači kroz gusto tkanje pojmova ničeanskoga podrijetla. Na jednome mjestu tako stoji i ovo kao najviša pohvala Jüngerovu postignuću mišljenja:

„Što Jünger vidi jasnije od Nietzschea jest ono što Nietzsche u svoje doba još nije mogao vidjeti u ovim pojavama, jer su se one same prikrivale u zbilji. U cjelini su to pojave tehnike kao temeljnoga načina usmjerenja i osiguranja zbiljskoga kao volje za moć. /…/ Ono što Ernst Jünger, međutim, ne vidi jer se to ne može vidjeti stoga što je jedino dostupno u mišljenju. A to je bit volje za moć kao zbilje zbiljskoga. To je bit ‘zbilje’ kao prebivanja bitosti bića. To je, nadalje, određenje bitosti u biću koje se iz njegova početka razvija kao dati bitak.“ (Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, GA, sv. 90, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2004., str. 264.)

Vidjeti i misliti očito jest ono isto, ali bitno različito. Ako se ovdje nastoji razumjeti zašto „totalni rat“ u bitnome nadilazi povijesni smisao sukobljavanja između naroda i država postajući „više“ od rata kao takvoga, onda valja razabrati da se razlika između kraja povijesti i onoga što je još nedefinirano u preostatku nahodi kao bezdan između kraja povijesti bitka i početka neproračunljiva događaja. Bezdan se proširuje u suvremenosti. Kada „ratovi“ i „revolucije“ gube karakter svjetskih događaja to ne znači da im je značenje ispod razine svjetovnosti svijeta. Radi se o tome da pojam „svijeta“ nakon iskustva „totalnoga rata“ i stoljeća totalitarizma gubi metafizički rang. Taj se gubitak nekako mora nadomjestiti. I stoga umjesto svjetsko-povijesnoga zbivanja s idejama „napretka“ i „razvitka“ svijesti o slobodi, što je jasan hegelovski trag spekulativno-dijalektičkoga mišljenja, nastaje doba „globalnosti“ i „planetarnosti“. Spekulativnu dijalektiku pojma i ideje nadomješta tehno-geneza novih svjetova koji su virtualno konstruirani. To nipošto ne znači da su „ratovi“ neutralizirani i suspendirani u biti onoga što ima političko-povijesno nasljeđe transformacije stanja.

Razlika između svjetske povijesti i globalno-planetarnoga stanja jest razlika u načinu mišljenja-djelovanja metafizike i njezine okrnjene baštine. U tom pogledu može se kazati da su „ratovi“ i „revolucije“ danas u funkciji jedino i samo učvršćenja geopolitičke moći novih carstava u eri tehno-znanstvene konstrukcije umjetnoga života (A-life). Umjesto prostora za razvitak ideje slobode od Grka i Rimljana preko srednjega i novoga vijeka do završetka povijesti s krajem totalitarnih poredaka u 20. stoljeća na dnevnom je redu borba za postimperijalnu „suverenost“. A to znači da je jedino pitanje onoga što preostaje od metafizike povijesti volja za moć i nihilizam „totalnoga mobiliziranja“ u liku globalnoga kapitalizma.

Svi pojmovi s kojima Jünger vidi ono što Nietzsche nije mogao jer se stvar prikrivala odnose se, dakle, na tehničko ustrojstvo bitka kao volje za moći. Ako bitak postaje u cijelosti tehnički ustrojen, nastaje plodno tlo za pustošenje zemlje. Posve je krivo tu postavku proglašavati „reakcionarnom“ u odnosu na bezuvjetno pravo usavršavanja čovjeka u horizontu budućnosti. Problem valja sagledati na radikalno drukčiji način. Tehnika nije rezultat ontologije društva i kulture u smislu izvedenosti iz nekog izvornoga sklopa neposrednosti. Naprotiv, kada se bitak razumije iz tehničke konstelacije svjetsko-povijesnoga hoda u nadolazeće samo se vrijeme svodi na „aktualizaciju“ i posljedično na „punktualnu trenutačnost“. Gubitak izvorne vremenosti mora se nadomjestiti sužavanjem prostornosti u kojemu protječu događaji. Implozija informacija označava pritom novi pojam ove složene reduktivnosti bitka. Njezino značenje nije tek u sažimanju umjesto rastezanja u svim smjerovima.

Rezultat je u tome što povijest kao informacijska „crna rupa“ odgovara na izazove zaborava vlastitoga sjećanja, pa se u suvremenim društvima kao glavni problem nameće razlikovanje između sjećanja i pamćenja. Prvo pripada strukturi nesvjesnoga i odnosi se na gubitak odnosa spram prošlosti zbog vladavine „sadašnjosti“ u formi virtualne aktualizacije. Drugo, pak, čini mrežu dispozitiva tehničkoga ovladavanja vremenitošću s pomoću tehnosfere koja „pamti“ svaki događaj pohranjujući ga u datoteke digitalnih strojeva. U novijim teorijama na tragu pojmova složenosti (complexity), singularnosti i kontingencije vrijeme postaje konstrukcija stvarnosti. A time se modalna kategorija mogućnosti preobražava u proces virtualne aktualizacije. Filozof s kojime otpočinje digitalno doba jest Deleuze, a njegov je daleki prethodnik Leibniz. (Vidi o tome: François Zourabicvili, Deleuze – une Philosophie de l’évenément, Presses Universitaires de France, Pariz, 1994.; Sjoerd van Tuinen i Niamh McDonnell (prir.), Deleuze and the Fold: A Critical Reader, Palgrave MacMillan, London – New York, 2010. i Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton & comp., New York, 2000.) Stoga vrijeme nije prostor slobode, nego zatvorenost moći unutar tehničkoga načina mišljenja. Tri su pritom vodeće kategorije: (a) računanje, (b) planiranje i (c) konstrukcija. Računanje određuje praktički odnosno pragmatički karakter mišljenja; planiranje se, pak, odnosi na racionalno uređivanje prostora-i-vremena unutar kojeg se odvijaju procesi kontrole samoga života; konstrukcija, naposljetku, pretpostavlja čin stvaranja „novoga“ na temelju strojno organiziranoga sustava i metode proizvodnje novih umjetnih svjetova. Ove su tri kategorije presudne za razumijevanje biti tehnike koja čini uvjet mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ znanosti. Nastanak „novoga“ ne može se opisati drukčije negoli onako kako je to na dramatski način učinio Ernst Jünger u zaključku njegovu spisu Radnik (Der Arbeiter):

„Ulasku u imperijalni prostor prethodi iskušavanje i utvrđivanje planskih krajolika kakvo se danas još ne može ni zamisliti. Tu se približavamo zapanjujućim stvarima. S onu stranu demokracije rada u kojoj se tali i prerađuje sadržaj poznatog nam svijeta naziru se obrisi državnih uređenja izvan svake mogućnosti usporedbe. Ipak, može se predvidjeti da tu više neće biti riječi ni o radu niti o demokraciji u našem uvriježenom smislu. Tek nam predstoji otkrivanje rada kao elementa punine i slobode; isto se tako mijenja smisao riječi demokracija, kada se materinsko tlo naroda pojavi kao nositelj neke nove rase.“ (Ernst Jünger, Radnik: Vladavina i lik, Matica hrvatska, Zagreb, 2012., str. 219. S njemačkoga prevela: Darija Domić)

Pritom valja razlikovati tri načina povijesnoga „napretka“ i „razvitka“ tehnike: (1) novovjekovna tehnika kao sredstvo iskorištavanja izvora i potencijala Zemlje u industriji čime se ljudski rad pojavljuje uvjetom mogućnosti bogatstva „naroda“ i „država“ (nacionalna ili politička ekonomija kapitalizma); (2) moderna tehnologija kao svrha utemeljenja društvenoga „napretka“ i „razvitka“ čime povijest postaje neutralizirana u liberalno-tehnokratskome shvaćanju čovjeka kao „građanina“ i „potrošača“, dok se „radnik“ zamjenjuje strojem; (3) suvremena tehnosfera nastala iz kibernetike i informatike kao vladavina neljudskoga u formi umjetne inteligencije (A-intelligence) što nadilazi kauzalnost i samosvrhovitost povijesti i nadomješta je interplanetarnim lutanjem singularnoga „živoga stroja“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Technosphere – A New Digital Aesthetics? The Body as Event, Interacitivity, and Visualisation of Ideas“, u: Žarko Paić i Krešimir Purgar (ur.), Theorizing Images, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle, 2016., str. 126-148. i Arne De Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2012.)

Uvođenjem ovoga razlikovanja moguće je povijesno-epohalno govoriti o „ratovima“ i „revolucijama“ polazeći iz suvremenoga stanja. A njega Jünger naziva zacijelo najpogođenijim izrazom za bit onoga što više „nije“, već se „zbiva“ zahvaljujući načinu preobrazbe bitka u događaj virtualne aktualizacije. Taj izraz određuje dokidanje rada i demokracije u korist permanentnoga procesa „totalne mobilizacije“ (rada, kapitala, informacija). U tom su pogledu „napredak“ i „razvitak“ ljudske povijesti istovjetni tehno-evolucijskome putu izgradnje-razgradnje živoga stroja. Ako tehnika pripada prirodi, tehnologija kulturi, onda je tehnosfera onkraj svih razlika zemlje i neba, bitka i bića, Boga i čovjeka, stvaranja i proizvođenja. Budući da se tehnosfera može razumjeti jedino kao autopoiesis u životnome samopotvrđivanju „nove prirode“, moguće je pretpostaviti da doba „totalne mobilizacije“ označava rat u „velikome prostoru“ (Gro§raum). Ovdje se više ne bore ljudi i države. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997., 2. izd.)

Strojevi razaranja i uništenja navođeni logikom tehnosfere osvajaju ono neljudsko što više nije Drugo ili drukčije od čovječnosti čovjeka. Posrijedi je događaj apokaliptičke otvorenosti samoga Ništa. U svoje dvije forme, razaralačke i stvaralačke, Ništa dovršava povijest ratova i revolucija metafizike Zapada. Nihilizam svjetske povijesti nakon događaja „totalnoga rata“ postaje planetarnim usudom. Uz Schmitta i Jüngera ovo je najdublje promislio upravo Heidegger krajem 1930-ih godina. No, iz Heideggerova puta mišljenja ono što je ovdje nadasve prijeporno pokazuje se u kraju metafizike subjektivnosti. S njom iščezava povijest ratova između „naroda“, „država“, „rasa“ i „kultura“. Zašto? Jednostavno zato što prevladavanje subjektivnosti označava istodobno i prevladavanje biti modernoga društva. To se zbiva na taj način što se u liberalizmu država podvrgava posljednjim svrhama ekonomije. A te se svrhe kategorijalno upisuju u pojavnu bit planetarne globalnosti: beskonačnost, bezmjernost, broj, računanje, plošnost, homogenost, praznina.

Nije „totalni rat“ stoga tek mahnitost razaranja i pustošenja zemlje s obzirom na „napredak“ i „razvitak“ planetarne tehnike koja prebacuje moć oružja u prostore neba i zraka, u raketne sustave i satelitsko upravljanje sustavima uništenja. Posrijedi je nešto mnogo važnije od napuštanja zemlje kao ukorijenjenosti u prožimanju s bitkom bića kao takvim. Transformacija rata iz stanja „mirovanja“ u posthumano stanje „rata zvijezda“ bilo je naviješteno u djelima dvojice najznačajnijih predstavnika tzv. njemačke konzervativne revolucije (Konservative Revolution) 1920-1930ih godina – Carla Schmitta i Ernsta Jüngera. (Vidi o tome: Armin Mohler i Karlheinz Weißmann
Die Konservative Revolution in Deutschland 1918–1932, ARES Verlag, Graz, 2005. 6. izd. i Michael Grossheim, Politischer Existenzialismus: Subjektivität zwischen Entfremdung und Engagement, Mohr Siebeck, Tübingen, 2002.)

Zbog biti same stvari ovdje valja priključiti i Martina Heideggera. Unatoč distance spram ovoga pokreta i posebne uloge u bliskosti i razlikama s nacizmom 1930-ih godina Heideggerove su analize biti tehnike i „totalnoga rata“ još uvijek dalekosežno poticajne za raspravu. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Metapolitika i zlo: O Heideggerovu ‘duhovnome nacizmu“, u: Totalitarizam?, Meandar Media, Zagreb, 2015., str. 135-206.) Ostaje ipak nedostatno razjašnjena razlika između svjetske povijesti i onoga što je još uvijek nedefinirano u prostorima koje obuhvaćaju pojmovi „planetarnosti“ i „globalnosti“. Čini se da s ratovanjem u „velikome prostoru“ (Gro§raum) ulazimo u ono što je između-dvojega (in-between): s jedne strane bitka i događaja, a s druge zemlje i neba. Ako su zračni udari saveznika tijekom I. i II. svjetskoga rata na njemačke gradove poništili bilo kakvu mogućnost herojstva i pustolovine u carstvu nihilizma, jer zrakoplovi i megatonske bombe ne utjelovljuju borbu na smrt između onoga živoga za priznanje, tada je jasno da pojam totalnoga i totalnosti (mobilizacije-rada-tehnike-kapitala-znanosti) nužno dovodi do sveopćega uništenja planete i globusa. Apokaliptička književnost koja o tome govori jest zacijelo ona njemačkoga romanopisca i esejista Hansa Ericha Nossacka te na njegovu tragu W.G. Sebalda. (Hans Erich Nossack, THE END: Hamburg 1943. University of Chicago Press, Chicago, 2004. i W.G.Sebald, Prema prirodi: Elementarna poema, Vuković & Runjić, Zagreb, 2013. S njemačkoga preveo: Andy Jelčić.)

Kraj povijesti u posve drukčijem značenju od onoga kojeg ima u vidu Kojève u tumačenju Hegela ne odnosi se više na kraj mogućnosti ozbiljenja ideje slobode. Posrijedi je kraj mogućnosti bilo kakve iluzije o „prirodnosti“, „urođenosti“, „svrhovitosti“, zakonomjernosti plana izvedenoga u Božjem naumu (pozitivna ili negativna teodiceja):

„Perfekcija tehničkih sredstava moći sastoji se u krajnjem stanju svrhovitosti i mogućnosti totalnog uništenja. (…) Već u posljednjem ratu bilo je zona uništenja čiji se prizor može opisati samo ako ih usporedimo s prirodnim katastrofama. (…) Romantičarska je misao da društveni ugovori mogu sputati divljanje tih energija, njihovu primjenu u borbi na život i smrt. Premisa te misli jest da je čovjek dobar – ali čovjek nije dobar nego je dobar i zao ujedno. U svaki proračun koji treba položiti ispit zbilje valja uključiti da nema ničega za što čovjek nije sposoban. Zbilja se ne određuje moralnim propisima, ona se određuje zakonima.“ (Ernst Jünger, isto, str. 145-146.)

Rat u doba „planetarnosti“ i „globalnosti“ prelazi u stanje-između dva podjednako neodređena događaja: prvi je bitka za postimperijalnu suverenost, a drugi borba za uspostavom „svjetske države“ s pomoću terora i izvanrednoga stanja. Prijelaz iz jedne u drugu formu još uvijek ne znači da se rat razmatra drukčije negoli onako kako ga je definirao Clausewitz. Manje je pritom važno je li riječ o nastavku imperijalno-totalitarne ili imperijalno-liberalne politike drugim sredstvima. (U oba slučaja kao što je to vidljivo u sovjetskoj okupaciji i pokušaju pokoravanja Afganistana 1980-ih godina, te američkoj ratnoj intervenciji u borbi protiv talibana u sklopu „rata protiv terora“ (Afganistan i Irak), razlike u ideologijsko-političkim i strategijskim ciljevima imperijalnih sila su bjelodane. Ali nisu od posebne važnosti upravo stoga što je posrijedi samo različit način pokoravanja suverene i neovisne države. Prema tome, kada govorimo o suvremenim oblicima ratova između globalnih imperija (SAD-a i Rusije) i njihovih satelita u 21. stoljeću protiv „odmetničkih država“ (rogue states), potrebno je razdvojiti tri razine spekulativno-refleksivnoga razmatranja onoga što se ovdje zbiva kao singularni događaj rata: (1) geopolitička i strategijska razina zauzimanja zemlje kao prostora za kontrolu svih raspoloživih izvora (voda, nafta, plin, plemeniti metali itd.); (2) ideologijsko-politička razina vladavine u „warfare-information-communications protocols“; (3) samopotvrđivanje totalne moći u apsolutnoj konstrukciji događaja kojim rat iz sfere vojno-političkoga sukoba prelazi u dimenziju permanentnoga stanja. A to stanje možemo nazvati „stand-by“ položajem. U pravu su mnogi posthumanisti/transhumanisti koji tvrde da je Silicijska dolina važnija od Doline kraljeva ili arapskih pustinja za nadolazeće interplanetarne pohode i „ratove zvijezda“. Vidi o tome: Nayef Al-Rodhan, Neo-statecraft and Meta-Geopolitics. Reconciliation of Power, Interests and Justice in the 21st Century, LIT, Zürich, 2009.)

Ono što izaziva posebnu pozornost i misaonu nevolju jest određenje političkoga kao nečega neotklonjivo bliskoga s ratničkim, ratnim i ratobornim kao takvim. Utoliko je Schmittova teorija partizanskoga ili gerilskoga rata protiv svjetskoga poretka kao „univerzalne svjetske države“ samo nastavak protupolitike drugim sredstvima. (Carl Schmitt, Theorie des Partisanen: Zwischenbemerkung zum Begriff des Politischen, Duncker & Humblot, Berlin, 2006. 6. izd.) U oba slučaja susrećemo se s negativnim određenjem pojma političkoga i pojma rata. Što podaruje „svjetskome ratu“ njegovu svjetskost? Ništa drugo negoli prelazak iz forme teritorijalne suverenosti europskih nacija-država, koje Jünger slikovito naziva „poretkom baroknih država“, u formu imperijalne tvorbe. Može se stoga kazati da je planetarnost uvjet mogućnosti globalnosti. Simboli planetarne moći gube značajke grandioznosti europske suverenosti, koja je to baštinila u dodiru s istočnjačkim despocijama i teokracijama.

Riječ je, naravno, o simbolima vladarske moći utjelovljene u kraljevskim palačama, zlatu i srebru, mačevima i žezlu u simbiozi s prerogativima božanske vlasti crkvenih autoriteta. Kada se suverenost raspada i nadomješta simbolima totalne kontrole, u prvi plan dolaze slike globusa, apstraktne figure teritorija Zemlje i nebeskih sfera. Globalnost dokida svjetsko-povijesno zbivanje u vremenu razvitka. (Ernst Jünger, Der Weltstaat, Klett-Cotta, Stuttgart, 1960., str. 21-23.)U bitnome smislu nakon Velike Britanije jedina su dva svjetsko-povijesna carstva u 20. stoljeću Amerika i Rusija. Ono što ih približava unatoč ideologijsko-političkim razlikama jest nešto „treće“. Naime, država kao imperij na kraju moderne postaje upravo ono što je Kojéve u prepisci sa Schmittom 1955-1957. godine nazvao „univerzalnom i homogenom državom“. A to samo znači da su razlike u načinu vladanja razmještene u prostor kulture koja u sebi pohranjuje ideju posebnosti „stila života“ i znak (nacionalnoga) identiteta. (Alexandre Kojève-Carl Schmitt: „Prepiska“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 961-985. S njemačkoga preveo: Boris Perić. Vidi o tome: Žarko Paić, „Razbijanje napoleonovskoga kôda: Ima li još Europa političku budućnost?“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 893-931.) Ako to imamo u vidu, onda se ne čini više prihvatljivim govoriti o „ratovima“ i „revolucijama“ jedino u značenju političkih događaja koji mijenjaju svjetsku povijest. Pojam svjetske povijesti na paradoksalan je način postao sjedinjenjem pojma i zbilje tek u 20. stoljeću. Tek učinkom „totalnoga rata“ u I. i II. svjetskome ratu postalo je moguće uspostaviti ono što povezuje središte i rubove.

Svijet kao povijesno zbivanje ratom je uzdignuto na razinu prostornosti. Tek s njom se poklapaju procesi koje Deleuze i Guattari nazivaju deteritorijaliziranjem/reteritorijaliziranjem. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia II. Continuum, London, 1987.) Nije pritom daleko od istine ona postavka da je sve nakon tih događaja samo nastavak tehnike drugim sredstvima. I politika i ekonomija, i kultura i znanosti, i religija i umjetnost – ne mogu ispuniti svoje poslanstvo ukoliko se ne razračunaju s aporijom gubitka svijeta i povijesti u razdoblju kibernetike života samoga. Namjesto metafizičke tlapnje o iskonu i cilju u pitanju o karakteru ratova „danas“, mnogo je svrsishodnije pokazati zašto se svijet nadomješta planetarnošću, a povijest se gubi u istodobnosti globalnosti. Zašto, dakle, umjesto klasičnoga filozofijskoga pitanja što jest „nešto“ (quiddittas), u ovome slučaju rat i mir, valja preokrenuti smjer pitanja i istražiti kako se bitak bića (quoddittas) transformira u proces razaranja i stvaranja „novoga“ kao slučaja, neodređenosti i iznimke. Kako, dakle, objasniti da je kraj metafizike istodobno otvorenost mreže događaja koje u potpunosti dovode u pitanje cjelokupno dosadašnje razumijevanje odnosa političkoga i politike spram „fenomena“ rata i mira? Drugim riječima, iščeznućem povijesti nastaje doba permanentnoga i-rata-i-mira. Ali to je čudovišno stanje nečega što u bitnome mijenja čitavu psihopolitičku i geopolitičku mrežu značenja onoga što još nazivamo „svijetom“, iako je očito da taj pojam više ne može biti mjerodavan za ono što se uistinu „događa“. No, što se to i kako „događa“?

2. Kraj suverenosti i moć „velikoga prostora“: „Ratovi“ bez „revolucija“?

Filozofijski pristup „ratu“ i „miru“ mora u sebi obuhvatiti ono metafizički postojano i ono što iščezava u epohalnoj konačnosti bitka. Jedno ne može bez drugoga. Zato nije riječ o pukim binarnim oprekama. Bilo je to jasno u predsokratsko doba grčke filozofije. Već je u imenovanju onoga što se kreće u prostoru i vremenu prisutno djelovanje i ne-djelovanje, snaga prodiranja i moć zaustavljanja. Grčka se riječ polemos (Πόλεμος)rabi za oznaku božice rata, koja je prema Pindaru bila kći boga Alale. U srodništvu s drugim bogovima istoga značenja Ares postaje sinonimom za gnjevnoga boga rata. No, polemičko nije agresija u smislu želje za uništenjem protivnika njegovim fizičkim uklanjanjem. Iz polemičkoga odnosa spram Drugoga ja kao subjekt dobivam priznanje vlastite moći koja u tendenciji-latenciji, da se poslužimo Blochovim pojmovima, smjera tome da izazove nečuveni strah od raspada poretka. Stoga je rat uvjet mogućnosti mira, a ne obratno. I doista je u pravu Paul Virilio kada na jednom mjestu razgovora sa Sylvère Lothinger u knjizi Čisti rat (Pure War) tvrdi da „totalni rat“ niti nakon svršetka II. svjetskoga rata nije prestao. Poprimio je samo druge forme. Preobrazio se u „hladni rat“ između SAD-a i SSSR-a, u antikolonijalne, gerilske i ine ratove koji zahvaljujući napretku biokibernetičke tehnologije postaju „informatičkom bombom“ ili uvođenjem u planetarno vođenje globalnoga rata. No, umjesto nacija-država ovo što se zbiva sada određeno je nerecipročnim odnosima svjetskih imperija i terorističke mreže odmetnika iz „novoga svjetskog poretka“. (Paul Virilio i Sylvère Lothringer, Pure War, Semiotext(e), New York, 1998.)

Što iz toga proizlazi nije ništa drugo negoli neodređenost i kontingencija. Nemogućnost pozitivnoga definiranja rata izvan logike metafizike vječne borbe za priznanjem protiv Drugoga, kako je to izveo Hegel u Fenomenologiji duha, stvara posve paradoksalne odnose. Rat više nije suprotnost miru i obratno. Na tragu Jüngera i Heideggera, sam se Virilio u svojim razmatranjima o biti suvremene dromosfere, što je njegov glavni pojam za ubrzanje civilizacije koja više ne može uspostaviti razliku između „napretka“ i „razvitka“, vraća na ishodište problema. (Paul Virilio, The Information Bomb, Verso, London-New York, 2000., str. 131-145). A radi se o tome da rat u stadiju mira unutar tehnički obilježenih prostora globalnosti-planetarnosti ima svoje „mirovanje“ upravo zato što sam stroj tehno-genetske konstrukcije događaja zahtijeva neprestanu proizvodnju intervala ili prostora-između (in-between) bitka i događaja. Tako je moguće lučiti između „totalitarnoga“ i „globalitarnoga“ rata. Budući da je globalnost omogućena ponajprije razvitkom telekomunikacijskih sustava čiji se uvjet mogućnost zasniva u pronalasku interneta, tada postaje jasno da puki društveni fenomen kakva su strategijska istraživanja umjetnoga uma (A–intelligence), umjetnoga života (A-life), mape ljudskoga genoma i posthumanoga projekta kloniranja i krionike u sprezi militarne logike imperija i tehno-znanstvenoga pogona govori o bitnoj ne-moći čovjeka i njegove slobode nepokornosti.

Valja učiniti pojmovni obrat i kazati: nije više rat suprotnost miru i obratno, nego je permanentni rat-i-mir način djelovanja globalnoga kapitalizma. Apofantički način u kojem se pojavljuje vladavina bitka kao događaja jest zbivanje bez iskonske vremenitosti. Globalni kapitalizam je otuda ono što Jünger naziva totalnom mobilizacijom rada, tehnike i industrije. No, čak se i ta pronicava analiza danas čini zastarjelim nihilizmom jednog ničeanskoga mislioca-pisca zbog toga što se ne radi više ni o kakvoj vladavini lika „radnika (der arbeiter). Taj „lik“ (Gestalt) ne pripada ni društvu niti državi, već je proizveden iz same biti modernosti i kapitalizma. Ovdje se valja prisjetiti Marxove analize iz Teorija o višku vrijednosti, gdje govori o procesu automacije i neprestanog znanstveno-tehničkoga ulaganja u stvaranje profita. Mahnitost „napretka“ i „razvitka“ nije, dakle, rezultat neke društvene „biti“ čovjeka u smislu totalnoga racionaliziranja prirode. Iz logike novovjekovne tehnike, koja prethodi znanstvenome nabačaju stvari, proizlazi mogućnost da se likovi „građanina“ i „radnika“ u razvijenom modernom (industrijskome) društvu nadomjeste onim „likom“ koji više nema karakter uzvišenosti i srdžbe, dosade i preživljavanja.

Na mjesto tih povijesno odigranih „likova“ dolazi ono što Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) naziva bezlično se (das Man). To je struktura zapalosti bitka-u-svijetu (In-der-Welt-Sein) u procese gubitka projektivnoga sebstva. Nije stoga slučajno da Heidegger u komentarima uz Jüngerova Radnika (Der Arbeiter) pokazuje kako su svi likovi zapravo prolazni i promjenjivi. Oni očituju samo pojavnu „bit“ onoga što kasnih 1930-ih godina naziva makinacijom (Machenschaft), a uskoro temeljnom riječju kraja metafizike – postavom (Gestell). Utoliko je njegova glavna postavka da su sve forme političkoga razračunavanja s biti tehnike u planetarnome svijetu – demokratske, fašističke i boljševističke – tek „miješane forme i fasade“. (Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, str. 231.)

Rat izaziva obranu i stoga je pojam „strategije“ u doba „totalnoga rata“ više od semantičkoga viška značenja. Riječ se ne odnosi uopće na dugoročno planiranje izvedbe neke akcije u razlici spram taktike, kako bi se to moglo na prvi pogled činiti. Iako je pojam „strategije“ preuzet iz boljševičkoga diskursa Lenjina u borbi za političkim prevratom imperijalnoga poretka carske Rusije, čini se da je posrijedi nešto mnogo dalekosežnije od „revolucionarnih metoda i ciljeva“. Jedno je nasilna borba protiv nasilnoga poretka. U tome revolucionarne metode prije i poslije zauzimanja političke vlasti prelaze u otvoreni „građanski rat“ između ideologijsko-političkih protivnika unutar teritorijalno određene nacije-države. Ipak, nešto je posve drugo kada Heidegger u lenjinističkome shvaćanju komunizma vidi metafizički okvir jednoga načina suočenja s planetarnom sudbinom tehničke mobilizacije. Upravo iz navedenoga razloga valja vidjeti da su oružja koja se rabe u tom sklopu postala „strategijskim“. A „totalni rat“ u cjelini postao je strategijskim sukobom na planetarnoj razini između imperija i njihovih satelita. Zanimljivo je pritom da se čak u političkome diskursu „hladnoga rata“ od 1945-1989. godine sve države koje slijede vodstvo SSSR-a u ondašnjem Varšavskome savezu proglašavaju „satelitskim“ državama, kao što su današnje članice NATO-a „saveznici“.

Ovo sugerira da je SAD u ideologijsko-političkome smislu „demokratski konstituirana“ imperijalna moć za izvedbu svakog budućega rata kao „redarstvene intervencije“. A budući da permanentno stanje i-rata-i-mira dokida forme „čistoga rata“ kao sukoba između zastarjeloga shvaćanja nacija-država, tada se obrat sastoji u tome što pojam terora i terorizma zauzima strategijsko mjesto razračunavanja s „neprijateljem“ kao „odmetničkim državama“ (rogue states) koje podupiru mreže terora. (Jacques Derrida, Rogues: Two Essays on Reason, Stanford University Press, Stanford-California, 2005.) Kada s obzorja nestaje metafizički pojam svijeta u cjelini sklopa bitka-Boga-čovjeka, a nadomješta ga tehno-politika „totalne mobilizacije“, tada se ovo stanje ne može više razumjeti međuigrom svjetova. Posrijedi je vladavina bezdana između bitka i događaja. Iz tog bezdana se u bestemeljnosti slobode nadolazeće doba ne čini mogućim polazeći od neproračunljive neizvjesnosti budućnosti. Posve suprotno, suočeni smo s konstrukcijom apsolutnoga događaja kao nastanka (emergencije) nečega što se ne može shvatiti kauzalno-teleologijski. Što nema svoj iskonski početak (arhé), tome nedostaje smisleni kraj svih mogućnosti. Što još preostaje? Prije negoli se upustimo u razjašnjenje tog pitanja valja još pobliže opisati zašto se ne može više nastaviti s iluzijom o ratu između nacionalnih država koja je vladala još uvijek i u 19. stoljeću iako je sam poredak ekonomije, politike i kulture već bio u bitnome na putu totalne mobilizacije Europe izvan vlastita mita o „ukorijenjenosti“ i „domovinama“, što je bilo posebno iskazano, da paradoks bude potpun, u mišljenju sve trojice presudnih njemačkih mislilaca kao navjestitelja planetarnoga mobilizacijski ustrojenoga „svijeta“ (Schmitta, Jüngera i Heideggera).

U već spomenutim komentarima uz Jüngera i njegovo djelo 1930-ih godina kada izranjaju pojmovi „nihilizma“, „totalne mobilizacije“, „radnika“, „totalnoga rata“ Heidegger pokazuje da nisu ono ratno/ratničko i militarno bit totalne mobilizacije, kako se to često posve krivo shvaća u Jüngera. Posve suprotno, sama je „bit“ planetarne tehnike ona moć koja se ozbiljuje u „totalnome ratu“. Govoreći zen-budističkim rječnikom, smrtonosno oružje u rukama samurajskoga borca nije ukras za japanske šintoističke paviljone. Ljepota je mača imanentna njegovoj krajnjoj svrsi: da služi kao ratno oružje. Utoliko je jasno zašto Heideggerova odredba moderne tehnike kao postava (Gestell) pretpostavlja već mogućnost uvećanja moći do nečuvenih razmjera. Mišljenje koje stoji u biti tehnike kao makinacija, pragmatizam, računanje, planiranje i konstrukcija nužno se pojavljuje u krajnjoj instanciji i kao militarno mišljenje „totalnoga rata“. To je ono što Heidegger naziva opasnošću. Moć je, dakle, nešto izvan društvenoga okvira odnosa između ljudi. Ona nije pitanje uporabe ili sredstva u svijetu. Bit se moći nalazi u onome onkraj društvenih odnosa. Označitelj je moći uvijek iza „fasada“ upravo zato što ni totalnoga rata niti bezuvjetnoga mira ne bi moglo biti, ne bi, dapače, uopće moglo doći do takve konstelacije odnosa bez one čudovišne moći koja se nalazi u volji za moć kao vladavini znanstveno-tehničke subjektivnosti.

Heidegger je u posthumno objavljenom spisu Besinnung napisanom 1938. godine zacijelo najradikalnije postavio osnove za shvaćanje kraja metafizike u doba vladavine biti tehnike. Iako tada još nije imao posve razrađen pojam postava (Gestell) kao uvida u bit tehnike, sve je promišljeno na razini svjetsko-povijesne situacije koja označava ulazak u posve novo razdoblje. Za to vrijede nova „pravila igre“. Budući da je riječ o filozofijskome mišljenju, ne možemo očekivati ništa drugo negoli jasno izvedeni poredak kategorija i pojmova s kojima suvremene znanosti, politika i kultura „danas“ samorazumljivo operiraju. Štoviše, kao što ćemo zorno pokazati, sve su navedene značajke kraja metafizike s obzirom na redoslijed i rang istodobno i uvjet mogućnosti za svako buduće razumijevanje razloga zašto je svaki povratak „natrag“ pusta iluzija, a još više, „reakcionarni“ korak u doba koje se uzdalo u pokušaj da se zaustavi vrijeme „napretka“ i „razvitka“. To je, naravno, nemoguće poslanstvo. A u svojim bitnim odrednicama i razlogom zašto je čitav projekt njemačke konzervativne revolucije 1930-ih godina naposljetku rezultat neuspjela razračunavanja s biti moderne tehnike. Heidegger u sklopu promišljanja kraja metafizike govori o pet temeljnih značajki ulaska u razdoblje vladavine „subjekta-supstancije“ onoga što danas samorazumljivo nazivamo globalnim poretkom:

1) ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage;

(2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“;

(3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju;

(4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja;

(5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1997., str. 18.)

Što je iskazanoga presudno za razumijevanje biti tehničkoga „svijeta“? Sve što je rečeno: dinamika, totalnost, imperijalnost, racionalnost i planetarnost. Rang stvari proizlazi očito iz logike kojom se razvija svjetsko-povijesno zgušnjavanje (implozija) mase, energije i brzine. Sveza između fizike kvantnih čestica i metafizičkoga prostora u kojem se vrijeme neutralizira u korist istodobnosti protoka informacija u ovom je Heideggerovu uvidu uistinu jasno vidljiva. Ponajprije, ono što je dinamično mora biti naposljetku i planetarno. Jer inače ostaje tek mogućnošću djelovanja, ali ne i zbiljom. Pojam planetarnosti ne može biti istoznačan s grčkim izvornikom (planétes – uokolo putujući, gibajući, prožimajući se u sferama). Razlika je u tome što se planetarnost ne može više prepustiti samogibanju zemlje kao u ptolomejskome shvaćanju svijeta. (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Kopernikanische Mobilmachung und ptolemäische Abrüstung, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986). Zemlja ne zauzima položaj središta svemira. Ona je tek jedna od planeta u Sunčevu sustavu. Stoga se pojam planetarnosti mora razumjeti iz novovjekovne biti tehnike. Riječ je o konstrukciji gibanja kao ubrzanja protoka energije potrebne za prijelaz iz zemaljske orbite u interplanetarni poredak svjetova. Jednako je tako sveza između totalnosti i imperijalnosti (sve-obuhvatnosti i ulaska u prostor carstva kao „svjetske države“ – Weltstaat) posredovan četvrtim članom ovoga peterokuta apsolutne moći.

Racionalnost i racionaliziranje, naime, proizlaze iz biti novovjekovnih prirodnih znanosti: matematike i fizike. Usput, Max Weber je ovim pojmom nastojao odrediti bit modernoga društva. Kapitalizam je nemoguć bez „napretka“ i „razvitka“ znanosti i tehnike. Proces racionaliziranja označava nužnost birokratiziranoga sustava upravljanja životom u području privrede, prava, politike, kulture. Ali, ono što je ovdje još naslućeno, ali ne i iskazano, jest da je model za kraj metafizike u doba globalnosti-planetarnosti uistinu nešto već onkraj bilo kakvog ljudskoga disponiranja prirodom u smislu predmetnosti predmeta. Racionalna spoznaja nije neutralnom. Ona potire u drugi plan mitopoetsko mišljenje koje pušta stvari da jesu tako kao što jesu. Ono što neizbježno slijedi iz ove totalne racionalnosti mišljenja jest „demonsko“. Stoga izaziva oprez i suzdržanost. Jer nisu totalitarni projekti vladavine i kontrole nad ljudima tek stvar izopačene „ljudske prirode“ u rušenju demokratskih poredaka. Stvar valja obrnuti. U biti je totalitarizma ono neljudsko. Način na koji ono vlada odvija se tako što pretvara čovjeka u stvar/stvora, svodeći ga na najniži rang uopće u prostoru koncentracijskih logora. Ono neljudsko ga čini, kako je to najpreciznije kazao Hermann Broch, „smećem koje još samo stenje“. (Hermann Broch, Duh i duh vremena, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 158. S njemačkoga preveo: Nikica Petrak)

Tvornice smrti netko nužno mora pokrenuti. Bez etičkoga odnosa spram dostojanstva života drugoga čovjeka svaki je grozomorni način genocida nezamisliv. Ako je banalnost u tome što se zlo „udomaćuje“ kao rutina svakodnevice, suočeni smo s najtežim ispitom vlastite savjesti. Između ljudskoga i neljudskoga ispriječilo se polje etičko-političkoga zahtjeva za obranom posljednjih utvrda nesvodljive kontingencije humanosti. Nigdje drugdje negoli u ljubavi spram bližnjega u pogledu na lice koje pati skriva se osjećaj suosjećanja. No, problem s kojim se ovdje bavimo leži u onome što nadilazi granice ljudskoga i neljudskoga. To je bitna razlika između shvaćanja totalne mobilizacije i apsolutne konstrukcije. Vidjet ćemo da je prvo uvjet mogućnosti drugoga, ali da u doba posthumane kontrole i biogenetike više ne može održati svoju legitimnost pojma. Razlog leži u tome što ono totalno u pojmu mobilizacije više ne proizlazi iz industrijskoga rada (mašinerije) i njemu odgovarajućega lika „radnika“.

To je doba koje ostavlja iza sebe sve figure moderne povijesti, a politički se označava ulaskom u postimperijalnu suverenost bez fiksnoga subjekta i bez postojane „biti“. Tko danas govori kako bi navodno suvremeni ratovi mogli imati neku vrstu obrambenoga karaktera i zadovoljavati definiciju „pravednosti“ i „slobode“, samo su djelomice u pravu. No, borba protiv imperijalnosti kao kolonijalizma ne čini se vjerodostojnom ukoliko se istodobno ne radi o pokretu koji nosi u sebi tek drugu formu „istoga“ u ideologijsko-političkome ruhu antiimperijalizma i antikolonijalizma. Problem je što su danas ti pojmovi posve izgubili svoje značenje. Nakon što je tzv. Arapsko proljeće umjesto građanske revolucije protiv autokratskoga političkoga poretka u državama Bliskoga istoka zastranilo u Islamsku državu kao spoj čudovišne „političke teologije“ i globalnoga terorizma sve se survalo u bezdan. U tom su pogledu zanimljive analize preokreta iz doba nacija u doba kulture 1980-ih godina u djelima Virilioa i Baudrillarda. Jer obojica zamjećuju kako se „čisti rat“ i „čisti teror“ preobražavaju u hibridno stanje ravnoteže moći i protumoći. Nakon što je postalo izvjesno da je kraj komunizma 1989. godine u svijetu označio nastanak razdoblja neodređenosti, kaosa i entropije sve se usmjerava toj ravnoteži. (Paul Virilio, L’accident originel, Galilée, Pariz, 2005. i Jean Baudrillard, Der reine Terror: Gewalt von Rechts, Passagen, Beč, 1993.)

Odakle izvire moć u doba planetarne tehnike? Odgovor je sljedeći: iz tehno-znanstvene logike apsolutne konstrukcije događaja. Kada sve poprima karakter „pametnoga“ (smart) od gradova do ekonomije i mobilnih telefona, nije teško zaključiti da se događaj nastanka „novoga“ mora proračunati-isplanirati-konstruirati tako što će u konkurenciji s drugim pogonom nastojati izboriti apsolutnu nadmoć. Ovdje nije mjerodavno govoriti ni o kakvoj „tržišnoj logici“. Uostalom, paradigma je globalnoga kapitalizma upravo neoliberalni poredak „racionalnoga izbora“ (rational choice). Tržišta nisu u-prostoru već uvijek postojeća. Ona se konstruiraju kao i čitava virtualna stvarnost. Neoliberalizam sa svojim ideologijsko-političkim načelima predstavlja spregu kibernetike i libertarijanstva, apsolutne kreativnosti i meritokracije kao vladavine „pametnih i sposobnih“. Elita koja rukovodi globalnim korporacijama predstavlja sve ono što čini tehnosferu jedinstvenom i singularnom pojavom sprege moći, interesa i želje za vladavinom u korporativnome sustavu upravljanja „svijetom“. Nikad kao danas nije više u optjecaju pojam „rata“. Ali u posve drukčijem značenju od frontalnoga sukoba između nacija-država s njihovim rovovskim bitkama, pregovorima i zaključenjem nepravednoga mira. To se posebno odnosi na: (a) korporacijske „ratove“; (b) ratove protiv „terora“, (c) kulturalne ili diskurzivne „ratove“; (d) kibernetičke „ratove“; (e) biološke „ratove“; (f) interplanetarne ratove kao prikaz budućih „svjetova“ i njihovih načina vizualne komunikacije. Inflacija „ratova“ svjedoči o nemogućnosti da se rat više ontologijski postojano odredi u razlici spram mira. Umjesto da mir bude put do istine, kako je to jednom rekao pacifist i antikolonijalni indijski „militant“ Mahatma Gandhi, mišljenje koje stoji u biti planetarne tehnike u potpunosti neutralizira mir i suspendira ga. Ovo ide tako daleko da je razdoblje mira u službi novoga rata. U svim mogućim preobrazbama samoga stanja stvari odvija se proces naoružavanja.

3. Zašto je Kantov postulat „vječnoga mira“ nedjelotvoran?

Glavni prilozi pokušaju razumijevanja rata iz filozofijskoga diskursa nastajali su uoči i nakon I. svjetskoga rata. Uz filozofskoga antropologa Maxa Schelera i neokantovca Paula Natorpa vrijedi posebno izdvojiti i djelo francuskoga vitalističkoga mislioca Henrija Bergsona. Nema nikakve sumnje da ovaj konceptualni sukob između Nijemaca i Francuza odgovora stvarnome stanju proživljenih užasa iz kojih su vodeće europske države izašle duboko traumatizirane. Uostalom, najznačajniji spisi Ernsta Jüngera izrijekom pokazuju koliko su „iskustvo“ i „doživljaj“ smrti u suočenju s posljednjim momentima heroizma čovjeka protkani ekstazom nihilističke pustolovine. (Ernst Jünger, Der Kampf als inneres Erlebnis, E. S. Mittler & Sohn Berlin, 1926.) Čitava „metafizika rata“, kako je to objasnio Scheler, nije puka destrukcija prirode i kulture. Ne smije se pritom otkloniti nešto uistinu krajnje suvremeno u iskustvu s kojim se modernost dovodi do krajnjih posljedica apokaliptičke svijesti o kraju ideje „napretka“ i „razvitka“. Temeljna je odrednica industrijskoga društva svjetsko-povijesne pustolovine kapitalizma da je to sustav u kojem svakodnevica biva izručena na milost i nemilost ponavljanju dosade, rutini običnosti, carstvu banalnosti. Stroj u mehaničkome sklopu djelovanja ne može bez ljudskoga udjela. No, dešava se da ono što Freud naziva „ljudskom protezom“, a to se odnosi na sublimni objekt kulture, postaje obratom ontologijskoga mjesta čovjeka i stroja. Sada se ljudska bit mehanizira. Na taj način ona postaje protezom neljudskoga. U spisu Genij rata i njemački rat (Den Genius des Krieges und den deutschen Krieg) iz 1915. godine Scheler govori da rat omogućuje razotkrivenost istine. Njegovo „ustrojstvo“, „pravna forma“ i „organizacija“ upravo su bitno suprotstavljeni svakodnevnome protjecanju života kao uobičajenoga tijeka rada i dokolice. (Max Scheler, „Der Genius des Krieges un der deutschen Krieg“, u: Gesammelte Werke, Francke, Bern-München, 1982., str. 7-250.)

Ako ovdje izostavimo da je čitava neokantovska filozofija u etičko-estetskome smislu izvedena iz tzv. etike vrijednosti i pojma estetskoga doživljaja, bit će jasnije zašto je Jüngerov književni uspjeh sa spisom o ratnim doživljajima na frontu rezultat spoja ničeanske retorike nihilizma, nadčovjeka i osobne pustolovine. (Vidi o tome zbornik posvećen Jüngerovu spisateljstvu: Günter Figal i Heimo Schwilk (ur.), Magie der Heiterkeit: Ernst Jünger zum Hundersten, Klett-Cotta, Stuttgart, 1995.) Uostalom, taj je način kazivanja, iz kojeg su iščezli svi pojmovi radikalne kritike uvjeta koji dovode do rata, ono što povezuje psihologiju i metafiziku „graničnih situacija“ i „izvanrednoga stanja“. Najvažnije je ipak nešto drugo. Rat se fenomenologijski izlaže kao događaj koji ne proizlazi unaprijed iz zle ljudske prirode, a niti se može etičkim skupom mjera odstraniti iz svjetsko-povijesnoga usuda bitka samoga. U tom je pogledu stav Jana Patočke, češkoga fenomenologa i poznatog disidenta u borbi protiv komunističkoga totalitarizma, uvjet mogućnosti svake daljnje rasprave o odnosu tehno-znanosti, nove etike i politike za suočenje s totalnim ratom „sada“ i „ubuduće“:

„U novim odnosima atomskog naoružavanja i stalne prijetnje posvemašnjim uništenjem, užaren rat može postati hladan ili tinjajući. Tinjajući rat nije ništa manje okrutan, pa često je čak i okrutniji nego onaj užaren, u njemu bojišnice ostavljaju brazde na čitavim kontinentima. Već je pokazano kako rat u sebe uključuje ‘mir’ u obliku demobilizacije. S druge strane, stalna mobilizacija predstavlja fatum koji svijet teško podnosi, kojemu je teško gledati u lice…“ (Jan Patočka, „Heretički eseji o filozofiji povijesti“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 612. S češkoga preveo: Matija Ivačić)

Problem koji proizlazi iz izloženosti rata kao „događaja“ s kojim se egzistencijalno mora razračunati pojedinac u vihoru neproračunljivih zbivanja ne pogađa tek sfere „vrijednosti“ i „doživljaja“. Budući da je modernost u svojoj „biti“ nezadrživo gibanje znanosti i tehnike spram budućnosti u preobrazbama formi i likova, očito je da se rat između nacija-država mora prometnuti u „totalni rat“ imperijalnih poredaka država. Nesumnjivo je da se time gubi onaj tip „herojskoga realizma“ i nacionalizma-domoljublja s kojim su paradirali njemačko-francuski filozofi i pisci nakon I. svjetskoga rata. Ono što, međutim, preostaje nerazjašnjeno provlači se do danas. Kako je moguće filozofijski obuhvatiti fenomen rata u njegovoj „čistoći“ ako je prva pretpostavka kraja metafizike da Clausewitzeva definicija, kako je to jasno pokazao Heidegger, više ne vrijedi s obzirom na totalnost i planetarnost rata u 20. stoljeću?

Ako više ne vrijedi postavka da je rat nastavak politike drugim sredstvima, tada je jasno da ni politika nije nastavak rata drugim sredstvima. Oboje, rat i politika proizlaze iz nečega što ih omogućuje u njihovome odnosu. Ono političko, što je dobro znao Carl Schmitt, ne može se uopće osamostaliti u svojoj nesvodljivoj biti od pogubnoga utjecaja drugih sfera kao što su znanosti, tehnika, društvo, ekonomija, kultura, religija ukoliko se ne konstituira kao izniman događaj „revolucije“ u samome svijetu modernosti. Dakako, problem s takvom „revolucijom“ nije tek u drugome licu nasilja koje je potreslo svijet raspadom liberalno-demokratskih poredaka u 20. stoljeću s dolaskom nacizma u Njemačkoj, fašizma u Italiji i staljinističkoga komunizma u Rusiji. Ono što političko u sebi pohranjuje kao bestemeljnost najveće mogućnosti slobode jest egzistencijalni projekt prevladavanja smrti. Herojskim činom singularnoga pojedinca da se suprotstavi poretku organiziranoga zla u formi totalitarne države kao u slučaju Patočke još uvijek nedostaje nešto više od žrtvenoga čina vlastita života. Koliko god da je to nemoguće poslanstvo, ono što iz tog čina žrtvovanja za slobodu nastaje pokazuje da su rat i politika samo nastavak planetarne tehnike drugim sredstvima. Nastavak ne znači puki produžetak neprekinute crte.

Tzv. „druga sredstva“ nisu puki instrumenti izvedbe. Bolje je kazati da ono političko u sebi ima istodobno „demonski“ i „emancipacijski“ potencijal. I stoga je pitanje o karakteru rata u doba kraja metafizike istodobno i pitanje o biti političkoga u doba kraja povijesti. Ništa nije više autonomno upravo zato što je singularni događaj tehnosfere onaj koji svaku misao o autonomnosti djelovanja bez suočenja s uvjetima mogućnosti radikalne promjene stanja odstranjuje iz igre kao puku „naivnost“, „iluziju“, „idealizam“. Između zahtjeva za apsolutnom slobodom i mrežom totalne moći zjapi duboki ponor. On svjedoči o nemogućnosti djelovanja bez radikalne promjene mišljenja. U pravu je bio stoga Heidegger kad je rekao u promišljanju „drugoga početka“ i događaja (Ereignis) da „ni jedna ‘revolucija’ nije dovoljno ‘revolucionarna’“. (Martin Heidegger, Die Geschichte des Seyns. GA, sv. 69, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1998., str. 38. )

Što se može suprotstaviti tom normativnome deliriju političke filozofije? I danas je zamjetan patos u teorijama različitih struja u rasponu od neomarksizma Badioua i Rancièrea do Agambenove kritike biopolitičke produkcije moći na tragu Foucalta, Benjamina i Schmitta. Jedan od razloga uspona pojma političkoga u suvremenoj raspravi u odnosu na politiku zacijelo se skriva u tome što je posrijedi prijepor između otvorenosti slobode naspram zatvorenosti totalne moći raspoređene uzduž i poprijeko globalnoga poretka snaga. S jedne je strane posrijedi politička ne-moć razračunavanja s tehno-znanstvenom logikom prelaska rata u „izvanredno stanje“ nadmetanja strategijskoga naoružavanja i prijetnje „slabim državama“ (weak states), što možemo vidjeti u nemogućnosti da se globalni poredak multipolarnosti (SAD, Rusija, Kina) radikalno obračuna s nuklearnim pogonom Sjeverne Koreje. No, s druge, pak, strane svjedočimo kako i tzv. liberalno-demokratski poredak vodi stalne „preventivno-obrambene“ ratove. Protiv mreže terora utjelovljene danas u Islamskoj državi formalno je uključen NATO-savez i Rusija. Između norme i akcije kao da leži još dublji jaz negoli je to bilo u zlatno doba „baroknoga poretka država“.

Što je tome razlog? Čini se ponajprije da više nema izvjesnosti o političkome utemeljenju „univerzalne svjetske države“ koja bi bila jamstvo za prestanak ratnih sukoba. Usto, ne postoji čak niti volja za odricanjem od onog preostatka suverenosti koji pripada posljednjim utvrdama međunarodnoga prava zasnovanog na shvaćanju zastarjele nacije-države. Pitanje vjerodostojnosti suvremenoga mišljenja o ratu prolazi ili pada upravo u objašnjenju razloga zašto više ne možemo govoriti o „vječnome miru“ koji je s Kantovim postulatom kozmopolitskoga poretka prosvjetiteljski program usavršavanja uma doveo do etičke obveze odstranjenja „vječnoga rata“. Kada se god povede rasprava o tome je li tzv. „ljudska priroda“ već uvijek postojano dobra ili zla, na površinu izlazi ono čudovišno neodređeno. To nije ništa drugo negoli pitanje o ontologijskoj razlici životinje, čovjeka i stroja. Drugim riječima, ono ljudsko postaje temeljni kriterij vrednovanja mogućnosti da životinja bude pitoma ili divlja, a strojno kao neljudsko u načelu se shvaća etički neutralnim. Vidimo da je to moglo biti mjerodavnim sve do pojave kibernetike i informatike. Otada se nastankom mogućnosti stroja kao „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) u bitnome mijenja metafizički poredak i rang bitka, bića i biti čovjeka. Neki od vodećih kozmologa i teorijskih fizičara predviđaju da će „totalni rat“ u nadolazećem razdoblju planetarnosti biti svojevrsna „pobuna neljudskoga“ u formi vladavine živih strojeva. Stoga se čini nužnim preispitati još jednom doseg onog Kantova postulata bez kojeg svaki pokušaj mišljenja „vječnoga mira“ ostaje i nadalje mrtvim slovom na papiru.

Kao što je poznato u spisu Prema vječnome miru (Zum ewigen frieden) iz 1795. godine Kant u okviru svoje političke filozofije polazi od toga da je moralno djelovanje uvjet mogućnosti politike. Pri kraju ovog znamenita spisa nailazimo na sljedeći stav:

„Istinska politika, dakle, ne može učiniti niti jedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu.“ (Immanuel Kant, Pravno-politički spisi, Politička kultura, Zagreb, 2000., str. 147. S njemačkoga preveo: Zvonko Posavec)

Iako se Kant neprestano osvrće na problem opstojnosti zla i dobra u pojmu „ljudske prirode“ polazeći od transcendentalnih načela ideje čovjeka kao animal rationale, nakana je njegova misaonoga projekta u kojem je do vrhunca došla bit europskoga prosvjetiteljstva ponajprije političko-pravna. Da bi se, dakle, svjetska povijest iz tijeka ratova i krvavih revolucija mogla smiriti unutar prostora uma, razuma i kontroliranih strasti, da bi ideja providnosti Božje mogla pronaći svoje istinsko mjesto u povijesnome zbivanju, potrebno je da se mogućnost „vječnoga mira“ između naroda i država učini zbiljom u procesu postajanja svjetskoga poretka univerzalne države izgrađene na umnim načelima. Drugim riječima, Kant pretpostavlja da je jedina nužnost ne ona koja postoji u prirodi kao carstvu kaosa i bespravlja, nego u kulturno usavršenome kozmopolitskome poretku „svijeta“. Ovdje ima mjesta za sve ljude. Ali samo pod uvjetom međusobnoga priznanja moralnim subjektima političke suspenzije i neutraliziranja suverenosti nacija-država. To, naravno, ne znači nipošto kraj države u političkome smislu. Ona i nadalje ima svoju moć i djelokrug zaštite osobnih sloboda i građanske sigurnosti. No, problem je u tome što se ideja kozmopolitskoga poretka ne može ostvariti bez usporednoga procesa, modernim rječnikom kazano, „depolitiziranja i neutraliziranja“ države kao instrumenta nasilja, moći i, u konačnici, pokretača ratnoga stroja. Ako otklonimo svaku primisao na beznadnu filantropiju koja stoji u potki zamisli o „vječnome miru“, a to je i sam Kant u svojim kritičkim prigovorima otklanjao iz vlastite političke filozofije, onda preostaje nešto mnogo složenije.

Radi se o pravu na hospitalitet koje uključuje gostoprimstvo prema Drugome i pravo na uskratu azila za strance ako država umjesto iskazivanja naklonosti i preuzimanja obveza građanskih dužnosti postane ciljem ugrožavanja njezinih institucija. Nije potrebno posebno spominjati koliko je taj spis zbog isticanja političkoga federalizma, pravne artikulacije zakona o gostoprimstvu i azilu za strance i izbjeglice danas aktualan. U suvremenoj filozofiji u kasnome etičko-političkome obratu Lévinasa i Derride upravo se pitanje suverenosti, stranca, izbjeglištva, Drugoga i europske tvorbe građanstva pojavljuje presudnim za budućnost Europe i svijeta uopće.

Odakle, međutim, teorijski poriv za izgradnju kozmopolitskoga poretka „svijeta“ i iz njega proizašle nužnosti „vječnoga mira“? Kant mora pretpostaviti nešto istodobno teologijski zadano i filozofijski određeno iz čitave metafizičke tradicije mišljenja. To nije ništa drugo negoli ideja o kršćanskoj teodiceji. S početkom u nevinosti prirode, potom iskonskoga grijeha i zapalosti u stanje zla s kojim se povijesno zbivanje odvija u sukobima i ratovima za priznanje subjekta (pojedinca, naroda i država), te naposljetku iskupljenja i konačnoga prosvjetljenja uzdignućem do najviše mogućnosti koje su čovjeku dane a izviru iz njegove umne sposobnosti stvaranja i usavršavanja moralnoga poretka dobra i pravednosti. Kantovo je obrazloženje ove nužnosti „napretka“ i „razvitka“ povijesti od prirodnoga stanja do društvenoga ugovora i nastanka republikanskoga poretka nacije-države pa sve do „svjetske države“ koja će biti jamstvo za „vječni mir“ poprilično začudna sveza između zahtjeva uma kao moralnoga postulata i milosti providnosti (prirode). Naime, ono što nedostaje u ovoj paradoksalnoj svezi između racionalnoga poretka univerzalnosti prava „svjetske države“ i religiozne samosvrhovitosti prirode nalazi se u sferi onoga što je Aristotel nazivao prijateljstvom (pfilia) u zajednici.

Od novoga se vijeka do danas održao pod nazivom solidarnosti u zajedništvu. U oba slučaja nije riječ ni o kakvome pravu subjekta na svoje vlastite nagone i težnje. Umjesto toga, republikanski politički poredak potrebuje svojevrsnu „civilnu religiju“ slobode. Njezina je funkcija integrativna u stvaranju kozmopolitskoga poretka. No, problem je koliko je taj pojam uopće djelotvoran. Budući da između naroda i država u postojećoj konstelaciji snaga ne postoji nikakva solidarnost, koja se javlja tek u nevoljama i nedaćama ugroženoga čovječanstva poput prirodnih katastrofa i nakon zamora u trajanju „totalnoga rata“, Kant stoga mora postulirati zajedništvo polazeći od teleologije povijesnoga zbivanja:

„No, kako se među narodima na cijeloj Zemlji razvilo zajedništvo (u užem i širem smislu) do te mjere da se povreda prava učinjena na jednom mjestu na Zemlji osjeća na svim drugim mjestima, samim tim ideja o pravu građana svijeta nije nikakva fantastična i nastrana pravna zamisao, već je u nepisanu kodeksu i državnog i međunarodnog prava nužna dopuna za javno pravo čovjeka uopće, a time i za vječni mir. I samo pod tim uvjetom mogli bismo se podičiti da mu se neprekidno približavamo.“ (Imannuel Kant, isto, str. 129-130.)

Zaključak

Što se dogodilo s idejom „vječnoga mira“ koja od moralnoga postulata ne prelazi u stanje ozbiljenja na političko-pravnoj razini? Vidjeli smo da je umjesto svrhe i zakonomjernosti povijesti na djelu kontingencija i singularnost onoga što je neodređeno nakon „kraja povijesti“. Ako, dakle, Kant ostaje svojim programom prosvjetiteljstva neoborivim dokazom kako se filozofija u odnosu na zbilju odnosi kao norma u odnosu na akciju, tada je obrat s kojim valja računati u permanentnome stanju i-rata-i-mira svojevrsni poraz prosvjetiteljstva pred izazovima vladavine planetarne tehnike. Problem nije u moralnim postulatima za nadolazeće doba kao izostanak rezultata one Božje providnosti koja se zasnivala na ideji umne prirode i njezinih konačnih svrha. Posve suprotno, problem leži u tome što je zbilja „totalnoga rata“ paradoksalna sveza totalne mobilizacije tehno-znanosti i apsolutne konstrukcije događaja koji iz temelja mijenja bitak. Ratovanje kao sinteza novovjekovnoga prodora sheme računanje-planiranje-konstrukcija u mogućnost totalnoga razaranja i uništenja ljudske vrste na zemlji ipak ima u sebi, hegelovski rečeno ali s neizbježnim cinizmom – lukavstvo mahnitoga uma.

U čemu se ono ogleda? Ni u čemu drugome negoli u zastrašivanju Drugoga i samozavaravanju sebe da nacije-države još uvijek vode glavnu riječ u postimperijalnim ratovima za naftu, plin, vodu, vjeru, ljudska prava, slobodu naroda itd. Odavno je to doba minulo. Kada se taj zastarjeli subjekt političko-pravne igre u volji za moć očisti od svih natruha „domoljublja“ i „nacionalizma“, što nam još preostaje? Očito samo gola moć sadržana u volji za vladavinom bezličnoga, onoga što se u suvremenoj filozofiji nakon Heideggera i Deleuzea razotkriva kao samouspostavljanje mreže odnosa u kojoj više nema ni središta niti ruba. Nadomjestak se svodi tek na mnoštvo čvorišta u stalnome samoobnavljanju na sve višem stupnju intenziteta razaralačke moći. „Totalni rat“ ne poznaje pobjednike i pobijeđene naprosto zato što zahtijeva neprestanu obnovu kapaciteta potrebnih za svekoliku imploziju jezgre novoga planetarnog sukoba. Ali to nije nipošto puka suprotnost Kantovu „vječnome miru“, doduše sada bez moralnih postulata, ali s pragmatičnim rješenjem vođenja neprestanih pregovora o kraju sukoba. Umjesto toga valja krenuti drugim smjerom: ne više u zaokretu odozdo prema gore. Orijentacijski gledano smjer je kretanja transverzalan kao što su ratovi koji se danas vode sukobi između decentralizirane mreže imperija i njihovih nerecipročnih protumoći. Poredak i struktura kategorija u ovome obratu pokazuje da državni teror u formi „redarstvenih akcija“ na “odmetničke države„ (rogue states) ima svoju reakciju u formi totalnoga terora Islamske države. Radi se o teroru koji više nije sredstvo u korist svrhe izgradnje „novoga totalitarizma“. Temeljni je cilj ovoga terora „pokoravanje“ otvorenih društava zapadnjačke civilizacije onome što prijeti svakom poretku slobode i republikanskih vrijednosti demokracije. Ali baš zato što je apsolutni teror nesvodljiv na politiku kao strategijsku igru moći koja postaje činom totaliziranja u ratovima i prijetnjama Drugome, moguće je postaviti pitanje o granici između kraja svjetsko-povijesne drame Zapada i početka globalno-planetarne agonije imperija i njihovih satelita.

Ratovi nisu produžetak tehnologije koji omogućuju nastanak novih ideja. U tom je pogledu kraj metafizike istodobno i kraj povijesti kao smislenoga tijeka ideja od Grka do kibernetike. Ernst Jünger u ogledu Svjetska država (Der Weltstaat) pronicljivo ukazuje na kraj epohalno određene „svjetske povijesti“. Njezin je zamašnjak gibanja bila sloboda i volja za navlastitim duhovnim svijetom oblikovanja idealnoga lika jedne civilizacije, koja od Grka sjedinjuje ideje filozofije i umjetnosti. Povijest otuda pretpostavlja izlazak iz mitske i kaotične prirode u oblikovnu strukturu razvitka duhovnih moći. Kada one više nisu u središtu, od „svjetske povijesti“ preostaju tek nadomjesci i proteze onoga što je nekoć bilo autentično i živo. Što, dakle, preostaje od ideje ne samo svjetske povijesti, nego i od različitih verzija „pravednoga rata“ u doba kada teror, totalna kontrola i biopolitika odlučuju o zbivanjima u svijetu? Odgovor ne leži u pseudo-humaniziranju svijeta i inflacijama etičkih doktrina kao terapije za mahnitost tehnologijski konstruirane apokalipse.

Umjesto utopija i apokaliptike možda se rješenje krije u promišljanju same konstelacije tehno-kibernetičkoga mišljenja kao opasnosti koje omogućuje ovo stanje-između „totalne mobilizacije“ i „apsolutne konstrukcije“. Mišljenje pripada u događaj bez kojeg bitak u svojoj tehničkoj sudbini ostaje na pola puta između praznine i ništavila. Imamo li još uopće mišljenje podobno razračunavanju s „militarnim mišljenjem“ koje je iznjedrila zapadnjačka metafizika i s njom sve pripadne joj znanosti? Nije teško odgovoriti na to pitanje. Imamo, naravno. Ali ono je bez moći upravo stoga što mišljenje više ne odlučuje o sudbini nadolazećega. Umjesto njega, sve je u rukama tehno-genetske apsolutne konstrukcije. Sve je, naposljetku, pitanje odluke o mogućnosti posve drukčijega puta od onoga koji se pojavljuje u znakovima čudovišne „nužnosti“. O toj odluci više ne odlučujemo „mi“, a niti „oni“. Odluka pripada „onome“ što se skriva u „biti“ računanja-planiranja-konstrukcije već uvijek jednog te istog događaja. Možemo li tu odluku odgoditi ili je izbjeći u njezinoj „nužnosti“ i „neizbježnosti“?

doba-oligarhije-paic

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026