Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Kraj humora?

Kraj humora?

1. Kad god dođete u napast da pročitate nešto na temu tzv. američkoga humora i suvremene filozofije TV-serija među kojima je „Seinfeld“ uvijek na prvome mjestu, a u toj hrpi besmislica na sreću nema analize onog što predstavlja lik i djelo Woodya Allena, o čemu sam na ovome blogu zvanom Kaos pisao (v. https://zarkopaic.net/blog-post/anything-goes-ili-menage-a-trois/ povodom jednog novijeg filma koji je snimio John Turturro, slobodno se iskupite gledanjem kakvog još glupljeg talk-showa u kojem fundamentalistički propovjednici Sudnjega dana govore o cancel kulturi Velike Trnoružice i sedam nabrijanih patuljaka pod medijskim pokroviteljstvom Korporacije koja slavi nebeski porod od tmine s crvenim zastavama MAGA-pokreta. Zašto? Zato što američkoga humora nema i točka! Dokaz: najveći filmski komičar je Englez Charlie Chaplin bez kojeg ne postoje moderna vremena, taj savršeni lutalica, nomad i skitnica medijske slike svijeta, a onaj koji brani boje jedne već odavno iščezle Amerike svojim likom anti-Don Kihota vozeći onu poludjelu lokomotivu Divljim Zapadom, veličanstveni šutljivac Buster Keaton, uvijek je samo i jedino „ono“ što ne govori, već se samo kreće i od života pravi totalnu nijemu burlesku. (v. o tome Owen Hatherley, Chaplin-Stroj: Slapstick, fordizam i komunistička avangarda, Bijeli val, Zagreb, 2024., str. 54. S engleskoga preveo Damjan Francetić) Evo genijalnog citata ruskog avangardnoga kazališnog redatelja Vsevoloda Mejerholjda sredinom 1930-ih. Sve je u jednom potezu dohvatio, suštu blizinu i suprotnost ovih komičara u doba nijemoga filma ranoga modernizma. „Volim kazalište, i ponekad me uhvati tuga što glavnu riječ u umijeću glume sve više vode filmski glumci. Neću govoriti o Chaplinu, kojeg smo nekom magičnom slutnjom zavoljeli prije nego smo ga vidjeli. Ali sjetite se Bustera Keatona! Što se tiče suptilnosti interpretacije, jasnoće glume, taktičnosti karakterizacije, i stilske jedinstvenosti geste, on je bio apsolutno jedinstven fenomen.“ Da, ali Keaton je uvijek druga strana Chaplina, njegov nesvodivi dvojnik i premda je sve ovo što kaže o njemu Mejerholjd na svoj škrto-minimalistički način ponovio i Samuel Beckett u radu na jednom performativnome filmu o otuđenosti i dehumanizaciji u kojem američki anti-Chaplin strelovito trči gore-dolje klaustrofičnim stepeništem neke oronule javne zgrade, ostaje neporecivo: američkoga humora nema i točka! Zašto ga nema? Zbog toga što je za proizvodnju smijeha potrebno troje: književnost, kazalište i televizija, a ne film. Književnost modernizma humor pretpostavlja kao obrat u biti metafizike, a dovoljno je za tu tvrdnju uzeti nekoliko pasaža iz Joycea i Becketta, koji su bili doduše Irci, ali njihov je jezik kozmopolitske nacionalne svijesti engleski par excellence i samo njime mogu doseći najviše vrhunce ironije koja pogađa u pleksus i irsku provincijalnost i britansku imperijalnost kad se izruguju disciplinarno-nadzornome društvu konzervativne regresije retorikom erotske psovke i gestualnošću klaunerije koja čeka već toliko umornoga Godota da konačno dođe iz svojeg nebeskoga azila za melankolike i irske setere. Kazalište modernizma ima svojeg Georga Bernarda Showa i to je dovoljno. Sjetimo se samo njegove sentencije: Što dulje živim, to sam više sklon vjerovanju da ovu Zemlju drugi planeti koriste kao ludnicu. I naposljetku, najveći demokratski izum masovne kulture 20. stoljeća, televizijsko emitiranje programa koji ide u živo ili je snimljen ne filmskom, već TV-kamerom i dovodi sliku događaja izravno u domove patrijarhalno-liberalnih obitelji koji tih 1960ih godina i početkom 1970ih smjerno čekaju da krene njihova omiljena TV-serija gotovo uvjereni u svetost i profanost ovog medijskoga svijeta bez kojeg više ne može ni kućni pas skutren pod nogama već neke gospođe Smith u šlafroku i s punđom na glavi netom friziranom ispod ogromne električne haube. Vauuu! Postoji, dakle, samo i jedino autentični i ovjekovječeni engleski humor i to ne onaj iz literature i filmova, već iz TV-serija legendarnog BBC-ja. Prije no što stavim točku na uskličnik ovoga aksioma, evo zašto je to tako. Zato! 2. Uobičajeno je tvrditi da je tzv. postmodernizam kao fragmentarna cjelovitost svijeta u dekonstrukciji forme i sadržaja visoke kultureispod razine kriterija autonomnoga modernizma i da živi kao loš vampir od prolivene krvi već viđenoga kulta originalnosti uživajući u svojim neoavangardnim gestama i grimasama provokacije i subverzije stvarnosti bez udjela u nastanku nečeg autentično „novoga“. Otuda se upravo na paradoksalan način upravo u toliko kritiziranoj masovnoj kulturi, određenoj prefiksima post i pop, te obilježenoj društvenim pokretima onoga fenomena 20. stoljeća što bi ga Ortega y Gasset nazvao pobunom masa protiv etabliranoga ukusa elite, događa nešto fascinantno originalno i to kroz postmoderne efekte i tehnike tzv. aproprijacije „biti“ već odigrane povijesti kulta modernosti uopće. Ako je možda i moguće tvrditi da su istinski klasici modernizma u književnosti i filmu nedodirljivi i teško nadmašivi, od već spomenutoga Joycea do nespomenutoga Prousta, od Chaplina do Keatona, onda je prijelaz iz književne figure ironije u tekstu do radikalno-subverzivnoga cinizma u televizijskoj slici dokaz kako je jedini vjerodostojni nastavak humora drugim medijalnim sredstvima masovne demokratske umjetnosti slučaj programatske destrukcije/dekonstrukcije života kao totalne travestije i apsolutne lakrdije ono što su otvorili i ujedno zatvorili engleski „komičari“ poznati pod nazivom Monty Python Flying Circus. Njihov je „humor“ najoriginalniji projekt „kraja humora“ u postmedijalno doba realiziranoga cinizma. I to stoga što su izmislili posve novu formu kao matricu za ismijavanje i izrugivanje ne samo Drugih onkraj svih granica političke korektnosti i tzv. cancel-kulture, već i svojeg vlastitoga projekta koji je dolaskom tehnosfere i tri temeljna pojma globalne postimperijalne politike zavladao svijetom kroz vladavinu idiota i šarlatana: (1) fundamentalizam kao hibridna ideologija povratka korijenima civilizacije kao religije, (2) populizam kao politička artikulacija naroda koji konstruira svoju moć kulturalnom borbom protiv Drugih (manjina i drugih naroda) i (3) neoliberalizam koji u korporativnoj kapitalističkoj ekonomiji na globalnoj razini spaja vladavinu autokratskih demokratura i postotalitarnih despocija (Trump + Putin + Xi Jinping). Forma ili „transcendentalna matrica“ televizijske slike svijeta koju su uspostavili montipajtonovci svojim polusatnim delirijem apsolutnoga cinizma u doba nastanka onog što je McLuhan nazvao postavkom kako je medij poruka, pokazuje se u čistoj intermedijalnosti i transmedijalnosti kojim slika vodi dotadašnji Označitelj modernizma kao što je to jezik do njegova kraja u „carstvu znakova“. Ta je forma posredovana kaosom i entropijom u sustavu jezika kao jednoznačne komunikacije. Kad gledamo BBC-jeve epizode tzv. skečeva montipajtonovaca „danas“ reformatirano u skladu sa zahtjevima digitalne slike na youtube, ono što možemo nazrijeti nakon više od pola stoljeća od izvornoga prikazivanja jest efekt ovjekovječenja realiziranoga cinizma koji dokazuje postavku kako umjetnost određuje sliku stvarnosti, a ne obratno. Psihoanalitički pojam Realnoga u Lacana kao traume upisane u jazu između imaginarnoga i simboličkoga (mašte i ideologije) posve je izgubio svoju nepropusnost i srušio se u svojem bezdanu medijalne vrtoglavice. Likovi iz skečeva engleskih „komičara“ nisu više oni koji nas nasmijavaju do suza i više od toga, Oni su hiper-realni svijet upravo narcistički stvorenih idiota i šarlatana koji, da paradoks bude doveden do apsurda, vjeruju u svoje mesijanske misije stvaranja svijeta po mjeri onoga što je proročanski naviještenu i pragmatički pretkazanu „transcendentalnu matricu“ smijeha i poruge dovelo do „trasha“ i „paralogije Realnoga“ u tzv. Reality-show produkcijama insceniranih medijskih događaja. (v. Žarko Paić, „Doba medijalnoga neutraliziranja: od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 484-520.) Nije potrebno nizati primjere, ipak svima upada odmah u oči da je ono što Giovanni Sartori, talijanski uvaženi politolog naziva videopolitikom nedvosmisleni trijumf ove matrice u populističkoj formi narcističke psihopatologije. Ali, kad je već ogoljena kao takva od umjetničkoga lakrdijaškoga estetiziranja kao u skečevima Johna Cleesa i Michaela Palina te njihovih kreativnih sudrugova o skeču o neonacizmu na ulicama Londona (karikiranje i persifliranje Hitlera kao smiješnoga urlatora koje izvodi Cleese naprosto maestralno), onda se ovaj novi Hiper-realizam odjednom pretvara u grotesknu farsu odurnoga samoljublja koji poprima najgore značajke projektirane mržnje i bijesa na Druge što je inače jedna od temeljnih odrednica modernoga fundamentalizma. (v. https://www.youtube.com/watch?v=vlmGknvr_Pg ) Nije li Trumpov Reality-.show „Apprentice“ (https://www.imdb.com/title/tt0364782/ zorni dokaz ove postavke kako medijska konstrukcija stvarnosti ima veću moć realizacije u tzv. pravoj stvarnosti od svega drugoga stvorenog u masovnoj kulturi korporativno organizirane kulture kao zabave (entertainment)? 3. Kad uvodim u diskusiju o kraju humora koji izvode montipajtonovci ponajprije u formi TV-komedije kao serije koju producira znameniti javni servis BBC pojam medijalne „transcendentalne matrice“, onda time želim kazati da je humor nakon razdoblja zastarjelosti i nestanka Jezika kao fundamentalnoga označitelja postao sam svoj medij autodestrukcije i autodekonstrukcije formalno-materijalnih sadržaja visoke kulture teksta. Jezik kojim se služe ovi postmoderni komedijanti najvišeg ranga elitnoga obrazovanja i intelektualne dispozicije, a to će se razabrati u nizu nezaboravnih izrugivanja upravo filozofije i filozofa kao proizvoditelja diskursa i konceptualnih matrica drugačijega mišljenja u njihovim skečevima, nije ništa drugo negoli parodija, brikolaž i asemblaž cjelokupne povijesti smisla i besmisla svijeta kao kaosa, entropije i kontingeencije. Zato je jezik u formi TV-serije kao niza skečeva i vizualnih alegorija-montaža (bergsonovski kazano sveze slike i pokreta ljudskoga tijela) u funkciji „beskonačne brzine“ korporalne travestije (kao u legendarnome skeču „Ministarstvo ludoga hoda“). S jezikom se postupa performativno jer je posrijedi televizija, a ne radio, bizarni i ekscesni događaj suočenja stvarnih ljudi na ulicama Londona s ludim hodačima, urlatorima, golim provokatorima i eksperimentatorima s umjetnošću kao pervertiranim životom što uistinu ima svoje metareferencijalne odjeke u Debordovu neoavangardnome konceptu kritike društva spektakla. Monty Python koristi postmodernističke elemente poput meta-naracije, fragmentacije i parodije kako bi stvorio travestiju subvertiranjem i demontiranjem ustaljenih narativa, žanrova i društvenih normi, čime dovodi u pitanje njihov autoritet i stvara humor kroz apsurdnost i nepodudarnost. Njihov rad je odličan primjer postmodernističkog naglaska na propitivanju velikih narativa i prirode stvarnosti, često kroz komičnu dekonstrukciju. Postmodernističke tehnike koje su iskorištene u Monty Pythonu su: Parodija i satira: Monty Python često parodira povijesne događaje, književne tradicije i religijske narative, lišavajući ih ozbiljnosti i otkrivajući temeljne apsurde. (2) Meta-naracija i samosvijest: Njihov rad često ruši “četvrti zid”, izravno se obraćajući publici ili drugim likovima unutar programa kako bi komentirali prirodu vlastite konstrukcije, otkrivajući umjetnost narativa. (3) Fragmentacija i nelogično ponašanje: Montipajtonovska komedija karakterizira se nepovezanim narativima, naglim promjenama tona ili teme i nelogičnim humorom koji remeti tradicionalno pripovijedanje i stvara osjećaj kaosa koji odražava postmodernistički skepticizam prema redu. (4) Dekonstrukcija autoriteta: Tretiranjem svetih krava (poput britanskih institucija, Britanskoga Carstva ili legende o kralju Arthuru) s ismijavanjem i nepoštovanjem, potkopava njihov autoritet i otkriva njihove potencijalne nedostatke ili proturječnosti. (5) Suprotstavljanje visoke i masovne kulture: Montipajtonovci često miješaju sofisticirane intelektualne koncepte s grubom, slapstick komedijom, zamagljujući granice između onoga što se smatra visokom umjetnošću i zabavom za puk. Izvorno, u BBC-jevoj produkciji postavu Montyja Pythona činili su četiri Engleza i jedan Amerikanac: Terry Jones, Eric Idle, John Cleese, Graham Chapman i Terry Gilliam. Evo, po mojem sudu, jedne od najbolje epizode Monty Python Flying Circus. O njihovim filmovima ovdje neće biti riječ jer je to nastavak izvornoga projekta destrukcije/dekonstrukcije medijalnosti uopće s paradigmatskom „transcendentalnom matricom“ autorefleksivne perverzije smisla, ne i besmisla, jer i smisao i besmisao nisu više razumljivi unutar metafizičke sheme dijalektičke logike i njezina načela identiteta. Riječ je, dakle, o skeču Španjolska inkvizicija. Podijeljen u tri dijela koja se pojavljuju u drugoj epizodi druge sezone – koja se sama zove Španjolska inkvizicija – ovaj divno apsurdni niz skečeva, kao što bismo i očekivali, temelji se na liku koji uzvikuje da „nisu očekivali Španjolsku inkviziciju“. Parodija na ideju srednjovjekovne katoličke institucije koja prethodi svim totalitarnim tehnologijama ispiranja mozga i tortura nad ljudskim duhom i tijelom, Španjolska inkvizicija Monty Pythona daleko je manje brutalno represivna i puno gluplja, a to valja shvatiti bukvalno. Ne ustručavajući se ismijavati organiziranu religiju i vješti u spajanju nekompatibilnih elemenata za krajnji komični efekt, Palin, Gilliam i Jones glume tri inkvizitora trupe – kardinale Ximéneza, Fanga i Bigglesa – kao neučinkovite klaunove čija ideja mučenja uključuje izlaganje jastucima i udobnim foteljama. (https://www.youtube.com/watch?v=Cj8n4MfhjUc ) 4. Zašto govorim o „kraju humora“ u slučaju velike postmodernističke inovacije u ideji medija koji nadilazi jezik i sliku (književnost, kazalište i film) s pomoću televizije kao paradigmatskoga medija kojim se sinteza između umjetnosti i života, refleksije i senzacije, djela i događaja dovršava u neposrednosti posredovanja između stvaratelja i publike? Zar se nakon ludih skečeva montipajtonovaca kojim i samu filozofiju parodiraju i satirički izlažu urnebesnom smijehu u spoju video-produkcije i kazališnoga kabareta kao kad u Australiji odjevene u skaute sve filozofijske orijentacije i njihove glavne predstavnike šalju u ku… i njihove glavne postavke pretvaraju u sveopću sprdnju za užitak svih nas, bili mi ili ne bili profesori filozofije ili amaterski zaljubljenici u ove divne „besmislice“ ne osjećamo sjajno u ovoj anti-katarzi nad katarzama, te kao da zaboravljamo da su to oduvijek i činili veliki umjetnici življenja od Diogena kinika iz bačve, zajedljiva Nietzschea i Kierkegaarda, ironičnoga postmodernoga pragmatista poput Richarda Rortyja itd. (https://www.youtube.com/watch?v=PtgKkifJ0Pw&list=RDPtgKkifJ0Pw&start_radio=1&rv=PtgKkifJ0Pw ) Pa, kao da postavka o „kraju humora“ zvuči hajdegerovski natmureno poput one o kraju filozofije. Ne, nije riječ o tome da se više nećemo grohotom smijati dobrim TV-serijama i filmovima, da na kazališnim daskama neće biti komedija koje zabavljaju puk i ispražnjavaju ga „zdravim smijehom“ od svih frustracija i trauma svakodnevice. Stvar je u tome što je televizija kao „transcendentalna matrica“ jednog vizualnoga medija nerealizirane neposrednosti još uvijek bila medij bez interaktivnosti pošiljatelja i korisnika informacije i zato je slikovni jezik sveopće lakrdije i parodiranja same parodije stvarnosti u intermedijalnosti svijeta imalo svoju vjerodostojnost. Format ili matrica TV-kao-medija više ne postoji jer je dolaskom interneta sve postalo komunikacija bez komunikatora, događaj bez subjekta, čisti Trumanov show koji u formi Reality-događaja uvjetuje stvaranje one stvarnosti koja ima suvišak narcizma i manjak refleksivnosti. Humor je Monty Pythona bio moguć samo kao slika koja medijski proizvodi ludu i anarhoidno pervertiranu stvarnost sve dok je postojao minimalni razmak između „subjekta“ i „objekta“, stvaratelja događaja i njegovih gledatelja u prostoru koji iako zadire u stvarni život kao intervencija umjetničkoga cinizma još uvijek dobro zna da je to sve samo u posljednjoj konzekvenciji ipak samo umjetnost radikalno drukčija od drugih. I zato onaj credo: a sada nešto posve drukčije koje John Cleese izgovara na početku svake epizode Monty Python Flying Circusa više nije ništa „drukčije“ u postmedijalnome dobu realiziranoga cinizma. Što to znači „drugo“ negoli da je gubitkom i banaliziranjem inovativne „transcendentalne matrice“ u tzv. interaktivnoj kulturi „društvenih mreža“ sam humor u povijesnoj evoluciji od Chaplina i Keatona do Johna Cleesa i sudrugova iz projekta Monty Python Flying Circus izgubio svoj katarktičko-subverzivni potencijal totalne lakrdije i travestije ovog svijeta koji više nema ni svoju tragediju ni svoju komediju. Ono što ima su narcistički organizirani idioti i šarlatani s „društvenih mreža“ koji u posvemašnjoj neduhovitosti i neobrazovanosti postaju gori od svega viđenog u traumatskoj povijesti suvremenoga svijeta. Zato ih lako možemo zamisliti kao nove članove trupe Španjolske inkvizicije kako teroriziraju gledatelje svojim huškačkim i banalnim govorima za koje im ne treba onaj povijesni naci-kostim kojim John Cleese paradira londonskim balkonom i urlatorski poziva svoje sljedbenike da ga slušaju i slijede do posljednje zone sumraka. And now something completely different…

October 1, 2025
Apokalipsa i transgresija tijela

Apokalipsa i transgresija tijela

Uvod Ima li još svijeta bez slike? Njemački povjesničar umjetnosti i teoretičar slikovnoga obrata (iconic turn-a) Hans Belting proglasio je Pabla Picassa apsolutnim umjetnikom moderne umjetnosti. U ovome se iskazu objelodanjuje nešto uistinu čudovišno. Ponajprije, riječ je o slikaru koji u čitavome svojem opusu nadilazi granice stila i pokreta. Štoviše, sam Picasso pomiče granice između pojma klasične slike i one koja pripada modernoj umjetnosti. Apsolutni umjetnik nije, dakle, totalni umjetnik. Razlika je u tome što pojam apsoluta nije moguće svesti na sintezu onoga razdvojenoga. Kao što to vrijedi za pokušaj da se avangarda razumije totalnim umjetničkim djelom sinteze svih osjetila, medija i formi. Picasso u svojim slikarstvom istodobno preokreće čitavu metafizičku povijest slike time što mijenja njezin odnos spram svijeta. Slika bez toga ne postoji. Štoviše, nema nikakvoga smisla. Stvaralačko-razaralački postupak koji Picasso primjenjuje označava pokušaj da se slijepe pjege kulta novoga u modernosti odbace u korist imanencije života umjetnosti. Ovo nije avangardna ideja koja ulazi u život „odozgo“ ili „odozdo“. S onu stranu postajanja svijeta estetskim krajolikom tehno-znanstvenih formi života, kako Giorgio Agamben u knjizi Čovjek bez sadržaja opisuje sudbinu iščezavanja umjetnosti u estetici nakon moderne, Picasso žestoko brani nepokorivost svijeta života. Dionizijska umjetnost sveta je profanost tjelesnosti. Radi se o pukotinama u projektu nadolazećega razdoblja kraja slikarstva. U tom je međuprostoru Picasso umjetnik ideje slike kao apsoluta bez reduciranoga sadržaja modernoga svijeta poput društva, politike, kulture. Stoga ovdje nije riječ o referencijalnome slikarstvu koje nešto prikazuje i predstavlja u-svijetu. Naprotiv, ono što proizlazi iz pratemelja iskustva kroz mitsko-religijsko doba slike svijeta ulazi u moderni prostor tvorbe doživljaja. Čistoća ove apsolutnosti ne znači, međutim, da je njegova umjetnost s onu stranu predmeta i jezika metafizike. U sljedećem razmatranju moja je nakana pokazati da je Picasso 1930-ih godina sa slikom koja formalno pripada „žanru“ simboličko-reprezentacijskoga slikarstva otvorio problem preokreta razumijevanja odnosa između jezika i slike, metafizike teksta i slikovnoga traga čiste tjelesnosti. Slika je, dakako, poznata pod nazivom La Crucifié (Raspeće). Problem njezina tumačenja svodi se na pitanje je li to još uopće slika ikonografski određena kršćanskom religijom spasa, te nije li njezina sudbina u tome što sredstvima klasične umjetnosti stvara i razara jednoznačnost povijesnoga uvida u samu povijest slike kao osjetilnoga prikaza ideje božanskoga i ljepote? Ne radi se, dakle, o iluziji povratka slike u predmoderno okrilje klasične umjetnosti kojoj su mit i religija određivali granice njezine otvorenosti. Posve suprotno, Picasso se 1930-ih godina u „tihom partnerstvu“ sa Georgesom Batailleom suočava s pitanjem o mogućnostima umjetnosti kao radikalne transgresije. Prva je transgresija retorička, a druga vizualna. Jezik i slika transgresije zahtijevaju obrat u razumijevanju života. Eksperiment, sveta vatra kaosa i erotizam tvore temeljne ideje ateologijskoga puta u središte života. U drugom obratu, koji će doživjeti vrhunac u mišljenju Heideggera i Benjamina 1935/1936. u njihovim spisima prekretnim za razumijevanje biti umjetnosti u suvremeno doba Izvor umjetničkoga djela i Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti, može se pokazati da je za Picassa slikarstvo otvorenost istine svijeta u prolazu između dviju najpogubnijih opasnosti modernoga doba – politizacije umjetnosti i estetizacije politike. Stoga je ova slika koja formalno pripada ciklusu mitsko-religijskoga obrata u neoklasičnome „stilu“ do čistoće forme i do heterogenosti sadržaja dovedena ideja apsolutne umjetnosti. Slika koja prethodi vremenu nestanka božanskoga i ljudskoga iz posthumanoga svijeta dramatska je i traumatska dekonstrukcija odnosa između svetosti, žrtvovanja i tijela u doba dehumanizacije svijeta. Ono što omogućuje takvu dekompoziciju svijeta jest apsolutna sloboda umjetnosti. To je ujedno temeljni aksiom moderne umjetnosti. Bez ideje autonomije nema mogućnosti otvorenosti umjetnosti spram nadolazećega. Isto vrijedi za sliku i ideju čovjeka kao stvaratelja novoga. Zato je Picasso paradigmatski slikar moderne u svim njezinim preobrazbama od apstrakcije do figuracije, od koncepta do izvedbe tijela u slici. Carl Einstein, suradnik Batailleova časopisa Documents u istom tonu poput Bataillea, na tragu Nietzschea i njegova mišljenja samopotvrđivanja života kao umjetnosti, zapisat će da se Picasso razdvaja u samome sebi i od sebe te da živi u stanju trajne preobrazbe. Što čini bit ove promjene pronalazi se u grafikama, bakropisima i slikama koje obilježavaju Picassovo oživljavanje onog iskonskoga u mitskome i božanskome s onu stranu institucionaliziranih velikih priča zapadnjačke povijesti (kršćanstva). Nietzscheova definicija mita kao izvedbe ekstatičkoga samouništenja onog racionalnoga dovodi tijelo do iskustva uzvišenosti. Kako se to događa i s kojim posljedicama za shvaćanje tijela u suvremenosti otpočinje s Picassovim preobrazbama. U prvom dijelu ovog razmatranja bavit ću se Batailleovim mišljenjem transgresije; u drugom dijelu ću prikazati probleme tumačenja Picassove slike Raspeće; u zaključnome će osvrtu naglasak biti na postavkama o slikovnome obratu i preobrazbama u shvaćanju suvremene umjetnosti s tijelom kao suverenim događajem slobode i žrtve. 1. Transgresija: Oko i jezik U proljeće 1930. godine čitav svezak iznimno važnog časopisa za povijest ideja 20. stoljeća, Documents Georgesa Bataillea, filozofa, antropologa, književnika, jednog od najznačajnijih mislilaca onog što će se potkraj 1960-ih godina nazivati dekonstrukcijskim obratom zapadnjačke metafizike, bio je posvećen Picassovu djelu. Nitko prije njega nije doživio toliku počast. Kao što tvrdi Lisa Florman u knjizi Mit i preobrazbe: Picassove klasične grafike 1930-ih, a posebno u članku „Picassova l’art mantique i Documents“, razlog tome nije bio samo u oduševljenju za najvećeg slikara modernizma. Bilo je to razračunavanje „disidenta“ nadrealizma Georgesa Bataillea s Bretonovim shvaćanjem avangardne umjetnosti u obratu modernoga svijeta. Picasso je u tom sukobu prisvajanja imao auru umjetnika koji omogućuje višeznačnost tumačenja problema odnosa između racionalnosti i nesvjesnoga, duhovnoga i tjelesnosti. Umjesto nadrealističke hipoteze o jedinstvenome prevladavanju dvojnosti uma i tijela u onome imaginarnome kao politici društvene revolucije svijeta, Bataille je, kao i Artaud samo na drukčiji način, otvorio pitanje radikalne ekstatičke tjelesnosti. S onu stranu Hegelove dijalektike kao mita modernosti u kojem se sve što jest prevladava na višem stupnju u apsolutnome duhu. alternativa leži u ovosvjetovnoj igri, užitku i radosti stvaranja. Pojam umjetnosti otuda više nije bio uronjen tek u aktualnost i homogenost modernoga doba. Posve suprotno, u sebi je obuhvaćao ono iskonsko i ono nadolazeće gotovo na način bezvremenosti. Tako se pojam suvremenosti umjetničkoga djela na začudan način povezuje s filozofijskim spekulacijama Gillesa Deleuzea iz njegova najznačajnijeg djela Razlika i ponavljanje. Vrijeme postajanja u stalnim preobrazbama izvodi se iz imanencije samoga života, dok ontologijska struktura vremena u svojoj nesvodljivoj razlici ima značajke ponavljanja u krugu vječnoga stvaranja novoga. Sam Picasso kaže o tome sljedeće: „U umjetnosti ne postoji prošlost ni budućnost. Ako djelo ne može živjeti zauvijek u sadašnjosti, ono nema razloga postojati.“ Bataille je u ogledu u časopisu Documents uz Piccasovu „viziju“ snažno istaknuo protivljenje bilo kakvoj svodljivosti njegova slikarstva na racionalnost i idejnu čistoću, kako se to običavalo tumačiti s obzirom na analitički kubizam i njegove osnovne postulate u geometrijskoj formi i dehumaniziranju sadržaja ljudske prisutnosti. Uostalom, ovo protivljenje nije tek hir jednog ateologijskoga mislioca tjelesnosti u dihotomijama svetoga kao žrtvovanja i profanoga kao simboličke razmjene apstraktnih dobara u modernome društvu. Ono što želi Bataille jest izvesti preokret nadrealističkoga poretka u napadu na fetiše razuma. I to na taj način što će rastemeljenje cjelokupne zapadnjačke metafizike krenuti iz otrovne jezgre prokazane tjelesnosti. Posveta Picassu bila je dvostruka. S jedne strane kao umjetniku obrata od jezika k slici, a s druge kao primjernome slučaju dokaza protiv Bretona i njegove službene inačice nadrealizma. Razumjeti ono što će se u slikarskome smislu nazivati „povratkom klasičnome majstorstvu“ u Picassa 1930-ih godina, znači otvoriti sljedeće pitanje: kako i zašto se ovo slikarstvo tako strastveno razračunava samo sa sobom i to napuštanjem kubističke ideje „konceptualnoga slikarstva“ da bi u obratu mitu i religiji postalo radikalno angažirano u polju znakova onkraj svih postojećih značenja? Picassova Guernica ne predstavlja rez s kubizmom, kao što se Gospođice iz Avignona ne mogu svesti u tumačenju samo na Picassovo samorazumijevanje razgradnje ljudskoga lica iz zapadnjačke perspektive. Maska iz drevne afričke civilizacije u umjetnosti 20. stoljeća postaje mnogo više od otkrića Drugoga. Ona je put druge i drukčije tradicije i njezina poslanstva od prvocrtnoga hoda europske povijesti umjetnosti. Isti je slučaj s Artaudovim razračunavanjem s idejom umjetnosti na Zapadu nakon njegova povratka iz Meksika. Što preostaje od umjetnosti u praiskonskome zovu života jest događaj svetoga i žrtvovanje tijela onome što nadilazi razlike duha (logos, ratio, jezik) i materije (tijelo u njegovoj protežnosti). No, pravi je problem u nečemu izvan ovog konceptualnoga spora Picassa s tradicijom modernizma. Možemo ga formulirati na sljedeći način. Istodobnost i sinestezija duhovnoga iskustva prodora tjelesnosti u onome što nadilazi razlikovanje svetoga i profanoga zbiva se u slučaju slike Raspeće u mističnome dodiru između mislioca-pisca i slikara, Bataillea i Picassa. Utjecaji su, dakle, uzajamni. Ako već to nije ideja Bataillea o „solarnoj ekonomiji“ na tragovima Nietzschea i sociologije Marcela Maussa. Ogled u kojem razvija kritiku Bretonova nadrealizma, a zapravo nastoji svoje mišljenje upisati izravno u tijelo Picassova slikarstva, neskriveno klizi površinom nečega što je u području zabrane. Suverenost žrtvovanja, onkraj sunčeva sjaja ideja, zbiva se u pukotini onoga „realnoga“. U živome tijelu ekstatičke patnje prebiva istinska slika. Picassova je slika najveći eksces u slikarstvu 20. stoljeća glede ikonografije kršćanstva kao ozakonjena kanona gledanja na „stvar samu“. No, ona je istodobno i najveći eksces modernizma koji nije proglasio mit i religiju s patosom destrukcije povijesne tradicije u avangardi tek grobljem opsjena, već i razlogom vlastita oslobođenja od lažnih bogova iskona. Bio je u pravu Ortega y Gasset kad je u ogledu o slikarstvu Diega Velásqueza zapisao kako se moderna autonomija umjetnosti rađala još od baroka naovamo u zahtjevu za čistom slikom razumljivom samo slikarima, kao što se Mallarméovo pjesništvo obraćalo samo pjesnicima, a Bohrova kvantna fizika samo metajeziku odabranih fizičara. Eksces o kojem je ovdje riječ može se nazvati „ontologijskim skandalom“. No, razlog je samo jedan. Skandal nije u tome što se tijelo pojavljuje u goloći i ispražnjenosti svih duhovnih određenja u djelima moderne umjetnosti od Baudelairea do Artauda i drugih radikalnih navjestitelja ove pobune unutar okrilja metafizike. U biti je skandala kao temeljnoga sredstva/svrhe suvremene umjetnosti još od početaka avangardnih strujanja krajem 19. stoljeća događaj nadilaženja granica zabrane onoga što jest „sveto“ bez obzira na opravdanje njegova djelovanja tijekom povijesti. Kada tijelo u mahnitosti suverenoga prava na užitak ruši sve preostatke svetosti, ono samo preuzima formu nove svetosti. A budući da se sveto ne može samo iz sebe očuvati u egzistencijalnoj čistoći duhovnosti, ono zahtijeva dvostruku strategiju ozbiljenja. Prva je ona koju je tako radikalno izveo Sören Kierkegaard u egzistencijalnome iskustvu slobode. Shvatio je da žrtvovanje Izaka nije tek ludilo fundamentalističke vjere. Naprotiv, ono predstavlja moć nadilaženje etičkoga Zakona. Transcendencijom vjere etika postaje teleologijskom suspenzijom. Svetost koja se prebacuje u egzistencijalno iskustvo suočenja sa žrtvovanjem Drugoga jest iskustvo graničnih situacija. A zbiva se u formi etičke odluke između dvojega – ili-ili. Treće ne postoji. Drugi je način odnošenja sa svetošću žrtvovanje vlastita života za neku drugu svrhu i u čast nesvodljive drugosti Drugoga. Ovdje je sve već izrazito moderno. Ne žrtvuju se sinovi i kćeri da bi se utažila žeđ krvožednih Moloha povijesnoga napretka. Umjesto toga, sam je egzistencijalni projekt vođenja vlastita života u doba dehumanizacije svijeta kao tehničke mašinerije opstanka izručen žrtvovanju onoga što sada preuzima ovlasti metafizike. Dakako, riječ je o suverenome raspolaganju vlastitim tijelom, svojom nesvodljivom i jednokratnom subjektivnošću. No, Bataille kreće kroz oba rješenja i nužnosti da ih dovede do krajnjih granica ekscesnosti. Tijelo kao žrtvovanje Drugoga i tijelo kao žrtvovanje sebe samoga u svrhu druge i drukčije povijesti samo su dva lica iste kovanice. Ili-ili i i-i u semiotici svetosti i žrtve označavaju dvije nužne logike razumijevanja biti stvari. Ne može se izbjeći djelovanje jedne tako što će se suspendirati njezina moć proglašenjem druge moći Zakona. U pitanju je nešto s onu stranu metafizičkoga ludila povijesti. Bataille je tu misao pronašao u Nietzschea. U 20. stoljeću dao joj je vjerojatno najradikalniji mogući prostor ozbiljenja. Za njega je ona postala ključnom idejom življenja kao umjetničkoga događaja suverenosti užitka i patnje. Misao transgresije ima svoja čvorišta u mreži života. Događaj se, dakle, zbiva kao ekscesni slučaj unutarnje i vanjske dekonstrukcije nasljeđa metafizike u svim pojavnim oblicima. Što čini Bataille u mišljenju i tekstu, to je ono isto što je pokušao 1930-ih godina učiniti i sam Picasso. Dva su ovdje medija identiteta i razlike. Jedan je jezik, a drugi slika. No, ono što ih spaja u nadilaženju granica i prodoru izvan u samo srce radikalno oslobođene tjelesnosti jest svetost i suverenost oka. Ono nije organ nedužnoga gledanja u-svijet, kako su to zamišljale naivne teorije nastale još u doba prije renesanse. Uvijek se radi o perspektivizmu istine. Ovo je bilo osobito jasno Nietzscheu. U njegovu razračunavanju s logikom dostatnoga razloga kao temeljnoga načela pozitivizma i racionalizma, te osobito s teorijom sukladnosti mišljenja i stvarnosti od srednjovjekovne teologije i njezine adequatio intellectus ad rem, izbija na vidjelo novo razumijevanje umjetnosti. Zaboravimo na iluzije o apsolutnoj istini i njezinim duhovnim formama. Što time želimo reći? Ništa više negoli ono što nastoji izvesti i sam Bataille. Slika s kojom se otvara mogućnost uvida u bit događaja, a uvijek je riječ o darovanosti bitka u vremenu bez uzajamnoga uzvrata, jest ono što dolazi iz ateologijske subjektivnosti oka. Ono nam ne pokazuje svijet kakav jest u svojoj „realističnosti“, a niti, pak, ne pruža tek mogućnost varke, obmane i privida. Svijet se iskonski gleda i misli, čuje i osjeća, dodiruje i prisvaja u cjelini svih osjetila. No, jedno osjetilo ima neskriveno prvenstvo u povijesti tijela kao povijesti filozofije, religije i umjetnosti. Oko sintetizira spoznajnu djelatnost mišljenja zato jer viđenje svijeta znači da se svijet pojavljuje u podarenosti i prisvajanju. Ovdje nije moguće ulaziti u složene razlike između Batailleova razumijevanja pojma događaja (événement) i onoga što Heidegger misli uvođenjem te prekretne riječi-pojma vlastita mišljenja negdje sredinom 1930-ih godina. Tada, naime, objavljuje već spomenuti spis Izvor umjetničkoga djela, a posthumno je to posvjedočeno nizom predavanja i seminara o pojmu događaja (Ereignis). Dostatno je za ovu svrhu uputiti kako je razlika između Bataillea i Heideggera u tome što je za prvoga riječ o novoj antropologiji svetosti i žrvtovanja kao nadolazećoj zajednici. S onu stranu kapitalističke političke ekonomije, zasnovane na ideji razmjene materijalnih dobara na tržištu kao logike subjekta i njegove bezuvjetne koristi, postoji arhajski način žviljenja. Njegova suverenost proizlazi iz ideje vječnog vraćanja jednakoga, a ne iz izbačaja u mahnitost novoga. Za Heideggera je, pak, riječ o otvorenosti bitka u podarenosti iskonskoga vremena. Tada ni bitak ni vrijeme višu „nisu“. Zbivaju se u zgodi i odgodi kao povijesne epohe. U svakom slučaju, pojam događaja uvjet je mogućnosti razumijevanja Batailleove transgresije života kao umjetnosti. Oko, prema tome, ne samo da nikad nije nedužno u svojoj otvorenosti poput bljeska trenutka u vremenu. Ono je već uvijek izručeno svijetu i njegovim traumatskim događajima odnosa između bitka, bića i biti čovjeka. A taj odnos pretpostavlja bitnu značajku nesvodljivosti na bilo što izvanjsko i uvjetovano. S onu stranu načela kauzalnosti i teleologije (uzroka i svrhe) leži svijet duhovnoga iskustva. Organiziran je na posve drukčijim pretpostavkama od racionalizma, teologije i pozitivnih znanosti. Oko se u Bataillea shvaća iz duhovnoga ili „unutarnjega iskustva“ s podrijetlom u mistici španjolskoga baroka. Na tako dramatski način ono je iznijelo na vidjelo ekstatičnost tijela i religiozne vizije onkraj ozakonjene priče „racionalne ili prirodne teologije“. Mistične vizije Krista i njegove prisutnosti u odnosu između duhovnoga i materijalnoga svijeta nalaze se posvjedočene u vizijama sv. Ivana od Križa i sv. Tereze Avilske. No, ono što je osobito važno jest da je pojam „duhovnoga oka“ u tradiciji ove metafizički mišljene tjelesnosti materijaliziran u slikarstvu od El Greca do Salvadora Dalíja. Ne smijemo, dakle, smetnuti s uma kako Picasso ne slika „svoje“ Raspeće 1930. godine samo u unutarnjem dijalogu s Batailleovim misaonim eksperimentima transgresije jezika i slike. U modernizmu je tradicija često nevidljiva. Djeluje doista subverzivno. Posebno je to razvidno kada se njezin utjecaj ne može razotkriti tek s pojavnim znacima prepoznavanja simboličke razmjene motiva, forme i funkcije slike. Što, dakle, označava Batailleov pojam transgresije? Da bismo odgovorili na to pitanje potrebno je prethodno raščistiti s još nečim zagonetnim i ekscesnim u biti njegova mišljenja. Riječ je o mišljenju koje umjesto logosa i onto-teologije pokušava svoje opravdanje pronaći u drugome mediju kazivanja. Iz dubina gnostičkih tajnih nauka struji misao o prokletstvu i svetosti onoga što je od samoga početaka već u Platona u Grka ostalo u sjeni, iako je zacijelo jedino u povijesti umjetnosti bilo dostojno prisutno u djelima i svakodnevnoj zbilji. Ta je misao prokletstva i svetosti slike kao tijela. Otuda se oko pojavljuje najuzvišenijim „organom“ ne samo spoznaje, već i unutarnjega iskustva duhovnosti, premda je usmjereno spram materijalnoga svijeta. Sunce i pút, kao u Rimbaudovoj pjesmi, pokazuju se u svojoj otvorenosti tek kada je oko otvoreno, kada trepti u svojem sjaju i kada zjenice poput kozmičkih sfera omogućuju da se dogodi ono što povezuje iskustvo božanskoga s iskustvom tjelesnoga. Ekstatički dodir sfera u uzvišenosti pojavljuje se kroz medij oka. Sjetimo se što čine nadrealistički umjetnici u duhu povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. Bombardiraju očni živac, prirodno oko preobražavaju u tehničku okulaturu ili aparaturu izumom kinematoskopa. Upravo će 1929. godine nastupiti jedan i jedinstveni, neponovljivi događaj apsolutnoga šoka u suvremenoj umjetnosti. U odnosu spram njega svi drugi događaji šokiranja i provokacije predstavljaju infantilne igrokaze oponašateljske drame življenja. U filmu Salvadora Dalíja i Louisa Bunuela, Andaluzijski pas pojavljuje se ona čudovišna scena s britvom i rezanjem rožnice oka. Bataille oku posvećuje najveću moguću pozornost. Kako možemo razabrati, oko se u ranoj avangardi 1920-ih godina razmatra kao ono sublimno bez objekta. U filmovima i na slikama, samo viđenje više nema funkciju reprezentacije zbiljskoga društva kao u doba Velásqueza i španjolskoga baroka. I baš stoga jer prazno i čudovišno materijalizirano oko događajne umjetnosti filma nadomještava estetiku ravnodušnoga promatrača iščezle ljepote, suočavamo se s povratkom mita i religije u dugome okružju satkanom od psihoanalize, medicine, inženjerstva i vizualne tehnologije. Začaravanje svijeta prolazi kroz sluzavo vidno polje uzvišene vizije. Oko predstavlja nadosjetilni organ spoznaje. Viđenje biti svijeta u njegovim povijesno-epohalnim promjenama stanja bivanja (devenir) prolaze kroz njegove zjenice i vjeđe. Bitak se, dakle, shvaća iz ničeanske perspektive. To je gotovo istovjetno kao i u Pierrea Klossovskoga i Gillesa Deleuzea. Ako je tome tako, onda se posveta intuitivnosti i slikarstvu kao viđenju svijeta iz motrišta osamostaljene i suverene moći opažaja mora razumjeti iz nečega što je ujedno paradoksalno u svojoj izvedbi. Naime, slika nije samo za Bataillea površina i podloga na kojoj su urezani znakovi kao tragovi. Ona je pogled i viđenje koje stvara svijet tako što ga ne prikazuje i ne predstavlja kakav jest ili kakav bi trebao biti. Oko snima svijet iz vlastite perspektive. Čini to tako što ga poetski oblikuje slikom u singularnome događaju umjetnosti kao života. Sve što odatle slijedi već je „viđeno“. No, ovo što je već uvijek „viđeno“ jest razlogom mogućnosti da se mitologija i religija iznova nađu u nečem trećem izvan institucionalne povijesti diskursa svetoga i žrtvovanja. Umjesto mijena metafizike idealizma i racionalizma kao obrata u biti teologije otkupljenja u kršćanstvu, Bataille kreće na put transgresije. Put je to prokletstva i hereze. Tijelo se sada opaža u praiskonskoj ekstatičnoj dimenziji darovanosti Sunca i njegova pomračenja. Solarna ekonomija ne počiva na ideji vrijednosti koja se troši prolaznošću života u modernome društvu koristoljublja i perverzije svetosti. Njezina je „ukorijenjenost“ u faktičnosti darivanja bez uzvrata. A upravo stoga je žrtvovanje samoga života kao čiste tjelesnosti najveći duhovni izazov modernome razdoblju planetarne tehnike. Ono više nema svoj pojam ni svetosti niti žrtve. Zbog toga živi od nadomjestaka za oboje u stalnome proizvođenju pseudo-sinteza. Mnogo je još uvijek nesporazuma i zabludnih smjerova u razotkriću Batailleove transgresije. Kao što je razvidno iz podrijetla riječi, pojam se odnosi na prelazak. No, to je takav prelazak nečega što se može nazvati granicom, koji uključuje radikalni prijestup pravila utvrđena postojanjem Oca/Zakona u smislu etičkoga važenja odnosa u zajednici. Što određuje djelovanje transgresije jest, paradoksalno, upravo nužnost postojanja Zakona kao graničnoga slučaja u njegovu djelovanju. Otuda se izvode sva druga objašnjenja sheme mišljenja metafizike u povijesti Zapada. Nije transgresija tek narušavanje ili pokušaj da se Zakon u smislu religioznoga ikonoklazma Božje prisutnosti u Starome Zavjetu dovede do njegova osporavanja, pa čak i dokidanja. Batailleova je misao kao i čitava francuska tradicija suvremenoga mišljenja neka vrsta egzistencijalističkoga tumačenja Hegela. Poznato je da je otpočela sa znamenitim predavanjima Alexandrea Kojèvea sabranim u knjizi Kako čitati Hegela. Uz Lacana, Klossovskoga i mnoge druge velikane povijesti ideja 20. stoljeća nazočio im je i sam Bataille. Prijeći granice dopuštenoga o kojima odlučuje postojanje Zakona zajednice ne znači tek prijeći etičko područje važenja zabrane. Misao transgresije pretpostavlja u svojoj ateologijskoj i antimetafizičkoj perspektivi dvoje. Jedno je područje prirode, a drugo zona kulture. Zabrana prvoga u onome drugome označava paradoks djelovanja „prirode“ kao Zakona u smislu suverenosti kulture. Možda je za ovu aporiju najbolje rješenje ponudio Claude Lévy-Strauss. Tabu incesta univerzalna je partikularnost mogućnosti da humanističke znanosti uopće razviju ideju ljudskosti. U svim se iskonskim zajednicama ovaj tabu uspostavlja graničnom crtom između životinjstva i ljudskosti. No, njegova je prava funkcija u očuvanju zajednice od pada u bezdan onoga što prirodu čini kontingentnim događajem okrutnosti i nedužnosti. To nije ništa drugo negoli izokrenuto načelo determinizma nagonske strukture života u životinje. Moć prirode mora se suspendirati i neutralizirati da bi ona u drugome načinu svojeg djelovanja postala Zakonom. Simbolička moć kulture djelotvorna je, dakle, kao suverenost žrtvovanja Drugoga da bi „priroda“ u svojoj bezrazložnosti mogla funkcionirati kao poredak vrhovoga označitelja. Bataille je očito prethodnik poststrukturalizma u gotovo svim njegovim bitnim aspektima. Pritom se posebno izdvaja pojam heterologije i heterogenosti bitka kao bivanja. Mjesto razlike nastaje iz „profane svetosti“ onoga što je bilo od samoga početka zapadnjačke povijesti u znaku simulakruma i prokletstva zbog svoje uznemirujuće drugosti. Počevši od Nietzscheove ideje volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga, nemogućnosti važenja objektivne istine, estetskoga prevrednovanja svih vrijednosti, oživljavanja ideje tjelesnosti umjesto vladavine ideja do radikalne postavke o smrti Boga i gnostičko-hermetične kozmogonije. Transgresija nije u središtu ovoga mišljenja razlike zato da bi svjedočila tek o nužnosti dvaju svjetova, duhovnoga i materijalnoga, kao i o rezu vremena između modernoga i arhajskoga društva. Njezino je podrijetlo u genealogiji povijesti same pukotine između univerzalne zabrane kao tabua incesta i kulture koja počiva na zabrani kao njezina sublimacija. Najznačajniji prilog tumačenju Batailleove ideje o nužnosti zabrane da bi prelazak granica u metafizičkome smislu bio moguć podario je Michel Foucault. Već na početku ogleda „Predgovor transgresiji“ Foucault daje odgovor na pitanje odnosa transgresije i žrtvovanja tjelesnosti kao mjesta užitka i patnje. Ako seksualnost nikad nije uživala toliko neposredne pozornosti kao u našem dobu, tada je razvidno da se upravo u zapadnjačkoj kulturi i jedino u njoj seksualnost uzdiže do diskursa oslobađanja i diskursa rasprirodnjenja (denaturaliziranja) same seksualnosti. Oslobađanje od zabrana i tabua zbiva se kao rasprirodnjenje seksualnosti same. Da bi seksualnost postojala u formi užitka, priroda kao zakon u formi simboličke zabrane mora umrijeti. Simbolička smrt prirode u Lacanovoj je psihoanalizi uvjet mogućnosti vladavine Oca-Zakona kao „druge prirode“ stvari. Ovdje je, naprotiv, riječ o onome što smo nazvali retoričkom transgresijom u Batailleovoj ekonomiji žudnje. Jezik preuzima moć oslobađanja od čudovišne prirode zabrane i tabua. Književnost modernoga doba odvija se kao drama ispovijesti subjekta. Od sv. Augustina i njegovih Ispovijesti preko Abelarda i Heloize subjekt aluzivno i metaforički govori o svojim traumama i patnjama izazvanim neprirodnom zabranom i tabuom zajednice koja počiva na ideji božanske ljubavi. Foucault pokazuje da je zapadnjačka kultura povijesno ozakonjena diskursom kršćanstva. Stoga nije začudno što tradicija misticizma i duhovnosti tijela prolazi kroz forme diskursa poput „pukotine“, „penetracije“, „ekstaze“. Ovi su fenomeni odbljesak jedino moguće i zbiljske, čiste božanske ljubavi. No, još uvijek nije posve jasno znači li transgresija i dokinuće svake moguće granice između svjetova ili, pak, neko drukčije postavljanje između njih. Bataille je u svojem glavnome djelu Erotizam na to pitanje odgovorio na sljedeći način: „Transgresija ne poriče tabu (zabranjeno), već ga nadilazi i dovršava.“ Sada je mnogo jasnije što je smisao cjelokupnoga slikovnoga obrata u odnosu jezika i oka. U časopisu Documents objavljeni ogledi u počast Picassa, prije svih već spomenuti Batailleov „Soleil pourri“, kao i ogled Carla Einsteina o mitologiji i odjeku mita o Mitri i žrtvovanju bika da bi život mogao nastaviti dalje sa svojom suverenom snagom vječne promjene istoga, upućuju na pitanje o odnosu između umjetnosti i svetoga kao mjesta božanskoga. Nije to bilo kakvo estetsko pitanje za dokonu dekadentnu umjetnost moderne. Ono je, naprotiv, ključno za dekonstrukciju čitave moderne umjetnosti i avangardnoga pokreta koji u onome političkome i onome religioznome traži razlog svoje zauvijek izgubljene životnosti. Transgresija označava put kroz sam prsten bivanja. Kao i u drevnim društvenim poretcima tako i u modernome još više, jer je on zasnovan na perverziji vrijednosti koju kapitalizam uzima za svoj credo iskorištavanja prirode i vjere u tehnički napredak, postavlja se pitanje o smislu umjetnosti kao događaja. Nije to slika urezana na zidovima špilja ili postavljena u hramovima i katedralama u stanju zamuknuća jer više ne govori nikome ništa. Nije to niti slika koja visi na zidovima galerija poput pukog estetskoga znaka „ljepote“ bez referencije na okrutnost života samoga. Sada je sama slika izgubila svoje „oko“. Došlo je konačno vrijeme da se ono dostojanstveno vrati slici kao žrtvovani bik Mitri, a astralno tijelo Suncu. Proći kroz krugove vatrenih ekstaza tijela u mitsko-religioznome obredu podaruje događaju suvremene umjetnosti ono što joj naposljetku jedino još preostaje da bi spasila čast i dostojanstvo svijeta pred ravnodušnošću tehničkoga sklopa. Taj događaj jest suverena transgresija tijela u žrtvovanju. Do dana današnjega ovo je jedino što umjetnosti pridolazi iz nje same, a ne iz okvira nečega što je bilo u službi mita, religije i znanosti. Pablo Picasso intuitivno je znao da je kubizam u svojem analitičkome i sintetičkome obliku „konceptualnoga slikarstva“ dovršena priča. Hladna zona ravnodušnosti, svedivost na funkcije i na čistoću forme, na dehumaniziranu tehničku „prirodu“ svijeta kao stroja iziskivala je posljednju moguću transgresiju – put slike do oka kao ekstatičke vizije nadolazećega iskona. A to je ono oko koje proživljava čudovišnu traumu bivanja, ono oko koje pati u suzama i neizrecivome bolu kao tamnoj strani užitka. 2. Problemi tumačenja Raspeća Georges Bataille ovako piše o Picassovu Raspeću: „U ekstatičkoj viziji, na granici smrti na križu i slijepoga života lama sabaktani, objekt je konačno raskriven kao katastrofa u kaosu svjetlosti i sjene.“ U žustroj raspravi povodom odnosa između Batailleova časopisa Documents i nastanka Picassove slike s temom Kristove žrtve, a koja se otpočela voditi s pravim dramatskim zapletom tek krajem 20. stoljeća u doba vladavine postmoderne i kraja referencijalnoga slikarstva, upada u oči nešto zapanjujuće. Gotovo svi mjerodavni tumači u taboru povijesti umjetnosti specijalizirani za nadrealizam i suvremenu umjetnost, a među njima i Rosalind Krauss, složni su da je ta slika ekscesna barem utoliko što čini dvostruku „transgresiju“ unutar Picassova stvaralaštva: (1) otvara pitanje o narativnosti slike u doba mitologijsko-religioznoga obrata posvjedočenim ciklusom „Vollardove zbirke“ u kojima se majstor okreće temama iz simboličke povijesti umjetnosti; (2) pokazuje unutarnju srodnost s temeljnim idejama avangardne umjetnosti kao što su autonomija djela i suverenost tijela koje nadomještava duhovnu pozadinu slikarstva. Kako god bilo, Picassov obrat spram neoklasičnoga slikarstva obilježava prijelaz u 1930-e godine. Ikonocentrizam se nije, međutim, zaustavio na pročišćenju slike od naslaga povijesnoga sjećanja kojim je vladao jezik u formi diskurzivne ikonologije. Kao što je, uostalom, nadrealizam bio od samoga početka zasićen tom hibridnom smjesom mitova, pripovijesti, politike i religije kao subverzivnih događaja raskida s tradicijom, tako se i njegov program ustanovljen Bretonovim manifestima u biti sastojao od spoja onoga što će obilježiti teorijske uvide u bit modernoga doba: marksizam i psihoanalizu. No, promjena kapitalističkoga društva i rad nesvjesnoga nisu polučili više negoli izvanjski prodor sila koje do danas još umjetnost nastoje shvatiti u tom zagrljaju kritike ideologije i histerije subjekta. Kada se pojavila ova Picassova slika ona je morala pasti u prostor-između dvije vatre. Jedna je bila ona koju je Walter Benjamin prepoznao u fatalnoj vulgarnosti Staljinova prolet-kulta kao politizaciji estetike, te s druge strane u naci-kunstu kao estetizaciji politike. Druga je vatra bila ona koja se razgorjela unutar same razvojne crte umjetničke avangarde s njezinim sektama i herezama, odvajanjima i preusmjeravanjima. U slučaju francuskoga nadrealizma kraj 1920-ih godina znači upravo odlučujući događaj raskola kada Artaud i Bataille kreću svojim putevima, odvažno i uistinu bez kompromisa s postojećim previranjima u načinu razumijevanja suvremene umjetnosti. Picassova slika u materijalnome pogledu posve je obična „slika“: ulje na dasci, 51, 5 x 66,5 cm. No, sve drugo predstavlja eksces. To se podjednako odnosi na neobičnu „privlačnost“ i istovremenu „odbojnost“ slike, gotovo na raskrižju ne samo estetskih doživljaja promatrača, već navlastito i odnosa spram ikonografske tradicije koju će na ironijsko-dekonstrukcijski način 1930-ih godina nastojati posvojiti i Picassov „ljuti neprijatelj“ na istom bojnome polju slikarstva – Salvador Dalí. Neki će pronicljivi tumači Picassova ikonocentrizma 1930-ih godina zaključiti kako je to raspeće pravi izazov za suvremene reinterpretacije njegova opusa. Utoliko više što je u isti mah „antimoderno“ i „neoklasično“, pa stoga predstavlja neku vrstu otklona od uobičajenoga pristupa slikarstvu iz položaja rascijepljena subjekta umjetnosti. Nije daleko od istine kada se slika o kojoj je ovdje riječ nastoji razumjeti upravo Batailleovim pojmovljem. Pa stoga u prednji plan dolazi upravo transgresija. Uglavnom, već je imenovanje slike eksces. Razlog leži u tome što je naziv ozakonjen religioznom tradicijom kršćanstva. Bit monoteističke vjere koja se poziva na žrtvu i uskrsnuće Bogočovjeka mora se ozakoniti nesvjesnom moći jezika. Imenovanje više nije „slučaj“. Žrtva božanskoga koji prinosi utjelovljenu „prirodu“ čovjeku da bi probudio ono što nadilazi bitak i dolazi iz etičkoga suosjećanja s patnjama Drugoga pripada istini jedne vjere. Iako je ona povijesno bila tek jednom od inih sekti i hereza unutar mesijanskoga pokreta židovstva, prelazak u kraljevstvo prisvajanja ideje žrtvovanja Bog u liku čovjeka ima karakter apsolutnoga zahtjeva. Simbol raspetoga Krista označava ništa drugo negoli čitavu povijest umjetnosti nakon mitskoga razdoblja Grka. I sam se naziv za pojam slike (icon) koji, doduše, jest preinačenje grčkoga eikon (nalikovina, odslik, mimezis) usmjerava k nečemu prekretnome za daljnji razvitak slike uopće. Radi se, dakako, o prijelazu iz živuće slike u predstavljenost Krista njegovim odrazom na Veronikinom rupcu ili, drukčije rečeno, oslikanošću predmeta njegovim posvećenjem. Slika koja nastaje u doba ranoga kršćanstva nosi u sebi iskonsko značenje žrtve Bogočovjeka. To se nikad ne smije smetnuti s uma. Kada se, naime, žrtva utjelovljenja prikazuje na slici postavljenoj u prostor dramatizacije događaja Kristova života i smrti, tada je već riječ o prelasku u „kraj umjetnosti“. Reprezentacija onoga što je prikazano na slici više nije živući lik neposrednosti slike i njezine tjelesnosti, nego simulakrum, nalikovina, udvajanje, umjetna prisutnost bez izvornika koji se nastoji oživjeti s pomoću sjećanja na događaj raspeća. Što uistinu „označava“ Raspeće (La Crucifixation)? Je li to samo još jedna slika na zadanu temu žrtvovanja i iskupljenja unutar modernoga pristupa religioznome odnosu spram umjetnosti? Kada bi to bilo tako, tada bismo mirne duše mogli zaključiti da je sa slikarstvom gotovo i da je Picasso postao 1930. preobraćenik vjere, doduše, bez pričesti i rituala „drugoga života“ kako se obrat u umjetnosti često zbivao. Transgresija nije u Bataillea bilo što, neki prijelaz granica učvršćenih nečuvenom zabranom koja ima svoje izvore u arhetipskim matricama povijesti krvnoga srodstva ljudske vrste. Ona povezuje erotizam, žrtvovanje i svetost. Erotizam je transgresija prirodnoga zakona koji se simbolički predstavlja kulturom, izlazak iz polisemije/poligamije čovječanstva u okove monogamnoga braka i njegove uzuse. Žrtvovanje je uzvratni dar u krvi prema događaju darovanosti života. I kao što je to točno izveo Jean-Luc Nancy žrtva je uvijek mimetička kao i iskonski pojam umjetnosti: priroda se žrtvuje u formi početka (djevice, provorođenci) i kraja svrhovitosti bivanja. Moja je postavka stoga sljedeća. Transgresija nužno mora dospjeti do ideje apokalipse kao posljednje istine života. U smjeru s onu stranu postojeće granice etičko-estetskoga događaja odvija se ljudska drama. Svetost koja stoji na kraju ideje transgresije označava ulazak u ono uzvišeno. Nakon što se duša u mantičkome izgledu (mantiké epistéme) preobrazi u glas čudovišne stranosti, bezavičajnosti, nečega što nije udomaćeno i stoga nosi prizvuk okultnoga i zastrašujućega, slijedi početak ove svetkovine. Picassovo je Raspeće upravo ta sveza transgresije i apokalipse tijela kao slike iz koje vrišti životna snaga u praiskonskome čudu postojanja. Kristova je žrtva ovdje ateologizirana. Ona je univerzalnom. Daleke izvore prepoznaje u mitologijskim zoroastrijskim uvidima koja govore o nastanku svijeta i njegovu neprestanome preobražaju. Ideja Raspeća u tom smislu nije ništa drugo negoli transgresija čitavoga metafizičkoga nasljeđa kojeg smo preuzeli. Ali ne kao stvaralački dar budućnosti, nego kao razasuti teret prošlosti. Razlog zašto je prošlost uvijek „bolja od sadašnjosti“ leži u tome što u sadašnjosti nema vizije umjetnosti kao žrtvovanja. Put do uzvišenosti kao tamne strane ljepote ne može ići kroz obožavanje strojeva ili kroz hladnu racionalnost kubizma. Ono što nedostaje ovome vremenu jest upravo mistična moć tjelesnoga uznesenja u njegovoj ekstatičnosti. S njom se sjedinjuje erotizam i svetost. Opišimo konačno što to ustvari vidimo na slici. Poslužit ćemo se u tu svrhu upečatljivim opisom Alfreda Barra: „Lik na ljestvama zabija čavao, minijaturni lik na konju zabija koplje, vojnici u prvom planu kockaju se na bubnju za Kristov ogrtač – ti motivi su prepoznatljivi. Krajnje lijevo i desno su prazni T-križevi za dvojicu razbojnika čija tijela leže u prvom planu lijevo. Nepravilni ovalni oblik u gornjem lijevom kutu možda je spužva natopljena octom, uvećana do golemih proporcija i izdvojena kao i jedan od predmeta u tradicionalnome slikarstvu sa simbolima Pasije.“ Već je iz ovoga jasno da je na slici riječ o temeljitome „razmještanju“ ikonografijski zadanih motiva. Poznavatelj će Evanđelja lako razotkriti da je Picasso odveć slobodan u svojem tumačenju, primjerice, uloge razbojnika koji se nakon lomljenja nogu više uopće ne spominju. No, nije to tek usputna intervencija u formu. Nešto kao kad bi nadobudni moderni sonetist nadahnut Poundovim Cantosom odlučio mijenjati ritam i strukturu stihova u trubadurskoj poeziji Françoisa Villona. Problemi tumačenja na koje smo upozorili možda ipak nisu toliko u kaosu razmještene ikonografije. U liku Longina koji kopljem probada Krista vrijeme se još nije sabralo do apokalipse slike. Što to znači? Ono je zaustavljeno prije trenutka smrti tijela i konačnoga izdahnuća. U Evanđeljima je ovo koplje u Kristovu tijelu prisutno tek nakon njegova smrtnoga časa. A na slici koju nastojimo opisati i protumačiti još nisu nastale rane od čavala. Kako god, Picasso se ne igra s ontologijom slike kao žrtve u cjelokupnoj tradiciji kršćanstva. Umjesto takvoga pristupa posrijedi je svjesno i jasno razlomljenje svega onoga što takve slike od Mantegne i Grünewalda do epigona uistinu znače za europsko slikarstvo. Pritom je sve u znaku poretka koji ima oznake heterodoksije kao u Batailleovim tekstovima o erotizmu i religiji. Između teologije spasenja i tjelesnosti muke zbiva se međučin jedne dramatske „predstave“. Poredak koji Picasso stvara ovim uljem na dasci jest kaotični poredak iskonske i nadolazeće tragedije bitka samoga. U ovom slučaju pojam tragedije valja razumjeti u izvangrčkome značenju kao dramu moderne egzistencije. Što čini Picasso u svojem heterodoksnome razmještanju prizora iz posljednjih trenutaka tjelesnoga života Krista na Golgoti? Lakrdiju ili „postmoderni“ kaos bez dubljega značenja osim „svetogrđa“ u znaku estetskoga kiča neoklasičnoga slikarstva u doba kraja avangardne ideje promjene društva s pomoću umjetnosti? Zaboravimo na ove zlonamjerne i posve promašene prosudbe pravovjernih dogmata s obje strane one Benjaminove granice koja dijeli suvremenu umjetnost kao politizaciju umjetnosti i estetizaciju politike. Sve je to naprosto izvan unutarnjega govora ove slike koja i nadalje zadaje glavobolju onima koji misle da je Picasso s „Vollardovom zbirkom“ bakropisa izgubio moć orijentacije u vlastitome modernizmu. Radi se o nečem mnogo važnijem od svega što je dosad rečeno. Ova je slika paradigmatski okvir Picassove unutarnje preobrazbe s kojom konačno dolazi vrijeme u kojem se umjetnost sama iz sebe razračunava s vlastitim dobom nihilizma slike. Ali to čini tako što nužno mora prevladati u jednom dubljem smislu od dijalektičkoga sve nanesene naplavine kršćansko-gnostičke tradicije. One su napokon i dovele do ozakonjenja mimetičko-reprezentacijskoga slikarstva kao klasičnoga doba ljepote i uzvišenosti. Izlazak iz samozadane ikonografije označava put do središta kaosa. Oko koje promatra ovu dramu bivanja na slici nije više oko slikara kao pukog promatrača nečega što jest zbilja same slike. Umjesto toga nastaje prostor-vrijeme tvorbe slike kao događaja. S njime slikarstvo više ne prikazuje povijesno mrtvu ikonu mesijanskoga lika. Ono se radikalno suočava s vlastitim tumačenjem svjetsko-povijesne drame života. Raspeće predstavlja, dakle, transgresivni korak u razumijevanje našega vremena. A njemu usudno nedostaje baš ono što je pokušao razotkriti Georges Bataille – suverenost žrtvovanja ljudskoga tijela u činu apsolutne slobode s onu stranu subjekta. Da bi se došlo do biti slike kao događaja ili drame bez dijaloškoga okvira govora, bilo je potrebno dvostruko žrtvovanje. Prvo je ono koje se zasniva na ideji umjetnosti kao oponašanja prirode (mimezis), a drugo ono koje već uvijek pretpostavlja postojanje dvojnika ili nečega što je na slici tek predstavljeno kao lik i otuda nosi značajke posredne prisutnosti (reprezentacija). Čitav ciklus „Vollardove zbirke“ bavi se mitologijskim preobrazbama bića. Likovi bika, sunca, žrtvovanja, erotizma, sna i kaotične tjelesnosti označavaju mogućnost da se modernost shvati kao mitsko vrijeme oživljavanja iskonske drame tijela. No, jedino pravo žrtvovanje kao transgresija i apokalipsa same slike nalazi se u kaosu i heterodoksiji Picassova Raspeća. Zašto? Zato što je ovom slikom pogođena drama sadašnjosti, njezino vrijeme u znacima nedovršenosti povijesti, pokušaj da se gubitak religioznoga iskustva nadomjesti onom apsolutnom slikom koja mora ući pod kožu svima tako što će njezin vrisak ekstatičnoga razljeva boja okrvaviti svijet koji još nije dovršen kao umjetničko djelo. Svijet je to koji se rađa u čudovišnoj boli raspeća i gdje ništa nije zauvijek odlučeno. Krist koji bi trebao biti glavnim likom ove neoklasične slike jest zapravo žrtvovana slika modernoga svijeta, a ne ikonografski lik iz mrtve povijesti umjetnosti. Izostavimo li povijesno-umjetničke komentare uz povijest ove slike unutar modernoga parodiranja ili dekonstrukcije pobožnosti od srednjovjekovnih prikaza Krista i Bogorodice do baroka i naivnoga slikarstva u 20. stoljeću, ostaje nam pokazati razmjere njezina visoko manirističkoga plesa po rubovima jedne „proklete tradicije“. Pritom mislim na različite brazgotine i palimpseste unutar europske masovne kulture. Pučka se pobožnost i karnevaleskna slika svijeta u njoj uzajamno nadopunjuju. Druga strana ozakonjene inačice vladajuće paradigme slikarstva od srednjega vijeka bijaše upravo ta tragikomična izokrenutost motiva i ornamentike Kristova raspeća. Možda ovdje nije mjesto rabiti smione analogije. No, uistinu je zanimljiva srodnost u apokaliptičkome shvaćanju vremena slike između mesijanstva Angelusa Novusa Paula Kleea i ovog Picassova trensgresivnoga Raspeća. Tragikomično infantilni zlatno-žuti anđeo u Kleea i dijete-Krist kojeg pribijaju na križ u Picassa bliski su barem po jednome. Klee je bio modernist izvan struja u istraživanju mogućnosti predslikovnoga govora boje, dok se Picasso bojom razračunavao s geometrijskom konstrukcijom obezbožena tehničkoga svijeta. U oba slučaja imamo ekscesivno razvrgnuće kanona. U oba slučaja imamo ono što spaja avangardu i dekadenciju u umjetnosti 20. stoljeća – djetinju nedužnost i okrutnost povijesne drame bivanja. Apokalipsa tijela pretpostavlja žrtvovanje svega onoga što pripada duhu kao logosu povijesti. I kad se moderni umjetnik obraća tradiciji na ovaj ili onaj način, ona mu se razotkriva kao brod luđaka iz kojeg izvire čudovišna praznina, a ne nadahnuće za budućnost ukoliko se tu prazninu ne oslobodi od njezine vlastite traume da slika mora jeziku prinositi ljestve do neba da bi dosegao neizrecivo. Postoji bitna razlika između tradicionalnoga slikarstva Kristove žrtve raspeća i ove s kojom Picasso otvara prijepor o smislu žrtvovanja u suvremenoj umjetnosti. To je, uostalom, i bitna razlika između klasične umjetnosti i moderne, te isto tako između estetike kontemplacije i estetike dramatskoga događaja bitka. U prvom slučaju slika umirućega Krista na križu predstavlja bit metafizičke slike od srednjega vijeka do početka moderne. U drugome, pak, slučaju umjesto referencijalnoga slikarstva ne slijedi logika apstrakcije ili nepredmetnosti. Umjesto avangardne intervencije u poredak smisla povijesti, ovdje se susrećemo s obratom metafizike slike u njezinoj biti. Uzvišenost se preokreće od statičke točke dubine slike u otvorenost događanja gotovo pretrpanoga ikonografski razmještenim likovima iz Evanđelja. Nabožnost se klasične umjetnosti odnosila na promatranje žrtve uzvišenoga objekta. Bez ove žrtve umjetnost ne može imati opravdanje. Suvremena je umjetnost, naprotiv, sva u dinamizmu i sudjelovanju aktivnoga promatrača. On nije ovdje voajerski mitoman ili religiozni fanatik iza ključaonice bitka, nego ravnopravan sudionik u kaosu zbivanja s onu stranu dobra i zla. Ekstatička dimenzija tijela žrtvovanoga ne bogu Sunca ili nekom njegovu sekulariziranome nadomjesku pokazuje se u nestabilnosti čitavoga poretka značenja. U kušnji smo da ovdje uvedemo pojam iz digitalne estetike i suvremene umjetnosti kao što je interaktivnost (promatrača). Vizije vremena iza tehnički proizvedene aktualnosti dovode do toga da se slikarstvo u moderno doba paradoksalno vraća na svoja ishodišta izvan povijesti, a ne tzv. klasičnim izvorima mimetičko-reprezentacijske slike. Tko odlučuje o tome što Picasso želi svojim Raspećem nije postojanost nekog jasnoga označitelja. Na njegovo mjesto dolaze pojmovi koje je upravo Bataille uveo u igru u svojoj antropologiji žrtvovanja. To su suverenost apsolutne slobode (umjetnosti) i heterogenost povijesnoga vremena kao reza s pravocrtnim vremenom metafizički shvaćenoga kršćanstva. U tumačenju Picassova Raspeća posebno je važno uputiti na Batailleov tekst „L’Apocalypse de Saint-Sever“, objavljen 1929. godine u časopisu Documents. U tom se tekstu Bataille osvrće na problem ranoga kršćanstva i njegove umjetnosti posvećene Apokalipsi. To se posebno odnosi na španjolsko iskustvo povezanosti s vjerom i neposrednom ugrozom od Maura, pa je zanimljivo kako se još jednom ustanovljuje koliko je slikarstvo istinska „metafizika duše“ upravo španjolske kulture od samih početaka. Sve je ovo u tijesnoj svezi s nečim što uopće nije bjelodano u novovjekovnome činu ozakonjenja slike kao reprezentacije uzvišene zbilje nastale iz religioznoga iskustva svijeta. Naime, apokalipsu nije moguće izvesti iz onoga što je teologijski prisutno u slikama posvećenim tematici raspeća. Paradoks je uistinu na granici s ludošću. Kako Picasso može „svetogrdno“ spojiti čin pomračenja ljudske uzvišenosti u skrušenom pogledu na tijelo Krista izmučeno na križu s objavom razotkrivenosti novoga svijeta kao božanske prisutnosti u nadolazećem vremenu? Njegovo je Raspeće ateologijska slika kontingencije drame povijesti čiji se početak i kraj ne mogu odrediti s pomoću uzroka i svrhe (télos). Umjesto toga sve je poremećeno. U znaku kaosa i rastemeljenja povijesti odvija se život. Tko želi i nadalje razglabati o tome kako je Picasso prihvatio „neoklasično“ slikarstvo kao svoj novi credo neka zna i ovo. Suvremena umjetnost može se samo uvjetno oslanjati na krhotine referencijalnosti. Kao što je u filozofiji fragment od Adorna i Benjamina više od stilističke figure spisateljstva, tako je isto i u slučaju Picassovih grafika u „Vollardovoj zbirci“, a to onda ima istovjetno značenje i za sliku Raspeće. Mit i religija nisu više ono što umjetnosti određuje njezin razlog opstojnosti. Svaki se prizvuk „klasicizma“ otuda mora otkloniti kao koketiranje s prošlošću bez ikakve sveze sa sadašnjošću. S romantikom je estetika uzvišenoga pronašla odnos između ironije i kiča, da paradoks bude potpun. A u razdoblju rane povijesne avangarde forma je postala univerzalnom funkcijom umjetničkoga djela kao procesa stvaranja novoga. Klasično se, dakle, pojavljuje samo kao sveza prošlosti s budućnošću i to zbog preokreta u biti slike. Sada je tjelesnost ekstatičke dimenzije vremena žrtvovana samoj umjetnosti kao događaju bezrazložnosti, čistoj kontingenciji postajanja. Mitsko-religiozni događaj bio je kultni ritual ponavljanja prirode u formi kretanja Sunca i u formi preobrazbe života na Zemlji. Ritam svijeta odgovara suverenosti arhajske svetosti. Svaku stvar u prirodnome i ljudskome okružju ona čini produhovljenom. A ono što taj duhovni prikaz čini uistinu tragičnim jest ponavljanje žrtvovanja kao načina opstojnosti zajednice. Bataille je ono tabuizirano oslobodio okova zabrane. Kroz transgresiju slikovne i jezične koprene bitka progovara „ono“ samo (to autó, das Ding selbst). Slika se otvara iz svijeta zahvaljujući iskustvu oka kao unutarnjem iskustvu svetosti. Jezik se, pak, svodi na stvaranje novoga svijeta, a ne na opis postojećega. Njegova se materijalnost upisuje u tijelo ekstaze same. Baš zato je govor posvećena slika velike drame bitka u preobrazbama. U slučaju Picassova Raspeća posrijedi je kako razmještanje forme diskursa kojim se povijesno izricala istina o spasu čovječanstva religioznim obratom, tako i razmještanje forme slikovnosti koja više ne polazi od ravnodušnoga promatrača izvanjske predmetnosti. Samo oko s onu stranu subjektivnosti postaje svoj vlastiti objekt i svoj vlastiti vizualni jezik kaotičnoga kazivanja „na“ svijet, a ne „o“ svijetu. Zato smo s ovom slikom tako čudovišno nepripadni iskustvu zbližavanja. Pred njom ne možemo pasti u religioznu ekstazu. Ne možemo se niti moliti ili prigibati koljena. Ali možemo suosjećati s nekom začudno bliskom patnjom tijela koje satrveno zlom i užasom u postojećem svijetu zaustavlja vrijeme onoga što tek ima doći. Ono nadolazeće nije odsutno u slici. Premda nevidljivo, ono je tu. Apokaliptički se otvara s probodenim Kristovim tijelom. U muci postojanja, u srcu bitka koji sam sebe nadilazi u preobrazbama vremena, protječe zaustavljeno vrijeme. Ikonička struktura slike zadaje nam problem već time što mislimo da sve razbacano, kaotično i heterogeno treba povezati u smisleni poredak, kao da bi nakon tog naknadnoga čina refleksije slika poprimila stabilnost značenja. Koje li kobne iluzije! A što ako je Picasso namjerno žrtvovao ikoničko-narativnu samorazumljivost žrtvovanja tijela da bi postavio problem koji pogađa umjetnost više od tragedije života jednog bezličnoga vremena u kojem se sve svodi na stvari i funkcije? Nije li ova slika zagonetna zato što je u njoj kaos događanja iz povijesti svijeta ono što više nema nikakvoga razrješenja s pomoću spasenja? Apokalipsa i transgresija ne nalaze se negdje izvan slike. Iz njezine biti kao otvorena praznina umjetnosti isijava čudovišno prokletstvo „novoga“. Da, slika je to koja u središte postavlja ikoničnost bez samorazumljivosti, ekstatičnost tijela bez posljednjega suda neke nepristupačne duhovnosti. Njezina grubost i surovost, djetinja nedovršenost i kaotična heterogenost motiva, hvataju stvarnost u klopku. Iz slike se nije moguće izvući bez posljedica. Ona više ne služi oku kao odterećenje od briga egzistencije. Prizori s Golgote vrište u nekom gotovo paklenome ritmu smjenjivanja tonaliteta boja od grimizno crvenoga do žutoga i azurno plavoga. Lubanja i groteskne crte lica, ozračje nalik drevnim aztečkim žrtvovanjima čini se da još više pridonose makabričnome tonu apokalipse kao ljudske komedije. Sve je ovdje „primitivno“ i sve je ovdje „neeuropsko“. Ne, nipošto nije začudno kada znamo koliko je drevna afrička maska značila za kompoziciju slike Gospođice iz Avignona 1907. godine. Naposljetku, obrat k praiskonskome morao je značiti razračunavanje s logikom vizualnosti Europe od antike preko Rima i srednjega vijeka do renesansne perspektive. Što nazivamo kaosom, samo je uvjetno onkraj reda i organizacije kojom upravlja um. Kao što je Artaud nakon povratka iz svete zemlje Tarahumare za pretkolumbovske kulture Meksika doživio „mistično prosvjetljenje“ i posve napustio pojam umjetnosti koji se od davnine uspostavio vodećim u metafizičkome okružju Zapada u oponašanju prirode (mimezis), tako se Picasso od samoga početka suočava s „drugim iskonom“. Nije to više španjolski barok i talijanska renesansa, mjesto susreta „duhovnoga oka“ i geometrijske perspektive. Sada je riječ o onome iskonskome u susretu s Drugim, mračnim i zagonetnim. Nema dvojbe, otuda proizlazi drukčiji pojam umjetnosti i slike. „Primitivizam“ je onoliko stvaralačko načelo koliko i duhovno iskustvo koje mu podaruje životnost. Zbog toga Picasso traga za arhetipskim simbolima univerzalne ljepote svijeta. U tom traganju ozakonjena mjesta svetosti i uzvišenosti postaju hibridnim spojem prepoznavanja sličnosti u umjetnosti Indijanaca u Meksiku, srednjovjekovnih mistika iz rukopisa/bakropisa Apokalipse Saint-Severe oko 1050. godine do moderne opsesije s tijelom kao suverenim prostorom slobode. Žrtvovanje pripada slici. Slika, pak, otvara vrijeme transgresije baš onako kako Bataille u ogledu „Soleil pourri“ uspoređuje promatranje Picassa sa zurenjem u „trulo sunce“. Svako je oko u promatranju izvora svjetlosti bez čega nema slike ni kazivanja o njoj već uvijek – žrtvovanje. S ovom je slikom žrtvovana moderna umjetnost i njezin racionalni temelj autonomije djela. Ona gubi bit postajući znakom vlastite praznine. Picasso je učinio transgresivni eksces najvećeg mogućega dosega. Dokinuo je dugovjeku vladavinu prirode i stvarnosti, ono što se naziva mimezisom. A time je dokinuo i svako moguće predstavljanje prirode kao fikcije i stvarnosti kao iluzije. Žrtvovani Krist apokaliptička je ekstatičnost tijela bez središta u prostoru ljudskoga razuma. To je slika apsolutnoga slikarstva. U njemu se događaj žrtvovanja svijeta ponavlja pogledu kao prelazak u sivu zonu kaosa, u ono zasljepljujuće mjesto gdje više ne postoji odbljesak svjetlosti. Stapanje predslikovnoga vriska s okom koje pati i uživa u svojem prvom i posljednjem treptaju nadomještava preostale sjene stvari. U labirintu ateologijskoga mišljenja slika više nije metaforom jezične moći prikazivanja-predstavljanja tragički otvorenoga svijeta. Picassovo Raspeće utoliko uopće ne pripada „svetim slikama“ jedne metafizičke tradicije žrtvovanja Boga u liku životinje ili čovjeka. Bolje je reći da transgresija postaje apokaliptičkom željom za prelaskom u stanje vječnoga kaosa stvaranja. Promatrač mora ostati zapanjen pred takvim prizorima. Dvojako je to zamuknuće: pred moći jezika i pred snagom slike. Kaos doista pretpostavlja nemogućnost kazivanja o ikonografiji koja bi vratila vjeru u poredak bez rizika raspada svih dosadašnjih vrijednosti. Između Batailleove transgresivne estetike slobode i Picassova obrata u ideji slike 1930-ih godina s Raspećem i „Vollardovom zbirkom“ grafika nalazi se suverenost žrtvovanja onoga što je naposljetku jedini pravi problem suvremene umjetnosti. A to je, naravno, vrijeme u doba planetarne tehnike koja bezuvjetno zahtijeva žrtvovanje tijela-u-zajednici. Nemojmo zaboraviti u čemu je bitna razlika između arhajskoga poretka zajednice i moderne subjektivnosti kapitalističkoga društva. Prvo počiva na prinosu duše zajednici u formi žrtvovanja tijela. Taj je događaj misterij. On mora proći kroz dramatski krug preobrazbi samoga života. Nasuprot tome stoji usamljeni pojedinac u svojoj egzistenciji kao mistici samoljublja i koristoljublja. Dva suprotna pristupa žrtvovanju pokazuju da je arhajsko doba neposrednost misterija javne diobe zajedničkoga tijela. Moderno društvo, pak, posve je drukčije organizirano. Ono se subjektivira vlastitim činom odmaka od prirode. Što se više čini prekinutom sveza s onim arhajskim, to je potreba za metafizičkim izvorom duše svijeta (anima mundi) pokretač razaralačko-stvaralačke energije života. Slika koja otvara pitanje o kraju autonomije moderne umjetnosti i početku suverenosti suvremene umjetnosti, o prelasku fiksnoga djela u kontingentni događaj preobrazbe, upravo je naslovljena riječju koja ponajbolje prikazuje povijesno-epohalnu konačnost umjetnosti kao takve. Što je smisao Raspeća? Zaključak U drevno doba zajednički se bitak čovjeka slavio u svetkovinama prinosa žrtava prirode bogovima Sunca. Nešto je od svega toga preostalo u ideji umjetnosti čak i u moderno doba. Možda je to ono što Bataille nastoji estetizirati polazeći od auratskoga začaravanja svijeta nalik politeističkim religijama. Picassovo Raspeće pripada svim svojim strastvenim usmjerenjem ekstatičnoga slikara tjelesnosti ljudskoga užitka i patnje onome što smo na tragu Bataillea raspoznali u pojmu transgresije. Nismo se upuštali u psihoanalitičke okvire tumačenja ovoga pojma u Lacana jer bi to bilo izvan bitne intencije slike. Ne radi se, naime, ni o kakvoj nesvjesnoj projekciji snova niti o problemu kastracije kao prijetnje simboličkoga poretka kulture onome što je preostalo od divlje prirode u ljudskome. Raspeće nije znak simbolizacije tijela koje žudi za priznanjem svoje moći razdjelovljenja zajednice. Ono stoji izvan binarnih opreka vladavine jezika kao logosa i slike kao nesvjesne vizualizacije stvarnosti. Nešto drugo je ovdje ipak posrijedi. Picasso je, naime, blizak disidentima nadrealizma poput Bataillea i Artauda, a ne glavnoj struji nadrealističkoga programa koja je nastojala spojiti Marxa i Freuda u logici stvaralačke revolucije povijesti. Njegovo slikarstvo ne traži rješenje svoje zagonetke na putu svijesti kroz tamne komore jezika do svjetlosti kao istine bitka. Upuštati se u takve sumnjive avanture tumačenja Raspeća bilo bi ravno promašaju i prije no što se stvar otpočela rasklapati. Sve je u ovoj slici razmješteno i rastemeljeno: od kompozicije do motiva, od površine do planova. Pravovjernost ikonografije i postojanost simbolike nisu nipošto poništeni. Govor o „svetogrđu“ bio bi nevjerodostojan ukoliko se ne bi pokazalo čemu „služi“ ta uznemirujuća slika ako ne prevrednovanju nabožnosti u biti umjetnosti. Svako vrijeme ima svoje razdobne sjene. Baš one mu skrivaju obrise pravoga lica. Iza njih protječu tamne rijeke prisjećanja. Sve što je izrođeno-urođeno već je od trenutka ulaska-u-svijet prožeto dubokom boli i užitkom u preobrazbama postajanja. Mit i religija nisu iščezli iz traumatske jezgre svjetskih kultura. Doduše, nisu više vladajuća načela proizvođenja tvorevina umjetnosti. Što je više napretka u svijesti o dehumaniziranju svijeta u planetarno doba tehnike, to je više povratka onome što se određuje iz misterija žrtvovanja tijela-u-zajednici. Ne razapinje se duša. Ona samo podnosi drukčije muke od tjelesnosti singularnoga bića. U „otvorenoj praznini“, o kojoj govori Vasilij Kandinski u traktatu O duhovnome u umjetnosti, kada umjetnost više ne može nadomjestiti ono što je pripadalo mitsko-religioznome svijetu, ne preostaje ništa drugo osim znanosti i tehnike kao posljednjega razloga opravdanja života. Zato Picassovo Raspeće uznemirava još više sada negoli u času nastanka. Ono zahtijeva interaktivni udjel promatrača u zasljepljujućem sjaju „truloga sunca“. To je korak spram onoga što je slikarstvo oduvijek željelo. Ali nedostajala mu je „otvorena praznina“ svijeta da bi povijest žrtvovanja tijela poprimila viši smisao od suosjećanja s mukom Raspetoga iz ravnodušnosti spram Drugoga, a ne iz okrenutosti spram njega. Sada kada imamo razloga za zadovoljstvo u ništavilu estetskoga pogona, nemamo više drugoga načina opravdanja umjetnosti osim ravnodušnosti prema ljepoti. Picassovo Raspeće izaziva, kao što je to uobičajeno u svijetu umjetnosti, više pozornosti u teoriji slikovnoga obrata danas negoli što to možda ova slika svojom „grubošću“ i „primitivnošću“ uopće zaslužuje. Možda je to cijena koju valja platiti za nestanak ljepote. Ona nije negdje „tamo“ i u „onostranosti“. U apokaliptičkoj svetosti tijela posvećenoj bogovima transgresije i smrti iskustvo patnje i užitka podaruje joj drugi sjaj osjetilnosti. Na brdu lubanja još uvijek bezuspješno tragamo za uzvišenošću misleći da će nam se baš tamo ukazati trag koji umjetnost uzdiže iznad mjere ljudskoga vremena. Ne vidimo ono što je na jednoj maloj slici, ulju na dasci iz 1930. godine, apsolutni slikar modernoga doba vidio prije svih u svojoj otvorenosti i sjaju: da je žrtvovanje od spektakla do misterija kolektivni čin odgovornosti zajednice i da u njemu ne sudjeluju samo Longin i njegovi poslušni rimski vojnici. U mahnitosti i bezrazložnosti svijeta koji srlja u ništavilo još su samo apokalipsa i transgresija tijela ekstatična radost za oko. Bez toga umjetnost nema subjekta, a slikarstvo gubi jedinu još moguću perspektivu. Gledati neposredno u „trulo sunce“ bez straha od osljepljenja znači slici podariti dostojanstvo više od bilo kakve zauvijek iščezle religije i njezinih obrednih svetkovina. Nije slika u službi božanskoga, već je božansko raspeto u kaosu življenja kojim slika postaje više od života. Takvo je Picassovo Raspeće – apokalipsa tijela u crvenome, žutome i plavome.

September 30, 2025
Academia virtualis (6)

Academia virtualis (6)

1. U današnjem predavanju bit će riječi o nemogućnosti sustava i nužnosti misaone fraktalizacije. Već na prvi pogled vidimo u ovoj ambivalentnoj slici mišljenja nešto uistinu blisko uvidu u suvremenost koju ćemo priručno definirati kao vrijeme sinteze novovjekovne aktualnosti, moderne opsesije sa stvarnošću, postmoderne dekonstrukcije stvarnosti i onoga što pripada „ovdje“ i „sada“ kao vremenu digitalnoga konstruktivizma. Zašto, dakle, valja krenuti od postavke o dovršenosti i kraju sustava kao nemogućnosti njegova nastavka drugim sredstvima te o nužnosti „misaone fraktalizacije“? Govorimo vrlo začudno. Sustavu pripisujemo nemogućnost, a ne mogućnost, odnosno izglednost u smislu vodeće kategorije modaliteta u Kanta i posljedično Marxa i modernih filozofa. Kad nešto doživljava svoju „nemogućnost“, onda je osuđeno na nužnost onoga što Jean Baudrillard naziva „agonijom realnoga“. A kad, pretpostavljamo, da to čemu pripisujemo nemogućnost ne može imati ni zbilju a ni nužnost svojeg prethodnoga načina postojanja, onda unaprijed znamo da su mu preostale samo krhotine i vrijeme nestajanja. Ono drugo, što ga nadomješta, postaje nužnost i ta nužnost prethodi njegovoj mogućnosti kao „virtualnoj aktualizaciji“, kako Gilles Deleuze određuje svoj obrat u biti kantovske metafizike s obzirom na kategorije modalnosti. Možda je ipak najbolje dati riječ namjerodavnijem misliocu za ovo o čemu ovdje nastojim otvoriti Vašu pozornost u mišljenju. Naravno, to je Martin Heidegger, koji u svojim Prinosima filozofiji (O događaju) iz 1936. godine baveći se krajem metafizike u Hegela i pokušajem otvaranja novih horizonata jednog mišljenja onkraj granica zapadnjačke metafizike kaže „da je vrijeme ‘sustava’ prošlo. Vrijeme izgradnje bitnog sadržaja bića iz istine bytka (Seyn) još nije došlo. U međuvremenu mora filozofija u prijelazu k drugome početku izvesti ono bitno: nabačaj, tj. temeljno otvaranje igre-vremena-prostora istine bytka…(…) Prijelazno mišljenje izvršava temeljni nabačaj istine bytka (Seyn) kao povijesno osmišljavanje. Povijest nije pritom predmet i okružje nekog razmatranja, već ono što misleće propitivanje tek sačinjava i čini kao mjestom svojeg odlučivanja“. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1989., str. 5.) Još jednom dovedimo pred oči ove „slike mišljenja“: () kraj sustava zapadnjačke metafizike i (2) nužnost (ne samo mogućnost i zbilju) nastajanja misaone fraktalizacije. Nije ovdje riječ o suprotstavljanju „cjeline“ bila ona identična ili neidentična te stoga nasuprot Hegelu „lažna“ kako je to uglavio Theodor W. Adorno u njegovoj Negativnoj dijalektici s ne-cjelovitošću jednog fragmentarnoga „totaliteta“ kojeg bismo mogli pronaći, primjerice, u misaonim konstelacijama „dijalektičkih slika“ u tekstovima Waltera Benjamina ili u tekstovima francuskih poststrukturalista od Derride i Deleuzea do Foucaulta, Bataillea i Lyotarda. Ne, kad „prolazi vrijeme sustava“ kojemu je spekulativna dijalektika Hegela bila paradigmom, nastaje nužnost traganja za drugačijim mišljenjem. No, ovo traganje je, da stvar bude krajnje zaoštrena, i samo „prošlo“ i to zato jer je već realizirano, odnosno dospjelo je do toga da umjesto tradicionalnih kategorija metafizike od Aristotela do Kanta i Hegela imamo vladavinu jedne kontingentne nužnosti koja u pojmu tehnosfere dokida sve dotadašnje likove i fundamentalne strukture metafizičkoga pojma vremena jer „virtualnom aktualizacijom“ dokida istodobno i ono što je Heidegger, krajnje mitopoetski i misaono smjerno vidio kao nastajanje „prijelaznoga mišljenja“. Kažimo isto tako da je i Vanja Sutlić u njegovoj Praksi rada kao znanstvenoj povijesti iz 1974. godine rabio sliku intermezza kao svojevrsnoga vremenskoga „raskida“ i „razdvajanja“ između nihilizma moderne tehnologije (ne i tehnike) koju je Marx „pozitivno“ sagledao u horizontu proizvodnih snaga objektivirana pojma „svijeta rada“ i mogućeg dolaska povijesnoga mišljenja kao zgode sinteze bitka i mišljenja u slobodi epohalne novosti zajednice izvan svih metafizičkih redukcija. Razmotrimo, dakle, ovu temeljnu postavku koja ne ostavlja više nikakve iluzije nastanka „drugoga početka“ mišljenja u što je „vjerovao“ Heidegger i njegovi najmisaoniji nastavljači nakon kraja sustava filozofije u onto-logičkome poretku njezinih pojmova i kategorija. Postavka glasi: vrijeme svekolikih prijelaza i transformacija metafizike je „prošlo“ i sada se valja uhvatiti u koštac s nužnošću misaone fraktalizacije koja nema više nikakve dodirne sveze s različitim anti-sustavnim „post-metafizikama“ od Adorna i francuskih poststrukturalista i nadalje. Iznimka je jedino mišljenje digitalnoga konstruktivizma Gillesa Deleuzea. (v. Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) 2. U mojoj knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) u posljednjem poglavlju naslovljenom „Događaj i mišljenje nadolazećega: O spasonosnome bez Boga?“ pokazao sam ekstenzivno sve što je u ovom predavanju glavni problem: naime, zašto nakon „kraja sustava“ mi više nismo na dispoziciji očekivanju nekog spasonosnoga događaja nalik Heideggerovu mišljenju koje iz višeznačnosti uputne riječi mišljenja kao što je događaj ili zgoda (Ereignis)otvara mogućnosti prijelaza iz metafizike u povijesno mišljenje polazeći od posvemašnjeg „destruiranja“ jezika tradicionalne filozofije, već moramo stvoriti drukčije mišljenje i jezik bez bilo kakve nostalgije za nestankom smisla kazivanja ili metaforički kazano propašću njegova Patmosa u duhu Hölderlinove najpoznatije elegije. Tvrdio sam i ovo: Ako se filozofija dovršava u kibernetici, onda je isto tako sudbina znanosti da okončaju u vladavini tehnosfere. Ono što razlikuje dovršavanje ili okončavanje ova dva presudna lika duhovnoga bitka čovjeka tijekom povijesti ne samo Zapada, već i svijeta uopće, jest da filozofija podaruje znanostima višak spoznajnoga erosa unutar metodički zadanog polja eksperimentalnoga odnosa spram prirode kao takve. To, nadalje, ne znači da je filozofija ostala bez svojeg predmeta time što su znanosti postale proizvodno-praktički pogon istraživanja biti same prirode u metafizičkome značenju cjeline bitka bića. Naprotiv, filozofija je svedena na onto-teo-kozmo-antropologijsko promišljanje temelja svake moguće znanstvenosti znanosti, dok je znanost u svojem istraživačkome napretku i razvitku od opisa bitka postala čistom kvantifikacijom i vizualizacijom svemira. Kibernetička redukcija filozofije na čistu ontologiju onog što više nije bitak niti biće, već fluidno polje autopoietičke konstrukcije sustava i okoline neljudskoga uopće, istodobno otvara pitanje granica tehno-znanstvene spoznaje onog što fizikalna kozmologija ima kao svoju zadaću, a to je istraživanje odnosa između kaosa i reda u fraktalnim strukturama svemira.“ (str. 330) Često se promašuje bitno značenje i svrha pojma „sustava“ u filozofiji njemačkoga idealizma, osobito u mišljenju Hegela i Schellinga, ali i Fichtea. Ovdje se nećemo baviti razlikama u njihovim analizama razloga zašto upravo s novovjekovnom filozofijom od Kanta nastaje potreba za sustavnim izlaganjem pojmovno-kategorijalnoga sklopa onoga što proizlazi iz razlike „temelja“ i „egzistencije“, bitka i pojave, transcendencije i imanencije. Reći ćemo samo ovo. Sustav je ono što u liku filozofijskoga promišljanja aktualnosti u biti modernoga vremena mora samo mišljenje u njegovu kazivanju „pozitivirati“ podarujući mu strogost i metodičku vjerodostojnost. Riječ je o ideji novoga reda koji se za razliku od grčke metafizike i Aristotelovih klasifikacija kao početka znanstvenoga proučavanja bitka bića u sklopu mnoštva disciplina i njihova nastajanja (primjerice, biologije i fizike, kemije i kozmologije) orijentira iz napredujućih grana modernih znanstvenih istraživanja prirode i čovjeka polazeći od vladavine triju temeljnih pojmova: (1) subjekta, (2) računanja i (3) vizualne klasifikacije. Misliti sustavno znači imati sliku reda kao hijerarhije i kauzalno-determinističke logike zbivanja bitka, bića i biti čovjeka prema modelu koji subjekt određuje iz računajuće vizualizacije svijeta. Svaki je sustav otuda vladavina principa kvantifikacije i vizualizacije. Michel Foucault je to u svojem ranome djelu Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti jasno odredio pojmom moderne episteme koja obuhvaća pojam znanja u logičko-matematičkim odredbama svijeta kao vladavine broja i slike. (v. Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić) Znanosti su nužno „sustavne“ jer polaze od principa reda u prirodi koji se sastoji od sinteze prvoga uzroka i posljednje svrhe. Zato je ono najproblematičnije i najčudovišnije u pojmu „sustava“ to što je posrijedi rezultat konstrukcije subjekta koji dovodi do „napretka“ i „razvitka“ ljudskoga položaja u kozmosu, da parafraziramo naslov najznačajnije knjige filozofskoga antropologa Maxa Schelera, a ne ono što se pojavljuje izvorno u Grka i starih povijesnih naroda bez posredovanja, te ima stoga uvijek višak mitske slike svijeta pred filozofijskom i znanstvenom. Sustav je, dakle, konstrukcija i to možemo razabrati u svim misaonim tragovima najvećih filozofa njemačkoga idealizma. Konstrukcija, međutim, ne znači da bi se um u formi misaonoga subjekta mogao osamostaliti i protiv svoje sustavne zadaće osmišljavanja bitka-u-svijetu pasti na razinu mitologije bitka. Razlog leži u nečemu što ovaj pojam kao sinonim za novovjekovni i moderni pojam stabilnosti u promjeni ima kao svoju „mistiku fakticiteta“, da to kažemo iskazom Ludwiga Wittgensteina. Riječ je o tome što sustav počiva na ideji onto-logike povijesti kao bezuvjetnoga kretanja spram budućnosti kao ireverzibilne realizacije svojih najvećih potencijala i zato je ovaj model metafizike povijesti „nužno“ u znaku neprestane aktualizacije onoga što je u svojoj „biti“ zbiljsko. Znanosti ne mogu „konfabulirati“, kao ni biti mitologijske „velike priče“ satkane od iluzija i privida, već se temelje na principu kauzaliteta i načelu teleologije. U suvremenim društvenim znanostima pojam sustava najdosljednije je razvio njemački sociolog Niklas Luhmann u svojim analizama autopoietičkih sustava prava i politike, znanosti i kulture. Tako je stvorio metajezik društvenih znanosti koje više nemaju za svoj predmet tradicionalan pojam „društva“ od Hegela do Habermasa, već ono što „društvenost društva“ omogućuje. To više nije pojam čovjeka kao „subjekta“, već osustavljenoga funkcioniranja koje zahtijeva poredak „svrhovitosti“ i „racionalnosti“ onkraj njihovih „humanističkih“ razlika. Ono zbog čega nam je ovdje važan Luhmann nije njegova „grandomanska“ struktura vladavine Hiper-racionalnosti u moderni i heteronomije kulture u postmoderni, već njegova stvaralačka interpretacija društvenih sustava u njihovoj interakciji polazeći od ključnoga pojma kibernetike, kojeg i sam koristim za određenje djelovanja tehnosfere: autopoiesis. (v. Niklas Luhmann, Teorija sistema: Svrhovitost i racionalnost, Globus, Zagreb, 1981. S njemačkoga preveo Franjo Zenko) 3. Ako su znanosti o prirodi i čovjeku, ponajprije matematika i fizika, a potom kemija i biologija i naposljetku ekonomija i sociologija, ono što odlikuje vladavinu fukoovski kazano moderne episteme, a daleko prohodnija riječ-pojam koja se uvriježila od kraja 1960ih jest paradigma zaslugom američkoga filozofa i sociologa znanosti Thomasa S. Kuhna, dakle ako su prirodno-tehničke i društveno-humanističke znanosti paradigmatski okvir mišljenja koje spaja „svrhovitost“ i „racionalnost“, onda je samorazumljivo da se već i pojam zbilje ili stvarnosti određuje iz znanstveno-tehnologijske „logike“ djelovanja koja se pokazuje u načinu funkcioniranja „društva“ u kasnome kapitalizmu. Takvo je „društvo“ realizirana „nužnost“ onoga što u jednom svojem predavanju Heidegger naziva modernom subjektivnošću. Ona se odvija u svim aspektima svijeta života i ništa se načelno tome ne može suprotstaviti. No, ono što je ovdje postalo paradigmatskim okvirom nije više samo izvanjski svijet koji se račva na onaj „sustava“ i „okoline“, već ponajprije drugačije mišljenje koje nije metafizičko, već anti-metafizičko. U filozofiji 20. stoljeća može se već sa sigurnošću reći nakon kasnoga Wittgensteina i njegova koncepta jezičnih igara (Sprachspiele, language games) koje postaju uvjet mogućnosti pragmatike znanja u preoblikovanju „biti“ jezika u doba tehnosfere, trijumf tzv. analitičke filozofije i pragmatizma pokazuje nam da je posrijedi vladavina trijade računanja-planiranja-konstrukcije u „digitalnome konstruktivizmu“ rezultat obrata u biti „svrhovitosti“ i „racionalnosti“. Ne određuje više ni krajnji cilj niti vladavinu uma u suvremenoj post-metafizičkoj „konstelaciji“ događaja, a ne stanja, nešto izvanjsko ni unutarnje (Bog i ljudska duša, teologija i psihologija-psihoanaliza). Umjesto toga ulaskom tehnosfere u kibernetičku nužnost samoproizvođenja svjetova apsolutne hiper-realnosti koja zauzima sve prostore i svu vremenitost naše neljudske egzistencije nastankom „društvenih mreža“ i uspostavljanjem homo kybernetesa kao supstancijalnoga subjekta mijenja se i pojam „svrhovitosti“ i „racionalnosti“ djelovanja u tzv. društvenim okvirima kognitivnoga kapitalizma. Pragmatika znanja polazi od toga da je „vrijeme sustava prošlo“ i više se ničime ne može vratiti u život. Na mjesto tradicionalnoga pojma „sustava“ nastupa autopoiesis kao bit tehnosfere koja se realizira u interaktivnim odnosima umreženih „subjekata/aktera“, što samo znači da je telos čitave svjetske povijesti postao racionalna hiperprodukcija tzv. epistemičkoga znanja koje polazi od postavke da je pragmatički oblik samosvijesti nužan za realizaciju posthumanoga stanja. Know-how kao alat ili „sustavni instrument“ spoznaje u pragmatičnome svijetu različitih informacija prethodi svakoj spekulaciji i refleksiji „bitka“ kao „stanja“ odnosa između stvarnosti i njezinih značenja za društvene subjekte/aktere. Nužnost misaone fraktalizacije postaje stoga emergentna kontingencija, a to znači da u svijetu kaosa i entropije više nema nikakve spekulativne konstrukcije reda svijeta kao sustava, već je posrijedi konstrukcija života kao determinističkoga kaosa u kojem postoji sintetička interaktivnost prostora-vremena drugačijega mišljenja i njegova uvjetno kazano „sustava“ i „okoline. Rekli smo već da je „vrijeme prijelaza i intermezza“ (Heidegger i Sutlić) prošlo i da očekivanja spasonosnoga dolaska povijesne zgode u bilo kojem njezinom vidu nije više „ontologijska opcija“. Zašto? Zbog toga što je tehnoznanstvena pragmatika postala „umjetni život“ koji nadvladava ovaj tzv. prirodni i jednokratni život već time što mu je u temelju nešto čudovišno kao što je to pojam stvaralačke heterogeneze. Rekli smo, isto tako, da je jedino u mišljenju ontologije postajanja Gillesa Deleuzea dohvaćen moment ulaska u meta-sustavno doba „fraktalne“ logike nastajanja novoga i to ne više spekulativno-dijalektički, hermeneutički, semiotički, već jedino i samo kibernetički i to iz tautologije četvorstva fundamentalnih „uzroka“ u suvremenosti koji su istodobno i negativne i pozitivne konzekvencije ove autopoietičke heterogeneze. Ponovimo po tisuću i prvi put ovo novo četvorstvo: (1) informacija, (2) povratna sprega (feedback), (3) kontrola i (4) komunikacija. Sve što postaje u „digitalnome konstruktivizmu“ istodobno je rezultat transverzalne logike vladanja onoga što više nije „sustav“, već se rasprostire „beskonačnom brzinom“ u svemir kao mreža stvaralačkoga simulakruma. Evo, kako to iskazuje Gilles Deleuze s Felixom Guattarijem u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine. „Tri se mišljenja presijecaju, isprepliću, ali bez sinteze ili identifikacije. Sa svojim konceptima filozofija izaziva događaje, umjetnost podiže spomenike sa svojim senzacijama, dok znanost sa svojim funkcijama konstruira stanja stvari. Između ravni može se uspostaviti bogat splet podudarnosti. Ali mreža ima svoje vrhunce, ondje gdje sama senzacija postaje senzacija koncepta ili funkcije, gdje koncept postaje koncept funkcije ili senzacije i gdje funkcija postaje funkcija senzacije ili koncepta. I ni jedan se od tih elemenata ne može pojaviti a da se drugi tek ne bi trebao pojaviti, još neodređen ili nepoznat. Svaki na ravni kreirani element priziva druge heterogene elemente, koje tek treba kreirati na drugim ravnima: mišljenje kao heterogeneza.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 154. S francuskoga preveo Marko Gregorić) Nemogućnost sustava u mišljenju u korelaciji je s nužnošću misaone fraktalizacije. Što to znači za „budućnost mišljenja“ koje ipak mora imati u sebi „eros filozofije“ jer kad je i posvemašnja vladavina principa kvantifikacije i vizualizacije pred misterijem neodređenosti postojanja objekta X ostaje nijemo ili se, pak, nalazi u eksperimentalnome događaju izazivanja imaginacije koja mora zamisliti nešto drugo od ponuđenih opcija opće vjerojatnosti pojava u svemiru? Ništa drugo negoli da je vrijeme „sustava prošlo“ i da je isto tako prošlo i „vrijeme prijelaza i intermezza“ u očekivanju spasonosne zgode povijesnoga mišljenja, A to samo znači da je vrijeme vladavine epohalnih mogućnosti radikalne promjene svijeta „prošlo“. Mišljenje kao heterogeneza ne počiva na kategorijalnome primatu potencijalnosti događaja, nego na kontingentnoj nužnosti tehnosfere kao autopoiesisa. I zato smo „svi“ nužno umreženi i konektirani s novim kaosom i novom entropijom kao svojim fraktalnim transverzalama na putu u nepoznato, na putu novoga mišljenja kao događaja.

September 29, 2025
Suverenost kao nomos politike: Rousseau i Schmitt

Suverenost kao nomos politike: Rousseau i Schmitt

Tekst izlaganja na simpoziju Hrvatskoga filozofskog društva PRIRODA – DRUŠTVO – POLITIKA povodom 300. godišnjice rođenja Jean-Jacquesa Rousseaua, Zagreb, 22.–24. studenoga 2012. (Objavljeno u knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Sažetak: U članku se tematizira problem „utemeljenja“ političkoga u doba tehnokratskoga depolitiziranja svijeta kao globalnoga poretka neoliberalne paradigme kapitalizma. Pritom se pokazuje da Rousseauvo zasnivanje modernoga demokratskoga poretka kao događaja apsolutne suverenosti naroda postaje na ishodu modernoga doba u Schmittovom pojmu političkoga preokrenuti nomos same politike. To je djelovanje s onu stranu „društvenoga ugovora“ i „prirodnoga stanja“. Između tijela suverene države u moderno doba i biopolitičkoga tijela neoimperijalnoga poretka danas nalazi se pukotina onoga političkoga u svojoj načelnoj nesvodljivosti. Unatoč različitim pokušajima obnove ideje moderne suverenosti nacija-država na načelima novovjekovnoga pojma autonomije subjekta djelovanja, na djelu je radikalan obrat političkoga samoga. Umjesto nesvodljivosti samoga fenomena politike pred drugim fenomenima kao što su religija, umjetnost, kultura, znanost, suvremeno je doba kraja ideologija određeno preinakom pojma suverenosti s onu stranu modernoga označavanja vladavine i moći autonomnoga subjekta. Niti je na djelu povratak društvu u smislu stvaranja novih konsenzualnih odnosa subjekata/aktera globalnoga poretka, a niti se radi o povratku prirodi u smislu obnove ideje esencijalnoga i onoga realnoga protiv konstruktivističkih utopija/distopija prosvjetiteljstva i kasne moderne. Filozofijsko promišljanje odnosa između dva bitno različita i, paradoksalno, bliska načina razumijevanja temeljnoga problema tvorbe zajednice u moderno doba (Rousseaua i Schmitta) nastoji artikulirati temeljnu postavku i njezino obrazloženje polazeći od toga da je suvremeno doba koje određuje prijepor oko suverenosti kao nomosa politike ujedno nestanak društva i nestanak prirode u novovjekovnome shvaćanju metafizičkoga sklopa. Uvod: Kraj suverenosti prirode UCameronovu 3-D filmskom spektaklu Avatar razvija se temeljna ideja zapadnjačke povijesti. Posthumani sklop tehnoznanosti, prirode i neognostičke duhovnosti spaja mit i utopiju. Ideja prirode razotkriva se povratkom mitskome iskonu. Iz toga proizlazi neizbježni zločin strukturalnoga poretka neoliberalnoga kapitalizma. Sustav potrebuje svojeg pitomoga/divljega Drugoga da bi očuvao dvojnu prirodu manihejskoga poslanstva. U ime liberalno shvaćene slobode napredak podrazumijeva kraj prirode i početak „druge prirode“ čovjeka kao stroja želja. Razaranje ideje prirode nužno označava i razaranje kulture u najvišem obliku „ljudske prirode“. Bez povijesno uspostavljenoga Drugoga – prirode kao iskona, bitka, moći – ne može postojati novovjekovna ideja subjekta, a niti, pak, utopija nadolazeće zajednice. Temeljni problem modernih tvorbi političke zajednice nije, dakle, ništa natprirodno, umjetno, s onu stranu početka što ga Parmenid naziva physis. Ne može se početi negativno, kao što to čini Schelling kada određuje utemeljenje onog početnoga (bitka) pojmom negacije. Radi se, naprotiv, o posljednjem „razlogu“ za dokidanjem negacije. Priroda gubi povijesno ozakonjene oznake onog „nedužnoga“, „čistoga“, „samosvrhovitoga“. Iza njezine pastoralno ljupke mirnoće više ne djeluje ono čudovišno negativno što rukom providnosti na kraju dovodi stvari u božanski poredak kao „prirodni“ poredak stvari. Nelagoda u određenju ideje „ljudske prirode“ kao pretpostavke dobroga i pravednoga političkoga poretka slobode jest što takva „priroda“ ne postoji. Realističke teorije moći polaze uvijek od okrutnosti ljudskoga kao produžetka onog životinjskoga u čovjeku. Derrida je u seminarima posvećenim tematici odnosa Zvijeri i suverena pokazao kako se od Aristotela preko Hobbesa, Rousseaua do Bataillea i Deleuzea ono zvjersko upisuje u strukturu razumijevanja ljudske prirode. Neljudsko se prenosi iz mita i teologije u modernu politiku. (Jacques Derrida, The Best and the Sovereign, Vol. I (The Seminars of Jacques Derrida), University of Chicago Press, Chicago, 2009.) Levijatan i Behemot, mitska čudovišta iz židovske eshatologije, nisu slučajno političke alegorije modernoga apsolutizma i suvremene totalitarne vladavine (Hobbes-Neumann). Štoviše, priroda koja bi odgovarala pojmu čovjeka u doba tehnoznanosti i društvene entropije globalnoga kapitalizma može biti samo ono što je bilo jasno Hegelu još na razini Fenomenologije duha. Od novovjekovnoga doba priroda se razmatra samo kao rezultat modernih prirodnih znanosti. (G. W.F.Hegel, Phänomenologie des Geistes, Ullstein Frankfurt/M. – Berlin – Wien, 1970. 3. izd.) Tvorba prirode kao objekta odgovora tvorbi novovjekovnoga subjekta istraživanja prirode u traganju za njezinim prvim uzrocima i posljednjim svrhama. Iz motrišta razvitka društvenih odnosa unutar tehnoznanosti i mreža globalnoga kapitalizma svaka je utopija nove prirode tek estetska projekcija tehnosfere. (Florian Rötzer (ur.), Digitaler Schein: Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., Žarko Paić, „Tehnosfera: Estetski kôd komunikacije“, Europski glasnik, 17/2012., str. 571-608.) Ako je tome tako, pitanje je zašto se od Rousseaua mora postulirati ideja prirode u obliku općenite volje – suverenost Boga u prirodnoj teologiji – da bi politička zajednica kao demokratska republika imala svoju fikciju ili privid istine u skladu s biti čovjeka? Argument koji podastire, primjerice, Simon Critchley ne čini se uvjerljivim. On kaže da je shvaćanje narodne suverenosti za Rousseaua plemenita laž i fikcija. S njima se utemeljuje ideja moderne političke zajednice. (Simon Critchley, The Faith of the Faithless: Experiments in Political Theology, Verso, London – New York, 2012., str. 81-93.) Radi se o potrebi za vjerom kao fikcijom. U nevjerničko doba suvremene politike ona čuva ideju zajednice od propasti. Imamo religiju da ne bismo propali od fikcije! Civilna religija slobode stoga ima oblik demokratskoga katehizma. Postavka nalikuje argumentu kritike ideologije. Vjerujemo jer je apsurdno ne vjerovati u moć zbiljske tvorbe svijeta kao bellum omnium contra omnes. Ono fikcionalno u samoj biti civilne religije slobode pokazuje se metafikcijom. Da bi vjera imala razlog svoje opstojnosti u svijetu zbiljske moći hobsovskoga „prirodnoga stanja“ mora biti etički postulat ili regulativno načelo djelovanja iz onog nadolazećega. Kako je moguće još uvijek govoriti o ideji prirode nakon iskustva tehnoznanosti koje konstruiraju prirodu u objektima vlastite imaginacije i invencije u umjetnome prostoru biopolitičkoga tijela s onu stranu „prirode“ i „društva“? U filmu Avatar priroda se pojavljuje objektom „izvornoga“ ljudskoga razaranja. Simbolički mračno Drugo prirodu smješta u sferu nedužnosti i okrutnosti. Lakanovski rečeno, ono mora svoju prvu smrt proživjeti iz perspektive druge smrti. Simbolička smrt društvene prirode čovjeka, naime, uvjet je mogućnosti biološke smrti prirode uopće. Pritom valja kazati da je proizvoljna sveza između simboličkoga poretka jezika i biološke strukture prirode. Kulturni poredak značenja nije univerzalan. Kao što prva pretpostavka semiologijskoga obrata u suvremenoj lingvistici glasi da priroda jezika ne postoji bez kulture znaka, odnosno da je svako značenje kulturno kodirana poruka koju korisnik razumije u procesu komunikacije, tako je samoizvjesno da tvorba prirode u moderno doba događa označava nastanak društvenih odnosa iz neljudske „prirode“ znanstveno-tehničkoga svijeta. Subjekt te tvorbe sada odlučuje o granicama važenja prirodnih zakona u ljudskome svijetu. Idealtipska figura u procesu postajanja ljudskoga neljudskim pojavljuje se već od Hobbesa. Sve do Freuda riječ je o hibridu čovjeka i zvijeri: čovjek-vuk. Rousseau je u okviru antropologije novovjekovne metafizike čitavu operaciju „povratka prirodi“ izveo polazeći iz dva izvora: (1) teologijskoga shvaćanja Božje providnosti u ovome svijetu i (2) filozofijskoga shvaćanja povijesti kao neizbježne „tragične svijesti“ zbog unutarnjega proturječja djelovanja snage uma i snage duše. Sukob između „l’homme culturelle“ i „l’homme naturelle“ predstavlja povijesnu dinamiku zapadnjačke povijesti. (Leo Strauss, Naturrecht und Geschichte, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1995. 2. izd.) Što iz toga proizlazi? Ponajprije, nastanak građanskoga društva predstavlja politički čin slobode. Drugo, utemeljenje demokratske političke zajednice u obliku moderne države kao republike čin je moći održanja slobode u stanju pravednosti i jednakosti. Da bi priroda uopće mogla imati moć bitka u sferi „prirodnoga stanja“ ljudske povijesti potrebno je, dakle, da se sam čovjek denaturira. Izlaskom iz sfere prirodne običajnosti, ili onog što Lacan naziva imaginarno, nastaje poredak strukturalne moći politike kao bestemeljne tvorbe zajednice. Političko bez temelja iziskuje nadomjesnu „prirodu“ i to u dvostrukom smislu: (1) božanskome i (2) ljudskome. U prvom slučaju radi se o prirodnoj teologiji, a u drugome u prirodnome pravu. Dostojanstvo čovjeka kao subjekta općenite volje (volonté générale) u Rousseaua nije tvorba bezbožne subjektivnosti. Posrijedi je hibridna priroda između božanske providnosti i političke autonomije djelovanja u modernoj republici. Politička teologija modernoga koncepta slobode na taj način se pokazuje slobodom bez moći, ili drukčije rečeno, suverenošću bez subjekta vladavine. Razlog je u tome što temeljni problem postaje nemogućnost utemeljenja božansko-prirodne moći religije, koja bi mogla pomiriti posebne zahtjeve teologije i opće norme politike. Paradoks se sastoji u tome što izvorno kršćanstvo u Rousseauovom shvaćanju civilne religije kao građanskoga domoljublja ne može biti osnovom političke vrline demokracije jer niječe svjetovni poredak umne slobode u ime onostranosti – Caru carevo, Bogu Božje. S druge strane, fanatizam i netolerancija religijskih pokreta u moderno doba Europe politiku pretvara u ideologiju nacionalizma i rasizma. Univerzalnost kršćanstva postaje tako partikularnost političkog religijskoga radikalizma. Rousseau ga je prepoznao u europskoj povijesti suverenih kraljevstava svojega doba. Partikularnost civilne religije domoljublja kao opća vrlina obrane slobode i zajedničkoga dobra političke zajednice potiskuje u pozadinu zahtjeve univerzalnosti izvorne kršćanske religije. (Vidi o tome: Alain Badiou, Saint Paul: The Foundation of Universalism, Stanford University Press, Stanford – California, 2003., str. 4-15.) Bez prirode i sjećanja na početak razvitka čovjeka i njegove iskonske slobode ni društvo niti država ne mogu postojati u obliku svoje umjetne prirode. Politički stroj zajednice stoga nužno potrebuje složeno tijelo. Njegovi organi funkcioniraju skladno samo ako je tijelo u svojoj složenosti autonomno i slobodno. Suverenost označava prostor-vrijeme političke zajednice modernoga doba. Kada se to primijeni na pojam političkoga i politike u suvremeno doba, tada se radi o najčudovišnijoj dekonstrukciji metafizičkoga sklopa. Od modernoga doba takav metafizički sklop određuje sudbinu svijeta. Sloboda kao uvjet mogućnosti političke zajednice (republike) na temelju jednakosti i pravednosti ostaje bez svojeg utemeljenja u pojmu suverenosti političkoga naroda. Kada je nešto bez utemeljenja, tada više nema tlo pod nogama. Suverenost pripada atributu Božje biti i egzistencije. Apsolutna vladavina je nedjeljiva. Ona je ujedno neprenosiva jer se izvodi iz onog što je arhé i razlog, temelj i načelo svjetsko-povijesne avanture u nadilaženju svih izvanjskih postaja na putu do istovjetnosti supstancije i subjekta vladavine. Kada je vladavina bez svoje političke moći postala pukim upravljanjem bez druge svrhe osim u iracionalnoj racionalnosti profita na tržištu, tada je politika svedena na instrumentalnu tehniku vladanja, na puko reguliranje odnosa između stvari, na panekonomizam bez odlučnosti i bez smisla. (Vidi o tome; Heinrich Meier, Carl Schmitt, Leo Strauss und „Der Begriff des Politischen“. Zu einem Dialog unter Abwesenden. Mit dem Aufsatz von Leo Strauss über den „Begriff des Politischen“ und drei unveröffentlichten Briefen an Carl Schmitt aus den Jahren 1932/1933.Metzler, Stuttgart, 1988.) No, problem koji je u moderno doba otpočeo s Rousseauovim konstruktivizmom političke zajednice nije tek problem odnosa vladavine i upravljanja. Ponajprije, to je problem određenja smisla ljudske slobode u uvjetima njezine redukcije na nešto politici izvanjsko i čudovišno strano. Teorija društvenoga ugovora pretpostavlja izlazak iz prirodnoga stanja. U ime slobode čovjeka „političko društvo“ stvara državu. Dok je u slučaju Hobbesa realistička tvorba apsolutne države predmet ugovora između na smrt sukobljenih pojedinaca u društvu, kojima suveren jamči sigurnost u zamjenu za žrtvu njihove neograničene slobode u prirodnome stanju, u Rousseaua se radi o pokušaju demokratske uspostave republikanskoga stanja. Umjesto sigurnosti općenita volja naroda pojedincu jamči ispunjenje onoga što je ionako s onu stranu njegove anarhične slobode žive tjelesnosti. Levijatan obećava kolektivnu sigurnost privatnoga vlasništva, a Republika zauzvrat nudi zaštitu zajedničkoga dobra (communauté). U oba se slučaja moderna suverenost počevši od Bodina shvaća apsolutnom vladavinom nacije-države u obliku ustavne monarhije ili republike. (Alain de Benoist podastire dvije definicije suverenosti. Prema prvoj, suverenost je vrhovna javna vlast koja ima pravo i moć korištenja svojega autoriteta u svim slučajevima gdje država artikulira prostor svoje političke moći. Prema drugoj, suverenost je legitimna moć. Ona je priznata od pripadnika države da svim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju osigura temeljna prava i sigurnost političkoj zajednici. Prva definicija vrijedi za narodnu suverenost u neovisnoj državi shvaćenoj kao djelovanje slobode kolektivnoga identiteta. Druga definicija odnosi se na pojam narodne suverenosti u modernoj nacionalnoj državi kao moći i legitimnosti aparata izvršenja suverenosti same. – Alain de Benoist, „Qu’est-ce que la souveraineté?“, Éléments, br. 96 (studeni 1999.), str. 24-35. Vidi o pojmu suverenosti još: Charles Merriam, History of the Theory of Sovereignty since Rousseau, Columbia University Press, New York, 1990., Jens Bartelson, A Genealogy of Sovereignty, Cambridge University Press, Cambridge, 1995.) Ali pritom je važnije da iz biti modernoga pojma suverenosti nastaje opće pravo isključenja Drugoga. U ime nove prirode čovjeka redukcija državljanskih/građanskih prava sada se više ne provodi na temelju prirode. Kultura postaje moć isključenja Drugih iz korpusa prirodnih prava nacije-države. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.) To je problem nemogućnosti političkoga pod uvjetima nestanka same strukturalne moći zajednice kao ozbiljenja ljudske prirode u zajedničkome dobru i vrlini. Priroda u doba tehnoznanosti više nema svoju suverenost jer postaje fikcijom i objektom za druge svrhe. Ono što i sam Rousseau razmatra u svojoj Raspravi o podrijetlu jezika svodi se na pitanje o načinu egzistencije prirode u povijesnome razvitku. Priroda se razvija od stajališta Hegelova bitka-o-sebi do bitka za-sebe u obliku svijesti artikuliranoga fonetskog pisma. (Rousseau u toj Raspravi kaže da divljim plemenima pripada slikovno pismo, barbarima neartikulirani jezik, a civiliziranima abecedno pismo. (J.J.Rousseau, Essai sur le origine des langues, Philosophie, Pariz, 1983.). Ta tročlana shema razvitka uma u povijesti kroz sliku-jezik-pismo pretpostavlja već uvijek da se priroda pojavljuje uvjetom mogućnosti nesvjesnoga u samome jeziku, budući da Rousseau u svim izvodima svoje povijesne antropologije pozornost zaustavlja na zlatnome dobu „barbarskoga“ stanja kao prijelaza od „divljaštva“ u „civilizaciju“. Simbolički medij tog prijelaza jest jezik kojim se upravo denaturira moderni čovjek u političkoj zajednici. Vidi o tome: Iring Fetscher, Rousseaus politische Philosophie: Zur Geschichte des demokratischen Freiheitsbegriffs, Suhrkamp, 1988. 3. prerađeno izd., str. 35) Samo bi u tom pogledu mogao biti prihvatljiv argument Critchleya o „plemenitoj laži i fikciji“. Postavka koju nastojimo ovdje izvesti jest da je u paradoksalnoj svezi modernoga mislioca republikanske demokratske politike (Rousseaua) i suvremenog kritičara liberalne demokracije (Schmitt) vidljivo kako kraj ideje suverenosti u politici odgovara kraju ideje prirode u tehnoznanostima. Posljedica toga nije tek u nemogućnosti bilo kakve nove društvene utopije ili revolucije postojećega poretka globalnoga kapitalizma na starim zasadama prirodnoga prava i ideje čovjeka. Daleko je više u igri. Kada se sama priroda pojavljuje fikcijom i rezultatom suvremenih tehnoznanosti, tada je i ideja društva kao razvitka na osnovama slobode, jednakosti i pravednosti dovedena u pitanje. Kraj suverenosti označava kraj modernoga društva. Svi pojmovi modernoga doba od autonomije subjekta do suverenosti naroda dovode se u pitanje. Doista, kako kažu Marx i Engels u Manifestu KP sve se čvrsto pretvara u dim. Prelazak u forme kibernetičke mreže nadzornoga kôda predstavlja realno stanje stvari. Deleuze/Guattari nazivaju ga ratnim strojem nomadologije. (Gilles Deleuze/Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 2008. str. 387-467.) Svijet bez tla pod nogama može se još održati samo s pomoću beskrajno umnoženih mreža. Političko i politika u doba digitalnih mreža preostaju bez moći. U takvom sklopu moć se nastoji iznova vratiti na istim temeljima nostalgijom za modernom suverenošću Zemlje i nacija-država. No, pitanje je može li se uopće još voditi jedna odlučna politika obrata u biti slobode bez artikulacije moći s onu stranu same entropije svijeta koja savršeno odgovara fluidno neljudskoj prirodi globalnoga kapitalizma? 1. Teologijsko-politička razlika: moć i sloboda Na kraju svoje knjige Il regno e la Gloria. Per una genealogia theologica dell’economia e del governo o nastanku i uspostavi metafizičko-političke razlike između vladavine i upravljanja u modernome svijetu politike Giorgio Agamben bavi se Rousseauom. U kratkim filologijsko-filozofijskim izvodima pojma suverenosti iz teologijske ideje o „misteriju“, kojim Bog u Mallebranchovoj teodiceji sudjeluje u pretvorbi iz područja nedokučive milosti do ljudske djelatnosti utemeljenja onog pripadnoga čovjeku pokazuje Agamben da Rousseauovu političku teoriju možemo odrediti bestemeljnom tvorbom utemeljenja političkoga. Kod Malebranchea nije riječ tek o svemoći Božje egzistencije u djelovanju na svijet. Odnos između Božje svemoći i prigodnih uzroka u sferi političkoga odgovara odnosu između univerzalnosti i partikularnosti pojmova. Bog u svojoj beskrajnoj providnosti omogućuje političkom djelovanju njegovu relativnu autonomiju. Sloboda volje proizlazi iz Božje nepogrešivosti. Božji naum unaprijed je osiguran od bilo kakve pogreške u planu iskupljenja čovječanstva. No, problem je u tome što iz Mallebranchove dualističke metafizike slobode i prigodnih uzroka Bog kao univerzalni subjekt suverenosti potrebuje partikularnu volju. Ona mora prigodno ostvariti njegov plan. Misterij političkoga u moderno doba stoga je samo u tome što sloboda kao ni politika nema drugoga temelja osim u bestemeljnosti same odluke o činu utemeljenja suverenosti. Prema tome, Rousseauova dualistička antropologija povijesti („prirodno stanje“ vs. „društveno stanje“ čovjeka) nastavak je Mallebranchove metafizike prigodnih uzroka. (Iring Fetscher, nav. djelo, str. 32-61.) U suvremenoj raspravi oko utjecaja Mallebranchove teodiceje na Rousseauovo shvaćanje političke tvorbe demokratske zajednice prihvaćeno je stajalište da se općenita volja u Mallebranchea svodi na beskonačnu milost Božju. Rezultat koji otuda proizlazi sastoji se u tome da profana politička paradigma Republike označava transkodiranje Božje suverenosti u ideju apsolutne vladavine naroda. (Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Genealogie von Ökonomie und Regiereung (Homo Sacer II.2), Suhrkamp, Berlin, 2010., str. 325. Zanimljivo je da Agamben u nastavku svojih genealogijskih analiza prevođenja teologijske paradigme suverenosti u političku navodi postavke Michela Foucaulta iz predavanja „Securité, teritoire, population“ iz 1977/1978. godine. Foucault govori da je u europskoj povijesti politike od 18. st. problem suverenosti izgubio na značaju time što je glavni problem postao način upravljanja političkom zajednicom u sferi građanskoga društva (politička ekonomija). Njegove dijagnoze Agamben nastoji produbiti. To čini tako što u okviru bipolarnosti stroja upravljanja u izvršnoj i sudskoj vlasti pokazuje da je Rousseauova teorija suverenosti u funkciji teorije upravljanja državom. Foucaultov temeljni pojam iz kasnih predavanja o biopolitici – gouvernmentalité – ne samo da u sebi pohranjuje teologijsko načelo apsolutne vladavine bez utemeljenja u nekom prigodnome uzroku, nego se već uvijek radi o tehnologiji moći. Svoj vrhunac doseže u znanosti političke ekonomije modernoga kapitalističkoga društva kao znanost o upravljanju/vladavini „prirodnim zakonima“ samoga društva. – Giorgio Agamben, nav. djelo, str. 326. Za objašnjenje Foucaultova pojma gouvernmentalité vidi: Thomas Lemke, Gouvernmentalität und Biopolitik, Verlag für Sozialwissenschaften, Wiesbaden, 2008. 2. izd.) Politika koju Rousseau nastoji izvesti da bi stvorio pretpostavke za ozbiljenje ideje ljudske slobode kao apsolutne autonomije neovisnoga pojedinca već je unaprijed u znaku paradoksalne pukotine. Ona usudno obilježava moderno doba. Vidjet ćemo u čemu je ta pukotina. Preokretom samoga ranga odnosa između suverenosti i demokracije nastaje pukotina u ideji moderne demokracije. Ona se više ne može misliti nikako drukčije negoli u pojmovima novovjekovnoga kauzalno-teleologijskoga modela: sredstvo-svrha. Što je izvorno bila svrha (télos) političkoga djelovanja, sada ima funkciju sredstva, dok sredstvo postaje svrhom. U diskursu suvremenoga doba ovaj obrat glasi ovako: politika je tehnologija moći, a sama se moć prebacuje u sferu upravljanja i gospodarenja društvom. Moć politike nadomještava ekonomska moć. Ekonomija u suvremeno doba postaje ono što već Montesquieu prepoznaje kao kvarenje i posvjetovljenje istine: da političari govore jezikom trgovaca, a trgovci postaju uzorom moderne politike. (Giorgio Agamben, „Introductory Note on the Concept of Democracy“, u: Agamben, G. i dr., Democracy in What State? New Directions in Critical Theory. Columbia University Press. New York str. 1-5. Vidi o tom preobratu politike u ekonomiju u paradigmatskome tekstu Lea Straussa o Rousseauu za njegovo shvaćanje političke filozofije „On the Intention of Rousseau“, Social Research, Vol. 14: 1/4 (1947), str. 455-487.) Razlika između vladavine i vladanja te upravljanja i gospodarenja, politike i ekonomije jest bitna razlika spram klasičnoga grčkoga razumijevanja tvorbe zajednice. S Rousseauom i njegovim shvaćanjem Društvenoga ugovora, kao što tvrdi Agamben, politika postaje moć tvorbe zajednice. S tim obratom metafizičkoga okvira zapadnjačkoga mišljenja otvara se problem povijesti. Napredak slobode u obliku demokratske vladavine i razvitak društva u obliku konsenzusa između općenite volje i posebnih interesa pojedinaca tvori ideju povijesne pravocrtnosti. „Htjeli bismo, naprotiv, pokazati da se s pojmovima ‘volonté générale’ i ‘volonté particulière“ cjelokupni providencijalni stroj vladavine prevodi iz teologijskoga u političko područje, da, dakle, nije tek riječ o pojedinom aspektu Rousseauove économie publique, nego je u pitanju ova temeljna struktura, a to znači da su time teologijski određeni odnosi suverenosti i vladavine, zakona i izvršne vlasti. S Društvenim ugovorom republikanska tradicija nasljeđuje teologijsku paradigmu i stroj vladanja.“ (Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Genealogie von Ökonomie und Regierung (Homo Sacer II.2), Suhrkamp, Berlin, 2010., str. 325.) Teologijsko-politička razlika između božanske i ljudske suverenosti te božanske i ljudske vladavine određuje moderno doba. Ono što ćemo pokušati ovdje izvesti nije tek da se na tragu Agambena i njegova tumačenja biopolitike otvori problem rješenja demokratske vladavine u doba totalne moći neoliberalizma kao doktrine i ideologije globalnoga poretka svijeta. Ukratko, da se umjesto alternative slobode ili jednakosti za nadolazeće doba svjetske povijesti, koja suprotstavlja politički liberalizam političkome republikanizmu unutar iste metafizičke matrice, postavi pitanje o odnosu moći i slobode. Takav pristup proizlazi iz pitanja o samoj „prirodi“ jedne čudovišne moći slobode kao supstanciji-subjektu vladavine bez suverenosti nacije-države, bez zakonodavca koji podaruje legalitet sustavu društvenih odnosa, bez, naposljetku, mogućnosti da sam „narod“ nadzire suspenziju Zakona u ime njegove sigurnosti, gdje razlike između diktature i demokracije postaju tek razlike u načinu vladavine kao znanstveno-tehničkoga upravljanja svijetom, kako je to pokazao gotovo proročanski Carl Schmitt u djelu Nomos Zemlje u pravu naroda Jus Publicum Europaeum. U tom djelu riječ je o neutraliziranju i depolitiziranju same politike njezinim svođenjem na tehniku upravljanja u doba prirodnih znanosti i industrije. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1974. 2. izd.) Današnja rasprava između predstavnika deliberativne demokracije s vjerom u nedodirljivi liberalni pojam slobode i njihovih kritičara, koji zagovaraju različite politike jednakosti i nadolazeće demokracije, svodi se na pitanje (ne)moći slobode da nadzire iz sebe proizvedeni poredak, društvene odnose i mrežu struktura i funkcija. Umjesto toga mreža globalne ekonomije kroz aparate biopolitičke moći nadzire prostore slobode. Moć depolitizirane/repolitizirane ekonomije kao ideologije liberalno shvaćene slobode na svjetskom tržištu pokazuje promjenu svrhe u sredstvo. Zato je polemika između liberalnih konstruktivista i njihovih neomarksističkih kritičara u samoj jezgri očigledni promašaj jer obje pozicije pretpostavljaju isto. Politici valja iznova pronaći smisao zbog njezine ugroženosti od prijetnje da se zajednica pretvori u tehnički reguliranu korporativnu ekonomiju biokapitala. (Vidi o tome postavke Johna Rawlsa, Political Liberalism, Columbia University Press, New York, 2005. 2. izd. i Chantal Mouffe, The Return of the Political, Verso, London – New York, 2005.)Temeljna je postavka, dakako, ona koja iz Agambenovih promišljanja prevođenja teologije u politiku ima neskriveno schmitovsko-benjaminovsko podrijetlo. Ali riječ je o posve drugome zaključku negoli je to postulat nadolazeće zajednice s mističnom snagom pravednosti. Schmitt, naime,tvrdi da su svi pojmovi moderne politike sekularizirani pojmovi teologije. (Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen, Dunker/Humblot, Berlin, 1963., str. 50.) Problem u razumijevanju modernoga pojma suverenosti nije više u tome tko i kako vlada nacijom-državom, nego tko odlučuje o izvanrednom stanju. (Carl Schmitt, Politische Teologie: Vier kapitel zur Lehre von der Souveränität, Dunckler & Humblot, Berlin, 2004., str. 13. 8. izd.) Suvremeno »utemeljenje« političkoga u doba tehnokratskoga depolitiziranja svijeta ima svoje ishodište u dva suprotstavljena pristupa. Ako je točno ono što mnogi filozofi politike danas nastoje promisliti, a među njima i Jean-Luc Nancy, da je poteškoća moderne demokratske politike u tome što ona od samoga početka nema svoj temelj ni u čemu drugome nego u „bestemeljnosti slobode“, (Jean-Luc Nancy, The Truth of Democracy (Just Ideas). Fordham University Press, Fordham, 2010.) tada je razložno pretpostaviti da se od Rousseaua do danas vodi neprestano jedan te isti spor. Kako utemeljiti političku zajednicu slobode (naroda) ako već sam demokratski poredak u sebi nema temelj, ako je ideja autonomije uma i njegova djelovanja u praktičnome svijetu nužno rascijepljena između onoga što pripada „prirodi“ i onoga što pripada „društvu“ i „kulturi“? Nije nipošto slučajno da će u novome vijeku osobito u Kanta zasnivanjem antropologije nastati problem određenja čovjeka kao umnoga bića. Prva je pretpostavka tog antropologijskoga obrata da njegove granice nisu zadane „prirodom“. Moralni poredak vrijednosti nadilazi prirodu. Sloboda, dakle, postaje iluzornom bez nužnosti koja prethodi mogućnosti njezina pada u ropstvo. Nužnost prebiva u pojmu moći. Može se odrediti legitimnošću raspolaganja Drugime, bez obzira bila to neljudska priroda ili drugi čovjek kao pojedinac ili agregacija poput nekog kolektivnoga identiteta, primjerice naroda. Moć u formi potestas i auctoritas seže u srednjovjekovno doba europske povijesti politike. Franz Neumann u studiji o razlikama autoritarne i demokratske države uvjerljivo je pokazao kako se ta razlika upisuje u forme moderne vladavine od liberalne demokracije do totalitarnih poredaka kao što su fašizam i staljinizam. (Franz Neumann, Demokratska i autoritarna država, Naprijed, Zagreb, 1974. S njemačkoga preveli Nadežda Čačinovič Puhovski i Žarko Puhovski) Pritom je očito da Rousseauovo zasnivanje modernoga demokratskoga poretka kao događaja apsolutne suverenosti naroda postaje na ishodu modernoga doba u Schmittovom pojmu političkoga preokrenuti nomos same politike. Djelovanje s onu stranu »društvenoga ugovora« i »prirodnoga stanja« politiku prebacuje u nešto čudovišno. Između tijela suverene države u moderno doba i biopolitičkoga tijela neoimperijalnoga poretka globalizma danas nalazi se pukotina. U njoj je smješteno ono političko u svojoj načelnoj nesvodljivosti. Podrijetlo razlike u pojmu političkoga počiva u prosvjetiteljskome projektu moderne. (David Bates, States of War: Enlightements Origins of Political, Columbia University Press, New York, 2012., str. 171-214.) Imenovat ćemo je teologijsko-političkom razlikom. Božansko i suverenost u suvremenoj se politici svode na pitanje legitimne moći i slobode djelovanja unutar pravnoga okvira mreže društvenih odnosa. Zanimljivo je da su u tome Rousseau i Schmitt gotovo na istim pozicijama. Radi se o deteologiziranju politike. Iz toga nastaje traganje za onim što nužno mora nadomjestiti „praznu transcendenciju“ u doba modernih ideologija i tehnoznanosti. (Simon Critchley, The Faith of the Faithless: Experiments in Political Theology, Verso, London-New York, 2012.) Kod Rousseaua je to postulat civilne religije, a kod Schmitta ono što Derrida naziva „mističnom snagom zakona“. (Jacques Derrida, „Deconstruction and the Possibility of Justice“, Cardozzo Law School, listopad,1989. Predavanje je kasnije u mnogim objavljenim verzijama ostalo poznato pod nazivom „Force od Law: The Mystical Foundation of Authority“.) Unatoč različitim pokušajima obnove ideje moderne suverenosti nacija-država na načelima novovjekovnoga pojma autonomije subjekta djelovanja, na djelu je radikalan obrat političkoga samoga. Umjesto nesvodljivosti samoga fenomena politike pred drugim fenomenima kao što su religija, umjetnost, kultura, znanost, suvremeno je doba kraja ideologija određeno preinakom pojma suverenosti s onu stranu modernoga označavanja vladavine i moći autonomnoga subjekta. Ne može se više govoriti o povratku društvu kao stvaranju novih odnosa subjekata/aktera globalnoga poretka, a niti o povratku prirodi obnovom ideje esencijalnoga i onoga realnoga protiv konstruktivističkih utopija/distopija prosvjetiteljstva i kasne moderne. Filozofijsko promišljanje odnosa između dva bitno različita i, paradoksalno, bliska načina razumijevanja temeljnoga problema tvorbe zajednice u moderno doba (Rousseaua i Schmitta) nastoji izvesti temeljnu postavku i njezino obrazloženje polazeći od toga da je suvremeno doba koje određuje prijepor oko suverenosti kao nomosa politike ujedno nestanak prirode i društva u novovjekovnome shvaćanju metafizičkoga sklopa. Taj događaj određuje primat biopolitike. Radi se o načinu tvorbe samoga ljudskoga života u uvjetima produkcije i potrošnje gologa života bez ikakve suverenosti slobode i „ljudskoga dostojanstva“. Sloboda se pojavljuje medijem pomirenja prirode i društva. No, ako je ta sloboda tek u preobrazbi društvenih nejednakosti u vječne „prirodne“ nejednakosti, tada nastupa biopolitika u formi rasno-diferencijalnoga kulturalizma. »Prirodu« društvenih utopija/distopija biopolitika sada svodi na totalni tehnoznanstveni razvitak kognitivnoga kapitalizma. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 121-230.) Problem suverenosti ne pokazuje se danas više samo kao temeljni problem demokratske politike u doba »umreženih društava«. Nestankom suverenosti naroda u postpovijesno doba dovedena je u pitanje sudbina čovjeka i njegove slobode kojoj političko od samoga iskona grčke demokracije bitno pripada. S Rousseauom u modernoj povijesti politike dolazi do dva prekretna postignuća: (1) države kao funkcije jednog šireg okvira novoga društvenoga poretka u kojem agregacija i asocijacija slobodnih pojedinaca tvori strukturalne odnose građanskoga društva; (2) društva kao temelja modernoga svijeta s kojim se napokon sfera potreba iz antičke ekonomije i srednjovjekovne teologije premješta u područje vladavine u službi općenite volje naroda. Po prvi se puta događa nešto paradoksalno i ujedno ambivalentno. Politika postaje tehnologija moći vladanja u građanskome društvu potreba. U njemu vlada sloboda ekonomskih zakona, a ekonomija se u funkciji bogatstva naroda postavlja na mjesto proizvodne moći napretka i razvitka. Priroda se pojavljuje instrumentom nevidljive ruke u djelovanju tržišta. No, sama je priroda denaturirana. Fiziokratski model političke ekonomije počiva na ideji svjesnoga reguliranja odnosa na tržištu putem monopola i oligopola. Prosvjetiteljsko shvaćanje povijesti stoga ima za svoj temelj demokratsku državu i slobodno društvo kapitalističke konkurencije. Ekonomija iz tih razloga načelno ne može biti nadređena politici. U okrilju suverenosti nacije-države ona je ograničena političkom moći. Rousseau je prvi mislilac demokracije u sklopu koje se moderni slobodni narod pojavljuje „suverenim diktatorom“. No, paradoks i ambivalencija slijede otuda što Rousseau nije na zadovoljavajući način riješio pitanje odnosa građanskoga društva i političke države. Njegov republikanizam ostao je visjeti u praznom prostoru već unaprijed reducirane sfere društva na logiku kapitalističke korporacije sa svojom moćnim strojem pohlepe i profita samoživoga pojedinca. Raspad političkoga prisutan je u jezgri u tome što politička zajednica nastaje na temelju kontraktualizma. (Sheldon Wolin, Politics and Vision: Continuity and Innovation in Western Political Thought, Pricenton University Press, Princeton, 2008., str. 273-280.) Teorija društvenoga ugovora pretpostavlja postojanje društva prije političke tvorbe zajednice. To znači da je politika već uvijek u svojoj moći suverenosti u funkciji društva odnosno ekonomije, a ne obratno. S druge strane, problem je utoliko veći što tanka linija između društva i države, političkoga i politike u Rousseauovoj teoriji suverenosti demokratske republike ne znači da je ta granica neprelazna. Nije slučajno Hannah Arendt kritiku Rousseaua povezala s time da Francuska revolucija, kojoj je Rousseau bio idejni prethodnik u shvaćanju suverenosti, demokratske diktature i civilne religije slobode, nije uspjela razdvojiti „pravo“ i sferu političke akcije. Politika se prometnula u legitimno nasilje Revolucije. U tome je razlog raspada smisla temeljnih ideja modernoga svijeta. (Hannah Arendt, On Revolution, Viking Press, New York, 1963., str. 155-156.) 2. Uzvišenost republike: početak nacije-države Suverenost se za Rousseaua u razlici spram vladavine nalazi tamo gdje otpočinje prazno mjesto moći. Najviša vlast koja pripada narodu u demokratskoj republici proizlazi iz njegova prava na slobodu. Budući da Rousseau radikalno otklanja doktrinu prirodnoga prava, bjelodano je da je pravo na slobodu s onu stranu „prirode“ i društvene tvorbe zajednice. Sloboda stvara uvjet mogućnosti čovjeka da bude dostojan vlastita uma i njegovih tvorevina poput znanosti i umjetnosti u kojima doseže najviše mogućnosti života. No, Rousseau je mislilac onoga što se suprotstavlja racionalističkome credu prosvjetiteljstva. Bez logike srca i duše, bez udjela strasti život čovjeka postaje dekartovski shvaćeno tijelo „prirode“, život sveden na automatizam i na nešto svojstveno životinjskome bitku. Istinska sloboda kao mjesto pomirenja uma i tijela, kulture i prirode, leži u ljudskoj neodredljivosti bilo čime izvanjskim i nesvrhovitim. Rousseau slobodu određuje supstancijom-subjektom političke metafizike novoga vijeka. Zato je Ernst Cassirer mogao kazati da je sloboda taj misterij pomirenja dviju metafizičkih sfera razdvajanja. Sloboda je čudovišan događaj modernoga doba. Svijest o rascijepu između prirodnoga i društvenoga stanja ima crte tragične svijesti. Prosvjetiteljstvo nasuprot mita o napretku u samoj jezgri svoje povijesno-filozofijske vizije budućnosti upućuje na svoje imanentne granice. To je bio razlog zašto su Adorno i Horkheimer u biti prosvjetiteljskoga projekta sagledali zlokobnu moć tehnologijske racionalnosti. U savezu s političkim ideologijama fašizma ona razara smisao povijesti. (Theodor W. Adorno/Max Horkheimer, Dialektik der Aufklärung: Philosophische Fragmente, S. Fischer, München, 2011.) Vrhunac uspostave građanskoga republikanizma doseže tvorba političke zajednice s pojmom civilne religije. Trijumf općenite volje u domoljubnome zanosu i žrtvi za ono „najsvetije“, koje od Aristotela određuje svaku istinsku politiku a naziva se zajedničkim dobrom, ozbiljuje se u građaninu demokratske republike kao živome subjektu neposrednosti vrline. (Ernst Cassirer, Rousseau, Kant, Goethe: Two Essays, Princeton University Press, Princeton, 1963.) U članku pisanom za Enciklopediju 1755. godine naslovljenim „Politička ekonomija“ kao i u Društvenom ugovoru, Rousseau razlikuje zakonodavnu djelatnost općenite volje (volonté générale) i posebne volje (volonté particuli`ere). (Jean-Jacques Rousseau, Discours sur le économie politique, Édition complété, Chicoutimi, Québec, 2002. i Du Contrat Sociale ou Principes de droit politique, Édition complété,Chicoutimi, Québec, 2004.) Potonja pripada u područje upravljanja društvom. Suverena vlast je nedjeljiva, neotuđiva i ne može se predstaviti osim u izvršnoj vlasti (magistratima). Umjesto liberalnoga shvaćanja po kojem je razlikovanje države i društva rezultat razlike između uspostavljene sile koja djeluje kao instrument moći svagda već prisutne ekonomsko-političke moći posebnih interesa korporativnih struktura društva zasnovanoga na raspodjeli privatnoga vlasništva, republikanska tradicija s Rousseauom shvaća politiku u identitetu nacije i države. Suverenost može biti samo suverenost naroda. A narod kao moderna politička nacija nastaje činom uspostave države. (Manfred G. Schmidt, Demokratie-theorien: Eine Einführung, VS Verlag für Sozialwissenchaften, Wiesbaden, 2008., str. 80-97. i Dragan Lalović, Mogućnosti političkoga: Preko građanina ka čovjeku, Disput, Zagreb, 2006., str. 231. „Po mom sudu, cijeli emancipacijski patos Društvenog ugovora pokušaj je epohalne terapeutike, na bazi ‘velike i nekorisne’ znanosti političkog prava i razvijenoga političkog umijeća, kako postojeće kvaziprirodno stanje prevladati novom ‘legitimnom institucijom’, novim ugovornim utemeljenjem republike kao demokratske države.“) Štoviše, suverenost naroda je istodobno misterij kojim nastaje ne samo umjetna tvorba moderne ustavne države, nego nešto što je imanentno transupstancijaciji i činu utemeljenja modernosti uopće – politički narod kao moderna nacija. U transsupstancijaciji se ono što pripada etnosu uzdiže na razinu demosa. Narod u „prirodnome stanju“ postaje subjekt „društvenoga ugovora“. On je nositelj suverene moći koju ne prenosi ni na kakvu izvanjsku i „višu“ sferu. Suverenost demokratski konstituiranoga naroda zato je najviši mogući čin uzvišenosti. Pojam uzvišenosti je od Burkea i Kanta postao nosivim pojmom moderne estetike. Ukratko, njime se upućuje na neprikazivost ideje ljepote u umjetničkim djelima. U svojoj dimenziji nadljudske moći transcendencije umjetnička djela omogućuju nastanak neizrecivoga i neprikazivoga doživljaja. Misterij uzvišenosti u estetici ima svoje političko utemeljenje u početku moderne povijesti s Francuskom revolucijom. Sjetimo li se s kojim je oduševljenjem Hegel opisivao događaj revolucionarnoga obrata povijesti 1789. godine, kao i mistični čin bratstva Hegela, Schellinga i Hölderlina u početku njihove svetkovine novoga doba filozofije i umjetnosti, bit će jasno kako uzvišenost povezuje estetiku i politiku. (Jacques Rancière, Dissensus: On Politics and Aesthetics, Continuum, London, 2010.) To se događa činom konstituiranja modernoga političkoga naroda u suverenoj naciji-državi. Bogovi su Grka bili bogovi polisa. Bog moderne nacije-države od Francuske revolucije više nije kršćanski Bog patnje i iskupljenja. Nadomještava ga suverenost naroda kao prazno mjesto moći. Ono je po definiciji prostor-vrijeme prazne uzvišenosti civilne religije slobode. (Vidi o tome: Jacques Rancière, Disagreement: Politics and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2004. i Claude Léfort, Democracy and Political Theory, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1989.) Budući da se ne može ničim utemeljiti osim u onome što slobodu povezuje s božanskim na djelu je problem kako politiku učiniti ne više tek „umijećem mogućega“, nego ponajprije suverenom heteronomijom svetoga. (Jacques Derrida, The Best and the Sovereign, Vol. I (The Seminars of Jacques Derrida), University of Chicago Press, Chicago, 2009.) Uzvišenost se u Kantovoj estetici pojavljuje na mjestu dinamičke i kvalitativne odredbe pojma ljepote. Umjesto svrhovitosti bez svrhe, uzvišenost se nalazi u području onoga etički neprikazivoga i neizrecivoga. Etička religija slobode ili građanski republikanizam na kraju Rousseauova Društvenoga ugovora nije stoga samo moderni analogon Platonovoj Politei koja završava s mitom. Politika kao mit i politika kao etička religija slobode su dva različita načina utemeljenja onoga bestemeljnoga. Suverena politika u moderno doba stoga nužno iziskuje žrtvovanje za zajedničko dobro. No, koja je ontologijsko-esencijalna cijena ove žrtve? Nedvojbeno, žrtvovanje za slobodu zajednice čin je najviše moguće svetosti. Uzvišenost žrtve proizlazi otuda što je takav čin kao i samo bestemeljno utemeljenje demokracije nešto s onu stranu političkoga i politike. Kao što je kvazi-transcendentalni početak politike u modernosti pitanje moći kojim se subjekt političke zajednice konstituira kao supstancija, tako je pitanje žrtvovanja za zajednicu nužno stvar političke teologije. To je preostatak grčke tradicije etičko-političkoga prinosa tijela zajednici, a ne židovsko-kršćanske mesijansko-apokaliptičke tradicije. Rousseau zato ne može u civilnu religiju Republike prenijeti baštinu Kristova nauka jer je njegovo kraljevstvo „izvan ovoga svijeta“. Žrtve za modernu političku zajednicu su sekularizirani heroji politike, a ne mučenici vjerskih istina. Političku zajednicu ideja zajedničkoga dobra održava pred prijetnjom raspada izvana ili iznutra. Bez republike zapravo ne postoji istinska mogućnost zbiljske moći demokracije. (Iring Fetscher, Rousseau’s politische Philosophie: Zur Geschichte des demokratischen Freiheitsbegriffes, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1990.) Ako je prirodna teologija bila uvjetom mogućnosti doktrine prirodnoga prava, za Rousseaua je neporecivo da mjesto božanskoga u modernoj političkoj zajednici može zauzeti samo ona religija koja sveto ime slobode građanstva/državljanstva ne svodi na službu „praznoj transcendenciji“. Pritom se funkcija zakonodavca političke zajednice – suverene moći općenite volje – svodi na funkciju bitne transformacije. (Leo Strauss, „The Intention of Rousseau“, Social Research, Vol. 14, br. 1-4/1947., str. 483.) Radi se, dakako, o prijelazu i promjeni iz prirodnoga u društveno stanje. U drugom obratu može se ta transformacija nazvati kibernetikom moderne politike s mrežom značenja društva-države. Odnosi između suverene volje naroda u demokratskoj republici i njezinih građana reguliraju se s pomoću teologijsko-političke sveze. Civilna religija je, dakle, konstitutivna i regulativna moć kojom se služi zajedničko dobro da bi politička zajednica imala „srce i dušu“. Kao što je poznato, „civilna religija“ pripada 8. knjizi Društvenoga ugovora. Funkcija religije u Rousseauovoj republikanskoj državi nije u metafizičkome pitanju o istini religije same. Naprotiv, radi se samo o pragmatičnome značenju religije za političku stabilnost države i njezine građane. U tom svjetlu razlikovanje između prirodne religije i religije čovjeka jest razlika između dviju razina metafizičke svrhe samoga pojma božanskoga u svijetu. Rimski katolicizam za Rousseaua nije dospio u duše građana. Uspostavio je tek poslušnost. Vrlina republikanske političke zajednice time ne može biti ispunjena. Poslušnost jest vrlina, ali samo ako je riječ o poslušnosti pravednim zakonima i zahtjevu etičkoga suosjećanja/solidarnosti s Drugima. U odlučnome otklonu od srednjovjekovnoga cezaropapizma u Europi, Rousseau se istim žarom poput Hobbesa žestoko okomljuje na instituciju Crkve u moderno doba. Razlog je, naravno, u tome što postojanje civilne religije ne može biti bez unutarnjega sukoba s kršćanstvom kao institucionalnim poretkom vladavine u svjetovnome prostoru države. Crkva se ne može odreći svojih povlastica iz razdoblja predmodernih društava. Sukob između političke teologije građanske lojalnosti i domoljublja s teologijom klerikalne politike zato se može smatrati odlučnim sukobom između modernoga načela neutraliziranja svjetonazorne isključivosti vjere i temeljnih političkih zasada sekularnoga društva. Temeljna je postavka koja proizlazi iz Rousseauove analize odnosa prirodne religije i religije čovjeka u Društvenom ugovoru da je čisto kršćanstvo, pod kojim se podrazumijeva iskonsko kršćanstvo malih zajednica prije institucionalnoga saveza Vatikana i srednjovjekovnih kraljevstava, jedina prava religija univerzalnosti slobode, istine, pravednosti i dobra. No, ona je politički nesvrsishodna. Razlog je u tome što propovijeda odricanje od aktivnoga političkoga djelovanja u ovome svijetu. Što preostaje jest kao i cijeli Rousseauov projekt tvorba nečega što zapravo ne postoji u zbilji. Civilna je religija kao i svi drugi prijeporni pojmovi moderne političke teologije hibrid između prave religije kao što je iskonsko univerzalno kršćanstvo i „nadomjesne“ odnosno religije čovjeka u društvenome stanju. Ta se religija mora uspostaviti zakonom. Ovo je najspornije mjesto u Rousseauovom izvođenju. Gotovo se u pravilu tumači kao predznak totalitarne nakane države. Lojalnost državi i dužnost građana da vjeruju u metafizičko-politički kult demokratske slobode nasilni je čin uspostave republike. No, treba razlikovati simboličko od stvarnoga nasilja. Prvo je ono koje se upisuje u dušu, a drugo ono koje pokreće tijelo. Suverena politička zajednica treba uspostaviti sljedeće pretpostavke: (1) postojanje moćnoga, umnoga, djelotvornoga, providnoga i brižnoga božanstva; 2) vjeru u budući ili drugi život; (3) blaženstvo i sreću pravednika i kažnjavanje zla; (4) svetost društvenih ugovora i zakona, a kao jedina negativna dogma pojavljuje se netolerancija spram laži i nepravde u društvenom poretku. Proturječnost Rousseauovih stavova nije tek vidljiva u odredbi karaktera civilne religije u društvu i državi, nego ponajprije u tome što ona treba biti u funkciji transformacije prirodnoga stanja u društveno stanje. Očigledno je da ta transformacija mora biti mogućom da bi eksperiment republikanskoga poretka mogao uopće biti djelotvornim. No, problem je u tome što se sama tvorba hibridne religije izvodi „diktatorski“. Time se i nehotice nastavlja ono što je bilo temeljnom odredbom cezaropapizma, ali sada kao republikanskoga protestantizma bez pape i cara. Suveren je u modernoj demokraciji narod. Ali sam narod ne može preuzeti funkciju religije kao subjekt božanstva bez aporije metafizičkoga utemeljenja. Narod ne može biti Bogom. Ne može se istodobno vjerovati u Boga (sebe?) ako prethodno nije dovršena sljedeća teologijsko-politička operacija. Sve ovo na izravan način ima svoje paradoksalne učinke u 20. stoljeću u slučaju ateističkoga dokidanja religije u totalitarnim poretcima i pokušajima uspostave državnih religija u savezu s ideologijom komunizma, te u postsekularnoj situaciji nakon kraja komunizma 1989. godine u Istočnoj Europi. Sažeto iskazano, Rousseau ne može utemeljiti hibridnu vjeru nikako drukčije negoli „diktaturom srca i duše“, pozivanjem na uzvišenost same politike žrtvovanja zajedničkome dobru po uzoru na grčko-rimske heroje polisa/republike. I tako se pokazuje da je moderna politička zajednica nužno po ideji ona koja nastaje unutar sekularnoga društva čije vrijednosti su, doduše, izvorno religiozne, ali im je promijenjen oblik. Suverena moderna država ne može biti ideologijsko-politički neutralnom, iako to izričito nastoje izvesti liberalni teoretičari države. U suvremeno doba, čak i u slučaju Rawlsova „preklapajućega konsenzusa“, političko nije u funkciji kulturalnoga (svjetonazora u pluralnome društvu). Političko, naprotiv, zasniva vrijednosnu matricu djelovanja. Ideologija ne postoji bez moći političkoga. Ono nikad nije tek izvanjski ornament same politike, poput primjerice mesijanizma i etičkoga fundamentalizma američkih predsjednika, neovisno od ideologijskoga predznaka. Religija u doba moderne suverenosti nužno postaje privatna stvar društvenih skupina, a sama se država stvara kao sekularni teologijsko-politički aparat te i takve suverenosti. (Louis Althusser, „Rousseau: The Social Contract (The Discrepancies)“, u: Montesquieu, Rousseau, Marx, Verso, London – New York, 1972., str.27.) Sve su to u svojim različitim načinima mišljenja političkoga jasno pokazali Marx i Schmitt, preuzevši zadatak da modernu bestemeljnost političkoga oslobode od okova već odavno zbiljski nestale religije u političkome tijelu zajednice. Marx je državu nastojao dijalektički prevladati u komunističkoj zajednici riješenoga spora između humanizma i naturalizma (društva i prirode). (Miguel Abensour, Democracy against the State: Marx and the Machiavelian Moment, Polity Press, London, 2011.) Schmitt je, pak, državu kao aparat političke suverenosti iz oblika diktature-demokracije otposlao na groblje povijesti. Kraj njezina povijesnoga poslanstva vidio je u širenju tehnoznanstvene pustinje svjetske ekonomije i industrije.Ono što Simon Critchley naziva „katehizmom građanina“ suprotno je religijskome fanatizmu. Umjesto mistične snage utemeljenja političke zajednice s pomoću Božje volje, općenita volja (volonté générale) ne može se utemeljiti u monoteističkome kršćanstvu. Kako to objasniti? Ponajprije, prosvjetiteljski program povijesne sekularne teodiceje ne prolazi isti put kao povijesno kršćanstvo u suverenosti srednjovjekovnoga cezaropapizma. Ako se kršćanstvo u svojem političkome približavanju svjetovnoj vlasti oslobađa izvornoga nasljeđa manihejske borbe između dobra i zla, tada je kompromis sa svjetovnom vlašću kraljevstva početak izgradnje moderne suverenosti. Prosvjetiteljstvo, naprotiv, svoj program ozbiljuje u ideji povijesnoga napretka od stajališta „prirode“ do stajališta razumske metafizike društva. U tom procijepu između „prirode“ i „društva“ smješta se filozofijsko-teologijska rasprava o biti „ljudske prirode“. Za Rousseaua je čovjek upravo ta pukotina između prirodnoga i društvenoga stanja. Kao što pokazuje u svojoj studiji Iring Fetscher, radi se o dualističkoj antropologiji koja ima za pretpostavku ontologijsku razliku nagona i straha od smrti „l’homme naturelle“ spram ideja i razuma kao univerzalnih pretpostavki stvaranja građanske vrline u tvorbi moderne političke zajednice. Rousseau u svojem prijelazu iz filozofijskoga shvaćanja politike u Društvenom ugovoru na kraju, kako tvrdi Critchley, prihvaća granice platonizma u politici i približava se Hobbesu s figurom Boga kao legitimnoga čuvara suverenosti zajednice. Umjesto Straussova ezoteričnoga nauka o filozofima-kraljevima koji djeluju izvan vidljive scene politike, što je u suvremenom neokonzervativizmu američke politike jedna od proširenih dogmi mistične teorije urote u međunarodnim odnosima, (Vidi o tome: Francis Fukuyama, After the Neocons: America at the Crossroads, Profile Books, London, 2006. str. 12-66. „The Neoconservative Legacy“) Rousseauovo rješenje čini se da je upravo u pronalasku mogućnosti prijelaza između nečeg što bismo danas nazvali sukobom diskursne etike (Habermas) i političkoga decizionizma (Schmitt). Pritom je civilna religija slobode kod Rousseaua republikanski katehizam građanina moderne nacije-države, dok bi ustavni patriotizam koji zagovara Habermas bio kompromis između etničkoga nacionalizma i demokratskoga univerzalizma u postnacionalnoj konstelaciji globalnoga doba.(Jürgen Habermas, Faktizität und Geltung, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992.) 3. Mistika izvanrednoga stanja: suveren bez Zemlje? Paradoks je suverenosti na koji ukazuju mnogi teoretičari zajedničkoga dobra i nadolazeće zajednice (Agamben, Badiou, Nancy) u tome što je ona u modernoj formi tautologijska. Politički narod kao moderna nacija državljana sam sebi donosi zakone i sam sebe ovlašćuje da ih provodi, a ipak potrebuje za to predstavljanje nekoga Drugoga. Već je Rousseau znao kako se u povijesti republike događalo, ponajviše u doba Rima, da se iz nužnosti suspendiranja Zakona i proglašenja diktature uvodi pojam neograničenosti u načinu artikulacije suverene moći i neodređenosti u vremenskome trajanju. Argument za diktaturu u četvrtoj knjizi Društvenoga ugovora polazi od toga da zakonodavac ne bi smio unutar ustavnoga okvira stvarati političke institucije na strogo pravni način zbog toga što je bjelodano da narod nije nepogrešiv i prepun vrlina. Često je upravo suprotan slučaj. Demokracija se pretvara u tiraniju većine, a plebiscitarno izabrani vođa preuzima moć odlučivanja o budućnosti slobode u političkoj zajednici. Zato je moguće, čak katkad i nužno, suspendirati zakone unutar suverene države zbog obrane samoga poretka. No, diktator nema moć stvaranja zakona. Njegova je jedina moć u suspenziji zakona. Suverenost se, dakle, ne odnosi na suverena kao diktatora. U izvanrednom stanju – Iustititum patriae – on je legitimni zaštitnik poretka. To je ono mjesto u čitavom Rousseauovu mišljenju politike koje često dovodi do toga da ga se tumači „duhovnim ocem totalitarizma“ ili, pak, prethodnikom autoritarnoga shvaćanja države. Agamben je na tragu Benjamina vidio u modernoj biopolitici zbilju izvanrednoga stanja. Od iznimke ono postaje pravilom. (Giorgio Agamben, State of Exception, University of Chicago Press, Chicago – London, 2005.) Kada se to događa u zbilji, tada diktatura nadomještava demokraciju. Moderna diktatura postaje oblikom vladavine koja se ideologijski više ne poziva na predmoderne izvore autoriteta poput Boga, Crkve, rasne čistoće naroda. Sada obrana temeljnih ideja moderne zapadnjačke civilizacije kao što su ljudska prava, tolerancija i sloboda pojedinca postaju ideologijska opravdanja suspenzije demokratskoga poretka. Nema sumnje da je posrijedi nešto što bismo mogli označiti onom poznatom schmittovskom izrekom, gotovo mesijanskim pokličem: ili posthistorija ili građanski rat! U naše doba mnogo je primjera potvrde ove dijagnoze stanja. To se osobito tiče suspenzije građanskih prava u ime „rata protiv terorizma“ u SAD-u poslije napada al-Qa’ede 2001. na New York. Međutim, problem je s ovim tumačenjem suverenosti i demokratskoga poretka u tome što zamagljuje ideologijske razlike između liberalizma i totalitarnoga shvaćanja države. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Bijela eshatologija: Giorgio Agamben i politika nadolazećega događaja“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 189-230.) Carl Schmitt se u svojoj teoriji suverenosti kritički usmjerava protiv liberalnoga deizma ustavne države. Kao što je poznato, deizam je teologijska vizija sjedinjenja uma i prirode poistovjećivanjem prirode s božanskim. Liberalizam je za Schmitta antipolitička doktrina. Ona političke odluke nastoji premjestiti u područje ustavnih normi. Tumačenje Zakona u demokratskoj proceduri potire snagu odlučnosti političkih subjekata u moderno doba. Za liberalne ustavotvorce mjesto suverenosti politike smješta se u instituciju Vrhovnoga suda. Zahvaljujući tom izbačaju u sferu pravne norme politika se depolitizira kao čin pravnoga normiranja. Pravo suspendira politiku. Naposljetku, pravo i njegove norme služe kao instrumenti ekonomskoj logici djelovanja modernoga kapitalizma. Schmittov politički decizionizam pojavljuje se stoga alternativom liberalnome depolitiziranju u ime posljednje svrhe. To je totalna moć tehnoznanstvene produkcije kapitalizma u neoliberalnome shvaćanju slobode pojedinca čiji je model poduzetništvo i korporacija na tržištu. Tome se, dakako, može jedino suprotstaviti odlučnim prekidom sa svođenjem politike na pravnu normu i na tehnoznanstveni panekonomizam. (Carl Schmitt, Politische Theologie: Vier kapitel zur Lehre von der Souveränität, Dunckler & Humblot, Berlin, 2004., 8. izd.) Schmitt je otuda radikalni predstavnik teorije suverenosti i izvanrednoga stanja u doba vladavine koja nadilazi teritorijalne granice europskoga prava naroda. Njegova teorija političkoga u svojoj bitnoj nakani imala je zadatak ograničiti moć tehnike i znanosti povratkom političkome kao činu odlučne volje. Schmitt je u znanstveno-tehničkome pogonu vidio univerzalni primat sredstva pred svrhom. Racionalizam „pogona“ odgovara Weberovu sociologijskome shvaćanju o nužnosti birokratskoga modela upravljanja modernim društvom. No, druga je strana napretka bjelodana u svođenju egzistencijalne strukture ljudskoga bitka na funkcije nečega što je s onu stranu telosa slobode. Za Schmitta ono političko nije tek egzistencijalno ustrojstvo ljudskoga bitka u graničnim situacijama, kako se to uobičajeno smatra oznakom filozofije egzistencije, osobito Karla Jaspersa. Posrijedi je nešto bitno različito što proizlazi iz Schmittove kritike prosvjetiteljstva i racionalizma. Dakako, protiv totalnoga podruštvljenja života u obliku „pogona“ alternativa se pronalazi u pojmu političkoga na kraju liberalne vjere u napredak. Liberalizam se razmatra kritički zato što podliježe razornoj moći ekonomsko-tehničkih snaga u društvu. Na taj se način, prema Schmittu, uspostavio poredak engleskoga kapitalizma koji je potisnuo vojnu moć Napoleona u 19. stoljeću. Pojam napretka kao jedinstva racionalizma i znanstveno-tehničkoga pogona dovodi nužno do temeljne moći modernoga doba s kojim liberalizam dokida svaki oblik izvorne političke artikulacije slobode. Panekonomizam predstavlja rezultat takve svjetsko-povijesne situacije. Njegovo profano filozofijsko-povijesno utemeljenje nalazi se u prosvjetiteljstvu. Što je ovdje zacijelo najznačajnije u Schmittovu grosso modo napadu na liberalizam i plaidoyeru za povratak političkome s onu stranu postulata liberalne demokracije nije ni u kakvoj vjeri u elitarni oblik vladavine, još manje u vjeri u diktaturu kao načina uspostave istinskoga političkoga djelovanja suverenosti. Schmittova je odlučna postavka da je liberalizam metafizički sustav vrijednosti. (Thomas Vesting, „Erosionen staatlicher Herrschaft: Zum Begriff des Politischen bei Carl Schmitt“, Aör, br. 117/1992., str. 9.) U znamenitome predavanju „Doba neutraliziranja i depolitiziranja“ iz Barcelone 1927. godine radikalno je ustvrdio da proces racionaliziranja označava put u svijet bez države i politike. Na tim osnovama leži dijagnoza suvremene civilizacije. Neograničena vladavina liberalizma kao „antireligije tehniciteta“ stvara prostor za ozbiljenje procesa sekulariziranja. Bog, sloboda i napredak shvaćaju se samo kao racionalne vrijednosti ekonomskoga uspjeha na tržištu. Kultura i potrošačko društvo dovode nužno do „ekonomiziranja duhovnoga života“. Iza krinke ove razorne antiliberalne kritike modernosti ne nalazi se nikakav povratak mračnome razdoblju predmodernoga saveza religije i države, iako je Schmittova kritika prosvjetiteljstva i racionalizma u politici vezana uz katoličkoga rojalističkoga mislioca Donosa de Cortésa i njegovo shvaćanje diktature. Što Schmitt zapravo vidi kao temeljni problem moderne civilizacije jest nestanak dviju oznaka političke slobode djelovanja čovjeka – suverenosti i odlučnosti. Nositelj suverenosti više nije politički narod u demokratskome obliku vladavine nacije-države. Pojedinac koji stoji u jezgri liberalnoga shvaćanja povijesti pretvara se u objekt samoga kapitalističkoga pogona panekonomizma, bez obzira bio on kapitalist ili radnik. Umjesto suverene moći političkoga u moderno doba demokracije suočeni smo, prema Schmittu, s raspadom klasične europske države i njezinim gubitkom vjerodostojnosti u pravnome smislu. Posljedica je toga raspada vidljiva u depolitiziranju države u sferi ekonomije, religije, morala, kulture, umjetnosti. Sve te sfere „društvenoga života“ u moderno doba načelno su autonomne. No, ta je autonomnost fikcija i iluzija slobode heteronomnoga utemeljenja politike. Neutralnost liberalne države spram sfera morala i kulture zapravo je samo ideologijska krinka jedne posve druge hipermoći. Očigledno je da njoj više nije potrebna tradicionalna državna politika da bi vladala svijetom. Na mjesto države dolazi složeni sklop ekonomsko-političkih interesa korporacija. Pluralizam i liberalizam jamče stroju neoliberalne hipermoći novu legitimnost, Ona sada više nema oblik suverenosti naroda. Moć kapitalističke ekonomije s onu stranu nacija-država i s onu stranu klasično pojmljenoga pojma političkoga razara moderni pojam suverenosti. Gdje je i postoji li uopće alternativa tom čudovišnome procesu preobrazbe političkoga u stroj dehumanizirane pustinje znanstveno-tehničkoga sklopa? Za Schmitta je politika jedina alternativa. Ona ima sudbinsko značenje za zapadnjačkoga čovjeka. Politika je njegov metafizički credo u doba raspada metafizike. Zato su svi pojmovi moderne politike sekularizirani pojmovi teologije, a među njima suverenost predstavlja ključni pojam moći politike u doba nestanka samoga modernoga pojma suverenosti. Paradoks je, dakle, istoznačan onome koji Derrida naziva „mističnom snagom utemeljenja“. Pravo se više ne može zasnivati na metafizici norme. Sada se težište prebacuje na odluku suverene moći transformacije društva i države. Gotovo sukladno Rousseauovom uvjerenju da postoji ipak tako nešto kao mitska slika prirode, tako i Schmitt totalnome politiziranju znanstveno-tehničke civilizacije nastoji uskratiti pravo da određuje egzistencijalnu sudbinu čovjeka u svijetu. No, u čemu je problem s alternativom povratka političkome? U „doba tehniciteta“ političko djelovanje gubi predmet vlastita politiziranja. Tehnika više nije određena paradigmom atomske fizike kao što je to bilo za Heideggera i Schmitta. Umjesto tehnike svijet konstruira tehnosfera iz biti posthumanizma i transhumanizma. Tehnika je još nešto neljudsko, dok tehnosfera dokida ontologijsku razliku čovjeka i stroja s pomoću razvitka umjetne inteligencije. Politika u doba tehnike i politika u doba tehnosfere nisu tek dvije različite politike. Razlika između dvojega potječe iz jedne dublje ontologijsko-ontičke razlike u biti političkoga. U prvom slučaju politika pripada pojmu vladavine i upravljanja nad tehničkom okolinom. U drugom slučaju sama politika postaje kibernetikom. Radikalna odluka za obrat u biti suvremenoga svijeta neoliberalnoga kapitalizma označava kritiku depolitiziranja. U oba slučaja radi se o političkome s onu stranu predstavničke demokracije u razdiobi na državu i društvu. Obrat je decizionistički čin transformacije suverenosti naroda. Događa se dokidanjem ili suspenzijom zakona te ulaskom u logiku izvanrednoga stanja. Depolitiziranje u bitnom označava proces preobrazbe politike u tehnologiju upravljanja sustavima. Oni kibernetički funkcioniraju poput mreže. Dogma koju Schmitt radikalno kritizira svodi se na neutraliziranje političkoga i depolitiziranje politike u liberalnim demokracijama. Vjera u proizvodnju, potrošnju, marketing i tržište kao autonomnu sferu društvenoga reguliranja sustava potreba istodobno označava vjeru u autonomiju estetike, morala, religije. Sve je autonomno, samo ne politika. Ideologija ovog globalnoga poretka neoliberalizma i tehnoznanosti kao entropijske mreže samoobnavljanja u permanentnim izvanrednim situacijama ekonomskih kriza proizlazi iz vjere u legitimnost i legalnost poretka prirodnih odnosa između stvari kao društvenih odnosa između subjekata/aktera globalne politike svijeta. To je isto ono što je Benjamin rekao o kapitalizmu kao novome religijskome kultu. U njega nitko ne vjeruje. Ali svi se ponašaju kao da je to jedina ispravna i zauvijek objavljena sekularna monoteistička vjera modernoga čovjeka. Nije nipošto slučajno da se događa nešto što je već otpočelo kao svojevrsni „eksces“. Walter Benjamin je još 1930. godine u jednom pismu Schmittu izrekao svoje divljenje njegovu mišljenju. U Teologijsko-političkome traktatu razvio je shvaćanje „božanskoga nasilja“ kao izvanrednoga stanja. Ono prekida s logikom kontinuiteta moderne suverenosti nacije-države. (Vidi o tome: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela: Snješka Knežević; Samuel Weber, „Taking Exception to Decision: Walter Benjamin and Carl Schmitt“, Diacritics, jesen-zima 1992; Vol. 22, br. 3-4; str. 5-18.) Subjekt političke suverenosti nije više narod u rusoovskome značenju citoyena. Ovdje je riječ o činu odluke kojim onaj koji djeluje postaje suveren unutar prostora moderne ustavne države. Naravno, ne smije se zaboraviti da je politički decizionizam danas atraktivan u sporovima oko biti neoimperijalnoga karaktera globalnoga poretka jer pretpostavlja mogućnost radikalne akcije. Takva akcija nužno ne mora biti ni desnoga ni lijevoga predznaka. Ali ona jest bitno vezana uz shvaćanje „božanskoga nasilja“ s onu stranu klasične liberalne ideje države. Nije time Schmitt samo otvorio problem kritike depolitiziranja suvremene politike kao „kulture“, nego je posve jasno ukazao na nešto što je možda bila i Rousseauova sumnja u povijesni napredak čovječanstva. U njegovu životnome djelu znakovita naziva Nomos Zemlje pokazuje se nešto upravo odlučno za svaki budući pokušaj obrane modernoga shvaćanja suverenosti nacije-države. Schmitt je u diskursu pravne teorije nastojao utemeljiti mogućnosti političkoga djelovanja u doba totalne racionalizacije tehnoznanosti, koje sam život na Zemlji pretvaraju u objekt s onu stranu „prirode“ i „kulture“. Epoha državnosti i država ide prema svojem kraju. Schmitova dijagnoza ove „postnacionalno-državne konstelacije“ nesumnjivo je izvedena na temelju uvida u filozofijsko-teologijsko podrijetlo pojma pravocrtne povijesti, koja se od sv. Augustina do Marxa pojavljuje konstantom. Druga bitna točka analize seže u sam početak modernosti. U tome je bliska sveza s Rousseauom i njegovim shvaćanjem politike. Naime, država i suverenost, kao i legitimnost i legalnost nisu drugo negoli ono što smo nazvali teologijsko-političkom razlikom. S krajem suverenosti kao pravno-političke kategorije ustavnih poredaka europske moderne povijesti nalazimo se, prema Schmittu, na kraju ne samo nacije-države, nego i na kraju tradicije europskoga Ius Publicum. Minula epoha država i prava odgovara nestanku metafizičke ideje o vječnoj i nepromjenljivoj „ljudskoj prirodi“, koja je bila u temelju svih novovjekovnih filozofija politike, prava i morala. S krajem metafizike „ljudske prirode“ na kojoj je izgrađen politički poredak liberalne demokracije u Europi i Americi postavlja se pitanje što uistinu preostaje od političkoga u doba „dehumanizirane pustinje“ izgubljenoga nomosa Zemlje. Ta kritika mobilizacije tehnike i znanstvenoga duha, koji pokorava „prirodu“ svojim svrhama, ima, paradoksalno, rusoovsko podrijetlo. U Raspravi o znanostima i umjetnostima, u kojoj je Rousseau, kao što je izvrsno pokazao Leo Strauss, prosvjetiteljskoj viziji napretka s pomoću znanosti suprotstavio sliku demokratske većine i njezina „neznanja“ da spriječi idolatriju aristokratske nejednakosti uma u tvorbi političkoga života zajednice, nailazimo na tragove etičkoga obuzdavanja napretka. Ta je vrsta kritike, međutim, u potpunosti nemoćna. Zato ima obilježje nostalgije društvenih znanosti za zlatnim dobom nadzora znanosti i tehnike. Slično obrazloženje protiv scijentizma biogenetike i biotehnologije u demokratskome društvu danas zagovara Habermas. Ali, u slučaju Schmitta i njegove kritike modernosti problem je u tome što on bez ikakvih natruha političke teodiceje vidi kako same političke institucije modernoga doba postaju sluge totalnoj mobilizaciji tehnike. U pokušaju da se tome pronađe alternativa rješenje je iznova moderno. Kao i u slučaju cijele tradicije prosvjetiteljskih mislilaca od Montesquieua do Rousseaua izlaz je u povratku političkome u njegovu izvornome značenju odlučnosti djelovanja u stvaranju političke zajednice. Zašto uopće iznova toliki povratak Schmittu i, paradoksalno, preko njega Hobbesu i Rousseauu osobito u zastupnika tzv. repolitizacije i agonalnoga pluralizma (Derrida, Agamben, Mouffe i drugi)? Odgovor je u tome što se njegova vizija nadolazećega doba i svjetskoga poretka realistički suočava s krajem modernosti i njezina političkoga kulta – nacionalne države. S krajem nacije-države suverenost postaje pitanje koje izlazi iz okvira teorije države i prava. Umjesto metafizike normi sada je obrat u tome što decizionizam političke egzistencije uspostavlja sam događaj obrata političkoga u središte promišljanja. (Henning Ottmann, „Decizionistički modeli politike“, Politička misao, god. 47, br. 1/2010., str. 129-141. S njemačkoga preveo Tomislav Martinović) Odluka suspendira normu. Akcija mijenja vrijednosti. Sve postaje neodređeno i neizvjesno kada u igru ulazi sam događaj radikalne promjene svijeta. Statičnost nacije-države u svjetskoj povijesti zamjenjuje dinamičnost i fluidnost mreže neoimperijalne suverenosti. Svi klasični politički subjekti/akteri modernoga doba gube svoju moć da bi ih preuzelo nadzorno društvo u globalitarno doba. No, što ako je upravo neodređenost, neizvjesnost temelj onoga što Derrida u svojoj politici dekonstrukcije kao mesijanskoga događaja nadolazeće demokracije naziva ne-odlučivošću? Protiv Schmitove uzaludne politike odlučnosti suverena, koji stvara politički poredak Novoga, jedina alternativa unutar istoga kruga mišljenja, samo s drugim kontekstom i drugim jasnim porukama protiv skretanja u mistiku izvanrednoga stanja kao što su diktature i oligarhijsko kvarenje demokracije, čini se podjednako nemoćnom. Stoga joj jedino može biti pripisana oznaka politike slobode bez moći. 4. Epilog: o paradoksu demokracije Doba nacija-država s kojim otpočinje moderna politika istodobno označava rađanje moderne kulture. Rousseau je već u Raspravi o znanostima i umjetnostima iz 1750. godinepostavio jednu od najradikalnijih postavki protiv visoke kulture u suprotnosti s demokratskim pravom naroda kao općenite volje. (Jean-Jacques Rousseau, Discours sur les sciences et les arts, Le livres de Poche, Pariz, 2004.) U hiperboličnome tonu koji će preuzeti F.T.Marinetti u svojem Manifestu futurizma početkom 20. stoljeća s kojim otpočinje poslanstvo povijesne avangarde, Rousseau izvodi postavku da treba spaliti akademije i knjižnice ako će njihova temeljna zadaća prosvjećivanja naroda i borbe za istinom ostati povlasticom učene manjine u upravljanju društvenim razvitkom. Pretjerivanje, dakako, ima svoj retorički cilj u tome što suprotstavlja logiku znanja kao ezoterične tajne jedne ekspertne skupine demokratskom načelu javne rasprave o smislu i koristi javnoga znanja za stabilnost demokratskoga poretka. U ime demokracije znanje mora biti stvar naroda ili nije vrijedno postojanja. Kultura se u svjetlu prosvjetiteljskoga projekta pojavljuje rascijepljenom u samoj biti političke uporabe javnoga razuma. Gotovo da su danas isti argumenti zastupnika deliberativne demokracije u sporu s posthumanizmom i transhumanizmom oko pitanja reproduktivnoga kloniranja, biogenetike i kiborgizacije života. Strah od rizika nenadziranoga napretka dovodi u svezu javno demokratsko neznanje i ekspertne skupine tehnoznanosti. Spor se čini apsurdnim. No, pravi je paradoks u tome što demokratski poredak bez mnijenja (doxa) ne može postati prostor deliberativne kritičke javnosti. Zato je kultura svojevrsna „aura“ svakoga „prirodnoga prava“ i suverenosti nacije u moderno doba. Kao simbolički preostatak viška imaginarnoga, kultura je moderni sekularizirani pojam za božansko tijelo zajednice. Transcendencija u imanenciji čini kulturu zamjenom za prazno mjesto božanskoga u prostoru moderne politike. Kada se to ima u vidu, shvatljivo je zašto Max Weber određuje modernost dobom raščaravanja. Nije riječ tek o znanstveno-tehničkome raščaravanju svijeta iluzija iz srednjovjekovnoga imaginarija apokalipse i smrti, nego ponajprije o raščaravanju prostora za uspostavu ontologijskoga zakona Novoga. Modernost nastaje na tlu onoga što zamjenjuje teologijsku sliku svijeta u autonomnosti sfera ekonomije, politike i kulture. Ekonomija se događa u sferi društvene općenitosti „prirodnih zakona“ tržišta, politika u sferi ustavnoga poretka nacije-države, a kultura u području simboličkoga značenja svijeta sustava i svijeta života. (Jürgen Habermas, Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1988. S njemačkoga preveo Igor Bošnjak) Problem „prirode“ u modernoj filozofiji od Schellinga do Blocha stoga nije više problem drugobitka čovjeka u nečemu izvanjskome i otuđenome ljudskome duhu. Priroda u cjelokupnome radu destrukcije i dekonstrukcije mišljenja preostaje zagonetkom. A nju više ne rješavaju filozofijske spekulacije koje su ustuknule pred radikalnim konstruktivizmom tehnoznanosti. Kada se priroda konstruira onim što pripada području neljudskoga – tehnoznanstvenim projektom izbačaja čovjeka u svemir – tada i njegova „društvena priroda“ postaje konstrukcijom bez fiksnoga utemeljenja. Stroj neljudskoga omogućuje prirodi produžetak njezine iluzije i fikcije prirodnosti u umjetnoj inteligenciji i estetskom kôdu nove tehnologije. Rousseau se teologijsko-politički morao razračunati s klasičnim nasljeđem politike da bi cjelokupni projekt moderne mogao biti oslobođen upravo onoga što čini i nadalje glavni problem njegova mišljenja i danas – fatalnosti i kontingencije „prirodnoga stanja“, te himere koja pod vidom društvene tvorbe političke zajednice čudovišno leži u pukotini ljudske slobode. Ne djeluje li naprosto još čudovišnije ona znamenita Hegelova postavka iz Fenomenologije duha da je ta toliko opjevana priroda u samome središtu novovjekovne tvorbe subjekta tek rezultat prirodnih znanosti, dakle, čista fikcija znanstvenoga uma? Ako je tome tako, tada je modernost samo jedna postaja na putu tehnoznanstvenoga napretka. Sve druge putove tehnoznanosti pretvaraju u objekte svojeg istraživanja, a politiku potrebuju samo kao nužno sredstvo vlastite moći. Vjera u demokraciju više je od vjere u moć slobode kao temelja „društvenoga ugovora“. To je vjera u nadolazeću zajednicu pravednosti bez fikcije „prirode“ i bez mita o „društvu“. Dostojanstvo politike nema više pred sobom povratak „prirodi“ niti očekivanje nekog idealnoga svjetskoga društva. Djelovanje je odluka o biti ljudske slobode i o nomosu Zemlje u doba kraja suverenosti. Ako ta odluka promašuje smisao političkoga, tada je budućnost djelovanja već unaprijed odlučena. Ona više nije naturaliziranje iskonskoga grijeha čovjeka ili, pak, njegove nedužnosti (Hobbes-Rousseau). Sama se društvena priroda sada ideologijski ovjekovječuje kao nova prirodna nejednakost čovjeka u sustavu kognitivnoga kapitalizma. Pitanje o političkome preostaje u doba kraja nomosa Zemlje jedino bitno pitanje o mogućnostima druge „ljudske prirode“. Gdje je njezino mjesto i što ona označava? Druga se priroda čovjeka nalazi u samome temelju projekta tehnoznanstvene moći. Na mjesto biološke zadanosti sada dolazi nešto duboko „iracionalno“ – proračunljivost i racionalnost mreže kognitivnoga kapitalizma do njegova kraja u vlastitome bezdanu. Na kraju Cameronova 3-D filmskoga spektakla Avatar jedino što preostaje jest vizualizacija prirode kao tvorbe „vječnoga ništavila“. Tko govori o povratku prirodi, da parafraziramo Aristotela, ili je Bog ili zvijer koji u prirodi više ne nalazi svoj odavno razoreni dom. Na njegovo mjesto dolazi bezavičajnost političkoga. Odluka same čudovišne moći promjene „prirode“ i „društva“ posljednji je čin apsolutne suverenosti. No, subjekt suverenosti više nije ni Bog niti moderni politički narod. Ima li uopće više razloga govoriti o subjektu moći i suverenosti kao nomosu političkoga na kraju epohe moderne nacije-države?

September 28, 2025
Posljednja tajna spektakla

Posljednja tajna spektakla

„Naš um je bog. /…/ Trebamo se, dakle, baviti filozofijom. Ili se oprostiti od života i otići odavle, jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje.“ Aristotel, Nagovor na filozofiju 1. Autentičnost i banalnost života Sve je na kraju stvar najvažnije egzistencijalne odluke: ili istinski život ili smrt! Tertium non datur. Dva pjesnika modernoga doba, Rimbaud u Sezoni u paklu i Rilke u Devinskim elegijama, bezuvjetno zahtijevaju radikalnu promjenu života. Novo ne dolazi samo od sebe. Bez unutarnjega obrata modernoga subjekta nemoguće je očekivati rumenilo duhovnoga praskozorja. Da bi se uspostavilo njegovo kraljevstvo u ovome jedinome svijetu, nužno je da djelovanje onoga svijeta u pojmovima transcendentnoga mora biti trajno ili privremeno prevladano. Nadilaženje mora biti izvedeno s onime što je barem dostojno vladavine božanskoga tijekom dosadašnje povijesti. Ne može se, primjerice, realizirati filozofija a da se ne dokine njezin sadržaj u zbilji i da se istodobno ne prevlada izvor razdvajanja umnoga i zbiljskoga. Živimo u doba trajnih preobrazbi nadomjestaka bitka. Kada se život sam proizvodi iz nadomjestne ili umjetne „prirode“ stvari, tada je već bitno određena sudbina čovjeka u takvome svijetu. U njemu nestanak boravišta na iskonskome mjestu stvara planetarne nomade. Sve poprima značajke nadomjestka. Derrida je u Gramatologiji tim pojmom (supplément) odredio „bit“ reproduktivne mreže događaja. (J.Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Razlika je uvijek nadomjestak/dodatak onome izvornome. Kao što pismo prethodi govoru, tako se može kazati da nadomjestak u suvremeno doba ima apriornu strukturu zasnivanja stanja stvari u situacijama i kontekstima društva, politike, kulture. Tehno-znanstvena konstrukcija svijeta pretvara nadomjestak u integralnu stvarnost. Zahvaljujući vizualizaciji suvremene digitalne tehnologije moguće je i nužno da se ono stvarno pojavljuje u formi slike. (O. Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, 2003.) Nadomještanje stvarnoga s onim što ga sada uopće omogućuje dovodi do primata virtualnosti nad aktualnošću. Štoviše, virtualnost u vizualnome svijetu izračunate slike na temelju broja i komputiranja informacija u algoritme i binarne modele nije više nadomjestak stvarnoga svijeta i tijela u njemu. Konstrukcija „novoga“ svijeta nadomjestak je i jedina stvarnost novovjekovnoga svijeta. Novo ne nastaje iz staroga. Ono se konstruira promjenom samoga „stanja stvari“. Novo u znakovima bezuvjetnoga napretka označava tvorbu svijeta kao objekta, a čovjeka kao subjekta. Što napreduje i razvija se u tom sklopu vladavine novovjekovne znanosti i tehnike može biti samo ono što je već opredmećeno u formi robe kao stvari izjednačene s njegovom slikom. Znak novoga već je uvijek nešto s onu stranu znaka samoga. To je broj (kvantitet) i slika predmeta (reprezentacija). Kao informacija za daljnju obradu novo se može razumjeti samo polazeći od preobrazbe materije u energiju, a energije u informaciju. Beskrajno i bezgranično, novo u svojem beskrajnome ponavljanju i reprodukciji nužno završava kao dosada i praznina samoga procesa postajanja drugim i drukčijim u stabilnosti poretka jednoga te istoga. Na taj način se identitet modernoga doba određuje u razlici spram iskonskoga kruženja sfera duhovnosti i osjetilnosti kao gibanja moći prirode (physis). (.Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003. 8. nepromijenjeno izd. str. 75-114.) Novovjekovna znanost i tehnika počivaju na ideji konstrukcije svijeta kao objekta i čovjeka kao subjekta. Iz same biti novovjekovne slike svijeta nastaje ono što „vidimo“ i ono što „mislimo“. Konstrukcija označava epohalan tehnički odnos spram bitka. Svijet konstruirati ne znači ništa drugo nego ga stvoriti iz ničega (creatio ex nihilo). Slika predstavljajućega predmeta u svojoj perspektivi i reprezentaciji zato ima u sebi neki izvorni nedostatak u suvišku onoga što je samo konstruirano. Foucault je to nazvao reprezentacijskom slikom moderne episteme. Nedostatak u pojmu spektakla upućuje na nedostatak u samom pojmu novovjekovne slike svijeta kao reprezentacije. (M.Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo S.Rahelić. O kritici pojma reprezentacije u modernoj filozofiji, znanostima i umjetnostima vidi H,Gumbrecht, Unsere breite Gegenwart, Edition Suhtrkamp, Frankfurt/M., 2010.) Ako je horor vacui bila oznaka za prazan prostor u doba srednjovjekovne visoke gotike, od renesanse do kraja baroka suočavamo se s preklapajućim prostorima konstruirane praznine realnoga. U baroknoj glazbi sve je suvišno, osim naboranoga prostora u kojem tonovi razigranih glazbenih formi poprimaju svojstva izvanjskih stvari. Fuga predstavlja univerzalnu formu ponavljanja novoga u stalnoj kompoziciji istoga. Ornament kao slikovni nadomjestak praznine prikriva matricu svijeta satkanog od modela i konstrukcija, struktura i funkcija. Bog u baroknoj metafizici Leibniza posjeduje svojstva vidovitoga matematičara. Intuitivnom spoznajom Bog rješava probleme posredovanja negativnih moći povijesti. Intuitus praesens najviša je spoznaja uopće moguća. Ona prethodi svakom mediju refleksije zato što je logičko-matematički projekt svijeta kao binarnoga modela stvarnosti. (G.Deleuze, Fold: Leibniz and the Baroque, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1992.) Virtualna slika stvarnosti, prema tome, uvjet je mogućnosti orijentacije u prostoru i vremenu apsolutne aktualnosti stvari. Nije stoga slučajno što se i sama slika svijeta radikalno mijenja promjenama znanstvenih paradigmi. S modernim tehno-znanstvenim napretkom prirodu više ne možemo razmatrati „neutralno“ kao skup izvanjskih objekata u prostoru. Priroda može postojati samo emergentno u neprestanim promjenama stanja na način virtualnosti objekta. Sam objekt više nije određen ničim osim vlastitom emergencijom. (J.Greve/A.Schnabel (ur.), Emergenz: Zur Analyse und Erklärung komplexer Strukturen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2011. ) Novo nastaje promjenom u samome stanju ponavljanja kvalitativne strukture objekta u njegovom gibanju i refleksiji samoga gibanja. Razlika između iskonskoga grčkoga svijeta i novoga vijeka razvidna je u tome što pojam novoga može otpočeti tek onda kada je na djelu razlika između onoga istinskoga i lažnoga, autentičnoga i neautentičnoga, onoga svojstvenoga bitku i biti čovjeka i onoga što je tome suprotstavljeno kao nebožansko i neljudsko. Novo je od samoga „početka“ nastanka novovjekovnoga svijeta rezultat fundamentalne izokrenutosti svijeta. U teologijskome shvaćanju sv. Augustina istinsko vrijeme može biti samo vrijeme božanske prisutnosti. Vulgarno vrijeme, usuprot tome, postavlja svoje prolazne svrhe materijalnoga bitka ispred duhovnih sfera Boga i čovjeka. (.Agamben, „Time and History: Critique of the Instant and the Continuum“, u: Infancy and History: On the Destruction of the Experience, Verso, London-New York, 2007. str. 97-116. ) Razlikovanje dviju sfera jest zapravo uvid u raspuklinu svijeta. Raspad iskonske cjeline svega što jest na dijelove, fragmente koji sada zauzimaju razoreno mjesto totaliteta, obilježava moderno iskustvo vremena. Ne može se govoriti o novome vijeku znanosti, tehnike i napretka društva spram obećanja jedinstvene sreće bez svijesti da je u samome jeziku već izvršen temeljni obrat. Umjesto jezika koja razotkriva ono što jest i koji govori ono što mu je moguće u granicama izrecivoga, otpočinje proces tehničke destrukcije jezika. To se zbiva njegovim pretvaranjem u sklopove i sustave, funkcije i strukture, znakove i simbole. Istinski jezik kazuje u onijemjelosti stvari. Goli jezik informacija sudjeluje u procesu interaktivne komunikacije. Novo u svojem ogoljenome vremenskome svođenju na aktualnost (vječno „sada“) odgovara biti moderne revolucije subjekta: da postane, naime, autonomno središte vlastite bestemeljnosti, sam svoj objekt i sam svoje ništavilo. O tome izravno svjedoči Lacanova izreka o modernome subjektu koji ne gospodari svojom kućom. Raspad metafizike Zapada u biti se odvija u procesu ogoljivanja i pročišćenja svih povijesnih kategorija mišljenja. Jedno se nadomještava drugim, ali tako da se cjelina nepovratno raspada u krhotine. Kada imanencija nadomještava transcendenciju, kao što je to slučaj u mišljenju Deleuzea, događa se obrat u postavljanju ranga. Logička artikulacija temelja i utemeljenja nestaje u korist mreže i rizoma (filozofije, znanosti i umjetnosti) koji djeluju emergentno i kao heteronomne strukture. (Vidi o tome: P.Gullney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2010.) Ono što preostaje u tom nesagledivome procesu raspadanja metafizičke slike svijeta jest nedvojbeno pitanje uvjeta mogućnosti stvaranja „nove slike svijeta“. U biti novoga nema ništa drugo negoli zatvorena struktura vremena jednog te istoga na sve višim razinama stabilnosti. To je logika djelovanja spektakla. U svojem posljednjem stadiju totalnoga nadomjestka života on sam postaje inscenirani događaj apokalipse. Bez apokalipse ne može događaj novoga imati temeljne značajke modernoga spektakla. Apokalipsa je spektakularan događaj Novoga. Možemo unaprijed naznačiti temeljnu postavku ovoga razmatranja. Spektaklom više ne treba razumjeti neki izdvojeni fenomen društva, kulture, politike, znanosti, tehnologije, sporta, mode. Radi se o dokidanju fenomena u samoproizvedenoj mreži događaja. Sami fenomeni više ništa ne predstavljaju i ništa ne oponašaju. Kada više nema fenomena, imamo tek „fenomenologiju“ bez subjekta. To je, primjerice, bjelodano u funkcioniranju suvremenih masovnih medija. Proizvodnja stvarnosti kao događaja u kojima se ne događa ništa drugo osim insceniranja ideologijskih sukoba između medijskih subjekata/aktera na sceni pokazuje kako politika nije vodeći medijski događaj, nego su mediji vodeći politički događaj. Ti su događaji već samim činom insceniranja u prostoru-vremenu spektakla s onu stranu istine i laži, pojave i privida. (J.Baudrillard, In the Shadow of the Silent Majorities, The MIT Press, Cambridge Massachusetts London – New York, 2007. Vidi o tome: D.Katunarić (prir.) Carstvo medija, Litteris, Zagreb, 2012.) Logika je spektakla u suvremeno doba upravo ono isto u biti planetarnoga nihilizma: da, naime, sve pojavno gubi auru predmeta i slikom postaje stvar s onu stranu uporabe i razmjene, s onu stranu znaka i simbola. Spektakl ne predstavlja nešto i nekoga u društvu. To je strukturalno određeni odnos koji uvjetuje da stvari postaju slikama događaja, a događaji vizualno prazni od bilo kakvoga sadržaja. Ispražnjavanje sadržaja istovjetno je procesu desupstancijaliziranja. Kada se danas popularno kaže da živimo u doba subjekta bez supstancije, ukazuje se na različite fenomene u postindustrijskome društvu obilja potreba i obilja proizvodnje-potrošnje. Nadomjestak pripada biti desupstancijaliziranja. Ali nadomjestak nije samo neki objekt koji se nalazi pored ili uz ljudski životni svijet. Nadomjestak je postao sam subjekt koji sebe vidi u slici-objektu nadomjestne supstancije. Već pojam ready mades u avangardnoj umjetnosti Marcela Duchampa, gdje estetski objekti nadomještavaju umjetničke slike, pokazuje razmjere ove revolucije u biti modernoga svijeta. (B.Groys, Über das Neue: Versuch eine Kulturökonomie, S.Fischer, Frankfurt/M., 2004. 3. izd.) Nestanak biti iz onoga što se imenuje predmetom, povratno upućuje na raspad cjelovitoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Desupstancijaliziranje je uvijek stoga i desubjektiviranje. Kada više nema biti neke stvari, sama stvar je ne-živa ili je, pak, estetizirana za nadomjestnu uporabu u druge svrhe. Ista je dijagnoza stanja suvremene politike. Nestanak političkoga u korist prava, religije, kulture pokazatelj je duboke krize suvremenoga doba. (G.Agamben, The Means without Ends: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2000. Vidi o tome: Ž.Paić, „Bijela eshatologija: G.Agamben i politika nadolazećega događaja“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 189-230.) Posljednja tajna spektakla jest u tome što je njegova „priroda“ u uspostavi nadomjestne prirode samoga života uopće kao apokaliptičkoga događaja. Sve što jest u doba posljednjeg stadija spektakla – integralne stvarnosti kako Baudrillard radikalizira samoga Deborda – postaje apokaliptička inscenacija događaja. On je utoliko okrutniji i besmisleniji ukoliko je vizualno transparentniji u medijskoj prezentaciji. (Baudrillard, Le crime parfait, Galilée, Pariz, 1995.) Spektakl više ne može biti ni forma stvari, niti fetišizam robe u obliku postvarenja bitka, nego događaj totalnoga nadomjestka samoga života u formi posthumane robe/slike. Problem s razumijevanjem pojma spektakla jest u tome što se on više ne odnosi na nešto „pojavno“. To nije ništa empirijsko što ima svoj uvjet mogućnosti u transcendentalnome označitelju same Stvari. Marx je na tragu Hegelove spekulativno-dijalektičke logike povijesti na taj način shvatio epohalnu vladavinu kapitala i društvenih odnosa kapitalizma. Problem je u epohalnome određenju granica između onoga što je autentičan, a što lažan ili otuđen život. Odakle proizlazi razlika? Je li razlika utemeljena još u Grka u pojmu/riječi istinstvovanje (alétheia), što izvorno znači, prema Heideggerovom tumačenju, otkrivenost bitka? Autentičnost se čovjeka smatra njegovom pravom ili istinskom „prirodom“. Onaj koji jest tako što potvrđuje svoju bit u promjenama istoga jest autentičan u životu. Nakon iskustva suvremenoga doba u kojem više nema razlike između integralne stvarnosti i njezine slike pitanje granice između autentičnosti i „kiča“ egzistencije postaje životno pitanje. Drugim riječima, ako više nema Velikoga Drugoga koji stoji iza Stvari – spektakla kao planetarnoga nihilizma kapitalističke neoliberalne globalizacije – možemo li više uopće govoriti o smislu i svrsi povijesti čak i ako je ona nastavak „mahnitosti bez utjehe“, kako kasni Heidegger imenuje bezuvjetnu vladavinu tehnike? Spektakl kao događaj nadomjestka života pokazuje da autentičnost i vulgarnost vremena proizlazi iz nečega što uopće prethodi (povijesno-logički) uspostavi svijeta kao tehno-znanstvenoga razvitka. Što događaju podaruje „istinu“ ili „laž“ nije ništa formalno-logički naknadno u refleksiji same Stvari. Posrijedi je ideja cjeline svijeta u svojoj jednokratnosti i neponovljivosti. Epohalnost povijesti pokazuje se u kazivajućem sabiranju beskonačnoga i konačnoga. Uzdizanje do smisla bitka u jeziku bez ikakvoga nadomjestka još krasi arhajski pristup svijetu. Na jednom mjestu predavanja o razlici između grčke umjetnosti i umjetnosti modernoga doba Heidegger kaže da Grci nisu imali potrebu za teorijom umjetnosti niti za estetikom. U njihovim građevinama i kipovima prebivali su živi bogovi, a ne iskustvo duboke praznine koje potrebuje naknadno teorijsko utemeljenje. (M.Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, u: GA, III. Abteilungen: Unveröffentlichte Abhandlungen – Vorträge – Gedachtes, sv. 74 – Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V.Klostermann, Frankfurt/M. 2010., str. 193.-195.) Rimbaudova zapovijed odnosi se, dakle, na neodređeno treće lice jednine, na Ono: „Treba biti apsolutno moderan“!“. Rilkeova je, pak, upućena izravno Drugome kao nesvodivome licu subjekta: „Moraš promijeniti svoj život!“. (Vidi o tome: P.Sloterdijk, Du musst dein Leben ändern: Über Anthropotechnik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2009.) Odakle uopće dolazi poziv u formi zapovijedi na koju se čovjek ne smije oglušiti? Odgovor bi mogao glasiti: iz potrebe za autentičnošću samoga života čovjeka. To pretpostavlja da život ili nije istinski vođen pa mu nedostaje smisla, ili da je posrijedi nužnost promjene koja proizlazi iz uvida da je ovo doba koje nazivamo modernim naprosto lažno, nenavlastito, otuđeno. Iako oba pjesnika najavljuju radikalnu promjenu ljudskoga bitka, ne možemo biti posve sigurni tko je onaj koji to zahtijeva i zapovijeda. Je li to neka čudovišna moć s onu stranu umnoga temelja svijeta? Ili je možda riječ o samome božanskome glasu u njegovoj skrivenosti? Misterij zapovijedi očito proizlazi otuda što se, paradoksalno, subjekt promjene u moderno doba ne može odrediti. Ako je tome tako, tada bismo mogli reći da se subjekt konstituira iz vlastite nemogućnosti subjektiviranja. Nije li to nešto mnogo više od aporije djelovanja subjekta u moderno doba u svim područjima od ekonomije, politike do kulture? Subjekt mora moći voditi svoj život autonomno samo ako postoji uvjet mogućnosti radikalne promjene samoga života. U svakom trenutku mora postojati alternativa „ovome“ životu ovdje. No, gdje se ona nalazi? Zacijelo se ne nalazi „ovdje“, nego negdje izvan ovoga svijeta. Baudelaire izriče u Spleenu Pariza bit moderne (prazne) transcendencije: anywhere out of the world. Konstitucija subjekta činom promjene samoga života označava prazno mjesto subjekta u cjelokupnoj modernoj umjetnosti. Ne slučajno, paradigmatski roman modernoga doba Joyceov Uliks kraljevstvo je decentriranoga subjekta u samome jeziku. Poput kirurškoga skalpela jezik zasijeca u trulo tkivo povijesne prošlosti. Opscenost slike u samome je jeziku otvorenosti spram svijeta kao misterija vremena. U moderno doba zapovijed ne može više doći „odozgo“. Obrat je u tome što odgovor čovjeka na nagovor u formi zapovijedi sada ima status autorefleksivne svijesti. Mi znamo da nešto moramo promijeniti u životu. Ali ujedno znamo da promjena u životu više nije moguća bez promjene samoga života. Tko je uistinu subjekt promjene? Premda se čini da je to, kako slijedi iz Rilkeovih stihova, osobnost čovjeka, njegovo sebstvo, taj samoutemeljujući i autonomni Ja koji od Fichtea određuje transcendentalnu strukturu zapadnjačkoga mišljenja i djelovanja, u Rimbauda je zapovijed upućena „onome“ zajedničkome što se odnosi na ljudski rod, ali ujedno svakome i nikome. Između Ja koji jest Ti ili drugotnost drugoga i neodređenoga „onoga“ kao jezika iz kojeg subjekt uopće otpočinje smisleno živjeti nalazi se pukotina. Tko govori iz zapovijedi promjene samoga života – Ja ili netko Drugi? Drugo Ja (alter ego) u unutarnjem životu ljudske duše svjedoči o uvjetu mogućnosti promjene. Kršćanska samosvijest u formi savjesti kao krivnje, kako je to bilo razvidno Kierkegaardu, uvjet je mogućnosti totalne promjene egzistencije čovjeka. Povijest započinje tek onda kada postoji mogućnost „drugoga života“ kao radikalno drukčijega načina bitka od dosadašnjega života. Na taj način se može razumjeti kako se moderna samosvijest slobode razvija iz sfere radikalne promjene same svijesti o prošlosti kao iskupljenju krivnje subjekta. Za Hegela je taj događaj bio odlučan u tvorbi moderne subjektivnosti. Prijelaz iz etike okajanja grijeha u stanje odlučne otvorenosti samosvijesti spremne za suočenje sa svijetom kao objektom vlastitih konstrukcija (fantazmi, logika i praksi) iziskuje potiskivanje krivnje u nesvjesno polje produkcije jezika. Biti modernim nije stoga tek prolazna „moda“. Nužnost i potreba da se modernost kao sklop novoga u društvu, politici, kulturi uspostavi apsolutnim načelom života određuje njegovu čarobnu moć. „Ono“ odakle subjekt kao lice Drugoga u svojoj nesvodljivosti zadobiva legitimnost modernoga čovjeka jest odgovor na nagovor i zapovijed radikalne promjene. Da bi modernost uopće mogla imati svoj subjekt potrebno je prethodno da ideja novoga postane, kako to Nietzsche kaže za umjetnost – stimulans života. Na mjesto metafizički shvaćenoga Boga, svijeta i čovjeka u razdoblju planetarnoga nihilizma dolazi sam život u svojim stalnim preobrazbama od biološke do posthumane forme. Ništenje bitka i prevrednovanje vrijednosti označava bit nihilizma i same umjetnosti u procesu totalne anihilacije bitka. (M.Heidegger, Metaphysik und Nihilismus, GA, sv, 67, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1999.) Iz svega je razvidno da nužnost promjene života samoga proizlazi iz nužne mogućnosti umjetnosti u otvaranju svijeta kao modernoga i novoga. Subjekt revolucije u biti samoga jezika novovjekovnoga svijeta nije, dakle, znanost i tehnika. Umjetnost oblikuje kraljevstvo subjekta. Iz biti imaginacije slijedi sloboda novoga početka. Ono je smješteno u modalnoj kategoriji mogućnosti. Zapanjujuće je da se već sam prijevod grčke riječi za sliku (eikon) u doba srednjega vijeka odvija u znaku djelatnosti čiste imaginacije (imago) da bi u doba suvremenih tehno-znanosti i vizualizacije bića slika postala projektom tehnologijske imaginacije u kojoj se spaja inventivnost i kreativnost. (V.Flusser naziva tehno-imaginacijom suvremeni kodificirani svijet nastao zahvaljujući suvremenim znanostima i tehnologiji obrade tehno-slika. One više nisu u funkciji estetskoga rasterećenja suvremenoga čovjeka, nego su konstrukcije i modeli, proizvodni sklopovi emergentnih praksi u postindustrijskome društvu, gdje komunikacija kao tehnički „nadomjestak“ regulira sve preostale društvene odnose. Vidi: V.Flusser, Kommunikologie, S.Fischer, Frankfurt/M., 2007., str. 209.-222. ) Novo nije tek tehno-znanstvena invencija i umjetnička kreativnost. Novo je subjekt totalne promjene sklopa suvremenoga svijeta s jedinom svrhom u beskrajnome napretku i razvitku onoga što Platon u Sedmome pismu imenuje kao stvar samu (to auto) u njezinome gibanju same od sebe. Stvar sama jest kibernetičko ustrojstvo bitka. U Grka za razliku od monoteističkoga kršćanstva u srednjem vijeku ne postoji jasna razlika između božanskoga i onoga što nije „stvar“ bogova. Heidegger može stoga kazati da je povijesno mišljenje događaja prostor otvorenosti za oslobađanje metafizike od vladavine onto-teologije u podarivanje-pružanje istinskoga božanskoga boga izvan vladavine temelja i utemeljenja. Za metafizičko razumijevanje bitka izvor i podrijetlo novoga mora ostati posljednjom tajnom. Preostaje to čak i kada je ono tajnovito u tome što je novo naprosto „to auto“, kontingencija prije svakog mogućega događaja. Zato je paradoks moderne umjetnosti u tome što je ona nužno usmjerena spram izvora i podrijetla svoje kontingencije. Pitajući se o tajni zapovijedi iz onoga odakle uopće dolazi stimulans života ona svagda ima u sebi nešto više od misterija metafizičkoga istraživanja početka svega što jest. Moderna umjetnost unatoč svoje proklamirane težnje za autonomijom lebdi u sferama neizrecivosti tog izvora svih zapovijedi promjene stanja stvari. Koliko god bila opsesivno uronjena u aktualnost, toliko je njezina zadaća biti onkraj vremenitosti trenutka. Stopiti se s onim što je istodobno iskonsko i nadolazeće čini neispunjeni program moderne umjetnosti. Pitati o novome u doba totalne vladavine logike nadomjestka znači stoga pitati o biti i sudbini umjetnosti kao smislu autentičnoga života. Sve drugo bilo bi, da parafraziramo Aristotela, potpunom besmislicom i naklapanjem. No, živeći na rubovima filozofije i na ishodu umjetnosti jasno nam je da ako nešto tek sada postaje razlogom duboke krize samorazumijevanja onda je to upravo život sam. Nužnost njegove promjene nastaje zbog nečeg što mu je, tradicionalno metafizički govoreći, smisao ili svrha (telos). Bez obzira je li to nešto životno samo ili nešto s onu stranu vitalizma samoga života, u pitanju je više od biologijske granice između organskoga i neorganskoga. Bez promjene života smisao ili svrha svijeta i čovjeka u svjetovnosti svijeta samoga postaje ništavno trajanje i bezizgledno očekivanje spasonosnoga kao u Beckettovoj drami U očekivanju Godota. Zato je govor o razlici između autentičnoga i vulgarnoga vremena istodobno govor o istini ili biti bitka i čovjeka i njegovoj potpunoj laži, otuđenosti i postvarenju. Tko govori o vulgarnome razumijevanju vremena pretpostavlja unaprijed da je to neko (is)prazno vrijeme. Ono nije otvoreno u svojim ekstazama bilosti, prisutnosti i budućnosti. Odsutnost otvorenosti sve je drugo negoli poprište slobode vremenovanja, sve je drugo negoli igra bogova i ljudi u svjetskoj povijesti. Vulgarno se vrijeme zato ogleda u totalnoj konstrukciji aktualnosti. Ukradena prošlost i proigrana budućnost u Novome – to je ekstaza jedine vremenitosti bitka u moderno doba. Stanje okrutnosti nalik prirodnome stanju u hobsovskome smislu ono je totalitarno pokoravanje slobode izvanjskim svrhama: od robovskoga fizičkoga rada do tehničke destrukcije svetkovine prostora slobode za filozofiju i umjetnost. Za Marxa kao i za Heideggera izvornost vremena prostor je oslobađanja ljudskih mogućnosti u povijesnome sklopu, Vrijeme omogućuje prostor kao ras-prostiranje i u-prostorenost slobode u odnosu spram prirode i drugih ljudi. Rasprostrti se u prostoru označava osnovnu ljudsku dimenziju slobode. Sve što je istinski skučeno istodobno je neslobodno. Prostor slobode istovjetan je vremenu pogodnome i dostojnome smislu bitka. (M.Heidegger, Die Kunst und der Raum, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2007.) Izvorna autentičnost vremena u odnosu spram vulgarnosti i koruptnosti vremena u robovanju i hrvanju s okrutnim „zakonima“ prirode preostaje i kad više ništa ne podsjeća na proplamsjaj iskonske kaze o svijetu. Razumijevanje suvremenoga doba pretpostavlja otuda uvid u nešto čudovišno što djeluje kao sama Stvar, autopoietički i apokaliptički, do svojeg unaprijed dosuđenoga kraja. Guy Debord je to imenovao istodobno banalnim i uzvišenim izrazom, koji je danas postao (is)praznim pojmom a odnosi se na sve i ništa. Je li spektakl posljednja riječ/pojam za sam svijet ostvarene metafizike u njezinom životu bez „istine“, „pravde“, „smisla“ upravo zato što se primjenjuje na sve fenomene takvog ne-svijeta? Može li se još uopće prekoračiti horizont unutar kojeg vladavina spektakla kao totalnoga događaja pseudo-sinteze bitka, bića i biti čovjeka u planetarnome nihilizmu tehno-znanstvene konstrukcije svijeta ne ostavlja nikakve nade za radikalnu promjenu života samoga? Ako je spektakl posljednji stadij totalnoga društva integralne stvarnosti planetarnoga nihilizma, označava li njegov kraj prebolijevanje otuđenosti i bezavičajnosti čovjeka u nadolazećoj zajednici slobode i života kao autentičnoj egzistenciji čovjeka na način opstojnosti ostvarenoga filozofa-umjetnika? 2. Od moderne znanosti do totalne države Što je to – spektakl? U različitim odredbama riječ se odnosi na slike ekstravagantne izvedbe, nasilja i istodobno sudjelovanja u događaju iz položaja promatrača. Afektivni odnos u sudjelovanju u događaju nastaje iz vizualne moći i fascinacije koju gledatelj doživljava. Sveza između izvedbe i kazališta čini se gotovo izravnom. Grčki izraz theates označava gledatelja, a theasthai znači gledati. U spektaklu se kao događaju izvedbe u javnome prostoru nalazi neki preostatak misterijskoga. Doživljaj u vizualnoj facscinaciji stvara osjećaje, koje je još Aristotel u Poetici nazvao prošišćenjem duše putem straha i udivljenja, Katarza ili pročišćenje osjećaja, koji gledatelj doživljava u drami, upućuje na to da se spektaklom nastoji predstaviti nešto drugo negoli se to može vidjeti u pukoj pojavi. Za Deborda se spektaklom u moderno doba označava prostor-vrijeme autokratske vladavine tržišne ekonomije. Formalna demokracija kao političko načelo modernoga doba prikriva pravo stanje stvari – autokratski način vladavine. Zato se može izvesti postavka da je u doba post-demokracije neoliberalnoga globalnoga kapitalizma spektakl totalna moć države-korporacija-medija. Debordova uporaba pojma spektakl pokazuje da on razlikuje pojam svetkovine, festivala i spektakla. Genealogija pojma u različitim teorijskim pristupima – od Durkheimove i Maussove sociologije do Lefebvreove filozofijske kritike svakidašnjega života, ili, pak, Turnerove kulturalne etnologije – upućuje na razlikovanje između obrednih ceremonija kao značajki svetkovina u sakralnim poretcima predmodernih društava i modernih profanih događaja fragmentiranja cjeline života u prostore slobode od rada i od discipline. Spektaklom se može nazvati proces fragmentiranja totaliteta života zajednice. U Debordovoj analizi povijesno-strukturalnoga nastanka i razvitka spektakla posebno se naglašavaju neka stilska razdoblja u povijesti umjetnosti iz kojih se razvio moderni pojam spektakla. To su, prije svih, renesansa i barok. Kao predložak takvih analiza tekstovi Nietzschea i Marxa nesumnjivo su odlučnima za daljnje razmatranje. No, budući da je spektakl vezan uz modernu konstrukciju subjekta iz umjetnosti, koja poprima karakter estetsko-političke osnove životnoga svijeta, treba govoriti o razlikovanju autentičnosti i vulgarnosti samoga života u njegovoj totalnosti. Ideja totalnoga umjetničkoga djela kao događaja u kojem umjetnost biva prevladana u filmu kao mesijanskome događaju autentičnoga života, u Deborda ima podrijetlo romantičke ideje o Gesamtkunstwerku i dadaističke negacije djela u performativno-konceptualnome činu radikalne revolucije društva spektakla. (D.Roberts, „Towards a Genealogy and Typology of the Spectacle: Some Comments on Debord“, Centre for Comparative Literature and Cultural Studies, Monash University, 4. lipnja 2003.) Romantika i dadaizam stapaju se tako u negativnosti estetske proizvodnje značenja. Etimologijski, riječ spektakl na francuskome označava isto što i kazališnu predstavu. Latinski izvor pojma spektakl je imenica spectaculum, dok glagol spectare znači nešto vidjeti i nešto promatrati, gledati na pozornici. Spektakl se odnosi na predstavljanje unutar okružja svijeta kao kazališta. U jednom ulomku iz Lacanova spisa Četiri temeljna pojma psihoanalize govori se o zavođenju žene kao objektu pogleda, koja je svjesna pogleda Drugoga iako se pravi da ne zna da je gledana u „kazalištu svijeta“. (J.Lacan, Écrits, Norton & comp., New York, 2006. Vidi o tome: Ž.Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, Plima, Ulcinj, 2010.) Pritom se pojam kazališta i pogleda odnosi na želju za sudjelovanjem u događaju interakcije tijela u prostoru spektakla. Nije riječ samo o pukom promatranju niti o pasivnoj kontemplaciji sudionika događaja, već o odnosu recipročnosti partnera u dijalogu. Promatralačka funkcija pogleda upućuje na pasivnost primatelja informacije. U klasičnome komunikacijskome modelu gledatelj je neka vrsta nepokretnoga objekta percepcije. Pobuna umjetničkih pokreta povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća nastojala je radikalno promijeniti podanički odnos primatelja poruke u sudionika interaktivnoga događaja. Tek je s tehnološkim mogućnostima novih digitalnih medija obrat odnosa između subjekta i objekta predstave došao do svojih granica. Spectator u engleskome jeziku znači gledatelj ili promatrač spektakla kao događaja. No, razlika je u tome što se pod pojmom spektakla ovdje podrazumijeva upravo taj pasivni moment gledanja i promatranja predstave. Percepcija se razmatra činom posredovanja proizvodnje svijesti u društvenome kontekstu nastanka događaja. Nije nipošto začudno da se u doba digitalnih novih medija problemu spectatora u kolektivnome procesu akumulacije javne percepcije događaja posvećuje posebna pozornost. (Ranciére, The Emancipated Spectator, Verso, London . New York, 2009.) Spektaklom se danas označava nov kinematički način proizvodnje u korporativnom kognitivnome kapitalizmu.Aparati posredovanja i razdiobe vizualnih komunikacija u suvremenom društvu poprimaju na taj način karakter proizvodnih snaga u postindustrijskome društvu umrežene kulture. (.Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle, Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006. i T.Terranova, Network Culture: Politics for the Information Age, Pluto Press, London & Ann Arbor, 2004.) Prije no što se upustimo u tumačenje genealogije i povijesti pojma spektakla u samoga Deborda iz tradicije razumijevanja pojmova kao što su otuđenje, fetišizam robe i postvarenje od Hegela, preko Marxa do Lukácsa, vrijedi podsjetiti na jedno krajnje smiono analogijsko tumačenje „ontologijskoga statusa“ tog pojma, koji je Guy Debord razvio u svojim radovima od teorijskih knjiga do filmova i pamfleta što ih je pisao u okviru neoavangardnih pokreta Letrista 1950-ih i Situacionističke Internacionale 1960-ih godina i kasnije nakon političkoga poraza studentske pobune u Parizu 1968. godine. U ovoj raspravi doticat ćemo se uz Anselma Jappea, najznačajnijeg Debordova interpreta, ponajviše kritičkih refleksija i komentara Giorgia Agambena uz pojam društva spektakla. Agamben, dakle, na jednom mjestu svojih ranih analiza odnosa između pojmova moći, tehnologije, vladanja i načina artikulacije života samoga u filozofijskim raspravama modernoga doba kaže: „Pojam ‘spektakla’ može se povezati s posljednjim stadijem tehnologijskoga razvitka, koji Heidegger naziva Ge-stell, a pod time podrazumijeva najveću opasnost i, u isto vrijeme, prisutnost konačnoga prisvajanja (autentičnosti) čovjeka.“ (G.Agamben, „Violenza e Speranza nell’ Ultimo Spettacolo: u: I Situazionisti e la loro Storia, Manifesto Libri, Rim, 1999., str. 11.) Je li ova prosudba mogući put u drukčije tumačenje smisla uporabe i primjene pojma „spektakla“ u suvremenim raspravama o kraju društva, subjekta, povijesti i čovjeka? Ponajprije, paradoksalnim se može činiti to što tvrdim da ona otvara put u drukčije razumijevanje ne samo Debordovih temeljnih postavki, nego i unatoč svoje bitne promašenosti dovođenja u svezu dva različita koncepta mišljenja podaruje dovoljno razloga za nesvodivost politike i umjetnosti od svake moguće redukcije politike na ekonomiju, religiju i pravo, a umjetnosti na totalnu politiku i estetski poredak modernoga doba. Heidegger, naime, odlučno opovrgava mogućnost da se novovjekovna slika svijeta i pojam subjekta svode na napredak i autonomnu sferu društva. Za njega je industrijsko društvo kao oznaka za moderno društvo rezultat moderne subjektivnosti. To posljedično znači da se društvena bit čovjeka određuje iz konstitucije moderne subjektivnosti kao vladavine znanosti i tehnike nad prirodom kao objektom. Društvo se pojavljuje subjektom tek onda kad je njegov objekt i sam rezultat moderne industrijske proizvodnje. Proširenje pojma subjektivnosti odgovara proširenju pojma društva na sva druga područja ljudskoga bitka. (Distanz und Nähe. Reflexionen und Analysen zur Kunst der Gegenwart, Würzburg, 1983., str. 18. i M.Heidegger, Vier Seminare, GA, sv. 15, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1976., str. 125.) U svim raspravama u kojima se pojavljuje vodeća riječ kasnoga Heideggera, a koji navodi i Agamben, postav (Ge-stell) nije nadomjestak za metafizički status pojma ideje, duha, rada, apsoluta. Ono na što se usmjerava postavljanje u postavu nije vezano uz biće kao „ontičku“ oznaku bitosti bića, nego uz „ontologijsku“ oznaku cjeline bitosti bića. Gestell omogućuje uvjetovanje i određenje nečega kao nečega u sklopu stanja stvari. Postav novovjekovne tehnike uvjetuje da se bitak bića razumije od tog epohalnoga trenutka kao nabačaj svjetovnosti svijeta iz novovjekovnih znanosti, čija je bit u tehničkome samoodređenju prirode kao objekta istraživanja. Samo zbog toga za Heideggera nije moguće da se društvo pojavljuje događajem, koji je uvjet mogućnosti preobrazbe autentičnoga u vulgarno vrijeme onezbiljenja ljudskih mogućnosti. Posve obratno, kada moderno društvo u svojem industrijskome načinu bitka postaje subjekt svih društvenih odnosa u formi otuđenja rada, fetišizma robe i postvarenja života, tada više ne govorimo o postavu (Gestell-u), već o spektaklu kao društvenom odnosu postvarenja bitka u slikovnoj formi pojavljivanja. Heidegger u raspravi „Čemu pjesnici?“ tvrdi nešto dalekosežno. Nije riječ ni o kakvome društvu i modernoj subjektivnosti. U pitanju je smisao nadolazećega doba ako način njegova „funkcioniranja“ preostane na istim osnovama kao i ovaj na kojemu počiva moderno društvo. „Moderna znanost i totalna država su kao nužne posljedice biti tehnike ujedno njezin rezultat. Isto vrijedi i za sredstva i forme koje su zakonomjerne za organizaciju javnoga svjetskoga mnijenja i svakodnevne javnosti. Ne samo što ono živo postaje u uporabi i iskorištavanju tehnički opredmećeno, nego je u punome zamahu i zahvat atomske fizike u pojavnost živoga kao takvoga. U stvari, bit živoga samoga se izručuje tehničkome iz-postavljanju. /…/ Štoviše, već i to što je čovjek postao subjektom, a svijet objektom jest posljedica na sebe usmjerene biti tehnike, a ne obratno.“ (M.Heidegger, „Wozu Dichter?“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., 8. nepromijenjeno izd., str. 268.) Kako je moguće tvrditi da je Agamben istodobno otvorio mogućnost drukčijega tumačenja biti spektakla i promašio s postavkom o istoznačnosti Heideggerova pojma postava (Ge-stell) i Debordova pojma društvo spektakla? Odgovor je jednostavan. Heidegger misli ono odakle uopće bit tehnike određuje i uvjetuje cjelokupni svijet politike, umjetnosti, znanosti. Debord, s druge strane, ostaje unutar antropologijskoga horizonta djelovanja spektakla kao nastavka djelovanja strukturalnih odnosa kapitala u formi otuđenja rada, fetišizma robe i postvarenja bitka, bića i biti čovjeka. Debordova je analiza spektakla omeđena horizontom sociologijskoga uvida u granice modernoga doba. Društvo nije za njega rezultat tehno-logičke biti spektakla. Naprotiv, spektakl se pokazuje povijesno-epohalnim razvitkom kapitalističke proizvodnje životnih formi. Iz njih nastaju društveni odnosi koji čovjeka svode na robu, stvar i sliku-znak. Zato je Debordova kritika društva spektakla s ključnim pojmom reprezentacije društvenih odnosa moći, vladavine i autoriteta političko-ideologijske forme spektakla u bitnom rezultat onoga što Heidegger misli kad kaže da se u postavu (Ge-stell) skriva bit tehnike. Ta razlika nije nipošto samo metodičke naravi. Agamben je u svojim analizama odnosa biopolitike i moći, otvorenoga i kraja čovjeka u metafizičkome značenju subjekta dospio do uvida koji su posve različiti od njegove navedene prosudbe o istovjetnosti kasnoga Heideggerova temeljnoga pojma mišljenja s Debordovim temeljnim pojmom suvremenoga doba. Kada se to ima umu, tada je bjelodano kako Debordovu pojmu spektakla valja prići s distance, koja dijeli marksovsku kritiku kapitalizma kao društvenoga sustava otuđenja, fetišizma robe i postvarenja života, s jedne strane, i s druge, pak, Heideggerovu dijagnozu stanja novovjekovne reprezentacije bitka kao doba slike svijeta. Kada Debord na samome početku svojeg znamenitoga djela dovodi u svezu Marxov opis formalne strukture robe kao jezgre ili ćelije društvenih odnosa u kojima se na temelju univerzalne formule apstraktne jednakosti roba na tržištu pojavljuje fundamentalna nejednakost privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju i privatnih vlasnika reprodukcije radne snage, tada se suočavamo s radikalnim nastavkom ove kritičke teorije povijesti u drugome ruhu. Akumulacija roba na svjetskom tržištu kapitalizma kao procesa preobrazbe prirodnoga stanja u društveno stanje vladavine razmjenske vrijednosti nad uporabnom dovodi do najveće mutacije u moderno doba. Akumulacija slika kao reprezentacije društvenih odnosa kasnoga kapitalizma uvjetuje nov način postavljanja čovjeka u suvremeno doba. Čovjek za Deborda nije autonoman subjekt, nego rezultat otuđenih i postvarenih društvenih odnosa, koji uvjetuju njegov položaj u modernome društvu. Ta je postavka istovjetna za Marxov historijski materijalizam, Sartreov neoegzistencijalizam iz doba Kritike dijalektičkoga uma, strukturalizam i sve novije teorijske smjerove društvene konstrukcije života. „Sav život u društvima, u kojima vladaju moderni uvjeti proizvodnje, objavljuje se kao golema akumulacija spektakla. Sve što se izravno proživljavalo, udaljilo se u predstavu. /…/ Spektakl nije skup slika, nego društveni odnos između pojedinaca, posredovan slikama.“ (G.Debord, Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999. str. 35 i 36. S francuskoga preveo G.Vujasinović) Nadopuna Marxove teorije kritike političke ekonomije kapitalizma u Deborda zadobiva elemente radikalne kritike društvene organizacije suvremenoga svijeta, koji počiva na destrukciji autentičnoga života u svakodnevici. Nije više riječ samo o koloniziranju radnoga vremena do krajnjih granica destrukcije prirode i ljudske prirode u industrijskome pogonu, nego o koloniziranju životnoga svijeta. U tome je doista Debordova kritika modernoga kapitalizma kritika neljudskoga karaktera društvenoga sustava, koji totalitet autentičnoga ljudskoga života mrvi i razara na fragmente. Agambenova analiza odnosa između Heidegegra i Deborda postaje, međutim, plodotvornom za daljnji misaoni tijek zbog toga što u posve drugome kontekstu pokazuje da se u mediju jezika kao uvjeta mogućnosti iskrsavanja svijeta i njegove svjetovnosti skriva tajna totalnoga postvarenja bitka, bića i biti čovjeka. Budući da je spektakl ponajprije društveni odnos razaranja autentičnosti ljudske egzistencije u zajednici, nije teško zaključiti da je njegova bit u predstavljanju zajednice kao medijalne perspektive odnosa. Komunikacija između subjekata/aktera u tim se odnosima zbiva u vidu postvarenja samoga jezika komunikacije. Jezik se u doba spektakla pokazuje kao postvareni tehnički jezik destrukcije prirode i čovjeka. Problem s kojim smo suočeni u doba vladavine integriranoga spektakla, koji je za Deborda krajnji stadij otuđenja rada, fetišizma robe i postvarenja života, jest taj što je riječ o dobu „apsolutnoga nihilizma.“ (.Agamben, „Schechina“, u: Die kommende Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003., str. 74.) Apsolutnost se nihilizma ogleda u jedinstvu trostruke strukture neautentičnosti stvarne egzistencije čovjeka u društvu spektakla: (1) otuđenja rada; (2) fetišizma robe i (3) postvarenja života. Otuđen je sam društveni bitak čovjeka u modernome industrijskome društvu proizvodnje roba. Fetišizam se uspostavlja kao trijumf znaka predmeta u razmjenskoj vrijednosti nad stvarnim predmetom i njegovoj uporabnoj vrijednosti. Konačan je rezultat tog procesa da se postvarenje ljudskih odnosa pokazuje slikovnom fascinacijom u medijalnosti globalnoga kapitalizma. Prema Debordovome povijesno-strukturalnome modelu razvitka spektakla u moderno doba u tri stadija može se izvesti postavka da otuđenje rada odgovara poretku koncentracijskoga spektakla, fetišizam robe difuznome spektaklu, a postvarenje života integriranome spektaklu. Na taj način se dvojbe oko toga je li Debord preko Lukácsa i njegove Povijesti i klasne svijesti prešao granice Marxove kritike političke ekonomije čine izlišnima. Ovdje valja spomenuti da se spor oko srodnosti i razlike Marxa iz doba Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa iz 1844. i Kapitala, te suvremenih poststrukturalističkih postavki o kritici epohalne ograničenosti Marxove teorije otuđenja i fetišizma robe ne svodi na pitanje razlike rada i svakodnevnoga života. Totalnost kritike političke ekonomije pretpostavlja da je otuđenje rada u kapitalskom načinu proizvodnje uvjet mogućnosti fetišizma robe i svakog daljnjega postvarenja života čovjeka i prirodnih bića. Kada, primjerice, Baudrillard tvrdi da Marx kao i McLuhan ostaje u horizontu instrumentalnoga i antropologijskoga odnosa spram biti tehnologije, tada je takav stav naizgled srodan Heideggeru samo dijelom točan. (J. Baudrillard, „Crash“, u: Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001., str. 157-158. S francuskoga preveo Z.Wurzberg. Vidi kritiku te Baudrillardove postavke u Ž.Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 220-221.) Naime, razlikovanje sredstva i svrhe pripada teleologijsko-kauzalnome modelu novovjekovne znanosti. Iz tog sklopa svaki je znanstveno-tehnički napredak u okružju modernoga razumijevanja povijesti razvitak ljudskih mogućnosti. Ali, tehnologija nije neutralna niti je društveni okvir u kojem se razvija sam po sebi ravnodušan. Rad i svakodnevni životni svijet nisu ponorom odijeljeni. Posve suprotno, problem je u tome što je društvo spektakla kao ostvarenje tehnologijskoga razvitka suvremenoga kapitalizma totalni pogon svijeta rada, koji kolonizira slobodu autentične egzistencije čovjeka. Logika je kapitala kao društva spektakla totalno postvarenje života i svijeta. Iz toga slijedi da su otuđenje rada i fetišizam robe samo rezultati jednog već uvijek epohalnoga događaja u biti povijesnoga usuda čovjeka. Ono što Agamben podastire jest od presudnog značaja za svaku daljnju raspravu o dijagnozi suvremenoga doba. Prihvatimo li uporabu Debordova pojma za svojevrsnu „ontologijsku“ analizu društvenih odnosa u neoliberalnome kasnome kapitalizmu, tada se moramo izjasniti mislimo li time i na nastavak klasične hegelovsko-marksovske sheme kraja povijesti u vidu razlikovanja građanskoga društva i političke države kao paradigmatskoga načina funkcioniranja kapitalizma u moderno doba, ili, pak, valja krenuti od ishodišne točke totalne destrukcije smisla povijesti u ideologijsko-političkim poretcima fašizma, nacizma i komunizma. Bez polaganja računa o tome je li spektakl kao društveni odnos medijalne vizualizacije događaja u stvarnosti suvremenoga svijeta nadišao granice dvojne strukture modernosti, razdiobe na državu i društvo, nije moguće razumjeti suvremeno doba vladavine korporativnoga kapitalizma. Agambenova je postavka krajnje radikalna i ujedno ishodišna za drukčiji put u tematiziranju pojma spektakla kao planetarnoga nihilizma. Ona glasi: spektakularno-demokratska vladavina događa se u okružju ostvarenja forme države. Nestanak ili dokidanje liberalnoga shvaćanja države zbog nužnosti otkrića autentično političkoga bio je program političke teorije Carla Schmitta. Ovdje se na tragu Benjamina smjera k mesijanskome događaju. S pomoću njega „božansko nasilje“ dokida forme prava i sile u konačnome događaju pomirenja prirode, božanskoga i čovjeka. Ali ne smijemo zaboraviti da je Heideggerova postavka o bezuvjetnoj vladavini tehnike u moderno doba mnogo radikalnija. Nije riječ tek o formi države i njezinome postuliranome kraju. Poznato je da je to bio problem anarhizma i marksizma od kraja 19. stoljeća do danas. Mnogo je važnije da su moderna znanost i totalna država posljedice postava biti tehnike, a ne obratno. Pitanje koje otuda proizlazi jest kako uopće misliti bit spektakla u svijetu posthumane vizualizacije bića kao stvari-slika ako ne iz totalnoga ikonoklazma života samoga s onu stranu jezika i slike? Sam je Guy Debord u svojem životnome projektu prevladavanja proturječja između napretka modernoga industrijskoga društva kapitalizma i zahtjeva za prevladavanjem umjetnosti u životu kao filmu dospio do praga subverzivne onijemjelosti stvari. Strategije prevladavanja društva spektakla za Deborda nisu izvedene iz dijalektičkoga prevladavanja/ukidanja (Aufehung) robe-novca-kapitala u višem stadiju moderne artikulacije znanstveno-tehnički ustrojenoga društva. One su svojevrsne subverzivne akcije avangarde unutar prostora urbane svakodnevice: (1) détournament; (2) derivé; (3) psihogeografija ili unitarni urbanizam. (Vidi o tome: G.Agamben, „Difference and Repetition: On Guy Debord’s Films“, predavanje održano prigodom „Sixth International Video Week“ u Centru Saint-Gervais u Genevi, studenoga 1995. i W.McClure, „Triumph of the Spectacle“, Borderlands, Vol. 3, br. 1/2004.) Prvo označava ponovnu uporabu i unos izvornoga elementa u novi kontekst nasuprot buržoaskome kultu originalnosti i privatnoga vlasništva „mišljenja“; drugo je akcija brzih i neočekivanih susreta u urbanome prostoru kao izazivanje situacije u postojećem sklopu objektivnosti; treće se odnosi na sustav posredovanja učinaka koje su proizvele različite urbane cjeline, a to je svojevrstan događaj emocionalnoga odnosa spram zona urbanoga prostora. (A.Jappe, Guy Debord, str. 58.-59.) Od dadaističkoga kolaža do letrističkih i situacionističkih akcija performativno-konceptualna djelatnost zauzima središnje mjesto u Debordovu nadilaženju metafizičkoga sustava moderne umjetnosti kao institucije, diskurzivnoga poretka i dispozitiva moći.Spektakl se ne odvija u formi razdvojenih sfera građanskoga društva i političke države. Cjelokupna politika u doba integralne ekonomije događa se kao spektakularni život medijalno određene „zajednice“. Ona ima karakter totalne države. Bilo bi pogrešno potonje izjednačiti s pojmom totalitarne države. U 20. stoljeću totalitarizam određuju ideologije fašizma, nacizma i komunizma. Izvanredno stanje, logori i tajne policije, dakako, preostaju i u suvremeno doba globalnoga kapitalizma. No, sada je riječ o totalnoj moći demokratskoga spektakla kao univerzalnoj ideologiji ljudskih prava protiv neprijatelja „otvorenoga društva“, da uporabimo poznati pojam Karla Poppera za liberalnu demokraciju Zapada. Ono što se u preobrazbi spektakla iz forme reprezentacije slike u formu integralne stvarnosti događaja pojavljuje čudovišnim jest to da sada ideologija kao „manipulacija“ više ne djeluje postvarenjem svijesti u formi fetiša. Ideologija u doba totalnoga spektakla događa se kao totalna moć medijalno ustrojene mreže događaja. Iza njih više nema ništa drugo osim posljednje tajne samoga spektakla. Zato su apokalipsa, paranoja, tajne policije, zavjera i potraga za drugim izvorima transcendencije ključne riječi morbidne banalnosti svijeta. U njemu ni terorizam više nije nikakvo sredstvo niti svrha političke vladavine. Čisti teror kao i „božansko nasilje“ nadilaze logiku sredstva/svrhe u suvremeno doba. Bit spektakla leži u konstrukciji i insceniranju događaja kao žive slike stvarnoga. Problem je u tome što se stvarno više uopće ne može odrediti nikako drukčije negoli iz biti (de)konstrukcije samoga događaja. Ne postoji ništa stvarno unaprijed, apriorno, transcendentalno. Spektakl briše svaku drugu referenciju na događaj osim medijalne transparencije onoga što se događa „sada“ i „ovdje“ kao već uvijek zastarjele novosti kapitala u formi slikovne predstave samoga života. Kada sam život postaje spektakl tada su društveni odnosi koji to omogućuju postali postvarenje onog ljudskoga u čudovišno posthumano s onu stranu povijesne razlike između živoga i neživoga. 3. Semiokracija i transparencija ravnodušnosti Kritička uporaba pojma spektakla u suvremenoj raspravi često gubi izvornu crtu dvostruke subverzije: (1) spram ideologije neoliberalnoga kapitalizma i njemu supripadnih teorija racionalnoga izbora pojedinca u globaliziranoj ekonomiji, politici i kulturi; (2) spram teorijskih kritika neomarksizma i postmarksizma u kojima pojam kulture nadomještava ideologiju u doba postmoderne. Na taj način, kako pokazuju neki autori, Debordova se radikalno-kritička misao svodi na puku novu modu teorije masovnih medija kao „spektakla“ od 1980-ih godina do danas. Gubitak subverzivnoga potencijala ne samo Debordove kritike nego i cjelokupnoga neoavangardnoga pokreta Situacionizma početkom 1990-ih, kada globalizam dokida ideologijsko-političke razlike liberalnoga i totalitarnoga shvaćanja države, a što je sam Debord u predgovorima prijevoda svojega Društva spektakla na talijanski jezik krajem 1980-ih predskazao dodatkom pojma integriranoga spektakla, dovodi do ispražnjenosti samoga pojma i njegova misaonoga iskrivljavanja.(M.Greil, Lipstick traces. Von Dada bis Punk. Eine geheime Kulturgeschichte des 20. Jahrhunderts, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg, 1996., str. 102., A. Jappe, Guy Debord, University of California Press, Berkeley – Los Angeles – London, 1999., str. 2.-4. i S.Best/D.Kellner, The Postmodern Turn, The Guillford Press, New York, 1997. )Nije potrebno posebno naglašavati da je tome pridonio uspon digitalne kulture novih medija i s njome povezane kibernetičke estetike, network-ideologije mreže i globalnih komunikacijskih sustava. Informacijska društva danas djeluju na daljinu zahvaljujući mogućnostima digitalnih tehnologija. Globalni je poredak umreženo društvo bez fiksnoga središta. U isto vrijeme kada Debord govori o društvu spektakla, nastaju pojmovi postindustrijskoga i informacijskoga društva, a teoretičar medija i komunikolog Vilém Flusser najavljuje doba telematskih društava. (V.Flusser, Kommunikologie, S.Fischer, Frankfurt/M., 2007.) Međutim, nije nipošto neočekivan postupak otupljivanja oštrice subverzivne kritike autoritarne strukture kasnoga kapitalizma. Sam je Debord u svojim postavkama u Društvu spektakla i tekstovima u raznim časopisima i manifestima SI (Situacionističke Internacionale) ukazivao na tautologijsku dimenziju spektakla. Druga posljedica toga vidljiva je u brisanju razlike između suprotstavljenih političkih ideologija. Kada se izjednačavaju politike ljevice i desnice u upravljanju državom i ekonomijom, to je posljednji čin perverzije smisla života u kasnome kapitalizmu. Vizualna reprezentacija događaja sada istodobno dokida razlikovanje predmeta i znaka. Doba spektakla doba je ostvarenoga kraja ideologija. Teorijski prethodnik i autor pojma spektakl i spektakularizacija bio je neomarksistički francuski filozof Henri Lefebvre. Već 1940-ih godina on je nastojao na tragu Marxovih Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa iz 1844. usmjeriti pozornost na kritiku otuđenja rada. Hegelovski pojam otuđenja duha u ranome Marxovome mišljenju zauzeo je ontologijsko mjesto vulgarne i neautentične povijesti rada u procesu njegova otuđenja od čovjeka u kapitalističkome procesu proizvodnje. Lefebvreova kritika otuđenja bila je inovativna utoliko što je u francuskome intelektualnome prostoru afirmirala totalnu kritiku kapitalskoga načina proizvodnje s obzirom na destrukciju svakodnevnoga života. Pitanje slobode u životnome svijetu kao pitanje autentične egzistencije čovjeka u masovnome društvu proizvodnje roba ponajprije se odnosilo na rekonstrukciju urbanoga prostora modernosti. Prostori kreativne imaginacije, događaja komunikacije i razvitka totaliteta života u uvjetima djelovanja otuđenja rada u cjelini zahtijevali su drukčiji način promišljanja. Zato je problem dokolice u industrijskim društvima moderne bio prvorazredan problem strategije prevladavanja otuđenja rada. Lefebvre je u svakodnevnome svijetu dokolice i životnoga svijeta vidio sferu radikalno nesvodive slobode kao subverzivne moći otpora od razorne djelatnosti spektakla, koji kolonizira svakodnevni život. (H.Lefebvre, Critique of Everyday Life, Verso, London – New York, 1992.) Kada spektakl postaje stvarnom apstrakcijom, a ne tek misaonom, društvenih odnosa kapitalskoga načina proizvodnje u modernome društvu, tada se neizbježno pojavljuje vladavina fetišizma robe u transparenciji društvene moći medija. Medijski fetišizam ne odnosi se na materijalnu strukturu objekta, iako je to svojevrstan estetski ready made suvremenoga medijskoga doba. Simbolička ili semiologijska funkcija medija podaruje društvu spektakla u njegovoj transparenciji novu kvalitetu. Od dolaska novih medija digitalnom revolucijom 1990-ih kada se radikalno mijenja način proizvodnje suvremenoga kapitalizma – od industrijskoga društva do informacijskoga – fetišizam robe postaje vizualnom konstrukcijom globalnoga svijeta. Mediji više nisu površnost i materijalnost neke druge sfere. Oni ne predstavljaju nešto izvan same mediosfere kao nove moći koja ujedinjuje pojmove događaja, mreže i ideologije u novi sklop dispozitiva ili aparata posthumane moći. Nije slučajno da se djelatnost suspenzije subverzivnoga karaktera Debordove kritike zbiva u znaku procvata semiotike, strukturalizma i komunikacijskih teorija. Znak zamjenjuje predmet, a reklamna slika poprima značajke fetiškoga objekta. (R.Barthes, Image,Music, Text, Fontana Press, London, 1977.) De Certeau je u svojoj kritici svakidašnjega života cjelokupni institucionalni sustav kulturalne moći „show bizz društava“ s njihovim tehno-managerskim i zabavljačkim kôdom ponašanja u javnosti nazvao – semiokracijom. (M.de Certeau, The Practice of Everyday Life, University of California Press, Berkeley – Los Angeles – London, 1984., str. (XXI) Međutim, za razliku od pravovjernih tumača neomarksističke linije Debordovih postavki i njegovih akcija unutar SI kao posljednje neoavangardne ideje radikalne promjene svijeta, ne mislim da je niti kod Baudrillarda, a niti kod filozofa kao što su Lyotard i Deleuze, a to vrijedi i za McLuhana kao utemeljitelja mediologijskih istraživanja, uspostavljena tek akademska „moda“, koja spektakl pretvara u moć ideologije opravdanja sustava kapitalizma i njegove stabilnosti. Ne treba se dati impresionirati usputnim Debordovim pamfletističkim izljevima bijesa na Barthesa ili McLuhana. Iako je točna prosudba da Debord pod masovnim medijima podrazumijeva tek površno očitovanje društva spektakla, razvitak medija u suvremeno doba pokazao je da se medijalnost spektakla ne može odvojiti od konstrukcije događaja kao pseudo-situacija. (Vidi o tome: A.Jappe, Guy Debord, University of California Press, Berkeley – Los Angeles – London, 1999., str. 5-6.) Situacionistička je strategija bila stoga da umjetnost prevladana u svakodnevnome životu mora stvarati nove situacije, a ne reproducirati one već opstojeće. Prevladavanje je u hegelovsko-marksovskoj dijalektici uvijek djelatnost dokidanja, čuvanja i uzdizanja forme i sadržaja pojma, kategorija i ideje. Umjetnost mora biti prevladana, dokinuta i uzdignuta u carstvo totalnoga života bez ikakvih sfera odvojenosti od događaja samoga života. U tome se Debordova misao podudara s programom povijesne avangarde (dadaizma i nadrealizma). „Dadaizam i nadrealizam dvije su struje koje označavaju kraj moderne umjetnosti. One su, premda na samo relativan način, suvremenici posljednjeg velikog napada revolucionarnog proleterskog pokreta; krah toga pokreta, koji ih je ostavio zatvorene na polju umjetnosti čiju su oronulost predvidjeli, osnovni je razlog njihova zastoja. Dadaizam i nadrealizam istodobno su povijesno povezani i suprotstavljeni. U toj opoziciji, koja za jednog i za drugog tvori najdosljedniji i najradikalniji dio njihova priloga, pojavljuje se unutarnja nedovoljnost njihove kritike, koju su i jedan i drugi razvijali jednostrano. Dadaizam je htio potisnuti umjetnost a da je ne ostvari; nadrealizam je htio ostvariti umjetnost a da je ne potisne. Kritičko stajalište koje su razradili situacionisti pokazalo je da su potiskivanje i ostvarivanje umjetnosti neodvojivi vidovi istoga nadilaženja umjetnosti.“ (G.Debord, Društvo spektakla & Komentari društvu spektaklu, & 191. str. 151.-152.) Već u prvome nabačaju postavke o spektaklu iz 1957. godine u platformi za SI Debord tvrdi da se situacije konstruiraju s onu stranu modernoga shvaćanja spektakla. Trans-politika situacionizma ima za cilj, dakle, radikalnu preobrazbu svijeta. Društvo spektakla pojavljuje se i kao fenomen i kao stvarnost jedne vulgarne pseudo-stvarnosti. Ono sebe predstavlja „prirodnom nužnošću“ i bezuvjetnim napretkom čovječanstva. Kritika ideologije u tom pogledu jest uvjet mogućnosti kritike totalnoga procesa planetarnoga nihilizma. Isto tako potrebno je uvidjeti iz kojih razloga je društvena priroda spektakla u razlici spram Adornova pojma kulturne industrije nastavak moderne artikulacije otuđenja rada, fetišizma robe i postvarenja života, a ne strukturalnost jedne strukture s onu stranu ovoga svijeta slikovne akumulacije kapitala i njegovih ideologijsko-političkih strategija vladavine. (Th.W.Adorno, The Culture Industry: Selected essays on mass culture, Routledge, London- New York, 1991. Vidi o tome: G.Ray, „Adorno, Brecht and Debord: Three Models for Resisting the Capitalist Art System“, izlaganje na simpoziju „Commanded Enjoyment and the Spirit of Capitalism“, Sveučilište u Cipru, ožujak 2010.) Što je transcendentalni uvjet mogućnosti pojavljivanja društva spektakla? Tako postavljeno pitanje iz unutarnje strukture Debordova mišljenja posve je opravdano. Ako čak otklonimo samorazumijevanje autora koji sebe ne naziva kritičkim teoretičarem, već „strategom“ i filmskim redateljem, kako to izričito Debord iskazuje u jednom pismu Agambenu, tada se ne može otkloniti nešto ipak neotklonjivo. (G.Agamben, „Marginal Notes on Comments on the Society of the Spectacle“, u: Means without Ends: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2000., str. 73-90.) Usporedi li se način artikulacije Debordova mišljenja, stil i mesijanske geste otkrivenja onoga nadolazećega koje je ovdje i sada u samome srcu aktualnosti, nalazimo se u iskušenju da cjelokupnu nakanu ovoga mišljenja proglasimo performativno-konceptualnim činom bezuvjetne promjene životnoga svijeta samoga. Promjena je radikalna samo ako ima totalni karakter promjene cjelokupnoga života čovjeka u zajednici. Kao i dadaistički pokret, tako je i neoavangardni pokret SI zahtijevao promjenu života iz onoga što mu je povijesno bilo fragmentirano i premješteno u sfere teorijske samodjelatnosti duha. Marxova je kritika političke ekonomije bila radikalan obrat teorije kapitalizma u praktično-poietičku sferu svakodnevnoga životnoga svijeta. Takav svijet više nije ponorom razdvojen od radnoga procesa. Totalnost zahtjeva za radikalnom promjenom pretpostavlja totalnu promjenu povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Kada se ozbiljuje filozofija u praksi istodobno se radikalno mijenja i način života u modernome društvu. Umjetnost sada više nema funkciju uljepšavanja svakodnevice. Otvaranje novoga svijeta njezina je glavna zadaća. Ozbiljena filozofija se za SI i Deborda sabire u strategiji obrata prakse kao energetskoga izvora života, a ostvarena umjetnost postaje ikonoklastički pokret protiv same biti spektakla u njegovoj slikovnoj reprezentaciji logike novoga – dosadi hiperprodukcije roba kao fetiša i planetarnome nihilizmu potrošnje.(Vidi o tome: A.Jappe, „Sic transit gloria artis: Theorien über das Ende der Kunst bei Theodor W. Adorno und G.Debord“, www. krisis.org) Debord neprijeporno ostaje u horizontu metafizičke sheme povijesti kada u trijadi otuđenje rada – fetišizam robe – postvarenje života (Hegel-Marx-Lukács) vidi djelovanje kategorija povijesnoga svijeta kapitala u njegovu vulgarnome razaranju totaliteta života samoga. Pritom je zanimljivo da u tautologijskome karakteru spektakla samoga, koji se odnosi autoreferencijalno na sebe samoga, postoji potpuna analogija između karaktera apstraktnoga rada kao izvora pojma vrijednosti i apstraktnoga karaktera slike kao vrijednosti spektakla. Apstrakcija se još za Hegela pojavljuje ključnom za refleksivnu djelatnost duha u njegovu otuđenju. Misaona operacija svjesne falsifikacije životnih situacija u kojima se u dijalogu posreduje pojam istine apstrakcijom zadobiva crte iskrivljene stvarnosti. No, apstraktno mišljenje nije samo to. Ono je i negativna konkretnost u liku modela, dijagrama, predložaka prema kojima se uspostavlja racionalan odnos spram stvarnosti. Apstraktni karakter rada za Marxa jest upravo ne-živi rad. On stvara „vrijednost“ na tržištu. Zato je svaka djelatnost opredmećenja rada u objektima-slikama u društvu spektakla vizualno posredovana apstrakcija života samoga. Razlika između Debordova pojma spektakla i Marxova pojma kapitala samo je u tome što je spektakl ostvarenje apstraktne forme kapitala u doba vladavine tehnologije (znanosti), države (politike) i korporacije (ekonomije) globalnoga poretka moći. Kapital je uvjet mogućnosti spektakla, a ne obratno. Zato Agambenova usporedba Heideggerova pojma postava (Ge-stell) s Debordovim pojmom spektakla nije primjerena stanju stvari. Između postava i kapitala također je razlika u tome što se kapitalom uspostavlja odnos u kojem sve funkcionira kao samo-uspostavljeni odnos biti tehnike. Ako se taj odnos promijeni tako što ga zamjenjuje neposredni odnos čovjeka i prirode u povijesnome sklopu bitka, bića i biti čovjeka moguće je, ali nije nužno, da se istodobno prebolijeva i tehnički odnos unutar same konstelacije novovjekovne epohe. Ukratko, problem uspostave analogije između Marxa i Heideggera daleko je misaono važnije za promišljanje suvremenoga svijeta negoli „spektakularnost“ Deborda i njegovih analiza, unatoč prodornosti zaključaka i gotovo istovjetnosti s Marxom i Heideggerom u shvaćanju mogućnosti obrata, preokreta ili radikalne promjene svjetovnosti svijeta. Spektakl ne može biti drukčije mišljen negoli u vertikalno-horizontalnome smislu. Dva su značenja spektakla: (1) da je riječ o ekonomskoj i ideologijskoj kategoriji modernoga načina proizvodnje; (2) da je riječ o konstrukciji svakodnevnoga života u formi vizualne reprezentacije pseudo-događaja. (Best i Kellner u svojoj interpretaciji Debordovih dijagnoza društva spektakla za globalno doba razlikuju dva načina u kojima se očituje spektakl: (1) mediji i potrošačko društvo i (2) institucionalni i tehnički aparat suvremenoga kapitalizma, koji djeluje ideologijski manipulacijom masa. Iako se čini da je ovo korektan način interpretacije, problem je u tome što se ne može uočiti tanka linija razlikovanja između Adornova i Horkheimerova koncepta kulturne industrije i Debordova pojma spektakla. Manipulacija masama uistinu jest Debordova prosudba, kao i Adornova i Horkheimerova u njihovom zajedničkome djelu Dijalektika prosvjetiteljstva. No, kod Deborda manipulacija proizlazi iz imanentne naravi samoga spektakla kao svjetonazora/ideologije poopćene vladajuće klase kapitalista, dok je kulturna industrija za Adorna i Horkheimera samo rezultat promjene načina strukturalnoga nasilja kapitalizma nad slobodom čovjeka u svakidašnjem životu dokolice. Kada spektakl postane medijska reprezentacija događaja i ideologijski aparat sustava proizvodnje, izvršena je preobrazba i redukcija totalnoga djelovanja društva spektakla na instrumentalnu funkciju medija, kako je to mislio Debord. Problem proizlazi otuda što su i Debord kao i Adorno i Horkheimer u svojoj kritici nove ideologije kao kulture kasnoga kapitalizma usmjereni na kritiku fenomena i kritiku institucionalnoga aparata kojim se kolonizira životni svijet, ali ne i na radikalno propitivanje uvjeta mogućnosti same ideologije u njezinoj pojavnosti. – S.Best/D.Kellner, Debord and the Postmodern Turn: New Stages of the Spectacle“, u: The Postmodern Turn, Gullford Press, London – New York, 1997.)Situacionisti su u svojim manifestima u doba studentske pobune 1968. godine isticali da je spektakl u modernome društvu pseudo-totalitet razorene cjelovitosti života čovjeka i njegova neizbježnoga postvarenja. (A. Jappe, Guy Debord, str. 21. i M.Jay, „From the Empire of the Gaze to the Society of the Spectacle: Foucault and Debord“, u: Downcast Eyes: The Denigration of Vision in Twenty-Century French Thought“, University of California Press, Berkeley – Los Angeles – London, 1993., str. 416. bilješka) Vertikalno, riječ je o kategoriji koja omogućuje postojanje fenomena, a nije sam fenomen. Horizontalno, spektakl se odnosi autoreferencijalno na vlastite mogućnosti širenja na sve sfere društvenoga života. U oba slučaja spektaklom se pokriva neodređeno područje razlike između uvjeta mogućnosti postojanja fenomena i same stvarnosti, koja se zastire u samoj sebi zahvaljujući akumulaciji kapitala u formi slika. Zato Debord može nadopuniti Marxa i reći da ono što se u slikovnome pokazivanju kapitala uopće događa jest samo ostvarenje društvenih odnosa. Moć razmjenske vrijednosti – tržišne ekonomije kapitalizma – odlučuje otuda o karakteru politike i kulture modernoga društva. Formulacija u kojoj određenje spektakla u „Komentarima uz društvo spektakla“ iz 1988. godine plijeni posebnu pozornost jest sljedeća: „Društvo modernizirano do stadija integriranog spektakla karakterizira se kombiniranim učinkom pet glavnih značajki, a te su: neprekidno tehnološko obnavljanje, stapanje ekonomije i države; poopćena tajna; laž bez odgovora i vječna sadašnjost.“ (G.Debord, Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla, ARKZIN, Zagreb, 1999., str. 182. S francuskoga preveo G.Vujasinović) Zašto Debord i nadalje govori o društvu? Zar nije stadij integriranoga spektakla nadilaženje onog što se još može nazvati čak i postindustrijskim društvom? Pet značajki koje smo naveli određuju svaki budući napredak/razvitak „društva“, ako taj pojam još uopće može imati neki smisao u doba planetarnoga nihilizma slike kao biokibernetički ustrojenoga života. Za Deborda slika nije nikakav problem. Štoviše, slikom se određuje nešto površno i gotovo instrumentalno. Moglo bi se čak kazati da je ontologijsko pitanje slike u odnosu spram jezika za njega drugorazredno. Slika se uvijek shvaća u svojoj mimetičko-reprezentacijskoj funkciji. Uostalom, korištenje pojma spektakl na francuskome jeziku, kako smo pokazali, upućuje na novovjekovni pojam pred-stavljanja (re-presentatio) svijeta. Svijet kao objekt jest pred-stavljena slika svijeta. U tom sklopu subjekt nije sebstvo ili Ja, već ono što je djelatnost trostruke fundamentalne perverzije autentične egzistencije čovjeka u povijesti: (1) otuđenja rada; (2) fetišizma robe; (3) postvarenja života. Slika svijeta pokazuje se kao pred-stavljanje samoga svijeta. Moderni način tog pred-stavljanja subjekta jest društvo spektakla. Ono se pojavljuje u različitim preobrazbama istoga (tri stadija spektakla). Forma pojavljivanja ima transcendentalni karakter društvenosti društva. Dokidanjem iskonske svjetovnosti svijeta u istovjetnosti slike-fetiša robe kao jezgre kapitalskoga načina proizvodnje života društvo poprima svojstva objektivirane stvari. Spektakl je stoga za Deborda svjetonazor i ideologija. Oboje pripadaju modernoj sferi vrijednosti. Ona odlučuje o tome hoće li se nešto pojaviti u svijetu medijalno određene konstrukcije i inscenacije događaja. Ništa se, dakle, ne događa izvan ove „željezne logike“ nužnosti djelovanja razmjenske vrijednosti u formi uporabne vrijednosti. Piramidalna struktura moći spektakla ima sljedeću vizualnu reprezentaciju. Moć spektakla nije u vladavini slike-fetiša nad uporabnom vrijednošću predmeta, kako se uobičajeno podrazumijeva bit fetišizma robe. Kada bi slika vladala nad društvenim odnosima kapitalizma, tada bi kapital bio fatalan transepohalan pojam udesa zemlje i svijeta, a ne povijesno-epohalna transcendentalna kategorija koja uvjetuje da su društveni odnosi pervertirani u odnosu na autentičnost ljudskoga svijeta i povijesti. Osamostaljenje ekonomije u integriranome spektaklu globalnoga doba označava trijumf korporativno ustrojene proizvodnje. Ali, ona je nemoguća bez tehnologije kao biti znanosti i države u formi političkoga aparata vladavine nad društvom. Temeljno pitanje jest stoga otvara li Debordova strategija prevladavanja društva spektakla mogućnost totalnosti života izvan ove piramidalne strukture moći: tehnologija (znanost) – država (politika) – korporacija (ekonomija)? Odgovor bi na tragu Marxa i Lukácsa bio jednoznačan. Otuđenje rada i fetišizam robe u postvarenju životnih formi nestaje s epohalno novim načinom proizvodnje života, koji nadilazi kapitalski način proizvodnje. Ali, ako je totalna revolucija rada i svakodnevnoga života uvjet mogućnosti totalne promjene života, što nakon spoznaje da je nadolazeća zajednica ikonoklastički događaj drukčije tehnologije kao biti znanosti, drukčije države kao aparata političke moći i drukčije korporacije kao načina odvijanja ekonomskih procesa? Kakvi su odgovori na ta pitanja još uopće mogući? Jedan bi sigurno bio na tragu Deborda taj da se odnosi između ljudi kao odnosi između stvari moraju dokinuti činom stvaranja nove situacije. Novo unosi autentičnost ljudske imaginacije i kreativnosti u ovu fatalnu igru. Model za autentičan način ljudske egzistencije u zajednici su grčki polis, renesansni talijanski gradovi-republike i urbani unitarizam ili psihogeografija megalopolisa kao način postavljanja zajednice u središte komunikacije između subjekata/aktera događaja života. (A.Jappe, „Politik des Spektakels – Spektakel der Politik. Zur Aktualität der Theorie von Guy Debord“, Krisis, br. 20/1998.) U suvremenoj sociologijskoj raspravi to se naziva komunitarizmom. Nostalgija za neposrednim odnosom između građana u političkoj zajednici demokratske vladavine (polis-republika) odlikuje sve zastupnike kritike modernoga industrijskoga kapitalizma od Marxa do Benjamina i Deborda. Ono treće, moderna paradigma zajednice zauzima prostor-vrijeme slobode u postindustrijski konstruiranome gradu unutar države kao subjekta političke moći. Vrijeme se može pojaviti u svoje dvije bitne dimenzije: cikličnosti i linearnosti. Društveno vrijeme spektakla vrijeme je stvari, kako kaže Debord u & 142. Društva spektakla. Ono se ireverzibilno proteže u beskonačnost. Kapital nema granice, ni fizičke niti teritorijalne. Zato je moderno društvo carstvo beskrajnih moći subjekta u dosezanju nedosezljivoga. Stabilnost je takvoga čudovišnoga sustava u entropijskome stanju njegovih imanentnih kriza. Ciklično vrijeme predmodernih zajednica, tome usuprot, ima u sebi ritualnu oznaku događaja bez ikakvog drugog razloga osim u kontingenciji simboličke razmjene. Neporecivo je da je Debordova usmjerenost istovjetna onoj koju u svojim spisima radikalne transgresije izvodi Georges Bataille. (G.Bataille, Visions of Excess: Sellected Writings, 1927-1939., University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1985. Vidi o tome: Ž.Paić, „Spirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijela“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 429-471.)1950-ih godina sam je Debord objavljivao tekstove u časopisu znakovita naziva Potlatch. Na tragu predavanja sociologa Marcela Maussa o sakralnim zajednicama s onu stranu ekonomske logike razmjene stvari i profanih društava, koje povezuje načelo formalne jednakosti stvari u tržišnome posredovanju odnosa između ljudi, Debord je stvorio utopijski model nadilaženja razorne i konstruktivne logike modernoga kapitalizma. Zajednica se za razliku od modernoga društva konstituira politički, a ne ekonomski. Vrijeme spektakla u modernome društvu vulgarno je vrijeme vječne sadašnjosti. Za Deborda je to posljednja, peta značajka integriranoga spektakla. Nakon tehnologijske obnove i razvitka, stapanja ekonomije i države, poopćene tajne, laži bez odgovora, vrijeme vječne sadašnjosti pokazuje da je logika spektakla istovjetna načinu funkcioniranja totalne države u globalno doba. Ekonomija i država postaju korporativno ustrojene transnacionalne mreže vladavine suvremenih tehnokrata i vojske. To je ono što naizgled predstavlja nemogući savez koncentracijskoga i difuznoga spektakla. Prvi počiva na izravnome nasilju ideologije i politike Partije, Vođe i tajne policije, a drugi na univerzalnoj vladavini Stvari kao slike-fetiša nad stvarnim životom čovjeka. Budući da je u biti spektakla sadržano pred-stavljanje svijeta kao slike-znaka tijela Drugoga, bjelodano je da spektakl savršeno funkcionira u formi „reklame i pornografije“ globalnoga kapitalizma. U biti spektakla nalazi se to da je on totalno postvarenje ljudskoga tijela s onu stranu dobra i zla. Tijelo se u spektakularnoj travestiji „reklame i pornografije“ pojavljuje kao teritorij želje i kao zona transgresije samoga kapitala u svojem posljednjem stadiju materijalizacije vrijednosti. (G.Agamben, „DIM Strumphosen“, u: Die kommenden Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003., str. 46-50.) Korporalni sustav spektakla medijalno se ovjekovječuje u nužnosti permanentne reprodukcije stvari. Znanost i tehnologija u totalnoj državi proizvode novo tako što ga korporativno privatiziraju. Na tome počiva djelovanje ideologije neoliberalnoga kasnoga kapitalizma od 1980-ih do danas. U načelno demokratskim društvima, međutim, znanje je javno samo kao ideal prosvjetiteljske mesijanske utopije, a ne kao stvarnost po sebi. Korporativna struktura „javnoga znanja“ djeluje kao poopćena tajna. Znanost se određuje temeljnom moći novovjekovne povijesti bitka. Njezina je bit u tehno-logičkome isporučivanju informacije, koja postaje temeljna moć modernoga industrijskoga društva. Konspiracija je u tome što znanje o istini društva spektakla ne postoji nikako drukčije negoli u formi procesa i preobrazbi. Poput Kafkine književnosti, tajna se ne razotkriva ni u kakvoj posljednjoj postaji čovječanstva na putu spram vječne istine. Tajna je u tome što se spektakl pojavljuje u formi metamorfoza kapitala kao slike. Beskrajno umnožavanje nepostojećega izvornika dovodi do manipulacije medija. Mediji čuvaju javnu tajnu od demokratske javnosti. Inscenirajući neprijatelje sustava strategijom ideologijsko-političkoga prokazivanja oni uvode u spektakl drevne obrede isključenja Drugih. Medijalnost događaja nadomjestak je za istinski događaj. Ovaj se događaj nikad nije ni dogodio, kako kaže Baudrillard, zato što spektakl ne predstavlja „istinu“ o događaju, nego jest s onu stranu istine i laži, čista inscenacija događaja bez smisla i svrhe unedogled. Suvremena narcistička kultura spektakla više ne pati od patološke želje za samopriznanjem subjekta kao narcističkim akterom događaja, kako bi se moglo činiti zbog hiperprodukcije masovnih zločina i terora bez krajnje političke svrhe u medijskoj kulturi. Problem je suvremenoga doba u ravnodušnosti promatrača na patnje Drugoga, u nedostatku elementarne supatnje. (C.Lasch, Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja, Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela V.Špiljak) Spectator u doba spektakla od interaktivnoga subjekta/aktera digitalne kulture postao je pasivni čovjek bez svojstava, a ravnodušnost mu je temeljna egzistencijalna značajka kao glavnome liku iz istoimena romana Alberta Moravie. Što je uzrok toj čudovišnoj mutaciji psihopatološke prirode narcizma u društvima postmoderne fragmentacije stilova života nije teško dokučiti. Kada više nema radikalne promjene društvenoga sustava kapitalizma i kada se spektakl pojavljuje jedinom stvarnom moći komunikacije u tehno-znanstvenim sklopovima posthumanoga života, nestaje ideja istinske ljudske zajednice u korist totalnoga individualizma bez svojstava. Subjekt vladavine sobom, da uporabimo pojam kasnoga Foucaulta, sam sebi postavlja granice ostvarenja svojih mogućnosti u nadzornome društvu. Između panoptikona, reality-showa, medijske hiperprodukcije reklama i života kao showa više nema razlike. (.L.Arva, „Life as Show Time: Aesthetic Images and Ideological Spectacles“, Perspectives on Evil and Human Wickedness, Vol. 1, br. 2/2003. htttp://www.wickedness.net) Ono što još zapanjuje zbunjene „fenomenologe“ svakidašnjice u doba digitalnih novih medija jest ravnodušnost sudionika događaja na patnje Drugih i narcistički užitak u slavi negativnosti subjekta, koji etički pripada u kategoriju masovnoga ravnodušja spram života uopće. (J. Baudrillard, Carnival and Cannibal, Seagull Books, Calcutta, 2010.) Ponavljanje, dosada, praznina i planetarni nihilizam rezultat su psiho-patologije svakidašnjice djelovanja spektakla u umreženim društvima globalnoga doba. Nije ravnodušan netko Drugi, nego subjekt modernoga doba, Ja i Ti, u svim svojim životnim očitovanjima i svim akcijama supatnje kao ideologije spektakularnoga humanitarizma. Hollywood kao paradigmatska „industrija kulture“ i kao središte globalnoga spektakla inscenira masovne akcije humanitarizma. „Brand new style“ postmodernih ikona uključuje bizarnu empatiju spram egzotičnih krajolika Zemlje i tegobnoga života njihovih stanovnika samo zbog pseudo-događaja supatnje iz profitnih interesa filmske industrije. Patnja (passion) oblikuje savršeni predložak za spektakl: emocija, doživljaj, katarza! Ništa više nije potrebno. Ne treba nizati dokaze. Dovoljno je spomenuti hollywoodske filmske spektakle o Isusu Kristu od Ben Hura do Pasije. Od klasične epopeje do morbidnoga blockbustera put je posut simulacijom krvi i hiperrealnošću suza. Život u doba semiokracije iziskuje strategiju učinkovitoga pražnjenja, neovisno je li riječ o animalnoj ili duševnoj, seksualnoj ili emocionalnoj. Narcistički subjekt u društvu spektakla mora se negdje dobro isprazniti. 4. Mesijanska situacija: film kao događaj Je li spektakl alegorija kasnoga kapitalizma? Za Deborda je svjetonazor/ideologija spektakla nešto čudovišno upravo zato što je univerzalno u svojem djelovanju bez obzira na forme i strategije manipulacije. Svijest je uvijek predstavljajuća djelatnost. U tom pogledu nema razlike između Husserlove intencionalne svijesti i konkretne svijesti koju Debord izjednačava sa živom djelatnošću subjekta u promjeni životnih situacija u društvu. Kada se mijenja svijest o nečemu već je uvijek promijenjena stvarna situacija na taj način da subjekt promjene zna da njegova djelatnost nije puka kontemplacija, pasivno sudjelovanje u promatranju nekog događaja, nego aktivna praksa u procesu samoosvješćivanja društvenoga položaja. Da bi, dakle, spektakl mogao postati alegorijom kasnoga kapitalizma potrebno je da se cjelokupni sustav društvenih odnosa nalazi u stadiju totalnoga postvarenja. To je ono što se događa u posljednjem stadiju integriranoga spektakla, gdje slika stvarnosti više nije predstava stvarnosti. Stvarnost određuje vizualna konstrukcija spektakla. Sama stvarnost je dovršena alegorija svijeta koji se događa kao svjetonazor/ideologija autokratskoga sustava globalne tržišne ekonomije. Film se za Deborda pojavljuje paradigmatskom formom samoga događaja života u kojem se ostvaruje ideologijska moć spektakla. Zbog toga su sve daljnje analize suvremenoga doba u znaku filmske ili kinematičke proizvodnje društvenih odnosa na tragu Debordovih teorijskih analiza filma i samog umjetničkoga rada u proizvodnji eksperimentalnih filmova. Budući da je kino kao materijalni objekt događaja javnoga prikazivanja/predstavljanja filma u prostoru društvenih odnosa sinonim za spektakl – od načina moderne percepcije do artikulacije svijesti o filmu kao utjelovljenome svjetonazoru/ideologiji umjetnosti modernoga doba – postavlja se pitanje o nadilaženju umjetnosti iz same ideje ikonoklastičke strategije filma. SI i Debord zahtijevaju mogućnosti stvaranja filmova ne-spektakla prema temeljnim kategorijama nadilaženja kulta moderne umjetnosti i njezine otuđenosti, fetišizma i postvarenja u djelima. Situacionistički film stoga nužno mora u sebi sadržavati strategije détournamenta, dérivea i psihogeografije. ( Th. Y. Levin, „Ciné qua non“: Guy Debord und die filmische Praxis als Theorie“,http;//www.medienkunstnetz.de/themen/kunst_und_kinematografie/debord/) Debordov film Društvo spektakla iz 1973. godine najbolji je primjer za sve navedeno. Ponajprije je riječ o „ekranizaciji“ istoimena teorijskoga djela. Ono je već načinom manifestnoga govora spoj mesijanskoga diskursa i zapovijedi radikalne promjene. Avangardna retorika ujedinjuje naizgled nespojivo: apokaliptički govor milenarističkih proroka i revolucionarni patos promjene života, koji se događa u trenutku uzvišene svetkovine neizrecivosti i neprikazivosti. Na konferenciji SI 1961. godine u Göteborgu Raul Vaneigem je nasuprot dadaističkome načelu negacije djela anti-umjetnošću istakao načelo autentičnosti samoga života s onu stranu spektakla. Ne postoji djelo koje bi imalo oznake situacionističke neoavangarde. To nisu anti-djela kao dadaističke dekonstrukcije modernizma i njegovih autonomnih djela visoke umjetnosti. Radi se o prevrednovanju samoga procesa umjetničke (re)produkcije društvenih odnosa. Film i televizija upravo iz tog razloga poprimaju imaterijalne značajke novoga objekta i fetiša. Ideja filma postaje univerzalni medij dovršene umjetnosti i nedovršenoga života. S onu stranu pseudo-događaja društva spektakla preostaje samo film situacionističkoga ikonoklazma. (G.Debord, Complete Cinematic Works: Scripts, Stills, Documents, AK Press, Oakland – Edinburg, 2003.) U filmu Društvo spektakla Debord koristi tehniku preokreta izvorne filmske situacije. Budući da pojam spektakla označava pred-stavljanje onog nepredstavljivoga, što je „iza“ samoga filma i ima značajke sublimnoga u konstituciji stvarnosti kao slike, jasno je da se tekst koji izgovara sam autor/Debord odnosi na montirane sekvence iz drugih igranih i dokumentarnih filmova kao transcendentalna ideja na empirijsku stvarnost. Tekst je duhovna artikulacija značenja međusobno povezanih slika u filmu na temelju odnosa između konteksta i situacije. Gledatelj je, dakako, u stanju pasivne kontemplacije. Događaj koji mu prolazi ispred očiju djeluje na njegovu percepciju snagom sublimnoga doživljaja. Ono sublimno ne izaziva ništa drugo negoli učinak pasivnoga opažaja slika, koje funkcioniraju poput pokretnih traka na platformi. U filmu se nižu sekvence iz filmova Johna Forda, tv-prilozi iz francuskih tvornica automobila, sukobi između policije i studenta na barikadama u Latinskoj četvrti 1968. za vrijeme studentske pobune u Parizu, scene s modnih revija futurističke odjeće, itd. Ukratko, film imenovan istim nazivom kao i Debordovo temeljno teorijsko djelo izazov je više za teorijsku interpretaciju, a ne toliko za umjetničku recepciju. Time se potvrđuje temeljna dogma suvremene umjetnosti da je njezina samorazumljivost u tome što je nitko ne razumije bez teorijskoga priručnika. Neoavangardna filmska umjetnost situacionista radikalan je ikonoklastički rez spram narativne linearnosti događaja kao i spram diobe filma na igrani i dokumentarni žanr. Performativno-konceptualni obrat u suvremenoj umjetnosti u svim je programatskim filmovima Deborda dovedena do krajnjih konzekvencija. Kao što je bit spektakla u insceniranju pseudo-događaja slikovne fascinacije promatrača iza kojih se nalazi misterij društvenih odnosa u kasnome kapitalizmu – otuđenje rada, fetišizam robe i postvarenje života – tako je film u svojoj posljednjoj tajni mesijanski događaj prekida s razlikovanjem između svetkovine, festivala i spektakla. U kinu kao zatvorenom prostoru javne re-prezentacije događaja živih slika nije riječ o estetskoj projekciji neke drame, romana, poetskoga kolaža, izložbe slika, nego o totalnoj moći mediosfere, koja u sebi obuhvaća trijadu događaja reprodukcije stvarnosti, djelovanja mreže i aparata ideologijske konstrukcije svijeta. Sve to čini film složenim sklopom suvremene umjetnosti u razlici spram stvarnoga u području politike, religije, znanosti. „Stvarnost“ filma nadilazi hiperrealnost svijeta u kojem spektakl čini svaku stvar iluzornom fikcijom u vječnoj sadašnjosti. Agamben se u analizi Debordovih filmova usmjerava na dva ključna pojma koja pripadaju temeljnom filozofijskome djelu Gillesa Deleuzea: razliku i ponavljanje. (G.Deleuze, Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1994). Postupak kojim razvija svoje postavke proizlazi iz uvida da Debord nije ostvario „kinematografsko djelo“. Njegova je zasluga na planu kinematografije u inventivnoj „kompozicijskoj tehnici“. (G.Agamben, „Difference and Repetition: On Guy Debord’s Films“) U skladu s Debordovim vlastitim iskazom da nije filozof već strateg, Agamben je otvorio bitno pitanje za daljnju analizu suvremene kinematičke proizvodnje formi života u kasnome kapitalizmu. To je pitanje sveze između filma i povijesti u suvremeno doba određeno primatom vremenske ekstaze aktualnosti. Čemu uopće film ako je već sam život i stvarnost postindustrijskoga društva vizualizacija društvenih odnosa vladavine tehno-znanstvenih načela u posthumanome okružju nadzora, reprodukcije i ponavljanja? Dakako, ovo pitanje je dodatak Agambenovoj analizi utoliko što iz nje nastaje neizbježno pitanje o biti spektakla i njegove fatalne vremenitosti. Sam film od svoga nastanka nije tek novi medij prelaska neživih (umjetničkih) slika u slike života ili pokretne slike. Deleuze je u prvom svesku svoje studije o filmu definirao smisao filma u moderno doba kao profanu religiju i svjetonazor. Nesumnjivo je da se ta definicija podudara s Debordovim refleksijama o biti spektakla kao modernoga svjetonazora/ideologije. Već je otuda bjelodano da se marksovskome pojmu ideologije kao lažne svijesti o lažnome ili otuđenome bitku pridodaje jedan novi nadomjestak. Svijest i stvarnost koji film prikazuje i predstavlja nije „istina“, nego predstava o „istini“. Reprezentacijska funkcija slike u doba virtualne realnosti sada zadobiva obrat. Prelazak slike iz materijalne (analogne) u imaterijalnu (digitalnu) formu bitno mijenja razumijevanje pojma spektakla. Debord ga je, kako vidjesmo, odredio još uvijek u granicama materijalističke kritike ideologije. To je sublimna Stvar. Iza nje stoji misterij otuđenja rada, fetišizma robe i postvarenja životnoga svijeta, odnosno društveni odnosi kapitalskoga načina proizvodnje. No, što ako više ništa ne stoji „iza“ same Stvari? Što, dakle, ako je sama Stvar „to auto“ i ništa više, čisto kretanje i zaustavljanje bez uzroka i bez svrhe? U okružju benjaminovskoga razumijevanja dviju povijesti, mesijanske i povijesne, film za Agambena predstavlja slikovni događaj: (1) povijesti spasa (soteriologija) i (2) eshatologijske povijesti u kojoj se sve dovršava. Mesijanska povijest je neproračunljiva, a povijesna ima u sebi izvjesnost i konačni cilj ispunjenja vječne pravednosti. Odnos između ove dvije verzije povijesti i sam je povijesne naravi. No, bez mogućnosti povijesnoga događaja intervencije u proračunljivost povijesti kao eshatologijske, povijest preostaje slijepom silom, lutanjem bez pribježišta, kaotičnim stanjem mračnih sila i demonskih moći. Film stoga predstavlja događaj prelaska umjetnosti iz sublimne sfere u imanenciju života. Kao događaj sublimnoga nadilaženja stvarnosti sredstvima stvarnosti kao tehnologijske konstrukcije, filmom se rekonstruira povijest u dvije vrste slika, kako ih određuje Deleuze: sliku-pokret i sliku-vrijeme. (G.Deleuze, Film 1: Slika-Pokret, Bijeli Val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevela M. Šimat) Mesijanski događaj filma ogleda se u tome što neproračunljiva i neizvjesna avantura života samoga u očekivanju nadolazećega ima u sebi misterij kretanja svjetlosti, koja omogućuje slici da stvara sam život u formi umjetnosti. Budući da je kretanje nužno ponavljanje sekvenci u poretku istovjetnoga, novost koja određuje događaj u njegovoj jednokratnosti i neponovljivosti, paradoksalno, proizvod je povratka na ono već dogođeno u samome kretanju. Film ne može postojati bez montaže pokreta. Agamben ide još korak dalje u ovoj analogiji. On ustvrđuje da je Mesija u teologijskome shvaćanju onaj koji je oduvijek gotovo došao, što znači da je iskupljenje gotovo uvijek – tu. A vrata kroz koja dolazi nisu drugo negoli kinematografska slika. U ovoj krajnje delezovski intoniranoj interpretaciji Debordovih filmova i njegove invencije u „kompozicijskoj tehnici“ filma ono što je osobito zanimljivo jest da se spektakl podudara s mesijanskom situacijom. Montaža je istodobno glavna kategorija tehničke strukture filma, ali i temeljna figura moderne umjetnosti od nadrealizma do postmoderne. U zoni nerazlikovnosti između umjetnosti i života, gdje se zbiva miješanje svih mogućih žanrova od dokumentarnih do igranih filmova, gdje se stvarnost i fikcija iz imaginacijske sfere teksta montažom prebacuju u slikovnu fantazmagoriju, montaža postaje ne samo tehničkim sredstvom filma, nego ponajprije temeljnim konstruktivnim načelom proizvodnje životnih formi u svijetu kibernetičke estetike događaja. U čemu je sada Agambenova analiza prodornom za daljnje razumijevanje biti spektakla u posthumanome svijetu rizoma i emergencije? Pitajući se o uvjetima mogućnosti montaže, Agamben, naime, pokazuje da Debord i njegova kinematografija mesijanske situacije događaja trostrukim nadilaženjem društva spektakla – détournement, dérive, psihogeografija – odgovara kantovskim transcendentalijama. Preciznije rečeno, film je transcendentalna struktura modernoga doba, a stvarnost kao empirijska zona iskustva mora moći događati se kao kinematički način proizvodnje. Tu je debordovsku ideju dalje razvio Jonathan Beller u svojoj knjizi na istim premisama Deleuzove filozofije. (J.Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle, Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006.) Dvije su značajke ovoga transcendentalnoga obrata filma: (1) ponavljanje; (2) zaustavljanje. Zahvaljujući ponavljanju i zaustavljanju filmskoga kadra u sekvence vrijeme se filma strukturira kao inscenirani događaj, koji je već uvijek u zaostajanju za stvarnošću i ispred nje u onom nadolazećemu. Kako može biti ispred stvarnosti? Tako da se ponavljanjem onoga dogođenoga stvara novo, koje je sveza između reprodukcije djela i razlike između samoga događaja i njegove reprodukcije. Film nije djelo materijalne fiksne strukture poput umjetničke slike, nego događaj imaterijalnosti. Zato su svi filmski pojmovi istodobno pojmovi transcendentalne apercepcije stvarnosti i percepcije same stvarnosti kao čina pasivne kontemplacije promatrača. Film konstruira stvarnost s pomoću vizualne ideologije spektakla. Tehnička aparatura kojom se reproducira filmski uradak i kamera koja stvara događaj kao novu reprodukciju kretanja i zaustavljanja istodobno je uvjet mogućnosti filma i njegov rezultat. Benjamin je jednostavno pokazao razmjere ovoga obrata za stajalište vjerodostojnosti odnosa glume i publike u umjetničkome događaju. Za razliku od drame u kazalištu glumac u filmu ne glumi pred publikom, nego pred kamerom. Medijska reprezentacija događaja time bitno utječe na estetski doživljaj promatrača moderne umjetnosti. Tehnologijska obnova i razvitak u filmu odgovara povijesti modernoga doba. Vidjeli smo da je to prva značajka integriranoga spektakla. Jonathan Crary je pokazao kako unatoč poteškoća i nedovoljno čvrste logičke argumentacije o povijesnome nastanku pojmu modernoga spektakla u Debordovim analizama nedvojbeno stoji da je riječ o 1920-im godinama kada dolazi do tehničkoga izuma kinematoskopa. (.Crary, „Spectacle, Attention, Counter-Memory“, October, Vol.50, jesen 1989., str. 96-107.) Povijest filma odgovara u potpunosti povijesti razvitka modernoga spektakla. Vratimo se još jednom onome što Agamben naziva mesijanskim samorazumijevanjem modernoga filma. Nije posve jasno kako je moguće da tehno-znanstvena produkcija Novoga iz biti konstrukcije ima sveze s teologijskim pojmom spasa i izbavljenja. Odgovor da je kino kao prostor odvijanja, prezentacije i reprodukcije Novoga u formi pokretnih slika događaja filma istodobno apercepcija i percepija stvarnosti preostaje u okvirima kantovske transcendentalne filozofije. Ako je kino suprotnost svim drugim medijima zato što još ima dodir sa živom prisutnošću društvenih odnosa u formi susreta s Drugim, dok svi drugi mediji od televizije do digitalnih medija računaju sa interaktivnom samoćom i ravnodušnošću promatrača, tada je odgovor na pitanje o moći filma zapravo u projekciji. Ono što se projekcijom filma događa u zamračenome prostoru jest tajna susreta između moderne tehnologije, spektakla i sublimnoga kao nadomjestka/dodatka svjetonazoru ili ideologiji, koja estetsko-politički predstavlja događaj kao religijski trenutak spasa i izbavljenja modernoga subjekta od otuđenja rada, fetišizma robe i postvarenja životnoga svijeta. Filmom se moderni subjekt uspostavlja tek kao sudionik masovne kulture. On je nevidljivi i usamljeni, ravnodušni i pasivni promatrač kinematičke proizvodnje životnih formi. Svi moderni filmovi čak i kad su umjetnički savršena djela visokoga modernizma, poput Bergmanova Djevičanskoga izvora ili Antonionijeva Blow-Up-a, ponajprije dokazuju Debordovu postavku da je spektakl akumulacija slika i događaj transparencije društvenih odnosa koje stoje iza slike i njezine pojave. Estetska kvaliteta filma ima svoju materijalnu ili tehničku kvalitetu. S prodorom novih medija film se približava sintetičkome dobu interaktivnosti spektakla, gdje publika više nije samo pasivni promatrač događaja, nego sudjeluje u procesu estetske proizvodnje značenja. (.Shaviro, Cinematic Body (Theory Out of Bounds), University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1993.) Posljednja tajna spektakla skriva se u mraku sublimnoga objekta same Stvari. Transcendentalno značenje montaže, kako to poentira Agamben, skriva se u ponavljanju i zaustavljanju slike same. Situacija koja otuda nastaje jest bit Novoga i njegove čudovišne prirode dosade, ravnodušnosti i praznine u arhipelagu objekata/stvari. Ponavljanjem jednog te istog u nedogled i njegovim zaustavljanjem nastaje filmsko sjećanje kao u snovima kad se kretanje nekog predmeta ili ljudske figure neprestano zaustavlja. Sjećanje i snove povezuje fraktalna geometrija pokreta. Neprestana odgoda nadolazećega proizlazi iz traume stvarnosti. Buđenje je nalik novome rađanju, snovi su nalik maloj smrti. Sjećanje čini upravo taj trenutak filmske montaže u životu samome. Pamćenje omogućuje sjećanje jer je riječ o jeziku kao svjetovnosti svijeta, a sjećanje je intencionalno usmjereno na određeni predmet svijesti jer je riječ o govoru kao tjelesnosti tijela u prostoru i vremenu. Bez sjećanja ne postoji mogućnost povijesti kao preobrazbe pojma novoga iz ponavljanja i zaustavljanja samoga događaja u njegovoj jednokratnosti i neponovljivosti. Problem sjećanja u suvremenome filmu postaje tako problem autentične i lažne, vulgarne vremenitosti, kao što problem radikalne promjene života subjekta postaje pitanje autentičnosti i smisla života uopće. Spektakl u kinematičkoj formi preobrazbe samoga života više nema svoje razrješenje u misteriju društvenih odnosa sublimnoga fetišizma Stvari. Kada je zahvaljujući tehno-znanstvenome napretku omogućeno konstruiranje onog čudovišno posthumanoga u ideji kiborga kao kibernetičkoga stvora koji spaja značajke živoga i neživoga, postalo je jasno da stvarnost nije nikakva „živa“ djelatnost misaonoga subjekta u modusima sveze lakanovskoga imaginarnoga i simboličkoga. Ono što se može nazivati stvarnim jest nadilaženje samoga pojma stvarnosti u konstrukciji predmeta/objekata iz čiste tehno-imaginacije. Film je od samoga početka bio spektakl tehno-imaginacije kao što je to vidljivo u estetskoj fascinantnosti Langova filma Metropolis. Platforma ovoga svijeta zatvoreni je sustav odnosa između ljudi i strojeva pri čemu su sva druga bića samo materijal i sredstvo rada, a sublimno je nadomjestak za nepovratno izgubljeno mjesto božanskoga u raspadnutome metafizičkome sklopu. Spektakl na kraju nestaje u vlastitoj praznini slikovne ravnodušnosti zato što mu nedostaje ono sublimno samo, nedosegnuta točka pogleda iza Stvari same. Rani filmovi Guy Deborda poput Hurlements en faveur de Sade iz 1952. godine posvećeni su ispitivanju granice između sublimnoga i pojavnosti same Stvari. Kada više nema ništa „iza“, nema ni razloga da se „ovome“ što se događa u totalnoj transparenciji dosade stvarnoga pripisuje misterij neprikazivosti i nepredstavljivosti Stvari same. Kraj simboličkih formi društva označava i kraj spektakla kao alegorije modernoga društva. Sve je pitanje konačne i posljednje odluke. Spektaklom se zbiva pseudo-događaj sveze filozofije i umjetnosti u vječnoj sadašnjosti slike bez svojeg izvora i podrijetla u biti filozofije i umjetnosti. Debord je na kraju Društva spektakla postavio u odnos spektakl, ideologiju i shizofreniju. To nije učinio slučajno. Nemogućnost ponavljanja i zaustavljanja u stabilnosti vlastita identiteta rađa društveno određenog subjekta bez identiteta. On nigdje više nema svoje uporište. Posvuda je stranac i nomad. Netko tko je Nitko i tko je istodobno Sve umnoženo do krajnjih granica ludila ove zastrašujuće bezbitnosti svijeta više nema svoj temelj u jednokratnosti života. Takav je subjekt preostalo vrijeme vulgarne autentičnosti života u nemogućnosti radikalne promjene svijeta. Ne zaboravimo: Rimbaud i Rilke zahtijevali su radikalnu promjenu samoga života, postajanje modernim subjektom čija je nesretna svijest u tome što zna da je svaka radikalna promjena istodobno ponavljanje i zaustavljanje u mjestu, montaža sjećanja koja spaja krhotine nepovratno minule prošlosti i tragove već odsanjane budućnosti. Spektakl nema budućnost jer je vječna sadašnjost praznine u slikama. Neizvjesno je samo to što je vječna sadašnjost spektakla krhkom konstrukcijom modernoga subjekta, a njegova trajnost nije ništa drugo negoli odluka u biti tehnike o postavljanju vremena iz logike digitalnoga sata. Za razliku od mehaničkoga koji još utvara da mjeri vrijeme, digitalni ga nemilosrdno računa. Vrijeme stvari je vulgarno vrijeme računanja bez mjere. U vremenu bezmjernosti duša je poput izračunate slike: kopija, reprodukcija, simulakrum! Aristotel je s pravom u De anima rekao da je duša na neki način sve što jest. Pitanje suvremenoga doba i njegove vulgarne stvarnosti u doba kraja spektakla, na posljetku, jest pitanje o bezdušnosti samoga života, koji je postao slikom bez svijeta, prazninom, nadomjestkom i čistom opsjenom.

September 27, 2025
Kaos, katastrofa, kontingencija, kolaps

Kaos, katastrofa, kontingencija, kolaps

1. Ugledni hrvatski filozof, vrhunski stručnjak za Grke, Schellinga, Nietzschea i Heideggera, prije nekoliko godina usput u jednom nefilozofskome razgovoru, bacivši znatiželjni pogled na naslovnicu moje knjige Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos (Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020.) rekao mi je i ovo: „Kaos? Sigurno ne misliš na onaj izvorni, u Hesioda, i mitologijski izveden i prerađen kasnije u Platona. Inače, iz nekoliko sam izvora već čuo kako je Ž. P. u posljednje vrijeme razvio jedan sustavan oblik ekstremnoga pesimizma.“ Nismo dalje razgovarali ni o kaosu niti sam se trudio razvrgnuti sud tzv. javnoga mnijenja, što bi rekli Grci doxe, da sam skrenuo u prorokovanje neposredne i opće propasti, osim što sam svojeg dugogodišnjeg prijatelja i sugovornika samo podsjetio da se kao znalac Nietzschea dobro sjeća onog mjesta iz Ostavštine na kojem tvorac ideje o prevladavanju nihilizma govori o umjetnosti i tvrdi da je Schopenhauer posve u krivu kad kaže da umjetnost iznosi pesimistička uvjerenja. Naprotiv, dodaje nakon toga Nietzsche, umjetnost potvrđuje i zato je u svojoj najdubljoj biti tragička, a ne pesimistička. Nije li znakovito da svaki javni diskurs u 21. stoljeću ponavlja temeljne pojmove i metafizike i kibernetike koji se psihologijski dovode do Zida vremena kao kraja svih uvriježenih postulata i principa poznatih još iz novovjekovlja od Descartesa i Leibniza: da je svijet misaona konstrukcija nužnosti i slobode i da mišljenje u svojim očitovanjima nikad ne može postati ono što se često prigovara Schopenhaueru kao začetniku ovog metafizičkoga pesimizma: da je tvorac navlastita etičkoga kvijetizma. Ti su pojmovi u znaku 4 K: kaos, katastrofa, kontingencija, kolaps. 2. Uvažena belgijska filozofkinja Isabelle Stengers, teoretičarka znanosti, vrhunska stručnjakinja za analizu Whiteheada i Deleuzea, zagovornica tzv. kozmopolitike, na jednom mjestu svoje knjige-eseja U katastrofalnim vremenima: oduprijeti se nadolazećem barbarstvu, koji uskoro izlazi u časopisu Tvrđa, br. 1-2/2025. u prijevodu s engleskoga Miloša Đurđevića, kaže sljedeće: „Epoha se promijenila: prije pedeset godina, kad su široki vidici tehno-znanstvenih inovacija bili sinonim za napredak, bilo je gotovo nezamislivo ne uzdati se u znanstvenike i tehnologe, ne očekivati od njih rješenje problema u vezi razvoja koji su oni ponosno pogonili. Ali i ovdje je povjerenje temeljito uzdrmano, premda je to manje očito. Ni u kom slučaju nije zajamčeno da su znanosti, barem kakve su nam poznate, osposobljene da odgovore na prijetnje budućnosti. Zapravo, s onim što je nazvano “ekonomija znanja”, više-manje je izvjesno da nam odgovori koje će znanstvenici zacijelo predložiti neće omogućiti da izbjegnemo barbarstvo.„ Postavka koju iznosi Stengers nije nimalo provokativna i začudna. Štoviše, gotovo je postala samorazumljiva u mnoštvu razrađenih primjera. Već je krajem 1970ih godina dolaskom „novoga negativnoga apsoluta“ zvanog neoliberalizam u ekonomiji, politici i kulturi nastalo ozračje i duh vremena koji sam problematizirao u onoj knjizi koja ima u podnaslovu pojam kaosa, a u naslovu trijadu: neoliberalizma, oligarhije i politike događaja. Čitava stvar s ideologijom neoliberalizma nadilazi granice weberovskoga shvaćanja modernosti kao doba raščaravanja svijeta uvođenjem procesa racionaliziranja proizvodnje i birokratiziranja upravljanja sustavima i svijetom života. Naime, unatoč stalnoj kritici ove ideologije kapitalizma u njegovu kasnome vidu kao informacijsko-komunikacijskome i korporacijskome koji sve što jest želi privatizirati i potaknuti stvaranje globalnoga tržišta protiv tradicionalne politike obrane javnoga ili zajedničkoga dobra (u vlasništvu države kao subjekta moderne moći), zaboravlja se ili se previđa nešto sudbonosno. O tome Stengers govori u svojim analizama „katastrofalnoga doba“ kad spominje vjeru u tehnoznanstveni napredak svijeta prije pedeset godina i uvjerenje mnoštva da će upravo ovaj „pozitivizam“ i „scijentifizam“ biti moćno oružje u borbi protiv „rastućega barbarstva“ novog protuprosvjetiteljstva koje upravo „ovdje“ i „sada“ u liku neo-fašizma kao ekstremnoga desničarskog populizma vlada svijetom i dokida razlike u vladanju i upravljanju državom i društvima bez obzira na razlike između onog što krasi „demokratski autokratizam“ (Trumpov režim razaranja liberalne demokracije u Americi i svijetu) i „despotsku tiraniju“ (Putinov i Xi Jinpingov model posttotalitarne vladavine). Pogledajmo ukratko što sam iznio u knjizi o neoliberalizmu, oligarhiji i kaosu. Temeljena na uvidu u Foucaultova predavanja o biopolitici, koja razmatraju pojam neoliberalizma za sve buduće odnose između pojedinaca i društva, te države i privrede, ova knjiga pokazuje da je oligarhijski model politike i upravljanja kulturom danas rezultat uspona i pada masovnih političkih pokreta. Ideologije kraja dvadesetoga stoljeća s kojima neoliberalizam savršeno uspostavlja ravnotežu ogledaju se u kombinaciji tehnoznanosti, racionalnoga izbora i individualizma. Na taj se način vladavina preokreće u kibernetičko tržište kao model upravljanja. Danas transnacionalne korporacije kontroliraju države i njihove političke subjekte, a suverenitet je iluzija zbog zastarjelosti modernoga projekta. Budući da postimperijalni poredak u 21. stoljeću zahtijeva širenje ukupne moći, a ne fragmentaciju slobode, potrebno je istražiti hibridni odnos između ekonomije i politike. Korporativni sustav aktivnosti označava subjekta svih oblika organizacije države i društva, od sindikata do sveučilišta, od institucionalizirane religije do socijalne skrbi i sporta. Posljedica toga može se vidjeti u nestanku biti društva. Ova knjiga istražuje logiku svjetsko-povijesnoga napretka od kibernetičkog sustava upravljanja i novog načina legitimizacije kapitalizma u 21. stoljeću do svih oblika suspenzije temeljnih ideja koje su obilježile politiku modernosti. Čitava se „logika“ tzv. katastrofalnih vremena o kojima govori Stengers u svojoj knjizi-eseja, svodi na ono što po mojem sudu proizlazi iz fundamentalne sintagme 21. stoljeća: sloboda bez moći. Dakle, onaj tko u ovoj sustavnoj i bezobzirno „realističkoj“ analizi suvremenosti koju iznosim već više od 20 godina u svojim knjigama vidi oblik ekstremnoga pesimizma taj je slijep pored vlastitih zdravih očiju jer ne vidi da ni optimizam ni pesimizam nisu ništa drugo negoli kvazi-svjetonazorni psihološki efekti onog što nije ni ressentiment a ni samozavaravanje čovjeka kao zastarjeloga subjekta/aktera jedne „epohe“ koja se unatoč totalne mobilizacije tehnosfere, tehnoznanosti i know-how koncepta znanja urušava u sebi kao sinteza i realizacija 4K: kaosa, katastrofe, kontingencije i kolapsa svih postojećih sustava i životnih svjetova. Nije ovih 4K tek slučajno ovdje poredano baš tako i nije nimalo začudno zašto između kaosa i kolapsa stoje katastrofa i kontingencija. Uostalom, u svakom ludilu mora postojati neki okultni ili posve banalni razlog za djelovanje sustava, zar ne? 3. Ima li nekog suvisloga odgovora na pitanje kako je moguće da tehnoznanosti ne raskorjenjuju i ne suspendiraju masovnu proizvodnju „gluposti“ i „barbarstva“ s kojim uvijek asociramo pojmove kaosa i katastrofe, zacijelo i kolapsa, ali pojam kontingencije teško da bi se mogao unaprijed pripisati ovom stanju stvari, rekao bi Cioran, kratkoga pregleda raspadanja? Možda bi to bilo sljedeće. Zbog toga što je kontingencija u suvremenim tehnoznanostima i pojmu tehnosfere ključan pojam za reguliranje odnosa između racionalnoga sustava i anarhistički shvaćene okoline koja je po definiciji neukrotiva, iako ovaj pojam divlje slobode jest kontekstualan: može biti pozitivan i negativan. Kontingencija je pojam koji na nov način, primjerice u teoriji determinističkoga kaosa kazuje da je slučaj ono što određuje emergentnu strukturu mišljenja i bitka, govoreći tradicionalno metafizički. Često se u literaturi spominje primjer koji povezuje teorije emergencije i kontingencije. Primjerice, Dawkinsonov „sebični gen“, pa let ptica-selica koji smo sve do zadnjih pedeset godina smatrali nagonskim kretanjima iz jednog područja habitata u drugi zbog primarnih razloga potrage za hranom i toplijim uvjetima preživljavanja, pa se let smatrao najboljim primjerom vladavine nužnosti kao treće kategorije modaliteta u Kanta: prve dvije su mogućnost i zbilja. No, sada je kontingencija onaj prekid s kategorjjalnim „kolima bitka“, jer ptice lete transverzalno. Odjednom iz nepoznata razloga mijenjaju ustaljeni smjer leta i valja stoga promijeniti naš kategorijalni sustav mišljenja jer se nešto prekretno zbiva u okolnome svijetu (Umwelt), što bi kazao najznačajniji biolog 20. stoljeća Jakob von Uexküll. Uexküll je skovao tehnički termin Umwelt kako bi označio te svjetove subjektivnoga iskustva. Uexküllova misao i koncept Umwelta u njezinom središtu bili su s oduševljenjem prihvaćeni od strane njegovih suvremenika i od tada su imali mali, ali stalan utjecaj na znanost i filozofiju. Međutim, njegov pojam Umwelta također ima duboko uznemirujuće posljedice za način na koji razumijemo svijet i svoje mjesto u njemu. Uexküllova misao je trostruka provokacija: (1) On postulira svijet iskustva za svako živo biće koji je strogo izvan dosega znanstvenoga znanja, vrijeđajući bezgranični optimizam u znanosti uzrokovan stoljećima tehnoloških uspjeha i kulturne dominacije; (2) Nijedan od ovih Umwelta nema drugačiji metafizički status od ostalih. Budući da smo i mi ljudi, uključujući ljudske znanstvenike, također živa bića, svijet koji svaki od nas doživljava i proučava ne daje nam privilegirani pristup objektivnoj istini o svijetu neovisnom o umu; (3) Tvrdnja da svaka ljudska jedinka doživljava vlastiti privatni fenomenalni svijet i da nikada ne može pristupiti Umweltu bilo koga drugog, duboko je uznemirila mnoge mislioce. Filozofska recepcija Uexküllove misli, posebno snažna u Francuskoj i Njemačkoj, razvila je niz vrlo različitih strategija za odbijanje ovog gledišta i društvenih i moralnih implikacija za koje se strahuje da će proizaći iz takvog „fenomenalnoga individualizma“. Ali nijedna od ovih provokacija nije riješena na istinski zadovoljavajući način, i možda upornost ovih uznemirujućih pitanja donekle objašnjava povijesno kontinuirani znanstveni interes za Uexküllovu misao. Nedavni porast dubljih istraživanja pokazuje da je njegova misao i danas dovoljno uznemirujuća da izazove širok raspon snažnih reakcija. (v. Žarko Paić, Tehnosfera sv. 1: Žrtvovanje i dosada: životinja-čovjek-stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) Kako god bilo, s biologijom i sintetičkom biologijom u suvremenu je epistemologiju tehnoznanosti uveden iznimno prijeporan pojam kontingencije koji nipošto nije puka negacija kategorije nužnosti u tradicionalnoj metafizici. Naprotiv, stvari se u suvremenom neoliberalnome kapitalizmu i vladavini oligarhija unutar biopolitički uspostavljenoga sustava i svijeta života zbivaju emergentno i kontingentno, racionalno i indeterministički, pa nije nimalo začudno zašto vjera u znanstvenu sliku svijeta ne potire u zaleđe snažan prolom fundamentalizma političkih religija i njihovih križarskih „kulturalnih ratova“ protiv vladavine Uma i prosvjetiteljstva uopće. 4. 4K potrebno je shvatiti kao četvorstvo „pobuđujućih uzroka“ koji su, za ne povjerovati, svoje vlastite posljedice. Dakle, čisti negativni autopoiesis, osim što kontingencija kao kraljevski slučaj nastanka novoga ima povlašteni „ontologijski“ status u ovome novome kibernetičkome ustrojstvu svijeta i to zato što kibernetika ne može postojati bez binarne logike reda i nereda, odnosno sustava i entropije. Evo, ovako to izgleda što mnogima još uvijek ne sjeda dobro na moždane vijuge jer su naučeni misliti iz zlatnoga doba vladavine „transcendentalnih iluzija“ po kojemu sve ima svoju glavu i rep. Ipak, nikad ne bismo trebali zaboraviti onu kinesku poslovicu koja kaže kako čovjek koji kupuje mačka u vreći dobro zna da u drugoj vreći obvezno dobiva gratis i njegov rep. Kaos proizvodi kaos kao katastrofu; Katastrofa dovodi svijet iz carstva nužnosti u rizik kontingencije; Kontingencija je uvijek emergentan događaj kao iznimka (slučaja) koji stvara nova pravila igre; Kolaps predstavlja kraj ovog procesa kolabiranja sustava i iz njega se u pravilu ne obnavlja sustav poput Feniksa iz pepela jer njegovo je značenje sljedeće: Urušiti se” znači iznenada pasti, često zbog nedostatka potpore ili snage, poput urušavanja zgrade. Također se može odnositi na potpuni neuspjeh sustava, poslovanja ili ideje ili na iznenadni gubitak svijesti ili fizičke sposobnosti kod osobe. Riječ također može opisivati ​​predmete koji su dizajnirani da se kompaktno sklope, poput sklopive stolice. U kontekstu struktura ili predmeta: Pasti ili se urušiti: “Stari most se srušio nakon oluje”. Biti dizajniran za sklapanje: “Stol se urušava radi lakšeg skladištenja”. U kontekstu poslova, sustava ili ideja: Potpuno se srušiti: “Otpor tvrtke novim propisima se srušio”. Iznenada dolazi do propasti: “Privreda se srušila nakon rata”. U kontekstu ljudi i njihovih interakcija: Pasti u nesvijest ili postati izrazito slab: “Srušio se od iscrpljenosti”. Slomiti se fizički ili mentalno: “Srušila se nakon što je čula loše vijesti”. Kao imenica: Čin pada ili urušavanja: “Urušavanje zgrade bilo je razorno”. Potpuni neuspjeh: “Prijetnja društvenoga kolapsa nadvila se nad nacijom”. 5. Znate li zašto „ja“ ne mogu biti nikakav ovaj ili onaj, ontologijski ili metafizički pesimist novoga kova u ekstremnim uvjetima vladavine 4K? Odgovor je tako jednostavan. Zato jer sam sustavno odgojen i obrazovan na Hölderlinu, a čitateljima bloga zvanog Kaos već je unaprijed jasno kako ću završiti ovaj tekst o 4K. Naravno, ovako, a kako drugo, a Vi sami odlučite u mišljenju je li to znak rezignacije, defetizma, etičkoga kvijetizma, ironičnoga postmodernizma ili već bog te pita čega i da i ne: Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno.

September 26, 2025
Academia virtualis (5)

Academia virtualis (5)

1. U današnjem predavanju nastojat ću pokazati zašto je između definicije „čovjeka“ kao homo pictora i kao homo kybernetesa istodobno bitna razlika i nečuvena srodnost u jednome ireverzibilno-reverzibilnome smislu. Kad bismo htjeli s latinskoga jezika prevesti ove izraze/iskaze o tzv. biti čovjeka, onda bi to moglo biti ovako: (1) homo pictor označava čovjeka koji oslikava svijet time što stvara slike kao slikotvorac; (2) homo kybernetes se odnosi, pak, na čovjeka kao virtualno biće upravljanja svijetom kao mrežom sastavljenom od četiri „uzroka“: (1) informacija, (b) povratna sprega (feedback), (c) kontrola i (d) komunikacija. Ovaj potonji „čovjek“ kao ne-stvarno biće koje postoji samo kao kiborg ujedno je i prijelaz iz biološkoga i duševno-duhovnoga sklopa ljudske egzistencije u onu koju nazivam pojmom tehnosfere. Dakle, riječ je o „novome“ biću koje više nema značajke „bića“ kao što je to određivala klasična i tradicionalna ontologija s pojmovljem esencije, egzistencije, stvarnosti i privida, subjekta i supstancije. Umjesto toga, kibernetički čovjek prelazi granice biološkoga ustrojstva s dušom (psyché) i duhom (animal rationale). Uvjetno govoreći, moguće ga je prispodobiti s Nietzscheovim pojmom nadčovjeka („Übermensch“), jer nadilazi, ne u smislu transcendencije, već „imanentne transcendencije“ sve granice prirode i ljudskoga i postaje uvjet mogućnosti onog „neljudskoga“ (kako ga, primjerice, označava u svojim kasnim spisima postmoderni filozof Jean-François Lyotard). I još nešto možda i najbitnije u ovoj razlici između metafizike i kibernetike, ontologije i post-i-trans-humanizma kao prostora-vremena uspostavljanja tehnosfere kao „novoga apsoluta“. Homo pictor je izraz njemačko-židovsko-američkoga filozofa Hansa Jonasa, poznatog kao Heideggerova učenika uz Emmanuela Lévinasa zacijelo najvažnijeg mislioca jedne postmetafizičke etike odgovornosti u tehničkome svijetu koja će biti priprema za uvođenja pojma bioetike. Ukratko, Jonasov pojam odnosi se ne na uže područje povijesti umjetnosti unutar koje je krajem 20. stoljeća nastao interdisciplinarni pokret nazvan iconic turn (slikovni obrat ili zaokret) s idejom da slika više nije u službi metareferencijalnoga okvira jezika kao Označitelja, već se mora autonomno proučavati utoliko više što se „čovjek“ susreće u svojem životno-svjetovnome okružju s nizom slika stvorenih „prirodno“ i „umjetno“ od prapovijesti i antike, srednjega vijeka i novoga vijeka, modernosti, postmodernosti i suvremenosti, a upravo je uvođenje informacijsko-komunikacijskih tehnologija u život doveo i do svojevrsne pluralne ontologije u kojoj sve više i više prevagu odnosi pojam digitalne slike. (v. Hans Jonas, „Die Freiheit des Bildens – Homo Pictor und die differentia des Menschen“, Zeitschrift für Philosophische Forschung, br. 15/1961., str. 161-176.) Pojam slike za Jonasa mora zadovoljiti sljedeće kriterije: (a) sličnost s nekom drugom stvari; (b) unutarnju intencionalnost prikaza nečega; (c) reprezentacionalnost u smislu da oslikani predmet predstavlja nešto drugo i to kao nejednakost s izvornim predloškom, potom stupnjem u razvitku ne-nalikovini na predložak kao što je to u ekspresivnosti slike i, napokon, emancipaciju od riječi što vodi do ideografskoga pisma; (d) vizualnost; (e) uspostavljanje razmaka između nositelja značenja i onoga što je prikazano na slici. Iz svega je razvidno da se u Jonasovoj teoriji slike nastoji fenomenologijski spojiti pojam znaka, zamjedbe i slike na taj način što se povijesno pokazuje da je homo pictor navlastita značajka ontologijskoga odnosa čovjeka spram svijeta, njegove otvorenosti i kontingencije. (v. Žarko Paić, Tehnosfera sv. 3: Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.) Međutim, unatoč svega ovdje rečenoga, homo pictor je pojam koji se pojavljuje u tradiciji filozofijske antropologije, doduše, s ovim novim estetičkim dodatkom. To znači da mu je biologija, psihologija i antropologija ono što čini model jedne drukčije kulture koju ne određuje hegemonija animal rationale, već živoga bića u horizontalnome odnosu s drugim živim bićima koja čak mogu i „oslikavati“ bitak kao prirodno-duševno-duhovno područje zbilje (poput čovjekolikih majmuna u uvjetima znanstvenoga eksperimenta, pa čak i svinja koje „mrljaju“ stakla u maniri action-paintinga). U čemu je problem? Ako je temeljna ideja iconic turna u oslobođenju od vladavine Jezika kao fundamentalne strukture logike i ontologije, a to je bio i program mišljenja Ludwiga Wittgensteina u obje svoje faze, dakle, i Tractatusa logico-philosophicusa i Filozofijskih istraživanja, onda je pitanje svih pitanja ovo: je li taj „novi“ pojam slike nakon metafizike kao ikonlogije (povijesti kao cjeline očitovanja bitka, bića i biti čovjeka) u znaku prevage slike nad jezikom ili je posrijedi samo novi „vizualni jezik“? Homo pictor označava kako možemo razabrati iz Jonasovih opisa sinkretizam semiotike, hermeneutike i kozmologije jer se „čovjek“ sada više ne razumije samo kao živo biće koje ima govor kao u Aristotela, već i kao neka vrsta proširenoga Heideggerova tubitka (Dasein) čija „bit“ počiva u njegovoj egzistenciji. Stoga čovjek koji slika i oslikava bitak nije, naravno, slikar u smislu osamostaljene ideje umjetnika od Altamire do cyber-spacea. Ne, njegovo je „ontologijsko“ stajalište preusmjereno i „dekonstruirano“. Ali ipak nije i radikalno dovedeno do krajnjih konzekvencija, jer mutatis mutandis njegovo je ishodište u ustrojstvu ili dispozitivu jezika kao Označitelja, što je, naposljetku, bilo istovjetno i za Lacanovu psihoanalizu, unatoč tome što je od mnogih poststrukturalista možda i ponajbolje (uz Deleuzea, dakako) razvio pojam slike u novome kontekstu odnosa između svijeta i ljudske svijesti kao trijade imaginarnoga, simboličkog, Realnog. 2. Nastanak nečega „novoga“ kao što je bilo špiljsko slikarstvo u Altamiri ili Lascauxu nigdje nije bolje ni ljepše opisano kao u jednom ogledu Georgesa Bataillea. Evo tog čudesnoga ulomka iz njegova teksta. „Ne smijemo nikada zaboraviti taj element novosti kad pokušavamo smjestiti Lascaux u perspektivu povijesti. Lascaux nas udaljuje od umjetnosti zaostalih društava. On nas približuje umjetnosti najistančanijih i najuzburkanijih kultura. Ono što u Lascauxu možemo osjetiti, što nas uzbuđuje, jest ono što se miče. Pred tim djelima koja grozničavo, bez rutine, zrače ljepotom imamo osjećaj da duh pleše, da se čovjek slobodno sporazumijeva sa svijetom koji ga okružuje, da se u njemu oslobađa, usklađujući se s tim svijetom čije bogatstvo otkriva. Taj je zanosni ples uvijek posjedovao snagu koja je umjetnost uzdizala iznad nižih zadaća koje mu je nametala religija ili magija. […] U tom smislu postoji skrivena srodnost umjetnosti iz Lascauxa i umjetnosti iz najnemirnijih, najkreativnijih razdoblja. Duboko osjećajna umjetnost iz Lascauxa iznova oživljuje u umjetnostima koje se rađaju napuštajući naglo kolotečinu. To se katkada događalo bez buke: mislim na umjetnost ampira (francuskoga klasicizma u doba Carstva), na grčku umjetnost iz VI. stoljeća…Ali u Lascauxu ništa nije napuštalo kolotečinu: bio je to prvi korak, bio je to početak.“ (Georges Bataille, „Lascaux ili rođenje umjetnosti“, Europski glasnik, br. 8/2003., str. 750. S francuskoga prevela Ana Buljan) Povijest u jednom dubljem nemetafizičkome značenju otpočinje s „umjetnošću“ slikotvorstva. Svijet je tek svijetom kad je oslikan kao zavičajnost bitka kojim se bića i bit čovjeka objelodanjuju u zajedništvu (ethos). S događajem kojeg nazivamo „umjetnošću“ (Kunst, art) uspostavlja se smisaoni horizont svijeta. U njemu slika ne samo što prikazuje ono što svijet „jest“ (mimezis), nego i predstavlja način kako se svijet otkriva i skriva u svojim očitovanjima (reprezentacija). Značenje svijeta u slikovnome smislu jest simbolizacija jezika. Zahvaljujući tome i kad smo onijemjeli govorimo s Drugima. Obraćamo mu se s povjerenjem i čudovišnom tjeskobom znajući unaprijed da smo smrtni i da je konačnost svijeta faktična granica koju ne možemo prijeći osim mišlju o beskonačnosti novoga stvaranja. Put promišljanja nastanka umjetnosti iz slike mitskoga razdoblja doveo nas je na početak. Pitanje koje ćemo nastojati u ovome razmatranju rasvijetliti s nekoliko međusobno povezanih ishodišta refleksije jest ima li slika svoju tajnu koju jezik ne može rasključati. U informacijskome dobu vladavine tehničke ili digitalne slike jasno je da su pojmovi poput mimezisa i reprezentacije nepodesni za bilo kakvo daljnje istraživanje njezina značenja. Ako u obzorje znanosti o slici (Bildwissenschaft, Image Science) ne ulaze više tek umjetničke slike, nego štoviše i sve druge „slike“ iz životnih okružja raznolikih kultura, od kojih su neke preživjele modernu tiraniju izjednačenja vrijednosti i protjerivanje u rezervate egzotike za potrebe „kulturnoga turizma“, onda je pitanje o početku ili nastanku umjetnosti više od bilo kakve „ontologije slike“. To je pitanje o identitetu i razlici mišljenja. Na Zapadu ga nazivamo znanstvenim. Podrijetlo mu seže u iskon grčke filozofije s Heraklitovim logosom. Stoga se mogu razlikovati tzv. mimetičke slike koje pripadaju umjetničkome stvaralaštvu raznih epoha i tzv. epistemičke slike s podrijetlom u znanstvenome tumačenju svijeta u prirodnim znanostima i tehnologiji (modeli, dijagrami, ilustracije). Nije potrebno posebno dokazivati da je s nastankom digitalne slike razlika između umjetnosti i znanosti postala zastarjelom, pa tako i s pojmovima koje smo prethodno naveli da bismo uputili na dva načina pristupa „biti“ slike. Umjetnički je pristup, kantovski govoreći, svrhovitost bez svrhe u samoj sebi i ima karakter metafizičkoga iskustva užitka u onome što slika razotkriva otvarajući svijet u njegovoj smislenosti. Znanstveni je, pak, pristup onaj koji slikom upućuje na nešto krajnje intencionalno, na neki predmet spoznaje koji se pojavljuje posredovan modelom ili dijagramom. Epistemičke su slike uvijek u funkciji nečega izvan slike. One služe spoznaji. Zato u sebi nemaju „višak značenja“. Nasuprot tome, mimetičke su slike obavijene tajnom. Iz njih zrači ljepota i uzvišenost, mogućnost čiste nepredmetnosti, igra tumačenja i čitanja onoga što je pripisano slici na imanentan ili transeutan način. Razlika između ta dva pristupa i klasifikacije slike u ontologijskome smislu nije posve nestala. Time što suvremeni umjetnici eksperimentiraju s epistemičkim slikama kao djelima i događajima, kao objektima i kao instalacijama, kao izvedbenome mediju tijela i kao konceptualnome dodatku događajima, posrijedi je zaogrnuće s plaštom znanstvenosti. Ovo nije nešto nečuveno i nema oznaku „modnoga“ hira. Svi su temeljni pojmovi suvremene umjetnosti zapravo proizašli iz znanstveno-tehničkoga odnosa spram svijeta – metoda, analitika, konstrukcija, eksperiment, projekt. Povijesno gledajući, epistemičke su slike kasni proizvod ljudskoga duha. Umjetnost je najstarija od svih drugih područja duhovne proizvodnje. Zbog toga se može s punim pravom nazvati mišljenjem „početka“ (arhé). Slika jest početak, a ne jezik. Bitak se oslikava i postaje mogućnošću kazivanja tek onda kada je svijet u svojoj otvorenosti postao vizijom kao pogledom, opažajem i osjetilnim dohvaćanjem zbilje. Iz svega iskazanoga vidljivo je da je put spram mojeg pojma homo kybernetesa određen već iz „logike slikovnoga obrata“ začetoga u arhajsko doba u tzv. špiljskoj umjetnosti Altamire i Lascauxa, kao i aboridžinskih špilja daleko prije ovog našeg „genetskoga europocentrizma“. Naime, slikotvorstvo je vizualizacija događaja i ne odnosi se nikad samo na prikazivanje (mimesis) i na predstavljanje (raepresentatio) bitka u smislu „oslikavanja“ kao „ocrtavanja“ ili realističkoga nabačaja vidljive stvarnosti za slikotvorevine mitskoga čovjeka. Homo kybernetes nije stoga neki radikalni i nikad stvoreni prekid i razaranje s čitavom metafizičkom tradicijom pojma slike kojoj je jezik (logos) podarivao vjerodostojnost. (v. Žarko Paić, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.) Što to drugo znači negoli da je pojam „nove slike“ posve deontologiziran i kroz kritiku jezika od Heideggera do Wittgensteina i dalje (poststrukturalizam, semiotika, Bildwissenschaft) doveden na prag jedne posve drukčije logike stvaranja „umjetne stvarnosti“ polazeći od „logike vizualizacije“ kao trijade računanja, planiranja i konstrukcije kao „biti“ tehnosfere. Krajnje jednostavno, pojam homo kybernetesa počiva na pojmovno-kategorijalnome sklopu tehnosfere i njezin je „supstancijalni subjekt“ koji govori tako što „vizualizira stanja kao događaje“ s pomoću novih informacija i kroz povratnu spregu (feedback) kontrolira svaku moguću spontanu i kontingentnu „interaktivnu komunikaciju“. Taj pojam nije moguć bez „oslikovljenja“ svijeta i to ne djelom mitskoga i religioznog čovjeka antike i srednjega vijeka, nego tek onog „čovjeka“ koji s Leibnizom i Pascalom „vjeruje“ u božansku neposrednu intuiciju (intuitus prasens) kao sliku ireverzibilne reverzibilnosti. Ta se slika proizvodi matematičko-logičkom konstrukcijom iz „stroja mišljenja“. Zato homo kybernetes nije više nastavak Aristotelova animal rationale drugim sredstvima, već „stroj-kiborg-android“ koji drukčije misli, naime s pomoću procesa komputiranja informacija i vizualizacije događaja, a ne s pomoću transcendentalnih iluzija jezika. Homo kybernetes kao nastavak homo pictora „trećim sredstvima“, a to znači svezom umjetne inteligencije i umjetne intuicije konačno postaje sinteza bitka i mišljenja, stvarnosti i tehnomorfizma samoga života kojim se ono što „jest“ u prostoru-vremenu ponajprije vizualizira, a onda pretvara u znakovno-smislenu informaciju koja može za krajnjeg korisnika imati različita značenja iako je sa stajališta hiperealnosti „Velikog Trećega“ jedne post-metafizike uvijek i samo ono što se događa u univerzalnome postojanju svijeta kao digitalne konstrukcije istoga kao razlike. Homo kybernetes jest, dakle, „supstancijalni subjekt“ tehnosfere. Samo zbog toga on vidi bolje od „čovjeka“ i svih drugih prirodnih bića, jer matematizira stvarnost i pretvarara je u slikovnu informaciju što ide tako daleko da i zvuk može postati slikom bez svijeta te zvučati ljudski i neljudski kao u Mahlera ili Schönberga. 3. Pogledajmo, naposljetku, što smo dobili svezom gotovo nepovezivoga, iako je bjelodano da je u Jonasovoj definiciji čovjeka uspostavljena logika jedne drukčije koncepcije stvaranja kao umjetničkoga događaja negoli u matrici metafizike od Grka i Židova do povijesne avangarde. Homo pictor jest transformacija jezika u oslikotvorenje života kao umjetnosti kroz homo kybernetesa koji autopoietički vizualizira događaje ne iz okolnoga svijeta ili tzv. objektivne stvarnosti, već iz vlastitih tehno-kontingencija u virtualnoj aktualizaciji stanja. Više ne možemo rabiti pojmove iz klasične metafizike i tradicionalne ontologije, a to je među prvima bilo jasno u filozofiji 20. stoljeća Martinu Heideggeru. Stoga njegovo glavno djelo Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine zauvijek ostaje dokument jednog postmetafizičkoga mišljenja koje je u pojmu „čovjeka“ kao tubitka (Dasein) otvorilo mogućnosti da se „supstanciju-subjekt“ kao i sve druge pojmove metafizike zaključno s pojmom tehnike jednoznačno destruira jer su stvoreni iz gotovo nužne tehničke redukcije smisla bitka na pragmatiku svijesti kao obradbe bića, a ne iz primarne ili izvorne otvorenosti samoga događaja kojim se ono što „jest“ mijenja u svojoj vlastitoj „biti“ i postaje navlastitom odlukom o mišljenju kao življenju, a ne o mišljenju kao djelovanju. Iz ove definicije „čovjeka“ koja je uzdigla jezik u njegovoj izvan-metafizičkoj „logici kazivanja“ na razinu dostojanstva čovjeka nije bilo moguće sagledati ono što je još izvornije postojalo u samoj jezgri mitskoga vremena i mitske umjetnosti: naime, izvorno značenje slike koja prethodi jeziku i podaruje mu dostojanstvo bića koje nije vlasnik ili „subjekt“ slika, već namjesnik slikotvorevina koje ne ukrašavaju svijet niti ga čine estetskom zbiljom koja je tu na mjestu pukoga užitka i zadovoljstva, ali nema rang ontologije, logike, etike i politike. Svaka je antropologija (slike) nakon tog kolosalnoga Heideggerova „zaborava slike“ u samoj biti smisla bitka i definiciji čovjeka kao tubitka (Dasein) nužno redukcija filozofije na „svjetotvornu“ biologiju i psihologiju. Ne, slika koja prethodi jeziku u „egzistencijalnome“ stanju djelovanja homo kybernetesa nije znak za nešto drugo ili tajna neke skrivene transcendencije kojom se bogovi i Bog upisuju u uzvišenost kao ono nevidljivo i neprikazivo u samoj stvarnosti. „Čovjek“ je zastarjelo biće jedne odavno proigrane i izigrane metafizike. A to je ponajbolje odredio Nietzsche u svojoj analizi pojma nadčovjeka kao nužnoga prijelaza spram otvorenosti svijeta kao horizonta osmišljavanja u autentično proživljenoj prošlosti, sadašnjosti i nadolazećoj budućnosti koja više nije samo ono što se ne može misliti izvan pojma neizvjesnosti i nenadanosti zbivanja. Po prvi put homo kybernetes ovu vremensku dimenziju ili ekstazu iz koje dolazi pojam slobode čovjeka kao bića mogućnosti i promjene stanja može „kontrolirati“ zbog toga što tehnosfera probabilistički računa-planira-konstruira događaje kao vizualizaciju realiziranoga pojma. Što bi bio zaključak ovog predavanja o homo pictoru vs. homo kybernetesu? Ništa drugo negoli da je s „čovjekom“ kao predmetom filozofijske refleksije zauvijek „out of joint“. Zato je naprosto besmisleno bujanje i prolom svih „novih“ antropologija u doba tehnosfere. To je kao da „čovjeku“ koji pluta u eteru neprestano tražimo pokušaj sigurnoga utemeljenja u bezdanu od svijeta zaboravljajući pritom da je njegovu „bit“ još 1929. godine Heidegger u raspravi O biti temelja (Vom Wesen des Grundes) proglasio bestemeljnome/bezrazložnome. I što ćemo „sada“ kad znamo da je stvar propala još prije više od stoljeća? Ništa, završit ćemo predavanje slaveći ono mišljenje koje poštuje izvorni rizik i smisao kojeg je Heraklit mračni u svojem Artemidinu hramu u Efezu, gdje se povukao od buke i bjesnila tzv. svijeta, u jednom fragmentu „oslikao“ ovako: Ne nada li se, neće se susresti nenadano, jer je ono neistraživo i nedokučivo.

September 25, 2025
Mišljenje kao dostojanstvo života

Mišljenje kao dostojanstvo života

1.Nagradu HAZU dobili ste za četiri knjige koje povezuju promišljanja o odnosu suvremene kulture i tehnosfere. Potonji pojam pojavljuje se kao jedan od ključnih i u Vašim razmatranjima drugih vidova suvremenosti. Možete li (koliko je to moguće) „ukratko“ objasniti što podrazumijevate pod pojmom tehnosfere? Čitava povijest ljudske avanture u svemiru postaje s tehnosferom prelazak u posthumano stanje kao ono što nadilazi granice živoga i mrtvoga. Jedina još postojeća razlika postaje ona između artificijelnosti i živoga, a „život“ prestaje biti Bogom dano i prirodom podareno zbivanje moći odvijanja onog što ima značajke „arhetipa nesvjesnoga“ (C.G.Jung). Umjetni „život“ proizlazi iz rada „umjetnoga mozga“ koji spaja racionalno i intuitivno mišljenje. Tehnosfera nije nikakva puka preslika računala i njegove logike komputacije na izvanjski svijet. Umjesto jezika kao „organa“ za osmišljavanje bitka kroz mit, religiju, umjetnost i filozofiju, tehnosfera počiva na pragmatici slikovnoga mišljenja koje pokreće „misterij fakticiteta“ ili moć kontingencije, a to je pojam kôda. Bez kodiranja života kao sklopa gena + informacije nije moguće djelovanje u tehničkome svijetu. Zato je tehnosfera ono što stvara nove odnose u sklopovima života polazeći od uklopljenosti/rasklopljenosti (embedment/disembedment) fraktalnih fragmenata, a ne dijelova. Sve je stoga ujedno otvoreno i zatvoreno i samo s pomoću kodirane stvarnosti pokreće se sustav i okolina ove biokibernetičke mreže odnosa. Umjesto totaliteta koji vertikalno određuje sastavne dijelove svojeg „carstva medija“, na djelu je mreža koja se neprestano horizontalno širi u beskonačnost poput „republike fraktala“. Vrijeme tehnosfere nije više svedivo na ekstatično-dimenzionalnu trijadu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja za čovjeka kao misleću egzistenciju označava svagda „moje“ preuzimanje bitka polazeći od vremenosti onog nadolazećega. Tehnosfera je sveza grčkih riječi/pojmova téchne i sphaira, a to znači da je posrijedi kružno kretanje planeta u njihovoj „kontingentnoj nužnosti“ koja izvanjski i unutarnje nalikuje ničeanskome vječnome vraćanju jednakoga. No, tehnosfera pretpostavlja ne više razliku vremena i prostora, već njihovu sintezu kao prostora-vremena u smislu kozmologije kao fizike čestica. Otuda ona ne oponaša niti predstavlja već uvijek nešto nepromjenljivo i postojano. Tehnosfera radikalno mijenja shvaćanje i prostora i vremena, a primjer koji postaje paradigmatski u novome vijeku je Leibnizov pojam beskonačnoga prostora kao dinamičke veličine, a ne onaj Newtona koji se može prispodobiti slikom kontejnera za masu i objekte. Vrijeme postaje određeno pojmom događaja kao procesa postajanja novoga onkraj metafizički shvaćene vječnosti. Sve se ubrzava i implodira u samoj jezgri postajanja, od zvijezda do crnih rupa, od carstava do republika, od čovjeka kao homo fabera i homo ludensa do homo kybernetesa 2. Što su glavni problemi koje je donijela vladavina tehnosfere, a što nam tek prijeti u budućnosti? Problem na grčkome znači ono što je predbačeno i postavljeno kao svojevrsna prepreka koju valja otkloniti rješenjem ili, pak, ostaviti bez rješenja. Mi često zaboravljamo ovo izvorno značenje i otuda izjednačavamo problem i pitanje o nečemu. U ovom slučaju tehnosfera je i problem i pitanje kao i rješenje prvoga i odgovor na drugo. Dakle, pojam tehnosfere nadilazi tehničku konstelaciju novovjekovnoga odnosa čovjeka spram svijeta u znaku vladavine subjekta mišljenja od Descartesa i Kanta do Newtona i Leibniza. Isto vrijedi i za uspostavljanje moderne tehnologije kao mehaničke reprodukcije u industrijskoj proizvodnji tehničkih objekata od lokomotive do automobila, fotografije i filma. Onog trenutka kad tehnosfera više ne kopira stvarnost, već kao simulakrum generira umjetnom inteligencijom svijet kao sustav polimorfnih informacija s kojima, primjerice, možemo konstruirati novo kao ugradnju i razgradnju sklopova autonomnih objekata koji „misle“ i „izgledaju“ poput neoavangardnoga dizajna metamorfoza zbilje, nalazimo se suočeni s najčudovišnijom mogućom situacijom za samorazumijevanje odnosa čovjeka i svijeta. Usput, filozofijski je to ponajbolje promišljeno u Heideggerovu i Finkovu seminaru o Heraklitu 1970. godine. Tada Heidegger uvodi u razmatranje pojam informacije i, na prvi pogled začudno, povezuje ga s izvornim značenjem logosa. Informacija nije više logika kibernetike kao što je logos bio početna/uputna riječ zapadnjačke filozofije kao ontologije. Ona je tautologija svijeta u kojem tehnosfera misli i proizvodi „svijet“ iz autonomnoga upravljanja vlastitom tehno-logikom. To znači da je Heidegger baveći se „formalno“ Heraklitom, uspostavio misaoni most između iskona i suvremenosti, pokazujući da je problem naše suvremenosti kraj samorazumijevanja razlike „čovjeka“ i „svijeta“. Misleći strojevi nisu stoga samo puka robotika na usluzi svojem „gospodaru“ kao dokolicom ispražnjenoga subjekta vladavine svijetom. Njihova je svrha onkraj svekolike „uslužnosti“ čovjeku, jer u tendenciji postaju ne više instrumenti izvršenja naredbi, već autonomni objekti posthumanoga stanja u kojem je čovjek postao suvišan te sveden na funkcije i strukture umjetne stvarnosti. Sve nakon toga postaje problematično i upitno, pa tako i razumijevanje pojma „čovjeka“ uopće kao animal rationale. Uostalom, Heidegger je u najznačajnijem djelu filozofije 20. stoljeća, Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) iz 1927. godine već u bitnome napustio svaku antropologijsku redukciju „čovjeka“ na biološke nagone i ono nesvjesno (darvinizam i frojdizam). Nadomjestio je tradicionalni pojam „čovjeka“ s izrazom tubitak (Dasein) čija bit počiva u njegovoj egzistenciji. Kada s tehnosferom više ne možemo održati metafizičku razliku „čovjeka“ i „svijeta“, sve postaje nadomjestivo i razmjestivo. Time umjesto kategorija jednokratnosti i neponovljivosti ulaze u igru pojmovi kibernetike poput povratne sprege (feedback) i kontrole sustava informacija, dok ono što je organski podareno nužnošću rađanja i sudbine postaje „ugradljivo/nadomjestivo“ kibernetičkim obratom kojim slučaj i deterministički kaos određuju život u njegovu umjetnome i prirodnome tijeku događanja. Iz svega je razvidno da smo na pragu posvemašnjeg nestanka „ljudskog-suviše-ljudskoga“ nadzora nad „svijetom“ i ulaska u igru tehnosfere kao svijeta neljudske kontrole koja funkcionira besprijekorno. No, upravo to predstavlja najteži problem onoga što se zbiva „sada“ i dolazi „sutra“. Primjeri su brojni. Dostatno je uzeti one koji na brutalan način dokazuju ove postavke. Riječ je o ratu i oružjima koja u svim svojim izvedbenim mogućnostima postaju autonomni objekti „ratova zvijezda“ (dronovi i nevidljivi strategijski zrakoplovi), potom „novo uskrsnuće“ već izumrlih životinjskih vrsta kao što je slučaj s onim bijelim vukovima nedavno spektakularno tehnoznanstveno oživljenim); da se ne govori o onome što pogađa nas, filozofe i umjetnike navlastito, književnike posebno. To je kraj prirodnih jezika njihovom zamjenom „generativnim gramatikama“ AI koja u trenu prevodi najzahtjevnije klasične i moderne tekstove na sve postojeće jezike. Tehnosfera kao rješenje problema svijeta i pitanja o biti čovjeka završava kao apsolutna vladavina pragmatike znanja, kao čisti funkcionalni know-how. Ništa i nitko to više ne može spriječiti, a kamoli tzv. bioetika s njezinim apelima za „ljudskim dostojanstvom“ uz poštivanje prava životinja i tome slično. 3. Budući da tehnosfera zahvaća gotovo sve aspekte suvremenosti, za promišljanja o njoj potrebno je iskoračiti izvan granica ustaljenih disciplina, kao što su filozofija, sociologija, antropologija, kulturologija, politologija… Koliko je interdisciplinarni pristup zahtjevan? Što smatrate svojom temeljnom, polaznom disciplinom i koja Vam je područja bilo najteže/najizazovnije integrirati u svoja razmatranja? Nakon što sam objavio petoknjižje naslovljeno temeljnom „slikom mišljenja“ Tehnosfera (2018-2019 u izdanju Sandorfa i Mizantropa) postalo je bjelodano da će trebati razjasniti zašto je iznova nužno i to ponajprije zaslugom moderne i postmoderne filozofije od Adorna do Deleuzea i Lyotarda izvršiti svojevrsnu novu „dekonstrukciju dekonstrukcije“ i fragmentaciju svijeta preusmjeriti u posve novo shvaćanje onog što je s Hegelom dospjelo do najviših vrhunaca spekulativnoga mišljenja apsoluta. Ključna je pritom bila uloga mojeg učitelja mišljenja, mentora i najvećeg filozofa s ovih prostora u 20. stoljeću, Vanje Sutlića s njegovim povijesnim mišljenjem sabranim u dvije prekretne knjige kao što su Bit i suvremenost, te Praksa rada kao znanstvena povijest. (Nadam se da će u povodu njegove stote godišnjice od rođenja baš ove 2025. godine izaći i moja monografska studija o bitnim aspektima njegova mišljenja koje daleko nadilazi različite orijentacije u suvremenoj filozofiji jer je uz Heideggera i Deleuzea podrijetlo mišljenja tehnosfere upravo u njegovim postavkama.) Zapadnjačka je filozofija kao metafizika dospjela u Hegela do svojeg kraja u ideji dijalektičke sinteze svih posebnih znanosti i umjetnosti. Njegova postavka o filozofiji koja ozbiljuje svoju zadaću tako što misli svoje vrijeme u pojmu kojemu su sve empirijske činjenice nužno potvrda njegove apsolutne vladavine predstavlja istinski kraj filozofije. To znači da se sve sabire u jednom i obuhvatnome znanstvenome liku istine, a povijest postaje svjetska povijest koja za svoj prostor i vrijeme ima ono što će u 20.stoljeću njemački politolog i geopolitički mislilac Carl Schmitt nazvati Groβraum kao globalno-planetarno odvijanje procesa kojim znanost u liku suvremene tehnologije vlada nad svime što jest, bez iznimke, bezuvjetno i totalno. Pogledajte nečuvenu aporiju. Kad se pojavila knjiga Norberta Wienera o novoj univerzalnoj znanosti kao što je kibernetika bila je to najava radikalne promjene u shvaćanju pojma znanosti i ujedno pojma tehnologije. U klasičnome modelu znanost istražuje „Knjigu prirode“ i kao konceptualna arhitektonika stvara pojmovne alate za razumijevanje svijeta kao nužnosti/slučaja, reda/kaosa, svrhe/nesvrhovitosti. Tehnologija se, pak, izvodi uvijek kao primijenjena stvar znanstvenih istraživanja i ne može postati nikad ništa drugo negoli neljudsko sredstvo za ljudske svrhe. No, s kibernetikom se zbiva posvemašnji obrat ne samo filozofije i znanosti, već i umjetnosti. Razlog je taj što kibernetika kao univerzalna znanost o upravljanju sustavima nije više primijenjena teorijska fizika i kozmologija na svekolike ljudske djelatnosti. Njezin fundamentalni pojam postaje informacija, koja nije ni materija ni energija kao što su to temeljni pojmovi za Einsteinovu teoriju relativnosti. Iz svega postaje razvidno da stroj mišljenja kao što je računalo ne može više biti razmatrano kao puka moderna tehnologija koja služi čovjeku na isti način kako mu služi tehnika u smislu rukotvorstva ili tehnologija u smislu mehaničke reprodukcije (npr. metalurgija i industrija). Tehnosfera nije, dakle, ni tehnika (instrument za ljudske svrhe) ni tehnologija (sredstvo-svrha moderne proizvodnje koju kapitalizam koristi za svoj „napredak“ i „razvitak“). Tehnosfera je umjetni MOZAK, a ne više prirodno, organsko ili mehaničko TIJELO. To je razlika svjetova. Zato tehnosfera nije više ni mašina/stroj koja služi nečemu izvanjskome, već kognitivni konceptualni dispozitiv ili aparat drugačijega mišljenja od kopiranja ljudske-suviše-ljudske djelatnosti stvaranja novoga. Čak i tako inventivni tzv. interdisciplinarni teoretičar medija kao što je Marshall McLuhan shvatio je tehnologiju odnosno medije, kao uostalom i metafizički njegovi prethodnici poput Marxa i plejade antropologa i tzv. humanista, instrumentalnom tehnikom proširenja ljudske tjelesnosti. No, tehnosfera nadilazi ovu redukciju na sredstvo-svrhu iz logike posredovanja i postaje apsolutna neposrednost onoga što proizlazi iz pojma samoproizvođenja (autopoiesis). To više ne može biti razjašnjeno nikakvim povijesno-filozofijskim i tradicionalno znanstvenim artikulacijama tzv. autonomnoga područja u kojem „filozofija“ ostaje nedodirljiva na promjene u biti znanosti, a umjetnost valjda i nakon iskustva povijesne avangarde vjeruje u kule bjelokosne oponašanja svete i postojane prirode kao vječne zbilje. Živimo u doba „novoga apsoluta“ koji nije nikakva kopija ljudske stvarnosti u smislu nastavka tjelesnosti drugim sredstvima. Taj apsolut jest doba tehnosfere koja zahtijeva nadilaženje granica svih posebnih područja „duhovnoga bitka“ jer umjetni MOZAK sintetizira i proizvodi u virtualnoj aktualizaciji nove fascinantne svjetove koji nisu nikakva ni iluzija ni simulacija, već ono što Jean Baudrillard naziva integralnom stvarnošću. Takvu stvarnost valja dohvatiti stvaranjem prikladnih pojmova i kategorija. Sve što sam nastojao izvesti u svojevrsnom appendixu petoknjižja Tehnosfera svodi se na pokušaj pronalaženja nove konceptualne mreže. Riječ je o knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.). Za razliku od prethodnih filozofijskih istraživanja koja su pretpostavljala uvid i u različite discipline humanističkih znanosti poput teorije suvremene umjetnosti i digitalne estetike, primjerice, u ovoj „šestoj“ knjizi Tehnosfere jedino sam se bavio problemom tehnoznanstvene konstrukcije suvremenosti. Zbog toga je to knjiga sintetičkoga transverzalnog mišljenja koje mora preispitati vjerodostojnost teorija znanosti, ali i rezultata teorijske fizike, kozmologije i sintetičke biologije. Zašto? Iz jednostavnog razloga što su istraživanja ovih znanosti ne samo teorijska spekulacija o stvaranju svijeta i svrhovitosti postojanja u svemiru, već ono što pripada biti tehnosfere. To su računanje-planiranje-konstrukcija na temelju fundamentalnih pojmova kao što su to kontingencija, kaos i entropija. Zar to nisu i temeljne riječi suvremene umjetnosti i arhitekture, dizajna i mode, ako hoćete i književnosti najmisaonijih pisaca današnjice kao što su to Thomas Pynchon, Don DeLillo i Michel Houellebecq? Filozofija je moj put u totalni kaos i entropiju te apsolutnu kontingenciju suvremenosti, a sve drugo su usputne postaje na kojima znanosti i umjetnost i samima postaju refleksivnim događajem dostojanstva i ništavila ljudske egzistencije. 4. Interdisciplinarnost ima svojih prednosti, no krije li i neke zamke? Gotovo u pravilu među dobronamjernim poklonicima i onima koji to nisu mojih filozofijskih istraživanja, akoja iziskuju i zaogrtanje diskursom transdisciplinarnosti poput npr. vizualnih studija i znanosti o slici (Bildwissenschaft), ali bi ipak htjeli dobiti posljednji dokaz svoje arogancije i ignorancije kako je sve to valjda „nerelevantno“ jer se bavi „svime i svačime“ i to iz tzv. interdisciplinarne perspektive istraživanja, moje se mišljenje tehnosfere nastoji „nivelirati“ i svesti na ono već viđeno i poznato. Prvo, nije riječ o interdisciplinarnosti, već o prelasku i nadilaženju granica tzv. disciplina u sklopu društveno-humanističkih znanosti. Valjda je bjelodano baš sada da umjetna inteligencija (AI) u smislu realizirane tehnosfere nije rascjepkana u tzv. područja mišljenja, pa bi jedno bilo tehnoznanstveno i informatičko, a drugo ono koje Heidegger naziva Dichten u razlici spram Rechnen. Interdisciplinarnost je loša mantra onog što nazivamo integralnim razdobljem sinteze svih znanosti, umjetnosti i filozofije i uistinu se svodi na tzv. kišobran raznolikih i često disparatnih diskursa. Što je onda uopće to tzv. mišljenje tehnosfere? Stvar je tako jednostavna i složena. To je novi fraktalno-transverzalni apsolut koji ima svoju bit u autopoiesisu i zato sve, ali baš sve što uopće postoji u svijetu i onkraj njega, mora postati prožeto snagom postajanja novoga u formi umjetne stvarnosti. A to znači da nakon Hegela i njegove gigantomahije apsolutnoga duha jedini smisao autentičnoga filozofijskoga mišljenja jedne „nove cjeline“ mora na ovaj ili onaj način biti i razračunavanje s pojmom tehnosfere. Usput, imam više sugovornika o tome među vizualnim umjetnicima poput Dalibora Martinisa, arhitekta kao što je Krešimir Rogina, potom filozofiji sklonim kognitivnim znanstvenicima u svijetu pa čak i onima koji su uistinu predstavnici svojih struka u prirodnim i tehničkim znanostima, a dokaz je sudjelovanje u zborniku s prilogom „The Brain as a Vision and Program: From “Embodiment” to “Embedment” koji je uredio iranski svjetski poznati stručnjak za imunologiju prof.dr. Nima Rezai, Brain, Decision Making, and Mental Health (Springer, Cham, 2023.), negoli u kolega filozofa tradicionalnoga usmjerenja. Nikakva više mantra o interdisciplinarnosti niti povlačenje u svetu intimu tzv. struke nema opravdanja. Teorijski su fizičari kozmolozi, a to znači da nužno moraju govoriti metafizički iako to navodno preziru zbog „misticizma“ kao nedosljedni Hawking ili smjerni Penrose, jer bez filozofije ne mogu objasniti što je bilo prije „Velikog Praska“ i zašto mora postojati u svemiru neka još uvijek neobjašnjiva svrha svekolikoga postojanja. Mišljenje je tehnosfere kibernetička realizacija metafizike u autopoietičkome novome sustavu ili apsolutu koji nužno zahtijeva prelazak svih dosadašnjih disciplinarnih granica znanosti i umjetnosti. Ono je po bitnoj nakani jedino i samo, eksplicitno i nesvodivo filozofijsko razumijevanje biti suvremenosti jezikom kontingencije, kaosa i entropije koji ujedno spaja klasičnu metafiziku i moderno/postmoderno kazivanje o ontologijskim aspektima postajanja novoga i različitoga „svijeta“ od svega što bijaše već oduvijek bilo. Zato moja tzv. nečuvena „pretencioznost“ i „megalomanija“ pisanja nije nikakva skribomanija ekscentrika koji ulazi poput uljeza u ekskluzivna područja hermetičnoga diskursa ekspertnih skupina za npr. konceptualnu umjetnost, političke teorije totalitarizma, pitanja globalizacije i identiteta, fraktalnu arhitekturu ili postfenomenologiju tijela i Drugoga. Misliti suvremenost znači izgubiti tlo pod nogama koje je tradicijom pripadalo odabranicima struka iz humanistike kao kraljevskim i carskim hafizima i kustosima duha u sarkofazima fosilizirane povijesti. 5. Posebnu pažnju u svojim razmatranjima posvećujete pitanju umjetnosti u doba tehnosfere. Je li umjetnost uopće izričito ljudska djelatnost ili ju može proizvoditi i stroj? Umjetnost je ono što se iskazuje kroz osjećaje ljepote i uzvišenosti, a posebno ova druga kategorija estetike je ono što Schelling, Heidegger i Freud nazivaju njemačkom neprevodivom riječju Unheimlichkeit. Ona znači i ono jezovito i strahotno, ali i čudovišno i neiskazivo jer nadilazi granice ljudske mjere osjećaja ne samo svetoga i božanskog, već i prirode u njezinoj silnoj obuhvatnosti i bezgraničnosti. Sjajan prikaz ovog osjećaja podaruje austrijski pjesnik i esejist, Hugo von Hofmannsthal u putopisu Trenuci u Grčkoj. Najdublja i najuzvišenija umjetnost jest ona glazbe. (v. o tome Žarko Paić, Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje, Litteris, Zagreb, 2025.) Kad slušamo Mahlerovu V. Simfoniju i gledamo prizore iz filma Luchina Viscontija Smrt u Veneciji ne treba nam nikakve razumske metafizike koja će nam reći da smo dirnuti i uzdignuti iz svakodnevice u eterične prostore u kojima umjetnost svetkuje dar otvorenosti svijeta i njegovu neumitnu propast. Umjetnost je ulazak ljepote i uzvišenosti u svijet čak i kad je sve u znaku kaosa i entropije, besmisla i užasa trajanja. Najveći mislilac prevladavanja metafizike kao nihilizma jest Friedrich W. Nietzsche. Zato ne smijemo nikad smetnuti s uma da je upravo njegov stil pisanja od Rođenja tragedije preko Gaya Scienze do Tako je govorio Zaratustra dokaz koliko je živjeti umjetnički tragičan i ujedno bezuvjetan izbor vlastite sudbine, jer ništa drugo ne može biti istovjetno afirmaciji užitka samoga života, ni moral, ni znanost, niti vjera. Samo umjetnost kao ono onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskog može ovom svijetu na ishodu njegovih proigranih mogućnosti podariti snagu i moć spasonosnoga i utjehu bolne egzistencije. Stroj mišljenja, dakle tehnosfera u formi AI može „proizvoditi sadržaje umjetnosti“, jer je i sama rezultat estetske i artističke realizacije metafizike u kibernetici i kao HAL 9000 iz Kubrickova filma postaje savršeni ready made kao mišljevina drugačijega estetskoga užitka. No, problem nije u njegovim kreativnim moćima stvaranja novoga, već u onome što je sam Nietzsche u doba zanesenosti Wagnerom smatrao uvjetom mogućnosti egzistencije čovjeka: imamo umjetnost da ne bismo propali od istine. Je li umjetnost u takvoj raščaranosti i gubitku tajne još uvijek dostojno ime za igru užitka i smrti (erosa i thanatosa) bez koje nema onoga što jedino ima smisla ꟷ velike umjetnosti? Nakon „banalnosti zla“ u uništenju ljudskoga u konclogorima 20. stoljeća, nije li najprizemnije iskustvo nove umjetnosti upravo to što je ona postala „banalnost neljudskoga“ u svim formama estetizacije života od reality showa do već viđenih orgija šoka, provokacije i eksperimenta ništavila koje proizvodi samo Unheimlichkeit-efekt u društvu spektakla i ništa više? 6. Hoće li umjetna inteligencija promijeniti (ili je već promijenila) poimanje umjetnosti i općenito kreativnosti? Suvremena umjetnost predstavlja univerzalni model za razotkrivanje procesa tehnologiziranja života i procesa refleksivne analize njegovih metamorfnih stanja ‒ a upravo sve to možemo vidjeti u niz oblika tzv. posthumane umjetnosti kojom se intenzivno bavi vodeći filozof transhumanizma Stefan Lorenz Sorgner, autor mnoštva kontroverznih i nadasve utjecajnih knjiga i moj urednik u nizu „Posthuman studies“ u izdavačkoj kući Schwabe Verlag kod kojeg sam objavio knjigu The Superfluitiy of the Human: The Reflections on the Posthuman Condition, Basel-Berlin, 2023. ‒ koji se odvijaju u finalizaciji metafizički shvaćene ideje o biti čovjeka. Zašto? Jednostavno zato što njegova bit postaje upravo ono što Paul Virilio naziva estetikom nestanka. (Paul Virilio, The Aesthetics of Disappearance, Semiotext(e), New York, 1991.) Svi njegovi oblici brzo nestaju i samo jedan od njih može se zaustaviti tako da se zabilježi u kodiranoj slici koja povezuje sjećanje na prošlost i predviđanje budućnosti zahvaljujući kibernetičkoj tehnologiji. Na taj se način pojavljuje i paradoks ove umjetnosti: Posthumana umjetnost uopće nije „aktualna“, već predstavlja refleksivni model trajnog postajanja koja ostaje u stanju koje bismo mogli nazvati između prošlosti i budućnosti, jer su njezine akcije, performansi, instalacije i koncepti na rubu banalnosti i uzvišenosti, a ujedno su i poveznica znanosti i tehnologije ulaženja u samo ljudsko tijelo, kao u umjetničkim djelima Stelarca i Kena Rinalda. Stoga ne čudi zašto je suvremenoj umjetnosti potrebna filozofija umjesto referentnoga okvira znanosti o umjetnosti. Kojom bismo povijesno-umjetničkom terminologijom mogli razumjeti Kacovu bioumjetnost ili Helbigovu glazbenu dramu? Moje razumijevanje ovog problema odnosi se na uvođenje pojma homo kybernetes kao ostvarenog „nadčovjeka“ u okviru posthumanoga stanja. (Žarko Paić, The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022.) To znači da su ključni koncepti singularnosti, tehnosfere i autopoeze latentne mogućnosti za stvaranje potpuno nove interakcije između ljudi i ne-ljudi. Estetičko mišljenje, dakle, ima ontologijsko-epistemologijsku zadaću promisliti i artikulirati matricu novim kategorijalnim sustavom fluidnih pojmova kao drukčiju poziciju umjetnosti onkraj služenja suvišnome čovjeku. Ono što već dolazi postaje znak vladavine sinestetičke preobrazbe svih oblika postojanja, ne samo ljudske subjektivnosti koja poput mjehurića isparava u eter. I još nešto, iznimno važno za daljnje promišljanje i eventualnu budućnost umjetnosti kao kreativnoga procesa mišljenja. Već na sadašnjoj razini AI-kreativnosti, koja naravno nije autopoietička jer bi to onda značilo da se glavni lik Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru iz 1968. godine, superinteligentno računalo HAL 9000 otjelovio u ovoj „jedinoj“ stvarnosti i tako pokazao da je platonizam AI djelotvorno mišljenje vladavine tehnosfere kao racionalno-intuitivne moći neposrednosti, nailazimo na nešto više od pukoga art-mimetizma. O tome valja vidjeti tekst vodećeg estetičara današnjice, njemačkoga filozofa Dietera Merscha u tematskome sklopu o AI i kreativnosti u časopisu Europski glasnik br. 28/2023. Uz napomenu da Mersch još uvijek „vjeruje“ u nesvodivu razmišljajuću moć ljudskoga mišljenja koje počiva na hologramu kreativne mašte, a ne na algoritamskoj tablici kategorija kopiranih iz ljudskoga svijeta matematike i informatike. Međutim, ja „ne vjerujem“ ni u kakav stvaralački humanizam ideje umjetnosti kao mimesisa i reprezentacije, i to naprosto zato što je homo kybernetes „zrcalna slika“ drugačijeg mišljenja ne više mašine/stroja koji oponaša „mahnitost“ ljudskoga uma. Umjesto toga, posthumana umjetnost u svojem neprestanome generativnom „usavršavanju“ sve više i više nije tek kičasta kopija loše glazbe, slikarstva, performativnosti i konceptualnosti događaja, a ne djela, već onako kako „superinteligencija“ uči na vlastitim greškama, tako se razvija i sam njezin transverzalni „umjetni MOZAK“ kao sinteza racionalnosti i mašte u sinestetičkome razdoblju svijeta. Za sada je korištenje AI u tzv. kreativnoj industriji još uvijek pasivna rezistencija korisnoga alata u projektiranju i brainstormingu. No, mi živimo u doba one Deleuzeove „beskonačne brzine“. Već najnoviji Chat GPT bio on američki, kineski ili zašto ne, hrvatski, bit će ustrojen prema načelima vladavine ne samo umjetne inteligencije, već i umjetne intuicije. Uostalom, Marvin Minsky, otac-utemeljitelj ideje strojnoga učenja, ukazivao je izričito na mogućnosti emergentnoga stroja mišljenja onkraj svih dosadašnjih granica logike i njezinih teorema. 7. Više knjiga objavili ste kod uglednih inozemnih izdavača, kao što su Springer, Palgrave Macmillan itd. Kako je došlo do suradnje s inozemnim izdavačima? Neki moji prijatelji i srodnici u duhovnim stvarima kojima se zajednički bavimo, ponajprije sveučilišni profesor teologije s Cambridgea, ali i filozof i poznavatelj mišljenja Gillesa Deleuzea, Boris Gunjević, još nakon moje knjige Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.), ali isto tako i pjesnik i esejist te urednik Litterisa i časopisa Europski glasnik, akademik Dražen Katunarić, nagovarali su me da pokušam tu ili neku drugu knjigu dati inozemnim izdavačima. Sve je kulminiralo nakon što su to isto tvrdili talijanski filozof Adriano Fabris sa Sveučilišta u Pisi i slovenski filozof Dean Komel, fenomenolog, s kojim odavno surađujem i u časopisu Phainomena i na drugim projektima, da pokušam sa svojim tekstovima o tehnosferi i umjetnosti. Palgrave Macmillan je objavio White Holes and the Visualization of the Body 2019. godine u Londonu-New Yorku i nakon toga sve ide uzlaznom linijom. Važno je da imam potvrdu kako je ovo što mislim i pišem dovoljno prohodno za globalnu javnost iz društveno-humanističkih znanosti i da izaziva zamjetni interes vrhunskih intelektualaca i mislioca u svijetu. Stvar nije ni u kakvome narcizmu malih razlika, već u tome da je potreban svjetski dijalog s vodećim teoretičarima koji kreiraju ideje i ujedno su otvoreni za prepoznavanje novih autora i na tzv. rubovima svijeta. 8. Koliko je znanstvenicima iz malih zemalja i jezika (malih u smislu površine i broja govornika) teže probiti se do međunarodnih izdavača, odnosno općenito dobiti međunarodnu recepciju? Drugim riječima, određuju li recepciju predstavljene ideje, teorije i spoznaje ili njihova provenijencija? Nema više nikakvih izlika za gubitak vremena kod tzv. ideoloških aparata države, da to kažem alitiserovski, koji će vam svojom „ne-milošću“ i ne-znanjem stvari u svjetskim razmjerima zagorčavati život i govoriti što biste trebali učiniti da se „probijete“ vani. Zahvaljujući mogućnostima tehnosfere, svi su veliki svjetski akademski izdavači poput Springera, Palgrave Macmillan, Routledgea, Stanford University Pressa, Oxford University Pressa itd. online. Samo je važno da sinopsis i glavne postavke knjige prepoznaju kreativni urednici u bespuću i oceanima tekstova. Drugim riječima, sve je kristalno jasno i ne može biti bolje izvedeno. Ako ideja i rukopis knjige koju šaljete na uvid urednicima prođu i dođu do anonimnih te nadasve suverenih znalaca i oštrih kritički usmjerenih recenzenata, pa ako oni odluče da je vaša knjiga potencijal za objavljivanje jer je originalna i inovativna, to je – to. Moje sve knjige dosad objavljene iz područja filozofije umjetnosti i estetike, teorije suvremene umjetnosti, filozofije politike i sociologije globalizacije i identiteta u SAD-u i Europi, a ukupno ih je otisnuto dosad jedanaest u svim formatima od tiskanih do digitalnih verzija, uglavnom se nalaze posvuda u svijetu od sveučilišta i instituta do knjižnica i knjižara, što znači da očito imaju svoju recepciju, a to mogu i sam vidjeti jer na portalima Springera i drugih nakladnika sve je transparentno. Postale su obvezna i izborna literatura na mnogim kolegijima iz humanistike u Kini, Japanu, Indiji, Australiji, Novom Zelandu, Africi, SAD-u, Rusiji i Europi. Svoju publiku gotovo da znam u detalje. Ipak, ono što je najvažnije za mene otkad sam se počeo baviti intenzivno i bez kompromisa svojom zadaćom mišljenja, jest da mi nisu potrebni nikakvi pseudo-posrednici. Baš to me čini posve zadovoljnim jer sloboda da mislim i radim što smatram bitnim (od knjiga i časopisa do svih drugih oblika intelektualnoga angažmana), uz autonomiju i samoću predstavljaju neprocjenjivo blago koje više vrijedi od bilo kakve institucionalne i medijske „poznatosti“ i „uspjeha“. Znam da nitko nije prorok u svojem zavičaju i stoga slijedim ono što je Marx zapisao u Predgovoru Kapitala navodeći mudroga Firentinca: segui il tuo corso, e lascia dir le genti (idi svojim putem i pusti svjetinu neka misli što hoće). 9. Prošle godine nagrađivani ste i za književnu esejistiku. Zašto uz znanstveni često pribjegavate i esejističkom diskursu? Objavio sam dosad niz monografskih studija, recimo to tako iako su sve kritičko prevrednovanje mišljenja prekretnih filozofa koji su bili i književni esejisti, pa čak i pjesnici i romanopisci, a jedan k tome i performativni umjetnik, kazališni revolucionar, filmski glumac i svojevrsni mahniti duh korporalnoga obrata u 20. stoljeću. To su redom Jean-Paul Sartre, Soeren Kierkegaard, Friedrich W. Nietzsche, Walter Benjamin, Gilles Deleuze, Antonin Artaud. Književna esejistika koju pišem jest ponajprije ono što proizlazi iz biti eseja od Montaignea do Sloterdijka: sloboda promišljanja i kazivanja same biti svijeta kao otvorenosti razlika i nesvodivosti u jeziku bez kojeg ne postoji svijet. Jednom je Jacques Derrida lucidno i za samu stvar ovog pitanja kazao nešto naprosto „savršeno“: Esse est essai. Ako biti znači pisati „esej“ u smislu pokušaja ogledanja u tekstu kao svijetu i obratno, onda je ovaj način postojanja „danas“ postao gotovo neporeciv. Svi nešto pišu kao nikad prije i ostavljaju trag svoje prisutnosti iako je naše doba ono koje u nazivu moje knjige ostavlja znakove najveće moguće nelagode vizualizacije i transparencije: slika bez svijeta. Potreba za pisanjem nadilazi sve zadane diskurzivne forme, a o tome svjedoči čitava moja dosadašnja spisateljska djelatnost. U knjizi koja formalno pripada tzv. žanru filozofije književnosti esej je paradigmatski oblik pisanja/čitanja kao mišljenja: Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019.) U ključnome tekstu ove knjige, onome o vrhunskome poljskome književniku tragične sudbine, jer je ustrijeljen u židovskome getu na rubu Poljske od nekog brutalnoga i primitivnoga lokalnog nacista, naime o Bruni Schulzu, esej završava ovim riječima. Pisati znači misliti i ostavljati trag stvaranja u beskonačnoj pustinji koja se širi i sažima. Bez pisanja umiremo. Polako, u ravnodušnosti spram svijeta i njegovih novotarija, sami i ‘odloženi među akte – arhivski broj u velikoj registraturi neba.’ Tako završava Schulzova pripovijest ‘Kometa’. Pisati znači umjeti dovršiti djelo koje je neiskazivo poput slika iz djetinjstva i njihova varljiva sjaja. Zaustaviti se na rubu teksta, na vrijeme, bez žaljenja za onim što bje svršeno jednom i zauvijek. Pisati znači omeđiti svoje vrijeme riječima jačim od sveprisutnih sutona knjige. 10. U nagrađivanoj Knjizi lutanja, među ostalim, upućujete pisma filozofima, teoretičarima, umjetnicima… Kad biste morali izabrati jednog mislioca i postaviti mu samo jedno pitanje, tko bi to bio, koje bi to bilo pitanje i zašto? Prije odgovora na Vaše pitanje, samo jedna dodatna napomena. Prvi dio Knjige lutanja čini 43 pisama: stvarnih, apokrifnih i imaginarnih, od kojih su samo nekoliko zapravo dio stvarne prepiske. Moja pisma upućena Drugima su ideje koje govore o promišljanjima nekog problema i fenomena, primjerice, pojma slike i videocentrizma današnjice kao što je to pismo upućeno Jean-Luc Nancyju. I njegove knjige o slikovnosti i mimesisu, poput slavnih i divnih Muza, i moje knjige Slika bez svijeta te Vizualne komunikacije: Uvod imaju ujedno podosta srodnosti i bitnih razlika. U kratkoj prepisci koju smo vodili na mreži Academia.edu zanimala ga je upravo ideja tehnosfere kao autopoiesisa. I onda se u naš dijalog „umiješala“ smrt. Naime, iznimno utjecajni francuski suvremeni mislilac umro je nekoliko dana prije izlaska knjige Aesthetics and the Contemporary Art: Pictures Without World (Springer, Cham, 2021) koju sam mu poslao u pdf-formatu. Ideja pisma „danas“ nije ni u kakvoj pervertiranoj svakodnevnoj e-mail komunikaciji zbog toga što smo svi, ali baš svi, izloženi demonu čudovišne „interaktivne samoće“ na internetu 24 sata. Otuda taj patološki narcizam hiperrealnosti koji se uvukao poput virusa u našu novu osjetilnost. S njime se budimo, s njime živimo, s njime umiremo. Pismo je traganje za izgubljenim Drugim svoje vlastite egzistencijalne bačenosti u svijet bez tajne. Knjiga lutanja, a to piše u „Proslovu“, ima tragove nesvodive razlike u Pessoinoj Knjizi nemira i u Deleuzeovim Pustim otocima. Obje knjige su na autentičan način posvećene procesu pisanja kao mišljenja bez kraja, jer sve je otposlano u singularnu nadolazeću budućnost ne kao utopiju/distopiju, već kao u otvorenost beskrajne žudnje za stvaranjem novih svjetova. Kad bih, dakle, morao izabrati jednog mislioca i poslati mu samo jedno pitanje onda bi to bio Martin Heidegger bez kojeg se zacijelo ne bih bavio filozofijom, jer bez njegova mišljenja o biti tehnike ne bi bilo moguće napisati Tehnosferu. Pitanje koje bih mu uputio glasi: zašto nas još samo jedan bog (ne) može spasiti? Reći će se: pa, on više nije živ. Da, ali živo je njegovo djelo u stotinu svezaka Sabranih spisa možda još i više negoli za njegova života. Stoga čitati Heideggera znači biti u dijalogu s iskonom i suvremenošću na najvišoj razini razumijevanja uopće. 11. Povremeno navraćate i u prostor poezije. Što je za vas poezija? Ako otklonimo ovdje ono što „mislim“ o svoje tri zbirke poezije koje sam objavio, pa neka to ostane neiskazivim, onda moram kazati da neprestano pišem eseje o pjesništvu i pjesnikinjama/pjesnicima. Ključni su oni objavljeni o Hölderlinu baš u „Forumu“ („Sveti udes ljepote – o biti pjesništva“, Vol. XCIV (2022), br. 7-9; str. 797-829), potom o Paulu Celanu „Svijet je otišao…(Paul Celan i apsolutno pjesništvo“ (u knjizi Treća zemlja: Umjetnost i tehnosfera, Litteris, Zagreb, 2014.) te o Fernandu Pessoi ꟷ „Pessoa? Metafizičko ludilo epohe“ (u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019.). To nisu tek pjesnici među pjesnicima, stihotvorci koji imaju svoje najviše mjesto u poeziji 19. i 20. stoljeća. Oni su glas u tami i svjedoci drugačijega puta mišljenja od svih postojećih metafizičkih bludnji u nepoznato. Čak i ako dobro znamo za njihove životne sudbine, osobito shizofreniju autora Hiperiona i elegije Patmos te samoubojstvo Celana skokom u mutne vode pariške Seine 1970. kao posljedicu tzv. postholokaust-sindroma, dok je Pessoa sa svojih 75 heteronima ostavio najdublje svjedočanstvo nemogućnosti življenja i pisanja u jednoj duši i jednome tijelu, kako inače završava Rimbaudova Sezona u paklu, što sve to uopće govori o pjesništvu i njegovoj zadaći kazivanja u doba koje sam Celan u jednoj pjesmi naziva ꟷ sivilom zastrto nigdje? Ništa drugo negoli da je poezija u svojoj biti smisao ljudske egzistencije u kazivanju protiv apsolutne bezavičajnosti svijeta. Poezija nas omogućuje kao samotne lutalice kroz jezik i zemlju, kroz „pustinju koja raste“, kroz rupe u bitku i rupe u mreži ove čudovišne tjeskobe i nemira našeg oslikovljenoga svijeta. Ona pripada bezdanu slobode i kazivajućoj moći jezika nadilaženja ovog svijeta s kojim smo zbliženi i istodobno udaljeni u težnji svladavanja onog neljudskoga u nama. Jezik govori, pjesništvo ushićuje, filozofija misli. Ne treba nam više ništa osim istinskoga zajedništva s Drugima u svijetu kao boravištu autentične slobode i ljepote.

September 24, 2025
Prvi znakovi i posljednje riječi

Prvi znakovi i posljednje riječi

1. Povijest u metafizičkome smislu ne samo na Zapadu, dakle počevši od Grka, a ne Egipćana, odvija se uvijek kao epohalna konačnost koja ima svoj „prvi početak“ i „posljednji kraj“. Uostalom, i u Aristotela i u Hegela ono organsko i ono životno imaju svoju sliku u rađanju, sazrijevanju i usahnuću bića. Prvo ili začetno, ono od čega sve počinje (arché) već je klica ili ishodište svekolike konačnosti u smislu kraja povijesti kao ideje i kao zbilje (eschaton). Da je metafizika uvijek u svojoj biti i eshatologija bitka, to je ponajbolje izveo Heidegger u svojim predavanjima o Anaksimandrovoj izreci o arche-apeironu, onome prvome i onome obuhvatno-bezgraničnome. Konačnost, međutim, nipošto ne potire beskonačnost u drugi plan. Što ima svoj početak i svoj kraj nije u sebi individualno bezgranično, već se njegova singularnost određuje iz bezgraničnoga i beskonačnoga događanja samoga bitka koji baš stoga što se zbiva u svojoj ograničenosti i konačnosti jest povijesno-epohalan. Mi, mi ljudi kao svjesna bića s granicama koje se sve više dolaskom tehnosfere pomiču u nedogled beskraja, ipak smo smrtnici i stoga je smislena povijest ljudske civilizacije ujedno primordijalno-eshatologijska. Kvantitativno određenje u logici broja i mjere kao razmjera odnosa između bića pripada različitim vremenskim epohama i naposljetku ima manje onog što nije zajedničko, od onoga što jest. Zato nam Homerove mitopoetske slike njegovih heksametara o strahotnome ratu Ahejaca i Trojanaca govore više od Borgesovih novih skandinavskih saga o vječnosti. U njima vidimo prve znakove kao naznake i nagovještaje univerzalne svjetske sudbine koja se s manjim odstupanjima odigrava u trenucima užasa i u ovo vrijeme u kojem ratovi postaju imperativi geopolitike i sve nije tako bitno različito od onoga što je Homer opisao u njegovoj Ilijadi. Ova ideja povijesti kao protijeka istoga (bitka) od izvora do ušća poput rijeke i njezina toka uistinu je odrednica čitave povijesti filozofije kao metafizike s njezinim ontologijskim, kozmologijskim i antropologijskim utemeljenjima temeljnoga pojmovno-kategorijalnoga sklopa. Postoje, dakako, i različiti vrlo radikalni i ne manje vjerodostojni putovi rastemeljenja čitave ove fundamentalne strukture mišljenja, kako to tvrdi talijanski filozof Emanuele Severino, iako su prema njemu sve to „zablude i promašaji“ jer uvode u ontologiju kao Parmenidov vječni „zakon“ ono što je najstrahotnije i najčudovišnije: nihilizam u formi pojma „bivanja“ kao promjene koja nikad ništa bitno ne mijenja, jer bi to bila ludost koja bi umjesto iskonske nužnosti uspostavila derivativnu logiku kontingencije (slučaja). Kako god bilo, ne možemo ne zamijetiti da je ono što određuje ovaj povijesno-epohalni udes svijeta kojeg je stvorio i u kojem obitava „čovjek“ ništa drugo negoli faktičnost njegove slobode koja je u bitnome tragična, kako su to znali Grci i najveći njihov tragičar Sofoklo koji je, kako je jednom to kazao Heidegger u Pismu o humanizmu bolje uvidio bit onoga što pripada ethosu od svekolika Aristotelova pokušaja u Nikomahovoj etici. Zašto? Zato što je ono bestemeljno i bezrazložno, ono strahotno i razdiruće, ono neljudsko i ono uzvišeno vidio kao „bit“ čovjeka, a ne njegove umne sposobnosti po kojima se od Aristotela do danas taj i takav „čovjek“ određuje kao zoon logon echon ili animal rationale. Sofoklo je, dakle, prvi naznačitelj onoga što će najradikalnije u povijesti modernoga mišljenja izvesti Schelling. Njegovo „protu-prosvjetiteljstvo“ kao misaona zadaća ulaska u bezdan svijeta neće biti pohvala iracionalizmu, već težnja da se bit cjelokupne metafizike na njezinu ishodu prevlada i preusmjeri u posve drukčije razumijevanje ideje povijesti od ovog mirnoga, postojanog, evolucijsko-kozmičkog puta od prvoga početka (arché) do posljednjeg kraja (eschaton) ili od prvoga uzroka do posljednje svrhe (telos). 2. Schellingova je rasprava „Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände“ iz 1809. godine zacijelo paradigmatski filozofijski uvid u najteži problem odnosa između onog što pripada pojmu iskonskoga svijeta (Ur-Welt) i autonomne ljudske egzistencije kojoj sloboda podaruje njezinu veličajnost. Govorim to stoga što ovaj tekst na ingeniozan način uvodi u promišljanje odnos između dobra i zla onkraj klasične teodiceje, ali isto tako i usmjerava nadolazeće mišljenje onkraj svih putova metafizike koji su doveli do racionalizma i njegovih konzekvencija. Heidegger je Schellingovu raspravu (tzv. „Freiheitschrift“) iz njegova srednjeg stvaralačkoga razdoblja opisao kao “jedno od najdubljih djela njemačke i stoga [!] zapadnjačke filozofije”; a predikat “dubok” prati ga od samog početka: Hegel, koji se, poput Heideggera, teško može ubrojiti među lako čitljive i popularne filozofe, u svojim je “Predavanjima o povijesti filozofije” napola s odobravanjem, a napola s omalovažavanjem prosuđivao: “Schelling je objavio jednu jedinu raspravu o slobodi, ovu duboke, spekulativne prirode; ali ona stoji samostalno, ništa individualno se ne može razviti u filozofiji.” Prema Schellingu, zlo je derivat “temelja” koja iskušava čovječanstvo na grijeh, tako da se postavi na mjesto božanske univerzalne volje kroz namjerno nerazumijevanje svoje sudbine da bude samo partikularno. Čovječanstvo bira zlo veličajući svoje požude i želje, čime ne uzdiže, kao što bi bilo dobro, svjetlucavu duhovnost, već svoju mračnu stvorenost u središte svoje egzistencije. Prema zapisniku s druge sjednice Schellingova seminara u Marburgu 1927/1928. godine koji je vodio Heidegger, zlo “nije partikularna volja kao takva, niti leži u odvojenosti partikularne volje od univerzalne volje. Naprotiv, zlo leži u obrnutome jedinstvu obojeg, u inverziji cijelog ljudskoga bića; ono je, u određenom smislu, obrnuti Bog.” Gledano na ovaj način, naša sloboda bi potencijalno mogla ležati u tom tajanstvenome „stanju neutemeljenosti“, budući da ono sadrži izvornu razliku između dviju biti jednog Boga, koja kasnije, nakon diferencijacije na temelj (priroda/materija) i egzistenciju (duh/ljubav), u svijet donosi polaritet koji je čovjeku nužno dan kao „točka razdvajanja“ (Schelling) njegove slobodne volje. (v. o tome Gunther Wenz (ur.), Das Böse und sein Grund. Zur Rezeptionsgeschichte von Schellings Freiheitscshrift 1809. C.H. Beck, München, 2010.) Zašto je Schellingovo mišljenje o biti ljudske slobode gotovo uvjet mogućnosti za čitavu modernu i suvremenu filozofijsku raspravu ne tek o granicama i mogućnostima slobode u doba tehnosfere, već i za promišljanje „razloga/temelja“ onog posve bezrazložnoga/bestemeljnoga kao što je, uostalom, i sama sloboda, naime, zla? Očigledno zbog toga što je ono dobro još od Platona do Hegela, govoreći kantovski, transcendentalno uvjetovani način kojim onostrano-apsolut-Bog „utemeljuje“ svijet u njegovoj otvorenosti smisla i zato nije nimalo začudno što se u tradicionalnoj metafizici prvi uzrok shvaća sinonimno s prvim razlogom/temeljem svekolikoga bitka bića i ima karakter uspostavljanja čitavog sklopa pojmova i kategorija polazeći od onoga što je najviša „vrijednost“ uopće, naime, dobro. Ono nije ništa drugo negoli „razložito/utemeljeno“ idejom Boga i otuda je sve unaprijed, apriorno i nužno metafizički određeno kao realizacija prvoga uzroka i posljednje svrhe. Nije li pritom znakovito da je svrha uvijek ono krajnje, ne i prvo-začetno u logičko-povijesnome smislu i osim Bogu nije u cjelini providna i čovjeku? Sa Schellingovom raspravom o slobodi unutar istoga metafizičkoga okvira mišljenja od predsokratika do Hegela kojemu je Schelling radikalni oponent nastaje pukotina u ovoj shemi ili uspostavljenoj onto-teologiji kako bi to kazao Heidegger. Ta se pukotina pojavljuje ne samo u mišljenju kraja povijesti Zapada, već je ona duboko iskustveno doživljena u samoj zbilji ovog razdrtoga i raskoljenog svijeta u kojem između nužnosti i slobode, dobra i zla više ne postoje jasne granice i razlike. Umjesto toga, sve tone u ono što je obezboženo i kao takvo bezrazložno/bestemeljno. „Razlog“ zbog čega i ono strahotno i bezumno ima primat u odredbi izvornoga ethosa u Sofokla kao i u Schellingovu mišljenju u doba modernoga razdoblja svijeta gotovo da je nešto što izranja iz tmine, ali su mu obrisi pojave i nadalje neprovidni. 3. Nakana ovog kratkoga priloga jest u pokušaju uvida u „razlog“ zašto tek na kraju zapadnjačke ontologije kao metafizike i to ne sa Hegelom, već sa Schellingom, nastaje ono što ima karakter najdubljeg i najvećeg Unheimlichkeit-učinka za mišljenje, a to je kako vidimo bezrazložnost/bestemeljnost zla. Sloboda i zlo su posljednja dva pojma iz matrice jednog mišljenja nastalog u grčko-židovskome okružju svjetskoga duha, koje upravo u naše doba tehnosfere doživljava posvemašnji „raskol hegemonije“ kako bi to kazao Reiner Schürmann. No, budući da ću se ovime zacijelo baviti intenzivno u svojim sljedećim koracima transverzalnoga mišljenja, za sada je dovoljno samo prisjetiti se i tzv. posljednjih riječi dva mislioca koja su na navlastit način sinonimi za ono isto i različito. Prvi je sinonim za bit metafizike kao postojanosti i vladavine uma (logosa) u povijesti polazeći od pojma subjekta. Naravno, riječ je o Kantu i njegovim posljednjim riječima: Dobro je (Es gut). Drugi predstavlja, pak, sinonim za kraj metafizike i njezino ozbiljenje u biti kibernetike kao izravan put do pojma tehnosfere. Posrijedi je Heidegger, a njegove su posljednje riječi izrečene uistinu tajanstveno u onom znamenitome razgovoru s urednikom tjednika „Das Spiegel“ Rudolfom Augsteinom 1966. godine, a tekst je razgovora objavljen nakon smrti mislioca deset godina poslije, te glase: Samo nas još (jedan) bog može spasiti (Nur noch ein Gott kann uns retten). Sve je jasno. Kant nema dvojbe u umnu konstrukciju svijeta i njegovu vječnu milost koja omogućuje čovjeku u kozmopolitskome stanju vječnoga mira da razvije svoje najviše egzistencijalne sposobnosti i uspostavi kategorički (moralni) imperativ kroz djelovanje koje prethodi mišljenju. Heidegger, pak, misli da se čovječanstvo u moderno doba suočava s egzistencijalnom krizom uzrokovanom vladavinom postava (Gestell) kao biti moderne tehnike i raspadom tradicionalnih vrijednosti. Heidegger tvrdi da ljudi ne mogu prevladati tu krizu samo vlastitim naporima, već da je dolazak boga nužan kako bi se omogućila duboka promjena. Nije to, dakako, više onaj Bog monoteističke kršćanske religije koji je, uostalom, već za Nietzschea umro i na križu i u nečuvenoj zbilji nihilizma i na njegovo je mjesto nastupio nadčovjek sa svim prerogativima prevladavanja dosadašnjih (metafizičkih) vrijednosti. Problem je, dakle, što posljednje riječi mišljenja paradigmatskih mislioca novovjekovlja i modernosti u svojem suprotstavljanju govore ono isto u razlici. Dobro nije više moguće razgraničavati radikalno od zla kao što maniheizam povijesti nije nikakvo rješenje ovog gorućega problema suvremenosti. Nije li možda zapanjujuće da je upravo transklasična logika tehnosfere kao biti realizirane kibernetike ona koja umjesto iskaza ili-ili počiva na iskazu i-i, a to nužno pretpostavlja i drukčije razračunavanje s tzv. relativizmom vrijednosti i s tzv. novim epistemologijama koje sve zajedno ne mogu dospjeti do posljednjeg razloga, ne i posljednje svrhe, zašto je svijetu u njegovoj razdrtosti i raskolu svih prethodnih „hegemonija mišljenja“ nužan novi apsolut i sinteza subjekta i supstancije na drugoj razini izvan one Hegelove spekulativne dijalektike ako je već Schelling jasno pokazao da su i sloboda i zlo korelativne i suprotstavljene „veličine“ koje se ne mogu riješiti tako što će se reći da je sloboda svagda nešto „dobro“, a zlo svagda nešto „ne-dobro“. Umjesto toga, potrebno je promisliti postoji li možda i novi treći put izvan metafizike i kibernetike, Boga i tehnosfere, koji bi nam, možda kažem, mogao osloboditi prostor za mišljenje onkraj svih već dosadnih i otrcanih „ontologija“ u kojima ono živo ima primat nad umjetnim, a zbiljsko nad simulacijom i u kojima se uvijek ono prvo određuje uzrokom svega krajnjega čak i kad dobro znamo da je to iluzija i himera jer tehnosfera počiva na ireverzibilnoj reverzibilnosti, vladavini feedbacka i pluralnih uzroka, na njegovu kraljevstvu zvanom načelo kontingencije koje omogućuje da nije uvijek nužno ono što u svojoj slobodi i ravnodušnosti postaje virtualnom aktualizacijom, već možda postoji i bezrazložni/bestemeljni „razlog“ za ovaj kaosmos onkraj svih prvih razloga i posljednjih svrha.

September 23, 2025
Gestualnost nasuprot značenja glazbe

Gestualnost nasuprot značenja glazbe

1. Ako je glavni filozofijski autoritet za modernost i njegovu temeljnu „zapovijed“ i „dogmu“ o estetskoj autonomiji nesumnjivo Theodor W. Adorno, nije li uistinu znakovito da su njegova razmatranja o smislu i društvenoj zadaći glazbe, neću reći funkciji jer bi to bilo unaprijed nedostojnonjezina metafizičkoga poslanstva od razdoblja Beethovena preko Wagnera do Mahlera, usmjerena pitanju o nečemu što je krajnje paradoksalno. Naime, sam Adorno je kao glavni teoretičar Frankfurtske kritičke teorije onaj mislilac koji čitavu svoju Estetsku teoriju izvodi u napetosti između zahtjeva za autonomijom i njezinu prevladavanju u društvenoj kritici kasnoga kapitalizma koja kao posljednji referencijalni okvir otuđenja i raščovječenja ljudske egzistencije nužno vodi do ideje mesijanskoga spasa (Rettung). U čemu je paradoks? Možda je to ponajbolje vidljivo u Adornovu ogledu „O aktualnome odnosu između filozofije i glazbe“ iz 1953. godine. Ako je imperativ modernosti glazbe u emancipaciji od kulta i rituala kojeg određuju vladavina Boga i religijske metareferencije od barokne glazbe Bacha i njegova traganja za uzvišenošću svetoga do zaključno Mahlerove panteističke „vjere“ u moć vječne prirode, onda je apsolutni zov slobode kojim glazba „služi“ samo umjetnosti i ničemu onkraj njezinih granica, nije li svojevrsni pad u okrilje ove radikalno-kritičke društvene participacije s tragom novoga mesijanizma istodobno i Adornovo pokleknuće pred onim što određuje smjer čitave avangardne i post-avangardne estetike revolta i otpora, a to može biti samo svojevrsni relikt sekularizirane teorije ljudskoga spasa kroz glazbu kao paradigmatsku umjetnost modernoga doba? 2. Kako bismo razumjeli zašto se Adorno zalagao za ono što je postalo poznato kao „nova glazba“, potrebno je ocrtati njegovu kritiku glazbene produkcije u doba masovne produkcije. Za njega se ozbiljna glazba suočava s dva međusobno povezana pritiska: ulogom tržišta i stanjem glazbene publike. Prvo, prema Adornu, razvoj masovnih tvrtki koje kontroliraju distribuciju glazbe doveo je do „zbrinjavanja umjetničkoga smeća“ budući da je obrazac glazbene produkcije oblikovala prevladavajuća želja za postizanjem masovne prodaje – što stoga znači želju za prilagođavanjem najnižem zajedničkom nazivniku u ukusima publike. Nadalje, „kako bi preživjeli, neki skladatelji, pretvarajući se da su moderni, prilagođavaju se masovnoj kulturi kroz proračunatu slaboumnost.“ Također, u usporedbi s prethodnom epohom, tehnički manje sposobni skladatelji ipak mogu imati slavne karijere, „diletanti svugdje, po prvi put, lansiraju se kao veliki skladatelji, glazbeni život, koji je sada uglavnom ekonomski centraliziran, prisiljava javnost da ih prepozna.“ Nastupi su pod utjecajem istih trendova, postaju rituali za predstavljanje djela poznatih publici, koncertna dvorana se posjećuje kako bi se vidjela prezentacija ukrasa, a ne kako bi se ozbiljno bavila novom glazbom. Na kraju, među poteškoćama koje stvara rast tržišta, kulturna industrija vrši podmukli pritisak na čin skladanja. Adorno je vjerovao da je, budući da se umjetnička produkcija sada obično izvodi po narudžbi, umjetnik pretvoren u plaćenoga zaposlenika, a njegova kreativnost ograničena. Drugi skup poteškoća s kojima se suočava ozbiljna glazba su one koje se tiču ​​publike. Od sredine devetnaestog stoljeća nadalje, vjerovao je Adorno, otvorio se raskol između publike i skladatelja. Kako bi izbjegla komercijalnu izopačenost, važna glazba izbjegavala je komercijalizam, ali to ju je gurnulo u izolaciju. Publika nije slijedila skladatelje. Građanska javnost ne želi glazbu koja postavlja zahtjeve njezinim osjetilima, koja se zadržava na tami svijeta. „Disonance koje ih užasavaju svjedoče o njihovim vlastitim uvjetima; samo zbog toga ih smatraju nepodnošljivima.“ Za Adorna postoji nekoliko drugih aspekata modernoga društva koji ometaju našu sposobnost da se uključimo u novu glazbu. Prvo, ta je glazba fragmentirana kako bi društvo moglo probaviti segmente, ne najmanje u njihovoj upotrebi u reklamama ꟷ u Adornovo vrijeme na radiju, za nas na televiziji i na internetu. „Samo najgrublje vulgarnosti i lako pamtljivi fragmenti pronalaze put do razumijevanja javnosti, gubi se glazbeni kontinuitet.“ Pisao je prije pojave „ovisnika za klasike“ i drugih sličnih zbirki, ali trend je bio jasan od 1930-ih. Drugo, „kulturna industrija je educirala svoje žrtve da izbjegavaju naprezanje tijekom slobodnoga vremena koje im je dodijeljeno za konzumaciju.“ Ovaj komentar evocira Marxovu teoriju otuđenja i ideju da je rad postao dehumaniziran, što dovodi do neprirodnoga raskola između rada i slobodnoga vremena. Radnik žuri s posla što je prije moguće, u sferu svojeg života koja je očito njegova. Ali naravno, nema bijega od potrošačkoga društva, koje u svojoj želji da što učinkovitije plasira robu na tržište, preferira da sva publika ima isti ukus. Glazba koja je teška i izazovna zahtijeva posredovanje kako bi se dobila publika, ali i ovdje su se pojavili veliki problemi. U eri prije masovnoga tržišta „kvalitetna djela stvarali su kompetentni glazbenici i kritičari, ali radikalno moderna glazba više ne može računati na tu podršku.“ Progresivni skladatelj „više se ne može oslanjati na posrednike između sebe i publike“. Zašto? Zato što glazbenici izvođači, a posebno dirigenti – „dopuštaju sebi da ih vode one karakteristike koje su najočitije učinkovite i razumljive“. Drugim riječima, isti pritisci, ugoditi publici koja je već oblikovana za slušanje određene vrste glazbe, oštećuju prijenosni remen između skladatelja i slušatelja. Adorno je bio posebno žestok u vezi s ulogom glazbenih kritičara, koje je neizbježno privukla gravitacijska sila glazbene industrije i svjesno ili čak nesvjesno su se orijentirali prema njoj. Profesionalci iz glazbene industrije pomogli su stvoriti apsurdnu situaciju da se „uvijek popularni Čajkovski, koji prikazuje malodušnost hitovima, treba smatrati izrazom emocija superiornijim seizmografu Schönbergova Erwartunga.“ (v. Theodor W. Adorno, Philosophie der Neuen Musik, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1978.) 3. Ogled „O aktualnome odnosu između filozofije i glazbe“ iz 1953. godine nesumnjivo zaslužuje posebnu kritičku pozornost. U mojim refleksijama uz njegove temeljne postavke nastojat ću obrazložiti zašto je posrijedi gotovo „nužan“ pad u „logiku društvene heteronomije“ koja u konačnici potire u drugi plan glavnu Adornovu ideju o estetskoj i umjetničkoj autonomiji u doba modernosti. Već na početku teksta mislilac negativne dijalektike se tuži kako je zavladala „kriza glazbe“ nastala procesom „komercijalne rigidnosti“, a sve se to može vidjeti u jasnoj razdiobi „između autonomne glazbene produkcije i publike. (…) Pravo glazbe – svekolike glazbe ꟷ da postoji izričito je postalo upitno.“ (Theodor W. Adorno, „On the current relationship between philosophy and music“, u: Night Music: Essays on Music, 1928-1962, ur. Rolf Tiedemann, Seagull Books, London-New York-Calcutta, 2019., str. 283.) Što je uzrok ove Adornove bezobzirne kritike pada „duha ozbiljnosti“ drugo negoli ono što je sam nazvao sociologijski pogođenim pojmom kulturne industrije koja pop-i-jazz-glazbu upreže u pogon kapitalističkoga sustava proizvodnje i potrošnje ne više samo fizičkih roba na tržištu, već onih s oznakom nove masovne kulture. I u ovom ogledu susrećemo se s njegovim analizama proturječja između robne ekonomije/industrije kulture i autonomnoga karaktera umjetnosti koja nije puka suprotnost „grotesknoj neistini“ mediokritetskoga estetskog ukusa. Postoji još nešto mnogo značajnije. A to je da se masovnom proizvodnjom ovog tipa ili modela kulture kojoj glazba niskih razina receptivnosti utiskuje pečat stvaraju „svakodnevne rutine lažnoga života“. (isto, str. 285) Što bismo drugo mogli reći negoli da je glazba, da parafraziramo Marxov legendarni iskaz o religiji ꟷ opijum za narod. Kao i svaki opijat, tako i ovaj ima dvostruki učinak. Jedan je posve negativan i pogađa masovne skupine obožavatelja idolopoklonstvom kultu zabave, a drugi u rijetkim prigodama pozitivan i malu odabranu gomilicu zanesenjaka vrhunskim ukusom ostavlja na životu u oazama čiste transcendencije. Sve što smo već odavno prošli i to nažalost bezuspješno, posebno kad je riječ o kritici masovne kulture zbog njezinih niskih kriterija vrijednosti, Adorna nipošto ne može svrstati uz tradicionalne kulturne konzervativce. Naime, njegova kritika novih formi društvene otuđenosti u kasnome kapitalizmu zacijelo mora u slučaju glazbe dovesti do kulminacije, upravo zbog toga što „velika glazba čija se ideja širi od Bacha preko Beethovena do Schönberga jest „efemeralna kategorija“ povezana s buržoaskom erom i osuđena na zaborav ꟷ baš kao što jazz-atlete više čak niti ne shvaćaju ono o čemu je ovdje riječ, odbacujući ozbiljnu glazbu kao „banalnost“, kao staromodni spoj naivnosti i ekstravagancije…“ (isto, str. 285-286) Nije li neobično ono što ovdje čitamo: da, naime, Adorno pojam „banalnosti“ koristi da bi pokazao kako baš suprotno od očekivanja taj izraz ironično rabe predstavnici glazbenoga stila koji je masovno prihvaćen i ne podaruje za razliku od ozbiljne glazbe Weberna ili Berga nikakve obrate u razumijevanju svijeta kao kritičkoga odnosa spram otuđenja i postvarenja svijeta života u svakodnevici. Čini se da je dijagnoza stanja „krize glazbe“ ne ona koja bi se trebala izvesti iz autonomne sfere same glazbe i muzikologije koja ju teorijski i kritički prati na njezinom putu do spasonosnoga čina ljudske slobode i pravednosti (Rettung). Umjesto toga, Adorno unosi u duh kritike ne-ozbiljne glazbe metareferencijalni okvir zatočenosti unutar sklopa već bitno autoritarnoga građanskoga društva u kasnome kapitalizmu. Iako na jednom mjestu navodi Schönberga koji tvrdi da glazba „izražava nešto što može samo biti iskazano u glazbi“ (isto, str. 287), a jasno je da je taj iskaz najbolji dokaz za njegovu postavku iz Estetske teorije o formi kao vladavini autonomnoga područja umjetnosti bez vezanosti uz mit i religiju, ali i sekularne verzije ove moći božanskoga i svetoga nad posljednjim svrhama umjetničkoga djelovanja. Usto, ovdje se ne radi o tradicionalnome, metafizičkome razumijevanju tzv. biti glazbe, već o tautologiji njezine apsolutne slobode kao umjetničke forme koja se ne može svesti niti na jezik niti na sliku, a niti na broj. I Adorno u daljnjem razmatranju pokazuje kako je upravo taj čin autonomije ono što glazbi podaruje razloga vlastite egzistencije. Štoviše, glazba se ne može ni u kojem slučaju podvesti pod logiku „instrumentalne racionalnosti“, bila to kapitalistička logika profita i komercijaliziranja ili, pak, pokoravanje izvanjskim svrhama politizacije njezina sadržaja. 4. U čitavome se ogledu provlači postavka da je glazba zapravo zagonetka. Razlog Adorno vidi već u tome, na tragu svojih ranih filozofijskih radova o biti jezika i pojmu neidentičnosti, a to se nastavlja u kontekstu disonancija i atonalnosti koje u „novoj glazbi“ provode Arnold Schönberg i Bečka škola, potom Darmstadtovci nakon 2. svjetskoga rata, što se glazbi ne može pripisati čak ni ono što nazivamo „glazbenim jezikom“, iako postoji mogućnost da ona kao takva posjeduje potencijal „poetiziranja“ (das Gedichtete), kako to lijepo kaže Walter Benjamin. Kad se, pak, glazbi pripisuje „kontemplacija“ onda je to izraz koji dolazi izravno iz filozofije i to one koja je na tragu klasičnoga njemačkoga idealizma imala svoje opravdanje u Kantovu razumijevanju pojmova razmišljajućega mišljenja u razlici spram logike, etike i politike. Nije nimalo slučajno otuda da Adorno u skladu sa svojom privrženošću romantičnome konceptu fragmenta polazi od toga da je moderna i suvremena glazba za razliku od kontemplativne romantike ponajprije „proces, postajanje, i uzdizanje na razinu ljudskoga postajanja.“ (isto, str. 288) Glazba, dakle, ne oponaša, odnosno ne prikazuje niti predstavlja već uvijek postojeći i trajan bitak, već se usmjerava u ono što je u stalnim preobrazbama i ima karakter nadolazeće budućnosti. Glazba je odatle najviši izraz fluidnoga uvida u bit vremena jer je neprostorna u tradicionalnome smislu metafizičkoga shvaćanja poretka materije, energije i brzine. Glazba u svojoj zvukovno-tonsko-melodijskoj strukturi „kazivanja“ i „oslikavanja“ svijeta nadilazi granice jezika i slike iako ih pretpostavlja kao znamenovanja onog neiskazivoga i nepokazivoga. Ključna misao Adorna u ovom ogledu o aktualnome odnosu između filozofije i glazbe proizlazi iz sljedeće postavke. „Glazba nije zaokupljena značenjem, već s gestama. Isto kao što je to s jezikom, slična je stvar u njezinoj povijesti ꟷ jezikom nataloženih gesti. Ne može se pitati koje to značenje ona proizvodi: središnji problem u glazbi je kako geste mogu postati besmrtnima. (…) Kao jezik, glazba je zaokupljena s čistim imenom, apsolutnim jedinstvom predmeta i znaka koje je u njezinoj neposrednosti izgubljeno za čitavo ljudsko znanje. U području utopijskoga…leži odnos glazbe spram filozofije…(…) Ali, ime se pojavljuje u glazbi jedino u formi čistoga zvuka…(…) Glazba ne poznaje ime ꟷ apsolut kao zvuk ꟷ na izravan način, već kroz…proces…“ (isto, str. 289) Evo, dospjeli smo do ideje „nove glazbe“ koja mora u svojoj borbi za „čistim zvukom“ kao rastaljenom jezgrom svoje autonomne „biti“ osloboditi se svih metafizičkih okova tradicije koji su je sputavali i smještali je uvijek u prostor ovjekovječene mitsko-religiozne objave kroz jezik i sliku nečeg što primarno nema nikakve veze s muzikom. Osim toga, Adorno podaruje „novoj glazbi“ kao pročišćenome razaranju tradicije nešto ujedno „iznimno“ i „banalno“. Time radikalno izbacuje iz igre i hermeneutiku glazbe i semiotiku glazbe. Zašto? Jednostavno, glazba nema više ništa sa značenjem jer bi to „značilo“ da joj je u njezinoj zagonetki nešto krajnje transparentno, gotovo banalno: da zvuk-ton-melodija oponašaju i izražavaju bitak kao postojanost i nepromjenljivost. Umjesto „uzvišenoga“ pojma značenja, koje nije ništa drugo negoli „sekularizirani“ pojam metafizičkoga izraza smisla i osmišljavanja svijeta, Adorno predlaže ono isto što će gotovo tri desetljeća kasnije za shvaćanje slike u modernoj fotografiji tvrditi i Michel Foucault i Giorgio Agamben. Glazba je sklop „nataloženih gesti“, a to valja shvatiti ne iz skladateljske i izvedbene situacije dirigenta orkestra pred publikom, već iz same estetske logike preobrazbe glazbe u samu performativnost događaja. Suverenim tonom mislioca avangardne glazbe Adorno zaključuje da su „teodiceje glazbe kao očitovanje božanskoga, koje su posebno danas popularne, svetogrđa; jer one podaruju glazbi dostojanstvo objave, a to kao umjetnost, nije ništa drugo negoli sekularno dohvaćena forma propovijedi koja mora biti odbačena u svojem sadržaju i zamijenjena idejom.“ (str. 290) Geste kao „bit“ one glazbe koja se suprotstavlja klasičnoj glazbi s njezinim „transcendentalnim iluzijama“ koje su mogle uz pomoć pojmova teodiceje još podarivati privid da iza glazbe Bacha i Händela stoji „skriveni Bog“ i upravlja svjetskom poviješću kroz uzvišenu harmoniju i kontemplativno uzdignuće iznad kala ovog svijeta zacijelo nisu tek kraj vladavine duha i duše padom u korporalnost instrumenta i pronalaskom dodekafonije i autonalnosti kao što se to zbiva sa Schönbergom. Riječ je o drukčijem uvidu u slobodu umjetničkoga događaja kojemu autonomija glazbe nije i posljednja riječ posvemašnjeg htijenja dosezanja jednog „atonalnoga apsoluta“ koji Adorno najpreciznije moguće označava pojmom utopije. U tom pogledu između njegova shvaćanja ideje glazbe i onog koji izvodi Ernst Bloch u svojem najboljem djelu Duh utopije (Geist der Utopie) iz 1918. godine nema bitnih razlika. Utopijski izvori glazbe koja umjesto značenja počiva na gestualnosti onog što povezuje instrument i ljudsko tijelo u procesu preobrazbe su ono spaosonosno što dolazi iz budućnosti (Rettung). (v. Žarko Paić, Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje, Litteris, Zagreb, 2025.) 5. Pred kraj Adornova ogleda, ne zaboravimo da on propituje „aktualni odnos između filozofije i glazbe“, a ne bavi se vječnim i nepromjenljivim metafizičkim „platformama od struna“, nalazi se i ista misao koju smo već drugim iskazima protumačili. Naime, Adorno kaže da je ovo njegovo „razmišljanje“ ništa drugo negoli uvid i rezolutna postavka kako je „bezvremenska bit glazbe himera“ (isto, str. 299) Treba li nakon ovoga još išta reći u prilog onoga što je predmet njegove kritičke analize? Možda samo još ovo. Nije se teško složiti s autorom Filozofije nove glazbe da je povijest „krik i bijes“ jedne avanture mišljenja i zbivanja koja obuhvaća čitav niz ambivalencija, kontradikcija i diskontinuiteta. Uostalom, poznato je da je njemački filozof poznat po svojim izvrsnim hermeneutičko-fenomenologijskim analizama povijesnoga podrijetla mitova i nastanka filozofije u Grka, Georg Picht jednom prigodom najbolje definirao Adornovo cjelokupno mišljenje izrazom kako je posrijedi jedna osebujna atonalna filozofija. Povijest glazbe jest kao i povijest drugih umjetnosti povijest u znaku rasapa i prevrata, pukotina i nesklada, ali sve bi to bilo ipak posve nevjerodostojno da Adorno nije napisao i neke od najboljih filozofijsko-muzikologijskih analiza glazbe Beethovena, Wagnera i Mahlera. Nije se u tim nastojanjima kritičkoga razumijevanja njihovih ideja zaustavio samo na razlici između Hegelove teze o vladavini apsolutnoga duha nad zbiljom u njezinoj razdrtosti i razini koja je odveć bijedna da bi joj pojam i logika umne realizacije bila tek mesijanskim iskupljenjem u nekoj dalekoj utopiji. Ono što himerično stanje glazbe čini revoltom protiv ideje „bezvremenske biti glazbe“ jest upravo nužno razdvajanje i začudan spoj onoga što je krajnje suprotstavljeno i nemoguće sjedinjivo: klasično doba teodiceje i avangardno doba društvene revolucije kapitalizma. Problem „aktualnoga odnosa između filozofije i glazbe“ nije ni u filozofiji ni u glazbi, već u nečemu što taj odnos uopće omogućuje. A to je nešto Unheimlich, nešto aporetično i paradoksalno, što je kasni Adorno u svojoj Estetskoj teoriji (v. Ästhetische Theorie, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1970.)naslutio kad je vidio da je s umjetnošću kao autonomijom i veličajnim revoltom protiv raspadnutoga svijeta gotovo. Izraz koji je skovao označava ključ ovih mojih refleksija uz jedan Adornov ogled iz 1953. godine. Taj izraz je neprevodiv s njemačkoga i glasi Entkunstung. Približno značenje bilo bi gubitak umjetničkoga karaktera svijeta, njegova posvemašnja estetizacija kao nadomjestak za gubitak istine i moći umjetnosti kao događaja. Kad se, dakle, umjetnost koju je u formi glazbe Adorno jasno razabrao kao paradigmatsku formu ne samo za pojam „kulturne industrije“, već i za mogućnost prevladavanja robne forme kapitalizma u onome što se mesijanski naziva spasonosno (Rettung), svodi na Kulturkampf s jednom drugom himerom zvanom građansko, konzervativno i autoritarno društvo kasnoga kapitalizma, onda je gotovo ne samo s „malom noćnom muzikom“, već i s „atonalnom filozofijom svijeta“. Totalni pogon suvremene tehnosfere trijumfalno je usisao u svoj sustav relativiziranja vrijednosti obje himere: i onu Hegelovu iz koje je bilo moguće tumačiti Beethovena kao posljednjeg velikoga skladatelja u doba kraja metafizike i onu Adornovu iz koje više nije moguće u formi filozofije nove glazbe razumjeti zašto umjetnost nije moguće u njezinoj autonomiji svesti na heteronomne himere društvene revolucije kao posljednjeg spasa (Rettung) od loše glazbe i još lošije umjetnosti naše „aktualnosti“ koja u svojoj agoniji i nadalje bezizgledno traje.

September 22, 2025
Kristali i praznina

Kristali i praznina

1. Moj tekst o francuskome filozofu Gilbertu Simondonu, najznačajnijem teoretičaru kibernetike uz njemačke filozofe Maxa Bensea i Gottharda Günthera, objavljen je kao studija naslovljena „Metamorfoze bitka: Gilbert Simondon kao mislilac tehnogeneze“ u drugome svesku Tehnosfere (Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 277-314.) i predstavlja uz prilog o ontologiji događaja Alfreda N. Whiteheada jedan od glavnih poticaja za razumijevanje metafizičkoga obrata unutar onoga što se uobičajeno naziva filozofijom ili teorijom znanosti. No, u ovome fragmentu kaosa neće biti riječi o transverzalnim procesima prijelaza iz metafizike u kibernetiku in extenso. Umjesto toga, nakana je posve drukčija: izložiti razloge zašto Simondon koristi pojam kristalizacije i njime otvara iznimno bitno pitanje onoga što će njegov nastavljač Gilles Deleuze u svojim knjigama razviti kao stanje pred-osobnoga života u smislu kontingentne nužnosti egzistencije koja prethodi svjesnim oblicima postojanja na zemlji i u svemiru. Osim toga, oblik kristala je gotovo savršenstvo čistoće s kojim se pojam forme (eidos-morphé) pojavljuje i u Aristotela i u Simondona. Zar nije već dosadnom navadom da se u jeziku znalaca književnosti, ali i diletanata opće prakse uvijek kada misao treba iskazati ovo savršenstvo nepomućenosti i nesvodivosti neke stvari ili pojave na neki neobjašnjivo začudan način govori o „kristalno čistome“ biću (primjerice, moru, izvoru vode, ljepoti u apstraktnome smislu itd.)? Kao da je oblik kristala ujedno i materijalno-sadržajni supstrat bića koje se pojavljuje iskonski/izvorno u svojoj „čistoći“ nastajanja/rođenja i predstavlja nešto više od pukog materijalnoga uobličenja duha ili informacije, govoreći i metafizički i kibernetički. Prema Gilbertu Simondonu, kristalizacija nije jednostavan fizički proces, već model individuacije koji pokazuje kako materija prelazi iz predindividualnog stanja (skupa potencijala) u individualno i konkretno stanje, uz održavanje unutarnjih napetosti koje joj omogućuju transformaciju i prilagodbu. Kristal, kao jedinka, stoga je više od jednostavnog smrznutoga oblika; on predstavlja razrješenje početnih nekompatibilnosti, održava složenu strukturu i sposoban je integrirati informacije, što ga čini ključnim konceptom za razumijevanje nastanka stvarnosti na svim razinama, uključujući život i tehnologiju. Što zapravo znači „kristalizacija“ kao model individuacije? Poznato je da je u modernoj filozofiji Nietzsche bio onaj koji je prvi, za razliku od Kanta i Hegela, dospio do postavke o načelu individuacije kao ključnome obratu u biti metafizike. Nije to značilo povratak skolastičkome nominalizmu protiv nauka sv. Tome Akvinskoga i univerzalizma koji je uvijek platonizam u novome ruhu. Umjesto takvih „apstraktnih“ sustava mišljenja, sve je krenulo induktivno i singularno, kao i u Kierkegaarda, polazeći od stajališta subjekta kao nesvodive individualnosti. Smjer Simondonovog ontologijskoga istraživanja shvaća se i opravdava ovim određenjem filozofijske problematike humanističkih znanosti. Samo ispitivanje pojmova individue i individualnosti može pružiti elemente sposobne za konstituiranje temelja aksiomatike humanističkih znanosti. Problemi koji se odnose na određivanje tih pojmova individue i individualnosti spadaju pod ono što se prvo nazivalo filozofijom, zatim metafizikom, a mnogo kasnije, u francuskom sveučilišnome sustavu, općom filozofijom. Preciznije, spadaju pod ontologiju, kako se naziva od 18. stoljeća. Gilbert Simondon razvija ontologiju individue. Njegova filozofija je prije svega i u osnovi ontologija u najklasičnijem smislu te riječi. Pitanje individue, u raznim oblicima, neprestano je proganjalo ontologiju. Međutim, filozofijska tradicija gotovo se nije bavila tim problemom osim nastojanjem da objasni individualnost individue, odnosno zamišljanjem individue. Dakle, antički atomizam konstituira individue koje doživljavamo pribjegavanjem drugim individuama, premalenim da bi izbjegle naša osjetila. Slično tome, srednjovjekovni problem principa individuacije priznaje pojedinca, uzima ga takvim kakav jest i traži što ga čini bitnim: njegov oblik? njegovu materiju? oboje? Simondon izvodi „revoluciju“. Umjesto da pojedinca smatra gotovim, on traži značenje individualnosti u pojedincu u nastajanju. Njegova prva filozofija je genetska filozofija, koja, umjesto da ide od pojedinca do principa individuacije, nastoji razumjeti i odrediti individualnost pojedinca njegovim formiranjem, njegovom genezom, njegovom individualizacijom. Više ne tražimo individualnost u pojedincu, već određujemo individualnost individuacijom pojedinca. Posljedično, sama riječ individuacija, koja se pojavljuje u naslovu dvaju svezaka Simondonove glavne teze, mijenja značenje: više ne označava princip koji pojedinca čini pojedincem, već operaciju kojom se pojedinac formira. Individuaciju ne treba shvaćati kao princip, već kao operaciju. Riječ treba shvaćati u svojem najaktivnijem smislu. „Shvaćanje se forme mora nadomjestiti informacijom, što pretpostavlja postojanje sustava u metastabilnoj ravnoteži koja se može individuirati: informacija, razlikovanje u obliku, nikad nije jedinstveni pojam, već upućuje na značenje koje potječe iz razdvajanja.“ (Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007. str. 28.) 2. Kristalizacija ima sublimno značenje „pročišćenja“ i destiliranja da bi se dospjelo do konačnoga oblika tvari u kojem sjaj duhovne supstancije prolazi kroz ono što ima boju apsolutne bjeline i presijava se na suncu poput „kristala“. U umjetnosti rane avangarde, u kubizmu svjedočimo nastojanju da se iz jednog zajedničkoga stila s njegovim temeljnim značajkama koje ostaju očuvane stvori novi put razumijevanja odnosa slike i jezika, slike i stvarnosti polazeći od procesa kristalizacije. Kristalni kubizam (francuski: Cubisme cristal ili Cubisme de cristal) bio je destilirani oblik kubizma koji je u skladu s pomakom, između 1915. i 1916., smjerao snažnome naglasku oblikovanja djela na ravnoj površini i velikim preklapajućim geometrijskim ravninama. Primat temeljne geometrijske strukture, ukorijenjene u apstraktnome, određuje praktički sve elemente umjetničkoga djela. Ovaj raspon stilova slikarstva i kiparstva, posebno značajan između 1917. i 1920. (alternativno nazivan Kristalno razdoblje, klasični kubizam, čisti kubizam, napredni kubizam, kasni kubizam, sintetički kubizam ili druga faza kubizma), prakticirali su u različitim stupnjevima mnogi umjetnici; posebno oni koji su bili pod ugovorom s trgovcem umjetninama i kolekcionarom Léonceom Rosenbergom ꟷ Jean Metzinger, Juan Gris, Albert Gleizes, Henri Laurens i Jacques Lipchitz, najuočljiviji od svih. Zatezanje kompozicija, jasnoća i osjećaj reda koji se odražavaju u tim djelima doveli su do toga da ga je francuski pjesnik i likovni kritičar Maurice Raynal nazvao „kristalnim“ kubizmom. Razmatranja koja su kubisti manifestirali prije početka Prvog svjetskoga rata ꟷ poput četvrte dimenzije, dinamike modernoga života, okultnog i Henri Bergsonova koncepta trajanja ꟷ sada su bila ispražnjena, zamijenjena čisto formalnim referentnim okvirom koji je proizlazio iz kohezivnoga stava spram umjetnosti i života. 3. Ovo su ključni kristali. Poredani su po abecedi. Ametist Apatit Akvamarin Crni turmalin Citrin Prozirni kvarc Dijamant Elestialni kvarc Smaragd Granat Zeleni turmalin Herkimer dijamant Carski topaz Iolit Labradorit Moldavit Mjesečev kamen Peridot Ružičasti turmalin Pirit Ružičasti kvarc Rubin Safir Dimljeni kvarc Sunčev kamen Tanzanit Cirkon 4. Vratimo se iznova Simondonu. On, naime, često koristi primjer procesa kristalizacije: jednom kada se klica kristala implantira u amorfnu tvar u metastabilnome stanju, pokreće proces individuacije gdje se kristal individualizira kao energetski sustav kontinuiranim pojačavanjem. Ovdje je aristotelovska hilomorfna shema jednostavno neprimjenjiva: individuacija se ne može apsolutno definirati kao sjedinjenje dva odvojena entiteta, materije i oblika, već kao jedinstven i moguće beskonačan energetski proces, jer je kristal po definiciji nepotpun: «Kristal je obdaren neograničenom moći rasta; rast kristala može biti zaustavljen, ali nikada dovršen, i uvijek može nastaviti rasti ako se vrati u metastabilno okruženje koje može strukturirati.» (Gilbert Simondon, isto, str. 86) No, tek sada nastaje problem s kristaliziranjem i procesom individuacije. Gdje se uopće događa ovaj misterij pred-osobnosti, ako nam sve to nije osjetilima vidljivo? Očigledno u prostoru. No, taj je prostor eteričan i odlikuje ga savršena praznina. Samo u razlikovanju spram praznoga prostora u kojem se ništa ne događa niti ga se može odrediti drukčije jer bi to značilo da je kristalizacija samo nastavak materijaliziranja u prostoru postojanosti i statičnosti drugim sredstvima, ideja kristala poprima metafizičko značenje duhovne preobrazbe. Naravno, ovdje ne govorim o raznim okultizmima, ezoteriji i „bižuteriji“ duhovnih fast-foodova istočnjačkih religioznosti koje se prodaju na smotrama „produhovljenoga kamenja“ sveudilj naših alternativnih tržnica. Riječ je jedino o odnosu između izvorne forme postojanja bića i postajanja njegovih metamorfoza u procesu kristalizacije. Kad se čitav život učini predmetom ove misaone alkemije i okultnoga znanja koje su mogli naukovati Plotin i neoplatonisti i nitko više, onda smo suočeni s prolazom iz sfere čistoga duha kao informacije u sferu materijaliziranja kao energetiziranja. Nije nimalo začudno stoga što je jedan otklon od avangardnoga pokreta kakav bje kubizam za sebe nastojao ostaviti tu uzvišenu riječ-pojam cjelokupnoga umjetničkog stvaralaštva. Naposljetku, u čitavome sustavu filmskih slika koje izvodi Gilles Deleuze u svoja dva sveska o filmu istaknuto mjesto u analizi filmova Andreja Tarkovskoga, Belle Tara, Federica Fellinija ima pojam kristalne slike. Takva slika povezuje trenutnu sliku s virtualnom slikom prošlosti koja uvijek ostaje prisutna duž minimalnoga kruga. Veliki krug je organski, mali krug mineralan, kristalan. U tom procesu kontrakcije, a ne širenja, trenutna slika je uvijek odsječena od svog motoričkoga proširenja. Umjesto da se organski razvija, ona se kristalizira sa svojom vlastitom virtualnom slikom u najmanjem mogućem unutarnjem krugu. Kristalno je stoga opis koji se primjenjuje na svoj objekt, koji ga istovremeno zamjenjuje, stvara i briše te neprestano stvara mjesta za druge opise koji proturječe, istiskuju ili modificiraju prethodne. Oni se odnose na čisto optičke i zvučne situacije odvojene od svog motoričkoga proširenja: film vidioca, a ne više glumaca. Kristalizacija uvijek pretpostavlja odnos s okruženjem koje se stalno vraća i s kojim se lik suočava u minimalnome krugu. (v. Gilles Deleuze, Cinéma 2: Image-Temps, Minuit, Pariz, 1985.) Kristali i praznina… Bez praznine ne bi bilo moguće kristalizirati ono što nazivamo svijetom u njegovoj apstraktnoj i konkretnoj čistoći. No, i još jedno, najbitnije. Slika koja umjesto Heideggerova „prvoga početka“ mišljenja u predplatonizmu Parmenida i Heraklita podaruje drugo značenje razumijevanja svijeta jest ova „slika mišljenja“, slika vječnoga i beskonačnoga postajanja za koju sve što nastaje ujedno i nestaje, jer jedino što preostaje je ono što Simondon i „kristalni kubisti“ nisu znali, a mi, mi mitopoetski osuđeni na rešetke vlastita jezika jesmo, ali ni to nam nije bilo dovoljno da vidimo kakvu misaonu veličajnost imamo kao moć imaginacije zauvijek. „Kristalna kocka vedrine“, da, taj izraz Tina Ujevića jedinstvena je i neponovljiva slika mišljenja kojom mišljenje slika svijet prije praznine i nakon nje. Koje bogatstvo jezika, kakva raskoš smisla!

September 21, 2025
„Trash streaming“

„Trash streaming“

1. Mislio sam da su rječnici i enciklopedije negativnih fenomena prestali biti zanimljivi čitateljima nakon što su neki veliki pisci poput čileanskoga Roberta Bolaṅoa i njegove knjige antiborgesijanskoga kova Nacistička književnost u Americi odredili smjer jedne posve nove dekonstrukcije književnih žanrova 21. stoljeća. No, prevario sam se. Na internetu nastaje zadnjih godina čitav niz čudovišnih izraza kao post-neo-logizama ili tko zna kakvih hibrida i sintetički skovanih izraza s engleskoga jezika čiji je jedini „smisao“ vezan uz to da publika online uživa u patnjama Drugoga koji je dobrovoljno ili nedobrovoljno pristao na ulogu u ovom spektaklu užasa, u poniženju, morbidnome nasilju s elementima autodestrukcije do krajnjih granica izdržljivosti tijela. Njihova je funkcija pokazati da je jezik zapravo postao mazohističko-sadistički, a ne obratno, poslužitelj jedne drukčije „kulture“ onog što je Julija Kristeva u svojoj životnoj knjizi Moći užasa nazvala zazornošću ili abjekcijom. Sjećam se da sam još 2002. godine u jednom eseju objavljenom u „Jutarnjem listu“ o ritualnome kanibalizmu kao performativnome aktu jednog suvremenoga kineskoga umjetnika na Chanell 4 britanske televizije rekao da kad očistimo sve što ovaj provokativni čin simboličke smrti civilizacije izaziva u gledatelja (od užasa do prokletstva Umjetnika kao majstora perverzije i zazornosti), preostaje još samo jedno i to ono najčudovišnije uopće zamislivo, ali moguće: ritualna smrt aktera ovog spektakla kao samoubojstvo bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. (v. o tome: Žarko Paić, Traume razlika, Meandarmedia, Zagreb, 2007.) To se upravo i dogodilo krajem kolovoza. Riječ je o smrti francuskoga streamera Raphaëla Gravena, poznatog pod imenom Jean Pormanove, tijekom višednevnoga live prijenosa na platformi Kick. 2. Trash stream (ili patostream u Poljskoj, što znači “patološki stream”) je vrsta prijenosa uživo u kojem voditelj sudjeluje u šokantnim, opasnim, ponižavajućim ili na drugi način kontroverznim radnjama, često u koje su uključeni on sam ili druge osobe. Ovi streamovi se obično monetiziraju donacijama gledatelja, često korištenjem usluga poput DonationAlerts, a prvenstveno se hostiraju na platformama poput YouTubea. Trash streaming je uglavnom popularan u Rusiji, Ukrajini i Poljskoj. Incidenti su se dogodili i u Finskoj, gdje je ovaj fenomen poznat kao rappiostriimaus (degradacijski streaming). Vjeruje se da je žanr nastao u Rusiji početkom 2010-ih, a streamer Kirill Zyryanov (poznat kao VJLink) smatra se začetnikom ovog formata. Do 2020-ih, trash streamovi su stekli značajnu popularnost u postsovjetskim državama, posebno među publikom koja traži senzacionalistički ili ekstremni sadržaj. Jedna od najozloglašenijih osoba u žanru je Nikolaj Belov, često nazivan “Kraljem trasha” zbog svojih posebno šokantnih i nepromišljenih prijenosa uživo. 3. Među prvima koji je dobro shvatio kolike su potencijalne „vrijednosti“ i „banalnosti zla“ koje nudi ono što je izveo kao poredak simulakruma bio je, naravno, francuski postmoderni teoretičar Jean Baudrillard. Pokazao je vrlo lucidno da podrijetlo svih perverzija pojma globalnoga spektakla nije u američkoj kulturi masovne zabave (entertainment) 20. i 21. stoljeća. Ona, naime, zahtijeva brutalnu interakciju izvođača i publike u kontekstu tzv. difuznoga spektakla kojemu je pokretač profit kapitalističkoga organiziranja svijeta rada kao totalne zabave u medijskoj proizvodnji informacija. Izvorište je u rimskim Saturnalijama i u gladijatorskim igrama u doba „ludih careva“ od Tiberija i Nerona do Kaligule. No, iako je Baudrillard ovaj povijesno-kulturalni „izlet“ u rimsku dekadenciju učinio zato da bi pokazao kako je napredak u svijesti o zazornosti i užasu naše neotklonjivo brutalne i banalne kulture masovnoga obožavanja sado-mazohizma ono što je samo drugo lice primitivizma i barbarstva koji nikad ne iščezavaju iz svijeta, a kamoli napretkom znanosti i tehnosfere, nešto je ovdje krajnje bezrazložno. Što? To da publika mahnito uživa u ponižavanju, ekstremnome nasilju i ritualnome samouništenju izvođača „trash streaminga“. Nije to bilo kakav negativni užitak u smislu Lacanova anti-jouissance. A, ne! To je izraz racionalne mahnitosti koja se pojavljuje kao sublimni objekt želje za destrukcijom Drugoga bez ikakve etičko-političke samilosti i milosrđa. To je najveći užas ove digitalne ravnodušnosti spram svijeta utemeljenoga na načelima slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti. Ono najgore uopće jest što se o ovome „fenomenu“ koji samo još više „napreduje“ i „razvija se“ kvantitativno do sve veće i sve užasnije nove mahnitarije ne može ništa drugo reći osim da je zlo postalo sublimnije od svake banalnosti i da u svojoj „beskonačnoj brzini“ trijumfira na sve strane. Zlo kao spektakl.

September 20, 2025
Genealogija kaosa

Genealogija kaosa

1. U Nietzscheovu djelu Uz genealogiju morala: Polemički spis, koji je napisao između 10. srpnja i konca kolovoza 1887. godine u pansionu Sils-Maria u švicarskim Alpama, a koji je sam autor onako „skromno“ smatrao dodatkom spisu S onu stranu dobra i zla na jednom mjestu kaže i ovo: „…Upravo je tu zla kob Europe – sa strahom od čovjeka izgubili smo i ljubav prema njemu, strahopoštovanje pred njim, nadu u njega, čak i volju za njega. Prizor čovjeka sad čini umornim – što je danas nihilizam, ako nije to?…Umorni smo od čovjeka.“ (Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, AGM, Zagreb, 2004., str. 42. S njemačkoga preveo Mario Kopić. Redaktura prijevoda i pogovor Damir Barbarić) Što, zapravo, ovdje čitamo o „čovjeku“? Ništa drugo negoli da je „čovjek“ kao „prizor“ ono što „čini umornim“ i što je valjda značajka nihilizma. Jer obilje snage, moć u smislu estetske fiziologije s pojmovljem energije i brzine, snage kao takve, sve je to suprotnost nihilizmu, zar ne? Umor predstavlja oznaku onog bića koje je može izdržati ustrajno i bez pokleknuća razviti neprestanu borbu s prirodnim silama i nagonima, pa zbog biološke ograničenosti ili, pak, naprosto iznemoglosti dolazi do zamora materijala (u fizikalnome smislu) i umora (u duhovnome smislu). Uostalom, metaforično kazivanje o umoru „od čovjeka“ pripada govoru a koga drugoga negoli onog čovjeka koji u liku filozofa-umjetnika Nietzschea piše ove rečenice o „zloj kobi Europe“. Umor nije stoga neka ravnodušna izvanljudska karakteristika nečega neljudskoga u rasponu od životinja do mitskih grčkih bogova. No, neka nas ne zavede ova raskošna figuralnost Nietzscheova stila. Zanima nas o kojem to „čovjeku“ on ovdje u spisu začudnoga naslova Genealogija morala uistinu govori. Je li to čovjek kao tragični anthropos kakvog je imala u vidu antička mudrost grčke filozofije ili, pak, rimski pad u volju za moć i dekadenciju koja se uobičajeno pripisuje razdoblju zapalosti Republike u formu diktatura „ludih imperatora“ i proloma tzv. vandalskih germanskih plemena na granicama rimskoga carstva? Ili je to, možda ipak, onaj renesansni genij isklesan u Michelangelovoj radionici po uzoru na stasitoga Mojsija kad se iz pojma humanizma određuju granice čovjeka kao stvaratelja uzvišenih „ljudskih vrijednosti“ sukladno ideji ljepote koju ni jedna epoha u svjetskoj povijesti nije na tako smjeran i graditeljski uznosit način dovela do onoga što je uistinu sklad forme, sadržaja i prirodne oblikotvornosti kao kanona umjetnosti? Zar pojam „čovjek“ nije nadilazeći svim povijesnim epohama i podjednako tuđinski i stran svakoj od njih, što će se očito pokazati mjerodavnim upravo u razdoblju koje nazivamo riječju toliko samorazumljivom i čudovišno nepoznatom, riječju modernost. Da, Nietzsche nije onaj koji bi prolongirao metafizičku strast za vječnošću kao „umornom“ postojanošću jednoga te istoga koje skrnavi svaku „novost“ i prezire vječnu novost bivanja (Werden). Nietzsche ne „vjeruje“ u Čovjeka kao univerzalnu opsjenu onog kantovskoga o-sebi (an-sich) i sve na tome izgrađene svjetonazore koji su nolens-volens rezultat monoteističkoga kršćanstva kao preokrenutoga platonizma za narod. Zato je Nietzscheov „čovjek“ svojevrsni fantom onkraj svih postojećih vrijednosti, onaj koji nužno mora dospjeti do figure nadčovjeka da bi mogao jasno i bezobzirno pokazati svu okaljanost i besmisao „humanizma“ i na njemu izgrađenoga pojma „čovjeka“ kao subjekta svekolike moralnosti kao utjehe i spasa od vlastita pada u bezdan nihilizma. Ako smo umorni od takva „čovjeka“, onda je to zbog toga što smo i sami njegovi relikti i fosili, posljednji tragovi jedne metafizičke laži da je život kakav ovaj „čovjek“ vodi posljednji razlog opravdanja njegove i naše egzistencije. Umjesto Poncija Pilata i njegove ironije iskazane u lice Isusu Kristu ꟷ Ecce homo! ꟷ valja se zapitati: odakle uopće podrijetlo i izvorište ove temeljne riječi spoznajne teorije u doba realiziranoga nihilizma koje će na svoj navlastit način u drugoj polovini 20. stoljeća preuzeti Michel Foucault i s njom krenuti u pothvat drugoga rastemeljenja metafizike polazeći od sprege i sklopa modernoga nihilizma uopće, onoga koji povezuje znanje i moć. Dakle, odakle proizlazi genealogija? 2. Genealogija, za Nietzschea, označava metodu kritičkoga istraživanja podrijetla i razvoja moralnih koncepata i ideja, posebno onih “dobra” i “zla”. U ovoj knjizi Uz genealogiju morala analizira kako su se ti koncepti pojavili i to ne kao univerzalne istine, već kao izrazi odnosa moći između vladajućih “plemića” i “robova” koje su tlačili. Njegov je cilj razotkriti vrijednosti koje leže u osnovi “našega morala” i prevladati kršćansko-židovski “robovski moral” kako bi omogućio “prevrednovanje vrijednosti” i tako stvorio novu budućnost polazeći od lika nadčovjeka, ali ne kao biologijske „zvijeri“, već kao višeg ranga duhovnoga bitka onog „čovjeka“ koji nadilazi granice metafizike iako je stvoren unutar njih. Pogledajmo, nadalje, ključne aspekte ovog pojma koji je zaslugom Nietzschea, i kako rekoh Foucaulta, postao obvezujući za našu suvremenost. Kritika moralnih predrasuda: Nietzsche dovodi u pitanje naizgled samorazumljivu i neupitnu valjanost moralnih vrijednosti otkrivajući njihove povijesne korijene. (2) Podrijetlo i moć: Pokazuje da razlika između “dobra” i “zla” ne proizlazi iz biti stvari, već iz borbe i volje za moć grupa. (3) Moral gospodara nasuprot robovskome moralu: Nietzsche opisuje pojavu „morala gospodara” od strane jakih, koji postavljaju vlastite vrijednosti, i “robovskoga morala” kao reakciju slabih, koji razvijaju ogorčenost prema svojim gospodarima. (4) Ogorčenost kao pokretačka snaga: Robovskome moralu svojstvena je “ogorčenost” koja osuđuje vladare kao “zle” i reinterpretira vlastite vrijednosti kao “dobre”. (5) Emancipatorni cilj: Kroz znanje o podrijetlu morala, čovječanstvo se može emancipirati od svoje moći i razviti novu, životno afirmativnu perspektivu. Ukratko, Nietzscheova genealogija je povijesna i psihološka analiza podrijetla morala, koja kritički ispituje trenutne vrijednosti i nastoji prevladati postojeći sustav. Nije li već filozofijski vrlo jasno istaknuta razlika njegova shvaćanja povijesti u razlici spram Hegelove teodiceje apsolutnoga duha? Uvijek treba čitati Nietzschea ne u kontrapunktu spram Kanta i njegovih „transcendentalnih iluzija“ svijeta, već u stalnome kritičkome dijalogu s Fenomenologijom duha i to onim poglavljem koji je ključan za razumijevanje odnosa ljudske egzistencije i povijesti kao razvitka svijesti o slobodi polazeći od pojma Apsoluta. Iako se mnogima može činiti da je Nietzsche i njegova genealogija morala posvemašnja suprotnost fenomenologiji duha, čini mi se da je to ipak privid. Moral nije za Nietzschea samo pitanje etičke utemeljenosti pojma „čovjeka“ unutar metafizike i njezinih platformi od struna. Isto tako, za Hegela se povijesno oblikovanje duha kao subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga nužno reflektira u onome što „čovjek“ misli o svijetu kao stvarnosti koja nije tek animalno-duševnoga podrijetla, već se u samome povijesnome razvitku ideje subjekta i supstancije odvija i dramatski sukob s „nesretnom sviješću“ i doista je ono što Hegel naziva realiziranim apsolutnim duhom u svjetskoj povijesti uvjet mogućnosti za svaku ideju nadčovjeka kao genealogiju morala s onu stranu dobra i zla. Treba li, dakle, olako iznova „spaliti Hegela“ zato jer je u liku svojeg transcendentalnoga idealizma kao konstruktivne dijalektike pokazao da nikakav ovaj ili onaj „čovjek“, pa tako ni ovaj Nietzscheov „umorni“ koji se pojavljuje u samoj biti modernosti kao nihilizma, ne može postojati tek kao singularna kontingencija jednog nesvodiva događaja. No, što ćemo onda s Foucaultovom genealogijom koja je nesumnjivo po nadahnuću ničeanskoga „podrijetla“, a sam je Foucault kao i čitav francuski poststrukturalizam anti-hegelovski usmjeren? Za Foucaulta, genealogija je kritička metoda povijesne analize koja demaskira dinamiku moći i znanja, a koja stoji iza trenutnih institucija i ideja otkrivajući njihovo kontingentno podrijetlo, pogreške i slučajnosti, a ne linearni, progresivni razvoj. Usredotočuje se na volju za moć, otkrivajući kako se “istine” konstruiraju kroz specifične diskurse i prakse, te koristi to povijesno znanje za destabilizaciju dominantnih struktura moći, čime se stvaraju novi oblici kritike i protu-memorija. Sve to što je rečeno, dakako, nije puko ponavljanje Nietzschea drugim sredstvima, Naprotiv, Foucault je na ingeniozan način na tragu francuske znanstvene tradicije i historicizma dospio do postavke ne samo da je znanje moć, već da je ta Moć u sebi u svim mogućim aspektima rezultat nove tehnologije posredovanja između društva i države kroz logiku upravljaštva (gouvernementalité), a svijet u kojem se to događa postaje totalni pogon biopolitičke produkcije koja sve ljudsko, suviše ljudsko razara i pretvara u sredstvo-svrhu neljudske tehnologije jedne moći apsolutnoga nadzora nad „čovjekom“. 3. Ako genealogiju morala shvatimo iz perspektive jedne drukčije uspostavljene fenomenologije duha onda ovaj kritički i cinički uvid Nietzschea u podrijetlo i razvitak „čovjeka“ valja shvatiti kao nužan stadij realizacije uvjeta života s onu stranu ljudske tragične samosvijesti. Moram priznati, nikad me nisu uopće zanimale Nietzscheove postavke o „genealogiji“ koja počinje sa židovsko-kršćanskom „degeneracijom“ povijesti kao ni njegove furiozno blasfemične rečenice koje ovaj „robovski moral“ sagledava kao dekadenciju jednog „morala gospodara“. Razlog je sljedeći. Svi su Grke „idealizirali“ da bi imali analogiju koja ne postoji u stvarnosti za zamišljanje nadolazeće budućnosti kritikom ove čudovišne i očajne, tjeskobne i propale stvarnosti u znaku nihilizma, a Nietzsche možda i ponajviše od svih drugih majstora-mišljenja (Hegel, Schelling, Hölderlin, Marx, Heidegger i njihovi stvaralački dvojnici od Gadamera do Derride, pa čak i Deleuzea). Zašto? Zbog toga što je „prvi početak“ istoznačan s onim „autentičnim“, još-ne-zatrovanim svim oblicima otuđenja i postvarenja tehnike, tehnologije i tehnosfere. Usto, ovaj iskonski i mitologijski nepatvoreni ur-arché koji nosi znamenje povijesne eshatologije kao soteriologije nikad nije samo tlapnja i fikcija. Stoga u obranu Nietzschea valja kazati da je u djelu Filozofija u tragičnome razdoblju Grka usuprot Schopenahauera prvotno stanje civilizacije i filozofije u Grka morao odbaciti kao viziju koju valja slijediti upravo zbog siline onog najčudovišnijega i neodredljivoga uopće što Hesiod naziva kaosom. Zato je svaka ova ili ona genealogija morala ili znanja-moći nužno i genealogija kaosa. Ništa ne može prevladati ovaj „slučaj“ koji otpočinje s iskonskim neredom u svijetu i okončava s pojmom apsolutne entropije kao realiziranoga kaosa i to ne više kao nereda, već kao onog sklopa i hibridne sinteze koju je Deleuze na tragovima Joycea, Gombrowicza i Borgesa nazvao kaosmosom. Mi, „ljudi“ koji još stojimo na ovim nogama i držimo se koliko-toliko zajedno u svojim samotnim lutanjima ništavilom, umorni smo ne od „čovjeka“, već od kaosa u jezgri ovog svijeta i to je ono što se na kraju pokazuje jedino bitnim. Nisam mislio da ću iznova i u ovome fragmentu kaosa na kraju morati navesti onu tako jednostavnu i tako duboku, čak i patetičnu misao iz posljednjeg poglavlja Deleuzeove i Guattarijeve knjige Što je filozofija? Ali, „čovjek“ snuje, a genealogija kaosa određuje: „Treba nam samo malo reda, da nas zaštiti od kaosa“. Ima li ikoga tko bi ovome mogao proturječiti?

September 19, 2025
Aforizmi bez posljednjih svrha

Aforizmi bez posljednjih svrha

1. Što god napisao, stotinu svezaka debelih knjiga ili tek jednu, dvije knjižice, svejedno, ako se čitateljski puk ne može dosjetiti nijedne tvoje misli ili kakva mudra iskaza, zaboravi da si ostavio ikakav trag u povijesti kao tekstu satkanom od mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. Viđao sam nekoć stare profesore tehničkih znanosti, od kojih su neki imali klasično humanističko obrazovanje u gimnazijama i napamet znali Horacijeve Ode kako neki od njih uživaju u Pessoinoj Knjizi nemira i u Pascalovim Mislima. Razlog nije teško pogoditi. Svi vole aforizme jer ih mogu lako usvojiti i kazati da je to baš prava „istina“ svijeta izrečena jezgrovito tako da je svi razumiju. Naravno, filozofija se nikad nije svodila samo na aforizme i sentencije kao u rimskih mislioca Marka Aurelija i Seneke. No, već je od doba njemačke romantike postojala ideja da se misao može oblikovati poput uzvišena stiha ode ili elegije i da njezina veličajnost proizlazi upravo otuda što u jednoj rečenici sva mudrost ili ludost svijeta dolazi iz dubine na površinu i udara čitatelje udarom Jupiterova groma. Od Heraklita i Parmenida do Schopenhauera i Nietzschea, a u suvremenoj filozofiji i književnosti to pronalazimo savršeno izvedeno u Ciorana, umijeće se aforizma uspostavilo mjerilom lucidnosti i misaone težine spisatelja. Što je to ꟷ aforizam? Aforizam (od grčkoga ἀφορισμός: aphorismos, što označava ‘razgraničenje’, ‘razliku’ i ‘definiciju’) je sažet, koncizan, lakonski ili pamtljiv izraz opće istine ili načela. Aforizmi se često prenose tradicijom s koljena na koljeno. Taj se koncept općenito razlikuje od pojmova poslovice, brokarde, hijazma, epigrama, maksime (pravne ili filozofske), načela, poslovice i izreke; iako se neki od tih pojmova mogu protumačiti kao vrste aforizma. Riječ je prvi put upotrijebljena u Hipokratovim Aforizmima, dugom nizu tvrdnji o simptomima i dijagnozi bolesti te umijeću liječenja i medicine. Često citirana prva rečenica ovog djela je: “Ὁ βίος βραχύς, δὲ τέχνη μακρή” – “život je kratak, umjetnost je duga”, obično obrnutim redoslijedom (Ars longa, vita brevis). Zanimljivo, zar ne? Nastanak ove književne forme pada u okrilje liječništva, što uistinu i nije tako neobično i apsurdno. Jer ljudi i danas vole sve od medicine dobiti sažeto, gotovo zapisano u ploču sa sedam pečata, a ne da se muče s nerazumljivim latinskim izrazima kao s Markovim konacima. Hoćemo li cijeniti, ipak, veličinu filozofije i književnosti po tome je li neki autor bio odličan aforističar pa ga to uzdiže ponad svojih suvremenika? Veliki irski i engleski moderni književnik Oscar Wilde, autor amblematskoga romana Slika Doriana Graya u kojem tematizira radikalnu narcističku subjektivnost autora i njegova djela u suočenju s posvemašnjim razaranjem vlastite opsjene o životu i svijetu kao zrcalu same ideje umjetnosti bio je nadasve duhovit i ciničan pisac aforizama. Otac-utemeljitelj moderne filozofije kao realizirane metafizike apsolutnoga duha, Georg W. F. Hegel, poznato je, pisao je gigantomahijske knjige i njegova opsežna djela uz Aristotela pripadaju vrhuncima zapadnjačkoga mišljenja. Obojica nisu bili aforističari, iako nije teško iz njihovih knjiga izabrati nekoliko ključnih misli ili iskaza, a još više ono što je Gilles Deleuze jasno izdvojio kao ključnu djelatnost filozofijskoga mišljenja uopće: stvaranje novih pojmova. Nije li to važnije od dobroga vica ili lucidne misli koju svi obožavaju i koriste je u nekoj životnoj prigodi? Nije li pojmovna novost koja u Grka nastaje s riječju ideja u Platona važnija od lijepo i mudro sročene misli jednog Epikura koji podaruje stoicima čast i dostojanstvo misaonoga života onom izrekom o smrti: kad sam ja tu nema smrti, a kad je smrt tu nema više mene? 2. Aforizmi „cvjetaju“ u doba raspada metafizike. Netko će zamijetiti da je to razdoblje, tako nam Spenglera i svih špenglerijanaca, zapravo razdoblje duge i preduge agonije, jer od Schopenhauera i Nietzschea do Ciorana proteklo je iznimno mnogo pijeska u klepsidri vrtoglavo ubrzanoga vremena. Zašto jezgrovitost i ubojita čistoća misli naprosto obožava vrijeme krhotina i pada u sveopći bezdan? Zato jer je ovo doba silazna putanja dekadencije kad više ništa nema svoj prvi uzrok i posljednju svrhu i riječ „smisao“ vrijedi koliko i podnevno bunilo mistika i svetaca o kojima baš Cioran u svojoj knjižici Suze i sveci kaže ovo: „Tko bi mogao napisati razgovor svetaca? Jedan ludo nevin Shakespeare ili jedan Dostojevski prognan u nebeski Sibir? (…) Kraljevstvo nebesko malo po malo osvaja praznine naše vitalnosti. Nebeskom imperijalizmu cilj je vitalna ništica. (…) Beskućnici se ne gase u svome krevetu, moglo bi se reći da oni ne umiru. Umire se samo u horizontali, u dugoj pripremi u kojoj živi smrt. Kada vas ništa ne veže za neko mjesto za čim ćete žaliti u posljednjim trenucima? Jesu li beskućnici izabrali svoju sudbinu da ih u agoniji ne bi mučilo žaljenje? Lutalice za života, i u smrti ostaju skitnice.“ (Emil Cioran, Suze i sveci, Scarabeus libris, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2023., str. 25, 26 i 30.S francuskoga prevela Mihaela Vekarić) Ideje i književno umijeće u filozofijskim istraživanjima mogu ipak dospjeti do onog što možemo samo naći nakon Nietzschea u tekstu druge najznačajnije knjige suvremenoga mišljenja u 20. stoljeću. Naravno, prva je Heideggerov Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), a druga pripada Ludwigu Wittgensteinu i njegovu Tractatusu logico-philosophicusu. Onako kako je Wittgenstein mislio, tako je i pisao: jezgrovito, matematički precizno, logički vjerodostojno, a isto tako i stilski nesvodivo u njegovoj težnji da um oslobodi svih nepotrebnih „besmislica“ uključujući tu i tzv. književne figure kao što su metafore i alegorije. Ničega suvišnoga, ničega previše, ničega što odbija pravila kojima jezik slijedi logiku misaone upućenosti na bit stvari i pojave. Ako je Heideggerov način pisanja s vremenom već nakon Bitka i vremena iz 1927. godine neprestano evoluirao i kretao se spram jednostavnosti kazivanja obratom same fundamentalne strukture metafizike s pojmom događaja (Ereignis) 1936. godine, onda ni sam nije mogao odoljeti „sirenskome zovu“ aforistične mudrosti, pa je svoje „privatne dnevnike“ zvane Crnim bilježnicama (Schwarze Hefte) u razdoblju od 1939-1944. godine nastojao dovesti do najveće moguće misaone iskazivosti koja pretpostavlja sintezu novih pojmova i jezgrovite izreke koja te pojmove upečatljivo dovodi do smisanosti. No, Heidegger nije nikad duhovit, iako zna biti suptilno zajedljiv, kadšto i ironično odrješit, ali u odnosu na majstora Nietzschea, moram priznati da mu aforizam baš i nije prikladno tekstualno ruho spisateljskoga umijeća. Zapravo, nema u povijesti filozofije baš nekih veličajnih aforističara, a što se mene tiče to nisu ni Grci ni Rimljani, ni kršćanski novovjekovni racionalisti poput Pascala. Ne, samo je jedan i još jedan: arhetip i njegov stvaralački dvojnik. To su Nietzsche i Cioran. Trećeg nema i nije ni potreban. Zašto njih dvojica i zašto trećega nema? 3. Zato jer aforizam cvjeta u doba koje Cioran u jednom svojem djelu naziva Kratak pregled raspadanja. Eto, sve je jasno, a ja sam ponovio već ono isto što sam prethodno rekao. Ne može se pisati aforizme a da pisac kao mislilac nije onaj koji poput „proroka“ i „sveca“ najavljuje kraj jedne epohe koju je Nietzsche nazvao kao i Dostojevski nihilizmom, a Cioran se prihvatio posla da njegovo nemoguće prevladavanje i svojevrsni poraz mišljenja koje nastoji svagda biti onkraj dobra i zla, onkraj povijesti kao agonije smisla, onkraj metafizike i njezina privida vječnosti, izvede kao jedan stari-novi spisateljski žanr u kojem riječi nisu jezik logike i filozofije u smislu brojeva i slika, već su to riječi koje poput „suze i svetaca“ doslovno pate i proklinju ovaj svijet u kojem beskućnici ne umiru, jer im je uskraćena „horizontala kreveta“, pa skitnjom odlaze u prokletstvo jedne druge vječnosti koja nije ništa drugo negoli nadomjestak za ništavilo. Ni Nietzsche ni Cioran nisu „metafizički davitelji“ poput raznih moralista i iskupitelja svjetske boli i patnje. Obojica su ludi za muzikom jer znaju da je bit filozofije ne u logosu i njegovoj Odiseji od Itake do Hegelove Jene, već u tragediji koja nikad ne bi bila vjerodostojna da je samo posvjedočena životom pisca kao lutalice, skitnice i genija. Potrebno je ipak još više od puke tričarije zvane življenje u smislu trajanja ljudskoga postojanja pod zvijezdama i ponad sveopćega kala. To što je nužno jest pisati protiv struje koja pluta stoljećima ovog beskrajnoga mora zaborava povijesti kao nihilizma bez svijesti o ništavnosti i jezika i njegova mišljenja. Uostalom, Cioran to u Suzama i svecima iskazuje baš ovako: „Sve je ništavno, čak i Posljednji sud. Kad smo jednom dotle došli, sramotna je svaka smrtna osuda. (…) Ironija je vježba koja nas uči da život nije ozbiljan. (…) Tragično je posljednji stadij ironije. (…) Od života i od svega odvaja me strašna sumnja da bi Bog mogao biti problem drugog reda. Ta sumnja – jasna do ludila – prisiljava vas da prekrižite ruke: što drugo preostaje?“ (Emil Cioran, Suze i sveci, str. 89, 90 i 91.) Problem s „logikom aforizma“ jest u tome što je njezin jezik postao samo vježba za vlastito raspadanje i stoga su pisci aforizama danas pomagači u alatnici dosadnoga AI s kojim razgovaramo o ljubavi i smrti, tajni postojanja i posljednjim razlozima vlastite ništavnosti, o prvome i Posljednjem sudu na isti način kao što šutimo protiv sebe u moralno ispraznim lamentacijama o koristi i šteti mudrosti za život, tog otrova kojeg više nema ni za lijek u ovoj našoj dolini suza ili nebeskome Sibiru, kako Vam drago.

September 18, 2025
Bez struje

Bez struje

1. U neko davno doba, recimo da je to bilo prije 1984. godine kad su Amerikanci izmislili prvo lokalni Internet da bi bolje špijunirali Sovjete/Ruse, a onda se sve kao u priči o neukrotivu geniju velike neuro-mreže otelo kontroli i dobili smo što smo tražili još od Tesle, preko izumitelja kibernetike Norberta Wienera i majstora-pragmatičara poput Billa Gatesa & comp., noći su bile u znaku buke mehaničkih pisaćih strojeva i tišine nalivpera marke „Pelikan“ s kojima smo pisali svoje prve besmislice. Kad bi nestalo struje, rekli bismo samo: „Idemo dalje.“ Upališ voštanicu ili petrolejsku lampu koja „gori, gori u magli“ kao u onoj predivnoj Cesarićevoj pjesmi Balada iz predgrađa o „nekoj sirotinji“ koja izlazi iz mraka da bi ušla u svoj „drugi mrak“ i sve bi se nastavilo bez po muke, čak i s nekom nostalgičnom odom iluminacijama iz Benjaminovih Pariških arkada. Sada, kad nestane struje, kao da je smak svijeta. Ništa više ne funkcionira. Sustavi u kibernetičkome sklopu četvorstva informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije su „mrtvi“. Ako si zapeo u podzemnoj željeznici u New Yorku jadna li ti majka, a ako trebaš podići novce na bankomatu da platiš dugove HEP-u, ovoj grabežljivoj državnoj Korporaciji što te guli do treće kože, možeš se je…. Uglavnom, doba tehnosfere je za razliku od doba modernoga mraka i njegova autentičnoga barbarstva „napredak“ u onome što sam na primjeru Deleuzeovih i Guattarijevih Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 u jednom tekstu naslovljenom „Mrtvo more zaborava“ povodom izložbe „zaboravljenih radova“ Dalibora Martinisa odredio binarnim kodom dviju neurokognitivnih bolesti nad bolestima naše epohe: shizofrenije i Alzheimera. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mrtvo-more-zaborava/ ) 2. Tzv. nehumanost one rane psihijatrije prve polovine 20. stoljeća bila je očigledna u tome što je teške slučajeve shizofrenije liječila elektrošokovima. Najbolje svjedočanstvo ovog udara u mozak dao je u svojim pismima Antonin Artaud. Rijetko se događa da riječi utisnute u papir knjige doslovno u svojoj patnji i boli izazivaju u čitatelja više od milosrdnoga ganuća. Takva je njegova knjiga eseja o umjetnosti i duševnoj bolesti svojeg velikog prethodnika Van Gogha, ubijenog samoubojice. No, o tome ovdje više neće biti riječi, jer sam o tome sve rekao što se moglo reći u knjizi Antonin Artaud: Sunce i mahnitost (Litteris, Zagreb, 2023.) Shizofrenija je psihička bolest koja se određuje raspadom identiteta osobe u drugo Ja ili čak mnoštva heterogenih subjekata. Od paranoje do suicida, od utonuća u agresiju spram Drugoga do onog što James Joyce u pismu bratu u Dublin iz Pule 1905. godine iskazuje ovako, iako taj iskaz nema nikakve veze s ovom bolešću: „Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.“ No, nije li gotovo „mistično“ da je način ili pokušaj njezina psihijatrijskoga liječenja, a to znači svezom znanstvenih metoda i tehnoloških inovacija, uvjetovan logikom koja moderni sustav života u kapitalizmu u cjelini nadodređuje. Nije ta logika samo društveni poredak industrijaliziranja i moderniziranja čitave dosadašnje povijesti svijeta. Ne, ta logika je naprosto neumoljivo iluminacijska, jer modernost ima svoje duhovno podrijetlo u ideji europskoga prosvjetiteljstva koje se na njemačkome jeziku, jeziku Kanta i Goethea, ali i francuskoga isto tako, jeziku Voltairea i Rousseaua, naziva istoznačno: Aufklärung i Lumiéres. Naravno, isto je i na engleskome, jer riječ Enlightenment govori isto, kao i na talijanskome illuminismo. No, sve ove riječi kao pojmovi povezuje „svjetlo prirodnoga uma“, a ne ništa neprirodno, pa nije nimalo slučajno da su mislioci prosvjetiteljstva unatoč svojoj dvojbi spram postojanja božanskoga uzroka svijeta katkad prisiljeni govoriti deistički ili panteistički, osobito oni koji su stvarali istinske izvore američkoga svijeta utilitarističke i pragmatičke kulture u dijalogu sa svojim britanskim filozofima poput Humea i Lockea. Ako je, dakle, prosvjetiteljstvo duhovni uvjet mogućnosti modernosti koja otpočinje istinski u materijalnome i simboličkome smislu u 19. stoljeću usponom kapitalizma i industrijalizacijom Europe i svijeta u doba nastanka modernih prirodnih znanosti kao što su to biologija i kemija, jer su matematika i fizika još u 17. i 18. stoljeću dospjele do najviših vrhunaca uspona znanstveno-tehničke logike konstrukcije svijeta (Newton i Leibniz), onda je samorazumljivo da je nastanak električne energije ili onog što kolokvijalno nazivamo strujom bezuvjetni korak spram totalne tehnološke singularnosti. Za mene nema nikakve dvojbe. Nikola Tesla je arhetip i paradigmatska figura apsolutne modernosti u svezi jedinstvenoga sklopa mistike, prosvjetiteljstva i kulta tehnološke besmrtnosti čovjeka. Ali, njegovo „djelo“ kao „događaj“ iluminacije zemlje i čovjeka nema nikakve veze s biti kapitalizma. On ga svojim mišljenjem i djelovanjem nadilazi i to je naprosto neoborivo. Želja za osvjetljenjem Zemlje i produhovljenjem svakog pojedinačnoga ljudskoga bića njegovim „prosvjetljenjem“ bez ikakve naplate grabežljivim posrednicima u liku neljudskih Korporacija, to je najuzvišenija utopija uopće ikad stvorena iako nikad nigdje Tesla nije ostavio zapisa o tome zašto misli da je baš struja uvjet mogućnosti nastanka „novoga doba“ u povijesti čovječanstva koja će iskorijeniti „zle duhove“ primitivizma, atavizma i barbarstva tog istog „čovjeka“ koji nastanjuje Zemlju s drugim živim bićima. Evo, kako se uobičajeno opisuje elektrošok kao psiho-terapija. elektrokonvulzivna terapija (elektrošok) (elektro- + lat. convulsio: grč.), izazivanje generaliziranih grčeva, kakvi odgovaraju velikom epileptičkom napadaju (grand mal), primjenom odgovarajuće, za život bolesnika bezopasne, izmjenične struje između elektroda koje su smještene na sljepoočnim regijama glave. Zbog neugodnih, iako rijetkih komplikacija, uveden je ublaženi elektrošok, uz primjenu anestezije i mišićnih relaksancija. Prije se provodila u bolesnika s psihotičnim stanjima (depresija, manija, shizofrenija). Danas je uporaba snažnih specifičnih psihofarmaka znatno ograničila uporabu toga postupka. (https://enciklopedija.hr/clanak/elektrokonvulzivna-terapija ) Mozak je, dakle, stimuliran onime što izaziva učinak struje. U „mraku“ kroničnih napadaja depresije nakon manijakalnih ekstatičnih trenutaka hiperaktivnosti na „misaonome planu“, shizofrenija se nastoji „držati pod kontrolom“, pa je u jednom pismu Antonin Artaud govorio da dobro zna granice svojeg tijela obuzetoga izravnim učincima jedne čudovišne mašinerije. Svijest je svjetlo i zato njezini najviši vrhunci, strojevi sjećanja i dispozitivi pamćenja, nisu slučajno imenovani u romanu 20. stoljeća nakon Jamesa Joycea i Virginie Woolf, osobito u djelu američkoga nobelovca Williama Faulknera (Krik i bijes je uistinu paradigmatski roman modernizma već po naslovu) ꟷ strujom svijesti. Ova metoda, naravno, nema nikakve veze s „električnom energijom“ kao stimulansom za proizvodnju „književne svijesti“. Riječ je o metaforičnome, simboličkome pojmu koji je cvjetao u ranome razdoblju avangarde i modernizma, i to ne u francuskoj književnosti (premda će se u nekim studijama za njegova začetnika uzimati čak i Marcel Proust), već u anglosaksonskoj, književnosti engleskoga jezika Velike Britanije i Amerike. Tok svijesti (stream of consciousness) je, naime, književna metoda predstavljanja toka misli i osjetilnih dojmova lika “obično u neinterpunkcijskom ili nepovezanom obliku unutarnjega monologa”. Dok mnogi izvori koriste pojmove tok svijesti i unutarnji monolog kao sinonime, Oxfordski rječnik književnih termina sugerira da se “oni također mogu razlikovati psihološki i književno. U psihološkom smislu, tok svijesti je tema, dok je unutarnji monolog tehnika za njezino predstavljanje”. A za književnost, “dok unutarnji monolog uvijek predstavlja misli lika ‘izravno’, bez očite intervencije pripovjedača koji sažima i odabire, ne miješa ih nužno s dojmovima i percepcijama, niti nužno krši norme gramatike ili logike – ali tehnika toka svijesti također čini jednu ili obje ove stvari”. Nije teško razabrati da je ova „metoda“ slična onoj koji je francuski nadrealizam nazivao automatskim pisanjem (l’écriture automatique). Automatsko pisanje je kreativan i istraživački proces koji uključuje pisanje bez svjesne intervencije ili kontrole, dopuštajući nesvjesnim mislima, emocijama ili idejama da slobodno i nefiltrirano teku. Može se koristiti za razvoj kreativnosti, samoistraživanje, terapiju ili u književnim i umjetničkim kontekstima, kao što je to činio nadrealistički pokret. No, jedno je neporecivo. Obje metode su moguće samo nakon što je modernost suočena s onime što je gotovo metafizički neodredljivo, jer struja kao električna energija nije samo stvar materijalnoga osvjetljenja svijeta zaslugom dalekovoda i moderne industrije, već ponajprije nastanka onog što povezuje prirodu, svemir i ljudski mozak s pomoću tehnološke inovacije koja u cijelosti mijenja ljudsko mišljenje, zapadnjačku metafiziku i dovodi do sintetičke biti kibernetike u realizaciji kao autopoiesisu tehnosfere. 3. Paradoks je, međutim, da doba posvemašnjega „napretka“ i „razvitka“ kao što je ovo tehnosfere pretpostavlja ideju proširenja djelovanja ljudskoga mozga drugim sredstvima (AI koji stvara umjetnu stvarnost kao umjetni život kao hiperrealnost) i da u odnosu na prethodno razdoblje proširenja ljudskoga tijela (moderne tehnologije kao reproduktivne tehnike) zakazuje samo u jednom aspektu svojeg „postojanja-postajanja“. To nije ništa drugo negoli „unfall“ u mediju ili sredstvu-svrsi čitavog sustava prijenosa informacija-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. To je, uostalom, onaj fatalni trenutak koji opisuje Don DeLillo u njegovu romanu Tišina (The Silence) iz 2020. Kratak sadržaj sve govori. Godine 2022., u noći Super Bowla, Jim Kripps i njegova supruga Tessa Berens lete iz Pariza u svoj dom u Newarku u New Jerseyju kada im se avion sruši. U svom stanu na Manhattanu, bračni par Diane Lucas i Max Stenner čekaju da Jim i Tessa stignu na njihovu zabavu povodom Super Bowla. Martin Dekker, jedan od Dianinih bivših studenata fizike, jedini je gost koji je stigao. Odjednom, svjetski elektronički sustavi se zamračuju. Biti bez-struje označava istinsku „apokalipsu bez propasti“ u tradicionalnome shvaćanju biti svijeta ljudske egzistencije. Zašto? Pa, zar nema više lijepih praskozorja i još sunčanijih dana i zar ne zapada Sunce u ono doba koje nazivamo riječju suton? Naravno, sve je isto gotovo kao i u doba prvoga svitanja ove planete po kojoj još uvijek hodamo i divimo se uzvišenim oceanima i samotnim pustinjama. Ali, ipak, nešto se prekretno i presudno „događa“ kad se „svjetski elektronički sustavi zamračuju“. Nema više tehnosfere i svaki je povratak pad u doba one Cesarićeve divne Balade iz predgrađa u kojoj „svjetlost crvenkasto-žuta“ baca sjenu na otvrdla i isušena lica sirotinje nalik povratku u post-apokaliptičku „jučerašnju sutrašnjicu“ u kojoj više ništa ne funkcionira osim što se čudovišta i zlo iznova bude u samoj jezgri onog što prethodi svakom svjetlu „napretka“ i „razvitka“. Svojim sam studentima u trenucima općeg depresivnoga stanja svijeta kad je na ulici bubnjala nesnosna kiša ili su se tmasti oblaci spuštali u susjedstvo koje se vidjelo s prozora našeg fakulteta znao „ubijati“ dosadu kazivajući im na satovima predavanja iz Estetike i Teorije znanosti da zamisle svijet bez struje, upravo onakav kakav je bio u vrijeme iskonskih Grka, u ono vrijeme koje nam predočavaju mitske pripovijesti, epovi Homera i filozofijski dijalozi Platona. Svijet bez struje! Nema više mobitela, nema laptopa, nema televizije, nema radija, nema čak ni knjiga jer su svi pomalo postali robovi pdf-izdanja i e-book publikacija, pa čak i ja, stari metafizički fosil u svojoj biblioteci na mansardi ispunjenoj totalnim kaosom od knjiga, te nepotrebne gomile papira koji nas podsjeća na iluziju vječnosti, a u stvari je sve tako krhko i podložno uništenju, razaranju, kraju svake civilizacijske utopije. I što onda preostaje? Pitao sam se na glas pred studentima koji su da paradoks bude potpun u moje riječi „vjerovali“ iz tko zna kakvih svojih skrivenih razloga. Rekao sam ovako. Preostaje samo naš prirodni um i njegovo svjetlo, bez struje, bez ičeg drugoga osim tihoga kazivanja glasa jednog mišljenja koje ne treba ništa drugo negoli svoj svijet onih koji ga još žele slušati i onog koji sluša Druge samo ako im je glas izvorna sveza mudrosti, ljepote, sjaja jednog duhovnoga života kojemu u času „apokalipse bez propasti“ više ne treba baš ništa osim glasova Drugih u njihovoj osvijetljenoj tami i tišini. Kiša nije nakon toga prestala, kao što se oblaci nisu razišli u mračnome susjedstvu. Ništa se nije bitno dogodilo. No, ipak, tišina i tama učinili su glas iznova ljudskim dodirom i smislom ove egzistencije u trenucima „napretka“ i „razvitka“ kaosa i svih njegovih električnih i struja svijesti.

September 17, 2025
Metropolis u pustinji

Metropolis u pustinji

„Life? It’s one big phantasmagoria.“ Harry Dean Stanton Uvod: Nihilizam pod kontrolom Sve je otpočelo gnjevnim pozivom na obračun s već okamenjenom tradicijom pretvorenom u grad kao muzejski znak veličajne ljepote i moći. Futurizam nije mogao nastati u Americi, zemlji-kontinentu otvorenih prostora, nego u samoj jezgri antike-srednjega vijeka i modernosti svedene ipak na mjeru renesanse s njezinim razotkrićem ideje „čovječnosti čovjeka“. Da bi se vjerodostojno razaralo, mora se imati što razarati. Naravno, važna je i metoda kao stil razaranja. Humanizam koji se oslanjao na ideju dostojanstva čovjeka kakvim ga je mislio Picco della Mirandola nikad nije mogao zaživjeti nigdje drugdje osim na kamenim pročeljima Firenze ili na prikazima pietá kipova razasutih sveudilj Sredozemlja. Grad se od renesanse pretvorio u traganje za kozmo-antropocentričnim prostorom estetiziranoga mjesta (topos). Prema ovome se sve ravna. Ne odlazi se iz Rima i Firence u svijet. Smjer je obratan: da bi se vidio istinski svijet ljepote, sklada i mjere dolazi se u Italiju. Goetheovo putovanje u tome je prosvjetiteljski vodič koji unaprijed pretpostavlja da putnik mora vidjeti te-i-te gradove, biti obrazovan i od vlastitih dojmova s putovanja izgraditi mapu za teritorij doživljenoga prostora modernoga subjekta. Sve će to odjednom postati zastarjelim svijetom bez ikakva dubljeg značenja za suvremenost. Ili drukčije rečeno, od svega će ostati tek imaginarni relikvijar muzealizirane povijesti nakon prekretnice u razumijevanju onoga što u metafizičkome smislu riječi označava grad kao umjetničko djelo. U futurističkome manifestu arhitekture, koji uz Filippa Tomasa Marinettija potpisuje Antonio Sant’Elia, vizionar bez djela budući da svoje ideje nije arhitektonski ostvario u praksi, najupečatljiviji dijelovi teksta zacijelo su sljedeći: „Bitna razlika između modernoga i staroga svijeta danas se ponajbolje određuje postojanjem stvari kojih prethodno nije bilo. Naši su životi prožeti velikim mogućnostima koje našim predšasnicima nisu bile dostupne. Riječ je materijalnim i duhovnim mogućnostima s dalekosežnim posljedicama za budućnost. Među njima se izdvaja novi ideal ljepote, još uvijek nejasan i samo djelomice poznat u svojem začetku, ali koji je počeo oduševljavati čak i mase. Izgubili smo želju za monumentalnim, zapanjujućim i statičnim, a zauzvrat smo razvili ukus za prozračnim i praktičnim, prolaznim i brzim. Osjećamo da više nismo ljudi katedrala, palača i dvorova, već velikih hotela, željezničkih kolodvora, nevjerojatnih ulica, divovskih luka i pristaništa, tržnica, svjetlosnih lukova, da smo ljudi izgradnje i obnove.“ (Antonio Sant’Elia i Filippo T. Marinetti, „Futuristische Architektur“, u: Ulrich Conrads (ur.), Programme und Manifeste zur Architektur des 20. Jahrhunderts, Vieweg, Braunschweig, 1964., str. 3.) Futurizam je paradigmatski pokret povijesne avangarde zato što je njezin arché (početak, načelo, odluka). Imenovanje pokreta već je ono što dobro označava latinska izreka nomen est omen (ime je sudbina). Budućnost kao energija i dinamika „novoga“ pretpostavlja određenje vremenitosti iz aktualiziranja kao stalnoga „napretka“. Manifesti futurizma bili su zoran dokaz pokušaja da se moderna umjetnost iz njezine mantre autonomije kao osamostaljenja od religije dokine/prevlada (Aufhebung) u sintezi umjetnosti i svijeta života. Način tog procesa nestanka autonomije u korist suverenosti događaja apsolutne umjetnosti koja spaja iskon (arché) i budućnost (futur) nije ništa drugo negoli uspostavljanje suverene moći racionalizma kao nove mistike. Što je bilo određujuće za futurizam kao početak konceptualne umjetnosti to je isto tako bilo i za dadaizam kao početak performativne umjetnosti. Riječ je, naravno, o ideji stroja koji povezuje jezik (astralnost sfera) i sliku (tijela). Dostatno je iz futurističkoga programa radikalne promjene „biti“ umjetnosti izvesti sljedeće temeljne pojmove koji su i za suvremenost našega biokibernetičkoga sklopa od presudne važnosti. To su „nova ljepota“, „brzina“, „tehnika“, „prolaznost“, „dinamičnost“, „praktičnost“, „destrukcija“, „fascinacija“. U polju vizualnih umjetnosti futurizam je u svojem talijanskome obličju podario sliku hibridnoga utjelovljenja koncepta i simboličke pojave (Boccioni i Carrá), a u polju književnosti u svojem ruskome obličju izgradio ljestve za rastjelovljenje jezika (Hljebnikov i zvjezdani jezik). No, ono što nas u ovome razmatranju ponajviše mora zanimati jest pitanje o prelasku arhitekture iz stanja monumentalnosti u stanje prolazne krhkosti. Drugim riječima, pitanje o vremenu kao povijesnosti događanja početka i kraja, cilja i svrhe, neizbježno se pojavljuje kao pitanje o prostornosti zbivanja čiste jednokratnosti i slučaja. Pravi početak onoga što se naziva „prostornim obratom“ (spatial turn) u arhitekturi, književnosti, slikarstvu, kiparstvu pripada uistinu futurizmu. Nije slučajno što su i „danas“ toliko prihvatljive ideje izložene u futurističkim manifestima o modi primjerice, te što se stil koji u neo-liku sintetizira sva htijenja radikalne novosti naziva retro-futurizmom. Prošlost i budućnost stapaju se u slici tehnomorfne sadašnjosti dinamičnoga tijela. Nadilazeći granice životinjskoga i ljudskoga novo tijelo ruši opreke prirode i kulture. (Vidi o tome: Amanda Fernbach, Fantasies of Fetishism: From Decadence to the Post-Human, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2002.) Sve što je vrijedilo za otmjeni klasicizam s idejom kružnoga kretanja sfera i čovjeka kao subjekta povijesnoga osmišljavanja događaja, sada se preobražava u stanje onkraj granica ljudskoga uopće. Poznata Marinettijeva poetska slika o jurećem automobilu koji zasjenjuje blistavu ljepotu Nike sa Samotrake u manifestu s potpisom vizionara Sant’Elie smjera onome istome kao patosu „napretka“ i „razvitka“. Arhitektura, naime, mora postati nešto blisko promijenjenoj slici čovjeka koji se oduševljava „tričarijama“ umjesto „svetošću“, banalnostima života umjesto vječnim i neprolaznim „istinama“. Sjaj božanske prisutnosti u ovome svijetu privida i opsjena kao da je pomračen. Stoga na njegovo mjesto dolaze svjetlosni efekti, vizualizacija i fascinacija mobilnoga promatrača (drive-in). Osim toga, arhitektura se mora odvojiti od bilo kakva povijesnoga kontinuiteta. Ako je igdje tako jasno izrečena misao o „novome svijetu“ koji dolazi iz duha znanosti i tehnike onda je to svakako bila vizija futurističke arhitekture. Za Sant’Eliu se čini neupitnim da ono „novo“ preuzima tradicionalnu metafizičku odredbu biti ili supstancije. I stoga se kao i u Maljevičevu Manifestu suprematizma iz 1915. godine pojavljuje emfatička i apofantička moć „novoga“. (Vidi o tome: Boris Groys, Über das Neue: Versuch einer Kulturökonomie, Fischer, Frankfurt a. M., 2002. 2. izd.) Ako je arhitektura od svojih početaka u Grka do kraja historicizma bila svedena na gradnju koja poštuje krajolik zemlje, od trenutka povijesne avangarde nastaje radikalan rez s idejom postojanosti i trajnosti (bitka). Sada je posrijedi konstrukcija koja zadire u sâmu jezgru prirode. Time prostor oblikuje na sliku i priliku tehnomorfne strukture. Nadomještanje gradnje konstrukcijom dovodi do dalekosežnih promjena u „biti“ arhitekture. Sve što je imalo karakter monumentalnosti u formi i materiji sada se preusmjerava na tehnički proizvedene sklopove i pritom se ovjekovječenje promeće u privremenost. Tehničke su konstrukcije promjenljive, fluidne, složive i raspoložive do te mjere da ih može izvoditi i manje vješt graditelj, pa čak i krajnji korisnik koji tek slijedi uputstva za gradnju kao da slaže lego-kocke. Razlika između klasične i moderne/postmoderne arhitekture počiva u razlici između svrhe i funkcije, jezika i slike, smisla i pragmatičnih značenja koja se mijenjaju shodno promjenama konteksta i situacije. Vrhovni označitelj (Bog-čovjek-društvo) u prijelazu iz klasične u modernu arhitekturu gubi značajke prvoga uzroka (causa sui). U suvremenosti od 1960-ih godina sve se odigrava kao referencijalni znak znakova od kulture, tijela, stroja, tehnosfere. Doista, Sant’Elia i nije trebao graditi idealni i tehnički savršen metropolis. Umjesto njega to su učinili u avangardnome filmu Fritz Lang sa svojim Metropolisom i događaj koji je zapravo transparentna „bit“ ovoga vremena. A on se „spacijalizacijom“ tek beskrajno produžava i mijenja u preobrazbama onoga istoga. Arhitektura stoga više ne oblikuje prostore niti ih konstruira prema nekom unaprijed postojećem konceptu. Ono što arhitektura prelaskom u banalnost-trivijalnost-običnost svakodnevice života „danas“ čini jest posvemašnja uronjenost u proizvodnju mreže događaja. Prizori koji se odvijaju na površinama objekata kao na zaslonima digitalnih aparata (screens) istodobno su šokantni, provokativni i dosadni. Razlog leži u tome što je slika postala vizualnim znakom, a on pak proizlazi iz logike informacijskoga niza: i-i. Dovodeći u odnos ono što je proturječno ili čak posve nespojivo nastaju hibridni sklopovi često na rubu groteske. Ova tehnika montaže atrakcija iz medijske tvornice života usavršena je dolaskom digitalne slike. Umjesto montaže na djelu je sempliranje. Mogućnost nadogradnje i promjene „biti“ onoga što tvori identitet osobe preobrazbom njezina lika u monstruoznu pojavu počiva u logici avangardne destrukcije postojanosti bitka. Medijska spektakularizacija događaja koji su poput biti informacije u uputstvu za djelovanje, a ne u smislenom protijeku vremena, ima svoje podrijetlo u znakovnome horizontu „puste zemlje“, u onome što se na engleskome naziva nowhere. No, kada se složenica razloži na sastavnice dobivamo distopijsku riječ za nigdinu i ništavilo. No-where postaje uvjet mogućnosti now-here odnosno sadašnjega momenta, aktualiziranja položaja u prostoru. Na taj se način nihilizam uvlači povijesno-etimologijski u strukturu uistinu jedinoga modernoga jezika kojim se svijet u planetarno-globalnome načinu postojanja iskazuje. Ne mislim pritom na nihilizam u ničeanskome smislu obezvređivanja svih visokih vrijednosti. Naprotiv, nihilizam o kojem je ovdje riječ postao je „životnim stilom“ (lifestyle). Za njega vrijede značajke koje su upravo izvedene iz futurističkih manifesta. Usto, taj i takav nihilizam više ne obavlja zadaću skidanja pozlate s uzvišenih spomenika povijesnoga pamćenja. Njegovo je „poslanstvo“ u normaliziranju pogleda koji više ne promatra pojave da bi u njima vidio tzv. suštu bit stvari. Umjesto tog dubinskoga snimanja metafizike na djelu je „skeniranje“ površina, prokopavanje tunela za podzemne željeznice, mrežu optičkih kablova, povezivanje podzemlja s nebom u interplanetarnome šúmu. Ništa više ne očekuje se ni od arhitekture. Prošlo je vrijeme revolucionarnih utopija i radikalnih transformacija prirode u krajolik po mjeri planetarne tehnike. Nakon „katastrofe“ dolazi vrijeme koje iziskuje onu vrstu nihilizma s kojom se može živjeti na distanci, znajući da je katastrofa svagda već „tu“ i „tamo“, da se događa bez nenadanih šokova i posve u skladu s racionalnom ekstazom novih strategija zaborava. (Vidi o tome: Hans-Jürgen Heinrichs, Die katastrophale Moderne: Von der Endzeitstimmung zur Alltagsmagie, Fischer, Frankfurt a. M., 1987.) Nešto je o tome razvidno u promišljanju Paula Virilioa s obzirom na njegove postavke o dromologijskome iskustvu suvremenoga čovjeka. (Paul Virilio, Brzina oslobađanja, DAGGK, Karlovac, 1999. S francuskoga prevela: Gordana V. Popović. Vidi o tome: Žarko Paić, „Brzina, svjetlost, apokalipsa: Paul Virilio“, u: Traume razlika, Meandar, Zagreb, 2007., str. 73-89.) Dromos označava put, cestu, putovanje utabanim stazama sa sve većim ubrzanjem. Tromost materije i brzina mase kao energije naposljetku doživljava svoj vrhunac u pojmu čiste informacije. Bez toga ne bi mogla postojati kibernetika. Sveza jezika kao informacije i arhitekture kao znaka pseudo-događaja počinje biti izazovnom temom onda kada postaje bjelodano da se jezici kao i arhitektura ne odnose više na sliku univerzalne pastorale zvane „priroda“. Što se događa gubitkom „prirode“ (natura naturans i natura naturata)? Formalno govoreći, nestaje „bit“ svekolike gradnje i razgradnje. Ideja prirode od novoga vijeka više nema ništa zajedničko s prvotnom riječju koja je odgovarala bitku u iskonu zapadnjačke metafizike u Parmenida. Physis kao mehanička fizika (Newton) i kao kvantna fizika (Bohr i Planck) unatoč bitnih razlika u shvaćanju prostora i vremena još uvijek su na istome položaju u razumijevanju svijeta. Moderna arhitektura koju ponajbolje predstavlja ideja kuće kao stroja za stanovanje (Le Corbusier) više ne oponaša prirodu gotovo ni u čemu. Posrijedi je apsolutni duh konstrukcije koji polazi od toga da gradnja više ne opisuje već uvijek postojeći krajolik. Umjesto toga, neboder kao referencijalni znak bez značenja u stvarnome svijetu postaje „novom prirodom“ ili tehničkom okolinom. Kada se to zbiva tada pojam „čovjeka“ gubi svoje postojano mjesto pod Suncem i teži izgradnji platformi za komunikaciju u prostoru koji je i sâm u funkciji stroja, a ne obratno. (Le Corbusier, Tri temeljna humanistička načela – Urbanizam triju naseobina, DAGKK, Karlovac, 1998. S francuskoga prevela: Sanja Bingula, pogovor: Krešimir Rogina) Pohvala armiranome betonu, arhitekturi koja postavlja nove tipologije na mjesto stilova, industrijalizaciji i ekonomiji modernoga kapitalizma u radovima Le Corbusiera danas je opće mjesto duha radikalne, „revolucionarne“ modernosti. Ako jezici više ne govore, već samo pokazuju stanje stvari, tada niti arhitektura više ne gradi. Ono što joj preostaje jest obnova i razgradnja „novoga“. Now-here i no-where upućuju na nemogućnost izlaska iz mračne i zagonetne „crne kutije“ metafizike iz koje jezik odašilje svoje čudnovate poruke. Engleski jezik putem američke masovne kulture jedini je jezik komunikacije bez svojih pravih komunikatora. Njime govore „svi“ i „nitko“. Svijet te i takve arhitekture rođen je u konstrukciji „prostornoga obrata“ (spatial turn) iz pustinje koja se rasprostire u nedogled. Topologijsko mjesto oživotvorenja ovog događaja od najveće važnosti za suvremenost jest američka pustinja Mojave (mouhα:’vi). U njoj je u najkraćem mogućem vremenu u povijesti gradnje podignut posve novi grad – Las Vegas. Njegovo značenje za koncept suvremene arhitekture često se elitistički, pseudoznanstveno, u maniri aristokratske dekadentne teorije o kraju povijesti i vladavini bezuvjetnoga nihilizma nastoji podcjenjivački svesti na nekovrsni pop-artistički kič drugim sredstvima. Nema ništa gore od podržavanja takvog pogrešnoga stava. Čak i kada se kritički progovara o njegovim „vrlinama“ i „manama“ teško se mnogi tumači oslobađaju predrasuda o tome kako je sve što ima prizvuk komercijalnosti i potrošaštva nužno ispod visoke estetske razine. Nitko nije bolje izrazio taj podijeljeni osjećaj udivljenja i gađenja spram vulgarnosti „ukusa“ koji isijava iz tog grada zabave, orgija i kapitalističke vježbe rizika u poslovanju od Jeana Baudrillarda. Na jednom mjestu razgovora s arhitektom Jeanom Nouvellom o trajanju moderne arhitekture i njezinim preostacima za nove naraštaje filozof simulacije kao biti postmodernoga obrata neuvijeno kaže: „U doba arhitektonske avangarde radilo se o zamišljanju organske arhitekture, koju su tvorili prolazni materijali i koja nije bila zamišljena da traje, kao, primjerice, u Las Vegasu. Za mene koji sam prije trideset godina upoznao taj grad, to je pravi masakr!“ (Jean Baudrillard – Jean Nouvel, „Singularni objekti – arhitektura i filozofija“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 677. S francuskoga preveo: Leonardo Kovačević) Ako čak otklonimo da je upravo Baudrillard ispisao najzanosniju pohvalu i ujedno najradikalniju kritiku Amerike i Las Vegasa kao znaku singularnosti novoga doba medija, komunikacije i tehnologije, to nipošto ne znači da je njegovo viđenje stvari sâme o kojoj se ovdje radi neosporivo. (Jean Baudrillard, Amérique, Grasset, Pariz, 1986.) Posve suprotno, problem s kojim se susrećemo u razmatranju arhitekture kao iluzije zbiljskoga i kao znaka prodora neoliberalnoga kapitalizma u sive zone „simboličke razmjene“ između profita i zabave, rizika i smrti, užitka i patnje nadilazi bilo kakve vrijednosne sudove, pa makar se s njima možda i slagali. U tome je kanonska knjiga još i danas ona koju potpisuju arhitekti Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour Učiti od Las Vegasa: Zaboravljeni simbolizam arhitektonske forme (Learning from Las Vegas: The Forgotten Symbolism of Architectural Form) iz 1972. godine. Razlog valja potražiti u tome što znameniti arhitekt i teoretičar američkoga postmodernizma kao što je Venturi već na počecima ovoga paradigmatskoga djela za odnos arhitekture i „prostornoga obrata“ (spatial turn) ustvrđuje da kao što „analiza strukture gotičke katedrale ne uključuje raspravu o moralnosti srednjovjekovne religije tako su i vrijednosti Las Vegasa ovdje izvan rasprave.“ (Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, Learning from Las Vegas: The Forgotten Symbolism of Architectural Form, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1972., str. 6.) Je li taj stav moguće prihvatiti bez prigovora? Arhitekti nisu sveci niti namjesnici božanskoga reda u moderno doba čistoga funkcionalizma i servisiranja usluga korporativnoga kapitalizma. To, naravno, ne znači da su puki grabežljivci kojima je glad za novcem i slavom ispred onoga što se pragmatično zove „etikom struke“. Isključiti svrhu građenja Las Vegasa ili Dubaia kao njegove hipermoderne „replike“ u drukčijem socio-kulturnome kontekstu bilo bi ravno iznevjerivanju ideje koja određuje ono što se materijalizira u prostoru. Aristotel je već jasno uvidio da cilj i svrha (télos) određuju ljudsko djelovanje (praxis). Ono što je naizgled nevidljivo jer dolazi iz budućnosti kao pretkazanja vlada nad vidljivim svijetom sadašnjih činova. Namjera se, dakle, pokazuje temeljnim pojmom cilja ili svrhe i u najprizemnijem činu građenja neke kuće namijenjene stanovanju u čisto pragmatičkome značenju. No, kada Venturi želi neutralizirati i suspendirati upletenost cilja ili krajnje svrhe u arhitektonskome projektu onda to nije iz razloga dokidanja vladavine moći-ideologije kapitalizma koji u svojem postmodernome liku postavlja kulturu kao zabavu (entertainment) na sam vrh svojih preferencija. Da bi se moglo ne samo raspravljati o činjenju, već i graditi bez grižnje savjesti pod uvjetom da čak i graditelj bordela može biti pristojan religiozni fundamentalist, nužno je razgraničiti funkciju od cilja ili svrhe. Štoviše, ono što je za modernu arhitekturu postalo samorazumljivo jest da je ona postala „čistim znakom“, bez obzira svodi li se na organsku ili nereferencijalnu arhitekturu. Od Adolfa Loosa pojam funkcije više nema značenje pukoga sredstva za neku drugu svrhu. Borba protiv dekorativne funkcije ornamenta u historicizmu kao prevladavajućem stilu koji je obilježio drugu polovinu 19. stoljeća u Europi odigrala se s jasnom porukom. Svaki je ures zločin jer zgradi oduzima autonomiju čiste funkcije. Otuda funkcija postaje svrhom, a ne više sredstvom arhitektonske prakse. Što je bila nakana Le Corbusiera, Franka Lloyda Wrighta i Bauhausa proizlazi iz racionalnosti funkcije kao nove „mistike“ jednostavnosti i reda nasuprot, da paradoks bude potpun, kaosu ljepote i uzvišenosti historicističkoga stila. Ovo se može sažeti na sljedeći zajednički nazivnik moderne arhitekture. Njezin je „kanon“ u odsutnosti estetskoga dodatka građevini, a njezina zadaća u pročišćenju znaka od izvanjskih nadomjesnih označitelja. Nije to niti primat društva nad zajednicom, a niti vladavina kulturnih obrazaca vrijednosti nad spontanim svjetovima života. Umjesto tiranije stilova kao zajedničkih značajki epohe ulazimo u prostor postajanja „novoga“ i neprestane promjene strukture, forme i simboličkoga značenja sustava i okoline (landscapes/scapes). Tek kada se znak oslobodi od zakona mjesta (genius loci) može nastati univerzalno značenje primjenjivo u načelu posvuda pod uvjetom preobrazbe mjesta u prostor. Mnoštvo je primjera. Navedimo tek jedan: arhitektura zabavnih parkova s Disneylandom kao „izvornikom“. Možemo ih naći posvuda u globaliziranome „svijetu“ od Amerike, Italije do Kine. Problem je utoliko veći što je takva arhitektura upravo ono što se može kazati za suvremeni obrat između izvornika i kopije. Sada drugo određuje prvome njegove granice, a ne obratno. Teoretičar suvremene umjetnosti Boris Groys u tumačenju Benjaminova pojma aure i reprodukcije preokreće metafizičku shemu odnosa i tvrdi da aura nastanjuje duh kopije u logici novih medija. (Boris Groys, „Art in the Age of Biopolitics: From Artwork to Art Documentation“, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2008., str. 53-65.) Utoliko se pozivanje na „metodu, a ne sadržaj“ može smatrati uvjetom mogućnosti svakog daljnjega razgovora o onome što nadilazi zadaću i funkciju arhitekture u moderno doba. Tko se poziva tvrdokorno na etička mjerila protiv estetskih kanona gradnje na isti način promašuje bit stvari kao i nostalgični tragatelji za izgubljenim gradom u dalekoj prošlosti. Treba napustiti takve suprotstavljene položaje iz kojih nastaje prostor za „kulturalne ratove“ (culture wars) niskoga intenziteta. U sljedećem razmatranju vodit će nas pitanje o tome je li Las Vegas nasuprot Burckhardtovu romantičkome izvođenju ideje o „gradu kao umjetničkome djelu“ koji se uokvirio u povijesno tkanje živoga vremena nešto uistinu posve drugo i drukčije? Ili je, naposljetku, ipak riječ o promijenjenome shvaćanju kako grada, tako i „umjetničkoga djela“, a onda i smisla arhitekture koja nastaje u pustinji i za svoje ishodište preuzima čitav simbolički kovčeg onoga što pustinja označava i predstavlja od iskona do danas? Ono što će biti pritom važno pokazati jest nemoguća sveza između futurizma, ideje metropolisa kao slike-pojma u mišljenju Georga Simmela i Waltera Benjamina te postmoderne arhitekture. Las Vegas joj snažno udahnjuje „umjetni život“, moć iluzije i volju za preobrazbom globalnosti-planetarnosti svijeta u mreže gradova. Svi su oni ispresijecani autoputevima i trakama (strips), oživljeni vizualizacijom arhitektonskih prostora i prožeti dosadom/prazninom života posvećenoga radu, kapitalu i zabavi bez obzira na kulturne razlike između pustinja Mojave i Sahare. Nakon Las Vegasa ništa više ne može biti drugo i drukčije, pa niti Dubai i njegove nove replike. Ono što je po sebi radikalan obrat utopije i revolucionarne ekstaze modernosti u koju su zaneseno vjerovali očevi-utemeljitelji nebodera i platformi poput Le Corbusiera i Lloyda Wrighta ne može se kopirati jer je riječ o eklektičkoj imitaciji i kopiji. I upravo je zato njezina „izvornost“ u tome što joj banalnost i vulgarnost sublimne svakodnevice podaruje neponovljivu i jednokratnu auru „ludosti“ zabave, ono nešto što pripada kraljevstvu slučaja u kockarskome raju/paklu globalnoga kapitalizma. Promiješajmo karte, pokupimo žetone, riskirajmo sve da bismo vidjeli je li ovaj nihilizam planetarne zabave uistinu kraj arhitekture i početak nečega „novoga“. 1. Pustinja: Teritorij bez granica? Tamo gdje se to ne bi očekivalo svjedočimo „povratku pustinje“. Nomadski život suvremenoga čovjeka kao putnika kao da tome još više daje dokaza. Ono što su za modernost bili željeznica i vlakovi, simbol mreže gradova međusobno povezanih beskonačnim nizovima čeličnih pragova prúga, od 1960-ih godina i nastanka postindustrijskih društava vezano je za automobil. Posvemašnja mobilnost i autonomija subjekta/aktera ubrzanja svijeta dogodila se na taj način što je korporativni kapitalizam u suglasju s tehno-znanostima uveo u optjecaj figuru čovjeka-u-kretanju. Značajka je njegove biti da sjedinjuje strast za pronalaskom novih prostora i želju za obiljem i udobnošću. Subjektiviranje se dogodilo tek onda kada je automobil postao simbolom potrošačke euforije u „društvu spektakla“, kako Guy Debord definira novu ideologijsko-političku formu kapitalizma s vladavinom slike. (Guy Debord, Društvo spektakla & Komentari „društvu spektakla“, ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo: Goran Vujasinović) I doista, automobil nije više stvar prestiža, već individualizirani objekt komunikacije između različitih prostora koje se sve brže prelaze. Autoputovi pritom imaju funkciju fluidne mreže događaja. Američki je „stil života“ (lifestyle) uvjerljiv dokaz ove težnje za dosezanjem „beskonačne brzine“, jer se još i danas identitet umjesto osobne iskaznice određuje posjedovanjem vozačke isprave. U kakvoj su svezi tehničko subjektiviranje s pomoću automobila u suvremenome svijetu i ponovno razotkriće pustinje? Za mjerodavnoga svjedoka prizovimo u pomoć iznova Jeana Baudrillarda. U eseju/putopisu Amerika (Amérique) iz 1986. godine stoji i sljedeći zapis: „Sučeljen s pustinjom, čovjek propituje sebe: priroda i kultura tu su nerazdruživo povezane, i na vidjelo dolazi jedna drukčija poezija, ovaj put gotovo nesvjesna sebe same, moglo bi se reći prirođena, čiji zapis ponire u najtajnovitija otajstva samog čina stvaranja, u simbiozi u kojoj iz pustinje postupno nastaje čovjek i iz čovjeka pustinja, i u kojoj se oni otkrivaju samo jedno preko drugoga.“(Jean Baudrillard, Amérique, str. 74.) Baudrillardovo meditiranje o odnosu čovjeka i pustinje upućuje na ono „treće“. Nemoguć je susret između dvoje, pustinje i civilizacije, bez posredovanja. Mediji koji to omogućuju su dvoznačne „prirode“: (1) tehničko-tehnološki i (2) društveno-kulturalni. Mreža autoputeva kroz Ameriku od Los Angelesa do Las Vegasa i dalje kroz Arizonu upravo su taj medijski sustav tehnosfere i života koji omogućuje susret s pustinjom. Ona je istodobno prirodni i neljudski krajolik, posljednja granica iza koje slijedi golemo prostranstvo oceana, ali i metafizička točka između bitka i ništavila. Govoreći jezikom suvremene filozofije na tragu Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija pustinja predstavlja singularnost događaja. U tom se pojmu stječu različita iskustva vremena i prostora. Za razliku od Heideggera i Derride, primjerice, Deleuze će osobito ustrajati na objašnjenju da događaj ima značajke kontingentnoga kaosa: „Velika piramida jest događaj, njezino trajanje u periodu od jednoga sata, trideset minuta, pet minuta…bljesak prirode, Boga, ili Božji pogled. Koji su uvjeti koji događaj čine mogućim? Događaji su proizvedeni u kaosu, u kaotičnome mnoštvu, ali samo pod uvjetom da u tome intervenira neka vrsta zaslona.“ (Gilles Deleuze, Le pli: Leibniz et le Baroque, Minuit, Pariz, 1988., str. 103. Vidi o tome: François Zourabichvili, Deleuze. Une philosophie de l’événement, P.U.F., Pariz, 1994., str. 18-24.) Nije nam ovdje zadaća tumačenje ni Baudrillarda niti Deleuzea o mračnome i zagonetnome pojmu događaja. Ako je pustinja upravo bliska pojmu događaja kao iskustva kaosa s pomoću medijskoga zaslona, tada je samoizvjesno da se razračunavanje s njezinim prostranstvima u svim aspektima mora pokazati temeljnim problemom arhitekture. Zašto? Ponajprije, pustinja nije plodno tlo, geološki podobno za gradnju nastambi za čovjeka kakve poznajemo od iskona u Grka i drugih povijesnih naroda. Razlog zašto je egipatskoj gradnji piramida bilo uskraćeno zaslužiti naziv arhitekture u onome smislu koji pripada Grcima leži i u tome što je Grčka ne-pustinjska zemlja. Već sama činjenica da su Egipćani svoje svete gradove poput Tebe i Memfisa podizali usred pustinje, doduše isto tako i na područjima uz veliku rijeku Nil, svjedoči o tome da se tlo nasljeđuje ili, pak, stvara iz pustoši. U ovome slučaju radi se o strategiji prodora u pustinju i njezino pretvaranje u niz plodnih oaza. Nije posve ispravno pojam „povratka pustinje“ vezivati uz „povratak religije“ u suvremena zapadnjačka društva u procesu globaliziranja od 1989. godine naovamo. Svetost s povijesnim izvorima u abrahamskim religijama, koje su sve ponikle iz predaje nomadskih naroda kao naroda pustinje u traganju za obećanom zemljom (Židovi, kršćani i muslimani), samo je druga strana metafizičke neodređenosti i kaosa proizašloga iz pustinje. (Vidi o tome: Charlotte de Montigny, „Pustinja, protuteža napretku“, Europski glasnik, br. 20/2015., str. 397-414. S francuskoga preveo: Marko Gregorić) Budući da je njezina tendencija baš u svemu ista kao i osnovna značajka materije, a to je protezanje ili širenje u beskraj, tada se jasno ukazuje horizont onoga problema koji je prvi navijestio Nietzsche. Njegova postavka da „pustinja raste“ odnosi se na kraj čovjeka i njegova svijeta. Što preostaje svodi se na stvaranje nadčovjeka, ali ne kao biologijskoga čudovišta, već kao posve „nove vrste“ čiji se identitet i promjenljiva „bit“ mogu izvesti jedino iz tehničkoga sklopa snaga. Arhitektura koja je „ukorijenjena“ u zemlji kao tlu nalazi se u položaju protiv vlastita određenja. Dvije su snage zemlje kao planete koje joj to onemogućuju: pustinja i more/ocean. Ono što je sipko i ono što je tekuće prema drugome zakonu termodinamike teže ravnoteži. Entropija se kao temeljni pojam kibernetike predočava uvijek slikom koju je predložio Nietzsche: „pustinja raste“. Druga je slika ona o otvorenome moru. Prostorno se obje slike mišljenja određuju iz pojma beskonačnosti te su sušta suprotnost težnji arhitekture. Ona, naime, nije ovjekovječenje bogova na zemlji. Posve suprotno, od iskona se njome upućuje na konačnost gradnje i krhkost materijala kojim se gradi. Stoga je kamen kao simbol vječnosti protuteža onome što proizlazi iz ritmova zemlje u gibanju: zasipanju pijeska i oduzimanju kopna svakim novim udarom valovlja. Postoji još jedan gotovo nerješiv problem. Kako povući granice? Nisu ovdje sporne tek granice država u modernome smislu riječi. Usporedba Amerike i arapskih država na području Sahare, ili, pak, Mongolije i Kine gubi na uvjerljivosti zato što su posrijedi dva načina konstrukcije političkoga. Las Vegas se nalazi kao cijeli niz takvih područja u pustinjskim predjelima Amerike na „tlu“ koje je nekoć pripadalo Meksiku. Političko-teritorijalno ustrojstvo države određuje se u moderno doba unutar zapadnjačke civilizacije povlačenjem granice između formalno demokratskih tvorevina, ali je rezultat ratnih osvajanja i kapitalističke trgovine „za šaku dolara“. Aljaska je navodno kupljena za kockarskim stolom ispod cijene, uz potoke votke i ruski rulet. Tome nasuprot, do dana današnjega sve su države na prostorima Sahare rezultat sveze autokratskih poredaka (diktatura i despocija) i islamske religije. Uz rijetke iznimke, dakako. Iz toga se ne može izvoditi nikakav zaključak o predodređenosti pustinjskih naroda da trajno pate u okrilju naftnih monarhija. Nomadska se „priroda“ naroda bez države poput Tuarega koji na devama prolaze karavanskim putevima teritorijalna prostranstva Maroka, Tunisa, Libije, Malija pokazuje u nečemu što je s onu stranu civilizacijskoga dostignuća Zapada. Pustinja ne može postati prostorom u geopolitičkome smislu kao što su to tla i mjesta u Europi od Atlantika do Urala. Njezina se neutemeljenost raspršuje poput nanosa pijeska na dinama što ga podiže suhi vjetar. Budući da je ključna riječ zapadnjačke metafizike geološkoga podrijetla – utemeljenje – jer pretpostavlja svezu dubine s površinom zemlje i to činom umne konstrukcije, suočenje s pustinjom zahtijeva drukčije iskustvo građenja. Nije stoga slučajno da su Deluze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II iz 1980. godine uspostavili pojam-konfiguraciju koji odgovara „biti“ pustinje u odnosu na društveno-političku aksiomatiku kapitalizma: deteritorijalizacija/reteritorijalizacija. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et Schizophrénie II, Minuit, Pariz, 1980.) Značenje je tog konceptualnoga alata višestruko plodotvorno. Budući da je riječ o odnosu, a ne postojanošću bitka, njime se istodobno upućuje na logiku transverzalnoga kretanja naroda i roba, stvari i predmeta. Na taj se način usmjerava na dvostruko značenje procesa osvajanja i naseljavanja zemlje. Prostor pretvoren u teritorij uvijek prolazi razdoblje od pustoši do oaze. I stoga je pustinja više od tradicionalne metafizičke figure praznoga prostora. Arhitektura koja polazi od logike teritorija nužno mora biti nomadska i transverzalna, prilagođena stalnim zatrpavanjima i nanosima novih slojeva, geološko-političkim procesima povlačenja granice između država koje su u latentnome ratnome sukobu zbog izvora vode, nafte i plemenitih metala. Kako bismo odredili taj ambivalentni položaj arhitekture između nemoguće težnje za vječnošću i beskonačnošću te prisile poniznosti tektonskim vibracijama zemlje u intervalu između dva potresa, stotinu uragana i periodičnih vulkanskih erupcija čini se da su možda najprimjerenije riječi one koje Robert Venturi stavlja u naslov svoje utjecajne studije – složenost i kontradikcija. (Robert Venturi, Complexity and Contradiction in Architecture, The Museum of Modern Art, New York, 1966.) Što se čini proturječnim nije nemoguće. To je dapače jedino moguće: da se, naime, gradi protiv pravila „zdravoga razuma“ upravo u srcu pustinje i da od tako podignuta grada izvan prirodne oaze nastane univerzalni znak kao događaj. Arhitektura za doba „dehumanizirane pustinje“ ima značajke morbidne zabave za globalizirani púk. Nije, štoviše, rijetkost da se razračunavanje s kaotičnim strukturama prirode pojavljuje pravilom u gradnji tzv. pustinjskih gradova u oazama. Takav je slučaj s misterioznim Timbuktu. Još više se to ogleda u gradu-oazi Siwa u zapadnome Egiptu smještenome između depresije Qattara i egipatskoga pješčanoga mora u Libijskoj pustinji. Grad je udaljen oko 500 km od Kaira. Nomadski narod Berbera, koji ga je podigao nadomak povijesnih spomenika drevnoga Egipta, predstavlja upravo ono što čini kulture trajnim sustavima unatoč njihove preobrazbe u prostoru. Grad je istodobno funkcionalan i prilagođen okolišu (krajoliku). No, ono što ga izdvaja od takvih drugih naseobina očito se proteže u luku između iskustava gradnje u dalekoj prošlosti Egipta i onoga što pripada tradicionalnome životu nomada. Prema tome, ovdje se ne radi o rezu spram tradicije niti o njezinoj okoštalosti koju valja napustiti po svaku cijenu. Sve teče poput pijeska u pješčaniku, sporo i sustavno. Futuristički manifest o arhitekturi Sant’Elie ne može biti mjerodavan izvan zapadnjačkoga kruga mišljenja-djelovanja. Što vrijedi za razaranje tradicije na Zapadu, nema nikakvu težinu za nomadsko iskustvo prostora izvan pravocrtnosti povijesti kao „napretka“ i „razvitka“. Ako je tome tako, znači li to da je povijesna avangarda s futurizmom kao svojim arché projekt zamrznut u okvirima samo jedne od mnoštva kulturnih formacija 20. stoljeća? Odgovor je paradoksalan. Njegova je jedinstvenost i posebnost u tome što teži postati univerzalnim znakom. Vladavina i dominacija racionaliziranja (računanja, planiranja i konstrukcije) ne može ostati povlasticom tek zapadnjačkoga kruga mišljenja. Štoviše, ono univerzalno proizlazi iz znanstveno-tehničkoga okvira koji futurizam nastoji probiti svezom funkcije i ornamenta. Ipak, preostaje pitanje: nije li razlika između Las Vegasa i njegovih replika poput Dubaija spram drevne Siwe samo u tome što potonji grad predstavlja poštovanje pustinje i njezinih tajni, a u prvome je slučaju tek riječ o složenosti i kontradikciji tehničkoga sklopa kao „druge prirode“ čovjeka? Pustinja oblikuje čovjeka. Čini to tako što ga teritorijalno sužava na namjesnika geološko-povijesnih procesa zasipanja i urušavanja. Ne postoji nikakva mogućnost utemeljenja u njezinome ne-tlu. Tko govori o ukorijenjenosti u „pustinjsko tlo“ taj bitno promašuje razliku između logike mjesta kao zavičaja (Heimat) i lutanja prostranstvima bez kraja kao nomadskoga teritorija. Ako se igdje tako jasno može pokazati razlika u pristupu Heideggera i Deleuzea s obzirom na pitanje shvaćanja prostora, onda je to razlikovanje između pojma bezavičajnosti čovjeka (Heimatlosigkeit) i „geofilozofije“ na tragu Nietzschea. (Vidi o tome: Stephan Günzel, „Nietzsches Geophilosophie und die ‘gemä§igte Klimazone’ im Denken des Abendlandes“, Dialektik, F. Meiner, Hamburg, br. 1/2000., str. 17-34.) Oba su mislioca u njihovim tumačenjima Nietzschea navlastita po tome što kreću od shvaćanja bitka kao postajanja (Werden, devenir). No, dok Heidegger u tome vidi posljednji korak koji ne može prijeći okvire metafizičkoga kruga mišljenja volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga, Deleuze slijedi Nietzschea u njegovu proboju tradicionalne ontologije time što se „rastu pustinje“ ne suprotstavlja logikom istoga (bitka) u smislu „napretka“ i „razvitka“. Umjesto toga, sve je u uprostorenju procesa života. On uspostavlja sebi sâmome pravila igre. Zbog toga se ne može izolirati od svekolika gibanja između kozmičko-ljudske entropije i želje za promjenom faktičnoga stanja u svijetu. Čovjek se decentrira, razmješta, postaje sklopom mnoštva i razlike u čitavom nizu preobrazbi. U trenutku njegove nove subjektivnosti iščezava sav patos novovjekovne gradnje mjesta kao prostora suverenosti iz kojih su nastale moderne nacije-države u Europi. Što preostaje jest gibanje u svim smjerovima, naseljenost/raseljenost, proces zauzimanja i gubitka „ukorijenjenosti“ u statički izolirani prostor prebivališta. Čovjek kao ekscentrično biće razmještenosti više nigdje nema svoj „dom“. Od sela do napuštenih gradova u potrazi za srećom i blagostanjem njegova je „sudbina“ u tome da postane lutalicom na zemlji koju Grci nazivahu lutajućom zvijezdom (planétes). Kakve su posljedice iskazanoga za koncept arhitekture koja u pustinji gradi novi, postmoderni metropolis? Da bismo to pokazali potrebno je ponajprije vidjeti što uopće znači pojam metropolisa i na koji se način njegova uporaba u filozofijsko-sociologijskim i teorijama urbanizma rane moderne u 20. stoljeću povezuje sa složenošću i proturječjem arhitekture Las Vegasa. 2. Metropolis: Čelik i svjetlo Ideja da „velegrad“ (Gro§stadt, metropolis) predstavlja ozbiljenje dva suprotstavljena načela, moderni ying i yang u europsko-američkome kontekstu, osjetilni ili živčani život (Nervenleben) i vladavinu razuma (Verstand), potječe od sociologa i filozofa kulture Georga Simmela. Izložio ju je u ogledu „Velegradovi i duhovni život“ („Die Gro§städte und Geistesleben“) iz 1903. godine. (Georg Simmel, „Velegradovi i duhovni život“, u: Kontrapunkti kulture, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 137-151. S njemačkoga preveo: Kiril Miladinov) Riječ je o predavanju koje slijedi osnovne postavke njegova glavnoga djela Filozofija novca (Philosophie des Geldes) iz 1900. godine. Budući da Simmel razvija osebujnu teoriju moderne kulture unutar sociologijskoga diskursa valja kazati da poput Maxa Webera vodeći pojam racionaliziranja igra presudnu ulogu u razumijevanju područja u kojem se smješta arhitektura, moda, umjetnost uopće. Sukob razuma i strasti (živaca), nova vrsta dualizma poznatog iz kartezijanske metode filozofije s kojom otpočinje novi vijek, sada se izvodi iz ideje koja je formalno neokantovska po nakani. Cjelinom koja upravlja dijelovima sustava vlada socijalizirani um. To znači da su kulturni sustavi, doduše, autonomni, ali samo u okviru šire društvene dinamike. Razvitak modernih gradova u velegradove nije otuda tek nastavak logike materijalne protežnosti zbog interesa kapitala i porasta radne snage koja se seli iz sela u gradove. Ono što, prema Simmelu, pokreće ovaj čitav proces „metropolizacije“ u Europi početkom 20. stoljeća svodi se na „formu produhovljenja“ (Vergeistigung). Ona je upravo nositelj modernizacijskih procesa. Paradoks je u tome što se individualiziranost čovjeka u potrebi za intimom, udobnošću, rafiniranom njegom sebstva može ostvariti samo u „velegradu“ i to osamljivanjem u masi kao amorfnome mnoštvu. U suptilnoj analizi Simmelove teorije kulture u razlici i srodnosti s motivima koje iznosi Walter Benjamin u projektu pariških Arkada/Das Passagen 1935-1939. godine, suvremeni talijanski filozof Massimo Cacciari pokazuje da je ideja metropolisa za Simmela „općenita forma u procesu racionaliziranja društvenih odnosa“, te stoga „duh kao objektivni um, a ne pojedinac jest onaj koji nastanjuje metropolis“. (Massimo Cacciari, Architecture and Nihilism: On the Philosophy of Modern Architecture, Yale University Press, New Haven-London, 1993., str. 4.) Kakva je uistinu prava funkcija velegradskoga stroja „napretka“ i „razvitka“? Nedvojbeno jest da racionalnost ustrojava čitav sustav koji ne bi uopće bio moguć bez unutarnje strukture svih odnosa. Razmjenska vrijednost između subjekata/aktera u socijalno-klasno podijeljenome društvu postaje ujedno i simboličkom vrijednošću. U sferi odnosa rada i kapitala posrijedi je bezobzirno natjecanje, akumulacija i alokacija novih energija i izvora, a u sferi političkoga odvijaju se odnosi ideologijskih borbi „konfliktnih strasti“ stranaka, aparata moći, sindikata, interesnih skupina. Temelj za djelovanje velegrada kao stvarne i simboličke moći modernoga društva može biti samo razvijen monetarno-financijski kapitalizam s njemu primjerenom ideologijom liberalizma. Novac je pritom kristalizirana vrijednost razmjene tržišne ekonomije. U sukobu između strasti i razuma pokazuje se da novac pripada materijaliziranome kaosu transakcija između poduzetnika i trgovaca, radnika i potrošača robe/objekata. Svi su, dakle, velegradski načini postojanja modernoga kapitalizma uvjet mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ apstraktno-konkretne forme odnosa u kojem objektivirani um djeluje kao stroj kojeg pokreće spoj pohlepe i racionalnosti. Ravnoteža u kaotičnome poretku stvari periodično se uspostavlja. Simmel je na osebujan sociologijski način pokazao da rastuća ekonomija ponude i potražnje ima svoj rastući ekvivalent u ideji modernoga objekta kao imaginarne institucije i kao simboličke moći. Upravo je to vidljivo u arhitekturi koja više ne počiva na postojanoj prirodi koja se ne mijenja. Njezino se ostvarenje zbiva kroz proces „produhovljenja“ (Vergeistigung) kao „komodifikacije“. Podrijetlo „priče“ o komercijalnoj arhitekturi koja vodi računa o poznatome i nepoznatome naručitelju tako da mu isporučuje proizvod primjeren tipu tog i tog velegrada (Pariza, Londona, Berlina, New Yorka) ne znači da je time ponižena etika struke i estetska razina izvedbe. Upravo suprotno, arhitektura se pojavljuje posrednicom u prostoru razračunavanja između strasti (živaca) i razuma. U svim je aspektima nazočno totalno ozbiljenje „novoga duha“ kapitalizma i racionalnosti. Nije stoga slučajno što su veliki inovatori i očevi-utemeljitelji moderne arhitekture poput Le Corbusiera, Ludwiga Mies van der Rohea i Franka Llloyda Wrighta autonomni umjetnici-graditelji koji metropolis dovode do razine apsolutnoga zahtjeva kakav se uspostavio u poeziji Charlesa Baudelairea (Spleen Pariza) ili u avangardnoj prozi Alfreda Döblina (Berlin Alexanderplatz). Visoki modernizam pretpostavlja, naime, estetsku autonomiju i suočenje s najtežim problem modernosti uopće. A to je snaga, moć i brzina kojom mase ulaze u prostor povijesti. Metropolis stoji između zahtjeva za komercijalnošću izvedbe u prostoru i estetskim izazovom masovne produkcije i reprodukcije. Koliko je to ekonomsko-politički dovedeno do savršenoga dijalektičkoga prikaza povijesnoga događanja ideje kapitalizma u Marxovu Kapitalu, toliko je u sferi moderne kulture doseglo vrhunac u analizama Simmela i navlastito Benjamina. (Walter Benjamin, Das Passagen-Werk, u: Gesammelte Schriften, sv. 5, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1982. Vidi o tome: Žarko Paić, Anđeo povijesti i mesija događaja: Umjetnost-politika-tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2016.) U pravu je stoga Cacciari kada tvrdi da je metropolis „središte slobode“ u smislu opredmećenja kao želje za pokazivanjem bogatstva i udobnosti života visokih i srednjih klasa. (Massimo Cacciari, isto, str. 11.) Komercijalnost i omasovljenje tvore platformu na kojoj se gradi most između ranoga i kasnoga kapitalizma, moderne i postmoderne umjetnosti i arhitekture. Tone rastaljenoga čelika i neonska svjetlost velegrada pripadaju novoj estetici šoka i doživljaja (Erlebnis). U svim filmovima 1920-1930-ih godina utoliko je razvidno kako pojedinac svoju potragu za smislom egzistencije ostvaruje tek u razračunavanju s masovnim pokretom tijela kao kinematičke slike. Između tjeskobe i uzvišenosti njegova medijski konstruiranoga života nalazi se bezdan. U njemu se smještaju traume nesvjesnoga, čitav arhipelag moderne tragedije individualiziranja subjekta u odnosu spram kojeg njegove želje postaju prazni objekti, readymades bez značenja, čista akumulacija znakova. Benjaminov prilog analizi metropolisa polazi, doduše, od Simmelova uvida o moćnome simbolu kapitalističkih društvenih odnosa. No, njegova je novost pristupa u tome što velegradu podaruje autentično svjetlo (auru) koja prelazi granice ekonomije i politike. Nije više stvar u kontinuitetu prijelaza i prolaza unutar homogene matrice kapitalističkoga „napretka“ i „razvitka“. Baveći se detaljno diskurzivnom analizom Haussmannova plana gradnje modernoga Pariza, koji će sjediniti duh prošlosti i logiku inovacije znanstveno-tehničke aktualnosti konstrukcijom čeličnih arkada, Benjamin je polazeći „odozdo“, iz arhiva male povijesti dospio do moćnoga konceptualnoga alata suvremenoga mišljenja. Posrijedi su, dakako, „dijalektičke slike“, montaža i sklop heterogenih pojmova. Ne može se izostaviti niti uvid da je kultura postala upravo ono što se proglašava unaprijed vulgarnim ukusom masa, da je naposljetku nezamisliva bez frivolnosti mode i površinskoga sjaja dizajna objekata masovne proizvodnje i potrošnje. U cjelini, Benjaminova se kulturna povijest metropolisa kao što je Pariz na kraju 19. stoljeća prometnula u ideju „forme života“. Profanacije su postale izazovom promišljanja sudbine onoga što će uskoro postati spektaklom, zabavom (entertainment) i komunikacijom. Ako „razum egzistira kao šok“, (Massimo Cacciari, isto, str. 17.) onda je arhitektura u doba metropolisa konstrukcija takvoga doživljaja koji može samo napredovati u fascinaciji viđenim od stanja privremene narkoze do sublimnoga iskustva složene tjelesne ekspresije. Usporedbe radi, za Simmela se ideja metropolisa usmjerava na tradicionalne vrijednosti s čovjekom kao subjektom u procesu racionaliziranja. Tome nasuprot, Benjamin će otvoriti problem posvemašnjega objektiviranja i tehnologiziranja velegrada. Nije to slika organskoga rasta, već necjelovite cjeline koja se osjeća i vidi na rubovima, u srcu velegradskoga podzemlja. Ono što povezuje modernu i postmodernu inačicu mita o velegradu uistinu pripada cjelini prostornih umjetnosti među kojima arhitektura zadobiva povlašteno mjesto. Ipak, nije to više arhitektura simbolizma i ornamenta. Za estetiku doživljaja kao fascinacije novime (fotografijom i filmom) bit će dostatno kazati da velegrad više ne tvore uzvišeni i masovni proizvedeni objekti nastali tehničkom reprodukcijom. Umjesto toga, konstrukcija se izvodi u svezi/odnosu komercijalnosti i masovnosti s jasno razaznatljivom singularnošću potpisa umjetnika-stvaratelja. Individualiziranje nije utopljeno u masovnome društvu gdje sve postaje profanim znakom prisutnosti „Velikoga Drugoga“ (društva-politike-kulture). Ono što su čelične arkade za Pariz u „imperijalnoj panorami“ velegrada od 1889. kada je podignut Eiffelov toranj za potrebe Svjetske izložbe, to su svjetlosni ornamenti kao znakovi komercijalno-masovne arhitekture spektakla i zabave u Las Vegasu. Analogija nije preuzetna ukoliko pođemo od pretpostavke da se mijenja kontekst i situacija u kojoj nastaje „novo“. Od izvornosti nastanka „novoga“ kao znanstveno-tehničke konstrukcije modernih gradova Europe i Amerike krajem 19. i početkom 20. stoljeća do eklektičnosti u shvaćanju „novoga“ kao medijsko-potrošačke estetike industrijski proizvedenoga objekta vodi put na kojem se zbiva razmještanje vrhovnoga označitelja. Ne samo metaforično, zapadnjačka civilizacija susreće se s mračnim i zagonetnim Drugim tako što ga želi „pripitomiti“, pretvoriti u simbolički objekt razonode i zabave. Od nesvodljivosti njegova traga kao navlastite „forme života“ pokušava stvoriti oazu u pustinji bez stvarnih oaza, baš kao što se to dogodilo u slučaju Las Vegasa. Ponovno razotkriće pustinje nije više bilo u znaku čuđenja i čudovišnoga straha od propasti. Bilo je to inscenirano iskustvo proizvodnje šoka kao novoga arhitektonskoga događaja. Od njega se nikad više nitko neće oporaviti. Bit će to kao da nam u snu i na javi vidnim poljem prolaze neprestano iste slike u vrtoglavici informacija. Slike su to iz stripova, animiranih filmova, povijesnih filmova spektakla, videodromi iluzija i digitalna mreža pop-artovske kozmogonije. Ostati budan nije više imperativom spoznaje. Možda je bolje zaspati od ovog zamornoga reality-showa snom pravednika jer „novo“ je postalo dosadno i prazno. Ali mora se priznati da je u toj arhitekturi dosade nešto uistinu zanimljivo. Možda čak i više od toga. Što? 3. Simulacija, kaos, ornament Vratimo se pitanjima arhitekture kao komunikacije. Postavke o njoj sežu od semiotike do dekonstrukcije i dalje. Pojam se rabi prerađen iz laboratorija informacijskih teorija 1960-ih godina s vrhuncem u djelu Marshalla McLuhana i njegovom sažetom mišlju da je medij poruka. (Marshall McLuhan, Razumijevanje medija: Mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketing, Zagreb, 2008. S engleskoga preveo: David Prpa) Ako je tome tako, onda arhitektura može komunicirati s drugim sustavima i okolinama u složenim svjetovima života polazeći od vlastite heteronomnosti. Ništa više nije dostatno samosvojno ako prethodno nije u nekoj povezanosti s drugim živim formama. Sve ono što je vrijedilo za internacionalni stil gradnje 1950-ih godina nalik protežnosti apstrakcije u slikarstvu i vizualnim umjetnostima bit će, međutim, dovedeno u pitanje krizom reprezentacije 1960-1970ih godina. (Vidi o tome: Claus Dreyer, „Kriza reprezentacije u suvremenoj arhitekturi“, Europski glasnik, br. 12/2007., str. 595-606. S engleskoga preveo: Ante Pavlov) Što je uistinu trebala predstavljati ova nova arhitekture komunikacije svedene na carstvo znakova nastalih prodorom medijske slike svijeta? Pojam reprezentacije u mnogim je teorijskim spisima Derride i Deleuzea bio razoren, prepušten nejasnome polju odnosa moći i sklopa odnosa u kojima se događa sukob između ekonomije, politike i kulture. Ono što je od njega ostalo odnosilo se ponajprije na prostor drukčije organizacije od vertikalne vladavine modernosti kao modela binarnih opreka. Sada se stvar u potpunosti otela kontroli. U arhitekturi se borba za moć od 1960-ih godina preusmjerila u težnju za ovladavanjem tendencija gradnje koje će nadomjestiti visoke zahtjeve „revolucije“ i „utopije“ rane moderne. Claus Dreyer naglašava kako se nove reprezentacijske strategije postmoderne arhitekture svode na konstrukcije od čelika i stakla kao citat ili spomen na povijesne prethodnike (Crystal Palace, London, 1851. i Eiffelov toranj, Pariz, 1889; ruski konstruktivizam 1920-ih). Tako nastaju „kompozicijske kontradikcije“. Drugi se, pak, smjer iste strategije zornim pokazuje u gradnji kôlona, mostova te linija posuđenih iz brodograđevne industrije, staklena okna za dizala u podzemnoj željeznici, te razrađen cjevovodni sustav po uzoru na arhitekturu rafinerija. Nema nikakve sumnje da je „novo“ tek eksperimentalna obnova i ponovna izgradnja. Ono što je u svemu tome „izvorno“ dolazi iz uronjenosti ove nove arhitekture u neodređenost tzv. epohe. A nju više određuje tiranija brze komunikacije negoli smjernost i skrušenost u razmatranju povijesnoga nasljeđa. To nipošto ne znači da je uloga tradicije postala nevažnom. Naprotiv, ona će se odjednom pokazati potpornjim stupom drukčijega tumačenja, jer nije slučajno da će postmoderna arhitektura iznova vratiti povjerenje u ornament nakon propisanoga ikonoklazma ravnih linija i ploha što je avangarda ostavila iza sebe kao dogmu i kanon. Vidjeli smo kako Venturi nastoji metodički razgraničiti pitanje funkcije arhitekture od njezinih izvanjskih ciljeva i svrha. U knjizi o arhitekturi Las Vegasa upečatljivošću stila i autoritarnošću „nove objave“ već na početku stoji da „komercijalna traka“ označava pojam ne-uronjenosti u krajolik. Ali za razliku od tvrdokornoga stava Le Corbusiera o proizvodnji okoline tehničkim putem, ovdje se nadomjestak za „tlo“ i „utemeljenje“ pronalazi u gradnji autoputeva kao žila-kucavica prometa, jer umjesto piazza i trgova na djelu je uspostavljanje glavne Freemont avenije kao trijumfalne promenade i ulaska-u-prostor „velike predstave“. Arhitektura svoj umjetni krajolik sada proizvodi medijskom konstrukcijom stvarnosti. (Vidi o tome: Antti Ahlava, Architecture in Consumer Society, University of Art and Design, Helsinki, 2002. ) Ta je „stvarnost“ imitacija i parodija, pastiš i karnevaleska, iluzija i simulacija svega onoga što još nazivamo svijetom života. Usto, susrećemo se s perverznim obratom povijesti tako što neohistoricizam postaje pitanje „prostornoga obrata „(spatial turn), a ne vremenitosti u likovima postojanosti i promjene. Što je arhitektura Las Vegasa u svojoj „biti“? Za Venturija i suradnike riječ je naprosto o „fenomenu arhitektonske komunikacije“. (Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, isto, str. 3.) Pojam komunikacije pretpostavlja odnos između informacije i znaka. Da bi se pojasnio odnos u arhitektonskoj praksi ukazuje se na razliku između Motela Monticello i tipologije Las Vegasa. U prvome slučaju arhitektura uspostavlja vladavinu komunikacije nad znakom jer dominira prostorom. U drugom se, pak, radi o primatu znaka nad komunikacijom. Drugim riječima komunikacija se svodi na odnos između znakova. To je moguće samo stoga što se povezuje komercijalna vrijednost autocesta u SAD-u i eklektičnost arhitektonske izvedbe, pošto autoput nije tek mreža beskrajnoga prostranstva u pustome krajoliku, nego sustav supermarketa, benzinskih postaja i gotovo savršeno dosadnih motela dovedenih do ikoničnosti. O njima se govori u zbirci priča Sama Sheparda Motelske kronike (Motel Chronicles) iz 1982. godine, a Michel Foucault ih uzima za primjer u svojim heterotopijskim tekstovima o prostoru. Uglavnom, poruka tih znakova je isključivo komercijalna, što ne znači da u toj odsutnosti „višeg smisla“ ne možemo estetski uživati kao u čitavome američkome imaginariju popularne kulture. U tome ga vjerodostojno predstavljaju slike Andyja Warhola, dizajn ružičastoga cadillaca iz 1950-ih, đuboksi i automati za Coca-Colu, billboardi osvijetljeni noću u samotnoj vožnji uz ritam mistične surf rock glazbe kao iz ranih filmova Davida Lyncha. Što se događa kada znak vlada nad prostorom? Česta pogreška u shvaćanju onoga što razlikuje znak od simbola proizlazi otuda što se razlika misli metafizički. Simbol, prema tome, ima skriveni ili objavljeni smisao, a znak samo nešto označava. Međutim, problem nastaje kada više ništa nema „smisla“, ali sve nešto znači, pa makar se to što znači teško više može otčitati drukčije negoli s pomoću novoga značenja starih pojmova. Među njima su za arhitekturu Las Vegasa podjednako značajni ornament i simbol. Nije to, dakako, više onaj ornament s historicističkih zgrada carskoga Beča na kojem se u secesijskome stilu oblikovala čežnja za iščeznućem povijesti kao „velike priče“. Njegova je težnja sada posve drukčije naravi. On je sačinjen od lakih materijala. Gotovo je dematerijaliziran. Tvore ga neonske reklame i medijske slike iz TV-serija, filmova i stripova. Ono što odlikuje postmodernu arhitekturu Amerike možda je najbolje nazvati „anti-estetikom“, baš onako kako je to učinio povjesničar umjetnosti i teoretičar vizualnosti Hal Foster priređujući utjecajan zbornik tekstova o proširenom sklopu odnosa modernosti i postmodernosti, medija, komunikacije i novih tehnologija. Riječju, bez povlaštenoga položaja pojmova „ljepote“ i „uzvišenosti“, bez ukorijenjenosti u prakse estetskoga oblikovanja svijeta, sve je sada u otklonu i negaciji, u postupcima koji nasljeđuju pokrete povijesne avangarde samo u tome što ih „normaliziraju“ u jeziku vizualiziranih poruka masovne kulture. (Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998.) Konkretno, to znači da su uvijek posrijedi strategije osvajanja prostora u pustinji s pomoću velikoga znaka i male zgrade. Neboderi više nisu značajka anti-estetike. Umjesto toga, čitava je arhitektura „motelskih kronika“ i simboličke reprezentacije „biti“ potrošačkoga kapitalizma u prostornome kaosu znakova medijatizirane povijesti. Od naziva hotela kao parodije i imitacije simbola drevnoga Egipta i Rima (hoteli i kockarnice) sve do urbanoga tkiva metropolisa čije su „piramide“ i „labirinti“ projektirani tako da su svakom trenutku upućuju na nužnost slučaja kockarske sudbine pojedinca. Njegova je uloga da bude sudionikom „velike igre“ u kojoj naposljetku dobiva samo pogon, matrica, stroj, mreža. Simmel je, sjetimo se, metropolis shvatio objektiviranim duhom. Ovdje je taj „duh“ ustrojen tako da funkcionira besprijekorno s pomoću sustavne prevare igrača čak i kada imaju iluziju da je dobitak u kartaškoj igri pokera ili na ruletu rezultat neizmjerne sreće koji im je podarila naklonost bogova, slučaja ili statističke vjerojatnosti u igri velikih brojeva. U filmu Martina Scorsesea Kazino (Casino) iz 1995. godine uspješno je rekonstruiran taj pionirski duh sprege financijskoga kapitala, arhitekture i dizajna s mafijaškim narativom zločina i korupcije kao tamnoga Drugoga u strukturi američkoga „načina života“ (lifestyle). Ono što Venturi i suradnici naglašavaju u svojoj kultnoj studiji pripada počasti svake semiotike gradnje: znak je važniji od sâme arhitekture. (Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, isto, str. 13. ) Ok, ali što je onda funkcija ove arhitekture: da bude apoteoza pustinjskih gradova „sada“ i „ubuduće“ bez obzira na razliku u kulturnome kontekstu ili da služi kao puka dekoracija tom perverznome obratu od imperijalnoga stila moderne do stripovske metafizike kocke, zločina i seksa? Venturi i suradnici ne mogu „pozitivno“ odrediti tajnu Las Vegasa u arhitektonskome smislu bez posezanja za analogijama iz vizualnih umjetnosti i kulture. Tako se Rim i razotkriće trgova (piazza) ovdje zadobiva u negaciji kao razotkriće golemih otvorenih prostora, velike skale i brzine (high speed). Sve su to temeljne odrednice za postavku koja je gotovo aksiomatska: „Svaki je grad arhetip više negoli prototip.“ (Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, isto, str. 18.) Prostor-skala-brzina „arhetipski“ odgovara ne tek gradovima koji ulaze u pustinjske predjele. Nezamislivo je uopće da bi se grad-kao-događaj medijske konstrukcije znakova mogao uspoređivati s već spomenutim Timbuktu i Siwom. Razlog leži u tome što je modernost u ovome slučaju shvaćena iz energetskoga izvora brzine kao „biti“ svake apologije „napretka“ i „razvitka“. Radi se o nafti. Bez nje ne postoji mogućnost da metropolis monetarne ekonomije kapitalizma preraste granice pustinje i postane univerzalnim znakom postmoderne gradnje. Urbanistički gledano, čitav je Las Vegas konceptualni kaos ulica/avenija kao raster automobilskih traka. No, taj je kaos posve funkcionalan sustav koji se određuje horizontalama, a ne vertikalama. Pustinja ne trpi hijerarhije. Premda su neki drevni rimski gradovi poput Palmire u Siriji svoju glokalnost branili idejom jasne misterijsko-trgovačke razdiobe prostora na teritorije svetosti i profanosti. Vožnja gradom nije tek lutanje labirintom znakova. Umjesto šetnje i Benjaminova flaneura bez kojeg Pariz kao metropolis nema nikakvoga smisla, jer mu figura iz umjetničkoga podzemlja podaruje auru ljepote i sjaja, ovdje se susrećemo s „ljudima bez osobina“ u tradicionalnome značenju klasno-socijalne razdiobe koja je vrijedila za piramidalni model moći i prestiža, što je poznato iz Veblenove i Simmelove teorije modernoga društva (trickle-down-theory). Las Vegasom ne šetaju prolaznici. Njime se voze bogati manageri, visoka klasa permisivnoga društva koji kocku pretpostavlja refleksivnoj kulturi promatranja događaja u kazalištu i na sceni. Mafijizacija kao tamno mjesto neoliberalnoga kapitalizma ukorijenjena je u narativu o Las Vegasu kao simbolu hedonizma i potrošnje bez suzdržanosti. Nije stoga slučajno što vodeći postmoderni sociolog mode Gilles Lipovetsky u svojem djelu Doba praznine (L’Ére du vide) iz 1983. godine sliku pustinje izjednačava s „ništavilom i banalnošću“, a hiperpotrošačku civilizaciju Zapada smatra negativnim samoodređenjem posjedničkoga individualizma. Drugi više ne znači ništa i narcistički subjekt osjeća prema njemu tek puku ravnodušnost. (Gilles Lipovetsky, L’Ére du vide: Essais sur l’individualisme contemporain, Gallimard, Pariz, 1993. prošireno izd. Vidi također i njegovu noviju studiju: Gilles Lipovetsky, Paradoksalna sreća: Ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008.) Ova slika u posvemašnjoj je suprotnosti s Venturijevim pokušajem da arhitekturu čita samo iz njezinih unutarnjih „složenosti i kontradikcija“, a ne iz etičko-političke redukcije. Arhe-tipologija pustinjskih gradova na ishodu postmoderne, od Las Vegasa do Dubaija, u bitnome se razlikuje od urbanizma industrijske košnice ili čeličnih postrojenja time što se ne susreće s nikakvom povijesno živom tvorevinom. Nasljeđa ovdje nema. Tragovi su zameteni ako ih je ikad i bilo. Sve je izniklo konstrukcijom prototipova. A u njima su odnosi između automobila i zgrada obrnuto srazmjerni odnosu mase i brzine. Što je veća brzina automobila to su prostori između ulica uži. U korist iluzije danjega zasljepljenja i noćnoga misterija svjetlosti valja uračunati i to što se ovaj novi metropolis više ne zasniva u nekom „objektiviranome duhu“. Njegova je referencijalna točka u monumentalnosti izvedbe, bez obzira je li riječ o horizontalama Las Vegasa ili vertikalama Dubaija. Što je ovdje veličajno ne dolazi iz biti umjetnosti kao u Grka. Tada je hram u gradu imao značajke posvete bogovima onoga što je polis činilo naizgled paradoksalno zatvorenim prostorom otvorenosti slobode, jednakosti i prijateljstva (philia). Posve suprotno, veličina sada postaje simbolički predstavljena imitacijom i parodijom povijesti jer novac može transformirati formu života, a kapital iz ništavila i pustoši može načiniti čudo na čudima. Arhitektura tornjeva-blizanaca (twins) u New Yorku bila je u tom pogledu ogledan primjer nove artikulacije moći u ekonomiji-politici-kulturi. Granice su arhitektonskoga „simbolizma“ Las Vegasa, pak, u tome što znak kao ornament prestaje isijavati svoju moć fascinacije promatrača onog trenutka kada više nema transcendentalnoga izvora na kojem se napaja – kapitala u formi simulacije zbiljskoga. Iluzija je nužna čak i pod uvjetom da se zna kako se proizvodi njezin učinak. Samo je utoliko ova arhitektura ideologijski znak znakova globalnoga „društva spektakla“ jer se njezina moć začaravanja podudara s vjerom u iluziju. Putniče, kada uđeš u Las Vegas, ostavi svaku nadu da si igdje drugdje osim u najstvarnijem od svih svjetova! Ovaj reality-show arhitekturu preobražava stoga u simulaciju događaja. Venturi i suradnici dobro su zapazili da se pogled promatrača na oblike i njihove promjene mijenja u opažanju brzine prolaza kroz mrežu avenija. U toj svekolikoj vladavini slike kao znaka nad procesom ili formom arhitektura postaje medijski događaj imitacije i parodije „velike povijesti“. (Robert Venturi, Denise Scott Brown i Steven Izenour, isto, str. 87.) No, kakvo je novo značenje ornamenta u povratku arhitekture dekoraciji? Venturijeva se analiza još iz prethodne knjige o složenosti i kontradikciji vodi razlikom u semiotičkoj teoriji između denotacije i konotacije. Pritom se kao posljednja razina označavanja arhitekture uzima ekspresija u širem smislu riječi od onoga čemu taj izraz smjera u književnosti. Denotativno je značenje ornamenta u arhitekturi Las Vegasa svagda ono koje se odnosi na specifično ili partikularno mjesto u američkoj popularnoj kulturi (kauboji, indijanski poglavice, patka, strip-likovi itd.). Konotacija se, pak, odnosi na pokušaj da se arhitektonskome objektu podari univerzalno značenje. To je sublimna točka koja ekspresivni ornament preobražava u simbolički događaj. Znak se otuda svagda upisuje u komunikacijski proces kao odnos singularnosti-kontingencije i nekovrsnoga nadomjesnoga referencijalnoga okvira koji američku kulturu uzdiže na tron vodeće globalne civilizacije. Netko će s visoka reći da je ornament u Las Vegasu pseudo-ornament. Zašto? Jednostavno zbog toga što mu nedostaje ono što je Adolf Loos tako jezuitski hladno odstrijelio. Naravno, nedostaje mu barokna suvišnost detalja, nabor i alegorijski prikaz mitsko-religioznih motiva. Ali to je pogrešan stav. Ne radi se ni o kakvome „povratku ornamenta“ kao nove svetkovine figurativnoga slikarstva-kiparstva-arhitekture. (Vidi o tome: Fredric Jameson, Postmodernism: or, the Cultural Logic of Late Capitalism, Verso, London-New York, 1992.) Bilo bi to gore od bilo kakvoga kiča. Kao i svaki povratak u doba „kraja povijesti“ tako je i „povratak ornamenta“ iluzija vraćanja nečega što je krasilo historicistički stil na ishodu njegove imperijalne moći. Ornamentalnost se u novome kontekstu pustinjske arhitekture događaja kao reality-showa pokazuje kao „pseudo-realnost“. I upravo zato što je ta i takva stvarnost medijski konstruirana kao suigra znaka i simbola bez referencijalnoga okvira društva-kulture kakav je vladao u modernoj arhitekturi jedina prava stvarnost, nemoguće je podariti mu ikakvo drugo značenje osim čiste desublimacije. Las Vegas ne znači ništa. Osim što je riječ o stilu gradnje koji imitira i parodira sve ono što je već bilo i prošlo. I usto, a to je istinska novost ovoga stila, od posebnoga slučaja američke arhitekture postmoderne nastoji doseći univerzalni znak globalno-planetarnoga prodora u ništavilo pustinje kao takve. Arhitektura u digitalnome dobu kao mreža događaja virtualnosti nije daleko od ove distopije svekolike zabave (entertainment). Što je za Baudrillarda u međuvremenu postao „masakr“ to je za nastavak digitalne arhitekture koja uči od Las Vegasa očekivani placebo-učinak. U nabačaju „ružne“ i „obične“ arhitekture na kraju knjige Učiti od Las Vegasa Venturi i suradnici nastavljaju na ono što je otvorio futuristički manifest arhitekture. Obrat je u tome što sada kultura postaje industrijom na razini estetske proizvodnje užitaka za čitavo društvo. Metropolis u pustinji bezuvjetno pripada zabavnoj industriji (amusement industry) popularne kulture. No, to je nužno bio očekivani odgovor na onu praznu i dosadnu arhitekturu tzv. internacionalnoga stila 1950-ih godina koja se pod krinkom ekspresije pokazala neinventivnom. Ponavljajući se u svim mogućim tipologijama od Europe do Amerike i Kanade, iza nje je ostalo groblje slonova i dosadna ozbiljnost velikih zahtjeva za etičkom odgovornošću. U slučaju Amerike kao kontinenta velikih prostora sve je smjeralo obratu od kojeg se vizualna umjetnost vratila u srce svakodnevice. Nitko ne može poreći da je arhitektura postmoderne kakvu su promicali Robert Venturi i Charles Jencks ponajprije autentičan analogni odgovor na ono što je učinio Andy Warhol i pop-art u shvaćanju umjetnosti uopće i posebno slike kao referencijalnoga znaka. Ako je arhitektura postala komunikacijom, onda je njezin znak upravo onaj koji proizlazi iz „retorike slike“, kako je to izveo Roland Barthes u svojem ogledu, gdje postavlja u središte semiotičku analizu reklamne slike. Sjetimo se, u toj analizi pitanje konotacije prethodi denotaciji. Kontekst daje značenje tekstu kao što kultura razara prirodu nastojeći se „naturalizirati“. Ključan pojam koji Barthes uvodi u sve daljnje analize jest metajezik ili ideologija. No, to više nije iskrivljena svijest u mediju jezika, već konstrukcija stvarnosti iz vizualne perspektive događaja. Reklama postaje više od slike jer ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja. Njezino značenje jest upravo u onome neodređenome, u sferi metajezika bez kojeg ni arhitektura Las Vegasa ne bi nikome mogla bilo što suvislo reći. Međutim, arhitektura kao metajezik reklamne slike ne govori. Ona suvereno nagovara jer se nalazi u praznome prostoru između now-here (sada-ovdje) i no-where (nigdine). Epilog Ako je „dosadna arhitektura“ postala zanimljivom, onda se isto tako znakovi pustinjskoga grada kocke, mafije i užitka mogu prenijeti u druge slične prostore bez velikih poteškoća prilagodbe. I to se doista dogodilo u slučaju Dubaija. Premda se arhitektura arapske prijestolnice stakla i luksuza u izravnome sudaru pustinje i oceana može smatrati onom koja spaja hipermodernizam s high-tech dizajnom, kulturne su razlike tolike da ono što je u Las Vegasu javna stvar, ovdje zbog religioznoga fundamentalizma postaje privatni porok. Hoteli i zabavni parkovi streme u nedogledne visine. Što je za američki metropolis zabave bio ornament kao reklama na pročeljima zgrada, a glavni subjekt/akter automobil u stalnome kretanju mapom kaotičnih avenija, ovdje se neohistoricistički stapa s tradicionalnim islamskim ornamentom u sklopu globalizirane komercijalne arhitekture. Je li to u ideji nešto „novo“ i razlogom za preispitivanje nasljeđa onoga što Venturi i suradnici u knjizi Učiti od Las Vegasa nisu predvidjeli u svojim vizijama budućnosti? Daleko od toga. Čini se da se potvrđuje stav Bernarda Tschumija da u doba bez stilova komercijalna svjetska arhitektura počiva na inventivnim pojedincima. Njih nekolicina sa statusom „zvijezda“ od arhitekture koja ne nudi nove perspektive alkemijski pretapa elemente iz jednoga konteksta u drugi. Naposljetku, ta se igra pokazuje danas jedino plodotvornim konceptom stoga što nitko više ne projektira gradove kao strojeve stanovanja. Nema sumnje, Le Corbusier, Mies van der Rohe i Walter Gropius su za arhetip moderne arhitekture imali imitaciju tvornice. To je, uostalom, razlog zašto „danas“ nakon propasti industrijskih postrojenja u Istočnoj Europi krajem realnoga socijalizma suvremene umjetničke prakse nezadrživo hrle u prostore napuštenosti i pustoši želeći od zaborava otrgnuti muzejske primjerke lokomotiva, strojeva, fascinantnih zgrada u samome središtu i na rubovima gradova. Kada je tvornica kao ideja s Warholom poprimila značenje proizvodnje „spektakla“ kao umjetnosti koja spaja visoku i masovnu kulturu, što je preostalo drugo negoli dekonstruirati ovaj veličajni model metropolisa čelika i svjetla te njegovu težnju za ovjekovječenjem u objektu (readymade)!? Novi svijet lakih materijala uspostavio je semiurgiju umjesto industrije, simboličku razmjenu znakova umjesto stvarnoga objekta na tržištu. (Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. S francuskoga prevela: Gordana V. Popović. Vidi o tome: Žarko Paić, „Medijsko dokinuće povijesti: Jean Baudrillard i nečuvena neizvjesnost događaja“, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 115-145.) Kada se „apstraktni geometrijski fomalizam“ Le Corbusiera vidljiv u Villi Savoye s čistim, jednostavnim formama usporedi s gradnjom ornamentalnoga postmodernizma Las Vegasa prvo što mora upasti u oči jest posve drukčija artikulacija prostora. U prvome je slučaju prostor moderne arhitekture u funkciji konstrukcije, pa se zato industrijski krajolik stvara kao prirodni nastavak tvornice. U Las Vegasu, naprotiv, prostor određuje forme. I to na taj način što je u stalnome razračunavanju s brzinom gradnje i brzinom tehnologijskih inovacija u načinu prometa. Autoput kao vizualni kôd američke arhitekture o kojoj govori Robert Venturi u svojim knjigama i koju bezuvjetno zagovara postaje megastruktura i istodobno estetizirana matrica (matrix) globalnoga svijeta. Kada, dakle, „prostorni obrat“ (spatial turn) ulazi u ikonosferu nove arhitekture radikalno se mijenjaju odnosi između objekata u prostoru. Napokon, uloga i funkcija arhitekta više nije ona nalik fundamentalističkome propovjedniku Sudnjega dana. Umjesto toga, on se u demokratiziranome svijetu korporativne strukture upravljanja izjednačava s dizajnerom i to stoga što je za obojicu nadređeni pojam/riječ – komunikacija. Arhitekti su u Las Vegasu dizajnirali pustinju na sliku i priliku američkoga „stila života“ (lifestyle). Ničija zemlja pretvorena je u kapitalnu investiciju u vrijeme dok se rađala najperverznija ideja našeg vrlog novoga doba. Njezino je geslo bilo najavljeno kao druga strana Janusova lica povijesne avangarde. U futurističkome manifestu arhitekture Antonio Sant’Elia 1914. godine slavio je dolazak sintetičke umjetnosti. Ono što ju je trebalo krasiti bilo je spajanje nespojivoga, kamena i čelika/željeza, monumentalnosti i frivolnosti. Umjesto karijatida trebalo je izgraditi velike prozore i velika vrata, čiste plohe i velike prostore interpolirati u viziju futurističkoga grada čija se ideja sastojala u proračunljivosti i jednostavnosti oblika. Dekoracija je, naravno, bila užasavajuća za ovu umjetnost sinteze i ekspresije. Ali, ono što čudovišno probija iz ove pohvale konačnosti, jer svaki naraštaj mora iznova izgraditi svoj grad, bila je lakoća i dinamizam kojom se brzina uspostavila posljednjim kriterijem funkcionalnosti. Lijepo kaže Franz Werfel: Što više praznine, to više brzine. Putnik koji prolazi automobilom avenijama Las Vegasa posve jasno razabire iluziju od stvarnosti čak i kada se vozi noću metropolisom okupanim mirijadama svijetlećih reklama. Problem je jedino u tome što se u iluziju vjeruje svim srcem unatoč svijesti o neminovnoj praznini nakon svega. Stvarnost je prepuna trauma, bezdan u koji tone napušteni svijet usmjeren parodiji i imitaciji svoje vlastite beznačajnosti. Iluzija nas štiti od pada u bezdan. S njom se vozimo „svojom“ Amerikom, zemljom u kojoj je život postao film, a arhitektura „velikih prostora“ stvaralačkim dizajnom pustinje koja guta gradove u svoju uvrtloženu nigdinu. Kada svijet postane no-where’s land strategija iluzije svodi se na zaštitu od praznine bezuvjetnom imitacijom i parodijom. Jean Baudrillard u ogledu/putopisu Amerika o tome kaže i ovo: „Kultura, to je prostor, to je brzina, to je film, to je tehnologija. […] U Americi, film je istina zato što je sav prostor, čitav način življenja u znaku kinematografije. Ovaj rez, ova apstrakcija jest nešto za čime više ne treba žaliti: život je film.“ (Jean Baudrillard, Amérique, str. 200-201.) Arhitektura više nije film. Ona je postala inscenirani događaj važniji od života. Učiti više ne treba od Las Vegasa. Preostalo vrijeme pripada računanju, planiranju i konstrukciji onoga što tehnosferu približava tektonskim vibracijama zemlje. Ništa više i ništa manje od toga. Odlazeći iz ovoga metropolisa u pustinji svatko zna da je posljednji povratak zemlji još jedna iluzija. I stoga je ova arhitektura tako bezočno nostalgična spram divljine koja se rasprostire unaokolo, u beskraj, poput neizmjerne daljine…

September 16, 2025
Tvrđave i svjetionici

Tvrđave i svjetionici

1. Iza mraka povijesti U nastupnome predavanju na College de France Fernand Braudel 1950. godine kaže: “Sjećam se kako sam jedne večeri nedaleko od Bahie bio obasjan vatrometima fosforescentnih krijesnica: blijeda su im svjetla sjala, pa se gasila, pa se opet palila, a da zapravo nisu rasvjetljavala tamu. Tako je i s događajima: iza njihova svjetla i dalje vlada mrak“ (Thierry Paquot, Introduction,in: Lire Braudel, Éditions la Découverte, Paris, 1988.) O kakvom je mraku riječ? Mraku povijesti? Zar se cjelokupna “nova povijest“ ne sažima u stavu da se neprozirnost povijesnoga događanja može opisati, protumačiti i, gotovo nalik suvremenome diskursu romana-rijeke, osmisliti tako da iz rijeke vremena, njegove ritmike i dugoga trajanja, ne iščezne živi ciklus zbiljske povijesti? Fernandu Braudelu neprijeporno pripada zasluga što je u povijest vratio ideju prostora. Spojivši je s idejom razlikovnih vremena, koja traju samo u živom prostoru, povijesno je istraživanje postalo slojevitom pričom. Ona nadilazi posebnost regije, postajući u svojoj složenoj regionalnosti univerzalna priča o kulturi opstojećih skupina naroda i njihovih duhovnih struktura. Znamo o čemu govori Braudelova priča – o Sredozemlju. Ako uopće taj fluidni pojam izveden iz zemljopisnih, mitologijskih i geopolitičkih izvora ima neko pozitivno značenje, onda je to zacijelo ono što mu Braudel pripisuje u maniri hegelijanskog diskursa apstraktne općenitosti. Naime, da je Sredozemlje, kako kaže sam Braudel, navodeći neke neodređene Nijemce “eine Welt für sich. Kažu da je on ein Welttheater, jedna svjetska pozornica…Kažu da je on ekonomija-svijet, eine Weltwirtschaft…“ (Une lecon d’ histoire de Fernand Braudel, Arthaud-Flammarion, Paris, 1986.) Braudel je kapitalno djelo nove povijesti o Sredozemlju, prema vlastitome priznanju, otpočeo misliti i pisati tek nakon sretnog trenutka istraživanja u Dubrovniku 1935. godine. Mrak Historijskog arhiva pokazao se pozitivnom svjetlošću novih spoznaja. Danas znamo da je Braudelov Mediteran čudesna hibridna tvorevina znanja iz mnoštva društveno-humanističkih disciplina. U pozadini Braudelove teorije procesa dugoga trajanja nalazi se spoznajno-deterministički okvir strukture i superstrukture. Analitička priča, pak, koristi se bergsonovskim i hajdegerijanskim koncepcijama vremena. („Naposljetku, treba primijetiti da brodelovsko viđenje, čini se, iznova, u izmijenjenim terminima, iznosi pitanje o odnosima između čovjeka i Boga ili sudbine, između nužnosti i slobode. I to ne toliko u etičko-teologijskome smislu (da bi se, naime, razlučilo jesmo li više slobodni nego determinirani, ili postoji li nekakav Bog koji određuje i unaprijed odlučuje o svemu), koliko na usko spoznajnom planu. Krene li se od pretpostavke da povijesno znanje ne bi smjelo nikad poprimiti oblike filozofije povijesti – što je prilično jasno postulirano u svijesti utemeljitelja Annalesa– ono neće, ni u kojem slučaju, morati utjecati metafizici, to jest, morat će se odreći razotkrivanja pretpostavljenog dubokog smisla stvari. No upravo zbog toga što bi, prema francuskom povjesničaru, krajnji cilj istraživanja u znanostima o čovjeku trebalo biti globalno znanje i stoga pronicanje onih tajni koje se smatraju tajnama Boga i sudbine? One su, naravno, od toga poprilično daleko i ništa ne upućuje na to da će taj cilj, ukoliko je taj smjer pravi, ikada moći biti dostignut: ali čini se da je upravo to odredište.“ – Alberto Tenenti, “Domene dugog trajanja kod Fernanda Braudela”,Naše teme, Zagreb 1989, 33(5), str.1060.) Bog vremena i sudbine kao da se na Sredozemlju ozbiljuje snagom nadpovijesne himere. 2. Trajanje u mijeni epoha Svaki razgovor o Sredozemlju nakon brodelovske sustavne priče iz obzorja materijalne civilizacije, prostornih koordinata i kulturalnih predložaka moći pretpostavlja da je pojam sredozemne ekumene nešto samozadato i poznato. Ako se “svijet za sebe“ prihvati činjenicom, onda se Sredozemlje može opisati sažeto kao svijet europocentrizma. Na ishodu 20. i početku 21. stoljeća on mijenja značenje i postaje utopijski prostor ideologijskih raskrižja interesa. Centrizam europske ideje više nije odlučan kao u “dobra stara“ kolonijalna vremena srednjeg vijeka i razdoblja velikih otkrića koja otpočinju s otkrićem Sredozemlja kao “geo-filozofije Europe“. (Massimo Cacciari, Geo-filozofija Europe, Ceres, Zagreb, 1996.) Biti Mediteranac nakon iskustva raspada europocentrične slike svijeta znači biti multikulturalni Nitko. Odisejski poremećeni identitet više nema ništa od prerušavanja i lukavosti pred kiklopskom osvetom barbarske prirode. Svatko može postati Nitko pod uvjetom da svoj sredozemni identitet ne gradi na primitivnome osvajačkome kompleksu gorštaka, koji se spuštaju s brda da bi države-gradove opskrbili sa zalihama mržnje i akumuliranim kulturalnim kapitalom razaranja. Zato biti Mediteranac danas više ne znači biti tek “urođeni” stanovnik sredozemne ekumene. Morski ambijent i klimatsko-zemljopisni osjećaj pripadnosti, ako je istina da narodi na ovome području svijeta “za sebe“ drže ponajprije do vlastitih regionalnih a tek onda etničkih korijena, dolaze naknadno. Trajanje Sredozemlja u mijeni epoha pokazuje upravo taj brodelovski nadpovijesni credo. Kao Bog vremena koje sebe zrcali u grčkom, židovskom, rimskom, bizantskom, islamskom, katoličkom, pravoslavnome i univerzalnom duhovno-religijskom žaru utisnuća duha prostora i vremena Sredozemlja, posljednja figura koja bi mogla opisati što se danas u tom kulturno-civilizacijskome krugu krugova zbiva jest figura multikulturalnog Odiseja koji sebi i drugima govori – Ja, Nitko. Tko je taj Nitko u perspektivi utopije i ideologije Mediterana danas? Bog vremena? Subjekt “kraja povijesti“ iz perspektive zlatnoga doba idile i užasa novih kulturnih Arkadija, što niču u kabinetima dežurnih optimista s Braudelom kao krunskim svjedokom? Povijest svijesti o vremenu u Europi neprispodobivo pripada onom obzorju iskustva duhovne, a ne tek materijalne, civilizacije koja nadodređuje snalaženje u prostoru. I premda se Sredozemlje u svojim prapovijesnim, mitskim strukturama pokazuje zornim tek iz brodelovske, konkretne povijesti uzgoja maslina, vina, razvitka brodarstva, ribarstva, kao zajedničkih svojstava tako nečeg kao što je kulturni identitet, mitsko obzorje Sredozemlja počiva na cikličkom razumijevanju vremena kao kultura i/ili civilizacija koje niču, doživljuju “zlatno doba“, propadaju i iznova se obnavljaju. Ali ne kao samorodne civilizacije (grčka, rimska, židovska), nego kao nastavak iskonske biti u drugim obličjima, pri čemu je samo ideja Sredozemlja na čudesan način nedirnuta. To je podrijetlo danas popularne pripovijesti o Sredozemlju kao zoni civilizacijske tolerancije, premda zbilja govori suprotno. Ali, s druge strane, to je i podrijetlo slike o vremenu koje sebe prelijeva iz vječnosti, što tek omogućuje mitskoj svijesti početak vlastita života izvan svih pozitivnih/negativnih utopija o Atlantidi kao početku i kraju sredozemne civilizacije. Svijest o vremenu kao cikličkom ritmu bitka u povijesnim je znanostima nakon Braudela uistinu zaposjednuta zemlja. (Rudolf Wendorff, Zeit und Kultur. Geschichte des Zeitbewusstseins in Europa, Westdeutscher Verlag, Wiesbaden, 1980.) Kad Georges Duby, primjerice, nastoji pružiti sliku kulturne baštine Sredozemlja, on poseže za prikazom svijesti o vremenu koja nastaje nakon što su germanska plemena na ruševinama Rima otpočela s obnovom carstva drugim sredstvima. Paradoksalna je uloga barbara. Razarajući rimski kozmopolitizam, oni ne mogu bez njegove partikularne obnove. Zatočenici ljupke kulturne pomame za antikvitetima, Langobardi i Vizigoti, preuređuju dekadentni svijet prezrela Rima u golemo tržište opsjena. (Georges Duby, “Baština”, Zbornik Trećeg programa radio Zagreba,. 11/1985. str. 62-68.) Sudbina je Europe koja se rađa na podlozi rimske ideje imperiuma da iživljava vlastitu dvojnost: napredak u znanstveno-tehničkom svijetu i nazadak u etičkome prostoru humanoga svijeta uopće. Dva odlučujuća fenomena nastupaju tijekom prestrukturiranja Rimskoga carstva na Zapadu. Riječ je o gotovo sudbinskim sastavnicama sredozemne povijesti dugoga trajanja sve do kasnog razdoblja modernosti, ili ako se hoće, konkretnije, sve do kraja 20. stoljeća. Prvi je fenomen svojevrsni početak sekularizacije politike odbacivanjem teokratske moći Crkve u razlici spram bizantskoga Istoka. Drugi je fenomen etničko miješanje kao rezultat nastanka kršćanstva i kršćanskih kraljevstava: s Keltima, Germanima, Galoromanima, Anglonormanima, Italoromanima, Iberoromanima i Židovima miješaju se Normani, Slaveni, Mađari, Arapi kroz procese akulturacije i u Europi nazočnih valova imigracije. To je trenutak povijesnog nastanka multikulturalne svijesti Sredozemlja – Europe kulturnog mnoštva i rasnoga miješanja. (Jacques Le Goff, Das alte Europa und die Welt der Moderne, C.H.Beck, München, 1994, str. 15-16.) Ali to je i Europa koja iz Španjolske započinje sustavno istrebljenje Židova u doba Torquemade i španjolske Inkvizicije, odgovarajući na kulturalne izazove civilizacijsko-etničkog miješanja ideologijom antisemitizma i zatvaranjem u granice etnički čistih nacionalnih država. Povijesni bi fatalisti mogli likovati tvrdnjom kako je ciklička svijest o vremenu podrijetlo postavke da je povijest samo napredak u svijesti o zlu. Međutim, dvojnost u kulturnome nasljeđu Sredozemlja samo je realno tlo za drukčije promišljanje onog zlogukog povijesnog fatalizma. 3. Osvetnici s ruba povijesti Rasprava o Braudelovu Mediteranu postala je istinska rasprava o zbiljskom Sredozemlju onog trenutka kad je Héléne Ahrweiler u razgovoru o dosegu analista odlučno izrekla ključnu postavku o tome da “pobjednici pišu povijest“, ali znanstveno ublaženijim izrijekom: naše poznavanje Sredozemlja počiva na dokumentima bogatih, onih koji su “ušli u povijest“ i tako odigrali sudbinsku ulogu na Sredozemlju. (Une lecon d’ histoire de Fernand Braudel, Arthaud – Flammarion, Paris, 1986, str. 47.) Sve je drugo od manjeg značaja. Kad se igra oko subjektnocentrične pozicije temeljnih sredozemnih naroda i njihovih kultura stabilizira kao zakon moći, već je odavno kasno dokazivati za zakasnjele sredozemne narode da su nepravedno izbačeni sa zemljopisnih karata, da ih stručni, partikularni zemljovidi, kao što je slučaj s Hrvatskom u srednjem vijeku upravo u Braudelovu djelu Grammaire de civilisations, previđaju, ispuštaju i ignorantski dovode u vezu s državama koje osvajački gutaju prostor i vrijeme povijesti. Primjera ima mnogo. Zato ne vrijedi patetično jadikovati o sudbini tzv. malih naroda. Nova povijest na tragovima dosega analista pruža dostatno prigoda za dekonstrukciju ciničke postavke kao su Sredozemlje odredili dokumenti osvajača i njihovih kulturalnih zakona moći. Nitko jest otok samo pod uvjetom vlastita autizma, koji se prepoznaje u kompleksu upravo postkolonijalne drame tzv. malih naroda. Na primjeru bezobzirne osvete zemalja Trećega svijeta kolonijalnoj Europi/Zapadu u fanatičnome bijesu islamskih fundamentalista ꟷ pokolji stranaca u Alžiru, primjerice ꟷ pokazuje se druga strana zbiljske ideologije “kraja povijesti“. Ali u negativnome obličju. Reći da je osveta dubinski, premda iracionalni, povijesni odgovor potlačenih i izbačenih iz povijesti kao evolucijskoga napretka tehnologije Zapada na traume civilizacijske distance ꟷ boja kože, miris krvi ꟷ čini se banalnim kao opravdanje svakog zla. Ono je u biti, kako je ispravno ustvrdila Hannah Arendt, banalnost prvoga reda. Kultura u tzv. “sukobu civilizacija“ nije samo noćna mora Sredozemlja. Povijest novovjekovne izgradnje tehničke idile Zapada počiva na osvajačkim pohodima u zemlje “novoga svijeta“ upravo iz sredozemnih luka. Svako je geografijsko otkriće ideologijski znak križa ili polumjeseca na određenoj osvojenoj točki svijeta. To je stanje stvari koje, međutim, ne opravdava fundamentalistièku isključivost, kao ni bilo kakakv oblik pravoslavnog ili katoličkog fundamentalizma. Argument koji bi za sadašnji zločin tražio ravnotežu krivnje u prošlosti kao izvršenju osvetničke pravde pripada pravu barbarstva, a ne civilizacije. Ali u suvremenom svijetu etničkih ratova, koji ne mimoilaze Sredozemlje, nego se, naprotiv, zbivaju u njegovu prostoru, takva logika nije iznimka nego pravilo. Američki teoretičar književnosti, Ihab Hassan, zagovornik postmodernizma u djelu Komadanje Orfeja, rođen i odrastao u kolonijalnom Egiptu, lucidno opisuje postkolonijalni kompleks naroda u sredozemnome okružju, koji ponavljaju u zatvorenu svijetu ideologijskog ludila moralne i kulturne navike kolonizatora. “Kao kakav nevidljiv crv, iskustvo kolonijalizma hrani sve one koji traže naknadu za stare nepravde i neimaštine. Mržnja prema sebi, sumnja u samog sebe, čvor u želucu i zavist – isprepliću se ondje s lažnim ponosom. “Baladi, baladi!“, Egipćani su zavapili da otpuste nekoga neobrazovanoga ili vulgarnoga, zaboravljajući da je značenje te arapske riječi: “seljački, domorodački”. Ali Egipćani su, također, hinili prezir prema Europljanima koje su nastojali oponašati. “ (Ihab Hassan, „Imperativi srca: nacionalizam, kolonijalizam i multikulturalizam, s osobnogmotrišta“, Književna smotra, XXIX/1997, broj 104-105 (2-3), str. 7.) Priča o Sredozemlju iz tog motrišta drukčije “nove povijesti“ ne može ignorirati osvetnike s ruba povijesti. To je u drugom svjetlu ideologija “kraja povijesti“. Zato je Sredozemlje ambivalentno poprište “sukoba civilizacija“ ꟷ u brutalnome obliku teorijski čistog Huntingtonova modela ꟷ i utopijske postbrodelovske povijesti s onu stranu ratova i barbarstva. 4. Mediteranske ratne igre Milenaristički naboj Huntingtonova modela predstavlja ideologijski oblik isključivosti političkog realizma preslikanog na kulturu i civilizaciju. (Samuel P. Huntington, The Clash of Civilisations and the Remaking of World Order, Simon & Schuster, New York, 1996.) Nikad nije loše igrati na kartu Hobbesova modela društvena stanja kao vječnog modela odnosa među ljudima. Bellum omnium contra omnes u mnogim se razdobljima svjetske povijesti 20. stoljeća čini jedinom realističkom teorijom. Tako vrijedi, čini se, i na kraju 20. stoljeća za Sredozemlje. Prolomi ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji, alžirski i egipatski građanski ratovi, etničko-politički sukobi Židova i Palestinaca u Izraelu ꟷ gotovo da bi se moglo reći, ideologijski ratovi na smrt između sekularne i teokratske države/društva u Trećem svijetu, problemi s Ciprom, ꟷ dovode u sumnju bilo kakvu načelnu mogućnost uspostave Sredozemlja kao utopijskog projekta mira i kulturalnog dijaloga između sredozemnih naroda. Huntingtonov model, međutim, nije realistički prikaz svijeta na kraju razdoblja “hladnoga mira“, kad, navodno, nema ideologijskog sukoba između Zapada i Istoka (demokracije i komunizma), ali se na obzorju pojavljuju novi “križarski“ sukobi civilizacija, nego ideologijski scenarij budućnosti koji multikulturalizam smatra neodrživom zbiljom etnički nehomogenih država/društava. Huntingtonova crna rupa u teoriji ne proizlazi iz njegova naivnoga političkog realizma i ideologijske obrane Zapada protiv ostatka svijeta ꟷ Arapa i Kineza poglavito (islama i taoizma, buddhizma, konfucijanstva). Stvar je u nadomještanju ideologije “novom ideologijom“ – sukobom civilizacija. Pritom je njegova slika pojma civilizacije kao skupina prvobitnih ljudskih plemena u svođenju na dogmatski religijski redukcionizam izvor svojevrsnog teorijskoga rasizma. Nasuprot vjerodostojnoj teoriji procesa civilizacije sociologa Norberta Eliasa, po kojem je civilizacija pojam što služi isticanju zajedništva za društva i države neovisno od religijske ili bilo koje druge posebne značajke ljudi, kultura je partikularna jer naglašava nacionalne razlike. (Norbert Elias, Über den Prozess der Zivilisation, sv. I-II, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1989.) Civilizacija je opće dobro čovječanstva. Kultura je poseban slučaj identiteta naroda. Huntington je izokrenuo poredak. Civilizacije se međusobno mrze i bore za vladavinu nad tijekom svjetske povijesti, a religije su temelj civilizacije. Multi-kulti is dead! 5. Kulturni dijalog? Kulturalni dijalog na Sredozemlju stoji u ambivalentome odnosu dviju topologijskih metafora. One od srednjega vijeka arhitektonski određuju sve sredozemne zemlje ꟷ tvrđave isvjetionici. To je određenje ponajprije simboličkoga karaktera. Tvrđave predstavljaju arhitektonsko umijeće i umjetničku sklonost ornamentaliziranja svijeta života pred smrtnom prepašću. Ako su stoga najljepše sredozemne tvrđave, baš kao glasovite Minčeta i Lovrjenac u Dubrovniku, a sličnih tvrđava ima posvuda od Malte do Portugala i Maroka, nužda obrane grada-države i demokracije od osvajača s mora, onda je svjetionik metafora kulturnoga dijaloga. Tvrđave su ipak zatvoreni prostori ograničene slobode. Svjetionici su, pak, utopijska mjesta civilizacijske nade da svijet rođen u okružju Sredozemlja kao prostora-i-vremena humanizma i demokracije od grčkoga polisa do suvremenih modela saveza država, kao što je to i utopijski model Europske Unije, ne može biti sveden na tvrđavu na kraju svijeta. U romanu Dina Buzzatija, Tatarska pustinja tvrđava ima značenje dehumanizirane totalitarne ludnice. „Obavijen tako mrakom, dok su se dolje nastavile drage pjesme uz zvukove gitare, Giovanni Drogo osjeti kako se u njemu rađa neka beskrajna nada. On, sam na svijetu i bolestan, odgurnut iz Tvrđave kao nepotreban teret, on koji je zaostao za svima, on uplašen i slab, usudio se maštati da sve još nije svršeno; jer je možda došla velika prilika, konačna bitka, naknada za cijeli život. – Približavao se doista Drogu posljednji neprijatelj. Nisu to bili ljudi poput njega, mučeni poput njega željama i patnjama, ranjive puti, lica što ih možeš gledati, nego svemoćno, zlobno biće; nije trebalo boriti se gore na bedemima, uz tutnjavu i uzbudljive krikove, pod proljetnim nebom; nisu neprijatelji uza te čiji pogledi užižu srce, nije oštar vonj baruta i ispaljenih pušaka niti obećanje slave. Sve će se dogoditi u sobi neke bezimene gostionice, uz svjetlo lojanice, u najusamljenijoj usamljenosti. Nije to bitka iz koje se vraćaš ovjenčan cvijećem, u sunčanom jutru, uz smiješak mladih žena. Nema nikoga tko gleda, nitko tko će te pohvaliti.“ – Dino Buzzati, Tatarska pustinja, Otokar Keršovani, Rijeka, 1972, str. 198. U tom dvojstvu, obrane slobode i njezina bezdušnoga zatiranja, Mediteran je poput ideje Europe ista utopija i ista iluzija kartografije svjetsko-povijesne (ne)moći. No, što je Mediteran, naposljetku, bez vlastita svjetla? Bez svjetla Mediteran, bio Braudelov ili zbiljski kakav uistinu jest izvan svake utopije i ideologije, izgleda poput sablasne pustinje. Ono što čini pustinju ljudski ograničenim prostorom ništavila jest spoznaja da je njezin početak ili kraj nazrijeta tvrđava na moru. A iz nje se vidi udaljeni svjetionik kao putokaz brodovima u noći. Braudel je govorio u nastupnome predavanju na College de France o tomu da “iza svjetla i dalje vlada mrak“. Sredozemlju ta prispodoba odgovara sve dok se politički ne preobrazi u nešto što već uvijek uistinu jest ꟷ svijet univerzalne ljepote i sjaja slobode od iskona do danas.

September 15, 2025
Alegorija i montaža: Od romantike do nadrealizma

Alegorija i montaža: Od romantike do nadrealizma

1. Refilozofikacija Benjamina Nije uobičajeno razdvajati Benjaminovo mišljenje na faze ili stadije u strogome smislu riječi. No, posve je izvjesno da se mogu metodički uokviriti tri matrice međusobno povezanih motiva i figura, a u stanovitom pogledu i „sustava“ i „metode“ povijesno-filozofijskih, sociologijsko-kulturalnih i teologijskih putova same stvari njegove usmjerenosti. U ovom razmatranju koje se orijentira iz refilozofikacije Benjamina posrijedi je trojaki sklop umjetnosti-politike-tehnike unutar konstelacija društva-kulture. Zbog toga se može uvjetno govoriti o tri postaje na putu: (1) romantizam i estetika melankolije između 1917. i 1926. godine; (2) nadrealizam i avangarda od 1924. do 1934. godine; (3) mesijanska politika i tehnika od 1935. do 1940. godine. Međutim, predložena razdioba nije nipošto čvrsto određena nekim spoznajno-kritičkim obratom u kasnome razdoblju kraja 1930-ih godina. Rolf Tiedemann veoma razložno, primjerice, uvodi razlikovanje i preklapanje triju životno-misaonih putova: (a) od mladosti ili ranoga stadija, (b) zrelosti i (c) kasnoga mišljenja. Životna se sudbina ovoga uistinu saturnovski melankoličnoga mislioca suvremenosti odigrala u iskustvu egzila i izgnanstva iz nacističke Njemačke nakon 1933. godine. Njegova smrt samoubojstvom na granici Francuske i Njemačke u strahu od stalne prijetnje Gestapovih egzekutora podarila je žrtvenu auru tragične slobode jednoj tankoćutnoj duši. Ona nadilazi granice svjetovnih poredaka bespravlja i tlačenja čovjeka u ime zločinačke ideologije. Kroz sve ove postaje struji ono navlastito „benjaminovski“. Među inim razlozima to je ponukalo Samuela Webera da u tumačenju nesvodljivosti njegova mišljenja uporabi začudan naziv „benjamin-abilnosti“. I doista, toliki je utjecaj onoga što je napisao da je naizgled neobjašnjivo zašto se ne može govoriti o njegovoj filozofijsko-teologijskoj školi mišljenja u smislu „benjaminizma“, ako je to već i nadalje stvar s, primjerice, hajdegerijanstvom, marksizmom, deridijanstvom, delezijanstvom. No, otklonimo nesporazume. Škole filozofijsko-telogijskoga mišljenja na tragu Benjamina ili kulturalno-sociologijske analize njegovih tekstova, osobito Arkada/Das Passagen-Werk, rezultat su različitih tonova i modusa tumačenja. Ovo se tiče trendova u suvremenoj filozofiji, tako i u teologiji, sociologiji, teoriji književnosti, povijesti umjetnosti, kulturalnim studijima, znanosti o slici (Bildwissenschaft) do najnovijih pokušaja u vizualnoj antropologiji. Koliko se širi prostor preklapajućih tendencija transdisciplinarne škole Benjaminovih studija, toliko se, pak, čini umjesnim ograničiti ovo bujanje na područja koja su krajnje apartna i ezoterična samo zato što je u nekom fragmentu ili pabirku pronađeno što je mislio o ovome ili onome fenomenu modernosti i njegovoj uklopljenosti u „misaone slike“. Od te napasti proširenja ionako širokoga područja njegovih refleksija valja se otkloniti sužavanjem mišljenja na ono što je bitno. U početno razdoblje povijesno-filozofijskoga istraživanja estetike melankolije i njezina tamnoga podrijetla u profanome dobu znanosti i tehnike kao biti modernosti pripadaju doktorska disertacija Pojam umjetničke kritike u njemačkoj romantici (Der Begriff der Kunstkritik in der deutschen Romantik) iz 1919. godine, studija Goetheov Izbor po srodnosti (Goethes Wahlwerwandschaften) iz 1925. godine te najznačajniji spis kojim se zaokružuje njegovo viđenje ideje estetike u njemačkoj romantici Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trauerspiels) iz 1928. godine. (Walter Benjamin, Der Begriff der Kunstkritik in der deutschen Romantik (str. 7-122.), Goethes Wahlverwandtschaften (str. 123-202.) i Ursprung des deutschen Trauerspiels (str. 203-430.), u: Gesammelte Schriften, sv. I.I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991.) Ako bismo pokušali odrediti bit njegova razumijevanja romantike kao estetike melankolije u njemačkoj filozofiji povijesti, onda je uputstvo za daljnje čitanje Benjaminovih tekstova sadržano u suprotstavljanju dvije umjetničke figure. Namjesto Goetheova uzdizanja simbola kao figure transcendentalne ideje povijesnoga razvitka klasičnog umjetničkoga djela u svrhovitosti prirode i njezine veličajnosti dolazi alegorija. Njezina je funkcija u konstrukciji duhovne uzvišenosti epohe koja je u prirodu upisala ono čudovišno i neljudsko na granici uma i osjetilnosti. U prijeporu između simbola i alegorije, viška neiskazivoga i viška neprikazivoga, odvija se daljnja estetska konfiguracija Benjaminovih nastojanja. On povijest želi shvatiti prostorom „ruševina“. Vrijeme sabrano u baroknoj „bijeloj eshatologiji“ želi otuda dovesti do čistoće melankoličnoga osjećaja iščeznuća. (Vidi o ovome Benjaminovu pojmu iz studije o baroknoj žalobnoj igri, koji je preuzeo Giorgio Agamben za svoje analize biopolitike „izvanrednoga stanja“ u globalnome poretku moći: Žarko Paić, „Bijela eshatologija“: Giorgio Agamben i politika nadolazećega događaja“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 189-227.) Između furije napretka i dosade ponavljanja protječe strasna borba za idejom umjetnosti u romantici. Rani spisi su filozofijsko-povijesno bez ikakve dvojbe stilistički ukroćeni disciplinom njemačkoga idealizma od Hegela do Schlegela, od Hölderlina do Novalisa. A to znači da je način iznošenja sudova uz obrazloženje postavki i zaključaka uzoran kako „sustavno“ tako i „metodički“. Baveći se književnošću i dramom baroka, pjesništvom i mišljenjem romantike u fragmentarnim iskazima protiv Hegelova spekulativno-dijalektičkoga razvitka ideje od prirode do duha, uz nužnost refleksivnoga posredovanja, Benjamin se u akademskoj formi disertacije, studije i habilitacijskoga spisa pripremao za sveučilišnu karijeru. Činio je to na dostojan način izvornog kritičkoga mislioca. U okružju vladajuće estetike i filozofije umjetnosti svojeg vremena tražio je mogućnosti nadilaženja povratkom u jezgru rascjepa između klasičnoga stila u umjetnosti i onog koje uspostavlja romantika. Više od te formalne strane njegova spisateljstva upada u oči kristalno čist put mišljenja. Na njemu Benjamin sve prisvojeno-usvojene kategorije i pojmove iz drugih izvora dovodi u sklop novih značenja. To podjednako vrijedi za Marxove i Schmittove, Novalisove i Schlegelove, Kantove i Nietzscheove. U prvome spisu u kojem se bavi idejom umjetnosti kao čistom formom u ranoj njemačkoj romantici pojam se refleksije pojavljuje obvezujućim. Između beskonačnosti umjetnosti i svrhovitosti prirode nalazi se potreba za novim načinom razumijevanja estetskoga osjećaja. Budući da se, uvjetno rečeno, Kantov pojam razuma i uma (Verstand/Vernunft) ne čini više posve mjerodavnim za nastojanja programa rane romantike u Novalisa i Schlegela, analiza pojma umjetničke kritike ima svoju središnju točku u razračunavanju s Goethovim pristupom biti umjetnosti. Međutim, za takav poduhvat potrebno je drukčije pristupiti Kantovu pojmu moći mašte (Einbildungskraft), te osobito Fichteovoj teoriji „produktivne mašte“. Um više ne propisuje prirodi njezine granice. Budući da u njoj na drukčiji način vidi skriveni plan božanske svrhovitosti od racionalne mistike onostranosti potrebno je uspostaviti njegove nove imanentne granice. Pritom se pitanje granice otvara iz potrebe za razjašnjenjem odnosa umjetničke kritike i značenja djela u povijesnome kontekstu nastanka. Jaz koji nastaje između konstrukcije uma i izloženosti osjećaja u romantici se prenosi na iskustvo onog čudovišnoga (Unheimlich). Iz njega proizlazi estetsko začaravanje-raščaravanje svekolike modernosti. Ono što je, dakle, izrazito suvremeno u Benjaminovoj analizi jest to da polazi od nekoliko ključnih pojmova koji će kasnije imati strategijsko značenje za teorije moderne umjetnosti i književnoga modernizma. To se osobito odnosi na studije i oglede o Charlesu Baudelaireu, Marcelu Proustu i Franzu Kafki. Naposljetku, bez pojma autonomije umjetničkoga djela ne može se uopće razumjeti htijenje povijesnih avangardnih pokreta za dokidanjem/prevladavanjem (Aufhebung) ideje umjetnosti kao mimezisa i reprezentacije. (Vidi o tome: Peter Bürger, Theorie der Avantgarde, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1974.) Savez rane romantike i rane avangarde u tom je pogledu uistinu razlogom zašto su neki radikalni kritičari modernosti poput Hermanna Brocha, primjerice, u skrivenom podrijetlu ove sveze vidjeli početak ne samo dehumaniziranja umjetnosti, već i nestanka etičkoga osjećaja u korist puke estetizacije društva i kulture s masovnim ukusom kiča. (Hermann Broch, „Umjetnost i njezin ne-stil svršetkom XIX. stoljeća“, u: Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 91-138. S njemačkoga preveo: Nikica Petrak) No, autonomija umjetničkog djela, koja nastaje iz romantike upravo na taj način da ideja umjetnosti kao čiste forme ne može uspjeti bez nadomjesnoga događaja (rituala i kulta) s kojim je Schelling zasnivao svoju filozofiju umjetnosti, a riječ je o „umjetničkoj religiji“ (Kunstreligion), rezultat je paradoksa samog utemeljenja novoga. Ono, naime, nastaje između zahtjeva za obnovom grčke antike u zbiljskoj sadašnjosti i beskonačnosti ideje napretka kao načela konstrukcije. Prijepor između „prirode“ i „duha“ određen je, dakle, antinomijama mišljenja. U stvari, riječ je o sukobu rane romantike, koju je rekonstruirao Benjamin, i Goethea. A može se krajnje sažeto iskazati ovako. Romantika polazi od ideje umjetnosti kao forme u njezinome beskonačnome usavršavanju, dok Goethe ima za ishodište ideal umjetnosti u ozbiljenju savršenoga sadržaja. Na ključnome mjestu disertacije ova se antinomija pokazuje u Benjaminovu objašnjenju na sljedeći način: „Romantika određuje odnos umjetničkih djela spram umjetnosti kao beskonačnost u sveukupnosti – a to znači: u sveukupnosti djela ispunjava se beskonačnost umjetnosti; Goethe ovaj odnos određuje kao jedinstvo u mnoštvu – a to znači: u mnoštvu djela nalazi se svagda iznova jedinstvo umjetnosti. Ono je beskonačnost u čistoj formi; ovo je jedinstvo u čistome sadržaju.“ (Walter Benjamin, Der Begriff der Kunstkritik in der deutschen Romantik, u: Gesammelte Schriften, sv. I.I, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 117.) 2. Arché: Pojam romantike Zašto je za Benjamina romantika ishodište, svojevrsni arhé svekolika njegova filozofijsko-povijesnog i teologijsko-političkoga angažmana mišljenja? Kada rabimo riječ „angažman“ pritom ne mislimo nipošto na Sartreovo određenje djelovanja modernog intelektualca u okviru paradoksa egzistencijalističke kritike svijeta i njemu sukladnoga društva i politike u znaku razdora između bitka i vrijednosti, zbilje i njezina obrata. Mišljenje je već uvijek postavljeno u različitim sklopovima. Ako se ono očituje kroz umjetnost-politiku-tehniku, tada je samorazumljivo da će biti kritičko naspram konstelacija društva-kulture u modernome kapitalizmu ili, pak, u njega upisano kao opravdanje zbiljskoga stanja. To je, dakako, prva pretpostavka pokušaja da se izvede kategorijalni poredak značenja onoga što prethodi kritičkom stavu „o“ umjetničkome djelu (Kunstwerk). Nije njemačka romantika tek jedan u nizu povijesno-umjetničkih stilova. Kako je to bilo od samoga početka bjelodano u časopisu Athenaum oko1800. godine, ono što je bio njezin program određuje na sudbonosan način promišljanje avangardne umjetnosti. Ideja cjelovitog umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk) i preoblikovanja umjetnosti u život određuje patos avangarde od samih početaka do suvremene postkonceptualne umjetnosti. Isto tako, stapanje filozofije i umjetnosti u jeziku nove mitologije odgovara onome što će biti pokušaj prevladavanja razlike iskonskog i nadolazećega s pomoću tjelesne prisutnosti života kao umjetničkoga događaja od Artauda do Deborda. No, još je više dalekosežniji stav mladoga Hegela, Schellinga, Hölderlina i Novalisa o svezi moderne revolucije života u povijesnome „napretku“ koja se ne može razumjeti bez ideje „velikoga povratka“ izvorima, iskonu, počecima. Nije stoga začudno da pojam početka ili podrijetla (Ursprung) ima u mladoga Benjamina istu onu težinu misanoga zadatka kao i u Hegela, te Heideggera u 20. stoljeću. Štoviše, pitanje započinjanja, mjesta i vremena koje određuje svu zamašnost nastajanja „novoga“ imat će funkciju sveze iskonskog i nadolazećega. U jednom dubljem teologijsko-mesijanskome značenju ova se sveza mora misliti iz mjesta njihove razlike. Prema tome, doista nije slučajno da se ta riječ pojavljuje u ranoj fazi Benjaminova mišljenja. Pitanje je to razlikovanja između romantike i klasicizma, a u bitnome smislu u habilitacijskome spisu Podrijetlo njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trauerspiels) iz 1928. godine riječ je o novome shvaćanju „početka“ (arhé). Time se romantika uzvisuje nad prethodnim estetskim formacijama u povijesti novoga vijeka. Razlog leži u tome što prva radikalno zahtijeva ozbiljenje upravo onoga što Benjamin smatra skrivenom biti modernosti uopće. (Samuel Weber, nav. djelo, str. 131-163.) Posrijedi je, dakle, antinomijsko mišljenje. U jazu između „vjere u napredak“ i „predstave o vječnome vraćanju jednakoga“ zbiva se povijesno oblikotvorstvo jezika i slike. Romantika označava početak estetske revolucije u biti moderne. Ili drukčije rečeno, ona predstavlja izvor svekolika obrata u biti mišljenja koje će odrediti antinomije suvremenosti. Ono što je za mišljenje Heideggera 1930-ih godina s pojmom događaja (Ereignis) bilo imenovano nemetafizičkim putem „drugoga početka“ (der andere Anfang), to je za Benjamina u drugome horizontu mišljenja mesijanski događaj prekida s „homogenim i praznim“ vremenom metafizički postavljene „sadašnjosti“. U oba slučaja skriveni početak mišljenja obrata metafizike nalazi se u tajni romantike. Ideja da se iz biti umjetnosti može pripremiti susret s nadolazećim Bogom u doba kada ni filozofija kao metafizika, a niti pozitivne znanosti više nemaju iskonski odnos spram onoga što je Benjamin na tragu Goethea nazivao prafenomenom (Urphänomen), otvara prostor novome razumijevanju cjelokupne povijesti zapadnjačkoga mišljenja. (Vidi o tome: Beatrice Hanssen, „Benjamin or Heidegger: Aesthetics and Politics in an Age of Technology“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and Art, str. 73-92. i Christopher P. Long, „Art’s Fateful Hour: Benjamin, Heidegger, Art and Politics“, New German Critique, br. 83/2001. (proljeće-ljeto), str. 89-115.) Da bi se moglo proniknuti u niz razloga koje Benjamina vode do svojevrsne refilozofikacije romantike za potrebe suočenja s biti modernosti u umjetnosti-politici-tehnici, potrebno je pomnije razmotriti unutarnju svezu i raskid između simboličkoga kazivanja klasicizma i zahtjeva romantike za novim mišljenjem početka prirode kao duha konstrukcije svijeta iz estetske igre „lijepoga privida“. Nastanak estetske modernosti označava vladavinu figure alegorije. S njom otpočinje uvođenje u slikovno mišljenje suvremenosti. (Uwe Steiner, Walter Benjamin: An Introduction to His Work and Thought, str. 52. O alegoriji kao jednoj od vodećih književnih figura postmoderne vidi: Christa Bürger/Peter Bürger (ur.), Postmoderne: Alltag, Allegorie, und Avantgarde, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992. ) Što je to – romantika? Mnogi će se odmah složiti s postavkom da je to zacijelo posljednji filozofijsko-umjetnički pokret obnove žive tradicije antike. Možda je to najbolje prispodobiti tragičnom sudbinom pjesnika Friedricha Hölderlina. Njegovo ludilo životni je slom očekivanja da će bogovi drevnih Grka iznova stupiti u ekstazu novoga života i preporoditi egzistenciju čovjeka na putu u neizbježnu propast. Stihovi elegije Patmos to najbolje posvjedočuju. Kada se Benjamin upušta u pokušaj rekonstrukcije romantike za razumijevanje modernoga doba već se događa čudovišna katastrofa povijesti kao što je to bio I. svjetski rat. Usto, procesi znanstveno-tehničke industrijalizacije započete u 19. stoljeću došli su do prelaska u stanje trajne destrukcije prirode. Ništa više nije izuzeto od tog nezadrživog prodora u samu bit prirode i, dakako, ljudskoga duha. Opreke koje su bile konstitutivnima za metafiziku njemačkoga idealizma poput razuma/uma i prirode, forme i sadržaja, refleksije i konstrukcije, na stanovit su način bile možda i ponajbolje sažete u ranome djelu Georga Lukácsa. U njemu se kao što je poznato bavio romantikom i Novalisom. Sam naziv studije Duša i oblici (Die Seele und die Formen) uključuje istodobno oprečnost i sintezu. Ovo će kasnije u dijalektičkome smislu dovesti do analize postvarenja robe kao fetiškoga objekta u kapitalističkome načinu proizvodnje. (Georg Lukács, Die Seele und die Formen: Essays, Aisthesis, Bielefeld, 2011.) Nastanak filozofije života iz duha romantike, međutim, nije predmet Benjaminova posebnog teorijskoga interesa. Ono što on nastoji izvesti baveći se romantikom u ranome spisateljstvu jest sveza između pojma umjetničkog djela kao autonomne projekcije smisla modernoga oslobađanja od klasicizma i utemeljenje mesijanstva u značenju „umjetničke religije“. Spas od propasti u bezdan odlikuje ovaj projekt. Svemu tome odgovara dvostruko rekodiranje romantike: (1) prema „natrag“ zato jer se pojam alegorije pronalazi u baroku i istodobno (2) prema „naprijed“ zato što će zaokupljenost poezijom i mišljenjem Charlesa Baudelairea kao estetskoga oca-utemeljitelja antinomija modernosti biti za Benjamina zadatak pronalaženja novoga načela suvremenosti uopće. Naravno, to načelo jest načelo stvaralačke konstrukcije onoga što su povijesni pokreti avangarde 1920-1930ih godina u Europi shvaćali montažom slikovno-jezičnoga „stroja života“. Budući da praiskonsko počiva u nadolazećem, vrijeme sadašnjosti ima karakter posredovanja između dva modusa odsutnosti. Što je alegorija za povijesnu epohu, a ne tek umjetnički stil baroka, to je po analogiji montaža za duh avangarde u tehničkome razdoblju modernosti. Ono što ih povezuje nije neposrednost odnosa i sveze podrijetla ili izvora ideje. To je kategorija koja postaje ključnom za estetsku teoriju ranoga Benjamina, a ujedno i za kasnije promišljanje umjetnosti-politike-tehnike. Riječ je o kategoriji Kantove transcendentalne estetike i Hegelova spekulativno-dijalektičkoga izlaganja putovanja duha iz stanja prirode do stanja duha u svjetskoj povijesti – refleksiji kao posredovanju. U tom se smislu može kazati da je za Benjamina romantika put refleksivnoga posredovanja prafenomena.To je forma filozofije umjetnosti. Ona vodi do ozbiljenja u tehničkome poretku medija reproduktivnosti. U drugome horizontu mišljenja, koji će postati krajem 1920-ih i 1930-ih godina okvirom dijalektike u okružju Marxova historijskoga materijalizma, može se čak govoriti i o njegovu prilogu postavci o ozbiljenju filozofije i umjetnosti. Nije, dakle, ponavljanje ili „vječno vraćanje jednakoga“ ostalo na razini forme mitskoga mišljenja. Ono je postalo utjelovljeno u modernome načinu proizvodnje života uopće. A to znači da se filozofija i umjetnost ne mogu više razmatrati iz sheme svrhovitosti prirode i kauzalnosti, a niti, pak, iz metafizičkoga prvenstva teorije pred praksom i proizvodnjom (praxis-poiesis). Filozofijsko-povijesno mišljenje o biti svijeta nije otuda svedivo tek na opis zbiljskoga stanja polazeći od metafizike uma kao u Hegela. Umjesto toga, Benjamin se na izrazito suvremen način upušta u rastemeljenje prikaza romantike. On zapravo kreće u avanturu stvaranja pojmova za drukčiji način refleksivnoga posredovanja same stvari koja proizlazi iz programa estetskoga obrata romantike. Bez načela refleksivne konstrukcije umjetničkoga djela nije moguće uspostaviti ono što je za suvremenost postalo jedino ozračje i jedina „istina“. To se može sažeti u postavci o medijskoj konstrukciji stvarnosti kao slike. Iz toga slijedi sve veća teorijska usmjerenost k tijelu. Jer ono zauzima prostor mišljenja necjelovite cjeline. Mnogi suvremeni tumači u tome nalaze zanimljive dodire s mišljenjem korporalnoga obrata u poststrukturalizmu Michela Foucaulta. (Vidi o tome: Sigrid Weigel, Body-and Image-Space: Re-Reading Walter Benjamin, Routledge, London-New York, 1996.) Kada sve to imamo u vidu, tada se korak refilozofikaciji Benjamina ne može istom mjerom odnositi i na njegovo rano mišljenje. U njemu su vladajuće teme, pojmovi i figure upravo izvorno filozofijsko-povijesno oblikovanje glavne postavke kako se bit romantike izvodi iz njezina navlastita antinomijskoga položaja glede estetike produktivne mašte u Kanta i estetike stvaralačke produkcije novih svjetova u Nietzschea. Ako je to stanje-između (in-between) ljepote i uzvišenosti, intelektualnoga zora i tjelesne ekstaze osjećaja, onda je romantika u svojem početnome nadahnuću doista posljednja istinska utopija filozofije i umjetnosti. Naravno, imanentno tumačenje onoga što Benjamin u disertaciji naziva pojmom „umjetničke kritike“, a u habilitacijskome spisu o njemačkoj žalobnoj igri „umjetničkim djelom“, koje u baroku postaje autonomno tek iz suverenosti svojeg odnosa spram sekularizirane verzije mesijanskoga spasa od iskonskoga grijeha i propasti, iziskuje analizu razloga zašto se antinomije mišljenja pojavljuju ujedno borbom oko suverenosti „novoga“ načela umjetničkoga stvaranja. Ono, naime, time što raščarava svijet od mitskih opsjena začarava istovremeno društvo-kulturu tehničkom proizvodnjom nove stvarnosti podjednako prožete estetskim prividom kao i u romantici. No, sada su na raspolaganju druga sredstva mistifikacije. Kada alegorija dolazi na mjesto simbola, tada je svijet u svojoj tragičnoj igri već uvijek u znacima zakašnjelosti. Jezik novoga vremena postaje ispražnjen od visokih zahtjeva mistike podrijetla (arché). Simbol otuda nipošto posve ne iščezava. Samo se prenosi u nadomjestak onoga što barok postavlja vodećom estetskom figurom. Međutim, pitanje nadomještanja ne odnosi se na puku zamjenu mjesta. Ono što gubi svoje značenje u novome supstancijalnome okviru svjedoči da se s barokom stabilizira forma diskursa u kojem praznina samoodređenja bitka zahtijeva dopune i dodatke. Ornament i alegorija utoliko su legitimne umjetničke figure nestanka teologijske priče o iskupljenju grijeha vođenjem suverene politike samooblikovanja života kao melankolije. (Rolf Tiedemann, nav. djelo, str. 95-97.) Što uistinu preostaje jest pronalaženje pukotina u samome pojmu rane romantike, a ne kasne kada je sve već krenulo u smjeru iracionalizma i kulta mistagogije. 3. Što je kritika umjetničkoga djela? U spisu o umjetničkoj kritici Benjamin se iscrpno bavi analizom Novalisa i Schlegela. Zbog njihova raskida s neoklasicizmom bilo je nužno pokazati razloge uvođenja u novi način estetske zaokupljenosti jezikom početka/podrijetla/izvora (Ursprünge). Pretpostavke za taj korak natrag kao korak u nadolazeće bile su već položene ključnim događajima u europskoj povijesti kraja 18. stoljeća. To su: (1) Francuska revolucija kao prekretan događaj političke povijesti modernoga doba; (2) ekonomski razvitak na osnovama industrijske proizvodnje i (3) nastanak nove prosvjetiteljske kulture obrazovanja koje više nije bilo namijenjeno tek odabranima, već se zasnivalo na načelima širenja znanja među pukom i dobrostojećim klasama s temeljnom idejom Schillerovih Pisama o estetskome odgoju čovjeka (Briefe Über die ästhetische Erziehung des Menschen) iz 1793-1795. godine. (Friedrich Schiller, Über die ästhetische Erziehung des Menschen, Suhrkamp, Frankfur/M., 2009.) U njima njemački dramatičar razlaže ideju izvedenu iz Kantove estetike o „lijepome“ i „ukusu“. Kantovu dualizmu uma i osjetilnosti odgovara kod Schillera opreka nužnosti i slobode, spoznaje i mašte, zakona i samovolje. U prosvjedu protiv uma i prirode kao „zakona“ koji čovjeku određuju njegovu životnu egzistenciju. Schillerova kritika Francuske revolucije koja je zakazala i iznevjerila svoja obećanja o univerzalnosti slobode i prava čovjeka može se smatrati svojevrsnim obratom spram njemačke romantike. Razlog leži u tome što estetski odgoj čovjeka mora biti ujedno osnovom za nacionalnu i religioznu slobodu, a tek onda i za korak k uzvišenim ciljevima općenite dobrobiti ideje čovječanstva. Nasilje u ime univerzalnosti nužno se preokrenulo u zahtjev za partikularnošću kulture kao nacionalne sudbine. No, estetika u ovome značenju jest pokušaj pomirenja refleksije i zahtjeva za apsolutnim znanjem o „Ja“ kao samosvijesti u filozofijskome sustavu Johanna G. Fichtea. Suprotnost prosvjetiteljstva i romantike, bez dvojbe, moguće je pokazati u svim drugim aspektima ideja. No, obrazovanje kao uzdizanje na rang visoko kultivirane „duše“ bilo je uvjet mogućnosti za nastanak kritičkoga mišljenja unutar autonomije umjetničkoga djela. Naposljetku, ne mogu se isključiti niti svi oni utjecaji koje je rana romantika poprimila od pokušaja da se uzdigne načelo naroda iz duha estetskoga mišljenja nove kulture. Njemački je slučaj u tome paradigmatski za europsku modernost u političkome smislu. Kulturno određenje naroda (Kulturnation) koje otpočinje s Fichteom i Herderom, nije mimoišlo niti Novalisa i Schlegela. Ratovi u Europi u prvoj polovini 19. stoljeća između Napoleona i rojalističke alijanse Habsburgovaca i Nijemaca bitno su odredili daljnji tijek političko-kulturalne povijesti europske ideje. No, ono što je za Benjamina od presudnoga značenja nalazi se u ideji Novalisa. Posrijedi je pouzdanje u poetski tajni jezik (Ursprache). S pomoću njega se mistično obožavanje prirode suprotstavlja prosvjetiteljskome racionalizmu i raščaravanju prirode. Duhu računanja, planiranja i znanstvene konstrukcije alternativa dolazi iz mistike, neproračunljvosti i poetske tvorbe svijeta kao otvorenosti tajne onoga nadolazećega. A to znači da se umjesto pada u „iracionalizam“ ovdje nastoji misliti ono isto što pokreće i čitav metafizički idealizam od Kanta do Hegela i Schellinga. Ali samo, naravno, u perspektivi njegova obrata. Nije stoga začudno da je upravo Theodor W. Adorno svoje kritičko čitanje Kierkegaardova rastemeljenja Hegelove dijalektike apsolutnoga duha doveo u svezu s nasljeđem i kritikom romantike. Tamo gdje se rani Benjamin sučeljavao s estetskim problemom refleksije kao biti umjetničkoga djela u njegovoj fragmentarnoj cjelovitosti, to je Adorno činio u početnome impulsu „negativne dijalektike“ na primjeru kritike konstrukcije Kierkegaardovih „sfera egzistencije“. (Theodor W. Adorno, Kierkegaard: Konstruktion des Ästhetischen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1962.) U drugome dijelu rasprave Benjamin izvodi temeljne pojmove „umjetničke kritike“ rane romantike: umjetnost kao medij refleksije – kritika – autonomija djela te forma – imanentna kritika – stvarna i formalna ironija. Već se na prvi pogled može razabrati da su razlozi sustavne rekonstrukcije rane romantike s obzirom na ideje djela i umjetnosti u tome što opsesija „početkom“ označava temelj svih daljnjih „rastemeljenja“. Djelo (ergon) proizlazi iz biti umjetnosti (poiesis). Medij refleksije iz kojeg proizlazi stvaranje samoga djela u umjetničkome načinu bitka kao događaja jest tehnička konstrukcija umjetnine kao tvorevine. U tom je pogledu jasno da Benjamin mora iz duha romantike izvesti ono što će 1935/1936. godine u raspravi o umjetničkome djelu u doba tehničke reproduktivnosti biti značajkom „novog“ kao „vječnoga vraćanja jednakoga“ ili ponavljanja. Kada se neki suvremeni estetičari poput Wolfganga Welscha osvrću na rani sustav „filozofije mitologije“ Schellinga i njegovo mišljenje o potrebi zasnivanja „umjetničke religije“ kao pripreme za nadolazećega živoga Boga bez kojeg nije moguće očuvati dostojanstvo ideje umjetnosti u moderno doba, (Wolfgang Welsch, Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 2012., str. 25-28.) možda bi bilo uputno kazati da se Benjaminova kritika kapitalizma i modernosti mora razumjeti i kao početak estetske „dekonstrukcije“ metafizičke povijesti. Ona se zbiva u znacima vladavine bitka kao ideje poretka i smisla povijesti. Sveza između zahtjeva Schellinga za nadolazećim Bogom i potrebe Benjamina za mesijanskom politikom događaja nisu izvedive. No, jest ono što Novalis i Schlegel vide u horizontu estetsko-političke mitologije. Usto, rastemeljenje čitavoga sklopa filozofije umjetnosti, koja se s Hegelom uzdigla do posljednjega suca povijesne istine s postavkom o „kraju umjetnosti“ kada iščezava duhovna potreba za njom i nastaje doba apsolutne znanosti u liku filozofije, očigledno je utvrđeno već u prvome Benjaminovu spisu. I to s jasnim izborom pojmova. Uz zacijelo vjerodostojan način obrazloženja njihova drukčijega značenja. Ono što povezuje sustav i pojam „umjetničke kritike“ u razlici spram Fichtea i Goethea jest upravo pojam „medijskoga posredovanja“ samoga jezika kao refleksije. U tom pogledu temeljno ontologijsko pitanje estetske teorije rane romantike za Benjamina jest pitanje imanentne refleksivnosti djela u njegovoj autonomiji. Umjetnost kao medij refleksije za romantičare, kako kaže Benjamin, jest „metafizički credo“. (Walter Benjamin, Der Begriff der Kunstkritik in der deutschen Romantik, Gesammelte Schriften, sv. I-i, str. 62.) Zaustavimo se ovdje. Ako pojam kritike s kojim se bavi rana romantika u Benjaminovu tumačenju proizlazi iz odnosa Kantove estetike i Schlegelove hermeneutike, onda je pitanje razloga njezine opstojnosti u odnosu između pojma umjetničkoga djela kao Gesamtkunstwerka i fragmenta kao monade uistinu „metafizički credo“. Kritika nije tek puka djelatnost suđenja kojom se um u sprezi s moći mašte (Einbildungskraft) služi u razumijevanju predmeta umjetnosti kao takve. Da bi kritika bila izjednačena s djelatnošću spoznajno-estetskoga i, naposljetku, moralnoga stava kao u Schillerovim postavkama o obrazovanju čovječanstva, mora se sklopiti dvoje – subjekt kritičkoga suđenja i djelatnost mišljenja. Ali ne „o“ djelu kao intencionalnome predmetu, nego „o“ samome pojmu umjetnosti. Kroz njega se objavljuje apsolut u bekonačnosti. A ona sama se pokazuje u pojedinačnom umjetničkome djelu. Zbog toga se čini iznimno zanimljivim ono što Benjamin u svojoj teoriji (kritičke) spoznaje izvodi u razlici između Fichtea i Schlegela s obzirom na određenje pojma refleksije. Ukratko, za Fichtea je refleksija medij kroz koji se odvija proces samouspostavljanja spoznajnoga subjekta kao transcendentalnoga „Ja“. On je uvijek konstituiran iz vremenitosti. Budući da pojedinac razmišlja o sebi i tako dolazi do spoznaje o sebi zahvaljujući kojoj može mijenjati svoje djelovanje u zbilji. U tom pogledu zbilja se ne postavlja drukčije negoli postajanjem transcendentalnoga subjekta, dok se u Schlegela refleksijom označava „temelj epistemologijskoga shvaćanja“. (Walter Benjamin, nav. djelo, str. 27.) Što je za romantiku, dakle, pojam refleksije? Prema Benjaminovu uvidu radi se o „stilu mišljenja“. Iz njega se u spoznajno-kritičkoj figuri izvođenja pojma umjetničkoga djela (Kunstwerk) kao cjeline onoga što nadilazi pojmovne opreke subjekta i objekta razabire put prekoračenja dualizma novovjekovne filozofije i umjetnosti. Nije, dakako, time prevladan Kantov kategorijalni dualizam intelektualnoga zora i osjetilnosti mašte (Einbildungskraft). Uostalom, u Hegela i Schellinga se već razvija apsolutna sinteza početka i kraja, temelja i onoga što je utemeljeno. Možemo stoga govoriti o dvije konstrukcije apsoluta. Jedna je Hegelova iz biti refleksije duha, a druga Schellingova iz biti nove objave „umjetničke religije“. Govoriti nakon toga o „subjektu“ i „objektu“ može biti tek svojevrstan pad mišljenja u predkritičko stanje. Sjetimo se kako je to i sam Kant uzimao oznakom dogmatizma uma. Sinteza uma i osjećaja u ranoj se romantici misli kao konstrukcija apsoluta polazeći „odozdo“. Utoliko je jasno da je Benjamin u svojoj analizi razlikovanja Fichtea i Schlegela glede značenja pojma refleksije dotakao užareno tlo za sve buduće pokušaje rastemeljenja metafizike idealizma iz njezina estetskoga začaravanja svijeta kao eksperimenta i konstrukcije „poetske imaginacije“. Suditi o predmetu umjetničkoga stvaranja ne znači imati dobar ili loš ukus. Posve suprotno, to znači misliti o kretanju apsoluta u beskonačnosti kontingentne i prelazne forme samoga postajanja (Werden) bitka u njegovim preobrazbama. Nema dvojbe da je podrijetlo ovog obrata u mišljenju 19. stoljeća sveza romantike i Nietzschea. Ideja preokreta metafizičkoga razumijevanja povijesti (bitka) uopće korijeni se u obratu iz logike u estetiku. Priroda kao mistično razotkriće tjelesnosti poprima razmjere doživljaja onoga uzvišenoga (Erhabene) kao čudovišnoga (Unheimliche). Bez toga se sve čini odveć profanim. No, ono što je još više izazovnije za tumačenje jest pitanje kako Benjamin dolazi do toga da iz rane romantike preuzima ono što je ona izborila u sučeljenosti s Fichteovim pojmom subjekta kao izvora svekolike spoznaje svijeta? Drugim riječima, kako dolazi do toga da mu refleksija postaje figurom misaone konstrukcije slikovno opredmećenoga svijeta fantazmagorije kasnoga kapitalizma u Arkadama/Das Passagen-Werk? Iz ovoga postaje jasno da su uvidi ranog Benjamina u kasnome razdoblju 1930-ih godina bitno „konkretizirani“. Bolje reći, dovedeni su iz područja spekulativno-metafizičkoga stanja u konstelacije društva-kulture pod zakonom totalnoga postvarenja robne forme. Pogledajmo još jednom kako refleksija reflektira svoj predmet i kako ga konstruira u činu spontane produkcije samosvijesti. Ponajprije, romantika otpočinje s kritikom subjekta. U njemu se skriva transcendentalni izvor svekolike spoznaje. Za njezin program nije važna djelatnost pojedinačnoga subjekta ili svijesti u beskrajnome procesu postajanja umjetničkoga djela. Ono je bitno nedovršeno sa stajališta konačnosti. Zato se može jedino razumjeti polazeći od položaja apsoluta kao čiste forme, kako smo to već naveli u Benjaminovu tumačenju suprotstavljanja romantike i Goethea. Prema tome, refleksiju valja shvatiti medijem kritičkoga djelovanja mišljenja. A ono umjetnost treba stoga što u njezinim djelima ozbiljuje svoju vlastitu bit. To se događa u stalnome rekonstruiranju i rekonfiguriranju nove zbilje. Možda je u tom pogledu bliska sveza između Benjaminova shvaćanja smisla umjetničkoga djela i mnogo kasnije izvedenoga pojma Ecova „otvorenoga djela“ unatoč bitne razlike u pristupu sučeljavanja povijesne hermeneutike i semiotike. Djelo, naime, više nije cjelina koja dijelove pripaja sebi kao funkcije teksta i slike. Polazeći od njihove autonomije tako što upravo fragmenti tvore živu cjelinu stvara se nova umjetnička zbilja. U tome se može razabrati razlika između neoklasicizma Goethea i romantike. A nju uzorno predstavlja mišljenje pjesnika-filozofa Novalisa. (Vidi o tome: Graeme Gilloch, nav. djelo, str. 33. i Rolf Tiedemann, nav. djelo, str. 68.) Kada sve to imamo u vidu, onda možemo izvesti postavku da se pojam kritike za Benjamina sažima u nastojanju da refleksija u mediju umjetnosti postane novim načelom konstrukcije estetske zbilje. Nije, dakle, kritika tek opisivanje i suđenje „o“ estetskoj zbilji umjetnosti koja postoji sama od sebe u djelima i tvorevinama ljudskoga duha. Ono što je prekretnicom za nadolazeću budućnost gotovo dvije stotine godina poslije početka rane romantike u tekstovima časopisa Athenaum (1798-1800.) jest preokret metafizike u samoj sebi. Umjesto bitka kao postojane i nepromjenljive zbilje (quiddittas), na djelu je prolazna i promjenljiva, kontingentna narav proizvodnje umjetničkoga djela. Iz biti kritike onoga što već uvijek bitak jest i tradicionalno se označava modalnom kategorijom „zbilje“ i „nužnosti“ treba prijeći na drugu obalu iste rijeke. Zbog toga u trećoj bilješci disertacije Benjamin navodi jednog suvremenoga kritičara koji precizno i vehementno pogađa u bit stvari kada kaže: „Odbačena je misao jednog u sebi ozbiljujućega ideala o usavršavanju čovječanstva u beskonačnosti; umjesto toga sada se iziskuje „Božje carstvo“ u vremenu, na Zemlji…Savršenost u svakoj točki opstanka, ozbiljujući ideal na svakome stupnju života, iz ovog kategoričkoga zahtjeva razvija se Schlegelova nova religija.“ (Walter Benjamin, nav. djelo, str. 12-13. bilješka 3.) Događaj kritičkoga mišljenja pretpostavlja djelatnost konstrukcije umjetničkoga djela. No, sada je djelo fragmentarna cjelina u vječnome nastajanju ili procesu označavanja (quoddittas). Drugim riječima, Benjamin polazi od pretpostavke da se umjetničko djelo ne pojavljuje u mediju refleksije zgotovljeno i zauvijek određeno svojom „aurom“. Ono se, naprotiv, otvara u kritičkome čitanju. Dešifriranjem znakova njegove alegorijske poruke za koju više nikakvo transcendentalno simboličko značenje ne može biti vjerodostojnim sucem vječnosti otpočinje doba interpretacije svijeta, a ne njegove samorazumljivosti. Umjesto toga, put se otvara u neizvjesnosti različitosti, kontingencije, refleksivne Odiseje duha kao ponovnoga stvaranja svijeta u „produktivnoj mašti“ recipijenta. Promatrač više nije ravnodušna publika koja kontemplativno uživa u ljepoti umjetničkoga predmeta kao estetskoj neutralnosti doživljaja. Njegova je nova mnogo aktivnija i uzvišenija „funkcija“ u tome da, shodno Novalisovome uputstvu, „pravi čitatelj mora biti drugim životom autora“. A to znači da se bitno mijenja značenje i smisao pojma umjetnosti, umjetničkoga djela i estetske konstrukcije svijeta. Promjena se najvećim dijelom smješta u promjenu odnosa između transcendencije i imanencije. Možemo to nazvati promjenom uvjeta mogućnosti same konstelacije unutar koje odnosi između djela i biti umjetnosti postaju drukčijim od metafizičke predaje. Što je bilo „gore“ sada dolazi iz „dolje“, a što se nazivalo „nužnošću“ sada poprima značajke „slučaja“. Međutim, ovdje se valja složiti sa Samuelom Weberom. Posrijedi je „ezoterično-mistična genealogija“ onoga što čini ozračje i strukturu „kritičke teorije“. (Samuel Weber, nav. djelo, str. 21.) U daljnjem se izvođenju Benjamin upušta stoga u pokušaj da objasni zašto poseže za pojmom „imanentne kritike“ umjetničkoga djela. Razlog, naime, leži u tome što je pojam imanencije ne samo suprotnost ključnome pojmu transcendencije s kojim čitava zgrada metafizike novovjekovlja poprima privid savršenoga poretka uma (logosa) u suglasju pozitivnih znanosti i filozofije. Romantika nije tek u oba svoja lika, ranoj i kasnoj, preokret ove metafizike iznutra tako što mistika potiskuje racionalnost, a pečat religiozne objave prirode oduzima duhu značajke utemeljitelja bitka s pomoću mišljenja. Ona se očituje u nadomještanju položaja koje je tradicionalno imala moć transcendencije. Zato joj figura ironije nije izvanjska u kritičkome razjašnjenju smisla umjetnosti uopće. Povratak Grcima znamenuje se obnovom duha iz ontologijskoga prvenstva otkritosti bitka kao prirode (fizis). Kada Benjamin u tekstu disertacije stoga spominje „transcendentalni roman“ onda je njegova suprotnost u tome da se sama kritika umjetničkoga djela ne izvodi iz veličine djela u vremenu svojega nastanka. Umjesto toga postaje važan imanentan položaj njegova tumačenja u sadašnjosti. Svako vrijeme ima svoju „antiku“ i „renesansu“. Ali svako vrijeme nema svoju „romantiku“. Ovo navlastito pogađa vrijeme modernosti visokoga kapitalizma. O tome će Benjamin ostaviti najznačajnije fragmente kritičkoga mišljenja: od studija o nadrealizmu, Baudelaireu, Kafki, fotografiji i filmu, ideji povijesti do zacijelo uz Heideggera najznačajnijem prilogu mišljenja biti umjetnosti i umjetničkoga djela u 20. stoljeću. Imanencija u kritičkome suđenju o umjetnosti označava otuda samoznanje i samosuđenje. Time se refleksija uzdiže do načela istinskog stvaralačkoga čina ponovne proizvodnje djela. Što je ovdje rekonstrukcija u sferi mišljenja, to je u tehničkoj reproduktivnosti umjetničkoga djela rekonstrukcija u sferi bitka. Prvo je načelo spekulativno-dijalektičko, a drugo tehničko-proizvodno. Između pojma refleksije u romantici i pojma tehnike u visokome kapitalizmu modernoga doba 20. stoljeća nalazi se načelo montaže. Slijed je očigledno platonističko-idealistički. Mišljenje podaruje bitku njegovo značenje i mjesto u horizontu svjetovnosti svijeta. Bez toga bi refleksija ostala zatočena u kolopletu zbiljskoga stanja. Ovako ona postaje kritičkom refleksijom. Moć suđenja podaruje joj konstruktivna dijalektika. U Hegela je to načelo došlo do najviših vrhunaca svojega ozbiljenja. (O pojmu „konstruktivne dijalektike“ u Hegela vidi: Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994.) Što je, pak, nadalje u mediju refleksije imanencija, to je u mediju tehničke konstrukcije stvarnosti poput fotografije i filma sklapanje novoga. Ono nastaje iz mogućnosti ponavljanja ili reprodukcije izvornika (singularnosti događaja). (Vidi o tome: Diarmuid Costello, „Aura, Face, Photography: Re-Reading Benjamin Today“, u: Andrew Benjamin (ur.), Walter Benjamin and Art, str. 164-184.) No, vratimo se problemu spoznajno-kritičkoga, a to znači estetskoga promišljanja umjetnosti i umjetničkoga djela iz same biti „imanentne kritike“. Već je iz tumačenja teksta Waltera Benjamina bjelodano da nailazimo na očigledan paradoks njegova izvođenja Schlegel-Novalisove ideje o umjetničkome djelu kao Gesamtkunstwerku. Djelo se, dakle, konstituira od mnoštva fragmenata. Benjamin ih uspoređuje s Liebnizovim pojmom monade. 1940. godine u Povijesno-filozofijskim tezama na jednom mjestu govori o „kristalizaciji monada“. Pritom misli na odnos ovih „elementarnih čestica“ povijesti kao bljeskovitih trenutaka. Jednako tako figura „profanoga osvjetljenja“ još iz ogleda o nadrealizmu krajem 1920-ih godina tvori unutarnju svezu sklopa (umjetnosti-politike-tehnike) i konstelacija (društva-kulture). Time se spaja nespojivo – alegorija i montaža, figura barokne melankolije i načelo nadrealističke poetike primijenjeno na nove medije poput fotografije i filma. No, ono što čini paradoks govora o cjelovitom umjetničkome djelu djelotvornim jest to da se ono samo od sebe rekonstruira polazeći od fragmenata. To ujedno znači da se mijenja poredak kategorija u tradicionalnom metafizičkome smislu. Kontingencija dolazi na mjesto nužnosti, a mogućnost promjene biti onoga što je postavljeno kao bitak dolazi iz događaja odnosa sklopa i konstelacija. Kritika umjetničkoga djela otuda se ne bavi ovim-ili-onim umjetničkim djelom kao emanacijom smisla ili besmisla. Uostalom, Benjamin na tragu pojma ironije u romantici tvrdi da se estetski loša djela uopće ne podvrgavaju kritici. Njih se naprosto izlaže ironijskoj poruzi. Ono što otvara kritika kao temeljni problem jest upravo u svezi refleksije i konstrukcije žive beskonačnosti pojma umjetničkoga djela (Kunstwerk): „Kritika je, dakle, takoreći eksperiment na umjetničkome djelu, kroz koje se ova refleksija provlači, dolazeći do svijesti i spoznaje sebe same. (…) Subjekt refleksije je u temelju samih umjetničkih djela, i zato eksperiment nije u refleksiji o djelima…, već u razvitku refleksije: to jest, za romantičare – duha prisutnoga u djelu.“(Walter Benjamin, nav. djelo, str. 65-66.) Obratimo pozornost na ono što Benjamin pokazuje na tragu Schlegela. Nije nipošto riječ „o“ kritici kao refleksiji već postojeće „objektivne“ prirode. Kretanje refleksije dolazi iz same prirode kao duha prisutnoga u umjetničkim djelima. Budući da se priroda na taj način produhovljuje, onda je jasno da se „subjekt“ konstrukcijom nove umjetničke zbilje estetski tek profilira subjektom refleksivne proze. Za romantiku, naizgled paradoksalno, ona ima veću težinu od poezije. Razlog je, naravno, u tome što se prozom izlazi iz prirodnoga oblika nereflektirane neposrednosti. Tako se dolazi do onoga što u pjesništvu-mišljenju Friedricha Hölderlina ima moć nove konstrukcije početka (arhé). Najbolji je primjer za iskazano refleksivna proza Hiperion. Bogovi su Grka oživljeni kazivanjem o povratku iskonu. Iz unutarnjega preokreta onoga što je kazivajući promišljeno u Hölderlina i Nietzschea kasni je Heidegger dospio do mišljenja „drugoga početka“ (der andere Anfang). (Vidi o tome: Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2003. 3. izd. i Martin Heidegger, Über den Anfang (1941), GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2005.) Koliko je ta obuzetost mistikom iskona „stvar“ suvremene filozofije i umjetnosti svjedoči na drukčiji način i Benjaminova usmjerenost spram jezgre rane romantike. Razlika između intencionalnosti svijesti, govoreći fenomenologijski, i refleksivne djelatnosti duha u njegovoj singularnoj kontingenciji, čini osnovnu spoznajno-estetsku razliku između predmetnosti predmeta i konstrukcije predmeta kao takvoga. U tom se pogledu može iz Benjaminove zaokupljenosti Schlegelom i Novalisom zaključiti da mistična postavka rane romantike kako su sva umjetnička djela uronjena u ono Jedno, sveobuhvatno organsko jedinstvo bića, u apsolut, te da je zapravo ideja umjetnosti ništa drugo negoli bljesak apsoluta kroz neposrednu refleksiju u „ljepoti“ i „uzvišenosti“, odgovara ideji mesijanske „vječne sadašnjosti“ (Jetztzeit). Benjamin je ovu misao razvio 1930-ih godina. Učinio je to osebujnim susretom židovske eshatologije i marksizma. Umjetničko djelo kao živa prisutnost apsoluta povezuje fragmentarnost monade i beskonačnost njezina bljeska u svijetu s onim što je bitno neprikazivo i neizrecivo te se mistički pokazuje u sklopu-konstelacijama „misaonih slika“ (Denkbild). Što u navedenom odlomku disertacije označava riječ „eksperiment“? Nije to tek puko vježbanje filologijskih figura jezičnoga oblikovanja svijeta. Kritika se pojavljuje kao eksperiment u povijesnome značenju stvaranja i ponovnoga stvaranja djela. Čini se zanimljivim nešto iznimno moderno u Benjaminovu čitanju Schlegela i Novalisa. Uporaba riječi „eksperiment“ očito ima funkciju posredovanja između onoga što je već uvijek posredovanost kao što je to refleksija i onoga što je neposredno praktički usmjereno – konstrukcija. Eksperimentirati u suvremenoj umjetnosti događaja znači imati mogućnost stvaralačke igre bez unaprijed poznatoga ishoda. Cilj ili svrha (télos) povijesnoga procesa nije apriorno određena iz umno postavljene prirode u njezinoj svrhovitosti i beskonačnosti. Ako je tome tako, susrećemo se s djelovanjem nekog začudnoga načela bez načela. Nazovimo ga an-arhé kao što je to bila značajka Lévinasove etike gostoprimstva spram Drugoga. Pukotina u pojmu teleologije s kojom se romantika zbiva kao predigra velikih promjena u sustavima metafizičkoga mišljenja upućuje na pokušaj prevladavanja dualizma između logike (uma) i estetike (osjetilnosti) onoga što se dešava u zbiljskome svijetu. U toj razdrtosti dvojega, u toj međuigri dijalektičke sinteze, valja vidjeti upravo moment koji će odrediti bit Adornove i Horkheimerove kritičke teorije društva. Riječ je o pojmu negativnosti. Moć se negacije nalazi u samoj jezgri refleksivne (de)konstrukcije. Ali ne tek neoklasicizma s Goetheom kao vrhuncem. Mnogo je važnije pozadinsko razračunavanje s Hegelom. A to ipak nije nikad bila stvarna preokupacija Waltera Benjamina. Zato pitanje eksperimenta otvara pitanje (de)konstrukcije same egzistencije. Ona se ne može izvesti iz transcendencije bitka, već zahtijeva obrat u biti metafizike. Sa Schellingom i Kierkegaardom nastupa početak imanentne egzistencijalne „revolucije“. Sloboda kao bestemeljnost bitka postaje temeljni događaj egzistencije. Ona se nipošto ne živi bez neizvjesnosti, rizika slobode i tjeskobe. Kada govorimo o eksperimentu, već smo duboko u suvremenoj nelagodi gubitka transcendentalnoga temelja. Kako ga nadomjestiti? Moguća su dva rješenja: (1) s pomoću znanstveno-tehničke konstrukcije umjetnoga svijeta i (2) insceniranjem estetsko-političke sfere djelovanja s onu stranu granica moderne autonomije uopće. U prvome slučaju ulazimo u područje „pozitivnosti“ i „pragmatike“. Jezik se preobražava u aplikacije. Mišljenje se, pak, zasniva na novovjekovnome načelu računanja (broj, veličina, mjera). U drugome slučaju gubitak svetoga pokušava se nadoknaditi profaniranjem života. Zbog toga estetizacija politike u fašizmu predstavlja jednu stranu kovanice, a politizacija umjetnosti u staljinističkome komunizmu pripada drugoj. Kako se očuvati zlogukome zovu svrstavanja uz jednu ili drugu ideologijsko-političku redukciju? Jednostavno, treba proći-između (in-between). Poput Kafkine književnosti i Kleeova slikarstva. Sve drugo predstavlja poraz mišljenja. Vidjet ćemo u analizi pojma političkoga u Benjamina kao i mesijanskoga događaja kako se 1930-ih godina ovaj „eksperiment“ na tragu romantike preusmjerava u polje stvarne borbe za egzistencijalnom slobodom obrane samoga života od prijetnje ugnjetavanja pod totalitarnom čizmom modernih ideologija. Umjetničko se djelo pojavljuje „eksperimentom“ kritike u refleksivnoj konstrukciji „novoga“. Prema tome, problem s kojim se Benjamin hvata ukoštac čini nasljeđe Kantove estetike u ranoj romantici i Fichteova transcendentalnoga subjektivizma. U opreci sa Schlegelovim razumijevanjem refleksije oba su puta njemačkoga idealizma već uvijek određena vladavinom racionalnoga subjekta. Teorija umjetničke proizvodnje, tome usuprot, pretpostavlja stoga posve drukčije shvaćanje „lijepoga“ i „uzvišenoga“ u razlici spram Kanta i Schillera. Uvođenje u mišljenje rastemeljenja metafizike „lijepoga privida“ zapravo je Benjaminova kritika novovjekovne estetike. Ishodište joj je u pojmu kritičkog suđenja „na“ umjetnost kao konstrukciju djela, a ne „o“ umjetnosti kao simboličkome predstavljanju postojanoga bitka. Uvid je to da se sa Schlegelom razvija nova „teorija umjetnosti: kao medija refleksije i djela: kao središta refleksije. (…) Romantička teorija umjetničkoga djela jest teorija njegove forme.“ (Walter Benjamin, nav. djelo, str. 72.) 4. Na putu iskupljenja Kako Benjamin objašnjava ovaj odnos refleksije i forme? Čini se da bi odgovor trebali potražiti u drugome spisu/ogledu iz ranoga razdoblja njegova mišljenja koji se nadovezuje na Pojam umjetničke kritike u njemačkoj romantici. Riječ je o tekstu naslovljenom Goetheov Izbor po srodnosti (Goethes Wahlverwandschaften) napisanom 1921-1922. godine. Studija o Goetheu trebala je izaći u Benjaminovu časopisu Angelus Novus. No, kako se časopis nije pojavio unatoč entuzijazma mladoga Benjamina o čemu svjedoči prepiska s prijateljem Gershomom Scholemom, njegovim suputnikom i životnim prijateljem, tekst je dospio do Huga von Hofmannshthala. Paradoks i ironija je u tome što je Benjamin ovom studijom kao primjerom „imanentne kritike“ htio napasti poetski krug neoromantičara okupljen oko pjesnika Stefana Georga zbog epigonstva i konzervativizma, a upravo je Hofmannsthal bio blizak tom krugu. Naposljetku, objavljen je u dva nastavka u časopisu Neue deutsche Beiträge travnja 1924. i siječnja 1925. godine na preporuku upravo samog Hofmannshtala. (Vidi o tome: Graeme Gilloch, nav. djelo, str. 43. i Joana Hodge, nav. članak) Ne smije se smetnuti s uma da je za razumijevanje ove studije nužno znati što je prethodno Benjamin mislio o Goetheu u kontekstu ideje o umjetničkoj kritici u ranoj romantici. Dostatno je kazati da se radi o sukobu između beskonačnosti sadržaja cjelovitosti djela u gotovo spinozističkome obožavanju prirode. Goethe je u tom pogledu idealni primjer klasičnoga stila s programom prosvjetiteljstva o „svjetskoj književnosti“ (Weltliteratur). Jedinstvo djela za njega proizlazi iz cjeline Jednoga i otuda se rasprostire prema dijelovima. Već smo rekli da je suprotnost rane romantike i Goethea, prema Benjaminu, moguće sagledati iz suprotnosti sadržaja i forme. Između ideala umjetnosti (Goethe) i beskrajne zadaće fragmentarnih monada u sklapanju nikad dovršene cjeline postoji svojevrstan jaz. Rješenje ovoga dualizma koje Benjamin predlaže u prethodnome spisu Pojma umjetničke kritike u njemačkoj romantici sastoji se u ne-sintetskoj sintezi. O čemu se tu radi? Ponajprije, kod Goethea primjećujemo empirijsko promatranje prirode. To je put na kojem se znanje ili refleksija o bitku očituje u pojmu znanja. Zbog toga Benjamin suprotstavlja takav način spoznaje onome rane romantike. U njoj mistično povezivanje bitka prirode i vizije umjetnika u djelu dovodi do odnosa između bitka i događaja s pomoću pojma konstrukcije. Između ova dva shvaćanja Benjamin nastoji uspostaviti „treći put“ (tertium datur). Ako je za Goethea priroda prafenomen (Urphänomen), a za rane romantičare poput Schlegela i Novalisa mistika stvaralačke potencijalnosti iz koje nastaje uzvišeno umjetničko djelo, onda je jasno zašto je ne-sintetska sinteza svojevrsno začaravanje prafenomena i raščaravanje mistike prirode. To je ono što će uslijediti na kraju 1920-ih godina u susretu s pjesništvom Baudelairea. Prihvaćanjem avangardne tehnike montaže kao temeljnog načela moderne umjetnosti novih medija promijenit će se način kazivanja. Kritika postaje djelatnošću refleksije. To postaje kada se spoznaja odnosi na znanje o umjetničkome djelu u njegovu nastanku. Ujedno poprima značajke konstrukcije onoga što je, doduše, imanentno prisutno u djelu poput njegova „skrivena duha“. No, zadaća je kritike otvoriti novi horizont mišljenja, a ne opisivati stvarnost umjetničkoga djela iz njegove „simboličke“ privijenosti uz zbilju: „Prafenomeni ne leže u temelju umjetnosti; oni se nalaze u njoj. /…/ Ako se već čini da ovoj kontaminaciji čistog i empirijskoga područja osjetilne prirode pripada najviše mjesto, trijumfira, dakle, njezin mistični uvid u cjelokupnu pojavu njezina bitka. Za Goethea je to samo kaos simbola.“ (Walter Benjamin, Goethes Wahlverwandtschaflen, Gesammelte Schriften, I-i, str. 148.) Povratak Goetheu u ovoj studiji za Benjamina nipošto ne znači pristanak uz ideju spinozističkoga panteizma prirode. Nasuprot tome, traganje za alternativom ima u sebi nešto iskonsko. Može se čak kazati i gotovo anarhijski neodređeno. Umjesto simbola pojavit će se uskoro u habilitacijskome spisu o njemačkoj žalobnoj igri upravo zapostavljena figura alegorije, a umjesto poklonstva beskonačnome sadržaju ideala (prirode) koji prethodi životnome kaosu kontingencije bit će u igri platonski pojam forme: dakako, posredovan intervencijom Schlegela i Novalisa. Ali u bitnome taj je pojam izveden u prijeporu između Kantove i Nietzscheove estetike. Što se za Goethea pojavljuje „kaosom simbola“ već je za Benjamina bitno proizlazeće iz biti umjetnosti kao „eksperimenta“ same refleksije mišljenja. U formi fragmentarne ne-sintetske sinteze mišljenje oblikuje spisateljsku potragu za dahom života. Zanimljivost je Benjaminove analize Goetheove pripovijesti stoga ponajprije u razdvajanju od aktualne recepcije Georgeova kruga poetske mistifikacije Njemačke iz duha panteizma prirode. Razlog zašto se bavimo možda više ovom studijom negoli se to očekuje u usporedbi s temeljnim Benjaminovim djelom o podrijetlu njemačke žalobne igre (Trauerspiel) jest u tome što se ovdje začinje konceptualni obrat spram Kantove estetike. Vidjeli smo, naime, da je dvojako podrijetlo antinomijskoga mišljenja vremenitosti moderne. Nalazimo ga eksplicite u fragmentima Arkada/Das Passagen-Werk. Ono je kantovsko i ničeovsko. Kantova transcendentalna estetika ili prva kritika nastoji uspostaviti apriorne uvjete mogućnosti zora prostora i vremena. Logičko-transcendentalni uvjeti spoznaje omogućuju mišljenju suđenje na temelju kritike svekolika empirizma i fenomenalizma. No, već je treća kritika ona koja u rasudnoj snazi dovodi do novoga načela. A to je spontanost mašte (Einbildungskraft). U proizvodnji estetskoga svijeta njezina je funkcija produktivna. U tom svijetu dolazi do izraza ideja lijepoga kao „svrhovitosti bez svrhe“. Što se time događa sa spoznajom prvih uzroka bitka uopće, dakle, s onto-teologijskim ustrojstvom metafizike koja pita o bitku i Bogu, možemo pretpostaviti kada znamo da je za Kanta pitanje usavršavanja ljudskosti u prostoru beskonačnosti bilo neotklonjivom „zadaćom uma“. Filozofija i umjetnost otuda nisu u proturječju. Štoviše, antinomije uma s kojima se Kant bavio da bi pokazao kako je problem odnosa vječnosti i vremenitosti, Boga i čovjeka zapravo pitanje odnosa nespoznatljive stvari-o-sebi (ding-an-sich) i pojavnosti predmeta, naposljetku se postavljaju kao konstrukcije mišljenja. (Rolf Tiedemann, nav, djelo, str, 84.) Odnos logike i estetike jest odnos formalne i materijalne estetike, a odnos uma i prirode sa stajališta pojmova kao što su aisthesis, noesis i phanaesthai (osjetilnosti, rasuđivanja i osjećanja) može se prenijeti u drugi diskurs ne-sintetske sinteze. Ona sada djeluje unutar materijalnosti ili svijeta fenomena. Na tragu Nietzscheove kritike Kantove ideje o vječnome umu kao nadomjesku za „skrivenoga Boga“ (Deus absconditus), Benjamin iz duha romantike poseže za formom koja u sebi sintetizira mistiku prirode i materijalnost fenomena. Zašto? Razlog leži u tome da bi „spasio“ ono profano od propasti koja je ionako neumitnom. Put se posredovanja otvara kroz igru sukobljenih dvojstava. „Iluminacije“ su tako odgovor na prijepor svetoga i profanoga, dok bljeskovi vremenitosti u sadašnjosti (Jetztzeit)spajaju Anđela povijesti kao katastrofe i Mesiju događaja kao spasa. Sada vidimo da se dijalog s ranom romantikom od pojma umjetničke kritike do forme nasuprot djelovanja „kaosa simbola“ u Goethea zbiva u krugu antinomija. Refleksija se konstruira u nastanku samosvijesti. U živome procesu značenja umjetničkoga djela u vremenu razvija se konstrukcija kao povratna sprega (feedback) refleksije i kontingencije. Bez prvoga uzroka i posljednje svrhe život protječe u znaku samopotvrđivanja vlastite imanentne životnosti. Zbog toga u novijim tumačenjima Benjaminove studije Goetheov izbor po srodnosti sve više u prednji plan dolazi Nietzscheova postavka o potvrđivanju „lijepoga privida“. (Irving Wohlfarth, „Resentment Begins at Home: Nietzsche, Benjamin and the University“, u: Gary Smith (ur.), On Walter Benjamin, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, Cambridge, 1988., str. 227.) Kritika metafizike kao kritika idealističke estetike Kanta seže do krajnjih vrhunaca pojavljivanja osjećaja. U protuteži simboličkoj konstrukciji uma tjelesnost se reorganizira sada na načelima spontane proizvodnje afekata i ekspresivnosti samoga umjetničkoga stvaranja. Koje su posljedice ovoga obrata? Umjesto statičkoga shvaćanja „djela“, ulazimo u neodređenost bitka. Na taj se način može uočiti kako Nietzsche s kritikom metafizike postojanosti bitka uvodi u optjecaj pojam bivanja-postajanja (Werden). Beskonačno kretanje osjetilnosti tijela smjera događaju diskontinuiteta i disharmonije s „Velikim Drugim“ koji stoji iza logike zbivanja svrhovitosti prirode. Na taj se način Benjaminovo rano pristajanje uz romantiku može tumačiti i kao korak do „estetike događaja“. Kada uvede temeljni pojam svojeg kasnoga mišljenja – auru – prostor događanja ideje umjetnosti bitno profanira vrijeme iluminacije.(Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) U doba pisanja ove studije o Goetheu prepiska Benjamina sa Scholemom razotkriva neke zanimljive podudarnosti između teologijske židovske mistike i njemačkog klasičnoga idealizma. Naime, tada je intenzivno čitao knjige Franza Rosenzweiga Zvijezda iskupljenja (Der Stern der Erlösung) i Hegel i država (Hegel und der Staat). (Vidi o tome: Eric Jacobson, Metaphysics of the Profane: The Political Theology of Walter Benjamin and Gershom Scholem, Columbia University Press, New York, 2003.) U njima je mogao pronaći svezu između teologije, filozofije, umjetnosti i svakodnevice. Usto, razlikovanje između mesijanskoga mišljenja spasonosnoga s idejom beskrajne pravednosti bilo je u proturječju s racionalnom jezgrom objektivnoga duha u Hegela u kojem dolazi do pomirenja ono prirodno i običajnosno. Štoviše, Hegelov se sustav apsolutnoga duha prikazuje kao metoda fenomenologije samoga duha putovanjem kroz postaje svijesti i samosvijesti. Krajnji je rezultat da duh gleda na prošlost svojih tragično-komičnih epizoda, kako je to Hegel duhovito i točno istaknuo, kao na „katalog slika“. No, ono što je posebno znakovito jest da se na paradoksalan način preko Rosenzweigovih komentara i tumačenja Hegeleove teleologije svjetske povijesti nastoji dovesti u svezu povijesna religija židovstva i ideja napretka na Zapadu. Sve to kulminira postavkom o „kraju povijesti“. Benjamin se ideji slobode kao spoznate nužnosti u Hegela kao i Goetheovu mističnome spinozizmu beskonačne supstancije prirode otklanja tako što poput Rosenzweiga pokušava pronaći prolaz između dviju unakrsnih vatri. Jedna je „objektivna“, a druga „subjektivna“. U prvoj je naglasak na nužnosti racionaliziranja, a u drugoj se radi o slobodi autonomnoga djelovanja kritičke refleksije. Svoju „zvijezdu iskupljenja“ izlaže na putu „profanoga osvjetljenja“. Jasno je da to zahtijeva brižno tumačenje skrivenih tragova prijepora između paradoksa židovske kabalistike i novovjekovne metafizike uma od Kanta do Hegela. Put posredovanja između ta dva naizgled nepomirljiva načina mišljenja nastupio je s materijalističkom teorijom povijesti. Prisvajanjem Marxa za kritiku kapitalističke modernosti (društva-kulture) otvorio se novi prostor refleksije. No, na razini estetske zaokupljenosti ranom romantikom i Goetheom logika je izvođenja ovdje ipak imanentno „idealistička“. Goethe je, naime, Izbor po srodnosti napisao 1808-1809. godine. Hibridna struktura romana i filozofijske rasprave zasniva se na ideji o „kemijskoj privlačnosti“ elemenata. Priča zapravo dovodi u nove odnose Charlottu i Eduarda. Na prvi pogled sretno oženjeni bračni par nastanjen u miru seoskoga ladanja, koji pozivaju u goste najprije Eduardova prijatelja (Kapetana), a potom i Charlottinu nećaku (Otiliju), dovode u iskušenje spokojstvo vlastite lažne idile. U ovome ljubavnome kvadratu odjednom sve postaje demonski i transgresivno kada se Charlotta i Kapetan zaljube kao i Eduard i Otilija. Sve daljnje dramatske zgode između dva para ljubavnika svjedoče o Goetheovu razmišljanju o sukobu između prafenomena (ljubavi) i običajnosnoga zakona (braka). Samo je po sebi jasno da se ovdje ne radi ni o kakvoj romantičnoj inačici tragedije, jer Goethe u svojem jasnome suprotstavljanju dva načela uzajamne negacije uvodi u književnost „nužnost“ vladavine nečega što će imati nadomjesnu funkciju tragičnoga raspleta. Uostalom, raspad braka unutar granica građanskog društva modernoga doba pouzdani je pokazatelj pukotine u samoj jezgri „novoga“. Kada se raspada unutarnje načelo odnosa na kojem je prividno izgrađen sustav običajnosti modernog svijeta dolazi neizbježno do raspada metafizičkoga ustrojstva same ideje „ljubavi“, „prirode“ i „temelja“. Sve na čemu se društvo legitimira svojom „prirodnošću“ organiziranja svih drugih institucija proizvodnje života dolazi u pitanje. Benjamin tumači ovaj Goetheov roman u „dijalektičkome ključu“. Studija se sastoji od tri dijela: (1) O mitskome kao tezi; (2) Iskupljenje kao antiteza i (3) Nada kao sinteza. Otilijina smrt otuda predstavlja alegoriju o smrti ljepote. Ono estetsko u znaku „lijepoga privida“, međutim, nije ne-istina ili, pak, puko zastiranje ideje apsolutne istine iza ljepote. Naprotiv, riječ je o jedinstvu istine i ponovnoga saveza s Bogom. Sukob između ljepote i istine, smrti i nade prolazi kroz „zvijezdu iskupljenja“. Uistinu je susret s Goetheom u sjeni ideje romantike kao događaja prevladavanja umne metafizike svrhovitosti prirode posredovan Rosenzweigovim pristupom Hegelu. Samo se na taj način može objasniti zašto Benjamin u „imanentnoj kritici“ ovoga Goetheova romana odlučuje uputiti na figuru alegorije protiv vladavine simbola. To je početak radikalnoga rastemeljenja čitave estetske konfiguracije povijesti. Na mjesto simboličke konstrukcije smisla mora stupiti „profano osvjetljenje“ čistoga prafenomena u njegovoj bitnoj pojavi. U tumačenju filozofijsko-spoznajne teorije ranoga Benjamina to je posebno istaknuto kod Rolfa Tiedemanna. U drugome poglavlju studije on govori o ideji umjetnosti kao događaja bitka ili povratka mitskoga u novo tragično doba. (Rolf Tiedemann, nav. djelo, str. 71-97.) U drugome životu umjetničkoga djela, u kritici kao „mortifikaciji“, kako to Benjamin kaže, pronalazimo svezu između „iluminacija“ i „transcendencije“. Ako je kritika suvremeni čin refleksije samoga djela, onda je njezina temeljna nakana da djelo oslobodi okova iluzorne ili fiktivne egzistencije u samome djelu kao ovjekovječenome simbolu. Djelo mora postati „djelovanjem“ u samom činu samosvijesti umjetničke kritike. A to znači da iz statičkoga momenta „ovjekovječenosti“ mora pasti u „događaj“ dinamičkoga shvaćanja vremena. U tom sklopu odnos između stvaranja svijeta i umjetničkoga stvaranja nadilazi analogiju. Iako će Benjamin zastupati postavku da je pjesnik herojski stvaralački genij, kako je to izvedeno u studijama o Baudelaireu, na razini ranih spisa o romantici i njezinoj ideji umjetnosti valja kazati da pjesnik nije izjednačen s Bogom. Razlika je u tome što poetsko djelovanje kao događanje mitskoga začaravanja zbilje označava samo podarivanje forme jeziku. Kazivanje se, dakle, ne može zbivati bez formalne ili apriorne strukture govorenja. A ono proizvodi cijeli niz različitih značenja. Ovdje je potrebno dodati sljedeće. U cjelini, Goethe se romanom Izbor po srodnosti bavi povratkom onoga mitskoga kao tragičnoga u modernome svijetu gubitka metafizičkoga poretka povijesti. Opreke ponavljanja i sudbine ili, kako sam kaže na jednom mjestu, simbolike smrti (Todessymbolik) proizlaze iz kaotične biti prirode. Benjamin stoga na jednom mjestu to naziva „demonskim“. (Walter Benjamin, nav. djelo, str. 195.) Kako se suočiti s time ako je za nužnost povijesnoga razvitka potrebno uskladiti ideju napretka s ponavljanjem sudbine bez tragične granice egzistencije? Ljepota mora umrijeti da bi se istina iz stanja estetskoga privida dovinula do kristalne čistoće života kao prozirnosti etičke odgovornosti. No, to je rješenje čak i za Goethea posve isključeno. Za romantiku se čini, pak, nemoguće zato što bi to bio njezin filozofijsko-povijesni poraz. Umjetnost se ne može otvoriti u njezinoj tajni bez iskupljenja i nade. Kako god bilo, rješenje se ne može pronaći u etičkome osjećaju dužnosti. Jer to bi onda značilo da se ljubav pokorava izvanjskim svrhama podjarmljenoga života. Umjesto toga, pročišćenje tjelesne ljepote, koja u svojem sjaju pronosi uzvišenost platonske teorije o idejama u drugome okružju djelovanja, mora zajamčiti prolaz do sfera božanskoga. Romantična ljubav nije nipošto sentimentalno snatrenje o idealima bez obveza. Visoko shvaćanje umjetnosti i djela s kojim se umjetnik-kao-genij pojavljuje medijem između Boga i prirode ima za svoje utemeljenje ideju refleksivne konstrukcije događaja. Schelling je to najbolje sažeo u pronalasku pojma „umjetničke religije“. Ako umjetnost još išta može u post-tragičnome svijetu, onda je njezin izgled prebolijevanja bestemeljnosti ovoga svijeta estetskoga privida u stvaranju događaja kultne svetkovine. Nakon antike i srednjega vijeka iz romantike potječe vjerojatno posljednja ideja velike metafizičke ljubavi. Ona je toliko bezuvjetna da nadilazi sve prepreke na putu. I u tom nadilaženju, dakako, mora se žrtvovati vlastiti život na oltar budućega iskupljenja i nade, kako to na prvi pogled odveć mesijansko-etički u studiji o Goethu postavlja mladi Benjamin. No, ukoliko pomnije razmotrimo zašto se u dijalektičkome načinu mišljenja (teza-antiteza-sinteza) izvodi put estetske spoznaje do apsoluta kao istine, vidjet ćemo kako se teologijski motivi isprepliću s filozofijsko-povijesnom kritikom ne tek Goetheova djela, već ponajprije onoga istoga što je rana romantika nastojala dekonstruirati. Riječ je o laži građanskoga doba. Iza privida napretka ideje slobode skriva se apsolutna moć pokoravanja ljubavi sustavu dužnosti i obveza. Što se događa iza privida povratka mita u povijest nije ništa drugo negoli ideologijska „naturalizacija“ društvenih odnosa tlačenja individuuma. Utoliko je žrtva u romantici medij nužnoga posredovanja ljepote i istine, prirode i kulture, prafenomena i umjetnoga vrta iluzija. Ništa se ne može razriješiti bez ove „tragične ironije“ povijesti. Ako je žrtva više od mimetičkoga načina pojavljivanja estetskoga privida ideje ljepote, onda je nužnost njezina događaja uvjet mogućnosti drukčije povijesti. Čini se da je to ono što izaziva i nadalje prijepor o toposu romantike u razumijevanju antinomija modernoga doba. Pitanje žrtvovanja u romantici očigledno nije tek pitanje sukoba ideala i zbilje u simboličkoj konstrukciji svijeta. Posrijedi je puno više od toga. Benjamin u završnome dijelu ove rasprave dokazuje da je Goetheov roman istinska alegorija o ljepoti, istini i iskupljenju. Nastanak modernosti utoliko je paradoksalan početak odnosa mita i napretka iz horizonta žrtvovanja „singularnoga pojedinca“, kako bi rekao Kierkegaard. Žrtva se prinosi mehanizmu vladavine s onu stranu prirode i kulture. Na kraju rasprave o „žalobnoj igri“ (Trauerspiel) nalazi se ona čuvena rečenica koju je Adorno proglasio credom svekolika mišljenja aktivne borbe protiv razočaranja pred nadolazećim nacizmom 1930-ih godina: „Samo zbog onih beznadnih nada nam je dana.“ ( Walter Benjamin, nav. djelo, str. 201.)

September 14, 2025
Spirale transgresije

Spirale transgresije

„Može se reći da je erotizam potvrđivanje života čak i u smrti.“ G.B., L’Erotisme 1. Erotizam i nadolazeća zajednica: Vizualna i retorička transgresija Ima li seksualnoga užitka bez Boga? Je li moguć seksualni užitak ako se ne poriče Bog kao metafizički temelj zabrane i tabua dopustivoga seksualnoga odnosa u okvirima povijesno uspostavljenih zajednica ljudi od iskona do danas? Naravno, ova su pitanja samo drukčija inačica pitanja: ima li svijeta bez Boga i može li biti smisla ako više ne postoji metafizičko ustrojstvo svijeta uopće? Užitak bez Boga kao da je nešto neispunjeno ili čak i prazno. Pretpostavlja se da pojam užitka upućuje na nešto samodostatno i samosvrhovito te stoga blisko utapanju u ništavilo i smrt. Uvijek je riječ o ideji životne snage, koja sebe dovodi do krajnjeg stupnja ozbiljenja u blaženoj nemoći ili nedjelovanju. Krajnja točka užitka jest upravo kraj negativnosti djelovanja. Ono ispunjeno je krajnje i dovršeno (télos). Užitak nije istoznačan sa svrhom ljudske egzistencije, nego je nešto što proizlazi iz dijalektike žudnje. Ona u sebi ima animalno-ljudsku „svrhu“. Gotovo bi se moglo doći u napast i reći, shodno Kantovome izrijeku o ljepoti kao „svrhovitosti bez svrhe“, da je seksualni užitak svrha bez svrhovitosti jer se njime dospijeva do „male smrti“ (le petite mort), kako tvrdi Bataille u svojem Erotizmu. (G.Bataille, L’Erotisme, Minuit, Pariz, 1957.) Drevna izreka nedvosmisleno, pak, kaže: post coitem omne animal triste (poslije tjelesne naslade sve životinje tuguju). Ali životinje ne uživaju „protuprirodno“ niti ekscesivnim načinima naslade. Njihov je užitak u funkciji produžetka vrste. Paradoksalno je to što sve monoteističke religije seksualnost i užitak svode na prirodnu vezu muškarca i žene u toj istoj „životinjskoj“ reprodukciji. Seksualni užitak je na taj način neka vrsta kolateralne „koristi“ u „štetnome“ teleologijskome modelu povijesti. Korist je u tome što užitak djeluje kao utjeha pred patnjama i tragedijom svjetske povijesti. Na taj način bi se seksualni užitak mogao kvijetistički shvatiti kao posljednjom utjehom dekonstruiranoga kršćanstva bez Boga. Jedino seks još zamjenjuje funkcije umrloga Boga. Otklonimo li moguću ironiju, nije li zapanjujuće da je Alberto Moravia na taj način shvatio problem ljudske komunikacije? Seksom se, paradoksalno, zabrana i tabu u ljudskoj komunikaciji još više učvršćuju pod uvjetom represivne tolerancije „protuprirodnoga bluda“ homoseksualnih odnosa. U Bataillevoj noveli Plavetnilo neba kao i u Blanchotovom romanu-eseju Posljednji čovjek oko nadilazi spoznajno-opažajnu ulogu u otvorenosti svijeta i postaje iskonskim osjetilom svjetovnosti svijeta. Oko vidi ono što je svijetu samome uskraćeno u njegovoj skrivenosti – treptaj i patnje svijeta, užitak i bol ljudskoga tijela. S pomoću oka se užitak vizualizira u ekstatičkoj transgresiji. Mistično je španjolsko slikarstvo duhovnome oku posvećivalo osobitu pozornost. Božanska ljepota dosezala se tjelesnim bolom/užitkom kao na slikama El Greca. Bez slike užitak kao transgresija bola bez boli nema svoj prirodni okvir. Vizualna transgresija nadilazi opažajne mogućnosti ljudskoga oka. Stoga je za Bataillea oko nadosjetilni organ iskonske komunikacije u svijetu. Božje oko se u tradiciji duhovne ljubavi u srednjovjekovnome misticizmu izjednačava s neposrednom spoznajom apsoluta. Leibniz Boga zato i može odrediti poveznicom spoznaje i vremenske oznake stalne prisutnosti kao intuitus praesens. Ljubav struji kroz oko kao što rijeka struji kroz svoje dubine. No, ideja ljubavi i pojam erotizma na začudan način spajaju tijelo i svetost. Monoteizam je bio povijesni događaj uspostave vjere u jednoga Boga s isključenjem svakog oblika politeizma kao ekscesa i kao „primitivnosti“ idolatrije. U svojoj dekonstrukciji kršćanstva Jean-Luc Nancy upozorava da je religija moguća samo onda kad se koncept zajednice izvodi iz transcendentalnoga načela neobrazloženosti vladavine Jednoga i Jedinoga (Boga) nad čitavim pojavnim svijetom. Ta je neobrazloženost isključenje svih drugih načela iz igre. Da bi se zajednica održala u sukobu s drugim zajednicama, potrebno je da se vjera kao monoteistički zakon održi i u prijelazu iz zajednice u moderno građansko društvo. Ono je u svojoj biti „politeističko“ po svjetonazorima, a monoteističko po tome što je jedina vjera i jedini Bog – novac kao supstancija i subjekt kapitalističke ekonomije. (J.-L.Nancy, Dis-enclosure: The Deconstruction of Christianity, Fordham University Press, New York, 2008.) Sam je izraz ekonomija teologijskoga podrijetla. Odnosi se na zbrinjavanje unutar materijalne strukture zajednice i/ili društva na načelima božanskoga „gospodarstva“. Ta je ekonomija slična podarivanju-pružanju bez uzvrata i nalikuje predmodernim društvima zasnovanim na krvnome srodstvu. Organski koncept zajednice odgovara ograničenoj ekonomiji, a ekonomija koja odgovara nadolazećoj zajednici s onu stranu klasno-socijalne i statusne hijerarhije može biti samo suverenom „općom ekonomijom“. To je ishodište Batailleove teorije društva, religije i erotizma. (Vidi o tome: G.G.Preparata, „Un(for)giving: Bataille, Derrida and the Postmodern Denial of the Gift“, The Catholic Social Science Review, br. 13/2008., str. 169-200., A.R.Boelderl, „Vom Opfergeist: Hegel mit Bataille“, PAIDEIA, Philosophy of Religion, 2000., J. Irwin, „Heterodox Religion and Post-Atheism: Bataille / Klossowski / Foucault“, Minerva – An Internet Journal of Philosophy, br. 10/2006., str. 215-244.) Zato nije nevažno pitanje zašto je kritika monoteizma u moderno doba ili dekonstrukcija kršćanstva, islama, hinduizma i judaizma istodobno dekonstrukcija institucionalnoga poretka patrijarhalnosti i monogamnoga braka. Nadolazeća zajednica nadilazi strukturu kapitalističke ekonomije građanskoga društva samo onda kada prelazi njegove imanentne granice u shvaćanju seksualnosti i erotizma. Eksces pritom označava zonu razdvajanja: profane seksualnosti građanskoga društva i sakralnoga erotizma nadolazeće zajednice. Prva je pretpostavka transgresije dokidanje monogamnoga braka kao institucije privatnoga vlasništva u obliku primarne „ćelije“ društva. Heterogenost erotizma dokida tako homogenost seksualnosti u funkciji produžetka ljudske vrste. Pitanje seksualnosti prvorazredno je pitanje održivosti nadolazeće zajednice. Kao društveni čin neposredne komunikacije, kao tabu povijesnoga opstanka ljudskih zajednica i, na posljetku, kao transgresija moći i neslobode u svijetu, seksualnost je primarna mogućnost susreta čovjeka s onim svetim i nepoznatim u vlastitoj prirodi. Mitsko znamenovanje čovjeka vezano je uz čudovišnu zabranu i tabu. Granica božanskoga i ljudskoga, onog pripadnoga bogovima i onog pripadnoga jednoj prirodnoj vrsti koja počiva na blizini i udaljenosti od bitka uopće, počiva upravo u uspostavljenome bezdanu ili pukotini između dvojega. Zakon koji nastaje na nepremostivosti same pukotine utemeljuje cjelokupnu povijest. To je povijest metafizičkoga dvojstva ili, kako je to odredio Derrida, povijest traga u samoj razlici/razluci (différance) između bitka, Boga i biti čovjeka. (J.Derrida, Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972.) Zabrana imenovanja Boga u slici i riječi nema ezoterično značenje. Ikonoklazmom se samo metafizička struktura povijesti duboko utiskuje u svijest kao zabrana i tabu. Kao što postoje dvije vrste povijesnoga ikonoklazma – slike i jezika – tako se analogno može govoriti i o dvije vrste transgresije. Prva je vizualna, a druga retorička. Slika i jezik u cjelokupnoj se povijesti zapadnjačke civilizacije međusobno odnose na nešto što ih omogućuje. Bilo da je riječ o zabrani imenovanja ili prikazivanja Boga u slici kao što je slučaj u religijskome ikonoklazmu Staroga Zavjeta, uvijek se radi o istovjetnome činu zabrane i prekoračenja zabrane. Slikovni jezik suvremene reklame u društvu spektakla također je u znaku vizualno-retoričke transgresije zabrane i tabua, čak i kad ga naizgled nema. U suvremenoj je semiotici slike upravo retorika vizualna strategija opravdanja metajezika. Iza poruke ne stoji ništa. Metajezik je utisnut u nju kao ideologijsko-diskurzivan znak zabrane govora o samoj prirodi čudovišne slike. Barthes je ogolio ideologiju u analizi reklamne slike medija, pokazujući da iza medijske slike događaja ne stoji više nikakav znak znakova. Nema više Boga kao drugoga označitelja. Priroda slike u suvremeno doba medija pokazuje da je označitelj prazan, a slika i jezik njegove ogoljenosti i praznine samo je aluzija na (ne)skrivenu zonu erotizma. (R.Barthes, „Rhetoric of Image“, u: Image-Music-Text, Collins, Suns, and Co.,New York, 1964.) Kao što je svaka slika sveta slika, tako je i svaka slika transgresija svetosti. Ogoljavanje je skidanje pozlate svetosti sa slike njezinim svođenjem na golo tijelo i ono iza golosti gologa tijela. Podrijetlo reklamne slike nije u uporabnoj vrijednosti, nego u erotskom višku vrijednosti same supstancije gologa (ženskoga) tijela kao slike-objekta vizualno-retoričke žudnje. (G.Agamben, Nacktheiten, S.Fischer, Frankfurt/M., 2009.) Erotizam je stoga posljednja zona isključenja metafizike iz povijesti. „Priroda“ se erotizma ogleda u njegovoj radikalnoj neprirodnosti i u njegovoj još radikalnijoj prirodnosti kao transgresiji same sebe. Što to znači? Ponajprije, priroda u erotizmu nije puka priroda, nešto izvanjsko, okrutno i primitivno kao takvo. Uvijek je posrijedi priroda kao druga priroda u formi dinamične žudnje i nagonske strukture tjelesnosti. Ali za Bataillea se priroda u erotizmu pojavljuje u paradoksalnome vidu otvorenosti svijeta i neobrazloženosti zla. (Vidi o tome: J.D.York, „Flesh and Consciousness: Georges Bataille and the Dionysian“, Journal for Cultural and Religious Theory, Vol. 4, br. 3/2003. kolovoz, str. 42-57.) Razumjeti paradokse i čudovišnu „prirodu“ erotizma znači otvoriti mogućnosti promišljanja i življenja druge i drukčije povijesti u suvremenome dobu. Kako ga god odredili, kojom god apokaliptičkom slikom ili prispodobom, jedno je neporecivo: to je doba izdisaja i nestanka, dokrajčivanja i agonije. Sve ono što se događa s iskustvom mišljenja nakon Nietzschea od Freuda do Bataillea prožeto je poniranjem u samo „srce tame“, u najdublju noć i u čudovišnu prazninu bezdana u kojem lebdi ljudsko tijelo poput Chagallove slike plavoga anđela ponad rijeke bez obala. U ljudskome tijelu više ne leži nikakav bezrazložni grijeh ili krivnja za budućnost svijeta. Oslobođeno svoje golosti, dostojanstveno i otvoreno svijetu poput vode i vatre u ezoteričnome plesu supstancija, nalazimo se u iskušenju da upravo iz smrti metafizičke prirode tijela kao corpusa mysticuma otvorimo mogućnosti druge i drukčije povijesti od ove na svojem izdisaju. Ne budimo morbidni! Ali za tako nešto potrebne su ipak dvije smrti. Jedna je ona Boga (Nietzsche), a druga čovjeka (de Sade). Ove dvije smrti istodobno su stvarnije od stvarnosti. U njima se stječe više od simboličke smrti samoga života. Zato je riječ o istovjetnosti istoga u razlikama. Ako više ne postoji priroda, ili ako je upravo smrt prirode riješena zagonetka Nietzscheove postavke o smrti Boga i nastanku razdoblja dugovjekoga nihilizma kao kraja povijesti zapadnjačke metafizike, kako je više moguće misliti sklop bitka, svetoga, prirode i čovjeka? U prethodnom je iskazu nešto zacijelo „skandalozno“. Radi se o nadomještanju Boga i božanskoga onim svetim. Na taj način, čini se, kao da je ovaj postmetafizički sklop nestankom Boga profaniran ili, pak, zamijenjen uvjetom mogućnosti božanskoga uopće. Heidegger u Pismu o humanizmu otvara problem kraja metafizike kao onto-teologije poetskim iskazom o svetome i božanskome u noći i praskozorju nadolazećega. Sveto nije više u funkciji božanskoga. Ono nije njegov antropologijski atribut u doba kraja metafizički shvaćenoga čovjeka. Za Heideggera je problem mnogo veći no što je naizgled vidljivo u shemi obrata metafizike i povijesti. Radi se o mogućnostima nove povijesti ili, drukčije rečeno, one povijesti koja sada započinje u samome obratu „stvari“ u srcu iskona. Sveto omogućuje možda pojavljivanje božanskoga, Boga i bogova. Iako je iskaz uistinu „ateologijski“, u njemu se pokazuje koliko je pitanje svetoga pitanje mogućnosti nadolazeće zajednice. „Da li i kako Bog i bogovi uskraćuju i ostaje noć, da li i kako sviće dan onoga svetoga, da li i kako u tom uznesenju svetoga može iznova započeti pojavljivanje Boga i bogova?“(M.Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 338.) Čemu još neki novi Bog i bogovi? Kao što je za svaki užitak, sliku i nadolazeću zajednicu pitanje o božanskome u postmetafizičkome smislu odlučno pitanje o ontologijskome karakteru bitka-u-svijetu, tako se pokazuje neizbježnim razvidjeti zašto su dvije smrti (Boga i čovjeka) zapravo smrt prirode kao takve. Bez ideje i zbilje prirode u njezinom „prirodnome“ bitku ne može nadolazeća zajednica imati svoje mjesto (topologija bitka). Takva je zajednica bez prirode ograničena suverenost tehno-znanstvene produkcije bića i okolnoga svijeta kao interface-spacea ili komunikacijskoga scapea. Ali smrt prirode ne odnosi se nipošto na ekološke katastrofe u globalnome svijetu. Priroda je povijesno-metafizički pojam. U sebi sabire dvoznačnost svijeta čovjeka i svijeta prirode same. Bez pojma svijeta ne može se misliti ni čovjek niti priroda. (J.-L.Nancy, The Sens of the World, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1993.) To ne znači da je riječ o jedinstvenome svijetu čovjeka i prirode. Posve suprotno, razdvojenost svjetova u doba suvremenosti određuje nesvodivost područja čovjeka i njegove prirode te prirode i njezine prirodnosti. Kao sinonim za pojam esencije ili biti, priroda se pojavljuje u dvostrukoj ulozi. Ona je, s jedne strane, priroda stvari (rerum natura), a s druge, priroda koja u sebi ima mogućnost prijelaza iz jednog u drugo stanje bitka. U tom smislu priroda je pojam koji se razdvaja u jedinstvu svojih mogućnosti. Ljudsku prirodu odlikuje dvostruka „priroda“ – ono životinjsko (animalno) i ono ljudsko (animalno i duhovno). Natura naturans i natura naturata odgovaraju odredbi prirode kao subjekta i supstancije u formi novovjekovne prirodne znanosti ili filozofije prirode. Ljudska je priroda u znaku razdvojenosti i pokušaja spajanja dviju supstancija – materijalne i duhovne. Tako se metafizički od Aristotela do Descartesa i suvremenih filozofijskih antropologija shvaća čudovišnost ljudskoga ekscesa. Da bi nešto u svojem postajanju doseglo stanje dovršenosti ili krajnjeg ispunjenja svrhe u tradicionalnome teleologijskome shvaćanju povijesti, potrebno je da se sama priroda u svojem fizičkome liku uzdigne do metafizičkoga opravdanja svrhe (télos) onog što prirodi podaruje mogućnost biti onim Drugim i drukčijim. Priroda u tom smislu nije statička, nego dinamička kategorija. Nadalje, priroda nije tek novovjekovni derivat okolnoga svijeta. Već od Hegela znamo da je takva priroda rezultat istraživanja i tumačenja modernih prirodnih znanosti. Znanosti možda doista ne misle, kako je tvrdio Heidegger. (M.Heidegger, Was heisst Denken?, Reclam, Hamburg, 1992.) Ali znanosti kao tehno-znanosti konstruiraju predmete i stvaraju objekte jednoga svijeta koji više ne poznaje razlikovanje unutarnjega i izvanjskoga, transcendentnoga i imanentnoga, biti i pojave. Priroda se ne otvara u svojoj čistoći pojavnosti svijeta. Rasprirodnjena u eksperimentalnoj fizici i kozmologiji, priroda se virtualno „uploadira“ do krajnjih granica mogućnosti opažaja. Ako je priroda već samim time drugobitak čovjeka, onda je „njezina“ bit artificijelna odnosno očovječena kao tehno-znanstveni proizvod. Već je otuda jasno da se čovjek iskonski razumije „neprirodnim“ bićem dvostruke prirode. Artificijelnost označava njegovu zgotovljenost kao tehnički odredive stvari. Paradoks je, dakle, nečuven: s jedne je strane priroda moguća u svojem iskonskome stanju samo zahvaljujući očuvanju čovjeka, što znači da se bit prirode ne može više shvatiti univerzalno nepromjenjivim bitkom. Naprotiv, ona je povijesno-djelatna kao „stvar“ u smislu promjene stanja živoga bića samo zahvaljujući tome što se čuva i nadzire i, dakako, uništava tehno-znanstvenim činom produkcije i reprodukcije bitka prirode. S druge strane, svaka je priroda povijesna. Priroda postaje povijesnom razvitkom i selekcijom vrsta, bilo nesvjesno ili svjesno, slijepim slučajem ili nužnošću ili, pak, svjesnim činom intervencije u prirodu. U suvremeno doba priroda se biotehnologijski proizvodi kao uvjet mogućnosti preživljavanja čovječanstva i kao okolni svijet čovjeka i životinja. (Vidi o tome: G.Agamben, Das Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Govor o smrti ili kraju prirode, dakle, nije govor o kraju fizički ograničenoga svijeta u apokaliptički zamišljenom scenariju katastrofe prirode (zemlje i organskoga svijeta). Kad govorimo o kraju ili smrti prirode, tada je ponajprije riječ o smrti ili kraju čudovišne vladavine prirode kao nužnosti, slijepoga slučaja i fatalnosti u povijesnome razvitku. A kada se umjesto Boga sveto uzdiže na rang njegove nove profane vladavine, tada se upravo priroda, paradoksalno, uskrsava u novome liku svoje slijepe nužnosti ili fatalnosti. Ta nova nužnost, međutim, drukčije je „prirode“. Nitko drugi negoli Nietzsche odredio je taj događaj bezdanom čudovišne slobode – amor fati. Nasuprot antičkome shvaćanju sudbine kao determinizma povijesti i nasuprot modernome indeterminizmu subjekta koji vodi svoj život kao projekt egzistencije ili kao izabrani stil života, u čemu se može prepoznati karikatura stoicizma i egzistencijalizma, prihvaćanjem nove moći ekstatičke prirode u njezinoj ekspresivnoj i ekstremnoj snazi nagona i žudnje jedina filozofija života koja ovdje može biti primjerenim odgovorom na ugroženost samoga života njegovim svođenjem na estetski i etički ready made jest radikalna sloboda u žrtvovanju vlastitoga tijela. To je sloboda koja sada ne dolazi niotkuda drugdje negoli iz fizičke ekspresije „svetoga tijela“. Njezina je egzistencija nalik argumentu negativne teologije o pojmu dobroga: egzistencija dobra označava samo ono što je manje loše ili manje zlo od drugoga lošega i zloga. Ali suverenost svetoga tijela upravo pretpostavlja egzistenciju zla kao svoj uvjet mogućnosti heterogenosti erotizma. Sloboda se, dakle, iskazuje žrtvovanjem tijela-u-svijetu. Batailleova je ateologija otuda i prebolijevanje metafizičkoga temelja zla transgresijom samoga temelja dvoznačne prirode svijeta (animalne i duhovne). Taj neognostički ateizam čini se da još više uznemiruje sada na ishodu moderne epohe i njezina raspadnutoga institucionalnoga jednoboštva u trenutku tzv. povratka monoteističkih religija u globalnome svijetu. Uznemirenost proizlazi iz krize institucionalnoga poretka diskursa religije u suvremenom svijetu. Ne vjeruje se u Boga, nego u institucionalnu moć diskursa o Bogu. To se zbiva u trenutku raspada svih društvenih veza koje su jamčile sigurnost života u modernome društvu. Nestankom vjere u „svijet“ takav kakav jest religija se vraća u društvo i politiku kao ideologijsko-kulturalni credo fundamentalizma bez temelja. (.Derrida/G.Vattimo, Die Religion, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.) Upravo je u tome bijeda fundamentalizma kao ideologijsko-kulturalnoga pokreta ili stila života u suvremenome globalnome poretku. Poziv na povratak temeljima vjerske tradicije pretpostavlja postojanje autentične zajednice s onu stranu modernoga liberalnoga poretka države, društva i kulture. Ali da bi takav povratak temeljima kojih nema bio uopće moguć, a zajednica mesijanski zazivana kao apokaliptički spas od zla ovoga svijeta, potrebno je nešto što može dopustiti samo razvijena liberalna demokracija. To je postsekularni konsenzus o novome osvajanju prostora sekularnoga društva. Za profane svrhe fundamentalistički ustrojenih religija u pitanjima novih granica javne uporabe uma i tijela taj se prostor proširuje. Fundamentalizam ne može postojati izvan granica liberalno-demokratskoga društva. U tome je temeljni problem. Granice u javnoj uporabi uma i tijela odnose se na seksualnu transgresiju, erotizam i biogenetiku.(J. Habermas, Glauben und Wissen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001.) Sve bi to bilo nemoguće bez neprestane tvorbe transgresivnoga identiteta suvremenoga hiperindividualističkoga čovjeka kojemu se pripisuju oznake prazne transcendencije, dosade, banalnosti i narcizma. Transgresije, dakle, nema bez razvijenoga liberalnoga društva. Koliko je ona moderna pojava razotkrića seksualnosti i erotizma u samome srcu zapadnjačke tvorbe subjektivnosti subjekta, toliko je istodobno drevna tehnika prelaska granica tjelesne samoodrživosti čovjeka. Foucault je pokazao kako se transgresija upisuje u duhovne discipline ovladavanja subjekta sobom i Drugima od arhajskoga doba do klasičnoga razdoblja moderne. (M.Foucault, Vladanje sobom i drugima,Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo: Z. Wurzburg) Povratak tjelesnosti tijela ne označava vladavinu animalizma drugim sredstvima. Nije riječ o okrutnosti prirode u društvenome ili kulturalnome poretku darvinizma. Evolucijski je proces upravo dokaz nesvrhovitosti prirode. Seks kao djelatnost kopulacije spolno različitih bića u svrhu produljenja vrste posve je nefunkcionalan i neracionalan. Suvremena istraživanja biogenetike to uvjerljivo dokazuju. Upravo zato je erotizam heterogenost slobode, suverenost tijela i radikalan eksces u prirodi. Ljudska je vrsta u svojem animalnome ili biološkome ustrojstvu ekscesivna i destruktivna. No, bez tih „anomalija“ ni sama priroda ne bi mogla imati pripisanu joj svrhovitu nesvrhovitost. Između kontingencije slobode i nužnosti života zjapi otvoreni bezdan. Povijesni događaj diskontinuiteta prirode, na čemu se temelji cijela ateologija erotizma i smrti Georgesa Bataillea, pokazuje da je pitanje prirode u iskonskome smislu života i smrti bića u njegovome bitku pitanje o granicama erotizma i slobode. (G.Bataille, Visions of Excess: Selected Writings, 1927-1939., University of Minnesota Press, Minneapolis, 1985.) Sloboda se više ne suprotstavlja nužnosti u smislu slučaja ili bezrazložne neodređenosti bića. Sada se sama svjetovnost svijeta određuje radikalnim obratom u biti same metafizike. Iz slobode s onu stranu nužnosti i slučaja nastaje svijet. Smrt Boga istodobno je bezrazložna igra svijeta. Ona u svojoj razigranosti bitak izigrava u permanentnome postajanju/bivanju Drugim i drukčijim. Zbiva se u događaju svetosti samoga tijela. Izvan bilo kakvog metafizičkoga samoodređenja s onu stranu prirode njezin je krajnji cilj dosegnut u ideji prevladavanja čovjeka. Tome je na putu nihilističko obezvređivanje vrijednosti poput bitka, istine, slobode. (Filozofijske konzekvencije Heideggerova pojma „igre svijeta“, koji je ostavio netematiziranim i nerazjašnjenim u predavanjima „Das Ding“ i „Überwindung der Metaphysik“, razvili su u svojim navlastitim misaonim sklopovima E.Fink, Spiel als Weltsymbol, K.Alber, München, 2010. i K.Axelos, Le jeu du Monde, Minuit, Pariz, 1969.) Povijest i priroda više nisu binarne opreke. Da bi priroda uopće mogla postojati u svoje dvije forme – „prirodnoj“ i „ljudskoj“ – sama se povijest više ne može razumjeti drukčije negoli horizontalno. Prirodna povijest je „humanizirana“, a ljudska povijest je „animalizirana“. To znači da je njezina eshatologijska dimenzija ozbiljena na svojem kraju u čudovišnome liku životinje-čovjeka-stroja, koji istodobno nadilazi animalno-duhovne razlike i prevodi ih u posve novo stanje postmetafizičke entropije. Priroda umire na drugom križu povijesti baš onako kako je to predskazao Rimbaud u Sezoni u paklu – razotkrićem njezine čudovišne dimenzije svete energije i smrti u slobodnom posjedovanju istine u „jednoj duši i u jednome tijelu“. (A.Rimbaud, Sezona u paklu, u: Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982., str. 29. S francuskoga preveo: Z.Mrkonjić. Vidi o Rimbaudovoj posljednjoj rečenici iz Sezone u paklu sugestivno tumačenje J.-L.Nancyja, „To Poses Truth in One Soul and One Body“, u: The Birth of Presence, Stanford University Press, Stanford California, 1993., str. 284-306.) Vizualna i retorička transgresija u njezinome radikalnome ateologijskome misaonome življenju ispisana je u Batailleovu djelu kao: (1) povratak u iskonsku blizinu bezdana erotizma i smrti bezuvjetnim podarivanjem-pružanjem dara „sunčeve ekonomije“ kao simboličkoga obreda žrtvovanja tijela u suvremenoj kulturi političke ekonomije narcizma i robnoga fetišizma kapitalizma; (2) uspostava diskursa profane svetosti tijela u odnosu diskontinuiteta povijesti i kontinuiteta prirode kao načina prevladavanja dvojstva uma i tijela u modernome svijetu kulturno kodirane zabrane i tabua; (3) otvorenosti nadolazeće zajednice kao ekstatičke zajednice suverenosti i heterogenosti slobode tijela u društvenim, političkim i ideologijskim strukturama moći gdje se kritika dijalektike seksualnosti i erotizma pokazuje radikalnom kritikom perverznoga individualističkoga subjekta liberalizma i reprezentativne demokracije kao kritika građanskoga morala i njemu pripadnih etika dužnosti. (Pojam „nedjelatne zajednice“ na tragu Heideggera i Bataillea nastoji produbiti u svojim tekstovima Jean-Luc Nancy, osobito u djelu The Inoperative Community, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1991. O odnosu nihilizma i zajednice u modernome dobu u sučeljavanju mišljenja Heideggera i Bataillea instruktivan je tekst suvremenoga talijanskoga filozofa Roberta Esposita, autora cijenjene knjige Biofilozofija, „Community and Nihilism“, Cosmos and History: The Journal of Natural and Social Philosphy, Vol. 5, br. 1/2009., str. 24-36. www.cosmosandhistory.org) Sve su tri misaone strategije vezane izravno uz pitanje iskustva i doživljaja tijela s onu stranu metafizičke strukture povijesti. Transgresija u svojem vizualno-retoričkome dosegu stoga nije tek diskurs drukčije i druge moći tijela, koju Bataille naziva suverenošću, nego ponajprije iskonska sloboda događaja samoga tijela kao svetosti i kao suverenosti jednokratne žrtve. O toj svojevrsnoj novoj „ontologiji“ žrtvovanja i slobodi u svijetu moderne kapitalističke ekonomije i liberalne demokracije kao općem okviru i dogmi razmjene tijela u pojmovima vlasništva života i smrti najdublje su refleksije, i istodobno svojevrstan izazov za novo čitanje Bataillea izvan struje, njegova nesvodiva dvojnika Michela Foucaulta. Tko želi govoriti o transgresiji tijela u suvremenoj kulturi nihilizma i tehno-znanstvene moći produkcije bitka kao stvari/objekta, nužno mora krenuti od Foucaultova tumačenja Bataillea. Ali ovdje nije riječ tek o jednom od tumačenja kanonskih spisa (romana, studija, eseja, dnevnika, manifesta, fragmenata) istinskoga prethodnika postmoderne fragmentacije teksta. Radi se, naprotiv, o usporednome mišljenju o istome u različitome diskurzivnome tonu mišljenja. Foucault razotkriva Batailleovo mišljenje nadolazeće zajednice suverenosti i heterogenosti slobode pod pravim i neskriveno subverzivnim pojmom – transgresije. Što uopće znači transgresija i čemu smjera? 2. Suverenost (kraja) povijesti: Subjekt bez moći Foucault daje već na početku svojeg eseja „Predgovor transgresiji“ neizravan odgovor na to pitanje. Ako seksualnost nikad nije uživala toliko neposredne pozornosti kao u našem dobu, tada je razvidno da se upravo u zapadnjačkoj kulturi i jedino u njoj seksualnost uzdiže do diskursa oslobađanja i diskursa rasprirodnjenja (denaturaliziranja) same seksualnosti. Oslobađanje od zabrana i tabua zbiva se kao rasprirodnjenje seksualnosti same. Da bi seksualnost postojala u formi užitka, priroda kao zakon u formi simboličke zabrane mora umrijeti. Simbolička smrt prirode u Lacanovoj je psihoanalizi uvjet mogućnosti vladavine Oca-Zakona kao „druge prirode“ stvari. Ovdje je, naprotiv, riječ o onome što smo nazvali retoričkom transgresijom u Batailleovoj ekonomiji žudnje. Jezik preuzima moć oslobađanja od čudovišne prirode zabrane i tabua. Književnost modernoga doba odvija se kao drama ispovijesti subjekta. Od sv. Augustina i njegovih Ispovijesti preko Abelarda i Heloize subjekt aluzivno i metaforički govori o svojim traumama i patnjama izazvanim neprirodnom zabranom i tabuom zajednice koja počiva na ideji božanske ljubavi. Foucault pokazuje da je zapadnjačka kultura povijesno ozakonjena diskursom kršćanstva. Stoga nije začudno što tradicija misticizma i duhovnosti tijela prolazi kroz forme diskursa poput „pukotine“, „penetracije“, „ekstaze“. Svi ti fenomeni su odbljesak one najdublje i istinske božanske ljubavi. „Što odlikuje modernu seksualnost od de Sadea do Freuda nije pronalazak jezika njezine logike ili njezina prirodnoga procesa, već ponajprije to što se nasiljem takvoga jezika koji je već rasprirodnjen – zapada u praznu zonu gdje takav jezik djeluje neovisno od forme koju poprima uspostavom svojih granica. Seksualnost ne dopire nigdje s onu stranu sebe, bez produljenja, osim u mahnitosti koja ju razara.“ (M.Foucault, „A Preface to Transgression“, u: Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews, Cornwell University Press, Ithaca-New York, 1977., str. 29-30.) Seksualnost se ispražnjava u samoj sebi, a tek je mahnitost u negativnoj formi perverzije dovodi s onu stranu pukoga tjelesnoga upražnjavanja/ispražnjavanja. Nedvojbeno je ovdje riječ o potencijalnosti tvari u njezinom prirodnome obliku. (G.Agamben, Potentialities: Collected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford California, 1999.) Mahnitost ne označava ništa drugo negoli prekomjernu potencijalnost seksualnoga nagona koji prelazi „prirodne“ granice. Zato je ideja prirode u seksualnosti nešto ne samo neprirodno, nego i natprirodno. Bataille pojmom erotizma upućuje na transgresiju u samoj strukturi žudnje kao nagona i kao životne snage, koja omogućuje duhu ozbiljenje u svijetu. Ali već je u diskursu upražnjavanja/ispražnjavanja nešto skandalozno. Baudrillard će cjelokupnu postmodernu kulturu vizualnosti nihilistički odrediti pornografijom objekata. U njoj više nema ni užitka niti zavođenja. Preostaje tek seksualno upražnjavanje i ispražnjavanje. (J.Baudrillard, Simulakrum i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001. S francuskoga preveo: Z. Wurzberg. Vidi o tome: Ž.Paić, „Bijele rupe; tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.) Foucault je, pak, najavio u svojoj Povijesti seksualnosti i same granice transgresije. Naime, transgresija označava prelazak granica u smislu moralnih zakona, društvenih zabrana i kulturalnih tabua koji čuvaju uspostavljene „prirodne“ zajednice od „neprirodnih“ ekscesa razaranja same zajednice. Da bi se transgresija uopće održala u svojem pojmu i zbilji nužno je postojanje granice između subjekata/aktera transgresije i onoga na što se transgresija usmjerava. Ali kao što pokazuje Foucault u Batailleovom cjelokupnome djelu, transgresija nije bezgranična djelatnost refleksije i prakse nadilaženja granica. Ona je sama ograničena u svojoj bezuvjetnoj suverenosti i heterogenosti slobode. Drugim riječima, da bi sloboda uopće bila mogućom kao uvjetom mogućnosti transgresije potrebna je neka unutarnja ili imanentna granica u njezinoj apsolutnoj moći djelovanja. Ovo nije paradoks transgresije, nego nužno unutarnje proturječje. Zato obojica, Bataille i Foucault, govore o dijalektici žudnje u logici transgresije. Foucault posebno naglašava Batailleovu postavku ateologijskoga ateizma. Radi se o tumačenju Nietzschea i njegovoj izreci o smrti Boga. Unutarnje iskustvo pretpostavlja događaj suverenosti ili iskustvo nemogućega. (G.Bataille, On Nietzsche, Athlone Press, London, 1992. ) Smrt Boga zato nije tek neki „događaj“ koji bi suvremenom iskustvu bio usputan. To je apsolutan događaj kraja svih odredbi bitka i bitosti bića kao onto-teologijske strukture metafizike. Foucaultovo je pitanje unutar Batailleove logike transgresije istodobno paradoksalno i jedino moguće: što uopće znači postavka o smrti Boga koji nikad nije postojao? Egzistencija Boga u smislu realitas rerum nije zanijekana njegovom smrću. Posrijedi je poricanje metafizičke strukture vladavine čitavog sklopa određenja od prvoga uzroka do posljednje svrhe (arhé i télos). Odgovor je u tome što smrt Boga nije afirmativna postavka ili pozitivistički credo ateizma kao negativne vjere u Božji nadomjestak s ovim ili onim atrubutom (čovječanstvo, priroda, energija). To je unutarnje iskustvo. Bataille ga naziva istinskom suverenošću čovjeka. Kroz ekstazu unutarnjega iskustva kao života u igri s onu stranu razdvojenosti duše/duha i tijela uspostavlja se novi poredak tjelesne koherencije svijeta u znakovima heterogenosti i diskontinuiteta. Oba pojma su Batailleovi sinonimi za stvaralačku (r)evoluciju svijeta u prisutnosti žrtvovanja i bezuvjetnoga podarivanja-pružanja života. (G.Bataille, Inner Experience, SUNY Press, Albany, 1988.) Ali suverenost se ne smije shvatiti kao djelatnost autonomije novovjekovnoga subjekta, čak niti u smislu decentriranoga subjekta jednoga Lacana. Foucault u postavci o smrti Boga u Batailleovim refleksijama vidi eksces unutarnjega iskustva nadilaženja same granice između Boga i čovjeka. Stoga su razotkriće seksualnosti i smrti Boga autentičan jedinstven događaj singularnosti. (M.Foucault, nav, djelo, str. 32-33. Vidi o tome: C.Jenks, Transgression, Routledge, London-New York, 2003., str. 1-14.) Veza između de Sadea i Bataillea na kojoj ustrajava Foucault još je više istaknuta u djelu Pierrea Klossowskoga, najznačajnijeg francuskoga tumača Nietzscheove metafizičke postavke o smrti Boga. (P.Klossowski, SADE – My Neighbor, Nortwestern University Press, Evanston, Illinois, 1991.) I kod de Sadea i kod Bataillea, prema Klossowskome, radi se o kritici ateizma, o unutarnjem iskustvu erotizma kao konceptualne formulacije perverzije. A ono što se naziva „integralnim ateizmom“ sa svim proturječnostima tog pojma odnosi se na temu transgresije. (P.Klossowski, nav.djelo, str. 13-18.) Ali, unatoč blizini i razlikama između Foucaulta i Klossowskoga u tumačenju de Sadeova/Batailleova koncepta transgresije, ne smije se smetnuti s uma da je Batailleova nakana s onu stranu integralnoga ateizma. On, naime, u erotizmu, kako to precizno izvodi Foucault, povezuje iskustvo seksualnosti kao prevladavanja granica i smrti Boga. Diskurs o Bogu u zapadnjačkoj kulturi pretpostavlja da je korijen seksualnosti u transgresiji. Temeljna je postavka Foucaulta o Batailleovoj proročanskoj i predskazujućoj budućnosti mišljenja zapanjujuće bliska onome što sam Artaud kaže o svojem iskustvu transgresije: radi se o budućnosti koja je blizu, ali stvar dolazi iz krajnje daleke prošlosti. (A.Artaud, „Pismo Mariei Dubuc, 8. kolovoza 1937.“, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003. S francuskoga prevela: M.Bašić) To je gotovo istovjetan stav koji određuje i Batailleovo mišljenje suverenosti erotizma i smrti. Prostor transgresije koji se nalazi u budućnosti istodobno je vrijeme prisutnosti posve druge i drukčije povijesti. To je ono najteže u mišljenju: kako uopće misliti bit transgresije bez granice između bitka i bića, koju Heidegger naziva ontologijskom diferencijom, a Derrida razlukom (différance)? Ako se budućnost transgresije misli kao metamorfni identitet bića u konačnoj beskonačnosti istoga, tada je na djelu Nietzscheova metafizike volje za moći u liku nihilizma postajanja/bivanja. To znači da je Foucault u pravu kad misli transgresiju kao čitav prostor u crti koju se prelazi. Granica i transgresija su, dakle, međusobno ovisne, jer granice nema ako se ona stalno ne prelazi i poništava, a transgresija bez novih granica postaje iluzijom i sjenom. (M.Foucault, nav. djelo, str. 34.) Razumijevanje pojma transgresije ponajprije je negativno. Ona nije nikakvo nasilje niti potkopavanje poretka njegovim rušenjem u smislu dijalektičkoga prevladavanja proturječnosti. Ne odnosi se na granicu kao, primjerice, crno na bijelo ili zabranjeno na zakonito, izvanjsko na unutarnje, otvoreno na zatvoreno. Nije, dakle, riječ o logici binarnih opreka. Foucault inventivno uvodi geometrijski pojam ili formu spirale da bi razjasnio misterij transgresije. Opis je, naravno, vrhunac metaforičke djelatnosti teorijskoga subjekta same transgresije filozofijske spekulacije. Izravna sveza s Nietzscheom i Batailleom je bjelodana. Mogao bih ga usporediti s Derridainim pojmom koji posuđuje od Lévy-Straussa – mitopoetsko mišljenje. Spirale transgresije djeluju poput svjetlosti munje u noći od samoga početka vremena. Crni intenzitet noći zadobiva svoju mračnu „boju“ samo zahvaljujući svjetlost munje, a ona, pak, gubi svoju energiju u mraku koji postaje tminom. Učinak nije posljedica igre svjetlosti i tmine, nego „ekscesne distancije“ između dvojega, Upravo je u distanciji kao ekscesu ključ razumijevanja transgresije u Bataillea i Foucaulta. Iako će neki tumači Bataillea tvrditi da su skandalozno, subverzivno i ekscesno sveta trijada erotizma kao transgresije, Foucault želi transgresiju osloboditi svakog skandala i subverzije, svega što ima prizvuk negativnosti. Koliko je to opravdano? Sa stajališta kritike dijalektike, ali ne dijalektike žudnje, čini se da je „filozofija nepozitivne afirmacije“ života i svetosti u formi žrtvovanja slobode tijela upravo takva logika proturječja. Za Foucaulta je transgresija čista forma nadilaženja binarnih opreka. To je neka vrsta postmetafizičke razluke (différance) bitka kao volje za moć (genealogija povijesti) i bitka kao diskontinuiteta konačnosti i beskonačnosti. Što Bataille naziva u Unutarnjem iskustvu „solarnom negacijom“ ateologijska je verzija božanskoga s onu stranu institucionalnoga monoteizma kršćanstva. Ljudski bitak se pojavljuje kao strastvena singularnost. (J.-L.Nancy, Inoperative Community, University of Minnesota Press, Minneapolis and Oxford, 1991., str. 28.) Sveza između kršćanstva i komunizma kao nadolazeće zajednice – bez političko-ideologijske platforme realnoga pokreta i sustava vladavine u moderno doba, ali i bez utopijske fantazije o budućnosti kao mesijanske nade – pokazuje se bitnom za razumijevanje pojmova svetosti, suverenosti, žrtve, patnje i užitka. Kršćanstvo počiva na ideji nadolazeće zajednice (communio), a komunizam je radikalna transgresija moderne opsesije s privatnim vlasništvom pojedinca u njegovom svođenju na stvar/objekt akumulirane žudnje bez granica. Vjera koja utemeljuje ideju kršćanske zajednice vjernika kao mesijanske zajednice iskupljenja pripada profaniranoj i sekularnoj zajednici onih koji nadilaze građansku demokraciju nejednakih. Oboje, kršćanstvo i komunizam proizlaze iz teologijsko-političke ideje zajednice koja omogućuje slobodu pojedinca kao osobe, a ne obratno. To je u posve drukčijem razumijevanju i u drugome diskursu temeljni problem Heideggerova i Batailleova mišljenja. (J.-L.Nancy, nav. djelo, G.Agamben, Die Zeit, die bleibt: Ein Kommentar zum Römerbrief, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) Kružni put transgresije o kojem govori Foucault nije i križni put tjelesnoga martirija žrtvovanja kao bezrazložne prakse destrukcije bitka-u-svijetu. Što je ovdje od presudne važnosti sada se pokazuje u razvitku postavke o retoričkoj transgresiji. Diskurs erotizma je neizbježno suigra okrutnosti, nježnosti, putenosti, duhovnosti i smrti. Ako je diskurs transgresije s Batailleom, Blanchotom i Klossowskim pridonio konačnome oslobođenju (francuskoga) jezika kao jezika moderne subjektivnosti i suverenosti političke demokracije, onda je u tom Foucaltovom izrijeku očigledno samo jedno: retorička je transgresija uvjet mogućnosti vizualne transgresije. Drugim riječima, na djelu je vjera u diskurzivno oslobođenje od prirode kao tlačiteljske sile koja je kulturno kodirana. Priroda uopće ne postoji kao takva, ili hegelovski u formi o-sebi. Njezina je prirodnost moguća tek u budućnosti transgresije same kulture kao diskursa. Ne uznemirava nas stvarnost zla, nego njegova reprezentacija u jeziku samome. Foucault misli kroz Batailleovu konstelaciju tijela kao transgresije metafizičkih suprotnosti. Zato se i može iziskivati nediskurzivan jezik, Već stoljećima taj jezik ima posvećen status razluke i raskola (différance i différence) u zapadnjačkoj kulturi od de Sadea do Bataillea. U de Sadeovom se integralnome ateizmu jezik artikulira kao (1) diskurzivan, (2) eksplicitan i (3) kontinuiran. (M.Foucault, nav. djelo, str. 39.) Ako je to jezik koji nema apsolutan subjekt, tada je riječ o vizualnoj transgresiji same filozofije erotizma kao subverzije retoričke transgresije. Slika zazornosti u erotizmu postaje moćnija od bilo kakvog jezičnoga iskaza. Razlog leži u tome što je suvremena kultura u znaku vladavine slikovne paradigme svijeta. Kakve su posljedice iskazanoga za budućnost mišljenja i za filozofiju u doba kada ona više nije životno pitanje, nego pitanje diskurzivnoga autizma, koje se očituje u dobu komentara kako je to još 1950-ih navijestio Arnold Gehlen za aktualnu umjetnost posthistorijskoga razdoblja tehničke civilizacije? (Vidi o tome: G. Seubold, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwechsel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchungen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in systematicher Absicht, K.Alber, München, 1997.Foucaultov opis suvremene filozofije kao „doba komentara“ preuzima i Philippe Lacoue-Labarthe u svojoj knjizi Heidegger, Art and Politics: Tje Fiction of the Political, Basil Blackwell, Oxford, 1990., str. 1-8.) Čini se da je odgovor na to pitanje ne samo Foucaultova i Batailleova stvar, nego ponajprije stvar mišljenja nas suvremenih u nadolazećem vremenu. To je neizravno odgovor na pitanje zašto Bataille nije ni filozof, niti pornograf, ni sociolog, niti religiolog, ni književnik u uobičajenom smislu riječi, a niti, pak, svetac u ateologijskome kalendaru. (Za Habermasa je Bataille glavni mislilac francuske postmoderne kao „novih mladih konzervativaca“, a njegov je stil mišljenja-pisanja ničeansko-hegelovska kompozicija fragmenata koji tvore necjelovitu cjelinu. – J. Habermas, Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1987., S njemačkoga preveo: I.Bošnjak) Transgresija je ovdje nova „praksa“ teorije kao mišljenja s onu stranu svih diskurzivnih pravila. Batailleovo je mišljenje jednostavno, a odvija se u spiralama. Foucault je u svojem tumačenju Bataillea autentičan mislilac transgresije. Ponajprije, njegova je dijagnoza stanja s filozofijom u suvremeno doba razotkrivajuća i ogoljujuća. Tvrdeći da filozofija danas djeluje kao „mnogostruka pustinja“, koja nije izgubila svoj objekt nego svoj „prirodni“ jezik, došao je do svojevrsne parafraze Heideggerovve postavke o kraju filozofije u kibernetici i tehno-znanostima. Naime, Foucault kaže da nije riječ o kraju filozofije, nego o kraju figure filozofa. Nietzscheov Zaratustra je diskurzivna figura hibrida filozofa i propovjednika, sveca i proroka. Filozofija nije na kraju. Ona se sabire u mnogostrukosti diskursa, Tako se rasprostire na rubovima granica, ograničavajući sama svoje granice. (M.Foucault, nav. djelo, str. 41.) Što, zapravo, čini Bataille? On prije svega ponire u mitsku povijest samoga iskona ili u tmine iskonskoga erotizma. To čini zbog potrebe da se modernome dobu pronađu ishodišta, koja ga mogu iznutra prevladati i uputiti s onu stranu jednosmjerne ulice tehničkoga napretka u znaku homogenosti i kontinuiteta. Jezik kojim se razotkriva ta misao povratka ili obrata u samoj biti suverenosti modernosti jest jezik „ludoga filozofa“. Njegovo iskustvo proturječi akademskom diskursu filozofije. To je alternativna gesta, ali ne još i autentičan čin dekonstrukcije onoga što Derrida naziva logocentrizmom zapadnjačke metafizike. Da je tome tako svjedoči usputna Batailleova bilješka o Heideggerovom mišljenju kao profesorskoj filozofiji ništavila. (Najznačajnija studija o Batailleovom životu, koji je postao transgresijom samom zbog njegove dvojne prirode, danju knjižničara a noću pornografa, mistika, orgijastičkoga ljubavnika i heterodoksnoga subverzivnoga intelektualca u stalnim previranjima od nadrealizma do političke kritike staljinizma i začudne blizine „lijevome fašizmu“, zacijelo je ona Michela Surya, Georges Bataille: An Intellectual Biography, Verso, London-New York, 2002.) Više od geste nadilaženja institucionalne forme moći filozofije u akademskom prostoru za Bataillea je važno ono što se u tekstu sabire kao kristalni jezik transgresije same. Igra transgresije i bitka je „fundamentalna za tvorbu filozofijskoga jezika koja ga reproducira i neprijeporno proizvodi.“ (M.Foucault, nav. djelo, str. 44.) Bataille se obraća poeziji, baš kao i Heidegger, da bi uvidom u bit umjetničkoga djela kao događaja iskonske otvorenosti prispio u otvorenost samoga jezika. Transgresija počiva u biti jezika. Zato je za njega poezija „žrtvovanje u kojoj se same riječi žrtvuju“ da bi odnos između čovjeka i stvari bio uopće moguć. Nancy opravdano kaže da se umjetnost shvaća kao nadomjestak na putu žrtvovanja, Na tom putu izbor između simulakruma i ništavila predstavlja fundamentalni izbor slobode. (J.-L.Nancy, „The Unsacrificeable“, Yale French Studies, br. 79/1991., str. 20-38.) Tijelo se stoga u činu posvećenoga erotizma predaje zajednici kao bezrazložna žrtva slobode da bi bitak zajednice – što Heidegger u Bitku i vremenu naziva su-bitkom (Mit-Sein) – očuvao svoju čistoću i održao se u vremenu kružnoga toka stvaranja i razaranja. U čemu je bit Batailleova shvaćanja transgresije? Odgovor daje sam Bataille u svojem spisu Erotizam na početku petoga poglavlja u kojem razlaže dvije inačice tog pojma u tabuu i zabrani. Erotska transgresija je u suprotnosti s kršćanskom ortodoksijom, budući da se nalazi u području onog zabranjenoga u koje kršćanstvo smješta grijeh i putenost nakon Luciferova pada. „Transgresija ne poriče tabu (zabranjeno), već ga nadilazi i dovršava.“ (G.Bataille, L’Erotisme, Minuit, Pariz, 1957., str. 63.) Tamo gdje se transgresija može razumjeti u funkciji sublimacije, kao što je to slučaj kod Lacana, riječ je o njezinom nesuverenom pravu na nadilaženje granica društvenoga morala i kodirane kulturne zabrane. Transgresija se uvijek sublimira u nekoj vrsti umjetničkoga užitka, pa je moguće da se shvaća samo kao sredstvo za neku drugu svrhu. Model mišljenja psihoanalize Freuda i Lacana o kulturi kao sublimaciji seksualnosti govori o načinu represivne djelatnosti kulture spram čudovišnosti prirode u formi tabua i zabrane. Bataille ide drugim smjerom u promišljanju fenomena transgresije. (K.James, „Breton, Bataille and Lacan’s Notion of ‘Transgressive’ Sublimation“, E-pisteme, Vol. 2, br. 1/2009., str. 53-66., J.Dragon, „The Work of Alterity: Bataille and Lacan“, Diacritics, Vol. 26, br. 2/1996., str. 31-48. i S.Guerlac, „’Recognition’ by a Woman!: A Reading of Bataille’s L’Erotisme“, Yale French Studies, br. 78/1990., str. 90-105.) Nedvojbeno je da je taj smjer najradikalniji u suvremenoj teoriji vizualno-retoričke transgresije tijela. Za njega se transgresija ne može uopće razumjeti polazeći od kauzalno-teleologijskoga modela mišljenja novovjekovlja čiji je paradigmatski slučaj Kantova estetika uzvišenoga. S onu stranu modela sredstvo-svrha Bataille dekonstruira Hegelovu dijalektiku. U svojoj „fenomenologiji erotizma“ izvodi postavku o transgresiji kao prekoračenju i dovršavanju (ispunjenju) tabua i zabrane. Izrijek je u najmanju ruku dvosmislen. Ponajprije je to stoga što dovršavanje (ispunjenje) ima karakter hegelovske strukture dijalektičkoga prevladavanja (tollere, conservare, ellevare). Nadilaženje pojma u ideji i zbilji, kao što je poznato, pretpostavlja stvaranje nečeg novoga. To se događa samo na taj način što se ono prevladano čuva po formi, dokida po sadržaju i uzdiže na viši stupanj. Batailleovo je mišljenje transgresije spiralno i nedijalektičko. To znači da se prekoračenjem tabua i zabrane incesta erotizam pojavljuje kao svetost i smrt slobode tijela u iskonskom obredu žrtvovanja. Bezrazložnost slobode tijela u činu transgresije dokida svaki oblik kauzalno-teleologijske strukture mišljenja. Povijest, dakle, nema ni uzrok niti svrhu. Ono što preostaje od metafizičkoga mišljenja uzroka i svrhe jest da se ni u čemu drugome ne temelji negoli u odsutnosti prvoga uzroka i posljednje svrhe. Ateologija erotizma nužno prolazi put negativne teologije tijela (corpus). Erotizam ima svoju „svrhu“ u transgresiji tabua i zabrane. U prekoračenju i dovršenju (ispunjenju) Zakona koji utemeljuje granične crte razlike doseže svoj konačan i posljednji smisao kao užitak (jouissance). (S.Lippi, „Transgression et violence chez Bataille et Lacan“, La linique lacanienne, Vol. 1, br. 10/2006., str. 245-262. http://www.cairn.info/revue-la-clinique-lacanienne-2006-1-page-245.htm) Bezrazložnost ipak nije ni iracionalnost niti apsurdnost. Riječ je o prekoračenju i dovršavanju samoga Zakona (tabua i zabrane). On bezrazložno utemeljuje društvene poretke razdvajanja prirode od kulture, mita od znanosti, umjetnosti od filozofije. Čin transgresije može za Bataillea biti samo erotizam doveden do krajnje točke uzvišenosti. Ta točka označava nadilaženje razlikovanja svetoga od profanoga poretka – arhajske zajednice i modernoga društva – i uvodi u nadolazeće doba ekstatičke zajednice podarivanja-pružanja života uopće u njegovoj jednokratnoj konačnosti i smrtnosti. Ateologija je pronađeni naziv za mišljenje preklapajuće sveze Hegela s Nietzscheom, Maussa s Heideggerom i de Sadea s neognostičkim urotničkim klubom Alezephal, koji je sam Bataille osnovao i bio njegovim „velikim meštrom“. Pogrešno bi bilo zaključiti da je Bataille eklektički mislilac. Njegovi su izvori različiti diskursi (od filozofijskih, teologijskih, mističnih, umjetničkih, sociologijskih, antropologijskih) o svezi svetoga i profanoga. Navlastitost proizlazi iz njegove antihumanističke kritike racionalnoga subjekta moderne. Erotizam stoga nije teorija seksualnosti za doba postmoderne raspršenosti smisla, nego antropologija žrtvovanja i teorija profane svetosti tijela. Ni jedan dio njegova spiralnoga sustava nije nesukladan s drugima, primjerice teorija religije s teorijom erotizma ili kritika Hegela i Heideggera s vlastitim tumačenjem Nietzscheove ili de Sadeove filozofije moći tjelesnosti. To preklapajuće povezivanje naizgled nepovezanih fragmenata uvijek ima svoje čvrsto ishodište. Ideja o kraju povijesti i kraju subjekta na temelju predavanja Kojévea o Hegelovoj Fenomenologiji duha dovodi Bataillea do transgresije same kršćansko-novovjekovne ideje svjetske povijesti spasa u liku apsolutne znanosti. Za razliku od Adornove necjelovite cjeline i kritike Hegelova sustava pod lozinkom istina nije cjelina, Bataille gnostičko-dionizijski smjera svojim mišljenjem s onu stranu sustava i cjeline, a pojam istine nije niti u sustavu niti izvan njega. Istina je jednostavno metafizička fikcija i irealna realnost. Ona se objelodanjuje u povijesnome srazu homogenosti i kontinuiteta bitka te heterogenosti i diskontinuiteta povijesti kao bivanja/postajanja u vremenitosti. (G. Bataille, Theory of Religion, Zone Books, New York, 1989.) S Batailleom je u suvremenoj zapadnjačkoj kulturi stabilizirana profanacija svetoga novim razotkrićem svetoga. Nasuprot različitim sakralogijskim studijima o arhajskim društvima i njihovu odnosu spram svetoga i božanskoga u žrtvenim obredima, a posebno mjesto u tom razotkriću imaju René Guenon i Béla Hamvas, Batailleova je ateologija žrtvovanja uvod u svojevrsni transgresivni zaokret (transgressive turn) u postmodernoj teoriji kulture. Njegova antropologija erotizma usmjerava se na logiku žrtvovanja i nemoguću razmjenu bez uzvrata kao uvjet mogućnosti unutarnjeg prevladavanja i dovršavanja kapitalističke ekonomije, koja počiva na iluziji ekvivalentne razmjene uporabnih vrijednosti. Pojam bitka u transgresivnome zaokretu pitanje je samoodređenja granice između suverenosti unutarnjega iskustva svijeta i homogenosti kozmičko-prirodnoga kontinuiteta. Tako se u pitanju o bitku kod Bataillea sučeljuje iskustvo konačnosti i smrtnosti kao diskontinuitet povijesti i njegove heterogenosti, s jedne strane, te beskonačna homogenost tvari u njezinome energetskome potencijalu. Tu drugu stranu svojeg neognostičkoga materijalizma tijela kao jedinstva psyché i duha u tjelesnome totalitetu bića Bataille u svim svojim tekstovima, pa čak u romanima i novelama, naziva „solarnom ekonomijom“. Seksualnost stoga ne može biti drugo negoli forma želje za Drugime kao želje za recipročnošću bitka u činu kopulacije. Smrt i život međusobno se križaju u suigri i dijalektici nemoguće razmjene ili razmjene nemogućega – homogenosti tvari u njezinom kontinuitetu i heterogenosti duše/duha u njegovom diskontinuitetu. Cjelokupan sustav mišljenja Batailleove ateologije mogao bi se podijeliti na pet tematskih sklopova ili ključnih riječi/pojmova. To su: (1) erotizam, (2) smrt, (3) transgresija, (4) tabu i zabrana te (5) nasilje. (C.Jenks, nav. djelo, str. 93.) Kroz tih pet ključnih riječi/pojmova može se razumjeti na koji način se tijelo iznova sakralizira u kulturi profanacije. Razlika između ova dva poretka – svetoga i profanoga – za Bataillea ima snagu ontologijske razlike/razluke (différance). Nije riječ tek o radikalnome razlikovanju u utemeljenju zajednice i društva, kao što je to sociolog Ferdinand Tönnies pokušao izvesti da bi razlikovao predmoderne (arhajske ili „primitivne“) zajednice od nastanka modernih društava u svjetskoj povijesti. Posrijedi je dublja, ontologijska razlika svjetova i načina artikulacije znanja o biti čovjeka i bitka. Utoliko se može s pravom kazati da je Batailleova teorija religije i erotizma temelj antropologije žrtvovanja. Ujedno je ona i kritika kapitalističke ekonomije i liberalnoga modernoga društva. U drugome obratu, transgresivni zaokret moguće je shvatiti i kao postmodernu kritiku moderne sredstvima univerzalne duhovne baštine zapadnjačke metafizike. U tom je pogledu Bataillleova antropologija kulture bliska Heideggerovom mišljenju bitka i vremena u događaju. 3. Estetika transgresivnoga zaokreta: Dar života, dar smrti Seksualnost pretpostavlja energiju životne snage. Ona je iskonska moć artikulacije zajednice u prirodno-kulturnome poretku rada, obreda i žrtvovanja. Trijada je zapravo razdvajanje rada i svetkovine. Obred i žrtvovanje nisu nešto posve izvan ekonomije kao temelja materijalne egzistencije zajednice. Tijelo u strukturalnoj ekonomiji žrtve obredno je posvećeno u seksualnosti, erotizmu i nasilju. Rad ima funkciju konstruktivnoga zbrinjavanja života u razmjeni energija prirode i čovjeka. Seksualnost, pak, omogućuje mimetičko odvijanje procesa udvostručenja i umnožavanja bića čime se materija održava u svojoj energetskoj učinkovitosti. Erotizmom se, na posljetku, ozbiljuje kozmičko-antropologijski užitak (jouissance) zajednice bez kojeg nije moguća dioba rada i svetkovine. Ono što je za Marxa dijalektika dvaju carstava – nužnosti kao rada i slobode kao umjetničke proizvodnje – za Bataillea se životna snaga pokazuje istodobno stvaralačkom i razaralačkom u samoj biti podvostručenoga carstva suverenosti slobode. Svaka filozofija života od Diltheya preko Bergsona do Spenglera život u biologijskome smislu misli ekstatički. Estetika je vitalistička. Bez uronjenosti u život svim osjetilima nema velike umjetnosti kao što nema ni istinskoga doživljaja tragične ljepote bitka. Nietzscheov napad na Kantovu znamenitu definiciju ljepote kao bezinteresnoga sviđanja radikalna je kritika moderne estetike s podrijetlom u kauzalno-teleologijskome modelu znanstvenoga shvaćanja prirode. Iz nje vrišti pobuna života kao umjetničkoga događaja/djela protiv racionalne kontemplacije ravnodušnoga promatrača. Osjetila stoga imaju nadosjetilne, transcedentne moći. Ne slučajno, Bataille je organ oka uzvisio do one točke vizualne transgresije svijeta s kojim svjetovnost svijeta postaje slikom svijeta. Cjelokupna je novovjekovna metafizika još od Descartesa sve svoje pojmove konstruirala u analogiji s opažajnim mogućnostima oka. Spoznaja je jasna i razgovijetna (clare et distincte), a metafizika subjektivnosti jest metafizika svjetla (lumiére). Na tome se zasniva kultura prosvjetiteljstva. Neodvojivost oka od uma uspostavlja svezu između vizualne osjetilnosti i kognitivne percepcije. Vidjeli smo da Foucault tvrdi kako su tabu i zabrana te transgresija neodvojivi. Transgresija može biti samo mogućom onda kad je precizno uspostavljen poredak društvenoga i kulturalnoga razgraničenja između strukture vladanja i oblika podčinjavanja. Ako transgresija ne poriče tabu i zabrane, nego ga dovršava i ispunjava, kako glasi znamenita Batailleova definicija, tada je riječ o dvostrukome značenju transgresije. (1) Ona nadilazi svaki društveni poredak i metafizičko i/ili ideologijsko opravdanje njegove legitimnosti te postaje sredstvom-svrhom stvaralačke (r)evolucije. Nadilaženje granica u društvu, moralu, politici, kulturi u suvremeno doba postalo je diskursom unutarnje zapovijedi: moraš živjeti s onu stranu granica da bi uživao! To da je subverzija i transgresija novi (a)moralni zakon djelovanja u permisivnome postmodernome društvu liberalnoga kapitalizma samo pokazuje razmjere duboke perverzije ideologije koja mu podaruje novu legitimnost.(Vidi o tome: A.Badiou, Infinite Thought:Truth and Return to Philosophy, Continuum, London-New York, 2004.) (2) Etički horizont ove zapovijedi pokazuje da je destrukcija konstruktivni „stil života“ dekadentne nove društvene elite. Namjerno se koristim ovdje dodatkom Bergsonovom pojmu stvaralačke evolucije da bih istakao svezu filozofije života i evolucionizma s Bataillevom antropologijom žrtvovanja tijela kao čina revolucionarnoga obreda koji u središte postavlja ljudsko tijelo. Takva je stvaralačka (r)evolucija nužno destruktivnoga karaktera. Mora se znati da je razlika između Hegelove i Marxove dijalektike u tome što je prva konstruktivna i sistematska logika povijesti kao sustava apsolutnoga duha, a druge destruktivna logika prevladavanja povijesti kao otuđenja duha u diobi rada na fizički i intelektualni rad. Destrukcija nije razaranje, već unutarnja djelatnost rasklapanja i preoblikovanja drukčijim načinom postavljanja. Marxova povijesna dijalektika u središte postavlja rad kao bitak, a Hegelova konstruktivna dijalektika duh kao bitak. Zato je svaka post-dijalektika osuđena na antropologiziranje ontologijskih kategorija kao što je svako postmetafizičko mišljenje samo profaniranje svetosti drugim sredstvima. Dvoznačnost stvaralačke (r)evolucije jest u tome što je ona istodobno konstruktivna i destruktivna kao što je to i suvremena umjetnost koja ateologijski konstruira svetost destrukcijom profanoga poretka i obratno. Transgresijom se, nimalo paradoksalno, poredak iznova uspostavlja. To se zbiva na taj način da se nadolazeća zajednica konstruira iz ideje nadilaženja temelja moderne kapitalističke ekonomije (višak vrijednosti i privatno vlasništvo) i liberalne demokracije (ljudska prava i građanske slobode). Uspostavljanje poretka, međutim, ne znači povratak na predmoderno stanje vladavine kraljeva, svećenika i ratnika. Žrtvovanje tijela Drugoga u mitsko-arhajskoj zajednici proizlazi iz preobrazbe čovjeka u stvar/objekt raspolaganja njegovom dušom ili, pak, iz bezrazložne egzekucije potlačenih i manjinskih skupina kao u drevnim krvožednim obredima Azteka. Žrtvom se, kako tvrdi Nancy, uspostavlja vladavina institucije apsolutne subjektivnosti. Ona ima mimetički karakter zato što se na taj način dovodi u svezu priroda i kultura, okrutnost i razbor, iskonska impulzivnost i mirna kontemplacija. U cjelini, transgresijom se istodobno zajednica ekstatički stabilizira. Time se ujedno dovodi do istine o konačnosti i smrtnosti. Batailleova je dijagnoza modernoga doba da „nostalgija za svetim“ odgovora negativno na racionalnu mahnitost profanoga poretka. Razlikovanje svetoga (istinske zajednice koja je iskonska i nadolazeća) i profanoga (modernoga poretka otuđenja ljudske biti u kapitalističkome poretku iluzije ekvivalentne razmjene stvari/objekata) proizlazi, međutim, iz fundamentalnoga razlikovanja suverene i ograničene ekonomije. Kakva je sveza erotizma i nasilja u ekonomiji žudnje? Ponajprije, razvidno je da Bataille suprotstavlja isključenju sile u moderno doba i filozofiji prosvjetiteljstva mitsko razumijevanje arhajske zajednice. To nije predsokratska Grčka niti egipatski faraonski poredak, već univerzalna slika iskonske zajednice prema antropologijskim i sociologijskim istraživanjima skupine College de sociologie krajem 1930-ih u Parizu, koje je sam Bataille potaknuo. Na tragovima francuskoga sociologa i antropologa Marcela Maussa izgradio je vlastiti antropologijski model razdvajanja tradicionalne zajednice i modernoga društva. Prva je zasnovana na organskome podrijetlu. Odlikuje se heterogenošću i suverenošću slobode kao bezrazložnoga kaosa. Druga je, pak, usmjerena na interes utilitarnoga pojedinca. On ozbiljuje vlastiti profit na tržištu kao privatni vlasnik i kao slobodni pojedinac. Suverenosti se suprotstavlja homogenost modernoga društva. Ono je apstraktno u svojim praksama. Svodi se na korist što dovodi do racionaliziranja života i njegovih prirodnih (animalnih) svojstava. Nasilje, dakle, ne pretpostavlja neku iskonsku okrutnost u sebi. Tako bi se moglo pomisliti ponavljanjem mitske slike aztečkih krvožednih svetkovina. Bataille ih doista uzima za paradigmatski model svete zajednice. Naprotiv, nasilje se iskazuje u zajednici kao „sveto čudovište“. Ono ima pozitivnu funkciju rušenja tabua i zabrana. Žrtvovanja, ubojstva, torture, orgije suprotstavljaju se logici utilitarne prakse modernoga kapitalističkoga poretka. Sve što je beskorisno u profanome svijetu poprima auru svetosti. Umjetnost povijesne avangarde u Europi u prvoj polovini 20. stoljeća odjek je ove svete profanacije modernoga života na rubovima. Samo je umjetnost subverzivna i transgresivna jer živi u znakovima „solarne ekonomije“ – samodostatna i heterogena, istinski suverena u sebi, razaralačko-stvaralačka do posljednjega daha. Prije svakog drugoga određenja, Batailleova je antropologija žrtvovanja svete profanosti tijela transgresivna estetika slobode. Što to znači? Da bih pokazao na koji se način artikulira postavka o dovršenju (ispunjenju) transgresije u samome činu nadilaženja Zakona kao tabua i zabrane potrebno je prije toga okvirno prikazati osnovne postavke njegove ekonomije žrtvovanja. Najavljujući zaključno kako se transgresivna estetika slobode u posthumanome stanju odnosi spram pitanja tvorbe tijela kao stroja života valja kazati da je sada život sam estetski događaj. a ne predmet neke filozofijske ili ine estetike s onu stranu generiranja života u tehno-znanstvenome eksperimentu svijeta. Život kao estetski događaj suverenost je slobode tijela kao otvorenosti svetosti i profanosti s onu stranu religije i politike. Sloboda se više ne razumije kauzalno-teleologijski, nego iz ekstatičkoga događaja života kao žrtveno podarivanje-pružanje života u bezuvjetnome činu podarivanja i nasilnoga oduzimanja. Batailleova je estetika uvod u kraj humanističke slike čovjeka. Ona je istodobno otvorenost nadolazeće zajednice profane svetosti tijela bez krivnje i grijeha, čiste ekstaze bivanja/postajanja u suverenosti druge i drukčije povijesti bitka. (Vidi o tome: J.Baudrillard, „Le livre de la quinzaine: Quand Bataille attaquait le principe metaphysique de l’economie“,La Quinzaine litteraire, br. 234/1976., 1-15. lipnja, str. 4-5. Mnogo je neizravnih dokaza da je Derrida svoje razumijevanje darovanja smrti i bezuvjetne gostoljubivosti kao etike supatnje s Drugime izgradio na zasadama Batailleove „opće ekonomije“. Vidi: J.Derrida, Given Time:I. Counterfeit Money, The University of Chicago Press, Chicago – London, 1992.) Naspram klasične odredbe ekonomije od Adama Smitha, Davida Ricardoa do Karla Marxa kao znanosti o ljudskom blagostanju u društvenom stjecanju vrijednosti, čija je bit u tome da je moderna politička ekonomija zasnovana na višku vrijednosti u formi profita kapitala, Bataille govori o „općoj ekonomiji“. Ona se ne bavi vlasništvom, profitom, korišću, uporabnom i razmjenskom vrijednošću robe. Njegova je heterologija nadahnuta Maussovim spoznajama o predmodernim odnosima razmjene u društvima arhajskoga poretka. Ta su društva bila usmjerena spram radikalne neracionalnosti, nekorisnosti i neučinkovitosti rada u formi trošenja proizvoda kao takvoga. Stoga je „opća ekonomija“ nekovrsna homeostatička ekologija ljudskih mogućnosti. (Upravo zbog takvog načina promišljanja Habermas optužuje Bataillea za misticizam i odsutnost smisla za „realno“. – Vidi: J. Habermas, Filozofski diskurs moderne, str. 203.) Čak i ako se ne može ne vidjeti da je Bataille blizak destruktivnoj anarhističkoj mistici iskonskoga stanja prije pada u otuđenje ili u stanje nastajanja države i društva u modernome značenju tog jedinstvenog procesa istoga u razlikama, nemoguće je zanijekati da se kritika političke ekonomije ovdje provodi transgresivno. Umjesto Marxova fetišizma robe kao podrijetla ideologije kapitalizma i liberalne demokracije, koji se skriva u logici razmjenske vrijednosti u iluziji ekvivalencije različitih nesumjerljivih roba na tržištu, Bataille radikalno pokazuje da je za „opću ekonomiju“ izvor svih zala u fetišizmu uporabne vrijednosti, Ta inverzija izravno pogađa u srce cjelokupne zapadnjačke materijalističke civilizacije. Marx je bio dijete modernoga industrijskoga društva i njegove opsesije s neograničenim napretkom proizvodnih snaga (prirodnih znanosti i tehnologije), koji iz temelja mijenjaju odnose u proizvodnji. Tehno-znanstveni determinizam povijesti za njega je bio uvjet mogućnosti ili medijalni uvjet svih drugih mogućnosti čovjeka u ozbiljenju njegove slobode u zajednici. Društvo se na taj način shvaća kao proizvodno-potrošački stroj napretka, a modernost je tabu i zakon svjetske povijesti. Ne mogu se zaustaviti „lokomotive napretka“, kako to optimistički progresivno kaže Marx. Drukčije rečeno: marksist i liberal je svatko tko vjeruje u neograničeni napredak moderne povijesti i u progresivni razvitak čovjeka u nadolazećoj zajednici istinske povijesti izvan puke logike profita. Uz dodatak, da ovo vrijedi za tradicionalnog marksista i tradicionalnoga liberala. Danas je drukčije stanje jer oboje više ne vjeruju u ideologiju napretka, ali sve čine tako kao da je napredak stvarna progresija ideologije tržišta i njegovih „zakona“. Ne biti moderan isto je što i biti isključen iz povijesti. Ta je dijalektika zapravo krajnje vulgarna dijalektika binarnih opreka napredak-nazadak. Odnosi se na sve sfere ljudskoga djelovanja (politiku, znanost, umjetnost). Budući da je sfera ekonomije u Hegelovu sustavu objektivnoga duha bila odlučnom za dijalektiku odnosa političke države i građanskoga društva, jasno je da je model energetskoga potencijala cjelokupnog kapitalističkoga poretka u figuri homo oeconomicusa kao privatnoga vlasnika i investitora. Međutim, odlučno je pitanje tko vlada kime i/ili čime: čovjek kao homo oeconomicus odbjeglom posthumanom ekonomijom globalizacije s onu stranu svih granica nacije-države ili posthumani stroj apokaliptičkoga napretka čovjekom kao racionalnom životinjom potrošnje dobara? Pitanje vladavine postavlja se na taj način iz obzorja tehno-znanstvene revolucije društva i kulture, a ne iz neke opće strukture ljudskoga ponašanja u povijesti. Moć i vladavina su, kako je to izveo Foucault, dispozitivi ili aparati subjektivnosti, a ne tek političko-ideologijski pojmovi bez sadržaja, prazni i neupotrebljivi za bilo što osim moralističkoga zgražanja baš kao i inflacija moralističke kritike kapitalizma danas. (Foucault, Power/Knowledge:Selected Interviews and Other Writings 1972-1977., (ur. C.Gordon) Pantheon Books, New York, 1980., str. 2.) Taj se model danas u neoliberalnoj globaliziranoj ekonomiji s naglaskom na moći financijskog sektora odijeljenog od rada i proizvodnje razvio do krajnje točke apokaliptičkoga usijanja. Pitanje nadolazeće zajednice nije više tek pitanje nastavka „mahnitosti bez utjehe“, kako je Heidegger imenovao stanje tehno-znanstvenoga nihilizma novovjekovne epohe, savršenijim tehnologijskim sredstvima. Pitanje jest daleko odlučnije: je li još uopće moguće očuvati neki oblik ljudskosti izvan stroja žudnje za još više stvari/objekata i još više od toga – želje za objektiviranjem u samu stvar kao duhovnu supstanciju nepredmetnoga svijeta, što su svojim djelom navijestili radikalni umjetnički avangardisti, prije svih Marcel Duchamp? „Napredak“ je, kao i njegov eufemizam „razvitak“, samo pojavni lik kapitalističke društvene subjektivnosti. Napredak se „razvija“ lukavstvom uma u održivome razvitku suvremene kapitalističke globalizacije. To je vidljivo u razvijenom „napretku“ stvari/objekata proizvedenih biotehnologijom kao spojem biologije, tehno-znanosti i željom za znanjem u formi proizvodnje novih predmeta. Društvena subjektivnost kapitalizma nadilazi tzv. ljudske društvene odnose kao neposrednu komunikaciju. Suvremeno društvo pojavljuje se kao mreža ili rizom koji sebe shvaća u kategorijama drugobitka poshumane prirode, kao stvar i objekt i kao čudovišnu biokibernetičku mrežu komunikacije umjetne inteligencije u virtualnome svijetu. (Vidi o tome: J.Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. S francuskoga izabrao i preveo: R.Kalanj ) Eksces je upravo ono što se zbiva u formi potrošnje predmeta. Njegova bit leži u prekoračivanju subjektivnosti koja sebe refleksivno dohvaća u unutarnjem iskustvu erotizma. Štoviše, ekscesom se uspostavlja heterologija bitka kao slobode tijela u činu svetoga žrtvovanja. To je iskustvo „unutarnje“, a suvereno je stoga što nadilazi granice postavljene bezrazložnim temeljem moralnoga Zakona. Bez obzira je li riječ o beskorisnosti rasipanja ili razmetljivoj potrošnji luksuza, seksualnoj razuzdanosti ili asketskome odbijanju uporabnih predmeta, Bataille u kritici neuporabne vrijednosti predmeta pronalazi najranjiviju točku moderne kapitalističke civilizacije. (Bataille je u tradiciji Durkheimove škole: heterogene aspekte društvenog, kao i psihičkog i duhovnog života, on svodi na ono sakralno koje je Durkheim odredio u kontrastu prema svijetu profanog: sakralni su predmeti ispunjeni auratičnom snagom koja ljude istovremeno mami i privlači, zastrašuje i odbija. Oni uzrokuju, ako ih se dodirne, šokovite posljedice i reprezentiraju jedna drugu, višu ravan realnosti – oni su nesumjerljivi s profanim stvarima, ustežu se homogenizirajućem načinu promatranja koje strano ujednačuje prema poznatom, a nepredviđeno objašnjava pomoću prisnog. Bataille tome dodaje još i određenje neproduktivnog izdavanja. Heterogeni se svijet odnosi prema profanom kao ono suvišno – od otpadaka i ekskremenata preko snova, erotskih zanosa i perverzija do prijemčivih subverzivnih predodžaba, od dohvatljivog luksuza do preobilno-elektrizirajućih nada i posvećenih transcendencija. Homogeno i istooblično normalnog svakodnevnog života je, nasuprot tome, rezultat razmjene tvari s otpornom, vanjskom prirodom. U kapitalističkom društvu kao homogenizirajuća snaga djeluje prije svega rad, apstraktno mjeren vremenom i novcem, dakle, najamni rad, a ta se snaga povećava u kombinaciji sa znanošću i tehnikom.“ – J.Habermas, nav. djelo, str. 208.) Radi se o opredmećenju želje za viškom vrijednosti u formi stvari/objekata. Akumulacija želje za drugom prirodom čovjeka kao stvari/objekta pokazuje da je jedina alternativa modernome poretku profane ekonomije povratak svetosti i žrtvovanju u nemogućoj razmjeni dobara ili u razmjeni apsolutne nemogućnosti. Kritika korisnosti kapitalizma istodobno je radikalna kritika svakog oblika „racionalnoga izbora“ (rational choice). Naime, teorija racionalnoga izbora u suvremenoj sociologiji, koja se pojavila baš u trenutku globalizirane ekonomije 1990-ih, polazi od koristi i štete za tzv. sreću i blagostanje pojedinca i zajednice. Paradoksalno je da se ta teorija naslanja na američki utilitarizam i filozofiju pragmatizma, a nastoji oko iskazivanja racionalne koristi za pojedinca u komunitaristički ustrojenoj zajednici koja podsjeća na weberovski svijet protestantske Amerike rane moderne. (Teorija „racionalnoga izbora“ u tijesnoj je svezi sa sociologijskom teorijom „društvenoga i ljudskoga kapitala“. (Vidi o tome: F.Fukuyama, The Great Disruption:Human Nature and the Reconstitution of Social Order, The Free Press, New York, 1999.) Racionalni izbor je neka vrsta sofisticirane negativne teologije za ekonomiju postmoderne ravnoteže rasipnosti i ekološke osviještenosti. Ona je hibrid pohlepnoga razmetljivca luksuzom i štedljivoga bogobojaznoga asketa koji štedi za budućnost ne zbog Drugih koji ga nasljeđuju, nego zbog straha za vlastitu budućnost u dugovima. Nasuprot toj profanoj, realističkoj kapitalističkoj ekonomiji tržišne kompetitivnosti i državno-korporacijskih ratova za tržišta, što određuje dinamiku kraja svjetske povijesti prema Batailleovu učitelju Kojéveu, tumaču Hegelove ideje o kraju povijesti, alternativa se pronalazi u općoj ekonomiji, koja ima karakter neproduktivne snage. Ta „solarna ekonomija“ očituje se u erotizmu kao negaciji potrošnje stvari/objekata. Bataille je ovim mističnim transgresivnim zaokretom spram iskonske svetosti zajednice vratio u igru logiku žrtvovanja i slobode tijela u odbijanju pokornosti vladavini modernoga napretka. Ne radi se o antimodernome nazatku i nekovrsnome estetskome fundamentalizmu erotizma kao stvaralačko-razaralačke (r)evolucije nasiljem u samome središtu modernoga svijeta. Naprotiv, ovdje je jedino stvar u metafizičkome odbijanju logike perverzne razmjene stvari za stvar kao fetišizma robe. Eksces je transgresija unutar same povijesne dijalektike kapitalističkoga napretka. Nije, dakle, eksces u individualnoj pobuni protiv poretka modernoga društva kao koruptivnoga i amoralnoga sustava, nego u ateologijskome zaokretu u sam iskon povijesti kao transgresije odnosa između autentičnoga (sveto) i otuđenoga (profano). Drugim riječima: Bataille nije estetski provokator i mistik društvene subverzije unutar povijesne političko-estetske avangarde 20. stoljeća. Njegov je radikalni antihumanizam uistinu tek put u posthumano okružje transgresije samoga tijela slobode najradikalnijim revolucionarnim sredstvom nadilaženja svijeta materijalističke civilizacije Zapada – ekscesnim odbijanjem stvari/objekata kao druge prirode ljudske želje. Erotizam i opća ekonomija susreću se u dekonstrukciji pojma razmjene na simboličkome i stvarnome tržištu. Zato je taj čin Baudrillard mogao opravdano nazvati napadom na temelje metafizičkoga načela ekonomije. (.Baudrillard, „Le Livre de la quinzanne: Quand Bataille attaquait le principe metaphysique de l’economie“, La Quinzainne litteraire, br. 234/1976., 1-15. lipanj, str. 4-5.) Za Bataillea je sveto sfera „la part maudite“ (proklete diobe), odnosno žrtvene potrošnje bogatstva i smrti. Sfera „opće ekonomije“ nadilazi političku ekonomiju kapitalizma. Kao što tvrdi Baudrillard, opće načelo ekonomije jest metafizičko stoga što se odnosi na sferu komunikacije razmjenom nesumjerljivih stvari/objekata na tržištu. Solarna ekonomija koju Bataille uvodi u diskurs humanističkih znanosti pripada energetskim potencijalima kozmičke prirode stvari kao što su akumulacija i investiranje. Ali da bi uopće moglo doći do razmjene koja više nema karakter prirodne razmjene stvari za stvar, nego apstraktnih vrijednosti na simboličkome/stvarnome tržištu, nužno je da se ekonomija otuđi od svoje solarne biti. Metafizičko načelo ekonomije mora poput paloga anđela sebe izgubiti u robovanju apstraktnoj vrijednosti stvari/objekata kao fetišizmu robe. Batailleova razlika spram Marxa nije tek u tome što Bataille radikalno napada metafizičko načelo uporabnosti ili korisnosti stvari kao predmeta. Korist i koristoljublje su pozitivistička načela moderne političke ekonomije. Ali to su i temeljna načela liberalno-demokratske politike kao nastavka ekonomije drugim sredstvima. Za Bataillea je građanska klasa buržoazije izrazito negativan kolektivni subjekt povijesti stoga što u ime korisnosti žrtvuju suverenost i heterogenost slobode. Kapital u svojem profanome značenju akumulirane vrijednosti robe-novca ne može biti drugo negoli profaniranje iskonskoga sakralnoga kozmičkoga zakona solarne ekonomije bezuvjetnoga podarivanja-pružanja bez uzvrata. Kad Baudrillard kaže da „nema načela revolucije u Bataillevom djelu“, tada taj iskaz valja shvatiti izvan Marxova pojma totalne komunističke revolucije svijeta kapitalske proizvodnje-potrošnje. Revolucija u modernome smislu riječi može biti samo radikalan prekid s kontinuitetom povijesti. Zato se Baudrillardova postavka može činiti pogrešnom, jer Bataille zagovara koncept diskontinuiteta, heterogenosti, suverenosti slobode tijela i stvaralačko-razaralačku ekstatičku nadolazeću zajednicu s onu stranu metafizičkoga načela ekvivalentne razmjene. Međutim, revolucija nije političko nasilje ili prevrat legitimne demokratske vlasti. Radi se o najdubljoj promjeni bitka i bića, promjeni u samoj biti čovjeka koja ima izravne posljedice za način razumijevanja svijeta i vremena uopće. (Vidi o tome: G.Agamben, Infancy and History: On the Destruction of Experience, Verso, London-New York, 2009. i Ž.Paić, „Pregorijevanje povijesti? Marx-Heidegger u „novome vremenu“, u: Događaj i praznina: ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 47-76.) Batailleova stvaralačko-razaralačka (r)evolucija odigrava se u transgresiji same povijesti. Ona se dovršava (ispunjava) time što se povijest apokaliptički rastvara u svojim spiralnim ponorima bitka i vremena. Ako je marksizam bio ideologija progresivnoga nadilaženja pretpostavki liberalizma, kapitalizma i demokracije kao najradikalniji pokret moderne, onda je njegova povijesna dimenzija istovjetna ideji kraja povijesti, koju je Bataille baštinio od Kojévea i njegova čitanja Hegelove Fenomenologije duha. Kritika razmjenske vrijednosti za Marxa je bila radikalna kritika onto-(a)teologije kapitala čija se skrivena zagonetka razotkriva na kraju povijesti kao totalno otuđenje biti rada od čovjeka u proizvodno-eksperimentalnoj igri tehno-znanosti s prirodom i kulturom. Marksizam kao ideologija moderne postliberalne politike bez Boga i ekonomije bez kapitala ne može prijeći vlastite granice. Njegov je tabu i vodeća dogma upravo u nemogućnosti izlaska iz ideologije bezuvjetnoga napretka i razvitka proizvodnih snaga i sukladno tome odnosa u proizvodnji (društvenih odnosa) kao drugorazrednih u tvorbi nadolazeće zajednice. Ključ napretka i razvitka društva i njegovih struktura za Marxa je samo u nesmetanom, a to znači bezuvjetnome i beskonačnome napretku prirodnih znanosti i tehnologije. U tome je metafizička epohalna granica modernosti i svega onoga što je transgresija tog pojma od Nietzschea preko Heideggera do Bataillea i drugih mislilaca na tom tragu. Batailleova opsesija s darovanjem i potlatchom u predmodernim zajednicama sjevernoameričkih Indijanaca kao bezuvjetnoga dara bez uzvrata, iako je u toj praksi riječ o simboličkoj moći onoga tko daruje te iz toga nastaloj društvenoj hijerarhiji i strukturiranju subjekata/aktera zajednice prema spolu, časti, ugledu i položaju u piramidi društvenoga statusa, odnosi se na pokušaj unutarnje dekonstrukcije modernoga kapitalizma i liberalnoga društva korisnosti. Politička ekonomija je, kako to lucidno objašnjava Baudrilllard, „frustrirani avatar jedinstvenoga velikoga kozmičkoga zakona potrošnje“. Budući da se potrošnjom razara bilo kakav oblik racionalnosti kao uštede energije, način potrošnje određuje način proizvodnje simboličke moći. Erotizam je stoga radikalna potrošnja bez uzvrata. To je orgijastički zanos i ekstatički model „opće ekonomije“. Erotizam nadilazi sve granice korisnosti i beskorisnosti povijesti kao sredstva-svrhe ljudskoga poslanstva na zemlji. Bataille je u svojoj estetici transgresivnoga zaokreta oživio mistični poredak svetosti žrtvovanja tijela iz arhajskih kultura zapadnjačke povijesti. U tome se valja suglasiti s Habermasovom analizom. Bataille je to učinio zbog završnoga udara na moderni kapitalizam i njegov koncept zajednice u svim načinima duhovne artikulacije (religija, umjetnost, politika). Simbolička razmjena u arhajskim (primitivnim) društvima temelji se na suverenosti same zajednice, neovisno o tome koliko je načelo njezine tvorbe protivno modernoj ideji slobode pojedinca. Taj temeljni nedostatak iskonske društvene proizvodnje zajednice moguće je nadoknaditi prebolijevanjem odnosno nadilaženjem njezinih granica u samom činu nadolazeće „opće ekonomije“ posthumanoga tijela. To tijelo više nije podložno nikome izvan profane svetosti svoje slobode. Njemu pripada život i smrt i nikome drugome. Nitko nije vlasnik Drugoga i nitko nema pravo na tuđu suverenost. Erotizam u svojem (a)teologijskome liku konačno je razrješenje zagonetke odnosa bezuvjetne ljubavi podarivanja-pružanja života i njegova oduzimanja, nužnosti i kontingencije smrti u svojoj istinskoj kozmičkoj bezrazložnosti. Zato je Batailleova teorija ekscesne potrošnje u doba posthumanizma i transhumanizma pitanje o mogućnostima druge i drukčije povijesti izvan materijalističke teorije političke ekonomije ekvivalentne razmjene. Ona je ekstatička estetika transgresije i stoga nužno nedijalektička i nesustavna teorija s onu stranu filozofije, znanosti i književnosti. Mišljenje i jezik nisu više ponorom odijeljene sfere. Sam jezik u svim svojim diskursima misli svoju unutarnju povijest suverenosti i heterologije. Paradoks je transgresije u tome što ona omogućuje da tabu i zabrana u suvremenome društvu i kulturi postoje u formi sublimnoga objekta simboličke tvorbe stvarnosti. Što je više ekscesa to su društvo i kultura stabilniji za nadolazeće promjene. Transgresija, dakle, ne ruši poredak i nije revolucionarna ideja radikalne promjene svijeta. U tome je Baudrillard bio u pravu, kao i Foucault u postavci da s transgresijom ulazimo u neizvjesno doba „mnogostrukih pustinja“ filozofije, koje više svjedoče o nemogućnosti dohvaćanja istine negoli o vjerodostojnosti jezika kojim se iskazuje transgresivni zaokret. Ono što je za nadolazeću zajednicu jedino bitno jest pitanje o karakteru života kao estetske transgresije u situaciji kada je samo tijelo estetska tvorevina, a sloboda sublimni objekt bez svojega subjekta. Ima li užitak još uopće neku drugu „svrhu“ bez tijela kao duhovno-duševnoga jedinstva događaja ljepote i istine koju je nekoć određivala metafizička struktura igre svijeta? I imamo li uopće više ikakvoga pravo to tijelo, žrtvovano i uzneseno u sfere tehnomorfnoga bitka, nazivati živim tijelom ako je još jedino preostalo od života u njemu potvrđivanje erotizma „male smrti“? Bataille je na ova pitanja odgovorio svetom šutnjom plavetnila neba. Oko otvara i zatvara svijet, a ne svijet oko. Treptaj oka posljednji je dokaz da između svijeta i čovjeka još postoji misterij susreta u otvorenosti obzorja na kojem stvari postaju kristalne jasne, život kao i smrt bezrazložnim događajima smisla, a jezik kojim se sve to iskazuje „mnogostrukim pustinjama“ užitka. Susret je posljednji preostali misterij kada ni sveto ni profano više nisu oprekama. U susretu se događa bljesak novoga u svijetu i čudesni sjaj novoga svijeta. Iako stvari ostaju iste, sve je iz temelja novo i blistavo. Ali sve drugo je čisto i ravnodušno stanje stvari onako kako oduvijek bje i jest. Svijet susrećemo u konačnosti podarujućega življenja i uzimanja u času moje smrti s kojom nadolazeća zajednica duhovno svjedoči svoj krhki opstanak u vremenu događaja čiste nemogućnosti. To je aporija nadolazećega. Ali to je i jedino smislena mogućnost života uopće. Iz nemogućnosti novoga rađa se novo kao starije od staroga i novije od novoga, taj iskonski događaj kraja svih varljivih sjena, odbljesaka i pomrčine svijeta. Zajednica je uvijek nadolazeći susret u zgodi i odgodi moći života s onu stranu vulgarne korisnosti stvari. Biti-zajedno znači dijeliti sudbinu ove odluke, sada i zauvijek u „jednoj duši i jednome tijelu“.

September 13, 2025
Nihilizam kao humor

Nihilizam kao humor

1. Na ovome blogu zvanom Kaos već sam objavio jedan prilog posvećen analizi književnosti Janka Polića Kamova („Život je krvopija“: Janko Polić Kamov ili gola istina slobode“. https://zarkopaic.net/blog-post/zivot-je-krvopija/ U tekstu posebno ukazujem na briljantnu obuhvatnu interpretaciju jednog od najboljih hrvatskih književnih esejista druge polovine 20. stoljeća Brune Popovića (1928-2012.) izloženu u knjizi Ikar iz Hada: Janko Polić Kamov – monografska studija, Matica hrvatska, 1970. Uz navedeno djelo o Kamovu, Popović je pisao kritike, eseje, studije i rasprave o Marinu Držiću, Silviju Strahimiru Kranjčeviću, A.G. Matošu, Tinu Ujeviću, Augustu Cesarcu, Miroslavu Krleži, Petru Šegedinu i Ranku Marinkoviću. Objavio je i knjige Neko vrijeme (eseji na svačiju temu) 1966., Nastavljeni Cesarec (separat iz rada JAZU 342), te Novi hrvatski prozaici (antologija) 1969., potom Književna Europa i drugi fragmenti iz 1978. i Časoslov iz Babilona iz 1990. Gotovo je amblematsko njegovo stajalište koje povezuje egzistencijalno iskustvo slobode kao dostojanstva mišljenja i pisanja. Sloboda je ključna misao/riječ koja u njegovu pristupu književnosti prethodi svakom drugom idejnome osloncu i osjećaju života u razlici spram svijeta. Treba još istaknuti ono najbitnije: Popovićevi su eseji filozofijsko-književni uvidi u temeljne probleme suvremenosti i ne samo da preostaju i danas kao zalog jasnoće stava, preciznosti i ljepote stila kojim je pisao, nego i nadasve čvrstog etičkoga utemeljenja književnosti u duhu brohovskoga prezira lažnoga esteticizma. 2. Ovih dana spremao sam se za pisanje eseja o aporijama tzv. romana ideja i problemima koji nastaju kad se želi određeni filozofijski sustav ili, pak, fluidno sazvježđe bitnih pojmova duhovnoga bitka poput Kierkegaardova religiozna egzistencijalizma ili Nietzscheove radikalne kritike i prevladavanja nihilizma, unijeti u narativnu okosnicu djela. Odnos ideje i priče, najjednostavnije rečeno, ima uvijek dva ontologijska pristupa. Prvi je platonizam i bez obzira na sve promjene tijekom zapadnjačke povijesti filozofije i umjetnosti ono što je nepromjenljivo svodi se na primat ideje nad pojavnošću u zbiljskome životu. To je najbolje odredio Jorge Luis Borges kojemu je uobičajena zamjerka da su mu priče, pa čak i poezija, odveć u svojoj univerzalnosti „beživotne“, da unatoč silne erudicije i zavodljiva znanja o povijesti svijeta kao povijesti književnosti u njegovim pričama (poput primjerice, „Tlön, Ukbar, Orbis Tertius“)ono što nedostaje jest utjelovljenost zbiljskih likova i njihova stvarna sreća, patnja i milost. Borges je, naime, kazao da je čitava povijest kao „povijest beščašća“ ništa drugo negoli povijest nekoliko metafora. Drugi pristup je onaj koji polazi od tzv. stvarnosti kao složenoga svijeta borbe s ljudskim utvarama i fantomima, zlom i patnjama, a književnost više nije silazak s prijestolja ideje u krvavu i ovostranu zbilju satkanu od užitka, kaosa i humora, već pokušaj da se pripovijedanjem čovjek kao fiktivni subjekt priče uzdigne iz svoje nesvodive pojedinačnosti do najviših razina života same ideje ili drukčije kazano arhetipa samoga života. Ovaj antiplatonizam nesumnjivo podaruje istinsku mjeru savršenstva u modernoj prozi jer iza sebe ostavlja upečatlljive likove, njihove kontekste i situacije u svijetu i naposljetku pokušaj dosezanja jedinstva života i umjetnosti. Sjetimo se da su likovi poput Josefa K. iz Kafkina Procesa ili Adriana Leverkühna iz Mannova Doktora Faustusa upravo primjeri ove aporije o kojoj sam htio pisati svoj esej, jer su anti-junaci i stoga krajnje fraktalni i transverzalni tipovi koje pripovjedač oblikuje kao singularne strukture života u tekstu s njihovim fatalnim ishodom o kojem ovdje nema razloga dalje govoriti. Obično tako biva. Ono što nismo tražili, odjednom se samo ukaže u svojoj pokazivosti i iskazivosti, ali ne kao čisti slučaj pronalaska, već kao svojevrsni sretni događaj bez kojeg ovaj tekst ne bi bio uopće moguć. Tražio sam knjigu Hannah Arendt Essays in Understanding, 1930-1954: Formation, Exile, and Totalitarianism, Harcourt Brace & comp., New York, 1994. u kojem je i onaj njezin znamenit tekst o Kafki među raznim izdanjima njezinih djela koje imam u svojoj vlastitoj knjižnici na mansardi, ali ishod je prošao neuspješno. No, iza drugih njezinih knjiga, skrivena je ležala jedna grafički uzorno uređena publikacija, vrhunski dizajn Mihajla Arsovskoga. Riječ je o časopisu Teka iz 1975. godine. Uz brojne izvrsne tekstove J.L. Borgesa, Mirka Kovača, Predraga Matvejevića i Ivana Fochta, jedan je bio odmah uočljivo izazovan za moje razumijevanje Kafke. Već na samome početku stajao je esej Brune Popovića naslovljen „Kafka, nihilizam ili humor“ (br. 8, str. 193-206.). Znam da sam te 1975. godine čitajući ovaj esej bio zadivljen njegovom jednostavnošću i jasnoćom kojom je razotkrivao ove aporije ideje i priče, univerzalnosti i partikularnosti, te nadasve onog što mi je onda bilo posve samorazumljivo, a nakon niz čitanja i ulaska u labirint kafkijanizma, više nije, štoviše smatram da je stvar krajnje aporetična i paradoksalna ne samo s Kafkinim slučajem u pisanju i mišljenju, već i s toliko jednoznačnim i gotovo nepronicljivim pojmom nihilizma. (v. Žarko Paić, prir. Kafka danas: mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022.) 3. Evo, nekoliko dojmljivih i misaono vrlo nadahnjujućih postavki koje Bruno Popović u svojem tekstu izvodi na samome početku. „POJAM MODERNE KNJIŽEVNOSTI kao svjetske književnosti bio bi znatno oskudniji bez Kafkina opusa, manji za jedno radikalno pjesničko objašnjenje proznoga položaja umjetnosti i čovjeka u civilizaciji otuđenja. Mistificira li Kafka svijet ili ga, naprotiv, razotkriva kao mòru same mistifikacije svakodnevnog razuma.? Nema vjerodostojnog analitičara temeljne krize suvremenog svijeta, naročito u vremenima nakon prividne pobjede antihitlerovske koalicije nad totalitarnim mehanizmom gušenja slobode, gaženja preko korijena humaniteta, koji ne bi prepoznao apsurdnu logiku kafkijanske proze i pozvao se, komentirajući stvarnost, na njene u prvi mah difuzno zagonetne metafore. Doista, Kafka je jecaj kroz labirint tuđine, groznica logike koja sebi neprestano dokazuje svoj ljudski identitet, ali uzalud. Kafka je duh, misao i mašta beskrajne tužaljke koja se uzvija iz strepnje za sudbinu ovoga tijela. Ništa drugo nego krajnje melankolično stanje nesretne svijesti, tuga nekog bezdana stalnog značenja samoga sebe. Unatoč takvom opisu, kroz tu jedva izdrživu muku života Kafka je i iznenadni bljesak tragične vedrine što udara poput munje. Iza svih njegovih lamentacija krije se besprimjereno pregaranje negativiteta epohe, neki nepopustljivi heroizam opstanka koji poziva na ljudsko dostojanstvo.“ (str. 193) Ništa ovdje izrečeno nije prijeporno, upravo suprotno, sve stoji kao „stanac kamen na studencu“ da malo izokrenemo onaj divan stih Tina Ujevića. Popović je dobro poznavao aktualnu literaturu mahom filozofijske i književno-kritičke zanesenosti i pokušaja sa se Kafku otpočne čitati onako kako su to među prvima još 1930ih i 1940ih godina izveli nitko drugi negoli Walter Benjamin i Hannah Arendt. U navedenom tekstu razabiremo korištenje triju vodećih pojmova/metafora kafkijanizma i Kafkina utjecaja na suvremenost: (1) apsurdna logika, (2) labirint tuđine, (3) melankolično stanje nesretne svijesti i (4) tragična vedrina. U interpretaciji Hannah Arendt poznato je kako se kroz Kafkin prikaz tehno-fabrikacije svijeta uspostavlja mehanizam posvemašnjeg gubitka vladavine uma u okvirima aristotelovske logike. Stanje svijeta u okružju birokratsko-tehnokratskoga otuđenja postaje uvjet mogućnosti svodivosti ljudske egzistencije na neljudsko kao takvo, ono što predstavlja mehanizam totalne kontrole nad ljudskom sudbinom. Usto, često se opetuje njezina glavna postavka da je Kafka i njegov svijet „procesa“ i „preobrazbe“ početak totalitarne represije sustava nad pojedincem i da je to ono što pripada najlucidnijim književnim uvidima jednog pisca u 20. stoljeću kao paradigmatskim stoljećem one apsurdne logike koja proizvodi baš ono što Bruno Popović navodi kao „labirint tuđine“, „melankolično stanje nesretne svijesti“ i kao „tragičnu vedrinu“. Pomnije čitanje njegova eseja dovodi nas do toga da vidimo da se treće i četvrto uopće ne može smatrati suverenom autonomijom Kafkina književnoga svijeta. Kako to? Ponajprije, nesretna svijest je jedna od temeljnih kategorija povijesnoga razvitka svjetskoga duha u Hegelovoj Fenomenologiji duha. Odnosi se na razdrtost i nemogućnost uspostavljanja sinteze između volje za stvaranjem novoga i vlastita individualna nezadovoljstva jer iza događaja koji su povijesno-epohalno siloviti i uzvišeni, poput Francuske revolucije u političkome smislu i poput znanstvene revolucije kojim moderna tehnologija postaje fundamentalni Označitelj novoga na svim razinama, krije se vladavina onog što bismo mogli nazvati sublimnim objektom dehumaniziranja svijeta. Čitati Kafku u Hegelovu „ključu“ iz ranoga doba Fenomenologije duha gotovo je nemoguć misaoni projekt i Popović u svojem egzistencijalnome zagovoru slobode kakvu je i Kafka preuzeo od Kierkegaarda korača nužno onkraj Hegela. Štoviše, na jednom mjestu upravo kjerkegorovski „napada“ Hegela u maniri liberalizma jednog Karla Poppera i njegove kritike esencijalizma povijesti kao „totalitarizma“, pokazujući da je „hegelijanska totalitarna inicijativa pomirenja ideje i zbilje, ovdje preobražena u pokušaj mirenja nesretne svijesti sa posljednjom instancom otuđenog svijeta, dotjerana je kod Kafke do tragediozno humorističke konzekvence.“ (str. 202) Ovaj iskaz o „totalitarnoj inicijativi“, iako je to u dosluhu s mnogim misliocima postmoderne naprosto uobičajeno poput Lyotarda, primjerice, smatram posvemašnjim promašajem. Hegel nema nikakve veze s totalitarizmom, upravo suprotno, ali to je predmet za jednu drugu mnogo obuhvatniju raspravu. Popović, dakle, dolazi do svoje glavne postavke koja je za mnoge ne baš pronicljive čitatelje Kafke i preziratelje svake refleksivne književnosti i ne daj Bože zagovornike romana ideja u ruhu autentičnoga modernizma postala posve dogmatski credo. Pa, zar ne vidite, rekli bi ovi privrženici logike pervertirane zbilje, a ne apsurdne logike, da je čitav problem s Kafkinim simbolizmom, metafizikom zla i negativnom eshatologijom u jeziku židovsko-njemačkoga zaposlenika bankovne Korporacije da se on na kongenijalan način „zajebava“ s vjerom u temelje Zakona kao mističnoga razloga ljudske tragedije. Popović već u naslovu svojeg eseja postavlja stvari mišljenja o Kafki na tradicionalan način klasične metafizike: nihilizam ili humor. Što bi to drugo imalo značiti negoli da je njegovo spisateljstvo inherentno ono što Popović naziva „tragedioznim s humorističkim konzekvencama“. I doista, na prvi pogled teško je tome pronaći razloge protiv, jer u mnoštvo primjera s njegovim likovima i njihovom „tragičnom sudbinom“ (Jozef K. u Procesu, pa Umjetnik u gladovanju i da se ne govori o Gregoru Samsi u možda i ponajboljoj njegovoj pripovijetki „Preobražaj“ koji u snu postaje „kukac“) razrješenje aporija ove apsurdne logike jest humoristično, ali bez smijeha. Nikad se nitko ne može smijati ovome metafizičkome humoru koji „prokleto ozbiljno“ ulazi u sve pore onog što Deleuze i Guattari u svojoj knjizi o Kafki nazivaju rizomatskom strukturom kapitalizma. (v. Gilles Deleuze i Felix Guattari, Kafka: U prilog minornoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2020. S francuskoga preveo Ugo Vlaisavljević). Nije posrijedi ni figura ironije, a kamoli cinizma, kad na kraju književnoga teksta razrješenje dolazi ne kao deus ex machina, već kao vladavina novog boga fabrikacije i neljudske mašinerije. 4. „Legenda o Kafkinu nihilizmu, razmotrena u analitičkoj usporedbi sa strukturom njegovih tekstova, ne polaže ispit. Kafkino se pripovijedanje sastoji u paralelnom vođenju nekoliko kompozicionih pravaca smisla koji dolaze u koliziju, improvizirajući kaos. (…) otvoreni apsurd nad kojim tek lebdi humoristički smisao. Humor uopće obesmišljuje stvari, da bi sam bio smisao. Kafkin pogled iza stvari gradi poredak nonsensa, da bi ga prokazao u smislu humora. (…) Kafkina mašta koja piše prozu ostaje humorni fragment, projekt negacije negativnog, ali do sinteze „pomirenja ideje sa stvarnošću“ nikada ne dolazi. Svijest tuđinca bori se sa svijetom tuđine, i to je sve. Kafka ne daje izjavu o pomirenju. Niti se odaje potajnom nihilizmu. Humorni smisao njegove umjetnosti zapreka je u tome.“ (str. 203) Bruno Popović je pisao o Kafki iz horizonta egzistencijalističke kritike smisla književnosti kao projekta slobode i životne avanture pojedinca unutar složenoga svijeta suvremenih aporija i paradoksa onog što je uskratio u svojoj analizi upravo Kafki da bi ga obranio od jedne vrste teorijskoga dogmatizma koji se počeo kao i svaki kukolj pojavljivati u žitnome polju suvremene filozofije i umjetnosti. Tome nema nikakva prigovora. Iako, nisam siguran da je za tako nešto autentičan svjedok filozof personalizma Emanuel Mounier i njegova, doduše, vrlo zanimljiva knjiga Introduction aux existentialismes, Gallimard, Pariz, 1962. godine, koju navodi Popović u prilog svojim postavkama o nihilizmu i humoru u Kafke. Problem po mojem shvaćanju nije u logici suprotstavljanja ili negacije koju je u 20. stoljeću posebno razradio s jedne strane Theodor W. Adorno u svojim tekstovima o književnosti i avangardi, a s druge strane jedan od ključnih autora poststrukturalizma Maurice Blanchot u svojem temeljnom djelu Prostor književnosti. U mojem zborniku o Kafki, uostalom, uz Benjamina i Hannah Arendt upravo je studija Blanchota put spram drukčijeg razumijevanja ne samo Kafkina „nihilizma“, već i njegova shvaćanja književnosti kao zadaće prevladavanja granica koje su postavljene jezikom i referencijalnim okvirom teologije i eshatologije te politike i traumatske kulture u kojoj žive kolektivi i pojedinci od iskona do suvremenosti. Što to znači drugo negoli da valja alternativu nihilizam ili humor kao negativni smisao u samome sebi posve drukčije razumjeti, a to u konzekvenciji onda znači i drukčije razumjeti čitavu Kafkinu nakanu prevladavanja „nihilizma“ kroz dva temeljna pojma/figure mišljenja. A to su, kako ja vidim poredak stvari u Kafke, spasonosno bez Boga i žrtvovanje bez Raspeća. Nihilizam otuda nije „legenda“ koja bi Kafku srozala na pseudo-mistiku modernoga otuđenja i vladavine tehnološkoga Levijatana kao prethodnika totalitarnoga sustava zločina koji će njegov narod i njegovu povijesno-eshatološku svijest o nužnosti prevladavanja zla pogoditi najstravičnijim posljedicama eksterminacije Židova u čitavoj svjetskoj povijesti. Ono što je „nihilizam“ s kojim se Kafka stvaralački hvata u koštac u svojim Dnevnicima, u tri romana (Proces, Dvorac i Amerika), pripovijestima i pismima, „nije“ nikakva izvanjska okolnost bavljenja s ništavilom i ništenjem svekolikih vrijednosti. Popović bi, usput kazano, bio u pravu samo utoliko što je sam Kafka uvijek bio naklonjeniji Kierkegaardu i njegovu shvaćanju egzistencijalne slobode pisca, negoli Nietzscheu i njegovoj radikalnoj gesti i postavci o smrti Boga i vladavini nadčovjeka. No, što ako sam „humor bez smijeha“ koji emanira iz Kafkina svijeta teksta nije drugo negoli onaj oblik stvaralačkoga nihilizma kojim se uvid u „mistiku Zakona i labirint slobode“ pojavljuje kao hegelovski kazano negacija negacije, a to u konzekvenciji znači da ništenje vrijednosti i uzvišeni stav preziratelja ovog svijeta kojim vlada zlo i užas tako što se skriva iza maski sublimne moći Oca/Zakona kroz humor upravo dolazi do osmišljavanja besmisla samoga svijeta svedenog na logiku apsurda i na apsurd logike kao takve? Kafka kao „nihilistički humorist“? Da, ako se otklonimo od varljivih putanja klasične metafizike u kojoj su red i kaos kao i ideja i pojava radikalne suprotnosti iskazane jezikom platonizma i antiplatonizma kao svetkovine jedne fantastične dekonstrukcije same ideje književnosti koja uvijek ne mora pružiti odgovor na pitanje što uopće s čovjekom na kraju realizirane metafizike. Legendu o Kafkinu „humorizmu“ možda treba početi stvarati ne prelaženjem preko onoga što je neprelazno i neprelazivo koliko god se mi tome intimno i kroz herojski patos umjetnosti kao „tragične vedrine“ suprotstavljali. Nihilizam je, naime, s Kafkom i njegovom književnošću postao inherentna „bit“ suvremenosti kao spoja tehnosfere i samoga života koji se više ne odvija onkraj granica „mistike Zakona i labirinta slobode“. Umjesto toga, nihilizam u figuri humora bez smijeha postaje više od svekolike satire, lakrdije i cinizma kad više nije problem je li se Gregor Samsa stvarno i fiktivno preobrazio u „kukca“, već je problem u tome zašto vladavina tehnomorfne civilizacije čudovišne sluzi i zla postaje naša svakodnevica koja nadilazi granice književnosti i nju preobražava u golo ništa kroz ritualne igre narcističke vizualizacije onog što više ne stoji nigdje „iza“ kao u Kafke, već se zbiva svugdje „tu“, kao u čistoj transparenciji zla. Bruni Popoviću je bilo kristalno jasno da „humor ne spašava“ (str. 205). Bilo mu je isto tako još jasnije da je humor lijek i sredstvo kao svrha osmišljavanja besmisla drugim sredstvima. Iako nije u svojem eseju spomenuo pravog Kafkina nesvodiva „dvojnika“, koji je izgradio najgenijalniji humor kao nihilizam trijumfa zdravoga razuma u formi sveopće „ludosti svijeta“, njegova praškoga suvremenika Jaroslava Hašeka, ne mogu izostaviti na kraju ovog svojeg teksta da je drugi Jozef, a ne K. pravi antijunak moderne književnosti i njezina herojskoga poraza pred dolaskom vremena koje više ne razlikuje istinu od laži niti ideju od pojave. Taj Jozef prolazi blaženo kroz život kao kroz beskonačno mnoštvo otvoreno-zatvorenih vrata i prezime mu je važnije od čitave svjetske povijesti i metafizike zajedno: ŠVEJK. S njime završava doba koje je još moglo nihilizam i humor dovoditi do najviše razine plodotvornoga besmisla i od besmislica praviti „filozofiju“. Ali i to je doba prošlo. Što još uopće preostaje? Legenda o kukcu koji proždire svoj vlastiti rep.

September 12, 2025
Duchampova šutnja

Duchampova šutnja

1. Znakovi praznine i prostorni obrat (spatial turn) Tekstovi filozofa i umjetnika izravno ili neizravno vezanih uz duh „povijesne avangarde“ nose patos očekivanja velikoga obrata. To, dakako, ne treba čuditi. Dva svjetska rata i komunističke revolucije bile su sudbonosnim događajima prekretnice u odnosu na postojani smjer povijesnoga gibanja. Između apokaliptike i mesijanstva ideje nastale u 20. stoljeću stapaju se s retorikom revolucija i mahnitom srdžbom sukobljenih strana u građanskim ratovima. Uostalom, bez razumijevanja radikalnoga obrata povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka ne može se uopće dohvatiti ono čemu je smjerala umjetnost avangarde. Tko bi u ime čistoće forme želio suvremenu umjetnost osloboditi od buke i bijesa politike ne samo da bi ispao naivan u blaženom estetskome autizmu. Još bi bilo gore misliti da se tome može oduprijeti bijegom u zatvorene svjetove dekadentnoga osjećanja života, poput des Esseintesa, glavnoga junaka romana Jorisa-Karla Huysmansa Naopako, koji se sklanja u odaje vlastita narcizma i odbojnosti spram prostaštva masovnoga ukusa svjetine da bi očuvao dostojanstvo mišljenja i vlastite slobode. (Joris-Karl Huysmans, Naopako, Litteris, Zagreb, 2005. S francuskoga prevela: Ana Buljan) S modernim je razdobljem znanosti i tehnike otpočela istodobno najgorljivija politizacija svijeta života u povijesti čovječanstva. Ne smije se smetnuti s uma da je nastanak racionalnoga poretka organiziranja društva i države u Europi koncem 18. i osobito u 19. stoljeću označio raskid sa svakim oblikom nereflektirane pobune protiv poretka. Kada s modernim korporativnim kapitalizmom otpočne dugovjeka karijera pojmova poput „ideologije“, „političkih stranaka“, „birokracije“, „oligarhije“ i „masa“, susrećemo se s gotovo nužnim diskursom kaosa i reda, nazatka i napretka, tradicionalizma i utopije. Čistoća umjetnosti kao da pripada nečemu izvan ovoga života – sferi božanskoga ili autonomnome polju djela neuprljanoga profanim svrhama života u borbi interesa i strasti. Štoviše, kao da se vrtoglavom brzinom, koja otima dah u ideji „napretka“ i „razvitka“ s pomoću sve savršenije tehnologije, neizmjerno udaljavamo od onoga što je od iskona bilo samorazumljivo pripisano ideji umjetničkoga djela (ergon, work, werk). A to je da iza njezina privida ili sjaja ljepote u pojavnome svijetu postoji vječna i nepromjenljiva božanska bit egzistencije. Prema njoj se sve odmjerava, ravna i regulativno upravlja u svijetu. Odjelovljivanje se odnosi i na ozbiljenje u stvarima i na formu u kojoj biće kao stvar postaje materijalno prisutnim u svijetu. Djelo otuda ima karakter materijalizirane prisutnosti ideje. Kada je riječ o umjetničkome djelu (poiesis), tada se radi o ljepoti ili njezinome rastjelovljenju, čak i negaciji. Umjetničko djelo za razliku od estetskoga objekta (readymades) isijava jednokratnu neponovljivost izvornika. Ali pritom nikad ne nestaje nužnost da umjetnost može postojati bez formalno-materijalnoga traga u vremenu. Od početka nije problem djela u nužnosti prisutnosti kao forme-materije (eidós-morphé), nego u onome što čini bit ideje umjetnosti. Svaka epoha razračunava se s idejom umjetnosti na svoj način. Renesansa je nastojala oživjeti duh antike u novome okružju rađanja znanosti i tehnike; neoklasicizam je ustrajavao na obnovi rimske tradicije u svjetlu nastanka modernoga poretka vrijednosti; naposljetku povijesna avangarda umjetnošću više ne želi ništa prikazivati niti ništa predstavljati. Umjesto toga, ona umjetnošću ni manje ni više hoće ono isto o čemu pjeva Reiner Maria Rilke u Devinskim elegijama: „Moraš promijeniti svoj život!“ (Du mu§t dein Leben ändern!“). U ekstatičkome zanosu anarhističke pobune protiv lažnih vrijednosti modernosti u njezinome banaliziranju života još i danas uzvišeno odjekuju riječi jednog od glavnih mislilaca dadaizma Huga Balla iz Fragmenata Dade (1916-1917): „Riječ i slika su jedno te isto. Slikarstvo i poetska kompozicija pripadaju zajedno. Krist jest slika i riječ. Riječ i slika su razapeti…(13. lipnja, 1916.)“ „Nova umjetnost jest dražesna jer je u doba totalnoga raspada očuvala volju-za-slikom; jer nastoji osnažiti sliku, čak i unatoč suprotstavljenim značenjima i dijelovima. (30. ožujka 1917.)“ „Možda je umjetnost za kojom tragamo ključ za svaku prethodnu umjetnost: solomonski ključ koji će otvoriti sve tajne. (23. svibnja, 1917.).“ (Hugo Ball, Die Flucht aus der Zeit, Duncker & Humblott, München-Leipzig, 1927., str. 99., 154. i 161.) Paradoks je suvremene umjetnosti nastale upravo na tragu Ballovih fragmenata o iskustvu dadaizma u tome što nastoji istodobno oduzeti umjetnosti auru posvećenosti božanskome dokidanjem njezina autonomnoga statusa u građanskome društvu te dovesti je na prag onoga što je pripadalo minulim arhajskim vremenima. Ono navlastito ideji početka (arché) pojavljuje se s „povijesnom avangardom“ 1920-ih i 1930-ih godina: (1) kao težnja za stapanjem sa svakodnevicom i (2) kao volja za stvaranjem „novoga“ iz osnovnih pretpostavki moderne tehnologije. Avangarda izričito teži budućnosti. U njoj vidi spasonosnu dimenziju vremena. Ali tako što prošlost oslobađa od iluzija zamrznutoga vremena. U svim manifestima, a osobito u Maljevičevu Manifestu suprematizma iz 1915. godine prošlost se, doduše, osporava i negira stoga što je ideja umjetnosti bila žrtvovana na oltar religije. Na taj se način događa to da poziv za konačnim dokidanjem forme umjetnosti i njezina djela prelazi u gotovo opsesivno bavljenje „novom mitologijom“ suvremene umjetnosti. Ako se, pak, borba s esteticizmom modernizma prisutnim u djelima umjetnika i književnika kraja 19. stoljeća prikazivala nužnim korakom do dokidanja pseudo-autonomije umjetničkoga djela i figure slobodnoga umjetnika, to je očito bila strategijska igra s posljednjim ciljem ozbiljenja osamostaljenoga djela u zajedničkome događaju onoga što nadilazi estetske svrhe umjetnosti. Nije riječ ni o čemu drugome negoli o susretu i suočenju s biti tehnike kao načina razotkrivanja bitka u modernome svijetu. Tako je to izveo Heidegger u znamenitome predavanju/raspravi „Pitanje o tehnici“ („Die Frage nach der Technik“) iz 1953. godine. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 9-40.) Što je više nesuvisloga govora o „kraju umjetnosti“ to je više njezine dvojbene „obnove“ i „povratka“. Nesuvislost se odnosi na različita uglavnom promašena tumačenja Hegelove postavke kako nestanak duhovne potrebe za umjetnošću označava i njezino premještanje na razinu profanoga poretka značenja. A razlog leži u tome što je uistinu 20. stoljeće kao stoljeće totalnoga „napretka“ i mobilizacije tehnike doba procvata umjetnosti kao estetskoga ili kulturnoga pogona. Nikad u prijašnjim epohama nije umjetnost bila toliko uzdizana do trona apsolutne slobode i moći. Povrh toga, nikad se od nje nije očekivao spasonosni obrat svijeta. Uz dodatak onoga što se čini posvemašnjim promašajem njezina metafizičkoga ustrojstva: da, naime, stvori uvjete mogućnosti za dolazak događaja nalik otvorenosti rađanja novoga Boga. U tom pogledu nije nipošto slučajno da se sveza i odnos (filozofijske) mitologije i (političke) tehnologije pokazuje kao odnos slobode i moći, kontingencije i nužnosti. Sve je, doduše, otpočelo s romantikom i njezinom idejom o povratku bogova u povijest. Ovo je duboko proživljeno u poetskoj sudbini Friedricha Hölderlina. Njegova životna drama naposljetku postaje ishodištem prave tragedije modernoga doba. Ludilo nije, dakle, nešto izvanjsko spram gubitka iskonskoga kazivanja jezika preobrazbom u znakove bez značenja. Što je Nietzsche u kritici metafizike nazvao preokrenutim platonizmom za narod, misleći na raspetoga Boga kršćanstva, u Hölderlina poprima značajke izgubljene vjere u povratak grčkih bogova. Jer bez njihove prisutnosti u životu modernoga čovjeka sve preostaje pusto i prazno. U znaku te neizmjerne praznine i odsutnosti spasonosnoga događaja umjetnost od romantike do kraja avangarde proživljava nečuveni trijumf u estetikama privida, doživljaja i interaktivnosti. Nadomjestak suvereno vlada. No, tek će na ishodu tehničkoga razdoblja „kraja povijesti“, koje otpočinje s pokretima „povijesne avangarde“ (futurizam, dadaizam, konstruktivizam i rani nadrealizam) bljesnuti misao o tome da je umjetnost istinsko mjesto zbivanja onog života koji se ne vodi izvanjskim svrhama, već se ukorjenjuje u biti tehno-poietičkoga stvaranja čistih događaja. To su oni događaji koji se ničim drugim ne mogu objasniti niti opravdati negoli svojom događajnošću bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Zašto uopće takva „zaluđenost“ umjetnošću u doba koje je od novoga vijeka zatvoreno u mogućnostima da bude bilo što drugo osim racionalno, znanstveno, konstruktivno? I čemu tolika fanatična usmjerenost najvećih misaonih vrhunaca u filozofiji do danas kao u slučaju Heideggera, Adorna i Deleuzea, koji polažu nade u spasonosni obrat metafizike iz umjetnosti kao događaja? Vidjeli smo da Hugo Ball izjednačava jezik i sliku. No, više se ne radi o prvenstvu jezika kao logosa nad osjetilnom prirodom slikovnoga od samoga početka metafizike svedenoga na pojam oponašanja već uvijek opstojeće zbilje (mimesis). Čitav se povijesno-epohalni sklop vladavine jezika sada preokreće u svojoj „biti“. Umjesto onoga što je imalo zakonomjernost nužnosti i nepromjenljivost u promjenama stanja na prijestolje se mišljenja uspinje ono drugotno, svagda akcidentalno, prolazno i materijalno. Dadaizam je u tom pogledu kristalizacija ideje povijesne avangarde koja radikalno mijenja poredak označitelja i označenoga. Njezin je ontologijski znak znakova u tjelesnosti tijela kao slike. I utoliko se jedino može razumjeti svekolika pobuna protiv dosadašnjega metafizičkoga shvaćanja umjetnosti s vrhuncem u ideji autonomnoga djela. A ono više ne dobiva značenja iz mita i religije, već iz nečega što pripada temeljnoj moći modernoga načina proizvodnje života. Radi se o znanstvenoj konstrukciji svijeta kao tehničkoga postava bitka. Ako, dakle, slika stupa na mjesto jezika, onda je sama slikotvornost ovoga svijeta moderne tehnike postala tehno-poietičkim načinom egzistencije. Nadalje, umjetnost koja u napadu na institucije modernoga kapitalističkoga društva predvodi čitav taj (ne)artikulirani pokret „povijesne avangarde“ prve polovine 20. stoljeća u Europi imenuje se „besmislenim“ izrijekom – DADA. (Vidi o tome: Christoph Krahl, Antikunst: Künslerische Grenzünberschreitungen von Dada bis Christoph Schlingensief, www.kunstlump.de/text.html/einleitung) Izraz ne znači ništa. Može se čak reći da u „neizrecivosti“ upućuje na razgradnju smislenosti jezika. I doista, prava je istina uspona i promašaja avangardne umjetnosti u onome što je preostalo od tog radikalno-performativnoga pokreta destrukcije jezika kao konstrukcije tehničke slike. To, dakako, ne znači da su drugi umjetnički pokreti unutar povijesne avangarde manjega značaja ili da su danas posve pali u nemilost glede interesa suvremene teorije i povijesti umjetnosti. No, ni futurizam ni konstruktivizam, a niti nadrealizam nisu u svojim programatskim temeljima imali tako jasno iskazani zahtjev za anti-umjetnošću, anti-slikom, preobrazbom života u estetski objekt. Naposljetku, nisu niti na tako plastičan način otvorili pitanje preobrazbe bitka u postajanju tijela kao sinteze životinje-čovjeka-stroja izvan svake površne politizacije i estetizacije onog što je preostalo od „života“. (Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002., str. 251-260. – Mersch koristi izraz „arheologije performativnoga“ i tu smješta meta-umjetnost bez referencije dadaizma i nadrealizma. No, ono što je središnje unutar performativnoga obrata avangarde odnosi se na „koncept“ anti-umjetnosti. Njezina je nakana usmjerena na negiranje i osporavanje modernoga koncepta autonomnosti estetskoga ukusa i ideje umjetničkoga djela u okviru samozakonomjerne institucije umjetnosti u građanskome društvu. Projekt dadaizma otuda ima „etičku“ dimenziju. Prema Merschu, pojavljuje se po prvi puta jasno naznačeno polje neodređenosti i slučaja kao carstva kaosa. Iz toga proizlazi simbolička uporaba umjetnosti kao tehnike prevladavanja estetskoga horizonta građanskoga društva u kapitalizmu. Na mjesto autora kao subjekta ili „proizvođača“, kako to iskazuje Walter Benjamin u svojem poznatome ogledu, dolazi negacija autorstva. Stoga je uistinu Duchampov pojam estetskoga objekta kao readymades paradoksalni ulazak tijela u suvremenu umjetnost i to kao „mrtve prirode“ u formi kolaža, montaže i asemblaža.) Kada Hugo Ball uz Hansa Arpa, Marcela Jancoa i Tristana Tzaru, kao glavne predstavnike ciriške DADE odbacuje bilo kakvu „programatičnost“ ili, pak, diskurzivnost teorije, usmjerujući pozornost na antiteorijsku ideju umjetnosti, onda se taj duh pobune i kaosa, kontingencije i neodređenosti mora razumjeti iz poriva da se čitava struktura metafizičkoga mišljenja-osjećanja razori u krhotine. To se ne odnosi samo na umjetnost. Naprotiv, pojam je „umjetnosti“ iz povijesne predaje nakon Grka postao razlogom njezina ozakonjenja kao privida i opsjene, moći i vladavine nad pulsirajućim snagama života uopće. Unatoč tom naizgled razbarušenome i nesustavnome načinu mišljenja, iz tekstova koji umjesto cjeline iskazuju istinu fragmenta možemo izvesti ono što će postati temeljnom značajkom suvremenosti s obzirom na svezu estetskoga i tehnologijskoga. Ako DADA pretpostavlja sve ono što je suprotstavljeno poretku i harmoniji dosadašnje slike svijeta, tada je samoizvjesno da se novi način shvaćanja umjetnosti i života ne može više razmatrati u obzorju onoga što je postalo vodećim kanonom, mjerilom vrijednosti, postulatima morala i vladavinom uma. U svim Ballovim tekstovima, koji su istodobno autobiografski i „programatski“, na plodotvoran je način iskazan zahtjev za preokretom racionalnoga diskursa zapadnjačke metafizike. Ali način kazivanja je istodobno poetsko-slikovno mišljenje u traganju za „istinom“ života, bez teoretskih i inih posredovanja. (Vidi o tome: Joel Freeman, „Ernst Bloch and Hugo Ball: toward an ontology of the avant-garde“, u: Dafydd Jones (ur.), DADA Culture: Critical Texts on the Avant-Garde, Rodopi, Amsterdam-New York, 2006., str. 225-251. ) Prosvjed protiv okoštalosti tradicije smjera izgradnji „novoga“ koje onome iskonskome podaruje dostojanstvo. U tome je čak i u dionizijskome kultu dadaizma „povijesna avangarda“ dvoznačan projekt prevladavanja/dokidanja (Aufhebung) umjetnosti u životu. S jedne se strane slavi nadolazeća budućnost strojeva i nove tehnologije kao spasonosni obrat povijesti, a s druge, pak, svjedočimo želji za povratkom u stanje vječne mahnitosti kao stvaralačkoga načina izlaganja bitka. Tehnika i kaos tvore unutarnju svezu povijesne avangarde na njezinome putu razaranja svih dosadašnjih vrijednosti. Na jednom mjestu zapisa sabranih u knjizi Bijeg iz vremena (Die Flucht aus der Zeit) iz 1927. godine Hugo Ball kaže i ovo: „To je moć moderne estetike; ne može se istodobno biti umjetnikom i vjerovati u povijest.“ (Hugo Ball, Die Flucht aus der Zeit, Duncker & Humblot, München-Leipzig, 1927., str. 36.) U prvome poglavlju eseja Petera Sloterdijka, Kopernikansko mobiliziranje i ptolemejsko razoružanje (Kopernikanische Mobilmachung und ptolemäische Abrüstung) iz 1987. godine taj se citat nalazi na samome početku. Sloterdijku je očito bilo stalo podsjetiti na avangardnu vjeru u rušenje svih estetskih načela. Dadaizam je pritom imao funkciju otvaranja „novoga“ s pomoću sveze umjetnosti i politike shvaćene iz duha radikalnoga anarhizma kao rušenja apsolutne vladavine i moći Boga, države, kulture, estetike. Ta se euforija „prometejske ideologije napretka“ u estetskoj avangardi, međutim, paradoksalno pronalazi živom upravo u zanosu razaranja. Nije stoga nipošto začudno što će ideja „novoga“ biti u znaku „konstruktivne destrukcije“. Ona, naime, pripada samoj „biti“ umjetnosti. (Peter Sloterdijk, Kopernikanische Mobilmachung und ptolemäische Abrüstung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1987., str. 15-26. Vidi o tome instruktivne spise o problemu avangardne umjetnosti i stvaralačkoga načela „novoga“, „novosti“ i „novotarija“ Borisa Groysa, Über das Neue: Versuch einer Kulturökonomie, Fischer, Frankfurt a. M., 2002., 2. izd. i Rosalind Krauss, The Originality of the Avantgarde and Other Modernist Myths, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1986.) Gubitak vjere u povijest, o čemu govori Hugo Ball, odnosi se na njezinu svrhovitost (télos). DADA je imala zadaću osloboditi umjetnost od tegobnoga poslanstva povijesti u njezinoj „nužnosti“. Sve što preostaje nakon raspada metafizike svodi se otuda na sklop mogućnosti i slučaja. Taj zaziv kaosa i slobode s kojim je nova umjetnost „povijesne avangarde“ otvorila prostor paradoksalnoj svezi/odnosu estetike i tehnologije čini se da nije prestao biti vodećim načelom niti danas kada suvremena umjetnost traži svoje nadahnuće u istraživanju tehno-znanosti i „umjetnoga života“ (A-life). Što uistinu znači gubitak vjere u povijest? Nije to simptom ravnodušnosti spram političkih zbivanja. Uostalom, bez svjetskih i građanskih ratova i revolucija umjetnost u 20. stoljeću ostala bi praznom pločom. Razlog leži u tome što joj nakon smrti Boga preostaje opravdanje potražiti u politici kao ideologiji i estetici kao mistično-tehničkome načinu izlaganja bitka. Referencijalna točka obrata ipak nastupa u 21. stoljeću. Umjetnost „danas“ više ne svjedoči nikakvo drukčije poslanstvo negoli ono o repolitizaciji i reestetizaciji svijeta. U doba vladavine tehnosfere vrijeme protječe bez događaja, a prostori se suvremene umjetnosti ispražnjavaju od sadržaja već time što postaju čistom formom arhitekture apsolutne deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Bezdogađajnost se suvremene umjetnosti odnosi na nemogućnost „revolucije“ i „utopije“ u već temeljito promijenjenom suvremenom svijetu u kojem je jedina prava „revolucionarna utopija“ realizirana u tehno-znanstvenoj konstrukciji „Realnoga“. To se ponajprije odnosi na eksperimente u istraživanju „umjetnoga uma“ (A-intelligence) iz čega nastaju mogućnosti stvaranja „umjetnoga života“ (A-life). Umjesto događaja koji su iščekivali neoavangardni situacionisti i fundamentalistički mesijanski teolozi na dnevnome su redu promjene u tehnologijskome okružju. Sve to ubrzano stvara pretpostavke za nastanak posthumanoga stanja. Kada više nema radikalne promjene društva, što je bio uvjet mogućnosti politizacije umjetnosti u „povijesnoj avangardi“, sve se svodi na „male priče“ subverzije estetskih vrijednosti i na obrat u ideji umjetničkoga djela kao događaja. U središte dolazi pojam interaktivnosti promatrača. Tijekom čitave povijesti umjetnosti baš je njegova uloga bila zanemarena i zapostavljena. Pobuna oka koje gleda ono što se događa i kritički odgovara na interakciju djela, autora i publike uistinu odgovara proširenju estetskoga kruga komunikacije djela samoga. U društvu spektakla „promatrač“ postaje važniji od tvorca i njegova djela. Štoviše, beskonačna samoproizvodnja sadržaja umjetnosti u doba novih medija formalno odgovara ideji kritičke participacije i sudioništva u procesu stvaranja umjetnosti kao zajedničkoga djela/događaja. (Jacques Rancière, The Emancipated Spectator, Verso, London-New York, 2011.) Prostor u kojem se zbiva takva pustolovina „diobe estetskoga“, kako je naziva Jacques Rancière, ne može se odrediti iz klasične paradigme razumijevanja umjetnosti. Dok je, naime, književnost u tom pogledu gotovo intimna stvar čitatelja u širem sklopu zajednice korisnika sadržaja te se znatnije ne mijenja još od Schillerovih vremena kada se stvarao moderni poredak značenja „javnosti“ i „javnoga“, sve će se, pak, iz temelja promijeniti tehničkim razvitkom novih medija – fotografije i filma. Nije stoga neobično da su najznačajniji pisci prve polovine 20. stoljeća, svoj stil dolaskom filma prilagodili „kinematičkome načinu pisanja“. Slike su postale dinamične, a njihovo kolažiranje i montažiranje ulogu je metafore svelo na posvemašnju igru s odavno izgubljenim svijetom simbola. Prostor se više ne nalazi u zoni „Realnoga“, da se poslužimo Lacanovim pojmom za moć jezika kao artikuliranoga načina konstrukcije nesvjesnoga. Umjesto toga, njegovo se prožimanje s totalnim životom suvremenoga čovjeka dešava u mreži različitih događaja. Njihova je značajka u kontingentnome kaosu slikâ koje nadomještaju jezik. Najveći tabu, dogma i totem onoga što nazivamo suvremenom umjetnošću jest njezina paradoksalna zadaća da se obezvremeni tako što će se u potpunosti stopiti s prostorom vlastita nestanka. Iako je proglasila svoje poslanstvo duhom apsolutnoga rastemeljenja u oponašanju Boga i prirode (mimesis), razmještanja euklidovskoga prostora i otvaranja mnoštva svjetova razlike, što pretpostavlja korak s onu stranu granica stvaranja i stvorenoga, nešto je ipak preostalo od ove čudovišne zabrane. Ikonoklazam slike i prelazak iz kraljevstva govora u tjelesnost događaja omogućili su nastanak nečega što je od samoga početka moderne opsesije s tehnologijom vizualizacije bilo naslućeno u djelima velikih mislilaca-umjetnika 20. stoljeća – Duchampa i Artauda. Radi se o iskustvu kraja metafizike i njezina prelaska u patafiziku bez kretanja gore i dolje. Ono što je naslućeno u nemogućnosti daljnjega prikazivanja–predstavljanja (representatio) čistoga djela umjetnosti odgovara idejama filozofijskoga i znanstvenoga obrata spram nečega što se u analogiji s jezičnim obratom u sliku može nazvati prostornim obratom (spatial turn). Kada se u ideji suvremene umjetnosti više ne može pronaći Bog, priroda, čovjek, a niti svijet u metafizičkome značenju, suočeni smo s njihovim praznim označiteljima. Nadomjestak nije puka zamjena za nešto izvorno, pa bi onda, valjda, programiranje digitalnih medija bila zamjena za medij slikarstva od Giorgia de Chirica do Francisa Bacona. Naprotiv, logika hybrisa jest semiotika nadomjeska u djelovanju upravo onoga što se ne vidi okom niti se više može iskazati pravilima jezika. Suvremena je umjetnost u svojoj beskonačnoj reprodukciji (bez) izvornika život neodređenoga događaja. Sve to odgovara stalnoj prisutnosti insceniranja onoga što je progoni poput sablasti. A to uistinu podsjeća na problem „praznoga prostora“ u doba gotike (horror vacui). No, nije to više strah od nečega što ima značajke tjeskobe egzistencije, tog herojskoga doba visokoga modernizma s kojim se u ekspresionizmu Edwarda Muncha, te u egzistencijalizmu Jean-Paula Sartrea i Alberta Camusa otvorilo pitanje o smislu subjekta i umjetnosti kao čiste kontingencije. Posrijedi je nešto posve drugo. Suvremena se umjetnost u redukciji na prostor uronjenosti (immersion) u čisti događaj virtualne aktualizacije suočava s pitanjem o svojoj „otvorenoj zatvorenosti“. Alain Badiou je u djelu Bitak i događaj (L’etre et l’événement) to nazvao prazninom između (in-between) bitka kao mnoštva i događaja kao vremenske strukture novoga. Time otpočinje prekid s dosadašnjim tijekom povijesti. (Alain Badiou, L’etre et l’événement, Seuil, Pariz, 1988.) Prazno nije, dakle, mjesto između nečega što jest „ovo“ i „ono“. Ono prazno „nije“. I baš stoga što „nije“, upravo to što „jest“ prazno u svojoj „praznini“ može postati singularnim događajem novoga prostora i vremena ili ostati zauvijek praznim. Suvremena umjetnost šokantno i provokativno šuti o onome što je još ispunjava stvaralačko-razaralačkim patosom otkrivenja od trenutka njezine pomirbe s prostorom izlaganja događaja. Muzeji suvremene umjetnosti žive od te dogme i tabua. Oni su totemi vlastite obezboženosti u suočenju s onim što čini njihovu bit – da, naime, čuvaju iskustvo bezdana i arhiviraju svijest o vlastitome mjestu-vremenu onoga praznoga između (empty in-between). Prostor beskonačnoga trajanja suvremene umjetnosti u vremenu aktualizacije predstavlja derealizirana zona svetoga. Svi su muzeji suvremene umjetnosti stoga bezlične hipermoderne katedrale, ili, pak, spektakularni hangari na rubu grada, apokaliptička svratišta urbanih nomada, arhitektura uzvišene praznine koja već uvijek računa na tri ključne riječi nadomjeska klasične estetike ljepote, uzvišenosti i fantazije: šok, provokaciju i eksperiment. Bez njihove djelotvornosti u javnome prostoru izvedbe društva i politike globalnoga kapitalizma suvremena umjetnost i arhitektura gube posljednje razloge postojanja. Nije to, dakako, ništa novo. Problem u logici nadomjeska za ono što je nepovratno iščezlo povijesnim napretkom i razvitkom tehno-znanosti samo je u tome što sve danas postaje umjetnošću bez objekta jer više nema onog subjekta koji je proizvodio novo. Umjesto toga imamo tehnosferu. Ona kibernetički stvara nov život s pomoću transgenskih mutacija kao u projektima Eduarda Kaca. Bez objekta i bez autentične vremenosti suvremenoj umjetnosti preostaje insceniranje „događaja“ kao medijske tvorbe slike. Ovdje, dakako, razlika između stvarnoga i fiktivnoga više nije presudnom. Ono što uistinu jest bitno svodi se na šok, provokaciju i eksperiment života sámoga u njegovoj preostaloj slobodi preobrazbe u umjetnički događaj. Giorgio Agamben je ovo doba profanacije otuda shvatio kao logiku djelovanju otvorenosti bez onoga što je Heidegger još vidio u slikarstvu Cézannea i Kleea – od predslikovnoga do praslikovnoga, polazeći od uronjenosti u tajnu samoga čina stvaranja. Otvorenost je danas postala naprosto „praznom“. (Giorgio Agamben, The Man Without Content, Stanford University Press, Stanford-California, 1999.) S njom se više ništa ne događa u smislu nadolazećega događaja novoga koje duboko potresa ljudsko iskustvo življenja. „Prazna“ otvorenost aktualnoga vremena ne donosi ništa drugo osim spektakularnosti „nove“ izvedbe. Svaka je izvedba (performans) utoliko „praznija“ ukoliko je šokantnija i provokativnija. Eksperiment s novim u svojem mahnitome ponavljanju, koje filozof tehnologije i informacije Gilbert Simondon naziva metastabilnošću, (Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007.) izaziva učinak zamora opažaja. I promatrači od aktivne i participativne publike, koja mora biti sudionikom događaja, ne zato što to želi, nego zato što bez nje čista ravnodušnost nadomješta udivljenje i događaj se događa bez većih poteškoća u nedogled, postaju sami zatvorenim strukturama „praznoga pogleda“. No, ovaj put to nije pogled Drugoga, nego pogled umornoga boga Dioniza i njegova homeostatskoga oka kojim gleda samoga sebe. Suvremena umjetnost, dakle, u doba prostornoga obrata (spatial turn) ima tri stadija vlastita razmještanja: (1) mimetičko – priroda se razmješta tako što se neutralizira njezina praiskonska stvaralačka moć upregnućem u laboratorijski slučaj nastanka estetskoga objekta kao „nove prirode“ koja seže od umjetnih ljudskih parkova do genetske manipulacije; (2) reprezentacijsko – subjekt se konstituira pogledom Drugoga i jezikom nesvjesnoga kao „stroj želja“ u rasponu od krika i bijesa berlinskoga dadaizma do shizofrenije identiteta u doba digitalne slike iz koje se isušila stvarnost kao zrak iz Duchampovih sušila za boce; (3) informacijsko – stanje i događaj se proizvode iz potrebe sustava da u doba vladavine „društava kontrole“ nadzire svoje aktivne korisnike tako što im daje slobodu eksperimentiranja u granicama Oca/Zakona korporativne mreže medijskih događaja. Razmještanja prostora izvedbe umjetničkoga djela kao događaja iz položaja umjetnika i događaja kao djela iz položaja „Velikog Trećega“ u liku muzejske institucije s pravom suverene odluke o izlaganju-u-vremenu dovodi to toga da se povijest umjetnosti kao povijest ideje umjetnosti od vladavine jezika do moći slike odvija u krugu oponašanja „izvornika“, predstavljanja „dvojnika“ i konstrukcije „nematerijalnoga“ u jednom te istome svijetu. Takav svijet smješta se u vlastitome praznome-između (empty in-between). Ovdje se ne radi o prostoru izlaganja nečeg kao nečeg u smislu objekta. Ako se izloži ideja kao koncept, onda je ideja muzeja suvremene umjetnosti zastarjelom. Ideje se ne izlažu. Ali novac u formi simboličke i stvarne razmjene perverzije vrijednosti da, kao i mjesto njegove reprezentacije moći poput korporativnih sjedišta kao što su banke i riznice zlatnih rezervi imperijalno umreženih država u globalnome poretku. Kada ideja postane umjetničkim „objektom“ onda je problem „subjekta“ u tome što on više ne vidi iza ideje ništa osim drugoga „objekta“. U tom deliriju beskonačnoga uvećavanja vrijednosti raste pustinja interobjektivnosti našega doba. Ne, nije to više nikakav strah od praznine kao u gotici koji se nadomješta uzvišenošću Raspetoga Boga u arhitekturi katedrale svezom neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Ne, nije to više ni tjeskoba modernoga subjekta koji bježi u svjetove vlastite fikcije da ne bi sudjelovao u orgijama masovna idolopoklonstva žrtvovanju Drugoga u ime nacije/rase/kulture i bezuvjetne moći tehnike nad životom kao takvim. Sada je riječ o praznome bez svojega označitelja i označenoga. To je ono što je prazno- između, gdje ovo „između“ ne povezuje bitak i događaj. Izostanak odnosa ili sveze između dvojega samo pokazuje da se ova druga praznina, za razliku od praznoga središta moći Drugoga – Boga, čovjeka, stroja, mreže, univerzalnoga kôda života – ne nalazi više nigdje drugdje doli u samoj biti svijeta. S njome suvremena umjetnost nastoji sklopiti odnos međusobne „stvaralačke ravnodušnosti“. To što jest u ovome stanju „između“ doista prazno nije ništa isprazno i pusto samo po sebi. Ovo nije prazno mjesto u-prostoru. Sám se prostor i vrijeme koje iz njega proizlazi a da ga ne uvjetuje pokazuje praznijim od praznoga. Kada se otvorenost suvremene umjetnosti svodi na konstrukciju prostora kao mreže događaja, tada je jasno da je svako razmještanje institucija u kojima se to zbiva privremena metastabilnost zatvorenoga sustava. (Gilles Deleuze, Différence et Répétition, P.U.F., Pariz, 2000.) Umjetnost je zatvorena u sebi. Razlog leži u tome što se tek svodi na kritiku političke reprezentacije moći i na kritiku estetske proizvodnje života kao tehničkoga objekta. (Jacques Rancière, Le Partage du sensible: Estétique et politique, Le Fabrique-Édition, Pariz, 2000.) Između nema više ništa. Osim onoga što jest prazno. Baviti se prostornim obratom (spatial turn) znači poći od pretpostavke da klasična definicija Arhura C. Dantoa o umjetnosti kao „ozakonjenoj“ institucionaliziranoj djelatnosti u prostoru-između (in-between) sustava i svijeta života pretpostavlja mrežu događaja. A nju je nemoguće rasplesti ili razoriti izvana. (Arthur C. Danto, After the End of Art: Contemporary Art and the Pale of History, Princeton University Press, Princeton, 1998.) Umjetnost funkcionira kao i svaki drugi sustav u složenome svijetu tehnosfere: od prava, politike, ekonomije, znanosti, religije. I baš stoga što umjetnost „funkcionira“ prema zadanim pravilima njezina se simbolička funkcija „ozakonjenja“ prostora zbivanja više ne može smatrati održivom ukoliko ne postoji uzajamna igra središta i ruba, institucionalizirane moći i alternativne protumoći. Paradoks je da je danas sve više umjetnosti ne zato što postoji potreba za „duhovnim sadržajima“, jer bi to bilo suprotno Hegelovoj postavci o „kraju umjetnosti“ nakon nestanka duhovne potrebe za njom. Umjesto toga radi se o želji kao pokretačkome mehanizmu kulture informacijskoga kapitalizma za novim događajima. Bez obzira na estetski doseg oni stvaraju privid novoga iza fasade insceniranja spektakla. Posve je svejedno o čemu se tu radi. Šok, provokacija i eksperiment sežu od banalnosti svakodnevice do uzvišenih tragova transgresije smrti od kanibalizma do uzgoja nadčovjeka iz epruvete. U pravu je Jean-Luc Nancy kad u svojoj knjizi Muze kaže: „U svijetu bez slike u tom se smislu pojavljuje prava bujica, vrtlog slika u kojima se više ne snalazimo, u kojima se umjetnost više ne snalazi. To je proliferacija viđenja/viđenog (vues), mnogostruki odbljesci samoga vidljivog ili osjetilnog, i koji ni na što ne upućuju. Viđenja koja ništa ne pokazuju, ili koja ništa ne vide: viđenja bez vizije. (Sjetimo se nestanka romantičnog lika umjetnika vizionara.)“ (Jean-Luc Nancy, Muze, MeandarMedia, Zagreb, 2014., str. 168. S francuskoga prevela: Vanda Mikšić) Ponajprije, naša je spoznaja u artikulaciji mišljenja danas nesumnjivo postala do te mjere posredovana onim „viđenjem bez vizije“ da više ne zamjećujemo kako svaka intervencija u prostor ne dolazi iz sfere tzv. društvene participacije umjetnika. (Vidi o tome: Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius, Berlin, 2013., str. 58-91.) Posve suprotno, intervencije su sustavna rekonstrukcija poretka kapitalističke modernizacije. U tom sklopu arhitektura više ne gradi „novo“, nego razmješta strukture i čestice unutar mreže novoga konteksta i situacije. Nema više vizije. Ali ima čudovišnih zdanja bolje ili lošije konstrukcije. Intervencija u prostoru suvremene umjetnosti, da paradoks bude potpun, dolazi otuda što se „svetost“ institucije izlaganja i politike reprezentacije događaja kao zaštićenoga djela privremeno suspendira i neutralizira. Otvorenost se nužno zatvara. Kada se slika u suvremenoj umjetnosti djela kao tijela i tijela kao događaja više ne odnosi ni na što izvan ovoga samoreferencijalnoga kruga značenja, tada postaje jasno da imamo posla s posve drukčijim shvaćanjem i pristupom onome što se tako sablasno uvuklo u naš svijet, dapače naselilo se u njega, a da to nismo ni zamijetili jer više nemamo izvornoga dara za viđenje (viziju) praznine. Tehnika gledanja u prazno nije specifičnost istočnjačkih mudrosti poput zen-buddhizma. To je značajka kontemplacije. A s njom otpočinje moderna subjektivnost. No, kada se to „prazno“ u svojoj naseljenosti nalazi u samoj jezgri ili srži prostora kao vremena totalne mobilizacije umjetnosti=kapitala, da se poslužimo formulom Josepha Beuysa, tada više nema razlike između umjetnosti i arhitekture, jer „prazno“ ne dolazi izvana. Ono nije negdje izvan ovoga kruga razumijevanja. Problem je u tome što „prazno“ postaje nadomjestak „biti“ same umjetnosti u njezinome razmještanju zona od svetoga do profanoga i dalje. Još jednom: u doba informacijske razmještenosti sama se slika svijeta nalazi u-praznome prostoru. To je prostor-između (In-between), a da to između ne povezuje više dvoje razdvojenih i iz njih dobiva značenje. Naprotiv, „prazno“ mjesto postaje novim ekscentričnim središtem i konstituira sve drugo kao Drugo. Muzeji suvremene umjetnosti nužno počivaju na tom iskustvu ontologijsko-strukturne praznine u svojoj načelno otvorenoj zatvorenosti svjetova. Vidjeli smo kako Jean-Luc Nancy pokazuje da u doba „proliferacije viđenja/viđenoga“ ono što čini „bit“ suvremene umjetnosti nije tek umjetnička slika. Riječ je o ikonoklazmu sámoga života. (Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Iz njega nastaje vizualizacija događaja. Medijska slika svijeta zahtijeva, pak, nužno ideologijsku konstrukciju značenja. No, kada se viđenje viđenoga u svemu tome izjednači s gledanjem u „prazno“, tada od muzeja suvremene umjetnosti (u pluralu), ne preostaje ništa drugo negoli informacijska razmještenost. Vizija novoga se ne sagledava više iz mogućnosti stvaranja „novoga“ prostora u-zemlji i na-nebu. Sve što uopće jest novo može biti jedino suvremeno tako što sintetizira iskustvo povijesne prošlosti, doživljaj sadašnjosti i kontingenciju nepredvidljive budućnosti. Eksperimentalnost se pritom svodi na igru s idejama, a ne na konstruiranje „Realnoga“. U tome je razlika između umjetnosti i arhitekture čak i kada potonja sebe vidi igrom oblika i promjene temelja materijalnoga svijeta u kojem obitavamo. Sintetsko doba života vidi se i u nazivima znanosti i definicijama medijske umjetnosti: od sintetske biologije, antropologije do novih medija. Ako ono „prazno“ Realno označava nemogućnost daljnjega „napretka“ i „razvitka“ ideje suvremene umjetnosti, tada je sazrelo vrijeme da se postavi u pitanje koje su njezine granice i što ta i takva ideja još može značiti u budućnosti. Prostorni obrat (spatial turn) postao je eksperimentalnom igrom metamorfnih struktura u biološkome, društvenome i političkome značenju. (Barney Warf i Santa Arias (ur.), The Spatial Turn: Interdisciplinary Perspectives, Routledge, London-New York, 2014) Ono što je Michel Foucault odredio pojmom heterotopije ovdje se sada pojavljuje kao sintetska distopija političko-estetskoga eksperimenta s institucijama i njihovim djelovanjem u kulturno mapiranome prostoru globalnoga poretka. Valja ovome dodati da umjesto preusmjeravanja povijesti iz unaprijed objavljene budućnosti u kojoj leži kraljevstvo savršene slobode i sreće u polje kontingentnih mogućnosti promjene sve postaje višeperspektivno i višeprostorno. Ne može se znati ništa o budućim promjenama, ali se može znati sve o promjeni ove sadašnjosti kao aktualnosti u znakovima znanja/moći. (Michel Foucault, Die Heterotopien: Der utopische Körper, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2004.) Kada se vrijeme ispražnjava od svoje zaokruženosti smisla u prostoru, nastaje doba prostorne zakrivljenosti i umreženosti, doba apsolutne deteritorijalizacije/reteritorijalizacije, kako to promišljaju Gilles Deleuze i Felix Guattari u djelu Tisuću platoa (Mille plateaux) iz 1980. godine. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et Schizophrénie II, Minuit, Pariz, 1980.)U čemu je razlika tako postavljenoga problema suvremene umjetnosti i onog koji je na početku „povijesne avangarde“ 1916. godine s dadaističkim Cabaretom Voltaire u Zürichu imao prizvuk anarhističke pobune anti-umjetnosti i anti-estetike protiv povijesnosti metafizičkoga shvaćanja bitka, bića i biti čovjeka? Čini se da se razlika može izvesti tek nakon što uvidimo da ideja prostornoga obrata (spatial turn) označava ponajprije nešto čudovišno u samoj ideji prostora kao takvoga. Metafizički je ideja prostora zadobivala svoj smisao iz smještenosti u ono što je već uvijek „tu“, sámo od sebe, po Božjoj milosti, urođeno i prirodno. Matematički govoreći riječ je o vladavini broja i mjerenju površine zemlje (aritmetici i geometriji). Prostor se uvijek određuje s obzirom na kretanje objekta. U tom je pogledu Arhimed paradigmatski slučaj statike, a Riemann dinamike. Pravac je znak beskonačne postojanosti i nužnosti, a krivulja prekida i slučaja. Zato je prostor unaprijed bio postavljen kao okvir kojemu smisao određuje vrijeme. Cilj i svrha povijesti se određuje iz kretanja od prvoga početka (arché) do posljednje točke u ispunjenom krugu mogućnosti (télos). Smisao života u povijesnome značenju otuda je zaokruženost mogućnosti u okviru danih ozbiljenja. U drugome diskursu, onome koji Heidegger nasljeđuje od Grka da bi oslobodio metafiziku od njezine preuzetnosti i gigantomahije, riječ je o topologiji bitka (Topologie des Seins) kao događaja. Imati „svoj“ prostor u svijetu znači imati slobodu otvorenosti za ozbiljenje mogućnosti bitka sámoga. Događaj iz kojeg izvorno proizlazi bit umjetnosti kao gradnje, spravljanja i proizvođenja „novoga“ (poiesis) otuda se mora dogoditi u životnome prostoru mišljenja i bitka, a ne u opustošenosti zavičaja i u praznini prebivanja čovjeka i drugih bića. Prostor je obitavalište i smještaj bitka kao događaja. (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, u: GA, III. Abteilungen: Unveröffentlichte Abhandlungen – Vorträge – Gedachtes, sv. 74 – Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V.Klostermann, Frankfurt/M. 2010., str. 193-195.) Njegova otvorenost odlučuje o karakteru izlaganja bitka. Sve što je ovdje rečeno još uvijek nosi znamen neugasive vatre slobodnoga odnosa spram okolnoga svijeta (Umwelt, milieux, environment). No, dadaistička pobuna protiv metafizike privida i ideologije kapitalističkoga pogona autonomne moderne umjetnosti zacijelo ne bi bila toliko žestoko destruktivna protiv umjetnosti kao takve da se prostor u doba tehničke vladavine bitka nije preobrazio u nešto posve čudovišno i stoga neljudsko uopće. Iskazi o „otuđenju“ (Entfremdung) duha u radu iz Hegelove dijalektike, potom Marxova obrata u smjeru kritike kapitalističkoga poretka društvenih odnosa upućuju na to da se u jezgri estetsko-političkoga odnosa spram vremena diobe na radno i slobodno nalazi ništa drugo negoli sužavanje prostora kojemu umjetnost određuje smisao. Sužavanje valja shvatiti u dvostrukome značenju: s jedne se strane radi o sužavanju prostora slobode egzistencije u masovnome društvu kasnoga kapitalizma, a s druge, pak, o sužavanju mogućnosti beskrajne proizvodnje robnih artefakata. Uostalom, temeljni pojam suvremene tehnosfere poznat još iz rane medijske teorije Marshalla McLuhana naziva se implozijom informacija. U tehničkome pogledu svaka informacija da bi bila dekodirana kao poruka s nekim značenjem mora biti sažeta u sadržaju i sužena na počelo formalne strukture medija – jezik i sliku. Čini se da je to ono što je Hugo Ball u svojim refleksijama i aforizmima o DADI, umjetnosti, politici, tehnici i božanskome dohvatio kad je govorio o „vremenskim strukturama klasične avangarde“. (Joel Freeman, isto, str. 244.) Moja je postavka da je bitna razlika između metafizičke umjetnosti povijesnoga nasljeđa antike, srednjega, novoga vijeka i modernizma spram „povijesne avangarde“ sadržana u sljedećim dihotomijama: (a) umjesto kontinuiteta povijesnoga vremena na djelu je diskontinuitet historije kao refleksije o vremenu i njezina susprezanja u prostore „vječne sadašnjosti“ (nunc stans); borba protiv „muzealiziranja“ i „historiziranja“ povijesnoga vremena u ranoj avangardi prve polovine 20. stoljeća postaje upravo gestom uspostavljanja svijeta kao estetsko-političkoga prostora novoga „muzealiziranja“ i „historiziranja“ u drugoj polovini 20. stoljeća; (c) avangarda konstruira prostor umjetničkoga događaja u kinematičkome slijedu novih tehnologija, a ne bavi se više razgraničenjem vremena u odmaku od prošlosti, pa otuda njezin odnos spram svakodnevnoga života nužno poprima karakter estetiziranja banalnosti, običnosti i trivijalnosti; (d) nasuprot autonomnome statusu umjetnosti, umjetnika i umjetničkoga djela u estetskome modernizmu (figura Baudelairea, primjerice, o čemu su pisali Walter Benjamin i Michel Foucault), sve prelazi u novu formu djelovanja kao nadomjestak religioznoga kulta u moderno doba (estetizacija politike u fašizmu/nacizmu i politizacija umjetnosti u komunizmu); (e) prevlast prostora nad vremenom proizlazi iz rastemeljenja metafizičke strukture mišljenja i to na taj način što uporaba novih tehničkih aparata i dispozitiva (novi mediji poput fotografije i filma) stvara i nove umjetničke postupke-tehnike poput montaže, kolaža, asemblaža u vizualnim umjetnostima i kinematičkoga načina kazivanja u književnosti (Franz Kafka i Alfred Döblin); (f) slika nadomješta jezik s krajnjom posljedicom stvaranja novog estetskoga „ukusa“ koji nastaje u interakciji visoke umjetnosti i svijeta života (paradigmatski slučaj predstavlja industrijski dizajn Bauhausa); (g) ideja umjetnosti radikalno se mijenja u odnosu na prijašnje epohe od renesanse do klasicizma, budući da se umjetnost više ne pojavljuje kao sredstvo emanacije ideje Boga i svetoga, nego postaje sinteza djela i događaja u istovjetnosti s tehnički proizvedenim životom. U ovome razmatranju polazimo od pretpostavke da je suvremena umjetnost rezultat spora i kritičkoga dijaloga između tzv. „povijesne avangarde“ i „neoavangarde“ s obzirom na njihovu istovjetnost i razlike u poimanju ideje umjetnosti, pojma umjetničkoga djela i događaja, te naposljetku strukturiranja odnosa između umjetnosti i života polazeći od samorazvitka tehnosfere. Budući da se tehnosfera za razliku od tehnike kao sredstva i tehnologije kao svrhe „napretka“ i „razvitka“ ljudske povijesti shvaća autopoietički činom mišljenja u trojstvu računanja, planiranja i konstrukcije, posrijedi je prijenos i čuvanje informacija u sklopu kibernetičke kontrole i komunikacije između sustava i okoline. Tehnosferu određuje vladavina „otvorenoga stroja“. On sám stvara i eksperimentalno izvodi operacije u virtualnome prostoru i realnome vremenu. Njegov je „prostor“ stoga nematerijalnost mreže (network), a uvjet mogućnosti djelovanja sinteza životinje-čovjeka-stroja u nastanku stvora/stvari kao kognitivne matrice s onu stranu razlikovanja živoga i neživoga. U tom pogledu jasno je da svaka „priča“ o ideji umjetnosti nastaloj u doba „povijesne avangarde“ i „neoavangarde“ već pretpostavlja sučeljavanje s onime što nadilazi dihotomije autentično-neautentično, visoke i masovne kulture. Pitanje o tehnici, kako ga je prvi postavio Heidegger u suvremenoj filozofiji, jest pitanje o odnosu između „postavljanja“-„izvođenja“-„koncepta“ ili trostrukoga načina pojavljivanja umjetničkoga djela-događaja u formi instalacije-performativnosti-konceptualnosti. Od stvari do tijela i ideje vodi put istosti i razlika. Pitanje o suvremenoj umjetnosti nemoguće je bez uvida u nastanak i način egzistencije tehnosfere. A budući da se u ranoj avangardnoj viziji berlinskih i ciriških dadaista poput Raoula Hausmanna, Kuta Schwittersa i Hansa Arpa pojavljuje ideja kiborga i androida, odnosno neljudskoga stroja mišljenja kolektivne inteligencije izvan ljudskoga tijela, samo je po sebi razumljivo da pitanje o umjetnosti naposljetku nije ništa drugo negoli pitanje o tehnogenezi iz duha estetske konstrukcije svjetova. (Matthew Biro, The Dada Cyborg: Visions of the New Human in Weimar Berlin, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 2009.) Trebamo li napustiti sva dosadašnja tumačenja odnosa između „povijesne avangarde“ i „neoavangarde“ da bismo dospjeli do čistine problema koji ne samo da tišti svojom težinom neodredljivost suvremene umjetnosti, nego se, štoviše, čini kao da svaki novi korak u prošlost zbog obnavljanja sadašnjosti u estetskome i umjetničkome smislu više ne podaruje budućnosti gotovo ništa „novo“? Nije li umjetnost u odnosu spram tehnosfere koja zadivljuje i opčinjava svojim postavljanjem-izvedbom-konceptom u hiperprostoru virtualnosti i u traumama „Realnoga“ u potpunosti nadišla metafizičke prijepore o „istini“ i „prividu“ onoga što je umjetnost od iskona pronosila u svojoj ideji? U ovome izlaganju nastojat ćemo pokazati unutarnje razloge za uzdizanje umjetnosti do najvišeg vrhunca filozofijske zadaće osmišljavanja izlaza iz aporije „povijesne avangarde“ i „neoavangarde“ s obzirom na pitanje o tehničkome karakteru događaja s kojim vrijeme više ne protječe u dugome trajanju, a niti se vrti kao u početnim trenucima iskona. Vrijeme naprosto iščezava u bezvremenim mrežama virtualnih prostora čiste inscenacije. Ovo, dakako, pretpostavlja uvođenje pristupa koji izlazi iz uobičajenih tumačenja estetskoga nasljeđa spora između dviju avangardi. Umjesto da se bavimo rekonstrukcijom pitanja o umjetnosti u doba kraja estetskoga kako je to izvedeno u Adornovoj teoriji i imanentnome slijedu rasprava unutar Frankfurtske škole, pokušat ćemo otvoriti drukčije čitanje „istoga“ i „različitoga“. Zato ćemo se pomno baviti kritičkom analizom teorije avangarde u djelu Petera Bürgera i njezinom novijom revizijom, te teorijom neoavangarde u djelu Hala Fostera i američkih kritičara okupljenih oko znamenitoga časopisa October (Benjamina Buchloha, Rosalind Krauss i drugih). U zaključku ćemo sažeto pokazati kamo smjera suvremena umjetnost nakon kraja avangarde. 2. „Povijesna avangarda“ vs. „neoavangarda“: Peter Bürger vs. Hal Foster i drugi Uobičajeno se smatra da su u 20. stoljeću bila djelotvorna dva vala avangarde. Prvi je onaj koji je nastao 1910-1920-ih godina u Europi (futurizam, dadaizam, suprematizam, ekspresionizam, konstruktivizam) i drugi 1950-1960-ih godina u Americi i Francuskoj (pop-art, Fluxus, situacionizam). Gotovo sve mjerodavne povijesti umjetnosti baveći se obratom u „biti“ modernosti, moderniteta i modernizma naglašavaju razlikovanje između temeljnih značajki tih umjetničkih pokreta. (Raščlamba pojma moderne na tri autonomna područja iziskuje razlikovanje u imenovanju ovoga sklopa. Modernost se odnosi na znanstveno-tehničke promjene načina proizvodnje života (industrijalizam i reproduktivnost); modernitet upućuje na novi način konstituiranja (građanskoga) društva u načelnoj odvojenosti od (političke) države; naposljetku modernizam je estetska i umjetnička konfiguracija stilova, pokreta i tendencija koja vlada od sredine 19. stoljeća do pojave „povijesne avangarde“ 1910-ih i 1920-ih godina. (Upućujem na prethodne knjige u kojima se o tome raspravlja: Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. i Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 7-67. ) Dok je prvi val, imenovan „povijesnom avangardom“, za svoja načela i akcije imao destrukciju cjelokupnoga nasljeđa metafizički shvaćene umjetnosti Zapada, u drugome se radi o prijelazu iz radikalnih inovacijskih praksi u kritiku kasnoga kapitalizma sredstvima njegove estetizacije. Pojednostavljeno rečeno, dok je prva avangarda djelovala revolucionarno razarajući povijest i koncept umjetničkoga djela postavljenoga u instituciji muzeja, „neoavangarda“ ima za cilj dekonstrukciju destrukcije ili uspostavljanje načela negacije i pobune kroz šok, provokaciju i eksperiment kao novi način razumijevanja ideje umjetnosti u situaciji kraja mogućnosti svekolike promjene kapitalističkoga društva. Zbog toga je ključna riječ „neoavangarde“ ona koja je 1960-ih godina nastala uoči i nakon studentske pobune 1968. godine. Ta je riječ postala nova „mantra“ različitih pokreta koji se od 1970-ih godina do kraja 1990-ih pozivaju na iskustva avangarde. Naravno, riječ je o subverziji. Ako je program prve avangarde bila „revolucija“ postojećega društva kapitalističke modernosti, onda je to za drugu avangardu „subverzija“. (Vidi o razlikovanju između pojmova „revolucije“, „subverzije“ i „utopije“: Žarko Paić, „Dvije rasprave o moći vladavine: Od informacijske ekonomije do politike događaja“, Up & Underground, br. 25-26/2014., str. 7-45.) Što se čini ujedno samorazumljivim i prijepornim jest da između prvoga i drugoga vala vlada „mračno doba“. Ono je određeno strahotama totalitarnih poredaka fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma te razaranjem svijeta u drugome svjetskome ratu. Osim toga, između dva vala avangardnih tendencija u umjetnosti nalazi se i sklop odnosa iz kojih će geopolitički nastati novo središte moći globalnoga kapitalizma. Razmještanje se zbiva u korist SAD-a. Time se nadomješta totalna povijesna hegemonija Europe od novoga vijeka do kraja 2. svjetskoga rata. Tko, dakle, želi govoriti o avangardnoj umjetnosti bez političko-ideologijskih platformi moći i njezina razmještanja u 20. stoljeću ostaje u oblacima uzaludnih esteticističkih iluzija. Utoliko se može reći da je pitanje odnosa i prijepora prve i druge avangarde istodobno i pitanje razumijevanja unutarnje promjene u samoj „biti“ onoga što se naziva u trojakome značenju modernom kao takvom. (Vidi o tome: Krzystof Ziarek, The Historicity of Experience: Modernity, the Avant-Garde, and the Event, Nortwestern University Press, Evanston, Illinois, 2001., str. 86-115.) Prije negoli otpočnemo s analizom najznačajnije i dalekosežno utjecajne studije njemačkoga teoretičara književnosti Petera Bürgera Teorija avangarde (Theorie der Avantgarde) iz 1974. godine potrebno je još preciznije razgraničiti pojmove prve i druge avangarde, odnosno tzv. „povijesne“ i tzv. „neoavangarde“. Iako se u Bürgerovoj knjizi govori o „historijskoj“ avangardi koja nastoji destruirati povijest kao svrhovito-ciljno poslanstvo ideje „napretka“ i „razvitka“, mi ćemo rabiti izraz povijesna avangarda i to iz sljedeća dva razloga: (1) zbog toga što je temeljna nakana i program umjetničkih pokreta prve polovine 20. stoljeća da povijesnost povijesti iz onto-teologijskoga načina zbivanja radikalno ospore i negiraju te da ga svim sredstvima umjetničke i političke „revolucije“ svedu na kontrolu i komunikaciju unutar drukčije shvaćene suvremenosti; (2) zbog toga što se umjesto cilja i svrhe u drukčije razumijevanje povijesti uvode pojmovi slučaja, kaosa, neodređenosti, složenosti (complexity) i nastanka (emergencije). Riječ je o novim pojmovima nastalim iz fizikalnih znanosti, filozofije i biologije počevši od kvantne teorije do danas optjecajnih teorija struna. Iako je podrijetlo razlike između „povijesnoga“ i „historijskoga“ vremena u tome što prvo označava događanje bez redukcije na znanstveni uvid u bit događaja kao takvoga, a potonje pretpostavlja već unaprijed određenu granicu između mišljenja i bitka, zadaća se avangarde pokazuje u njezinoj ambivalenciji. Ona istodobno mora srušiti privid da se povijest događa tako što svaka epoha razvija ideju konačne svrhovitosti svijesti o slobodi, iza čega stoji Hegelova i Marxova konstruktivno-destruktivna dijalektika. No, s druge strane njezina je zadaća da u tom radikalnome patosu negacije svega postojećega i promicanja „logike raspada“ s pomoću anti-umjetnosti, anti-estetike i anti-filozofije otvori put do posve „novoga“ shvaćanja povijesti uopće. Kao što je to najbolje iskazao Hugo Ball, povijest se treba osloboditi zahtjeva da bude kontinuitet vječnoga privida i estetskoga opravdanja društvene laži egzistencije u formi autonomne umjetnosti bez dubljega značenja za zajednicu. U tom smislu povijesnost za razliku od historičnosti ima značajke otvorenosti i tajne, a ne tek racionalno organiziranoga hoda spram zajamčene svrhe budućnosti. (Vidi o tome: Peter Osborne, The Politics of Time: Modernity and Avant-Garde, Verso, London-New York, 1995. i Hubert van den Berg, „On the Historiographic Distinction between Historical and Neo-Avant-Garde“, u: Dietrich Scheunemann, Avant-garde/Neo-Avant-Garde, Rodopi, Amsterdam-New York, 2005., str. 63-75.) Što u tom sklopu označava ono „drugo“, ako ne kreativno ponavljanje i obnavljanje u svrhu uspostavljanja posve drukčijega poretka značenja? Jasno je, naime, da se „neoavangarda“ određuje u odnosu spram „povijesne avangarde“, a ne obratno. Ovaj se odnos čini određujućim za nemogućnost „pozitivnoga“ utemeljenja suvremene umjetnosti nakon razdoblja avangarde, pa se još veći pojmovni kaos može razaznati kada 1970-ih godina pojam postmoderne i postmodernizma zavada diskursom društveno-humanističkih znanosti i unutar širokoga polja umjetnosti zauzme prostor između tehnologije, informacije i komunikacije. Kao i u slučaju odnosa i prijepora prve i druge avangarde, tako se i u ovome konceptualnome nadigravanju radi o pokušaju shvaćanja identiteta i razlike između prve i druge moderne i modernizma. U svakom slučaju, nalazimo se suočeni s neodređenošću shvaćanja povijesnosti. Nakon što su njezine bitne značajke poput „napretka“ i „razvitka“ postale ideologijsko-politički ispražnjene od bitnoga značenja sve zjapi poput otvorene praznine. Sjetimo se kako je polemika između Habermasa i Lyotarda oko moderne kao nedovršenoga projekta i postmoderne kao pohvale razlika i Drugoga naposljetku bila pitanje o granicama i uvjetima mogućnosti nastanka „novoga“ u tehno-znanstveno konstruiranome svijetu međusobnih preklapanja inovacije-renovacije, originalnosti i reprodukcije, prvoga i drugoga početka mišljenja nadolazećega događaja. (Jürgen Habermas, Filozofski diskurs moderne: Dvanaest predavanja, Globus, Zagreb, 1988. i Jean-François Lyotard, Le Postmoderne expliqué aux enfants: Correspondance 1982-1985, Galilée, Pariz, 1988.) Slučaj je „neoavangarde“ stoga, kako ćemo vidjeti u nastavku, znakovit za svako daljnje promišljanje mogućnosti povijesnoga događanja u situaciji vladavine logike tehnosfere. Zašto je Bürgerova teorija avangarde jedinstvena i toliko utjecajna po svojim bitnim postavkama da je i unatoč cijelog niza kritika i autorove svojevrsne revizije i danas nezaobilaznom referentnom točkom svake buduće rasprave o problemu umjetnosti i njezina statusa u suvremenome svijetu (društvu, kulturi, politici, ideologiji)? Jedan od poprilično uvjerljivih odgovora ponudio je Richard Murphy. On, naime, tvrdi da je za razliku od druge važne knjige o istom problemu, one Mateia Calinescua, Pet lica modernosti: Modernizam, avangarda, dekadencija, kič, postmodernizam (Faces of Modernity; Modernism, Avant-Garde, Decadence, Kitsch, Postmodernismn) iz 1987. godine, (Matei Calinescu, Five Faces of Modernity; Modernism, Avant-Garde, Decadence, Kitsch, Postmodernism, Duke University Press, Durham, 1987.) koja je imanentno problematizirala „razvijene faze“ modernizma polazeći od razlike između politike i ideologije te čistoće estetske vrijednosti umjetnosti, Bürger shvatio avangardu u „književno-povijesnome kontekstu, ali s pogledom na stanovite promjene u percepciji društvene funkcije umjetnosti.“ (Richard Murphy, Theorizing the Avant-Garde: Modernism, Expressionism, and the Problem of Postmodernity, Cambridge University Press, New York, 2004., str. 5.) Međutim, problem ipak nije u „društvenoj funkciji umjetnosti“. Važnije je ono što proizlazi iz teorijske platforme njegova shvaćanja estetske konfiguracije umjetnosti nakon propasti metafizičkih sustava s vrhuncem u Hegela i Marxa. Struktura svih kategorija i pojmova koje Bürger razvija u svojim analizama avangarde i neoavangarde nosi znakove Adornove negativne dijalektike i njegove kritike estetske autonomije suđenja u modernome društvu. U tom pogledu je kritičko razračunavanje s Bürgerovom teorijom avangarde implicitno i razračunavanje s nasljeđem Adornove estetike. Upravo ona paradigmatski ocrtava poziciju Frankfurtske kritičke teorije spram „biti“ umjetnosti u suvremenome svijetu. (Vidi o tome: W. Martin Lüdke, „Die Aporien der materialistischen Ästhetik – kein Ausweg? Zur kategorialen Begründung von P. Bürgers Theorie der Avantgarde“, u: W. Martin Lüdke (ur.), Antworten auf Peter Bürgers Bestimmung von Kunst und bürgerliche Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1976., str. str. 27-71.) Sve što se svodi na društvo u moderno doba povijesnoga razvitka ideje subjekta nužno se istodobno desubjektivira. Tako postaje nečim što pripada masovnome opstanku u reproduktivnome sklopu „kulturne industrije“. (Theodor W. Adorno, Prismen: Kulturkritik und Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1955., str. 7-26.) Taj Adornov ključni pojam skovan krajem 1930-ih godina ponajprije pokazuje razmjere „otuđenja“ i „postvarenja“ modernoga društva. Umjetnost se u modernome društvu, doduše, osamostaljuje. Ipak, ta je emancipacija okrnjena. Utoliko više što društvo postaje sredstvom vladavine supstancije-subjekta procesa kapitalizma u stadiju visoko razvijenoga stroja lažne općenitosti. Kapital određuje „bit“ modernoga društva samo do mjere njegove apstrakcije. Ona suvereno vlada u likovima ideologije, kulture i spektakla. Samo je po sebi jasno da se umjetnost u okviru rastuće komodifikacije i tehnologiziranja pojavljuje lišenom kritičko-emancipacijske mogućnosti čovjeka da osim užitka u kontemplativnome iskustvu djela dosegne i točku preobrata „vrijednosti“ izvan puke zabave i prolazne katarze. Prisjetimo li se Kantova shvaćanja estetike kao moći suđenja, ono što je model umjetničkoga prikazivanja s idejom ljepote kao bezinteresnoga dopadanja proizlazi iz mirne kontemplacije fiksnoga objekta. Tek će Nietzsche uzdrmati tu pasivnu sintezu umjetnosti kao jedinstva sveze prikazivanja i predstavljanja ljepote postojanoga objekta (prirode). Na mjesto racionalne konstrukcije uzvišenoga objekta iz kojeg afekcijom nastaje subjektivni sud da je nešto lijepo bez ikakve druge svrhe dospijeva uznemirujuća figura filozofa-umjetnika. Njegovo je poslanstvo u razaranju privida kontemplativne čistoće umjetnosti. Ništa više nije postojano i fiksno. Sve se rastemeljuje, biva ekstatičnim kaosom postajanja, destrukcijom prirode i opravdanjem estetske volje za moć kao života. Stoga se kritika estetskoga suđenja u okružju moderne umjetnosti s dolaskom avangarde mijenja u smjeru kritičkoga propitivanja društvenih pretpostavki nastanka osamostaljene sfere umjetnosti. Čitav se problem Adornove estetike pokazuje u tom prostoru-između (in-between) autonomije estetskoga položaja moderne umjetnosti i suverenosti radikalne negacije uvjeta mogućnosti „otuđenja“ i „postvarenja“ čovjeka u kapitalizmu koji u 20. stoljeću kreće u smjeru kulture kao nove ideologije. ( Theodor W. Adorno, Ästhetische Theorie, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1995. 13. izd.) Ako se „društvena funkcija umjetnosti“ shvati u kao pitanje konstrukcije tehnologijskoga uvjeta nastanka masovnoga društva novih kulturnih potreba, onda je slučaj „povijesne avangarde“ i „neoavangarde“ daleko složeniji problem od njihova međusobnoga odnosa i prožimanja. Sve to seže onkraj onoga što su i Adorno i Bürger izveli kritikom estetske autonomije umjetnosti i njezina prevladavanja/dokidanja (Aufhebung) u svijetu života. Peter Bürger otpočinje analizu svoje Teorije avangarde (Theorie der Avantgarde) o povijesnosti estetskih kategorija Adornovim citatom. Glavni mislilac kritičke teorije društva kaže, dakle, da estetska teorija zahtijeva primjereno razumijevanje povijesti. Osnovna je, pak, Bürgerova postavka pritom izvedena iz Marxova primjera kategorije rada. Time se pokazuje objektivna općenitost i povijesni razvitak područja u kojem ta kategorija djeluje u njezinome odnosu spram očitovanja umjetnosti: „Moja je postavka, pak, da povezanost između spoznaje općenitoga važenja jedne kategorije i stvarnog povijesnoga razvitka područja na koji ta kategorija cilja, što se pokazuje na Marxovu primjeru kategorije rada, vrijedi i za umjetničke objektivacije. I ovdje je razdvajanje predmetnoga područja uvjet mogućnosti primjerene spoznaje predmeta. No, potpuno razdvajanje fenomena umjetnosti u građanskome je društvu dosegnuto tek u esteticizmu na koji odgovaraju povijesni avangardni pokreti.“ (Peter Bürger, Theorie der Avantgarde, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1974., str. 22.) Već je otuda jasno da uvjetno izjednačenje i važenje umjetnosti kao kategorije izvedene iz pojma rada podaruje pojmu „umjetničkoga djela“ sve značajke ontologije povijesti koje je Marx u Kapitalu izveo iz svrsishodne djelatnosti na temelju preradbe Hegelove logičko-spekulativne dijalektike. Ako se rad u moderno doba s pojavom kapitalizma razdvaja na konkretan i apstraktan rad, tada je jasno da se uvjet mogućnosti njegove objektivacije u djelu (causa formalis i causa materialis) može izvesti tek iz trećega člana četvorstva uzroka poznatog iz Aristotelova modela proizvodnje. To je učinkoviti uzrok (causa efficiens). Njime nastaje nešto kao nešto u formi materijaliziranoga uratka. A ono što mu podaruje svrhu leži u finalnome uzroku (causa finalis). Uporabna se vrijednost predmeta rada pojavljuje uvijek u konkretnome proizvodu. Ali, trenutak kada se ulazi u proces apstraktnoga sustava djelovanja modernoga kapitalizma nastaje uvođenjem razmjenske vrijednosti realizirane na tržištu. Problem je paralelizma rada i umjetnosti u tome što Bürger mora pretpostaviti da avangarda označava posvemašnju svijest ili znanje o načinu kojom se umjetnost kao ideja od izvorne proizvodnje smisla i užitka u estetskome značenju za čovjeka izokreće u apstrakciju vladavine djela nad životom čovjeka u zajednici. U Marxa taj proces samoosvješćivanja rada (fenomenologija u materijalističkoj formi mišljenja) doseže vrhunac u kritici fetiškoga karaktera robne proizvodnje. To se događa kada novac u sebi sintetizira dvojstvo robe i kapitala postajući osamostaljenom vrijednošću u procesu razmjene. Ako to na istovjetan način vrijedi i za umjetnost, tada je ideja „umjetničkoga djela“ na najvišoj razini apstrakcije istovjetna ovom procesu fetišizma robe. Postajući uvjetom mogućnosti djelovanja u apstraktnome svijetu vrijednosti roba na tržištu, umjetničko djelo kao predmet razmjene gubi kvalitete ljepote i užitka kao samosvrhe i postaje sredstvo za druge svrhe. Ono što Bürger, međutim, pripisuje ideji avangardne umjetnosti u tom procesu samoosvješćivanja jest nešto uistinu začudno: da, naime, zahvaljujući njezinome napadu na ideju umjetnosti kao „institucije“ u građanskome društvu dolazi u pitanje pojam autonomije sámoga (umjetničkoga) djela. A posredno time mijenja se i značenje figure umjetnika. Od romantičarskoga genija umjetnik postaje autonomni proizvoditelj estetskih vrijednosti. Što je to uopće za Bürgera – „povijesna avangarda“? Ako se radi samo o umjetničkome pokretu unutar imanentnoga razvitka modernizma kao estetske konfiguracije ideja nastalih krajem 19. stoljeća koje su sjedinjavale figure Baudelairea i Nietzschea, Rimbauda i Mallarméa, tada je očito kako ne možemo dospjeti do spoznaje zašto je modernizam u svojem liku anti-umjetnosti i anti-estetike u dadaizmu ili, pak, u liku konstrukcije novoga društva i čovjeka u ruskome konstruktivizmu postao uvjetom mogućnosti da suvremena umjetnost neprestano mora dokazivati svoju „aktualnost“ i kritičku crtu promjene „društvenih uvjeta“ u kojima postoji kao složena institucija estetske proizvodnje života. Bez kritičkoga angažmana u raskrinkavanju proturječnosti društva kao da umjetnost gubi vjerodostojnost. Nije dostatno tehničko umijeće oblikovanja nove estetske zbilje. Umjetnik mora ostaviti trag vlastita razračunavanja s idejom umjetnosti i njezinim položajem u „društvu“. Mora, naime, postojati neki razlog više od onoga što leži u samome temelju kako Adornovljeve estetike tako i Bürgerove teorije avangarde. Odmak od estetske autonomije i koncepta zaokruženoga umjetničkoga djela u tzv. buržoaskome društvu modernoga kapitalizma ne nalazi se nigdje drugdje negoli u „biti“ onoga što umjetnosti u meta-estetskome polju značenja podaruje njezin smisao. To je ono što na paradoksalan način zbližava dadaističku anti-estetiku Huga Balla i Heideggerovo promišljanje mogućnosti „drugoga početka“ (der anderen Anfang) mišljenja nakon kraja metafizike. Ako umjetnost pripada u događaj njezina je „sudbina“ onkraj društvenih promjena bitka. (Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, str. 215-281.) Iz horizonta nadolazećega događaja koji je već uvijek tu jer se povijesno razotkriva u iskonskome složaju umjetnosti kao proizvođenja (poiesis) i umijeća-znanja spravljanja „novoga“ (téchne) društvo ne određuje ni umjetničko djelo, a niti ideju umjetnosti. Ono što je „povijesna avangarda“ na tako bezobzirno destruktivan način unijela u „bit“ umjetnosti na kraju metafizike nije bilo ništa drugo negoli ozbiljenje ideje autonomije djela u suverenosti događaja. Time nesvodljivost života određuje umjetnosti njezine granice djelovanja. Između „autonomije“ i „suverenosti“ ne stoji razdor i proturječje. Naprotiv, suverenost umjetnosti u suvremenome svijetu može biti vjerodostojnom tek ako je umjetnik autonoman u stvaralačkim postupcima. Na njega ne može djelovati nikakva izvanjska snaga. Nakon smrti Boga postoji potreba za drukčijom svetošću od metafizičke kao što su to posvjedočili avangardni umjetnici poput Maljeviča, Duchampa i Beuysa. Ali ono što ostaje nedirnuto jest „sveta vatra“ slobode izvan službe religiji, društvu, politici, ideologiji, kulturi. No, Bürgerovo filozofijsko-povijesno nasljeđe u razmatranju ovoga problema ne prodire izvan horizonta „negativne dijalektike“ društva koje je, unatoč neporecivih razlika u shvaćanju pojma autonomije, izveo Adorno. Štoviše, moguće je pokazati da glavna postavka Teorije avangarde, a to je da je avangarda doživjela neuspjeh ili poraz u tome što nije primjereno realizirala svoj program dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) estetske autonomije umjetnosti i njezina reintegriranja u životnu praksu, proizlazi iz uvjerenja u moć promjene modernoga društva s pomoću estetskoga čina revolucioniranja „života“. Silazak aure umjetnosti u banalnost života označava težnju za ozbiljenjem ideje u praksi. Na taj se način život mora iz temelja preobraziti. Život mora postati estetskim labirintom želje kao umjetničkim događajem. Nije, dakle, život nešto autonomno po sebi. Usto nije nipošto nesvodljivo na druge svrhe osim življenja u kontingentnome događaju stvaranja-razaranja bitka. Već uvijek se radi o društvenome poretku značenja, o mogućnostima njegove estetske „revolucije“ u okružju afirmativne kulture. U četvrtoj bilješci prvoga izdanja Teorije avangarde možemo pronaći širu eksplikaciju onoga što, prema Bürgeru, razlikuje „povijesnu avangardu“ od „neoavangarde“. Može se čak kazati da je ta bilješka više od uputstva za razjašnjenje pojmova koji usporedno stoje u nizu, a unatoč svoje navodne samorazumljivosti nipošto nisu to što naizgled „jesu“. Sažeto iskazano, pojam „povijesne avangarde“ kao umjetničkih pokreta prve polovine 20. stoljeća obuhvaća dadaizam i rani nadrealizam, ali isto tako i rusku avangardu poslije Oktobarske revolucije. Što im je zajedničko nije ništa drugo negoli odbacivanje čitave povijesti umjetnosti u cjelini, raskid s tradicijom, te u najekstremnijem vidu napad na „instituciju umjetnosti“ unutar građanskoga društva. Bürger tome dodaje da se uz neke ograde isto može primijeniti i na talijanski futurizam i na njemački ekspresionizam. Slučaj je kubizma drukčiji. On, naime, pripada pojmu autonomije umjetnosti. Značajka mu je da nastavlja i preokreće prikazivanje stvarnosti izokretanjem perspektive. Ali ne pripada programu dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) umjetnosti u životnoj praksi. Naposljetku, ono što razdvaja „povijesnu avangardu“ od „neoavangarde“ 1950-ih i 1960-ih u zapadnoj Europi, prema Bürgeru, jest u tome što je nakon propasti avangardnih pokreta estetsko polje destrukcije pretvoreno u afirmativnu funkciju kulture. Postavljanjem estetskoga objekta kao što su Duchampovi readymades u muzej „avangardni je prosvjed preokrenut u svoju suprotnost“. (Peter Bürger, isto, str. 44-45. Vidi o tome: Dietrich Scheunemann, „From Collage to the Multiple: On the Genealogy of Avant-Garde and Neo-Avant-Garde“, u: Dietrich Scheunemann (ur.), Avant-Garde/Neo-Avant-Garde, str. 22. Autor u tumačenju prijepora između Bürgerovih i stavova američkih povjesničara umjetnosti Hala Fostera, Benjamina Buchlocha i Rosalind Krauss tvrdi da je ono zajedničko raznolikim pokretima „povijesne avangarde“ i ono što ih razlikuje od visokoga modernizma u tome što predstavljaju „konstruktivni i inovativni odgovor za izazove tehničke reprodukcije“. Na taj se način u raspravu uvodi temeljno pitanje razlike između izvornika i reprodukcije, autorstva i kopije, što je zahvaljujući znanstveno-tehničkim inovacijama u potpunosti promijenilo način proizvodnje u kapitalizmu 20. stoljeća. Avangardni su pokreti kreativno prisvojili nove tehnike, ali su istovremeno utisnuli pečat novome estetskome odnosu spram reproduktivne tehnike. To se prije svega odnosi na ulogu fotografije i filma, te tehnike prenošenja slike i teksta u masovnim medijima poput tiska i plakata.) Zadaća se avangardne umjetnosti sastoji u negaciji prvoga načela modernizma i pozitivnosti ozbiljenja temeljnoga pojma cjelokupne filozofije kao metafizike. Ono što Bürger na tragu Adorna dosljedno nastoji promisliti jest, dakle, kako i zašto se pojam autonomije umjetnosti kao djela prenosi u događaj ozbiljenja ideje umjetnosti. Kako, naime, dolazi do toga da umjetnički pokreti prve avangarde poput dadaizma, konstruktivizma i ranoga nadrealizma istodobno negiraju najviši oblik esteticizma (l’art pour l’art) i teže ozbiljenju umjetnosti u životnoj praksi? Paradoks je ovoga programa koji će do danas ostati problemom suvremene umjetnosti u doba tehnosfere u tome što negacija modernističke dogme ne znači radikalno odbacivanje slobode umjetničkoga stvaranja kao pretpostavke za sintezu umjetnosti i života. No, samo je po sebi jasno da se ta sinteza ne može ozbiljiti bez onoga što čini referentni okvir avangardnih pokreta. A to je, naravno, zahtjev za revolucionarnom promjenom društva (politike-ideologije-kulture). Kada se dokida/prevladava (Aufhebung) autonomija umjetnosti onda je prostor njezina ozbiljenja u revolucionarnoj „životnoj praksi“ koja mora postati više od života u njegovoj običnosti, banalnosti i trivijalnosti. I naposljetku, način ovoga ozbiljenja ne može se izvesti bez onoga što umjetnosti podaruje kontingentnu moć promjene i preobrazbe bitka. Izvedba zahtijeva ono što svi pokreti „povijesne avangarde“, a isto tako i „neoavangarde“, iznose na vidjelo u svojim programima ili manifestima. Po prvi se put u povijesti umjetnosti pojavljuje odlučujuća uloga diskursa teorije. A u njoj se stapaju filozofijske refleksije, znanstvene spekulacije, književno umijeće i mesijansko-apokaliptički prizvuk dolaska „novoga“ u svijet. Za razliku od aure visokoga modernizma s kultom estetske autonomije sada se u središte postavlja zahtjev za praktičnim preoblikovanjem svijeta s pomoću umjetnosti. Ona pritom više nije puki mimesis i reprezentacija svijeta kao takvoga. Umjesto ove pasivne sinteze na djelu je aktivna borba za promjenu života s pomoću svih dostupnih sredstava teorije. Stoga valja govoriti o dvoznačnosti avangardnih „tehnika“ u procesu negacije „staroga“ i pozitivnoga utemeljenja „novoga“. „Tehnike“ su istodobno inovacije koje mijenjaju unutarnji krajolik umjetnosti poput montaže, kolaža i asemblaža. Ali, posrijedi je i ono što bismo mogli nazvati psihotehnikama promjene života. Umjetnici poput Marcela Duchampa i Antonina Artauda, Andyja Warhola i Yvesa Kleina, primjerice, istinski su nasljednici duha romantike. Ona je prva u programu oko 1800. godine u Njemačkoj zahtijevala radikalni obrat povijesnosti. Tako je ono estetsko postalo sintezom uma i tijela, filozofije i umjetnosti. (Vidi o tome: Peter Sloterdijk, Du mu§t dein Leben ändern. Über Anthropotechnik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009.) Zaustavimo se na objašnjenju „institucije umjetnosti“ (Institution Kunst). Očito je da se taj pojam izvodi iz već višekratno spominjane autonomije umjetnosti u modernizmu. U okviru temeljnih postavki Frankfurtske škole bjelodanim se čini kako je tako nešto moguće samo ukoliko je razvijeno „buržoasko društvo“ dospjelo do stadija razdvajanja ekonomije, politike i kulture. Kao što je poznato, a na to je podsjetio u sporu s francuskom postmodernom Jürgen Habermas u knjizi Filozofski diskurs moderne (Die philosophische Diskurs der Moderne) iz 1985. godine, model modernosti u kojem je dosegnuta autonomija područja artikulacije društvene moći izveo je sociolog Max Weber. Stoga se ovdje ne radi tek o institucionaliziranju umjetnosti u muzejima, knjižnicama, sveučilištima, akademijama. Autonomija mora biti institucionalizirana jer inače ne može biti djelotvornom. Što to znači? Zacijelo ne da umjetnost i umjetnici pripadaju nekom državnome pogonu, da su njihova djela zaštićena autorskim ugovorima o pravu vlasništva. Posrijedi je, doduše, pojam koji se može razumjeti samo unutar razvijenoga građanskoga društva sloboda i prava. Međutim, ne iscrpljuje mu se značenje na razini ove radno-profesionalne profanosti. Ono što odnos autonomije i institucije umjetnosti čini djelotvornim jest sloboda kao događaj stvaranja i estetskoga užitka. Ipak, Bürger otklanja pozitivno definirati pojam „institucije umjetnosti“ u Teoriji avangarde kada tvrdi: „Povijest institucije umjetnosti u građanskome društvu u ovome razmatranju ne može se skicirati, budući da za to nedostaju neophodni pripremni radovi znanosti o umjetnosti i društvu.“ (Peter Bürger, isto, str. 50.) Ali, posve je jasno da se taj pojam mora izvesti iz temeljnoga pojma Teorije avangarde preuzetoga iz Adornovljeve Estetske teorije. Naravno, posrijedi je pojam autonomije umjetnosti u građanskome društvu. Umjetnost se kao „institucija“ uspostavlja oslobađanjem iz estetike kao filozofijske discipline od Kanta do Schillera i Hegela. Uostalom, čitav se problem suvremene umjetnosti danas pokazuje u tome što se njezino razračunavanje s onim estetskim i estetizacijom pojavljuje kroz tumačenje statusa djela kao estetskoga objekta (objet trouvé) u Marcela Duchampa i njegovih nastavljača. Stoga ovdje ne može biti govora o nekoj posebnoj sociologijskoj teoriji institucionaliziranja ili, pak, filozofijskome pokušaju razumijevanja „društva kao imaginarne institucije“, kako je to izveo francuski filozof Cornelius Castoriadis. (Cornelius Castoriadis, L’institution imaginaire de la société, Seuil, Pariz, 1999.) Umjesto toga Bürger će kasnije mnogo sustavnije obraditi ono što je u Teoriji avangarde zacrtao unutar masivne postavke o gubitku moći autonomije umjetnosti s nastupom „povijesne avangarde“ početkom 20. stoljeća. (Peter Bürger i Christa Bürger, The Institutions of Art, University of Nebraska Press, Lincoln – London, 1995. Vidi o tome: Gabriel Rockfill, Radical History & The Politics of Art, Columbia University Press, New York, 2014. 3. poglavlje) Međutim, ne smije se smetnuti s uma da nastanak umjetnosti kao institucije pretpostavlja ono što bismo mogli nazvati procesom estetske konfiguracije modernosti u cjelini. Na mnogo mjesta u radovima Adorna, Marcusea i Habermasa o nastanku razvijene sfere kulture unutar kapitalističke modernizacije Europe od kraja 18. do početka 20. stoljeća nailazimo na postavke o „socijaliziranju ukusa“. Sve se to dešava kada u jazu između aristokratskoga načina života i masovnoga društva industrijskoga kapitalizma svoj položaj estetskoga posrednika između svjetova zauzima obrazovana građanska klasa. Nove kulturne preferencije nisu samo izraz njezine moći. Iza svega toga stoji kult apsolutne slobode i neovisnosti od institucija. Paradoks je pritom što su najveći umjetnici u građanskome društvu uglavnom bili izvan institucionalnih okvira ove estetske autonomije djela. Autsajderska sudbina, prezir građanskoga morala, život na rubu i s onu stranu časti i ugleda odlikuje Baudelairea, Wildea, Pounda, među inima. Zar to nije dokaz o dvoznačnoj „biti“ moderne umjetnosti uopće? No, za daljnju je raspravu o aporijama i paradoksima odnosa „povijesne avangarde“ i „neoavangarde“ s obzirom na glavne postavke Petera Bürgera u Teoriji avangarde nužno jasno definirati vodeći pojam. Što je to autonomija umjetnosti u građanskome društvu? Znači li taj pojam nešto uistinu odlučujuće i za suvremenu umjetnost ili ga treba preventivno suspendirati i neutralizirati zbog toga što se povezuje uz povijesno nastalo socijaliziranje Hegelova objektivnoga duha, dakle društvo kojemu „bit“ određuje liberalni pojam privatnoga vlasništva i političko-ekonomski pojam rada? Ponajprije, ovdje imamo posla s funkcijom, proizvodnjom i recepcijom umjetnosti koja se oslobodila vjekovnoga okvira magijsko-religijske slike svijeta. Kantova je neprocjenjiva zasluga što je pojam autonomije kao vladavine slobodnoga subjekta nad svojim postupcima i djelima izveo iz konstrukcije transcendentalnoga uma. Ne može se, dakle, misliti bilo kakva autonomija izvan logičko-povijesnoga procesa oslobađanja uma od vjerskih dogmi i praktičnih zahtjeva poslušnosti autoritetu. Svaka je autonomija utoliko suverenost djelovanja unutar granica zadanih umnim djelovanjem. Ako se umjetnost uspostavlja subjektom takve autonomije u modernom građanskome društvu to znači da se njezina svrha više ne može izvoditi iz izvanjskih razloga opstojnosti. U sekularno doba autonomija uma prelazi na taj način u sve sfere ljudskoga djelovanja. Ništa nije izuzeto. Zato je umjetnost u odnosu na politiku, znanost, kulturu, vjeru onoliko nesvodljivom koliko je sámo društvo uspostavljeno slobodnom igrom estetskih moći oblikovanja svakodnevice. Autonomija umjetnosti ne označava stoga tek oslobađanje od stega religije, nego još više od društvenih funkcija. Među njima se izdvajaju klasno-socijalna integracija i političke razdiobe moći. „Kada se autonomija umjetnosti odredi kao neovisnost umjetnosti od društva, tada je moguće nekoliko shvaćanja tog određenja. Shvati li se odvojenost umjetnosti od društva kao njezina „bit“, tada se nehotice preuzima pojam umjetnosti larpurlartizma i istodobno dolazi do nemogućnosti da se ta odvojenost objasni kao rezultat historijsko-društvenoga razvitka. Zastupa li se, nasuprot tome, stajalište da neovisnost umjetnosti od društva postoji samo u predodžbi samih umjetnika, a da to ništa ne govori o statusu djela, tada se ispravni uvid u historijsku uvjetovanost fenomena autonomije preokreće u njegovo poricanje; ono što preostaje, samo je pukom iluzijom. (…) Kao i javnost, tako je i autonomija umjetnosti kategorija građanskoga društva, koja razotkriva i prikriva stvarni društveni razvitak.“ (Peter Bürger, isto, str. 49-50.) O kakvoj se iluziji ovdje radi? Ako je esteticizam unutarnja „bit“ visokoga modernizma, onda problem ne može biti riješen tako da se autonomija shvati kao zahtjev za slobodom od društvenih uvjeta ograničenja umjetničkoga područja od drugih. Bürgerova se ključna postavka, međutim, oslanja na povijesno-estetske konfiguracije od Kanta i Schillera do Adorna. No, pravi je razlog naglašavanja ove ideje koju „povijesna avangarda“ dovodi u pitanje onaj koji proizlazi iz logike Marxove historijske dijalektike u materijalističkome smislu. Građansko društvo utemeljeno je na odnosu rada i kapitala kroz niz interakcija između nositelja ekonomsko-političke moći kao vladajuće klase i onih kojima se vlada. Stoga je ideologija građanskoga društva iluzija autonomije u svim područjima života. To, dakako, ne znači da autonomnost djelovanja treba smatrati samo pukom fikcijom. Svaki je prostor slobode u modernome svijetu korak spram usavršavanja ljudskosti. Osim toga, bez autonomnoga djelovanja koje pravno-politički pripada ustavnoj državi kao njezino opravdanje „napretka“ u odnosu na autoritarne modele vladavine prije uspona kapitalizma u Europi u 19. stoljeću nije moguće ni zamisliti bilo kakvu radikalnu emancipacijsku politiku. Marxova kritika građanskoga društva i njezine ograničene „suverenosti“ kad je posrijedi čak i umjetnost (primjerice Balzaca kao paradigmatskoga književnika herojskoga doba „realizma“ moderne) ne označava napad na estetske kriterije vrijednosti. Naprotiv, njezina je oštrica uperena protiv „homo duplexa“, na ambivalentnost tvorbe novoga subjekta procesa izgradnje društvenih okvira modernosti. Razlog leži u tome što u njegovu usponu na vrh piramide moći stoji sve drugo a najmanje strast za ljepotom i istinom bitka. Istina je kapitalizma i razvijenoga građanskoga društva samo u tome što je ono izgrađeno na ideologiji potrošnje iluzornih dobara bez dublje vrijednosti. I upravo je u tome začaravajuća moć estetske proizvodnje života iza krinke „autonomije umjetnosti“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-568.) Razrješenje aporije skriva se u ovome. Čitav se, naime, program destrukcije metafizičkoga okvira „autonomije umjetnosti“ uopće ne odnosi na autonomiju kao takvu, na njezine spoznajno-estetske pojmove slobode stvaralaštva i sekularizaciju religijskoga sadržaja. Nema nikakve sumnje da je modernizam istinski estetsko-politički nadomjestak za službu umjetnosti religiji tijekom povijesti. Uradovima Adorna i osobito glasovitoj Benjaminovoj raspravi Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reproduktivnosti (Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit) iz 1935/1936. godine, (Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit: Drei Studien zur Kunstsoziologie, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1996., 22. izd.) nastojanje je bilo usmjereno oko kritike nedovršene emancipacije umjetnosti od kultno-religijskoga rituala. Njezin se nadomjestak pojavljuje u politici-ideologiji totalitarnih pokreta 20. stojeća, fašizma/nacizma i staljinističkoga komunizma. Benjamin je, kao što je poznato, pojmom gubitka aure umjetničkoga djela ocrtao bitne pretpostavke vladavine moderne tehnike nad društvom, premda je njegovo razumijevanje umjetnosti bilo omeđeno temeljnom idejom Frankfurtske škole o „društvenoj ontologiji“ umjetnosti. U cjelini, problem s kritikom „autonomije umjetnosti“ koji se pripisuje modernizmu proizlazi otuda što Bürger ne ukazuje na poteškoće njezina dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) u „životnoj praksi“ („das Prinzip der Aufhebung der Kunst in der Lebenpraxis“). (Peter Bürger, isto, str. 63.) Nisu to tek poteškoće teorijskoga karaktera. Praktične su posljedice obrata dalekosežne. Što se događa kada više nema razlike niti razmaka između ideje i zbilje u dokinutome obliku? To je, uostalom, postalo jasno kada je „povijesna avangarda“ od pokreta radikalne negacije građanskoga društva u modernome kapitalizmu postala ideologijsko-kulturalni „mauzolej“ staljinizma i 1930-ih godina u SSSR-u srozala se na konstrukciju „nove umjetnosti“ nazvane „soc-realizam“. (Vidi o tome: Boris Groys, Gesamtkunstwerk Stalin: Die gespaltete Kultur in der Sowjetunion, Hanser, München, 2008., novo izd.) Moja je postavka sljedeća. Ideja autonomije umjetničkoga djela kao i njezina tvoračkoga „subjekta“ u figuri modernoga umjetnika jest conditio sine qua non za projekt avangardne promjene društva s pomoću umjetnosti. U tom smislu dokidanje/prevladavanje (Aufhebung) „biti“ umjetnosti u građanskome društvu označava dvostruku strategiju ozbiljenja ideje umjetnosti kao takve: (1) umjetnost postaje meta-umjetnost događaja u trenutku (performativni obrat); (2) život postaje estetsko djelovanje u konstrukciji svakodnevice kao „umjetničkoga djela“ (dizajn). Pritom se sámo tijelo dizajnira kao tehno-genetska konstrukcija želje za izgledom koja nadilazi jednoznačnost identiteta čovjeka. Biti-izvan-sebe znači biti-nešto-drugo, a to je moguće tek onda kada se promjena više ne shvaća promjenom društvenih uvjeta proizvodnje života. Najradikalnija promjena dolazi iz tehničkoga uma suvremenoga razdoblja vladavine mislećih strojeva. Ne zaboravimo, uostalom, da je ozbiljenje filozofije Marxov projekt. S njime se racionalna jezgra Hegelove dijalektike s radom pojma utiskuje u logiku ili pojam rada. Na taj način se metafizički karakter filozofije s vodećom idejom transcendencije ozbiljuje u imanentnome kruženju svih pojmova Hegelove logike u preokrenutome obliku. Otuda nije stvar u promjeni građanskoga društva estetsko-kulturalnim sredstvima. Istinska je revolucija društva u njegovu „otuđenome“ i „postvarenom“ obliku jedino moguća kao totalni projekt dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) „biti“ cjelokupne povijesti vladavine. S kapitalizmom ona doseže vrhunac u čistoj apstrakciji „zbilje“. Političke su revolucije jednako tako prekratke u krajnjem dosegu. Zbog toga je jasno da su estetika i politika samo dva lica iste kovanice. A njezina je prava istina u onome što Heidegger krajem 1930-ih godina naziva estetskim i političkim kičem. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997.) Ako se tako shvati ono što čini bitan program „povijesne avangarde“, onda je jasno da ona ne može uspjeti u svojem naumu stoga što napada nešto samo po sebi ambivalentno. Posrijedi je, naravno, estetska ili umjetnička autonomija unutar „građanskoga društva“. Problem s ozbiljenjem upravo te i takve autonomije u „životnoj praksi“ jest u tome što „život“ nije autonoman u svojoj kontingenciji i nesvodljivosti. Život se ne može misliti bez cjeline svjetovnih očitovanja. Među njima umjetnosti zacijelo pripada duhovna moć iznimnosti egzistencijalnoga slučaja u dosadi i banalnosti „otuđene“ i „postvarene“ svakodnevice. Sve to postaje razvidnim još više kada Bürger ustvrdi: „Relativna izdvojenost umjetničkoga djela iz životne prakse u građanskome društvu transformira se tako u (pogrešnu) predodžbu o potpunoj neovisnosti umjetničkoga djela od društva. Autonomija je tu, u strogome smislu riječi, ideologijska kategorija koja povezuje trenutak istine (izdvojenost umjetnosti iz životne prakse) i trenutak neistine (hipostaziranje historijski nastaloga činjeničnoga stanja u „biti“ umjetnosti).“ (Peter Bürger, isto, str. 63.) Umjesto hermeneutičkoga kruga razumijevanja „biti“ umjetnosti ovdje se susrećemo s krajnjim granicama važenja povijesne dijalektike primijenjene na djelovanje „povijesne avangarde“. Ako je, dakle, autonomija umjetnosti u građanskome društvu uvjet mogućnosti projekta „povijesne avangarde“ da reintegrira umjetnost u životnu praksu, onda je glavna postavka Bürgerove teorije o neuspjehu ili promašaju avangarde ono što proizlazi iz dvostruke nemogućnosti. Prva je nemogućnost u tome da se autonomija može uopće dokinuti/prevladati (Aufhebung), a da se ne dokine/prevlada sama „bit“ ili ideja umjetnosti u povijesnome smislu kao mimesis i reprezentacija „otuđenoga“ i „postvarenoga“ bitka. Stoga je posve opravdano da Bürger u Duchampu i dadaizmu vidi ono što čini novo određenje pojma djela u okviru avangardne umjetnosti. Druga je, pak, nemogućnost u tome da se „životna praksa“ ne može misliti bez uzajamnoga djelovanja „umjetničke prakse“. Na taj se način dešava da između umjetnosti i života umjesto suglasja i istovjetnosti vlada razdor i jaz. Neuspjeh ili promašaj „povijesne avangarde“ Peter Bürger dijagnosticirao je porazom studentske pobune u Europi i Americi 1968. godine. No, već je na prvi pogled jasno da se svaki govor o avangardi neminovno promeće u razmatranje njezina „drugoga početka“ u neoavangardnim pokretima 1950-ih i 1960-ih godina. Prije negoli detaljnije razmotrimo teorijske posljedice ove vodeće postavke Teorije avangarde i Bürgerovu reviziju stajališta u novijim tekstovima na slične teme, valja pomnije vidjeti kako stoji s pojmom „djela“ u okviru shvaćanja avangardnih umjetnika. Je li autonomija umjetnosti te singularnost i originalnost „novoga“, što je bila temeljna značajka modernizma, još uvijek na snazi ili je možda riječ o bitnoj promjeni ovih ontologijsko-estetskih kategorija? Rekli smo već da Bürger slijedi na kreativan način osnovne obrise Frankfurtske škole. Pritom se poziva na glavnoga autoriteta Adorna, ponekad na Benjamina i Marcusea, te Habermasa. Ne treba zaboraviti da je filozofijsko razumijevanje pojma umjetničkoga djela u 20. stoljeću bilo na najvišoj razini spekulacije razmatrano u Heideggerovu Izvoru umjetničkoga djela (Der Ursprung des Kunstwerkes) iz 1936. godine kao i u spomenutoj Benjaminovoj raspravi o umjetnosti u doba tehničke reproduktivnosti. (Martin Heidegger, Holzwege, GA, sv. 5, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 2. nepromijenjeno izd.) Okružje promišljanja je iznimno važno iz jednostavnoga razloga što Heidegger radikalno odbacuje ono što Frankfurtska škola postavlja u prvi plan. Još jednom: ključna riječ dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) filozofije ovdje postaje društvo. U oba slučaja riječ je o ponovnome tumačenju Hegelove estetike, iako se u Heideggerovoj raspravi o umjetnosti to izravno ne može pokazati. Djelo kao sinteza osjetilnoga i umnoga, ono što u sebi obuhvaća nadilaženje prirode s pomoću ideje i zbilje umjetničkoga stvaranja prelazi granice subjekta i objekta. U tom pogledu se za Hegela ne radi o mirnoj kontemplaciji prirode ili duha u formi kipa, pjesme ili slike, nego o objavi apsoluta u njegovoj povijesnoj artikulaciji. No, Hegelova postavka o kraju umjetnosti sagledana upravo iz unutarnjega horizonta spekulativne dijalektike pogađa pitanje odnosa između filozofije i znanosti. Kao što je poznato, Hegel govori o nestanku duhovne potrebe za umjetničkim djelom, a ne o faktičnome kraju umjetnosti. Kada iščezava duhovna potreba, na djelu je nadomjesna strategija vladavine „kulturnih potreba“. U eri socijaliziranja duha s vrhuncem u autonomiji umjetnosti u građanskome društvu bitno se mijenja i karakter i status sámoga djela. Ne samo što je posrijedi nestanak djela iz kultno-religijskoga rituala kao događaja svetkovine zajednice božanskoj prisutnosti, već se i mjesto izlaganja djela kad je riječ o slikarstvu i kiparstvu uvelike sekularizira u instituciji muzeja i galerija. Kada se djelo postavlja izvan životne prakse u sfere odvojenosti od života kao takvoga, nastaje drukčije shvaćanje ideje umjetnosti i pojma djela u cjelini. Taj trag spekulativno-dijalektičke metode u mišljenju umjetnosti, koji više ipak duguje Adornu negoli Hegelu i Marxu, vidljiv je u Bürgerovu određenju pojma umjetničkoga djela u „povijesnoj avangardi“ polazeći od onoga što čini „bit“ dijalektičkoga mišljenja uopće. Naravno, riječ je o dokidanju/prevladavanju (Aufhebung): „Europski avangardni pokreti mogu se odrediti kao napad na status umjetnosti u građanskome društvu. Ne negira se neki prethodni umjetnički izraz (stil), već institucija umjetnosti izdvojena iz životne prakse. (…) Intencija avangardista bilo je dokidanje umjetnosti – dokidanje u Hegelovu smislu riječi: umjetnost ne smije biti jednostavno uništena, već prenijeta u životnu praksu gdje bi, premda u promijenjenom obliku, bila sačuvana.“ (Peter Bürger, isto, str. 66-67.) O čemu se ovdje radi? Hegel je pojmom dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) nastojao razumjeti dinamiku povijesnoga procesa. Time se uzdiže duh iz stanja svoje neposredne uronjenosti u prirodu preko posredovanja i refleksije o sebi do apsolutnoga znanja vlastite samoproizvodnje. Svako dokidanje/prevladavanje pojma istodobno označava dokidanje njegova sadržaja, čuvanje po formi i uzdizanje na viši stupanj (tollere, conservare, elevare). Pitanje je, međutim, na koji se način djelo uspostavlja izvan autonomnoga prostora-vremena izlaganja umjetnosti, što je bila značajka estetskoga odnosa modernizma spram javnosti. Budući da ono što se dokida/prevladava (Aufhebung) mora pronaći novi prostor-vrijeme svojega ozbiljenja, tada je oblikovanje „životne prakse“ važnije od umjetničkoga prava na slobodu stvaralaštva. Cijena koju valja platiti u tom dijalektičkome sklopu prožimanja ideje i prakse, autonomije i heteronomije djela iznimno je visoka. Ponajprije, uvođenjem pojma „životne prakse“ Bürger dobro zna da nije riječ o nečemu već uvijek postojećem u smislu cilja i svrhe (télos) povijesti. Umjetnost je kontingencija i singularnost. No, život nije izvan ove nesvodljivosti na bilo što izvana utisnuto, pa tako i forme u kojoj moderna umjetnost suvereno vlada u zahtjevu za estetskom autonomijom. Ako umjetnost mora suspregnuti vjekovima izborenu autonomiju u odnosu na mit i religiju, jasno je da i život kao praksa mora učiniti korak izvan uronjenosti u puko protjecanje jednolikosti bitka kao banalnosti svakodnevice. Međusobna suspenzija i neutraliziranje moći u ovom činu „transsupstancijacije“ iziskuje drukčiji put mišljenja glavnih izvođača i prethodnika suvremene umjetnosti. Nema nikakve sumnje da je figura Marcela Duchampa u tome paradigmatskom. (Vidi o tome: David Cunningham, „Making an Example of Duchamp: history, theory, and the question of the avant-garde“, u: Dafydd Jones (ur.), DADA Culture: Critical Texts on the Avant-Garde, Rodopi. Amsterdam-New York, 2006., str. 254-279.) Uostalom, jedna od rijetkih ilustracija u Bürgerovoj knjizi pripada Duchampovoj Fontani iz 1917. godine. Koliko je dadaizam razotkrivena „bit“ onoga što su bili teorijski i praktični zahtjevi „povijesne avangarde“, toliko je Duchampov slučaj za suvremenu umjetnost u cjelini više negoli reprezentativan. Pravi je problem avangardnoga projekta dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) umjetnosti u „životnoj praksi“ u tome što ozbiljenje forme zahtijeva radikalnu promjenu u statusu i karakteru sámoga umjetničkoga djela. Ono što Frankfurtska škola nije na zadovoljavajući način riješila u razračunavanju s Hegelom, a posredno i Marxom, s iznimkom Benjamina u granicama ove paradigme socijaliziranja ideje umjetnosti, odnosi se na posredovanje između autonomije djela i zahtjeva za njegovim ozbiljenjem u tzv. „životnoj praksi“. U usponu i propasti avangardnih pokreta prve polovine 20. stoljeća valja vidjeti ontologijsku neodređenost utjecaja novih tehnologija na društvene promjene, a time i na promjene u načinu shvaćanja ideje umjetnosti i pojma djela. U novijoj literaturi o tome zanimljive su postavke Krzysztofa Ziareka. Baveći se odnosom modernosti, modernizma i avangarde, on uvodi u razmatranje Heideggerov pojam događaja (Ereignis) iz kasnih 1930-ih godina. Budući da je tehničko mišljenje bilo optjecajno kako u dadaizmu tako i u ruskome konstruktivizmu, nije neobično da se pročišćenje pojma umjetničkoga djela može izvesti u dijalogu s Heideggerovim mišljenjem kritike metafizike. Postav (Gestell) kao „bit“ tehnike određuje pritom ne samo status djela i uradaka u ontologijskome smislu. Štoviše, ono što je s Duchampom objelodanjeno kao „estetski objekt“ ili readymades nije više izvornik bez mogućnosti ponavljanja. Sada se radi o reproduktivnoj moći estetske proizvodnje objekata iz kojih ne zrači istina bitka. Umjesto toga, divljenje avangarde s tehnologijom pokazuje istodobno, prema Ziareku, pokušaj pronalaženja alternativnoga puta iskustva. S onu stranu estetike i tehnologije nalazi se rješenje. Ne može se, dakle, više razdvajati „djelo“ od „događaja“ nakon iskustva DADE. Ono što čini misterij faktičnosti u kojem se pojavljuje mogućnost da estetski objekt nadomjesti auru umjetničkoga djela (pjesme, slike, kipa) jest sveza singularnosti i kontingencije kao ponavljanja. Događaj je neponovljiv ukoliko je riječ o tjelesnoj samoprisutnosti življenja u realnome prostoru i vremenu. No, djelo je ponovljivo ukoliko se tehnički umnožava u beskonačnost. Između djela i događaja struji fatalnost moderne tehnologije. Sve će to postati još više providnijim u slučaju „neoavangarde“ 1960-ih godina, a unutar suvremene umjetnosti i tzv. post-konceptualnoga stanja danas bit će uspostavljen široki savez aktera posvećenih ispitivanju odnosa između neljudskoga i tijela s obzirom na mogućnosti konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life). (Peter Osborne, „The postconceptual condition: Or, the Logic of high capitalism today“, Radical Philosophy, br. 184/2014. (ožujak-travanj), str. 19-27) U okviru tehno-poetike dadaizma i konstruktivizma nailazimo na suradnju između estetskoga i tehnologijskoga mišljenja. Primjerice, za Francisa Picabiu, jednog od glavnih dadaista, pojavljuje se ideja stroja u spiritualnome smislu kao sveza romantike i avangarde. (Krzysztof Ziarek, isto, str. 95-96.) Štoviše, prostor između svakodnevice i društvene prakse života određen je vladavinom mehaničke reprodukcije. Ako je „stroj duša modernoga svijeta“, onda se zadaća umjetnosti više ne može opisati prikazivanjem-predstavljanjem onoga što jest, dakle bitka u njegovu pojavljivanju. Tek je otuda moguće shvatiti zašto dadaizam u nastojanju za anti-umjetnošću i anti-estetikom ne može biti sveden tek na pobunu protiv metafizike i njezina temeljnoga načela jezika kao govora (logos). Vidjeli smo da je Hugo Ball vrlo odrješito postavio u središte nove umjetnosti vizualni kôd jezika. Nije to, doduše, još značilo da će sudbina suvremene umjetnosti biti izvan modernoga značenja autonomije umjetnosti, ali i svake moguće heteronomije. Bio je to navještaj drukčije postavljene umjetnosti iz same „biti“ događaja u kojem se stapaju, što je naizgled proturječno, i izvornik i kopija, i singularnost i reprodukcija. Kako god bilo, susrećemo se s nečim „novim“. A to će ideju novoga i novosti iz radikalnoga obrata spram tradicije uspostaviti iz drukčijeg odnosa spram povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Nije „novo“ ono što prekida s razvojnom crtom povijesnoga hoda od iskona do beskonačnosti. Sada se „novo“ mora misliti kao mogućnost stvaralačkoga ponavljanja onoga što više nije izvornik u metafizičkome smislu riječi. Neprestana obnova i stalna proizvodnja istoga kao razlike pripada ideji mehaničke reprodukcije strojeva. No, ovdje se ne radi o jednostavnome umnažanju izvornika. Bolje je uputiti na ono što teoretičar avangarde Boris Groys na jednome mjestu u tumačenju Benjamina naziva „povratkom aure u duhu reprodukcije“. (Boris Groys, Topologie der Kunst, Hanser, München-Wien, 2003., str. 35.) Ako se tako priđe ovome problemu, onda su teorijska „otkrića“ poput onoga Rosalind Krauss kako Duchamp ne pripada „povijesnoj avangardi“, jer je njezino temeljno načelo kult izvornosti i „novoga“, a njegovi su „estetski objekti“ dokaz vladavine duha kopije i umnožavanja, ništa drugo negoli put u jednosmjernu ulicu. (Rosalind Krauss, isto, str. 157. Vidi isto tako izvrsnu studiju Thierry de Duvea, Kant after Duchamp, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1996., 1. poglavlje „Univerzalno i singularno“, str. 1-86.) Moja je postavka da obje avangarde, ona „povijesna“ i ona „neo“, obuhvaćaju u svojim nastojanjima isto i različito. Samo što je umjesto manihejske logike povijesti koja je krasila revolucionarni zanos futurista, dadaista, konstruktivista i ranih nadrealista za situacioniste i sljedbenike različitih estetskih paradigmi od pop-arta do konceptualizma i transavangarde na djelu „muzealiziranje“ i „historiziranje“ šoka, provokacije i eksperimenta. Ono što se uzdalo u anti-pokrete destrukcije povijesnoga smisla (umjetnosti) poput vihora dadaističke pobune, u doba je „neoavangarde“ postalo estetskom dekonstrukcijom umjetnosti kao takve. Umjesto spekulativno-dijalektičke logike ili-ili, sada se radi o promicanju načela i-i. Ali to ne znači ništa samo po sebi „renegatsko“ ili „revizionističko“ u odnosu na postupke Maljeviča i Duchampa. Iz tih razloga ne može se prihvatiti inače korektno izvedena postavka Rosalind Krauss, koja u drugome ruhu opetuje ono isto što tvrdi i Peter Bürger. Naime, u sklopu rasprave o pojmu djela u avangardnome shvaćanju nalazi se ključno mjesto njegove Teorije avangarde glede vrednovanja priloga ranih i kasnih umjetnika 20. stoljeća: „Kao što suvremena estetika ne smije zanemariti prijelomne promjene koje je u području umjetnosti potaknula avangarda, ona ne smije mimoići ni činjenicu da je umjetnost odavno već ušla u postavangardnu fazu. Ona se može okarakterizirati restauracijom kategorije djela i uporabom u umjetničke svrhe onih postupaka koje je avangarda izmislila s antiumjetničkom nakanom. To ne treba ocjenjivati kao ‘izdaju’ ciljeva avangardnih pokreta (dokidanje društvene institucije umjetnosti, ujedinjenje umjetnosti i života), već kao rezultat jednog historijskoga procesa. (…) Neoavangarda institucionalizira avangardu kao umjetnost i time negira izvorne avangardne intencije. To vrijedi neovisno o svijesti koju umjetnici imaju o vlastitome djelovanju i koja može biti posve avangardna. (…) Neoavangardna umjetnost je autonomna umjetnost u punom smislu riječi, a to znači: ona negira avangardnu nakanu uvođenja umjetnosti u životnu praksu.“ (Peter Bürger, isto, str. 78. i 80.) Zar je „neoavangarda“ uistinu neka vrsta ciničkoga uma u njegovu brisanju tragova prošlosti potezom muzejskoga pera s kojim „revolucionarna“ instalacija Marcela Duchampa, u isti mah šokantno-provokativna i banalno-trivijalni čin ukazivanja na lažnu sintezu umjetnosti i života, poprima sve ono što je imalo i izvorno djelo modernističkoga umjetnika – auru singularnosti, autorski potpis i estetsku vrijednost iskazanu u ekonomskoj cijeni na tržištu umjetnina? Bürger je unatoč suzdržanosti u obrazlaganju svoje postavke ipak bezobzirno jasno ustvrdio ono isto što je postalo opće mjesto razočaranja „povijesnih avangardista“ s načinom kojim je umjetnost u doba kasnoga kapitalizma na paradoksalan način poništila temeljnu ideju dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) vlastite autonomije u životnoj praksi. Marcel Duchamp je najbolje formulirao kritiku Neo-DADE, ili „novoga realizma“ ukazujući na odnos anti-umjetnosti kao pobune i estetskoga institucionaliziranja pobune. („Ta Neo-Dada, koja se sad naziva novim realizmom, Pop Artom, Assemblage itd. … jedno je jeftino zadovoljstvo i živi od onoga što je učila Dada. Kad sam ja otkrio ‘ready mades’ mislio sam obeshrabriti estetsko nebo. Ali u Neo-Dadi koriste se ‘ready mades’ da bi se na njima otkrivale estetske vrijednosti. Ja sam im bacio sušilo za boce i pisoar u lice kao izazov, a sad se dive tome kao estetski lijepome.“ – Navedeno prema: Marc Jimenez, La querelle de l’art contemporain, Gallimard, Pariz, 2005., str. 83.) Usput, isto vrijedi i za cinizam neoliberalnoga korporativnoga kapitalizma. On „subverziju“ i „utopiju“ prodaje poput branda i loga vlastite pohlepe u doba kada sve postaje kognitivno, kreativno, pametno, pa tako i život sveden na ništavilo marketinga. Vidimo da se događa obrat programa „povijesne avangarde“. Umjesto ozbiljenja ideje umjetnosti kao života, na djelu je pseudo-ozbiljenje života kao umjetnosti. Figurativno kazano, ulice su ostale prazne i napuštene od borbenih pokliča estetske revolucije, a muzeji su danas do vrha ispunjeni estetskim objektima, instalacijama i konceptualnim uratcima. Sve naposljetku objedinjuje novo poklonstvo tijelu kao integralnome „Realnome“. A to znači da je performativni obrat u sebe „usisao“ sve preostale forme vizualnih umjetnosti. To ide tako daleko da se i društvo danas tumači u svjetlu izvedbenih mogućnosti promjene. U znaku tjelesnosti valja ubuduće misliti identitet i razliku djela kao događaja i događaja kao djela. Stoga se kritika Bürgerove Teorije avangarde poduzeta u okružju američkoga časopisa za vizualne umjetnosti October s najznačajnijim teoretičarem Halom Fosterom može nazvati pokušajem da se „povratkom Realnome“ suspendiraju i neutraliziraju postavke o „herojsko-naprednoj avangardi“ i „konzervativno-nazadnoj neoavangardi“. (Hal Foster, The Return of the Real: The Avant-Garde at the End of the Century, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 1996.) Sažmemo li sve na razinu prijepora oko teorija suvremene umjetnosti koje nastoje rasvijetliti ulogu i funkciju novoga u 20. stoljeću možemo bez ograde kazati da je posrijedi spor između nasljeđa Frankfurtske škole i zagovornika dekonstrukcije i postmoderne. Gotovo da je istovjetan onome koji je pokrenuo Habermas protiv Derride, Foucaulta, Deleuzea, Bataillea i Lyotarda u Filozofskome diskursu moderne. No, sada se ne radi o ontologijskim pitanjima s obzirom na društvo, politiku, kulturu. U pitanju je održivost postavke o neuspjehu ili porazu povijesne avangarde 1968. godine uz dalekosežne posljedice tog događaja za ideju suvremene umjetnosti. U Teoriji avangarde Bürger se oslanja na Benjaminov pojam alegorije. Razlog leži u tome što se njime upućuje na razvitak „neorganskoga umjetničkoga djela“. No, ono što je zacijelo najvažnije u „ilustraciji“ teorijskoga pristupa problemu određenja djela i događaja u suvremenoj umjetnosti odnosi se na pojmove „novoga“, „slučaja“ i „montaže“. Poredak nam sugerira preokrenutu metafizičku sliku svijeta. Budući da novost novoga proizlazi iz sveze stvaralaštva i tehnologije nastale primjenom fundamentalnih znanosti u modernom kapitalističkome društvu, razvidno je da se ništa više „novo“ ne može shvatiti polazeći od pojma spontane proizvodnje mašte. Komunikolog i teoretičar medija Vilém Flusser uporabio je stoga u svojim spisima izraz tehno-imaginacija. (Vilém Flusser, Kommunikologie, Fischer, Frankfurt a. M., 2007., 4. izd., str. 209-222.) Ne radi se o „neljudskoj“ mašti stroja. Posrijedi je izrazito nov način mišljenja. U proizvođenju novoga, što je moguće samo zahvaljujući svezi mozga i tehnologije, mišljenje pronalazi primjereni lik. Spontanost otuda valja misliti drukčije. Sloboda, naime, proizlazi iz događaja koji se, pak, smješta u horizontu umjetnosti. Ne možemo misliti bez svijesti o mišljenju kao procesu. U njegovu zbivanju sklapamo pojmove. Usto, gradimo jezične igre poput beskonačne mreže u svemiru. Avangarda se, prema Bürgeru, u tehničkome smislu organizira kao poredak značenja u kojem stvaranje ne označava intuitivni proboj granice iskustva. Umjesto toga, svijet tehničke reproduktivnosti podaruje ideji umjetnika kaos i sklop onih uvjeta bez kojih ne bi moglo postojati moderno doba. Kako u slikarstvu nadrealizma René Margrittea, tako i u književnosti Alfreda Döblina suočavamo se s montažom pojmovnih slika. Na taj se način jezik novoga iskustva sklapa iz strojne tehnike reproduktivnosti. To ne znači, međutim, da je odnos između izvornika i kopije, singularnosti i ponavljanja u znaku vulgarne vladavine prvoga nad drugime. Iako, naravno, Bürger na tragu Adorna i Benjamina govori o autentičnostiumjetničkoga iskustva kao izvornosti i neponovljivosti, taj će stav u novijim tekstovima tzv.vlastite revizijeTeorije avangarde znatno omekšati, čak i gotovo otkloniti iz rasprave. (Peter Bürger, „Theorie der Avantgarde im Widerstreit“, u: Nach der Avantgarde, Velbrück Wissenschaft, Weilerswist, 2014., str. 19-40.) Američka „obrana“ rezultata onoga što nazivamo „neoavangardom“, a što je u Bürgerovoj Teoriji avangarde proglašeno institucionaliziranjem pobune kao „novoga estetskoga ukusa“, na iznimno je artikuliran način provedena u kritičkim tekstovima Hala Fostera, Benjamina Buchloha i Rosalind Krauss. U najznačajnijem tekstu naslovljenom „Što je novo u neoavangardi?“ („What’s Neo about the Neo-Avant-Garde“?), koji čini okosnicu njegove utjecajne knjige Povratak realnoga (The Return of the Real), Foster tvrdi da je Bürgerova definicija „pretjerano selektivna“. (Hal Foster, isto, str. 8. Vidi isto tako i tekst Davida Hopkinsa, „Sameness and Difference: Duchamp’s Editioned Readymades and the Neo-Avant-Garde“, u: Dietrich Scheunemann (ur.), Avant-Garde/Neo-Avant-Garde, str. 91-106.) To znači da je izvedena na „malome uzorku“ djelovanja, postupaka i analiza umjetničkih djela „povijesne avangarde“. Usto, postoji cijeli niz teoretičara suvremene umjetnosti koji ne dijele Bürgerovu glavnu postavku o autonomiji moderne umjetnosti u građanskome društvu te njezinome dokidanju/prevladavanju (Aufhebung) u životnoj praksi. Novije analize dovode u pitanje takav „prozelitizam“ i „pravovjernost“ unutar okvira Frankfurtske kritičke teorije. Razlog leži u tome što se, prema tim shvaćanjima, avangarda ne može iscrpiti samo s jednom općenito važećom teorijom. I to osobito zbog toga što najvažniji umjetnički radovi prve avangarde, poput primjerice Maljevičeva Crnoga kvadrata na bijeloj podlozi iz 1915. godine uopće ne osporavaju ideju autonomne moderne umjetnosti. Moglo bi se nizati poprilično takvih primjera u svrhu kritičke razgradnje Bürgerove „velike priče“. Pritom bi filmovi bili uvjerljiv razlog protiv masivne postavke o stapanju umjetnosti i životne prakse. Čak i najznačajniji ruski filmovi u doba Staljina imali su druge zadaće, a ponajmanje da bi publiku pretvorili u subjekta/aktera nove umjetnosti prilagođene zahtjevima tzv. života. To podjednako vrijedi i za europske ekspresionističke filmove. Danas ih uvrštavamo u zajedničke avangardne tendencije (primjerice, Fritz Lang i njegov Metropolis). No, sve to nije toliko presudno za nešto mnogo važnije od nizanja primjera iz različitih pokreta prve avangarde. Bürger ih, osim toga, vrlo razložito uzima ilustracijom svoje teorije, poput Duchampovih anti-slika ili nadrealističkih kolaža i asemblaža. Ono što je, međutim, pravi problem njegova „pretjeranoga selektivizma“ odnosi se na temeljnu ideju o autonomiji umjetnosti u građanskome društvu i njezinome dokidanju/prevladavanju (Aufhebung) u životnoj praksi. Foster i Buchloh ponajprije ne vide u toj kritički prisvojenoj estetskoj teoriji na tragu Adorna plodotvorne mogućnosti za daljnje analize. Spor otpočinje s vjerodostojnošću pojma „teorije avangarde“ koja rabi binarne opreke autentičnosti i neautentičnosti i to na taj način da prvo pripada neuspjeloj avangardi, a drugo, da paradoks bude potpun, „uspjeloj neoavangardi“. Možemo se složiti da je pitanje o uspjehu ili neuspjehu nekoga projekta rješivo tek kada definiramo što to uistinu znači. Je li riječ o ozbiljenju ideje estetske moći kao nastavka društvene ili političko-ideologijske moći drugim sredstvima ili se možda kategorija uspjeha procjenjuje iz nadolazećega doba, pa je za očekivati da će utopijsko mišljenje pristajati sve više uz odredbu avangardnih i neoavangardnih projekata? Kako god bilo, ne čini se posve uvjerljivim osporavati vrijednost Bürgerove Teorije avangarde kritikom rupa u mreži, bez da se čitava struktura mreže ne dovodi radikalno u pitanje. Želi li se kritički preispitati njezine temelje, tada bi bilo uputnije krenuti u demontažu čitave konstrukcije na kojoj počiva Frankfurtska škola mišljenja i navlastito Adornova Estetska teorija. Ali, pošto se zapravo želi očuvati dostojanstvo „aktualnosti“ suvremene umjetnosti, koja je na stanovit način povrijeđena u Bürgerovu naumu, tada Fosterovu i Buchlohovu kritiku kao i slične pokušaje Rosalind Krauss treba razumjeti svojevrsnim zagovorom „povratne sprege“ (feedback) iz kibernetičke teorije. Poznato je da je riječ o prekretnome pojmu koji omogućuje prijenos informacija i njihovo čuvanje od prijetnje entropije. U ovome slučaju radi se o povratnome utjecaju „neoavangarde“ na „povijesnu avangardu“, odnosno o teoriji „novoga“ sa stajališta dekonstrukcije svih temeljnih ideja koje su zaslugom pop-arta, konceptualista i situacionista 1950-1960-ih godina otvorili drukčiji način u razumijevanju kategorije umjetničkoga djela i događaja. Dok je Bürger iz revolucionarnoga zanosa prve avangarde procjenjivao estetsku tradiciju druge, Foster ide obratnim smjerom. On sada procjenjuje prvotno iz drugotnoga, ili drukčije kazano njegova je nakana da oslobodi prošlost velikih zahtjeva tako što će sadašnjosti podariti mjeru razumne „utopije“ i „subverzije“ u svijetu realizirane estetizacije života. Usput, potonji je pojam ponajviše plodotvorno razvio njemački suvremeni filozof i estetičar Wolfgang Welsch. Pojam se odnosi na kraj estetike u metafizičkome značenju utemeljenja filozofije umjetnosti. Umjesto estetike, doba u kojem vlada dizajn i nove tehnologije informacija odlikuje novo iskustvo. Ono predstavlja globalni proces estetiziranja svakodnevice u svim aspektima svijeta života. (Wolfgang Welsch, Ästhetisches Denken, Reclam, Stuttgart, 1990. i Blickwechsel: Neue Wege der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 2012.) Što je za Bürgera bilo razlogom neuspjeha čitavoga programa avangarde, sada se u novome čitanju pokazuje razlogom preispitivanja ne samo nasljeđa avangarde, već i njezinih izvora u drugome svjetlu. Hal Foster razvija sljedeće postavke. Postoje dva radikalna povratka u kasnim 1960-im godinama iskustvu „povijesne avangarde: (a) ponovnim čitanjem Duchampovih readymades u slučaju pop-arta i (b) uvođenjem kontingentne strukture ruskoga konstruktivizma u slikarstvu apstrakcije. Pritom se u teorijskim tekstovima Clementa Greenberga o modernizmu i avangardi uzima upravo DADA i ruski konstruktivizam formalnim odrednicama novoga načina konstrukcije zbilje. Potreba za novom genealogijom avangarde proizlazi iz težnje za uzdizanjem banalnosti i trivijalnosti sadašnjice u industrijskome načinu života kasnoga kapitalizma preko granica estetskoga iskustva. A to priziva pluralnost „stilova“. Usto, svjedočimo pokušaju neoavangarde da stvori „vlastitoga“ Duchampa. Ali sada za potrebe umjetnosti u doba gubitka povijesne orijentacije. Foster utoliko pokazuje da razlikovanje između izvornika i kopije, singularnosti i reproduktivnosti djela zahtijeva drukčije razumijevanje odnosa između autentične povijesti (umjetnosti) u modernome društvu i sablasti „historizma“. Zbog toga se pojavljuju figure umjetnika poput Yvesa Kleina i Daniela Burena s idejom transgresije društva spektakla na tragovima „povijesne avangarde“. Za razliku od patosa herojskoga vremena predskazanja budućnosti umjetnosti u eri vladavine novih tehnologija, kako ju je ocrtao Peter Bürger u svojim tekstovima, uključujući i one koje pripadaju reviziji prvotne ideje, (Vidi: Peter Bürger, Das Altern der Moderne: Schriften zur bildenden Kunst, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2001., osobito tekst „Ende der Avantgarde?“, str. 186-204.) Hal Foster pokušava razotkriti odnos između onoga što tvori razliku u samoj „biti“ ponavljanja događaja. Nadovezujući se pritom na teorijske smjernice u djelima Lacana, Derride i Deleuzea, on nastoji ponajprije dati glas suvremenoj umjetnosti svojega vremena. Ali to čini bez jadikovki o herojskimvremenima prveavangarde. Ono što pritom izričito nastoji izvesti kao temeljni pojam s kojim se današnjica u umjetničkome smislu razlikuje od vremena Duchampa, Rodčenka, ranoga Artauda i Bretona jest lakanovski shvaćen pojam „Realnoga“. Jasno je, međutim, da se njime nastoji suspendirati i neutralizirati sve ono što Bürger ima u vidu s postavkom o stapanju umjetnosti i života u ranoj avangardi. Umjesto nereflektiranoga i okrnjenoga života, koji se u međuvremenu zaslugom Foucaulta i Agambena prenio u raspravu o biopolitici, na djelu je pokušaj da se iz duha neoavangarde simbolički konstruira stvarnost. I to izvan svođenja na opreke autentično-neautentično, djelo-događaj, forma-materija, estetika-politika. Suvremena umjetnost ne predstavlja nikakvu „izdaju“ načela rane avangarde. Preobrazbom u estetski poredak značenja ne iščezava mogućnost pobune drugim sredstvima protiv sustavne represije u globalnome kapitalizmu. Ona se razmješta u događaje neprestanoga sudara i suočenja s „Realnim“ kao traumatskom jezgrom sukoba izmeđuprirode i kulture, imaginarnoga i simboličkoga. (Hal Foster, „What’s Neo about the Neo-Avant-garde?“, October, Vol. 70/1994. (jesen), str. 5-32. ) Ovdje treba posebno spomenuti prilog raspravi Benjamina Buchloha. A on tvrdi da je „bit“ umjetničkoga djelovanja neoavangarde u praksi ponavljanja. No, promjena se paradigme dešava tako što u ponavljanju nastaje nova autentičnost. Izvornik se ne ponavlja u doslovnome smislu. Za razliku od mehaničkoga stroja čin reproduktivnosti pokazuje odlike slučaja i spontanosti. (Benjamin H.D. Buchloh, Neo-Avant-Garde and Culture Industry: Essays on European and American Art from 1955 to 1975, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 2000.) Umjetnici koje posvjedočuju ovu situaciju su Joseph Beuys, Daniel Buren, Yves Klein, Francis Picabia. U odsutnosti reprezentacije, temeljnoga pojma moderne estetike kako ga je povijesno-filozofijski opisao Michel Foucault u ranome djelu Riječi i stvari (Le Mots et le Choses) iz 1964. godine, (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo: Srđan Rahelić) sve se usmjerava na odnos između konceptualne prakse islike koja nadilazi stvarnost kao referentnu točku. Kada to imamo u vidu, nije teško razabrati zašto Hal Foster nasuprot idejama Bürgera dolazi do sljedeće tri premise svoje teorije „povratka Realnoga“: (1) institucija se umjetnosti razvila tek s neoavangardom; (2) čitav se spektar njezinih postupaka i tehnika može opisati kreativnom analizom stanja suvremene umjetnosti, a ne osudom za nihilizam i estetski cinizam; (3) u bitnome se neoavangarda svodi na ozakonjenje i utjelovljenje singularnosti kao ponavljanja događaja zbog njegova novoga tumačenja. U spoju Freudova pojma ponavljanja kao otpora i Deleuzeove filozofije postajanja (devenir) u kojoj se ponavljanje ne odnosi na prošlost, već na ireverzibilnost povijesti s otvorenim prostorom budućnosti, Foster je pružio iznimno vjerodostojnu obranu suvremene umjetnosti od optužbe za pad u estetsko dizajniranje svijeta. Međutim, unatoč razlozima koje je naveo, a koji su najvećim dijelom opravdano sklopljeni u interpretacijski mozaik svega onoga što označava sintagma „povratak Realnoga“, čini se da u oba slučaja, kako onome Bürgerovu, tako i u zagovornicima postavke o novoj autentičnosti neoavangarde, nije dotaknut najvažniji problem koji suvremenu umjetnost „danas“ izlaže vlastitome riziku da ostane naprosto „nesuvremena“ zahtjevom za aktualnošću glede odgovora na pitanja društvene participacije, repolitizacije i reestetizacije. Zašto se to nije desilo? Odgovor se čini jednostavnim: zato što horizont iz kojeg se misli spor između prve i druge avangarde više nije otvoren, ako je uopće ikad i bio. Umjetnost koja bi htjela mijenjati društvene odnose srozala bi se do razine političkoga komentara ili „novoga realizma“ bez postojanja dubljeg razloga zašto se vraća pojmu „Realnoga“ ako je već njegova konstrukcija stvar izvan svake pohvale društvenoga. Nije društvo ni u kojem slučaju, pa tako niti „građansko društvo“, prostorom autonomije slobode i heteronomije tijela. Ono predstavlja rezultat tvorbe nečega što nadilazi modernu subjektivnost. Utoliko se „društveni uvjeti“ suvremene umjetnosti nalaze izvan „društva“ i njegovih likova kao što su estetizacija i politizacija. Negdje drugdje valja ipak potražiti „bit“ suvremene umjetnosti nakon kraja avangarde. Iskazano govorom neoliberalne cinične izreke: There is no such thing as society. Ako uistinu više nema „društva“, osim nadomjestaka u likovima „mreže“, „komunikacije“ i „medija“, onda je sazrelo vrijeme da se otvori mogućnost novoga shvaćanja umjetnosti. Doba revolucionarno-subverzivnih „kulturalnih ratova“ nepovratno je prošlo. Umjetnost ne određuju afekti srdžbe i etičke suosjećajnosti spram Drugoga u ovo doba ravnodušnosti. Događaj koji više ne može biti sveden ni na kakvo etičko, političko, a niti religiozno i estetsko samoodređenje čini se ispražnjenim od svega što je dosad bilo referencijalnim okvirom stvaranja umjetničkih djela. Ako ga se ne može imenovati prokušanim riječima-pojmovima iz metafizičke povijesti svjetova, što još preostaje? Epilog Čini se kao da je začarani krug Adornove estetske „negativne dijalektike“ onaj posljednji zid na kojem se zaustavljaju svi pokušaji da se misli avangarda onako kako je to među rijetkima još na samome početku zacrtao Hugo Ball. Sjetimo se, njegove su refleksije posvećene ideji da umjetnost kao riječ i slika ima najviše mjesto u nastojanju rješavanja posljednje tajne bitka uopće. Nije to, dakako, bilo ništa „novo“. Jer nakon Schellinga i Nietzschea postalo je gotovo zavjetnom obvezom mišljenja otvoriti put s onu stranu redukcije bitka na apsolutno znanje ili, što je samo negativni izraz istoga, na vjersku transcendenciju. Umjetnost stoji od početka modernoga doba između zahtjeva apsolutne znanosti i vjere. Znanost pritom pripada novovjekovnome sklopu mišljenja. Utoliko se može smatrati „novom vjerom“ kao racionalnom metafizikom čovječanstva. Vjera se, pak, ne može više održati u svijetu bez egzistencijalnoga nabačaja singularnosti života kojemu tako strastveno nedostaje „viših ciljeva“. I kada se to najmanje očekuje od zagovornika anti-umjetnosti i anti-estetike, upravo je u performativno-konceptualnome činu avangarde koju ponajbolje predstavljaju iskustvo Marcela Duchampa i DADE otvoren put između dviju duhovnih moći – znanosti i Boga. Umjetnost ima tu mogućnost da u susretu s Ništa pronađe ono „novo“ koje više ne zadivljuje niti opčinjava. Umjesto toga, ono „novo“ postaje uvjetom mogućnosti stvaralačke entropije. Ona je toliko bezrazložna u posljednjim dosezima, pa se ne čini nimalo mističnim što je Joseph Beuys okrivljavao Marcela Duchampa da je mogao u doba vladavine neoavangarde više učiniti za stvar umjetnosti pred njezinim pokleknućem spram nihilizma društvene ravnodušnosti i vladavine tehničkoga uma. A što je to bilo poslanstvo „pape“ i „velikoga učitelja“ suvremene umjetnosti u svoja dva lika – „povijesne avangarde“ i „neoavangarde“? Ništa drugo negoli duboka i neiskaziva šutnja. O njoj svjedoči prazna događajnost prostora bez vremena. To je ona tajnovita mreža u kojoj uronjeni čovjek više i ne pokušava izaći van. Dragovoljno zatočen estetski savršenim stanjem bavi se svojim postignućima ponavljajući sve što je bilo do u beskonačnost. Duchampova šutnja odjekuje praznim prostorima suvremene umjetnosti poput tajne posljednje oporuke. No, zna li itko što u njoj piše? Možda je tek riječ o praznome tekstu bez riječi i slika, čistome nepostojanju bez traga? A možda i ne…

September 11, 2025
Samoća, sloboda, smrt

Samoća, sloboda, smrt

Alešu Debeljaku, u spomen Uvod: Pristup O Mauriceu Blanchotu rijetko se mogu pronaći slikovni zapisi. Isto vrijedi i za Thomasa Pynchona. Zašto je tome tako? Je li to posljedica straha od profanacije djela njegovim „dodatkom“ u znatiželji publike da vidi kako uistinu izgledaju njihovi književni velikani u mladosti, zrelosti i u doba usahnuća života? U svakom slučaju, postoji neka zavjetna obveza spram tajne singularnosti književnoga djela da je sve drugo što se tiče njezina tvorca dostojno brisanja svih mogućih tragova. Ikonoklazam autorstva u književnosti i filozofiji određuje samosvijest onoga tko misli i piše bez kompromisa s tzv. potrebom medijske scene. Neka tekst govori sam za sebe i o sebi. Pisac je tu, doduše, važan. Jer bez njega ne bi bilo ničega. No, ono što je važnije od svega jest njegova odluka da piše protiv struje. U slučaju Blanchota, radi se o vjerodostojnome pokušaju mišljenja-pisanja. A ono se može sažeti dodavanjem prefiksa osporavanja, otpora, pobune protiv „realizma“, „teorije“, „interpretacije“, „sustava“, „metode“. Riječju, susrećemo se s nečim što je bila temeljna značajka 1960-ih godina podjednako za dramsko stvaralaštvo Samuela Becketta, tako i za pojam radikalne kritike mode, medija, slike. Ta temeljna riječ glasi anti i nadovezuje se na cijeli niz drugih tome sukladnih. Antirealizam pripada duhu vremena osporavateljske metode. Ako je, dakle, Blanchotov način mišljenja–pisanja u otvorenosti teksta, onda je posrijedi suprotstavljanje tradiciji metafizike. To vrijedi u filozofiji kao i u kultu avangardne zaokupljenosti svim izvanknjiževnim sredstvima pobune od društva, politike, psihologije, ideologije, pa čak i religije. Odrediti kamo smjera njegov pokušaj razračunavanja s idejom umjetničkoga djela iznimno je zahtjevan i neoperabilan čin čitanja njegovih tekstova. Većinom su to krajnje hibridni uratci koji sežu od romana, eseja, fragmenata, filozofijskih analiza fenomena samoće, slobode i smrti. Misaono se zasnivaju na tragovima Martina Heideggera, uz neprijeporan utjecaj Stephena Mallarméa, Alexandrea Kojèvea i posljednjeg, ali najvažnijega – Emmanuela Lévinasa. (Maurice Blanchot, Književni prostor, Litteris, Zagreb, 2015., str. 10. S francuskoga preveo: Vladimir Šeput) Manje je problem u tome što se Blanchota teško može svrstati uz neki fiksni književni rod. Daleko je teže ipak nešto drugo. Kako se približiti tom djelu bez nasilnoga podvrgavanja njegovih poetiziranih iskaza ravnih filozofijskim pojmovima suvremenosti teoriji jezika i kulture kojoj je otvorio put? Riječ je o strukturalizmu/poststrukturalizmu, budući da su mnogi francuski filozofi i teoretičari prisvojili njegove pojmove i dali im novo značenje: od Jacquesa Derride, Rolanda Barthesa, Michela Foucaulta, Jacquesa Lacana do Jean-Luc Nancyja. Približavanje djelu označava istodobno nešto paradoksalno. Koliko se tumačenje stapa s jezikom djela kojime se bavi, toliko se samo djelo udaljava od vlastite samostojnosti i postaje poput udaljene točke na horizontu. Što se, dakle, više približimo značenju djela, to nam više izmiče njegova višeznačnost. Upravo je ta prispodoba primjerena za shvaćanje književnosti u Blanchotovu mišljenju-pisanju. Razlog zašto upotrebljavam ovu sintagmu, a ne odvajam proces nastajanja mišljenja od pisanja kao procesa nastajanja teksta, leži u tome što je za Blanchota ono drugotno ili događajno u vremenu uvjet mogućnosti kojim se mišljenje kao događaj razlikuje od govorenja. Pisati otuda ne znači reproducirati govor u materijalnome tragu. Umjesto toga, posrijedi je mogućnost promjene bitka u formi pisma. Skriveno podrijetlo Derridine kritike logocentrizma očito se nalazi u Blanchotovu mišljenju. Uz, dakako, veliku sjenu Heideggera. Misao ne bi nikada mogla poprimiti oblik singularnosti u formi, primjerice, elipse i aforizma ako ne bi bila zapisana. Pisanje stoga nije zapis kao rekonstrukcija već dogođenoga. Ono nije prikaz ni predstava nečega u izvanjskoj zbilji. Posve suprotno, za Blanchota je u ranome i kasnome spisateljstvu riječ o autonomnosti čina. Time se ono izvanjsko neutralizira i suspendira. Kristalna čistoća iskaza u pisanju proizlazi iz želje da se mišljenje ne zatvori u okoštalu formu dovršenosti i utvrđenosti djela. Ono mora ostati otvoreno kao i čitav proces koji iz toga slijedi u svojoj trostrukoj pokazivosti: (1) na razini autora djela; (2) na razini djela u njegovoj nesvodljivosti na osjećaje, doživljaje i utjecaje iz izvanjskoga i unutarnjega svijeta; (3) na razini posljednje instancije čitatelja kao procjenitelja i čuvara „vrijednosti“ onoga što preostaje od književnosti: „Međutim, djelo – umjetničko djelo, književno djelo – nije ni dovršeno ni nedovršeno: ono jest. Ono što govori je isključivo to: da jest – i ništa više. Izvan toga nema ničega. Tko želi izraziti više, pronalazi ništa, nalazi kako izražava ništa. Onaj tko, kao pisac ili čitatelj, živi ovisan o djelu pripada samoći koja izražava tek riječ biti: riječ koju jezik štiti skrivajući je ili otkrivajući je dok on sam nestaje u tihoj praznini djela.“ (Maurice Blanchot, Književni prostor, Litteris, Zagreb, 2015., str. 10. S francuskoga preveo: Vladimir Šeput) Nije teško iz navedenoga odlomka raspoznati kazivanje koje duguje svoju misaonost ponajprije Heideggerovu ranome mišljenju iz doba Bitka i vremena (Sein und Zeita) iz 1927. godine te prekretnici s uvođenjem u razmatranje problema umjetnosti iz rasprave Izvori umjetničkoga djela (Der Ursprung des Kunstwserkes) iz 1936. godine. Što se ovdje pokazuje odlučujućim nalazi se u „destrukciji ontologije kao metafizike“. Riječ biti nije bilo koja riječ. Ona je uvjet mogućnosti jezika kao kazivanja i pisanja kao mišljenja iz jezika. Na taj način postaje razvidnim zašto Blanchot ne može pristati ni uz jednu teoriju jezika i književnosti koja bi polazila od djela kao „dovršenoga ili nedovršenoga“. Ako jezik štiti bitak koji se povlači tako što se razotkriva u skrivanju, onda je korak do postavke o singularnosti djela kao događaja uvid o vremenu epohalnoga pokazivanja u djelu. Bezvremenost djela moguće je samo iz njegove epohalne konačnosti. Bez toga je tumačenje književnosti uzaludnim naporom dohvaćanja „vječnosti“. Kada jezik „nestaje u tihoj praznini djela“ otpočinje pustolovina mišljenja-pisanja. U traganju za bitkom kao otvorenošću onoga što Blanchot naziva „književnim prostorom“ (espace littéraire) odvija se život riječi. (Vidi o tome: Alice Godfroy, «Qu’est-ce qu’un espace littéraire?», Acta fabula, Vol. 7, br. 6/2006., studeni-prosinac, http://www.fabula.org/revue/document1705.php, pristupljeno: 15. siječnja 2016.) Što pretpostavlja ideja tog navlastitoga prostora u odnosu na zbiljski „prostor“ ljudske egzistencije? Ponajprije, radi se o prostoru u kojem vlada neodredljivost. Nije ga otuda moguće dohvatiti pojmovnim jezikom metafizike. Gledajući iz horizonta kvantne teorije u fizici taj se prostor može izvesti iz fraktalnosti događaja. Apriorne kategorije uma ne mogu ga obuhvatiti. Nije to kružan niti zakrivljeni prostor. Njegova je bit u samoodnosu riječi s riječima od iskona metafizike do njezina kraja. Vatre koje gore na mnoštvu razmještenih središta pomiču mu rubove unedogled. Zbog toga se jezik koji se sabire i povlači iz bitka u vlastitoj „biti“ čudovišno razdvaja u sebi samome. To iskustvo pokazuje se iz vremena koje nazivamo „vječnošću“. Razlog valja potražiti u onome što se događa kada se prostorna oznaka za prisutnost „ovdje“ povezuje s vremenskom oznakom „sada“ (ousia). No, iščeznuće ovoga prostora dolazi s riječju nigdje. Mjesto više nije ničime određeno. Nigdje nije puka negacija mjesta. Blanchot se ne igra s negativnom moći jezika. On samo ukazuje na njegove ne-mogućnosti bijega iz metafizike bez posljednjeg razloga. A to je očito nešto povezujuće između prostora-i-vremena „druge vrste“. Za ranoga Lévinasa je riječ o dokidanju bitka u susretu s apsolutno Drugim. (Emmanuel Lévinas, Totalité et infini: essai sur l’extériorité, Le Livre des Poche, Pariz, 1990.) A budući da Blanchot na tragu Mallarméa nastoji ispitati prazninu između dvaju prostora – običnoga i književnoga jezika – posve je jasno kako mu za tako nešto nedostaje razjašnjenje viška neiskazivoga u jeziku. Prostor u kojem se bit književnosti otvara u razumijevanju ne dolazi, dakle, iz jezika samoga. Bitak iz kojeg jezik izgovara „istinu“ u književnome djelu pokazuje se iz onoga što se naziva fascinacijom: „Pisati znači ući u potvrđivanje samoće u kojem prijeti fascinacija. Predati se riziku odsutnosti vremena gdje vlada vječno započinjanje iznova. Prijeći iz Ja u On tako da se ono što mi se događa ne događa nikome i anonimno je utoliko što me se tiče ponavljajući se u beskonačnom rasipanju. Pisati znači prepustiti jezik fascinaciji te kroz jezik i u jeziku ostati u doticaju s apsolutnim mjestom u kojemu stvar nanovo postaje slikom, a slika, umjesto aluzije na figuru postaje aluzijom na nefigurativno, umjesto oblika nastalog iz odsutnosti postaje bezoblična prisutnost te odsutnosti, neproziran i prazan otvor nad onim što jest kada više nema svijeta, kad još nema svijeta.“ (Maurice Blanchot, isto, str. 25-26.) Nije li iz iskazanoga posrijedi neka moć jezika koja stanuje izvan njega, a začarava mišljenje-pisanje do mjere da se ne može odrediti ničim fiksnim jer nije „stvar“, ali jest mogućnost nastanka stvarnosti kao fascinacije? Slika, naime, kao da ima neku začudnu prednost, gotovo ontologijski zadanu fiksiranost uz bitak, iako se u povijesti metafizike njezina „bit“ izvodi iz ne-slikovnoga. To neodredljivo mjesto u novovjekovnoj se slici svijeta naziva objektom. S onu stranu mogućnosti spoznaje prebiva njezina tajna. Stoga slika o kojoj govori Blanchot prianja uz događaj stvari, a jezik uz njezinu sjenu. Međutim, bilo bi odveć naivno ići utabanim stazama teorije oponašanja stvarnosti (mimezis) prema kojoj umjetnost samo oslikava već uvijek postojeći bitak. Riječi ne oslikavaju objekte. Naprotiv, čak kada se tvrdi da „prvo vidimo, a potom zamišljamo“, u tom iskazu se ne skriva nikakvo ontologijsko opravdanje realizma. Umjesto toga, slikom se označava viđenje neviđenoga, ono mjesto s kojim se jezik i mišljenje poistovjećuju, Jer misliti u arhajskome smislu znači zamjećivati stvari. Proniknuti u njihovu bit i uzdizati se refleksijom do razine samosvijesti kada za ono što uistinu vidimo u smislu misaone slike ne možemo više u postojećem jeziku pronaći primjereni izraz razotkriva tajnu odnosa bitka i mišljenja. Rasključavanju te tajne otvaranjem putova čitanja teksta iz njegove imanentne „biti“ posvećeno je Blanchotovo cjelokupno djelo. U ovome razmatranju polazimo od postavke da se njegova nesvodljivost izvodi iz pokušaja susreta filozofije i književnosti. U približavanju i udaljavanju od jezika zatočenoga u jarmu metafizike kao discipline zbiva se ova pustolovina. Podrijetlo takvog načina mišljenja-pisanja nesumnjivo ima tragove u Nietzschea. Uostalom, u francuskoj suvremenoj filozofiji najznačajniji prilozi tumačenja Nietzschea podastrijeti su u djelima Bataillea, Klossovskoga, Deleuzea i Blanchota. Misliti iz iskustva jezika koji se ne svodi na znakove i poruke u komunikacijskome procesu između pošiljatelja i primatelja pretpostavlja razvrgnuće saveza s tehničkom prirodom bitka kao predmetnosti predmeta. Kako smo već mogli nazrijeti u razumijevanju njegova uvida u „književni prostor“, uvijek se susrećemo s nečim bestemeljnim. Sve što izmiče pojmovno-kategorijalnome susprezanju u sustav znanstvenoga jezika ostavlja dojam čudovišnoga. Ono bestemeljno je već od njemačke romantike i Schellinga određeno kao „bit“ slobode, dok je, pak, način kojim se sloboda egzistencijalno razvija u ljudskome odnosu spram bitka povezanost samoće i smrti. Pristup Blanchotu bit će stoga ovdje poduzet polazeći od ideje da pisanje ne označava ništa drugo negoli prostor-vrijeme u kojem se odvija samotnost čovjeka u susretu sa smrću kao konačnom granicom. No, sloboda započinjanja i rez s kontinuitetom vremena označava ulazak u zajednički „književni prostor“. Taj se prostor nasljeđuje preoblikovanjem i razmještanjem. Ništa nije osigurano zauvijek. Sudioništvo s Drugime u mjestu susreta tradicije i modernosti smjera apsolutu bez prisile vječnosti – iskustvu granice između bitka i događaja. Kako se ta granica pomiče i razmješta, s kojim posljedicama za suvremeno shvaćanje jezika sabranoga u kazivanju Blanchota, te zašto se književnost ne može naposljetku vezati ni uz kakvo angažirano stremljenje u gradnji neke imaginarne zajednice društvene pravde i jednakosti a da ne izgubi vlastitu „bit“ nastojat ćemo pokazati slijedeći put singularnosti književnoga djela. 1. Na putu k pisanju: Protiv metode reprezentacije stvarnosti Za Blanchota je književnost isto što i pisanje. Isto se, međutim, ne može kazati za jezik. On se ne određuje pukim medijem prijenosa poruke. Jezik se pokazuje u kazivanju kao govor i kao pismo. Zbog toga se bit jezika, kako je to postavljeno u Barthesovim Osnovama semiologije (Éléments de sémiologie) iz 1964. godine, nalazi izvan jezika. (Roland Barthes, „Osnove semiologije“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 337-388. S francuskoga preveo: Danijel Bučan) Mjesto odakle jezik oblikuje književnost kao pisanje nije za Blanchota ništa drugo negoli ono što naziva odsutnošću i negacijom stvarnosti. To je mjesto određeno riječju nigdje. A vremenski se pokazuje iz metafizičkoga podrijetla glagola biti. Biti u „književnome prostoru“ pretpostavlja dvoje: samoću i smrt. Prvo je egzistencijalni uvjet pisanja, a drugo konačna granica njegova zahtjeva. Ipak, da bismo mogli razumjeti ovu osebujnu i uistinu navlastitu strategiju mišljenja-pisanja potrebno je prethodno pokazati preciznije zašto je mjesto iz kojeg dolazi jezik u svoja dva modusa – obični jezik usmjeren na stvari kao informacije i književni jezik negacije i odsutnosti stvari – prazno. Nije jezik prazan ili ispražnjen od smisla. Naprotiv, njegova je funkcija i uloga da bude „više“ od komunikacijskoga sredstva, da se izdigne iznad pukog organa priopćavanja u zajednici. Sve dok postoji ljudska potreba za metafizičkim izvorom onoga što Blanchot određuje pojmovima-riječima nigdje i odsutnost neke tajnovite prisutnosti bitka u jeziku, postoji želja za susretom s nepoznatim. Mjesto koje nastanjuje jezik onkraj označavanja stvari kao predmeta nije stoga mjesto praznine kao negacije materijalnosti prostora. Uostalom, težnja da se jezik svede na elementarne moći označavanja stvari u svijetu upućuje na materijalnost riječi kao znakova. Ono što se, međutim, ovdje pokazuje glavnim problemom, a nosi i uvjetuje čitav strukturalističko/poststrukturalistički program uspostavljanja biti odnosa kao uvjeta mogućnosti da se stvari postave u sustav i poredak značenja, jest razlika između riječi kao književnih i običnih riječi. Nazovimo tu razliku tragičnim jazom svjetova. Bez nje nije moguća književnost kao filozofijsko pitanje o mogućnosti djela. No, isto tako nije moguć, paradoksalno, niti govor kao kazivanje o nečemu i kazivanja kao osmišljavanje bitka. Razlika je to koja postaje uvjet mogućnosti književnosti. Na početku najznačajnijeg djela Mauricea Blanchota posvećenog biti književnosti naslovljenoga Književni prostor (L’espace littéraire) iz 1955. godine nalazi se figura Orfejeva pogleda. Tragika nije u pogledu na ono vidljivo, dakle, Euridiku koju pjevom izbavljuje ili vraća iz carstva mrtvih u život kao nagradu bogova za poeziju kojom ih nenadmašno svetkuje i veliča. Naprotiv, tragika je u onome nevidljivome. Kada Blanchot književnosti ne dodjeljuje otuda ništa drugo negoli ono što Rodolphe Gasché naziva „nultim prostorom“, (Rodolphe Gasché, „The felicities of paradox: Blanchot on the null-space of litterature“, u: Carolyn Bailey Gill (ur.), Maurice Blanchot: The demand of writing, Routledge, London-New York, 1996., str. 35-69.) tada postaje jasno da se nešto prekretno zbiva s mišljenjem o umjetnosti i njezinome poslanstvu u moderno doba. To mišljenje postavlja književnost u pitanje tragajući za njezinim drugim i drukčijim mogućnostima. A ovo traganje bi bilo uzaludno bez razmještanja središta. Ključna misao dislokacije filozofije i književnosti koja postaje toliko važnom za sve francuske mislioce i književnike na tragu Nietzschea i Heideggera ovdje se opetuje credom svake buduće teorije književnosti. Orfejev pogled ne traži lice vidljive Euridike. Umjesto toga, on gleda u tamu odsutnosti znajući da povratak iz carstva mrtvih ne poništava smrt iluzijom vječnoga života. Ono što je poništeno jest da postoji faktičnost bitka kao trajnost i postojanost u vremenu. Istina ne dolazi iz tog središnjega mjesta metafizike. Prostor je književnosti razmješten i decentriran, pa je utoliko svaka obnova ideje o cjelovitosti cjeline kazivanja unaprijed promašenom. Pisati znači misliti u fragmentarnoj razmještenosti svijeta kao teksta. U tom smislu metafora Ihaba Hassana o „raskomadanome Orfeju“ kao slici koja podaruje postmodernoj književnosti njezinu nepostojeću „bit“ čini se posve pogođenom. (Ihab Hassan, The Dismemberment of Orpheus: Toward a Postmodern Literature, University of Wisconsin Press, 1982. 2. izd.) Očito je da riječi posjeduju svjetotvorno poslanstvo. Možemo taj Blanchotov prilog filozofijskome razumijevanju jezika usporediti s Heideggerovom temeljnom mišlju iz ranoga doba Bitka i vremena (Sein und Zeita). Ondje, naime, Heidegger govori o „ontologijskoj razlici“ između bitka i bića. Bez toga ne postoji uvjet mogućnosti čitave metafizike u njezinoj povijesnosti. Bitak nije izvediv i iskaziv iz bitosti bića. Iz otvorenosti epohalne konačnosti vlastita vremenovanja zbiva se njegova „sudbina“. U cjelini se ovo znamenovanje ne može odrediti više ni „odozgo“ niti „odozdo“. Umjesto toga, sudbina „bitka“ za kasnoga Heideggera nahodi se iz iskustva jezika. Zašto? Jednostavno zato jer „jezik govori“. A to znači da nije biće ni stvar. Sama „stvar“ jezika jest kazivanje „na“ bitak u njegovoj povijesnoj otvorenosti. Time se uspostavlja razlika između iskonskoga i onoga što je u svojoj zakašnjelosti izvedeno, drugotno. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen, 2006. 11. izd. i Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2012. 15. izd. O pojmu „ontologijske razlike“ vidi u: Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit“-a i okolnih spisa, A.Cesarec, Zagreb, 1988.) Ako je jezik negativnost, onda iz toga slijedi da književnost mora biti uzvišenija od riječi kao razmjene poruka između ljudi. Blanchot na temelju Heideggerova uvida dolazi do bitne razlike između jezika (književnosti) i jezika kao običnoga govora. Uvodeći pojam zahtjeva (demand), sve se usmjerava k onome iskustvu koje se odnosi na odsutnost bitka. Zahtjev književnosti ne treba poistovjećivati s nekom njoj izvana nametnutom zadaćom. Izvan književnosti ne postoji ništa. Sve je smisleno jedino u „književnome prostoru“. Stoga Blanchotov zahtjev valja shvatiti iz imanentne biti jezika kao poiesisa. (Vidi o tome: Leslie Hill, Blanchot: Extreme Contemporary, Routledge, London-New York, 1997., str. 184-194.) U tihome suglasju s pjesničkim djelom Mallarméa, koji jasno daje do znanja da je jezik negativnost stvari, jer omogućuje prispijevanje u prostor izvan stvari i stvarnosti kao takve, Blanchot ne smatra negativnost „negativnom“ stranom jezika. Podrijetlo negacije jezika kao samosvijesti apsolutnoga duha u Hegela ovdje se nastoji jasno „razmjestiti“ iz logike stvari. U tom su smislu Mallarmé i Blanchot pravi prethodnici djelatnosti rastemeljenja metafizike iz biti jezika. Negacijom svijeta književnost utemeljuje drugu stvarnost. Otuda fascinacija nije, kako smo to u uvodnome razmatranju izveli, rezultat slikovnoga obrata u jeziku. Jezik nimalo ne opredmećuje objekte kao slike. U njemu se pojavljuje potreba za dosezanjem „druge stvarnosti“ koja stvari čini fluidnima, a njihovu egzistenciju raskorjenjuje iz običnosti prebivanja u svijetu. Da, krhka je prisutnost jezika u „književnome prostoru“. I baš zato je neizmjerna njegova moć: „Misao je čista riječ. U njoj trebamo prepoznati vrhovni jezik, a njegov je nedostatak jedino što nam krajnja raznovrsnost jezika dopušta uhvatiti: ‘Budući da misliti znači pisati bez suvišnih dodataka i šaptanja nego pomoću prešutne i besmrtne riječi, raznolikost idioma u svijetu onemogućuje izgovaranje riječi koje bi u suprotnom jednim potezom postale sama materijalna istina.’ (To je Kratilov ideal, ali i definicija automatskog pisanja). Stoga smo u iskušenju reći kako je jezik misli pjesnički jezik par ecellence i kako smisao – čisti pojam, ideja – mora postati pjesnikova briga jer nas oslobađa tereta stvari, bezoblične prirodne ispunjenosti. ‘Poezija, bliska ideji.’“ (Maurice Blanchot, isto, str. 31-32.) Možda nigdje nije tako kao u Blanchota jasnije objelodanjena bit književnosti. Poezija označava njezinu najveću mogućnost. Što je to drugo „čista riječ“ negoli poetsko znamenovanje mišljenja od mitskoga doba čovjeka do njegova kraja u tehničkome usudu bitka. Nije potrebno posebno govoriti o blizini s Heideggerovim razlikovanjem između mišljenja kao računanja (Rechnen) i kazivanja (Dichten). (Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.)Mitopoetsko iskustvo jezika počiva na dopuštanju stvarima da budu opjevane bez promjene njihove biti u stanja i pojave. Razlikovanje u biti jezika na dva modusa njegove egzistencije čini se da je za Blanchota kao i za Heideggera put u otvorenost samoga jezika. Za Heideggera je taj put oproštaj od metafizike, a za Blanchota put koji književnosti podaruje prostor dostojanstva i istine. Autentičnost egzistencije zbiva se u prostoru krhkosti jezika kao poetske vatre. U tome se raspoznaje misaona fragmentarnost Heraklita u suvremenoj filozofiji i pjesništvu. (Vidi o tome: Lars Iyer, „The Birth of Philosophy in Poetry: Blanchot, Char, Heraclitus“, Janus Head, Vol. 4, br.2/2001. http://www.janushead.org/4-2/iyer.cfm) Čista i besmrtna riječ krasi mišljenje u istinskome značenju „rasterećenja od briga“. No, nije riječ o katarzi kao u Aristotelovoj Poetici. Smisao „rasterećenja“ umjetnosti podaruje težinu kazivanja o svijetu iz paradoksa njezine lakoće. Riječi se povezuju s drugim riječima, a ne odnose se na statički umrtvljenu stvarnost stvari. Otvorenost djela stoga pretpostavlja zatvorenost jezika u vlastite okvire ideje, čistoga mišljenja. Poput Mallarméa, tako i Blanchot riječima uskraćuje njihovu krajnju svrhu (télos) u priopćavanju nekog sadržaja poruke. Što poetski jezik doista kazuje o svijetu? Ništa drugo negoli da svijet negira u njegovu „što“ (quoddittas) i ukazuje na mogućnost drugoga nastanka u onome „kako“ (quiddittas). To samo znači da jezik u dubljem smislu nedjelovnoga iskustva tek oblikuje svijet u njegovoj svjetovnosti. U procesu razmještanja beskrajnoga „velikoga kola riječi“ smjenjuju se dani i noći. Zaustavimo se u jeziku. Vidljivo je da Blanchot poput kasnoga Heideggera jeziku pripisuje moć kazivanja. No, čini to na drukčiji način od tradicionalne metafizike. Od Platona ona je pitanje jezika smještala u odaje transcendencije. Jezik nadilazi bitak. Kada ga opjevava tako što mu negacijom omogućuje drukčiji način „pojave“ i „biti“ na djelu je kazivanje bez granica unutar jezika samoga. Zato Blanchot rabi izraz „temeljna riječ“ koja govori sama od sebe. Naravno, da bi to bilo moguće mora postojati nešto imanentno u ovoj transcendenciji svijeta kao prostora govorenja „običnoga jezika“. To nije ništa drugo negoli zahtjev koji književnosti pridolazi iz njezine zadaće mišljenja. U pravu su oni tumači koji drže da Blanchot nije filozof niti književnik u uobičajenom značenju tih riječi. On samo postavlja pitanja filozofiji o uvjetima mogućnosti književnosti. Ovo je odlučujuće: ne, dakle, što književnost „jest“ i što je njezina „svrha“ jer bi to bilo samorazumljivo iz biti metafizike kao eshatologije bitka. Umjesto toga, pitanje o uvjetima mogućnosti književnosti zahtijeva od filozofije i pisanja da svu pozornost usmjere na ono što se nalazi nigdje, a svojom moći duboko potresa ljudsku egzistenciju, svijet i njegove granice. Pitanje o jeziku jest pitanje o granicama između samoće i smrti. To je temeljno pitanje o slobodi koja stoji u bezdanu između filozofije i književnosti. Bez jezika ta se sloboda podarivanja bitku mogućnosti njegove promjene u smjeru „čiste riječi“ mišljenja ne može dovinuti do djela: „…pjesnik oblikuje djelo čistog jezika i jezik je u tom djelu povratak u njegovu bît. On stvara objekt sačinjen od jezika jednako kao što slikar bojama ne reproducira ono što jest već traži točku u kojoj njegove boje ostvaraju postojanje. Drugim riječima, pjesnik nastoji – kao što je to slučaj s Rilkeom u razdoblju ekspresionizma ili danas s Pongeom – stvoriti ‘pjesmu-stvar’ koja bi takoreći bila jezik nijemog postojanja. On od pjesme želi napraviti nešto što će samo po sebi biti forma, egzistencija i postojanje: to jest, djelo.“ (Maurice Blanchot, isto, str. 35) Iz antirealističkoga shvaćanja književnosti proizlazi da ideja književnoga djela ima dvije temeljne značajke: zahtjev pisanja i nedjelovnost djela (désoeuvrement). (Maurice Blanchot, The Infinite Conversation, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1993., str. 424.) Zahtjev se odnosi na zadaću koju djelo mora ispuniti da bi jezik sam postao nedjelovan. Paradoks je ovoga stava u tome što nedjelovnost djela označava njegovu „drugu prirodu“ ili bit. U ogledu o Kafki iznosi se zahtjev djela na taj način što pitanje o smislu pisanja postaje pitanje o smislu subverzije one stvarnosti koja se artikulira kao jezik mašinerije. Borba protiv čudovišne nepravde koja se opravdava vjerom u Zakon iziskuje strategiju prodora jezika izvan jazbina vlastite zatočenosti u mrežu bez kraja. Ako bi djelo ostalo u svojoj biti dovršeno, onda bi zahtjev književnosti bio nasukan na sprudu „loše beskonačnosti“. Zahtjev za reproduciranjem u jeziku stvarnosti kao običnosti, banalnosti i trivijalnost riječima bi oduzele mogućnost otpora. S druge, pak, strane, kada bi djelo kao u Kafke ostalo nedovršeno (poput romana Amerika), tada bi smisao pisanja bio sveden na odgodu bezuvjetno dosuđenoga kraja. Književnost o kojoj govori Blanchot jest filozofijski otvorena mogućnost. Ali ne u tisuću smjerova izmišljanja nekog apsolutno imaginarnoga prostora. Posve suprotno, nedjelovnost djela znači samo to da književnost o kojoj je riječ u Hölderlina, Mallarméa, Rilkea i Kafke zahtijeva od jezika da bude više od transcendencije surove i sirove stvarnosti, Štoviše, jezik je taj koji zahtijeva od čovjeka u stanju njegove raskorijenjenosti da povratkom čistoj riječi mišljenja izgradi prostor zajedničkoga boravišta riječi i stvari. Bez prisile izvanknjiževne službe „Velikom Drugome“ zajedništvo iziskuje autonomnu moć umjetnosti. Ogled o Kafki završava na upečatljiv način: „Umjetnost nije religija, ‘ona čak i ne vodi u religiju’, ali u doba nevolje poput našeg, u ovo doba kada manjkaju bogovi, u doba odsutnosti i progonstva, umjetnost je opravdana, ona je intima te nevolje, ona je napor da se, pomoću slike, očituje zabluda imaginarnog i, možda, neuhvatljiva, zaboravljena istina koja se krije iza te zablude.“ (Maurice Blanchot, „Kafka i zahtjev djela“, u: Književni prostor, str. 89-90. S francuskoga prevela: Marija Bašić) Zašto se u moderno doba pripisuje umjetnosti tolika moć u opsjenarstvu stvarnosti? Nije teško zaključiti da to proizlazi iz razloga produktivnoga nadomjeska. U teorijama političkoga u Carla Schmitta, ali posebno istaknuto u tumačenju Hegela 1930-ih godina u Parizu što ga je poduzeo Alexandre Kojève, nastoji se otvoriti novi put u oslobađanju ljudske egzistencije od teškoga nasljeđa metafizike. Religija i teologija su u tome bile glavni ciljevi preokreta. Sjetimo se da Schmitt tvrdi da su svi pojmovi modernoga nauka o suverenosti (države) sekularizirani pojmovi teologije. Međutim, ono što umjetnosti podaruje moć autonomne djelatnosti duha nije ništa drugo negoli hegelovski shvaćena negacija. (O razlici između Hegela i Blanchota s obzirom na pojam negacije vidi: James Phillips, „Dying is not Death: The Difference between Blanchot’s Fiction and Hegel’s Concept“, COLLOQUY text theory critique, br. 10/2005. www.arts.monash.edu.au/others/colloquy/issue10/phillips.pdf) A budući da negacija svoje sjedište ima u mišljenju, onda je jasno da se jezik književnosti pojavljuje kao nadomjesna moć za suspendiranu i neutraliziranu religiju. Mallarmé i krug francuskoga simbolizma imao je u tome presudno značenje. Premda valja kazati da je za Blanchota početak ipak vezan uz ideje njemačke romantike. S Novalisom i Hölderlinom nastaje vizija „umjetničke religije“ koju će Schelling imati kao opravdanje za metafizički drugi početak smislenoga svijeta. Razumjeti taj preostatak božanskoga u jeziku moderne poezije pretpostavlja razvrgnuće svake primisli da se jezikom tek prenose informacije. Ono što se događa u tom epohalnome procesu nadomještanja religije politikom i estetikom jest događaj čuvanja same slobode. Ostati nedodirljivom na izazove službe etičkome zahtjevu koji književnosti zadaje uzvišene i prijeporne ciljeve promjene svijeta predstavlja istinski zavjet umjetnosti. Očuvati slobodu znači podnijeti žrtvu u iskustvu vlastite krhkosti između samoće i smrti. Blanchot je, međutim, bio posve netipičan slučaj nastojanja oko autonomije književnosti. Od tekstova u tonu radikalne desnice i blizine fašizmu 1930-ih do manifesta za svekoliku borbu radikalne ljevice u utopijskim preobražajima društva 1960-ih, od antisemitizma do cionizma, uključujući obranu komunizma kao zajednice novoga „književnoga prostora“, mnogo je tu velikih obrata i zaokreta. Ali sve se dešava unutar gotovo militantne obrane prava na nesvodljivost mišljenja-pisanja. (Vidi o tome: Michel Surya, L’autre Blanchot: L’ecriture de jour, l’ecriture de noit, Gallimard, Pariz, 2015. i temat „Les Politiques de Maurice Blanchot 1930-1992“ u časopisu Revue lignes, br. 43/2014.) Odnos umjetnosti i svetoga u moderno doba, prema Blanchotu u analizi Hölderlinova pjesništva, određen je povlačenjem, odlaskom ili stavom koji je izrekao Nietzsche – smrću Boga. Paradoks je te smrti da s njome otpočinje poezija kao eksperiment samoga života. Kako je to uopće moguće? Ako je poezija bila u arhajsko doba namjesnicom prisutnosti božanskoga u svijetu, modernost je u znaku odsutnosti smisla i kraja vladavine religijskoga diskursa. Poezija je za Blanchota bit književnosti. Razlika spram Heideggera je u tome što se umjetnost ovdje razumije kao egzistencijalni nabačaj. Iako je Blanchot, po mojem sudu, kao i Lévinas kojemu ponajviše duguje glede odnosa spram etičkoga zahtjeva i decentriranja subjekta u smjeru apsolutno Drugoga, autentični svjedok Heideggerova puta mišljenja s preusmjeravanjem pojma događaja, ipak je potrebno pokazati kako zapravo valja tumačiti iskustvo moderne književnosti. Nema sumnje da je ono „novi početak“, „autonomija djela“, „suverenost novoga“. Oscilacija između tradicije i avangardnoga zahtjeva za radikalnom promjenom svijeta polazeći od promjene društva zahtijeva suzdržanost o njegovu mjestu u tom sporu. (Vidi o tome: Emmanuele Ravel, Maurice Blanchot et l’art aux XXème siècle: Une esthétique du désouvrement, Rodopi, Amsterdam-New York, 2007., str. 11-70.) Stoga pitanje o mogućnosti književnosti mora neizbježno završiti, kako će to biti bjelodano u kasnoga Blanchota, s pitanjem o mogućnosti Drugoga ili, hajdegerijanski kazano, o mogućnostima su-bitka (Mit-Sein) u svijetu bezavičajnosti. Čudovišna je sudbina moderne poezije utoliko istovjetna tragici Orfeja. Nakon njegova pogleda u lice Euridike slijedi mukotrpan posao rekonstrukcije povijesti. U pokušaju stvaranja novoga događaja kao pokreta obnove grčkoga mišljenja u poetskome smislu rađanjem romantike (Novalis-Hölderlin) odigrava se nova drama postajanja. Poezija u moderno doba otpočinje, naime, kao pitanje o smislu pjevanja uopće. U drugom obratu, to znači samo jedno: poezija je moguća samo kao neiskazivost vlastite zapitanosti o biti Knjige kao u Mallarméa, o biti pisanja kao u Kafke, o biti jezika kao u Chara. Sve što Blanchot čini u tumačenju književnoga prostora u kojem se pokazuje da umjetnost u cjelini više nije kazivanje o bogovima i svijetu kao „faktičnosti“ i „stvarnosti“ sa središtem u jeziku, svodi se na ključnu riječ/pojam iz metafizičkoga okvira Kantovih kategorija modaliteta. Mogućnost je prethodeća svakom etičko-političkome zahtjevu, ali isto tako i književnome koji polazi od ideja autonomnosti i suverenosti. Ono što je moguće nije stoga ni zbiljski niti nužno. Ono je, kako je to Blanchot uvidio interpretirajući Heideggera iz Bitka i vremena (Sein und Zeita) na osebujan način komentara i nastanka mišljenja u drugome jeziku – pitanje bez odgovora. Odgovor je kao i svaka definicija ili, pak, teorijski način artikulacije jezika u sustavu i metodi prikazivanja-predstavljanja bitka već uvijek strukturiran u okviru eshatologije početka-kraja, uzroka-posljedice, nastanka i cilja ili svrhe nečega (télos). Ako nema odgovora na pitanje to ne znači da je pitanje besmisleno. „Što jest umjetnost?“ kao nastavak pitanja „Što jest književnost?“ ne završava s pitanjem bez odgovora, nego s nemogućnošću konačnoga odgovora. Drugim riječima, pitanje bez odgovora znači samo to da je umjetnost kao književnost pitanje o smislu onoga što više nema ni početak niti kraj. A kada je nešto u tom hermeneutičkome krugu zapravo nemoguće onda je riječ o kraju smislenoga načina kazivanja o tome. Umjesto kruga ulazimo u doba vrtoglavice znakova bez značenja. Smisao postaje besmisao, a značenje se ubrzo mijenja sukladno promjeni označitelja. Sve je nestabilno, privremeno, slučajno. Usto, sve je i podložno promjeni. Zato nije slučajno što filozofi poput Derride i Deleuzea rabe u svojim teorijama pojmove iz kibernetike i informacijskih znanosti poput povratne sprege (feedback), kontrole i kôda. (Vidi šire o tome u: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) Čovjek je biće mogućnosti. Utoliko je nedovršen u svojem pitanju o onome što je moguće, a ne što jest. Singularnost njegove egzistencije odlučuje o singularnosti književnoga djela. Odnos nije ovdje simetričan. Iz potrebe za pisanjem osmišljava se egzistencija kao sloboda novoga započinjanja. Poezija u moderno doba stoga razotkriva svoju vlastitu nemogućnost da pjeva o izvanjskome i unutarnjem svijetu. Ono što joj preostaje jest da iz položaja razmještenoga subjekta kazivanja dospije do mogućnosti otvorenosti samoga događaja. Težina zadaće pritišće zahtjev koji književnost kao i umjetnost mora izvršiti u odnosu na politiku, znanost i tehniku. Izbor nije, dakle, pojedinačni čin onoga tko se naziva „piscem“ i „umjetnikom“. Riječ je o izboru koji podaruje jeziku mogućnost susreta s apsolutno Drugime u odsutnosti vrhovnoga označitelja. Kada nema prvoga uzroka i razloga stvaralačkoga postajanja iz čistoga uma kao negativnosti jezika, sve je na singularnosti i kontingenciji jezika onkraj granica svijesti. Preokret metafizike nakon Hegela zahtijeva drukčije tumačenje romantike i njezina poetsko-filozofijskoga programa. Razmještanje središta u korist fragmentarnosti teksta nije tehnička operacija pronalaska nalik matematičkome problemu razlike kruga i spirale. Naprotiv, radi se o kretanju. Za svoj plan igre ono ima logiku rubova i srca. Pascal u filozofiji i Mallarmé u poeziji odnosno umjetnosti ovdje se čine paradigmatskim figurama subverzije poretka. U traganju za tajnom napuštenoga svijeta, kojemu bogovi uskratiše svoju prisutnost, valja se zaputiti s mišlju radikalnoga preokreta. Blanchot se poziva pritom na stavove iz Batailleove Ateologijske summe (La Somme athéologique). Riječi o smrti ovdje ne treba uzeti ravnodušno. Posrijedi je, naprotiv, događaj s kojim nestaje metafizika. Ono što nastaje upravo stvara prostor kojeg ponajbolje ocrtava Nietzscheova prispodoba o otvorenome moru iz spisa Radosna znanost (Die fröhliche Wissenschaft) iz 1882. godine. U ogledu o Hölderlinu u prednji plan stoga iskrsava misao da nakon spoznaje o kraju božanskoga i svijeta kao smislenoga horizonta bitka jedino što slijedi jest novo dostojanstvo umjetnosti. Pjesnik sada „mora stajati pred odsutnošću Boga, mora postati čuvar te odsutnosti i ne smije izgubiti ni sebe ni nju…“ (Maurice Blanchot, isto, str. 340.) Kako je to uopće moguće? Blanchot u svojem razumijevanju umjetnosti mora postaviti u pitanje nešto uistinu oslobađajuće za modernost kao takvu. Riječ je o idejama „autonomije djela“ i „suverenosti stvaralaštva“. Čini se da je upravo u tome razdjelnica spram avangarde s njezinom idejom o preobrazbi umjetnosti u život kao djelo. Žrtvujući predmetnost svijeta i auru stvaralačkoga čina u ime „nepredmetnosti“ i „estetskoga objekta“ s čime otpočinje pustolovina „novoga“ u 20. stoljeću u onome što su sa slikom činili Maljevič i Duchamp, avangarda je morala stvoriti iluziju vječne konstrukcije svijeta. (Emmanuele Ravel, isto, str. 73-108. ) Zbog toga se Blanchot suprotstavlja tom načelu pokazujući da je pojam stvaralaštva za umjetnost ništa drugo negoli neodrživo stanje sekularnoga nadomjeska za napuštenost od božanskoga. Problem nije, dakle, u figuri nadomjesnoga demijurga za doba znanosti i tehnike. Više valja posvetiti metodi kojom taj lažni demijurg nastavlja posao „stvaranja“ kao „beskorisnu strast“ i vladavinu načela subjekta u raspadnutome svijetu. Blanchot odriče funkciju „svetoga“ umjetniku modernosti. Iako se to čini samorazumljivim u ovoj svekolikoj igri nadomjeska i nadomještanja posve je drukčije stanje. Umjetnik kao „stvaratelj“ stoga ne „nasljeđuje baštinu svetog već samo u nju postavlja uzvišeno načelo njezine podređenosti.“ (Maurice Blanchot, isto, str. 269.) Zagonetnost je ovoga izrijeka u tome što nije posve jasno što je s baštinom umjetnosti u slučaju kada ona biva nadomještena sa sekularnim pojmom „stvaralaštva“. Čini se kao da je baština bez nasljednika. Ali kao da ostaje i nadalje okvirom djelovanja iz odsutnosti koja je posve neutralizirana i suspendirana. Da bi moderna književnost mogla dospjeti do čiste riječi i apsolutne Knjige kao u Mallarméa očito je da se mora preventivno osloboditi iluzije kako može stvoriti nove bogove. Ništa od toga. Utoliko je program romantike koji Blanchot preuzima u drukčijem svjetlu mišljenja od Heideggera glede tumačenja Hölderlina nemogućom zadaćom. To je zahtjev koji neizbježno završava u posvemašnjoj nemoći umjetnosti pred racionalnim mišljenjem znanstveno-tehničkoga doba. Razlog leži u tome što nastoji obnoviti iskonski početak mišljenja-pisanja kao svetu vatru novoga događaja. Usuprot tome, tehno-znanosti su vođene logikom slikovno-brojčanoga mišljenja. A ono se ne zamara pitanjem što jest bitak, već kako nastaje mogućnost promjene stanja. Književnost ipak još uvijek stvara svjetove od riječi. Slike su otuda samo njezin nastavak drugim sredstvima. I stoga pisanje nikad ne može biti prikazivanje-predstavljanje nastanka jezika kao misterija negacije, nadilaženja i ništenja svijeta. Mogućnosti mišljenja-pisanja proizlaze iz razumijevanja smrti. Usuprot Heideggera smrt Blanchot naziva „nemogućnošću mogućnosti“. Je li taj obrat uistinu i korak izvan čitave metafizičke sheme mišljenja? 2. Pravo na smrt i zabrana umiranja: O radikalnoj pasivnosti književnosti Često se dešava ovaj obrat same stvari kad je posrijedi razmišljanje o biti književnosti kao umjetnosti. Da se, naime, bit ne izvodi iz vječne i postojane „prirode“ jezika koji bogovi podariše čovjeku da bi se dovinuo do najviših vrhunaca duhovnosti iznad svih drugih bića na Zemlji. Umjesto toga, egzistencijalni obrat koji otpočinje s romantikom i Nietzscheom, odlučuje o onome što je klasična metafizika od Platona do Hegela nazivala identitetom i razlikom. Kada razlika određuje što će biti s identitetom, tada je bitak u svojoj vremenitosti izgubio moć postojanosti i nepromjenljivosti. Pitanje identiteta nužno se promeće u pitanje kako očuvati stare pojmove i kategorije metafizike u doba njezina kraja. Vidjeli smo u analizi jezika moderne poezije da se Orfej u svojem „raskomadanome stanju“ i nadalje oglašava. Pjesma još uvijek iskazuje traume egzistencije, njezinu bol i radost. No, više nema svijeta u kojem je Orfej imao svoje mjesto i položaj. Pisanje se sada bavi pokušajem da krhkost vlastita traga učini vjerodostojnom slikom igre nad rubom ponora. Razmještenost i decentrirani subjekt zahtijevaju novi jezik kao što pisanje potrebuje svijest o samoći, slobodi i smrti. Blanchot je na temelju Lévinasa i predavanja Kojèvea o Hegelu 1930-ih godina postavio osnove svoje fluidne „ontologije pisanja“. To je mogao učiniti samo zato što je pojam egzistencije kao ključni pojam suvremene francuske filozofije u prisvajanju Heideggerovih misaonih dosega iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) postao razdjelnicom između bitka i događaja. Ako egzistencija odlučuje što će biti od „mojeg“ života u procesu življenja i umiranja, onda je bitak postao bivanjem (werden, devenir), a bit se temporalizira tako što odsada zadobiva obrise konačnosti i singularnosti. Filozofijska fina tanka crta između bitka i događaja uvodi u kraljevstvo razlike. Na taj se način uspostavlja posve novi dualizam. Može se kazati da on krasi gotovo sve francuske poststrukturaliste od Lévinasa, Derride, Deleuzea, Lacana, Foucaulta, Lyotarda, Nancyja, čak i do Badioua, te naravno, Blanchota. Iako je očito sve to otpočelo sa Sartreom 1943. godine nakon objavljivanja voluminoznoga djela Bitak i ništavilo (L’Etre et le Néant) kojim se otvara problem konstitucije iskustva Drugoga iz egzistencijalnoga susreta sa smrću, (Jean-Paul Sartre, L’Etre et le Néant: essai de ontologie phénoménologique, Gallimard, Pariz, 1943. Vidi o tome: Žarko Paić, Projekt svobode: Jean-Paul Sartre – filozofija in angažma, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2007., str. 83-135.) čini se da u slučaju Blanchota ima nešto posebno važno. Ovdje valja obrazložiti njegov odgovor na Heideggerovo mišljenje o autentičnosti predbježnoga odnosa bitka-k-smrti (Sein–zum-Tode) kojim se tubitak (Dasein), odnosno čovjek, uspostavlja bićem epohalne konačnosti u svojim mogućnostima. Kako razumjeti da pojam egzistencije u odnosu spram smrti označava ujedno put razumijevanja književnoga djela kao „biti“ umiranja s onu stranu ovjekovječenja u ideji Knjige? I nadalje, je li dvojstvo smrti i umiranja, knjige i djela samo i jedino rezultat rastemeljenja metafizike estetskim sredstvima ili se u tome nazire početak kraja vladavine jezika, a to znači i književnosti, odnosno umjetnosti u doba tehnosfere kao sinteze umjetnoga uma (A-intelligence) i umjetnoga života (A-life)? U raspravi „Književnost i pravo na smrt“ („La Littérature et le droit à la mort“) objavljenoj 1948. godine u časopisu Critique, a koja predstavlja istinskoga Blanchota tzv. I. faze i traje uvjetno rečeno do 1969. godine do knjige Beskrajan razgovor (L’entretien infini) kada otpočinje II. ili kasna faza etičko-političkoga obrata s preuzimanjem Lévinasove etike bezuvjetno Drugoga, nailazimo na postavke izvedene iz dijaloga i razračunavanja s ranim Heideggerom. ( Maurice Blanchot, „La Littérature et le droit à la mort“, Critique, br. 20/1948. siječanj, str. 30-47. i Maurice Blanchot, L’Entretien infini, Gallimard, Pariz, 1969. (engleski prijevod Susan Hanson: Infinite Conversation, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1993.). Vidi o tome tumačenje: Ulrich Hasse i William Large, nav. djelo, str. 37-66.; Emmanuele Ravel, nav. djelo, str. 13-34. i Jennifer Anna Gosetti-Ferencei, „Death and Authenticity: Reflections on Heidegger, Rilke, Blanchot“, An International Journal in Philosophy, Religion, Politics, and the Arts, Vol. 9, br. 1/2014. proljeće, str. 53-62.) Razvitak istih postavki prisutan je u glavnome njegovu djelu Književni prostor (L’espace littéraire) iz 1955. godine. U njemu se, između ostaloga, bavi Kafkom, Dostojevskim, Mallarméom i Rilkeom. Ono što presudno određuje Blanchota kao mislioca-pisca s obzirom na problem smrti jest da filozofijski pristup ne smatra posljednjom tajnom „singularnosti bitka“. Štoviše, iako je njegov navlastiti pristup uvjetovan filozofijskim nasljeđem Hegela, Nietzschea i Heideggera, kao što je to dijelom istovjetno i za Sartrea, pokazat će se u konačnici da filozofija kao metafizika zakazuje u pokušaju da rasvijetli ono što smrt čini čudovišnom granicom bitka i događaja. Nije li to aporija same smrti koja stoji u „temelju“ filozofije od samoga početka? Poznato je da Platon u Fedonu raspravlja o besmrtnosti duše. Ondje tvrdi da je smisao filozofije iskustvo suočenja sa smrću (melete thanatou). (Platon, Phaidon, 81 a, Reclamm, Stuttgart, 1994.) Schopenhauer u novovjekovnoj filozofiji uzdiže, pak, muziku kao najuzvišeniju umjetnost do tragičnoga iskustva koji se pokazuje jedinim načinom istinske životne drame bitka. Prevladavanje smrti moguće je uzdignućem umjetnosti do pasivne sinteze uma i volje. No, jasno je da to ne znači ništa drugo negoli pokušaj da se disciplinom duha i pasivnom sintezom osjetila sam subjekt volje otkloni od bilo kakve praktične vježbe savladavanja smrti. Pritom se ne spori kako je filozofija od Platona do Hegela metafizičko traganje za istinom s onu stranu pojavnoga svijeta. Taj onto-teologijski karakter metafizike, kako je to pokazao Heidegger, neprestano ima pred sobom mogućnost da bitak bude isto što i Ništa, a Bog nakon svoje smrti tek regulativnom formom bez značenja. Drugim riječima, ništa i smrt prate filozofiju kao sablasti u razračunavanju sa zahtjevom mišljenja da bude ono isto što i bitak – postojano i vječno zbivanje u svakoj promjeni stanja. Blanchot je, kako već rekosmo, na autentičan način u suvremenoj književnosti mislio filozofijski. To nipošto ne znači da je pisao „romane ideja“ poput Sartrea. S njime se očito nalazi u prijeporu. Ali ne samo oko shvaćanja pojma egzistencije, smrti i etike. Pitanje smisla književnosti za obojicu je presudno filozofijsko pitanje. I više od toga: radi se o mogućnostima politike u obzorju nadolazeće zajednice. Ako filozofija od iskona razmatra smrt kao mogućnost mišljenja iz same stvari na rubu onoga čudovišnoga Ništa, onda je filozofijski pristup od Grka preko kršćanskoga srednjega vijeka do novoga vijeka uvijek „pozitivan“. Čak i kada Hegel i Marx misle smrt iz dijalektike negativnosti, a to znači iz horizonta vladavine povijesti kao realiziranoga apsoluta ideje duha=rada, ne može se poreći da je to vodeći smjer aktivnoga odnosa spram konačne granice. Smrt je otuda kraj pojedinačnosti bitka i početak razvitka roda u smislu nastavka života u drugoj formi. Taj stvaralački „aktivizam“ upisan je u matricu zapadnjačke metafizike. Njezin smisao se izvodi iz odnosa bitka i Ništa na temelju preuzimanja aktivnoga odnosa spram čudovišne moći iščeznuća. No, ono što je za Blanchota vrijedno promišljanja proizlazi iz uvida da filozofijski pristup smrti nije drugo negoli zakazivanje u pristupu nečemu što je, levinasovski rečeno, apsolutno Drugo. Budući da se ne može izvesti iz puke negacije bitka mjesto podrijetla mu je onkraj bitka. Što iz toga neizbježno slijedi? Filozofija misli bitak u čitavoj povijesti mišljenja. Sveza Platona i Heideggera unatoč razlika pokazuje se u temeljnome pojmu iz Heideggerove „destrukcije tradicionalne ontologije“ izvedene u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu). To je bitak-k-smrti (Sein-zum-Tode). Već je u tom složenome iskazu sve određeno. Čovjekova egzistencija određena je nabačajem njegova bitka upravo u smjeru budućnosti kao preuzimanja odlučnoga nabačaja u suočenju sa smrću. Umjesto filozofije kao metafizike, koja mora stoga misliti smrt polazeći od bitka tubitka, jer samo čovjek ima svijest o smrti kao čudovišnome događaju kojim Ništa ulazi u svijet, Blanchot na istim pretpostavkama, ali u drugom smjeru, upućuje na to da književnost ima mnogo neposredniji odnos spram smrti. Taj odnos proizlazi iz „singularnosti bitka“. Što to znači? Ništa drugo negoli da je smrt kao svagda-moja istodobno i anonimnost onoga tko umire. Umiranjem se za Blanchota ne ozbiljuje „mogućnost nemogućnosti“ kao što to tvrdi Heidegger. Ono što se, naprotiv, dešava „jest“ u obratu ovoga izrijeka: potvrđuje se sama „nemogućnost mogućnosti“. Zbog toga se umiranje pokazuje istinom ljudske egzistencije. Na mjesto ovjekovječenja Knjige postavlja se proces stvaranja djela. Time postaje jasno da se Blanchot u svojoj analizi dotiče ovog problema u književnim djelima već navedenih Kafke, Dostojevskoga, Mallarméa i Rilkea. Ipak, čini mi se da je za ono što kaže od velikoga značaja antiroman Samuela Becketta, Malone umire. (Samuel Beckett, Three Novels: Moloy, Malone dies, The Unnamable, Grow Press, New York, 2009. Vidi o tome: Stephen Barker, „Nietzsche/Derrida, Blanchot/Beckett: Fragmentary Progressions of the Unnamable“, Postmodern Culture, Vol. 6, br. 1/1995.) Razlog vidim u tome što Becket piše, vlastitim riječima, „iz neznanja i nemoći“. A znanje i moć ionako pripadaju strukturi hegelovske dijalektike povijesti. Prateći čistu fenomenologiju umiranja na razini materijalnosti teksta kroz odnose između tjelesnosti, ništavila i pisanja Beckett otvara problem autentične nemogućnosti da pisanje potvrđuje bitak stvari i pojava. (Vidi o tome: Alain Badiou, Beckett: L’increvable désir, Fayard/Pluriel, Pariz, 2011.) Tko to zapravo piše i o čemu se piše kad je riječ o umiranju? „Ako prava stvarnost smrti nije samo ono što izvana nazivamo napuštanjem života, ako je smrt nešto drugo osim svjetovne stvarnosti i ako nam izmiče neprekidno se okrećući, onda zbog te kretnje ne osjećamo samo njezinu diskreciju i temeljnu intimnost već i njezinu duboku nestvarnost: smrt kao ponor, ali ne ponor koji utemeljuje nego koji je odsutnost i gubitak svakog temelja.“ (Maurice Blanchot, Književni prostor, str. 185.) Moć negativnost određivala je filozofiju kao metafiziku. Volja za moć, ničeanski iskazano, pretpostavlja već uvijek težnju subjekta da prisvaja svijet u formi objekta. Smrt to upravo razara. S njom iščezava mogućnost subjektiviranja. Premda se čini da je svijest u modusu egzistencijalne slobode odnosa spram smrti postala odlučnošću preuzimanja odgovornosti za moj tubitak. Vidljivo je, međutim, da Blanchot slijedeći Heideggera u stopu pokušava pronaći nišu kroz koju će uvesti u razmatranje ono netematizirano, što se uopće i ne može drukčije razumjeti negoli napuštanjem ideje utemeljenja. Filozofija, naime, utemeljuje sve znanosti o biću, ali isto tako tijekom povijesti određuje i presuđuje o karakteru umjetnosti. Utoliko se znamenita Hegelova postavka o „kraju umjetnosti“ koja je postala prošlošću nestankom duhovne potrebe za njom, prema Blanchotu, treba shvatiti na dvojak način. S jedne je strane riječ o gubitku religioznoga okvira umjetnosti. Smrt Isusa Krista predstavlja nesvodljivi događaj „kraja povijesti“. Razlog leži u tome što rođenje, smrt na križu i uskrsnuće neprispodobivo određuje umjetnost od srednjega vijeka do početka modernosti. S druge, pak, strane kada se rađa moderna umjetnost, ona je već duboko u bezdanu ljudske slobode, krhka i neutemeljujuća u onome božanskome. Što joj preostaje svodi se na autonomnost ishodišta. Zbog toga se smrt i umiranje za Blanchota ne mogu izuzeti iz temeljnih riječi suvremenosti. Od Hölderlina preko Kafke do Mallarméa i Rilkea isti je put. Razlika između smrti i umiranja nije tek razlika između onoga nemogućega i mogućega, ništavila i radikalne pasivnosti nedjelovnosti stoga što postajanje-mrtvim nije isto što i konačnost u smislu nestanka singularnosti bitka. U ovome slučaju Blanchot misli razliku ponovno pod okriljem Heideggera. Ali umjesto znamenite ontologijske razlike bitka i bića, sada se stvar promeće na tragu Lévinasa u razlikovanje između bitka i događaja susreta s Drugim lice-u-lice. Pisanje u formi djela (Knjige) postaje manje važnije od govorenja u formi razgovora. Konceptualni obrat nastupio je ipak tek 1969. godine u knjizi Beskrajni razgovor. (Vidi o tome: Christopher Fynsk, „Crossing the threshold: On ‘Literature and the right to death’“, u: Carolyn Bailey Gill (ur.), Maurice Blanchot: The demand of writing, Routledge, London-New York, 1996., str. 70-90.) Zašto je ova razlika tolika važna za Blanchotovo razumijevanje „biti“ književnosti? Ponajprije, valja poći od sljedeće pretpostavke. Autentičnost kojom se zaogrće nedjelovnost pisca u Noći najdubljega ponora zahtijeva svijest o autonomnosti umjetnosti koja postaje posljednje utočište čovjeka nakon smrti Boga. Vidjeli smo da umjetnost ne može postati religijom čak i kad bi to htjela. Povratak je svetome u doba oskudnosti, da se poslužimo Hölderlinom, nemogućnost bilo kakvoga obrata bez onog posljednjega. A on iziskuje korak do etičko-političkoga zahtjeva. Pred umjetnost se naposljetku taj zahtjev postavlja s najtežom zadaćom njezine zavjetne čistoće. Što pripada nepostojećoj „biti“ književnosti proizlazi iz druge vrste zahtjeva – apsolutne čistoće riječi usmjerenih na smisao događanja samoga jezika. Pisati Knjigu i govoriti o umiranju stoga za Blanchota označava dvojnost u samome srcu „singularnosti bitka“. Problem je kao u Heideggera, kad je riječ o pitanju o smislu bitka, smješten u odnos između čovjeka i njegove egzistencije. Prijetnja iščeznuća čini odnos dinamičnim. Nije riječ o negaciji bitka i moći negativnosti kao u Hegela i Marxa. Naprotiv, Blanchot svoje tumačenje književnosti koja ima neposredniji odnos spram „singularnosti bitka“ izvodi iz pitanja o razlozima zašto je smrt uopće „nemogućnost mogućnosti“ i otuda stalno izmicanje, kretanje u dvostrukome smislu odsutne prisutnosti i prisutne odsutnosti. U načelu, Blanchot mora pretpostaviti da riječi u formi književnoga govora ili pisanja ne mogu više zahtijevati pravo na vječni život. Što preostaje jest zajamčiti samoj smrti pravo na neiskazivu šutnju. Ako ona govori u tekstu zato što književnost uopće nema svoju „bit“, pojavljuje se neizbježno misao o „logici bezbitnosti“ s njezinim novim pojmovima. To nipošto ne znači da s modernom književnošću valja zaboraviti na iskustvo veličajne prošlosti. Upravo suprotno, od nje se s pravom očekuje da nam otvara nove horizonte s pogledom u nadolazeći iskon. Književnost jest pitanje bez odgovora. Na tragu Blanchota bit će zanimljivo kada Derrida na predavanju o „biti“ religije i razlozima njezina povratka u postsekularna društva Zapada 1990-ih godina s usponom islamskoga fundamentalizma gotovo istom strategijom pitanja ustvrdi da je problem u tome što je religija uvijek odgovor, ali nikada i pitanje.(Jacques Derrida, „Glaube und Wissen: Die beiden Quellen der ‘Religion’ an den Grenzen der blo§en Vernunft“, u: Jacques Derrida i Gianni Vattimo (ur.), Die Religion, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2001., str. 46.) Književnost ne može biti za Blanchota odgovor na pitanje o životu i njegovu smislu. To bi bilo odveć plošno i banalno. Njezin je zahtjev mnogo uzvišeniji. Mogućnost autentičnosti dosiže tek onda kada postavi pitanje o smrti/umiranju. I to baš onako kao u već spomenutome djelu Becketta i Rilkea. Umirati znači ispisivati nemogućnost prisvajanja moje-i-druge egzistencije. U času iščeznuća sabire se čitava povijesna pustolovina. Koliko zaborava, koliko samo praznine valja prevladati da bi se doseglo stanje apsolutne nedjelovnosti. Tajna je književnoga djela u singularnosti onoga što od samoga početka do kraja pripada toj čudovišnoj „nemogućnosti mogućnosti“. I doista, suvremenost koja se pojavljuje neprelaznom granicom znanosti i tehnike u umjetničkome se djelu ne ovjekovječuje. Posve suprotno, posrijedi je događaj u kojem pisanje postaje čin apsolutne pasivnosti koja nadilazi ontologijsku razliku aktivnoga i pasivnoga. Drugim riječima, ono ne-djelovno proizlazi iz drukčijeg načina djelovanja riječi protiv apsolutne moći negacije svijeta. Blanchot vjerodostojno pokazuje zašto se njegovo mišljenje-pisanje naposljetku tako usudno smješta na razvojnu crtu čitave francuske škole rastemeljenja metafizike i njezinih temeljnih pojmova. Ono je po svojoj bitnoj nakani proizvod egzistencijalnoga obrata. S pomoću njega se Nietzsche i Heidegger prisvajaju na doista navlastit način. Sve otpočinje pitanjem o (posljednjem) čovjeku, a završava etičko-političkim zahtjevom da filozofija i umjetnost izbave svijet od totalne mobilizacije tehničkoga nihilizma. Ova „revizija“ otpočela je već Sartreovim egzistencijalizmom 1940-ih godina. Vrhunac je doživjela na kraju 20. stoljeća. Pritom je pitanje o smislu književnosti ostalo gotovo istovjetno onome što je bio prijepor između Sartrea i Blanchota: autonomija ili angažman umjetnosti u etičko-političke svrhe? O tome ćemo posebno raspraviti u završnome dijelu. Zasada valja podrobnije pokazati razloge zašto književnost ne može imati svoju „bit“ i čemu smjera ideja o autentičnosti umiranja. Bez nje pisanje zacijelo ne bi dospjelo do čina singularnosti bitka. Možda bi se moglo nazvati ovim ili onim pokušajem opisivanja svijeta kakav „jest“ ili kakav je već uvijek „bio“. Pitanje o književnosti jest pitanje o smrti/umiranju upravo zato što jezik koji govori o tome nije samorazumljivo prikazivanje-predstavljanje svijeta. Ne oponašamo stvarnost poput majmuna-robota iz one prispodobe Paula Celana o umjetnosti i biti pjesništva što ju je iznio u zahvalnome govoru Meridijan 1960. godine povodom dodjele nagrade „Georg Büchner“. (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina, Meandar, Zagreb, 2011., str. 232-233. S njemačkoga prevela: Truda Stamać. Vidi o tome: Žarko Paić, „Svijet je otišao: Paul Celan i apsolutno pjesništvo“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 457-495.) Jezik kojim Blanchot misli-piše proizlazi iz poetske vatre stvaranja. Rođen iz ekstatičke biti umjetnosti kao događaja s onu stranu bitka uopće ovaj se jezik preporađa u sebi samome tek u stvaralačkome postajanju „drugim životom“ teksta. Stoga čitanje ne može biti stvar komunikacije. Potrebno je podariti mu ono isto što pripada i autoru teksta – cjelovitost nedjelovnosti koja se suprotstavlja „praznini djela“. Blanchot kaže da čitanje stoga „nije anđeo koji leti okolo djela i svojim krilatim nogama okreće njegovu sferu“. (Maurice Blanchot, isto, str. 249-250.) U čemu je bitna razlika između Heideggera i Blanchota glede odnosa egzistencije i smrti? Nekoliko smo puta već istaknuli: za Heideggera je riječ o „mogućnosti nemogućnosti“, a za Blanchota o „nemogućnosti mogućnosti“. Sve se to odnosi na ranoga Heideggera i na Blanchota prije 1969. godine kada objavljuje djelo Beskrajni razgovor. Ako se smrt izvodi iz najčudovišnije mogućnosti bitka, onda je samorazumljivo da za Heideggera pojmovi tjeskobe i straha predstavljaju dva različita načina ontologijsko-fenomenologijskih „osjećaja“ u odnosu na ono što izaziva smrt kao takva. Tjeskoba proizlazi iz čudovišnosti onoga Ništa koje ništi. Strah, pak, nastaje iz konkretne situacije u svijetu. Zato uvijek ima intencionalan karakter. Nije nipošto neobično da govor o mogućnosti egzistencije čovjeka pretpostavlja bitno razlikovanje ta dva „osjećaja“. Prvi je ontologijski, a drugi fenomenologijski. U prvome je slučaju riječ o nadilaženju svijesti o predmetu, jer tjeskoba se ne plaši nečega kao nečega ili ničega kao ničega. Kroz nju progovara bestemeljnost slobode čovjekova bitka. Ugroženost, krhkost, svakidašnja mogućnost smrti koja dolazi iz vremenske dimenzije budućnosti označava ono što jezik metafizike ne može dohvatiti drukčije negoli pojmovnim načinom spoznaje. No, Heideggeru je jasno da u tjeskobi (Angst) sam jezik klizi na granici neiskazivosti. Problem je utoliko veći što jezik ne može obuhvatiti iskustvo smrti drukčije negoli iz aporije modalne kategorije mogućnosti. Ono što je nemoguće nije ne-moguće, jer bi to bila hegelovski shvaćena negativnost. Sloboda kao uvjet mogućnosti jezika s kojim otpočinje filozofija i umjetnost nastaje iz jaza između tjeskobe i straha pred ništavilom. Ako čovjek za Heideggera preuzima odlučno vođenje svoje egzistencije, to ujedno znači da je faktičnost njegove smrti singularan čin. Nitko drugi ne može umrijeti umjesto mene. Ali to nije potvrda subjektivnosti subjekta kao moći nad smrću polazeći od položaja kartezijanskoga cogita. Posrijedi je čin autentičnoga događaja. A on nadilazi razliku svijesti i njezina predmeta. Kako Blanchot na to odgovara? Kritika filozofijskoga shvaćanja smrti koju poduzima uvelike je nastavak Heideggera drugim sredstvima. Temeljna postavka da književnost ima neposredniji odnos spram smrti ne čini se nipošto jasnijom čak i ako se svede na razlikovanje diskursa: filozofiji je primjeren govor univerzalnosti i racionalnosti, dok književnost prilazi stvarima u njihovoj konkretnoj pojedinačnosti. Ipak, to je prekratko objašnjenje. Uostalom, u Beskrajnome razgovoru Blanchot je na maestralan način protumačio osnove fenomenologije Husserla i Heideggera pod vidnim utjecajem Lévinasa. (Maurice Blanchot, Infinite Conversation, str. 25-33.) Povratak „samoj stvari“ u onome što naziva „tajnom singularnosti bitka“ pretpostavlja još jedan korak izvan uma i njegovih granica. Ako je smrt u okružju metafizike saglediva jedino kao kraj života i konačna granica koja ne dovodi u pitanje bit filozofije od Platona do Hegela, tada se mora preokrenuti čitav poredak mišljenja. Da bi pisanje imalo mogućnost biti više od riječi, a govor manje od neiskazivosti bitka, sve treba preusmjeriti. Put spram izvornoga iskustva života prolazi kroz još izvornije iskustvo singularnosti smrti. Može se pokazati da je mišljenje kasnoga Lévinasa sabrano u djelu Drukčije od bitka ili s onu stranu biti (Autrement qu’être ou au-delà de l’essence) izričito uspostavljanje razlike između dva načina pristupa bitku (konačnosti) i onome što ga nadilazi (beskonačnosti). Živi govor kao govorenje (le dire) nadilazi ono izgovoreno (le dit). (Emmanuel Lévinas, Otherwise Than Being Or Beyond Essence, Doquesne University Press, Pittsburg, 2011., str. 31-60.) Iz tog horizonta kritike metafizike u traganju za apsolutno Drugime najvećim je dijelom Blanchot, preuzimajući postavke Lévinasa, nastojao stvoriti alternativu Heideggerovu mišljenju bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode). U analogiji s Lévinasovom onto-etičkom razlikom prema kojoj govorenje prethodi pisanju, što je suprotno ranome Derridi iz spisa O gramatologiji (De la grammatologie), a isto tako i osnovnoj nakani Blanchota, sada se mora raščlaniti bitak i postajanje drugim/drukčijim. Zbog toga Blanchot polazi od razlikovanja smrti (le mort) kao metafizičke granice bitka i onoga što naziva umiranjem (mourir). (Vidi o tome: Christophe Bident, Maurice Blanchot: Partenaire invisible, Champ Vallon, Seyssel, 1998. i Michel Lisse, „Vivre sa mort dans l’écriture“, u: Éric Hoppenot i Allain Milon (ur.), Maurice Blanchot et la philosophie, Presses universitaires de Paris Quest, 2010., str. 376-391. ) Umiranje označava neosobnost, čudovišnu moć koja prati moju singularnost. Ona se ne može razdvojiti od egzistencije pojedinačnoga subjekta. Iskustvo nemogućnosti umiranja polazi stoga od svijeta koji je upravo ono što kaže Heidegger: svagda i zauvijek moj kao zajednički svijet tubitka (Dasein). Otuda se ideja autentičnosti ljudske egzistencije ne može misliti bez autentičnosti smrti. Dostojno umrijeti znači dostojanstveno živjeti u sjaju istine. No, vidljivo je da Blanchot u svojem razlikovanju nastoji otvoriti problem tzv. neposrednoga i posrednoga odnosa spram onoga što izmiče u nemogućnosti svjesnoga dohvaćanja. Pasivnost je umiranja ravna ekstremnoj pasivnosti književnosti. Ona je nedjelovnost zato što predstavlja stalan proces beskrajnoga ponavljanja iz čega proizlazi razlika u onome novome. Nasuprot tome, konačnost je smrti faktičnost ništavila u samom srcu bitka, ili rupa u bitku kako je to definirao Sartre u svojem egzistencijalističkome preokretu Hegela i Heideggera. U tom smislu smrt nije čin nestanka iz svijeta. Prije će biti posrijedi odsutnost svijeta. U modusu njegove nemogućnosti protječe vrijeme. Umiranje znači da „netko umire“. „Ja“ nemam iskustvo smrti. Postoji samo anonimnost smrti u pogledu na Drugoga. Prema tome, singularnost njegove sudbine određuje se u razlici spram subjekta kao središta svijesti. Nije teško zapaziti da je ideja o razmještenosti središta i decentriranome subjektu govora u Lacana veoma bliska ovome što izvodi Blanchot krajem 1960-ih godina. Štoviše, kroz to se iskustvo pokazuje bliska sveza psihoanalize i književnosti, dok filozofija kao sveobuhvatno znanje o svijetu postaje svedena na granice jezične moći. Svaki pokušaj savladavanja ili prevladavanja te granice završava nemogućnošću dohvaćanja biti književnosti koja ne govori o smrti nečega ili nekoga. Njezino je poslanstvo utoliko mnogo uzvišenije. Umjesto ontologijskoga iskustva smrti, fenomenologijsko iskustvo umiranja zahtijeva od književnosti posvemašnju predanost jeziku kao stvaralačkoj ne-moći. Eto zbog čega je blizina Blanchota i Becketta toliko presudnom za daljnja tumačenja pustolovine kraja Knjige i početka teksta. Gdje je riječ o ništavilu, odsutnosti, nemogućnosti kraja, iščekivanju nadolazećega, sve je u znaku postajanja drugim i drukčijim. Ništa se ne može više naći u zgotovljenome činu vladavine nepromjenljivoga i postojanoga bitka: „Rilkeova tvrdnja (koja je imala odjeka u filozofiji) o postojanju dvostruke smrti, dvaju odnosa sa smrću, jednog koji volimo nazivati autentičnim i drugog, neautentičnog, iskazuje tek dvostrukost unutar koje se takav događaj povlači kako bi zaštitio prazninu od njezine tajne. Neizbježan, ali nepristupačan; siguran, ali neuhvatljiv. Ono što daje smisao (ništavilo kao moć negiranja, negativna snaga, svršetak počevši od kojeg je čovjek odluka postojanja bez bivanja) rizik je koji odbacuje biće, povijest je i istina, smrt kao krajnost moći, kao meni najsvojstvenija mogućnost, ali i smrt koja mi nikada ne dolazi, kojoj nikada ne mogu reći Da i s kojom nemam autentičan odnos.“ (Maurice Blanchot, Književni prostor, str. 186.) S vremenom je za Blanchota sazrijevalo iskustvo promišljanja kako je uopće moguće ono što čini temeljni problem Heideggerova mišljenja u cijelosti, a ne samo na razini Bitka i vremena (Sein und Zeita). Riječ je, naravno, o zajednici ili onome što Lévinas misli kao etičko-politički obrat polazeći od ideje nesvodljivosti Drugoga. Dok je, naime, u Heideggera područje su-bitka (Mit-Sein) izvedeno iz „političke ontologije“ koja zajednicu misli iz pojma odlučnosti egzistencijalnoga suočenja s bitkom-k-smrti (Sein-zum-Tode), a nakon mišljenja biti tehnike kao postava (Ge–stell) zajednica postaje mogućom samo iz biti mitopoetskoga mišljenja na tragu Hölderlina i Grka, Blanchot je književnost kao nemogućnost umiranja sagledao iz beskrajnoga zahtjeva singularnosti bitka. To je značilo da se besmrtnost suprotstavlja smrti, a postajanje (werden–devenir) bitku kao trajnome i obuhvatnome u svim vremenskim promjenama stanja. Svijet je stoga otvorenost u posve drukčijem značenju od Heideggera. Otvorenost ne pripada bitku kao događaju. Samo riječ u svojoj beskrajnoj zahtjevnosti uspostavlja etički horizont Drugoga. Ne umiremo sami. Jer je umiranje sudioništvo u boravištu s Drugima koji nastanjuju ovaj svijet čak i u času najčudovišnije samoće. Između smrti i umiranja nalazi se gotovo neprelazna granica. Ono što s Hegelom završava jest iskustvo vladavine apsolutnoga znanja nad smrću. Kraj povijesti u znaku konačnosti dospijeva do „Posljednjeg suda“. S Heideggerom, pak, nastupa početak promišljanja autentičnosti egzistencijalnoga obrata. S njime čovjek ne zauzdava smrt. Umjesto aktivnoga odnosa sve postaje, pa tako i književnost u svojem bitnome zahtjevu, ekstremna pasivnost nedjelovnosti. Time nije napušten san o promjeni svijeta misaonim djelom konstrukcije novoga. Samo je umjesto konačnosti misao o beskrajnome i beskonačnome nadomjestila dramu kontingencije života posvećenoga mišljenju-pisanju. Bez iskustva samoće smrt ne može postati intimnom moći koja prati naš život. Samoća podaruje zajedništvu nešto uistinu ljudsko odveć ljudsko. Osamiti se u zajednici znači biti istinskim pojedincem. Tko živi i pati kao „posljednji čovjek“ ispunjava želju za tišinom i odsutnošću stvari. Književnost u dijalogu sa smrću nema stoga nikakav drugi zahtjev koji postavlja pred pisca negoli misaonu zadaću „beskrajnoga razgovora“ o „biti“ i „smislu“ onoga što se događa u stalnoj promjeni istoga. Ovdje treba razlikovati zahtjev djela od zadaće umjetnosti. Iako je riječ o naizgled istome u razlici, ipak treba naglasiti da se djelo razdjelovljuje u „biti“ književnosti. To isto vrijedi i za onu zajednicu koja dolazi kao eksperiment slobode u doba bez suverenosti i subjekta. (Jean-Luc Nancy, La communauté désoeuvrée, Christian Bourgois, Pariz, 1990.) Ako je smrt za metafiziku do Hegela bila u znaku ontologije moći i nasilja cogita, onda je umiranje stvar kraja filozofije i umjetnosti. Mogućnost razumijevanja onoga što iskazuje ova tvrdnja proizlazi iz razlike bitka i bivanja, stanja i procesa. Kada umjetnost u „oskudno doba“, bezbožno i u sebi razdrto do traume sjećanja na veličajnu prošlost poput Orfeja iz Rilkeova pjesništva, traga za budućim svijetom moguće tajne, pred njega iskrsava događaj singularnosti bitka. Biti jedinkom u jednokratnoj neponovljivosti života znači biti na kraju povijesnih mogućnosti čovjeka. Kraj čovjeka, ili deridijanski kazano njegovi brojni „krajevi“ u mišljenju suvremenosti, upućuju na mogući svršetak jezika u logici vizualizacije. Slika pritom više nema funkciju ilustracije jezika. Ona poprima značajke autonomnoga stroja stvaranja novoga iz „biti“ onog neljudskoga. Književnost o kojoj misli-piše Blanchot nije stoga proturječnom kada se upušta u pokušaj mišljenja zajednice kao „književnoga komunizma“ nastojeći spojiti etiku i politiku sa zahtjevom autonomije djela. (Maurice Blanchot, L’écriture du désastre, Gallimard, Pariz, 1980. i La communauté inavouable, Minuit, Pariz, 1983. Vidi o tome: Emmanuele Ravel, nav. djelo, str. 137-150. i Ulrich Hasse i William Large, nav. djelo, str. 85-133.) Kako razumjeti tu tvrdnju? Uobičajeno je iz okrilja metafizike novovjekovlja misliti na temelju identiteta i proturječja. A ne može biti B. No, sintezom obojega može nastati C. Nastanak onoga trećega proizlazi iz moći negativnosti. Čitava pobuna protiv Hegelove dijalektike ima za svoje prethodnike ponajprije Nietzschea i Kierkegaarda. Marxa se nasljeđuje, dakako, ali ne i njegovu destruktivnu dijalektiku. Već je Sartre u svojoj drugoj fazi mišljenja najavio taj problem. Povijesno zbivanje shvatio je djelatnošću protiv tzv. „dijalektike prirode“. Ono što je bilo u svemu tome najznačajnije dostignuće francuskoga egzistencijalnoga obrata s Kojèveom kao ishodištem svih rastemeljenja ideje apsolutne znanosti, pojma, ideje nalazi se u jazu slobode između dva podjednako masivna bloka. Prvi je racionalizacija stvarnosti, a drugi idealizacija subjekta. Da bi se prispjelo na teritorij čiste egzistencije i njezine autonomije bez krhotina opasne metafizike bilo je potrebno otvoriti, Blanchotovim riječima, književni prostor slobode. I to one slobode koja pretpostavlja postojanje i jednoga i drugoga: i ideje znanosti i položaja subjekta u preokrenutome modusu njihove sinteze. To samo znači da je Blanchot spoznaju o autentičnosti slobode pisanja shvatio na navlastit način. Bez kulta lažne autonomije umjetnosti i bez fatalne službe ideologiji-etici-politici koja se u 20. stoljeću uspostavila iskustvom totalitarnih pokreta fašizma, nacizma i staljinizma. Zbog toga nije nespojiv estetski angažman i etičko-političko razumijevanje zahtjeva književnosti. No, očito je da između te dvije naizgled posve suprotstavljene ideje mora postojati razmak. Inače sve pada u bezdan uzaludnosti same slobode. 3. Nemoguća zajednica? Pisanje kao zahtjev Drugoga Vidjeli smo koliki je bio utjecaj Lévinasa na Blanchota glede filozofijskoga razumijevanja pojma jezika, pisanja, smrti, Drugoga i etičkoga horizonta zajednice. Od 1969. godine i djela Beskrajan razgovor taj se utjecaj još više uspostavio u načinu promišljanja onoga što je još od 1930-ih godina bila Blanchotova tamna zona književnoga angažmana. Radi se o njegovim spornim tekstovima u kojima zagovara nacionalizam i antisemitizam. A blizak je u nekim stavovima kao, uostalom i Bataille, fašističkoj mistici „naroda“ protiv moderne redukcije na kapitalističke forme društva posredovane industrijskim radom i tržištem. Književnost je nešto naizgled nedodirljivo čak i unatoč etičko-političkim zaokretima. Kao što je poznato 1968. godine Blanchot postaje militantni zagovornik studentske pobune u Parizu. Uz Sartrea, ali u bitnoj razlici spram njegova shvaćanja angažirane književnosti, u prvi se plan probija ideja o tome da književnost može i mora očuvati svoju autonomiju. Ali tako da je ona istodobno uvjet mogućnosti etičko-političkoga djelovanja u stvaranju okvira za „književni komunizam“. Sve nam to daje povoda za pokušaj razjašnjenja aporije između filozofijskoga shvaćanja književnosti iz duha visokoga modernizma i njegova kulta autonomije djela u nastojanju da se sâmo djelo: (a) etički razdjelovi u ideji nove zajednice protiv pogubnoga depolitiziranja društva kao liberalno-kapitalističkoga pogona modernosti; (b) politički odjelovi tako što će stvoriti pretpostavke za „permanentnu revoluciju“ ne više društva, nego ponajprije ljudskoga potencijala u doba kraja čovjeka i njegovih umjetničkih ciljeva. No, dok je u prvome slučaju etičkoga obrata u smjeru „nove zajednice“ Lévinas razdjelnicom spram Heideggera i njegove kritike metafizike s obzirom na angažman u korist nacizma za vrijeme rektorata u Freiburgu 1933-1934. godine, uz dodatak mesijanskoga zova židovstva u razmatranju biti nadolazeće zajednice pravednosti, u drugome je slučaju manje jasna pozadina radikalnoga zahtjeva za komunizmom bez totalitarne ideologije staljinizma, maoizma i drugih političkih pokreta pokoravanja pojedinca totalnoj državi u 20. stoljeću. Pojednostavimo: dok se, primjerice, Sartre u drugoj fazi svojeg mišljenja prelaskom iz egzistencije u praksu i akciju razračunavao s Heideggerom, preuzimajući Marxa u „kritici dijalektičkoga uma“, Blanchotov je obrat uvelike plod začudne sveze Lévinasa, Bataillea i baštine ideje „permanentne revolucije“. U 1930-im godinama ona je imala za svojeg glavnoga teoretičara-revolucionara Lava D. Trockoga. I neće biti nimalo slučajno što će se na barikadama 1968. godine u Parizu pojaviti kritičko sučeljavanje filozofa-aktivista poput Sartrea i njegova radikalnoga maoizma, koji će do danas najdosljednije braniti Alain Badiou, dok će na drugoj strani kritičko-ideologijskoga spektra biti Blanchot s trockističkim stavom o nužnosti neprestane borbe protiv sustava i njegovih institucija. Kako je uopće moguće da se mislilac-pisac čistoće u shvaćanju autonomije umjetnosti angažira u politici i još k tome na radikalno-ekstreman način zahtijevajući da se ono političko oslobodi od politike, da sloboda izađe iz okova moći? Aporija nije, dakle, u tome što Blanchot političko razumije kao ono iskonsko i singularno u tvorbi istinske ljudske zajednice. To je bio u političkoj filozofiji 20. stoljeća svojevrstan aksiom. A najznačajniji mislilac koji je pod teretom zahtjeva prebolijevanja metafizike i mišljenja „drugoga početka“ (der anderen Anfang) pokleknuo na najskandalozniji način pada u „duhovni nacizam“ bio je nitko drugo negoli paradigmatski mislilac obrata povijesti – Martin Heidegger. Aporija se svodi na to da Blanchot ono političko kao prostor slobode razumije iz autentičnoga „književnoga prostora“. Otuda je kao i Heidegger nužno morao svoje mišljenje-pisanje usmjeriti izvan metafizičkih granica filozofije i umjetnosti tako što će zahtijevati prostor za njihovo „ozbiljenje“. Pojam ozbiljenja ili realizacije filozofije i umjetnosti potječe od Marxa. Njegova se bit očituje u preokretanju hegelovske dijalektike. Štoviše, taj pojam posjeduje moment negacije cjeline otuđene povijesti. U znaku vladavine moći apsolutnoga duha povijest pretpostavlja zatvoreni krug unutarnje svrhovitosti. Što se njime negira nije mogućnost ili nužnost pojmovne zbilje. U pitanju je sâmo zbiljsko stanje. A upravo ono pokazuje podudaranje pojma i njegova sadržaja u stvarnosti. Kritika Hegela koju izvodi Marx stoga je početak svakog daljnjeg rastemeljenja metafizike u suvremenosti. Podrijetlo Sartreove postavke iz 1960-ih godina o marksizmu kao neprelaznome mišljenju naše epohe proizlazi iz okvira ove borbe s nasljeđem Hegela. 21. stoljeće opovrgava Sartrea. Ali Marx uz Nietzschea i Kierkegaarda i nadalje ostaje početak kraja filozofije u tehničko doba. Ozbiljenje filozofije i umjetnosti označava upravo ono što sam Blanchot tumači u analizi poezije Hölderlina, Mallarméa i Rilkea. Sam život postaje otuda sukobom između vladavine uma i tehnike nad moći mašte bez koje život nema mogućnost eksperimenta slobode. Kada se stroj Aufhebunga pokreće, tada revolucija prethodi egzistencijalnome obratu čovjeka. Aporija naposljetku proizlazi otuda što Blanchot u patosu ozbiljenja filozofije i umjetnosti u 20. stoljeću zauzima stav koji je bitno „pasivan“. Drugim riječima, etika na tragu Lévinasa pretpostavlja čudovišnu blizinu s apsolutno Drugim. Ali i ujedno još čudovišniju mogućnost da se odnos preokrene u metafizičko nasilje Drugoga. (Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike: Emmanuel Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392.) Što iz toga proizlazi s obzirom na pitanje odnosa filozofije-umjetnosti i etike-politike? Ponajprije, Blanchot na tragu Heideggera i Bataillea pokazuje da je zajednica u modernome načinu tehničkoga nihilizma ništa drugo negoli svedivost na instrumentalno posredovanje između društva i države. Liberalistički pojam osobe kao stvaratelja vrijednosti „novoga“ u modernome kapitalizmu postaje fikcijom. Razlog leži u tome što je individuum određen iz tehničkoga mišljenja subjekta. A budući da subjekt neizbježno pretpostavlja aktivan i porobljivački odnos spram objekta (prirode, Drugoga, bića u cjelini), onda se individualizam ne može izvesti iz vlastite slobode autonomnoga djelovanja. Umjesto toga fikcija je liberalizma i modernoga kapitalizma da zajednicu i komunikaciju ne misli neposredno. Nije to susret licem-u-lice, već apstraktan, medijalan, tržišni, utilitaran i pragmatičan odnos. Zajednicu ne određuje puki interes uključenih sudionika. Sloboda, jednakost, pravednost i prijateljstvo učvršćuju njezin smisao u vremenu. Poput grčkoga polisa koji bje uzorom Hegelu, Hölderlinu, Marxu i Heideggeru, tako je i za Blanchota ono iskonsko odlučujuće za budućnost. S tom razlikom što je pojam izvornosti i prvoga početka neutraliziran nemogućnošću utemeljenja. Stoga je zajednica u bitnome nedjelovna. Razlog leži u tome jer je ne-utemeljujuće djelo ljudskoga zajedništva u mišljenju, življenju i proizvođenju ( an-arhé). (Maurice Blanchot, La communauté inavouable, Minuit, Pariz, 1983. Vidi o tome: Ulrich Hasse i William Large, nav. djelo, str. 69-84. i 85-127. Kako za Blanchota dolazi do mogućnosti prekida s logikom modernoga kapitalističkoga društva kao ozbiljenja duha kalkulacije, profita i potrošačkoga spektakla? Odgovor je krajnje izazovan. Ako je, naime, „tajna singularnosti bitka“ ona koja leži u autentičnome odnosu mišljenja-pisanja spram smrti, valja poći od događaja negativne singularnosti. Bez njega ne može više biti povijesnoga „napretka“ i „razvitka“ osim u tehno-znanstvenome porobljavanju slobode čovjeka. Riječ je o apsolutnome događaju kraja povijesti koji se imenuje nazivom nacističkoga logora za istrebljenje Židova – Auschwitz. U kakvoj su svezi jezik, književnost i logori za istrebljenje naroda/rasa/kultura u 20. stoljeću? Očito je da odgovor s kojim Blanchot ulazi u početak svojeg radikalnoga preusmjeravanja pitanja o slobodi kao uvjetu mogućnosti umjetnosti u doba znanosti i tehnike pretpostavlja blizinu s Adornom i Lévinasom. Sjetimo se da je Adorno bio zagovornikom umjetnosti kao autonomije djela. Njegov pojam negativne dijalektike s postavkom istina nije cjelina predstavlja početak drukčijega odnosa spram povijesti. Kritika društva postaje otuda kulturalnom kritikom ideologije potrošačkoga kapitalizma. No, Adorno je postavkom da se nakon Auschwitza više ne može pisati poezija otvorio raspru o mogućnostima umjetnosti u doba vladavine kibernetike i informacijskih tehnologija. Zlo kao apsolutni događaj istrebljenja nad povijesnim narodom Židova postavlja, dakle, u pitanje vjerodostojnost umjetnosti i osobito jezika da još disponira s tehničkim usudom neljudskoga. Tome blisko, ali ujedno i krajnje udaljeno, zacijelo jest mišljenje Lévinasa o kraju teodiceje. Ako Bog u svojoj apsolutnoj drugosti nije spriječio Auschwitz, onda je jedino što preostaje od etike u doba nakon tog radikalnoga zla u beskrajnoj odgovornosti spram Drugoga. Iz suosjećanja s njegovim patnjama nastaje nužnost nove zajednice. Osjećaji se sada nalaze u središtu nove etike za tehničko doba. Univerzalni postulati uma više nisu pokretači djelovanja. No, ako autonomna umjetnost koja jezikom otvara svijet, a ne podupire ga kao informacijsku cestu u beskonačnost, nije zatvorena u sebi kao u kuli bjelokosnoj, gdje su ucrtane granice njezine ne-poerabilnosti? Drugim riječima, kako sada umjetnost koja je i sama svjedočanstvo nemoći jezika u suočenju s biti moderne kapitalističke organizacije života uopće može imati presudnu ulogu u tvorbi etičko-političkoga obrata samoga bitka? Moj je odgovor na to pitanje jednostavan. Blanchot mora postulirati da jezik književnosti kao egzistencijalni angažman slobode putem etike-politike postavlja životu svagda iste zahtjeve. To su zahtjevi odgovornosti pred istinom. „Permanentna revolucija“ nije tek trockistička zabluda o mogućnostima promjene svijeta politike kao vladavine tehnokratskih institucija. Ona je logičan nastavak shvaćanja da umiranje a ne smrt predstavlja mogućnost autentičnoga odnosa književnosti i svijeta, te da „revolucija“ društva omogućuje „egzistenciji“ njezino istinsko ozbiljenje. U tom smislu promjena ishodišta ili obrat od pojedinačnosti spram zajednice Blanchota približava Sartreu. No, ovo približavanje valja razumjeti u razmaku od njihovih stavova. Što smo time dobili? Radikalnu alternativu Sartreovoj ideji o smislu angažirane književnosti koja završava s aktivizmom pobune protiv sustava i pamfletom kao glavnim sredstvom intelektualca u borbi protiv nasilja, nepravde, laži i represije formalno demokratskoga poretka s autoritarnim formama države? Nipošto! To je samo druga strana neuspjeha da se zajednica konstituira iz „biti“ književnosti. Nasuprot Sartreova militantnoga aktivizma bez rezultata, Blanchot je htio očuvati autonomiju umjetničkoga djela misleći da iz nepostojeće „biti“ književnosti može slijediti etičko-politički obrat u „komunizam“. To su samo dvije podjednako bliske i različite strategije istoga i stoga su bitno promašenima. Zašto nije moguće književnost „angažirati“ a da ne postane slugom etičkoga fundamentalizma i političkoga mesijanizma? To isto tako vrijedi i za filozofiju koja književnosti, unatoč svekolike razlike u pojmu singularnosti djelovanja i djela, podaruje mogućnost mišljenja. Nije filozofija od Heideggera postala umjetnošću u smislu poetske metapripovijesti, koliko je to u obrnutome slučaju moguće kazati za Blanchota. Književnost se oslobađa od filozofije. Način na koji se to zbiva ukazuje nam na ono što su prvi pokrenuli Nietzsche i Kierkegaard još u 19. stoljeću. Preokretom metafizike nije došlo do posvemašnjega razaranja tvrđave logosa. Jednako tako niti shvaćanje čovjeka kao animal rationale nije dokraja prevladano/dokinuto, kao što je to na tragu Hegela materijalistički pokušao Marx svojim „historijskim materijalizmom“. Umjesto toga, susrećemo se samo s drukčijim načinom razumijevanja metafizike u njezinome rastemeljenju. Blanchot misli stoga zajednicu kao razdjelovljenu, rastemeljenu i raskinutu iz okova vladavine svih dosadašnjih pojmova i kategorija polazeći od središta, hijerarhije, bitka, supstancije, smrti, subjekta, do znanosti kao legitimnoga nasljednika Hegelova apsolutnoga duha. Komunizam mu zato nije ideologijska maska totalitarne vladavine neljudskoga i apsolutnoga zla. Posve suprotno, radi se o postulatu istinske zajednice bez pokoravanja „Velikome Drugome“ (Bogu, narodu/kulturi, državi, čovječanstvu). Što preostaje, pripada jeziku bez svojih iskonskih ozakonitelja u djelima filozofa i pjesnika. To znači da je temeljno pitanje suvremenosti nakon kraja metafizike pitanje o moći i nemoći jezika u susretu s apsolutno Drugime. No, što ako taj nesvodljivi stranac u liku Drugoga nije više ljudskoga podrijetla, a nije niti životinja koja misli? Preostaje samo ono neljudsko u fascinaciji slikom. Ništa više apsolutno Drugo, nikakvi drugi izvedeni iz biti jezika, bez obzira kakvi god bili njihovi putovi mišljenja. Jezik koji određuje smisao književnosti ne može više biti ideologija. Namjesto metajezika nevjerodostojnoga govora o svijetu kakav „jest“ uzdiže se iznad površine stari. Baš zbog toga njegov je antirealizam i čitava teorija jezika koja stoji iza toga zahtjev za prevrednovanjem povijesti uopće. Polazeći kao i Heidegger od mislioca-pjesnika koji jeziku podaruju iskonsko kazivanje, Blanchot na tragu Lévinasa i u dijalogu s Batailleom dolazi naposljetku do onoga što je očekivano. Ako je smrt „nemogućnost mogućnosti“, onda je „komunizam“ kao zajednica nadolazećega utemeljena u književnosti prostor-vrijeme nemogućega kao takvoga. Štoviše, zajednica čitatelja i pisaca koja počiva na ideji anonimnosti, apsolutne drugosti i ne-djelovnosti pisanja kao takvoga smješta se u singularnost onoga što je još preostalo od povijesti. To je unutarnja granica Blanchotova mišljenja-pisanja. Budući da ono ne trpi definicije, ne smatra da je znanstvena istina posljednja riječ smisla egzistencije na ovoj zemlji i ne pravi od književnosti nadomjestak autentične filozofije nemoguće ga je obuzdati i zauzdati u jedan kalup. To mu daje krila za let, ali i bitno sužava manevarsko područje. Zašto? Naprosto zato što više ništa ne može imati svoju „bit“, pa književnost luta poput sablasti praznim dvorcem bez igdje ikoga. Na pitanje je li umjetnost u svemu tome ipak stvar prošlosti, pa se panično nalazi u stanju da produžava svoju i agoniju svijeta u potrazi za vlastitim opravdanjem i smislom djelovanja, Blanchot je ponudio odgovor posve u skladu s kontemplativnim pasivizmom radikalnoga angažmana: „Slikarstvo je služilo bogovima, a poezija im je davala riječ. Te moći nisu bile od ovog svijeta i, vladajući izvan vremena, nisu mjerile vrijednost službe koja im je bila dana u pogledu vremenske učinkovitosti. I umjetnost je bila u službi politike, ali politika nije služila samo djelovanju, a djelovanje nije imalo svijest o sebi kao o univerzalnom zahtjevu. Sve dok svijet ne postane sasvim svoj, umjetnost nesumnjivo može sačuvati mjesto u njemu.“ (Maurice Blanchot, Književni prostor, str. 260-261.) U njegovu slučaju to je mjesto još uvijek neokrnjeno svim stranputicama i zabludama etičko-političkoga angažmana usprkos. Čuvati prostor književnosti znači čuvati vrijeme slobode u njezinoj nesvodljivoj samoći. U labirintu Noći, do posljednjega trenutka onoga što riječi iskazuju i kada više ne govore, umjetnost nas čuva od bezdana smrti kazivanjem o kraju svih stvari.

September 10, 2025
Sveta ravnodušnost Don Quijotea

Sveta ravnodušnost Don Quijotea

Uvod: Što nakon vjere u napredak? Španjolci ne mogu „filozofirati“ ni s čekićem niti s dlijetom. Ne mogu od jezika praviti metafiziku. Razlog leži u tome što je već uvijek natopljen mediteranskim sokovima ekstatične tjelesnosti na rubu između divljine osjećaja i doživljajnoga događaja koji se preobražava u sliku mnogo prije no što je čak izgovoren. No, mogu nešto što nitko u zapadnjačkoj filozofiji nikad nije uspio čak i da se postavio na glavu poput izokrenuta safirnoga Buddhe. Ono što mogu dolazi iz kraljevstva subjektivnosti. S njime otpočinje moderna europska književnost. A ona se otvara kroz pojavu jednoga lika bez kojeg ne možemo razumjeti zašto se suvremena umjetnost dehumanizira. Zašto postaje tehničkim sklopom ravnodušnosti čovjeka i njegova svijeta. U trenutku estetiziranja ljudske egzistencije kao tehničke opredmećenosti bitka iskrsava produktivno ludilo slobode. Nije to lažan život u oblacima, neka vrsta idealizma bez ideje (eidos) iz koje sve zbiljsko nalazi svoj razlog opstojnosti. Ne, pojava je to s kojom život ima lik plemenite transcendencije zbilje kao opsjene. Lik je, dakako, Don Quijote, bistri vitez od Manche, plemenit i tužan, koji svoj jedini život posvećuje onome čega nema i bez čega svijet nema smisla. Početak europskoga romana s Miguelom de Cervantesom u znaku je, dakle, radikalnoga paradoksa. (Milan Kundera, The Art of the Novel, Grove Press, New York, 1988.) Možemo ga formulirati na sljedeći način. Kraj helenizma i početak srednjovjekovna kršćanstva u znaku je sukoba između sinkretizma stilova u umjetnosti i njezina podvrgavanja moći novoj monoteističkoj religiji. Umjesto pojedinačnih heroja ona potrebuje tek žrtvovanje naroda da bi istina utjelovljenja Bogočovjeka i put iskupljenja od iskonskoga grijeha bio vjerodostojno otvoren. Izabrani narod mora otvoriti put žrtvovanja i spasa nadolazećim skupovima čovječanstva. Singularnost partikularne sudbine postaje univerzalnim pravilom jednog mišljenja. A ono pretpostavlja razlikovanje neba i zemlje, ideja i zbilje, onostranosti i ovostranosti. Naposljetku, takvo mišljenje po prvi put u čitavoj povijesti Zapada nosi u sebi razumijevanje vremena koje je istodobno podobno za modernu vjeru u napredak, ali koje iza konačnosti epoha vidi svijetlu budućnost beskonačnog i vječnoga života. Linearnost povijesti probija krug nužnosti ponavljanja mogućnošću radikalne promjene. U tome je kršćanstvo, kako su to vidjeli ponajprije Hegel i na njegovim tragovima uz dodatak Heideggera teolozi 20. stoljeća poput Karla Rahnera – „religija apsolutne budućnosti“. Problem nije bio u mitskome svijetu jer umjetnost u Grka nije bila tek svetkovinom bogova. Otvorenost ljudske mogućnosti da bude mjestom susreta, topologijom božanskoga i onoga što pripada čudovišnome svijetu smrti prirode kao takve bila je presudnom za daljnji razvitak. Heroj u tragičnome razdoblju Grka ne predstavlja estetsku figuru nemogućnosti stapanja sudbine s onim što nadilazi čovjeka. Sjetimo se kako Nietzsche u nastupnome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe promišlja sukob između dviju elementarnih sila bitka, uma i tijela, kroz pristup mitskome svijetu Apolona i Dioniza. (Friedrich W. Nietzsche, Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik, Insel, Frankfurt/M., 2000., 3. izd.) U jednom novijem tumačenju, nadasve atraktivnome i smionome, glavni se problem Nietzscheova bavljenja tragedijom u Grka svodi na pitanje o nastanku strategije prevladavanja iskonske boli. Budući da iz nje nastaje umjetnost, valja je izolirati poput samotnoga požarišta. Nadomjesna „funkcija“ umjetnosti sabire se u tehničkoj avanturi s onu stranu granica tjelesnosti. Kada u ekstazi vizualiziranoga svijeta nastupa samorefleksija tragedije u činu samoprosvjećenja zbiva se sljedeće: „[…] subjekt prosvjetiteljstva odsada se više ne može konstituirati kako se to htjelo po pravilima apolonijskoga iluzionizma: kao autonoman izvor smisla etosa, logike i istine – nego još samo medijalno, kibernetički, ekscentrično i dionizijski, kao mjesto senzibilnosti u okružju pravila snaga…[…] kao samoproces posvećenja prabola i kao distancija samopjevanja praužitka – poetički rečeno, kao oko kojim Dioniz promatra samoga sebe.“ (Peter Sloterdijk, Der Denker äuf der Bühne: Nietzsche’s Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986., str. 170.) Biti herojskom egzistencijom u doba povijesnoga nastanka zajedništva (ethos kao polis) značilo je biti u svojoj konačnosti i ograničenju blizak suverenosti onog žrtvovanja koje ima mimetičku „bit“ razmjene života za dobrobit zajednice. Antigona je otuda paradigmatski lik herojske egzistencije. S njom se ozbiljuje bit grčke tragedije stoga što svojom sudbinom nadilazi Zakon zajednice i ujedno mu se pokorava. Ta transgresija Zakona bez transgresije bitka kao događaja čini herojstvo onime što proizlazi iz ljudske nedostatnosti i nužne ograničenosti. Umjetnost ne može postojati bez mita. Ne zato što joj mit određuje granice tehno-poietičkoga načina opstojnosti u svijetu, nego zato što mitski jezik iskonskoga kazivanja uvijek u sebi ima višak nadljudskoga u onome čemu smjera umjetnost i kada je posve ostala bez ljudske prisutnosti kao što se to zbiva u doba tehno-znanstvene produkcije „umjetnoga života“ (A-Life). Što mitskoj umjetnosti, a to je već „drveno željezo“, podaruje smisao nije priča o događaju bogova, prirode i ljudi. Naprotiv, u pitanju je žrtvovanje suverene moći čovjeka da odlučuje o granicama svoje egzistencije izvan zatvorenoga prostora teomahije. S kršćanstvom se sve bitno mijenja. Razlog leži u tome što sloboda oblikovanja izvanjskoga svijeta, koje je tako uzvišeno bljesnulo u grčkoj otvorenosti tijela i njegova sklada, prestaje biti okolinom herojske egzistencije čovjeka. José Ortega y Gasset plastično pokazuje razmjere epohalno-povijesnoga razlikovanja grčkog odnosa spram forme ljudskog tijela i kršćanskoga koji će postati paradigmom skrušenosti, srama i odbojnosti spram tijela uopće. U drugome diskursu odnos spram tijela jest odnos spram (umjetnosti) slike: „Zašto su, dakle, obli i mekani oblici živih tjelesa tako odbojni današnjemu umjetniku i zašto ih nadomješta geometrijskim likovima ? Jer, pokraj svih zabluda i svih trikova kubizma, ostaje činjenica da smo neko vrijeme veoma uživali u jeziku čistih euklidovskih oblika. Ta pojava postaje još složenijom kad se sjetimo da se takve ludorije povremeno javljaju i u povijesti. […] Pobuna istočnoga kršćanstva protiv slika i semitski zakon koji zabranjuje prikazivanje životinja – stav suprotan nagonu ljudi koji su ukrašavali pećinu u Altamiri – bez sumnje ne potječu samo iz religioznoga osjećaja nego i iz estetske senzibilnosti, koja je, na jasan i razaznatljiv način, utjecala na kasniju bizantsku umjetnost. Potpuno bi istraživanje takvih provala ikonoklazma u religiji i umjetnosti bilo vrlo korisno. I moderna je umjetnost, očito, dotaknuta jednim od tih ikonoklastičkih poticaja. Ona bi za svoj moto mogla odabrati jednu Porfirijevu zapovijed, kojoj se, u njezinoj manihejskoj prilagodbi, onako žestoko usprotivio sv. Augustin: Omne corpus fugiendum est(Treba izbjegavati svako tijelo), pri čemu corpus, jamačno, valja razumjeti kao živo tijelo. Doista, neobične li suprotnosti grčkoj kulturi, koja je, na svojeme vrhuncu, onako snažno voljela žive oblike!“ (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, Europski glasnik, br. 1/1996., str. 96-97. Sa španjolskoga preveo Marko Grčić) Umjesto toga dolazi u starozavjetnome ikonoklazmu Židova do zabrane prikazivanja Boga u ljudskome liku. Time nastaje doba žrtvovanja naroda. A apokalipsa se iz područja otkrivenosti bitka (aletheia) preusmjerava u mesijanski događaj spasa iz svagda već odgođene budućnosti. Ako je „mitska umjetnost“ drveno željezo, onda je religijska umjetnost u svojem ikonoklazmu i ikonofiliji kraj herojske egzistencije. S njom otpočinje ono što Ortega y Gasset u posve drugome kontekstu, i to razvijenoga pogona suvremene umjetnosti 20. stoljeća, naziva „ravnodušnošću prema umjetnosti“.(José Ortega y Gasset, „Apathie vor der Kunst“, u: Gesammelte Werke, sv. 1, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart, 1978., str.236-243.) Misao je ponajprije vezana uz fenomenologijsku analizu nastanka svojevrsnog simptoma krize zapadnjačke kulture. O tome ćemo nastojati ovdje izvesti drukčije zaključke negoli se to uobičajeno čini u tumačenju estetskoga mišljenja Ortege y Gasseta. Štoviše, „ravnodušnost prema umjetnosti“ čini se najčudovišnijim događajem kraja modernosti i ujedno nečime što dovodi u pitanje ne samo „bit“ umjetnosti. U pitanju jest smisao života čovjeka u tehničkom ili dehumaniziranome stanju (conditio post-humana). Ako nema više heroja, nema niti umjetnosti koja prikazuje i predstavlja svijet kao povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka. Ako, nadalje, nema više herojske egzistencije koja je s mitom podarivala umjetnosti opravdanje, tada se mora u nečemu konstruirati nadomjesna egzistencije onoga što je Antigonu iz „obične“ grčke žene uzdiglo do zagonetke smisla umjetnosti i života uopće. Ta konstrukcija i taj nadomjestak očigledno pripadaju modernome načinu života s njegovim idejama „o“ životu na rubu između mogućega i zbiljskoga, nužnosti i slobode. Subjektivnost subjekta kao nadomjestak gubitka metafizičke transcendencije u mitu i religiji određuje „sudbinu“ moderne književnosti kao fikcije. Ona nastaje upravo s humorom što ga izaziva Don Quijote u ludilu svoje slobode posvjedočene jurišom na posljednje ostatke platonske metafizike skrivene duboko u mehaničkoj mašineriji drvenih vjetrenjača. Da bi se umjetnost oslobodila magična zagrljaja mita i religije, ona mora sama iz sebe poroditi dvoje: (1) figuru novoga kao načina kojim se umjesto prirode i nužnosti sada povijest i sloboda utiskuju u bit čovjeka i (2) tehničku tvorbu subjektivnosti kojom se čovjek ujedno dovodi do gospodara nad svijetom i tako samo postajanje ili promjenljivost bitka kao bivanja određuje što uistinu „jest“ zbilja, kakvi su joj prostorni a kakvi vremenski planovi i projekti. Drugim riječima, modernost s kojom otpočinje europski odnosno zapadnjački način bitka u odnosu spram svih drugih civilizacija jest ironijska funkcija umjetnosti. Na taj način ona više ne služi obezboženome nebu ideja, još manje materijalnome svijetu pojava, nego se posve usmjerava spram pitanja o otvorenosti događaja povijesti kao slobode. Bez povijesnosti i slobode kao biti subjektivnosti nije moguće misliti modernost u svim njezinim aspektima od društvenih, političkih, kulturnih i, posljednje ali najvažnije, tehničkih. U biti je povijesnosti to što nadilazi racionalnost ciljeva i svrha te postaje singularnost kontingencije. Posrijedi je nešto dubinski korporalno. U svojoj ekstatičnoj životnosti utoliko je više moćnije od tradicionalne filozofije jer počiva na vladavini ideje vitalnoga uma (La Razón Vital). U svojoj već „klasičnoj“ studiji o filozofiji života Otto Friedrich Bollnow minuciozno pokazuje da se umjetnost otvara kao forma života u njegovu stvaralačkome postajanju. Na taj se način već od Nietzschea preko Diltheya do Ortege y Gasseta razvija misao kako svijet nije pukom kontingencijom jedne kozmičke volje za moć. Umjesto toga, „antropologija života“ pretpostavlja odnos u kojem tek mogu nastati fikcije o „Ja“ (subjektu) i „okolnome svijetu“ (objektu ili kako to naziva Ortega y Gasset „circunstanzia“). Na početku Razmišljanja o Quijoteu nalazi se temeljna postavka: „Yo soy yo y mi circunstancia, y si no la salvo a ella no me salvo yo.“ Koegzistencijalni trenutak nastanka svijeta u suprotnosti s Descartesovim racionalizmom zahtijeva stoga posve drukčije figure mišljenja i njemu primjerenoga kazivanja. Umjetnik postaje paradigmom samoga života jer mu podaruje projektivne mogućnosti stvaranja nečega što nadilazi prirodu. U tom pogledu povijesnost, umjetnost i tehnika tvore metafizički sklop moći samoga života. U njegovu se „knjigu“ upisuje ljudska težnja za vlastitim samoprevladavanjem. – Otto Friedrich Bollnow, Die Lebensphilosophie, Springer, Berlin-Göttingen-Heidelberg, 1958., str. 68-75. Kada kažemo da je moćnije, tada mislimo prije svega na pokušaj prolaza između dviju glavnih opasnosti modernoga mišljenja. Tako ga je već 1911. odredio Edmund Husserl u spisu Filozofija kao stroga znanost (Philosophie als strenge Wissenschaft). S jedne je strane dogmatski naturalizam prirodnih znanosti, a s druge isto tako ne manje dogmatski psihologizam humanističkih znanosti koje nastoje misliti čovjeka iz metafizike njegove „duševnosti“. (Edmund Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1965., 2. izd.) U suvremenoj filozofiji kao teoriji života i kulture načelo vitalnoga uma čini se vodećim. Ono određuje bit mišljenja José Ortege y Gasseta, španjolskoga filozofa, sociologa, esejista i jednog od najznačajnijih intelektualaca 20. stoljeća. (Vidi o tome: Philip W. Silver, Ortega as Phenomenologist: The Genesis of Meditations on Quixote, Columbia University Press, New York, 1978.) U čemu se ogleda navlastitost takva načina mišljenja, ako znamo da je uz Diltheya i Bergsona, čitav niz mislioca važnih za razvitak filozofije kulture od Simmela, Schelera i Spenglera do Klagesa i Jaspersa, primjerice, nastojao prevladati racionalističku metafiziku subjektivnosti? U pristupu čovjeku ona ne polazi od njegove nesvodljive singularnosti osobe kao biografije. Pripisuje mu, naprotiv, nešto bitno nadvremenito, nepovijesno i utuda reduktivno scijentistički u razmatranju njegove biti kao minerala ili kemijske supstancije. U Razmišljanjima o Quijoteu upravo se nalaze ona mjesta koja dodiruju mišljenje i tjelesnost, a da to ne prelazi u sentimentalizam neke metafizike „duše“ kao protuteže umu. Ortega y Gasset svojom filozofijom života nadilazi kartezijansko dvojstvo uma i tijela, ali i kantovski transcendentalizam. Problem je u tome što vitalni um mora krenuti od pretpostavke da je mišljenje upravo ono s čime počinje moderna subjektivnost u Descartesa. Radi se o pojmu meditacija. A to znači da mišljenje već unaprijed gubi svoju moć u susretu s onim što mu se pojavljuje događajem iskonskoga susreta. To je ono što pripada intuiciji ili području životnosti bez naknadne refleksije filozofije i znanosti: „Mi Mediteranci ne mislimo jasno, ali jasno vidimo. Ako rastavimo složene misaone skele sastavljene od filozofske i teološke alegorije koja sačinjava arhitekturu Božanske komedije, u rukama nam poput dragulja ostaju svjetlucati kratke slike, ponekad zatočene u skučenome tijelu nekog jedanaesterca, a koje nam najvješćuju ostatak pjesme. To su jednostavne vizije bez transcendencije gdje je pjesnik zadržao neuhvatljivu prirodu neke boje, krajolika, jutarnjega časa. Kod Cervantesa je ta moć viđenja doslovce neusporediva – doseže onu točku kada nije potrebno opisivati neku stvar da bi kroz tok pripovijedanja iskliznule njezine čiste boje, zvuk, cjelovita tjelesnost.“ (José Ortega y Gasset, „Razmišljanja o Quijoteu“, Tvrđa, br.1-2/2002., str. 377-396. Sa španjolskoga prevela Tanja Tarbuk) Mnogi će tumači smjestiti, doduše, njegovo mišljenje u okvire filozofije života i kulture. No, autentičan prilog ovoga sustavnoga mišljenja vitalnoga uma čini se danas osobito otvorenim spram problema suvremenoga doba. I to ne samo u tzv. svjetlu kritike „duha vremena“ u koje se ono svrstava često i s krajnje začudnim značenjskim sklopom „kulturno-konzervativne kritike“. Nije neobično da će većina inače vrlo dobrih uvoda u suvremenu estetiku, filozofiju umjetnosti i kulture Ortegu y Gasseta staviti uz bok filozofijskome antropologu Arnoldu Gehlenu i povjesničaru umjetnosti Bečke škole neohistoricizma Hansu Sedlmayru. (Konrad Paul Liesmann, Philosophie der modernen Kunst: Eine Einführung, WuV, Wien, 1999., str. 159-162) Konzervativnost je posve strana njegovu mišljenju. Zbog toga bi takve pristupe ubuduće trebalo zaobilaziti ili ih metodički otkloniti kao nevažne za bit njegove misaone intervencije u kritiku „duha vremena“. Vidjet ćemo da je i prije Heideggera promislio bit tehnike na uistinu autentičan način koji još uvijek nije dostatno protumačen niti izbliza primjereno njegovoj dalekosežnosti uvida. (Vidi o tome: Carl Mitcham, Thinking Through Technology: The Path between Engineering and Philosophy, University of Chicago Press, Chicago – London, 1994., str. 45-49.) Krajem 20. stoljeća paradoks je htio da su možda dva najveća mislioca i pisca kritike modernosti uopće u 20. stoljeću – Hermann Broch i Ortega y Gasset – postali „herojima“ kulturnoga pesimizma. Razlog leži u tome da su vjerojatno najprodornije vidjeli što se zbiva kada umjetnost više nema ideju čovjeka i povijesti, a umjesto toga s povijesnom avangardom u središte dolazi pitanje društvene konstrukcije umjetničkoga djela kao tijela ili estetskoga objekta. Problem, dakako, nije u tome što se Ortegu y Gasseta svrstava u ladice neke konzervativne kritike masovne kulture, iako je za tako nešto nedostajao glavni poriv poput religije. U svojim djelima rijetko tematizira religiju kao moderni fenomen, osim u analizi duhovno-povijesnoga fenomena apokalipse i mesijanstva u doba srednjega vijeka. (José Ortega y Gasset, Die Schrecken des Jahres eintausend: Kritik an einer Legende, Reclamm, Leipzig, 1992.) U jednom predavanju rujna 1951. godine na Međunarodnome susretu filozofa u Genévi, Ortega y Gasset pokušao je izvesti bit vlastita mišljenja povijesnosti u razlici spram sličnih pokušaja poput fenomenologije Husserla i Heideggerova mišljenja bitka. Ishodište mu je bilo da je temeljna značajka suvremenoga čovjeka zapadnjačke civilizacije u tome što više ne poznaje razliku između prošlosti i budućnosti. Tiranija sadašnjosti dovela je do zaborava povijesti. Otuda su utopije svih profila legitimno područje razumijevanja budućnosti iz straha pred viškom tjeskobne zbilje. (José Ortega y Gasset, Vergangenheit und Zukunft im Heutigen Menschen, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart, 1955., str. 9-43.) Vjera u napredak kao bit tehničke modernosti dovela je do toga da se budućnost ne razumije više iz neizvjesnosti i projekta, singularnosti i rizika egzistencije. Umjesto toga, sam se život pod kojim Ortega y Gasset misli bitak kao cjelinu odnosa Ja i svijeta, otvorenost pristupa onome što ne nadilazi čovjeka u smislu egzistencije Boga ili nekoga njegova „prazna“ nadomjeska, dehumanizira i postaje „biologijom“ ili fizikom i logikom „prirode“. A budući da čovjek nema nikakvu „ljudsku prirodu“ u smislu nepromjenljivosti zakona poput drugih živih bića, biljaka i životinja, onda je njegova „sudbina“ da u pokušaju jednog posve drukčijega mišljenja od glavnih struja moderne metafizike – pozitivizma prirodnih znanosti, biologizma i antropologizma „kulture“ te filozofija života s naglaskom na stvaralačke mogućnosti umjetnosti – izvede „posljednji obrat“ unutar metafizičke sheme. Treba spasiti tradiciju od dekartovskoga racionalizma do Diltheyeova psihologizma! Spas dolazi iz mišljenja koje će vitalističkome subjektu znati udahnuti dušu poput Cervantesa koji je od Don Quijotea učinio zagonetku ludila slobode. Nije ovdje riječ o književnome junaku kao nadomjesku za propalo herojstvo izgubljenog mitskoga svijeta. Mišljenje nastaje iz bezdana ili jaza u onome što Don Quijote uistinu prikazuje i predstavlja kao figura posttragične ironije. Naime, ono mora proizvesti svoj jezik. To će učiniti tako da postojeći jezik dovede do pojma, a da pojam utjelovi u životnome procesu postajanja. Ludilo jezika otpočinje kao sloboda mišljenja unutar granica metafizike. (Vidi o zagonetki jezika kao ludila s kojim se ruši metafizička struktura govora u povijesnome smislu intrigantnu studiju o Antoninu Artaudu u spisu Jacquesa Derride i Paula Thévenina, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1998.) Ovo je bila sudbina Ortega y Gassetovih meditacija o biti španjolskoga načina mišljenja u europskoj povijesti metafizike. Što preostaje od jezika na kraju dehumanizirane umjetnosti čini se da je ono najčudovišnije za budućnost filozofije i umjetnosti: da se ne dehumanizira tek izvanjski lik u kojem prebiva filozofija i umjetnost, već da se to zbiva s unutarnjom matricom mišljenja samoga. Mišljenje se tehnički unificira kao što se jezik pragmatično razvija do slike apstraktnoga života. Izlaz iz tog gotičkoga horor vacui može biti samo ono što vrijedi za ontologijski način prisutnosti bića u tehničkome svijetu. Ortega y Gasset to naziva „kentaurskim“ načinom egzistencije, hibridnim spojem prirode i onoga što je izvanprirodno ili čak natprirodno, pa se tako i jezik meditacija o suvremenoj umjetnosti u doba tehnike mora otvoriti onome što „jest“ i kako se „događa“. Na kraju predavanja u kojem se neprestano opetuje glavna postavka filozofijske antropologije kako čovjek nema svoju „ljudsku prirodu“, već mu je ona podarena u nadomjesnome načinu egzistencije u slobodi i odluci o budućnosti, Ortega y Gasset tvrdi da su Grci na ishodu klasične epohe obilježene filozofijom i znanošću sebe vidjeli drukčijim od svih drugih civilizacija. Poput tuđinaca ili stranaca naprosto stoga što im je povijesno usahnjivala ona ideja bez koje ni filozofija niti znanosti ne bi mogle poroditi bit zapadnjačke civilizacije, osjećali su se ulovljeni u mreži vlastitih opsjena. Ta je ideja ništa drugo negoli ideja „kulture“. Grci su je imenovali izrazom paideia. Riječ je o onome što je u sebi zatvoreno stoga što joj je bit u otvorenosti spram smisla života uopće, bez ikakvih drugih izvanjskih svrha i ciljeva. Paideia jest uvjet mogućnosti „humanističke“ paradigme. Njezina se postojbina nalazi izvan logike subjekt-objekta u vladavini nad Drugime. Paradoks je ove „ideje“ u tome što se čini mogućom samo zbog toga što čovjek nema „ljudsku prirodu“. Kada je nema, onda je „humanost“ ne samo obveza koja dolazi iz uma ili logosa. Štoviše, čovjek se može smatrati singularnim bićem dostojanstva života tek kada se njegov život odvija kao sveza téhne i poiesis (umijeća spravljanja i proizvođenja novoga).Ako, pak, paideia gubi ono što ju je određivalo u svojevrsnome paradoksu, naime da je to poput glavna načela suvremene fizike u „načelu neodređenosti“ ili u mogućnosti da slučaj otvori prostor drukčijem razumijevanju svijeta, ali samo unutar već postojeće biti svijeta, onda postaje samoizvjesno da više ništa ne može određivati „kulturu“ Zapada na njezinome ishodu osim njezine neodređenosti kao vodećega načela. Što to znači? Samo to da ono što nedostaje suvremenome čovjeku nije njegova načelna „otvorenost“ u svim smjerovima zahvaljujući mišljenju kraja metafizike. Poznato je da ono otpočinje s Nietzscheom. Postavka o bitku kao bivanju (Werden) nužno dovodi do ideje beskonačne stvaralačke potencijalnosti samoga života kao procesa. Čitav pokret antiesencijalizma moderne filozofije u 20. stoljeću ima svoje izvore u Nietzschea i Kierkegaarda. Volja za moć kao bivanje i egzistencijalna vjera kao projekt subjektivnosti proizlaze iz ideje bitka u mogućnosti promjene onoga što prirodne znanosti pripisuju nužnosti prirode s pojmom „zakona“. Promjena i proces pritom se odnose na povijesnost u značenju promjene okolnosti (circunstanzia) i „Ja“ u sklopu zajedničkoga svijeta. (José Ortega y Gasset, Schriften zur Phänomenologie, K. Alber, Freiburg/München, 1998., str. 41. Vidi o tome: Udo Rusker, „Grundzüge von Ortegas Philosophie“, u: Zeitschrift für philosophische Forschung, br. 19/1969., str. 276-288.) Što se događa s mišljenjem koje prelazi granice zadanosti i određenosti bitka kao postojanosti, a biti ili supstancije kao nepromjenljivosti, nije ništa drugo negoli korak u razgradnji klasične metafizike vremenitosti. Povijesnost se ideje čovjeka i njegova svijeta stoga mora razumjeti upravo iz sklopa stvaralačke preradbe okolnosti. To nije situacija i kontekst koji zamjenjuju pojam determiniranosti djelovanja iz sfere modalne kategorije nužnosti. Sloboda je za Ortegu ponajprije mogućnost projektivne egzistencije u budućnosti. Otuda proizlazi, usuprot Heideggeru iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeit-a), drugi i drukčiji način eksplikacije brige za ljudski svijet i za svijet izvan njegove faktičnosti. (José Ortega y Gasset, What is Philosophy?, W.W.Norton & comp., New York, 1960.) Ono što nedostaje suvremenome čovjeku i njegovu odnosu spram svijeta jest stabilnost i postojanost same promjene. Usput kazano, negdje pred kraj spisa Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? (Qu’ est-ce que la philosophie?) iskazuje se gotovo istovjetan stav: „Treba nam barem malo reda da nas očuva od kaosa.“(Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?. Minuit, Pariz, 1991., str. 189.) Ortega y Gasset, dakle, misli naše doba „ravnodušnosti prema umjetnosti“ ne samo kao kraj ideje kulture Zapada u njegovu poslanstvu filozofijsko-znanstvenoga „prosvjećivanja“ svijeta, nego ponajprije kao kraj ideje čovjeka uopće. (Vidi o tome: Stascha Rohmer, „Einführung in Ortega y Gassets Lebensphilosophie“, u: José Ortega y Gasset, Der Mensch ist ein Fremder: Schriften zur Metaphysik und Lebensphilosophie, K.Alber, Freiburg/München, 2008.) Kako pristupiti ovome mišljenju s obzirom na to da se vitalni um neprestano brani od prigovora da je posrijedi pad u zamke subjektivnosti transcendentalne svijesti od Descartesa do Husserla? Uostalom, sam Ortega opisuje bit vlastita misaona pokušaja začudnom sintagom „kartezijanizma života“. Nema nikakve dvojbe da se pojam života ovdje mora misliti iz njegove nesvodljivosti na predmete svijesti, stvari ili objekte, te na znanstveno-prirodno stajalište po kojem se život u posljednjoj instanciji razmatra biologijski. Da bi dospjeli do praga mišljenja koje naizgled nastoji spojiti nespojivo, mediteransku ekstatičnost tjelesnosti i germansku strogost u metafizičkome izlaganju bitka, nastojat ćemo pokazati kako se u Ortege y Gasseta nasuprot uobičajenoj slici o kritičaru kulture modernosti uopće ne radi poglavito o „kulturi“ i njezinim estetskim vrijednostima. Usuprot tom stajalištu, valja krenuti putem jedne otvorene „ontologije života“ bez pretenzija na obnovu hegelovske cjeline. Ono što se može izvesti iz mišljenja vitalnoga uma za dijagnozu suvremenosti u kojoj se nalazimo „sada“ i „ovdje“ jest nešto uistinu sintetsko i predskazujuće, iako u konačnici obojano antropologijsko-sociologijskim ornamentima jedne kompozicije koja vedrinu uvida u bit planetarnoga razdoblja svijeta pretpostavlja mogućnosti njegove propasti i iščeznuća. Dva su bitna strukturna momenta tog mišljenja. Važno je istaknuti da ono ni po čemu ne može biti imenovano estetskim, jer nadilazi granice moderne estetike. U svojem filozofijskome „tradicionalizmu“ prelazi čak i okvire metafizičke diobe na filozofijski omeđena područja bitka, bića i biti čovjeka. Ta su dva područja ujedno i vjerojatno polučila najznačajnije filozofijske spise s potpisom Ortege y Gasseta, iako se Pobuna masa (La rebellion de las masas) do danas smatra njegovim paradigmatskim djelom. (José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb, 2003. Sa španjolskoga prevela Duška Gerić Koren) Razlog popularnosti njegova spisateljstva zacijelo ne leži u tome što je i najteže filozofijske probleme znao „ispričati“ tako da ih i djeca mogu razumjeti. Posve suprotno, zavodljivost je ovoga mišljenja u tome što je njegova aporija u tome da kroz diskurs kritike „duha vremena“ brani dostojanstvo upravo ove pomahnitale suvremenosti koja se okončava s derealizacijom ideje napretka. Aporija je u nemogućnosti stvaranja novoga jezika bez proboja mišljenja izvan okružja tradicije. Književnici koji bi bili bliski ovome načinu prolaza kroz Scile tradicije i Haribde modernosti u 20. stoljeću uistinu su pripadali kulturnome pesimizmu i konzervativizmu, poput pjesnika i esejista Thomasa S. Elliota ili Miguela de Unamuna, drugog najznačajnijeg španjolskoga mislioca u 20. stoljeću. No, nije problem u otmjenosti stila jednog esejista s filozofijskim pečatom. Problem je u tome što je mediteranska kultura mišljenja od samoga ishodišta baštinila duh Montaigneova eseja i oštrinu oka dekartovske preciznosti. U slučaju Ortege y Gasseta ples na rubu između filozofije i umjetnosti poetskoga diskursa omogućio je da se razumije bit razlike koja leži upravo između uma i tijela, u njezinome praznome prostoru, ali ispunjenom vibracijama ekstatičke mudrosti života u njegovoj životnosti. U sljedećem razmatranju analiza će se usmjeriti na problem dehumaniziranja umjetnosti i na pitanje o tehnici unutar metafizičkoga sklopa svijeta kakvim ga misli Ortega y Gasset. Oba spisa su danas još više izazovnijim za tumačenje negoli u cijelom 20. stoljeću. Razlog leži u tome što se suvremena umjetnost razvila do posvemašnje dehumanizacije. Dospjela je u posthumano stanje. Sada problem estetskoga suda o djelu/događaju niti konstrukcija tijela kao estetskoga objekta više nisu u središtu pozornosti. Umjesto toga, susrećemo se s pitanjem o prelasku estetskoga kao tehničkoga u novo područje proizvođenja samoga života. S onu stranu „prirode“ i bioloških uvjeta egzistencije nalazi se iskustvo pulsirajućega života. Već je iz ovoga bjelodano da je Ortega na specifičan način, katkad i namjerno „populistički“ s obzirom na diskurs njegovih djela namijenjenih masovnoj publici, bio možda jedini mislilac koji je prije Heideggera u 20. stoljeću otvorio mogućnost mišljenja izvan metafizičkih okvira tradicionalne filozofije. Izveo je to tako što je u umjetnosti i tehnici razabrao budućnost ljudskoga življenja kao stvaralačke drame bitka s neskrivenim potencijalima povijesnosti mišljenja. Govoriti o dehumaniziranju umjetnosti bez „razmišljanja o tehnici“ znači ne orijentirati se u vlastitome vremenu; znači isto tako izgubiti mogućnost stvaranja alternative koje su danas potrebnije od kruha nasušnoga; znači, naposljetku, ne vidjeti ono što se sprema već od samoga početka novoga vijeka i u modernosti oduzima dah svojom čudovišnom svezom udivljenja i agonije onoga zbiljskoga. A što ako nakon svega od ludila slobode u apsolutnome smislu kojeg emanira lik Don Quijotea i mišljenja vitalnoga uma Ortege y Gasseta preostaje tek – sveta ravnodušnost? Što, dakle, ako se sveza umjetnosti kao tehnike u novome razumijevanju ovih starih pojmova od Grka do suvremenosti, poiesisa i téhne, više ne može misliti iz metafizičkoga samorazumijevanja njihova odnosa, nego zahtijeva obrat u samoj biti odnosa i onoga što se u toj konstelaciji zbiva s biti umjetnosti i biti tehnike kada čovjek više nema svoju ideju i kada se ideja napretka zapadnjačke civilizacije više ne pokazuje smislenim putokazom prema budućnosti? 1. Bit umjetnosti i njezina sudbina u tehničkome svijetu Elita je pojam koji se u povijesti ideja 20. stoljeća povezuje uz društvenu artikulaciju moći. S njom se teži nadomjestiti vladavinu buržoaske klase u binarnome kôdu ranoga industrijskoga kapitalizma. Elite, dakako, nema bez pojma masovne kulture. A oboje su nemogući bez pojma masovnoga društva čija je bitna značajka kolektiviziranje subjektivnosti. Na taj način čovjek kao masa postaje anonimnim kolektivnim subjektom. Ali s težnjom da svoju podređenu društvenu funkciju uzdigne do načela demokratizacije vrijednosti. Spor ili sukob oko ideje moderne umjetnosti kao umjetnosti autonomnoga djela bez potpore u svijetu transcendencije, bila to ideja Boga ili apsolutnoga duha, proizlazi otuda što se autonomnost ne izgrađuje tek djelatnošću emancipacije u ekonomskome i političkome smislu. Umjetnost koja odgovara ideji kapitalizma kao modernog društvenoga poretka proizvodnje života formalno govoreći jest i nije autonomija djela. Jest stoga što kapitalizam mora imati slobodu kretanja kapitala kao radne snage u formi robe, a za to je prva pretpostavka liberalno shvaćanje slobode pojedinca na tržištu. Jednakost između subjekata/aktera u društvenoj razmjeni dobara mora biti zajamčena politički kao formalna sloboda vlasništva. No, autonomija nije tek sekularni trijumf osobe koja sebi postavlja zakone i norme bez pozivanja na izvanjski autoritet. Autonomija moderne umjetnosti jest ono što Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu (Saison en enfer) neopozivo zahtijeva od novoga doba slobode i napretka: Treba biti apsolutno moderan! Autonomija je negativna sloboda djela kao tijela umjetničkoga eksperimenta sa životom uopće. U singularnome projektu pojedinca zbiva se preokret. Njezina je granica u tome što umjetnost ne može biti autonomna bez volje ili želje za životom kao modernom konstrukcijom „nove prirode“. Zbog toga uvodim u razumijevanje aporija cjelokupne suvremene umjetnosti sljedeće. Autonomija kao ideja pripada modernosti s njezinim kultom novoga u smislu linearnoga „razvitka“ i „napretka“. Suverenost kao ideja pripada jazu ili bezdanu u samoj povijesnoj avangardi. A ona se raspada onog časa kada umjesto društva i njegove konstrukcije u središte dolazi problem što ga upravo Ortega svojom „filozofijom života“ definira kao stvaralački projekt osmišljavanja egzistencije „odozgo“. Otuda uputstvo u meditacijama u Don Quijoteu o nužnosti drukčijega pristupa zagonetci života. Ona se ne može rasključati bez sposobnosti vitalnoga uma u prolasku kroz kristale vremena. Život je u svojoj suverenosti izvan logike autonomije uma i njegovih pravila. Stoga se vladavina nad životom ne može razviti iz ideja niti iz načela, od Platona do Leibniza, već iz povijesnoga vodstva samoga života kao drame bitka. (José Ortega y Gasset, „La idea de principio en Leibniz“, u: Obras completas, sv. IX, str. 929-1177. Revista de Occidente/Alianza Editorial, Madrid, 1983.) Moderna se konstrukcija mora pojaviti u liku nečega što već na početku 20. stoljeća izaziva dihotomije i paradoksalne učinke prijema umjetnosti u promatrača. Radi se o ideji povijesne avangarde koja ima svoja dva lica: (1) estetsku formu masovne kulture novoga industrijskoga društva i (2) kritički potencijal elite koja nasljeđuje paideiu humanizma iz doba renesanse i prosvjetiteljstva tako što modernoj umjetnosti podaruje jezik visoka stila. Utoliko je u pravu Giorgio Agamben kada govori o dvije strategije estetike nastale iz avangardne (de)konstrukcije moderne umjetnosti. Prva je Duchampova i ona umjetnošću nastoji promijeniti život. Druga je, pak, Warholova i ona život nastoji upisati u estetsku formu umjetnosti. U oba slučaja suočavamo se s aporijom utemeljenja ili rastemeljenja biti umjetnosti. (Giorgio Agamben, The Man Without Content, Stanford University Press, Stanford-California, 1999.) Kada se umjetnost utiskuje u život onda oboje gube vlastitu bit. A kada se život transformira u djelo/događaj umjetnosti tada se zbiva pseudo-sinteza života i umjetnosti u formi estetskoga objekta bez dubljega značenja. Drugim riječima, značenje umjetničkoga djela je poput jezika u pragmatičnome stanju know-how. Ono je kontekstualno, ovisno od uporabe i korisnika. U krajnjem slučaju sam jezik pokazuje nemogućnost razumijevanja suvremene umjetnosti bez refleksije ili komentara onoga što „se događa“. Ako se prihvati postavka Konrada Paula Liessmanna da Ortega y Gasset u analizi ovog problema ne polazi iz estetskoga, već iz „sociologijskoga gledišta“ kako to izričito stoji već na početku njegova nastojanja da pruži okvire za jednu drukčiju „sociologiju umjetnosti“, onda je očito da njegovo razvijanje pojma dehumaniziranja umjetnosti u pozadini ima nešto paradoksalno. Masovna publika ili puk, naime, ne uživa u toj „novoj“ umjetnosti. Uskraćuje joj gotovo posve svoje povjerenje. Površan pogled u razvitak suvremene umjetnosti ovu bi prosudbu mogao u isti mah potvrditi i ne potvrditi. Ovdje se ne radi o normativnome sudu, već o faktičnome stanju s odnosom umjetnosti i promatrača u tradicionalnome estetskome smislu od Kanta do Bourdieua, primjerice. Ne zaboravimo da najznačajniji umjetnik ruske avangarde Kazimir Maljevič u svojem Manifestu suprematizma tvrdi da „nova“ umjetnost koja dolazi s idejom radikalnoga raskida s prošlošću nije drugo negoli „nova“, što samo znači da je drukčija u načinu vlastita utemeljenja od klasične i moderne umjetnosti koja joj je prethodila. Ona nije ni bolja ni lošija, jer su to tek estetske kategorije normiranja ili vrijednosti. (Vidi o tome: Boris Groys, Über das Neue: Versuch einer Kulturökonomie, S.Ficher, Frankfurt/M., 2004., 3. izd.) Umjesto toga, umjetnost koju Ortega naziva modernom, a vidjet ćemo da je to ujedno i avangardna i suvremena umjetnost, ona koja se ne zasniva tek u autonomiji umjetničkoga djela nego u suverenosti životnoga projekta egzistencije, ima svoja ishodišta u onome što pripada filozofiji i znanosti novoga vijeka. Oboje su, pak, kao i u Heideggera, ništa drugo negoli već ubačeni u stroj subjektivnosti čija se metafizička zagonetka razotkriva s prodorom tehničkoga razumijevanja bitka. (Vidi o tome: Antonio Diéguez Lucena, „Thinking About Technology, But…In Ortega’s Or Heidegger’s Style?“, Argumentos de Razón Téchnica, br. 12/2009., str. 99-123.) Dvoznačanost moderne umjetnosti pokazuje se u tome što je ona i pokret pobune protiv postojećega društvenoga poretka liberalno-demokratske „dosade“ kapitalizma rane moderne, ali isto tako i opravdanje njegovih znanstveno-tehničkih inovacija. Umberto Eco skovao je pojam za estetsku modernu i njezin korak do suverenosti radikalnoga događaja života s obzirom na povijest europske avangarde prve polovine 20. stoljeća i onoga što će se dogoditi s neaovangardom 1960-1970-ih godina. Umjetnici koji pripadaju tom dvoznačnome pokretu su stoga i „apokaliptičari“ i „integrirani“. (Umberto Eco, Apokaliptiker und Integrierte: Zur kritischen Kritik der Massenkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 1994., 5. izd.) Bez obzira na „sociologijsku“ pozadinu analize biti umjetnosti u moderno doba o kojem piše Ortega y Gasset, budući da je ogled naslovljen Dehumanizacija umjetnosti (La deshumanizatión dell Arte) objavljen 1925. godine, valja podsjetiti da pojam društva s kojim ovdje imamo posla nije daleko od Heideggerova uvida da je industrijsko društvo rezultat moderne subjektivnosti. (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“, u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe. Reflexionen und Analysen zur Kunst der Gegenwart, Königshausen i Neumann, Würzburg, 1983., str. 18. i Martin Heidegger, Vier Seminare, GA, sv. 15, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1976., str. 125.) Samo je razlika spram Heideggera u tome što Ortega ne razvija ideju subjektivnosti i otuda objektivnosti iz tehničke konstelacije novoga vijeka kao uvjeta mogućnosti nastupanja moderne industrije uopće. Da pojednostavimo: Heidegger u biti tehnike razabire povijesno-epohalnu konstelaciju iz koje se sve drugo uvjetuje i određuje. To isto tako vrijedi i za umjetnost koja se od novoga vijeka estetski utemeljuje u „doživljaju“ i „ukusu“. Ortega y Gasset dopušta mogućnost interakcije između tehnike i ljudske subjektivnosti. Stoga mu se pojam društva pojavljuje u znaku slobode prolaza između tehnodeterminizma i socijalnoga indeterminizma. U slučaju analize umjetnosti iz „sociologijskoga gledišta“ radi se o prelasku iz jednoga stadija povijesnoga „razvitka“ i „napretka“ u drugi. To je onaj s kojim otpočinje razdoblje nasilne političke transformacije modernog građanskoga društva. Ulazak u ovo razdoblje označava vladavinu mase u značenju čiste kontingencije snage kao kvantiteta i njemu pridruženoga pojma jednakosti. Masa postaje stvaralačkim načelom razaranja elitarnoga shvaćanja povijesti. Moderno je društvo stoga, iako rascijepljeno na dva pola, u biti jednoznačno i jednosmjerno. Njegova je temeljna značajka masovna proizvodnja unificiranoga života prema modelu tehnički organizirane racionalnosti. Masa ne predstavlja fizikalizam života prenijet u kolektivnu dimenziju ljudske egzistencije. Umjesto toga na djelu je načelo bez transcendentalnoga uporišta u povijesti metafizike. Bezmjernost i kvantitet, gola snaga i dinamizam moći ne proizlaze više iz božanski usmjerena stvaralaštva kao creatio ex nihilo. Moć mase, posve suprotno, zasniva se u njezinoj posvemašnjoj mogućnosti „razvitka“ i „napretka“ iz logike znanstveno-tehničke racionalizacije svijeta. Gotovo se može kazati da je masa broj plus uvećanje snage na kvadrat. Ova formula sjedinjuje ajnštajnovsku opću teoriju relativnosti svemira s mekluanovskom implozijom informacija. Stoga se čini bjelodanim zašto Ortega razmatra u svojim fenomenologijsko-sociologijskim analizama dvije usporedne figure mišljenja. A one, pak, predstavljaju moderno i arhajsko u svojim djelotvornim učincima. S jedne je strane figura Don Quijotea, a s druge figura čovjeka-mase. Subjektivnost modernoga društva ogleda se u totalnoj bezličnosti i anonimnosti pojedinca. U tome je paradoks moderne umjetnosti. Pojavljuje se u doba masovnog industrijskoga društva i suprotstavlja mu se. U mnogo čemu postoje dodirne točke između Ortege y Gasseta i Martina Heideggera, pa tako i u shvaćanju masovnoga načina ljudske egzistencije. Dok, naime, Ortega svoju teoriju moći čovjeka-mase izvodi iz antropologijsko-sociologijskih izvora, pokazujući promjene u značenju odnosa snaga pojedinca kao subjekta i društvene kolektivnosti, za Heideggera se radi o ontologijsko-egzistencijalnome načinu kojim se tubitak (Dasein) kao bitak-u-svijetu (In-der-Welt-Sein) pojavljuje u neautentičnoj formi onoga „bezličnoga se“ (das Man). Kao i u svemu drugome, a vidjet ćemo da je to osobito prisutno u promišljanju tehnike, između Ortege i Heideggera postoji unutarnji dijalog, upadljiva blizina strujanja mišljenja, ali i nepremostive razlike. U drugim razgovorima na konferenciji u Darmstadtu 1951. godine, gdje su obojica imala izlaganja o pojmu prostora i biti čovjeka u proizvođenju svijeta, pokazala se upravo ta blizina i razmak u shvaćanju vremena i tehnike. (Martin Heidegger, „Begegnugen mit Ortega y Gasset“, u: Aus der Erfahrung des Denkens: 1910-1976, GA, sv. 13, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1983., str. 127-130.) Ako čovjek-masa jest proizvod modernoga društva, onda je njegova subjektivnost posvjedočena u modernoj umjetnosti kao apstrakcija i kao dehumanizacija prostora-vremena u kojem se događa svijet uopće. U Pobuni masa iz 1930. godine, pet godina nakon objavljivanja ogleda Dehumanizacija umjetnosti, Ortega iznosi nešto što se čini presudnim za svako daljnje shvaćanje odnosa umjetnosti i tehnike u moderno doba. Štoviše, iz toga se tek može vidjeti zašto više nemamo ideju čovjeka koja bi mogla biti prihvatljivom i dostatno fluidnom za buduće radikalne promjene svijeta. Budući da se u 19. stoljeću zbiva sklop događaja, koji će pridonijeti nastanku čovjeka-mase u svojem ozbiljenju kao „brutalne činjenice“, onda je razvidno da se istodobno stvara i pojam svijeta i života s kojim se operabilno postupa još i danas. Ovo je iznimno važno jer ocrtava Ortegin odnos spram mogućnosti da se umjetnost i tehnika razumiju iz jedne drukčije perspektive negoli je to prisutno u Heideggerovu povijesnome mišljenju bitka kao događaja: „Taj novi svijet omogućila su tri načela: liberalna demokracija, znanstveno eksperimentiranje i industrijalizam. Dva posljednja mogu se svesti na jedno: tehniku.“ (José Ortega y Gasset, Pobuna masa, str. 90.) Ako još pojednostavimo ono što Ortega ovdje postavlja kao credo radikalne modernosti s nastankom masovnoga društva, možemo reći da su politika, znanost i tehnika tri temeljne moći oblikovanja svijeta. U njemu se pojavljuje novi subjekt kao čovjek-masa i njegova želja ili volja za životom primjerenim dinamizmu akcije. Podrijetlo riječi „pokret“ kojim označavamo avangardnu umjetnost 20. stoljeća valja potražiti u dinamizmu i aktivizmu političkih pokreta 19. stoljeća od anarhosindikalizma do radničkih pokreta i pokreta za prava žena. Društvena angažiranost iziskuje totalnoga čovjeka-mase. Pojedinac, doduše, čini bit modernoga društva. No, njegova je „funkcija“ da bude na usluzi kapitalističkome poretku profita samo kao ornament formalne slobode izbora. Stoga je gotovo nužno da se moderna umjetnost koja u sebi nosi dvoznačnost vlastita podrijetla s furioznim pokretima povijesne avangarde doživljava istodobno kao pobuna protiv poretka „starih vrijednosti“ i kao uspostavljanje „novih estetskih pravila“. Umjetnost nema više utemeljenje u mitu i religiji. Njezina nadomjesna religija postaje estetika koja se uvijek i jedino može razumjeti kao politička konstrukcija događaja i kao znanstveno-tehnički dizajn okolnoga svijeta. Problem s kojim se hvata ukoštac Ortega y Gasset nije otuda tzv. društveni problem statusa umjetnosti, iako je njegovo polazište uvjetno ono koje i sam naziva „sociologijom umjetnosti“. Kada se estetsko ozbiljenje moderne umjetnosti pojavljuje u vidu političkoga prodora mase u središte samoga života, posrijedi je opasnost nestanka upravo onoga što je prva i odlučujuća pretpostavka nastanka novoga svijeta – liberalna demokracija. Za razliku od Heideggera, koji do kraja života nije u demokraciji vidio mogućnost istinskoga političkoga suočenja s biti tehnike, Ortega smatra liberalnu ideju slobode uvjetom mogućnosti znanstveno-tehničkoga „razvitka“ i „napretka“. Obrana tog načela za njega je naprosto obrana dostojanstva života pred nezadrživim prodorom brutalne logike masovnih pokreta. 20. stoljeće bit će u znaku vladavine ideologije i politike totalitarizma u fašizmu, nacizmu i komunizmu. Utoliko je neodrživom oznaka „kulturnoga konzervativizma“ koja se pripisuje njegovu mišljenju o biti umjetnosti. Ortega y Gasset nije umjetnost shvaćao iz neke primijenjene „ontologije društva“, već iz imanentnoga samorazvitka ideje njezine (de)humanizacije u tehničkome sklopu kraja povijesti. Da je tome tako svjedoči programatska misao o temeljnim načelima moderne umjetnosti. A ona su sljedeća: (1) umjetnost je oslobođena ljudskih sadržaja; (2) ona izbjegava žive forme; (3) umjetničko djelo samo je umjetničko djelo; (4) ono je igra ili nije ništa; (5) ironija postaje temeljnim umjetničkim sredstvom; (6) teži se čistoći apstraktnoga prikaza; (7) umjetnost za nove umjetnike više nema nikakva transcendentalnoga značenja. (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, str. 81. Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta, str. 221-227. i Posthumano stanje, str. 68-84.) Sada se može razabrati zašto Ortega iznosi postavku koja se čini radikalno čudovišnom konstatacijom dijagnoze stanja. Riječ je o onoj začudnoj situaciji u kojoj se cjelokupna kultivirana publika, a ne tek promatrači čovjeka-mase, nalazi u stanju „ravnodušnosti prema umjetnosti“. Odakle dolazi takvo razočaravajuće stanje stvari? Možda iz nezadovoljstva s kvalitetom sadržaja moderne umjetnosti koja više uistinu nema heroje, nego samo moderne inačice Don Quijotea? U doba subjekta bez supstancije umjetnost u središte ne postavlja više sadržaj osjetilne spoznaje svijeta. Umjesto toga sam je stvaratelj postao formom odnosa između djela i njegove publike. Zbog toga se može uistinu govoriti o razdoblju koje po prvi put u povijesti (umjetnosti) za svoj predmet nema više zbiljski život ljudi u svijetu. Predmet postaje sama forma umjetnosti. U njezinoj konstrukciji tehničke zbilje umjetnost nadilazi razlikovanje sadržaja i forme. Dehumanizacija umjetnosti ne znači ništa drugo negoli proces desupstancijaliziranja čovjeka koji je ostao bez razloga svoje opstojnosti. Nije nipošto stvar u nekoj manje vrijednoj kvaliteti umjetničkih djela. Uostalom, Ortega plastično pokazuje da je srazmjerno razvitku estetskoga ukusa u modernome društvu sve veći broj djela i to upravo onih koji u svim rodovima (poeziji, drami, romanu, slikarstvu, kiparstvu, filmu, glazbi, arhitekturi) nadilaze prosječnu predstavu o užitku i njegovoj diseminaciji u kulturno oblikovanim središtima Europe i svijeta. Proustova književnost, glazba Stravinskoga, apstraktno slikarstvo Kandinskoga i Mondriana, sve su to vrhunci ideje da moderna umjetnost stvara novu elitu i suverenost jezika pripadna novome „duhu vremena“. Ako se umjetnost usmjerava na sebe samu, tada se susrećemo s problemom njezine „čistoće“ i „bezbitnosti“. Od larpurlartizma do politički angažirane avangarde na djelu je prijepor o odnosu između estetske autonomije i zahtjeva za prevladavanjem „čistoće“ u službi sekulariziranome božanstvu kao što je to politika. Nema nikakve dvojbe da je nadomjesna funkcija umjetnosti postala ne više društvenom ulogom u tehnički određenome društvu vladavine mase. Na mjesto društva u njegovu demokratiziranju sve do danas uspostavlja se logika smjene estetsko-političkih strategija nadomjeska. Od uzvišenosti revolucije i terora do banalnosti svakodnevice u proizvodnji estetskih objekata kreće se suvremena rasprava o biti suvremene umjetnosti i njezine suverenosti događaja. (Vidi o tome: Odo Marquard, „Kompensation – Überlegungen zu einer Verlaufsfigur geschichtliche Prozessen“ i „Kunst als Kompensation ihres Endes“, u: Aesthetica und Anaesthetica: Philosophische Überlegungen, W.Fink, 2003., str. 64-81. i 113-121. i Žarko Paić, „Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-568.) Još jednom valja istaknuti. Autonomija moderne umjetnosti označava njezinu emancipaciju od izvanjskih označitelja (Boga, supstancije, ljepote, uzvišenosti). Usmjerenost k sebi samoj dovodi modernizam u umjetnosti s figurom Baudelairea kao paradigmatskoga pjesnika novoga vremena do samoreferencijalnosti. To znači da nastaje neizbježan bezdan ili jaz u samoj umjetnosti u njezinu razdoru na „praznu transcendenciju“, kako to formulira Hugo Friedrich za bit pjesništva od Mallarméa do St. John Persea, (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike: Od Baudelairea do danas, Stvarnost, Zagreb, 1969. S njemačkoga preveli Ante i Truda Stamać) i „praznu imanenciju“, budući da se povijesna avangarda ne može utemeljiti ni u čemu drugome negoli u sekulariziranoj vjeri u „napredak“. Povratak umjetnosti čistoći njezine forme i onome pred-slikovnome u kaosu stvaranja za Ortegu predstavlja simptom radikalne dehumanizacije. Umjesto svijeta kao horizonta smisla u povijesnome sklopu bitka, Boga, čovjeka i svijeta sada se radi o iživljavanju/oživljavanju samoga života iz suverenosti „ludila slobode“. Utoliko je paradoks ove analize moderne umjetnosti da je ona zapravo uvid u bit suvremene umjetnosti kao igre binarnih opreka dekadencije (nazatka) i avangarde (napretka). (Matei Calinescu, Five Faces of Modernity: Modernism, Avant-garde, Decadence, Kitsch, Postmodernism, Duke University Press, Durham, 1987., 2. izd.) Jedno ne može bez drugoga. Oboje su, pak, samo načini kojima se umjetnost pojavljuje u doba tehničke egzistencije kraja čovjeka. Otuda ih treba razmatrati u povijesnome smislu nesvodljivosti na bilo što predmetno, objektno, beživotno: „Čak ako čista umjetnost možda i jest nemoguća, ipak, nedvojbeno, može prevladati težnja za njezinim pročišćavanjem. Takva bi težnja mogla potaći postupno uklanjanje ljudskih, odviše ljudskih, elemenata koji su pretezali u romantičkoj i naturalističkoj proizvodnji. I u tome se procesu može dosegnuti točka na kojoj se ljudski sadržaj tako istanjio da je postao zanemariv. Kad imamo umjetnost koju mogu shvatiti samo ljudi s osobitim darom umjetničke senzibilnosti – umjetnost za umjetnike, a ne za mase, za ‘vrijedne’, a ne za hoi polloi. […] Nova umjetnost jest umjetnost za umjetnike. […] U umjetnosti je ponavljanje ništa. (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, str. 80. i 81.) Suverenost suvremene umjetnosti, pak, otpočinje s nultim stupnjem njezine „povijesti“. Ako je to postavka da umjetnost ne pripada više nekome „gore“, ali isto tako niti nikome „dolje“, onda preostaje krenuti od onoga što Ortega tvrdi gotovo aksiomatski, a na njegovu tragu mnogi teoretičari suvremene umjetnosti čak i kada ga ne navode kao izvorište nadahnuća za daljnja promišljanja. Prvo, da je čistoća umjetnosti težnja koja vlada umjetnošću od njezina početka do kraja. Sabire su u Mallarméovu apsolutnome pismu i ideji Knjige koja nadilazi prikazivanje zbilje i predstavljanje prirode (od romantizma do simbolizma). Drugo, da je ponavljanje smrt umjetnosti. Ideja „novoga“ koja se nužno pojavljuje u ideji „razvitka“ i „napretka“ povijesti čovječanstva od Turgota i Condorceta do Hegela i Marxa jest imanentna biti umjetnosti. Novost proizlazi iz proizvođenja (poiesis). Već se u Grka radi o spoznaji da samo umjetnik kao obrtnik može dovoditi u zbilju ono čega nema jer umjetnik postupa kao demijurg i kao teourg – oslobađa mogućnosti bitka iz suočenja s Ništa. Poput Boga koji stvara iz ništavila, a ne ni iz čega, tako se i suvremeni umjetnik u svojoj apsolutnoj suverenosti nalazi u položaju da iskustvo „prazne transcendencije“ i „prazne imanencije“ dovede do koncepta s kojim Mallarméovo pjesništvo, apstraktno slikarstvo i Schönbergova muzika upućuju na (ne)mogućnost utemeljenja umjetnosti više ni u čemu izvan umjetnosti same. Čistoća kao autonomija umjetničkoga djela i novost kao suverenost događaja kojim se performativno-konceptualno događa umjetnost u djelu i izvan njega svjedoči o jednome-jedinstvenom i ujedno jednokratnome putu kojim je umjetnost u doba tehnike postala drugo lice filozofije, njezin oslobađajući poriv za apsolutom bez redukcije na pozitivizam znanosti i tehnologizam života. Ortega y Gasset nije, dakle, nikakav „kulturni konzervativac“ koji se u ime slavne prošlosti mita i religije dao zavarati sirenskim zovom tradicije. Takve plemenite nostalgije ne možemo pronaći u njegovim spisima. Jednako tako niti melankolije kao figure modernizma s kojom je Walter Benjamin stupio u dijalog s tehničkom slikom doba reproduktivosti. Ono što je, međutim, posve izvjesno u analizi biti umjetnosti u Ortege jest da se umjetnost ne može i ne smije svoditi ni na što izvan njezine autonomno-suverene moći proizvođenja novoga. I baš stoga što joj je „sudbina“ vezana uz čistoću samostojnosti od samoga početka modernosti, a to je u književnosti bilo očigledno već s prvim romanom Miguela de Cervantesa Don Quijoteom, onda je samorazumljivo da je „ludilo slobode“ kao „sloboda ludila“ u smislu eksperimentiranja sa samim životom uvjet mogućnosti suvremenoga doba uopće. Na kraju Dehumanizacije umjetnosti nalazi se misao koja jasno opravdava i zapečaćuje umjetnost kao singularnu kontingenciju života. Iz ove perspektive više nema nikakva povratka u prošlost. Aktualnost moderne umjetnosti postaje fatalnom „sudbinom“ i suvremene umjetnosti upravo stoga što joj je, kako za Ortegu y Gasseta tako i za Heideggera, istinski prostor onaj koji pretpostavlja otvorenost slobode, a autentično vrijeme se događa kao egzistencijalni nabačaj mogućnosti čovjeka u nadolazećoj budućnosti: „Težnja prema čistoj umjetnosti nije izraz arogancije nego skromnosti. Umjetnost koja se oslobodila ljudskoga patosa postala je nešto bez ikakvih posljedica – naprosto umjetnost, bez ikakvih drugih pretenzija.“ (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, str. 103.) Kada umjetnost postaje „samo“ to i ništa više, naime umjetnost u svojoj apsolutnoj autonomiji (djela) i totalnoj suverenosti (događaja), nalazimo se na brisanome prostoru estetskoga nihilizma. Sve postaje moguće i ništa više nije nemoguće. Osim što ovo podsjeća na lozinku postmodernoga anarhizma antything goes u Paula K. Feyerabenda s obzirom na redukcionizam znanstvene metode, još više se čini izvedenim iz biti umjetnosti u doba tehnike. (Paul K. Feyerabend, Against Method, Verso, London-New York, 2010., 4. izd.) Paradoks je u tome što se umjetnost svojim oslobađanjem od jednog „gospodara“ dodvorava drugome. Tako se njezina „čistoća“ bez prikazivanja-predstavljanja zbilje pokazuje rezultatom jedne posve drukčije i druge subjektivnosti od sebe same. Bit je moderne umjetnosti, a otuda, dakako i suvremene umjetnosti insceniranja događaja, u bezbitnosti vlastita mjesta i vremena. Mjesto kao topos je prazno. A vrijeme kao nabačaj budućnosti svagda se zbiva u odgodi onoga nadolazećega. Na taj se način može razumjeti postavka o dehumanizaciji umjetnosti kao estetizaciji konstruiranoga svijeta. U tom svijetu slika Pabla Picassa i zvuk Igora Stravinskoga nisu ništa više osim slike i zvuka te „prazne transcendencije“. Kao što su eksperimentalni filmovi Guya Deborda i performativno ludilo „kazališta okrutnosti“ Antonina Artauda kretanje slike-zvuka „prazne imanencije“ do posljednje točke nestanka čovjeka iz umjetnosti uopće. Gdje je ta tanka nevidljiva crta koja razdvaja umjetnost od života na pragu njihove pseudo-sinteze koja je umjetnost ostavila bez subjekta, a život bez supstancije? U ogledu u kojem se nalazi ta čudovišna postavka o „ravnodušnosti prema umjetnosti“ Ortega y Gassetu je postalo jasno da preobrazba umjetnosti u „unutarnji doživljaj“ mora polučiti u izvanjskome svijetu samoga pogona umjetnosti nešto zapravo zastrašujuće, no ne i mogućnost bilo kakve promjene tog stanja jer bi to bio anakronistički povratak u iluziju mirne kontemplacije prošlosti. (José Ortega y Gasset, „Apathie vor der Kunst“, str. 236.) Nema više iluzije povratka „natrag“. Ima li, međutim, još suvislo određene težnje kretanja umjetnosti prema „naprijed“? Ako je ideja čovjeka uvjet mogućnosti jedne zaokružene „kulture“ kao nove paideie, onda je pitanje koje muči Ortegu y Gasseta zapravo goruće pitanje čitave moderne humanistike i samorazumijevanja „humanosti“ uopće. Nietzsche je kazao da je „umjetnost veliki stimulans za život“. No, taj stimulans ne može biti djelotvornim bez životne moći koja se sama od sebe organizira u poretku uzdizanja prirode do načela produktivne moći fantazije. Čovjek unutar života kao umjetnosti proživljava i oživljava vrijeme koje nikad nije prošlo ako postoji u živome sjećanju sadašnjosti. Postavka o umjetnosti kao načinu osmišljavanja života koji ne postoji u ciljevima i svrhama prirode na najuzvišeniji je način ostvarena u slikarstvu referencijalnoga doba „visoka stila“. To je ono vrijeme slike koje omogućuje ujedno čovjeku da bude spokojnim promatračem doživljena vremena prošlosti i oživljena vremena sadašnjosti. Takvo vrijeme ne protječe poput mehaničke ure niti pijeska u klepsidri. Slikarstvo Diega Velásqueza čini se najsjajnijim primjerom baroknoga doba reprezentacije. I neće biti nimalo slučajno da je kako za Ortegu y Gasseta tako i za Michela Foucaulta slika Las Meninas iz Velásquezova opusa najzagonetnija slika uopće. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 21-34. S francuskoga preveo Srđan Rahelić) S njom novi vijek predstavlja sliku o sebi kao i sliku koja pokazuje da je zbilja naprosto fikcijom i iluzijom. Zbilja ne postoji bez dvojnika, simulakruma, kopije. U zrcalu „prirode“ u kojoj je ono ljudsko-odviše-ljudsko do najveće mjere zapravo već odavno postalo tehničkim medijem dehumanizacije, sve se čini nedovršenim. No, i još nešto uistinu zagonetnije od svega što je rečeno o Velásquezu skriva se u toj riječi – nedovršenost. Ortega y Gasset ga smatra slikarom protiv svojega vremena. Stoga ima povlasticu biti prethodnikom moderne umjetnosti više od svih drugih. Razlog leži u tome što je postao „slikarom za slikare“ i prethodnikom one bolesti koju suvremeni čovjek osjeća u „ravnodušnosti prema umjetnosti“. Naime, za Ortegu y Gasseta predstavlja Diego Velásquez paradigmatskoga slikara „nedovršenih djela“: „Je li Velásquez takvo platno smatrao završenom slikom? Na ovo pitanje možemo jasno odgovoriti čim samo ovlaš bacimo pogled na njegovo stvaralaštvo u cjelini, i ustanovimo da su gotovo sve Velásquezove slike, na ovaj ili onaj način, zbog ovog ili onog razloga, zapravo ‘nedovršena djela’, ili bi ih barem, ne još davno, svi takvima smatrali. […] U prošlom su stoljeću Velásqueza često nazivali, posebice Englezi i Francuzi, ‘slikarom za slikare’, ne uviđajući koliko je to bila zbunjujuća i sablažnjiva tvrdnja. Slikarstvo za slikare, naprimjer umjetnost Juana Palome, nije ništa naročito neobično u vremenu kakvo je ovo naše, koje ima i fiziku za fizičare, nepristupačnu za ostale smrtnike, pravo za pravnike (Kelsen), politiku za političare (profesionalni revolucionari), ali ne znamo što je tako nešto moglo značiti oko 1640. godine.“ (José Ortega y Gasset, „Oživljavanje slike“, Europski glasnik, br. 7/2002., str. 376. i 377. Sa španjolskoga prevela Tanja Tarbuk) Humanističke su znanosti u doba tehnike mnogo više negoli igra retorike i književnoga stila u fikcionaliziranju svijeta. Budući da im nedostaje one strogosti koju je još Descartes postavio pravilom jasne i razgovijetne spoznaje, moraju se orijentirati u drukčijem mediju mišljenja negoli je to slučaj s matematikom i fizikom. Ne radi se samo o stanju pozitivnih znanosti o čovjeku. Još od Diltheya one, naime, moraju proizvesti vlastitu metodu istraživanja povijesti a da to ne bude preslika metode prirodnih znanosti koje ne mogu istraživati prirodu ukoliko njezin predmet ne postave u status objekta neutralnoga od položaja subjekta. Ovu dugovjeku iluziju srušila je paradigma neodređenosti u kvantnoj fizici. Čini se da je to ponukalo Ortegu y Gasseta da upravo načelo neodređenosti uspostavi povijesnom metodom „biografijskoga“ uvida u singularnost samoga života. Ako nam je darovan život u ontologijskoj perspektivi uvjeta mogućnosti egzistencije kao slobode, nije nam dana mogućnost da ne živimo kao ljudi dostojni vlastita projekta budućnosti. (José Ortega y Gasset, „History as a System“, u: Toward a Philosophy of History, W.W.Norton & comp., New York, 1941., str. 165-233.) Što iz toga proizlazi? Ponajprije da se shvaćanje vitalnoga uma (Razón Vital) mora izvesti na podlozi koegzistencije „Ja“ i svijeta, mišljenja i bitka. Život valja razumjeti polazeći od onoga istoga što predleži u jezgri ili srcu umjetnosti same. Ovo je postavka koja uistinu odgovara nečemu krajnje suvremenome, ali uistinu „mediteranskome“ u iskonskome značenju grčke predaje tragičke vizije svijeta. Život se vodi kao drama, a ne kroz orgije racionalnosti masovnoga društva. Iza toga uvijek stoji čudovišno nasilje i iracionalnost jednoga poretka nesukladnoga ideji čovjeka koja bi trebala imati nasljeđe i budućnost otvorene „kulture“ kao paideie. Ako je za Ortegu čovjek u bitnome projekt otvorenosti, njegova je sudbina postati „nomadom bitka, lutalicom“ koji nigdje ne može imati fiksno obitavalište. Taj donkihotski poriv traganju za novim avanturama unatoč nesvikloga vremena za herojsku egzistenciju umjetnika zahtijeva stoga nešto gotovo još više nemoguće. No, upravo stoga to nemoguće čini se jedino obvezujućim načinom mišljenja conditio humana u složenom tehničkome svijetu. Nije to filozofijska antropologija, a niti čak neka nova fenomenologija života izvedena na tragu Nietzschea i Diltheya. Ono što je potrebno za konačno prebolijevanje „ravnodušnosti prema umjetnosti“ jest rehumaniziranje svijeta. Ili iskazano govorom nadahnuća koji krasi Ortegu y Gasseta kao vjerojatno najvećeg stilista u filozofiji 20. stoljeća – „čovjek potrebuje jednu novu objavu“. (José Ortega y Gasset, Gesammelte Werke, sv. IV, str. 385.) 2. Tehnika i duša: Izazovi pred mišljenjem Kako god uzeli, potreba čovjeka za „novom objavom“ ne odnosi se na religiozno iskustvo života. Pitanje o uvjetima mogućnosti božanskoga i Boga unutar zapadnjačke metafizike kao onto-teologije, da se poslužimo poznatom Heideggerovom sintagmom, za Ortegu ne predstavlja pitanje o prvome uzroku i posljednjoj svrsi bitka. Život kao vitalni um u promišljanju povijesnoga načina egzistencije svijeta određuje granice svijeta samoga. Nije to ništa nalik vitgenštajnovskome zaokretu spram zamuknuća kada se više nema što reći o onome što jest. To je oblik egzistencijalnoga projekta. A s njime se postavlja u pitanje prirodno-racionalna jezgra teologije. Uostalom, kritika Descartesova racionalizma i pozitivizma modernih znanosti mora biti radikalno izvedena do posljednje točke autonomije transcendentalne svijesti. Priroda i razum u okviru teologije novoga vijeka čine pritom samu strukturu mišljenja. Iz tog mišljenja život se ne može dohvatiti polazeći od njegove singularnosti koja je nesvodljiiva na bilo što apstraktno i postvarujuće. Čovjek nije određen gotovo ničime što bi ga moglo pretvoriti u roba natpovijesnoga udesa. Sloboda i povijesnost njegove „sudbine“ omogućuju mu da se igra s bogovima kao što ima slobodu da tehničkome svijetu otkaže povjerenje u posljednjoj instanciji vlastite odluke da slijedi put svoje duše. „Metafizika humanoga života“, kako čitavu njegovu filozofiju određuje Antonio Rodriguez Huéscar, (Antonio Rodriguez Huéscar, La innovación metafisica de Ortega. Critica y superración del idealismo, Servicio de Publicaciones del Ministerio de Educación y Ciencia, Madrid, 2002.) usmjerava se na nesvodljivost, emergenciju i kontingenciju povijesti. A upravo ovo „sveto trojstvo“ kategorija predstavlja otvoreni prostor-vrijeme za ispunjenje ljudskoga projekta. Što označava taj gotovo samorazumljiv pojam života, da ga se često nedostatno precizno rabi na raskrižju između filozofije života i filozofijske antropologije? Ortega y Gasset nedvosmisleno tvrdi da je „ljudski život uistinu rijetka zbilja o kojoj ponajprije valja kazati da jest temeljnom zbiljom i utoliko se sve druge zbilje odnose na njega, jer se ova zbilja, bila ona učinkovita ili tek vjerojatna, mora pojaviti na posve drukčiji način.“ (José Ortega y Gasset, Gesammelte Werke, sv. IV, str. 340.) Mišljenje i život kao stvaralački pojam bitka, kada ga se ontologijski pročisti od različitih inačica filozofije života i filozofijske antropologije uistinu se razumije na specifičan način aktivnoga odnosa spram svijeta. No, svijet nije priroda niti sveukupnost bića u smislu bitka kao cjeline bića. Život s onu stranu opreka organske prirode i duhovnoga sklopa povijesnosti ima svoju vlastitu nesvodljivost. Ona je u prelaženju granica prirode, podarujući joj istodobno pojam nužnosti i otvorenosti mogućnosti. Od svega će se ozbiljiti uvijek ono neočekivano ukoliko je riječ o ljudskoj inventivnosti i stvaralaštvu. Život se, dakle, mora razumjeti uvjetom mogućnosti egzistencije. I zato je riječ o „nužnosti nužnosti“. Budući da Ortega nije baš volio rabiti temeljnu riječ/pojam suvremene filozofije od Kierkegaarda do Heideggera – egzistenciju – odlučio se za spoj nespojivoga, dekartovski racionalizam i onaj svoj donkihotovski „idealizam“ u ideji konstelacije odnosa „Ja“ i „okolnoga svijeta“. Subjekt i svijet nisu ponorom odvojeni. Svijet nije učinak mišljenja u smislu idealizma, kao što je još manje moguće svesti ga na materijalistički pojam objektivnosti prirode neovisno od ljudskoga mišljenja. Sve je to nužno iznijeti na vidjelo u ovome kratkome izvođenju Ortegina misaona položaja između dviju vodećih orijentacija u filozofiji od Descartesa do Husserla. Metafizička shema nije pritom promijenjena. Radi se o obratu pretpostavki kojim Husserlova fenomenologija propituje intencionalne činove svijesti u dvojstvu subjekta i svijeta. Ono što nas, međutim, u svemu tome osobito zanima jest pokušaj da se iz Ortegina mišljenja o svezi umjetnosti i tehnike otvori mogućnost razumijevanja posthumanoga stanja entropije svijeta u suočenju s njegovim posljednjim mogućnostima. Je li takvo mišljenje, koje oscilira između „aktivizma“ ljudskoga djelovanja, a unutar kojeg valja smjestiti i tehnički sklop u metafizičkome smislu povijesnoga odnosa bitka, bića i biti čovjeka, alternativom za ono što se već posvuda događa – za kibernetičko-informacijski, autopoietički sustav proizvođenja života s onu stranu binarnih opreka „prirode“ i „duha/kulture“ iz kojeg proizlazi jedna dublja i čudovišnija apatija od one koju je Ortega y Gasset 1925. godine prepoznao u „ravnodušnosti prema umjetnosti“? Carl Mitcham u studiji o misaonim zasadama tehnologije u filozofiji, antropologiji, sociologiji te kibernetici tvrdi da je Ortega y Gasset bio vjerojatno prvi „profesionalni filozof“ koji se intenzivno bavio pitanjem tehnike i tehnologije u moderno doba. ( Carl Mitcham, nav. djelo, str. 45.) Otpočeo je niz predavanja 1933. godine u Španjolskoj, da bi nešto od toga objavio 1935. godine u argentinskim novinama La Nación. Knjiga o tom problemu pod nazivom Razmišljanja o tehnici (Meditación de la Técnica) pojavila se 1939. godine. (José Ortega y Gasset, Meditación de la Técnica y Otros Ensayos Sobre Ciencia y Filosofia, Alianza Editorial, Madrid, 2004. Vidi engleski prijevod: „Man the Technician“, u: Toward a Philosophy of History, str. 87-161. i njemački: Betrachtungen über die Technik – Der Intelektualle und der Andere, Deutsche Verlagsanstalt, Stuttgart, 1949.) Već na početku ove možda i najznačajnije knjige Ortege y Gasseta pokazuje se da mišljenje o tehnici nastaje u suočenju s njezinim opasnostima. Nije teško zapaziti da je to istodobno i unutarnji poriv Heideggerova mišljenja postava (Gestell) kao biti tehnike. ( Martin Heidegger, „Die Frage nach dem Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv. 7, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2000., str. 5-36.) U oba slučaja podrijetlo je i ozračje odnosa mišljenja i tehnike ono čudovišno prijeteće što dolazi iz neposredne opasnosti za ljudsku egzistenciju. Podrijetlo i ozračje tvori poetsko mišljenje Hölderlina iz njegove elegije Patmos. Prije no što pokušamo protumačiti način i put Ortegina mišljenja o odnosu čovjeka i tehnike valja ukratko objasniti terminologijske poteškoće koje proizlaze iz biti jezika mišljenja Ortege i Heideggera. Naime, u španjolskome i njemačkome jeziku riječ tehnika (Tecnica, Technik) sinonimno se koristi i za riječ novijeg datuma. Čini se da ona bolje odgovara modernome načinu ljudskoga odnošenja spram prirode. Ta je riječ, dakako, tehnologija. U engleskome jeziku (technology) ona obuhvaća znanje o sustavu djelovanja aparata, bez obzira je li posrijedi mehanička ili električna, da se ne govori o suvremenoj informacijskoj tehnologiji. Tehnika u engleskome jeziku (technique) jest značajka sredstva za rad kao metode. Pritom se misli na alat koji služi za djelovanje u oblikovanju nečega novoga. Bez daljnjega, alat stoji u potki svake moderne tehnologije. Ali ne više kao njezina osnova nego kao daleki izvor u smislu kauzalno-teleologijskoga modela mišljenja. S pomoću njega još je Kant mislio prirodu u metafizičkome smislu „tajnoga plana“. S ciljevima i svrhama koje nadilaze empirijsko iskustvo um utemeljuje smisao povijesti. Kada Ortega i Heidegger u španjolskome i njemačkome jeziku, unatoč velikih razlika u mogućnostima metafizičkoga kazivanja, razmatraju ili razmišljaju o tehnici tada se taj pojam pojavljuje u smislu iskonskoga jezičnoga adekvata za ono što je tijekom povijesti od grčkoga téhne postalo tehnikom kao alatom. No, riječ preostaje i kada više izravno ne upućuje na bit stvari. Naime, problem je jezika što nasljeđuje svoje podrijetlo i kada se metafizika preobražava u nešto onkraj njezinih granica. Drugim riječima, kada jezik postaje tehničkim načinom kazivanja bitka kao informacije, tada i mišljenje više nije iskonska mogućnost razabiranja onoga što nije svedivo tek na računanje, planiranje i konstrukciju. Sa stajališta jezika tehnika se, dakle, ni u Ortege niti u Heideggera ne pojavljuje nipošto drukčije od „sudbine“ riječi umjetnosti (Arte, Kunst). U oba slučaja riječ je nečemu što nije više „prirodno“ niti „životno“. Ali ipak ima u sebi prirodu života ili životnost prirode samo u drukčijem načinu bitka. Tehnika označava ono „umjetno“, ono što više-nije-priroda. Međutim, priroda ne iščezava iz tehnike. Naprotiv, ona se preoblikuje na taj način da omogućuje čovjeku da bude nešto „više“ od puke prirode i njezinih prirodnih zakonitosti. U mišljenju Ortege y Gasseta kao i u kasnoga Heideggera od kraja 1940-ih godina tehnika više nema ništa s onim što ta riječ označava u svakodnevnoj uporabi. Radi se o tehnologiji kao sustavu upravljanja. Na temelju znanstvenoga eksperimentiranja samim životom kao „drugom prirodom“ funkcionira moderno društvo. U tom pogledu može se zaključiti da je za Ortegu pitanje o tehnici ustvari pitanje o mogućnostima umjetnosti na kraju povijesno uspostavljene ideje napretka čovjeka. Kada se razmatra bit tehnike, tada se već ulazi u razdoblje koje istodobno pretpostavlja dehumanizaciju umjetnosti, ali i nešto mnogo opasnije i čudovišnije. Nije to više samo „ravnodušnost prema umjetnosti“. Posrijedi je posvemašnja ravnodušnost prema tehničkoj egzistenciji čovjeka-mase. Njemu se svjetsko-povijesno suprotstavlja paradigmatska egzistencija modernoga individualizma u liku gentlemana, ali i arhajski odnosno ne-moderni način suočenja s ljudskom biti uopće. Ortega ga ocrtava kroz likove istočnjačkoga mudraca bodhisattve i španjolskoga hidalga (plemenitoga viteza poput Don Quijotea od Manche). Što je tehnika? Ponajprije, Ortega shvaća tehniku kao konstitutivnu značajku ljudskoga života. Izbjegavamo ovdje uporabiti riječ bitak. Razlog leži u tome što se na tragu Nietzschea i Diltheya bitak svagda shvaća kao bivanje ili postajanje (Werden). (Vidi o tome: Howard N. Tuttle, Human Life is Radical Reality: An Idea Developed from Conceptions of Dilthey, Heidegger,and Ortega y Gasset, Peter Lang Publishing, New York, 2007., str. 1-21.) To samo znači da bitak kao zbivanje u procesualnosti uključuje prednost, ili, ontologijski gledajući, primat promjene nad postojanošću. Povijesnost se suprotstavlja kao otvorenost mogućnosti svakoj prirodnoj faktičnosti. Štoviše, u Razmišljanjima o tehnici nailazimo na formulacije koje čak dovode u pitanje kategorijalnu i metafizičku uporabu modalnoga pojma „nužnosti“, S jedne je strane riječ o području prirodnih nagona, ali s druge strane je jasno da pojava čovjeka kao događaja u prirodi pretpostavlja rez s razumijevanjem vremena kao kontinuiteta organskoga načina bitka. Čovjek se u nizu „drugih nužnosti“ može razumjeti slučajem (kontingencijom) povijesno oblikovane slobode vlastita života. S onu stranu prirodne „nužnosti“ njegov je dom. Ortega ide još i dalje. On tvrdi da nasuprot pojmu „objektivne nužnosti“ bitka kao prirodnoga tijeka postojanosti u promjeni, ljudsku egzistenciju treba shvatiti iz „subjektivne nužnosti“ inteligencije. S pomoću nje se radikalno mijenjaju pojmovi objektivnosti i nužnosti. Volja za životom ili subjektivna želja za povijesnim preoblikovanjem svijeta dovodi čovjeka do pronalaska tehnike. Tehnika nije stoga tek neko sredstvo za drugu svrhu – ljudskoga preživljavanja u okolnostima prirode kao „nužnosti“. Umjesto toga, potrebno je govoriti o nečemu onkraj logike sredstva-svrhe. Čovjeku je uskraćen okolni svijet za razliku od životinje (Umwelt) kojeg „nosi“ posvuda sa sobom kao što kornjača nosi svoj oklop. Nasuprot tome, čovjek ima mogućnosti oblikovanja tehničkih svjetova mašte i zbilje bez obzira što ne može biti i „ovdje“ i „tamo“. (José Ortega y Gasset, „Man the Technician“, u: Toward a Philosophy of History, str. 94.) U čemu je navlastitost Ortegina razmišljanja (meditacije) o tehnici? Zahvaljujući tehnici ljudska bića stvaraju ono što u tekstu naziva „nad-prirodom“ (sobrenaturalezza). Umjesto radikalnoga stava koji zastupa Heidegger u „Pitanju o tehnici“ („Die Frage nach dem Technik“) kako se kroz postav (Gestell) ne razotkriva više bitak u značenju čuvanja prirode, nego njezine transformacije u energiju i informaciju, a to znači da je priroda u stanju biti-na-dispoziciji za iskorištavanje (Bestand), ovdje su susrećemo s mišlju koja pokazuje ipak stanovit oblik „vjere u budućnost“ čovjeka kao tehnički konstruiranoga bića. Ako je tehnika nešto s onu stranu prirode, ona u to valja svrstati „nat-prirodu“ i ono što je „izvan-prirode“. Oscilacija između temeljnih postavki o biti čovjeka kako ga je izložio Max Scheler u filozofijskoj antropologiji i onoga što će krajem 1940-ih godina radikalno unijeti Heidegger u promišljanje bitka kao događaja, u Ortege se neprestano odvija u svojevrsnome prolazu između čekića „antropologijskoga subjektivizma“ i nakovnja „ontologizma života“. Budući da je tehnika uvjet mogućnosti opstanka čovjeka u svemiru, postavlja se pitanje o njezinome ontologijskome statusu. Usto, pitanje o tehnici za Ortegu y Gasseta nije bilo kakvo usputno pitanje u njegovim razmišljanjima (meditacijama) o fenomenima suvremenoga svijeta, kao što su prodor masovne kulture, dekadencija zapadnjačke civilizacije, dehumanizacija umjetnosti. Ovdje imamo posla s osebujnom filozofijom tehnike. Ona se kreće između „vjere u rehumaniziranje“ svijeta i uvida u njegovo planetarno razdoblje. Moderna tehnologija određuje ga tako što izjednačuje prostor i vrijeme. Time svodi svijet na fabrikaciju proizvoda, a čovjeka na samofabrikaciju s kojom umjesto umjetnika i filozofa (hidalga i bodhisattve) na mjesto liberalno-demokratske figure modernoga gentlemana dolazi planetarno bezlična i otuda savršena figura dehumanizacije svijeta – inženjer.(José Ortega y Gasset, isto, str. 121-123.) Tehnika kao tehnologija nije više, doduše, sredstvo za neku drugu svrhu gledajući sa stajališta aparata. Umjesto toga potrebno je izaći iz novovjekovne metafizičke sheme stvaralaštva i stvorenoga (onto-teologije) i otvoriti problem konstrukcije svjetova bez izvanjskoga ili unutarnjega smisla njihove „svrhovitosti“. Iako je čovjek homo faber, a samofabrikacija za razliku od tradicionalno shvaćene Aristotelove diobe umijeća na teorijsku, praktičnu i poietičku, određuje njegovu bit u moderno doba tehnologije, a ne refleksivno-praktična djelatnost, ovdje još nešto valja dodati. Ortega y Gasset smatra da se tehnikom može upravljati, da je ona u vlasti kibernetičkoga modela razumijevanja bitka. Iako u svojim predavanjima ne koristi tu riječ/pojam, koja će 1960-ih godina biti ključnom za Heideggera zbog toga što u predavanju 1964. godine u Parizu na kolokviju „Živeći Kierkegaard“ („Kierkegaard vivant“), naslovljenom „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ tvrdi da filozofija kao metafizika okončava u kibernetici, (Martin Heidegger, Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M.Niemeyer, Tübingen, 1969., 2. izd. str. 61-80.) moguće je izvesti postavku da Ortega problem buduće tehnologije vidi u tome što ona „stvara“ sama iz sebe sve što jest. Drugim riječima, problem je tehnologije budućnosti u tome što se ne može obuzdati „razvitak“ i „napredak“ čovjeka kao tehničkoga bića ukoliko se biti tehnike priđe tek iz klasične humanističke perspektive. Kontrolu nad čudovišnim stanjem moderne tehnologije, koja je istodobno „šansa“, „mogućnost“ i „opasnost“ u projektu rehumaniziranja svijeta ne može se ozbiljiti tako što će se sustav strojne tehnike pretvoriti u nadomjestak za radnike, a njih kao suvišne u tom autokibernetičkome modelu života čarobnim štapićem revolucionarne promjene kapitalističkoga načina proizvodnje preobraziti u umjetnike i filozofe u novome ruhu. Kritika svakog oblika kolektivizma i mesijanske apokaliptike marksizma, koji se pouzdaje u moć i inventivnost čovjeka-mase, u Ortege y Gasseta je nedvojbeno više od pitanja smisla vodeće politike u svijetu. (Vidi o tome: Stephan Günzel, „Der Begriff der ‚Masse‘ in Philosophie und Kulturtheorie“ (I), u: Dialektik: Zeitschrift für Kulturphilosophie, br. 2/ 2004., str. 117–135.) Bit tehnike nije ništa tehničko. Zanimljivo je da tu znamenitu Heideggerovu misao iz „Pitanja o tehnici“, kao i njegovo hermetično objašnjenje da se s tehnikom čovjek može razračunati samo tako što će je prepustiti otvorenosti biti umjetnosti kao pjesništva (Kunst), nalazimo na gotovo istovjetan način izrečenu u Ortege y Gasseta mnogo prije promišljenu i iskazanu. Ako ljudska egzistencija nije pasivni bitak-u-svijetu, ljudsku zbilju odlikuje ipak nešto uistinu čudovišno. Ono najinovativnije u čitavome pokušaju mišljenja biti tehnike jest to da Ortega vidi ono nadolazeće kao razdoblje „kentaurskoga svijeta“. Zahvaljujući neodređenosti i nedovršenosti čovjeka, podarena mu je mogućnost svagda novoga otpočinjanja. Taj augustinovski paradoks egzistencije kao mogućnosti radikalne promjene u svijetu fabrikacije, pri čemu je proizvođenje (poiesis) bit akcije a ne praktično djelovanje bez svrhe i cilja, oznaka je političke antropologije Hannah Arendt. (Hannah Arendt, The Human Condition, University of Chicago Press, Chicago, 1999., 2. izd.) Inovacija se ne odnosi samo na linearnost povijesti. Napredak je stoga opravdano u doba Turgota i Condorceta sredinom 18. stoljeća bio ocrtan bojama sekulariziranoga kršćanstva i njegove racionalne teologije prirode. Ideja stroja koja se za Ortegu pojavljuje oko 1600. godine kada i pojam moderne tehnike pritom ima funkciju posredovanja i prijelaza. U stroju se ne nadomještava prva priroda (Spinozina natura naturans i natura naturata) s „drugom prirodom“ (arteficielle, Kunstmachen). Ima još nešto mnogo važnije za ontologiju stroja u ideji posredovanja i prijelaza. Ortega je to formulirao na sljedeći način. Pojedinac je u svojem bitku-u-svijetu podčinjen okolini (Umwelt) kao svijetu „objektivne nužnosti“ koju nije izabrao. No, priroda mu se pokorava kada u igru nastupa njegov „stroj samostvaranja“ u vidu sveze stvaranja (poiesis ili autofabrikacija) i pronalaženja (inventio). Stoga se umjetnost u tehničko doba ne svodi samo na podčinjenost stvaranja-pronalaženja „novoga“ figuri inženjera bez kojeg ne može doći do samokretanja mehaničkoga, električnoga i napokon informacijskoga stroja suvremenosti. Klasifikacija stupnjeva stvaranja „čiste umjetnosti“ u već navedenih sedam točaka predstavlja kratku povijest desupstancijaliziranja čovjeka kao subjekta/aktera suvremene umjetnosti. Od ikonoklazma do estetskoga objekta u društvu spektakla vodi put radikalne dehumanizacije. Pojam nema ništa s kriterijima umjetničke prosudbe. Usto, ne izigrava se „sada“ na račun onoga što je već bilo „prije“. Prisjetimo li se temeljne ideje ogleda Dehumanizacija umjetnosti iz 1925. godine vidjet ćemo koliko je ona razvijena i uklopljena u strukturu Razmišljanja o tehnici iz 1939. godine. Naime, umjetnost u svojem autonomnome statusu oslobođena djela od prisile onostranosti ili Zakona u formi Boga i njegovih nadomjestaka poput prirode i uma nije ništa drugo negoli unutarnji pokretač tehnički određene sadašnjosti. U svim visokim kulturama graditelji ili tehničari bili su važni za „razvitak“ i „napredak“ civilizacije. No, u društvenome poretku moći njihova je uloga bila posve ispod filozofa-kraljeva i umjetnika-obrtnika, da se poslužimo Platonovom ontologijskom shemom prirodne hijerarhije umijeća. Za Ortegu y Gasseta ništa se u tom sklopu nije promijenilo od iskona do danas. Kada inženjer kao figura ulazi u prostor-vrijeme moderne tehnike, on ne vlada njezinim „ciljevima“ i „svrhama“. Štoviše, kibernetički model upravljanja svijetom pretpostavlja ideju kontrole kao sveze neposrednosti uvida i posredovanja između objekta i njegovih stanja s optimalnim redom u sustavu. Onaj tko kontrolira procese tehničkoga subjektiviranja u modernome svijetu nije nipošto inženjer. Bit tehnike uistinu se skriva u nečemu što nije ni prirodno niti ljudsko, a ponajmanje pripada samoj tehnici. To što nije ništa određeno i dovršeno jest neki preostatak čudovišnoga događaja kojim se čovjek uspostavlja „subjektom“ bez „supstancije“ čitavoga procesa samostvaranja u povijesti. Kentaurska „priroda“ njegova projekta bitno je hibridnoga karaktera. Gdje se skriva bit tehnike za Ortegu y Gasseta? Je li uistinu „vjera u rehumanizaciju svijeta“ ono što ima opravdanje u tehno-estetskome inženjerstvu posthumanoga stanja kada se „danas“ ne samo proizvode nove forme bitka iz ideje „umjetnoga uma“ (A-Intelligence), nego se ta samoproizvodnja još k tome estetizira do toga da jedan od najnovijih pravaca suvremene umjetnosti nosi naziv znanstvenoga eksperimentiranja s nastankom „umjetnoga života“ (A-Life) – postgenomika ili transgenska umjetnost? (Ingeborg Reichle, Art in the Age of Technoscience: Genetic Engineering, Robotics, and Artificial LIfe in Contemporary Art, Springer, Wien-New York, 2009. i Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung, http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen) Nedovršenost se čovjeka pokazuje njegovom povijesnom kontingencijom. Bez nje svijet ne može iz stanja „bitka“ (quiddittas) dospjeti do mogućnosti promjene bića u cjelini i čovjeka navlastito (quoddittas). U Ortege nema nimalo tehnofobije niti bilo kakva ostatka tehnodeterminizma. Kraj razmišljanja o tehnici tome vjerodostojno ide u prilog. Hidalgo i bodhisattva nisu zauvijek prohujale figure misaone avanture povijesti kao svjetskoga događanja onoga istoga u razlikama. Sa stajališta homogene tehničke sudbine čovječanstva koja proizlazi iz zapadnjačke misli napretka, a to je samo izvanjska struktura tehničkoga mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije, biti plemenitim nomadom ljepote u potrazi za svojim fikcijama u borbi s vjetrenjačama, ili biti uronjen u kozmičku prazninu bitka iz čije perspektive je ovaj svijet „ovdje“ i „sada“ totalna obmana i privid, samo je nešto zastarjelo na putu nužne novosti „novoga“. Iako je čovjek zahvaljujući tehnici beskonačno „plastičan“, njezina hipertrofija ukazuje na granice ljudskoga unutar zatvorene metafizičke sheme povijesti. Razlike u pristupu biti umjetnosti iz horizonta tehničke vladavine bitka tako se u Ortege i Heideggera pokazuju iz njihove unutarnje srodnosti. Ona se može izvesti iz usporednoga čitanja njihovih ključnih spisa koje smo ovdje uzeli u razmatranje samo s obzirom na postavku o nestanku ideje čovjeka iz novovjekovnoga sklopa napretka. Umjetnost bez vlastite biti, doduše, nastavlja šokirati i provocirati tzv. društvene uvjete egzistencije. No, čini se da je glavni problem Ortegine analize koju je sam nazvao „sociologijskom“ u tome što je uskoro vidio da je moderna tehnika ostavila društvo bez subjekta. Čovjek-masa i njegova suprotnost u stvaralačkome pojedincu kao dekadentnome umjetniku 20. stoljeća više uopće nisu nikakve suprotnosti. Umjesto ove socijalno-antropologijske razlike, na djelu je novi identitet čovjeka koji proizlazi iz samofabrikacije jednoga bića kentaurske sudbine. U kušnji smo da uporabimo prokazani pojam iz staljinističke tvornice ideja – inženjeri ljudskih duša. Bez obzira na njegovu ideologijsku pozadinu, paradoks je da on savršeno odgovara na stanje koje Ortega y Gasset ima u vidu u razmatranju posljedica tehničke civilizacije Zapada na njezinu ishodu. Inženjerstvo je inteligencija bez radikalnoga odnosa spram pitanja o „subjektu“ moći. Iako Ortega na kraju svojih razmišljanja lucidno kaže da mu se ideja o vladavini tehnokracije u modernome društvu uvijek činila neutemeljenom naprosto stoga što inženjeri „ne misle“, da to kažemo na Heideggerov način, ovo više nalikuje humanističkoj nostalgiji za vremenom „kada je željeti još pomagalo“. Problem nije u tome što „inženjeri ne misle“, nego u tome što mišljenje koje bi moglo biti alternativom inženjerstvu kao apsolutnoj konstrukciji svijeta iz duha stroja nema više svoje figure tragičnoga otpora poput grčkih ekscentričnih filozofa, srednjovjekovnih mistika, hidalga i bodhisattvi. Sveta ravnodušnost Don Quijotea ostaje tek pobunom subjekta unutar vlastita dvorca opsjena. Epilog: O iskustvu praznine Pitanje je tehnike u konačnici pitanje o smrti civilizacije koja se uzdajući u himere napretka olako odrekla jednostavnosti življenja kao iskonske drame. Ludilo slobode jednog neshvatljivoga hidalga uistinu jest nešto krajnje zastarjelo u modernoj tehnomorfnoj kulturi. Njezina umjetnost sve više postaje eksperimentom bez svijeta, a sve manje otvaranjem svijeta kao horizonta smisla. Don Quijote je u svojoj bitnoj neprilagođenosti svijetu kao tehnosferi tek jedan od „stilova života“. Imati prema umjetnosti ravnodušnost može samo onaj koji zna da ni umjetnost niti znanost više ne stvaraju i ne pronalaze „novo“. Umjetnici i znanstvenici su postali kolektivnim subjektom inženjerske tehnologije u konstrukciji svijeta kao mreže. U njoj je sve raspoređeno u kaotičnome poretku. Bez središta i bez rubova zbiva se samoorganiziranje nove cjeline. Sve povijesne figure od stoika do gentlemana u tome su anakronizmom već činjenicom što nikoga ni na što ne obvezuju. Njihovo je mjesto u muzealiziranoj povijesti tvorevina i figura na putu apsolutne tehničke samofabrikacije. Ali, ipak ima nešto izvan ove zapadnjačke metafizike ništavila, koja otpočinje s grčkom riječju téhne i okončava s riječju tehnosfera. Ortega y Gasset je svoj spis o tehnici završio s riječju duša (psyhé) kad je govorio o tome da se istočnjački bodhisattva ne može uklopiti ni u jedan poredak tehničkoga sklopa od iskona svijeta do njegova kraja. „No, ljudski život nije samo borba s prirodom; on je također borba čovjeka sa svojom dušom. Čime je to Euroamerika pridonijela razvitku tehnika duše? Možda je u ovome području ona uistinu inferiornom u odnosu na neshvatljivu Aziju? Zaključimo naše razlaganje s otvaranjem a vista budućih istraživanja koja bi nam trebala suprotstaviti azijske tehnologije s onima zapadnjačke civilizacije.“ (José Ortega y Gasset, isto, str. 161.) Tehnologija kao iskustvo bezuvjetno iskrsle praznine? A što ako je to krajnji rezultat one čudovišne „ravnodušnosti prema umjetnosti“ da nam ne podastire više traganje za ništavilom i prazninom kao dramu ljudskoga života? Umjesto toga ništavilo i praznina postaju iskustvo nadomjesne „ljudske prirode“ što se sama stvara i razara. Ono prazno proizlazi iz biti tehnike. U svojoj se moćnoj ništećoj praznini obavija uz nas poput novoga iskustva mišljenja. A na njegovu tragu u sveopćem „ludilu slobode“ okončava svoju neponovljivu dramu egzistencije. U doba kada ono prazno suvereno vlada svijetom od umjetnosti možda valja očekivati samo još novu „tehnologiju slobode“ kako u otporu spram bijega izvan svijeta tako i u subverziji poretka metafizike s kojom zaključujemo ovo izlaganje o ravnodušnosti same umjetnosti prema onome što je još preostalo od ideje čovjeka. O tome nam Ortega y Gasset više ništa bitno ne može reći.

September 9, 2025
Lévinasova oporuka

Lévinasova oporuka

1. Kršćansko je srednjovjekovlje bilo savršeno u svojem ontologijskome dualizmu. Sukob dobra i zla određuje jedini smisao uspostavljanja svijeta na načelima „dobroga Boga“ koji se iskazuje prema pet transcendentalija u sv. Tome Akvinskoga: jedno, dobro, istinito, biće i lijepo (unum, bonum, verum, ens i pulchrum). Suprotnost tome proizlazi iz „zlog đavola“ koji djeluje često i kroz ideje apsolutnoga znanja o svijetu, pa nije nimalo začudno da i u SF-seriji „Zvjezdane staze“ onaj ekscentrični lik superinteligencije iz najudaljeniije točke svemira zvan Q. katkad pokazuje crte koje bismo mogli odrediti „dijaboličkim načelima“. Zlo, dakle, nije nikad samo primitivno i sklono barbarizmu na najvišu potenciju. Ono je kao u gnostičkome nauku rezultat „okrutnoga demijurga“ koji je stvorio svijet po mjeri svojih mana i nesavršenstva, ovakvog kakav se upravo „ovdje“ i „sada“ uzdiže do mogućnosti totalne destrukcije i autodestrukcije. Djelovati protiv takvog inkarniranoga zla ne znači, međutim, prihvatiti zdravo za gotovo ovaj maniheizam koji se čak i u kritici sv. Aurelija Augustina često ne razrješava drukčije negoli novim neomaniheizmom u ruhu jedino ispravnoga kršćanskog nauka. Stvar je krajnje jednostavna. Pitanje dobra i zla kao fundamentalno etičko pitanje ne može se svesti na religiozno-političko svjetonazorno izvođenje postulata i načela djelovanja, jer postoji čudovišna mogućnost da se u ime iskonske predanosti i smjernosti spram božanske milosti svaki uzvišeni oblik vladavine znanja u formi filozofije, znanosti i umjetnosti proglasi „đavolskom spletkom“ nekog Mefista iz sjene „duboke metafizičke države“. Zato se valja kloniti svakog maniheizma i reći da ni „dobro“ ni „zlo“ ne znače baš ništa o-sebi ni za-sebe. Ono što je najbolje znao Emmanuel Lévinas kad je, doduše, unutar iste metafizičke sheme mišljenja tvrdio da etika bezuvjetne ljubavi spram Drugoga treba postati tzv. prva filozofija ili ontologija, jest jedini preostali postulat i načelo djelovanja koje ima „smisla“. (v. Emanuel Lévinas, https://sites.google.com/view/philosophy-texts/20th-century/phenomenology/emmanuel-levinas/levinas-ethics-as-first-philosophy ) O čemu je riječ? O tome da je ono što čujemo u mesijanskim tonovima velike glazbe Beethovena, Wagnera, Mahlera, Rahmanjinova uvjet mogućnosti spasonosnoga događaja koji nije negdje izvan ljudske duše i slobode egzistencijalnoga usuda čovjeka. Drugi leži u biti otvorenosti spram sebe samoga izvan svake egocentrične i narcističke vježbe razaranja svijeta. Ono dobro je tako jednostavno i svatko ga može osjetiti kroz suzu u oku i drhtaj srca pred događajem kojim se ništa ne zbiva tako prekretno, osim što sve nakon tog čina bezuvjetne ljubavi kao milosti i samilosti spram Drugoga postaje savršeno u težnji za čistoćom svijeta. 2. No, jasno je da je Lévinasov obrat u biti metafizike kojim ono Dobro i Pravedno (sinteza Platona i Talmuda) dovodi do „etike kao prve filozofije“ posve sukladan Heideggerovim postavkama o prevladavanju/prebolijevanju (Überwindung/Verwindung) metafizike. Prvo je uvjet mogućnosti posljednjega u ideji zapadnjačke eshatologije u Grka. No, kad se ono božansko kao apsolutno Drugo i kao bezuvjetna ljubav uspostavlja kao smisao filozofijske brige oko jezika u smislu proročkoga zaviještanja, onda je stvar s etikom bez mesijanstva posve drukčija. Umjesto toga, Lévinas konstruira u filozofijskome smislu „apokrifni humanizam“ iz primarne dimenzije židovske Tore i Talmuda, a to je ono proročko koje nadilazi granice znanstvenoga diskursa i ne zapada u praznu retoriku došašća propasti svijeta u smislu eshatologijskih vizija Sudnjega dana. „Čovječnost“ nije ničime unaprijed predodređena jer je antiesencijalistički izvedena iz govora kao apofantičkoga ukazivanja nadolazećega događaja. Ova se figura raskorijenjenosti može jedino misliti u analogiji s prispodobama o strancu/tuđincu koji lutajući prolazi svijetom u potrazi za Edenom kao obećanom zemljom. Drugi je stoga nesvodljivost mišljenja „apokrifne čovječnosti“ iz položaja postmetafizičke realizacije filozofije koja više nije ni teodiceja, ni eshatologija niti soteriologija u horizontu zapadnjačke metafizike, već mišljenje bezuvjetno Drugoga i drugosti bezuvjetne čovječnosti koja proizlazi iz bestemeljnosti ljudske slobode. (v. Emmanuel Lévinas, Totalité et Infini: Essai sur l’extériorité, M. Nijhoff, Haag, 1961.) 3. Postoje samo tri filozofijske ideje „velike etike“ do danas: (1) Aristotelova ideja distributivne pravednosti u zajednici (polis) određenoj „prirodnim“ ograničenjima i etničkom svodivošću državljana s temeljnom vrlinom razboritosti (phronesis); 2) Kantova ideja moralnoga Zakona koji se uspostavlja djelovanjem autonomnoga umnoga subjekta u kategoričkome imperativu unutar svijeta kao kozmopolisa; 3) Lévinasova ideja su-osjećanja s patnjama Drugih u neposrednome susretu s onu stranu „prirode“ i „kulture“ kao događaj svetosti života. Grčko i novovjekovno iskustvo pretpostavljaju već uvijek postojanje političke zajednice. Za Grke je to ograničeni svijet grada-države (polis), a za moderno doba je to politički poredak nacija-država s regulativnom idejom svjetskoga poretka zasnovanog na umnim načelima. U oba slučaja, izvorno grčkome i modernome, etika ima svoj zavičaj, mjesto, topologiju, ima svoj „svijet“. U slučaju suvremenoga doba nakon iskustva dijaboličkoga zla Holokausta i „kraja teodiceje“ više ne postoji ili je posve razorena ideja zavičajnosti, doma, boravišta čovjeka. Ni grad-država ni nacija-država nisu više boravišta suvremenoga čovjeka. On je lutalica i nomad, prognanik i apatrid u svijetu koji postaje mreža struktura i funkcija. Čovjek nije samo planetarni nomad u doba tehnoznanosti, nego jest bitno bez domovine koja postaje kao u onoj tibetanskoj legendi koju spominje Cioran logorovanje u pustinji. Lévinasova je etika Drugoga potraga za boravištem čovjeka na kraju njegove tragične povijesne drame lutanja i „beskorisne patnje“ naroda i pojedinaca. Izvor je ove metafizičke etike svetosti života Drugoga u onome bezavičajnome. Ono je jezovito i strahotno, i otuda u svojoj bezavičajnosti uzvišeno kao apsolutno zlo. U suočenju s njime svetost života čini se posljednjom zagonetkom onog susreta s licem Drugoga, koji radikalno mijenja svu dosadašnju povijest. Etika bez svijeta nužno zahtijeva čudovišni događaj stvaranja svijeta kada je sve samo ili ovo ili ono nasilje u ime slobode, jednakosti, pravednosti. Je li uopće mogući stvoriti novi svijet ako je već ono najčudovišnije od svega nešto što ne pripada misaonome horizontu Lévinasa, već upravo njegovome jedinome pravome učitelju i suputniku u mišljenju. To najčudovišnije jest ono što Heidegger u „Prebolijevanju metafizike“ kaže o nihilizmu zapadnjačke povijesti. Na njezinome kraju čovjek kao ratio i životinja kao nagon postaju identični. Ono isto u razlici čovjeka i životinje dolazi iz odnosa postavljenosti same biti tehnike. Kada se čovjek koristi u druge svrhe kao materijal, tada je tehnička uspostava bezuvjetne mogućnosti njegove biti postala prazninom, bezavičajnošću koja se pokazuje svjetsko-povijesnom sudbinom. Svijet u bezavičajnosti tone u bezdan. Što s etikom kada svijet nakon „kraja povijesti“ nije više mjesto i boravište onoga ljudskoga-odveć-ljudskoga, kada neljudsko sam život prisiljava na pobunu i to ne više iz „aktualizma i moralizma historije“, već iz osjećaja nepodnošljivosti spram ravnodušnosti koja prijeteći istiskuje smisao slobode i pravednosti u korist tehnoznanstvene učinkovitosti „prirode“ i „duha“? Doista, što s etikom u doba apsolutne bezavičajnosti svijeta? Bez iluzije da se problem može riješiti sredstvima božanskoga ili revolucionarnoga nasilja, preostaje ipak temeljni problem u tome što je svaki etički odgovor na čudovišnu moć tehnosfere ipak samo ono što je unaprijed svakome jasno – posljednja utjeha i ništa više. S onu stranu Zemlje u njezinome lutanju iziskuje se posve drugo i drukčije mišljenje koje ne otpočinje s etikom kao „prvom filozofijom“ i ne završava s apsolutno Drugim kao mesijanskom beskrajnom pravdom. (Žarko Paić, „Messianic Triumph of Ethics? Emmanuel Lévinas and the aporia in the thinking of the Other // Cuestiones de filosofía, 7 (2021), 28; 53-92. doi: 10.19053/01235095.v7.n28.2021.12388) Lévinas je ipak otvorio ono što je jedino bitno – pitanje o granicama nasilja metafizike i vremenu ispunjene beskonačnosti.

September 8, 2025
 Kad više nema crte ili o nihilizmu kao normalnome stanju

 Kad više nema crte ili o nihilizmu kao normalnome stanju

1. Otpočet ću ovo promišljanje pojma nihilizma kao normalnoga stanja u eseju Ernsta Jüngera naslovljenom Preko crte (Über die Linie) iz 1950. godine s postavkama Martina Heideggera o samome Jüngeru. Razlog je taj što je prva inačica ovog eseja objavljena u knjizi Anteile: Martin Heidegger zum 60. Geburtstag, V. Klostermman, Frankfurt am Main, str. 245-284. Nakon toga nastojat ću „hermeneutički“ baciti svjetlo na artikulaciju nekih temeljnih pojmova samoga Jüngera koji su preživjeli sve nedaće i stranputice politike i ideologije 20. stoljeća (osobito nacizma), jer je kao što je poznato Jünger bio u službi njemačke vojske u okupaciji Francuske, u mladosti pripadnik intelektualaca okupljenih oko ideje konzervativne njemačke revolucije, dok se o Heideggeru ionako uglavnom sve zna. (v. moj tekst „Metapolitika i zlo: Heideggerov „duhovni nacizam“, blog KAOS, 3. rujna 2025.) Ključni fenomen koji Jünger ispituje u svojim spisima jest moderna “tehnika”. Usmjerujući se na ta razmatranja, Heidegger razvija perspektivu koja određuje njegovo tumačenje metafizičke misli kao “makinacije” (Machenschaft) i kasnije tumačenje biti tehnike kao postava (Ge-Stell). Međutim, kako pokazuje Peter Trawny, suvremeni njemački filozof i izdavač Heideggerovih prijepornih Crnih bilježnica, Heidegger se ubrzo distancira od Jüngera. Za njega, Jüngerov stav “herojskoga realizma”, koji potvrđuje sve tehnološke i povijesne događaje njegova vremena, ne uspijeva pred filozofskim zadatkom traženja prijelaza od dovršetka metafizike do druge povijesti. Heidegger također prigovara Jüngeru da se upušta u područje za koje mu nedostaju alati, “pri čemu se ne misli na činjenično znanje, već na temeljno iskustvo i oštrinu, jasnoću i preglednost propitivanja.” U tekstu 90. sveska njegovih Sabranih djela, naslovljenim O Ernstu Jüngeru (1939./40.), Heidegger povezuje bit moći sa svjetskim ratom i komunizmom. Budući da bit moći teži bezuvjetnoj i potpunoj dominaciji, temeljni proces osnaživanja moći do same njezine biti jest “totalna” mobilizacija. Nema nikakve dvojbe da je to najznačajniji Jüngerov pojam uopće, a i ja sam ga prihvatio za analizu geopolitičkih transformacija suvremenoga svijeta jer jasno pokazuje smjer vladavine ne više onoga što bismo nazvali tehnikom i tehnologijom, već same čudovišne „biti“ tehnosfere. Međutim, totalna mobilizacija svoj najodlučniji napredak i učvršćivanje pronalazi u svjetskome ratu. Zato je Lenjin slavio izbijanje svjetskoga rata 1914. Budući da je svjetski rat moguć samo kroz totalnu mobilizaciju, on mora utrti put onome što je Lenjin shvaćao kao “komunizam”. Za Heideggera je “komunizam” metafizički proces, tj. oblikovanje biti bića kao cjeline, u kojem se dovršava zapadno doba metafizike. Za Lenjina i komunizam, usavršavanje tehnologije i njezino ovladavanje su sve. To nije puka reorganizacija društva, a zasigurno nije ni njegovanje “društvenoga” kao brige za narod. “Proletarijat”, koji to postaje tek kroz komunizam, jedno je od sredstava moći među ostalima. Što se odlučnije vodi svjetski rat, to je totalna mobilizacija s obje strane nezaustavljivija. I što to bezuvjetnije postaje stvarnost, to je komunizam neizbježniji u metafizičkome smislu. Za Heideggera, odgovarajuće države ꟷ demokratska, fašistička, boljševička i njihovi hibridni oblici ꟷ samo su fasade. Dakle, sve ide prema propasti, prema jednoj odluci ꟷ koju jedva naslućujemo jer nam je njezina jedinstvenost još uvijek strana, ali ne i sasvim skrivena i povučena. (v. o tome Žarko Paić, „Permanentno stanje i-rata-i-mira: Od totalne mobilizacije do apsolutne konstrukcije događaja“, blog KAOS, 5. kolovoza 2025. https://zarkopaic.net/blog-post/permanentno-stanje-i-rata-i-mira/ Heidegger u svojim bilješkama iz 1930ih godina navodi da Jünger „izoštrava, učvršćuje i artikulira“ Nietzscheov metafizički lik (Gestalt) svijeta, iz njegovih bitnih iskustava Prvog svjetskog rata (GA 90: 227 i dalje). Prema Heideggeru, Jünger shvaća ovaj svjetski koncept volje za moć u smislu totalne mobilizacije. Volja za moć znači da se stvarnost shvaća u smislu njezine koristi za život (očuvanje moći i povećanje moći); šuma se pojavljuje na primjer kao potencijalni proizvođač drva ili kao rekreacija nakon rada. Sukladno tome, sve veća pretvorba života u energiju (totalna mobilizacija) znači da se čovjek i stvari pojavljuju kao potencijalna energija za očuvanje moći i povećanje moći, da imaju funkcionalnu vrijednost. Stoga Heidegger zaključuje da u svojem opisu totalne mobilizacije Jünger, više od ikoga drugog, pokazuje naš trenutni svijet volje za moć (GA 90: 263; usp. 53). Jasno je zašto Heidegger pokazuje povijesno-metafizički razvitak pojma Gestalta, jer se u tameljnim Jüngerovim spisima kao što su to Radnik i Totalna mobilizacija pojavljuje ovaj pojam kao premosnica između ono platonskoga i novovjekovnoga s krajem u Nietzschea kao svojevrsni događaj susreta između ideje i pojave izvan tradicionalnog transcendentalizma i empirizma. Tako se u „liku“ radnika pojavljuje bit metafizičke konstrukcije tehnike koja se u modernom industrijskome radu u tvornicama kao „talionicima“ preobražava u fundamentalnu strukturu onog što iz rada samoga proizlazi kao uradak i učinak „totalne mobilizacije“. Heidegger iz Jüngerove metafizike izvodi dva zaključka. Unutar metafizičke tradicije, Gestalt se shvaća na različite načine. Prvi način je platonizam. U platonizmu, Gestalt (ideja, eidos ili forma) je idealni i transcendentalni oblik (Bitak) koji je mjera za sva bića na zemlji, svijet postajanja. Ponor – koji je otvorio platonizam – između tek prividnih bića ovdje dolje i stvarnog bića negdje gore nije neutralan. U odnosu na transcendentalno područje Bitka gore, svijet postajanja ovdje dolje je ne-biće, koje se stoga mora poreći. Ovdje se Gestalt (lik) shvaća u okretanju od našeg svjetovnog postojanja, a to implicira negaciju (nihil) svijeta postajanja u platonizmu. U platonskoj koncepciji Gestalta, transcendentalno područje bitka prevladava nad svijetom postajanja. Drugi način je Nietzscheov. Nietzsche vidi nihilistički karakter platonizma, poricanje života u njegovoj koncepciji Gestalta. Njegov obrat platonizma polazi upravo iz svijeta postajanja i shvaća Gestalt kao proizvod volje za moći života. Gestalt je, dakle, struktura moći usred svijeta postajanja, koja služi očuvanju i jačanju moći života. Gestalt je usto nužan uvjet za očuvanje moći života, koja bi inače isparila pred neumoljivom promjenjivošću (postajanjem). Ipak, taj oblik nije stabilan i vječan, jer svaka stabilizacija uništava postajanje, glavni karakter života. Stoga Gestalt ima relativno trajanje i na taj način služi jačanju moći života. U Nietzscheovoj koncepciji Gestalta, svijet postajanja prevladava nad bitkom. Prema Heideggeru, isti obrat platonizma je u pitanju i u Jüngerovoj misli. Poput Nietzschea, Jünger vidi mogućnost prevladavanja nihilizma u volji za moć. Lik radnika predstavljen je voljom za moć života i ne treba ga miješati s platonskom idejom. Ipak, Heidegger kaže da se u obratu platonizma „svi oslonci platonizma vraćaju“ (GA 90: 82). Zašto? Prema Jüngeru, ne postoji baza koja se može naći u svijetu postajanja – on to naziva „elementarnim svijetom“. Gestalt je nužan za regulaciju elementarnog svijeta postajanja. Reprezentacija Gestalta znači stabilan poredak koji je nepokolebljiv i kao takav jamči „novu sigurnost i rang života“. Tu sigurnost pronalazi u obliku radnika. Gestalt (Bitak) je nužan kako bi se reguliralo elementarno (postajanje). Jünger shvaća ovu regulaciju u skladu s metafizičkom tradicijom tako da se ‘supstanci’ daje ‘lik’. Naglasak na elementarnom ukazuje na „primat sata“, prema Heideggeru, koji se dovodi u red Gestaltom (eidosom) (GA 90: 124; usp. 94, 96). S jedne strane, Gestalt je rezultat preokreta platonizma, koji predstavlja nešto stabilno u svijetu postajanja. S druge strane, Jüngerov elementarizam je platonski. Samo Gestalt – vječni bitak i vječno Biće – sposoban je regulirati elementarno. Stoga, prema Heideggeru, ovaj pokušaj preokreta platonizma ostaje neuspješan: „Iz nužnosti prevrednovanja svih vrijednosti, što je preokret platonizma – koji mora ukloniti platonizam, ali to ne može učiniti! Ideja ostaje na snazi ​​kao platonska zamjedba“ (GA 90: 23). U Heideggerovu tekstu posvećenom Jüngerovu spisu „Preko crte“ (v. Zur Seinsfrage, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 1956.) sve rečeno još se više produbljuje i kritički nastoji dovesti do pitanja i smislu bitka polazeći od propasti „istine bića“ kroz proces svjetsko-povijesnoga nihilizma. Budući da je Jüngerov spis Preko crte pobudio u Heideggera težnju za pokušajem istančanoga razlikovanja u samome pojmu nihilizma u povijesti metafizike od Platona do Nietzschea, a i sam se Heidegger u svojim ključnim spisima druge faze sredinom 1930ih godina dovinuo do pojma događaja (Ereignis) kao mogućnosti kritike makinacije ili postava moderne tehnike kojeg u cijelosti obavija koprena nihilizma kroz ono što rani Jűnger naziva „totalnom moblizacijom“, onda je posve bjelodano zašto Heideggerove opaske uz ovaj spis valja razumjeti kao instrukciju i kritiku jedne inačice u shvaćanju nihilizma. Mjesto koje ću navesti iz njegovih analiza Jüngera to posvjedočuje. „Vaš esej “Na liniji” govori o nihilizmu kao “temeljnoj moći” (str. 60); postavlja pitanje buduće “temeljne vrijednosti” (str. 51); ponovno spominje “lik”, “također i lik radnika” (str. 41). To, ako dobro vidim, više nije jedini oblik “u kojem prebiva mir” (loc. cit.). Umjesto toga, kažete (str. 10) da je sfera moći nihilizma takve prirode da “nedostaje viteški izgled čovjeka”. Ili je oblik radnika ipak taj “novi” u kojem se viteški izgled još uvijek očituje? Moramo se sjetiti da prvo krećemo na put koji vodi do rasprave o biti bitka. Samo tim putem može se raspravljati o pitanju ništavila. Pitanje biti samog bitka iščeznut će ako ne napusti jezik metafizike, jer nas metafizičko predstavljanje sprječava da mislimo pitanje biti bitka. Trebalo bi biti očito da je preinaka izricanja koja promišlja o biti bitka podložna drugačijim zahtjevima od zamjene stare terminologije novom. Činjenica da će pokušaj te preinake vjerojatno dugo ostati nespretan nije dovoljan razlog da se od nje suzdržimo. Danas je posebno snažno iskušenje prosuđivati ​​promišljenost misli brzinom izračuna i planiranja koja odmah opravdava njezine tehničke izume kroz ekonomski uspjeh za sve. Ova procjena misli preopterećuje je standardima koji su joj strani. Istodobno, misao se optužuje za arogantnu tvrdnju da zna rješenje zagonetki i da donosi spasenje. S druge strane, potpuno sam s Vama u suglasju kada ističete nužnost dopuštanja svim još uvijek netaknutim izvorima snage da teku i davanja svakog mogućeg doprinosa kako bi se preživio “utjecaj nihilizma”. (str. 26-27) Nihilizam je očito moguće misliti tek kad se ima u vidu ono što Heidegger smatra fundamentalnim za razumijevanje modernoga doba, a to je pitanje o „biti bitka“. No, to pitanje nije više ono isto koje je sam mislilac u svojem temeljnome djelu Bitak i vrijeme iz 1927. godine postavio iz horizonta destrukcije tzv. tradicionalne ontologije. Sada je u samome središtu istog pitanja prodrlo ono što taj horizont više ne otvara u iskonskome događaju mišljenja. Razlog je što je nihilizam kroz sveprodiruću „totalnu mobilizaciju“ sve one likove koje spominje Ernst Jünger u svojim spisima Radnik i Totalna mobilizacija posve učinio izvanjskim i gotovo bezličnim procesom masovnoga nijekanja i ništenja svekolike zemlje i svih bića nastanjenih na njezinu tlu. Pitanje o „biti bitka“ ne proizlazi više iz nužnosti destrukcije tradicionalne ontologije, jer je ona postala nemjerodavnom činom uspostavljanja makinacije ili postava kao biti tehnike (Ge-stell). Ono proizlazi, paradoksalno, iz nužnosti razračunavanja s ništavilom u samoj „biti bitka“, iz vladavine nihilizma i svih njegovih „likova“. 2. Godine kada je objavio djelo Über die Linie – 1950. – uočio je Ernst Jünger određene znakove koji ukazuju na odlučujuću prekretnicu. Čovječanstvo se udaljavalo od „crte“, „primarnoga meridijana“ nihilizma. Slijedeći Nietzschea i Dostojevskoga, naglašavao je da je nihilizam od samog početka bio faza u kulturnome razvitku, a ne trajno stanje. Prvi znak preokreta bio je, po njegovom mišljenju, da čarolija radikalnih političkih ideologija počinje slabiti. Istodobno, moć Levijatana – monstruoznog stanja totalitarnoga nacionalizma – postajala je sve slabija zbog globalizacije ili „totalne mobilizacije“. Zašto je vjerovao da je ono što mi danas nazivamo globalizacijom antinihilistička sila? Nije li to zapravo previd, promašaj, propust u njegovu mišljenju? Vidio ju je kao razvitak koji potiče zabrinutost ljudi za budućnost planeta u cjelini i koji bi mogao dovesti do svjetske države. Tada nastajuća ujedinjena Europa, kao „treća sila“ na svjetskoj pozornici, potaknut će globalni poredak kao sklop znanosti, tehnologije i kulture u najširem smislu riječi, kako je očekivao. Osim toga, astronomija, fizika i biologijaproširivale su naše opće znanje do te mjere da su dosegnute temeljne razine koje se više nisu mogle svesti na neke jednostavne zakone ili kvantificirane odnose. Ti su nalazi zahtijevali teološka tumačenja i, kao paralelu, vidio je kako se u književnosti pojavljuju „teologijske teme“. Pobrinuo se da naglasi da nihilizam još nije prevladan. Duboke rane dvaju svjetskih rata prvo će morati zacijeliti. Ekonomska jednostranost uma i moralna ravnodušnost kasnijeg liberalizma još su uvijek bili prisutni. Kao i rasipno iskorištavanje „svijeta strojeva i automata“. Ove destruktivne i izjednačavajuće tendencije još će se morati ispraviti. Ali prije svega, unutarnja praznina koju su ljudi doživljavali, kao i egzistencijalni strah koji im je uzrokovala, morala se otkloniti. Sve dok se ta praznina ne „popuni“, moderni čovjek bio bi u iskušenju pobjeći u širenje političke moći i nacionalistička osvajanja ili u brzinu i učinkovitost prijevoza i masovnu proizvodnju. Međutim, ono što je bilo najpotrebnije bio je novi „okret spram bitka“ (Zuwendung des Seins). To je Heideggerova formula koju je Jünger usvojio. Čim bi se prešla granica nihilizma, dogodio bi se takav okret spram bitka. To bi bila potvrda da je nihilistička faza napuštena. Kao što smo se u prethodnom odjeljku ovog mojeg priloga mogli jasno uvjeriti, Heidegger se odlučno nije složio s Jüngerom o tome (iako je uvelike poštovao Jüngerov stav o toj temi). Nasuprot postavkama Jüngera tvrdio je da nihilizam ide uistinu duboko, budući da je u srži cijele filozofske tradicije koju je Zapad uspostavio na temelju grčke metafizike. Da bi se nihilizam ostavio iza sebe, osnovne crte zapadnjačke filozofije morale bi se preoblikovati prema Heideggeru, stvarajući dostojno mišljenje bitka. Jünger je ostao pri svojem uvjerenju da će, s postupnim gubitkom kontrole nad velikim političkim ideologijama i njihovim monstruoznim državama, pojedinac ponovno steći svoju slobodu. Bio je siguran da će, budući da se sloboda ne može pronaći u praznini koju je stvorio nihilizam, pojedinac odabrati život u „oazama“ izvan državnog poretka. Metafore koje je koristio za prikaz te novostečene slobode bile su „divljina“ i „šuma“. Ipak, nije li razlika između Jüngera i Heideggera oko biti nihilizma možda u tome što prvi sa stajališta „ničeanca“ kao pisca, a ne filozofa, svagda želi dati neku tzv. konkretnu spasonosnu mogućnost izbavljenja iz „nihilizma kao izražaja obezvrjeđenja najviših vrijednosti“, a za njega „doba definicija nihilizma mogla bi se usporediti s iznašašćem uzročnika raka.“ (Preko crte, hrv. prijevod, Europski glasnik, br. 19/2014., str. 21. S njemačkoga preveo Mario Kopić) Nadalje, u nastavku obrazloženja Jünger pod propašću vrijednosti misli ponajprije tzv. kršćanske vrijednosti, jer u Nietzschea čitav filozofijski projekt prevladavanja nihilizma nije moguć bez glavne metafizičke postavke o smrti Boga i nastanku pojma nadčovjeka. No, postoji i još nešto ambivalentno: nihilizam se pojavljuje i u povećanju snage stvari i u njezinoj posustalosti odjednom. Jasno je da su, dakle, kvantifikacija bitka i njegovo stupnjevanje simptomi nastanka nihilizma kao ontologijske strukture samoga života i kao psihološke usmjerenosti čovjeka prema unutra i van kad je riječ o znamenjima „najekstremnijeg oblika pesimizma“. (str. 21) Jüngeru je otuda jasno da je nihilizam vrlo teško definirati „pozitivno“, jer problem nastaje u nemogućnosti odredbe onoga što i sam Heidegger u svojoj znamenitoj raspravi „Što je metafizika?“ iz 1929. godine iskazuje kako ništa „nije“ ono što se smatra pukom negacijom bitka u logičkome smislu, već ništa „ništi“, Ništa je, doduše, uvjet mogućnosti nihilizma i to kao neantizacija bitka, kako je to poslije Heideggera razvio Jean-Paul Sartre u svojem temeljnom filozofijskome djelu Bitak i Ništa iz 1943. godine. Baš zbog toga, naime zbog nemogućnosti pristupa nihilizmu izravno i pozitivno, u spisu Preko crte susrećemo se s pokušajem svojevrsnog „fenomenologijskoga opisa“ fenomena nihilizma, a to su ono bolesno, zlo i kaotično. (str. 22) 3. Jünger polazi od onog posljednjeg koje je uvjet mogućnosti prvoga i drugoga. Kaos se ne može razumjeti tek kao raspad sustava i vladavina nereda. U njemu postoji latentna mogućnost prelaska iz jednog stanja u drugo, ali ne u konačni stadij stabilnosti nekog poretka, već i onoga što poput anarhije u sebi ima višak anomije i manjak svijesti o nužnosti vladavine države kao organizacije koja jamči sigurnost i pravne pretpostavke ljudske egzistencije u zajednici. U cjelini, njegovo je shvaćanje nihilizma nesumnjivo „rastezljivo“, na granici između Nietzschea i Dostojevskoga. Najdublji uvid u nihilizam kao prijelazno stanje kulture iz koje se čovjek može kao herojski pojedinac izvući prevladavanjem izvora svoje raskorijenjenosti, zacijelo leži u tome što se na tragu Nietzschea u kontekstu spisa Preko crte naglašava da je najveća i najčudovišnija nelagoda koja čovjeka može snaći u našem suvremenom svijetu ta da je „nihilizam normalno stanje“ (str. 27) Bilo bi krajnje besmisleno govoriti o nihilizmu i nihilistima kao umjetnicima koji preziru ovaj život koji se vodi s posljednjim svrhama materijalne dobiti bez onog što pripada samoj biti modernoga svijeta. To se nije moglo dogoditi u doba Grka i njihova robovlasništva koje je filozofijski legitimirao čak i Aristotel. Isto vrijedi i za srednjovjekovno kršćanstvo, a tek će s novovjekovnim naukom o slobodi i ljudskim pravima u Kanta i Rousseaua, engleskih empirista i američkih utilitarista i pragmatičara, Lockea i Benthama, postati univerzalnom idejom koja modernosti podaruje pečat napretka i razvitka s jedne strane i dekadencije i kaosa s druge. Nihilizma nema bez svijesti o ništenju svijeta u kojem čovjek kao autonomno i slobodno biće vodi svoju egzistenciju kao rizik, kao odlučnost i nepokorivost u odnosu na sve forme tlačenja, kao otvorenost izgleda u onome nadolazećem koje može biti spasonosni događaj i ujedno apokaliptička propast svijeta. I baš zbog toga ova misao Ernsta Jüngera vrijedi „suhoga zlata“. „Slobodan je čovjek već iz razloga samoodržanja obvezan razmisliti kako će se ponašati u svijetu u kojem je nihilizam ne samo vladajući nego je i, što je je još gore, postao normalnim stanjem.“ (str. 33) Prevladati nihilizam, kako god ga shvatili (ničeanski ili poput Dostojevskoga, hajdegerijanski ili jingerovski), znači ponajprije voditi svoj život kao odlučno egzistencijalno usmjerenje slobode u ono što svijetli kao osmišljavanje života kroz devinu ušicu igle do posljednje sretne bezrazložnosti života.

September 7, 2025
Stanje levitacije

Stanje levitacije

1. Najznačajnija filozofijska analiza modernosti je, naravno, Hegelova Fenomenologija duha, objavljena još 1807. godine. Njezin cilj i temeljna svrha bila je uspostavljanje istine kao cjeline kroz sustavno izlaganje pojma znanja. Po prvi je put u svjetskoj povijesti nakon Aristotelove Metafizike pojam znanstvenosti znanosti kao izvođenja logosa u formi ljubavi spram mudrosti odredio korak spram realizacije filozofije u formi ljubavi spram znanja. No, ono što Hegel kazuje već u „Predgovoru“ svoje „fenomenologije duha“, a naslov knjige nije ništa izvanjsko niti uzgred, već program i artikulacija novoga svijeta koji se sabire u mišljenju koje prolazi kroz povijest metafizike i realizira se u metafizici kao povijesnome znanju svjetskoga duha o samome sebi u kretanju od prvoga uzroka do posljednje svrhe, zaslužuje više od usputnoga komentara. Tekst tog odlomka iz „Predgovora“ je naprosto pretkazujući ne samo za moderno doba u kojem je mislio i živio Georg W. F. Hegel i nakon njega njegovi najveći „učenici“ koji su ga nastojali „prevladati“, „destruirati“ i „dekonstruirati“ kao što su to bili Marx, Nietzsche i Kierkegaard, već i za našu suvremenost. U filozofijskome smislu nakon realizacije filozofije u kibernetici kao autopoietičkome razvitku tehnosfere, ona ostaje zamrznuta u nečemu što više nije ni po čemu „fenomenologija duha“, a niti „duh fenomenologije“. Umjesto toga, suvremenost, koja se određuje kao realizacija onog što Vanja Sutlić naziva analizom Marxove ideje realizacije filozofije kao metafizike praksom rada kao znanstvenom poviješću, postaje doba realizirane tehnološke singularnosti koja više uopće ne treba filozofiju ni u kojoj formi njezine diskurzivne prakse, već samo „beskonačnu brzinu“ metamorfoza znanja kao epistemičke pragmatike kojom se djelotvorno proizvode stanja i događaji kao čiste kontingencije, a ne kao bića nastala iz bitka kao takvoga. Drugim riječima, naše doba post-povijesne suvremenosti i jest i nije ono što Hegel u „Predgovoru“ Fenomenologije duha stilski briljantno iskazuje i što je zorni dokaz protiv ishlapjelih postavki kako mu je jezik kazivanja bio prožet suhoparnom ozbiljnošću i dogmatskim racionalizmom u skladu s navadama njemačkoga klasičnog idealizma. „Usput rečeno, nije teško vidjeti da je naše vrijeme vrijeme rađanja i prijelaza u jedno novo razdoblje. Duh je raskinuo s dosadašnjim svijetom svojega postojanja i predočavanja…on rastvara jedan za drugim djeliće ustroja svojega prethodnog svijeta, čiju uzdrmanost naznačuju samo pojedinačni simptomi; lakomislenost i dosada koje se šire u postojećemu, neodređena slutnja nečega nepoznatog vjesnici su da se bliži nešto drugo. To postepeno drobljenje, koje nije promijenilo fizionomiju cjeline, prekida se ishodom, koji, sličan munji, najedanput predstavlja tvorevinu novoga svijeta, (…) Početak novoga duha proizvod je opsežnog prevrata raznolikih obrazovnih formi, cijena jednog veoma zamršenoga puta.“ (G.W.F. Hegel, Phänomenologie des Geistes, Vorrede, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1970., str. 18) Što u ovome odlomku upada u oči odmah i izravno? Ponajprije, Hegel govori o dolasku „novoga doba“ kao rađanja iz samoga duha svijeta čiji su vjesnici ili simptomi ništa drugo negoli ljudske „mane“ ili bolje kazano fenomeni rasapa čitavog ustroja zapadnjačke metafizike. To su lakomislenost i dosada. Umjesto svrsishodne ozbiljnosti koju zahtijeva upravo znanstveni rad i racionalnost sustava proizvodnje u samome načinu društvene organizacije života, susrećemo se s negacijom koja se očituje u „duhu lakomislenosti“. Umjesto, pak, angažiranosti za nešto, strasti spram nečega u svijetu ili zaokupljenosti radom oko nečega ili na nečemu, što pretpostavlja i promišljanje samoga pojam aktivnosti i obuzetosti djelovanjem kao mišljenjem ili činidbom, drugi je simptom samorazarajući i predstavlja ono najčudovišnije što, prema Hegelu, najavljuje „novo doba“. To je dosada. Inače, u trećem svesku svojih Sfera, Peter Sloterdijk komentirajući isti ovaj odlomak iz Hegelova „Predgovora“ Fenomenologije duha kaže sljedeće: „Ako Hegel u nečemu griješi, onda u tome što lakomislenost i dosadu smatra vjesnicima odnosa koji su tek u nadolasku ꟷ zapravo su one sámo ono novo koje je nastupilo. One su rani tragovi prijelaza u jedva poznato lebdenje bitka i u prolaženje vremena otpregnuto od čvrstih ciljeva, koji daju ton novijoj epohi u cjelini.“ (Peter Sloterdijk, Sfere 3: Pjene, Mizantrop, Zagreb, 2019., str. 519.) Ako su „lakomislenost“ i „dosada“ simptomi ili, u drugome obratu, realizirani fenomeni već nastaloga modernoga doba koje u svojoj ireverzibilnoj suvremenosti gubi značajke „svjetskoga duha“ kako ga je ocrtao Hegel, onda moramo retrospektivno iz položaja mišljenja 21. stoljeća ustvrditi da je nastupilo ono vrijeme koje je u svojoj monotonoj homogenosti znanstvene proizvodnje dispozitiva ili aparata moći kao pragmatike znanja (know–how) ispunjeno čudovišnim ponavljanjem istoga kao razlike, a ne razlike kao istoga. Što to drugo znači negoli da se ona Heideggerova i Sutlićeva konstatacija ili dijagnoza suvremenosti kao nihilizma kapitalističke proizvodnje života odvija kao stabilnost u promjeni. Ova tzv. novija epoha nije, dakle, otpočela „ovdje“ i „sada“ iako je logika kvantifikacije i estetika vizualizacije s nastankom tehnosfere radikalna promjena mišljenja i djelovanja nastankom samo-proizvodnje „umjetnoga života“ (AL). „Lakomislenost“ je negacija ozbiljnosti i sustavne racionalizacije „svijeta rada“ koji stvara znanstvena „slika svijeta“, jer se naspram nužnosti i zbiljskoga stanja napretka i razvitka tehnološke singularnosti koja se u tendenciji-latenciji približava iz dana u dana uspostavlja neka vrsta pada u neozbiljnost i neumnost kao svojevrsni otpor ovoj neumitnosti koju je još Spinoza nazvao causa sui, a Hegel „spoznatom nužnošću“. U diskursu Heideggerova glavnog filozofijskoga djela, Bitak i vrijeme, ono „lakomisleno“ kao simptom „nove epohe“ bio bi odnos spram nužnosti pojavljivanja bitka kao umne konstrukcije zbilje, dok bi se odnos spram biti vremena kao „stabilnosti u promjeni“ na razini „fenomenologije duha“ današnjice i sutrašnjice očitovao kao „dosada“. Ubijanje „praznoga“ vremena koje je u potpunosti postalo znanstveno-tehnološki realizirano vrijeme „svijeta rada“, kako to izvodi Vanja Sutlić u svojoj Praksi rada kao znanstvenoj povijesti (v. Globus, Zagreb, 1987. drugo dopunjeno i prepravljeno izd.), pojavljuje se stoga kao dosađivanje u aktualiziranju onog što čini „bit“ ovog vremena, a to je informacija. Budući da informacija nije drugo negoli „uputstvo za djelovanje“ unutar kibernetički zatvorenoga sustava-i-svijeta-života, onda je samorazumljivo da se sve unutar ovog realiziranoga nihilizma odvija ne više u krugu onoga istoga, već i u transverzalama onog različitoga. Bijega iz ovog raščaranoga svijeta rada kao svijeta dosade uistinu nema. Iz jednostavnog razloga što je sam svijet tehnologizirani „rad realiziranoga pojma“ i to u vizualiziranju događaja čija neprestana promjena postaje aktualizirani prostor-vrijeme apsolutne dosade. Umjesto naglaska na proizvodnji u moderno doba, sada je naglasak na potrošnji u postmoderno doba, a temeljni pojam ovog obrata u smjeru produktivne potrošnje kapitala jest pojam spektakla. (v. o tome: Žarko Paić, „Posljednja tajna spektakla: Novo čitanje Deborda“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 433- 482.) Što je drugo spektakl negoli ikoničko polje znakova fascinacije s onim simboličkim koji uranja u Realno kao vječni fetiš i time život pretvara u igru razmjene krvožednosti i dosade? 2. Živimo neprestano u stanju levitacije. Slobodnolebdeći status nemaju samo intelektualci kako ih je definirao u svojoj sociologiji znanja Karl Mannheim. To isto neodređeno i neukorijenjeno stanje svijesti koje se pokazuje latentnim događajem opasnosti za svaku iluziju stabilnoga poretka ideja i pojavnoga svijeta zbilje na isti način pogađa i one ljude koji su daleko od toga da se bune protiv pervertiranoga poretka društvene nepravde i nesloboda u okviru djelovanja moderne države s liberalno-demokratskim legitimitetom zakonitosti. Doduše, promotri li se kontekst u kojem se zbiva tzv. radnja Kafkina romana Proces vidimo da se uhićenje, suđenje i konačna egzekucija Jozefa K., gotovo ni po čemu izdvojenoga „junaka“ izvan prosjeka malograđanski situiranog građanina u okružju srednjoeuropske moderne k.u.k. autokracije događa kao logika izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand), kao anomija Zakona i kao uspostavljanje iznimke koja ne potvrđuje pravilo, već ga stvara kao početak totalitarne paranoje i mržnje spram imaginarnoga Drugoga. Pojam levitacije valja stoga uzeti u onom fluidnome stanju u kojem ništa više nema svoju postojanost. Lijepo su to definirali Karl Marx i Friedrich Engels u Manifestu KP legendarnim izrijekom od kojeg nema boljeg za dijagnozu biti modernosti uopće: Sve se čvrsto pretvara u dim. Kad se stvari rastaljuju kao satovi na nadrealističkim slikama Salvadora Dalíja, kad više ništa nema iluziju vječnosti, pa utoliko ni Bergsonov pojam trajanja (durée) ne može više zadovoljiti kriterij za razumijevanje biti vremena u stanju posvemašnje bezvremenitosti koja nije vječnost, a nije ni ono pseudo-vrijeme hinjene vječnosti (nunc stans) osim u shizologiji spektakularnih događaja info-kognitivnoga kapitalizma kakvi su stalna ponavljanja uvijek istih izbornih farsi i lakrdija u demokratskim i autokratskim državama svijeta, onda se simptomi realiziranoga nihilizma kakve spominje još Hegel u „Predgovoru“ svoje Fenomenologije duha raspršuju u fragmente kaosa. I „lakomislenost“ postaje „dosada“ i obratno i ne samo to, već se oboje spajaju s onim trećim koje i „bitak“ i „vrijeme“ neutraliziraju i suspendiraju kao kraj vremena u vladavini tehnosfere koja sve što jest pretvara u krhotine informacijskoga jaza između svijeta rada/spektakla i svijeta estetske fascinacije s proizvođenjem i potrošnjom ništavila bez kojeg ne može postojati ljudska civilizacija u svojem stadiju „silazne putanje“, kako Nietzsche u „Ostavštini“ definira pojam dekadencije. (v. Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) Zamisliti svijet bez težnje za znanstvenim uvidom u njegovo funkcioniranje značilo bi pasti na razinu blažene idiokracije kao iz travestija i lakrdija Montyja Pythona, ali ne kao čiste imaginacije, već kao čiste kontingencije samoga života. No, pojam „idiokracije“ označava vladavinu doslovno idiota kao u istoimenom satirčkome distopijskom filmu Idiocracy iz 2006. godine Mike Judgea i Ethana Cohena. Čitava tautologija modernoga/suvremenoga kapitalizma sastoji se u tome što je njegov napredak moguć samo u sferi neljudskoga i to kao znanstveno-tehnološke (r)evolucije koja u načelu djeluje poput beskonačnoga pravca: ima svoj početak u Italiji i Francuskoj krajem srednjega vijeka s izumom banaka i mode, dok se njezin kraj neprestano odgađa slikom tehnološke singularnosti kao utopije-distopije kraja čovjeka uopće i vladavine homo kybernetesa koji poput realizirane tehnosfere na najvišoj razini „umjetne samosvijesti“ nema želje za željom, u smislu Lacanove jouissance, ali ima volju za moć u težnji posvemašnjeg razaranja Drugoga. Kapitalizam je, dakle, kao tzv. društveni poredak proizvodnje-potrošnje samoga života univerzalni nihilizam vladavine neljudskoga kao volje za moć bez onoga što je pokretač ljudske i životinjske „fenomenologije duha“, a to je ono što je Aristotel u spisu De anima nazivao „dušom“ (psyché). 3. Jeste li zamijetili da je psihologija kao znanost o duši nakon kraja psihoanalize u kritici koju su izveli Deleuze i Guattari u Anti-Edipu: Kapitalizam i shizofrenija 1 iz 1972. godine zapravo prestala biti djelotvornom dijagnozom društveno-individualne traume ljudske egzistencije, jer je izgubila „tlo pod nogama“, ili bolje kazano „nebo pod zvijezdama“. (v. Les Éditions de Minuit, Pariz, 1972.) I na taj način svoj posljednji preobražaj doživljava u sklopu bio-kibernetičkih znanosti koje proučavaju ljudsku „dušu“ unutar pojmova holističke neuro-kognitivne znanosti na temelju istraživanja sintetičke biologije. Shizofrenija kao najčudovišnija psiho-bolest uopće od Grka do danas utopijski se nastoji prevladati i neutralizirati pronalaženjem pametnih lijekova koji će umjesto nehumanih metoda klasične psihijatrije poput elektrošokova u potpunosti dovesti do držanja-pod-kontrolom stanja levitacije kad čovjek umišlja da je Drugi i zna da to što umišlja nije stvarnost u koju treba vjerovati kao svi Drugi, već njegova projekcija iluzorne stvarnosti bolja od ove stvarnosti koja je ionako trauma i agonija zbiljskoga, kako je to u jednom tekstu odredio Jean Baudrillard. Što to drugo znači negoli da je problem razdvajanja duše-duha i tijela metafizički zastarjelo mišljenje i otuda dogmatsko sui generis. Budimo do kraja nemilosrdni: Anti-Edip je bio samo uvod u kraj vjerodostojnosti ne samo psihoanalize, već i psihologije kao terapeutike slomljenoga sebstva/jastva nakon što je frojdovski kazano Superego izbacio iz igre njegovu visost Subjekt ili Ego. Umjesto tzv. individualnosti i individue kao temelja ove „znanstvene velike priče“ o traumama i podsvijesti, koje počivaju u tamnoj zoni „transcendentalnoga Ja“, sve se zbiva unutar horizonta društva kontrole kao dividualizacija ili podvostručenje, raspad individue na više policentričnih subjekata od kojih su svi zapravo bez temelja pod nogama, i potraga za tzv. istinskim identitetom jest kao potraga u Kafkinom romanu „Amerika“ za onime što je iza hotelskih vrata, a to što je iza vrata su samo druga vrata i tako unedogled i beskraj. Nema više nikakve transcendentalne iluzije da je izvan ovostranosti neka druga onostranost, već je kao u Spinozinome vitalističko-materijalističkom carstvu imanencije uzrok svih događaja unutar matrice jednog jedinoga svijeta u njegovoj beskonačnoj različitosti supstancija i njihovih ekspresija. (v. Gilles Deleuze, Spinoza et le problème de l’expression, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1968.) Kad je, dakle, sve slobodnolebdeće, fragilno i metastabilno, onda je samorazumljivo da spram ove „nove“ znanstvene paradigme svijeta koja ne nudi kao u doba Parmenida sliku blažene vječnosti i nepromjenljivosti bitka, već neprestani proces postajanja mnoštva i razlike, kraj galaksija i nastanak novih svjetova, kaosmos umjesto stabilnoga reda i urušavajućega kaosa, ekscentričnost i disimetrije, disonance i atonalnost, negativne eshatologije i apokaliptiku, nije moguće imati samo uvjetno kazano stoički „pozitivan“ odnos podržavanja i prihvaćanja svega nužnoga i neizbježnoga. Heidegger je mislio da spram neumitnosti vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike može očuvati dostojanstvo ljudskoga mišljenja kao kazivanja iskonskoga jezika u pjesništvu i filozofiji tako što će se spram tehnomanije i tehnomahije atomskoga doba „opušteno“ skloniti u svoja Crna brda i ondje pisati svoje Crne bilježnice. Za njegovo doba koje je još imalo mogućnosti takva otklona i spasa kao utočišta u biti jezika, to se naizgled moglo čisti razumnom alternativom za kojom danas svi teže kad bježe na „svoje“ puste otoke ili se penju na „svoje“ visove i tamo uz svijeće čitaju Šumske putove majstora s Todtnauberga. Ima li išta ljepše od tog zova iskonske prirode i njezina očuvanja na „novim“ temeljima jedne univerzalne ekološke pastorale? Ali, vrijeme tehnosfere više nije nikakvo doba svijeta, već prostor-vrijeme napredujuće „beskonačne brzine“ tehnološke singularnosti koja sve prirodno kao sve životinjsko i sve ljudsko pretvara u postdigitalno bespuće informacija i tako potire u zaborav sve što je ovom kozmološkome imperativu apsolutne dinamike i transformacije stanja svijesti prethodilo. U stanju levitacije više ništa nije sigurno ni vjerodostojno, pa ni ovaj jezik na kojem još pišem ove fragmente kaosa i koji postupno postaje posljednje utočište i oaza slobode pred pustinjom „koja raste“.

September 6, 2025
Academia virtualis (4)

Academia virtualis (4)

1. U današnjem predavanju nastojat ću izvesti na temelju preciznog i nadasve filozofijski lucidnoga čitanja mojih tekstova koje iskazuje Ivan Milenković, filozof iz Beograda, prevoditelj s francuskoga i najbolji poznavatelj svega što je vezano uz tumačenje Gillesa Deleuzea i njegove „transverzalne mreže“ tradicionalno kazano pojmova i kategorija na ovim prostorima, s kojima sam se bavio u knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022. odgovor na pitanje: Zašto Deleuzeov pojam postajanja (devenir) predstavlja realizaciju metafizike kao ontologije i zašto nije „uzor“ za mišljenje tehnosfere? Milenkovićeve kritičke primjedbe uz jedan od mojih tekstova objavljenih prošle godine na ovome blogu KAOS koji je tematizirao Deleuzeov pojam imanencije ponukale su me da pokušam stvar mišljenja tehnosfere dodatno „ontologijski“ pojasniti. Vjerujem da je već i za AI dobro poznato da je moj pojam tehnosfere trijada (1) fundamentalno-metafizičkoga puta zapadnjačke filozofije od Heraklita do Heideggera i kibernetike; (2) preuzimanje „pragmatičkoga“ pojma iz tzv. STEM-područja s čitavim nizom tehnoznanstvenih novih istraživanja svemira, prirode, ljudske samosvijesti i umjetne inteligencije; (3) preusmjeravanje puta kojim se povijesno događanje ne više bitka-boga-svijeta-čovjeka, već životinje-čovjeka-stroja kao homo kybernetesa odvija kao autopoietički sklop računanja-planiranja-konstrukcije umjetnoga života. Ništa što je imalo karakter postojanosti i trajnosti više ne može „postojati“, već je u procesu postajanja (Werden, devenir, becoming). To, naravno, znači da je korištenje pojma „ontologije postajanja“ u mišljenju Gillesa Deleuzea određeno kao pragmatički obrat u „biti“ metafizike, pa je „nužno“ svagda imati otklon ili aberaciju spram vodećih linija metafizičkoga mišljenja i ujedno pretpostavlja logiku fluidnosti i hibridnosti, u smislu spajanja nespojivoga, primjerice Kanta i Humea u kentaurskome sklopu njihovih temeljnih orijentacija: transcendentalni empirizam. Zašto ne empirijski transcendentalizam ako je vodeća logika čitavoga procesa rastemeljenja metafizike izvedena već od Fichtea pa sve do Sartre kao proces realizacije „imanentne transcendencije“? Zato što je filozofiji u svim mogućim vidovima imanentan i inherentan platonizam. Ideja, misao, konstrukcija proizvodi realitet, a ne obratno. To je, dakako, sa stajališta samoga platonizma, da paradoks bude potpun, digitalni konstruktivizam, i to približava Deleuzea ne Platonu i Kantu, već njegovu „smrtnome neprijatelju“ – Hegelu. Uopće je pojam konstrukcije, kad je se fenomenologijski pročisti činom eidetičke redukcije i smjesti izvan granica znanstvenoga dokazivanja eksperimentalnim putem već nečega što ima karakter pragmatičnoga učinka u poretku tradicionalnih uzroka koje spominje Aristotel (formalni, materijalni, učinkoviti, finalni) čista „mistika“ proizvođenja (poiesis). U okviru njemačkoga idealizma od Kanta i Fichtea do Schellinga i Hegela pojam konstrukcije predstavlja čin izgradnje pojmovne arhitektonike svijeta polazeći od logosa kao čistoga uma. Uzor za konstrukciju ideje jest znanstveni sustav i to onaj koji se pojavljuje kroz formu matematičke logike kao uvjeta mogućnosti spoznaje bitka uopće u smislu prirode kao kozmičke cjeline. Od Newtona do Einsteina možemo pratiti kako metafizika pleše svoj „konstruktivni ples“ simbola koji su rezultat matematizacije mišljenja iz čega nužno proizlazi planiranje onog što se pokazuje ireverzibilnim u vremenu kontinuuma. Ali, što je konstrukcija? Ona nije analitička projekcija mišljenja, jer bi inače bila prvotna ili primordijalna u trijadi pojmova tehnosfere, već je sintetičko proizvođenje mišljenja kao stvari polazeći od (1) računanja (bitka) i (2) planiranja (vremena). Konstrukcija je „Veliki Treći“ suvremene kvantificirajuće vizualizacije, jer nije više samo pojam u smislu spekulativne logike koju ima u vidu Hegel u Znanosti logike, već i njegova realizacija u mislećem stroju kao dispozitivu ili aparatu „beskonačne brzine“ komputacije informacija. Pojam je konstrukcije kako to pokazuju „ radikalni digitalni konstruktivisti“ u okviru novoga kibernetičkoga mišljenja (H. von Foerster i E. von Glaserfeld, v. moju Tehnosferu 2. „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 57-70) sinonim za posve drukčije shvaćanje pojma epistemologije kao nastavka ontologije drugim sredstvima. Ukratko: u novovjekovnoj se filozofiji i znanosti predmet mišljenja konstruira kao objekt X u smislu spekulativne logike ideja koja proizvodi svoju stvarnost u smislu noematičkoga objekta. U kibernetičkome obratu, mišljenje više nije odijeljeno od svojeg predmeta kao ideja od zbilje, već se konstrukcija zbiva kao rezultat matematizacije svijeta kao vizualizacije događaja. Objekt X nije više reprezentacija mišljenja kao spoznajnoga čina promatranja onog što je stvarnost o-sebi, već objekt postaje misaonom konstrukcijom života kao umjetne stvarnosti koja umjesto imaginacije proizvodi kognitivne matrice svijeta izvan svake ove ili one ontologije. Otuda konstrukcija ne proizlazi iz „čistoga uma“ ili „znanosti logike“, već iz računajuće vizualizacije horizonta događaja koji se mjeri u probabilističkim postocima odstupanja od idealne veličine (primjer su mjerenja kretanja asteroida ili nepoznatih zvjezdanih objekata u svemiru u intervalima njihove putanje u odnosu na formalno „statičke“ objekte kao što su planete i Sunce). Kao sintetički pojam pragmatičkoga obrata u biti tehnosfere, konstrukcija više nije razlika između uzroka i posljedice, ideje i pojave, već ono identično sa samim sobom, ono što prethodi svakoj mogućoj „imanentnoj transcendenciji“ jer je u svojoj naravi čista transklasična logika „konstruiranja“ stvarnosti iz duha hiperrealne simulacije događaja. 2. Konstrukcija je autopoiesis koji se zbiva kao realizacija prevladanih i preusmjerenih modalnih kategorija mogućnosti, zbilje i nužnosti. Ona aposteriorno djeluje kao virtualna aktualizacija i tako svaka nužnost postaje kontingencija, a ne nužnost. Slučaj, dakle, ima ontologijsko mjesto događanja mišljenja, jer se samo mišljenje u svojoj mislivosti i misaonosti (fenomenologijski noesis kao svoja noema) pokazuje i zbiva kao događaj. No, taj događaj (événement) nije zgoda u smislu Heideggerova Ereignis, pa zbog toga Deleuze umjesto metafizičkoga četvorstva uspostavlja „logiku smisla“ iz novoga metafizičkoga „trojstva“ u kojem više nema Boga. Nietzscheova izreka kao afirmacija života koja pretpostavlja smrt Boga ujedno je početak aktivnoga prevladavanja nihilizma i zato je ono apsolutno paradoksalno da Deleuze za razliku od Heideggera nikad i nigdje ne govori o „kraju“ (metafizike, povijesti, filozofije, umjetnosti itd.), već o beskonačnosti postajanja. Nisu nimalo preuzetne neke novije interpretacije Deleuzeova „digitalnoga kreacionizma“. O tome sam pisao, naravno kritički i polazeći od promišljanja onoga što pripada pojmu tehnosfere u knjizi Treća zemlja: tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014. u studiji naslovljenoj „Shizofrenija i svemir: od kaosa do kontrole“. Bog u sekulariziranome „materijalizmu“ događaja djeluje kao beskonačno polje stvaranja „novoga“, a imanentna transcendencija je pogonsko gorivo postajanja koje se ne može zaustaviti. Zato valja preispitati ponovno što za Deleuzea znači pojam vječnosti nakon što smo razabrali da bez „beskonačne brzine“ (v. Što je filozofija?) ne može postojati ni postojanje (egzistencija koja je svagda sebi konstruirana „bit“). Postajanje, samorazumljivo, zahtijeva uporabu pojma ontologije samo uvjetno i pragmatično, jer Deleuze svoje predsokratike kao i Nietzsche izvodi iz vlastite težnje da pobijedi kaos i zlo u samoj „biti“ onoga što se pojavljuje već u iskonu Grka kao i u ranih Hegela, Schellinga i Hölderlina kao ur-grund. Taj „ur“, ono neiskazivo i nemislivo prisutno je u logici Anti-Edipa i Tisuću platoa kao neodredljiva faktičnost onoga što zemlju/Zemlju čini ne više „krvlju i tlom“, već rizomom i kaosom svekolike povijesti koja je kao i povijest metafizike zapravo latentno postajanje Drugim, čista razlika, tautologija. Genijalna je misao Deleuzea (uzmimo iz „represivne tolerancije“ i milosrđa da je to s njime smislio i Guattari, a nije): Zemlja postaje ludnica. Ne, da je zemlja ludnica, nego ona to postaje. Sve postaje nešto drugo i nema istine osim u procesu nastanka „novoga“ kao događaja mišljenja. Ništa više nema svoju analogiju, pa ne možemo kao Heidegger razlikovati ono autentično i vulgarno. Sjetimo se, kad na početku Razlike i ponavljanja ingeniozno podaruje pojmu simulakruma stvaralačke značajke. Pojam koji postmetafizički u njemačkoj filozofijskoj tradiciji koriste i Nietzsche i Heidegger, a na hrvatskome jeziku to je izraz bivanje (Werden) nije mjerodavan za način „ontologijske konstrukcije“ tehnosfere. Zašto? Zbog toga što je bivanje vezano uz povijesno zbivanje kao vremenovanje smisla bitka u četvorstvu besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje kojim kasni Heidegger s pojmom „drugoga početka“ (der andere Anfang) okončava svoju zadaću mišljenja. Sve je otuda u Heideggera analogija i ustrojstvo bitka i vremena iz kojeg ne može nastati ništa „umjetno“ i zato je formalni uzor za njegovo povijesno mišljenje jezik kao kazivajuća zgoda u onome što su mislili predsokratski misloci u Grka. Nije nimalo slučajno da u seminaru o Heraklitu koji je držao u Freiburgu s Finkom, a što je objelodanjeno 1970. godine u njegovim Sabranim djelima pokazuje kako je pojam informacije kao fundamentalna struktura metafizike zapravo nastanak kibernetike in nuce, u samoj ideji. Tamo je i ona misao o kružnoj strukturi mišljenja i bitka, ali i o tome da je kraj čitavoga procesa odnos čovjeka i svijeta koji je već bitno promijenjen dolaskom moderne tehnike u smislu onog njegova slavnoga postava kao biti tehnike. 3. Gestell je, dakle, posljednja riječ metafizike i nakon nje postaje bjelodano da su sve „nove“ i „buduće“ ontologije kolosalni promašaji jer ne odgovaraju ni na jedno pitanje tehnoznanstvene konstrukcije „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Sutlić je u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest iz 1974. godine sve ovo još radikalizirao baveći se Marxom iz horizonta realizacije Hegelova apsolutnoga duha u pojmu svijeta rada=apsolutnoga nihilizma iza kojeg nema ništa osim stalnoga nadigravanja krhotina „imanentne transcendencije“. Bivanje se, dakle, ne može više „ontologijski“ misliti jer nema razlike između bitka i svijeta, bitka i mišljenja, bitka i bića. Deleuze, sa stajališta spekulativno-dijalektičkoga mišljenja i sa stajališta realizirane metafizike koristeći pojam postajanja i neutralno rabeći pojmove metafizike i ontologije po uzoru na Whiteheada i Bergsona, stvara očitu „pomutnju“. Reći ću to ovako. Heideggerove su interpretacije i čitanja velikih mislilaca iz tzv. povijesti filozofije u službi otvorenosti povijesnoga mišljenja smisla bitka kao događaja (Ereignis), a Deleuze to čini simptomatologijskim obratom u samome čitanju povijesti kao filozofije i zato su mu sva ta čitanja Leibniza, Nietszchea, Kanta, Spinoze, Bergsona u službi digitalnoga konstruktivizma „događaja“ (événement) koji se odvija u procesu transverzalnoga puta u ono što pripada imanentnoj transcendenciji postajanja. Sve je postajanje, osim samoga postajanja, koje ne da nema svoju „bit“, već nema ni „bitak“, pa je logično da s Deleuzeom nikakva nova antropologija nema nikakvo opravdanje. Čak ni kibernetička, a kamoli tzv. strukturalna. Da, Deleuze je preokrenuti Platon, koji nužno stvara pojmove iz logike imanencije, pa otuda ta silna heterogeneza mnoštva „slika mišljenja“ koje su fascinantne, ali ujedno i otežavajuće za mišljenje, jer nemaju svoje ishodište ni utemeljenje u tzv. realitetu. Ludilo ovog stvaralačkoga kaosa je postalo pomalo „dosadno“ i zato Deleuze nije posljednji mislilac za koncept moje tehnosfere. Tehnosfera nadilazi ontologiju kao metafiziku jer misli tako što više ništa ne prikazuje i ne predstavlja s pomoću jezika. Slika kao broj određuje njezinu posthumanu avanturu za koju ova zemlja i ovi ljudi nisu više mjerodavni „subjekti“ i „supstancije“. Najbolje je to naslutio Pessoa kad je u svojem heteronimu avangardne poetike imenovanim Alvaro de Campos pjevao: Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje, i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni, centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima popnem sve do zvijezda, tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje…(…) Moje rastezljivo biće, pruživost, igla, titranje… (22. V. 1915.) (Fernando Pessoa, Poezija, V. Masleša, Sarajevo, 1986., str. 178, 182. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović. ) Što je to, naposljetku, događaj imanentne transcendencije? Ništa drugo negoli događaj kojim se ono onostrano i apriorno, neprikazivo i neiskazivo, svodi na ovostranu aposteriornost prikazujućega iskazivanja kao apsolutne konstrukcije ne više spekulativne logike pojma. Umjesto toga, pojam se vizualizira, a mišljenje postaje konstruktivni događaj „stvaranja“ novoga u samoj „biti“ umjetnoga života s kojim sve postaje hibridno i transverzalno. Zato valja konačno prihvatiti da tehnosfera nije nikakvo tehničko razumijevanje bitka, bića i biti čovjeka, jer razlikovanje téchne i poiesis u Grka imalo je još uvijek ontologijsko utemeljenje „svijeta“ kao obitavališta čovjeka i drugih bića. Isto tako, tehnosfera nije nikakav nastavak moderne tehnologije drugim sredstvima koja za svoj pokretački pogon ima pojam mehaničke reprodukcije. Naravno, bez matematike, fizike i kemije moderna tehnologija ne može postojati. Sjetimo se fotografije i tamne komore u kojoj se razvija „film“, a tog procesa razvijanja ne može biti bez kemijske otopine. Reprodukcija označava mogućnost beskonačnoga umnožavanja kopiranoga izvornika na čemu počiva moderni kapitalizam proizvodnje kao reprodukcije. Oboje, i tehnika i tehnologija još su uvijek stvar ljudskoga tijela u njegovu napretku i razvitku u smislu kartezijanske protežnosti (res extensa). Tehnosfera kao sintetička konstrukcija događaja ne počiva više ni na ljudskome tijelu niti na logici mehaničke reprodukcije što su sve još uvijek dualizmi i razlike između uma i tijela na različite načine. Umjesto toga, s tehnosferom se ono formalno i materijalno „tehničko-tehnološko“ preobražava u epistemologijsku formu mišljenja kao radikalne konstrukcije umjetnoga života (AL). Iz umjetne inteligencije nastaje umjetni život, a bit ovog procesa de-materijalizacije jest u ljudskome mozgu. Otuda je svaka buduća kibernetika istodobno i neuro-kognitivna vizualistika, koja počiva na pojmu stvaralačkoga simulakruma iz čega nastaje u tendenciji ono jedno-jedino-jednokratno-neponovljivo u svojoj beskonačnoj ponovljivosti kao razlici, u procesu „beskonačnoga postajanja“ ꟷ tehnološka singularnost. Događaj imanentne transcendencije „predstavlja“ posljednji moment realizacije metafizike u kibernetici i zato valja razlikovati u pojmu tehnosfere dva stadija ove ireverzibilne reverzibilnosti. Prvi je stadij posvemašnje racionalizacije sustava i okoline koji djeluje prema načelima digitalnoga konstruktivizma odnosno upravljanja s pomoću superinteligencije koja u formi AI sama postaje generativni model svoje vlastite epistemologije. Drugi je stadij posvemašnje vladavine „umjetne intuicije“ koja u „beskonačnoj brzini“ računajuće mišljenje prevodi u ono što je Kant u svojoj trećoj kritici zvanoj Kritika moći suđenja (Kritik der Urteilskraft) naslutio kao model razmišljajućega mišljenja kojemu u temelju nije logika niti matematika, već nesvodivo polje imaginacije kao konstrukcije. Eto, sada je konačno jasno da moramo razlikovati i dva pojma konstrukcije: jedan je spekulativno-matematičko-logički, a drugi intuicijsko-umjetničko-imaginacijski kojim se objekt X ne samo misli kao ono o-sebi, već i predočava u racionalnoj konstrukciji svijeta kao produktivne mašte. Ono čega nema u svijetu jest ono što proizlazi iz „biti“ tehnosfere kao sintetičke trijade računanja-planiranja-konstrukcije. Što je, dakle, konstrukcija drugo negoli autopoiesis koji misli i stvara samoga sebe ne tek kao „inteligentni“ događaj procesa postajanja, već i kao „estetizirani“ događaj procesa stvaranja apsolutne tehnološke singularnosti.

September 5, 2025
Trenuci u vječnosti – izgaranje i pregorijevanje vremena

Trenuci u vječnosti – izgaranje i pregorijevanje vremena

1. U knjizi Emanuela Severina Bit nihilizma iskazuje se na prodoran način kritika onog mišljenja koje danas pripada suvremenosti kao bezuvjetna vladavina paradigme ʺempirijsko-znanstveno-operativno-anti-metafizičkoga mišljenjaʺ. Takvo mišljenje počiva na razdvajanju bitka i bića, odnosno na otuđenju i zaboravu iskonskoga sklada vječnosti i vremenosti. Otuda je za Severina bjelodano da je čitava povijest Zapada nakon Parmenida ništa drugo negoli ʺstrogo konzistentni razvitak stava koji misli i iskušava biće kao Ništa; i tako, u najstrožem mogućem smislu, to je povijest nihilizma.ʺ Postoji, dakle, iskonski početak u kojem mišljenje misli bitak u njegovoj otvorenosti kao iskustvo kozmičko-prirodno-ljudske vječnosti u kojem je sve isto i stoga nerazlučivo, te postoji i ono što je u potpunosti određeno nihilizmom zbog toga što počiva na stavu da je biće isto što i Ništa, jer apsolutizira neprestanu promjenu kao kontingentnu nužnost. Što obilježava vladajuću paradigmu mišljenja suvremenosti očito je nešto što čini uvjet mogućnosti svekoliko ustrojenoga ʺempirijsko-znanstveno-operativno-anti-metafizičkoga mišljenjaʺ. To ʺneštoʺ nije nešto u smislu bića kao aliquid ens, već nešto što nije ni bitak niti biće. Uvjet mogućnosti nastanka novoga mišljenja pripada samoj biti mišljenja. Strogo govoreći, da bi mišljenje moglo preuzeti lik ovog vladajućega četvorstva empirije-znanosti-operativnosti-antimetafizike očito je da se morao dogoditi neki apsolutni rez s prethodnom paradigmom mišljenja koja pretpostavlja posvemašnju suprotnost spram čitave povijesti nihilizma. Zašto Severino, za razliku od Heideggera, ovo novo mišljenje koje počiva na znanstvenome pozitivizmu i pragmatizmu naziva anti-metafizičkim? Zar upravo to i takvo mišljenje nije tzv. realizacija metafizike u kibernetici i to kroz sve njezine mogućnosti dovršenja onog početnoga i posljednjega (aché i eschaton)? I Heidegger i Severino suglasni su oko toga da je onaj ʺprvi početakʺ istinskoga mišljenja koje je oblikovalo Zapad u iskonu Grka. To je razdoblje koje se, paradoksalno, naziva od 20. stoljeća u filozofijskome shvaćanju povijesti grčke filozofije dvojako: ili razdobljem predsokratovaca ili predplatoničara. Ključni dokumenti ovog reza u samoj biti povijesti Zapada kao povijesti njegove filozofije nalaze se u djelu Hermanna Dielsa Predsokratovci: Fragmenti iz 1903. godine. Nikad ne smijemo zaboraviti da imenovanje-znamenovanje povijesnih epoha i stilova, primjerice u povijesti umjetnosti, ne izvodimo iz samorazumijevanja Grka ili srednjovjekovne skolastike ili renesanse. To su samo moderni nazivi za pokušaj situiranja nekog vremenskoga razdoblja ili epohe u slijedu vremena. U ovome slučaju, mišljenje koje otvara uvjet mogućnosti reza spram povijesti nihilizma kako ga je ocrtao Severino skriva se u određenju jednog povjesničara grčke filozofije i klasičnoga filologa koje nastaje s počecima 20. stoljeća. Mi ne određujemo, dakle, ovo izvorno mišljenje Grka kao parmenidizam i heraklitstvo, talesizam i anaksimandarstvo, što bi bilo, čini se, jedino ispravno. Umjesto toga, njihovu autentičnost u događaju mišljenja koje ima karakter svojevrsne alternative povijesti metafizike kao nihilizma uspostavljamo, zahvaljujući Dielsu, zaobilazno, polazeći od onog što više nije iskonsko-izvorno, nego se sa Sokratom i Platonom pojavilo kao povijesno-epohalni rez u mišljenju i tako pridonijelo da se bitak i biće razdvajaju, te da se biće izjednačava s Ništa, kako to rigorozno iskazuje Severino. Sve što nije otuda nihilizam ima značajke nekog stanja koje se imenuje vremenskim prijedlogom pred. Predsokratovci ili predplatoničari su stoga i predmetafizičari, odnosno mislioci koji još nisu ʺukaljaniʺ poviješću nihilizma. Što time hoćemo reći? Zacijelo ne da bismo jednoznačno tvrdili kako metafizika valjda otpočinje sa Sokratom i Platonom, jer je u njih posve jasno odijeljeno onostrano od ovostranoga, svijet ideja od svijeta zbiljskih pojava u životu. Metafizika je odveć složena stuktura mišljenja da bi smo mogli olako ustvrditi njezin početak izvan stvarnoga početka onog što se naziva filozofijom, a što upravo Heidegger u predavanju Što je to ‒ filozofija? održanome u kolovozu 1955. godine u Cerisy-la-Salle u Normandiji naglašava kad tvrdi da ʺriječ / Φιλοσοφία/ govori nam da je filozofija nešto što najprije određuje egzistenciju grčkog duha. I ne samo to ‒ Φιλοσοφία ‒ određuje i najunutarnjije osnovne crte naše zapadnoeuropske povijesti.ʺ No, Heidegger polazi od toga da je filozofija nemoguća bez filozofa, a riječ φιλόσοφος navodno je Heraklitov izum i odnosi se na čovjeka koji odgovara onome što ga izaziva da misli. To što ga izaziva i čemu teži biti u skladu jest mudrost ili grčki σοφόv. Problem je, dakle, što metafizika nije nekim čudom izvan izvornoga značenja filozofije, a filozof za ʺpredsokratovcaʺ Heraklita jest onaj koji filozofiji daje mogućnost da bude misaono djelotvorna upravo zato što je egzistencijalna potreba čovjeka par excellence. Kad to ne bi bila, mogli bismo je smatrati nečim puko izvanjskim poput lagodnosti užitka koje pružaju stvari za ures i ukrašavanje doma. Taj σοφόv nagovara čovjeka na mišljenje poput neke silne moći kojoj se ne može izmaknuti. Ipak, razlika je u tome što σοφόv nije izvor erotske požude. Njegovo ʺdemonskoʺ nagovaranje proizlazi iz događaja osmišljavanja svijeta što nije moguće bez djelovanja filozofa. Mi ne možemo dospjeti do izvorišta grčke filozofije kao metafizike a da iz ove suvremenosti u znaku vladavine pozitivnih tehno-znanosti ne oslobodimo duhovni prostor za mišljenje koje pretpostavlja upravo ono što izvorno filozofija označava, naime ljubav spram mudrosti ili onoga što kazuje σοφόv. Što znači otvoriti prostor drukčijem mišljenju iskona? Ponajprije, to znači poći od nužnosti jedne metode koju je Heidegger na tragu Husserlove fenomenologije iskušao u svojem djelu Bitak i vrijeme. Nazvao ju je destrukcijom tradicionalne ontologije kao metafizike Njezina je temeljna zadaća bila u zadobivanju pročišćenoga pojma smisla bitka u horizontu iskonskoga vremena. Nije nimalo slučajno da je ova destrukcija u 20. stoljeću otvorila put svim kasnijim dekonstrukcijama i novim konstrukcijama filozofije i društveno-humanističkih znanosti iz jednostavnoga razloga što je mišljenje postavila kao kritiku temeljne ekstaze novovjekovno shvaćenoga vremena iz aspekta aktualizirane sadašnjosti. Vijeme koje se kristalizira u ovome ʺsadaʺ nužno zatvara i iskonsko shvaćanje prostora u ovo ʺovdjeʺ i tako ono složeno u ekstatičkome dosezanju struna vremena gubi navlastiti potencijal otvorenosti u ono prošlo i nadolazeće bez vulgarne redukcije bitka na pragmatiku znanja u ʺvječnoj sadašnjostiʺ (nunc stans). Heideggerova ʺdestrukcija tradicionalne ontologijeʺ u bitnom je smislu bila pokušaj radikalnoga obrata čitave dosadašnje metafizičke tradicije zapadnjačke povijesti, a kako smo vidjeli on je tu i takvu povijest sagledao i kao sudbinu ili udes (Geschick) filozofije uopće. Problem je što se odnos bitka i vremena očito nije mogao misliti bez uvida u zaborav bitka samoga. A to je za Heideggera očigledno značilo i destrukciju metafizičkoga shvaćanja onog što povezuje iskonsko vrijeme s iskonskim pojmom vječnosti i to ne kao bez-vremenosti, nego kao nečeg što je upravo Severino baveći se Parmenidom nazvao izvornom strukturom bitka uopće. Povratak u ono iskonsko-izvorno, na paradoksalan način, označava promišljanje uvjeta mogućnosti onog nadolazećega. Utoliko je za današnju vladavinu tehno-znanstvene konstrukcije objekta X naprosto nepojmljivo kako ono naizgled ʺzauvijekʺ prošlo i očuvano samo u arhivima sjećanja tzv. povijesti filozofije kad je riječ o mišljenju predsokratovaca poput Parmenida i Heraklita može uopće biti suvremenije od aktualnih filozofija znanosti i tehnologije i možda čak, kako su to pokazali Heidegger i Severino, stimulansom za izglede nadolazeće filozofije. Razlog ove nepojmljive ʺsuvremenostiʺ iskonskoga mišljenja proizlazi otuda što je ono u svojoj bitnoj nakani onto-kozmologijsko, a ne teo-antropologijsko. Postoje stoga samo dvije temeljne strukture mišljenja u čitavoj povijesti metafizike. Prva je ona grčka koja polazi od pitanja o smislu bitka-kao-svijeta i iz odgovora na to pitanje uspostavlja razumijevanje i položaj onog božanskoga i ljudskoga, a druga je ona skolastičko-novovjekovna koja polazi od pitanja o smislu Boga-kao-čovjeka u svoja dva načina pojavljivanja: teocentričnome i antropocentričnome. Bitak-kao-svijet u Grka dohvaća iskonsko shvaćanje vremena i vječnosti iz otvorenosti samoga bitka, dok Bog-kao-čovjek pretpostavlja mišljenje koje ponajbolje iskazuje Hegelov pojam apsoluta kao istovjetnosti subjekta i supstancije. Otuda su najveći mislioci Zapada iz unutarnjega okružja povijesti metafizike Aristotel i Hegel. Filozofija, dakle, nije tek refleksija o bitku kao takvome, o biću i biti čovjeka, već navlastiti povijesno-epohalni događaj mišljenja s kojim u egzistencijalni odnos nastupaju bitak, bog, svijet i čovjek. Dvoznačna i dvostruka stuktura mišljenja postaje nužno četverostručje, jer da bi metafizika mogla misliti povijest vlastita mišljenja u povijesnome kretanju same stvari mišljenja (to auto), mora se uspostaviti konstelacija odnosa koja u svim svojim modifikacijama polazi od vladavine onog iskonskoga i početnoga. U razdoblju koje karakterizira predmetafizičko mišljenje unutar grčke filozofije ova konstelacija je u znaku vladavine bitka kao vječnog i nepromjenljivoga načina bitstva svega što jest. Ono Jedno-Sve, u Heraklitovu smislu, obuhvaća bića ali ne u smislu njihova stvaranja, već u smislu sabiranja kojim ono što je nepromjenljivo i vječno postaje povijesno vremenito i tako je izvorni odnos između vječnosti i vremena neposredovano jedinstvo bitka, bića i biti čovjeka. Neposredovanje označava prvotno iskrsavanje bića u svijet. Tek s nužnošću ozbiljenja potrebe za Drugim u razvitku organske prirode na Zemlji od bilja, životinja do čovjeka posredovanje postaje medijem života uopće. Nije stoga začudno zašto, primjerice, Nietzsche ovaj genealogijski moment izvorne prirode koji se otvorio predmetafizičkim Grcima opisuje kao ono divlje i kaotično stanje. Svijet nije, dakle, shvaćen u kreacionističkome značenju kao u teologiji sv. Augustina ili sv. Tome Akvinskoga. Posve suprotno, svijet je onto-kozmo-centričan način kojim se pojavljivanje bitka u bićima događa kao ono Isto u svim preobrazbama stanja stvari, te se utoliko svekoliko bivanje ili postajanje bića u procesu promjene ne može osamostaliti i preuzeti moć izvorne stukture. To je razlog zašto Severino u pojmu bivanja ili postajanja (Werden, devenir, Becoming), kojim se suvremena metafizika od Nietzschea do Deleuzea uzdiže do mišljenja čistih kontingencija, mnoštva i razlike, vidi korijen povijesti nihilizma. Jer ono što samo biva ili postaje nečim drugim jest zapravo Ništa i to kao temeljno načelo ne samo ljudskoga stvaranja. Početak je ovog procesa dinamičkoga shvaćanja bitka u Aristotela i posljedično u sv. Tome Akvinskoga, jer je Bog kao actus purus uzročnik svekolike promjene bitka bića, što je posvjedočeno skolastičkim mišljenjem o biti stvaranja svijeta uopće iz načela creatio ex nihilo. Ako je rez u biti metafizike onaj koji mišljenje dijeli na autentični pristup bitku i vremenu polazeći od mišljenja Istoga kao nepromjenljivoga i vječnog u smislu povijesne ekstatičnosti bitka-kao-svijeta naspram mišljenja koje misli Boga-kao-čovjeka u smislu stvaratelja iz čega slijedi da je sve što jest povijesno samo ne-autentično zbivanje procesa teo-tehnologijskoga centrizma, onda je samorazumljivo zašto upravo Severino ne može razdoblje postmetafizičkoga mišljenja odrediti kao mogućnost onog spasonosnoga kao takvoga. Nije li zapanjujuće da je ono isto podjednako u načinu stvaranja tzv. prirodnoga i tzv.umjetnoga svijeta, budući da Božji i tehnologijski um stvaraju ex nihilo? U Biti nihilizma nailazimo na sljedeće iznimno provokativne i rigorozne formulacije o tome. ʺTrijumf tehnologije jest trijumf nihilizma. Mnogi iz suvremene kulture priznaju tu činjenicu. Ali zapadna kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma. (…) Tehnologijska moć i razaranje svetoga i kerygme ne impliciraju zaborav naših korijena, iako su naši korijeni gradnja u vremenu, a znanost i tehnologija su najrigoroznija konzistentna realizacija ove izgradnje. Budimo sigurni, pustinja raste. Ali pustinja je vrijeme i usud ovog rasta je tehno-znanstveno vladanje nad zemljom. Svi graditelji-vremena koji s Heideggerom, Adornom, Marcuseom, Habermasom, Frommom, Ellulom, Ricouerom i mnogim drugima pripadaju kulturi koja osuđuje tehnologijsku civilizaciju – svi oni koji se opiru rastu pustinje i brane čovjeka i njegovo dostojanstvo nužno promašuju…Filozofija, kršćanstvo, marksizam, umjetnost, su kolosalne olupine ove svagda rastuće pustinje.ʺ Ovo je naizgled najradikalniji obrat u suvremenoj filozofiji. Povratak iskonskome ili predmetafizičkome mišljenju kao eksplicitni povratak Parmenidu za Severina predstavlja jedini put osmišljavanja bitka-kao-svijeta. Suvremenost zahtijeva stoga kerygmu, ono spasonosno u mišljenju koje zemlju uzima za zalog otvorenosti spram nadolazeće budućnosti onkraj svekolikog ʺtrijumfa tehnologije kao trijumfa nihilizmaʺ. No, kako pritom objasniti da Severino izjednačava Heideggera sa svim drugim misliocima koji su upravo za Heideggera na ovaj ili onaj način zapali u vladavinu ʺrealizirane metafizikeʺ poput Adorna, Marcusea i Habermasa, filozofe tzv. Frankurtskoga kruga ili kritičke teorije društva ‒ pa zar to nije u najmanju ruku posvemašnji misaoni promašaj? Očito je, naime, da Severino do toga dolazi zbog toga što ima u vidu Heideggerovu alternativu ovom trijumfu nihilizma u znaku vladavine tehnoznanstvene pragmatike znanja iz njegova kasnoga mišljenja kad suprotstavlja tzv. računajuće i predstavljajuće mišljenje (Rechnen) kazivajućem mišljenju (Dichten); kad se bavi Nietzscheom i Hölderlinom, a pred kraj života slikarima poput Cézannea i Klea. Problematično je što Severino uzima od Marxa i Heideggera dva temeljna pojma za svoju ʺontologijsku destrukcijuʺ mišljenja moderne zaslijepljenosti napretkom tehnologije, a to su otuđenje i zaborav bitka, dok istodobno Heideggera uvrštava u krug suvremenih metafizičara raznolikih orijentacija od negativne dijalektike, otvorene dijalektike do postfenomenologije, pa čak i do egzistencijalne popularne psihologije à la Fromm. Dodatni argument protiv Severina i njegove problematične radikalnosti obrata u mišljenju na putu spram Parmenida može se razabrati i u tome što je s Heideggerom suvremena filozofija podarila dijalogu s predmetafizičkim mišljenjem ponajviše pozornosti. Dokaz su mnogobrojna Heideggerova predavanja o Parmenidu, Anaksimandru i Heraklitu te uporno inzistiranje da je s Platonom nastala ʺvelika pričaʺ o metafizici, koju je prije Heideggera, uostalom, na impresivan način uspostavio Nietzsche. Naposljetku, sam je Nietzsche tvorac ovog složenoga pojma koji ima negativno značenje za čitavu povijest Zapada do njegova kraja ‒ nihilizam. U čemu je onda, osim problematičnosti, nesumnjiva lucidnost Severina za suvremenu filozofiju kad je riječ o povratku predmetafizičkome mišljenju? Jednostavno u tome što on svaki iskaz o bivanju ili postajanju, svekoliko povijesno zbivanje u smislu ne-postojanosti i ne-vječnosti kao bezvremenosti u bilo kojem vidu obrane pred trijumfom tehnologije smatra nedostatno vjerodostojnim. Nije dostatno kritički razmatrati uspostavljanje tehnologije opasnošću i onim čudovišno neljudskim (Unheimliche) poput nuklearnoga oružja. Još je manje plodotvorno uzdati se u moć tehničkoga samousavršavanja koje će spasiti čovječanstvo od pada u bezdan nihilizma. Ono najintrigantnije za raspravu o ʺkoristi i šteti prevladavanja povijestiʺ za život suvremenoga mišljenja predstavlja svojevrsna kritika Nietzschea i Heideggera polazeći od njihova nastojanja da iz biti umjetnosti otvore mogućnost nadolazećem mišljenju. Ovo mi se čini odlučujućim mjestom za daljnje razmatranje. Ako, naime, umjetnost nije nikakva vjerodostojna alternativa modernome nihilizmu tehnologije, onda se postavlja pitanje na kojem temelju Severino uopće može gotovo ʺepigonskiʺ hajdegerijanski ustrajavati na kritici suvremenoga doba i njegove tehno-znanstvene biti konstrukcije umjetnih svjetova? Nietzsche je gotovo u apodiktičkome tonu apokaliptičara i satira moral i znanost smatrao reliktima metafizičkoga nihilizma i otuda nedostojnim za filozofa koji teži ozbiljenju volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Umjetnost mu je bila stimulans za život, a lik umjetnika jedini pokazetelj smjera kojim istinski život može istisnuti laž i privid tzv. zbiljskoga života kao realizacije biti čovjeka kao animal rationale. Nema nikakve dvojbe da Severino nije u tome zagovornik neke postmetafizičke etike à la Lévinas ili Jonas, niti se, pak, priklanja sekti novih filozofa znanosti i tehnologije. U jednom razgovoru s fizičarem i nobelovcem Rogerom Penroseom, gorljivo je branio čast metafizike i filozofa suprotstavljajući se argumentima pozitivnih znanosti o nužnosti i koristi umjetne inteligencije za život. Kazao je, naime, da je svijest polje koje umjetna inteligencija ne može doseći i da je stoga pravo pitanje našeg vremena u proizvodnji svijesti. U nastavku elaboracije o ničeanski kazano neminovnome razdoblju nihilizma u kojem ʺpustinja rasteʺ Severino ustvrđuje da se ovoj kozmičko-ljudskoj entropiji ne može doskočiti time što će se ʺsuprotstavljati rastu pustinje vraćanjem tradicionalnim ili arhaičnim formama ljudske civilizacijeʺ. Naravno, ni najokorjeliji teologijski fundamentalist danas ne lišava se blagodati tehnosfere u svakodnevnoj komunikaciji. No, posve je drugo ako povratak Parmenidu znači i obrat u samoj biti zapadnjačke metafizike. Alternativa nihilizmu stoga nužno mora biti u izvođenju onog mišljenja koje se ovom otuđenju i zaboravu bitka pojavljuje kao povratak izvornome shvaćanju vječnosti i vremenosti. Za Severina sinteza i istovjetnost bitka, bića i biti čovjeka prethodi svakoj mogućoj razlici. U tom smislu bića nisu određena bivanjem ili postajanjem drukčijim u stalnoj preobrazbi bitka. Bića nisu, dakle, određena logikom ništenja, već logikom samopotvrđivanja koja govori da je Sve-Jedno, odnosno da je biće u svojoj bitosti vječno i nepromjenljivo i da je stoga priroda (physis) u svojoj veličajnoj strukturi s onu stranu svakog čina umjetne konstrukcije. Povratak iskonu i navlastito Parmenidu znači ujedno i razotkriće onog što se Grcima činilo samorazumljivo. Da, naime, bitak jest, a ne-bitak nije. Da Ništa nije i ne može biti uvjet mogućnosti nastanka nečega kao nečega, već da se bitak u svojoj vječnosti i nepromjenljivosti mora misliti kao ono Isto što se vječno pojavljuje i nestaje u pojavi, poput puta Sunca i Dana. Mišljenje koje to priznaje, a ne prihvaća zahtjeve svekolikog privida promjenljivosti bića u stalnoj preobrazbi svojih akcidentalnih stanja, ne potrebuje stoga nikakvu auru umjetnosti za svoj mogući ʺdrugi početakʺ niti se, pak, mora izvoditi u kazivajućem načinu osmišljavanja bitka kao događaja (Ereignis). Nastajanje umjetnosti u Grka, uostalom, proizlazi iz mitske izvorne strukture koja u jedinstvu slike i jezika izgovara ono isto što i predmetafizičko mišljenje u fragmentima ‒ da bitak jest ono Isto, vječno i nepromjenljivo. 2. U metafizičkome razumijevanju kroz povijest Zapada do razdoblja vladavine tehnosfere vidjeli smo da postoje dvije temeljne paradigme: ona grčka koju određuje konstelacija odnosa s označiteljem kao što je to pojam bitka i njegova označenoga ‒ svijeta, da se poslužim kategorijalnim sklopom semiologije, te ona srednjovjekovno-novovjekovna s pojmovima Boga i čovjeka. U obje paradigme na djelu je mišljenje koje proizlazi iz događaja u kojem se sintetički nalaze svi relati u relaciji. Nemoguće je zamisliti da bi, primjerice, pojam čovjeka mogao imati apsolutno značenje; da bi čovjek mogao imati status subjekta kao gospodara nad prirodom. Doduše, u povijesti filozofije govori se kako je razdoblje stoika i skeptika ono koje nazivamo antropologijskim razdobljem. No, to ne znači da postoji bilo kakva osamostaljena filozofijska ili politička antopologija kao u 20. stoljeću. Shvaćanje bitka, dakle, presudno je kakav će biti svijet, po kojim će se spoznajno-djelatnim kriterijima zbivati odnosi između bogova, prirode i ljudi u zajednici (polis). Stoga je iskonsko grčko, predmetafizičko mišljenje onto-kozmologijsko. Bitak kao Jedno-Sve u svojoj otvorenosti sabire sva bića u harmoničnu cjelinu koju nazivamo svijet. Svjetovnost svijeta pripada metafizičkome horizontu unutar kojeg pojava mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti zaokružuje cjelovitost i sklad između kozmosa i polisa. U drugoj paradigmi bjelodano je kako sveza između teologijskoga kreacionizma i znanstveno-tehničke produkcije bitka kao predmeta konstrukcije počiva na božansko-ljudskome shvaćanju stvaralaštva. Kad grčki pojam poiesisa postaje latinski creatio, nije nimalo slučajno da će s Descartesom novovjekovna epoha vladavine bitka kao moći konstrukcije znanstveno-tehničkoga svijeta nastati iz sekulariziranoga pojma creatio ex nihilo. Svijet više nije ono neposredno dano i otvoreno u kozmo-političkome okružju svekolikih bića, već trijumf nihilizma u formi moderne tehnologije. Pogledajmo kako Severino izvodi ovaj događaj nastanka biti tehnologije u okviru zapadnjačke povijesti. ʺOd samoga početka metafizičkoga mišljenja, bitak je bio techne. U Sofistu (247 d-e) Platon definira bitak kao dynamis (moć): ono što jest (to on) jest ono što ima moć činiti ili biti učinjeno (dynamin eit’ eis to poiein eit’ eis to pathein). (…) Ali moć jest sama bit techne, jer ako techne može biti podijeljena u proizvodnu techne i akvizativnu techne (poietike techne, ktetike techne), akvizicija bića – takva kao što je pravljenje novca, održavanje vlasništva, lov, borba, znanje ‒ nije ništa drugo negoli uspostavljanje onoga što je već bilo proizvedeno u različitim oblicima poietike techne. Razlika između božanske techne i ljudske techne (theia techne, anthropine techne, ibid. 265 b-e) jest, prema tome, temeljna razlika između bića. (…) Danas, theia techne je nadomještena s anthropine techne, ali značenje bitka je ostalo istovjetno s onim koje je postavio Platon jednom i zauvijek u zapadnjačkoj povijesti. Bog i moderna tehnologija su dva temeljna izraza metafizičkoga nihilizma.ʺ Što drugo iz ovog ulomka iz Biti nihilizma možemo zaključiti osim da je konstanta u metafizičkome mišljenju da proizvođenje bića proizlazi iz božansko-ljudske moći stvaranja? Platon je nesumnjivo otac-utemeljitelj metafizike koja proizvodnju izjednačava s temeljnom moći stvaranja bića. Bitak nije, dakle, ravnodušno postojanje koje u svojem početnome samoodređenju jest ono Isto i stoga se hegelovski nalazi na istome ontologijskome položaju kao i Ništa. Naprotiv, bitak se razumije kao Moć proizvođenja bića. No, tako shvaćen bitak jest istodobno uvjet mogućnosti za uspostavljanje vremena u horizontu teo-antropologijskoga apsolutiziranja vječne sadašnjosti kao apsoluta s kojim se i izvorna vječnost i izvorno vrijeme svode na ʺmrtvu ireverzibilnostʺ trenutaka u vječnosti koji su isti i bez-razlikovni. Čitava povijest metafizike koja od Platona shvaća bitak kao téchne postaje povijest izgaranja i pregorijevanja vremena u totalnoj unifikaciji bitka bića. Jer, kada se bitak shvaća iz proizvodne stukture djelotvornoga odnosa spram svijeta, onda je samorazumljivo da je poiesis apsolutna moć proizvodnje svijeta kao povijesnoga hoda spram vlastita samo-razaranja. Téchne je u suvremeno doba postala planetarno-globalna tehnosfera koja više nije, i tu je bitna razlika spram realizacije metafizike kako ju shvaćaju i Heidegger i Severino, ništa božansko i ništa ljudsko, kao što to nije niti ničeanski shvaćeni nihilizam vladavine nadčovjeka. Doduše, i u Platona i još više u Aristotela dynamis koji određuje bit bitka jest istovjetno s Moći koja proizlazi iz téchne. No, tehnosfera ima dodatni stimulans za postmetafizičko razumijevanje odnosa bitka i mišljenja, jer je čista kontingencija i emergencija realizacije potencijala umjetne samosvijesti. Problem je u tome što takva ʺsamosvijestʺ nije tek mimesis i repraesentatio tzv. prirodne svijesti o kojoj govori Severino u raspravi s Penroseom, nego autopoietički sustav prijenosa, pohrane i proizvodnje informacija čime dolazi do sinteze živoga i neživoga. To, naravno, ne znači da će budući kvantni strojevi mišljenja filozofirati ili biti znanstvenici. Posve suprotno, bit tehnosfere je u nastanku treće paradigme mišljenja s onu stranu metafizike uopće. Taj tertium datur nužnom slučajnošću ili onime što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? nazivaju hibridnim izrazom preuzetim od književnika Jamesa Joycea ‒ kaosmosom ‒ nadilazi horizont zapadnjačke filozofije i znanosti, te postaje tehno-estetički novi apsolut koji živi u ireverzibilnoj vječnosti. Njezino je vrijeme dinamično i relativno, jer više nema nikakve dodirne sveze s onime što Severino naziva zemljom i biti čovjeka. Otuda valja na posve drukčiji način sagledati njegovu krajnje uznemirujuću i uistinu provokativnu postavku kako alternativa trijumfu zapadnjačke tehnologije nije u biti umjetnosti. Razlog je lako vidjeti nakon što smo se osvjedočili kako Severino, ali bez bitne razlike spram Heideggera, određuje početak metafizičkoga temelja razumijevanja bitka u Platona kao téchne. Ono što ipak valja ovdje posebno istaknuti jest Severinova misaona odluka da povratak predmetafizičkome mišljenju Parmenida izvede iz postavke o vječnome pojavljivanju bitka te otuda proizašloj biti čovjeka. No, nije li onda problematično svako razumijevanje povijesti koje metafizički ima u horizontu svojih putovanja uzrok-početak i kraj-svrhu (arché-eschaton)? Ne proturječi li ovaj iskonski grčki smisao razumijevanja bitka i vremena polazeći od aiona ili vječnosti zbiljskoj povijesti svijeta koja ne može postojati bez onog što je izvor svekolikoga nihilizma, naime poiesis kao téchne, odnosno stvaralačke dinamike ljudske egzistencije u svijetu? Čemu uopće povratak Parmenidu ako ne stoga što je apsolutna brzina trijumfa tehnologije dovela do kraja bit onog ljudskoga u srazu s Moći neljudskoga? Sve što Severino čini na svojem misaonome putu uspostavljanja iskonske vječnosti naspram povijesno aktualiziranoga vemena totalne tehničke produktivnosti nije ništa drugo negoli pokušaj izvođenja jednog drukčijeg mišljenja kao alternative tehnologijskome nihilizmu i apokalipsi. Taj put, međutim, čini se problematičnim upravo zbog toga što je ono iskonsko ili izvorno već uvijek ʺprošloʺ, iako se čini da usudno i nadalje određuje našu suvremenost. Da, Severino ima pravo u raspravi sa Penroseom što pokazuje kako od Platona mišljenje počiva na ideji kako poiesis određuje bit bitka i otuda samu svijest kao prirodnu u razlici spram umjetne. No, postavimo pitanje ne da bismo dali pravo Penroseu u njegovoj argumentaciji koja nalikuje Simondonovoj postavci o suživotu ljudske i umjetne inteligencije. Pitanje glasi: a što ako mišljenje u postmetafizičko doba više uopće ne počiva na Platonovu techno-poiesisu, već se iz autopoietičkoga načina artikulacije pokazuje kao stvaralačka evolucija novih događaja s onu stranu svega božansko-prirodno-ljudskoga? Nije li time bit čovjeka u otvorenosti spram nadolazećega koje više nije ni budućnost u znakovima vječne sadašnjosti, a niti u znakovima ʺmrtve ireverzibilnostiʺ povijesnoga kontinuiteta? Grci nisu imali riječ za umjetnost, već su to stvorili praktični i pragmatični Rimljani. Njihov misaoni put umjetnost razlikuje od prirode, pa je ars poetica, doduše, prijevod grčkoga izraza poietice téchne, ali s već jasnim ulaskom u svijet umjetničke proizvodnje kao neke vrste ograničene autonomije. Razlog leži u tome što je mitska slika svijeta u Rimu bila već uvelike oskrnavljena posvemašnjom politizacijom života kao vječne okrutnosti u borbi za moć. Umjetnost se, dakle, pojavila s rimskom dekadencijom, a ne s grčkom klasikom. Utoliko je bjelodano zašto Severino ne vidi u umjetnosti nikakvu alternativu trijumfu tehnologijskoga nihilizma. Za njega je umjetnost svagda ono što proizlazi iz Platonova razumijevanja bitka. Naime, umjetnost je proizvođenje bića iz Ničega i njezin je izvor téchne. Kad se sklope umjetnost i tehnologija u stvaranju novih svjetova, dobivamo tehno-poeitički svijet moderne opsesije sa strojevima i onim što čini bit umjetne inteligencije, a to je proizvodnja umjetno stvorenoga mišljenja kao konstrukcije umjetnih svjetova. Ako bismo ovdje htjeli pokazati da je kritika Heideggera istodobno i kritika Nietzschea motivirana pokušajem da se dopre do skrivenog ʺtemeljaʺ mišljenja onkraj metafizičke postavke o bitku kao poiesisu i téchne, mogli bismo kazati da analize Severina nisu u tome nimalo upečatljivije od Heideggerovih. Štoviše, kritika moderne tehnologije kao postava (Gestell) iz horizonta događaja (Ereignis) omogućuje postmetafizičkome mišljenju daleko veće mogućnosti u ʺosmišljavanjuʺ (Besinnung) ovog planetarnoga razdoblja vladavine ʺsvjetske noćiʺ u kojoj pomrčina bitka dovodi do nihilizma kojem se ne može doskočiti nikakvim povratkom Parmenidu niti izvornome smislu vječnosti i vremenosti. Problem je u tome što odnos između onog pred-i-post-metafizike nije moguće razriješiti više niti nekom novom ʺdestrukcijom tradicionalne ontologijeʺ, a niti povratkom Parmenidu koji bi istodobno bio put posvemašnjega ovjekovječenja onog što povijesno lutanje svjetova drži na uzdi poput vrhovnika Zeusa i svih drugih olimpskih bogova. Jednostavno, Severino podaruje ʺzastarjeluʺ kozmologijsku sliku svijeta, onu koja je možda imala svoje veličajne trenutke u iskonu Grka s njihovim mitovima i religijom, umjetnošću, filozofijom i znanošću. Ta je paradigma, na uistinu zapanjujući način, iskonsko svjetlo svijeta u svim civilizacijama, a ne samo u zapadnjačkoj, poput pastoralne simfonije ili vječnog proljeća bogova i ljudi. Ona rasvjetljuje tamu povijesnih svjetova, ali ne može biti svjetionik ni u kakvim okolnostima za suvremeno doba. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je ovo ʺovdjeʺ i ʺsadaʺ povijesno-epohalno realizacija vladavine trećeg poretka kibernetike u kojem autonomni strojevi mišljenja pragmatično rješavaju probleme svijeta kao tehničke probleme. Služimo se alatima umjetne inteligencije koji počivaju na logici da ʺpustinja rasteʺ odnosno na logici informacijske entropije i na temelju slučaja i kontingencije, a ne nužnosti i determinizma. Paradigma koja objašnjava ovo vrijeme ʺsadaʺ koje ne protječe više, već prolazi ubrzano poput trenutka zaborava, pripada onome mišljenju koje više nije filozofijsko, ali nije ni umjetničko, već je posrijedi tehno-epistemologija događaja. Nihilizam je postao ʺudomaćenʺ i tu se nema više što dodati ni oduzeti svim dijagnozama Nietzschea, Heideggera i Severina. No, to što je Ništa unutarnji pokretač proizvodnje novih virtualnih svjetova ne znači istodobno da smo osuđeni na beskonačno trajanje agonije zbiljskoga. Umjesto toga, pred nama je nadolazeće vrijeme izgaranja i pregorijevanja vremena kao doživljaja ispunjenosti i sklada vječnosti i vremenosti. Zaboravimo na to da možemo više išta promijeniti u shvaćanju bitka i vremena bez radikalne promjene mišljenja i to bez ustrajavanja na onome što je bilo predmetafizički i što se zbiva postmetafizički. Ono što preostaje jest samo u očuvanju zadaće i biti filozofije nakon njezine realizacije u kibernetičkome događaju apsolutne tehnosfere. A to znači biti u lutanju svjetovima ʺsadaʺ i ʺzauvijekʺ kao međuzvjezdani nomadi koji umjesto prvotnoga čuđenja nad onime što jest bitak postaju čudovišno (Unheimliche) izazvani na promišljanje razloga i slučaja nastanka novih svjetova. Naša je sudbina da umjesto pitanja o tome što nešto jest (quiddittas), istražujemo zašto nešto uopće nastaje (quoddittas). I gotovo da smo u napasti da preokrenemo Leibnizovu znamenitu izreku i nasposljetku kažemo još samo ovo: Zašto ʺjestʺ uopće Ništa, a ne nešto?

September 4, 2025
Metapolitika i zlo

Metapolitika i zlo

Uvod: Novi dokazi i činjenice Heidegger „metafizički antisemit“, „duhovni nacist“, najznačajniji filozof 20. stoljeća, a njegov put mišljenja određen vjerom u događaj „drugoga početka“ mišljenja u okrilju Hitlerove Führersstaat i sudbine njemačkoga naroda (Volk) kao navjestitelja obnove Europe iz njezinih temelja? Čini se kao da slušamo odjek skandalozne kronike medijskoga spektakla. U doba koje potrebuje mišljenje samo poput nadomjeska za prazninu i jednoličnost ponavljanja onog što još preostaje od bitka afere i skandali postaju ustrojem pogona kulture. Jesmo li za to i prije znali? Ili je sada riječ o posljednjem činu demistifikacije Heideggerova mišljenja? ( Emmanuel Faye, „Die Krönung der Gesamtausgabe“: Eine Gespräch mit dem französichen Philosophen E.Faye über die „Schwazen Hefte“ und Heideggers düsteres Vermächtnis, von Iris Radisch, Die Zeit, br. 1/2013., prosinac. Faye o Heideggerovim iskazima o „svjetskome židovstvu“, „bezavičajnosti/nesvjetovnosti“, „raskorijenjenosti“ ne govori kao o tek antisemitskim stereotipima. U njima prepoznaje jezgru radikalnoga antisemitizma s ciljem duhovne diskreditacije Židova. Pritom Faye postavlja pitanje, koje je već izložio u svojim provokativnim studijama o Heideggeru i njegovu odnosu spram nacizma, treba li i nadalje njegove knjige držati na policama filozofskoga seminara na sveučilištima ili ih je nužno premjestiti na police s oznakom – povijest nacionalsocijalizma i antisemitizma. Takav stav ne ostavlja nikakve sumnje da Faye, kao i Victor Farias i Otto Pöggeler prije njega, ne mogu pristati uz ocjene o razdvajanju Heideggerove „ontologije“ i njegove „politike“, odnosno mišljenja koje nastoji biti s onu stranu političkoga i politike. Vidljivo je, dakle, da se otkrićem Heideggerovih stavova o duhovnoj biti židovstva u Crnim bilježnicama mora na drukčiji način rasvijetliti i njegova „ontologija“ ili mišljenje povijesnosti bitka kao događaja. Vidi o tome: Richard Wolin, „National Socialism, World Jewry, and the History of Being: Heidegger’s Black Notebooks“, Jewish Review of Books, ljeto 2014. O putu mišljenja Heideggera s posebnim osvrtom na politički angažman u doba nacizma, koji ne odvaja od njegove filozofije tzv. prve faze u djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), vidi važnu studiju Otta Pöggelera, Philosophie und Politik bei Heidegger, K.Alber, München, 1974. 2. prošireno izd. i Philosophie und Nationalsozialismus – am Beispiel Heideggers, Westdeutscher Verlag, Opladen, 1990., str. 13-37.) Nova otkrića u „slučaju Heidegger“ čini se da potvrđuju davne sumnje u predanost nacističkome pokretu-poretku 1933.-1945. godine. U tekstu Uvođenja u metafiziku iz 1935. godine, sjetimo se, imenovao je zagonetnim izrijekom ono što određuje „unutarnju istinu i veličinu tog pokreta“ („inneren Wahrheit und Größe dieser Bewegung“). (Martin Heidegger, Einführung in der Metaphysik, GA, sv. 40., V. Klostermann, Frankfurt/M., 1983., str. 152.) Sada to postaje razlogom potrage za konačnom „presudom“ o njegovu filozofijskome putu. Ako je postojala suglasnost mnogih bitnih mislioca suvremenosti (od Derride do Badioua, od Rortyja do Vattima) da se može raščlaniti „ontologijski“ Heidegger od onoga „političkoga“ uza sve moguće etičke posljedice njegova angažmana na strani nacizma za vrijeme rektorata u Freiburgu 1933.-1934. godine, danas je to iščezlo u nepovrat. No, ipak preostaje pitanje može li se očuvati „unutarnja istina i veličina“ Heideggerova mišljenja čak i kad znamo da je ono u demonskome zovu događaja onoga političkoga zauvijek uprljano dodirom s nacizmom? Pod kojim uvjetima Heideggerovo mišljenje biti tehnike u planetarno doba još može pružati mogućnosti obrata? Naposljetku, je li u njegovu „slučaju“ susret filozofije kao metafizike i politike totalitarnoga pokreta njemačkoga nacizma ostavio bilo kakve nade za oslobođenjem mišljenja od djelovanja ako je izvjesno da se ono spram zahtjeva modernih znanosti i mobilizacije politike nastojalo odrediti pojmovima osmišljavanja (Besinnung) i pjevanja (Dichtung) bitka kao događaja (Ereignis)? Nakon prvotnih otkrića Victora Fariasa i Huga Otta krajem 1980-ih godina te knjiga Richarda Wolina, Toma Rockmorea, Juliana Younga i osobito Emmanuela Fayea, postalo je bjelodano da se Heideggerovo mišljenje prebolijevanja planetarne tehnike ne može više razmatrati bez svojevrsne „filozofije politike“. Uspostavljanje načela naroda (Volk-a), povijesnosti (Geschichlichkeit) i odlučnosti (Entschlossenheit) u vođenju spram izvorišta „drugoga početka“ (der andere Anfang) tri su njezine vodeće kategorije. (Victor Farias, Heidegger et le nazisme, Verdier, Pariz, 1987., Hugo Ott, Martin Heidegger; Unterwegs zu seiner Biographie, Campus Verlag, Frankfurt/M., 1992., Richard Wolin, „’Over the Line’: Reflections on Heidegger and National Socialism“, u: The Heidegger Controversy: A Critical Reader, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 1991., str. 1-21., Tom Rockmore, On Heidegger’s Nazism and Philosophy, University of California Press, Berkeley – Los Angeles – Oxford, 1991., Julian Young, Heidegger, Philosophy, Nazism, Cambridge University Press, New York, 1998., Emmanuel Faye, Heidegger: Die Einführung der Nazionalsozialismus in der Philosophie, Matthes & Seitz, Berlin, 2009.) Sve što je sada izašlo na vidjelo nije, međutim, nešto izvanjsko u odnosu na bit njegova mišljenja. U nedavno objavljenim tzv. Crnim bilježnicama iz razdoblja 1931-1942. godine koje određuje mišljenje Machenschafta i Ereignisa (makinacije i događaja) pojavljuju se zlokobne postavke o „uroti svjetskoga židovstva“, o nesvjetovnosti Židova i njihovoj raskorijenjenosti iz svjetske povijesti. A posebno je strahotno što Heidegger u okružju refleksija o zapadnjačkoj metafizici i mogućnostima prebolijevanja planetarne tehnike neskriveno iskazuje onu vrstu antisemitizma kojoj mnogi suvremeni istraživači njegove ostavštine i cjelokupnoga mišljenja ne mogu pripisati drugo značenje osim onoga koje je sam iskazivao osebujnim filozofijskim jezikom. (Vidi o tome: Gerhard Scheit, „Das Sein ohne Juden: Über Martin Heidegger“, Zwischenwelt, Zeitschrift für Kultur des Exils und des Widerstands, Vol. 18, br. 1-2/2001., str. 1-17.) Ravnatelj „Instituta Martin Heidegger“, filozof i urednik nekoliko svezaka njegovih cjelokupnih djela (Gesamtausgabe u 102 sveska), Peter Trawny, objavio je pod nazivom Überlegungen (Schwarze Hefte 1931-1942) Heideggerova promišljanja, refleksije, filozofski dnevnik. ( Vidi osobito važan svezak: Martin Heidegger, Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941), GA, sv. 96, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2014.) U okružju uoči i u vrijeme 2. svjetskoga rata u tim tekstovima nailazimo na najveće dosege misaone avanture našega vremena. Ali mnogo su prodornije zaprepašćujuće opasne izjave usmjerene protiv duhovne baštine židovstva i Židova uopće. Naravno, na toj listi metafizičkih protivnika mišljenja spasonosnoga događaja obrata povijesti Zapada i Europe nalaze se izrijekom ruski komunizam, američko-engleska demokracija i liberalizam, te, posljednje ali uistinu važno – sam poredak i pokret njemačkoga nacizma. Nije li onda riječ o cjelovitoj kritici suvremenoga doba? Odgovor na ovo pitanje pretpostavlja uvid u strukturu mišljenja i kazivanja Heideggera 1930-ih i početkom 1940-ih godina. Ne može se olako razdvojiti pokušaj prebolijevanja i prevladavanja metafizike (Verwindung und Überwindung der Metaphysik) od kritike moći novovjekovne znanosti i politike.(Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Metaphysik und Nihilismus, GA, sv. 67, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1999., str. 5-82.) Svjetonazor kao jezgra moderne ideologije pritom poprima moć uspostavljanja bitka kao makinacije (Machenschaft). Sve što jest i što postaje nošeno je stoga ovom bezuvjetnom moći bitka kao mašinerije i makinacije. Što označava pojam makinacije? Ukratko, njime se upućuje na ono što proizlazi iz svođenja mišljenja na računanje (Rechnen) kao svrhu egzistencije u smislu zbrinjavanja. Iz toga proizlazi događaj bitka kao moći vladavine načela iskorištavanja prirode i svekolike čovječnosti čovjeka. Instrumentalnost i pragmatika čine otuda ovo mišljenje novovjekovnim nabačajem bitka kao „račundžijstva“. To upućuje na nešto što srozava dostojanstvo čovjeka na trgovačku logiku posredovanja, na ono puko tehničko u svojoj posljednjoj svrsi nihilističkoga pustošenja zemlje. (Vidi o tome: Federico José T. Lagdameo, „From Machenschaft to Ge-stell: Heidegger’s Critique of Modernity“, Filocracia, 1:1, veljača 2014., str. 1-23. i Krzysztof Ziarek, „Art, Power, and Politics: Heidegger on Machenschaft and Poiêsis“, Contretemps, br. 3/2002., str. 175-186.) „Das Wesende dieser Mache ist die Machenschaft: das Sicheinrichten auf die Ermächtigung der Macht und die von dieser vorgerichtete weil aus der Übermächtigung vorgefordete Machsamkeit alles Seienden.“ (Martin Heidegger, Die Geschichte des Seyns, GA, sv. 69, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2012., str. 186. 2. pregledano izd.) Nije teško zaključiti da je tim pojmom Heidegger najavio mišljenje postava (Ge-stell) kao „biti“ tehnike. Postavljanjem se bitak već uvijek nalazi u stanju raspoloživosti za izručenje nekom stanju u pripravi. Informacija postaje sklop mišljenja, a subjektivnost subjekta način s kojem se zasniva bitak bića. Prirodom od novoga vijeka valja nazivati stanje postavljanja subjekta iz tehničkoga ustroja modernih znanosti. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, G. Neske, Pfullingen, 1954., str. 13-44. Vidi o tome: Martin Heidegger, Leitgedanken zur Entstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2009.) Problem proizlazi otuda što se u političkome izvršenju nadilaženja metafizike i njezinih povijesnih likova 1930-ih godina pojavljuju pojmovi koji u sebi obuhvaćaju zlokobni susret nacizma s povijesnošću (Geschichtlichkeit), narodom (Volk), državom (Staat) i rasom (Rasse). Sve pronađeno u ezoteričnome rukopisu Crnih bilježnica nagnalo je stoga Trawnyja da objavi knjižicu vlastita razračunavanja s Heideggerom posebno s obzirom na pitanje „,metafizičkoga odnosno bitkovno-povijesnoga antisemitizma (Seinsgeschictlicher Antisemitismus)“. (Peter Trawny, Heidegger und der Mythos der jüdischen Weltverschwörung, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2014.) Dokazi o Heideggerovu ambivalentnome odnosu spram židovstva u promišljanju bitka na ishodu metafizičke epohe nalaze se, dakako, u njegovim tekstovima. Ali ne smije se otkloniti pozornost i na ono „ljudsko-odveć-ljudsko“. Mnoštvo je dokaza da je prokazivao neke kolege, sveučilišne profesore židovskoga podrijetla u Freiburgu za vrijeme rektorskoga vodstva, ili, pak, one koji nisu dijelili oduševljenje za Hitlerov nov politički i društveni poredak. (Vidi o tome: Holger Zaborowski, „Eine Frage von Irre und Schuld?“ Martin Heidegger und der Nationalsozialismus, S.Fischer, Frankfurt/M., 2010.) Poznati su iskazi „za“ i „protiv“ Heideggera u njegovu odnosu spram židovstva i Židova 1930-ih godina. Sam Karl Jaspers u izjavi danoj prosinca 1945. godine savezničkome Povjerenstvu za denacifikaciju, koja je ispitivala Heideggera o njegovim stavovima i duhovnoj ulozi u doba NS-države, uputio je na to da je Heidegger i prije 1933. godine i dolaska Hitlera na vlast imao sklonost kazivati da je njemački duhovni život na sveučilištima pod prevelikim utjecajem židovstva („die Verjudung des deutschen Geistes“). (Vidi o tome: Hugo Ott, Martin Heidegger: Unterwegs zu seiner Biographie, Campus Verlag, Frankfurt/M., 1988., str. 316-317. i Victor Farias, „Foreword to the Spanish Edition Heidegger and Nazism“, u: Tom Rockmore i Joseph Margolis (ur.), The HEIDEGGER Case: On Philosophy and Politics, Temple University Press, Philadelphia, 1992., str. 333-347. bilješka 27) Ali, pritom treba uputiti na svojevrsnu „subverzivnu“ kritiku Heideggerovih postavki o tom pitanju naspram ideologije službenoga nacionalsocijalizma u djelima Alfreda Rosenberga i Ernsta Kriecka 1930-ih godina. Ta kritika pogađa „biologizam i rasizam“ kao temeljne novovjekovne izdanke metafizičkoga mišljenja. U gotovo svim Heideggerovim spisima, predavanjima i objavljenim tekstovima, pa tako i bez iznimke čak i u skandaloznim Crnim bilježnicama, opetovano se osuđuje način mišljenja zasnovan na biologističkome razumijevanju čovjeka. Dodatak koji slijedi, međutim, kako je to nastojao protumačiti Trawny, nije i bez kontroverzi. Uz biologistički pojam čovjeka koji nema dodirne sveze s Nietzscheovim pojmom „života“ i „volje za moć“, Heidegger gotovo u pravilu dodaje i pojam „rase“. Što pod tim misli? Moguće je uvjetno govoriti o dva pristupa. Prvi se odnosi na širi pojam kulture shvaćene organicistički i sa stajališta kontingencije prirodnoga podrijetla. Drugi se pristup ideologijski i svjetonazorno pojavljuje izravno ili neizravno u znanstvenim i političkim objašnjenjima nadmoći arijevstva ili nordijske rase kao u Hitlerovome rasizmu NS-države. Ali to vrijedi i u drugim modernim shvaćanjima razvitka društva poput organicizma i viktorijanskoga rasizma Engleske 19. stoljeća. Rasizam nije tek moderna ideologija organizirane mržnje spram Drugoga. Na njegovo mjesto nakon prestanka važenja bioloških temelja uzvišenosti subjekta može doći pojam vječnoga Židova. Kada mržnja spram Drugoga poprima općeniti oblik iskaljivanja društvenih frustracija i bijesa, antisemitizam postaje modelom ideologije kao kulture. Takvu je postavku u spornome djelu o Nijemcima i Holokaustu zagovarao povjesničar Daniel Goldhagen. Nije teško zapaziti da se radi o problemu kolektivne krivnje, a ne tek kolektivne odgovornosti Nijemaca za grozomorne zločine u konclogorima. Već je naslov knjige u znaku kotrljanja po ivici glavnoga pojma Hannah Arendt iz ogleda Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla.(Daniel Goldhagen, Hitlers willige Vollstrecker: Ganz gewönliche Deutsche und der Holocaust, Goldmann, Berlin, 2000. i Hannah Arendt, Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, Politička kultura, Zagreb, 2002. S engleskoga prevela: Mirjana Paić-Jurinić) No, antisemitizam se ne iscrpljuje u proširenome pojmu rasizma. Riječ je, naprotiv, o modelu kulture kao nastavka biološkoga načela drugim sredstvima. U knjizi Hannah Arendt Izvori totalitarizma korijeni ideologije nacizma nisu u antisemitizmu kao rasizmu. Štoviše, moderni poredak mobilizacije rasnih ideja zauzima mjesto isključenja Drugoga iz korpusa urođene nacije koja stvara državu. Utoliko se mržnja spram Židova nužno pojavljuje svakodnevnom pojavom u modernoj Europi. Tek s nacizmom ona poprima političku formu antisemitizma. Politika njihova istrebljenja u koncentracijskim logorima završni je udar jedne povijesno oblikovane i moderno izvedene zločinačke ideologije. (Vidi o tome: Julia Schulze Wessel, Ideologie der Sachlichkeit: Hannah Arendt’s politische Theorie des Antisemitismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) „Načelo rase“ koje igra tako važnu ulogu u Heideggerovim predavanjima/seminaru iz 1933/1934. godine o državi, Vođi i geopolitičkome prostoru postaje pojmom ontologijsko-političke nesukladnosti.(Martin Heidegger, „Über Wesen und Begriff von Natur, Geschichte und Staat (1933/1934)“, u: Alfred Denker i Holger Zaborovski (prir.), Heidegger und der Nationalsozialismus, Heidegger-Jahrbuch, sv. IV, K.Alber, Freiburg/München, 2009., str. 53-89. Interpretativno, vidi o tome: Richard Polt, „Hitler the Anti-Nihilist? Statehood, Leadership, and Political Space in Heidegger’s Seminar of 1933-34“, European Review, Vol. 22, br. 2/2014., str. 231-243. i Marion Heinz, „Narod i Vođa: Istraživanja Heideggerova seminara o biti i pojmu prirode, povijesti i države (1933/1934)“, Anali Hrvatskog politološkog društva, 2009., str. 93-110. S njemačkoga prevela Zrnka Res) S jedne strane može se govoriti o prijepornome pojmu unutar mišljenja događaja kao prebolijevanja planetarne tehnike 1930-ih godina u analogiji Nijemaca kao metafizičkoga naroda s povijesnim svijetom Grka. A s druge, pak, strane ne može se poreći da taj pojam ima opasne geopolitičke posljedice. Nacističke ideje stvaranja duhovno-biološko-povijesnoga prostora Trećega Reicha (Lebensraum) predstavljaju bit ove geopolitike. Razlog zašto Heideggerovu kritiku biologizma i rasizma kao modernih ideologija redukcije čovjeka na subjekta izvršenja moći valja uzeti sa zadrškom leži u tome što u Crnim bilježnicama metafizički pojam rase ima drukčiju funkciju od političke kritike nacizma. Nije rijetkost da su neki tumači Heideggerova političkoga angažmana u tome vidjeli skriveni napad na nacizam kao ideologiju zla i barbarstva, pouzdajući se u Heideggerovo „samorazumijevanje“ vlastita položaja u Hitlerovoj državi. (Richard Polt, „Beyond Struggle and Power: Heidegger’s Secret Resistance“, 2007 Interpretation, Inc. str. 11-40. Vidi i njemačku verziju teksta: „Jenseits von Kampf und Macht: Heideggers geheimer Widerstand“, u: Alfred Denker i Holger Zaborowski (prir.), Heidegger und der Nationalsozialismus, Heidegger-Jahrbuch IV, Dokumente, K. Alber,Freiburg/München, 2010. i Silvio Vietta, Heideggers Kritik am Nationalsozialismus und an der Technik, M. Niemeyer, Tübingen, 1989. U nas je na tom tragu o odnosu Heideggera i politike važan tekst Vanje Sutlića, „Mislilac i politika“, u: Kako čitati Heideggera; Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit-a“ i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988. O cijeloj duhovnoj pozadini i kontroverzama o „slučaju Heidegger“ vidi: Dunja Melčić, „Kritika i metoda: Heidegger kao slučaj i kao mislilac“, Politička misao, Vol. 41, br. 4/2004., str. 146-172.) Da je Heidegger nakon propasti nacizma i poraza Njemačke u 2. svjetskome ratu htio „sačuvati dostojanstvo“ mišljenja, uklanjajući sporne dijelove teksta iz različitih predavanja i dokumenata za vrijeme njegova političkoga angažmana kao rektora frajburškoga sveučilišta 1933.-1934. godine i kasnije, danas se smatra činjenicama njegova retuširanja vlastita duhovnoga životopisa. Uostalom, u poznatome razgovoru objavljenom poslije smrti 1976. godine u tjedniku Der Spiegel pod nazivom „Samo nas još jedan Bog može spasiti“ (Nur noch ein Gott kann uns retten), (Martin Heidegger, „Nur noch ein Gott kann uns retten“, razgovor s Rudolfom Augsteinom, „Der Spiegel“, 23. rujna 1966. Objavljeno: 31. svibnja 1976.) mislilac na mnogim mjestima naglašava gotovo svoj „disidentski“ status u doba nacizma. Patos unutarnje emigracije i ezoterije šutnje u duhovnoj borbi protiv nečuvenoga zla kao da se podrazumijeva. Ali, nigdje i nikad Heidegger nije izrekao ni jednu rečenicu kojom bi uputio na vlastito i njemačko utonuće u bestijalnost mržnje i pogroma nad Židovima. (Vidi o tome: Philippe Lacoue-Labarthe, Heidegger, Art, and Politics: The Fiction of the Political, Blackwell, Oxford, 1990.) Nigdje i nikad nema ni traga pokušaja oprosta. O preuzimanju krivnje za ono što nije tek metafizičko pitanje etike isto tako nema ni govora. Radi se o nečuvenom obliku pada u strahote politike kao totalitarnoga udesa povijesti. Dokaz za to nalazi se zacijelo u najskandaloznijem očitovanju samoga Heideggera o pitanju njemačke krivnje za Holokaust. Dodajmo tome još ignoriranje prirode totalitarnoga poretka nacizma spram onoga što čini „bit“ zapadnjačke metafizike glede odnosa spram politike i političkoga – demokracije i slobode. Naime, Heideggerov učenik, filozof Herbert Marcuse, pripadnik Frankfurtske škole i autor studija o mračnim aspektima industrijske civilizacije Zapada, nastalih na izvorima Heideggerove kritike novovjekovnoga mišljenja biti tehnike, uz Hannah Arendt i druge mislioce židovskoga podrijetla poniklih iz Heideggerove škole mišljenja poput Hansa Jonasa i Karla Löwitha, poslije kraja 2. svjetskoga rata imao je kratku prepisku sa svojim nekadašnjim učiteljem mišljenja. (O odnosu Marcusea kao začetnika „hajdegerijanskoga marksizma“ u 20. stoljeću spram Heideggerova mišljenja iz doba Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) i osobito spram političkoga angažmana na strani nacizma vidi: Herbert Marcuse, Heideggerian Marxism, (ur. Richard Wollin i John Abromeit), University of Nebraska Press, Lincoln i London, 2005., str. 165-176.) U jednom pismu ga nagovara da se filozofijski i ljudski odredi spram činjenice pogroma Židova u nacističkim plinskim komorama. Prigovara mu da će se njegova šutnja o tom „događaju“ kao i njegov politički angažman na strani nacizma 1930-ih godina, premda Marcuse nije mogao imati uvid u tekstove koji su danas dostupni o „slučaju Heidegger“, shvatiti činom amoralne ravnodušnosti spram užasa Auschwitza. Ili, pak, još gore, kao prešutno priznanje duhovnoga opravdanja poretka zasnovanoga na ideji genocida nearijevskih naroda. Kao što je poznato, Heideggerov odgovor u pismu Marcuseu iz 1948. godine jest skandalozan ponajprije zbog toga što: (1) izjednačava krivnju nacista za zločine protiv čovječnosti i saveznika Amerike i Rusije nad njemačkim narodom poslije 1945. godine i (2) želi druge i sebe uvjeriti da je pitanje koncentracijskih logora pitanje javne politike zatočenja Nijemaca u Istočnoj Njemačkoj nakon završetka 2. svjetskoga rata, a strahote nacizma da su u tome što su logori za istrebljenje Židova bili tajni plan krvavoga terora nacista skrivan od očiju njemačke javnosti. (Vidi o tome: Herbert Marcuse, Correspondence with Martin Heidegger 1947-1948. www.marcuse.org) Nevinost bez zaštite ili sudioništvo svih u krivnji, koja se čak i ne imenuje činom nesvodiva zločina kao Auschwitz, izaziva i nadalje etičke sporove o odnosu mišljenja i zla. Spomenut ćemo tek da je njegov učenik, francuski filozof židovskoga podrijetla Emmanuel Lévinas, takav Heideggerov odnos spram zločina nad Židovima odredio najvećim stupnjem etičke ravnodušnosti pred događajem apsolutnoga zla. Utoliko je Heideggerova krivnja i odgovornost bez ikakve sumnje najveća u povijesti zapadnjačke filozofije. (Emmanuel Lévinas, The LÉVINAS Reader, (ur. S.Hand), Basil Blackvell, Oxford – Cambridge, 1989. Vidi o tome: Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike: Emmanuel Lévinas i aporije mišljenja Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392.) Nemojmo zaboraviti još i ovo. Karl Jaspers je u jeku spora historičara (Historikerstreit) 1960-ih godina u Saveznoj Republici Njemačkoj o povijesnoj prošlosti (nacizam i komunizam) Europe koja usudno određuje život u okružju liberalne demokracije, u razgovoru za Der Spiegel s Rudolfom Augsteinom zastupao posve drukčiji stav. Ustvrdio je da je NS-država bila po-sebi i unaprijed zločinačka država jer je počivala na načelu rase, ukidanju demokratskih načela političkoga života, permanentnom teroru i koncentracijskim logorima za Židove, Rome, Slavene i komuniste. Svaki oblik nijekanja tih činjenica predstavlja za Jaspersa povijesni revizionizam. No, ono što je od posebne važnosti zbog toga što dovodi u pitanje Heideggerovu simetriju krivnje i nečuvenu logiku izjednačenja postupaka saveznika s Nijemcima nakon završetka 2. svjetskoga rata s nacističkim pogromom 6 milijuna Židova u logorima okupirane Europe jest odbijanje izjednačenja totalitarne vladavine u nacizmu i staljinizmu (komunizmu). Jaspers je tvrdio da podaci o užasima staljinističkih logora u Sibiru brojčano vjerojatno premašuju broj žrtava u nacističkim logorima smrti. Nije ipak problem u kategoriji kvantiteta. Radi se o „kvalitativnoj razlici“ između zločinačke NS-države i staljinističke ideje besklasnoga društva. Otuda nipošto ne treba zaključivati o simpatijama za komunizam. Daleko od toga. (Karl Jaspers, „Für Völkermord gibt es keine Verjährung“, (Gespräch mit Rudolf Augstein), „Der Spiegel“ 1965., u: Wohin treibt der Bundesrepublik? Tatsachen – Verfahren – Chancen, R.Pipper, München, 1966., str. 21. Vidi o tome: Žarko Paić, „Prebolijevanje zla: Jaspersovo Pitanje krivnje i granice njegove aktualnosti“, u: Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006., str. 65-77.) Postavka je u duhu ideje nesvodivosti političkoga u doba planetarne tehnike. Zastupala ju je i Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma. (Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, Harcourt, Brace Jovanovich, New York, 1973.) Kakve su posljedice filozofijsko-političkoga diskursa o „krivnji“, „odgovornosti“, „povijesnome revizionizmu“ i, naposljetku, ulozi i funkciji mislioca i intelektualaca u doba totalne politizacije svijeta? U ovome razmatranju o Heideggeru i njegovu „duhovnome nacizmu“ uvodim pojam metapolitike. U posljednje vrijeme to je postao pojam nemogućega dodira između područja onoga političkoga (slobode) i politike (moći) u planetarno doba. Metapolitikom se određuje jaz svjetova ili ono što nazivamo prostorom-između (in–between) mišljenja o tvorbi novoga svijeta i struktura moći. Politika u okrilju države i društva svaku „novost“ svodi na mrežu institucionalnoga djelovanja unutar postojećega svjetskoga poretka moći. Metapolitičko djelovanje bitno je određeno iz nesvodivosti slobode. Ono se ne može iscrpiti u predanosti praksi. Isto se tako ne može skloniti u tajne odaje filozofije politike poput poze kineskoga mandarina kao što je to u konačnici bila nakana neokonzervativnoga vođenja američke politike u mišljenju Lea Straussa. Utoliko metapolitiku valja razumjeti iz nove politike događaja slobode. Ontologiziranje politike kao politiziranje ontologije u svakom slučaju pripada Heideggerovu pokušaju da mišljenjem intervenira u područje praktičnoga djelovanja. No, metapolitika ima još i drugo značenje. S onu stranu svih postojećih ideologija njezino mjesto prebiva u bestemeljnosti. ( Vidi o tome: Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998., Oliver Marchart, Die politische Differenz: Zum Denken des Politischen bei Nancy, Lefort, Badiou, Laclau und Agamben, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2010., Dean Komel, „Metapolitika, metapolitika“, Filozofska istraživanja, Vol. 24, br. 2/2004., str. 621-633. i Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. ) Pitanje o slomu ili propasti intelektualaca u doba planetarne tehnike uistinu je pitanje o mogućnostima i granicama metapolitike u odnosu spram zla. Ako ono nastaje kao nepredviđeni događaj apsolutne drugosti, sve je na kocki: povijest, smisao svijeta, sloboda. Heideggerov „slučaj“ samo zbog toga iznova postaje presudnim događajem razračunavanja s filozofijom i politikom, iako se naizgled čini da je to odavno ispričana priča. Paradoks je zapravo u tome što svi izneseni dokazi, činjenice i materijali o pripadništvu i sljedbeništvu NS-pokretu i poretku 1933.-1945. nikad neće dovesti do revizije njegova mišljenja prebolijevanja i prevladavanja metafizike Zapada. Želimo li biti cinični reći ćemo: što je više istina i činjenica o njegovu moralno-političkome padu Heideggerovo nam je mišljenje bliže i izazovnije za budućnost. U pravu su stoga Alain Badiou i Barbara Cassin kada kažu da je Heideggerovo mišljenje paradigma suvremene filozofije, a „čovjek“ u svojem faktičnome životu imenovan Martin Heidegger predstavlja veliku amoralnu mrlju i malograđansku figuru u nizu takvih figura njemačke konzervativne revolucije. (Alain Badiou i Barbara Cassin, Heidegger. Les femmes, le nazisme et la philosophie, Fayard, Pariz, 2010. ) Ali, znači li to pristanak na poznatu „priču“ o razdvojenosti djela i života? Nije li u tome najveći problem, kada se Heideggerov antisemitizam i njegov „duhovni nacizam“ uspoređuju sa srodnim svjetonazorima velikih književnika modernizma 20. stoljeća poput, primjerice, fašizma Ezre Pounda ili Louisa-Ferdinanda Célina? Tko, dakle, nastavlja danas s „velikom pričom“ o Heideggeru kao misliocu događaja bitka u „drugome početku“ mišljenja ne može olako pristati na govor o „zabludi i krivnji“ bez izvođenja posljedica ovoga stajališta. Ako je riječ o „zabludi i krivnji“, kako to u naslovu vrlo dobre studije o životopisu Martina Heideggera s obzirom na politički angažman na strani nacizma izvodi povjesničar i filozof Holger Zaborowski, (Holger Zaborowski, „Eine Frage von Irre und Schuld?“: Martin Heidegger und der Nationalsozialismus, Fischer, Frankfurt/M., 2010.) onda je pitanje na koga se odnosi „zabluda i krivnja“ (ontologija i etika) u slučaju Heideggerova mišljenja povijesnosti bitka? Na Heideggerovo mišljenje ili na Heideggera-filozofa? Ili možda na „slučaj“ jednoga mišljenja koje se nalazi neprestano na rubu jaza svjetova, onoga koji pripada filozofiji i onoga koji pripada politici? U onome što slijedi neće biti riječi o prepričavanju zgoda vezanih uz otkrića Heideggerovih historiografa i hagiografa s obzirom na očito jednokratnu avanturu mišljenja i njegove „primjene“ u sklopu politički uspostavljenoga totalitarnoga poretka nacizma u Njemačkoj 1933.-1945. godine. Moja je nakana da se na temelju pojma metapolitičkoga djelovanja u očekivanju događaja prebolijevanja/prevladavanja zapadnjačke metafizike s vrhuncem u planetarnome razdoblju svjetske povijesti tehnike nastoji otvoriti sljedeći problem. Kako je moguće da mislilac najdubljih uvida u čitavu povijest metafizike bez kojeg nije moguće uopće krenuti dalje u promišljanju suvremenosti u svojim postavkama usmjerenim spram zbiljskoga stanja svijeta iskaže: (1) blizinu i srodnost s nacističkom ideologijom narodne zajednice (Volksgemeinschaft) te rasnim načelom geopolitike u njemačkoj viziji buduće Europe; (2) antisemitizam na razini duhovne biti povijesnoga lika filozofije u obratu ili „revoluciji“ zapadnjačke povijesti; (3) odbijanje ishoda kraja filozofije i zadaće mišljenja što je najavio 1960-ih godina kao mišljenje tehnosfere i njezinih posljedica za nadolazeću zajednicu neproračunljive i bestemeljne slobode u otvorenosti događaja? Ovo razmatranje polazi od temeljne pretpostavke metapolitike u „slučaju Heidegger“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „The Heidegger Case: New Issues – Old Tenets“, Eurozine, br. 2/2002.) Kao što je za buduće mišljenje i obrat metafizike pitanje umjetnosti i politike odlučujuće, tako je svođenje umjetnosti na estetiku tehnosfere, a politike na totalnu mobilizaciju ideologije kraj mogućnosti bilo kakvog obrata u biti planetarnoga svijeta. Heideggerov je put mišljenja ostavio iza sebe obje moći povijesnoga događanja bitka. Politika je time postala čudovišni događaj vodstva Vođe ili ezoterični „duhovni nacizam“ bez svojega „subjekta“, a umjetnost događanje istine bitka u otvorenosti samoga djela. Na kraju je paradoks ove metapolitike događaja što se politikom u bilo kojem obliku njezine aktualne moći ne dopire s onu stranu tehničkoga svijeta, a sama umjetnost leži u jezgri tehnosfere kao njezina estetska tvorba. ( Vidi o tome: Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.) Heideggerovo je mišljenje kraj filozofije. Nije odveć daleko od istine nazvati ga nemogućim događajem „drugoga početka“. Pretvoren u nečuveni događaj užasa totalitarizma, a ne u nadolazeću slobodu otvorenosti svijeta, čini se da gubi razlog uvjerljivosti. Možemo li stoga izaći iz aporija Heideggerova mišljenja ako tek ustvrdimo da je ono istodobno podobno za ontologijsku (novu) „ljevicu“ i za (novu) „desnicu“? (Vidi o tome: Slavoj Žižek, „Why Heidegger made the Right Step in 1933.“, International Journal of Zizek Studies, Vol. 1, br. 4/2007.) Radi li se ovdje tek o „pragmatičnome“ prisvajanju pojmova i posudbi misaonih sklopova kao u filozofskome supermarketu, kako to proizlazi iz ironije postmodernoga jezičnoga obrata (linguistic turn) Richarda Rortyja? ( Richard Rorty, „On Heidegger’s Nazism“, u: Philosophy and Social Hope, Penguin Books, London, 1969., str. 190-197.) Nastojat ću pokazati da prisvajanje Heideggera za ideologijsko-političke svrhe predstavlja potpuni promašaj budućega mišljenja. Nije riječ ni o kakvome „prisvajanju“ nalik prisvajanju Marxa ili Nietzschea za suvremene svrhe novih orijentacija u mišljenju. Ono što još preostaje od Heideggera nakon njegove metapolitike događaja ne svodi se na očekivanje od politike ili od umjetnosti da bude mogućnošću posljednjega obrata mišljenja od službe tehnosferi. Ako još nešto može preostati od Heideggera nakon kraja filozofije u kibernetici i kraja politike u djelovanju izvedenom iz „biti“ tehnike kao postava (Gestell), onda je to samo mogući povratak mišljenja samoj stvari mišljenja. I ništa više od toga. Promašaj Heideggerove metapolitike bio je događajem srozavanja kako mišljenja tako i djelovanja u službi „radikalnoga zla“. Tako je to izvela Hannah Arendt u otklonu od tradicije zapadnjačke metafizike vrijednosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Misterij novoga početka: Hannah Arendt i političko u suvremeno doba“, Književna republika, br. 10-12/2013., str. 135-161.) U tome valja vidjeti razlog zašto više ne možemo napredovati u raspletanju „slučaja Heidegger“. Mogu se očekivati novi dokazi. Vjerojatno će biti novih činjenica. Izvjesno je da će se pojaviti novi tekstovi o primjeni njegova mišljenja povijesnosti bitka. Ali ne može se očekivati da bi ono što preostaje od Heideggerova duhovnoga testamenta moglo biti protuotrovom pohodu planetarne tehnike i rastvoriti je u njezinoj „biti“. S Heideggerom je „svršeno“. Tako je, uostalom, i s filozofijom kao metafizikom uopće. Jedini je paradoks toga „svršetka“ što je Heidegger cijelome nizu skrivenih sljedbenika i radikalnih kritičara ostavio najveću moguću duhovnu ostavštinu za budućnost. Radi se, dakako, o mišljenju događaja (Ereignis). 1. Država, vodstvo i geopolitika: Seminari iz 1933/1934. Herbert Marcuse je u razgovoru s Frederickom Olafsonom dao zacijelo najbolje uputstvo za daljnje čitanje Heideggerove metapolitike događaja. U literaturi o Heideggerovoj politizaciji filozofije dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine postoje, doduše, jasne dodirne točke s onime što ćemo ovdje pokazati. No, čak i kad se poseže za operacijom zvanom „ zakon kauzalnosti“, a to znači da nešto prethodno određuje do posljednjega učinka i posljedice čitavu mrežu događaja, ne pokazuje se vjerodostojno kako i gdje se to „konkretno“ Heidegger u mišljenju bitka i vremena zapadnjačke filozofije kao metafizike izjašnjava duhovnim prethodnikom nacizma. Vrijedi li doista odavno izrečena teška optužba Theodora W. Adorna da je čitava Heideggerova „filozofija egzistencije“ izvedena u najznačajnijem spisu suvremene filozofije, naime u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) od početka do kraja u biti mišljenje prožeto fašizmom? ( Theodor W. Adorno, Jargon der Eigentlichkeit: Zur deutschen Ideologie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1997.) Nema nikakve sumnje da je ta prosudba Adorna početak svih daljnjih istraživanja „Heideggerova slučaja“. Njima se nastoji dokazati poput Emmanuela Fayea, prije svih, da je Heideggerovo mišljenje ono koje ontologijski određuje njegov politički angažman na strani nacizma od 1933. do kraja života, a ne okončava tek porazom Njemačke u 2. svjetskome ratu 1945. godine. Međutim, u već spomenutome razgovoru Marcuse iskazuje složeniju sliku o stvari Heideggerova mišljenja i politike. Ponajprije, Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) je nakon fenomenologije Edmunda Husserla za Marcusea i mnoge filozofe bio uistinu „novi početak“. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen, 2006. 19. izd.) Bila je to radikalna orijentacija prijelaza filozofije iz sfera apstraktnih ideja u „konkretnost životne egzistencije“. Borba protiv nemoći neokantovstva, neohegelovstva i pozitivizma ovdje je dobila pravo utemeljenje. No, problem otpočinje kada Heidegger 1932.-1933. iz apolitičnosti mišljenja bitka srozava destrukciju tradicionalne ontologije na „lažnu konkretnost“ političke ideologije nacizma. Razočaranje Marcusea u tom pogledu poprima stav ex-post razumijevanja onoga što se tada otpočelo događati. Poznato je da se Marcuse u razmjeni pisama s Heideggerom 1947.-1948. godine razišao s njegovim mišljenjem bitka. Kruna svega je bilo odbijanje Heideggera da prizna genocid nad Židovima i nesvodivost zločina nad čovječnosti. No, ono što je ovdje od posebne važnosti svodi se na to da Marcuse tvrdi kako je Heideggerovo mišljenje rane faze, a ne kasni spisi o biti tehnike, ono koje se ni po čemu ne može odrediti duhovnom pripremom nacizma unatoč tome što su pojmovi poput „autentičnosti“, „odlučnosti“, „bitka-k-smrti“, „brige“ i „povijesnosti“ na tankoj crti između ontologije i politike totalne države. Ex-post stajalište označava, pak, ono što je problem u tumačenju i današnjih istraživača „Heideggerova slučaja“. Ako otklonimo promašaj kasnoga Marcusea kada tvrdi da je Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) na razini onog što misaono ne dodiruje tzv. konkretnost povijesnosti i zbiljskoga života sa svim društvenim, političkim i kulturnim čimbenicima promjene i oslobođenja čovjeka, pa je stoga riječ o „transcendentalnome idealizmu“ a ne nadilaženju filozofije subjekta, očigledno je da Marcuse smatra da je iznenađenje i razočaranje s Heideggerom nastupilo kada se pojavljuje ideja „ozbiljenja filozofije“ u praksi novoga političkoga poretka totalitarne države. Heideggerova politika na taj se način više ne razmatra poput stranoga tijela u njegovu mišljenju. Posve suprotno, ona se mora primjereno razumjeti iz biti ovoga mišljenja u cjelini. (Vidi o tome: Herbert Marcuse, nav. djelo, str. 165-176.) Na jednom mjestu Marcuse se pita: jesmo li doista bili slijepi i naivni pa nismo uspjeli prepoznati u Heideggerovim pojmovima puzajući nacizam, a ne otvorenost „novoga početka“ vjerodostojne filozofije? Nemojmo se dati zavarati. Nitko nije bio slijep niti gluh na Heideggerov pad u ideologiju gleichschaltung-a. (Vidi o tome: Hans Sluga, Heidegger’s Crisis: Philosophy and Politics in Nazi Germany, Harvard University Press, 1993. i Julian Young, nav. djelo, str. 11-51.) Problem je ipak negdje drugdje. Kako se može dogoditi da vjerodostojno mišljenje prebolijevanja/prevladavanja metafizike u doba planetarne tehnike u nacizmu vidi „unutarnju istinu i veličinu“? Tako je to zapisano u Uvođenju u metafiziku. Raspada li se time i čitav patos autentičnosti tubitka (Dasein), koji je Heidegger izgradio na mogućnosti čovjeka da svoje dostojanstvo uzdigne mišljenjem iznad pada u svakodnevnost i dosadu onoga što naziva u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) pojmom/riječju iz njemačkoga jezika „das Man“ (anonimnost egzistencije „svakoga“ i „nikoga“ u masovnome društvu modernoga kapitalizma)? Njegovi najveći teorijski sljedbenici, ali to treba uvijek uzeti uvjetno, jer je riječ o kritičkome prevrednovanju mišljenja u dekonstrukciji Jacquesa Derride, u postmoderni Jean-François Lyotarda, u djelima Jean-Luc Nancyja i Philippe Lacoue-Labarthea, napisali su još 1980-ih i neke od najvažnijih knjiga o Heideggerovu metapolitičkome padu u blizinu ili okrilje nacizma. (Vidi osobito studije Jacquesa Derride, De l’esprit: Heidegger et la question, Galilée, Pariz, 1988. i Jean-François Lyotarda, Heidegger et le „juifs“, Galilée, Pariz, 1988.) Biti slijep i naivan ne znači ne vidjeti ono očigledno te misaono i etički čudovišno kad je riječ o Heideggeru 1930-ih godina u Freiburgu. Razlog zbog čega se mora drukčije prići njegovu mišljenju i politici leži u tome što je stvar u rascijepu između mišljenja kao osmišljavanja (Besinnung) i mišljenja kao računanja (Rechnen) u znanstvenome načinu tvorbe svijeta kao takvoga. Između ta dva suprotna pristupa nalazi se djelovanje (praxis). Ono ima druge kriterije vrednovanja za razliku od mišljenja i pjevanja (theoria i poiesis). Ex-post znači da je u jezgri ovoga mišljenja prisutan istodobno rascijep ontologije i politike te njihova sveza. Ne, dakle, ili-ili koje je sam Heidegger podržavao iz oportunizma da bi opravdao svoje greške, zablude i krivnju u sljedbeništvu Hitlera. Ili-ili označava da je Heideggerovo mišljenje jedinstveno u cjelini od ranih djela do kasne faze mišljenja događaja (Ereignis) i četvorstva (Geviert) 1960-ih godina. Ili, dakle, nacist od formata ili anđeo čistoga mišljenja te još k tome disident i kritičar nacizma! Takav manihejski pristup ne čini se primjerenim za čudovišnost metapolitike modernoga doba. Umjesto toga, Marcuse jasno pokazuje da je Heideggerovo mišljenje ontologijsko-političko. Prema tome, ushićenje i razočaranje s njegovim putem mišljenja može se jedino objasniti logikom i-i. Dakako, ovo što ovdje tvrdim pretpostavlja tumačenje kasnoga Marcusea. To osobito vrijedi glede odnosa s Heideggerovim mišljenjem. Na putu ovog i-i metapolitičkoga događaja odluke mišljenja ono što se 1930-ih godina zbiva s Heideggerovim odnosom spram „zbiljskoga“ ili „konkretnoga“, polazeći iz perspektive njegova mišljenja kao destrukcije zapadnjačke ontologije, dobiva krajnje opasne posljedice pripreme jednog „duhovnoga nacizma“. Nečuveni je zahtjev te metapolitike da je Heidegger vidio autentično mišljenje obrata metafizike i poslanstva/sudbine (Geschick) njemačkoga naroda (Volk) u vlastitome pozivu „vodstva Vođe“ (den Führer führen). (Martin Heidegger, Die Selbstbehauptung des Deutschen Universität: Das Rektorat 1933/1934, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1991. Vidi o tome: Otto Pöggeler, „Den Führer führen? Heidegger und kein Ende“, Philosophisher Rundschau, Vol. 32, br. 1-2/1985., str. 26-67.) Povratak Platonovu poslanstvu duhovnoga prosvjećivanja državnika nasuprot službe savjetnika diktatora kao u slučaju Machiavellija? Na stanovit način da. Ali Hitler nije bio tiranin Dionizije I. sa Sirakuze. Totalitarni Vođa kao idejni začetnik nacističkoga genocida ima posve drukčiju ulogu u povijesti. Nedavno otkriće održanih seminara iz 1933/1934. godine u Freiburgu za vrijeme rektorskoga vodstva zaslužuje u svemu tome posebnu kritičku pozornost. Seminari „O biti i pojmu prirode, povijesti i države“ (Martin Heidegger, „Über Wesen und Begriff von Natur, Geschichte und Staat“, u: Alfred Denker i Holger Zaborowski (ur.), Heidegger und der Nationalsozialismus I (= Heidegger-Jahrbuch, sv. 4), K.Alber, Freiburg/München, 2009., str. 53-89.) iz zimskoga semestra 1933/1934. godine bili su krunski dokaz Emmanuelu Fayeu da je Heideggerovo mišljenje nacističko u svim aspektima. (Sadržaji tih seminara gotovo u potpunosti potvrđuju Fayeovu središnju tezu, naime da se supstancija Heideggerove filozofije sastoji u tome da se opravda i političko-propagandistički dade važenje državi-vođi, ideologiji krvi i tla i ostalim temeljnim elementima nacionalsocijalističkog svjetonazora.“ – Marion Heinz, „Narod i Vođa: Istraživanja Heideggerova seminara o biti i pojmu prirode, povijesti i države (1933/1934)“, Anali Hrvatskog politološkog društva, 2009., str. 94. S njemačkoga prevela Zrnka Res) Prije no što se upustimo u analizu sadržaja i vlastito tumačenje onoga što je Heidegger izlagao o biti i pojmu prirode, povijesti i države, valja ukazati i na sljedeće. Danas se u kritičkome razračunavanju s nasljeđem Heideggera u Njemačkoj, Francuskoj i Americi, posebno kad je riječ o uvjetno politički lijevoj školi mišljenja pod okriljem dekonstrukcije, poststrukturalizma i postmoderne, uvriježilo govoriti o apologetima i kritičarima. Tako će se u mnogim novijim tekstovima o Heideggeru i nacizmu s obzirom na otkrića njegovih seminara i Crnih bilježnica okomiti čak i dojučerašnji hajdegerijanci na one koji pod svaku cijenu žele očuvati Heideggera od njegovih vlastitih „crnila i užasa“ iz kojih progovara ezoterični ili neki drugi oblik „duhovnoga nacizma“. U tom pogledu je radikalna i bezobzirna gesta Fayea na tragu Adorna. Koliko god u bitnim momentima analize „Heideggerova slučaja“ ona bila neprimjerena samoj stvari događaja mišljenja, ipak se čini dobrodošlom za konačan sud i presudu o Heideggeru kao misliocu u bezdanu onoga političkoga. Apologeti i kritičari nisu ipak tako daleko u svojim stavovima. Prvi ne žele vidjeti da Heideggerovo misaono nasljeđe neće propasti ako se otkrije da je bio nacist i antisemit po uvjerenju unatoč svemu. Drugi, pak, misle da će raskrinkavanjem filozofa kao nacista zaslužiti milost filozofijske veličine. Ni jedni ni drugi, da paradoks bude potpun, nisu daleko od „istine“ i bliže od zaborava. Heideggera u svemu tome treba početi braniti od njegove neoprostive i nečuvene metapolitike događaja. Ali ne zato da bismo došli, naposljetku, do onoga što je bilo jasno i Hannah Arendt kad je razdvojila mišljenje (theoria) i djelovanje (praxis) svojega učitelja u susretu s „radikalnim zlom“ nacizma. (Hannah Arendt, Wahrheit gibt es nur zu zweien. Briefe an die Freunde, (ur. Ingeborg Nordmann, Piper, München-Zürich, 2013.) Važnije je otvoriti put iz razumijevanja posljedica „Heideggerova slučaja“ za ono što još preostaje od metapolitike budućnosti. Jer teško bi bilo za povjerovati da bi u apologete valjda trebalo onda svrstati i više ne žive Hannah Arendt, Hansa-Georga Gadamera, Jacquesa Derridu kao i sve one koji pripadaju užem krugu Heideggerovih prijatelja poput Silvia Viette, Françoisa Fediéra i nekih drugih. Možda je jedino smisleno nakon nedavnih šokantnih otkrića koja su uslijedila biti s onu stranu apologeta i kritičara. A to znači na tragu Marcusea kazati da je Heideggerovo mišljenje i njegov politički angažman i jedno i drugo: naime, otvorenost mišljenja povijesnosti bitka kao događaja obrata u „biti“ planetarne tehnike i metapolitika „duhovnoga nacizma“ u suočenju s radikalnim zlom kao takvim. Upravo taj i-i iz čije logike valja razumjeti suvremeni svijet na ruševinama moderne predstavlja najteži problem vjerodostojnosti obojega, mišljenja i djelovanja, ontologije i politike. Kako, dakle, stoje stvari s Heideggerovim seminarima o državi, vodstvu i geopolitici njemačkoga naroda (Volk)? Već je u naslovu seminara primjetan obrat iz mišljenja prevladavanja ontologije kao metafizike zapadnjačke filozofije u ono što se uobičajeno smatra područjem političke filozofije. (Vidi o tome: Holger Zaborowski, „Eine Frage von Irre und Schuld?“: Martin Heidegger und der Nationalismus, str. 408. i Richard Polt, „Statehood, Leadership, and Political Space in Heidegger’s Seminar of 1933-34“, American Political Science Association, godišnji susret, 2012. http://www.apsanet.org/content_77049.cfm?navID=988) U seminaru se promišlja o odnosu između naroda i države, uloge Vođe i prirode političkoga prostora. Već na početku upada u oči iznenađujući obrat Heideggerova mišljenja iz Bitka i vremena (Sein und Zeit-a), gdje se, doduše, tematizira pitanje povijesnosti bitka tu-bitka (Da-sein) u zajednici s Drugima (Mit-Sein). No, već smo rekli da je ta destrukcija tradicionalne ontologije 1920-ih godina izvedena sredstvima hermeneutike faktičnosti i fenomenologijske analize onoga što Heidegger naziva egzistencijalijama. To su autentičnost tu-bitka u odlučnosti i nabačaju (Entwurf) u odnosu spram bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode). Nakon okreta (Die Kehre) 1929/1930. godine u predavanjima o biti metafizike i isto tako o biti razloga/temelja, čime se tematizira pitanje bestemeljnosti ljudske slobode u otvorenosti bitka, sada se područje primijenjene „ontologije“ povijesnosti zbiva na poprištu politike. Drugim riječima, kako to sam Heidegger kaže u seminaru, „najviše ozbiljenje ljudskoga bitka…jest u državi“. (Martin Heidegger, „Über Wesen und Begriff von Natur, Geschichte und Staat“, u: Alfred Denker i Holger Zaborowski (ur.), Heideggeer und der Nationalsozialismus I (= Heidegger-Jahrbuch, sv. 4), K.Alber, Freiburg/München, 2009., str. 88.) Kada se usporede Heideggerov Rektorski govor i navedeni seminar može se kazati da je korak k totalitarnome razumijevanju politike učinjen već time što se sloboda ne određuje više kao bestemeljnost bitka. Umjesto toga sve postaje službom pojedinca državi. Nije riječ o Hegelovu apsolutu izjednačenja ideje i pojave, objektivnoga i subjektivnoga duha u vremenu. Ono što je ovdje u središtu Heideggerova pada u faktičnost povijesti svodi se na primjenu ontologijskih kategorija tradicionalne filozofije politike. Ponajprije, pitanje o biti države nije tek političko pitanje o ustrojstvu vlasti, vladavini i moći zajednice u povijesti. Štoviše, to je pitanje o smislu čovjeka u povijesnome obzorju ozbiljenja mogućnosti i nužnosti njegovih unutarnjih i izvanjskih moći. Samo zbog toga sloboda uzdiže pojedinca na stupanj bitne volje za zajedničkim bitkom u državi. Heidegger vidi Hitlerovu nacionalsocijalističku državu u razlici spram pruske države Bismarcka nastavkom i dovršenjem II. Reicha. Takva duboko antidemokratska i antiliberalna misao ipak se razlikuje od cjelokupne nacističke „političke znanosti“. Sjetimo se s koliko je ironije u svojim predavanjima 1938-1939. godine politiku kao znanost ostavljao u zagrade. Jedino je tako još prolazila estetika u njegovu mišljenju obrata modernoga svijeta. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997.) U tom smislu tekst Rektorskoga govora i izvodi iz seminara su na istoj valnoj duljini. Razlog je jednostavan. Heidegger u duhu platonske diobe umijeća i vrlina, djelatnosti i modaliteta ozbiljenja onoga što je najviše u državi izvodi tako što narod i državu ne shvaća tek „prirodom“ u smislu organske kontingencije. Nasuprot bilo kakvome organicističkome ili biologističkome pristupu onome političkome posrijedi je zaokret od: (1) same povijesne faktičnosti nacionalsocijalizma i njegove ideje o narodu, državi, Vođi i geopolitici; (2) novovjekovnih nauka o suverenosti države kao ugovoru (Rousseau) i liberalnome shvaćanju po kojem društvo atomiziranih pojedinaca državi određuje granice pravnom razdiobom njezinih nadležnosti na temelju privatnoga vlasništva u kapitalističkoj proizvodnji života. U cjelini, Heideggerovo razumijevanje politike, doduše, jest blisko Schmittovu decizionizmu i kritici liberalnoga nauka o državi. (Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen, Duncker & Humblot, Berlin, 1996. 7. izd.) Ali, ono navlastito u svemu tome jest upravo nešto što će Heidegger u svim svojim predavanjima, spisima, knjigama do kraja života očitovati poput svojevrsnoga kanona ontologijsko-političke revolucije planetarne tehnike. Dakako, u tome valja vidjeti jezgru njegova „duhovnoga ili privatnoga nacizma“, kako su mu to pripisali filozofi nacionalsocijalizma Beaumler i Krieck. Radi se o temeljnoj ideji izvedenoj u Rektorskome govoru. Tri su službe ili tri djelatnosti kojim narod ispunjava svoju svrhu/smisao u novome poretku kao NS-državi: (1) služba rada; (b) služba obrane države u (mogućem) ratnome sukobu s drugim državama i (3) služba znanja. (Martin Heidegger, Die Selbstbehauptung der deutschen Universität, str. 3-4.) Nije teško zapaziti da poredak kategorija formalno ne odgovara Platonovu ni Aristotelovu rangu u antičkome shvaćanju države. No, Heidegger jasno naglašava da je ono posljednje zapravo na prvome mjestu. Taj poredak po kojem teorija jest nadređena praksi i poiesisu (ratu i radu u vulgarnome nacionalsocijalističkome shvaćanju), označava gotovo „religiozni“ pristup utemeljenju politike u tehničko doba. Štoviše, čini se da je to jedini način da se ono što povezuje narod (Volk) sa svojom državom (Volksgemeinschaft) uzdigne na razinu božanskoga. Znanje u izvornome značenju moći-bitka kao mogućnosti i nužnosti čovjeka da bude dostojan svoje egzistencije u zajednici pokazuje se otuda kao svojevrsno poslanstvo „političkoga plemstva“. A ono ne proizlazi iz urođenosti podrijetla, nego iz duhovnoga poslanstva Nijemaca kao metafizičkoga naroda pjesnika i mislilaca u analogiji s Grcima. (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlin’s Dichtung (1936-1938.), GA, sv. 4, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2012.) Sveučilište u duhovnome utemeljenju znanosti i istraživanja pokreće (njemački) narod spram povijesnih svrha opstanka (Dasein). U tom pogledu politička filozofija faktične i buduće NS-države za Heideggera ne može biti drukčija od tumačenja Aristotela u duhu „odlučnosti“ i egzistencijalnoga nabačaja povijesnih mogućnosti naroda (Volk): „Čovjek jest zoon politikon, jer on ima svoju moć i svrhu u polisu, pri čemu se polis ne shvaća kao već nešto opstojeće, nego kao nešto što bi čovjek tek mogao i trebao oblikovati. Ali u tom smislu se čovjek onda shvaća kao slobodan pripadnik polisa, politikos, naime kao živo biće koje mogućnost i nužnost svoje egzistencije dosiže u polisu.“ (Martin Heidegger, Über Wesen und Begriff von Natur, Geschichte und Staat“, u: Alfred Denker i Holger Zaborowski (ur.), Heidegger und der Nationalsozialismus I (= Heidegger-Jahrbuch, sv. 4), K.Alber, Freiburg/München, 2009., str. 71.) Ako je duhovno poslanstvo (Auftrag) naroda ono koje nadilazi pojedinačnu egzistenciju, tada je jasno da Heidegger odbacuje novovjekovni subjektivizam i individualizam. Država pritom postaje mjestom ozbiljenja njegovih povijesno uspostavljenih „moći i svrha“ u preoblikovanju ili prevladavanju ne samo onoga što je već uvijek postojeće, dakle bitka u tradicionalnome značenju postojanosti i nužnosti. Političko se mora misliti u bitnome kao prostor ozbiljenja. Ona je otvorenost mogućnosti radikalne promjene kako „prirode“ (bios i fizis), tako i „društva“ (socius). Nije začudno što kritika novovjekovnih teorija o ugovornoj tvorbi političke zajednice mora biti istodobno kritikom liberalne tvorbe neutralne države. Antiliberalna ideologija u Heideggerovu mišljenju „duhovnoga nacizma“ ne može biti primjerena za novi početak narodne zajednice (Volksgemenischaft) u njezinoj povijesnoj odlučnosti da stvori državu izvan moderne razdvojenosti „države“ i „društva“. Ono što je, međutim, zajedničko Heideggeru u njegovu „padu u faktičnost“ jest da se ono političko kao i kod Carla Schmitta i Ernsta Jüngera razvija u smjeru razlike između naroda, pojedinca i zajednice. Tvorba države nije više stvar društva ili ugovorno povezanih pojedinaca. Umjesto demokratske republike koja čuva zajedničko dobro (Rousseau) ili demokratske totalne države koja jamči privatno vlasništvo pojedinaca (Hobbes), povijesno poslanstvo nacionalsocijalizma postaje izgradnja „temeljne mogućnosti i odlikovanoga načina bitka čovjeka“.(Martin Heidegger, isto, str. 73.) Bez države koja povezuje pojedince i narod s pomoću vodstva bezuvjetne volje izabranoga Vođe (Führer-prinzip) za Heideggera se „priroda“ i „povijest“ ne mogu razviti do nabačaja autentične budućnosti. U seminaru se, dakle, ne radi o obratu u shvaćanju temeljnih pojmova iz spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit). Ostaju i nadalje sve mogućnosti mišljenja bitka u njegovoj povijesnosti. Ali, glavna je promjena u tome što su do totalne politizacije dospjeli pojmovi povijesnosti (Geschichtlichkeit) i su-bitka (Mit-Sein). Racionalno utemeljenje države iz načela umne općenitosti djelovanja subjekta i supstancije, kako je to bilo dovedeno do vrhunca u Hegelovoj filozofiji prava i politike na razini objektivnoga duha i apsolutne običajnosti (Sittlichkeit), za Heideggera ne odgovara poslanstvu povijesti njemačkoga naroda. Državu ne stvara pojedinac ni društvo. Povijesno određeni narod preuzima ulogu izgradnje institucija državnoga poretka. Glavni „subjekt“ ove stvaralačke operacije, koju 1930-ih godina u svim spisima i predavanjima naziva sudbinom (Schicksal) u metafizičkome smislu gibanja povijesti od početka do kraja, u gotovo teologijskome značenju preuzima Vođa (Führer). Kada država nije ni ugovor niti tvorevina prirodne slučajnosti opstanka naroda u povijesti, onda ona može biti jedino duhovnom sudbinom. Stoga je bit Heideggerova razumijevanja političkoga izvan tradicionalne filozofije politike. To je mišljenje preokretanja same ideje politike i političkoga, kao i pokušaj da se faktičnoj povijesnoj politici podari ono što ona, doduše, jest i čemu teži. Ali bez filozofijskoga odnosno duhovnoga smjera može zabludjeti u dvije vrste redukcije. Prva je biologizam i rasizam („priroda“), a druga historicizam i modernizam („povijest“). U prolazu između tih dviju opreka politika mora u sebi imati nešto čudovišno. Prirodom se bitak shvaća iz nečega što je samoorganizirajuće i samoniklo, što ima karakter postojanosti u svim promjenama. Povijesnost počiva, pak, na kontingenciji. Samo se iz povijesne sudbine naroda može stvoriti viša razina duhovnoga bitka. Utoliko država ne može biti ugovorno stvorena niti kontekstualno izgrađena. U seminaru kao i u Rektorskome govoru, a izričito to vrijedi za spise i predavanja iz 1938-1939. poput Besinnung i Beiträge zur Philosophie: Vom Ereignis, susrećemo se neprestano s razlikovanjem između ukorijenjenosti i raskorijenjenosti (Entwurzelung).( Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie: Vom Ereignis, GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2003. 3. izd.) Priroda nije otuda bitna suprotnost povijesti. Naprotiv, povijesnost tvori događaj „druge prirode“. Jasno je da takav događaj ne može značiti ništa tek „neprirodno“, pa ni u načinu izgradnje države. Heideggeru je stalo razumjeti misterij nastanka „drugoga početka“ politike kao metapolitike duhovnoga vodstva naroda. To se može dogoditi samo u državi koja predstavlja mogućnost i nužnost povijesnoga preoblikovanja zajednice (polis) u čitavoj povijesti Zapada. Preoblikovanje, dakle, označava nastanak onoga što je Heidegger preuzeo iz spisa ničeanca Ernsta Jüngera, a glasi – doba totalne države, planetarne tehnike i totalne mobilizacije. (Ernst Jünger, Über die Linie, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1952. Vidi o tome: Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, GA, sv. 90, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2004.) Valja se vratiti nakratko sadržaju temeljnoga spisa suvremene filozofije Bitak i vrijeme (Sein und Zeit). Vidjeli smo što se događa kada se iz „ontologije“ dospijeva u otvoreno područje „politike“. Tada ne samo da država postaje najveće ozbiljenje ljudskih mogućnosti. Štoviše, političko u značenju događaja stvaranja narodne zajednice u Heideggerovim tekstovima 1933.-1934. godine, od kojih su mnogi propagandni i prigodni u slavu i službu novoga poretka NS-države i Hitlera, postaje nužno, kako ćemo vidjeti u analizi seminara, pitanje geopolitike baš kao i u faktičnoj politici nacionalsocijalizma. Ima nešto u svemu tome čudovišno i krajnje paradoksalno. Znamo da su neki od najznačajnijih teoretičara i kritičara totalitarizma poput Franza Neumanna u njegovu Behemothu smatrali strukturu vladanja nacističke države nepolitičkim sustavom bezakonja i bespravlja. (Franz Neumann, Behemoth: The Structure and Practice of National Socialism 1933-1944. Ivan R.Dee, Chicago, 2009.) Umjesto da se političko i politizacija shvate načinom odlučnoga provođenja u djelo novoga „zakona“ volje za moć na temelju načela rase/kulture koja stvara narod, a ne države koja bdije nad suprotstavljenim interesima pojedinaca na tržištu kao u liberalnim demokracijama od Johna Lockea do američkoga pragmatizma, pokazuje se nešto dalekosežno za budućnost svake metapolitike. Ako, naime, za Heideggera ono političko nije drugo negoli događaj kojim se služba znanja (theoria) utiskuje u djelovanje (praxis) i proizvođenje novoga poretka narodne zajednice kao države u ontologijskome značenju su-bitka kao autentične zajednice, tada je izvjesno da suprotnost države i naroda može biti samo formalne naravi. Tamo gdje se ta suprotnost razrješava kao u Hegela dijalektikom građanskoga društva (tržišta u kapitalističkoj privredi) i političke države (korporativne strukture vladanja na temelju apstraktne općenitosti prava i zakona) na djelu je moderni poredak nacija-država. Ali on se raspao u krhotine krajem I. svjetskoga rata. Borba između demokracije kao liberalizma i diktature kao nacizma, fašizma i komunizma očito nije iščezla s dnevnoga reda onoga što preostaje od povijesti. Kako razumjeti ovaj stav? Zar nije totalitarni poredak nestao u nepovrat 1945. porazom fašizma/nacizma i 1989. godine porazom komunizma u svijetu? Faktički da, ali obnove su totalne politike onkraj granica političkoga liberalizma posvuda u tijeku. Ideologija rasizma u raznim inačicama neofašizma postala je iznova izazovom održivosti civilizacijske moći politike slobode na Zapadu. Problem je u tome što Heideggerova metapolitika događaja predstavlja filozofijski pad ideje koja određuje zapadnjačku metafiziku od Platona do Hegela. Umjesto da se čitav sklop trostruke sveze teorije, prakse i poiesisa dovede do sinteze i jednokratnosti onoga što čini bit suvremenoga doba planetarne tehnike kao totalne mobilizacije moći znanosti koja nadilazi razlikovanje „prirode“ i povijesti“, a što je Heidegger vidio problemom već 1938.-1939. godine u predavanjima o biti makinacije (Machenschaft), njegova je odluka pala na taj način da je ontologijski smisao politike sveo na ono najčudovišnije i najprizemnije. Radi se o figuri nacionalsocijalističkoga Vođe. On ne vlada na temelju načela i ideja. Vođa se služi akcijom, neposrednošću i gotovo mističnim uvidom u bit metafizičke sudbine povijesti (njemačkoga) naroda. U 74. odsjeku Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) Heidegger govori o događaju tubitka (Dasein) kao naroda (Volk). Njegova sudbina razotkriva se kroz komunikaciju (Mitteilung) i borbu (Kampf). Egzistencijalna struktura su-bitka (Mit-Sein) iz kojeg proizlazi misao o autentičnoj zajednici nesumnjivo se suprotstavlja novovjekovnoj filozofiji politike i uopće subjektivnosti subjekta na svim mogućim razinama. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, str. 382-386. Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Heidegger & the Political: Distopias, Routledge, London i New York, 1998., str. 8-31.) Što iz toga slijedi može se jasno pretpostaviti. Taj su-bitak nije rezultat tehničke ili moderne organizacije „društva“ u kapitalistički ustrojenoj „državi“. U liberalizmu država mora biti na usluzi privrednome napretku. Ovo treba razumjeti u smislu neutralnosti i uspostave zakonskih pravila igre između sukobljenih interesa pojedinaca. Heidegger ne može su-bitak svesti na logiku djelovanja anonimnosti pojedinca (das Man) unutar kolektivne matrice prazne komunikacije. Što preostaje u pokušaju da se vodi autentična egzistencija jednog drukčije postavljenoga individuuma, ako se to tako može kazati, jest sveza između tubitka (Dasein) i njegove povijesno određene „kolektivne egzistencije“ kao naroda. Ali da bi taj i takav narod mogao imati svoju pretpostavku postojanja, autentičnu slobodu kao brigu za bitak u njegovoj otvorenosti, potrebno je ono što se tek skriveno naslućuje iz spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit). A to je, dakako, ono političko u svojoj bitnoj dimenziji oblikovanja zajednice odnosno države. Čitava njemačka spekulativna filozofija od Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela otuda je filozofija politike. Za svoj cilj ona ima stvaranje države (polisa) u smislu stapanja teorije, prakse i poiesisa. Heidegger se, dakle, u seminaru ne razračunava tek s anglosaksonskom tradicijom politike i njezine dogme o koristi koju pojedinac zadobiva u društvu ako slijedi svoj primarni privatni interes. On ponajprije nastoji prevladati aporije i paradokse njemačke filozofije politike kao teorije države. U seminaru iz 1933/1934. godine izvodi se postavka na NS-država zasnovana na načelu vladavine Vođe (Führer–prinzip) mora omogućiti tri bitna zadatka nedovršene moderne izgradnje njemačke države i njezina „subjekta“ njemačkoga naroda. To su: (1) reintegracija, (2) „aktualizacija“ i (3) oživljavanje smisla bitka. Heideggerova dijagnoza „duhovne situacije vremena“ u okružju ovoga seminara povijesno-filozofijski je već poznata. Može se reći da čini okvir njegova programa destrukcije tradicionalne ontologije i metafizike subjektivnosti 1920-1930-ih godina. Rasap pretpostavlja rasap „dogmatsko-eklezijastičke vjere, shvaćanje stvaranja prema kojem čovjek postaje sam svoj izvor i volja“. (Martin Heidegger, Über Wesen und Begriff von Natur, Geschichte und Staat“, u: Alfred Denker i Holger Zaborowski (ur.), Heideggeer und der Nationalsozialismus I (= Heidegger-Jahrbuch, sv. 4), K.Alber, Freiburg/München, 2009., str. 72.) Descartesov fundamentum absolutum pronalazi se u matematičkoj racionalnosti. Načelo mišljenja cogito ergo sum u faktičnome zbiljskome svijetu odgovara moći vladavine nad svijetom. Drugi se oblik rasapa zbiva s idejom zajednice kada pojedinac preuzima njezine nadležnosti u okrilje vlastite subjektivnosti. Naposljetku, treća je posljedica u tome što s Descartesom nastaje oštro razdvajanje uma i tijela. Za Heideggera se, dakle, sve to mora nužno očitovati u razumijevanju pojmova „prirode“, „povijesti“ i „države“. Ono što je sada u razlici spram Hegelova državnoga prava posvemašnji novum sastoji se u tome što Heidegger ne određuje državu tek „najvišim ozbiljenjem ljudskoga bitka“. On je ponajprije smatra dovršenjem povijesnoga razvitka. U mogućnostima i nužnosti naroda uzdižu se sve njegove kvalitete do povjerenja u apsolutnu vladavinu Vođe. Želi li se pokazati ta bitna razlika između Heideggera i njemačkoga idealizma kao vrhunca filozofije politike u Hegelovoj ideji apsolutne države u povijesnome liku apsolutne znanosti, koja povijesti određuje njezine granice u zbilji a ne obratno, onda je stvar u ovome. Hegel misli povijest kao znanstvenu tvorbu apsoluta. Unutar njega se država pojavljuje prostorom-vemenom ozbiljenja slobode pojedinca. Heidegger, pak, destruira povijesnost povijesti iz destrukcije ideje znanstvenosti znanosti u planetarnome razdoblju tehnike. Pojedinac i država nisu više u suprotnosti kao što je to bilo u Hegela. Umjesto te suprotnosti, formalno rečeno bitne suprotnosti između liberalnoga i konzervativnoga načina mišljenja države u tradiciji zapadnjačke metafizike, sada je dokinuta razlika između države i društva (mjesta posredovanja pojedinca s državom). Na to mjesto dolazi apsolutna moć Vođe. On dokida kako društvo tako i državu u klasičnome razumijevanju ovoga odnosa. Umjesto toga, ideologija nacionalsocijalizma posreduje se znanjem Partije (NSDAP) do konačnoga cilja – uspostave III. Reicha. U pravu je bila Hannah Arendt. A to znači da je cijela tvorba Heideggera o biti političkoga u ovome seminaru srozavanje na razinu geopolitike za druge svrhe. Nazovimo to „privatnim ili duhovnim nacizmom“. Heidegger je 1933/1934. godine sebe vidio kao mislioca u analogiji s Platonom i Aristotelom, a Hitlera kao simboličkoga i zbiljskoga Vođu u analogiji s grčkim vojskovođom Periklom. Zašto je Hannah Arendt bila u pravu? Zbog toga što je prva jasno rekla da je priča o tzv. NS-državi ništa drugo negoli mit o državi naroda ratnika i mislioca. Bila je to država bez političkoga subjekta i u potpunosti vladavina bezakonja. Krajni cilj (telos) nacionalsocijalizma stoga nikad nije bila nikakva ideja totalne države. Totalitarno vodstvo političke zajednice (Volksgemeinschaft) spram svjetskoga carstva apsolutne moći neljudskoga kao mašinerije i zla u svojem radikalnome obliku posljednja je tajna nacizma. (Hannah Arendt, Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft: Antisemitismus. Imperialismus. Totale Herrschaft, Pipper, München, 1991.) U čemu je Heideggerovo mišljenje politike iskazano u ovome seminaru osnova za „duhovni nacizam“ i gdje je posvemašnja blizina realnome nacizmu Hitlera i NS-ideologije? Da bismo to pokazali, potrebno je prethodno još jednom uputiti na tanku liniju koja ipak predstavlja jaz svjetova između Heideggera kao mislioca povijesnosti bitka kao događaja i Hitlera kao diktatora totalitarne NS-države koja je osmislila i provela apsolutni zločin u povijesti. Odmah valja reći da to nipošto ne opravdava Heideggera za misaoni, politički i etički čin krivnje. Otklon od preuzimanja odgovornosti za ono što se dogodilo u Auschwitzu ima nužno više od etičkih posljedica. Nadalje, to ne znači da se u bilo kojem obliku može nastaviti s pričom o dva Heideggera: jednim koji misli prebolijevanje metafizike i „drugi početak“ povijesti te drugim koji opravdava nacizam bez obzira na ezoteričnu kritiku poretka zbog rasizma i intelektualnoga barbarstva. Usput, Heideggerova kritika nacizma krajem 1930-ih godina poprima metafizički, a ne politički karakter. Stoga se može pronaći u Heideggerovim tekstovima iz 1935. godine (Uvođenje u metafiziku) do spomenutih spisa krajem 1930-ih godina uistinu šokantnih, ali iz Heideggerova sklopa mišljenja razumljivih oznaka o Hitleru i Mussoliniju kao „anti-nihilistima“ i „nihilistima“. Polt vrlo precizno raščlanjuje tekstove koji pokazuju kakve je naravi taj Heideggerov misaoni otpor i subverzija spram faktičnoga nacizma Hitlera i čitavoga pokreta NS-države. Ako bit politike nije ništa političko, tada se iz svega navedenoga može doći do postavke da je narav ove „pobune i otpora“ nešto uistinu ezoterično i tajno, ali izgovoreno na predavanjima gotovo u šiframa, da bi tekst priređen za objavljivanje djelovao vjerodostojno i nesvodivo filozofijski. Metapolitika Heideggerova odnosa spram nacizma u to doba ostaje pod tajnim znakom Hölderlina i Nietzschea. Da bi se spasio polis u ideji „drugoga početka“ žrtvovano je ono što Heidegger nikad nije ni do kraja života mogao uopće smatrati spasonosnim za političko kao takvo – sloboda i demokracija. Nepolitični i politizirani Heidegger su jedan te isti mislilac. Baš onaj koji 1930-ih godina želi primijeniti u praksi svoje ideje o njemačkoj posebnoj metafizičkoj sudbini (Schicksal). Zbog toga je njegova metapolitika događaja s pojmovima odlučnosti i vodstva, naroda i povijesnosti, ne-prostora i raskorijenjenosti Židova iz povijesti ništa drugo negoli onaj „duhovni nacizam“ s kojim više ne može proći ništa čisto i nevino od pojmova u prostor-vrijeme druge i drukčije povijesti. Ukratko, tanka linija između Heideggera kao „ludog nacističkoga filistra“, kako ga bezobzirno portretira austrijski pisac Thomas Bernhard, i Heideggera posvećenoga stvari mišljenja do njegovih krajnjih granica pitanje je odnosa mišljenja i politike kao etičkoga čina dostojanstva samoga života čovjeka. Napokon, to je pitanje istinske slobode u svijetu bez obzira na vladavinu onog neljudskoga koje prijeti čovjeku. Za Heideggera se, dakle, bit države ne može odrediti u slijedu tradicionalne političke filozofije. Pitanje o karakteru vladanja i vladavine nije više njezin problem. Prava ontologija države zahtijeva promišljanje onoga tko se „prirodom“ i „poviješću“ pojavljuje nositeljem i izvršiteljem moći samoga bitka u zajednici ljudske egzistencije. To ujedno znači da s pojmom naroda (Volk) otpočinje političko kao takvo, a ne s pojmom vladanja i upravljanja državom. Samo je po sebi jasno da se to pitanje pojavljuje i u grčkih mislilaca političkoga i u novovjekovnih teoretičara suverenosti. Bez države narod ne može biti povijestan. Korak do izjednačenja naroda u povijesnome smislu s državom jest za Heideggera samo onaj čin kojim narod utemeljuje državu. U tom pogledu država ne prethodi tvorbi naroda. Naprotiv, takav se slučaj pojavljuje u francuskoj i američkoj političkoj tradiciji. Pojam država-nacija (etat-nation) do danas zbog toga predstavlja temelj na kojem se uzdižu pojmovi univerzalnosti prava, slobode i kozmopolitizma. U srodnosti s njemačkom političkom romantikom, konzervativnom revolucijom i Fichteovim pojmom nacije, koja nastaje iz duha odnosno kulture, za Heideggera država nije entitet po-sebi (bitak). To pripada samo i jedino narodu. (Martin Heidegger, isto, str. 72-74.) Pojam političkoga Heidegger suprotstavlja Schmitovoj teoriji političkoga kao i Bismarckovoj ideji da je politika „umijeće mogućega“. Carl Schmitt je, naime, tvrdio da se bit političkoga skriva u odnosu prijatelj-neprijatelj, pa tako dolazi do istovjetnosti države i naroda. No, Heidegger je upravo u tome vidio glavni problem. Narod prethodi državi i svim njezinim moćima pravno-institucionalnoga poretka. Bismarckovu realnu politiku nastojalo se neutralizirati uvođenjem pojma „genija-državnika“ sukladno povijesnoj sudbini (njemačkoga) naroda. Pojedinac kao Vođa ne mora nužno imati političko obrazovanje. Umjesto toga njegov je „genij“ u intuiciji. Vođa mora pronaći put između alternativa koje su podjednako pogubne za smisao bitka (naroda). Već je ovdje jasno da Heidegger podvrgava kritici ono što će posve izričito smatrati mišljenjem raskorijenjenosti i metafizičke platforme novoga vijeka kao interesa, subjektivnosti, pragmatizma, racionalizma. U političkome smislu riječ je o američkome i engleskome liberalizmu, ruskome komunizmu i, posljednje ali najvažnije, subjektu raskorijenjenosti u europskim razmjerima prostora „prirode“ i „povijesti“. Dok će u Crnim bilježnicama 1939.-1942. antisemitizam biti latentno prisutan u izvođenju mišljenja obrata spasonosnoga „drugoga početka“, u seminaru o biti pojmova prirode, povijesti i države iz 1933/1934. godine prema protokolu nastave na satovima koje su vodili njegovi studenti, a sam je Heidegger autorizirao zapisano, susrećemo se s istim, ali različitim pristupom problemu „rase“. (Vidi o tome: Pater Trawny, nav. djelo, str. 57-67., Holger Zaborowski, str. 408-433., Richard Polt, str. 237-239. i Marion Heinz, str. 93-110.) U seminaru se razvijaju dva značenja pojma prostora. Rekli smo da je geopolitika za Hitlera bila više od znanosti o političkome zauzimanju prostora. Osvajanje teritorija ovu je geopolitiku učinilo ideologijom. Ona obuhvaća načela borbe za „životni prostor“ (Lebensraum) kao i preobrazbe osvojenoga teritorija u državni teritorij III. Reicha. Dakako, Heidegger ne smatra geopolitiku uopće mjerodavnom za razumijevanje teorije države iz ontologijskoga shvaćanja „prirode“ i „povijesti“. No, blizina njegova metapolitičkoga mišljenja naroda (Volk) ukorijenjenoga u prostoru-vremenu „prirode“ i „povijesti“ s nacizmom uistinu je nešto u najmanju ruku zabrinjavajuće. Dva su aspekta prostora na kojemu prebiva narod: zavičaj (Heimat) i teritorij. Sve što otuda proizlazi ima značajke ukorijenjenosti u tlo (Bodenständigkeit). Ta mistika bliska ideologiji „krvi i tla“, međutim, nije tek izdanak njemačke konzervativne revolucije. Ona ima svoje duhovno podrijetlo još u Fichteovim govorima njemačkoj naciji kao i u Herderovu shvaćanju naroda kao jezičnoga ili kulturnoga entiteta iz kojeg nastaje politička zajednica poput države. Konačnost i kontingencija su za Heideggera ne samo vremenske odrednice i modaliteti u kojima se pojavljuje bitak u povijesti (naroda). Riječ je o nečemu što povezuje „prirodnost“ i „povijesnost“ duhovne egzistencije čovjeka. Ukorijenjenost, dakle, nije tek ontologijska oznaka metafizičkoga pojma naroda u nekom tlu, zavičaju, političkome prostoru kojeg nastanjuje od nastanka u duhovnome smislu. Sada slijedi ono što izaziva u tumačenju prizvuk rasizma i antisemitizma, premda se može činiti da Heidegger samo iznosi ono što je postalo tijekom povijesti činjeničnim stanjem. Prvo, on govori o političkome prostoru Nijemaca koji žive izvan granica države i ne mogu stoga sudjelovati u upravljanju njezinim institucijama. Ovdje nije riječ tek o iseljeništvu. Više valja uputiti na rezultate povijesne izgradnje nacija-država u Europi. Ako su te etničke skupine izvan matičnoga nacionalno-državnoga prostora Njemačke, tada je pitanje nisu li one isključene iz autentične politike i duhovnosti koju baštine u svojem povijesnome opstanku? No, Heidegger u patosu europske sudbine naroda u moderno doba ne ostavlja nikakve sumnje da Nijemce misli kao cjelinu. Stoga se ideja jedinstvenoga „kulturnoga“ prostora ne može misliti bez onoga što tu i takvu „kulturu“ određuje. Paradoks je da je ona uvijek politizirana. Zbog toga se prostor kao teritorij pojavljuje pod vlašću političkoga načina interakcije države i naroda. Hitlerov cilj da ratnim osvajanjem ujedini „sve njemačke zemlje“ očito nije daleko od ove Heideggerove geopolitičke lamentacije o narodu izvan domovine. Nije potrebno posebno govoriti da je upravo danas u Europi ovo načelo postalo razaralačkim u tvorbi europskih nacija-država. Kada se ideja tzv. kulturnation očisti od svoje metafizičke aure dobivamo brutalnu geopolitiku s fašističkom crtom osvajanja teritorija na kojem žive pripadnici većinske nacije kao manjina u bivšim federalno uređenim državama. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih godina i ruska aneksija Krima u Ukrajini 2014. godine potvrđuju to „zlatno pravilo“ raspada suverenosti i stvaranja etnički čistih teritorija. Drugo, Heidegger u nastavku seminara navodi da različiti narodi imaju i različit odnos spram svojih prostora. Neki ne poznaju ukorijenjenost u zavičaju kao privrženost tlu. Ponajprije su to pustinjski nomadski narodi, ali upravo stoga nastoje sve drugo „opustošiti“. Dodatak koji slijedi je izravno usmjeren protiv Židova. Naziva ih „semitskim nomadima“ koji nikad neće razumjeti karakter „našega njemačkoga prostora“. (Martin Heidegger, Über Wesen und Begriff von Natur, Geschichte und Staat“, u: Alfred Denker i Holger Zaborowski (ur.), Heidegger und der Nationalsozialismus I (= Heidegger-Jahrbuch, sv. 4), K.Alber, Freiburg/München, 2009., str. 82.) Antisemitski stereotip o lutajućem Židovu pronalazimo u 19. stoljeću ne samo kod Nietzschea i Kierkegaarda, izravnih prethodnika Heideggerova mišljenja prebolijevanja metafizike. Bezavičajnost „semitskih naroda“, međutim, ne razmatra se povijesno i genealogijski da bi se vidjelo kako ono što pripada „faktičnosti“ nije povijesno vječno, ne pripada „biti“ ili sudbini naroda. Postavka koja se skriva u tom sklopu ima u sebi, dakle, dvije ključne riječi čitavoga Heideggerova mišljenja, a ne tek njegove kasne faze nakon 1945. godine. Riječ je o pojmovima/riječima koje se nalaze u njegovim najznačajnijim spisima i predavanjima poslije 2. svjetskoga rata. A to su bezavičajnost (Unheimlichkeit) i raskorijenjenost (Entwurzelung). No, dok je promišljanje sudbine biti tehnike u moderno doba „ontologijskoga“ značaja za mišljenje „drugoga početka“ i prebolijevanja metafizike, u seminaru iz 1933/1934. godine ti pojmovi/riječi odnose se na jedan prokazani narod u Hitlerovu programu njegova istrebljenja. Zbog toga poprimaju značenje bitnog „ontologijskoga deficita“. Što je uskraćeno Židovima odnosi se na ukorijenjenost i zavičajnost naroda u državi kao i na povijesnost su-bitka (Mit-Sein) u onome što čini bit njemačke spekulativne filozofije. Geopolitičko značenje „naroda bez prostora“ (Volk ohne Raum) odnosi se stoga na neku vrstu gotovo „prirodnoga prava“ ukorijenjenoga naroda. Taj narod posjeduje svijest o zavičaju (Heimat) i domovini (Fatherland) da integrira sve Nijemce u jednu totalnu državu. Nema nikakve dvojbe da su iskazi Heideggera u ovom seminaru antisemitski. Njegova „ontologija politike“ otuda je na razini opravdanja njemačke posebne uloge kako u metafizici Zapada tako i u političkome preokretu Europe. Ono što ipak valja dodati svemu iskazanome jest oprez u iznošenju posljednjih sudova. Iako će se sve ove postavke ponavljati u drugom okružju Crnih bilježnica: Promišljanja XII-XV iz 1939-1941. godine s još većim intenzitetom ukazivanja na problem „urote svjetskoga židovstva“ i njihova bavljenja s novovjekovnim idejama makinacije, nesvjetovnosti, raskorijenjenosti i nesposobnosti da shvate što znači imati domovinu i zavičaj, glavni je problem u tome što Heideggerova metapolitika 1933.-1934. godine ni u kojem slučaju ne može pristati na biologizam i rasizam nacističke geopolitike. Nije stoga riječ o ideologijskome opravdanju zločina i Holokausta, jer Heideggerova metapolitika događaja nije „filozofija nacionalsocijalizma“ kao svjetonazor njemačke teritorijalne ekspanzije i genocida. Posrijedi je mišljenje „drugoga početka“. U sklopu tog mišljenja od tri službe ili duhovna umijeća naroda (Volk) na prvome mjestu po rangu jest i ostaje služba znanja (theoria). Derrida ga označava pojmom „duha“ (Geist) s kojim Heidegger 1930-ih godina misli upravo tu svoju neuspjelu i fatalnu metapolitiku. (Jacques Derrida, De l’esprit: Heidegger et la question, Galilée, Pariz, 1988.) 2. Antisemitizam i metafizika: Crne bilježnice „Duh“ koji jedan povijesni narod u njegovoj tragici življenja između dva pogroma od rimskih pustošenja Jeruzalema do srednjovjekovnih istrebljenja u kršćanskoj Europi pa sve do konačnoga „radikalnoga zla“ u Auschwitzu imenuje „nesvjetovnim“, „raskorijenjenim“, „računskim“, ne može se drukčije odrediti negoli zloduhom. Ništa Heideggera ne može opravdati da je u inače toliko jezgrovitome i refleksivnome tonu gotovo savršenih meditacija o mišljenju i biti tehnike u Crnim bilježnicama došao na prag onoga što čini bit njegova „duhovnoga nacizma“. Dakako, to se naziva antisemitizmom. Čak i kad nosi prizvuk toliko ezoteričnoga pristupa, koje Peter Trawny određuje „metafizičkim ili bitkovno-povijesnim“, kako smo već na početku ovoga razmatranja istaknuli. Zloduh se geopolitike nalazi u njegovim seminarima o „prirodi“, „povijesti“ i „državi“. No, zloduh koji progovara iz Crnih bilježnica ima još jednu dodatnu „kvalitetu“. Ovdje se govori o metafizičkoj sudbini naroda u njihovoj faktičnosti povijesnoga događanja. Što je sve Heidegger na mnogim mjestima u Crnim bilježnicama rekao o Rusima, Amerikancima, Englezima, Francuzima možda se čak bitno ne razlikuje od sličnih postavki Hegela u njegovim predavanjima o filozofiji povijesti. Nietzsche je, kao što je poznato, prema Nijemcima bio nemilosrdno ciničan. Heideggeru nisu nipošto primjerene značajke bezobzirne autoironije i radikalne kritike njemačkoga filistarstva u opsjednutosti teritorijem Europe. Nijemci su novi Grci, a zavičaj (Heimat) ima metafizičke crte domovine pjesnika i mislilaca. Hölderlin je u tom pogledu njegov duhovni otac, a ne Nietzsche. (Martin Heidegger, Hölderlin’s Hymnen „Germanien“ und „Der Rhein“, GA, sv. 39, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1999. 3. izd.) No, ono što je ovdje zaprepašćujuće dopire iz tame latentnoga antisemitizma. U jednom dubljem smislu od vulgarnoga rasističkoga biologizma nacista susrećemo se s „duhom“ kao zloduhom. Teško je pronaći drukčije objašnjenje od upućivanja na mjesto zla u nečemu što nadilazi ontologijsko utemeljenje. Emmanuel Lévinas je na Heideggerovu tragu iz Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) pokazao da je etika u doba planetarne tehnike moguća samo kao suosjećanje s patnjama Drugoga. A njega nije moguće misliti u okrilju tradicionalne ontologije. Pitanje zla u odnosu spram etike moguće je stoga misliti samo metaetički i to kao događaj metapolitike. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike: Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392.) Što to znači? Jednostavno, da su pojmovi etike i politike u metafizičkome značenju više neoperabilnima. Etika nema za svoje važenje svijet moderne nacije-države, a politika je izgubila dostojanstvo u planetarnome razdoblju stoga što se srozala na službu oligarhijskome modelu moći u demokratskim poretcima. U oba slučaja, ono što razara jedinstvo etike i politike jest nešto imanentno samoj stvari modernosti uopće. Radi se o čudovišnome nestanku biti etike i politike u tehničkome nabačaju (ne)svjetovnosti svijeta. Što Heidegger u Crnim bilježnicama uporno naziva makinacijom (Machenschaft) nije ništa drugo negoli preobrazba svrhe u sredstvo, gubitak ranga i dostojanstva života u „svijetu“ posvećenom izvanjskim svrhama „privatnosti“ i „pragmatizma“. Ono što time nedostaje i što se raspada jest svijest u izvornome smislu autentične zajednice (polis) i o nadolazećem koje koliko god to strahotno apokaliptički zvučalo mora „sve uništiti do temelja“. A kada se u doba „planetarizma“ sve zbiva na način „idiotizma“ to je pouzdani znak gubitka svjetovnosti svijeta. Namjesto svijeta nastaju njegovi nadomjesci u tehničkoj tvorbi privida i idolatrija. U 15. svesku Crnih bilježnica: Promišljanja XV Heidegger stoga opetovano govori o sadašnjoj zadaći povijesnoga ljudstva kojemu Nijemci u metafizičkome smislu čine duhovni vrhunac. Dakako, ovo se ne odnosi na bestijalnost biološkoga rasizma koji uzima maha u nacionalsocijalizmu. Često se u proročkome i tajnovitome govoru mudraca s Todtnauberga nalaze iskazi poput „kraja“, „propasti“, „katastrofe“, „pustošenja“, „raspada“. ( Martin Heidegger, Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941), GA, sv. 96, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2014., str. 250-276.) Metafizika je odredila povijesni svijet. Negativni vrhunac dosiže u „makinaciji“ (Machenschaft). Pojam se odnosi na djelatnost birokratske racionalnosti, računanja kao modela mišljenja (Rechnung). Ipak, ono ne otvara mogućnosti obrata i drukčijega načina razumijevanja svijeta. U tom pogledu su za Heideggera ne samo Židovi i njihova „kultura“ (zlo)duh makinacije, već i Amerikanci, Englezi, Francuzi. Jedino se Rusi u svojem paradoksalnome odnosu spram duhovnosti i zajednice, kao i spram zemlje u smislu ukorijenjenosti mogu mjeriti s Nijemcima. Računanje, planiranje i konstrukcija su, inače, za Heideggera 1930-ih godina temeljne strukture ili osnove metafizike novovjekovnih znanosti. (Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.; Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.; Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997.) Zbog toga je paradoks da ono što zamjera ponajprije židovskoj „kulturi“ vrijedi i za sve druge, a u konačnici i za njemački nacionalsocijalizam kao svjetonazor i ideologiju. Nije, dakle, Heidegger skrivao od očiju javnosti svoje Crne bilježnice zato što se u njima nalaze antisemitske izjave. Glavni je razlog s njegove strane viđenja bio jasan. Sebe je vidio kao tajnoga „majstora duhovne subverzije“ Hitlerova poretka. No, problem je u tome što je ta i takva subverzija bila ništa drugo negoli „duhovni nacizam“ kao preokret njemačke sudbine u duhovnome smislu. Sve drugo je čista mistifikacija. U ovom slučaju Heideggeru se ne može inače ništa drugo više prigovoriti osim da je sve svoje ontologijske pojmove (su-bitak, rasu, narod, državu, povijesnost), kako je to dobro formulirao Trawny, „kontaminirao“ nacizmom. (Vidi o tome: Peter Trawny, nav. djelo, str. 97-103. Što Trawny naziva „dekontaminacijom Heideggera u zaključku ili pokušaju odgovora na pitanje o njegovu bitkovno-povijesnome antisemitizmu, to Julian Young već u uvodu svoje studije o Heideggeru i politici u doba nacizma naziva „denacifikacijom Heideggera“. (Vidi. Julian Young, Hedidegger, Philosophy, Nazism). Semantička je težina potonjega izraza, čini se, uvjetom mogućnosti prvoga izraza. Da bi došlo do pročišćenja Heideggera od njegovih metapolitičkih ideja kojih se ipak na kraju možda i odrekao, ali problem nije u njegovu etičkome stavu spram Hitlera i nacizma, nego u tome što je ostala nedorečenom najopasnija misao uopće u njegovu čitavome opusu koja je javno izrečena u Uvođenju u metafiziku iz 1935. godine. Radi se, dakako, o stavu o „unutarnjoj istini i veličini tog pokreta“.) To vrijedi čak i kad se s njime razračunavao na „svoj“ metafizički način. Zlo se ne može misliti kao negacija dobra. Ovo je dobro znao Kant. Stoga je pitanje uveo u svojoj trećoj kritici o moći suđenja. Estetska dimenzija nije ona koja okončava pojmom estetskoga, nego prelazi u etičku. Samo se, pak, etičko, dakako, nužno pojavljuje kao metafizičko pitanje političkoga jer ono što mogu činiti označava moje mjesto pod zvijezdama. Jesam li (bio) anđeo ili demon, ne odlučuje moje mišljenje niti moj estetski stav o svijetu, nego ono što sam činio ili ne činio. U tom pogledu je odlučno da se iz Lévinasove kritike Heideggera ne može izostaviti etička perspektiva mišljenja. Ona pretpostavlja ono što Heidegger nikad nije smatrao bitnim za svoje mišljenje niti, pak, presudnim za nadolazeće mišljenje. Riječ je o etičkome pojmu zajednice u suživotu s Drugim i demokratskoj metapolitici događaja slobode kao uvjetu mogućnosti njezine tvorbe. Zlo je stoga radikalno drugo i drukčije od mišljenja koje sam Heidegger postavlja kao mogućnost prevladavanja/prebolijevanja metafizike. Ono nije negdje izvan bitka, niti je samo i jedino apsolutno drukčije od Drugoga. Mjesto zla u mišljenju zapadnjačke povijesti mišljenja kao događaja jest u mišljenju onoga što Heidegger čitav život nastoji otvoriti kao temeljni problem povijesnosti bitka i kao riječ/pojam koja je, naposljetku, ostala tako upečatljivom za kritiku totalitarizma u djelu Hannah Arendt. Da paradoks bude potpun, ono što je Arendt nazvala „banalnošću zla“ misleći na sustav zločina NS-države i njegove izvršitelje poput Eichmanna u Auschwitzu, proizlazi iz Heideggerove misli o biti makinacije (Machenschaft), ili u kasnijem razdoblju ključnoga pojma njegova mišljenja – postava (Ge-stell) kao biti tehnike. Zlo nije ono ljudsko. Ono omogućuje neljudsko u svojem posljednjem liku mašinerije i ravnodušnosti spram uništenja Drugoga (Židova) u tvornicama smrti kao što su to bili koncentracijski logori. Bestijalnost čovjeka kao izvršitelja zla proizlazi iz ideologije i prakse totalitarne vladavine neljudskoga u formi nacizma. Zlo otuda nema nikakve druge metafizičko-etičke izvore nastanka u „prirodi“. Budući da je stvar „povijesnosti“ i „države“, ono je nužno pripadno eksperimentu (zlo)duha. Uostalom, nije zgorega prisjetiti se da već u spomenutome seminaru iz 1933./1934. godine izvodi vrlo jasno i izričito razlikovanje povijesnosti i biologizma u shvaćanju duhovnosti čovjeka. Ono što odlikuje duh nije moguće izvesti iz Aristotelove definicije čovjeka kao animal rationale. Čovjek se za Heideggera ne svodi na biološko-duševno-duhovno jedinstvo kao za filozofsku antropologiju Schellera, Gehlena i Plessnera. Iznimnost čovjeka leži u njegovoj autentičnoj egzistenciji. Ona daje slobodi duhovno značenje nabačaja i brige za ono nadolazeće. Utoliko se racionalnost u odredbi čovjeka ne može svesti na najviše mogućnosti koje su čovjeku dane u njegovoj egzistenciji. Čovjek nije stvar „računanja“, „planiranja“ i „konstrukcije“ jer to pripada bitku kao makinaciji (Machenschaft). U svim predavanjima o biti tehnike i nastanku novovjekovnih znanosti ova se misao posebno naglašava. U cjelini, pak, spomenutoga seminara o „prirodi“, „povijesti“ i „državi“ stvar je još više dovedena do jasnoće. Za Heideggera, naime, biologija ne može zasnivati bit čovjeka. Štoviše, ona ne može poslužiti niti za političko razumijevanje duhovnoga bitka. Razlika spram faktičnoga nacizma jest u tome da se narod pojavljuje izvedenim iz duhovne sudbine povijesnoga tubitka (Dasein). Život (zoe) životinje iz temelja je različit od života čovjeka. Pa tako narod nikad ne može postati životinjskim načelom instinkta jer se volja za državom razlikuje od životinjske požude i nagona. Inače bi, ironično domeće Heidegger, „i termiti gradili državu“. (Martin Heidegger, isto, str. 76.) Ono što proizlazi iz biološke ustrojenosti bitka može za Heideggera biti tek brutalnom bestijalnošću tubitka. U tome se skriva nesuglasje s nacizmom i njegovom rasnom politikom. Naposljetku, ponovimo još jednom odlučujuće pitanje cijeloga ovoga „slučaja“: je li moguće nakon svega iskazanoga o Heideggerovoj fatalnoj metapolitici „duhovnoga nacizma“ očuvati još ono što čini „unutarnju istinu i veličinu“ njegova mišljenja za nadolazeće doba? Zaključno promišljanje: događaj i politika Heidegger je 1930-ih godina u potpunosti svoje mišljenje doveo do krajnjih granica razračunavanja s čitavom europskom, a to znači u konačnici zapadnjačkom metafizikom. S jedne je strane put njegove destrukcije tradicionalne ontologije vodio do okreta u „biti“ same metafizike s obzirom na pitanje o vremenitosti bitka, a s druge, pak, strane se to mišljenje htjelo suočiti na odlučan način s problemom djelovanja kao povijesnoga događanja bitka. Ako se u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u), kako smo već pokazali, tri temeljna pojma poput povijesnosti, naroda i odlučnosti povezuju u sklop događanja onoga što u nadolazećem omogućuje svezu autentičnosti bitka i vremena, tada je izvjesno da je mišljenje na razini destrukcije tradicionalne ontologije zakazalo jer još nije pronađen ključni pojam sveze između bitka i vremena, ono što uopće omogućuje raspad i pad u faktičnu bezličnost tubitka i njegovu obesvjetovljenost u masovnome opstanku onoga što čini bit modernosti. Dvije temeljne riječi mišljenja okreta koje su uslijedile 1930-ih godina bile su ujedno oslobađajuće za pokušaj prevladavanja metafizike Zapada i za najradikalniji uvid u „bit“ planetarnoga doba vladavine tehnike. Te dvije temeljne riječi mišljenja koje Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) uvode u povijesnost tubitka u dimenziji budućnosti kao zbivanja naroda u njegovu epohalnome su-bitku (zajednici) su događaj (Ereignis)i makinacija (Machenschaft). Odmah valja kazati da je potonji pojam Heidegger prestao upotrebljavati krajem 1940-ih godina. Tada je u obzorje njegova promišljao dospio mnogo jednostavniji i prodorniji pojam kao „bit“ tehničkoga nabačaja i događanja bitka. Radi se, dakako, o postavu (Ge-stell). (Martin Heidegger, Die Technik und die Kehre, G.Neske, Pfullingen, 1962.) Događaj i postav su neotklonjive riječi suvremene filozofije. One su toliko moćne u svojim epohalnim mogućnostima da izlaze iz okvira tek puke „ontologije“ tzv. tehničkoga doba ili doba „totalne mobilizacije“. Tako je Heidegger preuzeo od Ernsta Jüngera 1930-ih godina njegovu sintagmu o bezuvjetnoj vladavini tehničkoga ustroja bitka. (Vidi o tome: Philippe Lacoue-Labarthe i Jean Luc-Nancy, „The Nazi Myth“, Critical Inquiry, Vol. 16, br. 2/1990 (zima)., str. 293.) Kakve to ima posljedice za Heideggerovu metapolitiku „duhovnoga nacizma“? Je li njegovo mišljenje 1930-ih godina uistinu nešto drugo i potpuno drukčije od kratkotrajne „zablude i krivnje“ za vrijeme rektorskoga vodstva 1933./1934. godine kada je, kako vidjesmo, usvojio u vlastitome izrijeku pojam „rase“ i kada se izričito pojavljuju u seminaru u Freiburgu te u Crnim bilježnicama opskurne formulacije o „nesvjetovnosti“, „raskorijenjenosti“ i „računskome“ karakteru mišljenja semitskih naroda, dakle Židova? Ono što je najzlokobnije u svemu tome jest da Heidegger spominje i glavnu knjigu svih teorija urote, a ona je izravno pridonijela masovnoj ideologijskoj mobilizaciji mržnje spram Židova – Protokole sionskih mudraca. Koliko se god trudio napasti čak i ironično sve što moderne ideologije predstavljaju u suvremeno doba planetarne tehnike, koliko god sve te formulacije u Crnim bilježnicama bile zacijelo vjerojatno najdublji i najprecizniji uvid u bit ovoga „sada“ i „ovdje“ od svih drugih koji su mislili i pisali o istome od Husserla, Adorna, Derride i Deleuzea, preostaje ipak jednostavno pitanje. Je li njegova ezoterija i „tajna kritika“ ideologija i politika komunizma (Rusije), liberalizma (Amerike i Engleske) i nacizma (ali ne i Njemačke i Nijemaca) naposljetku tek izlikom za nemogućnost razumijevanja nečega što stoji u samome središtu njegova pada u „faktičnost“ onoga političkoga? Na jednom mjestu Crnih bilježnica politiku naziva prostituiranjem dostojanstva mišljenja, a politizaciju i političke znanosti pukom propagandom. Međutim, ono što je glavni problem čitave njegove metapolitike događaja u pokušaju prevladavanja doba makinacije ili planetarne tehnike jest „vjera“ i „sljedbeništvo“ u sudbinu metafizičkoga naroda nakon Grka, u posebno poslanstvo Nijemaca i Njemačke u ispunjenju zadatka „drugoga početka“ mišljenja onkraj metafizike (der andere Anfang). Ta „vjera“ i „sljedbeništvo“ su ponajprije nešto ontologijsko-političko, a ne slučajno i usputno, u smislu uobičajenih kritika kako je poput Carla Schmitta i Ernsta Jüngera pripadao njemačkoj konzervativnoj revoluciji i njezinim duhovnim ishodištima od kojih je prezir liberalizma, ignoriranje moći demokracije kao najboljeg oblika vladavine u političkoj zajednici moderne i, naposljetku, latentnoga oblika antisemitizma od Fichtea do Nietzschea i dalje bilo presudnim čimbenicima za fatalni susret s nacizmom. (Vidi o tome studije Hansa Sluge, Juliana Younga, Holgera Zaborowskoga, Richarda Wolina, Emmanuela Fayea, Toma Rockmorea i vrlo dobru te nadasve instruktivnu biografiju Rüdigera Safranskoga, Ein Meister aus Deutschland: Heidegger und seine Zeit, S.Fischer, Frankfurt/M., 2001. 8.izd. ) Da, težina onoga što se ima misliti iz pojma događaja u suočenju s postavom kao „biti“ tehnike na kraju epohalnih mogućnosti metafizike jest najveća i nesvodiva na bilo što u dosadašnjoj povijesti. Kako se suočiti s planetarnom tehnikom u njezinome prodoru u beskonačno i neizmjerno? Proboj do same jezgre onoga što preostaje od ljudskosti ne može se izvesti ako ni jedna od postojećih politika u 20. stoljeću nije kadra uspostaviti odnos između bitka i vremena na dostojanstven način duhovnoga sklopa. Korak u ono iskonskije i jednostavnije od preobrazbe života u stvar ili neljudsko nalikuje koraku od sedam milja. Heideggerova metapolitika nije bila samo „zabludom i krivnjom“. Dapače, bila je mnogo više od toga. Ne možemo prihvatiti stav koji bi se sveo tek na etičku dimenziju njegova slučaja. Bilo bi to manje od očekivanja koje mora uslijediti nakon svega što smo razaznali otkrićem seminara iz Freiburga 1933/1934. godine te promišljanja i refleksija iz Crnih bilježnica. Sjetimo se da je u oporučnome razgovoru za Der Spiegel ponovio svoj stav prisutan otprije u tekstovima i predavanjima od 1930-ih godina do kraja života. Ukratko, da ne može vidjeti razloge zbog čega bi demokratski način političkoga suočenja s problemom suvremene tehnike bio vjerodostojan put budućega mišljenja i djelovanja. U pismu prijatelju Heinrichu Petzetu nedugo prije smrti 1976. godine kazao je da je demokracija za Europu i njezinu duhovnu sudbinu velika greška i nesreća. Sve to, međutim, još nije dostatno da bismo Heideggera mogli ostaviti na miru i prepustiti ga povijesnoj prošlosti mišljenja. Nešto je ostalo ipak neiskazivo. Možda čak i nedorečeno. Ako iz svega što je „unutarnja istina i veličina“ njegova mišljenja ne pronađemo ključni problem vjerodostojnosti tog mišljenja za nadolazeće vrijeme, onda je ova „priča“ o njegovu skandaloznome „duhovnome nacizmu“, u kojem je u prvome planu izbio antisemitizam, u najmanju ruku „šuplja“ jer ne pridonosi osim u historiografskome smislu otkrića novih dokaza i činjenica ništa presudno što bi čitavo mišljenje unizilo i poslalo ga na posthumni „Nürnberški sud“ filozofije i politike. Glavni je problem ovoga „slučaja“ ipak negdje drugdje. On se skriva u pojmu koji povezuje događaj i postav, povijesnost i su-bitak (zajednicu). Može li se bez polaganja računa o mjestu i položaju naroda u svjetskoj povijesti uopće izaći na kraj s bezuvjetnom vladavinom „totalne mobilizacije“ planetarne tehnike? To je bilo posve jasno jednom drugome misliocu koji se od samoga početka postavio izvan dosega Heideggerova utjecaja, ali su paradoksalno njihova blizina i različiti odgovori na ista pitanja i dvojbe naprosto neotklonjivom zadaćom za ono što nazivamo budućim mišljenjem. Riječ je o Gillesu Deleuzeu i osobito o pokušaju da se na to pitanje o smislu događaja u povijesnome kretanju kontingencije odredi što i kako s „narodom“ u doba vladavine tehnosfere. U spisu koji je njegov posljednji za života objavljen s Felixom Guattarijem Što je filozofija? u kojem se uvode pojmovi „novoga naroda i zemlje“ kao utopijskoga „subjekta“ postajanja novoga svijeta s onu stranu aktualnih poredaka slobode i demokracije, nailazimo na neizbježan susret s Heideggerovom metapolitkom događaja. (Ako se filozofija iznova nastanjuje u pojmu, onda uvjet za to ona ne nalazi u sadašnjem obliku demokratske Države ili pak u cogitu komunikacije, još sumnjivijem od cogita refleksije. Nama ne nedostaje komunikacije, naprotiv, imamo je previše; ono što nam nedostaje jest stvaranje. Nedostaje nam otpor spram sadašnjosti. Stvaranje pojmova priziva u sebi neki budući oblik, ono priziva novu zemlju i narod koji još ne postoje, Europeizacija ne čini neko postojanje, ona samo tvori povijest kapitalizma što osujećuje potčinjene ljude da postanu. Umjetnost i filozofija susreću se u toj točki, u točki konstitucije zemlje i naroda što nedostaju kao korelat stvaranja. Taj se narod i ta zemlja neće naći u našim demokracijama. Demokracije su većinske, a postajanje je ono što se po prirodi usteže većinskom“. – Gilles Deleuze/Felix Guattari, Što je filozofija?, Treći program Hrvatskog radija, br. 40/1993., str. 28. S francuskoga preveo Borislav Mikulić Vidi o tome: Žarko Paić, „Utopija i entropija: Deleuze i mišljenje političkoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 250-293. O odnosu Heideggera i Deleuzea vidi: Miguel de Beistegui, Miguel Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Indianapolis, 2004. i Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 109-164. i 165-203.) To je utoliko važnije jer pogađa u samu bit stvari. Što, dakle, ako više nije uopće moguće uspostaviti bilo kakvu svezu između mišljenja i politike i što ako je već samo mišljenje u doba neljudskoga ili kibernetičke tehnologije ono koje prelazi u stanje umjetnoga uma i života (A-intelligence i A-life)? Znači li to da su sve lamentacije o sudbini i ulozi naroda u povijesti ništa drugo nego iluzije o moći „subjekta“ koji i kad se više ne misli iz metafizike subjektivnosti završava kao put u hajdegerovski rečeno „raskorijenjenost“ i „bezavičajnost“ (Unheimlichkeit)? I naposljetku, je li narod u epohalnome smislu nakon totalitarne i posttotalitarne „sudbine“ događaja više ikakav „subjekt“ mišljenja koje nastoji biti u mogućnosti da dohvati ono čemu smjeraju tehnoznanosti? Refleksije iz Crnih bilježnica su toliko jezgrovite i smisaone da je nužno postaviti pitanje o smislu Heideggerove metapolitike događaja. Ako „narod“ i „rasa“ nisu tek biološko-novovjekovne ideje povijesnoga ozbiljenja duhovnoga sklopa svijeta i zemlje u iskonskome smislu bitka kao fizisa („prvi početak“), tada je povijesno mišljenje s kojim Heidegger nastoji preokrenuti metafiziku povijesti kao historije zapravo osuđeno na dvoje: (1) da narod u kontingenciji povijesti postane duhovno jedinstvo „rase“ (ono što pripada prirodi) i događaja vlastita preoblikovanja u državi i kulturi (ono što pripada slobodi duhovne egzistencije); (2) da se narod u planetarno doba tehnike rastvori u kozmopolitskoj i nomadskoj raskorijenjenosti jedne druge zemlje i svijeta. Prvo je vezano uz uzdizanje Nijemaca na rang metafizičkoga naroda kraja povijesti i njezina prevladavanja u događaju „drugoga početka“ uz pomoć Hölderlina. Poetsko utemeljenje naroda neizbježno otuda potrebuje jednu drukčiju politiku od one koja je završila u bestijalnosti nacističke geopolitike. Drugo je, pak, vezano uz Deleuzeovu kritiku Heideggera i njegova političkoga slučaja. Kada narod, naime, nije više moguće misliti kao svezu između povijesnosti i su-bitka (zajednice), već se iziskuje korak u ono utopijsko jer tehnoznanosti u liku planetarnoga kapitalizma nadilaze „zoologiju naroda“, kako bi rekao Husserl 1935. godine u svojem znamenitome predavanju o Krizi, ( Edmund Husserl, Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die transzendentale Phänomenologie. Eine Einleitung in der phänomenologische Philosophie, Husserliana, sv. VI, M.Nijhoff. Den Haag, 1976., 2. izd., str. 320.) onda je iz ovoga jasno da u suočenju s totalitarnim shvaćanjem politike mišljenje ne može pobjeći ni u kakav privatni svijet duhovnosti i još k tome biti „radikalno“ u kritici metafizičkoga sklopa povijesti. U oba slučaja, pitanje o događaju kao „drugome početku“ mišljenja bitka označava put u neizvjesno. Heidegger je to uvidio. Zbog toga je imao slutnje o kraju: da je, naime, apokalipsa povijesti neizbježna u doba totalnoga rata. Na jednom mjestu Crnih bilježnica nalazi se i ova misao: „’Europa’ je ozbiljenje propasti Zapada.“ (Martin Heidegger, Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941), GA, sv. 96, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2014., str. 274. ) Metapolitika događaja ne može ostaviti iza sebe tek „pustoš“ i „propast“ kao nešto što je nužno da bi se rodilo novo kakvo nikad nije bilo. Heidegger predstavlja paradigmu neuspjeha i etičko-političkoga poraza mišljenja 20. stoljeća u suočenju s totalnom politikom zla kakvu je izrodio njemački nacizam. Nije stvar samo u tome što je time ponižena i prostituirana vjerodostojna politika slobode kao mogućnost nastanka novoga povijesnoga svijeta nakon totalne mobilizacije tehnike u uništenju drugih naroda i ideje ljudskosti kao takve. Ono što je neoprostivo jest i ostaje da je time dostojanstvo mišljenja žrtvovano za službu Vođi. O tome je najbolji iskaz ostavio Karl Kraus. Na pitanje što može kazati o Hitleru, rekao je da mu na spomen tog imena ništa ne pada na pamet. Totalno ništavilo i bezličnost, posvemašnja „banalnost zla“ nije, dakle, stvar prošlosti koja se dogodila kao nešto nečuveno i nesvodivo u odnosu na sve što se ikad zbilo u povijesti. Povijest se ne ponavlja u svojoj jednokratnosti i mahnitome kretanju spram nestanka u crnim rupama ništavila. Što preostaje zadaćom mišljenja jest vratiti dostojanstvo samome mišljenju i mogućnostima političkoga izvan Heideggerove zlokobne iluzije da narod može postati duhovnim navještajem „drugoga početka“. O dostojanstvu mišljenja ne odlučuje politika čak i kad je vođena plemenitim nakanama slobode, jednakosti i pravednosti. O dostojanstvu mišljenja presuđuje ono što je Heidegger naposljetku doveo do kristalne čistoće tijekom čitavoga misaonoga puta – jezik bez kojeg više nema povijesti. Stoga je njegova krivnja etički neiskupiva, zablude politički fatalne, a odgovornost za budućnost više ne leže u napasti da se pokrene lanac događaja preuzimanjem duhovnoga vodstva jednog zločinačkoga pokreta-poretka. Više od toga pokazuje se samo u tome da mislilac i politika u doba tehnosfere nisu u stanju pružiti odgovor na pitanje: čemu uopće takav svijet bez slobode i dostojanstva za ono što je još preostalo od čovjeka?

September 3, 2025
Uzvišeni glas protiv barbarstva

Uzvišeni glas protiv barbarstva

1. Postoje godišnjice velikana europske i svjetske književnosti koje se slave uistinu „prigodničarski“, što nije, dakako, ništa ispod razine i značaja pisca pod uvjetom da se od njegove aure ne prave nacionalistički mauzoleji suvremenoga ništavila, jer uvijek se u takvim prigodama gubi autonomija književnoga djela i u središte dolazi umjesto estetskih kriterija onaj primarno politički. To osobito vrijedi za pisce koji su uz svoja navlastito književna dostignuća i originalnost iskazanoj u pjesmama, dramama i romanima bili i ostali angažirani mislioci i javni intelektualci, često od svojih matičnih nacionalnih kultura u prošlosti odbačeni na rubove, prognani i osramoćeni od zlogukih masovnih prokazivanja, pa čak i u slučaju njemačke nacističke kulturne politike „Gleichschaltunga“ u doba nacizma njihove su knjige gorjele na lomači kao „ne-njemačke“ po duhu i povijesnome zakazivanju u slavi „naroda“ i „Vođe“. Dvije godišnjice najvećeg njemačkoga književnika nakon Goethea, autora Budenbrookovih, Josipa i njegove braće, Smrti u Veneciji, Čarobne gore i Doktora Faustusa, Thomasa Manna nadilaze svojim bitnim dosezima ne samo „prigodničarstvo“ i „apologiju“ u akademskom smislu i mnoštvu kulturnih događaja uz 150. godišnjicu rođenja i uz 70. godišnjicu od smrti. Mann je paradigmatska figura autentičnoga europskog duha i navlastite njemačke sudbine i to je evidentno upravo u onim tekstovima koji formalno nisu samo književne naravi, već su i naglašeno kritičko-polemički i politički, provokativni, a riječ je o njegovim esejima o Njemačkoj, nacizmu, Hitleru, pitanjima krivnje i prebolijevanja krivnje za nacističku sramnu prošlost i uskrsnuće fašizma u novim uvjetima post-demokratske kulture zaborava upravo „danas“ više negoli ikad prije kad se i Njemačka i Europa suočava s „povratkom Behemota“. Časopis Tvrđa, br. 1-2/2025. godine uskoro donosi čitav niz tematskih cjelina i bitnih tekstova za razumijevanje naše suvremenosti, a ono što valja posebno izdvojiti je tematski okvir o Thomasu Mannu s njegovim izabranim esejima uz tekst Theodora W. Adorna „Uz portret Thomasa Manna“ koje je priredio i s njemačkoga preveo Mario Kopić. Uzvišeni glas protiv barbarstva, to je za moj uvid u fascinaciju s Mannovim književnim i intelektualnim djelom, osobito još iz kasnih 1980ih godina kad sam mjesecima iščitavao njegov roman Doktor Faustus i sve ključne eseje i tekstove koji su mi bili na raspolaganju povodom ovog remek-djela duhovne povijesti moderne i 20. stoljeća. Sve ovo ostaje zauvijek kao argumenti za izdvojen položaj pisca koji, doduše, mijenja svoje stavove ponukan ponajprije etičkim stajalištem vjere u humanizam filozofije i umjetnosti, a tek onda i estetskim obratom u samoj biti stvari. Thomas Mann pripada prohujaloj epohi umjetničke modernosti sa svim svojim divnim patosom i strastima, katkad promašajima i ponajviše najvišim dosezima refleksivne književnosti bez koje ne postoji mogućnost razumijevanja razloga zašto je stvarnost pravi laboratorij opsjena i vizija promjene života, ali i ono što se s imaginacijom pretvara u „čarobnu goru“ i mesijansko-soteriologijsko zaviještanje nadolazeće budućnosti. 2. Između mnogih drugih priznanja, uključujući Nobelovu nagradu za književnost 1929. godine, Thomas Mann je tijekom svojeg života (1875. – 1955.) nedvojbeno promijenio niz kućnih adresa. U geografskoj i arhitektonskoj raznolikosti, mnoge od tih rezidencija odražavale su piščeva lutanja i njegov kozmopolitski duh, od baltičke strogosti gradske kuće njegove bogate hanzeatske obitelji na adresi Mengstraße 4 u Lübecku do kolonijalne kuće od crvene cigle na adresi Stockton Street 65 u Princetonu, New Jersey, gdje je kratko vrijeme predavao, pa sve do modernističkoga remek-djela od stakla i čelika Pacific Palisades na adresi San Remo Drive 1550, gdje je živio u kalifornijskome egzilu, i konačno do Alte Landstraße 39 u Zürichu, Švicarska, gdje je proveo svoje posljednje dane. Kad bi kuće mogle govoriti ne samo svojim stilom gradnje, već i simboličkim i duhovnim jezikom misaonoga kazivanja o ljudskim idejama i strastima onda bi zacijelo od svih njegovih domova, onaj slavni bavarski ljetnikovac u Bad Tölzu, predstavljao Thomasa Manna u njegovom izdanju pravog njemačkoga nacionalista kakvog u intelektualnome smislu čitamo u knjizi Razmatranja nepolitičnog čovjeka iz 1918. godine (Disput, Zagreb, 2018., s njemačkoga preveo Damjan Lalović) U toj ljetnoj kući s trijemom i crvenim crijepom Čarobnjak (kako ga je zvao slavni sin Klaus Mann, autor Mefista, jednog od najznačajnijih romana 20. stoljeća uopće o posrnuću Nijemaca pod nacizmom i apologetske funkcije umjetnosti u slavu Hitlera i III. Reicha) je živio u kolovozu 1914., kada su njemačke trupe umarširale u Belgiju, a Saveznici krenuli u rat protiv carske Njemačke. Do primirja četiri godine kasnije, gotovo sedamnaest milijuna boraca bit će mrtvi, davljeni bodljikavom žicom i oslijepljeni u rovovima iperitom, rastrgani mecima iz MG 08 ili razneseni TNT-om. U toj svojoj nacionalističko-domoljubno-militantnoj fazi duhovnoga oblikovanja Thomas Mann je bio do krajnjih granica posvećen tzv. njemačkoj stvari. „Nesretna njemačka nacija“, govorio je, „kako vam se sviđa mesijanska uloga koja vam je dodijeljena, ne od Boga, niti od sudbine, već od šačice perverznih i krvoločnih ljudi?“ Ali, Mann koji je to pitanje mogao i morao postaviti pruskim generalima Prvog svjetskoga rata, to je izgovorio u jednom radijskome intervjuu na BBC-u 1939., a tada je već bio izbjeglica koji je bježao od kasnijeg i mračnijeg razdoblja njemačkoga nacizma. Obrat od nacionalizma s ljudskim licem, doduše, kojemu je utiskivao svoj navlastiti filozofijsko-književni pečat humanizma na tragovima Goethea, Schillera, Nietzschea, dogodio se 1924. godine, a već krajem 1920ih godina jasno je prokazivao barbarstvo sveprodirućega nacističkoga sustava vrijednosti od konzervativne revolucije do izvan-institucionalnoga terora batinaških skupina SA na korifeje lijevo-liberalnih njemačkih stranaka i društvenih organizacija. „Demokracija je bezvremenski ljudska“, napisao je Mann u traktatu iz 1938. godine s nedvosmislenim naslovom Predstojeća pobjeda demokracije. Bila je to nadasve optimistična izjava o neizbježnome trijumfu demokracije nad totalitarizmima i desnice i ljevice, a potaknuo je marksističkoga dramatičara, teoretičara i pjesnika Bertholta Brechta (također njemačkoga izbjeglice u Los Angelesu kao što je to bio i sam Thomas Mann) da svojeg sunarodnjaka nazove „uškrobljenim ovratnikom“. Ovaj prezirni iskaz ipak valja smjestiti u širi kontekst odnosa njemačke radikalne ljevice tog vremena i liberala i humanista spram nacionalizma, militarizma i nacizma, a ne tek iz nje iščitavati ideološku nesnošljivost komunista i demokrata u političkim pitanjima. Godine 1914., kada je Mann imao 39 godina i odmarao se u Bad Tölzu, njegovi politički stavovi bili su prožeti militarističkim i antidemokratskim nacionalizmom. U eseju pod naslovom „Misli u ratno vrijeme“ objavljenom nedugo nakon izbijanja sukoba, Mann je doslovno grmio protiv demokracije, izjavljujući da je „Volk uistinu sveti zvuk“ i osuđujući ono što je shvaćao kao dekadenciju modernosti, „koja vrvi od duhovnih gamadi poput crva… [sa] smradom propadanja civilizacije“. Kad je njegov brat Heinrich, isto tako poznati ljevičarski romanopisac, osudio te osjećaje, Mann je odgovorio ironično naslovljenim Razmišljanjima nepolitičnog čovjeka, u osobito polemičnome tonu s beskrajnom osudom demokracije, humanizma i liberalizma pri čemu je gotovo patetično uznosio njemački militarizam kao „pročišćenje, oslobođenje i ogromnu nadu“. No, nije knjiga Razmatranja nepolitičnog čovjeka nimalo tako energično i furiozno nalik sličnim i daleko eksplozivnijim izljevima militarnoga domoljublja i fanatizma poput nekih drugih pisaca iz kruga nacionalističke njemačke desnice. Isto tako objavljena 1918. godine kao i Spenglerova Propast Zapada, Mannova je u biti kulturno-politička analiza njemačkoga „duha vremena“ kao i, primjerice, Rathenauova knjiga Kritika vremena (1912-1917.) svojevrsni diskurzivni esejistički plaidoyer za nastanak specifične njemačke-konzervativne politike stvaranja „zajednice“ (Gemeinschaft), a ne slijeđenja puta liberalno-demokratski zacrtanog kapitalističkoga „društva“ (Gesellschaft). Unatoč svim tim ranijim entuzijazmima, Mannov konačni obrat i njegovi antifašistički istinski stavovi su neosporni. Među najvažnijim autorima djela tzv. Exilliteratur koju su napisali antinacistički Nijemci nastanjeni i raseljeni u inozemstvu ponajviše SAD-u, a ta je kategorija uključivala Brechta, Ericha Mariu Remarquea, Hannah Arendt, Theodora W. Adorna, kao i Mannovog brata i najstarijeg sina Klausa, Thomas Mann je bio zacijelo najslavniji. Nije to nimalo začudno: bio je Nobelovac, njegovi su radijski govori protiv Hitlera i nacizma krajem 1930ih i 1940ih godina bili iznimno slušani s najvišim ethosom i patosom gorljive težnje za nastankom nove slobodne domovine i demokratske tvorevine (kasnije su sakupljeni pod nazivom Slušaj, Njemačka!) te su pružali moralnu jasnoću, kao u beskompromisnoj tvrdnji da „S Hitlerom ne može biti mira, jer je on potpuno nesposoban za mir i jer riječ u njegovim ustima nije ništa drugo nego prljava, patološka laž.“ Ništa manje osuđujuća nije bila ni njegova karakterizacija diktatora kao „austrijskoga komičara“ s „deformiranim mozgom“. Ovdje valja zastati. Thomas Mann pripada po svojoj kulturno-povijesnoj ukorijenjenosti u duh veličajne europske suzdržanosti i racionalne usmjerenosti spram svijeta kao prostora-vremena užitka u estetskome oblikovanju svijeta. Zato mu je bilo neprihvatljivo u javnome govoru rabiti „populističke“ retoričke figure, riječju, ono što je blisko gnusobi i posvemašnjoj masovnoj sklonosti opscenom i zazornome u biti jezika. Psovke i grubosti su gotovo izvan duhovnoga obzorja ove humanističke projekcije svijeta kao geteovski stvorenoga krajolika mudrosti i ljepote. No, u srazu s radikalnim njemačkim barbarstvom kojeg je utjelovio Hitler i njegovi zločinački nastrojeni idolopoklonici Mann se katkad služi upravo govorom ulice, jer „ološ“ razumije samo onaj govor koji zaslužuje njegov pad u etički i estetski primitivizam. Sve je to otpočelo već 1920ih godina, a u doba totalnoga rata i njemačke katastrofe još je više došlo do krajnjih granica semantičke destrukcije užasa. Možda je još značajnije o njegovoj osobnoj transformaciji bilo njegovo kritičko preispitivanje njemačke kulture i karaktera, koje je uključivalo i njega samog. S djelom Razmatranja nepolitičnog čovjeka koje je očito proganjalo njegovu savjest, održao je govor 1940. godine u kojem je odbacio ideju da je nacizam sui generis i da su njegovi sunarodnjaci nevini, tvrdeći radije da je „nacionalsocijalizam otrovna perverzija ideja koje imaju dugu povijest u njemačkome intelektualnom životu“. Kasnije, govoreći u Kongresnoj knjižnici ubrzo nakon Dana pobjede u Europi, ustvrdio je da se s Hitlerom „njemački romantizam probio u histerično barbarstvo“. A na razini umjetničkoga izražavanja, njegovo remek-djelo iz 1947., Doktor Faustus, dospjelo je do alegorijskoga prikaza procesa njemačke propasti, objašnjavajući kako je nacija Mozarta i Goethea mogla postati nacija Dachaua i Auschwitza koristeći trop Đavoljeg ugovora kako bi pokazao kako „ovaj stari, narodni sloj preživljava u svima nama“, ostavljajući čovječanstvo zauvijek lebdeći između neba i pakla, podjednako sklono slušati anđele ili demone. (Thomas Mann, Doktor Faustus: Život njemačkog skladatelja Adriana Leverkühna – po pričanju jednoga njegova prijatelja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000. S njemačkoga preveo Milivoj Mezulić. Pogovor Viktor Žmegač) Kao što je Alex Ross u The New Yorkeru primijetio, „Mann podliježe bolesti nacionalističkoga ogorčenja neposredno prije nego što postane endemska u Njemačkoj. On se učinkovito ‘imunizira’ protiv hitlerizma.“ Njegovo političko preobraćenje predstavljalo je istinsku reformaciju duše i proširenje duha. Nadalje, Mann je bio spreman razjasniti vlastite grijehe (kao što moraju svi istinski obraćenici), jer je razumio da njegovi vlastiti nedostaci karaktera odražavaju šire nacionalne zlonamjernosti. Ono što Mannove antinacističke spise i njegov potez spram liberalnoga kozmopolitizma čini tako uvjerljivima jest to što je Mann, temperamentno i filozofski, ostao konzervativac. Više od stava za ovu ili onu politiku, Mannov konzervativizam definirala je ironična inteligencija i neprestano budna sumnja spram svakoga utopizma. Imamo li u vidu upravo ono što Ross tvrdi, onda se čini ključnim u svezi s Mannovim antinacističkim konzervativizmom kazati i to da da je, čak i dok je hrabro osuđivao Hitlera, ostao dosljedni autor knjige Razmatranja nepolitičkog čovjeka. Vjeran svojim konzervativnim sklonostima, Manna su privlačile metafore bolesti i infekcije ꟷ kolera u Smrti u Veneciji, tuberkuloza u Čarobnoj gori, čak i karijes u Buddenbrookima. Kada je napisao Razmatranja nepolitičkog čovjeka, demokraciju je nazvao bolešću, ali je shvatio da je istina upravo suprotna. 3. Dana 9. ožujka 1940. godine, pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1929.) Thomas Mann, tada stanovnik Kalifornije, govorio je o razlozima antisemitizma u nacističkoj Njemačkoj na NBC radiju. Da bismo razumjeli njegovu kritiku nacizma potrebno je vratiti se u 1930. godinu. Tada je Thomas Mann predstavio svoj „Govor Nijemcima: Apel razumu“. Nacisti su, po njegovom mišljenju, bili barbari, grubi filistri koji nisu znali ništa o kulturi. Nacionalsocijalizam, politika propagandista i demagoga, bio je alat Hitlera i njegovih obožavatelja koji „preziru mase… dok sebe čine glasnogovornicima vulgarnoga mišljenja“. Nacizam je bio suprotan svemu što je bilo urođeno njemačko. Bila je to mržnja „ne prema strancima, već prema svim Nijemcima koji ne vjeruju u njegove metode i koje obećava uništiti“. Nacisti stoga personificiraju „prezir čistoga razuma, poricanje i kršenje istine u korist moći i interesa države, apeliranje na niže instinkte, na takozvani ‘osjećaj’, oslobađanje gluposti i zla iz discipline razuma i inteligencije.“ Kritika antisemitizma postala je otuda radikalna kritika onog što je američki povjesničar Daniel Goldhagen u njegovoj kontroverznoj i iznimno važnoj knjizi Hitlerovi dobrovoljni izvršitelji: Posve običan Nijemac i Holokaust (Vintage, New York, 1997.) uspostavio kao problem jednog „kulturnoga modela“. Tim je generičkim pojmom Goldhagen pokazao da nije vladajuća ideologija nacizma bila strano tijelo u „zdravome njemačkome narodu“, već genetsko-iracionalni sustav vjerovanja uspostavljen još u doba buđenja i stvaranja njemačke moderne nacije u 19. stoljeću. Thomas Mann, međutim, zacijelo nije onaj koji bi razliku krivnje i odgovornosti njemačkoga naroda za Holokaust tako manihejski „tvrdo“ uzeo u svoja razmatranja kad je držao svoje radio-filipike protiv Hitlera i nacističke ideologije iz daleka, iz etera i prostora tzv. slobodnoga svijeta demokratske Amerike. Inače, ne bi ni imao nade u svoja obraćanja Njemačkoj i Nijemcima, kako to kaže u onom divnome eseju iz 1945. godine: „Stravična sudbina Njemačke, užasna katastrofa prema kojoj sada stremi njezina novija povijest, nameće interes, premda je s tim interesom teško suosjećati. Htjeti izazvati sućut, htjeti braniti Njemačku i opravdavati je, to zacijelo za jednog rođenog Nijemca danas ne bi bio primjeren naum. Izigravati suca iz spremnosti priklanjanju neizmjernoj mržnji koju je njegov narod znao izazvati, proklinjati ga i anatemizirati ga a sebe preporučivati kao „dobru Njemačku“ naspram onoj zloj, grešnoj tamo prijeko, s kojom nema nikakve veze, ni to mi se ne čini naročito prikladnim. Čovjek ima veze s njemačkom sudbinom i njemačkom krivnjom kada je rođen kao Nijemac. Kritičko distanciranje od toga ne bi trebalo tumačiti kao nevjerstvo. Istine što ih se čovjek trsi kazati o svojem narodu mogu biti samo proizvod samoispitivanja.“ (Thomas Mann, „Njemačka i Nijemci“, Predavanje što ga je Thomas Mann održao 29. svibnja 1945. godine u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu, Tvrđa, 1-2/2025. S njemačkoga preveo Mario Kopić.) Biti Nijemac kao Thomas Mann, a ne njemački Židov, znači biti na jedan „ne-politički“ način vjerodostojno etičko-politički mjerodavan za poduzimanje radikalne kritike ne samo ovog „kulturnoga barbarstva“ koje pripada samoj biti nacizma, već i političke perverzije totalitarnoga sustava moći koji je za razliku od svih drugih totalitarizama najstravičniji upravo zato što je imao kao svoj program apsolutnu eksterminaciju Židova. Ako je nacizam imao na meti najvećeg njemačkoga pisca nakon Goethea kao „ne-njemačkoga“ otpadnika od mitske logike „krvi i tla“, onda je samorazumljivo da je njegova eshatologija zla uništenje svega kozmopolitskoga i istinski domoljubnog, kako je to još kazivao Friedrich Hölderlin da se mi tek trebamo naučiti slobodnoj uporabi nacionalnoga, stvar organiziranoga barbarstva bez skrupula spram Drugoga i bez imalo suosjećajnosti spram ljudskog-suviše-ljudskoga. 4. U jednome pismu Andréu Gideu u kolovozu 1924., Thomas Mann je opisao svoj predstojeći roman, Čarobna gora, kao „vrlo problematično i ‘njemačko’ djelo, i to tako monstruoznih dimenzija da savršeno dobro znam da neće biti prikladno za ostatak Europe“. Budući da se predstavljao kao kulturni predstavnik Njemačke, Mann je svoje pisanje vidio kao proizvod tradicionalnih njemačkih kulturnih osobina poput muzikalnosti, pesimizma i romantizma. Ipak, objavljivanje Čarobne gore prije jednog stoljeća ubrzalo je uspon Mannove međunarodne književne reputacije. Do kraja desetljeća roman se pojavio ili je trebao biti objavljen u danskim, švedskim, jidišu, poljskim, češkim i francuskim prijevodima. Godine 1927. engleska verzija Helen Tracy Lowe-Porter postala je prvi Mannov roman koji je dopro do američke publike. Dvije godine kasnije, Mann je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Vrijeme njegovog međunarodnoga priznanja pokazalo se dvostruko sretnim, jer se u proljeće 1933. Mann, rani i glasni protivnik nacionalsocijalizma, iznenada našao u egzilu. Dok je boravio u hotelu Neues Wald u švicarskom ljetovalištu Arosa, čuo je vijesti o uhićenjima i zločinima u Münchenu te je ubrzo upozoren da se ne vraća u Njemačku, gdje je Adolf Hitler sada vladao s diktatorskim ovlastima. Mann je ostao u Švicarskoj do 1938. prije nego što je emigrirao u Ameriku, gdje su njegova djela pronašla iznenađujuće prijemčivu publiku unatoč Mannovom uvjerenju da su njegove knjige “napisane za Nijemce, za njih prije svega”. Da nije napustio Njemačku kada je to učinio, vrlo je vjerojatno da bi bio uhićen i interniran u koncentracijski logor Dachau. Thomas Mann kao nastavak Goethea drugim sredstvima u mračnim vremenima da se poslužimo naslovom knjige političkih i književnih eseja Hannah Arendt o najznačajnijim njemačkim intelektualcima i piscima među kojima spominje Lessinga i Benjamina, Brocha i Brechta? Naravno, to je više od klišeja i arhetipa odnosa dvaju nesuvremenika i suvremenika bez kojih ne postoji moderna Njemačka ni Nijemci kao baštinici Weltliteratur i hegelovskoga Weltgeista. Pritom Mannov portret Goethea malo nalikuje uzvišenom pjesniku-geniju, weimarskome pjesniku, utjelovljenom u njemačkoj kulturnoj tradiciji. Umjesto toga, Mann opisuje Goethea kao tjeskobnog, proračunatog i samosvjesnoga modernog pisca i građanina svijeta, „predstavnika polutisućljeća koje nazivamo buržoaskim dobom, koje se proteže od petnaestoga stoljeća do kraja devetnaestog.“ (Drugdje se Mann usudio oskrnaviti Goetheovo nasljeđe nazivajući ga Schriftstellerom, pukim piscem, a ne Dichterom ili pjesnikom.) Mann kao dokaz navodi određene Goetheove osobine koje su paradigmatski buržoaske: njegov „vanjski način života, pažnja koju je posvećivao odijevanju“; njegovu „ljubav prema redu“ i „pedagoški imperativ da se stvari dovrše“; „promišljenost i sporost“ njegovog kreativnog procesa. „Goethe je mnogo više marljiv umjetnik nego odvažni improvizator“, piše Mann. „On se nikada zapravo ne opušta.“ Goethe, u Mannovom eseju, zvuči manje kao bard weimarskoga klasicizma, a više kao jedna od Mannovih neurotičnih fiktivnih kreacija ꟷ poput Thomasa Buddenbrooka, koji se iscrpljuje u trideset i sedmoj godini, ili Gustava von Aschenbacha, ostarjelog književnoga majstora Mannove novele Smrt u Veneciji, s čelom naboranim od desetljeća „iscrpljujuće svakodnevne borbe“ koju zahtijeva njegov umjetnički rad. Ali kao i kod Mannovih fiktivnih junaka, buržoaska maska uvijek prijeti da će skliznuti, otkrivajući mračne i iracionalne sile koje se kovitlaju ispod. Mann Goetheu pripisuje naznaku „ironičnoga nihilizma […], te jezive odsutnosti najdubljeg uvjerenja karakteristične za pjesnika“. Riječ „nihilizam“ povezuje Goethea sa Schopenhauerom i Nietzscheom, tim dvojicom velikih buržoaskih otpadnika, i stoga je to točka u kojoj Mannov portret najjasnije počinje nalikovati autoportretu kakav je on očito namjeravao da bude njegov esej. (v. Thomas Mann, Goethe, https://yalereview.org/article/thomas-mann-goethe ) Ono što je posebno zapanjujuće u vezi s ovim esejem koji se nalazi u američkoj arhivi Yale sveučilišta, jest to što je Mann, za razliku od mnogih drugih njemačkih intelektualaca u emigraciji, odbio razlikovati one koji su podržavali Hitlerov režim od onih (poput njega samog) koji ga nisu podržavali. „Ne postoje dvije Njemačke, dobra i loša“, napisao je, „već samo jedna, čiji se najbolji pretvorio u zlo kroz đavolsku lukavost. Zla Njemačka je samo dobra Njemačka koja je zalutala, dobra Njemačka u nesreći, krivnji i propasti.“ Drugim riječima, i budući da se korijeni nacionalsocijalizma mogu protezati tako daleko u prošlost, svi Nijemci snose dio krivnje za ono što se dogodilo. Thomas Mann nije se oslobodio odgovornosti: „Nijedna riječ od svega što sam upravo rekao o Njemačkoj, ili pokušao naznačiti, nije proizašla iz stranoga, hladnog, objektivnog znanja“, piše; „Sve je to u meni, prošao sam kroz sve to.“ 5. Tko je Thomas Mann? To je možda Serenus Zeitbloom, pripovjedač tragične sudbine velikog skladatelja i demona Adriana Leverkühna, onaj koji u svim svojim duhovnim i ljudskim preobrazbama ostaje privržen „humanističkome pogledu na svijet, s mojom ljubavlju za ‘najbolje umjetnosti i znanosti’, kako se to nekoć govorilo.“ Ove riječi iz Doktora Faustusa pokazuju ono što je Pisac kao uzvišeni glas protiv barbarstva zatomio u svojim analizama duha vremena jer je unatoč nasrtu na njega kao taštoga i narcistički opsjednutoga čovjeka bio ponajprije ono što je Theodor W. Adorno u svojem eseju „Uz portret Thomasa Manna“ iz 1962. godine ponajbolje opisao sljedećim rjječima: „Budući da sam, eto, poznavao Thomasa Manna na radu, dopušteno mi je posvjedočiti da se između njega i njegove stvari nije probijao ni najtiši narcisoidni osjećaj. Ni sa kim rad nije mogao biti jednostavniji, lišen svih zapleta i konflikata; nikakvu opreznost nije zahtijevao, nikakvu taktiku, nikakav ritual opipavanja. Nikada nositelj Nobelove nagrade nije, ma i najdiskretnije, inzistirao na svojoj slavi niti mi je dao osjetiti razliku u javnom ugledu.“ (Theodor W. Adorno, „Uz portret Thomasa Manna“, Tvrđa, br. 1-2/2025. S njemačkoga preveo Mario Kopić) Eto, čitati tekstove Čarobnjaka znači uroniti u sfere ljepote i tjeskobe koje kao u njegovoj genijalnoj noveli Smrt u Veneciji nadživljuje sve prolazno i vremenito snagom umjetnosti bez mrlje na duši, što bi rekao Gustav Mahler ꟷ zauvijek, zauvijek!

September 2, 2025
O dekonstrukciji subjekta moderne politike

O dekonstrukciji subjekta moderne politike

Sažetak: Članak se bavi mišljenjem političkoga kasnoga Derride. Temeljna je postavka da nakon kraja ideje suverenosti nacije-države valja izgraditi novo mišljenje. Ono više ne može biti izvedeno iz metafizičkoga sklopa unutar kojeg je politika od novoga vijeka bila tehnologija moći. Kraj subjekta moderne politike u globalizmu zahtijeva dekonstrukciju svih dotad vladajućih pojmova: države, društva, prava, morala. Mišljenje političkoga u razlici spram političke filozofije i teorije politike nema svoje „utemeljenje“ ni u čemu zbiljskome i faktičnome. Derrida se kao i cijeli niz mislilaca nadolazeće zajednice razračunava s idejom da se političko može svesti na bilo koji, pa čak i sekularizirani, transcendentalni označitelj. Političko je ono čudovišno u odredbi djelovanja (praxis). Ono zahtijeva svoj teoretski način izvedbe (performativnost) u samome događaju koji se ne može dogoditi bez odluke o promjeni zbilje i faktičnosti u nekoj povijesno-epohalnoj konstelaciji moći i snaga. Problem je s Derridinom idejom nadolazeće demokracije u tome što ona nužno ima neki preostatak mesijanskoga bez Mesije i teologijskoga bez Boga u doba radikalne depolitizacije društva i kulture. U tom pogledu je njezina usmjerenost na bezuvjetno gostoprimstvo i na bezuvjetno prijateljstvo krajnje ne-politički čin etike, a ne realne politike. Ključne riječi: nadolazeća zajednica, političko, dekonstrukcija, suverenost, demokracija, Derrida 1. Kasni Derrida i bit političkoga Rasprava o promjenama paradigmi mišljenja političkoga i politike ne bavi se više pitanjima strategija i tehnika vladanja u globalnome političkome poretku. Smisao ljudskoga života u zajednici s onu stranu modernoga koncepta suverenosti nacije-države postaje temeljno pitanje. Čini se da je neraskidiva sveza s Aristotelom i njegovom postavkom o težnji čovjeka spram najvišega dobra u zajednici. Kada se svijet nalazi u stanju krize ili čak raspada metafizičkoga sklopa povijesti (Bog, bitak, bit čovjeka), u središte dolazi pitanje o smislu zajedničkoga života bez transcendentalno određenih ideja pravednosti, slobode i jednakosti. Kako voditi ljudsku egzistenciju i osmisliti dobar život pojedinca i zajednice ako je nestankom razlike između tradicionalno shvaćene političke države i građanskoga društva u prostoru vladavine korporativnoga globalnoga kapitalizma s njegovim nadilaženjem svih granica nastao jaz između „prirode“ i „kulture“, između onog što pripada području neposrednoga ljudskoga života i onog što se određuje medijalnošću svijeta potreba modernoga života? U nekim od najznačajnijih pokušaja novoga promišljanja odnosa zajednice i društva na tragovima antihegelovski usmjerenih francuskih filozofa i sociologa kao što su Georges Bataille i Maurice Blanchot, suvremeni filozofi Jean-Luc Nancy i Giorgio Agamben nastojali su to pitanje otvoriti polazeći od pretpostavke da je uvjet mogućnosti onog nadolazećega u zajednici (communitas) uspostava radikalno drukčijeg odnosa između razdvojenih sfera „prirode“ i „kulture“. Novo razumijevanje odnosa političkoga i politike postaje izazovom filozofije politike i političke znanosti danas (Nancy, 1991; Agamben, 1999). U doba slobode izbora i nemogućnosti povratka idealima moderne paradigme djelovanja u zbilji paradoksalno je naizgled što politika s onu stranu države i društva postaje desupstancijalizirana, bezbitna i bez-subjektna. Taj prelazak u stanje depolitiziranja ne odgovara samo procesu tehnoznanstvene tvorbe svijeta. Posrijedi je promjena koja legitimira taj proces. Čini se da je govor o promjenama paradigme političkoga mišljenja i politike istodobno i govor o promjenama paradigme djelovanja ideologije. Preobrazba politike u globalno doba u tehnologiju upravljanja „krizom“ označava posljednji stadij depolitiziranja. Kada se politika svodi na procese „nadziranja“, „upravljanja“ i „reguliranja“ društvenih odnosa globalne zajednice imenovane Novim svjetskim poretkom nastupa nova ideologija. A ona djeluje kao dispozitiv moći društva spektakla i biopolitike u formi vizualne kulture. Iz te najdublje i načudovišnije nelagode koja pogađa iskustvo političkoga i politike u suvremeno doba proizlazi potreba za obratom samoga stanja. Na jednom mjestu svoje knjige o biti političkoga i dekonstrukciji moderne politike, u tumačenju Schmittova pojma političkoga Jacques Derrida u Politikama prijateljstva kaže: „Posljedično, depolitizacija, ono ‘bez politike’, koje nije neizbježno ‘iščeznuće političkoga’, označava svijet koji se više i ne bi trebao zvati svijetom. ‘Svijet bez politike’, svodljiv na ‘zemaljski globus’, napušten od svojih prijatelja kao i od neprijatelja, naposljetku, jest svijet kao dehumanizirana pustinja“ (Derrida, 1997a: 130). U ovom razmatranju pokušat ćemo pokazati mogućnosti i granice mišljenja političkoga u doba „bez politike“ u svjetlu određenja onog što se određuje nadolazećom zajednicom kao nadolazećom demokracijom. Riječ je o mišljenju političkoga i politike u djelu Jacquesa Derride. Postoji gotovo suglasnost među brojim interpretima da je filozofijsko djelo kasnoga Derride obilježeno svojevrsnim etičko-političkim obratom. Prijelaz iz mišljenja dekonstrukcije metafizike prisutnosti (filozofija, umjetnost, religija) u mesijansko obzorje etike Drugoga i nesvodljivo političkoga kao da upućuje na dva iz temelja različita misaona puta. No, takva je prosudba bez osnova. Nadolazeća zajednica pretpostavlja postulat nesvodljivo političkoga kao svoju „desupstancijaliziranu bit“. Obrat je u tome što se u dekonstrukciji poseže za političkim, a ne etičkim postulatima. Kao što je dekonstrukcija u svojem legitimnome načinu rasklapanja i razdjelovljivanja metafizike prisutnosti čin otvorenosti nove konstrukcije svijeta, ali sada iz otvorenosti događaja samoga, a ne iz zatvorene strukture događaja shvaćenoga prema modelu uzrok-svrha (kauzalno-teleologijski), tako se i bit političkoga mora dekonstruirati zbog načina kojim se ono političko otvara u zajednici kao odluka i odgovornost djelovanja iz biti samoga događaja. To ne označava predanost ni utopijskome mišljenju niti, pak, anarhističkome načinu konstitucije subjekta bez zajednice u tradicionalnome shvaćanju građanskoga društva i političke države (Rodin, 2004: 7). Zajednica zauzima prostor-vrijeme demokracije. S onu stranu njezinih povijesno-epohalnih granica u postojećem okviru kapitalizma nalazi se ideja zajednice (Beardsworth, 1996). Ova postavka već smjera k onome što Derridu povezuje s mišljenjem Waltera Benjamina. Kao što je poznato, Benjamin u svojim Povijesno-filozofijskim tezama otvara mogućnost razlikovanja povijesnoga vremena i mesijanskoga događaja zatvaranja-otvaranja povijesti vremena uopće (Benjamin, 2008; Tiedemann, 1973). Bliskost s Benjaminovim mišljenjem povijesnoga vremena kao konačnoga ispunjenja „božanske pravednosti“ u onom nadolazećem posebno je vidljivo u predavanju koje je Derrida održao povodom laudacije za Benjaminovu nagradu 2001. godine iz kojeg je nastala knjiga Sveučilište bez uvjeta. Ideja nadolazeće zajednice kao bezuvjetne demokracije istodobno se opravdava razlozima obrane humanističkih znanosti protiv sveopće vladavine tehno-znanstvene logike kapitalističke globalizacije. Iz „duha“ humanistike, s onu stranu subjekta moderne politike isključenja nesvodljivo Drugoga, dolazi ono jedino bitno – politika kozmopolitske univerzalnosti. Ona više „svijet“ ne suprotstavlja ograničenoj suverenosti nacije-države, a internacionalizam nacionalizmu, nego ustrajava na mišljenju razlike/razluke između politike dekonstrukcije samoga pojma moderne politike i bezuvjetne nadolazeće demokracije.[2] U ontologijskome smislu gubitak politike kao medija djelatnosti unaprijed određenoga općega dobra nadomještava se procesualnošću i deontologijskim značenjem djelatnosti politike kao onoga političkoga uopće. Ta je djelatnost političkoga u doba kraja moderne suverenosti nacije-države postala politikom dekonstrukcije (Critchley, 1999, 2007; Mouffe, 2005). Teorija politike kao politička filozofija zasnovana na transcendentalnim načelima više nema svoje utemeljenje u doba bez subjekta. Društvo i država u neoliberalnoj kapitalističkoj globalizaciji postaju jedinstveni stroj nadzornoga društva, a država postpolitičkim instrumentom reguliranja neoimperijalne suverenosti korporacijske mreže Novoga svjetskoga poretka. Politiku kao ono političko nosi patos metapolitike događaja. Za nju vrijede posve druga pravila i posve drugi pojmovi, a ne više apriorne kategorije racionalnoga djelovanja (Badiou, 1998). U istom tonu, u knjizi Sablasti Marxa koja se bavi, između ostaloga, kritikom Fukuyamine liberalističke postavke o „kraju povijesti“ kao kraju ideologije i politike nakon uspostave globalnoga poretka neoliberalizma u svijetu s obzirom na razotkriće Marxova mišljenja za doba Novoga svjetskoga poretka, nailazimo na izričite formulacije dekonstrukcije, destruktivne dijalektike povijesti i mesijanizma bez religije.[3] Kraj povijesti ne svodi se nipošto na eshaton povijesti. U njemu osim liberalizma i pripadnoga koncepta formalne demokracije ne postoje „drugi smjerovi“ ljudske avanture u svijetu. Primjereno Derridinom načinu promišljanja može se ustvrditi da kao što postoji nekoliko „krajeva čovjeka“ (Hegel-Husserl-Heidegger), tako se analogno „krajevi povijesti“ odnose na ono što je uvjetno i bezuvjetno, eshatologijsko i mesijansko. Iza „kraja povijesti“ nestanak i preobrazba političkoga u tehnologiju vladanja unutar jednog te istoga globalnoga poretka ideja i praksi dostatan je predznak nečega čudovišno iskrsavajućega. U mesijanskome određenju političkoga nalazi se jezgra kritike ovog stanja koje modernu politiku neoliberalne globalizacije svodi na ideologiju neutraliziranja političkoga. U tome je nešto više od paradoksalne suglasnosti i razlike između mišljenja biti političkoga u djelu Schmitta i Derride. Derrida je već nakon svoje temeljne knjige Gramatologija nastojao promisliti svezu između iskonskoga i konačnoga (arhé i eshaton). Nasuprot utopijskome mesijanizmu marksističkih mislilaca Blocha i Benjamina, on ne misli ono nadolazeće iz horizonta očekivanja i nade kao utopije, već iz mogućnosti onoga ne-mogućega samoga. To je istinski događaj nadolazećega (Derrida, 1978, 2005c). Kritika metafizike i ontologije prisutnosti bitka u mišljenju ranoga Derride odgovara kritici moderne politike subjektivnosti. Suverenost i uvjetno priznanje Drugoga iz perspektive moći modernoga subjekta postaje odlučno u kasnoga Derride. Valja još napomenuti da taj prijepor o nepolitičkome ranome Derridi i mišljenju bezuvjetnoga etičko-političkoga gostoprimstva spram nesvodljivo Drugoga u kasnoj fazi nije iznimkom u suvremenoj filozofiji i društveno-humanističkim znanostima. Na isti se način može sagledati rasprava o ranome i kasnome Sartreu. Pritom je prva faza njegova egzistencijalizma bila pitanje slobode individualnoga subjekta, a druga faza mišljenja tzv. etičko-politička konverzija ili susret s Marxom u društvenoj praksi djelovanja kolektivnoga subjekta u svijetu (Paić, 2007). U slučaju Derride problem je utoliko veći što on sam u samotumačenju vlastita mišljenja povodom knjige Sablasti Marxa izrijekom kaže sljedeće: (1) da se njegovo djelo ne može i ne smije svrstavati uz tzv. žanr postmoderne ili poststrukturalizma, jer su to tek masovno-medijske fraze i ne odgovaraju bitnim nakanama njegova mišljenja; (2) da dekonstrukcija nije ni metoda niti paradigma u humanističkim znanostima, već način razmještanja pitanja o metafizičkim temeljima zapadnjačke povijesti u znaku binarnih opreka, te stoga dekonstrukcija pretpostavlja rad „pregovaranja“ između onog što je tekst i onoga na što se odnosi strukturalnost strukture teksta kao već uvijek predstavljenoga načina prisutnosti „subjekta“ dekonstrukcije; (3) da pitanje političkoga u doba depolitizacije koja ima oznaku Schmittove dijagnoze stanja o svijetu bez politike kao „dehumaniziranoj pustinji“ zahtijeva repolitizaciju politike zbog onog što je jedino bitno, a to je mišljenje nadolazeće zajednice kao nadolazeće demokracije; (4) da usuprot diskursu o „kraju povijesti“ iz obzorja liberalizma i njegove ideologije o jedinstvenom i jednome „svijetu bez politike“ valja rekonstruirati ono izvorno i stoga performativno političko kao uvjet zbiljske mogućnosti etičko-političkoga obrata u onome nadolazećemu zbog same stvari demokracije, njezine svrhe (telos) i smisla povijesne singularnosti (Derrida, 1999: 213-269). Iz ove Derridine pouke svojim kritičarima i interpretima o putu njegova mišljenja jasno je da ne postoji nikakav radikalni etičko-politički obrat. Posve suprotno, radi se o bitnoj artikulaciji mišljenja događaja povijesnosti i vremenitosti izvan svođenja na „aktualnost“ i „realnost“ kao jedinih kriterija vrednovanja. Da bismo pokazali kako je riječ o unutarnjoj pokrenutosti mišljenja onog političkoga i politike iz same biti dekonstrukcije na tragu Heideggera, valja navesti razlikovanje dviju dimenzija vremena onog što se naziva budućnošću. Derrida, naime, razlikuje između „budućnosti“ (futur) i „nadolazećega“ (l’avenir). Prvo je ono što se nužno i neizbježno mora dogoditi jer je već „programirano“ aktualnošću u dogledno vrijeme, a drugo je ono koje u sebi ima karakter neizvjesnosti i neproračunljvosti, neku vrstu nade bez očekivanja, ono ne-moguće koje dolazi iz nadolazećega a da se dolazak nije ničime najavio (Derrida, 1972; Paić, 2011a: 317-366). Taj mesijanski karakter nadolazećega ima u sebi nešto spasonosno i istodobno apokaliptičko. Riječ je o jedinstvenome događaju onoga što određuje razliku između povijesti kao programirane sveze ideje i zbilje te povijesti s onu stranu bilo kakve metafizički objavljene istine kao hegelovsko-marksovske eshatologije apsolutne znanosti duha ili apsolutne znanosti rada. Razlika između „budućnosti“ i „nadolazećega“ jest razlika između uvjetovane i pragmatične politike modernoga poretka realnosti nacija-država i bezuvjetnoga događaja onoga političkoga kao svagda neodlučivoga i neodredljivoga horizonta očekivanja. Drugim riječima, iz Derridine razlike/razluke (différance) proizlazi da se razumijevanje vremena pokazuje pitanjem dekonstrukcije biti čovjeka uopće. Politika postaje pukom tehnologijom vladanja okolnim svijetom. Političko se, pak, svodi na racionalnost djelovanja u skladu s unaprijed postavljenim granicama „prirode“. Prema tome, subjekt moderne politike kao što je nacija-država i koncept suverenosti nestaju u čudovišnoj mreži bez-subjektnih aktera globalnoga poretka Derrida je u kritici Heideggera pitanje kraja čovjeka odredio nastankom nadolazećega „humanizma“ s onu stranu novovjekovnoga subjekta. Ako je ova tvrdnja točna, tada bi trebalo otvoriti problem na sljedeći način. Zašto je Derridin „zaokret“ spram političkoga i politike „skandalom“ mišljenja dekonstrukcije? Može li se, naime, uopće politika dekonstruirati kao što je to slučaj s cijelom metafizičkom baštinom tekstova filozofije, književnosti, teologije? Problem je, dakako, u tome što Derrida kao i Schmitt razlikuje ono političko i politiku. Budući da je dekonstrukcija uvijek čin tumačenja tekstova, a da je pojam teksta u Derride na neki način sve, onda se i ono političko i sama politika kao tekst svagda pojavljuju medijima razumijevanja svijeta u kontekstu.[4] Posljedično, bit političkoga ne određuje ovu ili onu politiku. Sada se sama bit političkoga pojavljuje načinom egzistencijalne strukture čovjeka. U drugom obratu može se čak kazati da Derrida u svojim kasnim spisima dekonstrukcijom biti političkoga kreće u dekonstrukciju same biti čovjeka na ishodu humanizma. Pitanje o biti političkoga jest, dakle, pitanje o biti ljudskoga zajedničkoga bitka. Događaj nadolazeće demokracije postaje beskrajno i bezuvjetno nužan kao mogućnost onog ne-mogućega, a ne kao utopija koja se smješta u neprestanu odgodu eshatologijskoga krajnjega trenutka vremena. Političko za Derridu nije nikakvo sredstvo. Ono je navlastiti misaoni događaj odluke o pripremi nadolazećega. Forma demokracije otvara prostor ne-određenosti sadržaja onog nadolazećega. Stoga je pravednost jedina ideja koja se ne može dekonstruirati. Iz beskrajnoga zahtjeva slobode čovjeka za ispunjenjem svoje biti u svijetu apsolutne pravednosti proizlazi svaka moguća politika. Zahvaljujući ideji pravednosti ona ili jest navlastita ili to nije. Samo se u tom pogledu može zastupati postavka o Derridinoj svezi s mesijanskim židovskim izvorima kada je riječ o odnosu događaja političkoga kao nadolazeće demokracije i određenja subjekta politike pripadnoga novome pojmu političkoga – prijateljstvu, ljubavi i bezuvjetnoj predanosti nesvodljivo Drugome. Može se čak ići još dalje i reći da je takvo mišljenje političkoga nečuveni događaj žrtvovanja realpolitik u ime politike etičke neodlučivosti obrata metafizičke strukture temelja modernoga svijeta. Moja je postavka da se Derridin okret ili usmjerenost spram područja političkoga i politike u njegovim kasnim spisima i predavanjima može razumjeti pokušajem da se bit čovjeka u doba njegove ideologijsko-političke destrukcije sredstvima tehnoznanosti, neoliberalne kapitalističke globalizacije i preobrazbom svijeta u medijski aparat tvorbe realnosti neodgodivo mora „spasiti“ bezuvjetnim događajem nadolazeće zajednice. U tu svrhu Derrida će pojam bezuvjetnosti izvesti iz dekonstrukcije Kantova kategoričkoga imperativa. Naglasak je premješten iz područja uvjetnoga etičkoga gostoprimstva spram stranaca i nesvodljivo Drugih u okrilju suverenosti moderne nacije-države na kozmopolitsku razinu svijeta (Derrida, 2000, 2005b; Eagleton, 2009). Sada etičko-politički čin uspostave „subjekta“ događaja, koji uvijek ima performativni karakter „sadašnjosti“ djelovanja, bitno mijenja horizont etike i politike. Ali u tom je djelovanju pretpostavljena odluka promjene stanja, postajanja nečim drugim i drukčijim. Identitet se konstituira razlikom. Iz nesvodljivo Drugoga, koji je u meni kao regulativno načelo djelovanja, proizlazi etički odgovaran čin političke odluke. Bezuvjetnost stoga ne pripada području „interesa“ i „prirode“ poretka u kojem se čovjek nalazi u svijetu. Ono pripada sferi zbiljske mogućnosti. U knjizi Politike prijateljstva Derrida neprestano koristi za tu sferu riječi možda i vjerojatno. To nije puki etički horizont vrijednosti bez svojeg područja važenja u praksi. Posrijedi je nešto bitno drukčije od regulativnih ideja. Poznato je da one omogućuju svijetu da ima metafizički temelj i smisao čak i kada nema Boga, pravde, istine kao transcendentalnih označitelja u zbilji. U Derride, kao i kod drugih mislilaca „gramatologijskoga obrata“, jezik događaja samoga fenomena ne može se pojaviti apriorno i transcendentalno (Mersch, 2010; Marder, 2009; McCumber, 2000). Jezik se konstituira performativnim činom događaja. Zbog toga se bit jezika pokazuje u neizvjesnosti i nemogućnosti predviđanja političkoga uopće. U razlici spram „racionalne jezgre“ dijalektike, kako Marx nastoji osloboditi dijalektiku od Hegelova spekulativnoga (i)iracionalizma uvidom u budućnost kao prostor-vrijeme razvitka proizvodnih snaga subjekta radikalne promjene zbilje, Derrida u dekonstrukciji subjekta moderne politike bezuvjetnost emancipacije otklanja od subjektne apsolutne volje. Događaj nadolazeće demokracije jest ono što se razlikuje od utopije. Ne-mogućnost određuje događaj događajem koji omogućuje bit političkoga. No, problem je što se performativnost odluke subjekta ne svodi na politiku modernoga subjekta. S onu stranu njegova bezuvjetnoga prava akcije stoji nešto „više“ i „iznad“. Taj kvazi-transcendentalni uvjet mogućnosti događaja nadolazeće demokracije upravo je događaj zajednice bez uvjeta. Zajednica se ne može konstituirati samo iz performativnoga subjekta otpora vladajućoj politici neoliberalne kapitalističke globalizacije. U tome je razlika između politike dekonstrukcije (Derrida i Nancy) i neomarksističkih političkih ontologija novoga subjekta (Badiou, Žižek). Derrida u ovoj emancipaciji događaja od moći teologijske suverenosti mora političkome pripisati nešto krajnje začudno – neodlučivost, pasivnost, ne-moć (Vattimo, 2008). Dekonstrukcija metafizike prisutnosti nužno mora imati svoj drukčije postavljeni pojam političkoga i njegova subjekta. To više ne može biti ni tradicionalno shvaćena suverenost nacije-države niti, pak, neka partikularna klasno-socijalna grupacija moderne politike poput primjerice, radničke klase i njezine Partije (Derrida, 2002b). Pitanje političkoga i politike u doba koje više ne određuje moderni poredak nacija-država zahtijeva iskorak iz binarnih opreka „prirodnoga stanja“ (uvjetovanosti zajednice) i „političkoga stanja“ (bezuvjetnosti slobode) u samu singularnost događaja politike nadolazeće zajednice. Derrida taj događaj imenuje „nadolazećom demokracijom“. Već je iz ovoga jasno da se jaz između modernosti i tradicije, racionalnosti i prirode ne može misliti u skladu s novovjekovnim metafizičkim temeljima države, prava, društva, politike, kulture, religije. No, je li Derrida u toj „drugoj“ dekonstrukciji političkoga i politike modernoga subjekta ipak na kraju ostao u horizontu mesijanstva bez Mesije, etike bezuvjetnoga gostoprimstva bez zbiljskoga tla kozmopolitske zajednice, subjekta nadolazeće demokracije bez pripadnoga područja ozbiljenja ideja slobode, jednakosti i bratstva? Nema sumnje da se pitanje političkoga i politike s onu stranu aktualne krize „izvornoga“ smisla tih pojmova odnosi na dvije razine redukcije. Prva je ona koja u ime ideje neoliberalizma kapitalističke globalizacije zagovara ideologiju tzv. postpolitike ili postdemokracije (Ranciere, 2004; Žižek, 2000). Ta vrsta redukcionizma političkoga na tehnopolitiku ekonomije kao autoregulacije društvenih odnosa u suvremenim demokratskim poretcima odgovara dinamici kasnoga kapitalizma, a nastaje već 1970-ih s pojmom postmoderne. Sam će Derrida stoga ovu vrstu redukcionizma kritički odbaciti. Na taj će način čak i Lyotardovu ideju velikih metapripovijesti kao oznaku moderne logike bezuvjetnoga napretka povijesti prokazati nedostatno operabilnom za emancipacijski i mesijanski događaj autentičnoga političkoga nadolazeće demokracije (Derrida, 1999: 229). Ono što je jedino zajedničko Derridi i pristalicama postpolitike, unatoč bitnih razlika, jest uvid da je subjekt moderne politike – nacionalna država, suverenost, klasno-socijalna partikularnost stranačke reprezentativne demokracije, hegemonija ideologijskoga polja vladajućih ideja – iz temelja razoren. Nakon raspada realnoga socijalizma 1989. godine u svijetu ne može se više nastaviti govoriti o nacijama i suverenosti bez polaganja računa o karakteru subjekta politike univerzalne isključivosti Drugih koji nisu uključeni u život suverene zajednice. Kraj modernoga subjekta označava proces nadomještanja struktura srodstva i „prirodnih prava“ u formi dostojanstva čovjeka kao ničim više određenoga pripadnika kozmopolitske zajednice (Archibugi, 2003). Nadomjestila ga je logika univerzalne i bezuvjetne tvorbe subjekta bez supstancije. Iskazano političkim jezikom globalnoga poretka, to je mjesto zauzela pragmatika kolektivno praznih označitelja. Oni postaju subjekti/akteri post-politike: rasa, rod/spol, kultura. Prijelaz iz logike moderne suverenosti subjekta u pragmatiku suverenosti mreže aktera u njihovoj načelnoj nesvodljivosti oznaka je političkoga našega doba.[5] Druga razina redukcije političkoga i politike jest ona koja, paradoksalno, nastoji osloboditi političko od utjecaja drugih sfera suvremenoga života poput religije, prava, morala, etike, kulture. To je bila nakana Carla Schmitta u 20. stoljeću. Ali problem koji otuda nastaje jest da se prividna autonomija i emancipacija političkoga i politike od ideologije neoliberalnoga tehnokratskoga ekonomizma zbiva tako što umjesto totalne autonomije heteronomnih sfera ljudske egzistencije u zajednici, dolazi do hiperpolitizacije tih nepolitičkih sfera. To dovodi do krajnje neočekivanih posljedica. Danas se one prepoznaju u nemogućnosti da se bilo koja sfera života više razmatra „autonomno“. Pa čak i suvremena umjetnost i estetika sebe shvaćaju iz paradigme repolitizacije umjetnosti i estetike, dok sama religija u svojem zahtjevu za dokidanjem ili prevladavanjem sekularnoga društva u globalno doba liberalnu demokraciju suočava s fenomenom fundamentalizma ili totalne politizacije religije (Paić, 2005, 2006; Ranciere, 2010; Derrida/Vattimo, 2001). Ove dvije redukcije pokazuju nešto dalekosežno za svaku daljnju raspravu o „rehabilitaciji političkoga“. Obje, naime, govore o nestanku subjekta moderne politike kakvog smo poznavali u novovjekovnoj povijesti političkih ideja. Trebalo bi ozbiljno uzeti u razmatranje Derridinu misao da nije u krizi samo koncept moderne suverenosti nacije-države, nego sve što proizlazi iz koncepta moderne suverenosti (Derrida, 1997). U krizi su, dakle, sve ideje suverenosti i autonomije „duha“, heteronomije „kulture“ i odatle izvedeni pojmovi biti čovjeka i njegova djelovanja u suvremenom svijetu. Ako nestaje subjekt moderne politike ili ako je već taj nestanak, kako je to bilo jasno i Carlu Schmittu, na putu totalnoga ozbiljenja u nekoj vrsti neoliberalne „dehumanizirane pustinje“ sveudilj zemaljskoga globusa, onda je pitanje repolitizacije: (1) uzaludan čin etičko-političkoga događaja stvaranja kozmopolitske zajednice na temeljima globalnoga poretka i njegove jedine ideologije moći kapitala kao čudovišno umreženoga integralnoga društva spektakla; (2) stvaranje autonomije političkoga u doba tehnopolitike neoliberalnoga globalizma označava put u redukciju svih drugih fenomena života na političko koje sada djeluje prema logici binarnih opreka. A to znači da je umjesto manihejske logike modernoga doba sažete u ideji ili kapitalizam ili siromaštvo i diktature, ili socijalizam ili barbarstvo, na djelu sintetička logika uključene isključenosti: i kapitalizam i siromaštvo, i socijalizam i barbarstvo, i demokracije i diktature. Suvremeni svijet nije samo prikaz iz entropijskih proza Thomasa Pynchona ili Don de Lilla, poput Gravity Rainbow i Cosmopolis. Jezik ovih romana je mreža događaja teorije kompleksnosti. Iz nje slijedi da se sustav stabilizira svagda onda kad je na rubu kaosa. U stalnim krizama vlastite samoreprodukcije sustav djeluje poput autopoietičkoga stroja. Postoji li uopće mogućnost da se u tom čudovišnome oslobađanju onog političkoga od post-politike dogodi obrat u samoj biti politike nadolazeće demokracije? Derridin je odgovor unaprijed skeptično-mesijanski – „možda“ i „vjerojatno“. Ali on to jest samo iz otvorenosti događaja onoga nadolazećega. Pogledajmo obrazloženje i način Derridina mišljenja o tome. 2. Aporija dvostruke redukcije U već spominjanim Derridinim knjigama obrata spram biti političkoga, u Sablastima Marxa i Politikama prijateljstva gdje se govori o nužnosti repolitizacije da bi se ideologiji post-politike ili depolitizacije neutralizirao izvor njezine moći rastvaranja političkoga u tehnologiju čiste moći, neizostavno je mjesto susreta Schmitta i Derride. Novo postavljanje pitanja o mjestu političkoga određuje taj susret u sporu. To mjesto više nije epistemologijsko mjesto modernoga središta strukture, koja nadodređujući sve određuje kao što se u klasičnoj novovjekovnoj epistemologijskoj paradigmi, primjerice Newtonovoj, kategorije prostora i vremena nužno svode na klasičnu mehaniku. Umjesto središta političkoga treba govoriti o razmještenoj prostorno-vremenskoj „biti“ političkoga kao uvjeta mogućnosti bilo koje realne politike. Djelatnost razmještanja središta označava posljedično razdjelovljivanje same moći novoga ne-središta političkoga i politike. Deleuze to naziva deteritorijalizacijom i decentriranjem subjekta (Deleuze, 1995; Thoburn, 2003). Kada to više nije poredak određen „prirodnim pravom“ suverenosti nacije-države na vladavinu ograničenim teritorijem svoje jurisdikcije, tada se suočavamo s izlaskom iz sfere „prirode“ i organskoga shvaćanja države u nešto čudovišno blisko i neizmjerno beskrajno. Problem određenja granica političkoga djelovanja u suvremeno doba vladavine globalnoga poretka kapitalističke ekonomije jest naprosto u tome što je koncept središnje strukture vladavine poretkom nepovratno nestao. To je razlogom zašto se kapitalizmu kao „odbjeglome“ nadzornome društvu/državi na globalnoj razini nastoji ograničiti vladavina (Habermas, 1998). Rezultat je, naravno, neuspješan. Razlog je u tome što se povratak političkoga u smislu „ljudskoga“ ogleda u obnovi tradicionalnih pojmova moderne politike u situaciji nestanka same biti moderne politike uopće. Na to je upozorio Foucault u svojim predavanjima o biopolitici i moći u doba neoliberalne destrukcije zajednice i ideje javnoga dobra. Što se događa u svođenju političkoga i politike na neoliberalnu tehnologiju vladanja društvom kao okolnim svijetom jest post-politički konsenzus „ljevice“ i „desnice“ o neupitnosti samoga sustava, poretka i institucija vladavine u doba biopolitike. Svaka promjena političke vlasti samo je autoregulacija sustava u entropijskoj situaciji stabilnosti u krizama (Foucault, 2008). Derrida se u svojem tumačenju Schmittova pojma političkoga, osobito u Politikama prijateljstva, istodobno razračunava s etičko-političkim ideologijama dvije post-politike: jedna je ona neoliberalizma kapitalističke globalizacije, a druga je ona koja pod vidom metapolitike događaja nastoji biti radikalna politika novoga subjekta nadolazeće zajednice u heterogenim teorijskim inačicama postmarksizma. Pitanje subjekta nadolazeće zajednice, dakle, temeljno je pitanje uvjeta mogućnosti takve zajednice. Preduvjet za to je da ona nužno mora imati demokratsku legitimnost. Budućnost se u onome nadolazećemu otuda etičko-politički postavlja mesijanskim pozivom. Nadolazeće „mora“ doći samo u formi demokratske vladavine. Nikako drukčije i nipošto u antidemokratskome obličju nekog čudovišnoga hibrida, Levijatana s licem anđela! Problem koji otuda slijedi jest problem univerzalnosti (rada) i partikularnosti (roda/spola, klase, nacije, rase, kulture) u tvorbi novoga subjekta nadolazeće zajednice. Tko je subjekt nove politike dekonstrukcije? Derridin je odgovor da se subjekt obrata, ili marksistički govoreći revolucije, mora dekonstruirati iz ideje bezuvjetne nadolazeće demokracije. Nadolazeća demokracija ne može se svesti na subjekte moderne suverenosti nacije-države unutar globaliziranoga neoliberalnoga kapitalizma. Univerzalnost subjekta rada je u Novome svjetskome poretku postala univerzalnost kognitivnoga kapitala u formi tehnoznanstvenoga rada, a ne odavno zastarjeloga fizičkoga rada. Istodobno, partikularnost je postala politika identiteta kulture kao nove ideologije. Ona održava sustav u stabilnosti s pomoću zahtjeva za više „ljudskih prava“ i za više „kulturalnih prava“ isključenih ili nepriznatih društvenih skupina (Paić, 2009). Kultura „služi“ stabilnosti globalnoga poretka u svim svojim pojavnim likovima „subverzije“ i „otpora“. Paradoksalno je da se Derridina politika dekonstrukcije od samoga početka u anglosaksonskim zemljama otčitavala kao nova politika za multikulturalnom promjenom označitelja moći društva. Drugim riječima, dekonstrukcija je bila politički dešifrirana kao „mala politika“ postmodernoga identiteta razlika nesvodljivo Drugoga. Kada je Derrida izričito napomenuo da je nestanak klasno-socijalne grupacije u određenju novoga subjekta nadolazeće zajednice u formi demokracije razlogom zašto se treba stvoriti politika univerzalnoga otpora kao „Nova Internacionala“ u kozmopolitskome razumijevanju ideja slobode, jednakosti i pravednosti, postalo je jasno da se razlike između konstrukcije i dekonstrukcije subjekta političkoga mogu izvesti jedino iz onoga što jest bit političkoga (Fritch, 2002: 574-597). A to ne može biti ništa drugo negoli ono što Schmitt razvija u svojem spisu Pojam političkoga polazeći od binarnih opreka prijatelj/neprijatelj. Već na početku Schmitt kaže, a Derrida takav stav prihvaća, da su „svi jasni pojmovi modernoga nauka o državi sekularizirani teologijski pojmovi“ (Schmitt, 1963: 50). Ako je tome tako, tada za ekonomiju i politiku vrijede pravila „sekularizacije božanskoga“. Prva pretpostavka sekularne profanacije jest uvid da ni ekonomija niti politika u modernome shvaćanju suverenosti nisu izvedeni ni iz čega drugoga negoli iz ideje „prirode“ kao dvoznačnoga entiteta. Ona je čudovišna sfera okrutnosti i volje za moć, ali i sfera koja omogućuje nesvjesno stvaranje stroja proizvodnje društvenih formi života u zajednici. Tzv. predpolitičko stanje nije radikalna suprotnost političkome stanju novovjekovno uspostavljene države. Naprotiv, sama je država od Hobbesa onaj čudovišni stroj organizacije društvenoga poretka zasnovanoga na neprijateljskim odnosima između ljudi. Takav stroj djeluje kao „nova priroda“ čovjeka u zajednici. Spor između prirodnoga prava i suverene moći države završava u moderno doba nastankom reprezentativne demokracije. Ona ima strukturu uključene isključenosti pripadnika koji nisu priznati građanima/državljanima po svojem etničkome podrijetlu ili po svojoj nesvodljivoj drugosti kao što je religija ili kultura. Utoliko je i anglosaksonski model liberalne demokracije, koji etničko načelo građanstva suspendira u ime univerzalnosti prava s onu stranu „prirode“, samo druga vrsta moderne redukcije. Umjesto ograničenja po „prirodi“, koja važe od Aristotela jer je polis zajednica krvnoga srodstva Grka, na djelu je ograničenje po „kulturi“, jer je moderna demokracija u američkome modelu ustavnoga patriotizma ograničena na građane/državljane bez kulturnoga identiteta (Paić, 2011b: 13-40). Društvo se u liberalnoj teoriji razlikuje od države po tome što ona načelno dopušta autonomiju religije, kulture, ekonomije, prava, znanosti. Totalna država, pak, dokida bilo kakvu autonomiju društvenih sfera ljudskih odnosa u zajednici. Stara rasprava o bitnoj razlici između liberalnoga i totalitarnoga shvaćanja države postaje u doba postmoderne i globalizacije iznova razdjelnicom između onog što jest navlastito političko i onoga što je tome suprotstavljeno. Razlika koju, primjerice, Marcuse ne određuje razlikom demokracije i totalitarizma u shvaćanju države, nego razlikom između liberalne ideologije i totalitarizma kao ideologijsko-političkoga sustava vladavine obnavlja se u kontekstu napuštanja klasičnih pojmova razlikovanja društva i države (Paić, 2011a: 189-230). Ako više nema razloga za nastavljanje govora o suverenosti tradicionalno shvaćene nacije-države i svih njezinih subjekata/aktera, tada je jedan od načina razumijevanja postojećeg jaza između modernoga doba i onog koji se sada događa u znakovima krize suverenosti stvaranjem neoimperijalnoga poretka „nad-suverenosti“ povratak u razmješteno središte samoga pojma političkoga. Taj povratak političkoga odgovara nečemu krajnje nečuvenom u suvremeno doba. Nikad više politizacije društva i kulture, nikad manje radikalnih promjena stanja stvari! Očito je da se razlog ovoj strukturalnoj perverziji u biti političkoga nalazi negdje drugdje, a ne u volji „novoga subjekta“ radikalnih politika za promjenom svijeta. Depolitiziranje se ne može shvatiti, ni schmittovski niti deridijanski, negativnom točkom preobrata u događaj političkoga uopće ako se ne vidi da je svako depolitiziranje države samo drugi način repolitiziranja u doba nestanka dihotomija „prirode“ i „kulture“. Agamben je to imenovao razlikom, „gologa života“ (zoe) i „političkoga života“ (bios). Da bi razlika između političkoga i nepolitičkoga, države i društva mogla uopće biti faktičnom u samoj zbilji modernih liberalnih demokracija, svaka moguća realna politika mora se nužno depolitizirati od onoga što ju načelno omogućuje. Drugim riječima, paradoks je moderne liberalne politike u tome što je ona nužno bez subjekta političkoga. Ideologijskom tvorbom razlike liberalne države i građanskoga društva pokušava ga se nadomjestiti. U ime čega se vodi, primjerice, globalni „rat protiv terorizma“ i tko su mu subjekti? Jesu li to Amerikanci, NATO, zapadnjačka civilizacija ili možda pojam „svjetske sigurnosti“? Prethodi li taj rat neoimperijalnoj suverenosti novih geopolitičkih carstava u 21. stoljeću ili je rat samo nastavak „politike drugim sredstvima“ – zaposjedanja praznoga središta moći? Već je Hegel u svojim ranim spisima o pravu, običajnosti i državi zastupao postavku da je pravo povijesni rezultat rata i nasilja (Hegel, 1974: 103-200; Göhler, 1974: 337-612). Moderna suverenost u pravno-političkome određenju počiva na konceptu „prirodnoga prava“ (Puffendorf i Bodin). No, tko je istinski subjekt takvoga prava? Za Derridu je to početak svake moderne politike. Ona se konstituira nužnim procesom „rasprirodnjenja“. A to se događa na taj način što čovjek „prirodu“ utemeljuje kao objekt znanstvenoga istraživanja. Država u modernome shvaćanju suverenosti predstavlja reprezentativnu moć. Ona je utjelovljena u suverenu od monarha do naroda demokratske republike. Suverena moć se otuda pojavljuje u ideologijskome metajeziku „prirode“. Subjekt se više ne može odrediti ničime unaprijed prihvaćenim i transcendentalno zajamčenim kao što je to bilo u tradiciji zapadnjačke teorije politike i prava. Sada vrijedi pravilo da kontingencija i singularnost događaja u posebnoj situaciji i kontekstu daju opravdanje ideologiji. Prema tome, ideologija u naše doba aposteriorno određuje pojam političkoga. To proizlazi iz logike bitne reprodukcije događaja koji se već dogodio (Derrida, 2005a). Zato Schmittova teorija političkoga u Derridinom tumačenju postaje dekonstrukcija same moderne politike. Uvjet za to je „pročišćenje“ od totalitarnoga sadržaja bliske sveze s nacizmom. Problem je, dakle, u načinu „desupstancijaliziranja“ ove totalne politike modernoga doba. Jedno od Schmittovih temeljnih polazišta razumijevanja biti političkoga iz sheme prijatelj/neprijatelj jest da je „priroda“ političkoga u njegovoj razlikovnosti spram svih drugih područja života. Politički decizionizam osnova je moderne politike (Agamben, 2000). Odluka i misterij performativnosti u djelovanju, a ne usmjerenost na načine vladanja, pokazuje da se političko može shvatiti samo u postajanju političkim. Riječ je, dakle, o procesu koji se razvija kroz borbu (polemos), a borba se uspostavlja djelatnošću onoga što čini bit čovjeka – jezika. Političko je način suverenosti nacionalne države. U njemu se ogledaju antagonizmi i agonizmi između subjekata koji se nalaze u sferi društva (religija, kultura, moral, znanost). Neoliberalni model politike kao instrumentalne tehnologije moći prebacuje težište odlučivanja iz sfere političkoga (države) na samoga pojedinca umreženoga na način korporativne strukture ekonomije. Ta vrsta redukcije političkoga predstavlja pojavnu bit onoga što se naziva postmodernom „depolitizacijom“. No, kod Lyotarda, primjerice, struktura političkoga u liberalnoj demokraciji jest ta da su subjekti postindustrijskoga društva – tehnoznanosti, sveučilišta i korporacija – postavljeni u međusobne odnose ekonomske konkurencije i zauzimanja položaja moći u društvenome prostoru djelovanja. Na taj način se političko prebacuje u agonističke odnose društvene sfere. Ona je načelno autonomna, ali u praksi je riječ o svođenju na logiku kapitalističke organizacije koju pokreće profit (Williams, 2000). Problem u određenju Schmittova pojma političkoga, prema Derridinu mišljenju, proizlazi otuda što se političko konstruira kroz retoričku akciju. Jezik se te akcije već uvijek razumije performativom totalne politike isključenja Drugoga. U biti je političkoga sadržana bit jezika. Nakon „gramatologijskoga obrata“ na tragovima Derride političko se više ne može misliti drukčije negoli iz dekonstrukcije jezika kao instrumenta komunikacije. Jezik nije aparat komunikacije niti sredstvo moći, nego otvorenost događaja samoga svijeta beskrajne reprodukcije života u svojim autonomnim sferama kazivanja kao teksta ekonomije, politike, kulture. Dva su puta istodobne „rehabilitacije“ političkoga u doba depolitiziranja neoliberalne kapitalističke globalizacije i oba su vezana uz razračunavanje sa Schmittom. Jedan je onaj u kojem se njegov pojam političkoga i politike proširuje na područje antagonizma između totalitarnoga shvaćanja države i neutralne liberalne države u situaciji „kraja političkoga i politike uopće“. Nakon terorističkoga napada Al-Qu’aede na Ameriku 11. rujna 2001. i preventivnoga rata „protiv terorizma“ Amerike i NATO-a u ime obrane zapadnjačke civilizacije (ljudskih prava, slobode i tolerancije), političko i politika više se ne razdvajaju. Njihova sveza u pojmu strategijskoga djelovanja na temelju sheme prijatelj/neprijatelj sada postaje neutraliziranje svih drugih razlikovnih određenja složenih odnosa ekonomije, politike i kulture u globalnome poretku. Antagonizam između suverene moći Zapada i okolnoga svijeta zadobiva formu političkoga sukoba ideologija. Američki politolog Benjamin Barber to je simbolički formulirao sukobom između Coca Cole i Jihada, što ima prizvuk Huntingtonove teorije o sukobu civilizacija (Barber, 2001). Schmittova je teorija političkoga i politike izazov za doba post-politike. Razlog je u tome što počiva na dvije usporedne strategije modernoga političkoga mišljenja: neutraliziranja binarnih opreka i logici iznimke koja potvrđuje izvanredno stanje. U njemu „božansko nasilje“ suspendira pravni poredak liberalne demokracije na neodređeno vrijeme. Drugim riječima, Schmitt je izazov za suvremeno doba zbog svoje „realističke“ deontologije odlučnosti u situaciji permanentne krize liberalizma i demokracije. Drugi je put rehabilitacije političkoga naizgled mekši. Umjesto antagonizma suočavamo se s agonizmom koji se sada može pojaviti ili kao „socijalna agonistika“ (Lyotard) ili, pak, kao „politička agonistika“ (Rawls). Problem je u tome što je ovaj put povratka političkoga u samo srce suvremenoga svijeta „dehumanizirane pustinje“ ispresijecan različitim kompromisima između modernoga liberalizma i postmoderne kritike liberalizma drugim sredstvima. Dok, primjerice, Lyotard nastoji spasiti autonomiju politike i kulture u postindustrijskome društvu novih sukoba između subjekata/aktera koji nisu više ideologijski, već kulturalni sukobi oko identiteta, kod Rawlsa je stvar u preklapajućem konsenzusu između subjekata/aktera političkoga liberalizma (Rawls, 1996). U oba slučaja, paradoksalno, više nije pitanje dobre zajednice je li ona prihvatljiva sa stajališta nekog univerzalnoga općega dobra, nego je li konsenzus uopće moguć bez utemeljenja „vrijednosti“ na kojima zajednica počiva. Odgovor je, dakako, nalik argumentaciji negativne teologije. Nije riječ o idealima i postulatima univerzalne zajednice koja počiva na „vrijednostima“ zajedničkim za sve, nego je zajednica manje lošija od modernih liberalno-demokratskih poredaka koji su počivali na „teroru“ većine kao iluziji i fikciji univerzalnosti građanina/državljana. Da bi se održao konsenzualni ugovor između agonistički postavljenih subjekata/aktera društva i države u globalnome poretku nužan je novi subjekt komunikacijske pravednosti. Taj subjekt je hibrid između depolitizirane politike i repolitizirane post-politike događaja. Derrida upravo iz te čudovišno aporetičke situacije promišlja drukčiji način tvorbe političkoga u svjetlu nadolazeće demokracije. U čemu je aporija? Derrida ponajprije jasno pokazuje razlikovanje između moderne politike i onoga političkoga suvremenoga doba. Ako Schmitt nastoji zadobiti kristalno čist pojam političkoga tako da ga neutralizira od sfere društva i privatnosti, očito je da to više ne odgovara stanju stvari danas. Suvremeni mediji u digitalno doba nadziru cjelokupni život pojedinca u društvu i državi. Sfera privatnosti nije odijeljena od javnosti. Komunikacija u doba interneta kao da pretpostavlja „autonomiju“ privatne sfere. Ali taj „kao da“ može se najbolje opisati onime što teoretičar suvremene umjetnosti i medija Boris Groys naziva sumnjom i zavjerom same medijalnosti događaja. Svaki korisnik interneta pravi se kao da ne zna da je uključenjem u mrežu (network) žrtvovana njegova privatnost u korist slobodne komunikacije anonimnih subjekata/aktera (Groys, 2000; Paić, 2012: 49-86). Ukratko, Derrida smatra da Schmittov pojam političkoga ne može biti odijeljen od sfere privatnosti društva. Razlog je u tome što je njegova nakana kritika liberalnoga ustrojstva države i društva. Prema tome, kritika realne politike koja nema u sebi karakter totalnoga događaja, sa stajališta Schmittove teorije prijatelja/neprijatelja, uzaludan je pothvat zato što je shvaćanje političkoga ovdje neka vrsta platonske univerzalne forme (eidos) u samoj strukturi djelovanja kao odluke u performativnome činu retoričke akcije. Za Derridu je odlučno za bit političkoga ne više afekt „mržnje“ koja se razvija iz sukoba oko priznanja moći subjekta/aktera u otvorenom prostoru politike. Umjesto toga, afektivna sveza ljubavi i demokracije odjednom postaje bezuvjetnim pokretačem nadolazeće demokracije. Ljubav ovdje nije ništa drugo negoli korak k onoj ljubavi koja je od Platona razlikovna spram tjelesne afekcije (eros). Naravno, posrijedi je prijateljstvo (philia). Nužnost repolitizacije otuda proizlazi iz obrata u samoj biti nadolazećega događaja demokracije. U tom pogledu nema bitne razlike u definiranju pojma između Derride i drugih teoretičara političkoga koji pripadaju postmarksizmu (Badiou, Žižek, Mouffe, Laclau). Repolitizacija je pokret oslobađanja političkoga od onoga što je ne-političko. To je djelatnost oslobađanja od svođenja politike na ekonomiju, znanost, tehnologiju, etiku, kulturu. Razlika je, međutim, između Derridae i Schmitta u tome što se čin repolitizacije ne svodi na pročišćenje mjesta za totalnu politiku odlučnosti s onu stranu demokracije i liberalnoga shvaćanja slobode. Repolitizacija mora biti u službi nadolazeće demokracije. Ona mora osloboditi prostor-vrijeme za bit političkoga a da istodobno samo političko ne podjarmi sve druge sfere društvene artikulacije života. Je li to uopće moguće? U Politikama prijateljstva Derrida pokazuje sve bitne stavove dekonstrukcije zapadnjačke metafizike kao logocentrizma. Ali sada se dekonstrukcija događa u događaju onoga političkoga. Ona ima karakter nesvodljive razlike/razluke (différance) između onoga što je „prisutno“ u aktualnim formama demokracije i onoga što čini bit nadolazeće zajednice u formi bezuvjetne demokracije. Politika se ne može utemeljiti iz same sebe. Ili, bolje, politika nema svoj temelj kao što to nema ni sloboda. U tom je Derrida na istom tragu kao i Heidegger u raspravi o Schellingovu spisu O biti ljudske slobode. Jaz, bezdan, pukotina između bitka i bića čini slobodu događajem bestemeljnosti. Zato je i politika bestemeljni događaj slobode odluke. Ona postaje ne-odlučivošću jer za odluku više ne postoji neki božanski ili bilo koji drugi metafizički temelj. Kakve su posljedice ovoga mišljenja za nadolazeću zajednicu demokracije? Ponajprije, subjekt političkoga ne proizlazi iz unaprijed određene odluke. Iz mnoštva heterogenih odluka, koje se događaju pragmatično i u svojoj su bezuvjetnosti ne-odlučive, konstituira se polje političkoga. Subjekt cjelokupne politike dekonstrukcije mora biti stoga nestabilan. Budući da se konstituira djelovanjem bez „svrhe i razloga“ koji je pokretao modernu politiku suverenosti, Derrida kaže da prijatelj postaje neprijateljem, a neprijatelj prijateljem. Umjesto logike ili-ili nastaje logika i-i. Binarne se opreke neutraliziraju. U pragmatičnome načinu političkoga djelovanja dolazi do zamjene predznaka binarnih opreka. Tu vrstu aktualne neautentičnosti suvremene politike, koju svi moralno osuđuju, može se izbjeći pod uvjetom da se moderno shvaćanje suverenosti subjekta radikalno dekonstruira. Uvođenjem nesvodljivo Drugoga kao uvjeta mogućnosti „Nove Internacionale“, ili onog što Hannah Arendt u predskazanju 21. stoljeća naziva dobom imigracije, dolazi do obrata. Subjekt političkoga više nije nacija-država, klasa, građanin. To je univerzalno čovječanstvo. U jednom razgovoru o postavkama iz knjige Politike prijateljstva Derrida kaže da u suvremenom demokratskome poretku glavno pitanje nije pitanje građanina, nego ne-građanina. Riječ je o ljudima koji dolaze kao imigranti u tuđu zemlju, kulturu, društvo, državu. Jednostavno, nadolazeća demokracija mora biti bezuvjetno gostoprimstvo prijateljstva. Ono mora ostaviti iza sebe moderne koncepte nacije, države, građanstva, suverenosti. Zato je nužan pronalazak novih praksi, međunarodnoga prava i zakona, Riječju, na djelu je proces transformacije suverenosti nacionalne države (Derrida,1997b). Pokušajmo sada izvesti argumentacijski postupak kojim Derrida u svojoj dekonstrukciji metafizike Zapada i racionalnoga poretka modernosti dolazi do ideje bezuvjetne zajednice kao nadolazeće demokracije. Ponajprije, jasno je da obećanje demokratskoga poretka slobode, jednakosti i pravednosti ne može više biti „utemeljeno“ u prirodi ni u teologijskim pretpostavkama profane zajednice moderne politike. Nasuprot Schmitta, politika nadolazeće zajednice jest politika demokratskoga prijateljstva. Obećanje moderne demokracije od Francuske revolucije jest obećanje slobode, bratstva i jednakosti. Sve tri ideje pripadaju poretku moderne suverenosti nacije-države. U suvremeno doba Derrida uvodi četvrtu ideju koja djeluje više negoli regulativno. Uistinu je riječ o jedinoj ideji koju Derrida ne dekonstruira. Mistični autoritet pravednosti određuje smisao nadolazeće zajednice demokratskoga poretka slobode, bratstva i jednakosti (Derrida, 2002a). Pritom je važno istaknuti da sekularnost takvoga poretka jest uvjet mogućnosti nadolazeće demokracije. Ona ne može ne biti sekularnom upravo stoga što je bez utemeljenja u bilo kojim metafizičkim idejama Zapada. Dekonstrukcija politike ne znači da se „bit“ političkoga traži u nekoj izvornosti ili iskonu, prvome početku. Već je iz ranih spisa Derride jasno da se ideja početka ili prirode dekonstruira tako što se događaj tumači medijalno, odnosno iz iterabilnosti (ponovljiviosti) njegove univerzalne strukture pisma (Derrida, 1967). Umjesto retoričke akcije kojom Schmitt legitimira odlučnost kao bit političkoga, u Derride je riječ o tekstu ili pismu kao obećanju nadolazećega. Pismo u formi zapisanoga teksta predstavlja okvir demokratske ponovljivosti događaja. Sve se to događa performativno u svojoj ponovljivoj jednokratnosti kao trag i arhiv. Jasno je otuda da nadolazeća demokracija ne može biti uklopljena u bilo koji aktualni empirijski politički poredak. Ali problem je u tome što se „bit“ političkoga u njezinoj ne-odlučivosti ne može održati u događaju bez subjekta politike koja realizira demokratsko obećanje. Na tom mjestu, kako je već uvodno istaknuto, uvodi se mesijanstvo bez Mesije. Može se odrediti i događajem političkoga bez aktivnoga subjekta promjene postojeće konstelacije snaga ekonomije, politike i kulture neoliberalne kapitalističke globalizacije. Derrida mora pretpostaviti da takav subjekt ne može biti drukčije određen negoli krhkim subjektom obrata postojećega. U tome je za razliku od postmarksizma odlučnosti i zahtjeva novoga političkoga subjekta za političkom revolucijom liberalno-demokratskoga svijeta (društveni pokreti i nova radnička klasa) Derrida na distanci od neposredne radikalne akcije (Sprinker, 1999). Političko ne može osigurati izvjesnost radikalne transformacije svijeta jer događaj mesijanstva bez Mesije pretpostavlja politiku dekonstrukcije same mogućnosti političke akcije na temeljima modernoga svijeta suverenosti. Jasno je da identitet takvoga subjekta jest krhki ili metastabilni identitet otpora s onu stranu sfere „prirode“ i „kulture“. Nadolazeća demokracija iziskuje dekonstrukciju ideje subjekta. A to znači ujedno i dekonstrukciju ideje „biti“ čovjeka i svijeta. Demokracija je politički poredak upisan u samu ideju slobode. Bit moderne ideje slobode, pak, odnosi se na jednakost, slobodu govora i tiska. U Politikama prijateljstva demokracija zahtijeva neizbježno navlastitu dekonstrukciju. Iz horizonta mesijanskoga mora se odlučno krenuti u rastakanje i razgradnju svega onog što je povijesno-epohalno bilo ograničeno u samoj ideji demokracije – od Aristotela do Hegela, Marxa i post-politike neoliberalizma. „…nema dekonstrukcije bez demokracije, nema demokracije bez dekonstrukcije…Demokracija je autos dekonstruktivnoga samo-ograničenja“ (Derrida, 1997b: 105). Kritika demokracije pretpostavlja odstranjenje razlikovnih značajki demokracije. One nisu bit nadolazeće zajednice, nego ono što se u suvremenoj raspravi o granicama demokratske legitimnosti poretka naziva „demokratskim deficitom“. Za Derridau je očigledno da se u revolucionarnoj retorici Francuske revolucije o „bratstvu“ – naroda i građana – radi o hegemoniji rodno/spolne isključivosti. Ona ima bitne posljedice za redukciju pojma prava čovjeka na pojam „muškarca“ kao označitelja patrijarhalnoga (kulturnoga) poretka. Ovo ne vrijedi samo za povijest Zapada, već pogađa cjelokupnu povijest čovječanstva. U pojmu čovjeka od modernoga doba uvukao se virus redukcije na taj način što je pojam čovjeka zadobiven iz univerzalne povijesti čovječanstva kao europocentrične/zapadnjačke povijesti. Kada se nesvodljivo Drugi razmatra rodno/spolno različitim, te kada se Drugi etničko-religijski razlikovno odstranjuje iz moderne tvorbe suverenosti nacije-države, tada je nužno zbog same ideje nadolazeće demokracije promijeniti smjer s njezinim legitimnim sredstvima. Drugi korak u promjeni smjera jest da se demokracija u mesijanskome značenju nadolazećega događaja ne misli više kao carstvo političke jednakosti i slobode jezika, nego kao carstvo beskrajne pravednosti (Fritch, 2002). Bez novoga identiteta političkoga i politike, koji se ne može više razumjeti iz „prirode“ kao organsko shvaćanje „bratstva“ i „jednakosti“ pripadnika nacionalne države, nema ni nadolazeće demokracije i njezine beskrajne pravednosti. Derrida je mislilac političkoga u horizontu nesvodljivo Drugoga. Zato je bezuvjetna zajednica nadolazeće demokracije bezuvjetno gostoprimstvo spram stranaca i imigranata. Ovo pretpostavlja da se cjelokupna povijest političkoga na Zapadu mora iznova napisati iz perspektive drukčije shvaćenoga pojma čovjeka i građanina. Nema sumnje da je za tako nešto sljedeći korak dekonstrukcija kozmopolitskoga poretka kao praznoga središta identiteta čovjeka u njegovom etičkome važenju kao „građanina svijeta“. Naime, pitanje je ima li Derridina nadolazeća zajednica demokracije na temelju univerzalne pravednosti, slobode i jednakosti, a koja počiva na prijateljstvu između priznatih osoba (građana i naroda svijeta), svoje utemeljenje u teritorijalnoj suverenosti neke postojeće političke zajednice? Gdje je toponomija ove nadolazeće demokracije? 3. Moć bezuvjetne pravednosti? Derrida je na to pitanje odgovorio povodom rasprave o globalizaciji, svjetskome miru i kozmopolitizmu (Derrida, 2002c). Pitanje nadolazeće demokracije, kao što se može pretpostaviti iz cijele strukture njegova mišljenja, nije stvar utopije, već prostora ozbiljenja mogućnosti onog što je bezuvjetno ne-moguće. Prostor ozbiljenja nije apstraktan prostor kantovske postulirane kozmopolitske zajednice kao binarne opreke nacionalnoj državi i njezinom konceptu suverenosti. To je ono što Derrida dekonstruira zbog aporije ne-utemeljenja i nužnosti bezuvjetnoga gostoprimstva spram nesvodljivo Drugoga. Budući da su izvori univerzalnosti ljudskih prava i slobode kao političke slobode građanina u grčko-rimskoj, kršćanskoj, židovskoj i islamskoj tradiciji, bjelodano je da se u odnosu na tri koncepta – globalizacije, svjetskoga mira i kozmopolitizma – odgovor na pitanje o mjestu ozbiljenja nadolazeće demokracije mora potražiti u ne-mjestu sva tri koncepta. Što to znači? Umjesto globalizacije, koja je tek prošireni koncept uprostorenja kapitala bez granica unutar jedinstvene matrice vlastita širenja i sažimanja (ekspandiranja i implozije) u stvarnome vremenu i virtualnome prostoru, istinski pojam dosezanja svijeta jest mondijalizacija. Ona nije tehničkoga karaktera. Naprotiv, u sebi nosi dimenziju nadilaženja tehnoznanstvene logike kalkulacije svega što jest. Na taj se način politika nadolazeće demokracije mora shvatiti u opreci s globalnim poretkom (globalizmom). Njezina je bit u drukčijem razumijevanju svijeta izvan svođenja na tehnoznanstveni karakter politike neoliberalnoga kapitalizma. To je razlikovni identitet drugosti. A on nastaje svezom zavičajnoga (lokalnoga) i onoga što je s onu stranu nacije-države. Kozmopolitski poredak nema svoje mjesto nigdje drugdje negoli u novom jeziku nadolazeće demokracije, U prijateljskome i bezuvjetno gostoljubivome odnosu spram stranaca, imigranata, disidenata, nesvodljivo Drugih prepoznaje se istina tog jezika. Derrida kaže da svijet nije zemaljski globus. Svijet se određuje kao povijest u gibanju od grčkoga kozmosa do suvremenoga kozmopolisa. Ono što je iznimno značajno za određenje prostornosti svijeta izvan logike djelovanja globalizacije jest radikalna promjena subjekta nastanjivanja prostora. Globalizacija nije tek osvajanje zemaljskoga globusa s pomoću kapitalističke tehnoznanstvene ekspanzije napretka/razvitka korporativno ustrojenoga kapitalizma. Riječ je o „ontologijskoj“ transformaciji suvremenoga doba. Naime, rad više nije onaj koji određuje što jest svijet u smislu otvorenosti bića kao uradaka ili predmeta rada. Kognitivni kapital jedinstvo je kognitivnoga rada i svijeta u promjeni karaktera samoga rada i svjetovnosti svijeta. O tome je Derrida posebno govorio kao o opasnosti i izgledu drukčijeg svijeta i njegovih mogućnosti u predavanju/spisu Sveučilište bez uvjeta. Znanje kao tehnoznanstveni projekt u doba globalizacije određuje ne samo svjetovnost svijeta, nego i rasvjetovljenje čovjeka, njegovo pretvaranje u subjekta bez moći, čistu fikciju i iluziju vladanja procesima globalizacije. Zato je pitanje o prostoru-vremenu kozmopolitskoga poretka s onu stranu binarnih opreka domovina – svijet, nacionalna država – globalni poredak, pitanje o smislu demokratskoga poretka uopće u doba totalne mobilizacije „svijeta“ iz same logike tehnoznanstvenoga napretka/razvitka (Deleuze, 1994). Ne slučajno, Schmittov apokaliptički sud o mogućnostima nestanka biti čovjeka nestankom biti političkoga u doba „dehumanizirane pustinje“ zemaljskoga globusa na kojem više nema ništa drugo osim depolitizirane tehnologije vladanja kojoj se sve podvrgava, u Derride postaje pitanje o granicama znanosti, tehnike i onog što je navlastito čovjeku – humanosti i humanizmu. Što je, na posljetku, zajednica bez uvjeta, ta aporetička i paradoksalna nadolazeća demokracija? Još jedna fikcija i iluzija mitopoetskoga mišljenja? Ili se radi o događaju političkoga kao mesijanskoga s kojim svijet prelazi iz uvjetovanosti prirode u bezuvjetnost političkoga stanja koje ne nadilazi „prirodu“, već je dekonstruira u nečemu nesvodljivo drugome i drukčijem? Mišljenje političkoga u razlici spram političke filozofije i teorije politike nema svoje „utemeljenje“ ni u čemu zbiljskome i faktičnome. Derrida se kao i cijeli niz mislilaca nadolazeće zajednice razračunava s idejom da se političko može uopće svesti na bilo koji, pa čak i sekularizirani, transcendentalni označitelj. Političko je ono čudovišno u odredbi djelovanja (praxis). Ono zahtijeva svoj teoretski način izvedbe (performativnost) u samome događaju koji se ne može dogoditi bez odluke o promjeni zbilje i faktičnosti u nekoj povijesno-epohalnoj konstelaciji moći i snaga. Kako je već pokazano, problem je s Derridinom nadolazećom demokracijom u tome što ona nužno ima neki preostatak mesijanskoga bez Mesije i teologijskoga bez Boga u doba radikalne depolitizacije društva i kulture. U tom pogledu je njezina usmjerenost na bezuvjetno gostoprimstvo i na bezuvjetno prijateljstvo krajnje ne-politički čin etike, a ne realne politike. To je Derridi jasno već time što pokazuje da su binarne opreke etike (vrijednosti) i politike (moći) uklopljene u etičko-politički čin ideologijske legitimacije globalnoga poretka. Sam je taj poredak autoimuni sustav neutraliziranja subjekata/aktera promjene i suspenzije demokratskih procedura. Prema tome, suverenost više nije pitanje subjekta nacije-države u međunarodnome poretku. Posve suprotno, riječ je o načinu uspostave moći same mreže heterogenih subjekata/aktera globalnoga poretka. Oni djeluju u smjeru stabilnosti međunarodnih institucija prava i zakonitosti. No, Derrida je svjestan da se ono bezuvjetno u nadolazećoj demokraciji ne odnosi na slobodu govora, kritike, gostoprimstva, singularnosti kulture Drugoga. Sve su to već uklopljeni mehanizmi političke „korektnosti“ u samom sustavu neoliberalizma i demokracije. Problem je u tome što se emancipacijski projekt prosvjetiteljstva ne iscrpljuje u Novome svjetskome poretku. Naprotiv, taj je poredak upravo ono isto što Schmitt apokaliptički postavlja kao kraj političkoga. U „dehumaniziranoj pustinji“ vladavine tehnoznanosti i društva bez subjekta vladavine političko postaje pukom tehnologijom ekonomske moći. Ako je događaj ono političko samo, onda se u Derridinom mišljenju otvorenosti nadolazećega (l’avenir) radi o budućnosti političkoga kao neizvjesnosti humanoga uopće. Otvorenost takve budućnost može se smatrati uvjetom mogućnosti događaja. U pitanju su odluke, odgovornost, gostoprimstvo i odnos spram nesvodljivo Drugoga. Takav odnos pretpostavlja novu kozmopolitsku demokraciju suverenosti građanina/državljana svijeta, ili, pak, tvorbu subjekta nadolazeće demokracije iz razrješenja tri aporije „etike gostoprimstva“. Derrida ih uvodi u zaključna razmatranja o biti političkoga u doba „kraja politike“. To su: (1) aporija bezuvjetnoga gostoprimstva spram „naroda“ koji jest temelj moderne demokracije i iz njegova određenja proizlazi definicija pripadnosti i zajednice te granice gostoprimstva spram stranaca; (2) aporija u shvaćanju jednakosti i singularnosti jer ne možemo u isto vrijeme priznati jednakost svih pravnih subjekata u društvu koje načelno mora biti ustrojeno kao natjecateljsko i solidarno spram Drugih; (3) aporija u shvaćanju većine u demokratskome načinu odlučivanja, gdje se zaštita manjina u političkome smislu ne može izvesti multikulturalnim sredstvima, nego mora biti politički razgraničena kao politika manjina ili se pretvara u „teror“ manjine nad većinom u zahtjevu za promjenom diskursa dominantne kulture. U sva tri slučaja svjedočimo da se problem nadolazeće demokracije ne može izvesti bez onoga što Rawls naziva „preklapajućim konsenzusom“. On, naime, djeluje između kulturalnih stavova ili vrijednosti u procesu pregovaranja o zajedništvu kao temeljnom političkom dispozitivu moći suvremene krhke zajednice. Takva zajednica više nije ni totalna država niti instrumentalna država liberalne demokracije moderne. Radi se, naprotiv, o pitanju izgradnje novih složenih pravila „pregovaranja“ između sfere društva i države, nepolitičke i političke sfere odlučivanja. Derrida u svojem mišljenju političkoga zato neizbježno mora postulirati nešto krajnje regulativno – ideju beskrajne pravednosti kao mistične snage Zakona. Ona se nalazi s onu stranu povijesnoga događanja političkoga i politike. Pravednost je jedina ideja koja ne iziskuje dekonstrukciju. Utoliko je pitanje pravednosti jedino bitno pitanje nadolazeće zajednice. Ako demokratska tvorba zajednice nije u svojem „obećanju“ nadolazećega pravedna razdioba slobode i jednakosti zajedničkih dobara, suverenost takve zajednice nužno je reduktivna. A budući da je svaka redukcija istodobno i gubitak autonomije djelovanja čovjeka kao subjekta društvenih odnosa i kao političkoga bića zajednice, tada je bjelodano da je skriveni primat apovijesnosti beskrajne pravednosti totalni događaj nadolazeće demokracije. Nije nipošto slučajno da je pravi Derridin sugovornik u sporu između konstitutivnih i regulativnih ideja suvremene demokracije u situaciji odsutnosti transcendentalnoga označitelja liberalne demokracije nitko drugi nego John Rawls i njegova Teorija pravednosti (Rawls, 1999). Saberimo temeljne pojmove Derridine politike dekonstrukcije s obzirom na pitanje o subjektu nadolazeće demokracije. To su: (1) ideja bezuvjetne pravednosti koja ima status događajnosti događaja i stoga je njezino ozbiljenje odgoda nadolazećega: ona je beskrajna i bezuvjetna politika postajanja činom koji nadilazi sve druge ideje uključujući slobodu i jednakost kao uvjet njihove zbiljske mogućnosti; (2) kontingencija događaja etičkoga čina prijateljstva između osoba, građana i naroda; (3) neizvjesnost onoga što proizlazi iz performativnoga čina odluke kao ne-odlučivosti; (4) neproračunljivost zajedničkoga dobra. U cjelini, nadolazeća pravednost nije ni regulativna ideja u Kantovu smislu a niti mesijanski horizont očekivanja u Benjaminovu smislu. Zato je posrijedi posve drukčiji način povratka biti onome političkome. Ali ne radi se o povratku iluziji i fikciji iskona grčke demokracije za koju je organsko krvno srodstvo „bratstvo“ iz kojeg nastaje zajednica (polis). Smjer je okrenut spram otvorene budućnosti političkoga kao horizonta očekivanja bez utopije. Razlikovanje pravednosti i prava stoga određuje razlikovanje navlastitosti političkoga i otuđene djelatnosti moderne politike. Potonja se zasniva na suverenosti „naroda“ i njegovih predstavnika vladavine u liberalnim demokracijama. Problem je u tome što je pojam političkoga i za Derridu, kao i za Schmitta, pojam bezuvjetnoga djelovanja navlastitoga bitka čovjeka u zajednici. Utoliko je Derridin pojam političkoga već uvijek dekonstruktivno „prazan“ od svakog drugog određenja osim od onog koje se pripisuje „velikoj politici“ – stvaranje novoga događaja. Gotovo je zapanjujuće da se na taj način etičko-politički obrat Derridina mišljenja povezuje s mišljenjem poietičkoga događaja. Heidegger u svojim predavanjima o biti umjetnosti takav događaj izvodi iz događaja otvorenosti zajednice (polisa). Umjetnost u toj otvorenosti više nije ni estetska autonomija moderne umjetnosti niti avangardna svodljivost na ideologiju i politiku totalne države. Događaj umjetnosti se ima misliti kao mjesto istinske budućnosti. Ona povezuje povijesni događaj s onim minulim i sadašnjim. Uostalom, Derrida je takvo razumijevanje političkoga kao navlastito nesvodljivo novoga događaja razvio u tumačenju i kritici Heideggerova mišljenja (Derrida, 1987). Iz toga je jasno da ideja beskrajne pravednosti kao neproračunljive, neizrecive i bezuvjetne prekoračuje horizont očekivanja. Mesijanski karakter politike nadolazećega događaja demokracije istodobno je dekonstrukcija svih drugih konstitutivnih i regulativnih ideja. Naravno, nije teško pokazati da se ovime Derrida kao i Benjamin povezuju uz nasljeđe židovske tradicije. U kabalističkome nauku se povijesno vrijeme kraja određuje upravo događajem neproračunljive, neizrecive i bezuvjetne pravednosti. I upravo stoga što je dekonstrukcija subjekta moderne politike eminentno politička djelatnost, zajednica može biti samo bezuvjetno davanje bez uzvrata. To je ono što Bataille u svojoj Teoriji religije naziva suverenošću subjekta u njegovom činu odluke bezuvjetnoga žrtvovanja. Je li ono političko time spašeno u svojoj navlastitosti za otvorenu budućnost politike događaja? Je li, naposljetku, time spašena čovječnost čovjeka izvan bilo kakvog „humanizma“ i njegova metafizičkoga temelja subjektivnosti koji predstavlja čin suverenoga Zakona isključenosti nesvodljivo Drugoga? Mišljenje političkoga na tragu Derride nedvojbeno je ne-moguća misaona zadaća. Ona je aporetička i paradoksalna, jer očigledno je problem u tome što se nova „autonomija“ političkoga plaća novom redukcijom drugih sfera na ono političko kao čin nadolazeće demokracije. Vratiti čast i ime političkoga u doba kraja politike u „dehumaniziranoj pustinji“ tehnoznanstvenoga napretka/razvitka neoliberalnoga kapitalizma zacijelo je kao i svaki drugi povratak u naše doba kraja metafizike – povratak religije, primjerice – nešto čudovišno ne-moguće. Kao što se Odisej nikad ne vraća na Itaku, jer je to već uvijek drugi i drukčiji otok negoli onaj iskonskoga zavičaja, tako se i povratak političkoga događa u jazu između slobode događaja i njegove nužne reprodukcije u tehnologiji vladanja svijetom kao „dehumaniziranom pustinjom“.[6] Političko je možda još jedino preostalo područje odluke o biti nadolazeće zajednice. Ona može zasjati aurom demokracije ili potonuti u mračni bezdan diktature. Ali posljednja riječ ne pripada političkome. Kazivanje o posljednjem pripada biti onog što od Aristotela nazivamo najvišim dobrom zajednice. Je li ta bit najvišega dobra još uopće moguća bez ukorijenjenosti u nomos Zemlje i blizinu čovjeka s događajem planetarnoga lutanja svijetom? Pitanje političkoga više ne može biti pitanjem ove ili one politike nadolazeće demokracije. To je pitanje smisla čovjeka u doba njegove svodljivosti na stvari, funkcije i strukture jednog ne više povjerljivoga svijeta. O biti političkoga možda ovisi čak i sudbina Zemlje. Literatura: Agamben, G. (1999) The Coming Community. Minneapolis – London: University of Minnesota Press. Agamben, G. (2000) Means without End: Notes on Politics. Minneapolis – London: University of Minnesota Press Archibugi, D. (ur.) (2003), Debating Cosmopolitics, London – New York: Verso. Badiou, A. (1998) Abrége de métapolitique: Pariz: Seuil. Bahnisch, M. (2002) „Derrida, Schmitt and the essence of the political“, izlaganje na Konferenciji australskoga udruženja za politologiju, Australian National University, Canbera, listopad. Barber, B. (2001) Coca Cola und Heiliger Krieg. Jihad versus McWorld: Der grunlegende Konflikt unserer Zeit.. Zürich: Scherz Beardsworth, R. (1996) Derrida & Political. New York: Routledge. Benjamin, W. (2008) Novi Anđeo. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. S njemačkoga prevela S. Knežević. Critchley, S. (1999) The Ethics of Deconstruction: Derrida and Levinas. London: Routledge Critchley, S. (2007) Infinetely Demanding: Ethics on Commitment, Politics of Resistance. London – New York: Verso. Deleuze, G./Guattari,F. (1994) What is Philosophy?,. New York: Columbia University Press Deleuze, G. (1995) Difference and Repetiton, Columbia University Press, New York, Derrida, J. (1967) De la grammatologie,. Pariz: Minuit Derrida, J. (1972) Marges de la philosophie: Pariz: Minuit. Derrida, J. (1977) „“Afterword: Toward an Ethic of Discussion“, u: Limited Inc.,. Evanston: Nortwestern University Press Derrida,J. (1978) Writing and Difference,. London: Routedge & Keagan Paul Derrida, J. (1987) De l’esprit: Heidegger et la question,. Pariz: Galilée Derrida, J. (1997a) The Politics of Friendship. London – New York: Verso. Derrida, J. (1997b) „Politics and Friendship: A discussion with Jacques Derrida“, Centre for Modern French Tought, University of Sussex, 1. prosinca. Derrida, J. „Marx & Sons“, (1999) u: M.Sprinker (ur.), Ghostly Demarcations: A Symposium on Jacques Derrida’s „Spectres of Marx“. London: Verso. str. 213-269. Derrida, J. (2000) Of Hospitality, Stanford – California: Stanford University Press Derrida, J./Vattimo,G. (2001) Die Religion, Suhrkamp, Frankfurt/M: Derrida, J. (2002a) Ethics, Institutions, and the Right to Philosophy, , Lanham – Boulder – New York – Oxford: Rowman & Littlefield. Derrida, J. (2002b) Sablasti Marxa: Stanje duga, rad tugovanja i nova Internacionala,. Zagreb: HSN. S francuskoga preveo S.Rahelić Derrida, J. (2002c) „Globalization, Peace, and Cosmopolitanism“, u: NEGOTIATIONS: Interventions and Interviews, 1971-2001, Stanford – California: Stanford University Press. Derrida, J. (2005a) Rogues: Two Essays on Reason., Stanford – California: Stanford University Press Derrida, J. (2005b) On Cosmopolitanism and Forgiveness,. London – New York: Routledge Derrida, J. (2005c) „Not Utopia, the Im-Possible“, u: The Paper Machine, Stanford – California: Stanfod Uniersity Press. Derrida, J. (2009) „Sveučilište bez uvjeta“, Europski glasnik, br. 14. str. 237-270. S francuskoga preveo G.Vujasinović Eagleton, T. (2009) Trouble With Strangers: A Study of Ethics.. Oxford: Willey-Blackwell Foucault, M. (2008) The Birth of Biopolitics (Lectures at the Collége de France),. New York: Palgrave MacMillan Fritsch, M. (2002) „Derrida’s Democracy To Come“, Constellations: An International Journal of Critical and Democratic Theory, Vol. 9, br. 4. listopad, str. 574-597. http://www3.interscience.wiley.com/journal/118926048/abstract. Göhler, H. (1974) „Dialektik und Politik in Hegels frühen politischen Systemen. Kommentar und Analyse“, u: Hegel, G.W.F., Frühe politische Systeme, Frankfurt/M: Ullstein. str. 337-612. Groys, B. (2000) Unter Verdacht: Eine Phänomenologie der Medien, München: C.Hanser, Habermas, J. (1998) Die postnationale Konstellation (Politische Essays), Suhrkamp:Frankfurt/M. Hegel, G.W.F. (1974) „Über die wissenschaftlichen Behandlungsarten des Naturrechts“, u: Frühe politische Systeme, Frankfurt/M. – Berlin – Wien: Ullstein. 1974., str. 103-200. Marder, M. (2009) The Event of the Thing: Derrida’s Post-Deconstructive Realism,. Toronto – Buffalo – London: University of Toronto Press. McCumber, J. (2000 Philosophy and Freedom: Derrida, Rorty, Habermas, Foucault,. Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press Mersch, D. (2010) „Entgegenkommende und das Verspätete. Zwei Weisen das Ereignis zu denken: Lyotard und Derrida“, u: Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Sonderband, sv. 26, Berlin: Akademie Verlag. Mouffe, C. (1996) „Deconstruction, Pragmatism and the Politics of Democrarcy“, u: C.Mouffe (ur.) Deconstruction and Pragmatism, London: Routledge. Mouffe, C. (2005) The Return of the Political. Verso: London – New York. Nancy, J.-L. (1991) The Inoperative Community, Minneapolis – London: University of Minnesota Press. Paić, Ž. (2005) Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. Paić, Ž. (2006) Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti. Litteris: Zagreb. Paić, Ž. (2007) Projekt svobode: Jean-Paul Sartre – filozofija in angažma, Ljubljana: Filozofska zbirka AUT, KUD Apokalipsa. Paić, Ž. (2009) Zaokret. Zagreb: Litteris. Paić, Ž. (2011a) Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Zagreb: Litteris. Paić, Ž. (2011b) „Levijatan od porculana: Pitanje Europe danas ili missing-link identiteta bez moći“, Europski glasnik, br. 16., str. 13-40. Paić, Ž. (2012) „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Katunarić, D. (prir.), Carstvo medija, Zagreb: Litteris. str. 49-86. Ranciere, J. (2004) Au bords du politique, Pariz: Gallimard. Ranciere,J. (2010) Dissensus: On Politics and Aesthetics, London: Continuum. Rawls, J. (1995) Political Liberalism, Columbia University Press, New York, 1995. Rawls, J. (1999) A Theory of Justice, Harvard: Harvard University Press. Rodin, D. (2004) Predznaci postmoderne, Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.. Rodin, D. (2008) Politološki paradoksi? Prinos glosaru postmodernoga politološkog pojmovlja, Zagreb: Leykam International. Schmitt, C. (1963) Der Begriff des Politischen, Berlin: Dunker/Humblot. Thoburn, N. (2003) Deleuze, Marx, and Politics. London: Routledge. Tiedemann, R. (1973) Studien zur Philosophie Walter Benjamins, Frankfurt/M: Suhrkamp. Vattimo, G. (2008) Čitanka, bibl. časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, Zagreb: HDP – Izdanja Antibarbarus. Prir. i s talijanskoga preveo M.Kopić Williams, J. (2000) Lyotard and Political (Thinking Political). London: Routledge. Žižek, S. (2000) The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology. London – New York: Verso. [1] Tekst izlaganja s međunarodnog znanstvenoga skupa Paradigme političkog mišljenja 1962-2012 povodom 50 godina Fakulteta političkih znanosti i 50 godina rada Professora Emeritusa Davora Rodina, Zagreb, 25. – 26. svibnja 2012. [2] „Dekonstrukcija pojma bezuvjetnoga suvereniteta nedvojbeno je nužna i u tijeku, jer je to nasljeđe s mukom sekularizirane teologije. U najvidljivijem slučaju pretendiranog suvereniteta nacionalnih država, ali i drugdje (jer on se nalazi posvuda, u pojmovima podanika, građanina, slobode, odgovornosti, naroda itd.), vrijednost suvereniteta danas je u punom raspadu“ (Derrida,2009: 239). [3] „Ta transformacija i ta otvorenost odgovaraju onome što smo malo prije nazvali duhom marksizma. Iako, dakle, analiza marksističkog tipa ostaje nužna, ona se čini radikalno nedostatnom tamo gdje marksistička ontologija koja utemeljuje projekt marksističke znanosti ili marksističke kritike također i sama sadrži, i mora sadržavati, potrebno je da sadrži mesijansku eshatologiju unatoč tolikim modernim i postmodernim poricanjima. /…/ Pa, dobro, ono što ostaje jednako nesvodljivo na svaku dekonstrukciju, što ostaje jednako nedekonstruktibilno kao i sama mogućnost dekonstrukcije jest možda određeno iskustvo emancipatarskog obećanja. To možda predstavlja i samu formalnost strukturalnog mesijanizma, mesijanizma bez religije, čak i samog mesijanskog bez mesijanizma, ideju pravde – koju uvijek razlikujemo od prava, pa čak i od ljudskih prava – i ideju demokracije – koju razlikujemo od njezina aktualnog koncepta i njezinih danas određenih predikata.“ (Derrida, 2002b: 80). [4] „Što nazivam ‘tekstom’ uključuje sve tzv. ‘realne’, ‘ekonomske’, ‘povijesne’ društveno-institucionalne strukture, ukratko sve moguće referente. /…/ Tzv. stvar sama je već uvijek reprezentamen. /…/ stvar je već uvijek sama ‘znakom”“ (J.Derrida,1977: 125). [5] U našoj filozofijsko-politologijskoj raspravi o razmjerima tog obrata paradigmi mišljenja političkoga i politike posebno mjesto zauzima Davor Rodin. Njegova tumačenja onog što naziva „postmodernom“ ili „postmodernim obratom“ kao novom hermeneutičkom situacijom nakon kraja moderne epistemologijski su uvjetovana pokušajem da se cjelokupno novovjekovno, a time i antičko, razumijevanje sklopa političkoga – politike – zajednice zbog nemogućnosti pozitivnoga utemeljenja ideja slobode, istine, pravednosti iz transcendentalnoga horizonta jezika preokrene u situaciju koja označava početak – dekonstelacije. Umjesto „velikih metapripovijesti“ političke teorije u znaku kauzaliteta događanja, na djelu je odvajanje političkoga mišljenja od političke filozofije i političke teorije. Njegovo razumijevanje postmoderne stoga je svojevrstan misaoni obrat u samom vlastitome pokušaju da se izgradi most između Kanta i Hegela, preko Marxa, sa suvremenim fenomenima političkoga i politike. No, budući da je već od „gramatičkoga obrata“ Husserlove fenomenologije, Wittgensteinove filozofijske gramatike i Heideggerova mišljenja jezika s onu stranu subjekta racionalne tvorbe svijeta od novoga vijeka do modernoga doba učinjen korak izvan redukcije jezika na logičko-instrumentalne sklopove svijeta, očito je da dihotomija „prirode“ i „kulture“, predpolitičkoga i političkoga stanja (zajednice i države) gubi svoju vjerodostojnost. Obrat, prema Rodinu, dolazi iz samopokazivanja nesvodljivih fenomena političkoga u biti dekonstrukcije, koju on naziva u analogiji s Derridom – dekonstelacijom. Umjesto redukcije onog „izvornoga“ na državno-društvenu političku sferu, posrijedi je dekonstelacija političkoga i politike. Ona se zbiva premještanjem težišta na ono što je novovjekovnoj političkoj teoriji, a time i cjelokupnoj metafizičkoj misli od Kanta do Hegela i dalje bilo čudovišno – stanje prirode ili izvornosti samoga fenomena političkoga. Naime, već samo otvaranje problema životnih pojavnosti kao političko-etičkih pitanja smisla političke zajednice u suvremeno doba nestanka suverenosti nacionalne države (prijateljstvo, ljubav, mržnja,hrabrost, razboritost) pokazuje da je riječ o dislokaciji i temporalizaciji političkoga uopće. Kada u globalnome poretku više nije moguće ništa unaprijed postulirati i konstituirati iz transcendentalnoga područja djelovanja ideja, nastaje potreba za imanentnim razumijevanjem političkoga samoga. Rodin zato napušta sve ove ili one rehabilitacije političke filozofije na tragu Aristotela, te smjerno priznaje da je sve to u suočenju s nereduktibilnom političkom zbiljom suvremenih demokracija i različitih hibridnih poredaka u globalno doba tek fikcija i iluzija metafizike. Što je, dakle, posljedica tako shvaćenoga obrata i odakle on dolazi? Zacijelo bi odgovor mogao biti da „realnost“ samoga života iziskuje napuštanje teorija koje više ne mogu objasniti kaotičnost, složenost i nesvodljivost političkoga na tvorbu uma iz novovjekovne metafizičke sheme. No, čini se da je pravi razlog ovog epistemologijskoga obrata koji Rodin poduzima u nečemu što je otvorila cjelokupna postmetafizička skepsa spram ideje „utemeljenja“ politike odozgo. Radi se o pitanju odluke i odgovornosti za – budućnost. Ali ne više u pukom shvaćanju bezuvjetnoga napretka i razvitka povijesti, nego u bezuvjetnome etičko-političkome činu odluke za „sadašnjost“ zajednice. Na taj se način u Rodinovom mišljenju političkoga nužno pokazuje da pitanje smisla zajednice koja, kao i u Derride, iziskuje ono nadolazeće iz nečeg što je neizvjesnost događaja, otvara i pitanje o novoj metateoriji političkoga kao nečeg bitno antisustavnoga (neteleologijskoga i antikauzalnoga). Život sam u svojoj nesvodjivoj navlastitosti fenomena zahtijeva da se svako područje, pa tako i političko, više ne razmatra iz neke druge sfere (religije ili ekonomije, primjerice), nego iz sebe same. No, pravo je pitanje je li tako shvaćena „autonomija“ političkoga kao heteronomija slobode, istine i pravde put u tumačenje političkoga koje odgovara suvremenoj zbilji, ili je to možda samo druga vrsta redukcije, ali sada s obrnutim predznakom – postmoderne kao rada dekonstelacije (Rodin, 2004, 2008). [6] „Nova politička paradigma i nije ništa drugo nego to stečeno znanje da je čovjek pustolov i lutalica koji se ne može vratiti na mjesto iz kojega je krenuo jer se to mjesto neprekidno mijenja nenadanim očitovanjima (Ereignis). Početak povijesti je fikcija koja nikada neće zastarjeti, jer nikada neće biti definitivno raskrinkana.“ (Rodin, 2004: 274).

September 1, 2025
Besmislice 5

Besmislice 5

1. Bijes i mržnja napreduju, nema dvojbe, brzinom munje u trafo-stanici na udaljenom brijegu iz kojeg sijevaju varnice sveudilj ovog mirnog geopolitičkoga krajolika u kojem svakih nekoliko desetljeća iznova otpočinje mahniti ples mrtvaca. Evo, nekoć bismo ovaj slučaj nazvali morbidnim apsurdom treće vrste, a danas, naprosto pomračenjem uma iz kojeg izlazi zombi-vojska crva u crnome i metastazira u ono što Umberto Eco naziva Ur-fašizmom. Naime, neki muškarac bacio je Molotovljev koktel na „Kuću cvijeća“ u Beogradu. Tijekom uhićenja kazao je da je htio „zapaliti ustaško leglo.“ Prvo što mi je palo na pamet je ovo. A što ako uskoro neki okultni fundamentalist s bizonovim rogovima na glavi kao neizbježnome outfitu prilikom uhićenja, jer je bacio isti takav molotov koktel na Memorijalni centar „Martin Luther King“ u Atlanti, ogorčeno uzvikne u mikrofon FOX-newsa: „Treba zapaliti komunističko leglo woke-supremacizma“? Prolaze teške i olovne godine, a razlika je samo u ponavljanju istog zla u novome ruhu. Invazivne vrste gnijezde se u glavama zapaljivih troglodita. Ali, ima utjehe, ako je već nada na izdisaju. Znate li što su to kordicepsi? Evo, zar to nije sjajno, bolje od bilo kakve „revolucionarne apokaliptike“ ili „teologije događaja“ na koji se pale loši filozofi i njihovi medijski sponzori u kompletu. …ascomycete gljivica koji obuhvaća oko 400 identificiranih vrsta, te na tisuće vrsta o kojima još uvijek ne znamo ništa. Sve vrste kordicepsa su endoparazitske, što znači da napadaju kukce i druge člankonošce, a samo nekoliko gljiva se specijaliziralo za napad na druge gljive. Neki kordicepsi se smatraju ljekovitim u tradicionalnoj azijskoj medicini, a njihova cijena na tržištu doseže i do nekoliko stotina eura. No, dok za ljude mogu biti ljekovite, ove gljive ubijaju sve insekte koje zaraze – i to na jako bizaran način. Kordicepsi su okrutni paraziti koji preuzimaju kontrolu nad tijelom i mozgom insekta, pretvarajući ga u zombija kojeg vode do destinacije koja im najviše odgovara, a zatim ga jednostavno ubiju i počnu rasti iz njegovog tijela. Gljiva je toliko zarazna, da može uništiti cijelu koloniju mrava…– David Attenborough. 2. U Orwellovoj Životinjskoj farmi, početnu točku predstavlja patnja životinja – okrutnosti ljudi kao farmera su neosporne. Kao što Stari Major, mudri i stariji vepar, upozorava ostale životinje: „Vi mlade svinje.. svaki od vas će vrištati na panju u roku od godinu dana.“ Bajka se mijenja ako se držimo ove stvarnosti. Orwell je ponavlja kasnije u priči, kada se životinjama izvještava o okrutnostima farme Pinchfield. Ljudska tiranija je neprijatelj životinja i unatoč izdaji njihovih nada pod vodstvom svinje Napoleona, pravda njihove stvari nikada nije potkopana. Orwellova životinjska revolucija, svrgavanje farmera, inspirirana je svinjskim snom. Stari Major okuplja ostale životinje s farme kako bi im ispričao svoju viziju „Zemlje kakva će biti kada čovjek nestane“, a ljudsko iskorištavanje životinja više ne postoji. Životinjska farma (Animal Farm) Georga Orwella, satirična je novela objavljena 17. kolovoza 1945. godine, a uobičajeno služi kao alegorija na Sovjetsku revoluciju i kasniji uspon staljinizma. Priča koristi životinje na farmi kako bi predstavila povijesne osobe i događaje, omogućujući Orwellu da kritizira korupciju sovjetskoga režima. Riječ je o suptilnoj i nedvojbeno eksplicitno političkoj alegoriji koja nadilazi sve referencijalne okvire svojeg vremena i uspostavlja dijalog s budućnošću kao distopijom. Životinjska farma koristi životinje i njihove interakcije kako bi predstavila složene političke ideje i povijesne događaje. Pobuna životinja protiv farmera Jonesa simbolizira svrgavanje cara, a naknadna borba za vlast između svinja odražava sukob između različitih frakcija u Sovjetskome Savezu. Ključni likovi u knjizi imaju izravne paralele s likovima iz Ruske revolucije. Stari Major predstavlja Karla Marxa, Snježna Gruda utjelovljuje Lava Trockoga, a Napoleon simbolizira Josifa Staljina. Novela pritom istražuje teme revolucije, moći, korupcije i opasnosti totalitarizma. Ističe kako se revolucionarni ideali mogu izdati i kako moć može korumpirati čak i one koji u početku žele stvoriti pravednije društvo. Simbolička je moć ove knjige neizmjerno plastična i utjelovljuje se u ideji negativnoga mimesisa, jer životinje ustrojene prema modelu ljudskoga društva i političkih poredaka koji su mu inherentni tijekom povijesti postaju istovjetne ljudskim grijesima i svim drugim osobinama. U tom smislu Orwell slijedi logiku basne u ruhu političke alegorije. Vjetrenjača, primjerice, predstavlja napore industrijalizacije i modernizacije u Sovjetskome Savezu, dok sve veća kontrola svinja nad resursima i manipulacija jezikom simboliziraju načine na koje je vladajuća klasa iskorištavala radničku klasu. George Orwell je napisao Životinjsku farmu nakon Drugog svjetskoga rata, u vrijeme kada je Sovjetski Savez bio velika globalna sila. Koristio je alegoriju kako bi kritizirao sovjetski sustav i njegovu izdaju ideala revolucije. U biti, Životinjska farma je snažna kritika sovjetskoga sustava, koristeći jednostavnu basnu kako bi razotkrila opasnosti nekontrolirane moći i korupcije koja se može dogoditi kada se napuste revolucionarni ideali. Ok, a zašto sam u ovim petim besmislicama odjednom iz čista nemira odlučio napisati baš nešto o piscu kojeg sam čitao prije 1984. godine i nakon toga uglavnom ništa, a najbolji mi je oduvijek bio njegov prvi roman genijalnoga naslova Nitko i ništa u Parizu i Londonu? Može li razlog biti besmislen? To bi onda bilo naprosto sjajno i pokazivalo bi da se iz ludosti svijeta mogu učiniti sve mudrosti novoga svijeta kakav uopće ne postoji na ovoj zemlji. Osim toga, to bi bilo suprotno onom poznatome iskazu sv. Pavla, kršćanskoga apostola, koji na jednom mjestu baveći se misterijem Krista kaže kako je Bog mudrost svijeta pretvorio u ludost. Besmislen razlog je conradictio in adjecto. E, baš zato se čini odlučujućim za razumijevanje onoga o čemu je ovdje riječ. Život nije nikakva Odiseja logosa, već kako to kaže Jean Rostand „smiješna pustolovina protoplazme“. Zbog toga su životinje mimetički prikaz ljudske bijede i besmisla, ali i uzvišenoga nastojanja da čovjek postane anđeo u liku svinje, konja, majmuna i zeca. Kad je tzv. ljudski svijet koji je za ranoga Heideggera, a ni kasni nije mislio ništa drukčije, jedini istinski svijet, dok životinje nemaju „svijet“ jer je mogu dospjeti do duha ili simboličkoga horizonta kojim se jezik uzvisuje do zvijezda u diskurzivnim formama mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti, svede na totalno razaranje uma i vladavinu „carstva idiota“ o čemu razum više ništa ne može suvislo ni nesuvislo reći, što nam drugo preostaje negoli potražiti posljednje duševno utočište u zagrljaju s obožavanom životinjom? Orwellova Životinjska farma mi u tom smislu više ne podaruje ove suptilne više negoli metafizičke mogućnosti bezuvjetne izvan-etičke suosjećajnosti kao prvoga i posljednjega razloga svekolike milosti kao temelja ideje i prakse ljubavi. Zato se valja prepustiti mesijanskome tragu velike glazbe… 3. O Sergeju Rahmanjinovu gotovo da nisam ostavio ni retka u svojoj knjizi Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje (Litteris, Zagreb, 2025). Razlog je taj da unatoč mojoj „emocionalnoj“ naklonosti njegovim djelima poput Klavirskoga koncerta br. 2 i njegove monumentalne Druge Simfonije, stvar je ipak bila takva da je valjalo izvesti filozofijski ono što je postalo ključno za razvitak glazbe kao ideje nakon kraja i propasti Wagnerova koncepta umjetničke religije kao Gesamtkunstwerka i nakon kraja Mahlerove mesijansko-metafizičke glazbe kao čiste simfonije razlomljene duše (psyché) na ishodu 19. stoljeća, vijeka ambivalentne modernosti. Slučaj Rahmanjinove Druge Simfonije pritom ima dodatnu značajku nečega što pripada onom neiskazivome jer se pojavljuje kao svojevrsni povratak paloga anđela u svijet „drugoga ili novoga početka“. Skladana između 1906. i 1907., a premijerno izvedena 1908., simfonija je bila drugi pokušaj ruskoga skladatelja da sklada za cijeli orkestar. Iako je Rahmanjinovljeva Druga simfonija sada popularna za izvedbu koncertnim dvoranama, bilo je prilično iznenađujuće da je uopće skladana. S obzirom na to koliko je loše publika primila Prvu simfoniju 1897., Rahmanjinov je bio slomljen kritikama i na neko vrijeme je odustao od skladanja zbog kronične depresije. Provedena su istraživanja kako bi se utvrdilo što je posebno u Prvoj simfoniji dalo tako loše kritike. Neki su zaključili da je zapravo rivalstvo između konzervatorija u Sankt Peterburgu i Moskvi dovelo do velikog neuspjeha ovog djela. Nakon nekog vremena izbivanja i terapije, Rahmanjinov se vratio skladanju, a njegov Drugi koncert za klavir objavljen je i postao jedno od njegovih najuspješnijih djela ikad. Nakon popularnosti ovog klavirskoga Koncerta, Rahmanjinov je počeo skladati novu simfoniju, koja je na kraju postala njegova moćna Druga simfonija s kojom je osvojio prestižnu Glinkinu nagradu 1908. godine. Evo, ovako neki od najznačajnijih suvremenih muzikologa prikazuju glazbeni i izvanglazbeni sažetak veličanstvene Druge Simfonije. Ona ne počinje bombastično, već prigušenim tonovima. Basovi i violončela pianissimom ocrtavaju jednostavan motiv koji postaje temeljni melodijski materijal za veći dio djela; zapravo, gotovo sve glavne teme koje čujemo tijekom njegova četiri duga stavka nose barem neki trag postupne konture predstavljene u ovih prvih nekoliko taktova. Nakon katastrofe svoje Prve, čini se da je Rahmanjinov od početka Druge Simfonije usredotočen na uspostavljanje kompozicijskoga jedinstva. Ipak, ono što se još više ističe tijekom djela i neposrednije utječe na naše asocijacije na djelo jest jednostavna ljepota i lakoća njegovih melodija. Rahmanjinov bi bio dodatno kritiziran zbog pisanja s takvim neskrivenim romantizmom u vrijeme kada su Schönberg i njegovi bečki kolege dekonstruirali tonalni sustav do njegovih apsolutnih granica. Moderne reevaluacije njegove glazbe ujedinile su se oko karakteristika Rahmanjinovljevog glasa koje mu daju najveću trajnost: njegovu neusporedivu virtuoznost i neponovljivu melodijsku vještinu. Prigušeni početak uvoda raste do klimaksnih razmjera čak i prije nego što glavni tempo prvog stavka uopće započne. Nakon tužnog solilokvija engleskoga roga, jednostavna gesta tremolanda u gudačima lagano prelazi u glavni dio stavka. Nedugo nakon predstavljanja glavne teme, žurne geste triola nameću se kako bi nagovijestile energičnu aktivnost finala simfonije, iako su one samo jedan element u proširenome dijalogu prvog stavka. Frenetični scherzo drugog stavka također uključuje široko pjevnu sporednu temu i razrađenu fugu. Lirska slika trećeg stavka isprepliće dugi niz bogato melodičnih ideja, a sve su proizašle iz glavnog mota prvoga stavka. Svaki stavak ima tako ekspanzivan pristup formi da je povijest izvođenja simfonije prožeta opsežnim rezovima, koje je napravio gotovo svaki dirigent osim samog skladatelja. Većina modernih čitanja teži vraćanju djela njegovim grandioznim razmjerima. U posljednjem stavku osjećamo optimizam skladatelja koji je zasigurno ponovno otkrio svoj kreativni glas; njegove tri kontrastne ideje nastavljaju podsjećati i proširivati one iz prethodnih stavaka, s najlirskijom i najromantičnijom temom koja djelo vodi do uzvišenoga završetka. Više nije potrebno ništa reći i to je jedini „razlog“ zašto jedino od svih umjetnosti jedino glazba nadilazi prostor-vrijeme apsolutnoga zla.

August 31, 2025
Academia virtualis (3)

Academia virtualis (3)

1. U ovome predavanju nastojat ću pokazati, onoliko koliko je to propedeutički uopće moguće, kako Vanja Sutlić u svojem povijesnome mišljenju u razlici spram Martina Heideggera određuje pojam povijesne zgode. Pritom se neću ekstenzivno pozivati na citate iz njegovih djela, jer sve to u jednom drukčijem načinu filozofijskoga kazivanja možemo pronaći u mojim knjigama, od Slobode bez moći: Politike u mreži entropije do Tehnosfere I-V, Nemezisa: Aporija političkoga i politike, te Izgleda nadolazeće filozofije: Metafizike-kibernetike-transhumanizma. Krenimo, dakle, u samu bit stvari mišljenja koje se otvara u svojoj nesvodivosti kao povijesno mišljenje. Povijesna je zgoda zapravo mogućnost otvorenosti posve drukčije “povijesti”, koja nadilazi ne samo “temporalno ustrojstvo povijesti u metafizičkome smislu (Aristotel-Hegel ili “sada” kao nunc stans kao Uma koji povezuje Metafiziku i Enciklopediju filozofijskih znanosti), već i tzv. postmetafizički “povijesni sklop” nakon realizacije filozofije u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Vanja Sutlić polazeći od Heideggerova Ereignisa (i to već u Biti i suvremenosti, ali to je tada bilo još nedostatno razvijeno na zadnjih sto stranica teksta) kreće u “prebolijevanje” Marxova mišljenja kao dovršene i realizirane metafizike. Njegova povijesna zgoda je neka vrsta hibridnoga “koncepta” kao nedijalektičke sinteze Marxa i Heideggera. Ono što je on jedini učinio u suvremenoj filozofiji jest da je pokazao kako Heidegger ne vidi veličinu Marxa jer ga uzima samo kao metafizičara i antropologističkoga mislioca nakon Hegela, te je potrebno stoga kritički valorizirati Heideggerov promašaj u vezi njegove kritike Marxa. To sam razradio u nizu tekstova, npr. u knjizi Nemezis, u prva dva opsežna teksta o Marxu i Sutliću, te Heideggeru. Problem je ove nedijalektičke sinteze što je “povijesna zgoda” izvedena kroz povezivanje iste “logike” mišljenja koja je, naizgled paradoksalno, na djelu i u Marxa i u Heideggera. To je misao koja vrijeme u njezinoj trijadi ekstaza ili dimenzija (prošlost-sadašnjost-budućnost) izvodi iz otvorenosti onog što “nije”, dakle “budućnosti”, a nije ni utopija ni eshatologija bitka, već postavljanje događaja u njegovoj konačnosti iz onoga što dolazi, a nije ga moguće sagledati ni iz prošlosti, niti iz sadašnjosti kao aktualiteta čemu se sva trojica (Marx-Heidegger-Sutlić) posve otklanjaju jer je sadašnjost u znaku modalne kategorije “nužnosti”. Ono što jest jest fakticitet i nužnost, i zato je bitak u svojoj otvorenosti “nužno” ograničen vremenom kao onim što bijaše već bilo i jest tako kako jest. Pravi problem je u tome što je povijesna zgoda ona budućnost koja se ne može misliti iz prošlosti ove sadašnjosti po uzoru metafizike, već je potrebno destruirati čitav horizont onoga što Sutlić naziva “temporalnim ustrojstvom povijesti”. I još nešto: povijest je riječ/pojam koji je određen iz metafizike prvoga uzroka i posljednje svrhe u smislu najave i pretkazivanja “vijesti”, dok je historija redukcija povijesti na već dogođeno i otuda misaono opredmećeno. U tom smislu mi krivo govorimo da postoji neka povijest filozofije, povijest umjetnosti itd. Postoje samo “historije” kao svijesti i znanja o zbivanju, dok je povijesna zgoda ona koja nadilazi Hegelov pojam znanosti o zbivanju, a isto tako i Marxovu praksu rada kao znanstvenu povijest. Povijesna zgoda omogućuje kao slobodovanje autentične povijesnosti povijesti oboje: i Hegelovu „konstruktivnu dijalektiku“ rada Pojma i Marxovu „destruktivnu dijalektiku“ pojma Rada. Vječnost nije ništa otuda već povijesno određeno iz pra–arché, već se neprestano pokazuje kao otvorenost “novoga” iz povijesne zgode koja, kako to kaže Sutlić u svojim predavanjima Kako čitati Heideggera, može pasti na razinu neprestane odgode prave zgode ili, ono najgore (apokaliptičko i ono katastrofalno) ꟷ može pasti u ništavilo i bezdan nihilizma. Nema ničega što je čvrsto i određeno, nikakve mesijanske i eshatologijske “zgode”, već samo brižnoga mišljenja budućnosti kao otvorenosti nadolazećega vremena izvan njegove redukcije na postojanost i trajanje, ovjekovječenje i oprisutnjenje. Stvari s povijesnom zgodom dolaze u pitanje upravo “sada” kad sama tehnosfera misli i proizvodi vrijeme koje “nije” i koje se neprestano pojavljuje kao ireverzibilna reverzibilnost. Unheimlich je u samoj “biti” tehnosfere i to je ono što suvremenu filozofiju mora postaviti u pitanje, inače nema nikakvih izgleda za budućnost. Sutlića je to istinski “mučilo” jer je vidio konzekvencije ovog nihilizma, dok su drugi epigonski postajali samo nešto bolji ili manje bolji “kustosi” u Muzeju historije filozofije. 2. Vanja Sutlić preuzeo je Heideggerov pojam, bolje pojmove prebolijevanja/pregorijevanja metafizike (Űberwindung/Verwindung) umjesto Hegel-Marxova Aufhebunga (ukidanja-prevladavanja). U Praksi rada kao znanstvenoj povijesti je zbilja gotovo u najsitnije detalje obrazložio filologijski i filozofijski što sve pretpostavlja pojam Aufhebunga. Uglavnom, vrlo sažeto. Kod Heideggera je kao i kod Marxa sve u znaku analogije i pokušaja prevladavanja metafizičkoga ustrojstva zapadnjačkog mišljenja. Analogija je uvijek s onim što je već bilo u grčkome mišljenju i zato tolika obuzetost etimologijom, a kod Sutlića neologizmima. Marx kao i Nietzsche uzima iz baštine Grka ono što je neizbrisivo i uistinu najuzvišenije uopće, svezu slobode i bitka kao moći življenja u zajedništvu s Drugima (bogovima i ljudima). Uvijek je posrijedi u Marxa, što Sutlić u Praksi rada sustavno dokazuje i pokazuje, ono što je onkraj povijesno-epohalnih granica poput ideje polisa i osmišljavanja svijeta iz mitologije, filozofije i znanosti. No, kao hegelovac, on se (kako to odlično izvodi Emanuele Severino u nekim tekstovima) uvijek referira na Aristotela, a ne Platona. (Usput, današnje brutalno i ekstremistički desno neutraliziranje i suspendiranje Marxova mišljenja zbog grozomorne prakse totalitarnih sustava realnoga socijalizma 20. stoljeća i pokušaja da se čitavo duhovno nasljeđe ideje komunizma proglasi „zlom“ bez presedana u povijesti, pa otuda i Marxa treba istom mjerom likvidirati iz misaone baštine povijesti, predstavlja ono najbarbarskije uopće u suvremenosti i stoga zaslužuje radikalnu kritiku svekolikih pseudo-filozofijskih temelja ovog ideološkoga spektakla fašistoidne kontrarevolucije u Europi i svijetu uopće.) Otuda ona rečenica koju navodim preko Sutlića o zbilji kao mistifikaciji u Hegela, kojoj nedostaje “racionalna jezgra”. Povijesna zgoda je već in nuce prisutna u labirintu metafizike i njezina je istinska toponomija ꟷ sloboda kao “uvjet mogućnosti” događanja same zgode. Mišljenje je otuda nužno povijesno mišljenje jer je rođeno u jezgri metafizike i to kao “mitologika” (moj tekst o Sutlićevoj najsloženijoj i najinventivnoj raspravi uopće “Rad i bog” čini se ključnim poglavljem u mojoj monografskoj studiji naslovljenoj Vanja Sutlić: Otvorenost povijesnoga mišljenja i njegove granice, Multimedijalni Institut, Zagreb, 2026. ) koja omogućuje metafiziku kao tehno-logiku čiji je posljednji trag postojanja ꟷ ona famozna “imanentna transcendencija”, ili, stanje realizirane metafizike u kojem primat ima imanencija, svijet, zbilja kao praksa, a ne transcendencija, duh, teorija. Povijesna zgoda događa “se” u otvorenosti svjetova, ne svijeta kao jednog i jedinog, jer se njezina moć odvija u okviru totalno realizirane metafizike prakse rada kao znanstvene povijesti. Zato Sutlić i kaže na mnogo mjesto izričito kako je “početak povijesnoga mišljenja slučen ili događa se u konstelaciji nihilizma”. Povijesna zgoda se, dakle, otvara u svojoj troznačnosti: (1) kao smisao bitka u istovjetnosti življenja i kazivanja, (2) kao smisao bića u njihovoj univoknoj kontingenciji, te naposljetku (3) kao smisao onog što se metafizički naziva bit ljudske egzistencije. Nije to više tradicionalno kazano jedinstvo bitka i mišljenja, već smisaoni bitak kao zgoda otvorenosti drugačijeg življenja onkraj svih dosadašnjih granica metafizike (kauzalitet i teleologija ovdje otpadaju, a to je već Nietzsche najavio u svojim spisima). Problematičnost i aporetičnost ovog mišljenja povijesne zgode, kako ja to vidim, nije kao u Heideggera i Severina, “vjernost” kazivanju tzv. predoskratovaca. Uostalom, Sutlić se ne bavi kao Heidegger “velikim pjesnicima”, jer je on u tom pogledu gotovo nalik “ozbiljnim” spekulativnim misliocima poput Hegela i Schellinga. Problematičnost i aporetičnost “povijesnoga mišljenja” vidim u tome što je ovo mišljenje u svojoj nedijalektičkoj sintezi Marxa i Heideggera nužno osuđeno na “negaciju” njihovih dosega mišljenja i po analogiji s metafizikom mora od jezika “stvoriti” svojevrsnu igru neo-logizama jer ono nadolazeće u svojoj ekstatičnosti ne-još-vremena ne može biti drugačije mišljeno negoli kao slutnja-najava-pretkazivanje-sustajanje-odgoda. I još nešto: krajnje paradoksalno, ne može se “povijesnim mišljenjem” iako je jedini nakon Heideggera baš Sutlić shvatio bit suvremenosti iz logike tehno-geneze, pristupiti “biti tehnosfere”, već jedino iz “digitalnoga konstruktivizma” Gillesa Deleuzea (v. moju knjigu Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022). Zašto? Zato što tehnosfera nije više tehno-logika realizirane metafizike, već “novo” mišljenje onog što nadilazi stvar mišljenja, rekao bi Nietzsche, ljudskog-suviše-ljudskoga. Tehnosfera drugačije i neljudski misli i taj Unheimlich autopoiesis je posljednja granica ne samo mišljenja uopće, već mogućnosti razlikovanja živoga i mrtvoga iz razlikovanja živoga i umjetnoga. Ono artificijelno postaje uvjet mogućnosti svekolikoga „života“ koji se više ne razumije ni „biologijski“ niti „psihologijski“, a niti „antropologijski“. Življenje života u smislu onog jednokratnoga i neponovljivoga koje od Aristotela do Sutlića čini samu „logiku mišljenja“ kao „duhovnoga bitka“ ima sada pred sobom ono što nazivam „Velikim Trećim“ (tertium datur), a to nije više ni pojam boga niti prirode u užem i širem smislu, već ono što tehno-poietički proizvodi novu stvarnost kao simulakrum stanja, a ne događaja. Uostalom, problem je „povijesne zgode“ što s njom više ne možemo otvoriti „horizont događaja“ u novome kozmologijskome smislu koji pripada teorijskoj fizici i matematici, a ne filozofijskome promišljanju biti znanosti kao realizaciji prakse rada u istovjetnosti theoriae, praxis i poiesis. 3. Sve su tzv. filozofijske orijentacije nakon ovog totalnoga obrata biti metafizike koja se realizira u tehnosferi naprosto nevjerodostojne, poput pseudo-sekti jedne posve nebitne “religije” koja više ne može dohvatiti smisao suvremenosti. Zato su hegelijanci, marksisti, ničeanci, hajdegerijanci, delezovci, pristalice pragmatizma, tzv. analitičke filozofije, neurokognitivisti, kibernetičari poput naslova jedne davne američke SF-serije – Izgubljeni u svemiru. Zašto? Zbog toga što filozofija više nema nakon svojeg kraja i realizacije metafizike ꟷ a to su otvorili kao problem Martin Heidegger, Vanja Sutlić, Ivan Urbančič ꟷ nikakve ni “revolucionarne” niti “logičko-povijesne” misije u realitetu koji je postao tehnoznanstvena konstrukcija. Izgledi nadolazeće filozofije, kako glasi naslov moje knjige koja je zapravo šesti svezak Tehnosfere u smislu svojevrsnog Appendixa, su jedino u tome da mišljenje prijeđe granice i “revolucije” i “apokaliptike”, i tehnološkoga scijentifizma i nove pseudo-teologije događaja, da se othrva prijetnji da postane ancilla tehnologiae kao novi oblik ancilla theologia. Mišljenje povijesne zgode, iako se Sutlić često u okviru knjige Praksa rada kao znanstvena povijest nastoji jasno terminologijski otkloniti od različitih „mišljenja revolucije“ iz okružja tzv. praxis-marksizma (osobito onog što je bio „program“ humanističke orijentacije mišljenja Marxa i Heideggera u djelima Gaje Petrovića), ne može se svesti ni na kakvo revolucionarno mišljenje niti na apokaliptiku koja naviješta kraj svih ontologija kroz promišljanje „svijeta rada“. Ono je ono što „jest“ i „nije“ na način zgode koja se događa onkraj granica povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka u okružju apsolutne tehno-logike kao realizirane kibernetike. I zato treba biti posve jasno da je Sutlić nužno morao na svojem putu mišljenja kao, uostalom, i Heidegger, dospjeti do eksperimentalne mogućnosti samoga jezika koji otvara nove mogućnosti tek onda kad je samo mišljenje koje ga vodi i podaruje mu moć uputstva za ulazak u ono nadolazeće otvoreno igri mito-poietičkoga kruga u traganju za dostojanstvom i jezika i mišljenja kao izvorne slobode koja određuje bit i suvremenost zgode autentične povijesti. Kako to obično biva, pred kraj misaonoga života nastojao je misliti i pisati jednostavno, najjednostavnije, bez upućivanja na izvore drugih mislioca i mišljenja. I zato je povijesna zgoda unatoč ograda i negacije svih opstojećih tzv. filozofijskih orijentacija u 20. stoljeću u njegovu povijesnome mišljenju ne samo prva i uputna riječ mišljenja, već i ono neiskazivo i uistinu nemislivo. Tako je to, uostalom, slučaj u velikih mislioca od Heraklita do Heideggera, jer ni logos ni Ereignis niti povijesna zgoda ne mogu „eksplikativno“ biti programatski pojmovi novoga ako se ne raščisti ono što takve riječi uopće omogućuje i otvara ih u suvremenosti kao zadaću mišljenja.

August 30, 2025
Trijumf političkih religija

Trijumf političkih religija

Uvodne postavke Hans Maier u članku „Pojmovi za usporedbu diktatura: „Totalitarizam“ i „političke religije“ tvrdi da tradicionalni pojmovi tiranije, autokracije, despotizma i diktature ne mogu više biti primjenjivi u analizi totalitarne vladavine 20. stoljeća.[1] Ako se ova prosudba može smatrati primjerenom, tada se suočavamo sa svojevrsnim novim „praznim prostorom moći“.[2] Sve ono što je bilo samorazumljivo tijekom čitave povijesti zapadnjačke filozofije politike odjednom gubi tlo pod nogama. No, problem je utoliko veći što nije moguće olako nadomjestiti tradicionalne pojmove političke vladavine njihovim suvremenim adekvatima. Kako uspoređivati tiraniju i vladavinu oligarha u Ateni u doba Sokrata sa suvremenim političkim poretcima „demokratske oligarhije“ u Europi? Kako onda suditi o politici koja prožima cjelokupni poredak društvenih odnosa u doba moderne ne ostavljajući nikakve iluzije o autonomiji ekonomije, morala, kulture, znanosti, umjetnosti? Analogije nisu uvijek od pomoći. Potrebno je katkad promijeniti smjer mišljenja. Dobar primjer za to je paradigmatska studija Hannah Arendt o totalitarizmu. Njezino razumijevanje razlike između „političkoga“ i „politike“ putokazom je novoga smjera. Nesvodljivost se totalne vladavine u 20. stoljeću pokazuje singularnim događajem u povijesti. Ne prethodi mu ništa osim njega samoga. Novost u svemu tome ne proizlazi iz neizvjesnosti i neproračunljivosti nadolazećega događaja. Posve suprotno, novost u njezinoj posvemašnjoj otvorenosti mogućnosti nastaje iz nužnosti uspostave totalne države kao postaje na putu do globalnog izvanrednoga stanja.[3] Totalitarizam nije tek način apsolutne vladavine koja ima karakter totalne mobilizacije masa, tehnike i ideologije u 20. stoljeću. Nešto drugo se ovdje pokazuje prekretnim. Vladavina se ne određuje više ničim izvanjskim. Nema pozivanja na Boga. Ali njegovi nadomjesci u sekularno i profano doba posvuda se ideologijski konstruiraju. Razliku između sekularnoga i profanoga mogli bismo odrediti na sljedeći način. Sekularno predstavlja politički proces uspostave modernoga doba u Europi. To znači da se utjecaj religije i institucionalne moći crkve neutralizira ili čak radikalno negira kao u slučaju Francuske nakon revolucije 1789. godine. Sekularno se odnosi, dakle, na politiku moderne liberalno-demokratske i republikanske vjernosti „civilnoj religiji“ slobode. Žrtvovanje za republiku postaje važnije od mučeništva vjere. Nastanak novih institucija države i društva pritom odgovara kapitalističkome duhu tehnoznanstvene inovacije i modernome geslu prosvjetiteljstva. Kako to tumači Michel Foucault u predavanjima 1982-1983. godine na College de France o načinu vladanja (gouvernmentalité) geslo ili program prosvjetiteljstva jest napredak i obrazovanje kao temeljna ideja uzdignuća čovjeka do stupnja samospoznaje.[4] Sekularnost postaje otuda nužnost uspostave programa modernosti u sklopu ekonomije, politike i kulture utemeljene na načelima umne vladavine.[5] Ako Bog više ne propisuje državi granice njezine suverenosti u upravljanju poviješću, obrat se pojavljuje u samopostavljanju zakona kao nove prirode čovjeka. Umjesto božanskih ovlasti moderna vladavina u kapitalizmu izvorno je političke prirode. To je vladavina zakona, a ne vladavina Crkve i njezinih pravila na osnovu božanske milosti. Usuprot tome, profano predstavlja sve ono što se u sekularnome društvu pokazuje svođenjem duha na kulturu kao svakidašnji način egzistencije čovjeka. Kad se profanost povezuje s nečim što gubi dostojanstvo i veličinu uglavnom se misli na gubitak vrijednosti. U pitanju je nestanak ranga. Ali, nipošto se ovdje ne smije predmnijevati kako je riječ o nečemu neupitnome samo zato što je riječ o Božjoj objavi. Razlikovanje vjere i razuma već od Kanta i prosvjetiteljstva ne svodi se tek na dvije različite instancije u odnosu mišljenja u utemeljenju djelovanja i njegove prividne suprotnosti u vjeri kao temelju bez temelja, koja se nalazi s onu stranu racionalnoga dokaza o bitku i egzistenciji. Dogmatska narav postavljanja „prirode“ u doba nastanka moderne znanosti i tehnike „racionalnom“ osnovom shvaćanja Boga u teologiji najbolje je posvjedočena u Leibnizovoj teodiceji.[6] Ali, dogmatsko se odnosi samo na ono što je ujedno „prirodno“ i „racionalno“. To čini sve ono utemeljeno činom Božje moći stvaranja. Sam je um ništa drugo negoli sekularna verzija vjere u božansku providnost povijesti. U Hegelovoj spekulativnoj dijalektici ta se ideja pokazuje već na razini istovjetnosti pojmova uma i zbilje. Sekularno se doba stoga može imenovati dobom moderne politike suverenosti. A profanost, pak, pripada kulturi koja nadomješta djelovanje duhovnih vrijednosti transcendencije. Uvjet mogućnosti postojanja stvari profanim proizlazi iz onoga što čini temelj modernosti. To je, dakako, politika kao proces sekularizacije. Ne slučajno, Carl Schmitt opravdano kaže da je moderna politika sekularizacija teologije u svim njezinim pojmovima: od ekonomije do suverenosti, od shvaćanja vladavine do modela ljudskoga djelovanja.[7] Kada, dakle, tiranija, autokracija, despotizam, a niti diktatura više ne pomažu u svođenju vladavine na zajednički nazivnik povijesno-metafizičkoga temelja povijesti, što preostaje? Što je zajedničko fašizmu, nacizmu i komunizmu ako ne ono što određuje njegov ideologijski supstrat vladavine u doba političkoga terora? Militarizacija i teatralizacija javnoga života proizlaze iz obogotvorenja političke moći u formi totalne države. Već je Walter Benjamin u analizi gubitka aure umjetničkoga djela govorio o dva načina surogata mita i religije u suvremeno doba tehnike: (1) estetizacija politike (fašizam i nacizam) i (2) politizacija estetike (komunizam).[8] Pojam totalitarizma je nastao kao reakcija liberalno-demokratske kritike obnove despotizma i diktature u modernoj politici. Otuda se pojam političke religije pojavljuje 1938. u tekstu austrijskoga politologa, filozofa politike i pravnika Erica Voegelina.[9] Valja dodati da je istraživanje tog pojma jedan od putova nove analize obnove moguće totalitarne vladavine u globalnome poretku. Voegelin u svojem ranome djelu uvodi pojam „gnosticizma“ u modernoj politici. Sve otpočinje s humanizmom kao dobom sekularizacije božanske moći. Umjesto transcendencije kao Božjega plana u vođenju povijesti i države na zemlji, pojavljuje se doba manipulacije, tehnike i instrumentalnosti države s Machiavellijem i Thomasom Morusom. Voegelin je u kontekst svjetske povijesti po prvi put postavio moderne ideologijsko-političke pokrete i poretke fašizma, nacizma i komunizma. Za njega su to proizvodi procesa sekularizacije u Europi. Oni se više ne korijene u tradiciji kršćanstva. Univerzalizam Boga nadomjestili su partikularizmom klase, nacije i rase (ekonomije i krvi). Unatoč ove gotovo tvrde manihejske sheme povijesti kakvu zastupa rani Voegelin u svojim povijesno-filozofijskim analizama, očigledno je da nastanak modernoga doba označava nešto sudbinski prekretno. Religija u svojoj sekularno-profanoj formi suverene politike nacija-država bez temelja u transcendentalnoj ideji nastanka zajednice postaje nadomjesni čimbenik društvenih odnosa. Nadomjestak valja razumjeti ontologijsko-politički. Kada nestaje ili se dokida čvrsta struktura tradicionalnih poredaka autoriteta i vladavine, tada na scenu nastupa zamjenska struktura. Giorgio Agamben je u svojim genealogijskim analizama razlike između teologijskoga shvaćanja pojma ekonomije i novovjekovne inskripcije u nastanku znanosti imenovane političkom ekonomijom kao znanošću o bogatstvu naroda u poretku kapitalističkoga razvitka društvenih odnosa u Europi na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće posebno ukazivao na razlikovanje između dva tipa političkoga odnosa spram vladavine. Prvi se odnosi na strogo političko uređenje pitanja o suverenosti teritorija nacije-države, a drugo smjera pitanju funkcionalnoga upravljanja zajednicom (državom i društvom) u situaciji kada znanost i tehnika potiskuju religiozne sustave discipliniranja ljudskoga tijela.[10] Kvazireligiozna dimenzija istodobno predstavlja legitimnost novoga političkoga poretka. Njega označava diktatura unutarsvjetovnosti. A ona uzdiže kolektivnost rase, klase ili države kao ens realissimum i to kroz obogotvorenje totalitarne politike. Zanimljivo je da Raymond Aron, radikalni liberalni kritičar totalitarne vladavine, 1939. godine koristi pojmove religion politique i religion seculiere.[11] Pojam religije je ovdje izvan uobičajenog značenja zajednice vjernika koju određuje institucija crkve, doktrina vjere i telos povijesti. Kada se to ima u vidu, tada religija označava metafizičko jedinstvo ideologije i politike za druge svrhe. Pojmom „gnosticizam“ Voegelin upućuje na ono što označava imanencija vjere. Riječ je o političkome određenju u moderno doba. Ono otpočinje s humanizmom u Europi. Taj dvojni aspekt duhovnih i svjetovnih religija ima svoje povijesno podrijetlo u kasnoj antici. A proteže se preko srednjega vijeka do prosvjetiteljstva i modernoga doba. Tri su mu osnovne crte prožimanja vladavine kao političkoga poretka i duhovnoga vodstva: (1) cezaropapizam u srednjovjekovnoj Europi; (2) apsolutizam i revolucionarni teror i (3) moderni totalitarni poredak diktatura (fašizam, nacizam, i komunizam). Politička je religioznost ono isto što Carl Schmitt kaže za politiku da je sekularizacija teologije na Zapadu.[12] Ako se religija politizira u raznim oblicima sukoba između klasa, nacija i država, onda je njezina duhovna moć orijentacije u povijesti ispražnjena od svetih sadržaja. Praznina postaje mjestom zauzimanja novoga prostora djelovanja. Kada više nema svetosti, svjetovnost vlada kao nadomjesna svetost. Već je Mallebranche u svojoj metafizici prigodnih uzroka uputio na smjer buduće sekularizacije i profanacije politike. Naravno, taj se proces ispražnjavanja od dogmatske svetosti srednjega vijeka zbiva počevši od ideje suverenosti nacije-države do prosvjetiteljske ideje samospoznaje putem znanosti i tehnike. Teologija politike postaje ideologijskim sredstvom/svrhom vladanja s pomoću modernih ideja mobilizacija masa. Sve što se u 20. stoljeću u radovima teoretičara elita pokazuje suprotnošću dva načela, vladavine i vladanja te bezuvjetne pokornosti Vođi u totalitarnim poretcima, proizlazi iz sklopa moći kao totalnosti ekonomije, politike i kulture. Pritom je odlučno da se igra ekonomske i političke moći pojavljuje ne samo društvenom formom odnosa koji prožimaju sve što jest u svijetu. Daleko je važnije da je suigra između dvije fundamentalne moći pitanje budućega smjera mišljenja uopće. Ako je ekonomska moć ona koja određuje političkoj njezine granice, tada je svijet postao ili će postati „dehumaniziranom pustinjom“ liberalne metafizike vrijednosti. Tako Derrida u Politikama prijateljstva na tragu Schmitta označava bit problema. Gdje se sve svodi na materijalni interes, profit i tehničko razumijevanje zbilje nedostaje smisao životnoga svijeta iz kojeg nastaju nove duhovne tvorevine.[13] No, ako je politička moć ipak važnija od terora ekonomske učinkovitosti globalnoga kapitalizma, pitanje koje otuda proizlazi jest kako odrediti uopće „bit“ ove politike s kojom alternativa između totalitarizma i demokracije u novim oblicima očitovanja može dovesti do „profaniranja“ politike kao mistične moći vladanja bez svojega stvarnoga subjekta? Zašto se u doba ideologija 20. stoljeća koje su s totalitarnim pokretima i poretcima doživjele vrhunac mobilizacije svijesti pojavljuje uopće potreba za nečim što predstavlja nadomjestak za „smrt Boga“ u moderni? Politika i religija ne mogu biti autonomnim djelovanjem čovjeka u složenome svijetu ekonomije globalnoga kapitalizma mreža ukoliko se ne pozivaju na ono što čini njihovu „bit“. To je očito nešto što nadilazi profanu formu vladavine. Stoga i zahtijeva svojevrsno začaravanje. Sjetimo se da je Max Weber proglasio modernost dobom raščaravanja.[14] Političke religije nisu, dakle, ništa drugo negoli odgovor na krizu modernosti. U okviru kraja same ideje modernosti kao bezuvjetnoga napretka i razvitka povijesti u prostoru kapitala, objekata, sredstva/svrhe života, shvaćenoga biološki i reduktivno, povratak religije obnavlja značenje iskonske politike. Kada se danas Zapadu suprotstavlja upravo ono što je bilo u samome temelju njegove povijesti od cezaropapizma (Rusija i carevi) do revolucionarnoga terora (komunizam 20. st.) i modernih formi totalne države zasnovane na ideji apsolutne nacije/rase/kulture u fašizmu i nacizmu, tada je očito da se pitanje političkoga islama s najradikalnijim načinom izvedbe u Islamskoj državi (ISIL) ili Kalifatu mora razumjeti kao nova ideologija etničko-kulturalne integracije s podrijetlom u politici identiteta. Bassam Tibi u svojim analizama fenomena političkoga islama i njegova ekstremnoga radikalizma dolazi do toga da iznova vraća u igru priču o totalitarizmu. No, sada to više nije zapadnjačka verzija vladavine zasnovane na analogiji s tradicionalnim tipovima vladavine poput tiranije, autokracije i despotizma. Umjesto totalitarizma nastaloga u Europi nakon I. svjetskoga rata, kada dolazi do sloma ideje nacionalne države imperijalističkim ratom između Njemačke i Austro-Ugarske protiv Engleske, Francuske i Amerike, novi oblik totalitarne vladavine isključivo je zasnovan na religijskome fundamentalizmu. Nakon 1989. godine s padom Berlinskoga zida ovaj se fenomen proširio svijetom. Dakako, totalitarizam koji za ideologiju ima političku religiju islama kao novi način legitimnosti s onu stranu poretka nacija-država do 1989. godine ne može se više razumjeti politički. Umjesto toga, uistinu paradoksalno, razumijevanje dolazi iz onoga što politiku danas čini novom tvorbom zajednice – iz kulture. Ako se islam shvaća u razlici spram svih drugih monoteističkih religija kao iznimka (exception) jer nadilazi razliku sekularnoga i profanoga, onda valja promisliti nije li religijski obrat (religious turn) u politici globalnoga doba umreženih poredaka moći kapitalizma put spram čiste tautologije: da je totalitarni poredak na „kraju povijesti“ samo drugo ime za povratak onome što nikad nije bilo. Religija se ne vraća u postsekularna društva, unatoč bjelodanih učinaka sužavanja prostora svjetovne vladavine u liberalnim demokracijama.[15] Ona, naprotiv, poprima formu čiste političke moći u doba „kraja ideologija“. Razlog valja vidjeti u tome što se više ne čini vjerodostojnom alternativom racionalnoj vjeri u budućnost. Umjesto toga religija sada ispunjava najvažniju ulogu vladavine u doba bez subjekta političke moći. „Prazan prostor moći“ rezerviran je za političke religije, bez obzira je li je riječ o postsekularnoj demokraciji na Zapadu ili o „novome totalitarizmu“ ekstremnog političkoga islama.[16] Kako ovo valja shvatiti? Ponajprije, forme političke vladavine u globalnome poretku postaju hibridni sklopovi raznolikih ideologija i političkih orijentacija. Vladavina Kine u 21. stoljeću jedan je od takvih primjera. Politički kolektivizam na osnovu stare ideologije maoizma doveden je u sklad s kapitalističkim modelom razvitka. Može ga se nazvati spojem neoliberalne strategije poduzetništva i državne regulacije temeljnih ekonomskih zakonitosti. Jednako se tako hibridnim poretkom ideja može imenovati ruski autokratski put sveze kapitalizma i oligarhijskoga upravljanja državom. Ono što valja naglasiti u svemu tome jest nemogućnost nastanka bilo kakvog „čistoga“ modela vladavine u posttotalitarno doba globalizacije. Ako se političke religije pojavljuju danas problemom upravo takve nerazriješene aporije o strukturi vladavine bez subjekta, onda je možda sazrelo vrijeme da se otkloni dogma kako između demokracije na Zapadu i nedemokratskih poredaka na Istoku postoji pojmovna razlika u shvaćanju religije. Nije problem u religiji, već u političkome određenju prostora u kojem se zbiva suspendiranje slobode i njezina preobrazba u mreže društva kontrole.[17] Dostatno je podsjetiti na dva usporedna politička događaja. Prvi je kraj komunizma u Europi 1989. godine, a drugi su zbivanja nakon Arapskoga proljeća na Bliskome istoku 2010-2014 godine. Početna ideja za oba događaja pretpostavlja dovršenje građanske revolucije i stvaranje okvira za preobrat iz totalitarno-autoritarnih poredaka u demokratski poredak slobode, pluralnosti života i kapitalističke tržišne ekonomije (enterprise economy). U oba slučaja ideologijska legitimacija u „tvrdome“ sekularno-profanome načinu tvorbe društvenih odnosa gubi svoje tlo pod nogama. Staljinistički komunizam u istočnoj Europi nije nadomješten liberalnom demokracijom. Isto tako zahtjevi za individualnim slobodama ostali su na razini formalnih političkih prava. Umjesto želje za radikalnom demokracijom svjedočimo sve većoj politizaciji religije (katolicizma i pravoslavlja). Religija postaje prihvatljiv nadomjestak za doktrinarnu prazninu komunizma. Isto vrijedi, ali u drugom kontekstu, za rušenje autokratskih i sekularnih poredaka različitih političkih sustava na Bliskome Istoku od Libije, Egipta do Sirije i Iraka. Politički islam nije pritom tek korištenje vjere u radikalne političke ciljeve promjene društva. Radi se o temeljnome pravilu uspostave kulture kao nove ideologije u posttotalitarnim poretcima globalnoga doba. Kada religija nastoji u cijelosti postati paradigmom kulture kao životnoga svijeta, tada je njezina duhovna moć nadomještena političkom legitimacijom borbe za „svete“ ciljeve svjetovnoga poretka: „domovinu“, „tradiciju“, „obiteljske vrijednosti“ itd. Religiju ovdje ne treba držati tek povratkom vjeri u izvornome smislu transcendencije. Ponajprije se radi o političkome utemeljenju kulture kao hibridnoga supstrata rase, nacije i tradicije. Ideja nacije izvan Zapada zato se ne izvodi iz shvaćanja suverene države niti iz koncepta autonomne kulture (univerzalizam francuske civilizacije i partikularizam njemačke kulture, Rousseau vs. Herder). Islam u svjetsko-povijesnome smislu postaje političkom religijom. S pomoću ideologije koja ispunjava prazan prostor Drugosti metode vladanja poprimaju despotski karakter izvršenja moći. Ovo treba posebno imati na umu. Kršćanstvo se u sekularno doba nužno desubjektivira. Umjesto cezaropapizma srednjega vijeka sada je njegova uloga svedena na svjetonazorne borbe u formalno pluralnome društvu. Opadanje političke moći kršćanstva ide ruku pod ruku s vladavinom modernih (političkih) ideologija poput nacionalizma i konzervativizma. No, ako politički islam posjeduje upravo ono „mistično“ polje drugosti i Drugoga, koje se danas bezuvjetno smatra svetošću potlačenih naroda u povijesti, to je prije svega stoga što nije uspio u zlatno doba europske modernosti od 17. do sredine 20. stoljeća postati vladajućom političkom religijom svijeta. Razlog leži u tome što je riječ o vjekovnome kolonijalizmu Zapada i unutarnjim političkim diktaturama Istoka. Te zemlje na arapskome poluotoku s islamom kao legitimacijom društvene organizacije i političke moći u smislu njezine primjene kao vladavine i sustava upravljanja nikad nisu uspjele ostvariti ideju suverenosti moderne nacije. Zašto je tome tako? Zakašnjela modernizacija odgovara onome što je tek provedeno u Turskoj za vladavine Kemal paše Atatürka u 20. stoljeću. Riječ je o sekularizmu „odozgo“. Vojne elite provele su modernizaciju zastarjelih institucija tradicionalnoga društva. Uvjet mogućnosti modernosti posvuda se pokazuje u Europi s nastankom sekularnih načela vladavine. Tamo gdje nije izvršena sekularizacija politički je poredak u pravilu nestabilan. Sklonost prelasku u stanje totalitarnih diktatura nije nipošto rijetkost. Primjer u 20. stoljeću u Europi su, naravno, Španjolska s Francovom i Portugal sa Salazarovom diktaturom uz jasnu ulogu ekstremnoga katolicizma kao političke religije par excellence. Američka je demokracija usuprot tome iznimkom. Tamo sekularnost nikad nije bila zbiljski učvršćena naprosto stoga što je poredak političkoga liberalizma i demokracije izgrađen „odozdo“ unutar pluralnoga društva. Religijske skupine protestantskih zajednica modernu su naciju-državu uspostavile u sukobima s autokratskim oblicima vladavine i centralizmom upravljanja iz tuđine britanskoga carstva.[18] Mnogo je razloga za tvrdnju da se doba modernosti na Zapadu ne može razumjeti bez istodobne brutalne kolonizacije Istoka. Međusobna ovisnost središta od kolonijalnih razmještenih periferija u svjetskome sustavu ekonomije modernoga kapitalizma pokazatelj je koliko se pojam modernosti ujedno proširuje i sužava. Modernost istodobno označava napredak središta i nazadak Drugoga, bezobzirne metode eksploatacije zemlje i stvaranje novoga svijeta. Ono što Deleuze u svojim studijama naziva aksiomatikom kapitalizma kao teritorijalne matrice raseljavanja/naseljavanja naroda pogađa širenje i sužavanje pojma modernosti.[19] Kada se to ima u vidu nije teško zapaziti kako pitanje nemodernosti arapskih društava i njihova državna organizacija ne može biti razjašnjeno tek upućivanjem na vrijednost klasičnih modernizacijskih paradigmi društvenoga razvitka.[20] Naposljetku, razumijevanje značenja religije za Zapad i za Istok nije isto. Politički islam s kojim se danas svi suočavaju bez vjerodostojna puta razumijevanja i, što je mnogo važnije, bez načina zbiljskoga djelovanja osim moralne panike, pokazuje se već problemom samoodređenja iz pojma religije kao ideologije/kulture. Navedimo samo jednu iznimno zanimljivu definiciju razlikovanja u pojmu religije između muslimana i kršćana: „Islam nije neprijateljski spram svijeta: riječ je o religiji. Ali muslimani ne povezuju riječ ‘religija’ s istom predodžbom s kojom to čine danas kršćani ili kako se to činilo već u srednjem vijeku. „Religija“ za muslimane znači ujedno više i manje no što je to terminologijski ekvivalent za kršćane. (…) Za muslimane islam nije puki sustav vjerovanja i Božje službe. (…) Islam je za njih cjelina života; njihov temelj građanskoga prava, kaznenoga prava i čak ono što bismo mi nazvali ustavnim pravom.“[21] Problem je stoga u trijumfu političkih religija danas jer se ono zajedničko, paradoksalno, političkome islamu i novim valovima kršćanskoga neokonzervativizma te židovskoga fundamentalizma zbiva u ime kulture. Kultura postaje novom ideologijom, a političke religije poprimaju novu formu. Ideologija pronalazi u njoj svoje masovne pripadnike kojima podaruje smisao žrtvovanjem za svetu stvar kraja povijesti. U raspravi o odnosu Zapada i Istoka u globalnome poretku nakon 1989. godine valja stoga izbjegavati dvije ideologijske sheme. Obje kulturu postavljaju u samo središte objašnjenja svih društvenih i političkih sukoba. Prva je orijentalizam, a druga okcidentalizam. Orijentalizam se zahvaljujući kulturalnim analizama diskursa europske i zapadnjačke književnosti u djelu Edwarda Saida uspostavio kao kritika predstavljanja Drugoga (Arapa, islama, Istoka, nezapadnjačke civilizacije u cjelini) u ime zapadnjačke moći „pripitomljavanja“ onoga što je Zapad izgubio od razdoblja moderne.[22]Riječ je, dakako, o „nevinosti prirode“, autentičnosti neke mitske kulture koja navodno čuva riznicu nepomućenoga kulturnoga identiteta od srednjega vijeka do danas. Pitanje moći, međutim, određuje sve kulturne tlapnje o povratku prirodi i slici „plemenitoga divljaka“. Europski imaginarij kulture još od prosvjetiteljstva ovu je sliku gradio stereotipom ili refleksijom o Drugome. Okcidentalizam je ista priča poput orijentalizma, ali s mnogo manjim teorijskim odjekom za razliku od Saidove kulturalne antropologije moći. Pojam okcidentalizma skovali su Ian Buruma i Avishai Margalit u ogledu istoimena naslova objavljenoga početkom 21. stoljeća da bi primijenili Saidov teorijski model, gotovo stereotip, u istraživanju istočnjačke slike ili refleksije o Zapadu.[23] Pritom se analiza odnosi ponajprije na tekstove i programe pokušaja razaranja i osvajanja Zapada, od japanskih ideja o vladavini „azijatske rase/civilizacije“ tijekom 2. svjetskoga rata do najopasnijega fenomena posttotalitarnoga doba – nastanka i širenja islamskog fundamentalizma i mreže globalnoga terora. Zašto valja izbjegavati ove janusovske kulturalne paradigme u razumijevanju Drugoga? Odgovor je jednostavan. Orijentalizam i okcidentalizam su kulturalne ideologije moći prisvajanja Drugoga, a ne njegove emancipacije od dvije podjednako opasne redukcije. Prva je kolektivističko shvaćanje povijesti kao organske kulture naroda. Iz toga proizlazi fama o nepogrešivosti, mističnome poslanstvu „velikih“ i „povijesnih“ naroda u posebnoj ulozi u svjetskoj povijesti, ali i paranoičan stav o vjekovnoj podjarmljenosti „malih naroda“ i njihovu žrtvenom statusu koji postaje opravdanjem za „svete ratove“ u doba kraja nacije-države. Druga je redukcija vezana uz shvaćanje Drugoga iz perspektive kulturalnoga odvajanja između „nas“ i „njih“. Drugi su uvijek „oni“. Nemoguće je izjednačiti razlike. Čak i kad postoji potreba za tolerancijom između aktera različitih kultura razlike tvore mogućnosti novoga identiteta. U drugom obratu to je pitanje univerzalnosti (uma i slobode) i partikularnosti (strasti i moći). Razlika kao izvor kontingencije povijesti postaje tako umjesto pluralnosti kultura nešto posve „drukčije“ i „drugo“. Iz pohvala razlika nastaje pogubni fenomen našega doba. Često se najciničnije opravdava u društvenim odnosima i političkim sukobima između naroda, vjera i civilizacija u globalnome poretku. Čitava mreža odnosa protkana je danas pozivanjem na identitet. A njegovo je podrijetlo i „prazan prostor moći“ sadržan upravo u pojmu kulture.[24] Kada politički sukobi između Zapada/Amerike i islamskoga svijeta danas poprimaju kulturalna značenja, to je pouzdani znak za čin političke dekonstrukcije kulture. Posrijedi je čin raskrinkavanja svih oblika politizacije religije. No, uvjet mogućnosti da taj čin mišljenja još uvijek može pridonijeti uspostavi razlikovne zone između ideologije i kulture jest povratak izvornome poretku kategorija u zbilji. Koliko je to moguće danas, uistinu je pravo pitanje. Kritika ideologije nije u cijelosti izgubila vjerodostojnost. Štoviše, često svjedočimo o mikropolitkama identiteta u borbi za obrat hegemonije u suvremenim društvima. To se posebno odnosi na ideje zagovornika feminizma, LGBT skupina, rasnih i inih kulturalnih manjina. Politike emancipacije postaju ključnim riječima preobrazbe revolucije u strategije kulturalne subverzije i otpora. Bez ideologijskih borbi suvremeno bi polje društvene borbe bilo prepušteno na milost i nemilost populističkih diktatura. U hibridno doba bez supstancije nije začudno zašto i ideologije poprimaju karakter hibridizacije. To, dakako, ne znači da ljevica zastupa desničarske ideje ili da svjedočimo nekoj vrsti postmoderne farse bez autentičnosti. Posve suprotno, naše je doba u svojoj neautentičnosti toliko samosvojno upravo u tome što se može odrediti najvišim stupnjem vladavine logike nadomjeska (Ersatz-ideologie). Tako se i ideologija populizma u prividno demokratskome ozračju pojavljuje uvijek okićena desničarskim znakovljem pozivajući se u ime demokratskih vrijednosti na suspenziju liberalne demokracije. Bez kritike onoga što čini bit ideologije u globalno doba sve se čini uzaludnim, pa tako i razumijevanje mreže odnosa iz kojih nastaju novi fenomeni znanja/moći u društvima kontrole. To nije ništa drugo nego sveto ime kulture. Gubitak vrijednosti u duhovnome smislu označava ulazak kulture u svijet moderne tvorbe života. Na taj način sama kultura obezvređuje život time što ga pretvara u mogućnost nadomjeska. Živimo u umreženim društvima kontrole. U njima politika postaje medijska atrakcija, a političko kao čin otpora i slobode svodi se na pokušaj da se politici vrati dostojanstvo kao i kulturi njezine istinske vrijednosti.[25]Samo zbog toga čini se razložnim iznova postaviti problem interpretacije jedne gotovo zaboravljene paradigme u političkim znanostima, filozofiji politike i teoriji ideologije, Političke religije, naime, nisu suprotnost spram analitičkoga pojma totalitarizma. Možda je upravo stvar u tome da suvremeno doba ukrižavanja i povratka povijesti u stanje nedovršenosti zahtijeva promišljanje razloga zašto se baš religija danas savršeno ogleda kao bit bez supstancije i kao moć bez subjekta u vladavini onim što je preostalo od svjetske povijesti. Nije li paradoks suvremenosti u tome što političke religije u doba društava kontrole ispunjavaju ulogu tvorbe „biti“ novih oblika moguće totalitarne vladavine u globalnim poretcima?[26] Ovo, naravno, iziskuje pomnije razmatranje i povijesno-genealogijsku analizu. Ako je kultura osnova svakog ideologijskoga djelovanja danas, tada je iz ovoga moguće izvesti sljedeću ključnu postavku. Religije u globalno doba mogu imati značenje izvora kulturnoga identiteta naroda i pojedinca samo ako se kultura ispražnjava od svojih primarnih sadržaja. Kao što se religija ispražnjava od vjerskih zahtjeva očekivanja nadolazeće zajednice božanske pravednosti u onostranosti, tako se kultura dekulturalizira i postaje potrošnjom, spektaklom, stilom života. Paradoks je da su sve religije današnjice zapravo sekularne i profane jer su politizirane. Time su svedene na zajednički nazivnik moći bez subjekta. Gdje je duhovna supstancija vjere iščezla pred zahtjevom za političkom moći u svijetu, tamo vlada praznina i nemoć istinske obnove religije iz same sebe.[27] Eric Voegelin je taj fenomen shvatio kao sukob između transcendencije i imanencije, a čitav sklop modernih sekularnih ideologija i pojmova politike odredio gnosticizmom. Ima li to još uvijek važne posljedice i za današnje stanje stvari? 1. Voegelinovo razumijevanje povijesti: od gnosticizma do političkih religija moderne Što označava pojam – političke religije? Uvodno smo već nagovijestili da je uvođenje tog pojma u djelima Erica Voegelina i Raymonda Arona bio značajan prilog novome pristupu u shvaćanju totalitarne vladavine modernoga doba. Štoviše, njime je skrenuta pozornost na specifičnu preobrazbu funkcije i uloge modernoga pojma ideologije. U razlici spram pozitivističkoga pristupa u rasponu od „znanstvenoga socijalizma“ do sociologijskih teorija o društvenoj svijesti i njezinome razvitku u povijesti, političke religije povezuju dvije sfere ljudskoga odnosa spram svijeta – profanu i sakralnu. Ako se politika definira djelovanjem koje teži izgradnji pravedne zajednice (politeia, civitas dei), religija već unaprijed pretpostavlja postojanje zajednice koja se ne može utemeljiti iz same sebe. Njezino podrijetlo mora biti mitsko i mistično, simboličko i nesvodljivo na ljudske-odveć-ljudske djelatnosti. Zajednica uključuje slobodu i žrtvovanje za njezine sadržaje u formi religiozno-političke otvorenosti događaja. U svim svjetskim civilizacijama pitanje početka ili utemeljenja zajednice otuda ne može zaobići ono što nadilazi prolazne svrhe egzistencije. Filozofi, proroci i pjesnici utemeljuju zajednicu s pomoću Pisma/Zakona. Tako otpočinje povijest. Razlike između arhajskih i modernih vremena gotovo da su nevažne. Naposljetku, najveći filozof 20. stoljeća Martin Heidegger je u patosu svojega mišljenja „drugoga početka“ neprestano ukazivao na problem nadilaženja ljudskoga obzorja i svođenja djelovanja na političko u užem i širem smislu. Bitak političkoga proizlazi iz jedne dublje perspektive, ali isto tako i bitak religioznoga iskustva.[28] Filozofijsko-politička analiza Voegelina u istoimenoj knjizi iz 1938. godine ne ostavlja nimalo sumnje, unatoč toga što su mnogi interpreti ovaj pojam sveli na uporabu u kontekstu modernoga doba primjenjući ga izričito na masovne pokrete 20. stoljeća poput nacizma, fašizma i komunizma, da je bit čovjeka temelj za njegovu daljnju protežnost u sferi politike. No, već tu nastaju prijepori. Filozofijska antropologija na koju se naslanja Voegelin, te je i sam u svojim tekstovima implicitno izgrađuje, ima uporište u Platonu i sv. Augustinu.[29] Kao što je to sam priznao u jednom autobiografskome zapisu, na njega su znatno utjecali i neotomistički mislioci 20. stoljeća.[30] Već je iz ovoga bjelodano da se ljudska bit ne može temporalizirati. To je „priroda“ supripadna čovjeku, ali ne kao tek tjelesnome, nego ponajprije kao duhovnome i religioznome biću. U tom pogledu riječ je o esencijalističkome razumijevanju čovjeka kao i povijesti uopće. Konačnost je samo derivacija vječnosti. Kao što je politika sukladno tome samo jedna forma mišljenja i djelovanja. A ona se ne iscrpljuje u onome što bismo mogli nazvati političkim u užem smislu riječi. Otuda slijedi da se političke religije mogu razmatrati kao pojam koji nadilazi povijesne epohe. Nastanak je pojma, dakle, pitanje shvaćanja povijesnosti povijesti, a ne tehničko pitanje norme ili uporabe u ograničenom vremenskome razdoblju. Stoga se može govoriti o izvorištu i povijesnome kretanju političkih religija od egipatskih kultova boga sunca (Ehnaton) preko srednjovjekovne apokalipse Joakima di Fiore do Hobbesova Levijatana kao moderne paradigme odnosa politike i religije. Monoteističke religije nastale tijekom procesa civilizacije pokazuju kako se povijest nikad ne zbiva linearno, u znaku napredovanja i razvijanja jedne ideje. Umjesto toga razložno je uspostaviti svezu između kružnosti zbivanja u prirodi i onoga što nastaje kao „novo“ radikalnom promjenom društva i kulture. Ključna postavka čitavoga djela o političkim religijama jest za Vogelina bitna razlika između politike i religije. Država kao temeljni pojam politike ne iscrpljuje svoju moć u unutarnjim pitanjima prava i jurisdikcije u organizaciji moći i vladavine. Naprotiv, njezina bit pronalazi se u nečemu što je nadilazi. To mjesto nadsvjetske religioznosti kao jedine prave religioznosti pripada prostoru svetoga. Utoliko se politika od samoga nastanka civilizacija nužno pojavljuje u podređenosti spram religije. Političke religije, dakle, nisu drugo negoli svojevrsni pokušaj da se moć sekularizira u vođenju zajednice od arhajskih do modernih vremena. Svi simboli političkih religija u povijesnome razvitku imaju istu bitnu strukturu. To su: (1) hijerarhija, (2) eklezija, (3) spiritualno i temporalno i (4) apokalipsa.[31]Kada se to ima u vidu, moguće je zaključiti da su četiri značajke organizacije i načina izvršenja moći unutar političkih religija, paradoksalno, nastale upravo iz najznačajnije monoteističke religije kao što je kršćanstvo. Čak ni njegovo nadomjesno pojavljivanje u formi totalitarne ideologije (Ersatz-ideologie) nije lišeno strogoga načela poštovanja reda, poretka moći sa sustavom pravila koji podjednako vrijedi i za moderni birokratski stroj upravljanja državom i društvom, odnosa spram duhovnosti i vremena te onoga što uistinu jest bit kršćanstva – konačnoga otkrivenja u kojem se ono mesijansko stapa s apokaliptičkim na kraju vremena/povijesti.[32] Kršćanska nit vodilja u Voegelinovoj filozofijskoj antropologiji, teoriji povijesti i kritici modernih ideologija od marksizma do pozitivizma, te radikalna kritika totalitarizma kao „političkoga kolektivizma“ s podrijetlom u gnostičkome shvaćanju svijeta kao modernoga scijentizma nešto je trajno u njegovu djelu. U svim tekstovima i predavanjima nakon 1945. godine ne mijenja se taj platonsko-augustinovski ton. Inkantacija u obrazloženju gotovo samorazumljive postavke o krizi modernosti uzrokovanoj nastankom sekularnoga doba neprestano se pojačava. Problem je što današnja istraživanja o smislu i operabilnosti pojma totalitarizma time skreću u sivu zonu političke teologije ucrtane znakovima Carla Schmitta.[33] Što to uistinu znači? Ponajprije, politička teologija skupni je naziv za obrat u shvaćanju političkoga i politike u modernoj povijesti ideja. Schmitt u svojem spisu iz 1922. godine Politička teologija izvodi da je razlikovanje sv. Augustina između religije i politike sadržano u temeljnim pojmovima civitas dei i civitas terrena.[34]Od Schmitta do Benjamina, Taubesa, Agambena i Badioua na djelu je kritika modernosti kao nastavka prosvjetiteljstva drugim sredstvima. Razdvajanje političkoga i politike odgovara razlici između dva shvaćanja vremena i povijesti. Jedno je ono koje vječnost i beskonačnost pripisuje božanskome udjelu u povijesti, a drugo ono koje naglašava konačnost i vremenitost povijesti. Politika se u moderno doba emancipira od teologije. Ali u tom oslobađanju ne postaje posve autonomna jer u sustavu kapitalističke proizvodnje njezina ovisnost od ekonomije postaje mjestom vladavine liberalnoga tehnokratizma. Nestanak suverenosti nacije-države pokazuje da politika u doba vladavine transnacionalnih korporacija završava kao postdemokratska medijska borba za novim prostorom vladavine oligarhija umjesto naroda (demosa). U cjelini, navedeni mislioci obnavljaju govor o političkoj teologiji zbog potrebe da se dogmi o racionalnome ekonomsko-političkome interesu oligarhija suprotstavi radikalna demokratska politika. Naravno, problem nastaje već otuda što nije jasno o kakvom je događaju riječ. I je li njegovo očekivanje tek moderni oblik mesijanske dosade kao stalne odgode nadolazećega? Ništa drugo ne čini niti Voegelin u svojem pokušaju da stvori pojmove za kritiku totalitarizma te za razumijevanje uspona moderne političke znanosti. Čini se da je ipak glavni problem ove rekristijanizacije političkoga kao epohalnoga događaja vjere u doba postsekularnoga Zapada ono s čime i završava spis Političke religije – pitanjem o metafizičkome izvoru i razlogu egzistencije zla u povijesti: „Unutarsvjetska religioznost koju proživljava kolektivno tijelo – bilo to čovječanstvo, narod, klasa, rasa ili država – kao realissimum jest napuštanje Boga; prema tome, neki kršćanski mislioci, odbijaju – čak i s obzirom na jezik – unutarsvjetsku političku religiju postaviti na istu razinu s duhovnom religijom kršćanstva. Oni govore o demonologiji u suprotnosti s vjerom u Boga ili vjerovanjem da je čovjek stvoren, ‘mystique humaine‘, da bi je razlikovali od istinske vjere. /…/ Ni znanje niti kršćanska determinacija ne mogu razriješiti misterij Boga i bitka. Božje stvaranje sadrži zlo, veličajnost bitka je zakriljeno ljudskom bijedom, poredak zajednice je izgrađen na mržnji i krvi, s bijedom i apostazijom Boga. Schellingovo temeljno pitanje – „Zašto bitak, a ne ništa?“ – nadomješteno je drugim pitanjem: „Zašto je tako kako jest?“ – pitanjem teodiceje.“[35] Zlo u povijesti i njegovo prevladavanje približavaju razumijevanje odnosa između religije i politike s onu stranu vremenskih odrednica. Budući da se zlo može utjeloviti u političkoj uporabi religije kao ideologijsko opravdanje novog političkoga poretka, potrebno je vidjeti kako i zašto se razlikovanje fundamentalne religije nadsvjetske duhovne pozadine i unutarsvjetske religije u sekularno doba uopće mogu dovesti u svezu. I nadalje, potrebno je dekonstruirati shvaćanje politike tek kao nečega što pripada ideji državne organizacije moći. Dva carstva, dvije različite ideje (dobra i zla) kao da podržavaju postavku o nepomirljivome odnosu između onoga što je vječno i postojano i onoga što propada u vremenu. Voegelinova kritika totalitarnih pokreta u 20. stoljeću, navlastito nacionalsocijalizma i Hitlerove zločinačke politike istrebljenja Židova i drugih naroda u geopolitičkome pohodu svijetom, nije bez prijepornih mjesta u ontologijsko-političkome smislu. Vidjeli smo već da se Hegelova teorija države smatra vrhuncem tzv. gnosticizma odnosno preobrazbe sekularnosti u svetost. Time se kršćansko shvaćanje slobode osobe i njezina dostojanstva srozavaju na službu jednome otuđenome i neljudskome sustavu s onu stranu primarne slobode djelovanja i egzistencije čovjeka. Kritika Hegelove teorije države kao ključnoga pojma njegove politike apsoluta u liku modernih znanosti („scijentizam“) u filozofijskome smislu nosi tragove Kierkegaardova otkrića pojma egzistencije. No, kada Voegelin ujedno proglašava Hegelovu postavku o obogotvorenju države mehaničkim načinom mišljenja, a čovjeka svodi na funkciju, stvar, sredstvo jedne totalne moći, optužujući ga za prethodnika totalitarizma, taj sud blizak je liberalnoj kritici Hegela u djelu Karla Poppera i Friedricha von Hayeka.[36]U pravu je bio Ernst Cassirer kad je takvu analizu kritički odbacio s prigovorom da Voegelin ne vidi kako se Hegelova teorija države ne svodi na mit o politici i na religijsko samorazumijevanje političkoga u sustavu objektivnoga duha (država i društvo). Za njega je svetogrđe uopće govoriti o Hegelu kao prethodniku totalitarizma.[37]Razlog je u tome što totalitarizam pretpostavlja razaranje ideje suverenosti nacije-države i uspostavu diktature u formi izvanrednoga stanja. To je trajna situacija inscenirane krize. U njoj vladavina može biti učinkovita samo uz postojanje unutarnjega i izvanjskoga terora te koncentracijskih logora. Dva carstva, prema tome, odnose se međusobno svagda tako da se sekularno ili gnostičko carstvo moderne politike u svim svojim formama pokušava utemeljiti u onome što je unutarsvjetsko kao nadsvjetsko. Na taj način je cjelokupna novovjekovna politika desakralizacija/resakralizacija u formi suverenosti nacije-države (monarhija, republika, demokracija). Ova postavka usmjerava se poglavito na Bodinovu teoriju suverenosti. Time se nastoji pokazati da je stvaranje novoga poretka u Europi nakon cezaropapizma srednjega vijeka bio pokušaj nastanka „novoga svijeta“, „novoga čovjeka“ i „nove države“. Ideja zajednice, međutim, kako je to Voegelin pokazao analizom Hobbesova Levijatana, iziskuje malu pomoć religije u njezinome ovosvjetovnome ili sekularnome vidu. Tada nastaju sve poteškoće izvedbe onoga što se naziva „novim“, jer zajednica bez čvrstoga temelja u duhovnome jedinstvu Boga i stvorenih bića postaje izložena pogibelji nadomjesnih bogova. Zlo nije izvan svijeta. U stvorenome kao takvome bdije ono zlokobno. Stoga se pojavljuje uvijek kada država kao bit politike moći prelazi granice svojih nadležnosti. Ne slučajno, fantom apsolutne države u novovjekovno doba i nastanak autoritarne države u doba totalitarnih pokreta poput nacionalsocijalizma, a Voegelin se krajem 1930-ih godina bavio analizom Austrije pod prodorom nacizma i preobrazbe države u autoritarni stroj bezakonja i pravnoga kaosa spram nacionalnih skupina izvan zakona poput Židova, pokazuje unutarnju blizinu između dva tipa tvorbe države na temelju nasilja i isključenja demokratskoga naroda (demosa). Autoritarna država 20. stoljeća ima svoje podrijetlo u ideji apsolutne monarhije na početku novoga vijeka. No, dok je potonja ukorijenjena u pojmu apsolutne suverenosti nacije-države, autoritarna se država pojavljuje samo kao početak transformacije političke moći u nešto s onu stranu aktualnoga poretka nacija-država. Riječ je, naravno, o težnji vladavine prema unutra i vani na osnovu terora i osvajanja prostora drugih država. Govor o dva carstva označava ujedno bitnu razliku između onoga što je istina i autentičnost egzistencije, te onoga što pripada vulgarnome svijetu obmana i zla. Nije li onda taj augustinovski model razumijevanja povijesnoga razvitka u bitnome manihejski? Ne označava li kritika totalitarizma koju poduzima Voegelin u spisu Političke religije istodobno i jednostranu kritiku čitavoga nasljeđa prosvjetiteljstva? Odgovori na ova pitanja zahtijevaju pomniju analizu onoga što proizlazi iz shvaćanja pojmova „religije“ i „politike“ izvan filozofije religije i filozofije politike. Što to znači? Već na samome početku spisa Voegelin ustvrđuje da religiju ne shvaća tek kao faktičnu moć monoteističkih religija iskupljenja kakve su se razvile od kršćanstva preko islama do različitih denominacija protestantizma i anglikanizma u modernoj Europi i Americi. Religija ima dublje, metafizičko značenje odnosa i saveza između naroda i njegovih duhovnih temelja u stvaranju i vođenju zajednice. Politika, pak, ne može biti svedena tek na pitanje državne organizacije moći. Ako se tako postave ovi pojmovi u raspravu, nalazimo se pred aporijom koju valja izbjeći ako je to ikako moguće. Aporija jest u tome što se pojmom političke religije izričito upućuje na vulgarni, instrumentalni ili izokrenuti odnos između istine bitka i njegove sjene, simulakruma. Iz platonovsko-augustinovske perspektive politika može biti uvijek i jedino filozofijska ili religijska djelatnost uspostave primarnoga odnosa između dobra (istine) i svijeta u krizi. Zajednica kao prostor obitavanja ljudi otuda ne može biti nikad „realnom“. Ona ne može biti ni ukorijenjena u „faktičnome“ svijetu zla i interesa. Može se misliti jedino iz onoga što prethodi iskonskome padu u vrijeme i onoga što se nalazi u nadolazećem vremenu kao spasonosno. Iskon i budućnost pripadaju onome što nije u prisutnosti. Gubitak temelja za pojam realnoga time ne znači i posvemašnje odbacivanje realnosti. Što jest zbiljsko iz ove se perspektive pokazuje nezbiljskim. Nije li temeljni problem nedjelotvornosti filozofije politike u suočenju s gubitkom idejnih sklopova tradicije u suvremeno doba u tome što ne uspijeva pomiriti odnos između ideja (normativni aspekt) i zbiljskoga svijeta moći? Gotovo se pokazuje pravilom da čak i svi današnji teoretičari političkoga i politike, od Ranciera, Badioua, Agambena, Laclaua, Rosanvallona i drugih, ostaju na pola puta između zahtjeva za platonskim kategorijalnim poljem s onu stranu kaotične zbilje i pritiska realnosti da se političko ne može misliti apriorno, transcendentalno, filozofijski u eminentnome smislu riječi. Česti je prigovor kritičara da su suvremeni mislioci političkoga i politike normativisti bez pokrića, utopisti ili oni koji grade na već trulim temeljima filozofijske ideje o zajednici bez uvida u to da je politika u doba tehnoznanosti izgubila svoj rang i autonomiju u korist čiste instrumentalnosti. Argument protiv ovoga bezobzirnoga „realizma“ dolazi upravo iz glavnoga pojma suvremene filozofije i političke teologije. Taj pojam je događaj. Revolucije, političke transformacije društva, radikalne promjene u mreži moći, razmještanje subjekata/aktera u odnosu između različitih životnih svjetova, sve su to znakovi da se pojam događaja nužno pojavljuje uz pojmove kontingencije, emergencije i kompleksnosti svijeta. A njega više ne možemo misliti s pomoću novovjekovnih kategorija uzroka i posljedice. Umjesto toga susrećemo se s kibernetičkim modelima složenih odnosa sustava i okoline, s povratnom spregom (feedback) i optimalnom ravnotežom u kaotičnome poretku veličina. Ideja zajednice iznad „realnosti“ označava dostojanstvo mišljenja koje stoji u nadsvjetskome izvoru bitka. No, svi naši pojmovi stoga su normativni i deskriptivni. Pa tako isto vrijedi za pojam zajednice kao prostora-vremena vječne pravednosti. Voegelinovo je stajalište na kraju spisa Političke religije krajnje suzdržano, ako ne i razočarano pred postojanjem zla u svijetu. Totalitarna vladavina u 20. stoljeću upravo je takvo ozbiljenje zla u radikalnome vidu. Aporija se sastoji u tome što iza pojma političke religije stoji nešto krajnje čudovišno i strahotno, ali bez čega se povijest ne može zbivati. Riječ je o pojmu moći. Taj pojam nadilazi religioznu sferu božanskoga u smislu utemeljenja bitka i političku sferu s pojmom države u samome središtu. Političke religije kao (zlo)duh sekularnoga obrata u sebi nose mogućnost transformacije u religijsku politiku moći. A ona za vlastito opravdanje više ne potrebuje unutarsvjetske razloge politike, nego nadsvjetske temelje božanske moći. Kada se to zbiva, tada je totalitarizam više od pojma koji pretpostavlja totalnu državu, teror i koncentracijske logore. Totalitarizam otuda zadobiva ontologijsko-političko mjesto kraja ideje čovjeka kao egzistencijalnoga slučaja otvorenosti bitka u povijesnome vremenu. Njegova neljudska mašinerija zla upisuje se u teodiceju povijesti kao „slučaj“ novoga početka moći negativnosti. Zbog toga nikad ne možemo biti ni spokojni, ali niti ravnodušni na priče o povratku fašizma, nacizma i realnoga komunizma, svih tih eksperimenata totalitarnih vladavina i njihovih (zlo)duha prošlosti. Ako pojam totalitarizma nema više značenje radikalnoga zla u vladanju masovnom psihologije rulje s pomoću terora i koncentracijskih logora, postoji dostatno razloga da se pojam preinači u permanentni strah demokratskih poredaka od vlastite tamne sjene – oligarhije koja se preobražava u mnoštvo likova uzurpirane vladavine s tendencijom da se teror pretvori u strah od slobode, a suspenzija demokratskih procedura opravda u ime plebiscita i referenduma „narodne općenite volje“. Teror rađa strah u društvu. Kraj demokracije predstavlja dovršetak procesa nestanka građanina iz sfere javnoga dijaloga u političkoj sferi. Slabo mjesto čitavoga Voegelinova projekta kritike moderne kao kritike gnosticizma u politici jest u korištenju ove platonovsko-augustinovske sheme povijesti. Toga je, uostalom, sam Voegelin bio svjestan. Zbog toga je u predgovoru spisu nakon što je emigrirao pred nacistima u SAD 1938. godine nastojao razgraničiti etičku kritiku totalitarizma od radikalne kritike koja dolazi iz posljednje zone utemeljenja svijeta – religije.[38] Normativna filozofija politike kao kritika totalitarne vladavine nacionalsocijalizma gubi svoju radikalnu oštricu upravo tamo gdje se kritika pokazuje etičko-religioznom idejom prevladavanja zla. Paradoks je da je Voegelin kao politički teoretičar suvremenoga doba umjesto autonomije i nesvodljivosti političkoga, kako je to učinio njegov misaoni suparnik Carl Schmitt, otvorio pitanje o karakteru političkoga izvan politike same. S Voegelinom ulazimo u područje novoga ideologijskoga načina razumijevanja totalitarne vladavine i nakon faktičkoga kraja pojma totalitarizma. Umjesto političkoga u središtu rasprave susrećemo se s čudovišnim fenomenom kulturalnoga. Ono u sebi sadržava promijenjene pojmove religije i politike. No, ono što je najspornije u izvođenju Voegelinove primarno neokršćanske filozofije politike jest stav da je 20. stoljeće u znaku krize vrijednosti stoga što su totalitarni poretci bez iznimke bili ozbiljenje „ateističkoga teokratizma“ u sekularnome ruhu. Takva postavka izaziva podozrenje. Ponajprije zbog toga što tvrdi da je moguće modernome dobu „vratiti dušu“ resakralizacijom politike. Nije li problem možda u obratu same postavke: da je 20. stoljeće u znaku „teističke apokalipse“ u koju valja ubrojiti nastojanje da se oslobođenju od dogmi crkve i vrijednostima modernoga društva pripiše „demonologijska urota“. Umjesto poznate formule Dostojevskoga za nihilizam: „Ako nema Boga, sve je dopušteno“, istina je ipak na strani obrata ove znamenite izreke: „Ako ima Boga, sve je dopušteno“. Ovdje se nipošto ne pomišlja na sukob između teista i ateista u suvremenom svijetu. Progoni Drugih uvijek se zbivaju u ime dogme o ideologijskoj pravovjernosti bez obzira je li riječ o staljinističkim procesima u 20. stoljeću ili novim oblicima strahotnih masovnih zločina islamista protiv kršćana od Pakistana do Iraka i Sirije. Tako se umjesto radikalne kritike totalitarnih poredaka 20. stoljeća pojavljuje Voegelinov plodni pojam političkih religija okljaštren normativnim zahtjevom za povratkom kršćanskim izvorima povijesti Zapada kao temelju slobode i dostojanstva čovjeka. Kao što se u ideji čovjeka naslanja na radove filozofskoga antropologa Maxa Schelera, tako isto vrijedi i za shvaćanje pojma dostojanstva ljudske osobe. Univerzalnost prava pretpostavlja ozbiljenje u pojedinačnome subjektu kao osobi. Što čini identitet osobe nije ništa drugo negoli duhovno-religiozna bit. Dva carstva, dvije religije koje međusobno jedna od druge crpe vlastite izvore postojanja! Ne može se otkloniti da ni nadsvjetska religija spasa kao jedina prava religija transcendencije ne može biti vjerodostojnom bez one koja je blati i srozava na razinu sredstva za razaranje Drugoga. Utoliko valja Voegelinovu kritiku sekularizma kao gnostičkoga doba (prosvjetiteljstva) smjestiti u kontekst raznolikih kritika modernoga doba: od neokršćanske antropologije i filozofije politike do Frankfurtske kritičke teorije društva. Upravo su iz potonje ponikli najznačajniji kritičari totalitarizma poput Franza Neumanna. Kritika sekularizacije koja danas postaje mantrom nekonzervativnih obnova tradicionalnih društava u Europi i SAD-u mogla bi se zdušno pozivati i na velikoga kritičara totalitarizma kakav je bio Eric Voegelin. No, nije li problem ipak negdje drugdje? Totalitarizam je danas postao prvorazredan kulturalni fenomen. Nije to ništa začudno ukoliko znamo da promjena njegova pojmovnoga sadržaja odgovara dubokoj transformaciji ekonomsko-političke paradigme kapitalizma u globalnome poretku realnosti. Nestanak ideje totalne države u mreži svjetske države kao postulata vladavine transnacionalnih korporacija onkraj teritorijalnih granica nacija-država u 20. stoljeću dovodi do krize suverenosti. Političko se djelovanje svodi na uslužne djelatnosti liberalnoj fikciji tehnokracije i oligarhije. Što preostaje kao posljednja zona borbe jest područje kulture kao ekonomije, politike i stila života. Kultura preuzima u svoje okrilje moć začaravanja društvenih odnosa. Zato tolika opsjednutost pokušajima da se vidi ugrožava li svaki oblik autoritarne diktature u globalnome poretku demokratske vrijednosti ili se iza porasta nasilja i gole moći rađa nešto za što još nemamo misaone alate. Vjerojatno je to razlogom zašto se na tragovima Schmitta obnova političke teologije danas bavi rubnim fenomenima tzv. izvanrednoga stanja i krizom suverenosti u međunarodnim odnosima umjesto da se vidi kako nije problem u „stanjima“ i „pojavama“, nego u promjeni tradicionalnih kategorija s kojima smo opisivali kaotičnu zbilju. Kako, uostalom, stoji zapisano u Apokalipsi: „Tko bje posljednji, bit će prvi.“ Kultura je u formi političkih religija zauzela ispražnjeno prijestolje politike. Modernost kao uspon sekularnoga doba otpočinje s tom „tihom revolucijom“ (silent revolution) u povijesti. Ali upravo u tome leži najveća poteškoća svih današnjih kritika ideologije i svih analiza posttotalitarnoga doba. Čini se kao da smo svjedoci povratka političkoga i trijumfalnoga povratka religije. Ali, to se ipak samo čini. Prava je istina ovoga simulakruma tzv. povrataka u doba globalnoga poretka u kojem vlada mreža neoliberalne aksiomatike kapitalizma da u upletanju političkoga i religijskoga u društvene odnose moći ono političko poprima religiozne crte, a ono religijsko postaje čista politizacija. Kultura povezuje dva podjednako neautentična fenomena suvremenoga svijeta: repolitizaciju i resakralizaciju. Ako ovome još dodamo da su danas u suvremenoj umjetnosti ta dva fenomena postala vodećima, da su politika i estetika u uzajamnome nadigravanju jedini pojmovi s kojima se može objasniti uzaludan pokušaj otrgnuća čarobnome zagrljaju tehnoznanstvenoga uma s kojim „ljepota“ i „istina“ nestaju u bezdanu povijesti, bit će bjelodano zašto iza svega toga stoji „prazan prostor moći“ na kojem kultura suvereno vlada bez svojega vidljiva subjekta.[39] Ono što je u ovom slučaju još naizgled autentičnim fenomenom kulture kao politizirane religije pripada nečemu što se starinski zvalo vandalizmom ili barbarstvom. Zapad se zgražava televizijskih slika uništavanja svjetske civilizacijske baštine u ime „rata kultura“. Kada su to prvi put učinili talibani na prostoru Afganistana, razbijajući kipove Buddhe s opravdanjem da je riječ o „nevjerničkome povijesnome nasilju nad iskonskom islamskom kulturom“, tada se taj politički ikonoklazam smatrao najgorim vidom vandalizma, a oni koji su to učinili mogli su biti samo „divljaci“. Isto se ponavlja u vizualnome kaosu digitalnoga barbarstva s prizorima obezglavljenja žrtava koje čine pripadnici Islamske države. Od kipova do ljudskih glava put je nažalost posut čudovišnim djelovanjem jedne zločinačke političke religije. Nedvojbeno, ona skrnavi islam u duhovnome značenju vjere i političke zajednice (umma), što dovodi do toga da je neki teoretičari smatraju paradigmatskim oblikom „novoga totalitarizma“ za globalno doba. Walter Benjamin je rekao da je svaki „dokument kulture uvijek i dokument barbarstva“.[40]Golo nasilje u formi radikalne političke religije ne ostavlja mnogo razloga za optimizam. Pred ovim prodorom zla u svijetu prosvjetiteljski zanos demokratske obnove povjerenja između različitih kultura čini se nemoćnim zazivom izgubljene mudrosti. Iskušenje s kojim smo suočeni danas baveći se odnosom religije i politike, kako vidjesmo, dolazi iz desakralizacije/resakralizacije raščaranoga svijeta modernosti. Totalitarizam nije tek vladavina nalik tiraniji, diktaturi ili despociji u doba tehnoznanstvene logike ekonomskoga napretka. Iako se Voegelinova paradigma političkih religija ponajviše odnosi na Hitlerov nacionalsocijalizam, gdje je mit o arijevskoj rasi i uskrsnuću njemačke nacije u totalnoj državi ideologijski bio određen postojanjem jezgre antisemitizma, kritike liberalizma i komunizma, fenomen masovne podrške naroda Vođi imao je sve značajke političke religije kako je Voegelin opisuje: (a) hijerarhija, (b) eklezija, (c) spiritualno i svjetovno i (d) apokalipsa. Može li se sve to primijeniti i na komunizam 20. stoljeća od Staljina, Maoa do Tita? Problem je u tome što se u totalitarizmu ovoga tipa religija dokida i uspostavlja ateistički svjetonazor kao državna ideologija. No, budući da se radi o logici nadomjeska (Ersatz-ideologie) očigledno je da politička religija ima samo drukčije ornamente simbolike vladavine u začaravanju masa/naroda. Komunizam jest politička religija koja se razlikuje od fašizma i nacizma po tome što je izrazito prosvjetiteljski usmjeren spram mita o znanstvenome osvajanju budućnosti kao vječitoga napretka. Scijentizam kao nova religija prosvjetiteljstva ovdje se, dakako, preobražava u lik „znanstvenoga socijalizma“ s istim dogmama kao i kršćanski nauk o iskonskome grijehu i nužnosti otkupljenja na kraju povijesti i vremena. Primjer je Staljinova intervencija u boljševičku koncepciju povijesti izgrađenu u doba Lenjina. Njegova Historija SKP(b) bila je upravo ozbiljenje dogmatsko-kanonskoga nauka o dijalektičkome materijalizmu kao filozofiji povijesti i o diktaturi proletarijata kao političkoj teoriji vladavine socijalizma. U obje verzije totalitarizma, njemačkome nacizmu i sovjetskome komunizmu, totalna država zasnovana na diktaturi/despociji nije cilj povijesnoga gibanja. Naprotiv, ona je sredstvo za mnogo „uzvišenije“ ciljeve poput uspostave imperija u svjetsko-povijesnome smislu. Zbog toga su preostaci danas vidljivi u preustroju svjetskoga poretka nakon 1989. godine. Imperiji zamjenjuju moderni pojam nacije-države.[41] Time država nije iščezla iz vidokruga politike, a suverenost nije postala tlapnjom vladavine bez subjekta. No, nije li totalitarna baština 20. stoljeća upravo u tome što ostavlja iza sebe pustoš u shvaćanju moderne ideje društva, politike i kulture? Totalitarizam, koliko god se to činilo paradoksalnim, ima nepolitičke ciljeve. Zbog toga je Voegelin bio u pravu kad je za jezgru novoga shvaćanja ideologije uspostavio drukčiji pojam religije. Ono što je zapravo čudovišno u ovome obratu jest da time religija nadilazi sve povijesne epohe. Postajući eminentno modernom političkom moći umjesto znanstvene slike svijeta, njezin je društveni utjecaj zamjetan u oblikovanju svakodnevice. Političke religije samo zornim pokazuju ono što je tako plastično već u nazivu svoje knjige naglasio antropolog i sociolog Bruno Latour: mi nikada nismo bili moderni.[42] 2. Politički islam kao novi totalitarizam? Europa je u svojim bitnim značajkama prostor tradicije i modernosti. Gotovo nigdje drugdje u svijetu nije moguće vidjeti kako se taj odnos prožima u novome kontekstu, kako se razara povijesno tkanje isprepletenih mreža kulturnih identiteta, kako se, naposljetku, povijest razumije kao neprekinuta rijeka duhovnih izvora od kojih religije zauzimaju istaknuto mjesto baštine civilizacija i njihova sukoba. Misliti bit Europe bez duhovno-religijskih temelja unaprijed je osuđeno na promašaj. Grčka filozofija, rimska republikanska politika i židovsko-kršćansko nasljeđe religioznosti pripada identitetu Europe. Kada, međutim, govorimo o pojmu totalitarizma neizbježno se suočavamo s paradoksima. Vidjeli smo, naime, da političke religije čine bit ideologijske tvorbe svijeta u začaravanju masovnih pokreta Vođom i Partijom koji propovijedaju konačnu pobjedu „naroda“, „rase“, „klase“, „kulture“ uz žrtvovanje da bi se najavljeni povijesni ciljevi ostvarili u budućnosti. Sekularnost je uvjet mogućnosti modernosti u Europi, premda bi slučaj Engleske mogao biti pritom iznimkom. Zacijelo nije stoga slučajno što se isto događa i u Americi, naciji-državi protestantske kulture samoprijegora, štedljivosti i mobilizacije radne etike do krajnjih granica. Što konkretno pretpostavlja pojam sekularnosti? Španjolski sociolog i politolog Juan J. Linz u raščlambi političkih religija podastire vrlo uvjerljivu tipologiju različitih odnosa između religije (vjere) i politike (države) u njihovom djelovanju na pripadnike društva. Budući da se radi o „višestranome fenomenu, o sustavu vjerovanja o vladavini, društvu i povijesti…Weltanschauungu koji drži istinu-vrijednost nesukladnu s drugim pogledima uključujući postojeće religijske tradicije“[43] nije uvijek lako razlikovati gdje počinje religija, a gdje završava politika. Prema Linzu, političke su religije nadomjesne ideologije (Ersatz-ideologie). Temeljna im je nakana u vladanju sviješću pojedinaca i društvenih skupina od rituala do oblikovanja sustava vrijednosti. No, prijeporno je koristiti tipologiju koja nije epohalno određena, pa otpočinje svoje analize s pojmom teokracije (Egipat u drevno doba), cezaropapizma (srednji vijek) do različitih despocija s religioznom pozadinom. U tom smislu jasno je da se Linz kritički nadovezuje na Voegelinovo shvaćanje apovijesnosti političkih religija. Modernost je polazište za svako daljnje bavljenje ovom problematikom naprosto stoga što je totalitarizam ponajprije nesvodljivi politički fenomen 20. stoljeća, bez obzira na moguće povijesne korijene i izvore u predmoderno doba. Tipologija, dakle, koju predlaže Linz kad je riječ o analitičkome pojmu političkih religija polazi od toga da se povijesni razvitak ideje proteže od teokracije preko cezaropapizma do razdoblja moderne sekularnosti. Političke religije moderne uvjetno se mogu razlikovati po tome jesu li djelotvorne kao: (1) nasilna laicizacija odnosno odvojenost crkve i države i (2) mirno odvajanje crkve i države.[44]Prvi je slučaj u Europi republikanski model uspostavljen Francuskom revolucijom. Do danas takav model određuje francusku politiku i kulturu kad je riječ o pitanjima svetosti i profanosti. Englesko-američki, njemački, te dijelom talijanski primjeri su one vrste hibridne sekularnosti koja se odvijala od početka novoga vijeka do građanskih revolucija u Europi 19. stoljeća. Laička država ne označava nužno sukob između religije i politike. Posrijedi je povijest mirnoga suživota u granicama vjerske i građanske tolerancije. Temeljni, pak, razlog radikalne sekularnosti nije bila tek osveta građanske klase u nastajanju u prisvajanju bogatstva crkve koje je stekla u savezu s apsolutističkim vladarima. Odnos crkve spram vrijednosti modernoga svijeta iskazano u temeljnim pojmovima ljudskih prava, sloboda, jednakosti i pravednosti pokazuje se uzrokom sukoba. Povijest demokracije na Zapadu uz rijetke iznimke označava povijest borbe protiv snaga cezaropapizma sve do 20. stoljeća. Katolička crkva imala je negativnu ulogu u tom procesu. Bila je na strani reakcije i restauracije anciene régimea. Osim u slučaju rušenja komunizma u istočnoj Europi 1989. godine čitava povijest institucionalne religije katolicizma ne može se proslaviti ushitom za liberalno-demokratskim vrijednostima. Dapače, u postsekularnoj Europi zahtjevi su kršćanstva kao političke religije na rubu radikalnoga fundamentalizma poput ustavnoga referenduma protiv gay-brakova i uskraćivanja prava istospolnim zajednicama na usvajanje djece u današnjoj Hrvatskoj. Je li moguće pojam političkih religija kao biti kulturalnoga djelovanja totalitarizma danas primjenjivati na islam ako je bjelodano da u arapskim zemljama, od Bliskoga Istoka pa sve do Indonezije nije provedena sekularizacija kao pretpostavka nastanka modernosti? Ovaj konceptualni paradoks s uporabom pojma kojeg su ponajviše rabili Eric Voegelin i Raymond Aron zacijelo nije nešto usputno. Vidjet ćemo da se u kritici islamizma kao totalitarizma u djelu Basama Tibija pokazuje nerazriješenim upravo ključna sociologijska „dogma“ o teorijama modernizacije u društvu, politici i kullturi. Ako, dakle, nema sekularizma sve do 20. stoljeća u Turskoj, a panarabizam 1960-ih godina nastavlja na tragovima antikolonijalne borbe i unutarnjega političkoga preustroja islamskih društava Bliskoga Istoka od Egipta do Libije i Iraka s težnjom modernizacije i stvaranja suverene nacije-države, preostaje pitanje postoji li bitna razlika između kršćanstva (katolicizma, pravoslavlja i protestantizma), židovske religije, hinduizma, šintoizma te islama u odnosu spram političke sfere? Političke se religije često nazivaju i sekularnim religijama. Pojam upućuje na moderno oblikovanje fenomena iz duha spuštanja politike na zemlju. Svaka je sekularna religija nužno nadomjestak „prave“ religije transcendencije. Ali, problem je u tome što totalitarni pokreti 20. stoljeća, osobito komunizam, radikalno negiraju religiju. Nastojanje za njezinim dokidanjem/prevladavanjem u znanstvenome svjetonazoru kao novoj dogmi modernoga doba nije uspjelo. To, dakako, ne svjedoči o porazu znanstvene slike svijeta u suvremenosti. Prije bi se moglo kazati da je znanost služila u totalitarizmu kao nova politička religija bezuvjetnoga napretka. Kada se to ima u vidu, kao, primjerice, eksperimenti s biologijom i eugenikom u nacističkoj Njemačkoj te slični projekti u Staljinovome Sovjetskome Savezu, nije teško zaključiti kako su znanost kao nova religija i njezine dogme bile u funkciji ideologijske tvorbe lažne stvarnosti. Vulgarno suprotstavljanje vjere i razuma rezultiralo je doktrinom militantnoga ateizma u društvima i državama realnoga socijalizma. Ideologija mora pružiti legitimnost novome poretku. Kada se iz faze masovnoga pokreta ideologija uspinje na prijestolje moći događa se obrat. Ona više nije apokaliptički usmjerena. Umjesto navještaja kraja i propasti staroga svijeta diskurs postaje onaj koji se povezuje uz slike vječne sadašnjosti, pa ideologija više nema normativne zahtjeve u smislu „Moraš promijeniti svoj život!“, već samo i jedino obveze i dužnosti pokoravanja Ocu/Zakonu novoga političkoga poretka. Vođa i Partija utjelovljuju taj obrat iz apokaliptike povijesti u političko stanje permanentne borbe za ozbiljenjem vječnoga carstva u kojem vlada načelo Jednoga: jedan narod ili jedna klasa, jedno carstvo i jedan Vođa. Diktatura uvijek polazi od aritmetike religioznoga apsoluta. Razlog zbog čega se pojam političke religije koristi danas u raspravi o ideologijskim zasadama totalitarizma nije više u razlici svjetovnosti i svetosti, budući da ta razlika ne proizlazi iz biti moderne tvorbe zajednice. Ono autentično u ovome spornome fenomenu saveza religije i politike jest u totalnoj politizaciji društva i države. Na temelju doktrine i prakse religijskih vrijednosti kao sustava mišljenja, osjećanja i djelovanja u postsekularnome društvu odvijaju se ritmovi svijeta života. Religija je kao što je to dobro znao Voegelin više od „opijuma za narod“. Ona je politička moć vladanja zajednicom s onu stranu države i društva. Svi su totalitarni pokreti htjeli prevladati granice političkoga u stvaranju imperija kao civilizacije koja apokaliptički ruši stari svijet i izgrađuje novi. Politički islam iz svega što je ovdje iskazano postaje paradigmatskom političkom religijom globalnoga poretka. S onu stranu nacija-država i društvenih granica djelovanja, on je planetarni fenomen ideologije za doba koje više nema u svojim temeljima prosvjetiteljske ideje. Umjesto njih oslanja se na milenarističke i apokaliptičke vizije stvaranja novoga svjetskoga poretka kao nove kulture. „Religija i politika su integrirane u povijesnoj Islamskoj državi putem religije koja je prisvojila državu. To je, naravno, suprotno europskome iskustvu, gdje je povijesno crkva bila prisvojena od politike (ili je naposljetku u nju uvedena). Sekularizam na Zapadu označavao je postupno isključenje crkve iz područja politike. Bio je to relativno „lagan“ proces jer je religija bila institucionalizirana; kad jednom uklonite crkvu, odstranili ste također i religiju od politike. U modernoj arapskoj državi, sekularizam je bio uveden „izvana“ i nije mogao ni u kojem slučaju isključiti religiju jednostavnim isključenjem crkve, budući da crkve kao takve nema u islamu (s iznimkom Shi’izma). Takvi su čimbenici suvremenome pokretu političkoga islama dali posebne značajke.“[45] Što je zapravo ta bitna razlika između zapadnjačkoga svijeta i islamskoga? Jesu li posrijedi dvije različite civilizacije u smislu njihove apovijesne zamrznutosti u vremenu, pa bi onda spasonosnim lijekom protiv nerazumijevanja Drugoga trebao poslužiti koncept tzv. dijaloga kultura i u političke svrhe? Ako je sekularnost u Europi i dijelom u SAD-u uvjet mogućnosti ulaska u doba modernosti, onda je očigledno da se emancipacija od cezaropapizma srednjega vijeka odigrala u brojnim revolucijama modernoga doba s političkim predznakom uspona građanske klase na vlast u kapitalistički organiziranoj ekonomiji i društvu. Nije, dakle, razlika između Zapada i islamskoga svijeta tek u postojanju sekularnosti kao pretpostavke modernosti. Isto tako se ne može olako prihvatiti stav da su islamske zemlje Bliskoga Istoka (Arabija) nerazvijene zbog vlastite nesposobnosti da se emancipiraju od autokratskih diktatura predmodernih vladara i izvanjske kolonizacije Europe i SAD-a do dana današnjega. Religijske razlike su, doduše, iznimno važne. Ali one nisu presudne za političku artikulaciju moći u globalnome svijetu. Ono što razlikuje Zapad (Europu i SAD) od islamske civilizacije jest nešto što nadilazi puke religijske razlike. A može se sažeti u jednoj rečenici: radi se o modernome konceptu razvitka društva kao kapitalističkoga pogona čija je prva pretpostavka liberalni pojam privatnoga vlasništva i slobode pojedinca na tržištu, a posljednja mu je svrha u osvajanju svijeta političko-ekonomskom kolonizacijom. Moć koja otuda proizlazi jest mreža društvenih odnosa s onu stranu etičkih pravila ili religijskih doktrina spasa duše. Ovo nema nikakve veze s tzv. sukobom civilizacija ili, pak, s postavkama o „ratu kultura“ između Zapada i političkoga islama danas.[46] Kultura i civilizacija samo su profane riječi za duhovnu moć carstva, nacije-države i mreže političkih tvorevina u globalnome poretku koje više skrivaju negoli otkrivaju. Kultura se pritom uvijek odnosi na ono posebno i nesvodljivo različito u zajednici. A civilizacija, pak, nadilazi obzorje kulture time što polazi od univerzalnosti ideje svijeta, čovjeka i povijesti. Problem nastaje otuda što civilizacija postaje kultura određenoga naroda ili šire društvene skupine, a njezini normativni pojmovi postaju idealima ili univerzalnim vrijednostima bez uporišta u zbiljskome svijetu faktičnosti. Zapad je tako ujedno civilizacija univerzalnih ideja i kultura svedena na ono što ga čini jedinstvenim i navlastitim u svjetskoj povijesti – ideja univerzalne slobode za sve bez obzira na spol/rod, religiju, naciju, podrijetlo. No, kada iz doba ideologija ulazimo u doba kulture, tada u prvi plan izbijaju političke religije poput islama kao glavni uzročnici interkulturalnih problema između različitih svjetova, a ne ono što uistinu čini „bit“ svih društvenih odnosa. Pogledajmo o čemu se ovdje radi i zašto politički islam postaje razlogom da ga se čak smatra paradigmom „novoga totalitarizma“.[47] Njemački politolog i islamolog Bassam Tibi, porijetlom iz Sirije, koji sam sebe naziva liberalnim muslimanom u Europi, u svojim studijama o političkome islamu i problemu globalizacije zagovara postavku koja se u suvremenoj raspravi čini jednom od najradikalnijih. On, naime, izričito tvrdi da je politička religija poput političkoga islama kulturalna osnova novoga totalitarizma. Premda se sam pojam totalitarizma prema Tibijevom shvaćanju može opisati s pomoću analiza Hannah Arendt kao povijesno artikulirani sustav terora i razaranja liberalno-demokratske tvorbe društva i države, a antisemitizam u nacizmu i fašizmu ima značajke vodeće ideologije, njegova je intervencija u proširenju uporabe pojma izvan povijesnoga konteksta 20. stoljeća u svakom slučaju prijepornom i ujedno izazovnom. Totalitarizmom u 21. stoljeću Tibi označava religijski fundamentalizam s islamom kao političkom legitimacijom „džihadizma“, koji predstavlja glavnu prijetnju zapadnjačkim vrijednostima kulturalne moderne – prosvjetiteljstvu, toleranciji, ljudskim pravima, sigurnosti i miru u bipolarnom globalnome poretku.[48]Ono što se u analizi čini unaprijed jednostranim jest to što se zapadnjački vrijednosni sklop razumije kao jedinstvena civilizacija unatoč razlika Europe i SAD-a, a polazi se od Habermasova pojma kulturalne moderne i „postsekularnoga društva“. Na taj se način gubi iz vida da je pojam kulture i modernosti mnogo više od vrijednosnoga sklopa ideja koje su se uspostavile od prosvjetiteljstva i sekularizacije Europe od Francuske revolucije do danas. Zapad ne određuje njezina kultura, koiliko god se to činilo paradoksalnim, već političko utemeljenje temeljnih ideja od grčke demokracije, židovske mesijanske pravednosti, kršćanskoga univerzalizma i pojma osobe do moderne znanstvene slike svijeta. Kultura se ne mora nužno politizirati da bi ostala unutarnjom snagom političke moći sagledane iz obzorja onoga što Kant naziva regulativnim idejama svijeta bez kojih Zapad ne bi imao svoje dostojanstvo i veličinu. To su upravo ideje koje se danas smatraju svojevrsnom kulturnom baštinom i razlogom zbog čega filozofija, politika i religija čine bit Europe. Radi se o slobodi, pravednosti, jednakosti i solidarnosti s Drugime. Pronalazak Drugoga kao bližnjega koji nije tuđinac, već moj i naš supatnik i srodnik u tvorbi zajedničkoga svijeta, politički je izazov za suvremeni svijet razdrt sukobima i ratovima u ime Boga/nacije/rase/kulture. Kultura se, prema Tibiju, shvaća kao „vodeća kultura“ (Leitkultur) integracije dominantnoga naroda u europskoj zgradi nacija-država. Pojam moderne, pak, svodi se na ono što čini bit vrijednosti u pluralnome društvu. Uglavnom, Tibi preuzima gotovi pojam i primjenjuje ga pravovjerno u kritici političkoga islama kao kulturalne osnove „novoga totalitarizma“. Uistinu nije sporno da se kultura pojavljuje iznova nekovrsnom mističnom silom koja regulira društvene odnose u doba „povratka svetoga“.[49] Religija postaje izvorom političkoga procesa nove društvene integracije unutar i izvan prostora država koje pripadaju islamskoj civilizaciji. Ali, način kojim se tako shvaćena politička religija konstituira kao nova društvena i kulturalna moć nadilazi sve postojeće granice u globalnome poretku. Tibi pokazuje da je problem u shvaćanju „novoga totalitarizma“ zapravo dvostruk: s jedne je strane riječ o terorizmu i manihejskome razumijevanju svijeta kao „džihada“ s težnjom islamiziranja svijeta, gdje se Zapad pojavljuje slikom neprijatelja i zla, a s druge se strane suočavamo s novim fenomenom nastalim logikom kapitalističke globalizacije nakon 1989. godine. Ako umjesto nacija-država sada imamo u igri iznova preustroj svjetskih imperija (SAD, Kina, Rusija), onda je posrijedi drukčija logika njihove razmještenosti u prostoru i vremenu. Dakako, kada transnacionalne korporacije određuju kapitalizmu njegove nove granice, na djelu je ono što sociolog Manuel Castells naziva dobom „umreženih društava“.[50] Mreža odsada nadomješta logiku država u njihovu tradicionalnome djelovanju koje je imalo pokriće u modernoj povijesti Europe i svijeta, a nazivalo se Westfalskim poretkom s idejom suverenosti nacije-države. To je doba nepovratno iščezlo već nakon I. svjetskoga rata. Tada totalitarizmi (fašizam, nacizam i komunizam) pobjedonosno razaraju liberalne demokracije. Umrežavanje nije tek logika novoga kapitalizma 21. stoljeća. Ono je bit tehnoznanstvenoga, informacijskoga doba i pokazuje kako se sve što pripada ljudskome djelovanju tehnologijski transformira u emergentne mreže samoorganiziranja i fraktalnoga usmjeravanja bez vladavine jednoga vladajućeg središta. Politički islam kao radikalna ideologija reintegracije društvenih veza muslimana s onu stranu postojećih državnih granica otuda je kulturalni pokret. On djeluje glokalno kao što je to postalo bjelodano nakon 11. rujna 2001. i napada al-Qaide na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Mreža označava fleksibilnost i promjenjivost u pokretu. Ono što je presudno za „novi totalitarizam“ nije više djelovanje na vlasti u totalnoj državi kao u 20. stoljeću u slučaju Hitlera ili Staljina. Sada je riječ o preuzimanju svih sredstava informacijsko-komunikacijske strategije Zapada u oblikovanju totalne moći. Ideologija koja stoji iza toga uistinu je apsolutna, radikalna i nepokolebljiva u svojim ciljevima da totalno uništi i osvoji Zapad kao mjesto bolećivoga i dekadentnoga „otvorenoga društva“ i kulturalne tolerancije.[51] Prije no što izvedemo kritičko čitanje takvoga razumijevanja biti odnosa između Zapada kao svjetske civilizacije univerzalnosti (prava) i islama kao svjetske civilizacije univerzalnosti (pravednosti) s podrijetlom u ideji religiozno određene zajednice (umma), potrebno je učiniti jedan konceptualni zaokret. Naime, pojam kulturalne moderne s kojim operira Tibi pretpostavlja već zapravo postmoderno shvaćanje povijesti modernosti na Zapadu, iako se nastoji distancirati od fatalnog postmodernoga „kulturnoga relativizma“. Kada se u čitavoj analizi neprestano spominju vrijednosti i identitet Zapada i njemu suprotstavljenoga političkoga islama s idejom šerijatskoga prava i džihada, tada se misli da kultura nadodređuje razlike tako što ih univerzalizira. Drugim riječima, zapadnjačka je civilizacija otuda shvaćena kao sustav vrijednosti među kojima se izdvaja pluralizam mišljenja u demokratskome dijalogu i religiozno-kulturna tolerancija. Politički islam, naprotiv, počiva na kulturnim vrijednostima kolektivizma, zabrani drukčijega mišljenja od propisanih dogmi u Kur’anu i tradicijom prenijete ideje o nemogućnosti tolerancije Drugoga osim kao budućega pripadnika islama. Iako je jasno da je tijekom rane povijesti islama u Španjolskoj cvjetao racionalizam u tumačenju Aristotela kod Averroesa/Ibn Rušda, primjerice, i drugih znamenitih filozofa, taj je povijesni trag dijaloga i tolerancije sa Zapadom prekinut. Kultura, dakle, tvori vrijednosni sklop samo stoga što je shvaćena esencijalistički. Zbog toga nastaju i takve paradigme zamrznutosti odnosa i nepromjenljivosti u stavovima koji se brane „kulturalnim“ razlozima tradicije kao nečega što pripada konzervativnoj većini društva. No, Tibi je vrlo jasno pokazao na tragu pojma britanskoga povjesničara Ericha Habsbawma o „pronađenoj ili izmišljenoj tradiciji“ da je riječ o instrumentalizaciji povijesti.[52] Ideologija kao kultura djeluje upravo tako da prerađuje povijest. To čini u skladu s novim zahtjevima u službi doktrinarne istine poretka. Islamizam u formi džihadizma stoga je religijski fundamentalizam kao moderni pokret političke integracije muslimana s onu stranu svih postojećih granica država u svijetu. Problem njegove ekspanzije nije više kulturalnoga karaktera. Nema sumnje da je riječ o političkome pokretu. On počiva na kulturi kao sustavu vrijednosti, a kultura postaje ono primordijalno i ujedno krajnje jednoznačno u svojem radikalnome djelovanju – religija. Islamska država (ISIL) najbolji je primjer ideja političkoga islama u suvremeno doba. U ime Allaha i islama integrira se arapski svijet nakon razdoblja autokratskih političkih poredaka (Irak pod Saddamom Huseinom i Libija pod Gadafijem, građanski rat u Siriji i Iraku). Ali ta je politička integracija samo uvod u novi imperijalni poredak zasnovan na okrutnosti, zločinu i genocidu spram drugih religijskih i etničkih skupina. Sve to, međutim, nije još dostatan razlog da bi se takav fenomen postojanja političke religije islama mogao proglasiti i fenomenom „novoga totalitarizma“. Ono što nedostaje u argumentaciji Tibija, unatoč jasno iskazane politički korektne ideje novoga dijaloga između kultura (Zapada i islama) kao krhke mogućnosti tolerancije, jest izvođenje temeljnih pretpostavki za uporabu ionako spornoga pojma totalitarizma u globalnome poretku vladavine neoliberalnoga kapitalizma, demokracije i ljudskih sloboda. Čak i ako smo svjedoci mračnih prognoza obnove reakcionarnih ideologija i antiprosvjetiteljstva u novome ruhu, od sve većega vala mržnje spram stranaca i Drugih u Europi, neofašizma do progona manjina iz javne sfere, to nipošto još ne znači da živimo u doba „novoga totalitarizma“. Zašto i s kojim pravom (legitimnost) rabiti jedan prijeporni pojam iz povijesti političkih ideja 20. stoljeća za fenomen koji ponajprije pretpostavlja krizu „kulturalne moderne“? Čini se da je Tibijev odgovor istoznačan većini pokušaja obnove pojma totalitarizma danas za druge fenomene poput neofašizma i nepovjerenja u smisao vladavine demokratskih institucija. Ako je glavni cilj džihadista i političkoga islama u islamiziranju svijeta, onda je riječ o nepolitičkome cilju. Proturječje je već sadržano u tome što je islam u ovome slučaju politička religija kao nova (kulturalna) ideologija. Tibijevo je stajalište iznimno radikalno spram mnogo drugih analitičara krize odnosa između Zapada (Europe i SAD-a) i islamskoga svijeta. Ova se oznaka ne odnosi pritom samo na Bliski Istok. Ona vrijedi i za Afriku s vladajućim etničkim skupinama kojima je islamska religija osnova identiteta poput Nigerije, primjerice. Tibi, naime, ne vidi u islamizmu nikakvu platformu oslobođenja u postkolonijalnome smislu. Umjesto toga on smatra politički islam jedino uvođenjem u neartikulirani prostor tog „novoga totalitarizma“. Sve dosadašnje mjerodavne analize totalitarizma (Arendt, Neumann, Aron, Voegelin, Marcuse, Friedrich i Brzezinski, Furet, Lefort) polaze od toga da je riječ o nesvodljivome i singularnome političkome događaju prekida s tradicijom. Modernost je pritom osnova za razumijevanje saveza između znanosti, tehnologije i antiliberalne politike koja zahtijeva apsolutnu vladavinu nad društvom i državom uz pomoć masovne podrške „naroda“ kao homogene rase/kulture ili kao klasno-socijalne grupacije etnički homogene zajednice, Vođe, terora, koncentracijskih logora i komandne ekonomije. Posljednja je značajka bila od samoga početka spornom u slučaju nacizma. Korporativna ekonomija s ključnom ulogom totalne države, kao što je poznato, oznaka je biti talijanskoga fašizma. Već je u toj razlici primjetno da se ne može koristiti pojam totalitarizma i za suradnju Hitlera s Fordom 1930-ih godina i za političku ekonomiju socijalizma u doba Staljina ili Mao Zedonga. Totalitarizam se ne može nipošto svesti na postojanje despotskoga ili tiranskoga karaktera vladavine. U tom pogledu irački diktator Saddam Husein imao je svojstva totalitarnoga vođe. Ali čitav se sustav njegove vladavine Irakom prije američke intervencije 2003. godine ipak mora nazivati autokratskim modelom državnoga terora jer je za postojanje totalitarizma nužna koherentna ideologija i uspostava imperijalnoga poretka. Prema tome, Tibi ne može vjerodostojno pokazati zašto je islamizam kao pokret totalitaran jer se njegova ideja uspostave Islamske države (ISIL) ponajprije opravdava kulturalnim razlozima neprijateljstva i mržnje spram Zapada kao civilizacije. Međutim, u kapitalističkome globalnome poretku gotovo je postalo pravilom da se ravnoteža između liberalno-demokratskih sustava vladavine i autokratskih ne može smatrati ničim drugime negoli ravnotežom entropijski isprepletene mreže događaja svjetske ekonomije i bipolarnoga političkoga modela, koji, doduše, podsjeća na „hladni rat“ između SAD-a i SSSR-a od kraja 2. svjetskoga rata do 1989. godine, ali je ipak posrijedi dominantna uloga Amerike kao svjetskoga hegemona. Postavke da je za kapitalizam posve nevažno kakav je politički poredak u društvenim uvjetima modernosti u pitanju, demokratski ili autoritaran, liberalan ili totalitaran, ne čine se uvjerljivima.[53]Da bi kapitalizam savršeno funkcionirao u zbilji, kako je to bilo jasno već i Marxu, neizbježna je pretpostavka postojanje slobodnoga tržišta, slobode osobe i kretanja radne snage unutar i izvan granica nacionalnih država. Liberalizam je jedina ideologija koja odgovara idealtipski realno postojećem kapitalizmu.[54] U svojem neo-liku radikalne privatizacije javnoga/zajedničkoga dobra od kraja 1970-ih godina do danas doveo je do zida sve alternative uključujući i religiozno-političke fundamentalizme. Budući da se njegova bit može razviti unutar korporativne strukture globalnoga poretka kao mreža raznolikih ekonomsko-političkih strategija, posve je razvidno da kapitalizam u svojem posljednjem stadiju razvitka pretpostavlja ono što je totalitarizam od samoga početka imao u vidu. A to je razaranje društvenih veza i solidarnosti te prevladavanje tradicionalne forme nacije-države i koncepta suverenosti ograničene moći koja se teritorijalno organizira u piramidalnoj strukturi. Bez toga se može govoriti samo o refeudalizaciji unutar modernoga sustava proizvodnje. Postoje sve veća ograničenja i sve veći pritisci za uskraćivanjem elementarnih prava radnika te za dokidanje građanske participacije u politici. Ipak, da bismo mogli govoriti o „novome totalitarizmu“ potrebna je objavljena ideologija i praksa svega onoga što smo već istaknuli. Teror i koncentracijski logori mogu biti nadomješteni globalnim terorizmom kao sredstvom borbe za Islamsku državu. Ali terorizam ne iscrpljuje pojam državnoga terora u izvanrednome stanju protiv svih onih koji su označeni neprijateljima poretka i stoga isključeni iz zajednice (umma). Temeljna značajka klasičnoga totalitarizma 20. stoljeća, a tu nema bitne razlike između fašizma, nacizma i komunizma, jest teror koji se permanentno događa protiv unutarnjih „neprijatelja“ poretka. U tu svrhu je djelovanje tajnih policija (Gestapo, NKVD, Stasi) samo još više razvijeno u biopolitičkoj produkciji moći. Kontrola cjelokupnoga života građana s pomoću novih tehnologijskih sustava na Zapadu te primijenjeno i u praksi autoritarnih političkih poredaka na Bliskome istoku dovodi uistinu u pitanje građanska prava i sigurnost života u globalnim umreženim društvima.[55] Bez unutarnjega terora i koncentracijskih logora pojam totalitarizma ostaje prazan. Kulturalni nadomjestak (Ersatz-ideologie) u formi političkih religija poput islamizma nije dovoljan razlog za vjerodostojnost govora o „novome totalitarizmu“. Zbog toga se argumentacija Bassama Tibija i na tom tragu cijelog niza teoretičara-islamologa, unatoč inače korektnome kritičkome izvođenju svih zabluda i ekstremizama političkoga islama u globalnome poretku, može smatrati neuspjelom. Francuski „novi filozof“ André Glucksmann u svojim je knjigama o islamu i terorizmu zastupao stav da se fundamentalizam Božje vladavine na koji se poziva al-Qaida i drugi takvi pokreti razvija kao logična posljedica proizvodnje novoga totalitarnoga pokreta-poretka za 21. stoljeće nakon što je Zapad porazio sovjetski komunizam.[56] U tom pogledu je „povratak svetoga“ ili „povratak religije“ samo novi fenomen nadomjesne ideologije za novo doba. Problem ipak nije tek u nadomjesku za ono što je nekoć postojalo i iščezlo u prah i pepeo. Čini se da je mnogo važnije vidjeti zašto se naše doba ispražnjava od svih duhovnih sadržaja i srozava na razinu „kulturnih vrijednosti“ bez smisla? Zašto se uopće kultura pojavljuje umjesto vlastite autonomije u službi političkih ciljeva i to na taj način da sama politika gubi time dostojanstvo postajući pseudo-politikom događaja? Krajnje je vrijeme da se ono političko prevlada kad je riječ o religiji. Ali to se ne može učiniti depolitizacijom religije niti dekulturalizacijom politike kao propagande jednoga lažnoga apsoluta u ime kojeg se gaze temeljne ideje svjetske civilizacije kao univerzalne priče o slobodi čovjeka u odnosu spram Drugoga. Politički islam utoliko jest najopasniji fenomen političke zloporabe religije u globalnome poretku jer preuzima sve ono što je Eric Voegelin odredio za bit političkih religija. Apokaliptički naboj kraja povijesti u znaku zapadnjačke hegemonije i sustava kulturnih vrijednosti ovdje postaje odlučnim za svaku daljnju raspravu. Ima li Islamska država ikakvu zbiljsku alternativu u apokaliptičkoj borbi protiv Zapada koja označava ujedno antikolonijalizam, izgradnju moderne imperijalne tvorevine i ekonomsko-političke platforme za budućnost? Odgovor je unaprijed poznat. Budući da je njezina logika djelovanja izvan univerzalnosti kulturalne moderne, posve je jasno da je osuđena dugoročno na poraz. Ako je, pak, ovdje riječ o novome fenomenu civilizacijskoga svjetonazora u suprotnosti spram izvornih totalitarnih poredaka fašizma, nacizma i komunizma, potrebno je jasnije pokazati zašto bi jedna politička religija u globalnome poretku poput političkoga islama bila odlučujućom za uspostavu vladavine kao postmoderne diktature ili despocije. Pozivanje na Božju vladavinu i uništenje „nevjernika“, doduše, jest ideologijski zahtjev apokaliptičkih tonova. U njemu se može prepoznati čak i drugi val antisemitizma, budući da je uz SAD upravo Izrael cilj političkih napada i terora kao nelegitimnoga sredstva zastrašivanja. Sve su ideologije s prizvukom anti- uvijek i samo privremene i reaktivne. Nalaze se na rubu političke histerije. Prati ih sjena nevjerodostojnosti poput antiamerikanizma, antieuropeizma, antiislamskoga raspoloženja. Ali, ono što je u cijelom slučaju rasprave o političkim religijama danas najstrahotnije jest da snage prosvjetiteljstva i razuma gube vjerodostojnost u borbi za istinu, a da snage terora, okrutnosti i gole sile pozivajući se svetogrdno na Boga i njegovu apsolutnu moć nezadrživo napreduju. Štoviše, njihova spremnost na žrtvovanje, okrutnost i službu ratu, nasilju i apsolutnoj moći postaje „stilom života“ atraktivnim za mlade muslimane i preobraćenike u razvijenim zapadnim društvima. Takav fenomen odbacivanja „normalnosti“ života u modernoj civilizaciji za žrtvovanje radikalnome zlu, a koje se opravdava kulturalno-političkim razlozima borbe za oslobođenje od Zapada kao imperijalno-kolonijalne sile, mnogo je zanimljiviji negoli priča o „novome totalitarizmu“. Ovaj religiozno-politički nihilizam žrtvovanja za lažne idole zaslužuje posebnu kritičku pozornost. Zaključak Živimo u kaotičnome vremenu globalne entropije kapitalizma. Politika u službi osvajanja novih teritorija i izvora energije poprima nove forme borbe za suverenost. Ono što je u tome najznačajnije jest bjelodani kulturalni obrat (cultural turn) s kojim se svaka analiza takvih novih fenomena neizbježno mora suočiti već na samome početku. Kada se priča o totalitarizmu u novim uvjetima uopće zapodijeva, tada mora biti jasno kako taj neoperabilni pojam može poslužiti normativnim okvirom razumijevanja stvarnosti u znaku vladavine korporativnoga kapitalizma. Upravo se u njegovim čvorištima i fluidnoj prirodi transformacije u različite forme ekonomsko-političke moći pronalazi skrivena tajna našega doba. Ono je osuđeno na nadomjestak svih prethodnih artikuliranih fenomena i pojmova kao što su ideologija, religija, kultura, politika. Političke su religije takav nadomjesni sustav i doktrina djelovanja unutar matrice moći koja se nalazi u neprestanoj ravnoteži bipolarnih snaga. Tako je to objasnio Foucault u svojim predavanjima o biopolitici na College de France krajem 1970-ih. Politički islam predstavlja nesumnjivo najteži problem u dijalogu kultura između Zapada i Istoka. No, okcidentalizam kao i orijentalizam nisu ništa drugo negoli paradigme kulturalne moći, koja se uspostavila tijekom povijesti na taj način što je blokirala promjene, nove putove, traganje za izvorima koji iziskuju promjene, a ne zamrznutost tradicije. Isto je tako neprijeporno da se politički islam s najradikalnijim vidom u Islamskoj državi (ISIL) ne može objasniti s pomoću koncepta „novoga totalitarizma“. Ideologije se danas više ne zrcale u tradicionalnome djelovanju u preobrazbi i discipliniranju svijesti. Njihova je uloga da novim metodama iskrivljavanja stvarnosti učvrste moć kontrole nad društvima u previranjima. Utoliko je govor o političkim religijama kao unutarnjoj strukturi kulture totalitarnih poredaka 20. stoljeća, kakav nalazimo razrađenim u djelima Erica Voegelina i Raymonda Arona, samo analitički putokaz za objašnjenje jedne aporije. Kako je, naime, moguće da u posttotalitarno doba upravo kultura postane ono što je bila svrha nastanka i razvitka religija tijekom povijesti: da kultura više nije organizirani sklop umjetničkih praksi i svrhovito djelovanje u estetskome užitku pojedinca u zajednici, nego sredstvo/svrha kolektivnoga života naroda i društvenih skupina?[57] Drugim riječima, kako je uopće moguće da kultura određuje s pomoću suvremenih političkih religija kao fundamentalističkih pokreta daljnji tijek onoga što je preostalo od povijesti? Svi pokušaji da se preciznije pokaže ideologijski sustav i doktrina političkoga islama danas ostaju na pola puta. Nije nipošto riječ o „novome totalitarizmu“ jer se on može izvesti samo tendencijom u kretanju globalnoga kapitalizma kao univerzalne korporacije, kao stroja društvene moći koji pred sobom više nema ni povijest ni univerzalnu ideju čovječanstva, već samo fluidne mreže otpora i stabilnosti u samoorganizirajućim procesima raseljavanja/naseljavanja Zemlje. Što preostaje temeljnom zadaćom mišljenja nije više otkriće da je stvarnost prožeta paradoksima i aporijama. Umjesto toga valja nastojati razumjeti zašto umjesto svrhovita puta u usavršavanje čovjeka i svijeta budućnost dolazi u znakovima kaosa i razaranja, povratka svetoga kao „svetoga rata“ a ne duhovne preobrazbe u ono što propovijedaju sve svjetske religije od iskona – mir, ljubav i toleranciju Drugoga. Razumjeti ovaj obrat pretpostavlja iz temelja dekonstruirati taj mračni, mračni pojam kulture u službi nesvodljiva zla. Ništa drugo ne čini se danas važnijim. [1] Hans Maier, „Concepts for the comparison of dictatorships: „Totalitarianism“ and „political religions“, u: Maier Hans (ur.), Totalitarianism and Political Religions: Vol I: Concepts for the comparison of dictatorships, Routledge, London-New York, 2004., str. 188-203. [2] Claude Lefort, L’Invention démocratique. Les limites de la domination totalitaire, Fayard, Pariz, 1994. [3] Vidi o tome: Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1973. [4] Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima: Predavanja na College de France (1982-1983.), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg [5] Vidi o tome: Charles Taylor, A Secular Age, Harvard University Press, Harvard, 2007. [6] Vidi o tome: Larry M. Jorgensen i Samuel Newlands (ur.), New Essays on Leibniz’s Theodicy. Oxford University Press, Oxford, 2014. [7] Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen, Duncker & Humblot, Berlin, 1963. [8] Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit: Drei Studien zur Kunstsoziologie, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996. Vidi o tome: Žarko Paić, „Smjerokazi melankolije: Walter Benjamin i mišljenje onkraj povijesti“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 173-192. [9] Eric Voegelin, Political Religions, u: Modernity Without Restraint. The Collected Works of Eric Voegelin. Vol. 5, University of Missouri Press, Columbia-London, 2000., str. 19-74. [10] Giorgio Agamben, Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Genealogie von Ökonomie und Regierung, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2010. [11] Hans Maier, isto, str. 192. Vidi o tome: Raymond Aron, „L’avenir des religions séculières“, u Raymond Aron, Chroniques de guerre. La France libre, 1940-1945, Gallimard, Pariz, 1990. [12] Carl Schmitt, isto, str. 50. [13] Jacques Derrida, The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 2006. [14] Vidi o tome: Max Weber, The Sociology of Religion, MA Beacon, Boston, 1969. [15] Jürgen Habermas, „Die Dialektik der Säkularisierung“, Blatter für Deutsche und Internationale Politik, br. 4, str. 33-46 [16] Bassam Tibi, Der neue Totalitarismus: „Heiliger Krieg“ und westliche Sicherheit, WBG, Darmstadt, 2004. [17] Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies on Control“,October. Vol. 59, br.1, 1992., str. 3-7. i Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. [18] Vidi o tome: Alexis de Tocqueville, Democracy in America, Chicago University Press, Chicago, 2002. [19] Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 1987. [20] Vidi o tome: Martin Riesebrodt, Die Rückkehr der Religion: Fundamentalismus und der „Kampf der Kulturen“, C.H.Beck, München, 2001. i Shmuel N. Eisenstadt (ur.), Multiple Modernities, Transaction Publishers, New York, 2002. [21] Franco Cardini, Europe and Islam, Wiley-Blackwell, London, 2001., str. 11. [22] Edward Said, Orijentalizam, Konzor, Zagreb, 1999. S engleskoga prevela Biljana Romić [23] Ian Buruma i Avishai Margalit, Occidentalism: The West in the Eyes of Its Ennemies, Penguin Books, London, 2005. Vidi o tome: Žarko Paić, „Overcoming the West?“, Eurozine, 22. listopada 2004. [24] Identitet valja razumjeti polazeći od pojma razlike, a ne esencijalistički. To jednostavno znači da razlika konstituira univerzalnost slobode, a da se Drugi kao bezuvjetno nesvodljivo područje susreta između postojećih razlika (kultura) ne pojavljuje kao kolektivno prazan objekt. Umjesto toga, kako je to izvedeno u Deleuzeovoj ontologiji razlike i mnoštva, na djelu je postupak rastemeljenja cjelokupne dosadašnje povijesti odnosa između fiksnih identiteta. Budući da se kultura ne može nipošto odrediti tek organskim ili fiksnim značajkama naroda, rase, teritorija, već se neprestano nalazi u promjenama, osnovna je odredba u suvremenoj kulturalnoj antropologiji da su svi identiteti konstrukcija razlika. Problem je, dakako, u tome što hibridnim, transnacionalnim, identitetima u nastajanju, identitetima otpora i projektivnosti nedostaje realna moć, koja se artikulira kao ekonomsko-politički sklop odnosa, a ne kao vječna prirodna činjenica. Kada izostaje moć bez koje identiteti ostaju prazni ili, pak, iluzorni i utopijski, tada je bjelodano da kultura može imati samo nadomjesnu funkciju politike. Ona nije izlika za slabost ili nedostatak političke moći u društvenim odnosima u globalnome poretku kapitalističke ekonomije. A nju danas pokreće neoliberalna aksiomatika radikalne privatizacije javnoga/zajedničkoga dobra. Naprotiv, riječ je o novoj ideologiji. S njom se istodobno opravdava tehnoznanstvena logika razvitka i preobrazba vrijednosti u promjenjive i privremene konstrukte društva spektakla. – Arjun Appadurai, Modernity at Large: Cultural Dimensions of Globalizations, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 1996. i Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. [25] Žarko Paić, Sloboda bez moći, str. 153-187. i 189-227. [26] Političke religije i totalitarizam, doduše, jesu dva različita pojma. No, prvi se pokazuje svojevrsnom „biti“ ili supstancijom potonjega. Ovo valja razumjeti u antiesencijalističkome smislu. Kada Derrida u svojim političkim spisima 1990-ih godina govori o kvazitranscendentalnim određenjima pojmova poput pravednosti, jednakosti i slobode, onda se to odnosi na strukture djelovanja u doba kraja suverenosti, kraja povijesti, kraja ideologije, kraja politike. Sve postaje nadomjestivo, pa tako i djelovanje na načelima koja nisu samouzročna i samosvrhovita, već zahtijevaju uvođenje regulativnih pojmova. Ali, za razliku od Kanta koji je takve pojmove postulirao da bi prevladao razlikovanje noumenalnoga (Zakon-Bog, stvar-o-sebi) i područja fenomena (empirijska zbilja), kod Derride se radi o pokušaju uvođenja razumijevanja suvremenoga svijeta globalnoga kapitalizma i njegove kritike i prevladavanja iz obzorja dekonstrukcije. Nije stoga začudno da se čitava pojmovna tvorba i ono što jest nadolazeće imenuje „mesijanstvom bez Mesije“ ili spasonosnim bez soteriologije (Jacques Derrida, Spectres of Marx: The State of the Debt, The Work of Mourning & The New International, Routledge, London-New York, 1994. i Žarko Paić, Sloboda bez moći, str. 393-432). Političke religije su i kao pojam totalitarizma stari pojam za novu zbilju. Utoliko imaju ograničenu vrijednost jer se oboje ne korijene više u onome političkome kao takvome, već u kulturalnome kao takvome. [27] Vidi o tome: Walter Kasper, The Catholic Church: Nature, Reality, and Mission, Bloomsbury,T&T Clark, New York, 2015. [28] Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997. [29] Cjelokupna egzistencija čovjeka dosiže svoj vrhunac u duhovno-religioznoj biti čovjeka. Za Voegelina se pritom radi o otvorenosti ljudskoga bitka u svim smjerovima. Osjećaji kojima se čovjek približava ili otvara svetosti kao prostoru božanske transcendencije su brojni: od očaja, tjeskobe, nade, ravnodušnosti, očekivanja, strepnje. Usmjeravaju se spram obzorja budućnosti. Da bi se moglo govoriti o sekularnome dobu politike suverenosti nacije-države s kojom otpočinje moderna avantura desakralizacije i profanacije, potrebno je uspostaviti međusobni odnos između religije i politike. Dvojnost religioznoga iskustva odgovara dvojnosti političkoga djelovanja. Nadsvjetska ili religija transcendencije pripada istinskoj ili pravoj egzistenciji čovjeka u povijesti, a unutarsvjetska ili religija imanencije pripada sekularnome dobu lažnih bogova i njihovih nadomjestaka u pojmovima poput čovječanstva, naroda, klase, rase. Masovni pokreti 20. stoljeća na koje Voegelin usmjerava kritičku pozornost – nacizam, fašizam i komunizam – upravo su ozbiljenje te novovjekovne i prosvjetiteljske ideje sekularizacije politike. Političke religije u svojem bitnom značenju stoga su svagda već vulgarno ili otuđeno stanje obesvjetovljenja svijeta, jer se svijet ne razumije ontologijski samo kao univerzum bića, nego kao otvorenost bitka. U Heideggera od doba Bitka i vremena do mišljenja okreta (die Kehre) ova misao vodi suvremeno razumijevanje povijesti. Kada se svijet razmatra u obzorju političke ontologije događaja kao političke teologije, tada i sam temeljni pojam politike kao što je država u smislu zajednice i aparata moći postaje dvostrukom normom: (a) politika kao obogotvorenje zajednice (politeia, civitas dei) i (b) politika kao sekularna djelatnost dokidanja jedinstva ljudske osobe kojim se čovjek svodi na funkciju moći države. U tom pogledu se Voegelinova kritika Hegelove teorije države pokazuje i kao kritika onoga što on naziva u filozofiji povijesti i politike gnosticizmom ili počecima ideje totalne države kao tiranije, despocije i diktature u totalitarizmima 20. stoljeća. Bit njegove filozofije povijesti u antropologijskome smislu može se odrediti shvaćanjem o čovjeku kao homo religiosusu. – Peter J. Opitz, Eric Voegelin’s Politische Religionen. Kontexte und Kontinuitäten. Occasional Papers. Eric Voegelin-Archiv, Ludwig-Maximilian Universität, München, 2006., str. 33. [30] Eric Voegelin, Autobiographische Reflexionen, W. Fink, München, 1989., str. 43. [31] Eric Voegelin, Political Religions, u: Modernity Without Restraint. The Collected Works of Eric Voegelin, Vol. 5, University of Missouri Press, Columbia & London, 2000. i Peter J. Opitz, isto, str. 34. [32] Dietmar Herz, „The Concept of ‘Political Religions’ in the Thought of Eric Voegelin“, u: Hans Maier (ur.), Totalitarianism and Political Religions: Vol I: Concepts for the comparison of dictatorships, Routledge, London-New York, 2004., str. 155. [33] Simon Critchley, The Faith of the Faithless: Experiment in Political Theology, Verso, London-New York, 2012., str. 103-108. [34] Carl Schmitt, Political Theology: Four Chapters on the Concept of Souvereingty, Chicago University Press, Chicago, 2006. [35] Eric Voegelin, Political Religions, str. 71. [36] Karl Popper, The Open Societies and Its Ennemies, Vol. I-III, Routledge, London-New York, 2002. i Friedrich A. Hayek, The Road to Serfdom, Chicago University Press, Chicago, 2007. [37] Ernst Cassirer, Vom Mythus des Staates, F. Meiner, Hamburg, 2002., str. 359. bilješka [38] Eric Voegelin, Political Religions, str. 24. [39] Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006. [40] Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 116. [41] Vidi o tome: Herfried Münkler, Imperiji: Logika svjetske vladavine – od Staroga Rima do Sjedinjenih Američkih Država, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S njemačkoga prevela Nadežda Čačinovič [42] Bruno Latour, We Have Never Been Modern, Harvard University Press, Harvard, 1993. [43] Juan J. Linz, „The religious use of politics and/or the political use of religion“, u: Hans Maier (ur.), Totalitarianism and Political Religions, Vol I. Concepts for the comparison of dictatorships, Routledge, London-New York, 2004., str. 102. [44] Juan J. Linz, isto, str. 104. [45] Nazih Ayubi, Political Islam: Religion and the Politics in the Arab World, Routledge, London-New York, 1993., str. 4. [46] Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking World Order, Simon & Schuster, New York, 1996. [47] Bassam Tibi, Der neue Totalitarismus: „Heiliger Krieg“ und westliche Sicherheit, WBG, Darmstadt, 2004. [48] Bassam Tibi, isto, str. 16-17. [49] Daniel Bell, „The Return of the Sacred: The Argument about the Future of Religion“, Zygon, Vol. 13, br. 3/1978., str. 187-208. [50] Manuel Castells, Uspon umreženih društava, Golden marketing, Zagreb, 2000. S engleskoga preveo Ognjen Andrić [51] Bassam Tibi, isto, str. 21-22. [52] Bassam Tibi, isto, str. 91-99. [53] Slavoj Žižek, Living in the End Times, Verso, London-New York, 2011. [54] Michel Foucault, Naissance de la biopolitique: Cours a la College de France 1978-1979. Gallimard-Seuil, Pariz, 2004. [55] Giorgio Agamben, Die kommende Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003. [56] André Glucksmann, La troisieme Mort de dieu, Édition NIL, Pariz, 2000. [57] Žarko Paić, Politika identiteta, str. 5-13.

August 29, 2025
Utopija i entropija

Utopija i entropija

Uvod: Od Božjeg plana do plana imanencije Može li se mišljenje političkoga u doba kibernetike i tehnoznanosti još uopće zvati utopijskim? Od nastanka modernoga doba svjedočimo začudnoj svezi teologije i politike. Ono što ih povezuje jest ideja „prirode“ u značenju kontingencije. Bez obzira pridajemo li tome značenje nepredviđenoga slučaja, kontingencija je ono što povezuje značenje prirode od Grka (physis) s novovjekovnim razumijevanjem prirode kao drugobitka čovjeka. Drukčije rečeno, kontingencija prirode je nešto neotklonjivo. Mogućnost prekida sa stabilnim poretkom nužnosti uvodi nas u pukotine prirode kao pojma samosvrhe. Prirodu se ne može odbaciti. Može se, pak, promijeniti njezino stanje bitka. Od Grka do posthumanizma priroda naseljava dvojnu „prirodu“ čovjeka. Među inim definicijama čovjeka kroz povijest Spinoza govori i o supstanciji prirode u tjelesnosti čovjeka (natura naturans i natura naturata). Prije svakog mogućeg samoodređenja slobodom uma i djelatnošću promjene okoline čovjek se sa svojom „ljudskom prirodom“ nalazi u odnosu s prirodom samom. Suverenost kao autonomija uma u kojoj se povezuju božanska priroda i ljudska kreativnost, logika i estetika u samome činu praktičnoga preobražaja svijeta spaja teodiceju i utopiju. Prva je božanska providnost povijesnoga razvitka od početka do kraja vremena, a druga tvorba nove prirode u društvenome krajoliku ne-mjesta ili prostora s onu stranu stvarnih teritorijalnih poredaka država i društava u moderno doba. Gottfried W. Leibniz je zasnovao teodiceju unutar svoje monadologijske metafizike, a Thomas Morus je Utopiju uspostavio kao ne-mjesto unutar poretka država bez demokratske legitimnosti 16. stoljeća. Na paradoksalan način, kritika zastranjenja temeljnih ideja demokracije kao što su sloboda, jednakost i pravednost političku utopiju čine ne samo ne-mjestom unutar stvarnoga prostora-vremena modernoga svijeta, nego ponajprije sekularnom političkom teodicejom. (Vidi o tome: Simon Critchley, The Faith of the Faithless: Experiments in Political Theology, Verso, London – New York, 2012.) U njezinu okviru pojmovi božanske providnosti, neposrednosti, intuitivne spoznaje djeluju kao nadomjesni diskurs revolucije samoga života. Zlo se može iskorijeniti jedino racionalnom tvorbom političke utopije s onu stranu „ovoga svijeta“. Na taj se način razum, božansko i političko sjedinjuju u onome što je s onu stranu povijesti. U Teologijsko-političkome traktatu Benjamin uvodi razlikovanje povijesnoga i mesijanskoga vremena. Utopijsko pripada kraju vremena. To je vrijeme preostalo nakon ispunjenja političke povijesti koja se događa u znaku negativnosti i zla. Teodiceja i utopija su otuda političke kategorije suvremenoga mišljenja nadolazeće zajednice. Nastale unutar okvira novovjekovne metafizike kao racionalno utemeljenje nečeg što je samo po sebi tek konstrukcija one su dvoznačne prirode: (1) služe opravdanju stvaranja novoga društva i države zapadnjačke povijesti; (2) postaju subverzivno-revolucionarnim doktrinama razaranja cezaropapizma iznutra. Racionalna struktura mišljenja krajnje svrhe povijesti i njezina ozbiljenja s onu stranu prostora-vremena bitka otvara pitanje postajanja i procesualnosti događaja. I baš stoga što je svako mišljenje racionalnoga temelja logika dostatnoga razloga, teodiceja i utopija kao tvorbe metafizičkoga mišljenja moderne nisu ništa drugo negoli ono što Gilles Deleuze u knjizi razgovora s Claire Parnet naziva ontologijom mnoštva s ključnom kategorijom postajanja drukčijim i različitim. Umjesto govora o budućnosti žene, revolucije, filozofije, političko razumijevanje suvremenoga doba entropije zahtijeva mišljenje bezuvjetne procesualnosti: postajanja-ženom, revolucionarom, filozofom. Postajanje unutar ontologije mnoštva ima nelinearan karakter. Zbog toga su to ponajprije riječi/pojmovi koji zadiru u prostornost i tjelesnost ljudskoga života – orijentacije, smjerovi, ulasci i izlasci. (Gilles Deleuze/Claire Parnet, Dialogues, Columbia University Press, New York, 1987., str. 1-2.) Teodicejom se naziva metafizičko opravdanje božanskoga u povijesti u suočenju sa zlom. Utopijom označavamo ono što je ne-realno, ali ne i nemoguće, polazeći od logike neproturječnosti A=A. Ako teodicejom ukazujemo na metafizičko opravdanje zla i nepravdi u svijetu, koje na kraju povijesti Božjom intervencijom nestaju u korist vječne pravednosti, slobode i jednakosti, susrećemo se s pitanjem etike i politike radikalnoga iskorjenjivanja zla iz povijesti. To je problem odnosa metafizike i etike u Lévinasovoj bezuvjetnoj predanosti Drugome. Teodiceja kao sekularna politička doktrina postaje utopijom onoga nadolazećega kada se umjesto Boga na njegovo mjesto postavi ideja svjetske povijesti čovječanstva. Problem s takvim shvaćanjem jest u tome što ono ima višak pseudoreligioznoga utopizma, a manjak političkoga realizma. Francuska revolucija označava događaj radikalnoga prekida u svjetskoj povijesti. Ideja o općoj povijesti spasa što se pojavljuje u teologiji od sv. Augustina nadomještava se tako općom poviješću čovječanstva. Ljudska i građanska prava postaju temeljna prava suverene slobode čovjeka kao subjekta ovoga obrata. Religiozni žar otada prelazi u revolucionarno mesijanstvo. Kratak opis raspada božanskoga u doba političkih revolucija moderne u Europi upućuje na nešto samorazumljivo. Normativne teorije politike uvijek pate od sindroma nevjerodostojnosti. U susretu s politikom interesa nedostaje im zbiljska moć. Štoviše, te su politike često puke fantazije i pogubne iluzije. Vrijedi li to i za Deleuzeovo mišljenje političkoga? Utopijsko mišljenje, pak, predstavlja prekid s logikom kontinuiteta i linearnosti. Kao takvo ono predstavlja otvorenost mogućnosti vladavine virtualnoga prostora u stvarnome vremenu. Virtualno pretpostavlja nešto što nije ni po čemu slično sa stvarnim. Isto tako nije mu ni analogno. Ono se, naprotiv, pojavljuje uvjetom mogućnosti aktualizacije. Deleuze je u okviru spisa Razlika i ponavljanje izvršio obrat klasične sheme kategorija modaliteta u Kanta. Umjesto transcendentalne logike djelovanja sheme moguće-zbiljsko-nužno, postavio je novo pravilo. Virtualno se odsad nalazi u razlici spram aktualnoga, a pojam stvarnosti konstruira se kao događaj aktualizacije virtualnoga mnoštva događaja. Ne povezuje ih samo jedan uzrok. Stanje stvari čini mnoštvo neusporednih učinaka. (Gilles Deleuze, Differénce and répétition, PUF, Pariz, 2011.) Nije teško razaznati odjek pojmova teorije suvremenih znanosti poput mreže, povratne sprege (feedback) i odnosa sustava i okoline. Uz kibernetiku, isprepliću se teorija kaosa i složenosti (complexity). (Vidi o tome: Mark Bonta/John Protevi, Deleuze and Geophilosophy: A Guide and Glossary, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2004., Manuel DeLanda, Intensive Science and Virtual, Continuum, London – New York, 2002., Iliya Prigogine/ Isabelle Stengers,. Order Out of Chaos, Bantam, New York, 1984., Helga Novotny, „The Increase of Complexity and Its Reduction: Emergent Interfaces between the Natural Sciences, Humanities and Social Sciences“, u: Theory, Culture & Society, Vol. 22, br. 5/2005., str. 15-32.) Svi sustavi složenosti temelje se na asimetričnome odnosu između različitih skupova (bioloških, fizičkih, psihičkih, društvenih). Sustavi smjeraju ravnoteži kada su dosegli krajnji stupanj entropije. Deleuze od ranoga spisa Razlika i ponavljanje do posljednjeg djela u suradnji s Felixom Guattarijem Što je filozofija? otvara prostor promišljanju svijeta kao stvaralačkoga kaosa. Vibracije, intenziteti, uviranja zemlje postaju novi pojmovi plana imanencije. Nije riječ o prevladavanju ili dokidanju linearne povijesti razvitka društvenih sustava. Posve suprotno, susrećemo se s pukotinama i brazdama. U modelu svrsishodne povijesti one su izbačene iz igre. Složenost i kaos su samo novi pojmovi za nastanak svijeta čistoga događaja. Bez vrhovnoga označitelja, koji utemeljuje moć razlika poput izvanjsko-unutarnje, središte-rub, više-niže, kralj-narod, ne postoji racionalna shema povijesti. Mnoštvo različitih platformi bez hijerarhije, pa tako i mnoštvo različitih platformi političkoga i politike, oznaka je našega doba. Ovaj obrat tradicionalne metafizičke sheme posredovan Spinozom, Nietzscheom i Bergsonom stvorio je pretpostavke da se umjesto simetrije bitka, svijeta i čovjeka uspostavi asimetričan odnos unutar samoga života kao čiste imanencije. (Gilles Deleuze, Pure Immanence: A Life, Zone Books, New York, 2005.) Život nema osobni karakter. Za Deleuzea je bjelodano kako se iz same otvorenosti životnih procesa u kibernetički shvaćenoj mreži samoorganiziranja i samoobnavljanja imanencija pokazuje načelom proizvodnje svijeta. Nietzscheova postavka o volji za moć odgovara tom novom načelu mišljenja. Dinamičko načelo moći Deleuze prepoznaje u stvaranju arheologije i geneze životnih snaga. One su istodobno intenzivno-ekstenzivne. (Gilles Deleuze, Nietzsche and Philosophy, Continuum, London – New York, 1986.) Kada se to ima u vidu pitanje o utopijskome u suvremeno doba kibernetike i tehnoznanosti zadobiva značenje nečega ne više ne-mogućega u okružju povijesnoga razvitka linearnih struktura društava. Posve suprotno, ono političko, koje gubi vlastitu autonomiju u globalnome kapitalizmu korporativnih mreža ekonomije, imenujemo događajem radikalne promjene bitka, svijeta i čovjeka. Ali to postaje samo ako je političko ono utopijsko kao virtualna aktualizacija moći slobode. Što se događa s demokracijom u nadolazećem stanju entropije svijeta? Demokracija postaje utopijskom politikom postajanja drugim i različitim. To je smisao one „revolucionarne“ izreke Felixa Guattarija da prije bitka postoji politika. (Eric Alliez/Andrew Goffey (ur.) The Guattari Effect, Continuum, London – New York, 2011.) Postajanje otuda nije postajanje nečega, primjerice, bića u svojem nepromjenljivome identitetu. Politikom ovdje valja shvatiti djelovanje samoga čina postajanja u preobrazbama identiteta. Razlika postaje važnijom od identiteta onoga što je fiksno i trajno. Kao što je Schelling u kritici identiteta bitka otpočeo s negacijom, tako se i Deleuze u razumijevanju pojma slobode djelovanja orijentira na ono što povezuje djelovanje i događaj u mreži virtualnosti. Ali umjesto negacije sada se uvodi posve drukčije načelo – deteritorijalizacija. (Gilles Deleuze/Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Continuum, London, 2008.) Svaki čin političkoga djelovanja u društvenome skupu predstavlja razmještanje pojma moći unutar teritorijalno određenoga prostora. Razlikovanje političkoga i politike može biti dvojako: (1) političko se razumije „modalitetom egzistencije zajedničkoga života kao forme kolektivnoga djelovanja“, (Pierre Rosanvallon, Pour une histoire conceptuelle du politique, Seuil, Pariz, 2003., str. 14.), (2) dok se politika odnosi na institucije države i nacije kao moći i zakona. Na taj način ono političko pripada idejama jednakosti i pravednosti, identitetu i razlici. Francuski teoretičar demokracije Pierre Rosanvallon naziva to pojmom citoyenneté i civilnošću u razlici spram partitokracije kao usmjerenosti politike na pitanja državnoga interesa i ekonomske učinkovitosti; Političko i politika su korelativni pojmovi. Može ih se rabiti u raspravi na isti način kojim Heidegger u Bitku i vremenu na temelju pojma ontologijske razlike luči bitak kao područje ontologijskoga i biće kao područje ontičkoga. (Chantall Mouffe, The Return of the Political, Verso, London – New York, 2005.) Političko bi pripadalo slobodi čovjeka u postajanju zajednice mjestom pravednosti i jednakosti. Politika se, pak, odnosi na aktualnu moć-vladavinu u poretcima državnih aparata od despocije, autokracije, totalitarne i liberalno-demokratske države. Kako, dakle, razumjeti ono političko kao utopijsko u mišljenju Deleuzea? 1. Politika postajanja: nadolazeća zemlja i narod Mnogo je površnih i krajnje dogmatskih stavova o Deleuzeu kao mistiku, idealistu, utopistu, elitistu, avangardistu, čak i konzervativcu i nostalgičaru za poretkom vladavine prava u liberalnoj demokraciji do postavki kako u cjelokupnome njegovu teorijskome djelu nema eksplicitne filozofije politike, a niti bilo kakvog artikuliranoga mišljenja političkoga i politike. (Jeremy Gilbert, „Deleuzian Politics: A Survey and Some Suggestions“, New Formations, br. 68/2010., str. 11-33.) Pritom se zaboravlja da je u razgovoru s Antonijem Negrijem naslovljenim „Kontrola i postajanje“ 1990. godine izričito naglasio kako je „Anti-Edip bio od početka do kraja djelo političke filozofije“. ( Gilles Deleuze, Pourparlers, Édition de Minuit, Pariz, 1990., str. 230.) No, i bez vlastite intervencije u tumačenje mišljenja koje najradikalnije obilježava otklon od metafizičke tradicije zapadnjačke filozofije, pri čemu je temeljni problem još uvijek kakav je odnos Deleuzea u tom pitanju oproštaja od metafizike spram Heideggerova puta mišljenja, ( Vidi o tome: Miguel Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Indianapolis, 2004.) preostaje nešto uistinu neporecivo. Deleuze kao i najznačajniji francuski filozofi razlike, dekonstrukcije, diskursa, postmodernoga obrata (Derrida, Lévinas, Foucault, Lyotard) u svojem kasnome razdoblju posvećuje u raznim spisima i zbirkama eseja pitanju političkoga i politike strategijsku važnost događaja postajanja svijeta bitno drukčijim. No, usuprot etičko-političkim rješenjima spora demokracije i globalnoga poretka vladavine neoliberalnoga kapitalizma, u svim se Deleuzeovim tekstovima problem postavlja iz nove ontologije društva kao stroja deteritorijalizacije. Političko se ne može svesti na klasičnu liberalnu ideologiju razdvojenosti političke države i građanskoga društva. Carl Schmitt je tu iluziju prozvao neutraliziranjem političkoga u doba kraja pravnoga poretka europskih nacija-država. Mikro-politika je jedan od izraza za takvu usmjerenost spram onoga utopijskoga. Ideju demokracije i onoga nadolazećega u virtualno-aktualnome prostoru deteritorijalizacije povezuje upravo pojam utopijskoga. Ta se teorija političkoga može smatrati kritikom politike kao makro-politike. Predmet joj se nalazi u institucijama države i u pravno-političkom ustrojstvu vladavine. Paul Patton to naziva Deleuzeovom političkom filozofijom. Njezino je mjesto s onu stranu normativne političke filozofije. Mišljenje političkoga pripada, dakle, sferi utopijske preinake svijeta. (Paul Patton, Deleuze & the Political, Routledge, London – New York, 2000. Vidi i njegove druge tekstove: “What is Deleuzean Political Philosophy?“, Critica Contemporánea: Revista de Teoria Politica, br. 1/2011. i „Political Normativity and Poststructuralism: The Case of Gilles Deleuze“, Predavanje na kolokviju Filozofskog Instituta Slobodnog Sveučilišta u Berlinu, 15. studenoga 2007.) Novija tumačenja političkoga u Deleuzea s posebnim naglaskom na pitanje utopije nastoje pokazati bitnu svezu temeljnih filozofijskih analiza Deleuzea od ranih spisa Nietzsche i filozofija, Razlika i ponavljanje do manjih spisa i eseja kao što su oni o društvu kontrole, o književnosti i o Kafki. U taj skup valja uvrstiti već spomenutu knjigu razgovora zajedno s Claire Parnet. Političko se ovdje pojavljuje unutar jednog nesvrhovitoga razumijevanja svijeta i povijesti. (Jonathan Roffe, „The Revolutionary Dividual“, u: Anna Hickey-Moody/Peta Malins (ur.), Deleuzian Encounters: Studies in Contemporary Social Issues, Palgrave Macmillan, New York, 2007., str. 40-49., David Lane, „The Wordly and the Otherwordly: On the ‘Utopianism’ of Deleuze’s Thought“, Philament HABITS & HABITAT – lipanj 2008., str. 86-106., Ronald Bogue, „Deleuze and Guattari and the Future of the Politics: Science Fiction, Protocols and the People to Come“, Deleuze Studies, Vol. 5/2011., dodatak: str. 77-99.) No, tumačenja koje uzimaju u obzir najvažnija djela što ih je Deleuze napisao zajedno s Guattarijem od 1970-ih do početka 1990-ih kao što su Anti-Edip, Tisuću razina i Što je filozofija? vjerodostojno pokazuju da je političko i politika imanentno samoj ontologiji društvenoga stroja. Pojmovi želje, deteritorijalizacije, rizoma, nomadologije i geofilozofije upućuju na krhke granice između političke filozofije, sociologije znanosti i historijske antropologije. Utopijsko se u Deleuzea ne može svesti na ono što je „s onu stranu“ i „izvan ovoga svijeta“. U tome valja vidjeti bitnu poteškoću u promišljanju Deleuzeove položaja u suvremenoj raspravi o neoliberalnome globalnom poretku kapitalizma. Podastire li takvo mišljenje ikakvu alternativu? Ne treba čuditi što je u razgovoru o intelektualcima, aparatima moći i strategijama otpora 1972. godine između Foucaulta i Deleuzea sam Foucault otpočeo dijalog sljedećim riječima: „’Neki maoist mi je jednom rekao: “Lako mi je razumjeti Sartrea i njegovo prilaženje nama, a mogu razumjeti i njegove ciljeve i sudjelovanje u politici. Jednako tako djelomice mogu razumjeti i vaš ​​stav, budući da ste se uvijek bavili problemom zatvora. No, Deleuze je zagonetka.’ Bio sam zaprepašten tom izjavom, jer tvoj stav mi se uvijek činio iznimno jasnim“.(Michel Foucault, Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews (ur. Donald F. Bouchard), Cornell University Press, Ithaca, New York, 1977., str. 205.) Deleuzeovo objašnjenje uz Foucaltovo podsjećanje na uzavrelu političku angažiranost aktera „revolucije“ svibnja 1968. u Parizu jednako je tako znakovito. On, naime, kaže da je odnos između teorije i prakse u doba određeno vladavinom novih tehnologija, znanosti, informatike i politički pluralnih subjektivnosti potrebno iznova promisliti, ali na posve drukčijim teorijskim pretpostavkama. Nedvojbeno je ipak da preostaje nešto još zagonetnije od Deleuzeova „političkoga stava“. Nije on zadavao glavobolje tek radikalnim ljevičarima raznih dogmatskih orijentacija. Za teoretičare i filozofe političke ontologije događaja poput Badioua, Žižeka, Hallwarda i drugih taj stav i nadalje izaziva osporavanje i odbacivanje. (Alain Badiou, „Existe-t-il quelque chose comme un politique deleuzienne?“, Cités, br. 40 (Deleuze Politique), str. 15-20.; Alain Badiou, Deleuze:The Clamor of Being, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1999., Slavoj Žižek, Organs Without Bodies: On Deleuze and Consequences, Routledge, London – New York, 2003., Peter Hallward, Out of This World: Deleuze and the Philosophy of Creation, Verso, London – New York, 2006.) U čemu je poteškoća? Zacijelo da se ovdje ne može raditi o pukom sporu između tzv. radikalnih teoretičara revolucije globalnoga kapitalizma i kritičara neoliberalizma s jedne strane te tzv. postmodernih reformista ili kulturalista, koji zagovaraju neku vrstu konsenzualne demokracije i obrane nesvodljivih zona svijeta života unutar entropijskoga poretka umreženih društava kontrole globalnoga svijeta. Takav bi spor bio samo još jedan novi slučaj ideologijskoga spora na teorijskoj ljevici s unaprijed očekivanim ishodom: besmisleno dokazivanje tko je više ili manje na „liniji“ revolucionarnoga obrata postojećega svijeta, a tko nije. Ta vrsta dogmatskoga pristupa političkome i politici danas nije, nažalost, iznimkom već pravilom. Po tome je nastavak ideologijskih borbi u kulturi ljevice 20. stoljeća na Zapadu drugim sredstvima. Ovaj spor naposljetku nipošto ne pridonosi postavljanju temeljnoga pitanja. A upravo ono može utrti put odgovoru o zagonetci političkoga stava i cjelokupnoga Deleuzeova mišljenja o mogućnostima političkoga djelovanja u tehnoznanstvenom svijetu. Pitanje koje proizlazi iz same biti Deleuzeova mišljenja imanencije može se postaviti na sljedeći način: zašto je političko u doba entropije suvremenoga svijeta, kojeg određuju moć-vladavina kibernetike, fraktalne mreže deteritorijalizacije kapitala i ratnih strojeva društvene proizvodnje znanja jedino moguće kao demokratska utopija nove „zemlje i naroda“? Pitanje utopije, dakle, nije uzgredno pitanje u Deleuzeovom mišljenju. Isto tako promišljanje onog političkoga ne svodi se tek na ontologiju društvenoga stroja. Prije negoli pokušamo izvesti argumentacijski slijed postavke o Deleuzeovoj nomadologijskoj utopiji političkoga kao stvaranju novoga događaja svijeta valja prethodno kazati i ovo: utopija nije „s onu stranu“ svijeta i života, kao što nije niti „izvan ovoga svijeta“. Za Deleuzeov pojam utopije ne vrijedi isto što i za sekularne političke teodiceje. One, naime, u svim pokušajima utopijskoga mišljenja (revolucije) smjeraju u nedogledni prostor budućnosti. Ne-mjesto se, dakle, misli u Deleuzea iz kronotopije nadolazećega događaja. Taj je događaj postajanje bitka kao mnoštva. A to znači da je Deleuzeov pojam političkoga istodobno ono što nije ni nostalgija za prošlošću, a niti futurologijski izgled budućnosti. Paradoks je njegova mišljenja u tome što postajanje ima vremensku strukturu virtualne aktualizacije (mogućnosti-u-sadašnjosti). Mogućnost aktualizacije razlikuje se od mogućnosti ozbiljenja nečega po tome što u prvom slučaju imamo primat virtualnosti nad zbiljom, a u drugome je posrijedi djelatnost linearne povijesti. Virtualnost je pojam konstruktivne tehnosfere svijeta, a mogućnost metafizički ostatak onog što je tradicionalna estetika nazivala od Kanta proizvodnom moći mašte. Zato kod Deleuzea nemamo više estetiku ni „privida“ niti „doživljaja“. Obrat je u tome da estetika postaje tjelesni stroj osjećaja i tvorba „tijela bez organa“. Proust i Kafka, Bacon i Godard, književnost i slikovna umjetnost kao i film postaju konceptualni jezik tjelesne slikovnosti. To se događa deteritorijalizacijom prostora i rasklapanjem vremena umjetnosti transcendencije. Bog više ne stanuje ni „ovdje“ niti „iza“. Srednjovjekovna teologija učvrstila je njegov glavni atribut u postavci creatio ex nihilo. U modernoj umjetnosti o tome je najljepše govorio Kandinski: umjetnik ne stvara samo novo djelo, već novi svijet kao što to čini Bog u svojem stvaranju. Deleuze taj pojam stvaranja novoga nastoji učiniti vodećim načelom filozofije, umjetnosti i znanosti. Utopije su zato stvaranje novoga svijeta „ovdje“ i „sada“ iz duha stvaralačkoga kaosa. Za razliku od Marxa i Heideggera, s kojima je u sporu i kritičkome dijalogu, utopijsko mišljenje politike ovostranosti i ovosjetovnosti nužno mora postulirati usporedno postojanje triju djelatnosti stvaralačke involucije svijeta – filozofije, umjetnosti i znanosti – kao generativne strukture proizvodnje svijeta. Naravno, ovo se odnosi na posljednji Deleuzeov i Guattarijev spis Što je filozofija? Utopija je za Deleuzea djelatnost konceptualno-stvaralačke mreže događaja. Podjednako se odnosi na filozofiju, umjetnost i znanost. Već je odatle jasno da ono utopijsko stvara nove svjetove u postajanju, a ne počiva na ideji povijesne pravocrtnosti od početka do kraja vremena i svijeta. Deleuze umjesto linearne i opće metafizike povijesti uvodi u mišljenje geografiju i geofilozofiju s tisuću razina, slojeva, skupova i mreža. Jezik takve konstrukcije nije više majčinski jezik ukorijenjenosti u Zemlju. To je jezik raskorijenjenosti, rizomatske otvorenosti, naboran i prugast, jezik bez početka i bez kraja, apsolutna imanencija života. Dvostruka priroda jezika utopije otvara se u odnosu. Riječ je o pukotini u povijesti zapadnjačke metafizike. U njezinim strukturama moći-vladavine nalazi se stroj države od despotskoga carstva do modernoga aparata moći te nomadski ratni stroj kao ono čudovišno drugo i različito. Umjesto dualizma susrećemo se istodobno s binarnim oprekama i neutraliziranjem rada binarnoga stroja metafizike (muško-žensko, kralj-narod, zapad-istok, moderno-arhaično itd.). Pravi problem Deleuzeove ontologije postajanja nije stoga afirmacija Drugoga i razlike. Naprotiv, to je nastanak novoga unutar samoga poretka i sustava društvenoga stroja kapitalizma kojeg naziva aksiomatskim i rizomatskim. (Gilles Deleuze, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, str. 387-467.) Je li ono političko utopijska konstrukcija novoga afirmacijom Trećega, ako to više nije moguće razumjeti s pomoću pojmova negacije i afirmacije, već proizvođenjem nove strukture mišljenja? Time se virtualno aktualizira ono nadolazeće poput nomada koji nigdje nemaju zavičaj niti domovinu, a koji poput aksiomatske „prirode“ globalnoga kapitala odlaze u svim smjerovima i linijama zemlje. Što je to Treće – negacija poretka metafizike, afirmacija životnih snaga kaosa, otvorenost samoga postajanja u mnoštvu orijentacija, smjerova, ulazaka i izlazaka? Sve u jednom ili tijek razlike u simultanosti događaja? Društvena artikulacija protumoći koja ne stoji ni izvan niti iznad ovoga svijeta, nego se nalazi imanentno na njegovim rubovima – u pustinjama, stepama i na morima – posljednji je čin uviranja Zemlje u svoje usjekline i klance. Jezik se postajanja ne može dohvatiti metaforom. Smrt metafore u semiokapitalizmu proizlazi odatle što Deleuze i Guattari u Anti-Edipu odlučno tvrde kako je njihov pojam strojeva želja upravo stroj, a ne metafora. (Gilles Deleuze/Felix Guattari, Anti-Odipus: Capitalism and Schizophrenia, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1983., str. 36.) Razlog smrti metafore leži u tome što ona nastaje iz unutarnje granice logosa samoga. Kritika znaka kao predstavljanja bitka uvod je u kritiku metafore. Kada se znak više ne odnosi na stvarnost, već na druge znakove, metafora nema više točku referencije. Deleuze odbija svaki način predstavljanja bitka i njegove ukroćenosti u jeziku metafore. To znači da metafora već uvijek pripada dodatku mišljenja i jezika. On mora stoga metaforu sa svim njezinim prispodobama neizrecivosti i neiskazivosti, što pripada pojmu uzvišenosti u estetici novoga vijeka, nadomjestiti slikom mišljenja. (Vidi o tome: Peter Gente/Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007.) Takve slike ne prikazuju misao, primjerice, Platona ili Spinoze. Ali one pripadaju mišljenju poput okvira u kojima se događa proces stvaranja novih svjetova. Za Deleuzea filozofija ne reflektira o predmetu i nije prazna kontemplacija. Stvaralaštvo povezuje umjetnost i filozofiju. Konceptualna slika tako nikad ne može biti metaforom. Utopija, dakle, ne prikazuje nešto što ima status kao-da, nešto što je „izvan“ i „iznad“. Pojmovi i jezik transcendencije su pojmovi i jezik konačnosti. Granice unutar beskonačnosti i bezgraničnosti samoga sustava metafizike kao onto-teo-logije, kako je to izveo Heidegger, prolaze kroz granice jezika. (Martin Heidegger, „Die onto-theo-logische Verfassung der Metaphysik“, u: Identität und Differenz, G.Neske, Pfullingen, 1957., str. 19-42.) Da bismo pokazali kako mišljenje utopije pripada političkome mišljenju virtualne aktualizacije mikro-politike „sada“ i „ovdje“ u stvaranju novoga svijeta kao događaja, pokušajmo razjasniti nešto čudovišno. Umjesto metafizičkoga pitanja o uvjetima mogućnosti utopije političkoga, pravo je pitanje o tome kako nastaje sam plan imanencije. Tradicionalna ontologija pod uvjetima mogućnosti odgovarala je na pitanje o zbilji bitka bića (što jest nešto?). Pitanje o nastajanju mnoštva, usuprot tome, jest pitanje o postajanju nečega. Emergencija kao nastajanje novoga i konstrukcija kao proizvodnja-tehnologija u stvaranju novoga povezuju ono što pripada bitku i događaju. Razmještanje koje se ovdje događa, kako to precizno izvodi Agamben u svojim analizama pojma imanencije, vezano je uz djelatnost subjekta. Umjesto svijesti koja od Kanta do Husserla može biti tek djelatnost transcendentalne svijesti subjekta, sada se susrećemo od Spinoze, Nietzschea, Bergsona do Deleuzea s uronjenošću subjekta u sama čvorišta mreže života. (Giorgio Agamben, „Absolute Immanence“, u: Potentialities: Collected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford – California, 2000., str. 220-302.) Subjekt postaje supstancijom u Hegelovoj apsolutnoj logici, sustavu i poretku povijesti. Jedinstvo teodiceje i utopije događa se kao kraj drame matrice evolutivne povijesti Zapada. Moć-vladavina subjekta kao supstancije pokazuje se naposljetku u slici apsoluta. Aparat moći-vladavine države podređuje povijest filozofije diskursu organizacije znanja u institucijama javnih sveučilišta. Suprotnost tom poretku je slika „privatnoga filozofa“ izvan državnoga poretka (Schopenhauer, Nietzsche, Kierkegaard). Poredak se, dakle, učvršćuje tek onda kada sama ideja subjekta konstruira svoje objekte kao predmete refleksije. S Deleuzeom subjekt postaje imanencija života u preobrazbama. Razmještanje staroga i konstrukcija novoga unutar mreže događaja odlikuje proces postajanja. Jedno-Sve ne stvara Mnoštva. Ono mnogostruko razvija se, naprotiv, u skupovima kroz procese stvaranja novoga. (Peter Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2010.) Metastabilnost, paradoksalno, čuva poredak od neprestane prijetnje razaranja. Što je više kriza, to je poredak stabilniji. Globalni kapitalizam kao entropija umreženih društava neprestano nam nudi dokaze za ovu tvrdnju. Na nekoliko vidnih mjesta u knjigama razgovora Pourparlers i Dialogues Deleuze upućuje čak i na empirijske dokaze ove temeljne postavke njegove ontologije društvenoga stroja. Entropiju i utopiju stoga ne možemo više misliti polazeći od logike djelovanja binarnoga stroja povijesti. Iz njega proizlazi da je kaos suprotnost poretku i, dakako, čudovišna prijetnja razaranja samoga poretka. Umjesto toga, sada valja krenuti od spoznaje da je sama entropija uvjet mogućnosti utopije i obratno: naime, da je sama utopija virtualna entropija svijeta. Ako je tome tako, tada je pitanje političkoga u Deleuzea pitanje o smislu djelovanja u odsutnosti same paradigme uzrok-svrha (teleologija), koja je određivala modernu filozofiju i znanost Zapada sve do filozofa Wittgensteina i Heideggera, te fizikalnih znanstvenika Plancka i Einsteina. Smisao djelovanja čini bitnu temu političkoga u vremenu tehnodeterminizma kraja povijesti. Podsjetimo tek da je znamenita Morusova Utopija iz 1516. godine bila nabačaj temeljnih ideja iz srednjovjekovne teologije. Društvo i politički poredak mogu biti imenovani lijepim, dobrim, pravednim jedino na temelju jednakosti između ljudi. Ne-mjesto te „idealne“ zajednice, koja nije ni društvo niti država u antičko-srednjovjekovnome razumijevanju politike, nalazi se izvan „ovoga svijeta“. Ne-mjesto utopije jest otok koji se nalazi negdje u beskrajnim prostranstvima oceana. Što je temeljna ideja Utopije? Jednostavno, dokidanje privatnoga vlasništva, vladavina zakona i neposredni odnosi između ljudi na temelju njihove „ljudske prirode“ krase utopijski svijet. Kada Deleuze na kraju svoje posljednje knjige napisane s Guattarijem Što je filozofija? ustvrđuje kako stvaralačko mišljenje odlikuje filozofiju, umjetnost i znanost, tada se pojavljuje još jedno zagonetno razjašnjenje. Mišljenje nadolazećega označava stvaralački projekt tvorbe novoga svijeta. Takav vrli, novi svijet odlikuje utopijska orijentacija. „Ako se filozofija iznova nastanjuje u pojmu, onda uvjet za to ona ne nalazi u sadašnjem obliku demokratske Države ili pak u cogitu komunikacije, još sumnjivijem od cogita refleksije. Nama ne nedostaje komunikacije, naprotiv, imamo je previše; ono što nam nedostaje jest stvaranje. Nedostaje nam otpor spram sadašnjosti. Stvaranje pojmova priziva u sebi neki budući oblik, ono priziva novu zemlju i narod koji još ne postoje, Europeizacija ne čini neko postojanje, ona samo tvori povijest kapitalizma što osujećuje potčinjene ljude da postanu. Umjetnost i filozofija susreću se u toj točki, u točki konstitucije zemlje i naroda što nedostaju kao korelat stvaranja. Taj se narod i ta zemlja neće naći u našim demokracijama. Demokracije su većinske, a postajanje je ono što se po prirodi usteže većinskom.“ (Gilles Deleuze/Felix Guattari, Što je filozofija?, Treći program Hrvatskog radija, br. 40/1993., str. 28. S francuskoga preveo Borislav Mikulić) Pojam utopijskoga može se odrediti alternativom čitavoj povijesti filozofije kao filozofije povijesti. Ponajprije, Deleuze za ključni pojam svoje nomadologije – mišljenja transverzalnosti – uzima pojam deteritorijalizacije. Pitanje utopije stoga ima kritičku funkciju rasklapanja i preusmjeravanja povijesti na točku geofilozofije. To je točka gdje se vremenska dimenzija budućnosti nadomještava nadolazećim iz same biti postajanja. Utopijom označavamo političku artikulaciju mišljenja i djelovanja u stvaranju novoga na planu imanencije. U cjelini Deleuzeova mišljenja kritika transcendentalnoga načela filozofije od Kanta do Hegela smjera razotkriću posve drukčije verzije empirizma. Deleuze naziva stoga empirizam „nadmoćnim načelom“ spoznaje svijeta. Umjesto ideje koja upravlja stvarnošću tako što je izvanjski konstruira, sada se sama stvarnost otvara kao zbiljsko iskustvo ovosvjetovnosti. Univoknost bitka više nije predstavljanje bitka kao analogije bića. Jednoznačnost bitka dokida analogiju. Prema tome, imanencija se ne pojavljuje više u suprotnosti spram transcendencije. Sada se neutralizira čitava metafizička shema povijesti. Umjesto Boga u okviru onto-teologijske povijesti metafizike, Deleuze u svojem stvaralačkome materijalizmu mnoštva uvodi pojam utopijskoga kao nadomjeska za ideju svrhovitosti povijesti. (Vidi o tome: Eugene Holland, „The Utopian Dimension of Thought in Deleuze and Guattari“, u: Andrew Millner/Matthew Ryan/Robert Savage (ur.), Imagining the Future: Utopia and Dystopia, Arena Publication Association, Melbourne, 2003., str. 228-242. i Ian Buchanan, Deleuzism: A Metacommentary, Duke University Press, Durham, 2000., str. 117-174. i 192-197.) U navedenom odlomku iz Što je filozofija? ključni pojam postajanja iz ontologije društvenoga stroja upućuje na tvorbu i stvaranje novoga načela ovosvjetovnosti i ovostranosti. Geofilozofija, naime, ima nadomjesni status političke filozofije. Razlog je taj što je njezina zadaća misliti ono nadolazeće – zemlju i narod koji nikad nisu postojali. Nepovijesnost ovoga mišljenja nije u tome što ne vidi u demokratskim poretcima stvarnoga svijeta snagu i dinamičko načelo postajanja novoga. Naprotiv, nepovijesnost je u tome što Deleuze mora pronaći alternativu binarnome stroju bezuvjetnoga napretka kapitalizma. Tom stroju filozofija, umjetnost i znanost „služe“ kao sredstva osvajanja zemlje i svemira. Alternativa „kraju povijesti“ koju kapitalizam proglašava stanjem vječnoga sada-ovdje napretka/razvitka objekata želje u modernim društvima nalazi se u nepovijesnosti ideje utopije. Tako je, paradoksalno, utopija pokretač kapitalističkoga stroja želja. U ovosvjetovnosti nove geografije društvenih mreža želja djeluje kao stabilnost u promjeni. Političko značenje utopije odlučuje o postajanju-revolucionarnim u samoj jezgri želje za radikalnom promjenom „ovoga svijeta“. „Utopija nije dobar pojam jer čak i kad je u suprotnosti s poviješću, još uvijek se odnosi na nju i upisuje se u nju kao ideal ili kao motivacija, No, postajanje jest sam pojam. Ono se rađa u povijesti, pada natrag u nju, ali nije povijesno. Ono nema u sebi ni početka ni kraja, već samo okolinu. Zato je više geografsko nego povijesno. Takve su revolucije i društva prijateljâ, društva otpora, jer stvarati znači odolijevati: čista postajanja, čisti događaji na planu imanencije. Ono što povijest zahvaća od događaja, jest njegovo izvođenje unutar stanja stvari ili života, ali u svom postajanju, u svojoj pravoj tvari, u svom samopostavljanju kao pojmu, događaj izmiče povijesti.“ (Gilles Deleuze/Felix Guattari, Što je filozofija?, str. 29.) Zašto utopija nije dobar pojam? Deleuze je svjestan da utopija ne može biti mišljena izvan „projekta transcendencije“. Ona je legitimno dijete ideje da povijest ima konačnu svrhu. U tom pogledu svaka je revolucionarna utopija sekularna politička teodiceja. Ako nema „ideala ili motivacije“, utopija preostaje tek racionalnom tvorbom svijeta unutar granica modernoga poretka nacija-država. Mišljenje utopijskoga stoga mora probiti začarani zid „projekta transcendencije“ da bi politika imala svoje zbiljsko tlo i svoj zbiljski subjekt postajanja. Bez tla (supstancije) i bez aktivnoga načela postajanja (subjekt) utopija nema smisla. Izgradnja novoga svijeta počiva na zbiljskoj platformi eksperimenta. Naseljenici u „novi svijet“ dobro su znali da s njihovim zajedničkim životom otpočinje doba bez povijesti. Na mjesto ludila povijesti došlo je vrijeme vrtoglave kartografije zemlje. Doba novih granica kapitala napušta opsesiju s tlom i zavičajem. Domovine su izgubljeni zavičaji. Prostori moći-vladavine nomadske platforme nalaze se u pustinjama i stepama. Amerika simbolički i stvarno predstavlja tu kozmopolitsku utopiju novoga svijeta demokracije i kapitalizma u čistom događaju raseljavanja/naseljavanja. Ne treba čuditi kad se danas u govoru o brutalnom realizmu kapitalizma nasuprot krhkim alternativama radikalnih politika mnoštva iznova pojavljuje riječ utopijsko kao oznaka za eksperiment slobode i postajanja razlike. (Fredric Jameson, Archeologies of the Future: The Desire Called Utopia and Other Science Fictions, Verso, London – New York, 2005.) Deleuze na zasadama Marxa dobro zna da je kapitalizam eksperiment novoga načina tvorbe društva bez uzora u čitavoj povijesti čovječanstva. Kao događaj apsolutne deteritorijalizacije kapitalizam sam proizvodi svoje utopije i distopije jer počiva na logici stvaralačkoga kaosa, na fluidnosti rada i na mobilnosti kapitala preko svih granica. Nadolazeća zemlja i narod kakav nikad prije nije postojao ne može se pronaći u ideji grčkoga polisa, a ni u modernim demokratskim nacijama-državama. Razlog valja potražiti u tome što Grci isključuju ne-Grke iz demokracije. Moderni narodi Europe nastaju stvaranjem države ili, pak, državu stvara organski pojmljena kultura. Francuzi su zato uvijek etatisti, a Nijemci federalni kulturalisti. U oba slučaja posrijedi je svođenje naroda na ono što će Foucault nazvati biopolitikom. Stranci koji nadolaze iz svih smjerova u procesima raseljavanja/naseljavanja izvornoga tla mijenjaju ne samo „prirodu“ naroda, već i karakter nacije-države. Drugim riječima, zemlja i narod su u doba globalnoga kapitalizma podvrgnuti novim oblicima razmještanja i raseljavanja/naseljavanja iz svoje „prirodne“ okoline. Što Deleuze pod time podrazumijeva? Plan imanencije pretpostavlja ponajprije prostornost događaja, a ne vremenitost povijesti. Sve se događa nepovijesno. Događaj stvaranja novoga ima atribut bezvremenosti. Kontingencija na taj način povijest odmiče od nužnosti i slučajnosti događanja. Odmicanje valja shvatiti „nužnim“ činom napuštanja binarnoga stroja povijesti. U četvrtom poglavlju spisa Što je filozofija? Deleuze i Guattari pojasnit će korištenje spornoga pojma utopije. U tom približavanju nečemu što je već frankfurtska kritička teorija društva s Adornom otvorila kao problem, a riječ je o negativnoj dijalektici kapitalističkoga društva, čini se nešto iznimno prijepornim. Naime, Deleuze i Guattari utopiju povezuju s europskim kapitalizmom. Usput, Hegelova definicija filozofije kao svoga vremena sabranog u mislima nije ovdje posve iščezla. Nadopunjena je postavkom o utopijskome kao bitno političkome načinu njezina ozbiljenja. Epoha napretka znanosti i tehnike odgovara utopiji društvenoga napretka kapitalizma. Ali taj proces Deleuze i Guattari vide već u razvitku grčkoga grada-države (polisa). Sveza između filozofije i politike jest upravo mjesto utopije. To je ideja zajednice, zajedničkoga života, onoga što se naziva društvom u smislu nužnosti zajedničke egzistencije povijesnoga ljudstva. U tom smislu reći da je političko utopijsko nije tek tautologija, nego jedino moguće objašnjenje postavke da je demokracija poredak nadolazeće zajednice. Između postavki kasnoga Derridae i kasnoga Deleuzea ovdje postoji gotovo suglasje. Navedimo taj ključni ulomak iz spisa Što je filozofija? da bismo pokazali prijepornost kojim Deleuze misli ono političko kao utopijsko. „Svaki put utopija je ono preko čega filozofija postaje politikom, na najvišoj pak točki kritikom svoje epohe. Utopija je neodvojiva od beskonačnog kretanja: ona etimološki označava apsolutnu deteritorijalizaciju, ali svaki put na onoj kritičnoj točki gdje se ova povezuje s relativnom, nazočnom okolinom, i prije svega s njezinim prigušenim snagama. Riječ ‘erewhon’, koju upotrebljava utopist Samuel Butler, ne upućuje samo na ‘no-where’, tj. nigdje, nego također i na ‘now-here’, ovdje-sada. Nije važna samo pretenciozna distinkcija između utopijskog i znanstvenog socijalizma, nego više različiti tipovi utopije, pri čemu je revolucija samo jedan od njih. U utopiji (kao i u filozofiji) uvijek postoji opasnost od restauracije transcendentnog, a ponegdje i od njegove ponosne afirmacije, tako da je potrebno razlikovati autoritarne utopije ili utopije transcendencije, te oslobađajuće utopije, revolucionarne i imanentne.“(Gilles Deleuze/Felix Guattari, Što je filozofija?, str. 24.) Utopija ponajprije nije ni dobra riječ niti dobar pojam. Ali kada je već preostala u uporabi od vremena Morusa i Butlera do danas treba joj promijeniti značenje. No, to je tek jedna strana problema s utopijom u Deleuzea. Reformulacija utopijskoga ne znači tek promjenu značenja riječi/pojma, nego nešto mnogo važnije. Radi se o mišljenju političkoga kao svezi filozofije i politike. Deleuze kao radikalni kritičar metafizike transcendencije uvodi pojam imanencije života samoga. Spinozina supstancija i Nietzscheovo razumijevanje bitka kao postajanja s temeljnom ontologijskom oznakom volje za moć sjedinjuju se u pojmu plana imanencije. Agamben u svojoj prodornoj analizi Deleuzeova pojma života upućuje na pojam conatusa kod Spinoze kao imanentnoga uzroka: želja se pojavljuje samouspostavom želje za životom. Shvatiti život iz pojma imanencije znači prijeći granice znanstvenoga shvaćanja biologije i „filozofije života“. To ujedno znači postaviti pitanje o teologijsko-političkome obratu suverenosti moći u vladavinu nad životom uopće. (Giorgio Agamben, „Absolute Immanence“, str. 239.) Prema tome, napušta se tradicija filozofije prakse i političke filozofije od Rousseaua i Hobbesa do suvremenih pokušaja obnove ideje praktične filozofije. Utopija nadomještava praksu filozofije kao svojevrsnu „etiku“ racionalnoga djelovanja. (Vidi o tome: Paul Patton, Deleuze and the Political, Routledge, London – New York, 2000.) Ponovno promišljanje utopijskoga, već na razini podrijetla riječi kojim se služi Samuel Butler, upućuje na to da je utopija odnos i sveza između filozofije i politike, mišljenja i djelovanja u horizontu deteritorijalizacije. Taj horizont je istodobno bitno prekoračenje dosadašnjega metafizičkoga shvaćanja vremena utopije: no-where i now-here nisu tek oznake negativnoga prostora (nigdje) i pozitivnoga vremena (ovdje-sada). Riječ je o aporiji svakog budućega mišljenja subverzije i revolucije aksiomatsko-rizomatskoga kapitalizma. Nemoguće ga je potkopati jer ideja kapitala nema temelje. Još ga je manje moguće razoriti izvana kao što su nomadska plemena u osvajačkim pohodima iz stepa Male Azije razarala istočne granice Rimskoga carstva. Subverzija i revolucija odnose se na potkopavanje/promjenu same ideje apstraktnoga stroja građanskoga društva modernoga doba kojeg određuje ekonomija i tržište kao mediji racionalno konstruirane zajednice. Aporija je, dakle, u tome što utopija ne može biti mišljena od samoga početka filozofije i politike u Grka bez ukorijenjenosti u tlo. Što Deleuze i Guattari nazivaju geofilozofijom upravo je pokušaj rješenja ove aporije. Međutim, već moderna filozofija subjektivnosti i epoha nacija-država nema svoje izvorno „tlo“. Deteritorijalizacija bitno određuje sudbinu moderne suverenosti država. Demokracija postaje kulturalnom kontingencijom, a ne prirodnom ukorijenjenošću u etnički kapacitet vladavine. Politički narod u modernoj demokraciji više ne može biti ograničen krvnim srodstvom i organskim podrijetlom. „Tlo“ novovjekovne filozofije kao i demokracije postaje ideja racionalne tvorbe političke zajednice. Suverena država slobodnih naroda izum je politike modernoga doba. Zato je demokracija ujedno pitanje moći održanja države i pitanje egzistencije slobode pojedinca u društvu kojim vlada logika tržišne ekonomije. Moć i sloboda demokratske politike postaju temelj zapadnjačke civilizacije. Filozofija se shvaća kao djelatnost dvoznačnoga stvaranja pojmova. S jedne strane je vezana uz postajanje novoga i horizont budućnosti. Otuda se filozofijski utemeljuje kritika aktualnoga stanja u svijetu. Ali s druge je strane filozofija bezvremena djelatnost eksperimentiranja u nastajanju novoga svijeta. Kritika i eksperiment dva su lica istoga. Deleuze u svojem neognostičkome hermetizmu stvaralaštva bez početka i kraja, u beskonačnome slijedu događaja emergencije, koju ne određuje ništa drugo negoli to negativno određenje utopije u dvostrukome smislu – nigdje i ovdje-sada – političko ne može misliti bez aporije utemeljenja nove zajednice. Što to znači? Vidjeli smo da je filozofija u Grka vezana uz grad-državu, a u moderno doba uz naciju-državu. U doba tehnoznanosti nestaje ukorijenjenost filozofije u zemlju. Deteritorijalizacija postaje glavnim pojmom kapitalizma, svijeta bez središta i bez fiksnoga političkoga subjekta kao što su bile klase, nacije, države. Što preostaje drugo negoli potraga za ne-mjestom i vremenom virtualne aktualizacije. Geofilozofija je potraga za tim novim „utemeljenjem“ mišljenja izvan iskonske „prirode“ i modernoga „društva“. Deleuze svojim mišljenjem ne samo da najavljuje digitalno doba vizualizacije pojmova. Još i više od toga, on je filozof za interplanetarno mišljenje čovjeka u svemiru. Čini se da je nova „zemlja i narod“ koji priziva s Guattarijem ništa drugo negoli nestanak zemlje i naroda u nacionalno-kozmopolitskom smislu. Na ispražnjeno mjesto dolazi postajanje nečeg čudovišno utopijskoga do krajnje granice virtualnosti. Napuštanje filozofije vezane uz zemlju obilježava nadolazeće mišljenje. Utopija, dakle, za Deleueza i Guattarija od spisa Anti-Edip do Što je filozofija? jest kritička politička filozofija. Postoje ponegdje srodnosti s programom frankfurtske kritičke teorije društva, no daleko su veće razlike u pristupu. Ono što približava i udaljuje Deleuzea i Adorna jest da se pojam društva zadržava kao neka vrsta strukturalne ontologijske činjenice u svim epohama ljudske povijesti i kao pokretač samoga razvitka zapadnjačke povijesti u odnosu na njezine rubove i pukotine – nomadsku nepovijesnost prostora ratnoga stroja. Iako je društvo od Lévy-Straussa do poststrukturalista ponajprije odnos između generativnih struktura srodstva i načina apstraktnih pravila kojima se odnosi institucionaliziraju u formi diobe rada i hijerarhije moći, odnos je uvijek za Deleuzea virtualna aktualizacija mnoštva u skupovima. Odnosi nisu trajni. Oni poput vezivnoga tkiva nastajanja i nestajanja društava u povijesti kroz samostvaranje mreže struktura mijenjaju svoje kôdove. Kapitalističko društvo predstavlja aksiomatski stroj. Taj društveni stroj sačinjen je od mreže odnosa zasnovanih na formalnim pravima sloboda pojedinca i stvarnom zakonu moći-vladavine tržišta unutar i izvan nacija-država. Političko u doba globalnoga kapitalizma može biti protokolom demokracije samo u procesu kojim se ljudska prava i građanske slobode pojavljuju ideologijom neoliberalne deteritorijalizacije. Kako se to stvarno događa danas ponajviše svjedoče borbe za identitetom rubnih i manjinskih kulturalnih skupina (LGBT, imigranti kao nepriznati državljani ili „sans papiers“ u Francuskoj itd.). Problem je s Deleuzeovim shvaćanjem utopijskoga mjesta političkoga danas upravo u tome što je od Anti-Edipa do Tisuću razina sve postalo metapolitičkom mapom kulture manjinske tjelesnosti. Manjine su ispit demokracije u suvremenoj liberalnoj demokraciji. Ali društvo ne čini stabilnim politika manjina. Paradoksalno, stabilnim ga čini stalni sukob u samom temelju kapitalizma između imaterijalnoga rada/kapitala i nomadskih mreža kulture bez moći. Bez tog sukoba društva u globalnome kapitalizmu ne bi imala svoj novi identitet komunikacijske moći i mreže aktera/subjekata interakcije. Razmještanje društvene moći u mreže komunikacije odgovara Deleuzeovu temeljnom stavu o razmještanju subjekta metafizike iz Božjeg plana transcendencije čovjeka u posthumani plan imanencije društvenoga stroja. (Vidi sociologijsku analizu pojma moći kao mreže komunikacije u: Manuel Castells, Communication Power, Oxford University Press, Oxford, 2011.) Ono političko se za Deleuzea mora konstituirati tek utopijskim činom unutar plana imanencije. Ništa više ne može doći izvana kao što je to bio slučaj u čitavoj povijesti zapadnjačkoga mišljenja. Zbog toga se razlikovanje između „autoritarnih“ i „revolucionarnih“ utopija ne čini održivim. Tehnomorfna „priroda“ kapitalizma ulazi u obje utopije. U prvu se smješta kao neutralna ideologija napretka pod krinkom post-politike u globalno doba, a u potonju kao estetska sublimacija otpora unutar kibernetičke mreže raznolikih identiteta. (Vidi o tome: Geert Lovink, Uncanny Networks: Dialogues with the Virtual Intelligentsia, The MIT Press, Cambridge – Massachusetts, London, 2004.) Prve bi bile negativnim utopijama ili distopijama. Riječ je o negativnim teodicejama, a to znači da je njihova „svrha“ u uspostavi moći-vladavine zla u formi novoga totalitarnoga poretka s opravdanjem liberalne demokracije. To je temeljna postavka Agambenove ideje o homo saceru u doba biopolitike. (Giorgio Agamben, Homo sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford –California, 1998.) U suvremenoj umjetnosti filma takve su distopije žanr koji odgovara onome što se događa ovdje-sada, poput filma Djeca čovječanstva. Utopije koje odgovaraju na ono nigdje u suvremenom holivudskom spektaklu čine pogon retrofuturističke apokaliptike. U oba slučaja, entropija globalnoga kapitalizma mreža i rizoma nalazi svoj odgovor u paničnome pokušaju da se samome poretku pronađe njegova „ljudska priroda“, svojevrsni eko-park posthumanizma i pastorale kao u Cameronovom 3 D spektaklu Avatar. Hegel je za to imao najironičniji komentar: svaka je slika rajskoga stanja prirode nalik slici zoološkoga vrta! Prijepornost Deleuzeova određenja političkoga kao utopijskoga ne proizlazi samo iz neodređenosti odnosa, sveza filozofije i politike. Ako je taj odnos nešto istodobno prostorno nigdje i vremenski ovdje-sada, tada je svaka politika nužno vremenski ograničena na aktualnost i stoga negativna, dok je filozofija određena prostorno i stoga pozitivna. Ako je, nadalje, odnos i sveza istodobno deteritorijalizacija kao proces postajanja političkim kao drugim i različitim, tada je utopijsko samo drugi naziv za ono što pripada projektu promjene društvenoga stroja kapitalizma ovdje-sada. Aporija utopijskoga u Deleuzea kao aporija političkoga može se odrediti bestemeljnošću plana imanencije. U prednji plan mora se postaviti nešto dovoljno moćno što može zamijeniti i nadomjestiti politiku utopije kao politiku transcendencije postojećega stanja društva. Modernost odlikuje ideja napretka i utopijski plan budućnosti. To podjednako vrijedi za kapitalizam i komunizam kao ideju zajednice s onu stranu društvenoga poretka zasnovanog na privatnom vlasništvu i postvarenju čovjeka. No, Marxova je kritika političkih utopija Fouriera i Saint-Simona radikalna kritika fantazija i iluzija o mogućnosti prevladavanja modernosti kapitalizma povratkom na stanje predmoderne pastorale izvan središta moći kapitalske proizvodnje života. Sa stajališta logike kapitala kao logike modernosti, koju Marx pretpostavlja iz duha sustavne dijalektike povijesti Hegela, svaki je utopizam povratka „prirodi“ i „društvu“ izvan totalne revolucije kapitalizma iznutra – reakcionarna djelatnost slijepe fantazije. (Vidi o tome: Alain Badiou, The Communist Hypothesis, Verso, London – New York, 2010.) U diskursu Deleuzea, Marx pripada ideji o svrhovitom razvitku povijesti iz duha racionalne filozofije prosvjetiteljstva. Povjerenje u neograničeni razvitak znanosti i tehnike kao motora povijesnoga oslobođenja potječe od prosvjetiteljskoga projekta moderne. Revolucija društva za Marxa otuda ne može biti utopijskim projektom. Strukturalni obrat samoga načina proizvodnje života čini bit revolucije. Radikalna promjena života pogađa društvo i društvene odnose između ljudi. Može li utopija kao mjesto pomirenja napetosti između filozofije i politike uopće imati ideju društva za svoj kritički program stvaranja novoga svijeta i nove „zemlje i naroda“? Deleuze daje neizravan odgovor na to pitanje tako što filozofiju shvaća kao: (1) konceptualnu arhitektoniku, (2) stvaralački eksperiment novoga događaja, (3) politiku utopije. Filozofija za razliku od umjetnosti i znanosti u svojoj primarnoj nesvodljivosti lebdi iznad svijeta. Zadaća joj je stvaranje pojmova/riječi za nešto što ne postoji, ali postaje (ženom, demokracijom, svijetom). Politika zato prethodi bitku, a filozofija ne dolazi poslije stvaranja nove „zemlje i naroda“, nego istodobno jest samo postajanje tog novoga svijeta. Moj je odgovor na pitanje aporije Deleuzeova pojma političkoga kao utopijskoga u tome što svaka utopija imanencije života mora postulirati nadolazeću zajednicu kao ideal neposredne komunikacije bez privatnoga vlasništva i, dakako, bez države, ili društvo ovjekovječiti kao mjesto sukoba između aparata moći države i nomadskoga ratnoga stroja. Deleuze, prema tome, nije mogao biti zadovoljan riječju/pojmom utopija jer ona označava sliku idealne zajednice, a ne društva bez države. Samo u tom pogledu može biti neke usporedbe između anarhističke kritike države i Deleuzeove politike utopije. (Vidi klasičnu studiju o problemu odnosa između liberalnoga shvaćanja države i anarhizma kao utopije: Robert Nozick, Anarchy, State, and Utopia, Blackwell, Oxford – Cambridge, 1974.) S pojmom utopije Deleuze je filozofiju i politiku odredio događajem nadolazećega iz same imanencije života. A to znači da je društvo ostavio mjestom samostvaranja novih struktura i odnosa. Na taj način je utopiju odredio bezvremenim stvaranjem novoga. Nije začudno što u tome mnogi vide svojevrsnu „mistiku“ revolucionarne tvorbe novoga svijeta unutar same mreže rizomatskoga kapitalizma. Nigdje nije prostorno određeno u razlici spram negdje, nego jest ovdje-sada kao beskonačno kretanje snage deteritorijalizacije. To je utopija i stoga je njezina aporija u tome što virtualnost prethodi aktualnosti. U Deleuzeovoj ontologiji singularnosti i događaja, primjerice stvaranja nove „zemlje i naroda“, novo se određuje virtualnim postajanjem aktualnoga ovdje-sada iz nigdje. Ovo je odlučno za Deleuzeovo shvaćanje političkoga. Utopijsko se stvara niotkuda i nigdje u samoj aktualnosti stvarnoga svijeta, a ne negdje „izvan ovoga svijeta“. (Gregory Flaxman, „The Politics of Non-Being“, u: Anna Hickey-Moody/Peta Malins (ur.), Deleuzian Encounters: Studies in Contemporary Social Issues, Palgrave Macmillan, New York, 2007., str. 27-39.) Ako ovo nigdje i niotkuda pokušamo pojasniti pojmovima iz teorije znanosti koji postaju ključnim pojmovima emergencije i složenosti u samoj biološkoj strukturi DNA, onda je jasno kako se ono novo ne svodi na staro. Slučaj stvaranja novoga skupa izvan redukcije na onaj što mu je vremenski prethodio dokazuje, prema tome, postavku o stvaralačkoj slobodi slučaja. Nigdje i niotkuda više nisu toposi ne-bitka, već virtualna singularnost nepredviđenoga i nenadanoga događaja. Vrijeme njihova pojavljivanja nalazi se u virtualnoj aktualizaciji nadolazećega, a ne sadašnjega. U tome je razlika Deleuzeova shvaćanja utopije od moderne predodžbe o ne-prostoru i vremenu budućnosti. Što zamjenjuje i nadomješta politiku transcendencije, odnosno prosvjetiteljsko shvaćanje modernosti čija je legitimna ideja i ne baš „dobar“ pojam/riječ – utopija? Za Deleuzea je to eksperiment stvaralačkoga kaosa. U nadolazećem postajanju nove „zemlje i naroda“ svaka je utopija eksperiment slobode, ujedno rizik i šansa. Utopija više ne može biti mišljena kao prazno mjesto-odnos između filozofije budućnosti i politike sadašnjosti, između mišljenja i djelovanja. Aktivno načelo stvaralačkoga eksperimenta svijeta njezina je bitna odrednica. Postajanje-drugim, revolucionarnim, demokratskim sada više nema nikakvu funkciju u nelinearnome poretku nove povijesti. Utopijsko proizlazi iz filozofije, umjetnosti i znanosti kao imanentna želja samoga života za istinom, pravednošću, slobodom, ljepotom. Protokoli iskustva, o kojima govori u razgovoru s Claire Parnet, iziskuju proces eksperimentiranja podjednako u filozofiji, književnosti i znanosti. Želja postaje revolucionarnom snagom, tijelo subverzivnim strojem beskonačnoga kretanja, a političko utopijskim mjestom nadolazeće „zemlje i naroda“. (Gilles Deleuze/Claire Parnet, „Many Politics“, u: Dialogues, str. 124-148.) Želja, tijelo i utopija postaju, dakle, nadomjesni subjekti jedne nove revolucionarno-demokratske preobrazbe svijeta. Prve dvije riječi/pojmovi dolaze iz imanencije života samoga, a treća je preostatak iz mračnoga prostora želje za „drugim svijetom“, ovdje i sada, bezuvjetno i odmah, kao postajanje-razlikom samom. Strojevi želja, ključan pojam Deleuze i Guattarija iz Anti-Edipa, postavljaju politiku tijela u središte postmoderne politike identiteta. Njezina je aura utopijsko postajanje subjekta mjestom razlike i radikalne drugotnosti, pohvala ruba, uzvišenost manjinskoga načela (Kafka). 2. Posthumani svijet i demokracija Prizivanje i pozivanje nove „zemlje i naroda“ ima prizvuk religioznoga utopizma političkih utemeljitelja Amerika u moderno doba – Madisona i Jeffersona. Nije slučajno u tekstu spisa Što je filozofija? ono utopijsko vezano također uz dvije ključne riječi/pojma moderne zapadnjačke filozofije politike: revoluciju i demokraciju. Obje su za Deleuzea u odnosu spram društva i države kao stroja deteritorijalizacije. Postajanje određuje ontologijski karakter revolucionarnoga društva i demokratske politike. Politika ne može biti revolucionarnom. Njezin je događaj protokol demokracije koja se zasniva na ideji slobode, jednakosti i pravednosti. Samo društvo može biti revolucionarno. Pojam revolucije odnosi se na diskontinuitet povijesti i na stvaranje novoga društvenoga načela organizacije života. U tom pogledu je Deleuze naizgled protiv svakog tehnomorfnoga determinizma povijesti. Između Marxova historijskoga materijalizma i Deleuzeove ontologije društvenoga stroja čini se da nema bitnih razlika, osim u tome što Deleuze ne vidi nikakav razlog opće povijesti svijeta u smislu prihvaćanja zapadnjačkih modela društvene organizacije života kao pretpostavke za prevladavanje kapitalizma. (Nicholas Thoburn, Deleuze, Marx, and Politics, Routledge, London – New York, 2003.) Zato su sve utopije modernoga doba suočene s pitanjem o karakteru društvenih odnosa. Kapitalizam ne određuje samo politika profita. Plan imanencije društvenih odnosa naseljavanja/raseljavanja nove „zemlje i naroda“ u službi znanstveno-tehničkoga razvitka proizvodnih snaga čini složeno tkanje njegova „tijela bez organa“. Nema ništa svrhovito u toj „svrhovitosti bez svrhe“ samoga kapitalizma, da brutalno preokrenemo Kantovo shvaćanje pojma ljepote iz njegove estetike. U kapitalizmu je sve racionalno, osim kapitala samoga. Isto je s jezikom metafizike. Kao binarni stroj jezik prodire u životne mreže povijesti. To čini na isti način kao što strojevi želja ruju u tijelu bez organa, izazivajući nenadane promjene stanja u društvima. Društvo koje za Deleuzea čini neku vrstu apstraktnoga stroja ne pripada dijalektičkome razvitku povijesti u značenju fatalnoga odnosa moći-vladavine civilizacije kapitalizma naspram primitivnih oblika društva s despotskim načinom političke organizacije. (Vidi o tome: Martin Fuglsang/Bent Meier Sörensen (ur.), Deleuze and Social, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2006.) Ta je vrsta makropolitike moći-vladavine neutralizirana u ključnim spisima Deleuzea i Guattarija Anti Edip i Tisuću razina o društvenoj ontologiji moći. Problem u stvaranju novoga svijeta jest, dakle, u tome što Deleuze i Guattari moraju postulirati novo društvo. Ono mora biti utopijskim planom imanencije samoga života nadolazećega naroda na novoj zemlji. Time se postavlja pitanje: u čemu je razlika takvog društva od molarno-molekularnoga društva u stvarnoj povijesti svijeta u globalno doba, gdje singularnost i događaj nomadskih naroda i njihove civilizacije očigledno ima orijentacijski znak drugotnosti, razlike i mogućnosti promjene smjera dosadašnje povijesti čovječanstva? Društvo se pojavljuje strojem singularnosti revolucionarne promjene, a politika događajem demokratskoga protokola samoga života. U tome valja vidjeti smisao novoga značenja utopije za Deleuzea. Svi koji razdvajaju revoluciju i demokraciju, kao što razdvajaju filozofiju i politiku u Deleuzeovu mišljenju, zapadaju u očigledne poteškoće. Recimo da to nije poteškoća samo u tumačenju Deleuzeova pojma političkoga, nego aporija suvremene politike uopće u doba tehnoznanosti i entropije globalnoga kapitalizma. Deleuze je samo onaj prekretni mislilac digitalne mreže suvremenoga svijeta koji je najplastičnije pokazao nemoć bilo kakve utopije zasnovane na zastarjelom modelu binarnoga koda države-društva, rada-kapitala, moći-vladavine piramidalno ustrojene organizacije ekonomije, politike i kulture. U eseju „Postscript uz društva kontrole“ prvotno objavljenom 1990. godine na tragu Foucaulta formulirao je temeljni problem svake utopije danas i svake buduće revolucije: živimo u doba prijelaza iz disciplinarnih u društva kontrole. (Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies of Control“, October, Vol. 59 (zima 1992.), str. 3-7. ) Politika postaje kibernetika moći. Sam se život u svojem posthumanoj formi organizira kao sustav i okolina entropijskoga stanja. Nije riječ tek o kritici marksističke sheme povijesti a niti o ideologijama modernosti kao napretka/razvitka opće povijesti čovječanstva. Daleko je važnije uočiti prelazak aksiomatskoga kapitalizma proizvodnje u modulaciju posthumane kontrole samoga sustava nad subjektima/akterima društva. Poteškoće u shvaćanju političkoga iz singularnosti i događaja utopije proizlaze otuda što je revolucija društva u doba tehnoznanosti i entropije globalnoga poretka razorila pojam subjekta i samoga društva kao temelja modernoga svijeta. U društvima kontrole politika demokratskoga protokola postaje čudovišnom igrom „anarhije“ i „kaosa“. U samoj strukturi „crnih rupa“ umreženih društava moći politika ustanovljuje nove granice između moći-vladavine i moći-postajanja. Prvo se odnosi na aparate države i elite transnacionalnih korporacija, a drugo na manjinske skupine i njihova kulturalna prava. (Žarko Paić, „Sloboda pod nadzorom: O nestanku društva u globalitarno doba“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 153-188. Vidi i tekst Saula Newmana, „Politics in the Age of Control“, u: Mark Poster/David Savat (ur. ), Deleuze and New Technology, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2009., str. 104-124.) Pitanje političkoga postaje, dakle, pitanje posljednjih tragova slobode novoga događaja u stabilnosti same entropije svijeta. Poredak se održava čudovišnom igrom ravnoteže snaga „libertarijanstva“ i „fundamentalizma“. To su ekstremi u binarnome stroju globalnoga svijeta. Nisu to samo nove mikro-ideologije otpora vladajućoj politici demokratskoga konsenzusa. U njima valja prepoznati znakove utopijskih mikro-politika. One se kao i cijeli poredak mreže organiziraju u binarnim oprekama da bi entropija društvenoga sustava kapitalizma mogla imati opravdanje u svojoj stabilnosti. U govoru o kibernetici kao novoj znanosti upravljanja sustavima, koja nadomješta filozofiju na kraju njezinih metafizički iscrpljenih mogućnosti, Heidegger je u okviru svojih provansalskih seminara 1969. godine na jednom mjestu upotrijebio izraz stabilnost u promjeni. (Martin Heidegger, Vier Seminare, V.Klostermann, 1977., str. 107. Vidi o tome: Žarko Paić, Zaokret. Litteris, Zagreb, 2009., str. 93-95.) Sve što izvodi Deleuze o čudovišnoj „prirodi“ aksiomatskoga društva kontrole s njegovim načelima modulacije i gubitka individualnosti čovjeka svodi se na tu Heideggerovu prodornu oznaku kraja metafizike. Ali za razliku od Deleuzea, Heidegger nema nikakve iluzije da bi utopija nadolazećega mogla stvoriti novo društvo iz entropije znanstveno-tehnički uspostavljenoga sklopa kibernetike i života. Još jednom ponovimo u čemu je aporija Deleuzeova mišljenja političkoga kao utopijskoga. Želja, tijelo i utopija proizlaze kao sklop jedne nelinearne verzije mišljenja s onu stranu binarnoga stroja povijesti. Želja nije profani izraz za duhovni bitak čovjeka. Radi se o mnoštvenosti bitka u preobrazbama postajanja drugim i različitim. Želja na planu imanencije želi život dostojan istinskoga života iz same otvorenosti tijela. Prostor-vrijeme njegova beskonačnoga kretanja u virtualnoj aktualizaciji nalazi se nigdje u onome ovdje-sada. Tijelo političkoga jest utopijsko, a ne duh politike koja se svodi na aparate moći u državi. Utopijsko mišljenje proizlazi iz želje same za radikalnom promjenom života na planu imanencije, a ne ovog ili onog političkoga poretka. Zato valja odlučno kazati da je odnos između klasičnih pojmova moderne filozofije politike i političke znanosti kao što su revolucija i demokracija konjunkcija i konekcija u rizomatskoj mreži društva. Danas ga određuje moć-vladavina kapitalizma u svojem tehnoznanstvenom liku stroja napretka/razvitka umjetne inteligencije. Kognitivni kapitalizam informacijskoga doba njegov je pojavni lik suvremenosti. Revolucija se odnosi na društvo u njegovoj „biti“, a demokracija na politiku u njezinom postajanju nadolazeće zajednice nove „zemlje i naroda“. Imanentni uzrok ovoga događaja političkoga kao utopijskoga jest želja samoga tijela za slobodom beskonačnoga kretanja u svim smjerovima, u promjeni orijentacije, u emergenciji onoga što je preostalo od povijesti. Deleuzeovo je mišljenje političkoga zagovor političke molekularne revolucije same želje. Usmjereno protiv svakog utopističkoga fanatizma „mašte“ i protiv ideje da je fatalnost povijesnoga razvitka sudbinom čovječanstva u njegovu hodu od „prirodnoga stanja“ do vječnoga blaženstva, to mišljenje nužno ostaje eksperimentom slobode na rubu sustava, a ne programom radikalne politike. Nakon Anti-Edipa shvaćanje revolucije i demokracije mora proći između čekića i nakovnja totalitarne „utopije“ komunizma i liberalne entropije individualizma. Revolucija unutar društvenih odnosa kapitalizma ne može biti ništa drugo nego političko postajanje demokracije formom nadolazeće zajednice s onu stranu ograničenja po „prirodi“ i „kulturi“ od modernoga doba nacija-država do suvremenih poredaka imperijalne suverenosti. Što je u tom stavu aporetično? Ponajprije, aporetičan je stav o filozofiji koja kao utopija određuje svoje vrijeme tako što postaje revolucionarnim procesom oslobađanja. Filozofija nije tek stvaranje novih pojmova. Taj neognostički stvaralački patos filozofije u Deleuzea bio bi preostatak neke uzvišene dimenzije božanskoga u novome ruhu bergsonizma kada sve to ne bi imalo svoje traganje za političkom dimenzijom stvaranja nove „zemlje i naroda“. Osim što je filozofiju postavio u odnos spram onog nadolazećega kao bezvremenu arhitektoniku pojmova, Deleuze joj je dodijelio još i moć tvorbe novoga svijeta iz „duha“ same revolucionarne želje. Taj preokrenuti platonizam istodobno je i preokrenuta verzija novovjekovnoga mišljenja demokracije kao kozmopolitskoga prostora slobode unutar beskonačnoga kretanja same stvari. Stoička „etika“ i kozmologija spojena s ničeanskom voljom za moć uz Marxa bez „ideologije“ klasne borbe i svrhovitoga pojma povijesti dovela je Deleuzea do posljednjih pitanja o smislu političkoga uopće. Ako je neporecivo da utopija za Deleuzea ne označava ni nadu niti postulat idealnoga društva „izvan ovoga svijeta“, za razliku od mišljenja utopije u 20. stoljeću među kojima je ono Blochovo vrhunac marksističke soteriologije, tada valja poći od ishodišne postavke da za Deleuza čovjek nije biće subjektivnosti. Čovjek nema opću „ljudsku prirodu. Isto tako, ne može biti sveden na razdvojenost duha i tijela. Za Deleuzea se čovjek definira postajanjem utopijskoga horizonta slobode iz primarne razmještenosti vlastita djelovanja u svijetu. Bez svoje vječne prirode ili biti čovjek je svagda u postajanju u fraktalnoj mreži skupova. Takvo shvaćanje pretpostavlja pojam metastabilnoga jedinstva. Ono se ne nalazi u ideji subjekta i individuuma modernoga svijeta, nego ulazi u područje onoga što nadilazi individualnost. Život se ne vodi kao osobna stvar, a subjekt se uvijek konstituira u singularnosti događaja unutar mreže različitih skupova kao mnoštvo. (Gilles Deleuze/Claire Parnet, Dialogues, str. 1-19.) Što je filozofija, naposljetku se svodi na pitanje borbe protiv kapitalizma. Naizgled, takva zadaća koja preostaje filozofiji u tehnoznanstveno doba nije drugo negoli nestanak filozofije u novom načelu praktične energije postajanja ili revolucionarne promjene. Je li to onda samo jedna od mnogo verzija mišljenja revolucije kako je to sam Marx formulirao u 11. tezi o Feuerbachu: „Filozofi su dosad svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on preinači.“? Utopija se za Deleuza pojavljuje gotovo zagonetnim pojmom, iako riječ nije dobra za ono što se misli u postavci o postajanju nove „zemlje i naroda“. Zadaća filozofije u uvjetima tehno-znanstvene proizvodnje života kao biokapitala i biomoći, da se poslužimo pojmovima kasnoga Foucaulta, čak i kad se pripisuje novom načinu političke filozofije, preostaje na rubu između stvaralačkoga kaosa i političkoga utopizma bez mesijanskih očekivanja. U jednoj od najboljih studija o mišljenju političkoga u Deleuzea, Paul Patton tvrdi da se iz pojma postajanja revolucionarnim i demokratskim može izvesti: (1) kritika dogmatskoga tipa marksističke revolucije i (2) kritika liberalne demokracije kao postojećega stanja vladavine prava (ljudskih i građanskih). (Paul Patton, Deleuze & Political, Routledge, London – New York, 2000.) Obje kritike pripadaju kritici ideologija. Kada se pojmovi revolucije i demokracije očiste od ideologijskih natruha totalitarnoga i liberalnoga shvaćanja države, tada se susrećemo s još jednim Deleuzeovim novim rješenjem staroga problema. Umjesto kritike države kao aparata moći u kojem se smješta sve ono što čini bit političke intervencije, sve se razmješta u sferu društvenoga stroja kapitalizma. S onu stranu države i njezinih mehanizama reprodukcije moći u tijelima kao institucijama politike (stranački sustav, mediji, sveučilišta, tehnologija, ratni stroj) društveni stroj organizira se poput fleksibilno-fluidne mreže transnacionalne korporacije. Njezino je sjedište nigdje i ovdje-sada. U biti je korporacije dokidanje razlike privatno-javno u korist korporacijskoga aparata moći zasnovanoga na poopćenom privatnome vlasništvu. Zato je ispravna analogija suvremenoga kapitalizma u kojem vladaju elite oligarha kao političke elite financijske moći u svim sferama društva i države s feudalnom organizacijom zemlje. U feudalizmu je temelj vladavine-moći privatni posjed zemlje. Moderni kapitalizam disciplinarnoga društva počiva na industrijalizaciji zemlje. Naposljetku, u globalnome neoliberalnom semiokapitalizmu korporativna moć proizlazi iz preobrazbe industrije u postindustrijsku novu „zemlju i narod“ apsolutne deteritorijalizacije planete. U tom pogledu Deleuze i Guattari su u pravu kad u spisu Što je filozofija? pokazuju da je kapitalizam istodobno kao i utopija ne-mjesto i virtualna aktualizacija kapitala (no-where i now-here). Pitanje raseljavanja/naseljavanja zemlje ne odnosi se na ljude i narode u smislu utopijske misije anglosaksonskih protestantskih zajednica koje su stvorile Ameriku i političku kulturu participativne demokracije, kako je to pokazao Tocqueville u Demokraciji u Americi. Nadolazeće koje se već događa nigdje i ovdje-sada više nema jedinstven smjer. Ne odnosi se na kolonizatore iz zapadnjačkoga svijeta s migrantima kao naseljenicima. Posrijedi je nomadologija ratnoga stroja. Svi su smjerovi transverzalni. Vektori deteritorijalizacije nemaju liniju leta koja bi ocrtavala nešto fiksno i određujuće. U Tisuću razina Deleuze i Guattari stoga unose u promišljanje političkoga kao utopijskoga razumijevanje kapitalizma polazeći od apsolutne entropije onog što čini plan imanencije. Kapital postaje konstruktivno-destruktivni stroj želje s mnoštvom varijacija. Sve mu je potčinjeno upravo tako što sve drugo ima fikciju i iluziju autonomije: forme države, načini organizacije društava, kontrola stanovništva, tehnoznanstveni razvitak, mediji, komunikacija. Kada više ništa nema svoj temelj i nije ukorijenjeno u tlo, svijet više ne određuje jezik metafizike. Na njegovo mjesto dolaze slike mišljenja iz filozofije, umjetnosti i znanosti. One nastaju konstrukcijom samoga života kao stroja beskonačnoga stvaranja. Umjesto krtice koja ruje ispod zemlje, kako je Marx slikovito upućivao na revolucionarno stanje prije nastanka novoga, sada osa i orhideja čine beskrajno umnožene skupove nesvodivih događaja. Rizomatska struktura kapitalizma ovjekovječuje se na taj način što sve alternative svodi na varijacije i modele predmodernih mikro-utopija. Sve postaje nostalgijom za dobom kada je željeti još pomagalo, kako pjeva Peter Handke u poemi znakovita naziva Živjeti bez poezije. Marx je u Kapitalu takve utopije proglasio reakcionarnim „feudalnim socijalizmom“. Ništa drugo ne može se dodati ni za današnje pseudo-anarhističke utopije. One se ne razlikuju bitno od eko-fundamentalizma povratka Majci Prirodi. Razmještanje je važno zbog promjene shvaćanja politike u globalnome poretku umreženih društava. Uz to riječ je o promjeni epistemologijskoga polja mišljenja. Sada se filozofiju i politiku postavlja u odnos iz pojma utopijskoga kao kritike vlastite epohe. A u njoj više ni država, ali niti društvo ne odgovaraju na pitanje o moći vladavine nad ljudskom slobodom. Deteritorijalizacija se odnosi na pitanje o odnosu tehnoznanosti i kapitalističke ekonomije, a ne više na problem države i društva unutar teritorijalne suverenosti nacije-države. Gdje se nalazi prostor u kojem se događa promjena paradigme od disciplinarnoga do društva kontrole? Deleuze mora odgovoriti jednostavno ovako: nigdje i ovdje-sada. To je prostor mreže fraktalnih i fluidnih tijekova znanja, razmjene informacija i implozije komunikacije bez vidljivoga subjekta nadzora. Promjena je u tome što to više nije prostor međuljudskih odnosa. Deteritorijalizirana mreža posthumanih aktora odlučuje o novom dijagramu moći. Pojmom aktora iz teorije složenosti (complexity) nadomještava se pojam ljudskih subjekata/aktera i njihove snage promjene postojećih društvenih odnosa. (Maurizzio Lazzarato, „The Concept of Life and the Living in the Societies of Control“, u: Martin Fuglsang/Bent Meier Sörensen (ur.), Deleuze and the Social, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2006., str. 171-190. i Chris Land, „Becoming-Cyborg: Changing the Subject of the Social“, str. 112-132. ) Kada nastojimo osloboditi pojmove revolucije i demokracije za ono nadolazeće, tada je kritika ideologije nužna, ali pod posve drugim uvjetima. Ona više ne znači djelatnost prosvjećivanja „zabludjelih“ iz drugoga svjetonazora. Kritika ideologije više se ne smije baviti pitanjima svijesti u značenju neolakanovskoga realnoga koje traumatski nastoji imaginarno i simboličko dovesti do spoznaje simptoma (znaka) onog nesvjesnoga što subjekta vodi kroz traumatske postaje života do pronalaska konačne točke znanja o sebi samome. Kritika ideologije uopće više nema posla s djelatnošću tzv. subjekta revolucije. Razlog je taj da je svijest već uvijek tvorba života kao jedinstva bitka i mišljenja, odnosno zbilje, djelovanja te postajanja drugim i drukčijim. Radi se, pojednostavljeno kazano, o kritici ideologije kao posthumane moći mreže s onu stranu lažnih opreka subjekta i objekta, baze i nadgradnje, bitka i svijesti. Ideologija u doba tehnoznanosti nije nikakva instrumentalna tehnika vladanja ljudima kao nesvjesnim individuima u masovnome društvu. Moć ideologije postaje sama kultura u formi generiranja posthumane umjetne inteligencije (A-life). Drugim riječima, biokibernetika života nadilazi klasičnu dihotomiju svijesti i djelovanja. Kada je sam poredak mreža organiziran odozdo, bez središta, u čvorištima, emergentno, kapitalizam u doba tehnoznanosti postaje apsolutnom entropijom svijeta. Sve što jest pretvara se u informaciju za znanstveno disponiranje (know-how). Treba ozbiljno shvatiti Agambenovo upozorenje da nam o pojmu života više ne može ništa reći biologija, ta paradigmatska znanost suvremenoga doba. Deleuze i Guattari su u spisu Što je filozofija? otvorili problem političkoga kao utopijskoga i u tom smjeru da obrane filozofiju od službe svojoj epohi, što u konačnici znači svodljivost na sociologiju, publicistiku, marketing kao temeljnu djelatnost ideologije vizualne kulture. Filozofija nije utapanje u aktualnost, jer ona stvara pojmove. Virtualna aktualnost u kibernetičkom prostoru događaja više ne može biti „izvan ovoga svijeta“. Jedinstvenost ovog jednog te istoga svijeta pokazuje se u mnoštvu skupova. Deleuze od svojih ranih spisa do kraja misaonoga života ovu ideju razvija kao stvaralačku involuciju mnoštva svjetova. 3. Preusmjeravanja: kultura i deteritorijalizacja Već je nakon Utopije Thomasa Morusa postalo izvjesno da život u istini, slobodi i pravednosti nije negdje „izvan ovoga svijeta“. Takav istinski život je svagda već „tu“, baš onako kao što Heidegger u objašnjenju pojma tu-bitka kao oznake ljudske egzistencije upućuje na njegovu iskonsku prostornost, koja je vezana uz prisutnost i zemlju. Umjesto utopije kao distopije, mišljenje Deleuza o revoluciji i demokraciji nadolazećega doba bez tla i zemlje iziskuje stvaranje eutopije (dobroga mjesta). Pitanje o dobrom životu ovdje više nije stvar stoicizma. Ono što je jedino važno jest stvaranje uvjeta za postajanje novoga svijeta izvan redukcije na propale eksperimente totalitarnoga socijalizma 20. stoljeća i na ovjekovječenu distopiju neoliberalnoga kapitalizma. A ona dobar život vidi samo u sreći pojedinca kao stroja za beskonačnim uvećanjem životnoga profita. Deleuze je eutopijski otvorio mogućnost da se političko misli iz same entropije naše epohe, iz ne-mjesta i aktualnosti naše povijesno određene „sudbine“ da život nije osobna stvar pojedinca i da subjekt nikad nije ništa drugo negoli rezultat mnoštva fraktalnih odnosa u samoj mreži postajanja. Je li ta politika vjerodostojna postaje samo po sebi jasno kad se uvidi da je analiza svijeta koju podastire njegovo mišljenje gotovo besprijekorno „realistična“, što joj podaruje dodatnu vrijednost. Na kraju knjige razgovora s Claire Parnet, u kojoj Deleuze pojašnjava ključne pojmove cjelokupne svoje filozofije pa tako i pojam političkoga i utopijskoga, u posljednjem četvrtom poglavlju naslovljenom „Mnogo politika“ izvode se sljedeće postavke: (1) Suvremena politika nalazi se u procijepu između dviju linija, od kojih se prva odnosi na binarni stroj kapitalizma u kojem neprestano nastaje sukob između društvenih klasa, dobnih skupina i spolno/rodnih orijentacija. Stvaranje novoga odnosa u društvu ne označava uvođenje trećega između binarnih opreka (primjerice, muškarca i žene, radnika i kapitalista). Radi se o postajanju razlike unutar samoga poretka, uspostave nesvodljive drugotnosti koja mijenja smjer razvitka: ni muškarac ni žena, ni radnik ni kapitalist, već ono što poretku stvara subverzivnu struju radikalno drugoga – nomadsko djelovanje, bastardni identiteti, politika manjina. Druga se linija odnosi na kôd moći koji prethodi aparatima države. Deleuze i Guattari su razvili nelinearni pristup pojmu nastanka društva polazeći od različitih antropologijskih istraživanja mitova u predmodernim zajednicama i funkcije religije uz vladavinu u modernim društvima. Pojam kodiranja društvenih odnosa označava ono što strukturalizam naziva nadodređenjem struktura. Uvijek se u to upisuje dvostruko podrijetlo moći u indoeuropskim mitologijama: kralj-svećenik. Biti-između dviju linija sukoba za utemeljenje jedne nove politike manjina i postajanja drugim znači stvoriti cijeli korpus pojmova i praksi s onu stranu liberalne politike konsenzusa i radikalne politike otpora kapitalizmu poput maoizma, lenjinizma, trockizma. (2) Umjesto želje za revolucijom, radi se o revolucionarnoj želji za postajanjem politike demokratskom utopijom. U tom smislu Deleuze se oslanja na bitne rezultate demokratske tradicije parlamentarizma i pravno-političke tvorbe ljudskih i građanskih prava. Ovdje se sukobljava ono što je aktualno i predmet je politike kao djelatnosti osvajanja institucija političke moći u naciji-državi u umreženom društvu kapitalizma s djelatnošću političkoga kao postajanja-drugim. Na jednom mjestu Deleuze kaže da je čovjek „deteritorijalizirana životinja“. To znači da je evolucija ljudskosti neizbježan proces. Takav proces ima istu onu logiku razvitka kao što je to pokazao Hegel u povijesti nastanka duha od stajališta prirodne običajnosti do apsolutnoga duha u umjetnosti, religiji i filozofiji kao apsolutnoj znanosti nove epohe čovječanstva. No, pravi je problem suvremene politike u tome što ona ostaje bez svojeg „tla“ i subjekta u institucijama aparata moći nacionalne države. Migracije su povezane s raseljavanjem domicilnoga i naseljavanjem stanovništva koje dolazi iz ekonomskih zona Trećega svijeta. Deteritorijalizacija otuda stvara posve nove probleme u vjerodostojnosti demokratske politike. U nagovještaju temeljnih procesa društvene revolucije unutar samoga kapitalizma našega doba Deleuze uvodi pojmove koji precizno pokazuju ono što je već proročanski najavila Hannah Arendt da će 21. stoljeće biti postpovijesno doba čovječanstva, a ne više naroda i nacija, i da će odlučno pitanje politike biti pitanje migracija. (3) Ratni stroj kao izum nomadske civilizacije u suočenju sa stabilnom organizacijom državnih aparata moći od despotske do imperijalne države pretpostavlja aritmetičku organizaciju prostora. Sukob između aritmetičkoga načela prostora i geometrijskoga (nomadizma i moderne države) za Deleuzea znači nešto odlučujuće za daljnji razvitak kapitalizma. Otuda nije teško izvesti posljedice za svaku demokratsku politiku koja nastoji stvoriti mehanizme zaštite manjina i osigurati motivaciju ljudi da djeluju u prostoru zajednice. Jedna od ključnih postavki Deleuzeova mišljenja političkoga kao utopijskoga jest kritika „revolucionarnih“ mantri nove ljevice poput „spontanosti“, „neposrednosti“, „aktivizma“. Revolucija nije nikad bila iracionalna spontanost, nego događaj preusmjeravanja moći iz područja ratnoga stroja u područje institucija države. Drugim riječima, Deleuze otklanja klasičnu dihotomiju revolucije – utopije na taj način što pokazuje da se društvo već iz temelja promijenilo time što je kapitalistički stroj napretka postao tehnoznanstveni pogon kontrole društva samoga iz nadodređujućega kôda. Zato je pitanje organizacije važnije od svih ideologijskih floskula o mogućnostima individualnoga otpora sustavu. Centralizirana država u doba globalnoga kapitalizma više nije subjekt realne politike. Ona postaje objekt jedne radikalne promjene u samom načinu postajanja politike kibernetikom suvremenoga svijeta. U konkretnom slučaju to znači da se pitanje klasnih sukoba u prostoru deteritorijaliziranih modernih država prebacuje u prostor društvenih mreža kulture. Iako Deleuze vrlo rijetko govori o kulturi u okrilju svoje ontologije mnoštva, singularnosti i društvenoga stroja, ne može se poreći da je prostor suvremene društvene tvorbe identiteta zapravo prostor fragmentacije mnoštva kultura. Mnogo politika jest zapravo mnogo politika identiteta. U središtu borbe tako se nalazi posve sasušeni i destilirani pojam kulture. (4) Situacija o kojoj se ovdje radi jest ona koju možemo nazvati postnacionalnom konstelacijom bez države. Nije, dakako, država nestala preko noći. Ona je itekako još uvijek tu, u samom polju društvenoga stroja kao aparat moći. Ali njezina se uloga i funkcija iz temelja promijenila. Deleuze svojim mišljenjem političkoga uvodi u stanje s onu stranu djelovanja nacije-države. To je promjena paradigme moći koju je najbolje opisao Foucault u svojim predavanjima o biopolitici i vladanju (gouvernementalité). Nastanak neoliberalizma kao ekonomsko-političke doktrine kasnoga kapitalizma krajem 1970-ih u Americi i Velikoj Britaniji u okviru kojeg se uspostavlja radikalni model privatizacije društvenih područja javnih politika doveo je do razaranja diobe na državu i društvo, javno i privatno. Korporacija postaje način organizacije novoga društvenoga modela u globalnome poretku transnacionalnih mreža ekonomije. Planetarna organizacija moći stvara prošireno društveno tijelo. To je složeni sustav kapitalizma kao apstraktnoga stroja koji prožima sve monetarne, industrijske i tehnologijske tijekove. Deleuze naglašava pritom da prijelaz u taj digitalni kôd kapitalizma označava i prijelaz u sustave kontrole, koji poprimaju suptilne crte „užitka“ u radu biokibernetičkih strojeva života. Države gube suverenost kada više nisu u stanju kontrolirati kretanja stanovništva. Aparati moći poput policije, vojske, sveučilišta, čitav tehnoznanstveni pogon ne kontrolira više kretanja kapitala i radne snage na ograničenom fiksnom teritoriju. Umjesto klasične liberalne nacije-države, sada tu ulogu preuzimaju transnacionalne korporacije, a naddržavne institucije politiku iz sfere decentralizacije odlučivanja u prostoru digitalne ekonomije i kulture razmještaju u centraliziranu službu tehnokratskih elita moći. Ovaj opis je u potpunosti realistički opis stanja koje se sada stabilizira u svjetskoj ekonomiji i politici 21. stoljeća. Stanje potvrđuje kriza EU, primjerice, uz krah političke ljevice, novi valovi migracija, nastanak novih globalnih ekonomija, razaranje ideje javnoga sektora, nestanak solidarnosti u politikama neoliberalizma u Europi. Sve se preobražava u društveni stroj kontrole na temelju primjene tehnoznanosti u vođenju života. Nestanak društva, države i politike koja je određivala moderni svijet nacija-država svjedoči o entropiji kapitalizma kao uvjetu mogućnosti utopije ovdje-sada iz onoga nigdje. Deleuze na kraju kaže: „Sve ovo konstituira ono što se može nazvati pravom na želju. Nije začuđujuće oživljavanje svih vrsta manjinskih pitanja – jezičnih, etničkih, regionalnih, o spolnosti, ili o mladima – kao onoga što je zastarjelo, nego kao najnovijih revolucionarnih formi koje iznova dovode u pitanje čitav imanentni okvir kako globalne ekonomije stroja tako i skupa nacija-država. Namjesto da se kockamo s vječnom nemogućnošću revolucije i s fašističkim povratkom ratnoga stroja uopće, zašto ne otpočeti misliti da je moguć novi tip revolucije u samom tijeku postajanja…“ (Gilles Deleuze/Claire Parnet, Dialogues, str. 147.) Mogućnost revolucije jedina je njezina preostala nužnost kada se sve svodi na stabilnost u neprestanim promjenama istoga. Zato nije slučajno što je Deleuze utopiju izveo iz imanencije života samoga, a filozofiju odredio zadaćom stvaranja nove „zemlje i naroda“. Politika nije umijeće mogućega, nego djelovanje kao događaj u kojem se samo odlučuje hoće li biti novoga svijeta ili je sve samo ovosvjetovna utjeha u eksperimentu stvaranja. Demokracija u nadolazećem svijetu više ne može biti protokol „prava na želju“. Ispunjenje ideja slobode u zajednici bez svođenja na „manjinska pitanja“ njezin je cilj. Zastarjelost je mogućnosti revolucije u tome što društvene odnose više ne određuju subjekti. Strojevi života kao programa i kôda tehnosfere kontroliraju slobodu izbora. Utopija je loša riječ za ono što preostaje od političkoga danas – samo „crne rupe“ umrežene moći kapitala i tek naznake otpora protumoći „bijelih zidova“ slobode. Politika slobode bez moći preostaje naposljetku ipak samo još jednom mikro-politikom. A ona niti potkopava sustav niti ga radikalno mijenja. Ima li uopće izgleda da svijet nove „zemlje i naroda“ postane mogućim bez polaganja računa o tome što ćemo s tijelom koje više ne predstavlja posljednji otpor semiokapitalizmu jer je istina ovoga svijeta u moći-vladavini Korporacije – „tijelu bez organa“, beskrajnoj mreži podataka i totalnoj kontroli onog što je još preostalo od društva?

August 28, 2025
Amerika, vijek slobode i prezir masa

Amerika, vijek slobode i prezir masa

1. Walt Whitman je Ameriku smatrao sinonimom za jednakost, ali živeći od početka do sredine 19. stoljeća, nije bio slijep na činjenicu da je polovica zemlje bila potaknuta raširenom nejednakošću. Kada je, konačno, ropstvo ukinuto, Whitman se radovao velikom koraku Amerike prema ispunjenju svoje vizije da bude „Središte jednakih kćeri, jednakih sinova, / Svi, svi podjednako dragi, odrasli, neodrasli, mladi ili stari“. Njegove riječi podsjećaju na Jeffersonove u Deklaraciji o neovisnosti; svi su izvorno jednaki bez obzira na rasu, dob ili spol. Ova pjesma je kratka (ukupno samo šest redaka), a budući da je poruka jednostavna i izravna, Whitman je nema potrebe okruživati nekim beživotnim otmjenim jezikom. Poruka, dakle, stoji sama za sebe i ostaje relevantna i danas u svjetlu rasnih napetosti, sumraka američke demokracije i skretanja u smjeru autokratske vladavine trenutnoga režima primitivizma i arogancije onih koji pod plaštem ideološke laži o ponovnome uskrsnuću tzv. velike Amerike provode mjere razaranja demokratske kulture svim sredstvima. Naravno, Whitman je ponajprije pjesnik, pa su stvaralačka mašta i korištenje slika često više negoli opsesivni u njegovim djelima. Čineći stvarnim samu nestvarnost ovog jedinstva, Whitman, govoreći kao sama demokracija, kaže: „Posadit ću društvo gusto kao drveće uz sve rijeke Amerike i uz obale / velikih jezera i po svim prerijama, / Napravit ću nerazdvojne gradove s rukama oko vrata“. Njegova ljubav prema Americi, zajedno s njegovom dubokom željom za skladom i jedinstvom, čini se uzvišenom i nesvodivom. Deskriptivne analogije šuma društva i bratskih gradova ispunjavaju pjesmu nadom u gotovo utopijsku budućnost za koju Whitman vjeruje da je moguća, gotovo neizbježna. Ni u kojeg drugoga pjesnika osim Whitmana ne bismo mogli bez ironije govoriti o „svijetloj budućnosti“ u koju on tako snažno vjeruje i stalno je prisutna u njegovim pjesmama. Unatoč teškoćama i strahotnim zvjerstvima kojima je svjedočio, bio je u stanju vizionarskoga mesijanstva vidjeti dalje od sadašnjosti. Zemlju i američki narod vidio je drugačije od većine, držeći se svojega romantičnoga i prosvjetiteljskoga uvjerenja da su ljudi dobri i da će na kraju ispraviti svoje pogreške. Ipak, Whitman nimalo ne štedi riječi kada opominje zemlju što dopušta da nepravda traje. „Dugo, predugo Ameriko, Putujući ravnim i mirnim cestama, učila si samo iz radosti i blagostanja, Ali sada, ah sada, učit ćeš iz kriza tjeskobe, napredujući, boreći se s najtežom sudbinom i ne povlačeći se. A sada ćeš zamisliti i pokazati svijetu kakva su tvoja djeca u masi uistinu.“ 2. Za Whitmana, poezija nije bila samo sredstvo izražavanja političke tuge; bila je i sama politička snaga. U svojem predgovoru prvom izdanju djela Leaves of Grass, Whitman je za Sjedinjene Države tvrdio: „Njihovi predsjednici neće biti njihov zajednički sudac koliko će to biti njihovi pjesnici“, ponavljajući poznatu izreku Percyja Bysshea Shelleyja iz djela „Obrana poezije“ iz 1840-ih: „Pjesnici su nepriznati zakonodavci svijeta.“ Shelley se osvrnuo na ulogu koju umjetnost i kultura igraju u oblikovanju želja i volje ljudi, što se na kraju odražava u zakonu. Ali Whitman je u ovome predgovoru otišao još dalje. „Amerikanci od svih naroda u bilo koje vrijeme na Zemlji vjerojatno imaju najpotpuniju poetsku prirodu“, napisao je. „Same Sjedinjene Države su u biti najveća pjesma.“ Whitman je zacijelo prvi američki demokratski pjesnik. Slobodni stih koji usvaja u svom djelu odražava novonaturalizirani i pristupačni pjesnički jezik. Njegove sveobuhvatne teme ꟷ pojedinac, nacija, tijelo, duša te svakodnevni život i rad ꟷ odražavaju primarne vrijednosti osnivanja Amerike. Tada i sada, njegova je poezija za svakoga. Kao što Whitman kasnije tvrdi u predgovoru djela Vlati trave: „Genij Sjedinjenih Država nije najbolji ili najveći u njihovim izvršnim vlastima ili zakonodavnim tijelima, niti u njihovim veleposlanicima ili autorima ili fakultetima ili crkvama ili salonima, pa čak ni u njihovim novinama ili izumiteljima… već uvijek najveći u običnim ljudima.“ 3. Walt Whitman i Ralph Waldo Emerson bili su ključne osobe u američkoj književnosti, a Emerson je značajno utjecao na Whitmanov rani rad. Emerson, poznati esejist i filozof, poznat je po svojim transcendentalističkim idejama, koje naglašavaju intuiciju, oslanjanje na sebe i samu dobrotu čovječanstva i prirode. Whitman, pjesnik poznat po djelu “Vlati trave”, prihvatio je te ideje, posebno u svojim ranim djelima, pa čak i Emersona nazivao svojim “učiteljem”. Emerson je, pak, u pismu Whitmanu pohvalio Whitmanovo djelo, nazvavši ga “najizvanrednijim djelom duhovitosti i mudrosti koje je Amerika do sada [vidjela]”. Evo, kako Whitmann određuje odnos velikih pjesnika i „naroda“ gotovo u dugu drevne grčke postojanosti i odanosti mitskome duhu jednakosti i zajedništva jer pjesnici poput Homera i Pindara ne bi nikad mogli imati moć utemeljenja grkstva u jeziku i veličajnoj ljepoti i smislu bez odnosa spram sebi jednakih, ali ipak drukčijih i drugih od fantasta i sanjara. „Američki pjesnici trebaju obuhvatiti staro i novo jer Amerika je rasa svih rasa. Od njih, bard treba biti sukladan narodu.“ „Najveći pjesnik… je potpun u sebi… drugi su jednako dobri kao i on, samo što on to vidi, a oni ne. On nije dio zbora.“ „Poruka velikih pjesnika svakom muškarcu i ženi je: Dođite k nama pod jednakim uvjetima. Samo nas tada možete razumjeti, nismo bolji od vas, ono što mi prilažemo, prilažete i vi, ono što mi uživamo možete uživati i vi. Jeste li mislili da može postojati samo jedan Vrhovni? Potvrđujemo da može postojati bezbroj Vrhovnih.“ Whitmanova zbirka pjesama Vlati trave objavljena je 1855. godine. (https://whitmanarchive.org/published-writings/leaves-of-grass/1855 Hrv. prijevod Mario Suško, Meandar, Zagreb, 2002.) Knjiga je duboko isprepletena s njegovim filozofskim stavovima, posebno onima pod utjecajem Emersonova transcendentalizma i jedinstvenoga oblika američkoga individualizma. Zbirka, koja se razvijala tijekom cijelog njegovog života, slavi ljudsko tijelo, međusobnu povezanost svih bića i demokratski duh, a sve to istražujući teme prirode, sebstva i duhovnosti. Ne mogu zamisliti njegovu sliku vječne Amerike, vijek slobode i prezir masa, njegovo mesijansku viziju svijeta koji donosi nakon svih strahotnih iskustava i krize tjeskobe ljubav spram Drugoga kao ljubav spram zemlje i čovjeka u njegovoj nesvodivoj goloći iskonske milosti bez onih koji ga i kad ga ne spominju nose u svojem srcu i duši u velikoj glazbi Amerike druge polovine 20. stoljeća i dalje poput Woodija Guthrieja, Boba Dylana, Joan Baez, Janis Joplin, Brucea Springsteena, Toma Waitsa, Jefferson Airplane, Paula Simona i Arta Garfunkela. Amerika su „vlati trave“ i Malickov rani film Dani raja (Days of Heaven), traganje za utopijom svečovještva i svejednakosti unatoč najvećoj talionici modernoga kapitalizma i njezina simboličkoga uznesenja do krajnjih granica perverzije profita umjesto ljudske svrhe postojanja koje iskazuje arhitektura prazne uzvišenosti nebodera i kockarski grad Las Vegas u pustinji o kojem je postmoderni francuski mislilac Jean Baudrillard u svojem eseju/putopisu Amerika posve lucidno kazao da je ovaj grad fantazmagorije i „arhitektonskoga masakra“… Whitman pjeva o sebstvu i kozmopolitizmu duša i to je credo modernosti koju Vlati trave pronose od samoga početka do danas gotovo više od svih drugih velikih modernističkih pjesnika od Baudelairea do Mallarméa, od Poea do T.S. Eliota. „Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe, a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti, jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi“. 4. Čitajući Walta Whitmana još davno u prijevodu Tina Ujevića čitao sam i Tinovu liriku u svjetlu drukčijeg, a ipak toliko srodnoga poetskoga sklopa vizije i mesijanstva koji nikad ne mogu izblijediti u svojem uzvišenome sjaju. Korelacije pjesnika moderne Amerike i pjesnika „pobratimstva lica u svemiru“ ne pripadaju samo našem krajoliku čežnje i „malenim mjestima srca moga“. To je ono najdublje uopće moguće kad se iz biti poezije kao smisla ljudske egzistencije na Zemlji stvara svijet koji možda i ne postoji u stvarnosti, ali je toliko vjerodostojan i snažno utisnut u jeziku kao viziji nadolazećega svijeta čak ako i na kraju sve propadne u mračni bezdan ništavila. Uostalom, Whitman ostaje zauvijek i vlati trave trajnije su od svih prolaznih vjetrometina i pustopoljina odvrtjele povijesti. Walking the path worn in the grass and beat through the leaves of the brush ; Where the quail is whistling betwixt the woods and the wheatlot, Where the bat flies in the July eve …. where the great goldbug drops through the dark ; Where the flails keep time on the barn floor, Where the brook puts out of the roots of the old tree and flows to the meadow, Where cattle stand and shake away flies with the tremulous shuddering of their hides…

August 27, 2025
Mašinerija, pisanje, tijelo

Mašinerija, pisanje, tijelo

1. Artaudov zapis iz jedne bilježnice 1946. godine, kad je već bio u Parizu, pokazuje njegovu radikalnu kritiku tjelesnosti shvaćene puko materijalistički ili, pak, idealistički. Ovo se čini nadasve važnim stoga što je već u svojim književnim počecima 1919-1920. godina u doba furioznih projekata povijesne avangarde (navastito dadaizma i futurizma) smjerao promišljanju nadilaženja granica biološki zadane tjelesnosti čovjeka. U tom zapisu, dakle, on kaže da je ʺljudska anatomija lažna, ona je lažna i znam to jer sam to iskusio od glave do pete za vrijeme 9 godina boravka u 5 umobolnicaʺ. (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 22, Gallimard, Pariz, 1986, str. 133.) Pitanje o tzv. laži ljudske anatomije pripada ključnome momentu Artaudova shvaćanja ljudskoga tijela i njegova mjesta u onto-teo-kozmičkome poretku snaga. Posve je očito da ova kritika pogađa dva spoznajno-teoretska i naposljetku praktično-životna pristupa temeljnome problemu metafizike uopće. Kad mu se krivo pripisuje da je gotovo materijalistički i vulgarno tijelu podarivao ekstatičke dimenzije na uštrb duhovno-duševnih, isto vrijedi i za njegovu apologiju anđeoskih tijela kršćanske faze spisateljstva u umobolnicama Rodeza. Oba pristupa su međusobno isključiva, ali na paradoksalan način proizlaze iz istog izvora. Metafizika je od Platona vertikalna struktura mišljenja određena vladavinom ideja nad zbiljom. U trenutku kad se dešava obrat u biti metafizike, kako su to izveli Marx i Nietzsche, tada je na djelu imanentna transcendencija, odnosno tijelo i materijjalni aspekti samoga života postaju energetski izvori mišljenja koje sada umjesto Boga i supstancije govori o snagama života i njegovim ekstatičnim vibracijama i intnzitetima. Artaud nadilazi oba metafizička rješenja. Upravo zato mu ljudska anatomija nije nikakva istina čovjeka, već u duhu njegova neognostičkoga shvaćanja svijeta pripada onome manjkavom i nedostatnom u realizaciji Božjeg stvaralaštva. Anatomske granice su zadane onim izvanjskim tijelu samome. (Vidi o tome: Ross Murray, ʺThe Machinic Bodyʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, Palgrave Macmillan, London-New York, 2014, str. 140-162.) To samo znači da čovjek ne može biti sveden ni na materijalnost niti na idealizam s obzirom na krajnje dosege njegove duhovnosti. Ono što tijelo uzdiže ponad ovih granica Artaud je, dakle, na brutalan način iskusio kroz praksu elektroškova. Dugo vremena tako se liječila shizofrenija. Da budemo cinični i brutalno realni. Elektricitet i električna energija jest bit modernoga svijeta. Uostalom, u McLuhanovoj teoriji medija najznačajniji pojam jest implozija medija, a to znači da je medijalnost svijeta u globalnome poretku moguća jedino zahvaljujući decentralizaciji izvora energije koji omogućuju neljudsku komunikaciju putem telefona i danas kompjutora. Samo se tijelo već shvaća kao prošireni medij djelovanja svijesti na daljinu s pomoću elektriciteta. Ideja da električna struja djeluje na mozak i njegove složene funkcije svijesti tako što šokom preusmjerava nesnosnu bol i patnje opsjednutog u stanje obamrlosti i potom vraćanja svijesti u stanje tzv. normalnog funkcioniranja kao što znamo danas je iz razloga ‘humanosti’ svedena na procvat psiho-farmakologije pametnih lijekova. Ukratko, tijelo se unutar psiho-somatskih okružja djelovanja ne može uopće više pojaviti autonomnim područjem vladavine ljudske samosvijesti bez onoga što pripada području ne-organskog ili čisto tehničkog. U Artaudovu djelu nailazimo na ekstravagantne postavke o odnosu stroja, pisanja i tijela. Naposljetku, i njegov pojam subjektila ukazuje da se u ovoj trijadi skriva novi početak drukčijeg mišljenja obrata u biti metafizike. Od tehnike disanja do izražavanja vriskom i krikom u radio-emisijama, pa sve do razorne zazornosti kojom je šokirao prd kraj života uvodeći u poetsko-filozofijski diskurs fekalije i izlučevine, sve je to imalo funkciju posvemašnjega preokreta u shvaćanju tijela polazeći od metode osobne onto-skatologije. Evo, kako to izgleda u slučaju zvučne subverzije smisla, što doista ima bliske sveze s praksom dadaističke tehnike razaranja poetske harmonije, osobito kakvu j primjenjivao Tristan Tzara. Artaud koristi glasove-riječi k i t da bi proizveo novi učinak kao kad se želi zaustaviti rad pokvarenog stroja. yo kutemar tonu tardiktra you kute drikta anu tedri yak ta kankar ege. (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 20, str. 170.) U nekim se, pak, tekstovima izravno i spominje riječ stroj ili mašinerija. Uvijek je pritom riječ o pobuni protiv Boga ili oduzimanju njegovih moći djelovanja na čovjeka. Valja podsjetiti da to ne znači put ni u kakav ateistički svjetonazor. Stroj se pojavljuje kao ne-organski entitet. S njime ljudska svijest dobiva novu kvalitativnu moć nad prirodom i okolnim svijetom. Nije to, dakle, instrumentalno shvaćanje stroja kao tehnike kojom čovjek suvereno disponira, već dohvaćanje spoznaje kako postoji mogućnost drukčijeg odnosa između prirode i tehnologije izvan tradicionalnog modela uzrok-učinak, sredstvo-svrha. Crtež iz 1946. godine naslovljen Stroj bitka ili crtež koji se promatra sa strane (La Machine de l’être ou dessin à regarder de traviole) čini se kao da nalikuje nekom dijagramu s robotikom i automatskim pokretima, dok je na površini crteža hibridna figura. (Paule Thévenin, ʺThe Search for a lost Worldʺ, u: Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, MIT Press, London-Cambridge, MA, 1998, str. 45.) Razmotrimo li njegovu radikalnu destrukciju jezika u dijalogu s dadaizmom, te dekonstrukciju ideje mašinerije u dijalogu s futurizmom, vidimo nešto na prvi pogled zapanjujuće. Artaud je naizgled primitivno-infantilnim glosalijama ustrajno gradio novi jezik koji više nije mogao potjecati od metafizičkoga izvora kazivanja kao govora ili logosa. Stroj kao produljenje tijela i kartezijanskoj perspektivi mišljenja, međutim, ne odgovara njegovu razumijevanju trijade stroja, pisanja i tijela. Kad je iz igre izbačen logos, onda anti-logos ovdje suvereno vlada kao kraljevstvo piktograma. Povratak animističkome shvaćanju tijela pretpostavlja sve ono što je prošao kao svoju sudbinu, od putovanja svetom zemljom znakova divlje prirode Tarahumara Indijanaca do apokaliptičkoga psiho-rastrojstva u Irskoj 1937. godine i napokon do psihijatrijskih klinika u Rodezu u kojima je manijakalno pisao-crtao sve do smrti u Parizu 1948. godine, 4. ožujka. Govori se o 406 bilježnica u kojima je od veljače 1945. do ožujka 1948. godine ostavio mnoštvo zapisa, crteža, glosalija, rukopisa prepunih črčkarija i fragmentiranih iskaza o vlastitome ludilu u tekstu. Što je stroj drugo negoli pisanje kao automat. Ali ne kako su ga pojmili Appolinaire i nadrealisti, već kao anti-logos beskraja. Jednom uključen ne može se zaustaviti u svojem mahnitome postajanju nečeg što nadilazi razliku smisla i besmisla. Ako bi se htjelo pronaći prikladan termin za ovu ontologijsku trijadu mašinerije, pisanja i tijela onda kršćansko sveto trojstvo zvuči kao ironična blasfemija. No, čini se da se trijada može razumjeti samo kao kibernetička razlika koja povijest vidi u evolucijskome nizu od životinja-ljudi-strojeva kao povijest implozije informacija u crnoj rupi mišljenja. Ta crna rupa jest Artaudovo ludilo kao osobna drama i ne-osobna spisateljska sudbina. 2. Kako to uvjerljivo tumači Ros Murray u svojoj studiji o Artaudu, pozivajući se na knjigu Hala Fostera Prosthetic Gods u kojoj ovaj teoretičar avangarde i vizualnih umjetnosti 20. stoljeća upućuje na instrumentalnu funkciju stroja u talijanskih futurista, odnosno na postavke o proširenju tijela što tvrdi i mediolog Marshall McLuhan, problem je u tome što Artaud polazi od posve drukčijeg shvaćanja. (Ross Murray, ʺThe Machinic Bodyʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, str. 144.) Naravno, za njega se tijelo ne može svesti na cjelinu u kojoj organi imaju status funkcije nečeg krajnje izvanjskoga i artificijelnoga. Uostalom, njegove postavke o tijelu bez organa (corps sans organes), što je prisvojio Gilles Deleuze u svojoj ontologiji postajanja izvedenoj s Felixom Guattarijem u knjigama Anti-Edip i Tisuću platoa, dokaz su kritike svakog opskurnoga mašinizma. Nije, dakle, stroj puko fizičko tijelo u njegovu proširenju poput bicikla. Naprotiv, tijelo ima duhovno-duševne dimenzije vitalističkoga prodora u strukturu ljudske svijesti. Ne možemo istinski misliti bez tijela. Nietzsche je bio filozof koji je ovo iskustvo proživio kao metamorfozu patnje i užitka. Ekstatički doživljaj pronalaska ideje vječnoga ponovnog vraćanja bio je posredovan trenucima tjelesnoga ushita i prekomjerne želje za spisateljskim utisnućem ove prekretne ideje u živo meso suvremene filozofije i umjetnosti. (Vidi o tome: Pierre Klossowski, Nietzsche et le Cercle Vicieux,Mercurede France,Pariz, 1969, str. 93.) Svezom automatskoga ponašanja i pronalaskom novog u načinu skretanja s utabane staze ponavljanja svijest postaje emergentnom praksom. Ipak, ono što Artauda razlikuje od futurističkih vizija strojeva budućnosti zacijelo ne leži u negaciji njihove višestruke dimenzionalnosti i plastičnosti kojom nadomještaju ljudsku ograničenost. Pravi je razlog njegova razdvajanja od glavne struje ranog avangardnoga pristupa mašineriji jednostavno u tome što odbija svoditi ono artificijelno na ulogu umjetničkoga sredstva dehumanizacije samoga života. Drugim riječima, za njega stroj ne može biti nikakvo sredstvo reprezentacije Ideje napretka i razvitka čovječanstva. Kritika reprezentacije za Artauda označava nužnost prevladavanja metafizičke sheme mišljenja i pisanja. U svim područjima duhovnoga bitka od kazališta, filma do književnosti kao takve zbiva se taaj proces. Budući da za njega strojevi nisu proteze, a tijelo u anatomskome smislu jest laž, posve je razvidno da moramo napustiti svaku primisao kako nam tijelo kao stroj služi za neke druge uzvišenije svrhe ljudske egzistencije. Zbog toga Artaud bezobzirno odbacuje nasljeđe futurizma u razumijevanju tjelesnosti i mašinerije. ʺNe postoji nikakva misao u futurizmu; sve su to labave reprezentacije formi, dok nadrealizam pretpostavlja formu manifestu da bi doveo na vidjelo ono ne-manifestno.ʺ (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 8, Gallimard, Pariz, 1984, str. 299.) Ovo stajalište još je u duhu nadrealističke opsesije s pobunom samoga života protiv nametnutih normi kapitalističke moderne civilizacije. U tom smislu Artaud još nije dospio do radikalnog stava posvemašnje kritike mašinizma koji umjetnost avangarde zavodi i dovodi do izjednačenja otuđenja čovjeka u formi reprezentacije različitih sadržaja industrijske proizvodnje masovne svijesti. No, ima još nešto u svemu tome što Artauda približava dijelom avangardnome pokretu. Riječ je o paradoksalnoj svezi između zova praiskonskoga kaosa u jeziku i slici s novim dobom znanstveno-tehničke revolucije. Između iskona prirode i tehno-futurizma postoji korelacija. Tako se sama ideja vremena kao bergsonovskoga trajanja (durée) pokazuje uvjetom mogućnosti spoja nespojivoga ‒ vječnosti i vremenitosti, onog trajnog i postojanoga s promjenljivim i prolaznim u aktualnosti. Arché i mašinerija stapaju se s idejom pisanja kao korporalnoga obrata u samoj biti metafizike. Ako se spram futurizma Artaud odnosi kritički i zbog pristanka Marinettija da umjetnost potčini fašističkome militarizmu veličanjem ratne tehnologije, onda je njegova blizina s dadaizmom uistinu neporeciva. Poznato je da je upravo u dadaističkom pokretu avangarda dosegla vrhunac kad je riječ o trijadi mašinerije-pisanja-tijela. Sve ono što je bila temeljna ideja obrata u biti metafizike ovdje se pokazalo kao radikaliziranje napada na autonomiju moderne umjetnosti i estetike. Razlog je bio u tome što je moderna umjetnost ostala u svojoj kuli bjelokosnoj udaljenoj od svakodnevice života u masovnome društvu. Ono što je nedostajalo modernoj umjetnosti pokreti avangarde poput dadaizma doveli su do krajnjih konzkvencija. Prije svega to se odnosi na realizaciju ideja da umjetnost ulazi u sam proces života kao, ničeanski govoreći, njegov stimulans za stvaralačke mogućnosti. Razaranje logičko-apofantičke biti jezika u Tristana Tzare i najava sintetičkoda doba strojeva i tjelesne artikulacije onog neljudskoga u proročko-mesijanskome tonu tekstova Huga Balla bilo je iznimno blisko Artaudovoj volji za stvaranjem onog što možemo nazvati kibrnetičkim pojmom autopoisisa. Stroj o kojem sanjaju u svojim tehno-vizijama Max Ernst i Francis Picabia upravo je realizacija ovog samo-stvaralačkog potencijala avangardne težnje za oživotvorenjem umjetnosti. No, uz jednu bitnu dodatnu napomenu. Iako je ideja kiborga i autopoietičkoga stroja nesumnjivo dijete dadaizma, valja kazati da je njihov odnos spram novih tehnologija bio istodobno i svojevrsno ironiziranje napretka u znakovima poslijeratne masovne proizvodnje protetičkih sredstava. Ta je tehnologija bila mašinizam s estetskim funkcionalizmom Bauhausa, pa je utoliko samorazumjivo da je njezin izgled bio u najmanju ruku čudovišno nezgrapan i katkad nakaradan. (Vidi o tome: Matthew Biro, The Dada Cyborg: Visions of the New Human in Weimar Berlin, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2009.) Artaud je već 1920. godine u svojem kolažu naslovljenom Mali stroj konstruiran sam od sebe (Petite machine construite par lui-même) odgovorio na sličn dadaističke pokušaje vizija i utopija stroja budućnosti. Vidljivo je, naime, kako se ova zanesenost ulaskom tehnologije u estetsko ulančavanje modernoga svijeta događa u simultanosti s nastankom kinematoskopa. Tijelo se od mašinističke projekcije statičnoga objekta u prostoru ubrzava i postaje dolaskom zvuka na filmu događajem dinamične procedure stvaranja privida apsolutne realnosti. No, jedno je sigurno: Artaud je u nadolazećoj modernoj tehnologiji vidio sintezu intuicije i racionalnosti na višoj razini duhovnoga prosvjetljenja. Budući da nije smatrao kako tijelo u anatomskome smislu kao kalup može biti predložak za medijalno proširenje, kao što je to bila uobičajena pretpostavka instrumentalnog shvaćanja tehnologije od Marxa do McLuhana, posve je bjelodano kako je s dadaizmom i njegovim mišljenjem najavljeno u tendenciji ono što pripada kibernetičkome mišljenju autopoiesisa. Samo-kretanje pretpostavlja dokidanje svih tradicionalno shvaćenih metafizičkih dualizama. Da bi tijelo moglo dobiti svoju autonomiju potrebno je izvršiti obrat u shvaćanju njegove tzv. akcidentalnosti. Drugim riječima, potrebno je suspendirati i neutralizirati pojmovno-kategorijalno nasljeđe metafizike od Platona do Hegela. Naravno, Artaud je umjetnik-mislilac koji nadilazi diskurs filozofije i znanosti. Zato od njega ne možemo očekivati da će nikako drukčije negoli intuitivno i proročki, na rubu iskazivosti, otvarati posve drukčiji horizont za ono do čega mu je ponajprije stalo. A to je nadilaženje tijela kao mašinerije bez duše, izlazak iz oklopa metafizike kroz iskustva ezoterično-mističnoga uvida kako između mozga i ruke postoji korelativni, nerecipročni odnos. Sjetimo se da je iz vlastite patnje u suočenju s tamnim ponorom shizofrenije iskusio užas i ono neljudsko s elektroškovima kao mašinističkom tehnikom psihijatrije. Pisanje povezuje ono tehničko u formi materijaliziranja olovke, nalivpera, pisaćeg stroja s onim tjelesnim kao sintezom mesa, kostiju, kože, živaca i mozga. Stoga pisanje nije instrumentalni medij mišljenja, nego autopoietički stroj kazivanja-vizualizacije onog što je mišlju stvoreno i neposredno utisnuto u svijest zajednice poput znakova prirode u planinskim predjelima Tarahumare naroda ili poput Van Goghovih pisama i apokaliptičkih slika nastalih uoči njegova samoubojstva. Pogledamo li pomnije kako Artaud dolazi do svojih stavova o ʺlaži ljudske anatomijeʺ s obzirom na bit tijela, razabrat ćemo da je njegovo razumijevanje odnosa stroja i tijela sinteza drevnoga animizma i modernog vitalizma ničeanskoga tipa. Što povezuje arhajsko doba uronjenosti u prirodu kao veliku dušu s onim što se zbiva u doba vladavine moderne znanosti i tehnologije nije ništa drugo negoli respiratorni sustav. Disati znači biti.Svijest koja prolazi kroz kožu čovjeka ujedno označava i mogućnost svih modifikacija njezinih akustičnih vibracija od kašlja, vriska, krika, hripavosti, udisaja i izdisaja. Ovome dodajmo plućne bolesti popu astme, različitih smtonosnih bolesti raka, pa sve što pripada respiratornosti. Fluidnost mišljenja pronalazi svoje kazivajuće momente u dahu s kojim nastaje život. Kad imamo ovo u vidu, postaje jasnije zašto Artaud tako odrješito napada okoštali sustav mišljenja zasnovan na kartezijanskim načelima razdvajanja duhovne i tjelesne supstancije. Ništa manje u svemu tome nije pošteđen niti francuski materijalizam u doba prosvjetiteljstva s Holbachom i njegovim čovjekom-strojem. U 244. bilježnici stoji zapisano kako je ʺsvijest/proliferacija kožeʺ. (Antonin Artaud, Cahier 242, in Cahiers d’Ivry, vol. I,str. 138. prema Ros Murray,The Scum and the Soul, str. 150-151.) Poznato je kako je Aristotel u spisu De Anima tvrdio da je duša (psyché) svekolikost bića, a ne tek vodeći atribut onog biti čovjeka. Jer kad duša ulazi u tijelo ona se pojavljuje kao udisaj, a kada smrću tijela izlazi onda se to okončava posljednjim izdisajem. Duša je etimologijski povezana s disanjem i stoga grčki izraz psyché pripada riječima koje ukazuju na zračno podrijetlo osjećaja, na njezino anđeosko ishodište. Zemlja predstavlja kraljevstvo tjelesnosti, a nebo simbolički prostor duševnosti. Disati znači biti u prirodnome ozračju mišljenja kao životnoga procesa razmjene tvari i energije bez kojih nije moguće postojati. Panpsihizam otuda uvijek dolazi u korelaciji s panteizmom. No, modernost ovog drevnog nauka Artaud pronalazi u ideji vitalističke estetike koja materijaliziranje tijela može misliti tek polazeći od njegove dinamičke komponente postajanja u beskraj različitih stanja. To znači da tijelo nije ʺlažna ljudska anatomijaʺ, već živa sinteza onoga što su na tragu Artauda razvili Deleuze i Guattari kao tijelo bez organa. ʺMalo-pomalo uočavamo da TbO nipošto nije suprotnost organima. Njegovi neprijatelji nisu organi, već organizam. TbO se ne suprotstavlja organima, već toj organizaciji organâ koju nazivamo organizam. Artaud doduše vodi bitku protiv organâ, ali u isto vrijeme ono protiv čega je uistinu protiv, na što se okomljuje, jest organizam. Tijelo je tijelo. Ono je samostojno. Njemu ne trebaju organi. Tijelo nikada nije organizam. Organizmi su neprijatelji tijela.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013, str. 179. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) 3. Ovaj znameniti pojam Deleuzove i Guattarijeve ontologije postajanja, kojeg čak i skraćeno pišu kao TbO, francuski je izraz corps sans organes, zaslužuje posebnu analizu i to, da paradoks bude potpun, ne Artaudova mišljenja, već Deleuzeova. (Vidi o tome: Anne Bouillon, Gilles Deleuze et Antonin Artaud: L’impossibilité de penser, L’Harmattan, Pariz, 2016, str. 161-229.) Razlog za to valja pronaći ponajprije u filozofijskom konstruktivizmu kojim Deleuze uvodi u promišljanje suvremenoga kapitalizma odnos između tradicionalno govoreći bitka i bivanja-postajanja (devenir). Njegov sinkretički način mišljenja pritom razmatra problem stroja i tijela polazeći od imanencije kao uvjeta mogućnosti života uopće. Stoga se Artaud uz Kafku nalazi u sklopu mislioca koji su tijelo u povijesti metafizike Zapada najradikalnije promislili, a to su Spinoza, de Sade, Nietzsche, Freud, Bergson, Klossowski. Između tijela-kao-stroja i stroja-kao-žudnje prolazi pukotina koja razdvaja ponorom ono onostrano i ovostrano. Medicinski govorći, tijelu se pristupa svagda samo kao funkcionalnome sklopu. Otuda moderna psihijatrija nij ništa drugo negoli nastavak medicine kao proučavanja ljudske anatomije i fiziologije drugim sredstvima. Psihičke bolesti su fizičke patnje u okviru labirinta ljudskih osjćaja. Kao što je svaka metafizika u bitnom pitanje o granicama fizike s obzirom na pitanje o prvim uzrocima i posljednjim svrhama bitka, bića i biti čovjeka, tako je razvidno da tijelo nužno mora imati za svoju temeljnu strukturu ono organsko u organizmu kao sustavu koje pritom nije ništa „prirodno“ organsko, već je rezultat modernih prirodnih znanosti. Da bi tijelo moglo postati autorefleksivni događaj kojim mišljenje pristupa životu ne više kao rezultatu znanosti, već kao imanenciji onog što spaja život kao svezu mehanike kretanja i vitalizam duše, nužno je rastemeljiti sve transcendentalne iluzije koje su tijekom povijesti metafizike postale dogmom kako tijelo nema svoju autonomiju i svodi se samo na materijalnost kao anatomiju i fiziologiju čovjeka. Stroj žudnje (machine désirante) i tijelo bez organa (corps sans organes) korelativni su pojmovi za Deleuzea i Guattarija. Iako zvuče suviše mašinistički, sve poprima drugo značenje kad se uvidi da iz same imanencije života kao beskrajnoga postajanja novih formi ovaj dualizam drukčije shvaćenoga odnosa duha i tijela funkcionira izvan metafizičke sheme mišljenja i djelovanja. Drugim riječima, tijelo u horizontu shizofrenije samog kapitalizma kao društvenoga sustava proizvodnje života, marksovski rečeno, obavlja svoje fiziologijske funkcije kroz niz ekstrementalnih procesa i tako ostavlja tragove govna, sperme, krvi i pišaline u jeziku posvemašnje zazornosti samog objekta potrošnje. Artaud je u pisanju ovo prepoznao kao otvor ili rastvor ne onog materijalnog u smislu čudovišnog ili jezovitog (Unheimliche), već kao duhovno-duševnoga prolaza kroz magmu i kal samoga života. Bit se kapitalizma, dakle, za Deleuzea i Guattarija razotkriva u perverznoj realizaciji onog neljudskoga u objektima potrošnje. Stoga shizofrenija označava fundamentalni psiho-socijalni modus egzistencije čovjeka u svijetu. Što iz toga proizlazi negoli da se žudnja odvija kao moderna mašinerija u ciklusima kulturne reprodukcije kroz ustrojeni poredak represije svih prirodnih odnosa između ljudi kao simboličko i stvarno nasilje deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. No, problem s kojim se ovdje susrećemo jest ima li Artaudovo shvaćanje tijela bez organa u njegovu spisateljskome postupku u Shizo-stanju Pisama iz Rodeza od 1944-1947. godine neku svoju navlastitu logiku koja ipak nije istovjetna Deleuzeovoj i Guattarijevoj teoriji suvremenoga kapitalizma kao shizofrenog sklopa djelovanja strojeva žudnje u tijelu bez organa? Pojam tijela bez organa pojavljuje se u tekstu znamenitog i šokantnog radio-performansa, naslovljenoga Svršetak Božjeg suda (Pour en finir avec le jugement de dieu) emitiranog u nekoliko nastavaka studenog 1947. godine. Uz njega kao redatelja ove radio-igre sudjelovali su još Maria Casarès, Roger Blin i Paule Thévenin. Artaud je inscenirao ovaj umjtnički događaj kao terapijsku seansu u kojoj sam medij radija postaje sustav elektroda ili autopoietički stroj, a njegov glas u tonalitetima užasavajućih vriskova izaziva javna tijela na elektrošokove koji simbolički struje iz tada još vladajućeg medija prije pojave televizije. U cjelini, ovaj radikalni eksperiment u formi umjetničkoga događaja sintetizirao je njegove nadrealističke vizije u poetskome govoru, strategiju šoka i blasfemije javnog ukusa kapitalističke visoke klase-buržoazije te, naposljetku, otvorio je temeljno pitanje o granicama između normalnog i abnormalnog u svakodnevnom životu masovnoga društva. Problem koji je s ovim događajem uspostavljen bio je istodobno i ispitivanje granica njegove transgresije metafizike s obzirom na zahtjev za dokidanjem Boga kao jamstva etičko-estetske razmjene odnosa između onog zazornog i onog uzvišenog. (Antonin Artaud, Pour en finir avec le jugement de dieu, Gallimard, Pariz, 2003.) Što je, dakle, za Artauda koncept tijela bez organa? Iako on sam i u ovoj prigodi radio-igre ustrajava neprestano na različitim iskazima o seksualnosti, fekalnosti, ekstremnoj zazornosti u shvaćanju tijela, to je samo jasna pobuna protiv Boga kao vrhovnog metafizičkoga označitelja. Mnogo je važnije da se uoči sveza između formalno dva međusobno različita svijeta. Prvi je onaj anđeoskih i djevičanskih tijela koja pripadaju ideji savršene ljubavi, a drugi je taj ukaljani svijet razmnožavanja i profane libidinalne ekonomije, da se poslužimo izrazom Lyotarda. Sve to možemo još zornije pokazati navođenjem iz pisma upućenog gospođi Adrienne Régis iz umobolnice u Rodezu 15. ožujka 1944. godine. Za mene ljubav dolazi iz srca i penje se prema srcu i nema veze s abdomenom koji za nju znači gubitak i smrt. Onaj tko spolno voli osudio je sebe da jednog dana prestane voljeti. (…) I Zlo je unizilo Ljubav koja dolazi iz srca i Bog ju je stavio u svoje srce, a Zlo smjestilo na taj organ smrti. I nije to djelo neke slučajne, fiziološke ili znanstvene stvari, činjenična magijska operacija, djelo mračnih ljudskih htijenja, htjela je da čuvstveno načelo stvari bude usmjereno na tu točku. I ljudsko htijenje radilo je na tom djelu astralno i tajno. Stavilo je sebe na mjesto svog stvoritelja Boga i učinilo nečistim ono što bješe čisto a sa svim svojim zlim umijećem radilo na stvaranju tog nečistog organaʺ.(Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 206. i 207. S francuskoga prevela Marija Bašić.) U samo tri godine kao da je Artaud promijenio svoja shvaćanja o tijelu, pisanju, Bogu, umjetnosti. Kao da je, naizgled, postao materijalistički preobraćenik koji je izgubio vjeru u suočenju s mračnim tajnama shizofrenije. Takvo stajalište je naprosto pogrešno. Rekli smo već da je njegova kritika metafizike izvedena tako da je jednakim žarom usmjerena protiv idealizacije i materijalizacije tijela. Izvori su ove onto-skatologije iz 1947. godine neskriveno gnostički. No, bilo bi isto tako krivo kazati da je u Rodezu pod djelovanjem elektrošokova i terapije dr. Gastona Ferdièrea postao smjerni katolik, on koji je izazivao svojim ponašanjem u javnosti u svim aspektima samo anarhističku pobunu protiv građanskoga društva s vrijeđanjem Boga kao lažnog svjedoka mrtve metafizike. Problem s Artaudovim pisanjem i umjetničkim djelovanjem kao Shizo-osobnosti nesumnjivo nadilazi jednoznačna rješenja u manihejskome smislu ili-ili. No, jedno se čini neporecivim. U to se možemo uvjeriti analizom njegovih tekstova, ogleda, manifesta, predavanja, pisama s putovanja Meksikom i Irskom, a isto vrijedi i za pisma iz Rodeza, kako mistično-ezoterično razumijevanje biti ljudskoga tijela pretpostavlja nužnost ovosvjetovne patnje i ponavljanja križnog puta u egzistencijalnome nabačaju sudbine kao prolaska kroz sunce i mahnitost. Ljudsko tijelo kao tijelo bez organa zaziva božansku svjetlost i ne pristaje ni na kakvo profaniranje života. Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, New York, 2005, str. 176.) Ono je sveto upravo na taj način da nadilazi nužnu zazornost biološki zadane egzistencije čovjeka. ʺTijelo je za mene uvijek bilo zid između svijesti i mene samogʺ (Antonin Artaud, Suppôts et Supplications, Gallimard, Pariz, 2006, str. xvi, 132.) Između mišljenja i življenja u tijelu ovaj zid nije zauvijek preprekom istinske komunikacije između svjetova razlike. Ako je van Gogh htio prepiliti zid između stvarnosti i stvaralačkoga poriva njegova slikarstva, onda se isto može s punim pravom reći i za Artauda. Uz dodatak da je iskustvo zida istodobno zatočeništvo u vlastitome tijelu i uvjet mogućnosti slobode prelaska granica između ovostranosti i onostranosti. Da nema tijela, ne bi bilo ni ljubavi. Prepreka mora postojati. Transgresija se metafizike upravo i sastoji u tome da mišljenje i umjetnost moraju prijeći granice biološke ukorijenjenosti čovjeka da bi se dosegla drukčija mogućnost mišljenja i umjetničke egzistencije. Ono što zid čini trajnom sudbinom prepreke između svijesti i subjekta nije ništa drugo negoli to da želja za astralnim i androginim tijelom svagda ima karakter prazne homogenosti bez drame života kao takvog. Anđeli dobra i zla nikad ne mogu postati više od posrednika između kala egzistencije u formi svekolike tjelesne i duhovne patnje i nestanka boli prelaskom u čistu spiritualnost. Kako god bilo, Artaud je pred kraj života u fragmentima tekstova Suppôts et Supplication dospio do kristalizacije svoje opsjednutosti tijelom kao prostorom pisanja i kao neotklonjivim strojem za proizvodnju patnje i užitka. Autonomnost njegova shvaćanja tijela bez organa uistinu se može razjasniti tek kad imamo u vidu povijest rastemeljenja metafizike tjelesnosti. To je na vjerodostajan način uspjela izvesti u svojem tumačenju odnosa Artauda i Deleuzea francuska teoretičarka Anne Bouillon, koja tvrdi ʺZa razmišljanje o proživljenome i živom tijelu, teologijski jezik obiluje izrazima: preobraženje, inkarnacija, uskrsnuće, metempsihoza, uzvišeno tijelo, otkrivenje. Tijelo je mističnije od duha. U imanentnoj (Spinoza) ili ateističkoj (Artaud i Deleuze) perspektivi, preobraženje je unakaženje, uskrsnuće je ponovno rođenje, metempsihoza je metamorfoza, uzvišeno tijelo je tijelo bez organa. Malo po malo, Artaud prihvaća oblik misticizma imanencije za oslobođenje tijela bez organa. Nedvojbeno, lik buntovnog Krista u Svršetku Božjeg suda otvara jači, vitalniji put, koji zamjenjuje onaj ničeanskoga nadčovjeka. Kršćanstvo je ubilo Krista: to dijele i Nietzsche i Artaud. Nietzsche bira zatim nadčovjeka kao liniju leta kada se Artaud zamišlja u Kristu osloboditelju, podučavajući tehniku ​​revolta, koja svoj puni smisao poprima s tijelom bez organa. Stoga postoji strast koju treba prijeći: preobraženje tijela pretpostavlja izobličenje, stanoviti očaj koji prelazi po liku. U tome Deleuze pokazuje Baconovo približavanje Artaudu. Mora dakle poništiti lice, kaže Deleuze u Tisuću platoa. (Tada razumijemo zašto slikari toliko vole autoportrete.) Moramo proći kroz ovu kušnju izobličenja, kada groteska otkriva uspon, ona se topi na površini, na samom licu, na unakaženom licu, otkrivajući duboki ponor.ʺ (Anne Bouillon, Gilles Deleuze et Antonin Artaud: L’impossibilité de penser, str. 163-164.) Unatoč ovom obilju izraza koji dolaze iz teologijske tradicije kršćanstva, problem s uporabom pojma tijelo bez organa u Artauda ne može se svesti na dualizam božanskoga i ljudskoga, u gnostičkome smislu dobra i zla. Sve je to lijepo rečeno u navodu autorice koja prati liniju leta, delezovski rečeno, od Spinoze do Artauda i Deleuzea. No, jedna stvar ostaje izvan ove tradicije. Iako je posve točno da je tijelo bez organa zapravo kako kaže Adrian Morfee ʺtijelo bez Bogaʺ, jer su organi ʺparaziti koji dovode do opažajne asimilacijeʺ, (Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, str. 189.) tjelesnost se mora razumjeti baš onako kako to Artaud sam kaže u zapisu iz 1946. godine u Rodezu. Naime, kao laž ljudske anatomije. Bog i tijelo stoga nisu u vertikalnome metafizičkom odnosu. Nisu isto tako ni u imanentnoj transcendenciji kao horizontalni okvir zemaljske perspektive s koje se seksualnost i spolna reprodukcija pojavljuju granicom između gnusobe i čistoće. Očistiti se od svega toga znači biti posvećen svojoj sudbini Shizo-pisanja vlastita tijela kroz sve križne postaje na putu ʺorfičkoga vidovnjakaʺ. Tako postaje razvidno zašto Artaud prkoseći svim društvenim, političkim i estetskim kanonima kaotičnoga 20. stoljeća, kao heretik i disident avangarde, odlučuje otvoriti posve drukčiji horizont mišljenja kao pisanja negoli je to itko učinio prije njega na tako radikalno način sveze žrtvovanja i slobode. Naravno, i Nerval i Nietzsche i Van Gogh svoje su ludilo platili suviše strahotnom cijenom odstranjenja iz javnosti i samoubojstvom. Razlika je spram njihove sudbine u tome da nitko od njih nije od vlastita života učinio ne-reprezentacijsku izvedbu s krajnjim konzekvencijama i za bit filozofije i umjetnosti nadolazećeg doba vladavine tehnosfere. Biti zatočen u tijelu bez organa znači iskusiti novi zov slobode u buntovništvu spram metafizike kao Moći kojoj se nitko ne može oduprijeti bez da u konačnici ne postane ili lud, ili žrtvom, ili tako da poput Heidggera povjeruje kako najava drugoga početka vodi kroz tamu metapolitike ʺduhovnoga nacizmaʺ. (Vidi o tome: Jacques Derrida, De l’esprit: Heidegger et la question, Galilée, Pariz, 1987.) Tijelo se zahvaljujući ideji kibernetike u drugoj polovini 20. stoljeća otpočelo ubrzano dematerijalizirati. Mozak je umjesto ruke postao temeljni ljudski organ kao uzor za novu tehnologiju. Sjedinjujući u sebi mogućnost programiranja i vizije, automatizma i slobode kao uvida u ono što nije tu i sada, već se zbiva posvuda kao ono nadolazeće u mišljenju kao singularnom događaju, sve je realizirano što je bilo još u zamecima snom metafizičara i proroka. Utoliko je Artaudova trijada mašinerije-pisanja-tijela ništa drugo negoli vizija automatske korporalnosti koja stvara novo polazeći od samoproizvodne moći tijela bez organa. Pas de philosophie, pas de question, pas d’être pas de néant, pas de refus, pas de peut- être. et pour le reste crotter, crotter.(Antonin Artaud, Suppôts et Supplications, str. xii. 40.) I zbog toga Artaud može pisati kao Shizo-dvojnik sebe samoga izmišljajući preokrete riječi, uvodeći u tekst subjektilna svojstva crteža-pisma, od jezika praviti govnarije i pizdarije, činiti najprovokativnije uopće moguće eksperimente u kaotičnoj tekstualnosti ludog života kao tragedije postajanja anarhističkim kraljem Sunca i Mahnitosti. Anatomija je, dakle, lažna jer ne pokazuje ovo što iz daha proizlazi kao udisaj-izdisaj neizrecivoga i nepredstavljivog. I zbog toga Artaud može reći da mu je istinsko Ja ukradeno rođenjem, da je sam svoje četvorstvo, Otac, Majka, Sin i on sâm, da je istodobno Nitko i Ništa u kozmičkoj praznini jednog svijeta koji tone u glib bez povratka, jer se u svojoj koruptnosti odrekao uzvišenosti i ljepote onog iskonskoga kakvo još možda postoji samo na rubovima i krajevima gdje je Bog rekao laku noć poput Tarahumare i Aranskih otoka, u snoviđenju mistika i ezoterika, u duhu pobune protiv svih autoriteta modernog kapitalizma kao nihilizma, u kojem je poezija odavno mrtva, a procvat pseudo-jezika znanstveno-tehničkih vizualizacija doseže vrhunac u sveopćoj kakofoniji glasova bez duše, koji bezglavo ponavljaju stupidne formule spasa religije i politike u doba karboniziranih gradova, u doba koje više nema ni vremena niti volje za ludim pjesnicima i njihovim proročanskim vizijama apokalipse… Artaud je kroz tijelo bez organa kao ʺkonceptualnu i lingvističku igruʺ ( Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, str. 204.) dospio do kraja mogućnosti pisanja kao ideje autopoitičkoga stroja. Jer Shizo-spisatelj, izvan i unutar književnosti kako to tvrde Deleuze i Guattari u Anti-Edipu, ne može bez proboja granica. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Antiedip – Kapitalizam i shizofrenija 1, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 126. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) On naprosto nije zamisliv u bilo kojem reprezentacijskome žanru pisanja jer ono što se događa njemu jest jedino vrijedno egzistencijalno proživljene književnosti koja postaje viša od života samo ako je piše netko poput Artauda, bez kompromisa sa stvarnošću, bez straha od društvene odmazde i raspeća kao posljednje kazne Oca/Zakona izvršene u ime laži ljudske anatomije. Ako je tijelo bez organa ujedno dvostruko rastrojstvo, prvo metafizičkoga ustrojstva povijesti zapadnjačkog mišljenja i drugo organizacije kao sustava djelovanja države i društva u svakodnevnome životu, onda je samorazumljivo da Artaud u svojoj veličajnoj anarhoidnosti piše protiv Boga kao logosa i protiv Tijela kao materijaliziranog zločina psihijatrije u formi zatvaranja u luđačku košulju i umobolnicu. Pisanje pripada stroju ili automatizmu drukčije svijesti od one koja se utjelovljuje u Moći reprezentacije. Ono kao vizualizirani pojam ima subjektilne mogućnosti prodora pod kožu, jer upravo je ʺsvijest/proliferacija kožeʺ. Sada postaje posve razvidno zašto s Artaudom danas više ne možemo postupati kao s herojskom figurom delezovski shvaćenog anti-Edipa. Njegovo razumijevanje Artauda i koncepta TbO pretpostavlja ipak sinkretizam Spinoze, Nietzschea i Bergsona. Artaud par lui-même, artoovski Artaud, zahtijeva pomno istraživanje onog što više nije filozofija, a niti književnost. Artaud zahtijeva istraživanje epiderme mišljenja baš zbog toga što je nadolazeće doba u znaku vladavine bezdušne mašinerije neljudskoga. U pismu majstorici tarota i vidovnjakinji Marie Dubuc iz Sceauxa, travnja 1937. godine nalaze se zastrašujuće riječi s kojima završavam ovu knjigu. ʺŠto odlučiti, što činiti, što me čeka? Hoću li konačno ispuniti tu osobitu Misiju preusmjeravanja svijeta na područje duha i velikih djela, koju mi cijelu ovu godinu najavljuje plejada proroka i vračeva, crnih, crvenih i Bijelih. Ili moram umrijeti otrovan ‒ i sâm? Recite Istinu Vaš ANTONIN ARTAUD Vila Penthièvre Ulica Penthièvre 17 Sceaux Seineʺ (Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, str. 245.)

August 26, 2025
Besmislice 4

Besmislice 4

1. Bilo je to pred moj odlazak u Italiju na jedan filozofski simpozij na kojem sam trebao održati predavanje o Heideggeru i njegovim postavkama o ideji Europe u razlici spram Husserla. Najprije sam u poštanskome sandučiću našao ovaj letak s podvučenim sadržajem. Kovane dvorišne ograde, kovane stubišne ograde, kovane balkonske ograde, sigurnosne rešetke za prozore i vrata. Kovani stolovi, kovane stolice, nadstrešnice, samo su neki od mogućih proizvoda, koji se rade elementima od kovanog željeza. Vrhunske su kvalitete, dizajna i dugog roka trajanja. Mogu ispuniti sve želje dizajnera i investitora. Klasični su spoj snage i ljepote, pa tako uspijevaju odoljeti zubu vremena dugi niz godina. Nekad su se kovane ograde izrađivale pod kovačkom vatrom, bila je to neprecizna i mukotrpna izrada pojedinih elemenata, elementi su se zakivali međusobno, i rijetko je koji elemenat izgledao kao onaj prije njega. (…) U želji da vam približimo i prikažemo našu ponudu elemenata iz kovanog željeza napravili smo i katalog. U ponudi su sve vrste elemenata kovanog materijala: tučeni profili, dekorativne kugle, rozete i pločice panti, kvake, razni umetci, cvjetovi, listovi, stupovi, paneli, kovani vrhovi, rukohvati, torzije, pleteni štapovi, rozoni, kopče, zakovice itd. Kroz navedenu ponudu želimo Vam omogućiti da potrebe za ovom vrstom materijala riješavate na jednom mjestu. Nakon povratka iz Italije i simpozija, na vratima se odjednom pojavio lokalni majstor za izradu dvorišnih vrata i ograde od kovanoga željeza. U srdačnome i prijateljskome razgovoru dogovorili smo da ćemo njegovu ponudu razmotriti pomno i troškovnik pregledati detaljno, te mu javiti konačnu odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju izvedbenih radova. Na odlasku je onako usput, ali krajnje pronicljivo i decentno kazao još i ovo: „Vidim da često u svojim filozofskim knjigama spominjete Heideggera. On mi je uvijek bio nerazumljiv i hermetičan. Ja čitam samo Spinozu i njegovu Etiku i svojoj majci od devedeset godina u Domu za starije i nemoćne svaki utorak predvečer čitam po nekoliko njegovih misli. To je odmara i uspavljuje i čini je blaženom.“ Ako mislite da sam nakon šoka s majstorom za kovano željezo pohrlio iznebuha u svoju mansardu među mnoštvom knjiga tražeći upravo Demetrino izdanje Spinozine Etike, naravno da ste u pravu. Držao sam knjigu u rukama i gledao satima u staru drvenu ogradu na dvorištu, svečano se obvezujući da estetika kovanoga željeza neće nikada ući u ovaj mirni posjed na kojem čitam i pišem svoje besmislice. Noćnu moru s majstorom za kovano željezo iz Doma za starije i nemoćne godinama nisam uspio prevladati ni time što sam dobro znao da Heidegger nikad ništa nije rekao o Spinozi u svojih stotinu i više Sabranih djela. Pa, u čemu je onda problem? U tome što je blaženost prava riječ za emanaciju kovanoga željeza i to se može vidjeti u svim horor-ornamentima s provincijskih groblja, samo je potrebno spokojno prošetati uz njihove tihe čemprese i svu tu mramornu monumentalnost povijesti bez tragova čovjeka. Još nije jasno? Nema veze. Spinoza je govorio o besmrtnosti duše i u svojem je etičkome panteizmu tvrdio da je Bog imanentni uzrok svijeta. Ovaj put spram vječnoga blaženstva ide kroz dolinu kovanoga željeza. 2. Prvi moj seminar iz Filozofske i političke antropologije na Fakultetu političkih znanosti koji je predavala prof.dr. Branka Brujić, specijalizirana za Heideggerovo i Marcuseovo mišljenje, bio je posvećen Aristotelovoj Metafizici. Nakon njezinih propedeutički nijansiranih komentara uz pojmove kao što su energeia i entelehia, nastojala je približiti što znači pojam boga u Aristotela kao nepokretnoga pokretača. Postoje uvijek oni među slušateljima koji disciplinirano upijaju svaku riječ i bilježe misli i iskaze, ali uglavnom su sramežljivi i šutljivi. Njima usuprot, postoje i oni koji ništa ne bilježe, prodaju zjake uokolo, istežu se i gestikuliraju, jedva čekajući da seminar što prije završi, da dobiju potpis i da se ne pojave više osim na ispitu. Jedan takav je baš na pokušaj profesorice da objasni razliku ovog razumijevanja boga iz biti Aristotelove metafizike spram skolastike i mišljenja sv. Tome Akvinskoga neprestano prekidao izlaganje i tražio izričito da mu se tog i takvog „nepokretnoga pokretača“ ꟷ nacrta na ploči. Uz obzirni podsmijeh, profesorica je pokušala pokazati da je bog u obje tradicije zapadnjačkoga mišljenja, grčkoj i srednjovjekovnoj, neprikaziv i ne može ga se, naravno, nacrtati, jer je riječ o filozofskome shvaćanju, a ne mitskome ili religioznome. Slušatelj koji je inzistirao na „slici boga/Boga“ argumentirao je ustrajno da je on vizualni tip te da ima „fotografsko pamćenje“, pa je onda logično da se „sve može pokazati slikom“, jer inače spada u puku mistiku. Nakon više od četrdeset godina od ovog prvoga seminara uz Aristotelovu Metafiziku i okolne spise, moram korigirati ono što sam tada mislio o „vizualnome tipu koji prodaje zjake“ i želi da mu se pojam boga kao nepokretnoga pokretača „nacrta na ploči“. Nije razlog samo što u mojim filozofijskim istraživanjima problem neprikazivosti i neiskazivosti u pojmu slike bez svijeta ima fundamentalno značenje ikonoklazma suvremene umjetnosti i što je za pojam tehnosfere kao realizaciju metafizike u kibernetici vladavina kvantifikacije i vizualizacije uvjet mogućnosti nadolazećega razdoblja prevladavanja granica tehnoznanstvenoga prodora u tajne svemira. Ne, razlog je u tome što ni Aristotel a niti onaj tip na seminaru iz davnih dana predavanja u okviru kolegija Filozofska i politička antropologija nisu smatrali da je pitanje slike ono što nadilazi granice jezika kao logosa. Bog se ne samo ne prikazuje i ne predstavlja u tradiciji mišljenja zapadnjačke metafizike (mimesis i representatio). On se i ne „pokazuje“, kako je to baveći se jezičnim igrama (Sprachspiele) u svojoj drugoj fazi mišljenja zapečatio Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima. Čitav problem „slike“ u okviru traganja za božanskim uzrokom bitka, bića i biti čovjeka jest u tome što jezik u svojim granicama iskazivanja „svijeta“ ne može dohvatiti „bit“ slike. Ono slikovno nije ništa prikazivo-predstavljivo-pokazljivo, već ono događajno u pojavljivanju i nepojavljivanju. Zato slika nije nikakvo biće i s njome se ne pokazuje bitak, a čovjek unatoč Biblije i teologije nije „paslika Boga“ iz jednostavnog razloga što ideja „nepokretnoga pokretača“ u Grka i prvoga uzroka svekolika svijeta u skolastici ne pretpostavlja sliku kao takvu, već samo jezik kojim se iskazuje bog/Bog u svojem kazivanju kao nastavak logosa drugim sredstvima. Ne možemo, naravno, boga/Boga nacrtati kao sliku jer slika oslikava uvijek nekoga ili nešto, nikoga ili ništa (od Altamire i Sikstinske kapele do Maljevičeve nepredmetnosti crnoga kvadrata na bijeloj podlozi). Ono što jedino možemo jest znamenovati ono božansko kao bestemeljno/bezrazložno u svojoj mističnosti onkraj govora i slike i to znamenovanje je povijest umjetnosti čitave zapadnjačke metafizike. Iako ova riječ ima svoje jezikoslovno i teologijsko podrijetlo i u ranome kršćanstvu u pravoslavnoj i katoličkoj vjeri kao označavanje znaka križa, izraz je višeznačan i odnosi se na zaobilazno i preneseno utiskivanje onog neiskazivoga i nepokazivoga u „imanentnu transcendenciju“ samoga života. Bog u jeziku i slici otvara se kao događaj nemogućnosti jezika i slike da izađe iz metafizičkoga kruga vlastitih mogućnosti. Jer tek s kvantifikacijom i vizualizacijom svi pojmovi klasične metafizike postaju „realizirani“ i gube svoju „mističnost“ onog trenutka kad se ono što je dosad bilo energeia i entelehia u „nepokretnome pokretaču“ dospije do čiste svjetlosti kao bljeska tehnosfere u čistoj singularnosti. Na praznoj ploči sa seminara iz Filozofske i političke antropologije tih davnih godina odjekivala je Aristotelova šutnja i sve do danas izazivala u meni nužnost pitanja o tome ne što je slika, već kako slika stvara novi događaj u praznini ovoga svijeta? 3. Ovo su Nietzscheove riječi iz Tako je govorio Zaratustra u kojem najavljuje dolazak posljednjega čovjeka. „Kažem vam: kaos se mora još u sebi imati da bi se moglo poroditi jednu zvijezdu što pleše. Kažem vam: vi još imate kaosa u sebi. Ajme! Dolazi vrijeme kad čovjek više neće porađati nikakvu zvijezdu. Ajme! Dolazi vrijeme najprezrenijega čovjeka, koji ni sebe samoga neće više moći prezirati. Gledajte! Pokazujem vam posljednjega čovjeka.“ „Imati kaosa u sebi“, to znači biti ljudskim-suviše-ljudskim. Kad kaos nestane iz nas, našeg duha i duše, preostaje samo tijelo i ono „neće porađati nikakvu zvijezdu“. Uvijek valja imati na umu da postoje dva pojma kaosa: onaj izvorni grčki i ovaj „naš“, suvremeni. Prvi je istoznačan s neredom u svijetu, s „mračnim razdobljem“ svijeta, a drugi je odstupanje od reda i svojevrsna ne-određenost u svim stvarima ovog svijeta, ono što se ne može više zauvijek prevladati stvaranjem „novoga reda“. Umjesto toga, kako nam svjedoči Deleuze uz pomoć Joycea, Gombrowicza i Borgesa, na djelu je stvaralački i razaralački hibrid zvan kaosmos koji se događa kao fraktalizacija i transverzalnost svijeta kao logike raspada metafizike u svim dosadašnjim oblicima života. Ako ovaj „posljednji čovjek“ više “neće porađati nikakvu zvijezdu“, što mu onda preostaje činiti osim stvaranja radi stvaranja, postajanja zbog postajanja, osmišljavanja bez smisla, naprosto trajanja radi onog vremena koje više ne prolazi, već se vrti u vrtoglavome okretaju poput mahnita plesa sufijskih mistika do kraja svijeta? „Imati kaosa u sebi“ za ono što će doći, kad se zvijezde na nebu poput varljivih slika blaženstva urušavaju u sebi od silne težine kovanoga željeza iz radionice majstora Spinoze za dvorišne i balkonske ograde. Deus est omnium rerum causa immanens, non vero transiens. (II, 63, 33)

August 25, 2025
Singularnosti kao događaji

Singularnosti kao događaji

1. Knjiga Gillesa Deleuzea Logika smisla (Logique du sens) objavljena je 1969. godine u izdanju izdavačke kuće Minuit iz Pariza, samo godinu dana nakon njegova fundamentalnoga djela i jednog od najznačajnijih filozofijskih spisa 20. stoljeća, Razlika i ponavljanje (Différence et répétition, PUF, Pariz, 1968.). Logika smisla napisana je u 34 niza, a kako kaže autor u „Predgovoru (Od Lewisa Carrolla do stoika)“, „iznosimo niz paradoksa koji tvore teoriju smisla.“ (Gilles Deleuze, Logika smisla, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015., str. 5. S francuskoga preveo Marko Gregorić) Začudna sveza između pisca Alice u zemlji čudesa i stoika koji su, prema Deleuzeu, „bili začetnici nove slike filozofa, raskinuvši s predsokratovcima, sokratizmom i platonizmom“ (isto, str. 5), ima nakanu pokazati kako ne postoji nikakav povijesno-logički kontinuitet u mišljenju, već se mora rasklopiti „zamršena povijest“ u ruhu „pokušaja logičkog i psihoanalitičkog romana“. (isto, str. 5) Dodajmo ovome još da knjiga ima i Dodatak od pet već otprije objavljenih članaka: (1) „Preokretanje platonizma“, (2) „Lukrecije i naturalizam“, (3) Klossowski ili tijela jezici, (4) „Jedna teorija drugog“ (Michel Tournier) i (5) „Uvod u Zolino djelo Čovjek zvijer“. O bitnim aspektima Deleuzeove teorije simulakruma i „logike smisla“ pisao sam u knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.) Postavimo jednostavno pitanje: što znači naslov ove knjige koja sjedinjuje i filozofiju i književnost, ali ne nekim kronološko-linearnim slijedom od početka do kraja, od prvoga izvora do posljednje svrhe u kretanju, već transverzalno i dijakronijski? Kako to može postojati neka „logika smisla“ i nije li već u naslovu nešto „paradoksalno“ i otuda „ne-smisleno“ jer kao da podsjeća na ono što je htio Deleuzeov najljući protivnik u filozofiji uopće, naime Georg W.F. Hegel koji je svoje mišljenje apsoluta izveo kao znanost logike koja uspostavlja um u formi apsolutne znanosti duha kao bit cjelokupne povijesti uopće? 2. Odgovor na postavljeno pitanje u najkraćem sažimanju bio bi sljedeći. Deleuzeova Logika smisla tvrdi da je smisao virtualni događaj koji proizlazi iz besmisla, djelujući kao posrednik između propozicija i stanja stvari, ili riječi i stvari. Nisu to same riječi, već neuhvatljivo značenje ili događaj koji te riječi izražavaju, funkcionirajući kao most koji omogućuje jeziku da postane smislen i stvarnosti da se misli. Deleuze reinterpretira tradicionalni filozofski pojam smisla, naglašavajući njegovu paradoksalnu prirodu – kako on istovremeno razdvaja i povezuje, stvara neravnotežu i rezonancu između nizova koncepata i proizlazi iz dubljeg “mora besmisla”. Pogledajmo ovu inverziju. Ona je, usput, karakteristična za čitav francuski misaoni obrat tradicionalne metafizike na tragu Nietzschea, Heideggera i Husserla u 20. stoljeću od Sartreova egzistencijalizma, fenomenologijske teorije opažanja u djelu Mauricea Merleau-Pontyja do Foucaultove teorije nastanka ludila u doba modernosti i to ne kao puke „anomalije“, već kao iznimke koja stvara novo pravilo. Nije tek riječ o kritici Kantova programa prosvjetiteljstva s idejom „čistoga uma“, već ponajprije o pokušaju da se ispita onaj prostor-između uma i njegovih transcendentalnih konstrukcija stvarnosti kao iluzije i fikcije samoga pojma transcendentalnoga polja koje ostaje u okviru metafizičke povijesti mišljenja od Aristotela do Hegela uvijek neodređenim, onim što se gotovo „mistično“ iskazuje mitopoetskim kazivanjem o „bezdanu“ svijeta. Ali besmisao nije „glupost“ u smislu čiste negacije racionalnoga koje označava ozbiljenje logosa ili logičkoga u samoj biti stvarnosti. Besmisao je sila ili proces koji leži u osnovi jezika. To je dinamika koja se s vremena na vrijeme ujedinjuje kao smisao samo da bi se ponovno rasplinula u paradoks. Samo na temelju besmisla može se pojaviti smisao. Smisao je, pak, proizveden besmislenom posljedicom. Besmisao je čista razlika jezika. Nadalje, besmisao je virtualnost jezika, kao i smisao koji je iz njega proizveden, sličan moru intenziteta i singularnosti koje se uzdižu i padaju u beskonačnome procesu. Deleuze u Logici smisla analizira površinsku organizaciju smisla u terminima tri momenta, koji su definirani s tri vrste nizova ili sinteza: veznim, konjunktivnim i disjunktivnim sintezama – iste tri sinteze koje se nalaze u Razlici i ponavljanju i Anti-Edipu. 1. Povezivanje. U prvom trenutku (povezivanju), dijete izdvaja čiste foneme iz struje Glasa na nebu i povezuje ih zajedno u „spoj uzastopnih entiteta“ poput ma ma, da da ili lovor, koji zatim mogu stupiti u složenije odnose ili čak poravnanje nakupina. 2. Povezivanje. U drugom trenutku (povezivanju), dolazi do konstrukcije prvih ezoterijskih riječi iz tih fonema, što se ne postiže jednostavnim dodavanjem prethodnih fonema, već integracijom fonema u konvergentne i kontinuirane nizove. Takva kontrakcija ima za cilj izdvajanje globalnoga smisla cijele tvrdnje, često kako bi se imenovala jednom riječju – onim što Carroll naziva „neizgovorljivim jednosložnim slovom“. 3. Disjunkcija. U trećem trenutku (disjunkcija), dijete počinje dovoditi ove ezoterične riječi u odnos s drugim divergentnim i neovisnim nizovima. Ako se Logika smisla dijelom predstavlja kao čitanje djela Lewisa Carrolla, to je zato što je Carroll bio jedan od 12 velikih istraživača ove površinske dimenzije smisla. Iako se čini da njegove poznate riječi uspostavljaju konjunktivne sinteze između dva heterogena niza (zmija + morski pas; =sluzav + gibak; =krhak + bijedan). Što je, dakle, „smisao“ koji se artikulira iz „besmisla“ ne kao pobjeda nad „besmislom“, već kao jedna posve drukčija i otuda nesvodiva „logika smisla“ onkraj svih redukcija osmišljavanja na racionalizam i pozitivizam modernih znanosti? U Logici smisla Deleuze razmišlja o ljudima poput sebe koji pišu o Artaudovoj shizofreniji, Nietzscheovom slomu, Hölderlinovom ludilu, Woolfovom samoubojstvu, Fitzgeraldovom slomu i tako dalje. Očito, mišljenje nije tek „stvar glave“. Ono se „inkorporira“ i obuhvaća ljudsko tijelo kao događaj nastanka svih njegovih intenziteta i energetskih potencijala kao virtualne aktualizacije, što pridonosi da se u odnosu na metafizički primat duha i panteizam duše oslobodi u svim aspektima svoje transverzalnosti i fraktalnosti. Ludila i samoubojstva, skretanje s puta linearne povijesti vladavine Razuma kroz unaprijed određene postaje na teleologijskome putu metafizike, eto, to su iskliznuća i preusmjeravanja iz onoga što će Deleuze imati kao svoju zvijezdu vodilju na putu mišljenja, a što se filozofijski naziva pojmom imanencije kao samoga života. No, kakav je to „život“ onoga što pretpostavlja „logiku smisla“? Ako su stoici u ovoj knjizi pravi heroji nove „slike mišljenja“, onda je očito da je Deleuze već u „Predgovoru“ pokazao smjer svoje kritike ne samo Hegela kao oca-utemeljitelja „historicizma“ i „racionalizma“, već ponajprije Heideggera i njegova mišljenja „obrata“ i „zaokreta“ filozofije s idejom „drugoga početka“ kroz povratak predsokratovcima. Stoici su kako im samo ime i preneseno značenje kaže mislioci spoja iskonske mudrosti i izvorne ludosti, sumnje u mistiku bezdana i smisao božanskoga utemeljitelja svijeta, te naposljetku pokušaj da se u samoj biti ljudske osjetilnosti kao novoga holizma pronađe novi poticaj za stvaranje događaja kao nesvodive singularnosti. Eto, stigli smo do ključnih pojmova ove knjige: singularnosti i događaja. 3. U Deleuzeovoj Logici smisla, “problemi” su najosnovniji sastojci stvarnosti, djelujući kao mlazovi “singularnosti” koji, kada se izraze jezikom, postaju “događaji”. Ti događaji, pak, generiraju “smisao”, što je bestjelesni učinak. Singularnosti su virtualni, temeljni uvjeti iz kojih nastaju stvarni objekti i događaji, koji postoje kao transcendentalni problemi koji utemeljuju empirijsku realizaciju stvari u svijetu. “Logika smisla” opisuje kako ti bestjelesni događaji i singularnosti koje ih proizvode djeluju u drugačijem vremenskome okviru od onog “kronosa” (sadašnjega vremena), umjesto toga funkcionirajući duž beskonačne linije “aiona” (vječno djeljive prošlosti i budućnosti). Problemi: Na temeljnoj razini Deleuzeove ontologije, problemi su ono što konstituira stvarnost. Oni su “transcendentalni” uvjeti za realizaciju rješenja i aktualizaciju objekata. Singularnosti: Problemi se manifestiraju kao “mlazovi singularnosti”, koji su idealno-stvarni uvjeti složeniji od objekata i riječi koje percipiramo. Oni su osnova za empirijsku realizaciju rješenja. Događaji: Kada su singularnosti minimalno registrirane u jeziku, one postaju događaji. Događaji su bestjelesni učinci koji proizlaze iz radnji i strasti, a postoje neovisno o tijelima koja ih izvode. Smisao kao učinak: Smisao je bestjelesni učinak proizveden interakcijom između singularnosti i događaja. Stvaranje smisla: Smisao proizlazi iz određenog određenja problema i njegovih uvjeta, a ne kao odvojena komponenta propozicija. Vrijeme virtualnoga: Aion vs. Kronos: Virtualno područje problema, singularnosti i događaja djeluje na vrijeme Aiona, “beskonačno djeljive prošlosti i budućnosti”, a ne Kronosa, ograničenog sadašnjeg vremena ljudskih operacija. Aktualizacija: Singularnosti se aktualiziraju na različite djelomične načine, a taj proces aktualizacije je inherentno slučajan ili proizvoljan, sa slučajnošću u svom središtu. Preokretanje platonizma: Deleuzeova “logika smisla” je temeljni preokret platonizma. Umjesto da se ideje (ili problemi) izvode iz svijeta stvari, Deleuze tvrdi suprotno: stvari, riječi, znanje i subjekti su svi proizvodi koji proizlaze iz problema, singularnosti i događaja koje oni generiraju. 4. U petnaestome nizu koji se bavi singularnostima Deleuze nastoji utvrditi kako se pokazuje u mišljenju ono što „prethodi“ osobnosti i njezinim manifestacijama koje psihoanaliza polazeći od matrice jezika artikulira kao sebstvo ili stadij egoa u odnosu spram razlike koja otpočinje sa stadijem onoga ili Ida te stadija nad-Ja ili super-egoa. Čini se da je to objašnjenje koje podaruje Deleuze jedno od najznačajnijih filozofijskih priloga njegove „ontologije postajanja“ i „digitalnoga konstruktivizma“ iz jednostavnoga razloga što je pitanje subjekta unatoč kartezijanskoga nasljeđa dualizma uma i tijela, res cogitansa i res estensae ono što filozofiji i književnosti daje posebnu „logiku smisla“. To, naravno, ne znači da je besmisao posve beznačajan pojam za razumijevanje svijeta kao događaja-singularnosti. Evo, kako to krajnje „spekulativno“ izriče sam Deleuze na jednom od najvažnijih mjesta čitave Logike smisla. „Pokušavamo odrediti neosobno i predindividualno transcendentalno polje koje ne sliči odgovarajućim empirijskim poljima, a pritom se razlikuje i od nediferencirane dubine. To se polje ne može odrediti kao polje svijesti; usprkos Sartreovom pokušaju, nemoguće je očuvati svijest kao sredinu (milieu) odbacujući formu osobe i gledište individualizacije. Svijest nije ništa bez određene unifikacije, ali unificirajuća sinteza svijesti ne postoji bez forme Ja ni bez gledišta sebstva. Ono što nije ni individualno ni osobno, naspram toga, jesu emisije singularnosti utoliko što se one proizvode na nesvjesnoj površini i posjeduju pokretan, imanentan princip autounifikacije s pomoću nomadske distribucije, koja se radikalno razlikuje od fiksnih i sjedilačkih distribucija kao uvjeta sinteza svijesti. Singularnosti su pravi transcendentalni događaji; ono što Ferlinghetti zove „četvrto lice jednine“. Singularnosti uopće nisu individualne ni osobne, već upravljaju genezom individuuma i osoba; one se razdjeljuju u „potencijal“ koji sam po sebi ne sadrži ni Sebe ni Ja, nego ih proizvodi tako što se aktualizira, efektuira…“ (str. 99) Nije li uistinu iznimno složeno ovo Deleuzeovo promišljanje prostora i vremena onog što se nalazi iza čitavog procesa „imanentne transcendencije“ jer vidimo da razlikuje individuume i sebstva, a pojam transcendentalnoga više ne pripisuje sintezi čistoga uma kao u Kanta, već ga prebacuje u pojam događaja. Sve odjednom više nije homogeno, nije vertikalno u smislu kohezije i uspostavljenoga hijerarhijskoga poretka tradicionalnih metafizičkih kategorija i pojmova. Jasno je da će Sartreovu kritiku Husserlove transcendentalne svijesti Deleuze korigirati, ne i posve odbaciti. Ostavit će pritom pojam transcendentalnoga, ali će pojam „Ja“ razdvojiti na individualnost i sebstvo, te iz nastojanja paradoksalnoga spajanja Kanta i Humea („transcendentalizma“ i „empirizma“) dospjeti do toga da kroz te famozne „nomadske distribucije“ sagleda „logiku kretanja“ samoga prostora-vremena onog što je formalno „prije“ ali nije kantovski a priori sintetičke svijesti o stvaranju „logike smisla“. Mi se ne borimo u svijetu protiv „gluposti“ kao negacije svijeta hoteći „glupane“ prosvijetliti ili izvesti ih na „put mudrosti“ u smislu sokratizma Freudove psihoanalize. Ono što hoćemo jest ući u polje koje nije ništa drugo negoli onaj mistični bezdan iz kojeg filozofija progovara u samoj strukturi metafizike kao ono neiskazivo jer je obavijeno velom „preokrenutoga platonizma“. To je područje predindividualnoga koje je i sam Heidegger u doba Bitka i vremena odredio ne iz predrefleksivne svijesti na tragu Descartesa i Kanta, već iz područja koje je nazvao predontologijskim razumijevanjem bitka. Singularnosti-događaji su, dakle, polja djelovanje neosobnosti i predindividualnosti. Ali, što je uopće singularnost? „Prvo, singularnosti-događaji odgovaraju heterogenim nizovima što se organiziraju u sustav koji nije ni stabilan ni nestabilan, nego „metastabilan“, obdaren potencijalnom energijom u kojoj se raspodjeljuju razlike među nizovima. (Potencijalna energija jest energija čistog događaja, dok forme aktualizacije odgovaraju efektuacijama događaja.) Drugo, singularnosti slijede proces autounifikacije, uvijek pokretan i pomaknut u mjeri u kojoj paradoksalan element prolazi kroz nizove i uzrokuje njihovu rezonanciju, obuhvaćajući odgovarajuće singularne točke u jednoj te istoj aleatornoj točki i sve emisije, sva bacanja, u jednoj te istoj igri. Treće, singularnosti ili potencijali pohode površinu. Sve se događa na površini u kristalu koji se razvija samo na rubovima. (…) Stoga ćemo, kao četvrto određenje, ustvrditi da je površina mjesto smisla.“ (str. 99-100) Jasno je, dakle, da je Deleuze stvaralački preuzeo pojmove i način obrazloženja jedne nove filozofije kibernetike Gilberta Simondona, koja umjesto tradicionalnih aristotelovsko-hegelovskih logičkih koherencija i sustava mišljenja podaruje drukčiju „logiku smisla“. Metastabilnost je pritom njegov temeljni pojam. Sve se događa kad površina nije više ono „izvedeno“ i „sekundarno“ kao puka preslika svijeta ideja koje rade u „dubini svijeta“ kao transcendentalne strukture geneze bitka, bića i biti čovjeka. Umjesto toga, singularnosti-događaji su autonomna autounifikacija stanja koje ne „uzrokuju“ više supstancijalne mreže prvih uzroka. Stvar je u „preokrenutome platonizmu“. Sada, naravno, sve kibernetički ima logiku djelovanja binarnoga koda, sustava i okoline, homeostaze i autoimunoga djelovanja organizma bio on biološki ili tehnološki konstruiran. 5. Rekli smo već da je smisao Deleuzeove heterogeneze pojmova iz područja „imanencije života“ u prekidu, ne i dokidanju/prevladavanju (Aufhebung) jer je to pojam Hegelove i Marxove dijalektike, s razumijevanjem odnosa koji je Heidegger nazvao onto-teologijom kao unutarnjim ustrojstvom metafizike. Bitak i bog su izrazi za cjelinu koja podaruje partikularnostima i singularnostima njihov izvedeni položaj u hijerarhijskome okružju postavljenosti bića. No, ono što simbolički označava njihovu vladavinu za Deleuzea se pokazuje problematičnim. Zato tzv. transcendentalna filozofija mora pretpostaviti ono što pripada bestemeljnome i bezrazložnome u konstituciji svijeta empirijskih fenomena. Površina nikad ne bi mogla imati svoju autonomnost i autounifikaciju u takvome načinu mišljenja. Iza ovog što propisuje zapadnjačka metafizika s idejom prvoga pokretača i uzročnika svega što jest kao posljednjeg smisla uopće ne može postojati ništa drugo negoli kaos. Ali, ne samo to. Deleuze lucidno pokazuje kako „metafizika i transcendentalna filozofija slažu se u tome što koncipiraju odredive singularnosti koje su već zarobljene u vrhovnome Sebstvu ili višemu Jastvu. (…) Trenuci kad je filozofija dala glas Bestemeljnom i pronašla mistični jezik njegova gnjeva, njegove bezobličnosti i njegova sljepila uvijek su bili iznimni: Boehme, Schelling, Schopenhauer. U svojim počecima Nietzsche je bio jedan od njih..(…) Nietzscheovo se otkriće dakle smješta na drugu ravan: u trenutak kad on, oslobodivši se Schopenhauera i Wagnera, počinje istraživati svijet neosobnih i predindividualnih singularnosti, svijet koji sada naziva dionizijskim ili svijetom volje za moć, slobodne i nevezane energije.“ (str. 102 i 103.) Singularnosti su događaji, jer više ne „postoji“ nužnost i nepromjenljivost Jednoga u formi bitka i boga, već samo Mnoštvo u ponavljajućoj razlici s kojom se život vodi onkraj „logike individuuma i sebstva“. Biti-Ja očito pretpostavlja već posve noviju operaciju ili proces nastajanja jedne smislene singularnosti kojoj njezinu stabilnost podaruje jezik kao Označitelj. Međutim, Deleuze pronalazi svojeg svjedoka za drugačiju sliku mišljenja ne samo u stoicizmu pred kraj grčke vladavine u povijesti mišljenja. Nietzsche nakon samokritike i samoprevladavanja nasljeđa metafizike iskona i temelja, onog bezdana koje prethodi povijesnome događanju života onkraj kaosa postaje Deleuzeov najznačajniji „heroj mišljenja“ koje postaje svetkovina singularnosti kao događaja. Zbog toga je „logika smisla“ nužno u znaku figure paradoksa i taj se paradoks pojavljuje u formi diskursa koje ima ponajprije značenje vođenja života kao neosobne avanture. Ipak, preostaje u svemu ovome u petnaestome nizu koji se bavi pojmom singularnosti nešto „problematično“. Što? Ono što je autounifikacija nečega što nije nešto, niti nije ništa, već se događa kao singularnost. Deleuzeova je „ontologija postajanja“ u svojoj procesualnoj metastabilnosti površinsko iskapanje rizomatike onog što je u svojoj jednokratnosti iznimno i zbog toga je njegovo ponavljanje drugačije shvaćanje samoga pojma razlike. Singularnost kao događaj stvara razliku u samome sebi i taj odnos jest izvan svekolike metafizike i transcendentalne filozofije. Tko „govori“ iz horizonta ove filozofije koja u književnosti pomaka i skretanja od „normalnosti“ pronalazi drugačiju „logiku smisla“ od linearne kozmogeneze po kojoj su sva bića rezultat prvoga uzroka (arché) i posljednje svrhe (telos)? Čovjek kao „filozof“ i „umjetnik“ kao što je to zapečatio svojim „ludilom“ sam Nietzsche? Ne! Ne govori više nitko kao identifikacija individuuma i sebstva, nikakav „transcendentalni Ja“. Govori ona „slika mišljenja“ čiji su temeljni pojmovi neosobnost i imanencija života koji prolaze kroz površinu kože i čitavo tijelo se zatrese kad nastane nešto „novo“, neki novi „svijet“ u svojoj virtualnoj aktualizaciji. Nije nimalo slučajno što Deleuze kaže navodeći Nietzschea iz Ostavštine. „Bit ćete čudovište, pretvorit ćete se u kaos. ꟷ Ostvarili smo to proročanstvo.“ (str. 104) Kaos kao kaosmos postaje ono metastabilno područje djelovanja singularnosti kao događaja i njegovo se pravo „ime“ i „pojam“ naziva ꟷ tehnosfera! Smisao njezine „logike“ leži izvan heterogeneze u autopoiesisu bez početka i kraja. Sve što samo sebe proizvodi mora biti singularnost kao događaj u nadilaženju granica individuuma i sebstva, jezika i slike; mora biti „ono“ što je kao takvo neiskazivo, ali ne i ne-za-mislivo.

August 24, 2025
Novi Levijatan ili o sumraku američke demokracije

Novi Levijatan ili o sumraku američke demokracije

1. Obrnuti totalitarizam je pojam koji je skovao politički filozof Sheldon Wolin (1922-2015.), briljantni profesor sa Sveučilišta u Princetonu, 2003. godine kako bi opisao novonastali oblik vladavine u Sjedinjenim Američkim Državama. Wolin je vjerovao da se Amerika sve više pretvara u neliberalnu demokraciju, te stoga koristi ovaj pojam kako bi pokazao sličnosti i razlike između demokratskoga sustava i totalitarnih režima poput nacističke Njemačke i staljinističkoga Sovjetskog Saveza. U njegovoj ključnoj knjizi Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism, Princeton Univeristy Press, 2008.proširio je temu iz ranih teorijskih analiza svoje filozofije politike i političke teorije da moderna demokratska društva zapravo uopće nisu demokracije, već ih je bolje opisati kao „anti-demokracije“ i da različiti totalitarni sustavi ne napadaju nužno otvoreno ljude na način na koji su to mogli diktatorski režimi u prošlosti, već da koriste neizravne oblike uvjetovanja usmjerene na stvaranje specifične reakcije u biračkome tijelu. Usput, isto će s drugim načinom argumentacije i pojmovnim alatima tvrditi i francuski filozof Jacques Rancière u svojim knjigama, osobito u Mržnji demokracije i Nesuglasnosti, u kojima naglašava da ne živimo u demokratskim, već u oligarhijskim poretcima vladavine i umrežene moći sprege transnacionalnih korporacija i država. Evo, kako, dakle, Sheldon obrazlaže svoju glavnu postavku. „U jednopartijskoj državi politika je, zapravo, „privatizirana“, odvojena od praksi građanstva i ograničena unutar stranke, gdje poprima oblik unutarstranačkih rivalstava za privilegije moći i statusa. To je politika koja nikada ne izlazi u javnost osim kako bi se orkestrirala jednoglasnost. Obrnuti totalitarizam slijedi drugačiji put. Umjesto da teži jednoglasnosti, potiče razdor; umjesto vladavine jedne dominantne rase, potiče prevlast – to jest, vladavinu različitih sila koje su pronašle u svome interesu kombinirati se, a istovremeno zadržati svoje odvojene identitete. Ključne komponente su korporativni kapital, vrlo bogati, udruženja malih poduzeća, velike medijske organizacije, evangelički protestantski vođe i katolička hijerarhija. Modeli organizacije obično su korporativni, ali i vojni. Cilj je kontrolirati politiku dogovaranjem uvjeta konkurencije u duhu gesla Archera Danielsa Midlanda: “konkurent je naš prijatelj, a kupac je naš neprijatelj”: zamijenite “konkurent” s “druga strana” i “kupac” s “aktivni građanin” kako biste dobili obrnutu verziju totalitarne politike.“ (Sheldon Wollin, „Unutarnja politika u eri supersila i carstva“, Europski glasnik, br. 30/2025. S engleskoga preveo Žarko Paić) Nije li ova slika mišljenja gotovo posve realna slika današnje Trumpove Amerike, a nije nastala preko noći, već je duboko ukorijenjena u čitavoj povijesti 20. stoljeća. Već je Heidegger 1930ih godina u svojim refleksijama o totalnoj mobilizaciji i ideji imperijalnoga pohoda svijetom u borbom za geopolitičkom razdiobom svijeta (u Uvodu u metafiziku te u posthumno objavljenim Crnim bilježnicama) spominjao Njemačku, Rusiju i Ameriku kao carstva moći s različitim načinima mišljenja od nacizma, boljševizma do liberalnoga pragmatizma? No, očito je da je Wollin mogao dospjeti do ove radikalne postavke o SAD-u kao imperiju „obrnutoga totalitarizma“ tek nakon epohalne transformacije ideje globalnoga kapitalizma i uloge države i vojno-znanstvenoga pogona koju je izvršila ideologija i praksa neoliberalizma u ekonomiji, politici i kulturi s paradigmatskom figurom Ronalda Reagana. Da je živ, Wollin bi sigurno u Trumpu kao predsjedniku SAD-a vidio morbidno-narcistički nastavak reganizma drugim sredstvima. U nekrologu koji je napisao nadasve pronicljivi esejist i politički publicist Chris Hedges govori o razgovorima s Wollinom i njegovim učenicima i izdvaja sljedeće. „Wendy Brown, profesorica politologije na UC Berkeleyju i još jedna bivša Wolinova studentica, u e-poruci mi je napisala: „Opirući se monopolima marksizma na lijevu teoriju i liberalizma na demokratsku teoriju, Wolin je razvio prepoznatljivu – čak i prepoznatljivo američku – analizu političke sadašnjosti i radikalnih demokratskih mogućnosti. Bio je posebno pronicljiv u teoretiziranju teškog etatizma koji stvara ono što danas nazivamo neoliberalizmom i u otkrivanju novih fuzija ekonomske i političke moći za koje je smatrao da truju demokraciju u njezinu korijenu.“ (https://www.truthdig.com/articles/sheldon-wolin-and-inverted-totalitarianism/ ) 2. Sheldon Wollin najavio je u jednom angažiranome tekstu povodom rata u Iraku 2003. godine svoj novi koncept s težnjom njegove provjere u samome stanju stvari s obzirom na analizu odnosa imperija, rata, totalne kontrole i preobrazbe demokracije u složeni sustav oligarhijskih pervertiranih novih pravila djelovanja na vanjskome i unutarnjem planu. Ključne su mu postavke bile sljedeće. „Imperij” i “supersila” sugeriraju da je nastao novi sustav moći, koncentriran i ekspanzivan, koji je zamijenio stare pojmove. “Imperij” i “supersila” točno simboliziraju projekciju američke moći u inozemstvu, ali zbog toga prikrivaju unutarnje posljedice. Razmislite koliko bi čudno zvučalo kada bismo se pozivali na “Ustav Američkoga Carstva” ili “demokraciju supersile”. Razlog zašto zvuče lažno jest taj što “ustav” označava ograničenja moći, dok se “demokracija” obično odnosi na aktivno sudjelovanje građana u njihovoj vladi i odgovor vlade na svoje građane. Sa svoje strane, “imperij” i “supersila” predstavljaju nadilaženje ograničenja i smanjenje broja građana.“ (https://www.thenation.com/article/archive/inverted-totalitarianism/ Ono što osobito krasi ovu transformaciju Amerike u „imperij“ i „supersilu“ u čitavom 20. stoljeću do danas s njezinim evidentnim posrnućem u trećem desetljeću 21. stoljeća jest nadomjestak onog političkoga s onim ekonomskim u formi transnacionalnih korporativnih subjekata/aktera koji izravno sudjeluju u oblikovanju novoga geopolitičkoga krajolika nakon 2. svjetskoga rata u regionalnim ratovima i tzv. redarstvenim operacijama kao što je to bio prvi i drugi udar na irački režim Saddama Husseina. Otuda izraz „upravljana demokracija“ (managed democracy) koji postaje nova „bit“ ovog obrnutoga totalitarizma. Nije isto tako nimalo slučajno da će krajem 1970ih godina Michel Foucault u svojim predavanjima o biopolitici i neoliberalizmu otpočeti s teorijom upravljaštva (gouvernementalité) kao novim konceptualnim alatom za shvaćanje ove transformacije koja u potpunosti mijenja odnose između države i društva, politike i ekonomije u doba korporativnoga prijelaza u model vladanja koji ideologijski zastupa ideju Margaret Thatcher da više ne postoji nikakvo društvo kao regulator solidarnosti među klasama, već samo izravni i neizravni odnos novoga koncepta države i pojedinca. A taj novi odnos nije ništa drugo negoli korporativno privatiziranje javnoga dobra, što vodi čak i do, kako to Sheldon Wollin jasno pokazuje, „privatiziranja i korporativiziranja rata“ s pomoću ulaganja korporacija u ratni biznis bez ikakvih moralnih skrupula. 3. Posljednje poglavlje moje knjige Totalitarizam? iz 2015. godine, godine kada je Sheldon Wollin umro, naslovljeno je „Ideologija, teror, totalna kontrola: Ima li totalitarizam izglede za budućnost?“ i ekstenzivno se bavi novijim teorijama o totalitarizmu s obzirom na pojmove kulturalnih ratova, izvanrednoga stanja, neliberalne demokracije, novih formi digitalnoga totalitarizma itd. (v. https://de.wikipedia.org/wiki/Totalitarismus i https://www.nacional.hr/feljton-totalitarnost-u-srcu-2/ )Moje kritičko razumijevanje Wollinove teorije „obrnutoga totalitarizma“ nastojao sam sagledati iz pokušaja da se promisli kako sve pojmovne sklopove stvorene u moderno doba, a uz pojam ideologije i terora to je zacijelo i tautologijska narav pojma totalitarizma, valja „dekonstruirati“ jer su postali najvećim dijelom nedjelotvorni. Ideologija je postala novom postmodernom kulturom, a teror je postao post-političkim sredstvom utjerivanja straha u kosti dovodeći u globalnim svjetskim nacijama-državama do totalne kontrole koja aktivira sigurnost naroda pred poklonstvom demokratskim načelima. U drugome obratu, gubitak slobode i sloboda (freedom-liberties) ima svoje paradoksalno opravdanje u želji za sigurnošću ljudi pred kontingentnim pojavama društva globalnoga rizika. Kad se to ima u vidu, onda je posve razumljivo zašto se i Wollinov pojam inverzije u biti totalitarizma mora uzeti s određenim stupnjem skepse i kritičkoga odmaka. Ali, ne zbog toga što mu analize i prognoze budućih kretanja društvenih zbivanja u okviru političkih procesa suvremene Amerike i njezina sumraka demokracije nisu u mnogim aspektima naprosto neoborive i pretkazujuće. Razlog kritičkoga odmaka od semantičke zasićenosti i tautologije s „obrnutim totalitarizmom“ jest u tome što je ovaj post-pojam svojevrsni konceptualni alat s kojim se sve dovodi do zida razumijevanja svijeta i umjesto velike mantre neomarksizma kao što je to neoliberalni globalizam kapitalističke proizvodnje života podaruje alternativni put radikalne kritike nove vrste imperijalizma u 21. stoljeću. Evo, u nastavku ovog priloga podastirem svoje postavke o tome iz Totalitarizma? „Uknjizi Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism već u predgovoru Wollin kaže da želi otkloniti moguće krivo čitanje njegovih refleksija. Međutim, masivna postavka o novome totalitarizmu u demokratskome menadžmentu korporativne strukture ekonomije i politike suvremene Amerike ne znači da je uzor Georgeu W. Bushu bio Hitler. Tendencije koje analogno postoje u američkome slučaju, prema Wollinu, upućuju na totalizirajuće fenomene kao što su kontrola, ekspanzija, nadmoć i vrhovna vlast. Polazeći od toga da je, naizgled paradoksalno, totalitarizam pluralni fenomen političkih poredaka, jer se talijanski fašizam zasniva na nacionalizmu, a njemački nacizam na antisemitizmu, dok staljinizam propagira društvene aspekte brige za radničku klasu, očito je da se današnja situacija može objasniti uvođenjem tehnologija kontrole i masovnom manipulacijom. Wollin nastoji dokazati da je taj “obrnuti totalitarizam” prožeo američku politiku u doba vladavine Georgea W. Busha početkom 21. stoljeća, a kao povod mu je poslužio teroristički napad islamističke skupine Al Qaide na simbole američke ekonomske i političke moći u svijetu korporativnoga kapitalizma, tornjeve blizance Svjetskoga trgovačkoga centra u New Yorku 11. rujna 2001. godine. U svakom slučaju, Wollinov „obrnuti totalitarizam” naspram “klasičnoga” u nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji ili staljinističkoj Rusiji, zasnovan je na glavnoj teorijskoj strategiji bavljenja tim fenomenom povijesti i politike u moderno doba. Riječ je o analogiji između prošlosti i sadašnjosti, Usto, razlikovanje između poredaka čija je legitimnost počivala na revolucionarnome teroru i Amerike koja monopolizira moć do vrhunca njezine akumulacije kao “supersile”, govori nam više o sličnostima i zajedničkim tendencijama. Vidjeli smo da je to uobičajen postupak historičara 20. stoljeća koji su se bavili totalitarnom vladavinom i njezinim posljedicama. Analogija i komparativni pristup prisutni su i u Wollinovu argumentacijskome postupku. No, ono što je ovdje najspornije jest neobrazloženost postavke o analogiji. Usto, što je najvažnije, nije dovoljno jasna uporaba spornoga pojma “totalitarizam”. Ako to više nije ideologija nacionalizma, rasizma i komunističke jednakosti u siromaštvu, ako to isto tako nije ni postojanje koncentracijskih logora unatoč tankoj analogiji s Auschwitzom i Gulagom, jer Guantanamo se doista ne može uspoređivati ni s jednim od paradigmatskih logora totalitarnih poredaka 20. stoljeća, što preostaje od totalitarizma? Za Sheldona Wollina, kao i za mnoge druge kritičare liberalne demokracije i korporativnoga kapitalizma danas, odgovor je jednostavan. Preostaju politika i tehnosfera u formama oligarhijske vladavine i totalne kontrole. Da, to je neprijeporno točna dijagnoza biopolitičkoga stanja, kako ga određuje i Giorgio Agamben u Homo Saceru. Ali nešto u svemu tome nedostaje ili se pak pokazuje manjkavim u argumentaciji. Zašto onda uopće na svjetlo dana iznositi jedan problematičan pojam nastao 1920-ih godina da bismo dohvatili stvarnost koja nam izmiče kad god pokušavamo naše doba hibridnosti i nadomjestivosti, gubitka vrijednosti i nihilizma, shvatiti posredstvom jednoga obuhvatnoga pojma koji bi k tome morao biti normativnim i deskriptivnim, a ne više polemičko- ideologijskim jer ovaj “novi totalitarizam”, ako išta drugo, nadilazi političke razlike fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma? Totalna kontrola sada prethodi svakoj ideologiji i mogućem državnome ili nedržavnome teroru. Štoviše, s pojmom totalne kontrole emancipira se i djelatnost tajne policije od suverenosti država u novome svjetskome poretku. To znači da tajne policije više ne služe autoritarnome ili demokratskome poretku. One su izmakle samoj kontroli političkih subjekata/aktera današnje politike već time što su navodno depolitizirane. Kako izgleda taj proces, najbolje je vidjeti u nekim američkim filmovima o korporativnim ratovima, marketinškoj špijunaži i biokapitalizmu. Jasno je da se taj poredak društvene organizacije moći zasniva na tajnosti podataka u načelno javnome prostoru djelovanja. Privatiziranje javnoga ili zajedničkoga dobra otpočeto intenzivno krajem 1970-ih godina s neoliberalizmom koji su simbolizirali Ronald Reagan i Margaret Thatcher unijelo je u političku sferu dvije temeljne posljedice: 1. raspad solidarnosti između društvenih klasa i kraj društva kao takvoga i 2. korporativni način upravljanja svim sferama ekonomije, politike i kulture, od sveučilišta, zdravstva, javnih službi do sporta. Uloga tajnih policija ne može više biti prepuštena tek nacionalnoj suverenosti država. One su nužno postale partikularnim, heterogenim, pluralnim proizvoditeljima informacija u novim ratovima između država i u učvršćenju Zapada (Amerike i Europe) kao svjetskoga hegemona. Suverenost se raspala u krhotine, ostavljajući opasna oružja u rukama nekontrolirane moći koja izranja iz bezdana kao novo čudovište. Totalna kontrola proizlazi iz korporativne strukture novoga načina na koji se ono što je preostalo od društva i države organizira u informacijsko doba. Slučaj rata u Iraku i oligarhijska politika saveza trans-nacionalnih korporacija za eksploataciju nafte i Pentagona pokazuju besramnost ideologijske obmane traganja za “svetim gralom” iračkoga nuklearnoga oružja s izlikama za ratnu intervenciju. Donald Rumsfeld, državni tajnik SAD-a 2003. godine, predstavlja paradigmatski slučaj propagandne laži i državnoga terora u osvajanju novih teritorija američkoga imperija. Međutim, kazati da postoji neka američka verzija totalitarizma kao “invertirana” u smislu jedinstvenoga modela organizacije društva, države i svijeta života, uistinu je teorijski promašaj.Obrat pretpostavlja trajnu strukturu koja se samo mijenja u vremenu. Promjena se odnosi na forme. Ali bit ostaje nedirnutom. Ima li Wollin za takvu masivnu postavku pokriće u stvarnosti? Bushev ratni pohod na Afganistan i Irak početkom 21. stoljeća često se razmatrao kao novi “križarski rat” protiv islamskoga svijeta. Tome je pridonijela i Busheva ratna retorika. U njoj se miješalo religijsko mesijanstvo s političkim diskursom neokonzervativizma. U tom pogledu ideologija neokonzervativizma i neoliberalizma u politici može se samo uvjetno smatrati novom matricom čitave zapadnjačke civilizacije. Razlog valja vidjeti u tome što se poštivanje individualne slobode, ljudska prava, tržišna ekonomija i privatizacija javnoga ili zajedničkoga dobra proglašavaju najvišim vrijednostima modernosti. No, suspendiranje nekih temeljnih građanskih prava u ime nacionalne (državne) sigurnosti u borbi protiv terorizma u Americi, veće kontrole stanovništva koje provode tajne policije i mnoge druge popratne posljedice sve manje slobodnoga života u liberalnim demokracijama Zapada još ni u kojem slučaju nemaju karakter unutarnjega terora države nad svojim državljanima/građanima. Olako dovođenje u svezu totalitarnih vladavina 20. stoljeća, osobito njemačkoga nacizmakad je riječ o nekim manifestacijama ideologije kao mita i propagande, nedostatni su dokazi. Oni su čak i nedovoljno inventivni da bismo podržali priču o vječnoj biti i promjenjivim formama tzv. obrnutoga totalitarizma. Korporativni kapitalizam u globalnome poretku predstavlja najvišu fazu društvene organizacije moći. On je stvarna prijetnja zagubitak suverenosti nacija-država modernoga doba, a ne obnova ili uskrsnuće tzv. totalitarnih sablasti. Ono što su Hegel i Marx analizom korporacije kao objektivnoga duha i sfere političke vladavine kapitala s onu stranu opreka društva i države prepoznali u ideji razvitka svjetske povijesti postaje sada odlučujuće. Politika se u totalitarizmu pojavljuje kao brahijalna sila i brutalna moć uspostave izvanrednoga stanja. U današnjemu globalnome poretku moguće je govoriti, doduše, o permanentnome globalnome ratu. Ali takva situacija ne svjedoči o ratovima totalitarnih carstava za prijestolje i hegemoniju poput Ratova zvijezda. Da bi totalitarizam djelovao u onome što je od njega preostalo, a to je očito nešto što određuje nadomjesne strukture ideologije, primjerice, političke religije u slučaju islamizma kao džihadizma ili obnove neofašističkih pokreta zbog krize suverenosti nacija-država u Europi, te imigracije kao glavnog problema 21. stoljeća, kako je to proročanski predvidjela Hannah Arendt, potrebno je da se terorizam i totalna kontrola sjedine u globalnome izvanrednome stanju. I to onome koje dokida demokraciju kao takvu u svim njezinim pravnim aspektima, a ne tek u privremenom suspendiranju građanskih prava, između ostalog u kontroli zračnoga prometa i virtualnih života vlastitih građana na društvenim mrežama (social networks). Ako toga nema, nema ni razloga za paniku. Totalitarizam je faktički mrtav, izuzmemo li Sjevernu Koreju, a simbolički živ ponajviše u različitim kulturalnim fantazmama sprege terora i logora u suvremenome svijetu. (Žarko Paić, Totalitarizam?. Meandamedia, Zagreb, 2015., str. 364-370.) 4. Je li Obrnuti totalitarizam Sheldona Wollina istinska dijagnoza suvremene globalne politike? Postoji u suvremenoj politologijskoj literaturi danas podosta stavova o tome kako je Sheldon Wolin ljevičarski mislilac, a „arhaična“ vizija decentralizirane demokracije koju on promovira 1980-ih i u analizama „obrnutoga totalitarizma“ početkom 21. stoljeća upozorava na gubitak lokalnih sjećanja, kultura i praksi. Ova perspektiva potvrđuje konzervativne zabrinutosti u vezi s brzim ekonomskim i društvenim promjenama i pruža prepoznatljive uvide u nedostatke liberalizma. Kako god bilo, ono što je krajnje izazovno i gotovo nerješivo s ovog teorijsko-ideologijskoga stajališta iz kojeg Wollin kritički rastemeljuje izvore američke demokracije, a koji su bliski anarhizmu kao i u slučaju kritike koju izvodi Noam Chomsky, odnosi se na mogućnost obnove ovog „zlatnoga doba“ nekorporativne američke povijesti koju je jedino administracija predsjednika Franklina D. Roosevelta i njegova „New Deala“ uspjela držati pod kontrolom. Sve nakon toga išlo je u smjeru opisanom u knjizi Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism. Odgovor na pitanje o vjerodostojnosti jedne teorije globalne politike ne proizlazi iz njezine tzv. izvanjske referencijalne određenosti koju nikad nije moguće staviti u stranu još od doba Hobbesa i Rousseau, a kamoli tek od Marxa i Carla Schmitta. Vjerodostojno je ono što nadilazi sve fluidne granice ideologije u svakodnevnoj političkoj uporabi. Ovu knjigu sigurno ne preferiraju republikanci niti kršćanski fundamentalisti, a nije baš po svemu po volji ni demokratima i liberalima. I baš zbog toga je u 21. stoljeću naprosto nezaobilazna kritika nastanka novoga Levijatana u doba sumraka američke demokracije. Problem je što činjenice nipošto ne osporavaju Wollinove postavke o „obrnutome totalitarizmu“, pa je njezina teorijska vrijednost unatoč nekih uočljivih problematičnosti ispred svojeg vremena.

August 23, 2025
Mrtvo more zaborava

Mrtvo more zaborava

AI je tehnosfera u nastajanju sinteze između razuma i intuicije kao najviše razine umjetnoga pamćenja koji se pojavljuje u formi dispozitiva samoga života. Onog trenutka kad nastupi demencija ili Alzheimer-sindrom s kojim sjećanje koje podaruje logičko-povijesnu orijentaciju čovjeka u prostoru-vremenu blijedi i iščezava nastaje temeljni problem suvremene filozofije, znanosti, kulture, ali i smislenoga života pojedinca koji se naziva subjektom događanja. Nastaje, dakle, mitopoetski govoreći ꟷ mrtvo more zaborava. Evo, kako AI u svojoj posvemašnjoj imploziji informacija određuje zašto je Alzheimerova bolest temeljno pitanje suvremenosti. „Alzheimerova bolest je filozofsko pitanje jer postavlja temeljna pitanja o osobnosti, prirodi samoga sebe, povezanosti uma i tijela te etičkome postupanju s osobama s kognitivnim padom. Dovodi u pitanje tradicionalne pojmove o tome što znači biti osoba, istražuje filozofske implikacije gubitka pamćenja i prisiljava društvo da se suoči sa složenim etičkim dilemama u vezi sa skrbi, pravima i definicijom “dobre smrti”.“ Postoje samo dvije „bolesti“ koje su više od bolesti jer pogađaju psiho-fiziologiju ljudske osjetilnosti koja ima fundamentalnu strukturu za razvitak tradicionalno određenih metafizičkih pojmova mišljenja i osjećanja, duha i duše. To su istodobno i dvije krajnje čudovišno-jezovite (Unheimlich) frakture u mozgu bez kojeg svijet kao horizont smisla ne može postojati. Jedna je shizofrenija, a druga Alzheimer. Prva se odnosi na raspad identiteta svijesti o sebstvu ili „Ja“ kao postojanome subjektu zamjećivanja i doživljaja predmeta u prostoru-vremenu, te može načelno kao u Pessoinu pjesništvu dospjeti do 75 heteronima ili do Normana Batesa koji u Hitchcockovu filmu Psycho postaje inkarnirano zlo opsjednuto Majkom. Uostalom, najznačajnije djelo analize rađanja društva kontrole u epohi neoliberalnoga info-kognitivnoga kapitalizma, ono Deleuzea i Guattarija Anti-Edip i Tisuću platoa nosi podnaslov kapitalizam i shizofrenija. Druga se odnosi na postupno „diskonektiranje“ iz svijeta kao mreže ljudsko-neljudskih odnosa i svođenje na razinu jednostaničnoga organizma ili puke biljke u svojoj vegetativnoj agoniji. Shizo-i-Alz-stanja onog što pripada pojmu svijesti dvoznačni su fenomeni suvremenosti i to je posljednja zona biološke evolucije u srazu s tehnološkom singularnošću, jer AI ne može dospjeti do stanja „mahnitosti“ i „zaborava“ osim ako u cijelosti postane nastavak čovjeka drugim sredstvima. Biti-kao-Drugi i biti-kao-biljka koja se suši u procesu desubjektiviranja i desupstancijaliziranja, to znači više ne-biti „jastvom“ koje funkcionira u svijetu, da paradoks bude potpun, kapitalizma kao shizo-i-Alz-stanja vrtoglave „beskonačne brzine“ onog što još preostaje od ovoga svijeta. Transmedijalni umjetnik Dalibor Martinis u svojim se istraživanjima i eksperimentalnoj analizi pitanja o tome je li još moguće kroz konceptualno-vizualno sagledavanje granica suvremene umjetnosti otvoriti prostor-vrijeme prijelaza onkraj granica djela i događaja usmjerava upravo onome što je bio i još uvijek jest najteži problem suvremene filozofije i umjetnosti uopće. To je problem koji je Heidegger baveći se Platonovom alegorijom o špilji i prividom svijeta kao sjene ili simulacije nazvao zaboravom bitka (Vergessenheit des Seins), a istinu je odredio razotkrivanjem ili otvorenošću sukladno drevnoj grčkoj riječi aletheia. Vrijeme se, dakle, vremenuje u protijeku ekstaza ili dimenzija vremenitosti u trijadi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kad nastupi „doba zaborava“, tada čovjek kao razotkrivatelj istine svijeta u samopokazivanju fenomena više ne može imati orijentaciju u prostoru, jer ne zna kada se nešto dogodilo, ako uopće jest, te što se to uopće dogodilo ako ne zna razliku između predmeta i njegove sjene u vlastitome umu. Zaborav je vezan uz pojam sjećanja koji pripada nesvjesnoj artikulaciji jezika, a ne pamćenja koje pripada objektivnoj strukturi onoga što Freud naziva superego u smislu vladavine države i društva, prirode i kulture, tehnike, tehnologije i tehnosfere nad krhkim znanjem pojedinačnoga subjekta. Zaboravljamo samo zato što smo ljudi koji su biološko-vremenski ograničeni trajanjem kognitivnih sposobnosti prepoznavanja znakova i tragova zbiljskoga svijeta. Pamćenje se stoga pojavljuje kao napredak u objektiviranju svijesti kao dispozitiva jedne visoko razvijene kulture koja svoja sjećanja arhivira u datotekama beskonačnoga mnoštva informacija. Što DM ovom „izložbom“ nastoji pokazati? „Autor“ u procesu stvaralačkoga gubitka sjećanja na događaje koji pripadaju kontekstu njegovih „zaboravljenih djela“ tvrdi da želi potvrditi autorski dokumentirano stanje. I pritom postavlja pitanje što ostaje od onog što smo zaboravili. No, ovdje valja zastati i pitati: jesu li predmeti kao stvari ili objekti isti u svojem ne-zaboravu kao svojevrsna kantovska stvar-o-sebi (Ding-an-sich)? Ono što pre-ostaje od svijeta kao djela prirode i ljudskoga stvaralaštva nije samorazumljivo bez autora. Čak i kad vidimo negdje u nekom virtualnome muzeju ikoničke predmete vezane uz umjetnike i filozofe poput Joyceovih naočala i šešira, Picassovih kistova, Wiitgensteinova neurotičnoga potpisa ili zgužvane Deleuzeove košulje, znamo da su njihovi „nositelji“ preo-ostali kao duh koji lebdi nad mrtvim morem zaborava i čuva ih od konačnoga pada u ništavilo. DM u svojim „izložbama“ povezuje vlastito iskustvo sjećanja na zaborav nekog predmeta ili događaj koji mu podaruje značenje s bitnom postavkom da su tzv. radovi na ovoj izložbi rezultat primarne ideje kako postoji sjećanje koje zaboravu prethodi, a ne obratno. Negacija nije početak svijeta, ako je već njegov kraj. Evo kako to iskazuje „autor“ u predradnjama za uspostavljanje odnosa između ideje koja prostoru-vremenu suvremene umjetnosti upisuje u matricu ono što je zapravo gotovo „usudno“ i „neminovno“ kao što je to da s čovjekom nastupa „kraj povijesti“ i dolazak posthumanoga stanja vladavine umjetnoga pamćenja kao arhiviranja ovog čina međuvremena u kojem „zaboravljeni radovi“ postaju iznova „radovi zaborava“ jer su pronađeni ne kao izgubljeno pismo u mrtvome moru zaborava, već kao povratak onog što se nikad i ne može izgubiti. To što se nikad ne može izgubiti astrofizika naziva informacijom u horizontu događaja, a mi ćemo to nazvati stvaralačkom energijom života onkraj granica sebstva, „Ja“, subjekta. Dakle, DM kaže: „Prije nekog vremena počeo sam zapisivati datume kada sam neku, moguće vrlo dobru ideju zaboravio (omeo me telefonski poziv, zaspao sam ili popio koju previše). Činjenicu da pamtim događaj zaborava nekog rada želim zabilježiti. Da li se to može smatrati radom ostavljam kustosima, kritičarima i dragom filozofu na procjenu. Neki od izložaka nastali su mnogo ranije, kao fotografija „Zaboravljeni auto-video portret“ ili fotografije tv programa nastale prislanjanjem-eksponiranjem foto papira na tv ekran tako da od svjetlećeg tv programa ostaje samo (zbog dužine ekspozicije papira) samo crna mrlja. Zaboravljenu skulpturu ograditi ću muzejskim stupićima jer iako je nema ona mora zadržati distancu spram gledatelja.“ „Mrski“ filozof će odgovoriti umjetniku DM-u da ovo što izložba u Splitu „pokazuje“ nadilazi granice rada kao djela (ergon) u značenju fiksnoga predmeta u materijalnome i simboličkome smislu. Rad je odjelovljivanje procesa rađenja/rađanja koji nije samo ni fizički niti intelektualan, već je uvjet mogućnosti odjelovljivanja i razdjelovljivanja i to vrijedi na isti način i za proizvodnju u rudniku, stvaranje tzv. Božje čestice u istraživačkome laboratoriju CERN-a, te za umjetničko konceptualiziranje procesa kojim „zaboravljeni auto-video portret“ zaboravlja samoga „autora“ i gleda u publiku onim istim okom kojim bog Dioniz gleda u vlastiti pogled. I što vidi? Mrtvo more zaborava…

August 22, 2025
Neupokojeni vampir se vraća

Neupokojeni vampir se vraća

1. „Napisati pjesmu nakon Auschwitza je barbarski čin“, napisao je Theodor W. Adorno u eseju iz 1951. godine, koja je izazva toliko mnoštvo reakcija i još danas se uglavnom krivo tumači. Nije, naime, riječ o kraju umjetnosti i besmislu poezije kao takve, što je već poezija post-Holokaust sindroma Paula Celana posve opovrgla jer je nakon Hölderlina upravo Celan onaj koji je njemačkome duhu spekulativno-poetske visine podario kao Židov najviše dosege uzvišenosti u doba posvemašnjeg nihilizma svijeta. Ono što Adornova postavka o poeziji nakon Auschwitza iskazuje jest nešto ujedno „banalno“ i „čudovišno“: poezija pred događajem totalnoga uništenja ljudskoga i njegovih duhovnih tragova ostaje bez riječi i gubi vjerodostojnost! Njemački filozof i sociolog se u to vrijeme vratio iz američkoga egzila kako bi obnovio Institut za društvena istraživanja u Frankfurtu na Majni, koji su nacisti zatvorili. 50 godina nakon njegove smrti, po prvi put je objavljeno predavanje koje je Adorno održao 1967. godine. Suhrkamp Verlag ga je opisao kao „poruku u boci budućnosti“. Naslov je ovog tankoga sveska: Aspekti novog desničarskoga radikalizma. Kako je uopće došlo do ove knjižice? Udruga socijalističkih studenata Austrije pozvala je Adorna u Beč u travnju 1967. i zamolila ga da objasni zašto se „novi desničarski radikalizam“ širi u Njemačkoj 22 godine nakon završetka rata. Osnovana 1964. godine, NPD (Nacionalna demokratska stranka Njemačke) u vrlo kratkom se vremenu transformirala iz konzervativno-nacionalističke u desničarsku fašističku stranku i gotovo odmah ušla u državne parlamente Bavarske, Bremena, Hessea, Porajnja-Falačke, Donje Saske i Schleswig-Holsteina. Adorno pritom ne razvija novu utemeljenu teoriju fašizma, već samo identificira nekoliko “aspekata” kako bi razumio društvene, političke i psihološke uzroke desničarskoga radikalizma. Nadovezuje se na svoju i Horkhemeirovu Dijalektiku prosvjetiteljstva i pad kulture u barbarstvo, te na svoje studije “autoritarne osobnosti” koja žudi za snažnim vođom kako bi dala smisao vlastitom beznačajnome životu i kako bi mogla sudjelovati u vlasti i dominaciji, barem kao sljedbenik. U predavanju se kritizira potisnuto preispitivanje nacističke prošlosti: samo “spominjanje Auschwitza” u to je vrijeme dovelo one koji su željeli kraj “rasprave o krivnji” do “bijeloga usijanja”. Ovdje se mogu pronaći, kako to uglavnom upućuju mnogi recenzenti njegove knjižice, očigledne usporedbe s retorikom AfD-a, koja, na primjer, poziva na “zaokret od 180 stupnjeva u politici sjećanja”. (v. https://novine.hr/vijesti/karta-srednje-europe-clana-afd-a-izazvala-val-kritika ) Za Adorna, desničarski radikali su “stigme” i “ožiljci” demokracije koja za mnoge ostaje puka tvrdnja: “Demokracija” “još uvijek nije u potpunosti ispunila vlastitu definiciju”. Budući da Adorno nije želio ukloniti razliku između slobode govora i pisane prezentacije, niti je želio znanstveno revidirati svoje spontane usmene intervencije, koje su se temeljile samo na nekoliko ključnih riječi, snimka ovog njegova predavanja dugo je drijemala u radijskome arhivu. S obzirom na aktualne velike uspjehe AfD-a u njemačkoj politici i društvu što izaziva niz opravdanih strahova i zebnji o ponavljanju „neodrađene povijesti“, izdavač Suhrkamp je ostavio Adornove brige po strani, te dao transkribirati snimku i tako je poslao jasnu i nedvosmislenu antifašističku poruku u boci u svijet suvremenosti kao umrežene političke paranoje i narcističkoga psihopatološkog uspona ekstremnoga desničarskog populizma uvelike naklonjenog obnovi fašizma. Adornova je najvažnija teza sljedeća: Preduvjeti za desničarske radikalne pokrete, “tendencija koncentracije kapitala”, uništavanje srednjih poduzeća u korist globalno djelujućih korporacija, sve veći jaz između bogatih i siromašnih, još uvijek postoje ꟷ kao što je bilo očito u recesiji 1966./67. ꟷ i čini se ponovno bjelodanim u trenutnoj financijskoj krizi. To dovodi do proglašenja klasa koje su buržoaske u svojoj subjektivnoj klasnoj svijesti, koje žele sačuvati svoj društveni status, te koje se u strahu od propadanja politički radikaliziraju i koje postaju podložne ideološkim manipulacijama, rasističkim i antisemitskim predrasudama. Za svoju deklasifikaciju krive “ne aparat koji ju je stvorio”, tj. kapitalizam, prema Adornu, već one koji taj kritiziraju sustav, što je naizgled perverzno i začuđujuće. Zbog toga njihova mržnja pogađa socijalizam, oni vjeruju u židovsko-marksističku svjetsku zavjeru, miješaju antisemitizam i antimarksizam u opasnu mješavinu i slijede apsurdne teorije zavjere. U “dobu automatizacije”, te deklasirane skupine boje se “utvare tehnološke nezaposlenosti”. Naravno, po analogiji, danas strahuju od procesa digitalizacije i sve većeg porasta umjetne inteligencije u svim područjima života. Nije začudno zašto onda traže jednostavna rješenja za svoju bijedu i označavaju imaginarne krivce na kojima mogu iskaliti svoj bijes. Adorno poetntira kako žele vjerovati sloganima i frazama desničarskih ekstremističkih političara koji nemaju teoriju ni koncept, već čija je propaganda sam uzrok i predstavlja “supstancu politike”. Desničarski radikali mrze demokraciju, ali se predstavljaju kao “pravi demokrati” i vrijeđaju druge stranke i političare kao “antidemokratske snage”. Sumnjaju da su postali žrtvom “zabludnogq sustava”. Njihov nacionalizam ima nešto čudno i “izopačeno”, kako to Adorno kaže. Budući da proturječe objektivnoj stvarnosti, njihova uvjerenja imaju nešto “demonsko” i “destruktivno”. Imaju, dakle, “nesvjesnu želju za katastrofom”. Ako ne mogu poboljšati vlastitu društvenu situaciju, žele “propast vlastite skupine”, možda čak i “propast cjeline”. Ovaj sklop i svezu katastrofizma, apokalipse i doživljaja „kraja svijeta“ opisat će filozofijski mnogo preciznije Jacques Derrida početkom 1980ih godina, ali bez politički eksplicitnih konzekvencija. Suočavanje s ovim fenomenom obožavanja kulta smrti i kraja svijeta nije nimalo lako. Oni koji vlastitu narcisoidnost oživljavaju u grotesknoj paranoji i žude za krajem demokracije postaju imuni na racionalne rasprave. Štoviše, prosvjetiteljski kult znanja i javnoga razuma novi desničari gotovo da preziru. Ali, Adorno smatra, ne bismo trebali desničarski ekstremizam promatrati kao “prirodnu katastrofu” i ne bismo trebali zauzeti “gledateljski stav prema stvarnosti”, već bismo trebali postati aktivni, intervenirati i suprotstaviti se zabludnoj i destruktivnoj propagandi “prodornom snagom razuma”. Dovršiti demokraciju, ublažiti društvene previranja. Samo na taj način, smatra Adorno, može se isušiti desničarska ekstremistička močvara. Stoga je očito što treba učiniti. Moj komentar uz ovo je sljedeći. Iako je antiintelektualizam u punoj mjeri dospio danas do najvećeg uzleta i ima često nakaradne izljeve u povijesnome revizionizmu i negacionizmu, a to znači potpunoj odsutnosti empatije spram zbiljskih žrtava povijesti u 20. stoljeću kao stoljeću totalitarizama, ne smijemo zaboraviti da je od 1970ih godina nastao novi oblik djelovanja upravo novodesničarskih intelektualaca u javnosti kroz aplikaciju teza Carla Schmitta i konzervativne revolucije u okružje postmodernoga relativizma vrijednosti. Adorno je uočio dobro ovaj fenomen kulta protuprosvjetiteljstva i kritike razuma, ali nije ipak bio prorok onoga što se uistinu i dogodilo s krizom uma u 21. stoljeću. Nova desnica je preuzela hegemoniju pojma kulture kao nove ideologije i intenzivno radi na „novome pronalasku povijesti“ kroz njezino revidiranje i negacionizam. O tome svjedoči niz publikacija i spisa Alaina de Benoista u Francuskoj i Jürgena Schwaba u Njemačkoj. (v. https://www.bpb.de/themen/rechtsextremismus/dossier-rechtsextremismus/151617/intellektueller-rechtsextremismus-in-deutschland ) 2. Evo, dva Adornova citata iz njegova glasovita predavanja o opasnostima novoga desnoga radikalizma. Toliko su važna i odlučna za suvremenu diskusiju u trećem desetljeću 21. stoljeća da ih vrijedi posebno istaknuti. Uz citate dajem i svoje komentare. „Desničarski pokreti napreduju nadmašujući druge. Osim stalnog bubnjanja, ovaj stil politike vrlo brzo propada. To je dugogodišnje iskustvo. Institut za društvena istraživanja to je pokazao još 1940-ih. Leo Löwenthal, na primjer, predstavio je izvrsnu studiju o ovoj temi u “Lažnim prorocima”, pokazujući kako desničarska propaganda – a time i sva desničarska politika – sustavno napreduje održavajući svoje mete u stanju trajne neuroze; to jest, stalnim izazivanjem patoloških osobina paranoje.“ Ako ipak ovo što kaže Adorno svedemo na zajednički nazivnik, onda je to psihološko-sociološka kritika desnoga ekstremizma koja je nesumnjivo „atraktivna“ i podaruje jedan nužan aspekt uvida u složenost obnove fašizma u novome liberalno-demokratskome kontekstu. Na taj se način povezuje analiza propagande i politike s desnim ideološkim predznakom koja je uvjet mogućnosti nastanka novoga fenomena, koji će se pojaviti krajem 1980ih godina s neoliberalizmom i medijskim spektaklom neutraliziranja i zaborava povijesti kroz rastuće fenomene povijesnoga revizionizma. Problem je, međutim, u tome što Adorno iako u duhu „kulturnoga pesimizma“ izvodi pretjerano optimističke prosudbe kako bučni stil „estetizacije politike“ nove desnice „vrlo brzo propada“. Ako je to i bilo naizgled točno u doba vladavine novoljevičarskoga diskursa u Njemačkoj osobito tih godina kad je Adorno održao ovo predavanje, onda je već porazom „revolucije“ 1968. godine sve postalo destabilizirajuće. Uostalom, tada i u Njemačkoj i u Francuskoj nastaju metapolitičke strategije nove desnice s idejama prilagodbe postmodernome kontekstualnome fašizmu obnovom ideja konzervativne revolucije. „Ne bi se trebalo poglavito služiti etičkim apelima na čovječanstvo. Jer sama riječ ‘čovječanstvo’ i sve što je s njom povezano rasplamsava uključene ljude – čini se kao strah i slabost. Jedino što mi se čini obećavajućim jest upozoriti potencijalne pristaše desničarskoga radikalizma na njegove vlastite posljedice, jasno im dati do znanja da će ta politika neizbježno dovesti njegove vlastite pristaše do katastrofe.“ Ova završna rečenica zvuči krajnje začudno. Iako sam suglasan da je svako pozivanje na pojam „čovječanstva“ patetično opetovanje pseudo-kozmopolitskih fraza, veći je problem u tome što Adorno kao da pretpostavlja neku vrstu nove kritike ideologije koja želi prosvijetliti one koji u svojem ideološkome maršu protiv institucija i kroz njih koriste glavni pojam neomarksizma još od Gramscija kao što je to hegemonija i Kulturkampf. Ovaj duboko „naivni“ apel na protivnike prosvjetiteljstva i zagovornike suspenzije demokracije uz pomoć svih sredstava koje liberalna demokracija pruža novoj desnici u njezinu razornome pohodu na vlast čini se najmanje vjerodostojnim u čitavoj Adornovoj analizi. No, nije li to možda „danak“ onome što je ideja kritike ideologije u okviru Frankfurtske kritičke teorije društva ostavila u nasljeđe suvremenicima, a što je rani Peter Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma lucidno srušio kao vodeću zabludu svojom postavkom kako je ideologija, uistinu paradoksalno, prosvijećena lažna svijest koja sebe zna kao takvu. Što to uistinu znači? Ništa drugo negoli da je za svaku teoriju ideologije od presudne važnosti artikulacija pojma fundamentalne moći koja nadilazi svaku posljedičnu logiku preobrazbe svijesti. 3. Teorijski gledano, Adornovo predavanje u bitnome se bavi s trima ključnim aspektima Mogu se ovako formulirati pitanjima: (1) Koji su važni aspekti dinamike koja prati uspon ekstremne desnice? (2) Imamo li posla s “utješnom frazom” iz taloga prošlosti ili s ožiljcima nedovršene demokracije? (3) Koji su argumenti protiv potencijalnih pristaša desničarskoga radikalizma? Adorno naglašava razlike u odnosu na Weimarsko doba. Poanta je ne zaglaviti u shematskim analogijama. Fašizam je u doba ekstrema pretrpio poraz, koji je potom prikriven sljedećim razdobljem ekonomskoga prosperiteta. Prisila prilagodbe normama demokracije sprječava artikulaciju otvoreno antidemokratskog – demagogijski element se više ne može tako nesmetano razvijati. On se također s pravom poziva na kadrove bivših nacista, što je bilo jasno vidljivo u NPD-u u to vrijeme. Međutim, klasificirati ih kao talog prošlosti bio bi početak posljedičnoga podcjenjivanja. Umjesto toga, potrebno je objasniti što pokreće privremeni obnovljeni dinamizam ovih etničko-nacionalističkih formacija. Središnja značajka desničarskog radikalizma je fragmentirana narav njegove ideologije, “ukoliko je uopće neovisna, potpuno razvijena ideologija”. Ovaj konceptualni nedostatak objašnjava zašto se propaganda koristi za uljepšavanje surogata ove krhke zbirke ideja. Diskurs desnice određen je vladavinom konceptualno nepovezane prakse. Uključuje apele na vjerovanje u autoritet i štovanje nacionalnih simbola, koji se u političkoj debati brane tehnikama gruboga laganja. Ovi fragmentirani sklopovi pojavljuju se i danas među modernom desnicom: Za razliku od “lažljivog tiska” s njegovim lažnim vijestima, teorije zavjere uvijek padaju na plodno tlo među građanstvom. Tajni suveren, tvrdi on, mala je, moćna politička vodstvena skupina unutar stranaka, koja je odgovorna za nedjela posljednjih desetljeća – politička klasa čiji je primarni interes očuvanje moći, svojega statusa i materijalne dobrobiti. „Bankarska i valutna kriza pokazala je da stari savez između financijskog kapitala i buržoazije više ne postoji. Europske vlade pretvorile su dugove privatnih banaka u javni dug, čineći tako stanovništvo koje plaća poreze odgovornim za pogreške neodgovorne kaste špekulanata.“ S priljevom izbjeglica, politika razmjene stanovništva („Umvolkung“) dramatično je intenzivirana. Kontinuirani strah za nacionalni identitet ključno je plodno tlo za regresivnu dinamiku na desnoj ekstremističkoj strani. Adorno činjenicu njegove zastarjelosti u internacionaliziranom ili globaliziranom svijetu ne vidi kao slabost, već kao istinsku snagu nacionalizma. No, on ne ocrtava detaljno deformacije kapitalističkoga gospodarstva niti njihove sociopolitičke posljedice za daljnju ideološku nadgradnju. Stoga odbacuje jednostavnu ideju da su desničarski ekstremistički osjećaji izravan izraz društvenih pritužbi. Umjesto toga, on sugerira da “dugogodišnje čežnje i očekivanja, strahovi i nemiri čine ljude prijemčivim za određena uvjerenja, a otpornim na druga.” Među tim čežnjama u to vrijeme bila je i ta da će stalni stres promjene konačno završiti: “S izrazom “predviđajući užas”, zaista vjerujem da sam se dotaknuo nečega vrlo središnjeg što se… premalo uzima u obzir u konvencionalnim pogledima na desničarski radikalizam, naime vrlo složenog i teškoga odnosa koji ovdje prevladava s osjećajem društvene katastrofe.” (str. 19) Za Adorna, igra novog desničarskog radikalizma na nesvjesne želje i golem gnjev njegovih sljedbenika označava ulogu autoritarne osobnosti- To je, uostalom, upravo njegova specijaliziranost jer je autor ključne studije o problemu nastanka autoritarne svijesti koja se i danas može uvjetno primijeniti na logiku vodstva u transnacionalnim korporacijama u sprezi s državom. Fašizam i desničarski radikalizam prate “autoritarne osobnosti” – ranije poznate kao Joseph Goebbels i Adolf Hitler, danas kao Björn Höcke i Alexander Gauland. Autoritarizam se u početku ne odnosi na specifične političke stavove ili ideologije. Pojam se odnosi na predpolitičku razinu svijesti i opisuje opći pristup svijetu. Ljudi s autoritarnim svjetonazorom svrstavaju se u konvencionalna ponašanja i skloni su sve strano doživljavati kao prijetnju. Za Adorna, poraz društvene emancipacije pod fašizmom, deformacija socijalizma u Sovjetskome Savezu, slom civilizacije u Auschwitzu i nadolazeća globalizacija definitivno su zapečatili raspad buržoaskoga svijeta, koji je u biti već propao u rovovima Prvog svjetskog rata. Stari koncepti pojedinca, klase ili nacije poprimaju drugačiju konotaciju u svakodnevnome životu u 20. stoljeću nego što su to činili u vrijeme netaknutog buržoaskoga društva. Ljudska samosvijest integrira svakodnevno iskustvo, potrebu za smislom i mogućnosti komunikacije – oblik svijesti koji se može protumačiti kao svakodnevna religija. Percepcija stvarnosti i iskrivljavanje percepcije stapaju se u fleksibilnu ideologiju koja omogućuje pojedincima da djeluju kao društvena bića i istovremeno zamišljaju vlastite postupke kao smislene. Nema nikakve dvojbe da Adorno tako već razotkriva neke manifestacije ili tehnike moći koje se oslanjaju na nedostatak teorije ili fragmentiranu prirodu idealističkih stavova desničarskih pokreta. U slučaju NPD-a kao preteče AfD-a, ova “ideologija” (uopće nije u potpunosti razvijena kao konceptualni svjetonazor) još je uvijek bila “u biti hranjena nacističkom ideologijom”. Ali i fašistički uzor i desničarski radikalni sljedbenik djeluju u sjeni modernog kapitalističkoga društva. Upravo je u tome neka vrsta novoljevičarskoga kanona mišljenja još i danas koji više odmaže, negoli pomaže u pravom uvidu u bit stvari koji se dogodio s dolaskom „neoliberalne kontrarevolucije“ 1970ih godina u Europi i Americi, a potom globalno. (v. moju kritiku ovog sklopa ideja u: Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/zatvoreno-drustvo-tehnosfera-i-biopolitika i Žarko Paić, Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022. https://www.readings.com.au/product/9781527544789/neoliberalism-oligarchy-and-politics-of-the-event–zarko-paic–2020—9781527544789 ) 4. Čak i danas se moramo pitati koji su razlozi trenutnog političkog procvata nove desnice. U zapadnim demokracijama, autoritarne, poluautoritarne, identitetske ili populističke stranke, koje u mnogim zemljama mutiraju u desničarski populizam, povećavaju svoj udio u glasovima. Desničarski vođe danas su prilično sumnjivi suvremenici poput Donalda Trumpa, Nigela Faragea, Victora Orbana, kojikrivo procjenjuju i preziru demokratsko donošenje odluka. Donose malo simboličnih odluka, a većina društvenih problema ostaje neriješenim. Nadalje, etničko-nacionalističko “krilo” AfD-a, u usklađenom djelovanju s drugim strankama u Europi, priprema se ponovno učiniti rasizam i nacionalizam vodećim načelima politike. Motivacijski pokretači za prihvaćanje desničarskih ponuda nisu alternative koje nude, već percepcija sveobuhvatnoga gubitka kontrole. Centrističke stranke gube društvenu podršku jer ne mogu pronaći rješenje za široko rasprostranjeni gubitak kontrole nad meritokratskim društvenim poretkom. Nasuprot tome, desno-populističke političke ponude temelje se na nesigurnosti i ljutnji koja drijema ispod ekonomske stabilnosti. U Njemačkoj se danas AfD predstavlja kao protuglas “starim strankama”. U usporedbi s radikalnim, emocionalno motiviranim odbacivanjem političkoga establišmenta i medija (“lažljivi tisak”), njezina platforma pada u drugi plan. Sama stranka razvija i mijenja svoje ciljeve; njezini tržišno-radikalni, neoliberalni zahtjevi i opravdanja gube na važnosti, a cijeli njezin izgled poprima nacionalistički i etnički prizvuk. Pokret izbjeglica i imigracija “stranaca” su na stanovit način projekcijska površina za rasističko ogorčenje, a ne stvarno plodno tlo. Rastuća društvena polarizacija, osjećaj da se naporan rad više ne nagrađuje adekvatno i da se blokiraju budući izgledi djece, kao i dojam da je politička klasa nezainteresirana, ključni su čimbenici ponovnoga uspona moderne desnice. Tehnološke promjene, globalizacija i slabljenje radničkih prava, sa svim svojim destruktivnim posljedicama, postavili su temelje za pojavu i širenje društvene nejednakosti u posljednjim desetljećima, što se prevodi u izraze ogorčenosti protiv države i establišmenta. 5. U njemačkim je društvenim i političkim okolnostima, koji zacijelo nisu samo njemački već imaju ponajprije širu europsku i globalnu konotaciju i značaj, ova Adornova knjižica objavljena 2019. u Suhrkampu izazvala niz kritičkih reakcija, mahom pozitivnih i recepcija je sve intenzivnija kako na strani ljevice, tako i unutar akademskih krugova vezanih uz nasljeđe Frankfurtske škole. Gotovo u cijelosti prevladava stajalište o iznimnoj aktualnosti njegova predavanja iz 1967. godine. U nekim dijelovima, kako sam i osobno pokazao, ne može se izostaviti ton proročanske kritičke najave nadolazeće budućnosti. Izdvajam, i pored toga, jednu artikuliranu kritičku analizu Adornovih postavki koje je iznio Thomas Schmid, poznati njemački novinar i publicist, urednik lista „Welt“, autor niz zapaženih knjiga iz područja društvenih zbivanja u Njemačkoj i svijetu. Evo, kako on sažima svoju kritiku u jednom nesumnjivo zanimljivome prilogu o ovoj temi. „Pa ipak, unatoč takvim lucidnim formulacijama, Adorno u biti ne nudi nikakve nove uvide. To je zato što u konačnici ostaje čvrsto predan ortodoksnome stavu koji je odavno zastario. Na samom početku govora, on sažeto navodi da društveni preduvjeti za fašizam još uvijek postoje. A zatim kaže: “Mislim prvenstveno na još uvijek prevladavajuću tendenciju koncentracije kapitala. Ta tendencija koncentracije još uvijek podrazumijeva mogućnost trajne deklasifikacije slojeva koji su, prema svojoj subjektivnoj klasnoj svijesti, bili u potpunosti buržoaski.” Time Adorno jednim potezom izbacuje vlastitu skrupuloznost iz ruku, čineći se gotovo nespretnim. Kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo, nadovezuje se na esej svoga prijatelja Maxa Horkheimera iz 1939. “Židovi i Europa”. Na samom početku ovog eseja nalazi se kasnije poznata rečenica: “Svatko tko ne želi govoriti o kapitalizmu trebao bi šutjeti i o fašizmu.” Rečenica koja je, u godinama oko 1968., rodila glup, ali učinkovit slogan: “Kapitalizam vodi fašizmu, kapitalizam mora nestati!” (https://schmid.welt.de/2019/08/05/ambitioniertes-scheitern-wie-theodor-w-adorno-den-neuen-rechtsradikalismus-verstand ) Schmid, naravno, brani povijesno-emancipacijsko nasljeđe liberalizma u Njemačkoj i posljedično i Europi, jer ne može pristati uz redundantnu i uistinu dogmatsku postavku kako su liberali u svojem oportunizmu i moralnoj nepostojanosti uvijek „peta kolona“ dolaska neofašizma u institucije države i ionako već bitno okljaštrenoga civilnog društva u doba vladavine transnacionalnih oligarhijskih poredaka informacijsko-kognitivnoga kapitalizma. Nije nimalo sporno da njegova obrana liberalizma i napad na grijehe realnoga socijalizma i nove ljevice pokazuje važno mjesto diskusije o tome koliko je uopće nastanak novodesničarskoga ekstremizma u novim uvjetima globalnoga kapitalizma rezultat tzv. krize upravljanja sustavom i svijetom života. Ono što je mnogo važnije jest pitanje nesvodivosti ovog fenomena političkoga koji se nužno pojavljuje kao uskrsli fantom fašizma kroz diskurs domoljublja i mržnje spram migranata što je Adorno još 1967. godine tako plastično najavio kao svojevrsnu aksiomatiku neofašizma i što danas ponavljaju drugim teorijskim aparatom teoretičari kulture i društva poput Enza Traversa i Jasona Stanleya. Ako je nešto „izvorno“ i „nesvodivo“, onda je to latentna opasnost da se njegovo oživljavanje pojavi uvijek onda kad je sustav ekonomsko-političke stabilnosti u stanju ne više krize, već metastabilne preobrazbe vladavine u kojoj korporacije, nacije-države i totalna kontrola nad civilnim društvom dovodi do proloma baš onoga što je Adorno u svojem još znamenitijem tekstu iz 1959. godine nazvao „odrađivanjem prošlosti“ (v. Theodor W. Adorno, Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit [1959], in:, Gesammelte Schriften, Bd. 10.2, Suhrkamp, Frankfurt a.M. 1977, S. 555-572.) Pojavljivanje Adornova predavanja iz 1967. godine o neupokojenome vampiru koji se vraća u svijet, kako bi to mogli metaforično kazati naslovom izvrsnoga romana Borislava Pekića upravo o fenomenu neofašizma i njegovih novih metamorfoza zla ima simboličko značenje ranoga prepoznavanja društvene patologije koju nije moguće spriječiti bez radikalnoga „odrađivanja prošlosti“ koja se iznova vraća u istoj supstanci politike i samo u drugim sredstvima i oblicima njezina pojavljivanja.

August 21, 2025
Besmislice 3

Besmislice 3

1. Kaže Elias Canetti u svojem autobiografskome djelu Igra očiju kako je u siječnju 1935. godine imao javno čitanje Komedije taštine u kući svojih domaćina u Zürichu u Stadelhoferstrasse. Pored relativno brojnije publike u dvorani za predavanja, pojavio se i glavom i bradom James Joyce. Nije sve drugo važno, iako Canetti misli možda da jest, osim nezadovoljstva pisca Uliksa što nije mogao koncentrirano pratiti ono što je napisano na „nepatvorenom bečkom narječju“, iako se i danas govori da je Irac „govorio bezbroj jezika“. Kad su se u pauzi upoznali Canetti i Joyce, potonji se o drami koju je Canetti javno čitao slušateljima „izrazio koliko britko toliko i intimno: „ꟷ Ja se brijem britvom, bez ogledala! ꟷ Ove je posljednje riječi naglasio ꟷ „bez ogledala“. (Elias Canetti, Igra očiju: Životna povijest 1931-1937, Znanje, Zagreb, 1989, str. 178. S njemačkoga preveo Zlatko Crnković) Ma, uopće nije važan kontekst njegova iskaza, je li to bila cinična opaska na tekst drame koji je slušao tu večer u Zürichu od pisca i egzilanta koji će postati Nobelovac i napisati Masu i moć i brojne romane i eseje vrijedne svake pozornosti. Važno je samo da iz iskaza struji nešto metalno hladno, britko kao ta britva koju Joyce ne vidi u odrazu zrcala. Još je važnije to što slika koju pisac Finneganova bdjenja tako upečatljivo uspostavlja kao paradigmu samurajske discipline čovjeka pred životom „bez ogledala“ preostaje kao ono što nadilazi svaku daljnju sliku ne tek Joycea kao muškarca koji se gotovo aristokratski militarno odnosi spram svojeg kolege po peru, jer više ništa ne saznajemo o njihovu odnosu te večeri u Stadelhoferstrasse u Zürichu. Kad sam prvi put pročitao ovaj iskaz imao sam već bradu, pa me nije mogao nagnati da vidim kako to izgleda brijati se s električnim brijačem „bez ogledala“. Godinama sam mislio da je to Canettiju rekao da ga ponizi i pokaže mu da bude manji od makova zrna pred imperatorom moderne književnosti, koji je došao te večeri ne zbog znatiželje što austrijsko-židovski intelektualac ima kazati svojom dramom, već iz puke konvencije i zato da naprosto ubije dosadu. Sada mislim drukčije. Što? Da je slagao kako bi još više dokazao Canettiju kako brijati se „bez ogledala“ predstavlja najviši doseg umjetnosti kao vrhunskoga privida i da je to učinio samo zato da pokaže kako ga slušanje drame na „nepatvorenom bečkom narječju“ uzbuđuje koliko i lanjski snijeg na kaljačama dublinskih umirovljenih tramvajaca. „Bez ogledala“ znači više od svekolike britve kojom pisac reže slijepljeni papir u svicima svetih knjiga. To znači da više nema razloga vjerovati u odraz nekog fantoma iza stakla upravo tog i takvog ogledala koji je vjekovima bdio nad jezikom književnosti i filozofije i kad bi ga tko dozvao imenom bez prezimena oglasio bi se beskrajnom šutnjom. Iz obzira spram pisca Igre očiju valja navesti i njegovo objašnjenje konteksta u kojem je Joyce ispalio svoj cinični iskaz. Evo, o čemu se stvarno radi: „Jedna je jedina scena bila na književnom njemačkom jeziku, u njoj je i čuo tu rečenicu o brijanju pred ogledalom i na nju se osvrnuo u svom kukavnom komentaru.“ (str. 178) Da, ali Canetti se nije brijao „bez ogledala“, zar ne? 2. Djeca upijaju sve besmislice svijeta kao spužvu. No, posebno ih se prima sve što ima karakter zabrane i ekscentričnosti, Što je veća odioznost i užas koji izbija iz društvenih odnosa i jezika kojim se kaos iskazuje, to je veća mogućnost da će njihova sklonost doslovnome oponašanju tzv. svijeta odraslih biti grotesknija i opasnija od svake stvarne opasnosti koju obilježava ovaj svijet u svojoj mahnitoj perverziji uma i normalnosti. Oko nas niču slučajevi za slučajevima u kojima mali zlikovci iz pakla povlače noževe-skakavce na one plašljive i nemoćne, a neurotične djevojčice mlate svoje kolegice za školskim odmorom ne baš volovskom žilom, ali ni potencijalni bokser u ruci nije više terra incognita. Psovke koje pritom čujemo na klipovima video-snimaka ovih događaja u tzv. realnome vremenu nadilazi granice svega što ste dosad čuli u trap-poeziji i filmovima o brazilskim favelama u kojima bande okultnih boraca novoga Armagedona teroriziraju sve što se miče i sve što još niče u krajoliku „bez ogledala“ nadzornih kamera. Čitati knjige koje umjesto mladosti i zrelosti u središte postavljaju malodobnu djecu kao psihopatološke nasilnike izvan „crnoga doma“ znači dekonstruirati slike linearne povijesti metafizike. Možda ipak pomaže spomenuti da je i sjajni roman Nobelovca Güntera Grassa, Limeni bubanj iz 1959. godine jedan od najznačajnijih takvih obrata u razumijevanju svijeta. Da podsjetim: središnji lik romana je Oskar, dječak koji je prestao rasti u trećoj godini, i to vlastitom odlukom. Sa svojom bučnom igračkom, crveno-bijelo išaranim limenim bubnjem, postaje istinski svjedok alternativne povijesti nepripadanja ovom svijetu manijakalnoga oponašanja njegovih totema i tabua uskrsloga fašizma i užitka u tlačenju Drugoga. Oskar s njegovim instrumentom radikalnoga otpora pravi je anti-heroj „iza ogledala“ za kojeg mogu dati ruku u vatru i reći: Ecce homo! 3. Gledam u zid i na njemu ubrzani let muhe. Možda i ona gleda mene i moj usporeni ritam gledanja njezina leta. Vani je vjetar i sunce, vani su dimnjaci iz udaljene propale tvornice u kojoj nema čak ni skvotera niti bilo tko razmišlja da od ovog rugla na kraju grada stvori antimuzej suvremene umjetnosti s instalacijama nalik onim iz filma Andreja Tarkovskoga, Stalker. I bolje je tako. Zašto bi sve trebalo estetizirati i pretvoriti u drugi oblik ništavila „bez ogledala“? Neka sve ostane kako je i bilo. I muhe na zidu i vjetar i sunce u krošnjama divljeg oraha na udaljenom horizontu. Baš tako.

August 20, 2025
Pervertirano stanje svijesti

Pervertirano stanje svijesti

1. U tekstu objavljenom 21. siječnja 2021. godine nakon što su Trumpovi fanatični bojovnici potaknuti njegovim huškačkim govorom nasrnuli na temelje američkoga Ustava i upali razulareno na Capitol Hill u zgradu kongresa SAD-a, francuski filozof Jacques Rancière objavio je svoj politički esej, koji sam preveo s engleskoga s web stranice izdavačke kuće Verso iz Londona-New Yorka, a bit će objavljen u jubilarnome 30. broju časopisa Europski glasnik u okviru tematske cjeline o sumraku američke demokracije. Naslovljen je znakovito „Budale i mudraci“. Već na početku eseja Rancière kaže sljedeće: „Zapravo, ako ljudi odbacuju ono što je očito, to nije zato što su glupi, već zato što pokazuju da su inteligentni. Znak perverzije upisane u samu strukturu našeg razuma. Lako je ismijavati Donald Trumpove ludosti i ogorčavati se zbog nasilja njegovih fanatika. Ali oslobađanje najčišće iracionalnosti u srcu izbornoga procesa, u zemlji koja je najbolje postavljena za upravljanje izmjenama u predstavničkome sustavu, također postavlja pitanja o svijetu koji s njim dijelimo: svijetu za koji smo mislili da je svijet racionalne misli i mirne demokracije.“ Prvo što upada u oči jest perverzni obrat. Glupost u drukčijem sustavu tzv. vrijednosti postaje sušta inteligencija i na taj način svjedočimo nečemu čudovišnome što naše na prosvjetiteljske mitove o vječnoj vladavini kantovskoga uma u njegovoj formi čistoga, praktičkog i onog moći suđenja (Urteilskraft) usmjerene postavke o svijetu izbacuje iz takta. I doista, „znak perverzije“ upisuje se u matricu razuma kao nešto krajnje ekscentrično i bizarno, ali s težnjom normalizacije ovog pervertiranoga stanja. Sve se to događa ne u režimu tlačiteljskoga odnosa spram ljudske slobode kao što su totalitarni sustavi fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma, već u poretku visoko razvijene liberalne demokracije koju je najznačajniji politički filozof druge polovine 20. stoljeća John Rawls opisao kao poredak preklapajućega konsenzusa u stvarima javnoga razuma u svojoj knjizi Politički liberalizam (Political Liberalism, Columbia University Press, New York, 1993.). Ovaj obrat, nadalje, očito izaziva u javnosti, koja „vjeruje“ u postulate demokracije polazeći od „vjere“ u razum kao temelj onog što Hegel u svojoj spekulativnoj dijalektici naziva „um“ (Vernunft), šok, nevjericu i zgražanje. Razlog nije ni u kakvome „nelegitimnome“ posezanju za političkim nasiljem izvan prostora djelovanja institucija u demokratskoj borbi za vlast koja ne prestaje izbornim ishodom. Uostalom, čitava je povijest SAD-a u znaku revolucija i ratova (za nezavisnost od kolonijalne Velike Britanije, potom građanskoga rata Sjevera i Juga, te dugovjeke borbe za građanska prava Afroamerikanca), protesta i građanske neposlušnosti o kojoj je Hannah Arendt pisala u svojim političkim esejima. (v. „Civil Disobedience“, u: Crises of the Republic, Harcourt Brace & Comp., New York, 1972.) Pravi je razlog u tome što nije moguće ni zamisliti da bi „normalizirani“ diskurs o politici počivao na laži kao istini, ili onome što se odnedavno naziva „post-istinom“, odnosno nevjerovanjem u očiglednosti koje uobičajeno nazivamo činjenicama. Usput, pojam pervertiranoga obrata ili posvemašnje izokrenutosti uma kao ideologije koristi i Marx u svojim kritičkim prilozima o pojmu ideološke proizvodnje svijesti u sustavu kapitalizma i njegove dijalektike proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji. (v. Karl Marx i Friedrich Engels, Die Deutsche Ideologie, u: MEW, sv. 3, Dietz, Berlin, 1990.) Ne zaboravimo „povod“ koji je bio ključnim pokretačem masovnoga nasrta na uzvišenu i fundamentalnu instituciju slavne američke demokracije. Nakon poraza na predsjedničkim izborima protiv demokrata Joea Bidena, republikanski kandidat i bivši predsjednik Donald Trump (u prvome mandatu), nije htio ni pod koju cijenu priznati rezultate izbora i proglasio ih je prevarom, namještenim ishodom, izbornom farsom unatoč svih podastrijetih objektivnih činjenica i dokaza iz mnoštva neovisnih izvora. Njegova je odgovornost bila u tome što je izvaninstitucionalni marš na Kongres nalik „pseudo-revoluciji“ ili „događanju naroda“ u maniri ekstremnoga desnog populizma ne samo podržao, već je zapaljivim govorom protiv „izdaje antiameričkoga establišmenta“ heterogenu masu svojih pristaša izravno usmjeravao na prolom opasnoga nasilja, od kojeg je u konačnici nekoliko ljudi iz službe osiguranja poginulo herojski čuvajući Kongres od nasilnika i ubojica. 2. U razmatranju problema odnosa tzv. post-istine i suvremene politike koja je postala dolaskom tehnosfere ono što na tragu talijanskoga politologa Giovannija Sartorija nazivam videopolitikom, a to znači spregom korporacijskoga marketinga i propagande u službi osoba koje narcistički teže postati Vođama „naroda“ u borbi protiv „elita“ reprezentativne demokracije, u tekstu Jacquesa Rancière postoji ipak jedna poteškoća. To je da u post-istinu ili političku fikciju i iluziju kao „istinu“ ne vjeruju svi, katkad ni mnogi, već neki koji sebe u okviru političke organizacije vladavine u postmodernome sustavu upravljanja državom i društvom nazivaju „narodom“, a sve druge koji ne dijele njihove stavove proglašavaju „neprijateljima“ ili „nedomoljubima“. Ovaj obrat u biti tradicionalnoga shvaćanja ideologije pretpostavlja situaciju koja ima izvanjske značajke „građanskoga rata“ kroz permanentne kulturalne ratove (culture wars, Kulturkampf) između desnice i ljevice, zagovornika autokracije i radikalne demokracije. No, bilo bi posve pogrešno oštricu tzv. pervertirane svijesti okrenuti samo na jednu stranu ideološkoga spektra boja. Stvari su mnogo složenije od ovog klasičnog političkoga suprotstavljanja. Rancière kaže i ovo: „Ako ljudi odbacuju očito, to nije zato što su glupi, već da bi pokazali da su inteligentni. A inteligencija, kao što je dobro poznato, sastoji se u oprezu prema činjenicama i propitivanju svrhe ogromne mase informacija koje nam se svakodnevno zasipaju. Na što je odgovor, sasvim prirodno, da je to obmanjivanje ljudi, jer ono što je izloženo na očigled općenito je tu da prikrije istinu, koju moramo biti u stanju otkriti – skrivenu pod lažnim izgledom predstavljenih činjenica. Snaga ovog odgovora je u tome što istovremeno zadovoljava i najfanatičnije i najskeptičnije. Jedna od izvanrednih značajki nove krajnje desnice je mjesto koje zauzimaju teorije zavjere i negacije. Ove teorije imaju aspekte zablude, poput teorije velike međunarodne pedofilske zavjere. Ali ovaj delirij je u konačnici samo ekstremni oblik vrste racionalnosti koja se općenito cijeni u našim društvima: ona koja zahtijeva da svaku pojedinačnu činjenicu vidimo kao posljedicu globalnoga poretka, smještajući je u sveukupnu vezu koja je objašnjava i pokazuje da je u konačnici vrlo drugačija od onoga što se u početku činilo.“ Ono što izaziva podozrenje jest postavka kako je „rat protiv činjenica“ drukčiji oblik iskazivanja inteligencije ili javnoga razuma. Nije uopće posrijedi pitanje višeg ili nižega IQ-a u političkim sukobima stranaka i aktera, jer bi to bilo naprosto besmisleno, budući da politika nije nastavak znanstvenih teorija o svijetu drugim sredstvima niti šahovska igra s ulogom najviših razina racionalnoga planiranja rješavanja sukoba u stvarnosti. Politika je agonalna i polemička borba za samopriznanje u sukobu s Drugim neovisno je li riječ o ustavnoj demokraciji ili diktaturi. Rancièreov uvid u rasap suglasnosti o vladavini razuma u povijesti kao prostoru političke izvedbe slobode, jednakosti i pravednosti pogađa u bit stvari kad spominje kako krajnja desnica konstruira stvarnost u negativnoj projekciji velike teorije zavjere. Jedan od najupečatljivijih Trumpovih sljedbenika u zloglasnome maršu na Kapitol pripada onim članovima MAGA-pokreta koji ne govore, doduše, o pedofilskoj zavjeri ljevice i njihovih „morona“ protiv domoljubnih i bogobojaznih Amerikanaca. QAnon-šaman smatra čak da je tzv. duboka država (deep state) uzrok nastajanja ljudi-guštera. Temeljno uvjerenje ovog pokreta „okultnih fundamentalista“ jest da kabala kanibalističkih zlostavljača i ritualnih žrtvovatelja djece upravlja globalnim lancem za spolnu trgovinu djecom, i da upravo Donald Trump potajno vodi borbu protiv njih. QAnon se opisuje kao ukorijenjen u antisemitizmu poput opsjednutosti židovskim financijerom Sorosom, te ima značajke novoga kulta Sudnjega dana na zemlji. Ovaj oblik pervertirane svijesti počiva na jednom od najočitijih fenomena post-povijesti u 21. stoljeću nakon napada al-Qaede na Ameriku 11. rujna 2001. godine kao što je politička paranoja sjedinjena s uzvratnim udarom na prijetnje terorom zahtjevom za unutarnjim protuterorom spram predstavnika „duboke države“. Je li onda ovaj protupokret „okultnoga fundamentalizma“ kao najdrastičniji primjer pervertirane svijesti u prostoru javnoga razuma dokaz za tezu Rancièrea da je umjesto tradicionalno shvaćene „mudrosti“ prosvjetiteljski shvaćene politike na djelu novi oblik zloduha antiintelektualizma kao inteligencije zla? No, zar nije začudno što ovaj višak organiziranoga nasilja na temelju bijesa fundamentalizma američkih „političkih religija“ ne samo da podsjeća na oživljavanje klasičnoga ideološkoga obrasca fašizma i nacizma koji nužno mora imati figuru „grešnoga i žrtvenoga jarca“, kako to u svojoj izvrsnoj knjizi spominje njemački politolog Reinhard Kühnl (v. Formen bürgerlicher Herrschaft: Liberalismus – Faschismus, Rowohlt, Hamburg, 1971.) Prije je u klasičnome modelu fašizma tome služio zloglasni spis Protokoli Sionskih mudraca, a sad je nova zavjera proširena ne samo na židovske biznismene i političare u SAD-u i svijetu, već i na čitav korpus „pedofilske kabale“. Koje li ironije? Trump se upravo svim sredstvima tzv. duboke države i njezinih mehanizama represije nastoji razračunati s medijskim optužbama da je sam sudjelovao u skandalu s međunarodnim lancem pedofilije u slučaju Jeffreya Epsteina. Iako se u svojem tekstu, posve očekivano i samorazumljivo, Rancière ne bavi, bjelodano je da se „razaranje uma“ odvija posve u skladu sa scenarijem onog što nazivam postmodernim kontekstualnim fašizmom. Njegov hibridni karakter je nužno prožet neprestanim insceniranjem „opsadnoga stanja“ (Ausnahmezustand) u kojem se mediji nastoje pokoriti da bi postali ubojita sredstva one vrste nove propagande koja trenutačno i u realnome vremenu falsificira stvarnost i izokrenuto je predstavlja kao virtualni Kulturkampf. Naravno, temeljno je pitanje ipak ovo: kako je moguće da se vjera u „politički okultizam“ pojavljuje kao pokretački okvir mržnje i bijesa akumuliranoga za prokazivanje ljevice i liberalizma, demokracije kao vladavine „elite“ protiv „naroda“, čitave tzv. woke-kulture do krajnjih granica nesuvislosti koja poprima crte gotovo nalik mržnji spram avangardne umjetnosti u doba nacizma nakon Goebbelsove „izložbe“ 1937-1938. godine u Münchenu poznate pod nazivom izopačena umjetnost (Entartete Kunst)? 3. Odgovor nije u binarnoj opreci naziva Rancièreova eseja. Ni „budale“ ni „mudraci“ nisu bit stvari u ovoj opasnoj igri razaranja temelja demokracije. Nije stvar samo u konsenzusu oko tzv. javnoga razuma koji se pokazuje u ustavnim postulatima i fakticitetu američkoga Ustava, već ponajprije u onome što je još Rousseau u svojem Društvenome ugovoru nazivao „civilnom religijom“ slobode bez koje Republika postaje praznom pričom okupljanja naroda oko totema i tabua ideje države-nacije. Naime, problem koji izranja iz povijesti američke demokracije kao svjetionika slobode za čitav „napredni“ i „razvijeni“ svijet jest što se u ime slobode i demokracije čitav pokret MAGA i svi njegovi ciljevi pretvaraju u lov na one koji su označeni „grešnim i žrtvenim jarcima“, a uz to se aktivira i razaranje jednog od temeljnoga načela Francuske revolucije koja je bila uzor i za Američku revoluciju te se upravo pojam jednakosti pojavljuje od samoga početka ključnim za uspon i pad ideje Amerike uopće. Nije nimalo začudno da je to za političkoga filozofa kao što je Jacques Rancière odlučujuće mjesto zabrinutosti liberalno-demokratskoga svijeta za ono što se ubrzano događa s američkim korakom u autokratizam. Jednakost je od Platona i grčkoga shvaćanja dobre vladavine nužna točka razlikovanja spram orijentalnih despocija i njihove statične društvene strukture koja se oblikovala u Perziji. Sjetimo se da čak u holivudskim filmovima Aleksandar Veliki u borbi protiv Darijeve despocije slavi izvornu helensku jednakost svojih sudrugova u ratnome pohodu Malom Azijom i ističe da je ideja građanina kao subjekta veličajne grčke demokracije najviša svetost koja nikad ne smije postati tiranijom Jednoga. Rancière u slučaju Trumpova prezira ovog načela u njegovu izvornome i modernome smislu kaže i ovo: „Nema ništa tajanstveno u strasti na koju se Trump poziva, to je strast za nejednakošću, strast koja omogućuje i bogatima i siromašnima da pronađu mnoštvo inferiornih nad kojima moraju pod svaku cijenu održati svoju superiornost. Doista, uvijek postoji superiornost u kojoj možete sudjelovati: superiornost muškaraca nad ženama, bjelkinja nad ženama drugih rasa, radnika nad nezaposlenima, onih koji rade u zanimanjima budućnosti nad drugima, onih s dobrim osiguranjem nad onima koji ovise o javnoj potpori, domaćeg stanovništva nad migrantima, državljana nad strancima i građana matične zemlje demokracije nad ostatkom čovječanstva.“ Biti-nadmoćnim znači vjerovati da je „nejednakost“ urođena čovjeku i da mu upravo njegova strast i želja za uspostavljanjem vlastita interesa omogućuje nepisano pravo na uzurpaciju moći nad Drugime. Jednakost je temeljna politička kategorija zapadnjačke civilizacije. Bez nje nema ispunjenja ideala slobode za sve bez razlike čovjeka po boji kože, spolu, etničkoj pripadnosti, moralnim i religioznim uvjerenjima. Naravno, nije to pervertirana jednakost kao u totalitarnim sustavima komunizma koji se nakon 1989. godine oživljuju u hibridnim despocijama i autokracijama kao vladavina nekih protiv mnogih, političke elite vlasti protiv „naroda“ kao mase. Ovaj „supremacizam“ zloguko je nasljeđe američkoga rasizma još u doba prije, za i poslije građanskoga rata u 19. stoljeću i ne prestaje biti tamnom mrljom američke politike i kulture ni danas. Štoviše, Trumpov režim nastavlja s ovim modelom nejednakosti kroz čitav niz simboličkih i stvarnih akcija „kulturalnoga rasizma“ uklanjajući spomenike i nazive sportskih klubova izvornih Amerikanaca, tzv. native-Indijanaca u ime proklamirane borbe protiv „ludosti woke kulture“. Ako je nemoguće ipak poreći da je pervertirano stanje svijesti trumpovske Amerike na strani svih zasada i simbola rastućega antiintelektualizma kao što to tvrde brojni politolozi i sociolozi, antropolozi i povjesničari, znači li to da je tzv. javni razum doveden u pitanje kao onaj Rawlsov „preklapajući konsenzus“ koji je snagom institucija ustavne države i razvijenoga civilnoga društva imao svojevrsnu auru nalik spomeniku Kipa slobode na ulazu u New York? Čini se da bi sustezanje od pozitivnoga odgovora još uvijek značilo da „ima nade“ da sve neće potonuti u bezdan i da zahtjev Raphaëla Glucksmanna za povratkom Kipa slobode, člana Europskoga parlamenta, francuskoga zakonodavca, popraćen riječima: „Poklonili smo vam ga, ali očito ga prezirete. Dakle, bit će sasvim u redu ovdje kod nas“, ostaje samo razočaranje u ovaj Trumpov režim, ali ne i u ideju Amerike jučer i u nadolazećoj budućnosti.

August 19, 2025
Besmislice 2

Besmislice 2

1. Albert Camus i njegovi eseji sabrani u knjizi Mit o Sizifu pokazuju nam i danas da je pitanje tzv. apsurdnoga junaka u svjetskoj književnosti stvar odnosa između tragedije i samosvijesti. Mit je početak svekolike književnosti i bez njega nema povijesnoga „početka“, koliko god će svi filozofi od Hegela do Heideggera uzimati filozofiju i njezino stvaranje pojmova tim apsolutnim početkom. Mit nema dostatno potencijala za tako nešto jer živi u „vječnoj sadašnjosti“ ili zlatnome dobu priča o bogovima i ljudima u stanju njihove nepomućene nemiroljubive koegzistencije. Uostalom, sama riječ mythos u Grka je izvorno vezana uz riječ i priču, dok je logos sabrano kazivanje. Mitski je čovjek otuda autistički vezan uz okružje prirode i svoju zavičajnost u kojoj je ukorijenjen, pa zbog toga ne može postati onaj koji poput Odiseja u lutalačkim putovanjima razotkriva „novo“ vraćajući se svojoj domaji kao žuđenom ishodištu i kraju putovanja. Camus, dakle, u eseju naslovljenom upravo programataski „Mit o Sizifu“ na jednom mjestu kaže da je taj mit „tragičan zbog toga što je njegov junak svjestan. (…) Sizif, proleter bogova, nemoćan i revoltiran, poznaje čitavu širinu svog bijednog položaja: on na njega misli silazeći. Pronicljivost koja treba da mu donese muku dovršava u isto vrijeme njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne nadmašuje prezirom.“ (Albert Camus, Mit o Sizifu, V. Masleša, Sarajevo, 1978., str. 120-121. S francuskoga preveo Nerkez Smailagić) Pogledajmo sada ovo. U diskurzivnim borbama moderne europske ljevice, bila ona na vlasti kao ideološki sustav komunizma ili izvan vlasti kao strategija otpora protiv desnih političkih stranaka u službi kapitalizma i njegove težnje za totalnim pokoravanjem radnika interesima profita, uvijek se pojavljuje polubog Prometej koji je ljudima donio svjetlo nade u budućnost ukravši bogovima vatru. Mitski junak zbog toga ispašta vječnu kaznu na strminama planina Kavkaza dok mu orlovi kljucaju jetru sistematski i ustrajno precizno. Marx često koristi u metaforičkome smislu figuru Prometeja kao simboličkoga subjekta otpora i nepokornosti slobode svih onih koji se u svojoj borbi protiv nepravde i neslobode, nejednakosti i zla priključuju radničkoj klasi u permanentnoj klasnoj borbi do kraja povijesti i ozbiljenja komunizma. No, Sizif je, kako to kaže Camus „proleter bogova“, i njegova „nemoć i revolt“ ne nadilaze granice tragične samosvijesti čovjeka koji zna da su njegove nakane radikalne promjene svijeta u teleologijskome smislu uzaludne. Mit je, dakle, tragičan zato što je Sizif „filozof suvremenosti“, a ne apsurdna figura utonuća u vlastitu ograničenu slobodu pomirenja sa stvarnošću koja je ionako osuđena na propast u eshatološkome smislu kraja prirode i čovjeka u doba tehnosfere. Camus se zato nije mogao kao Sartre deklarativno i manifestno staviti na stranu marksizma i socijalizma s egzistencijalističkim pečatom. Njegov je Sizif, da paradoks bude potpun, upravo zato istinski pobunjeni čovjek. Pitamo li se protiv čega, odgovor je još apsurdniji: protiv samoga sebe kao „okovanoga Prometeja“ čija tragika je u tome što je njegova krađa vatre bogovima istodobno i kraj mitske slike svijeta. Sve nakon toga postaje doba dosade i ponavljanja istoga na sve većem stupnju intenziteta i nužno završava s tehnološkom singularnošću. S njom nema više ni filozofije niti umjetnosti, a čak je i znanost svedena na pitanja sjedinjenja broja kao kvantifikacije i slike kao vizualizacije. 2. Pročitao sam teškom mukom biografije filozofa i književnika kao što su Jacques Derrida, Walter Benjamin i Georges Bataille. Neću navoditi njihove biografe, jer su to uglavnom ljudi specijalizirani za uvid u životne faze i prijelaze s mnoštvom faktografskih podataka koji katkad mogu biti intrigantni jer to možda nismo očekivali od majstora-mislioca. Nisam baš posve „zadrt“ do te mjere da bih ovaj „žanr“ svojevrsne filozofijske fiziognomike podcjenjivao zbog minorne važnosti jer polazim od aksioma da nikakvi simptomi i frustracije autora u djetinjstvu ili njegov užasan karakter (poput Wittgensteina, primjerice) ne odlučuju o kvaliteti djela. Uostalom, bilo je takvih „nemilosrdnih gadova“ u povijesti filozofije i književnosti čije knjige pripadaju najvišim vrhovima misaonosti i ljepote teksta uopće. No, osim knjige njemačkoga suvremenog filozofa Rüdigera Safranskoga kao biografije Martina Heideggera, naslovljene Majstor iz Njemačke prema onom amblematskome stihu iz pjesme Paula Celana Smrt je maestro iz Njemačke koja je apsolutno najmoćnija i najuzvišenija pjesma uopće napisana o čudovišnome zlu Holokausta, nisam vidio dostojne biografije koja bi nekog mislioca poput Deleuzea, primjerice, predstavila u onome svjetlu koje takvo djelo zaslužuje. Razlog je jednostavan. Safranski je napisao niz biografija filozofa, i o Schopenhaueru i o Nietzscheu, ali ono što njegov pristup razlikuje od svih drugih biografa jest to da je kao mislilac, a ne faktograf, onaj koji ulazi u životne putove autora o kojem piše ponajprije onako kako to jedino i priliči. Prvi je to nakon Jaspersa bjelodano istaknuo komunikolog Flusser u svojoj filozofskoj autobiografiji naslovljenoj gotovo neprevedivom njemačkom riječi Bodenlos (raskorijenjen, bestemeljan). (Auto)biografija filozofa je ono što proizlazi iz njegova mišljenja i svodi se na zgode i nezgode ljudske sudbine kao nastavka mišljenja drugim sredstvima. No, dobro znamo da smo uživali u knjizi Diogena Laertija o životima i mišljenjima grčkih filozofa. Zanimala nas je, pretpostavljam da govorim u ime većine, njihova svojeglavost i ekscentričnost više od samoga mišljenja koje smo mogli čitati u njihovim tekstovima (fragmentima i ostavštini sačuvanoj od propasti). Za mene su dva slučaja tzv. životnih sudbina u povijesti zapadnjačke metafizike naprosto uzoran primjer ove nužne mahnitosti uma koji nadilazi sve zadane granice i postaje nesvodivi slučaj singularnosti osobe. Oba slučaja uopće nisu nikakvi etičko-politički uzori za eventualno ponavljanje u budućnosti. Jedan je onaj Empedokla koji se bacio u vulkansko grotlo Etne, a drugi je onaj Wittgensteina kojeg su vilama iz jednog austrijskoga sela potjerali užasnuti očevi i majke djevojčica koje je natezao za kečke jer nisu znale odgovoriti na teške matematičko-logičke probleme što im je predavao u srednjoj školi. E, sada, čitava stvar s biografijama nije u vjernosti faktografiji. Znamo da je ta priča o Empedoklu i njegovu herojskome samoubojstvu prepuna mitskih dodataka, pretjerivanja i možda se naposljetku sve odvilo drukčije negoli što je zapisano u „legendama“. Ostaje ipak zauvijek u tzv. kolektivnoj svijesti koja označava i predrasude i fikcije da se filozof bacio u Had na glavu, a ne na noge. Dakle, filozof se u zlatno doba metafizike ne služi vulgarno-materijalistički tijelom, već duhom i to do posljednjeg svojeg uzdaha. Heroizam ovog čina pretpostavlja duhovnu mahnitost kao uvjet mogućnosti života nakon smrti. Nije slučajno nedovršena tragedija jednog Friedricha Hölderlina upravo ona o Empedoklu. Ali, što ćemo s onom bizarnom pričom o Wittgensteinovu izgonu iz raja? Je li se stvarno tako zbilo ili je to plod zlobnih fikcija i naklapanja? Rekli bi Ameri, who cares. Za mene je to naprosto genijalna zgoda jer pokazuje koliko je histeričan autor Tractatusa bio omražen od svojih suvremenika, a o njegovoj genijalnosti uopće nitko i ne govori baš ništa. Ona je stvar mahnitosti brojeva i uma, a ne fiziognomike jednog ekscentrika i pervertita kojem je odavno i prije no što je otpočelo razdoblje „političke korektnosti“ sve išlo na živce, pa čak i to da mora u nekoj austrijskoj vukojebini predavati logiku mladim djevojkama čiji očevi žive od pluga, motike i piva, a majke od tegobna života kućanica uz sliku Majke Božje na vratima i snatrenje o bijegu iz ovog života u neku normalnu onostranost bez seksa kao tlačenja i braka kao totalnoga mraka. Vulkanska lava i nazubljene vile ꟷ to su prvi i posljednji tragovi života potraćenog u slavu filozofije na ovoj zemlji i obje su slike simbolički trag vladavine besmislica i ništa više. 3. Filmove o zombijima gledao sam na silu, da vidim koliko dugo mogu izdržati dosadu sablasnoga proždiranja i otpora nasrtima ovih post-bića kojima sam posvetio, naravno u jednom alegorijsko-simboličkome smislu, jedan meni posebno drag esej koji se bavi analizom Deleuzeova tumačenja D. H. Lawrenceove Apokalipse. (v. Žarko Paić, „Knjiga za zombije: O programiranoj budućnosti i pisanju bez posljednje svrhe“, u. Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., str. 255-281.) No, više me je uvijek dirala glazba sjajnoga pop-rock sastava Zombies i njihova pjesma Time of the Season. Čisto savršenstvo davno prohujaloga zvuka iz 1968. godine. Poslušajte! (https://www.youtube.com/watch?v=T8ecsAI3FhY ) Čemu zombiji?

August 18, 2025
Roman bez svijeta : bezvjerje, mreža i tehnosfera

Roman bez svijeta : bezvjerje, mreža i tehnosfera

1. U izvrsnome tekstu Helge Mitterbauer, austrijske esejistice, teoretičarke književnosti i profesorice na sveučilištu u Grazu, naslovljenome „Roman je mrtav ꟷ živio roman!“ autorica postavlja pitanje ima li roman još egzistencijalnoga opravdanja i upućuje na sljedeće slučajeve koji su vrijedni razmatranja. Nadovezujući se pritom na glavnu postavku filozofa postmoderne Jean-Françoisa Lyotarda kako je na djelu vladavina „meta-priča“ nakon rasapa velikih ideologija moderne, ona spominje naravno kao ključnoga svjedoka mišljenja obrata i kraja metafizike kao što je Nietzsche i nakon njega sve se ubrzava i implodira u carstvu znakova i informacija. „Odustavši od vjere u Boga, Nietzsche je odustao od vjere u definitivnu istinu, na što aludira James Joyce u Uliksu, dajući Boodyu Dedalusu da izgovori bogohulnu stolnu molitvu „Our father who art not in heaven.“ Ta potresenost i nesigurnost subjekta jasno dolazi do izražaja u likovima Franza Kafke. Nemoć pojedinca rezultira i sveprisutnošću anonimnog reda, koji odavna više nije racionalan, nego se izmaknuo nadzoru subjekta. Posebno zorno ta se nemoć prema strukturama reda na koje se ne može utjecati predočuje u Kafkinoj Americi na primjeru cestovnog prometa u New Yorku.“ (Helga Mitterbauer, „Roman je mrtav – živio roman!“, u: Dražen Katunarić (prir.), O romanu: (Izbor tekstova), Litteris, Zagreb,2019., str. 215-216. S njemačkoga preveo Boris Perić) Što to povezuje Joyceov Uliks i Kafkinu Ameriku? Odgovor koji nudim jest nužno „filozofijski“ i odnosi se na razdoblje kraja metafizike u jeziku kao smislu ne više bitka kao prisutnosti, već događaja kao radikalne destrukcije samoga jezika u bezvjerju kojim se „svijet“ regulira u svojem kaosu i entropiji kao mreža kojom upravlja tehnosfera. Svi izrazi koji su nastajali nakon Nietzscheove smrti 1900. godine o dolasku razdoblja koje je u svojim knjigama za života i Ostavštine odredio kao europski nihilizam kao da su obezvrijeđeni u vlastitoj funkcionalnoj uporabnosti koja se izlizala prekomjernošću ponavljanja u svemu i svačemu od društva, politike, kulture do umjetnosti i samoga života. Ti su izrazi modernost i postmodernost te sve češća uporaba pojma suvremenosti. Što karakterizira bit nihilizma? Upravo ono što pronalazimo u apsolutnoj modernosti romana poput Uliksa i Amerike, a to su procesi posvemašnjeg bezvjerja i obezboženja svijeta, nastanak mreža vladajućih odnosa interakcije između sustava, a ne ljudi, kako se uobičajeno pogrešno misli, te vladavina tehnosfere koja u sebi poput Duchampova estetskoga objekta nazvanog „Sušilo za boce“ usisava i predmodernu tehniku rukotvorstva i modernu tehnologiju mehaničke reprodukcije. Svijet je, dakle, nihilistička struktura umrežavanja funkcija i struktura neljudskoga i to je temeljni problem koji u svojoj imploziji informacija pogađa situaciju s romanom u 20. i posebno u 21. stoljeću. Već je stoga Musilov roman Čovjek bez osobina jasno pokazao da je posrijedi doba koje u jeziku postmetafizičkoga mišljenja postaje određeno kao nestanak subjekta tradicionalnoga pripovijedanja o onome što „junak“ romana doživljava i što se smatra njegovim područjem odnosa spram stvarnosti. Tzv. moderni roman u 20. stoljeću paradigmatski je slučaj trijumfa Grada nad ruralnim krajolicima, a taj se grad može uistinu smatrati novim „subjektom“ jezika pripovijedanja samo zato što je i sam postao od srednjovjekovnoga svratišta i okružja religiozno-sakralnoga prostora autonomno rasprostiranje svijeta kao znanstveno-tehnološke utopije/distopije. Pogledajmo primjere: osim Joyceova Uliksa koji se zbiva u Dublinu u 24 sata, to su najznačajnije avangardno djelo, roman Alfreda Döblina, Berlin Alexanderplatz te tetralogija Lawrencea Durrella, Aleksandrijski kvartet, postmoderna dekonstrukcija svijeta kao sinteze helenizma i novoga shvaćanja vremena koje pretpostavlja Einsteinovu teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku. Ono što označava nestanak „subjekta“ nije nikakva pohvala pojma objektivizma i vladavine načela stvarnosti nad imaginarnim i simboličkim. Umjesto toga, na djelu je sve ono što se tako plodotvorno pokazuje u Deleuzeovoj „ontologiji postajanja“ kad pojmovi simulakruma, mnoštva i razlike nadomještaju klasične metafizičke pojmove Jednoga i monizma, transcendencije i Boga, postojanosti i nepromjenljivosti. Mnoštvo likova umjesto jednog „junaka“ prolazi stranicama modernih romana, ali tako da se kao u Musilovu Čovjeku bez osobina njihova singularnost odvija kao „velika priča“ romana-ideje, a ne kao u Prousta romana-rijeke. Kraj subjekta na paradoksalan način dovodi u razmješteno središte pripovijedanja novi diskurzivni način kojim „junak/junakinja“ postaje sveza dokidanja razlike između tzv. stvarnosti i fikcije, istine i privida, na čemu je počivala klasična estetika i sam pojam umjetnosti (prikazivanja/predstavljanja svijeta). Možda je za potonje najbolji primjer ono što krasi posvemašnje desubjektiviranje romana kao književne forme raspadnute metafizike nakon Prousta i njegova projekta U traganju za izgubljenim vremenom slučaj koji povezuje filozofiju i književnost na refleksivan način egzistencijalnoga obrata u samoj biti kraja metafizike. Tko je, dakle, taj dokinuti i razmješteni te prevladani „subjekt“ bez svoje „supstancije“ kakav je inauguriran s romanom-idejom u Roberta Musila te u Hermanna Brocha s njegovim Mjesečarima? Nitko drugi negoli tamni i nepoznati, misteriozni i krajnje čudovišni (Unheimlich) Drugi kojeg se ne može više dohvatiti pojmovljem moderne filozofije kao nastavka sebstva i egoiteta drugim sredstvima, jer je drugi nesvodivi Stranac kao u amblematskome romanu jednog od naznačajnijeg mislioca i pisca francuskoga egzistencijalizma Alberta Camusa. Drugi je stranac u apsolutnome prostoru bezvjerja umrežene tehnosfere koja umjesto jezika u svojem trijumfalnome pohodu svijetom uvodi kao fundamentalnoga označitelja sliku bez svijeta. 2. Književnost se kao i filozofija u svojim istraživanjima „novoga“ nužno okreće pronađenim tehnikama mišljenja u biti jezika i to kroz pojmove koji su od novovjekovlja zaslugom Descartesa i Spinoze uspostavljeni kao temeljni orijentacijski putokazi: to su istraživanje, metoda i eksperiment. Sva tri pojma dolaze iz znanstvenoga računanja kojim se svijet proizvodi kao objekt i konstrukt obradbe. Nakon smrti Boga i vladavine nadčovjeka u doba realiziranoga europskoga/zapadnjačkog nihilizma romaneskno stanje postaje rezultat mnoštva pronađenih „novih“ tehnika kojim se klasično pripovijedanje, koje je metafizički bilo ukorijenjeno u logici mitske i religijske slike svijeta s prvim početkom (arché) i posljednjom svrhom svekolika zbivanja (telos), ne samo dokida i prevladava, već i preusmjerava u svim mogućim i zamislivim smjerovima. Pa tako, imamo ono što Helga Mitterbauer određuje na sljedeći način: „Marcel Proust kronološkoj logici suprotstavlja čin prisjećanja, Joyce koncept simultanosti,Musil i Broch esejizam, Döblin i Dos Passos montažu i kolaž, Joyce, Virginia Woolf i Hans Henny Jahnn unutarnji monolog koji počiva na asocijaciji. To se pokazuje i u korištenim vremenima; ukida se, primjerice, preterit: „Iza historijskog perfekta uvijek se skriva demijurg“, sažeo je Roland Barthes zorno činjenicu da se pripovijedanje u prošlosti odbija kao tehnika koja konstruira pogrešno spoznatu iluziju jedinstvenosti, linearnosti i kronološke logike.“ (Helga Mitterbauer, isto, str. 220.) Još jednom valja podsjetiti. Kad se dokida i prevladava „subjekt“ pripovijedanja koji postaje od „junaka“ uvijek na ovaj ili onaj način „anti-junak“ poput Jozefa K. glavnog lika Kafkina romana Proces, bilo bi iluzorno misliti da je „svijet“ o kojem pripovijeda Kafka nešto nedodirljivo u svojoj tzv. objektivnoj stvarnosti. Istom se mjerom, ako ne i radikalnije mijenja i perspektiva s kojom se dosadašnji „svijet“ kao horizont smisla dovodi do krajnjih granica smislenosti, do onog zida samoga vremena koje postaje temeljni problem romana i njegove svijesti o prisutnosti u duhu svoje epohe. Što je to što „novi svijet“ drži uopće u nekoj vrsti, rekao bi francuski filozof kibernetike Gilbert Simondon, meta-stabilnosti? To je dokidanje i prevladavanje „supstancije“ koja je imala značenje temelja i biti, nepropusnosti i nepromjenljivosti, trajnosti i postojanosti. Nestankom klasično ustrojenoga „subjekta“ i „supstancije“, kako je to ponajbolje formulirao Heidegger u najznačajnijoj raspravi 20. stoljeća, onoj iz 1938. godine naslovljenoj programatski Doba slike svijeta, nastaje doba „novoga“ koje se nužno mora razračunati sa svim reliktima mitsko-religijske „slike svijeta“ čak i kad u filozofijskome i književnome smislu pitanje o Bogu poprima karakter etičko-metafizičkoga rješenja kao u najznačajnijem romanu-ideja modernosti uopće kao što je to roman Fjodora M. Dostojevskoga, Braća Karamazovi. Sve se, dakle, zbiva kao anti-logos događaja i kao anti-metafizika egzistencijalnoga obrata u romanu kroz relativno mnoštvo tehničkih postupaka destrukcije ideje vremena i dekonstrukcije ideje prostora (primjerice, od Uliksa do Amerike). Suprotstavljanje i osporavanje nisu tek ključne riječi povijesnoga pokreta avangarde. Riječ je o odbacivanju kanona koji se uspostavio tijekom stoljeća i nastanak je romana od Cervantesa zapravo početak ovog dugovjekoga procesa pročišćenja kao desubjektiviranje i desupstancijaliziranja „viteške slike svijeta“ kao jezika koji se odvija u tekstu kristaliziranjem uzvišenoga govora koji nadilazi granice svakodnevice i nasuprot vulgarizma „puka“ nastoji neprestano oko elitizma protiv masovnoga profaniranja „svetoga pisma“ ideje književnosti. Zato je moderni roman isto tako i anti-tragedija jer u ruhu „nove komedije“ postaje prostor ironije i cinizma jedne posve izokrenute „svjetske povijesti“ u samome pojmu „prave stvarnosti“ kao što je to slučaj s Hašekovim Doživljajima dobroga vojaka Švejka. Nema nikakve dvojbe: korelacije između „novoga“ shvaćanja vremena i prostora u romanu 20. i 21. stoljeća odnose se na njegovo preuzimanje govora kao hibridnoga jezika elite i mase u kazivanju o prostoru-vremenu koje s Joyceom i Kafkom na početku ovog procesa preobrazbe romana iz „rijeke“ (svijesti) u „mrežu“ (ideja) do Pynchona i Houellbecqua na kraju „meta-priča“ dospijeva u samu matricu tehnološke singularnosti slike kao „novoga jezika“ realiziranoga nihilizma. Na pitanje Helge Mitterbauer ima li roman još egzistencijalnoga opravdanja moj je odgovor jasan: Ne. Ali nije stvar u opravdanju već iščezloga pojma suvremene filozofije kao što je to egzistencija, već u tome što unatoč posvemašnje hiperprodukcije romana u 21. stoljeću mi više nemamo ništa „novo“ što već nije u ideji kronološkoga rasapa i prostorne distorzije iskušano na samome početku njegove destrukcije i dekonstrukcije u Prousta, Joycea, Kafke, Musila, Brocha, Durrella, Sartrea, Camusa i drugih prekretnih pisaca. Nije li to uistinu paradoksalno: da je napredak i razvitak romaneskne forme dospio do svojeg kraja već činom raspada temeljnih metafizičkih pojmova novovjekovlja kao što su to subjekt i supstancija? Kamo stvarno dalje s idejom romana? 3. Dalje ne mora značiti nikad „naprijed“ u smislu bezuvjetnoga dolaska budućnosti kao napretka i razvitka istoga koje naprosto dosađuje i postaje suvišnim ponavljanjem ništavila. Dalje može značiti, iako naizgled apsurdno, povratak u prošlost, ali ne u onu koja je uvijek bila u znaku linearnosti i vjernosti postojanim i vječnim metafizičkim načelima. Nije li povijesno mišljenje uvijek i preispitivanje i razračunavanje s kanonom i dogmom tzv. historijske istine kao jednom zauvijek uspostavljene? Borges je bio u pravu. Mi, mi suvremeni, rađamo svoje znamenite prethodnike i podarujemo im moć vjerodostojne suvremenosti u času kad su zaboravljeni ili naprosto ispušteni iz vida u nekoj sveopćoj pomami za jednoznačnošću koja nas čak više i ne zabrinjava toliko koliko nas čini ravnodušnima na sve „novo“. Zato se valja vratiti istinskoj provokaciji i subverziji ideje romana u doba koje se uobičajeno naziva prosvjetiteljstvom, ali s posve drukčijim načinom mišljenja i kazivanja koje je bliže ideji suvremenoga romana 21. stoljeća negoli svojem uzvišenom dobu neoklasicizma i pripovijedanja koje se uzdalo u neobarokni stil na razmeđi kićenosti i potkopavanja poretka smisla. Ima li boljeg svjedoka ove radikalne subverzije u samome tijeku metafizike koja se u filozofiji i književnosti pojavila s imenom Marquisa de Sadea. U svojim „Razmišljanjima o romanu“ on izriče ove postavke na uistinu upečatljiv način: „O, ti koji stupaš na taj trnovit put ne gubi iz vida da je romanopisac čovjek prirode; ona ga je stvorila zato da bude njezin slikar, ne zaljubi li se u vlastitu majku čim ga ona dovede na svijet, neka uopće ne piše, nećemo ga čitati; ali ako osjeća onu žarku žeđ da sve prikaže, ako drhteći otškrine njedra prirode tražeći u njoj svoje umijeće i crpeći u njoj svoje modele, posjeduje li žar talenta i entuzijazam genija, neka slijedi ruku što ga vodi; otkrio je čovjeka, naslikat će ga; neka se, obuzet svojom maštom, prepusti tome, neka jarkim bojama prikazuje što vidi; budala ubere ružu pa joj otkida latice, čovjek od duha je miriše i slika: to ćemo čitati. (…) Jednom riječju, je li čovjek XVIII. čovjek XI. stoljeća? Završimo s pozitivnom tvrdnjom da su novele što ih danas nudimo posve nove, da nisu lijep ukras na poznatim osnovama. To svojstvo možda nešto vrijedi u vrijeme kad se sve čini već napravljenim, kad iscrpljena mašta pisaca kao da više ne može stvoriti ništa nova, i kad se publici nudi samo kompilacije, izvatke ili prijevode.“ (Marquis de Sade, „Razmišljanja o romanu“, u: Dražen Katunarić, (prir.), O romanu (zbornik tekstova), str. 24 i 28. S francuskoga preveo Danijel Bučan.) Dalje se može, ali čemu dalje ako je istraživanje, metoda i eksperiment s jezikom dovršen u doba ne više „slike svijeta“, već apsolutne vizualizacije stanja kao događaja koje roman ne može dohvatiti u svojoj težnji za mirisom i slikom ruže, kako je to na ingeniozan način opisao pisac romana Justine, svojevrsni otac-utemeljitelj modernoga romana bez kojeg ne možemo zamisliti prostor-vrijeme književnosti kao apsolutne slobode.

August 17, 2025
O novim vizijama društva

O novim vizijama društva

Isaiah Berlin, britanski filozof, politolog i povjesničar ideja, zastupnik klasičnoga liberalizma, poznat je po svojim istraživanjima iz povijesti ideja, a osobito po svojem razlikovanju pozitivne i negativne slobode. Glavna su mu djela: Karl Marx: Njegov život i okružje (Karl Marx: His Life and Environment, 1939), Doba prosvjetiteljstva (The Age of Enlightenment, 1956), Četiri eseja o slobodi (Four Essays on Liberty, 1969) i Vico i Herder (Vico and Herder, 1976). Tradiciju liberalizma stvorili su Benjamin Constant, Alexis de Tocqueville i John Stuart Mill. Svi su vjerovali da je liberalizam usklađen sa samim smjerom povijesti. Od Francuske revolucije, tvrdili su, narodna težnja za jednakošću postala je transformirajuća snaga povijesti. Jednakost je značila demokraciju, a za Milla, Tocquevillea i Constanta, izazov liberalizma bio je ukrotiti vladavinu većine masa protu-većinskom snagom liberalnih institucija: individualnim pravima, vladavinom prava i slobodnim tiskom. Liberalna demokracija bila je odgovor povijesti na problem kako pomiriti jednakost sa stabilnošću demokratskih institucija. Jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih današnjih prikaza slobode iz ove perspektive zacijelo je upravo ovaj Sir Isaiaha Berlina. Izveo je, naime, shvaćanje „negativne slobode“ – odsutnosti miješanja u nečiju sferu djelovanja – za razliku od „pozitivne slobode“, koja se uopće ne odnosi na slobodu, već na nečiju efektivnu moć ili vlast nad sobom ili svojom okolinom. Pojednostavljeno gledano, Berlinov koncept negativne slobode tvrdi da je sloboda odsutnost fizičkog prisilnog miješanja ili invazije na nečiju osobu i imovinu. Ono što Berlina posebno ističe među modernim liberalnim misliocima jest niz njegovih postavki koje su izvedene iz sklopa vrijednosti koje su istodobno svojevrsni postulati i ishodišta. Navest ćemo stoga sljedeće. Definitivni, univerzalni odgovori na većinu moralnih i političkih pitanja u načelu su nemogući, tako da pokušaj nametanja takvih odgovora, posebno silom, nikada nije opravdan. Često postoji više od jednog točnog odgovora, dijelom zato što su ljudske vrijednosti i kulture kojima one na različite načine doprinose nesvodljivo različite jedna od druge – ne mogu se prevesti u zajednički nazivnik. Stoga se ni vrijednosti ni kulture ne mogu rangirati u objektivnoj hijerarhiji. Nisu sve potrebe, želje i vrijednosti zajedničke svima, ali mnoge su zajedničke velikoj većini ljudskih bića, bez obzira na vrijeme, mjesto ili društvo kojem pripadaju. Da nije tako, ne bismo mogli razumjeti, procijeniti i komunicirati s drugima. Jedna od naših zajedničkih potreba je pripadati zajednici čiji jezik i oblik života možemo bez napora pregovarati, prepoznajući ih kao središnji dio našeg identiteta. To je osnova kulturnog nacionalizma, miroljubivog rođaka političkog nacionalizma, i ne bismo trebali težiti tome da ga eliminiramo u korist kozmopolitizma, koji je Berlin nazvao „odbacivanjem svega što čovjeka čini najljudskijim“. Znanost ne može u potpunosti objasniti ljudsko ponašanje, ali je potrebno nadopuniti sposobnošću empatije s drugim ljudima koju svi prirodno posjedujemo. Empatija podupire osobni i politički sud – Berlinov „osjećaj za stvarnost“ o ljudskim poslovima. Bez nje, proučavanje čovječanstva je nepotpuno, i to je ujedno razlog zašto je nerazrijeđeni menadžerizam nehumano sredstvo za kontrolu ljudskog društva. Slobodan izbor je bit ljudske prirode i bez njega bi se naš konceptualni svijet urušio. Ljudi bi trebali slobodno donositi vlastite odluke o tome što će biti i činiti, bez uplitanja ili diktiranja drugih. Krajnji izvor i kamen temeljac morala… U knjizi PROTIV STRUJE, zbirci eseja, Isaiah Berlin, nedvojbeno jedan od velikih mislilaca dvadesetog stoljeća, raspravlja o važnosti u povijesti misli onih prekretnih autora čije ideje još uvijek izazivaju posebnu pozornost, a među njima su Machiavelli, Vico, Montesquieu, Herzen i Sorel. Berlin uistinu suvereno oživljava mislioce koji su plivali protiv struje svog vremena. Ali time ne dovodi u pitanje fokusa prosvjetiteljstva samo razum, već ponajprije postmoderni kontekst mišljenja. Ideje za Berlina postaju odraz iskustva i identiteta pisca. Povijesni kontekst je neophodan za razumijevanje glavnih ideja filozofije ili politike. Prosvjetiteljstvo ili romantizam odražavaju svoj trenutak u povijesti, ali pritom neslaganje oko njihovih glavnih postignuća zahtijeva razmišljanje o identitetu autora koji pripadaju tom povijesnom okružju nastanka i razvitka sklop ideja. Ono što Berlina kao političkoga mislioca liberalizma navlastito odlikuje jest nastojanje da duhovno-povijesne elemente ove dominantne ideologije moderne zapadnjačke kulture i politike omjeri s mišljenjem koje se tome protivi ili predstavlja snažnu suprotnost kao političku moć artikulacije kao što je to bilo i ponovno se oživljava – naime, ideje protuprosvjetiteljstva. „Opozicija prema središnjim idejama francuskog prosvjetiteljstva, njegovih saveznika i učenika u drugim europskim zemljama, stara je kao i sam pokret. Proglašenje autonomije razuma i metoda prirodnih znanosti, temeljeno na promatranju kao jedinom pouzdanom načinu znanja i posljedično odbacivanje autoriteta objave, svetih spisa i njihovih prihvaćenih tumača, tradicije, recepta i svakog oblika ne-racionalnog i transcendentnog izvora znanja, prirodno su se protivili crkvama i religioznim misliocima mnogih uvjerenja. Ali takva oporba, uglavnom zbog nepostojanja zajedničke osnove između njih i filozofa prosvjetiteljstva, relativno je malo napredovala, osim što potiče represivne korake protiv širenja ideja koje se smatraju opasnim po autoritet crkve ili države. Strašnija je bila relativistička i skeptična tradicija koja se vraćala u antički svijet. Središnje doktrine progresivnih francuskih mislioca, bez obzira na njihove međusobne nesuglasice, počivaju na vjeri, ukorijenjenoj u antičkoj doktrini prirodnog prava, da je ljudska priroda uvijek i svugdje temeljno ista; da su lokalne i povijesne varijacije nevažne u usporedbi sa stalnom središnjom jezgrom u smislu koje se ljudska bića mogu definirati kao vrsta, kao životinje, biljke ili minerali; da postoje univerzalni ljudski ciljevi; da se logički povezana struktura zakona i generalizacija osjetljivih na demonstraciju i verifikaciju može izgraditi i zamijeniti kaotičan amalgam neznanja, mentalne lijenosti, nagađanja, praznovjerja, predrasuda, dogme, fantazije i prije svega “zainteresirane pogreške” održavane od vladara čovječanstva i uglavnom odgovorne za pogreške, poroke i nesreće čovječanstva.” (str. 1.) PROTIV STRUJE završava esejem o nacionalizmu. Upravo kroz nacionalizam utjecaj identiteta postaje transparentan u idejama izabranih mislilaca. Berlin vjeruje da je nacionalizam “odgovor na ranu nanesenu društvu”, ali priznaje da je “potrebno još nešto – naime nova vizija društva s kojom se ranjeno društvo… može poistovjetiti.” Nacionalizam postaje vrhunac naglašavanja osobnog identiteta kako bi ideje dobile smisao. Pa ipak, Berlin ne završava svoj esej trijumfalno,već ponovnom tvrdnjom o vlastitim ograničenjima: “Moram ponoviti da nisam povjesničar ili politolog, pa ne tvrdim da nudim objašnjenje ovog fenomena.” PROTIV STRUJE je knjiga koja ima sjedinjujuću temu ꟷ istraživanje “protu-prosvjetiteljstva”, tog velikog napada na apstraktnu izvjesnost i jedinstvenu jednostavnost prosvjetiteljske misli. Neke od figura, kao što su Machiavelli, Vico i Montesquieu, bile su preteče, a neke od njih izumitelji, moderne. Drugi još uvijek razrađuju njegove implikacije u smislu kulture i politike. Isaiah Berlin se prema svima njima odnosi s razumijevanjem, suosjećanjem i identifikacijom. Njegov esej o Machiavelliju najbolji je pojedinačni esej o ovom velikom Firentincu. Njegov esej o Mosesu Hessu, izumitelju cionizma, fascinantno je istraživanje posljedica otuđenja i istovremeno otkrivajući uvid u napetosti koje pokreću samog autora ovog vrhunski napisanog djela.

August 16, 2025
Iza nema ništa, a ovdje ꟷ rescendencija?

Iza nema ništa, a ovdje ꟷ rescendencija?

1. Kažimo za početak ponešto o životopisu i djelima Dušana Pirjevca Ahaca. Rodio se 1921. godine u Solkanu kod Gorice. Sudjelovao je u partizanskome pokretu i imao je vidnu ulogu u slovenskome antifašizmu. Bio je profesor svjetske književnosti na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. U 1960-ima Pirjevec je objavio nekoliko monografija o modernoj slovenskoj književnosti, posebno se usredotočujući na razdoblje fin-de-sièclea. Najpoznatije su bile njegove studije o piscu i esejistu Ivanu Cankaru. Objavio je i brojne studije o klasičnim djelima zapadnoga kanona, među kojima je najpoznatija njegova rasprava o problemu zla u djelima Dostojevskog. Svoja znanstvena istraživanja temeljio je na estetskim teorijama Hegela, Georga Lukácsa i Mihaila Bahtina, ali i na Sartreovoj egzistencijalnoj filozofiji i Ingardenovoj fenomenologiji književne znanosti. Bio je otvoren i za struje koje su dolazile iz novoga historicizma. U tom razdoblju Pirjevec je održavao bliske kontakte s filozofskom školom Praxis, koja je pokušavala formulirati alternativnu i humanističku viziju marksizma. Bio je i član Odbora poznate Korčulanske ljetne škole. Njegovo prijateljstvo s Vanjom Sutlićem imalo je pritom posebnu važnu dijalošku formu mišljenja i to je vidljivo u bitnim dijelovima knjige o Dostojevskom s obzirom na ključne postavke o kraju metafizike u Marxa i Nietzschea. Između 1969. i 1971. bio je urednik časopisa Sodobnost. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, Pirjevec je simpatizirao studentski pokret koji se razvio na Sveučilištu u Ljubljani. Godine 1971. pridružio se prosvjedima protiv uhićenja dvojice studenata sveučilišta, Frane Adama i Milana Jesiha, što je eskaliralo okupacijom Filozofskog fakulteta od strane studenata. Od 1970-ih, Pirjevec je postupno napuštao svoje prethodne marksističke stavove. Pod utjecajem filozofa Ivana Urbančiča, sve se više približavao filozofiji Martina Heideggera. Krug mislilaca i pisaca okupljenih oko slovenskoga časopisa „Nova revija“ utemeljenog početkom 1980ih godina, (Ivan Urbančič, Taras Kermauner, Spomenka Hribar, Tine Hribar) nedvojbeno su nasljedovali duh i misao Pirjevca u bitnim aspektima njegove duhovne avanture. Umro je 1977. godine. Na hrvatskome jeziku uz knjigu o Dostojevskome, imamo također i njegovu Smrt i ništinu: Odabrane spise, Demetra, Zagreb, 2009. u prijevodu Maria Kopića, koji je uz filozofa i dramskoga pisca Dragutina Lučića-Lucea nesumnjivo najbolji poznavatelj filozofskoga uvida u bitne aspekte Pirjevčeve analize djela svjetske književnosti. Evo, kako Kopić sintetizira postavke iz Smrti i ništine: „U spisima što ih okuplja knjiga Smrt i niština Pirjevec podrobno ocrtava diferenciju između umjetnosti i znanosti, između nacije i naroda, između socijalno-povijesne akcije i umjetnosti kao umjetnosti. Naravno, Pirjevec će svagda upozoriti da su te diferencije moguće samo na osnovi Heideggerova nacrta ontološke diferencije između bivstvovanja i bivstvujućeg. U znamenitom spisu Bog ateista Pirjevec će se upustiti u složeno raščlanjivanje onto-teološke strukture metafizike, u kojoj će navedena diferencija između bivstvovanja i bivstvujućeg omogućiti razbijanje identiteta između bivstvovanja i boga kao najvišeg bivstvujućeg, dakle i razbijanja identiteta između bivstvovanja i čovjeka, koji je kao totalni subjekt zauzeo mjesto božje.“ (Mario Kopić, „Dušan Pirjevec: Smrt i niština“, https://pescanik.net/smrt-i-nistina/ 05.05.2010.) Moje osobno iskustvo ozbiljnijeg čitanja Pirjevčevih knjiga i tekstova na slovenskome jeziku otpočinje 2002. godine nakon upoznavanja s čitavim nizom sjajnih knjiga koje je filozof Dean Komel priredio i objavio u biblioteci fenomenološkoga časopisa Phainomena, a još osobnije sve će se intenzivirati 2005. godine na simpoziju posvećenom povijesnome mišljenju Vanje Sutlića u Zagrebu na kojem je Pirjevčev posljednji učenik pjesnik, romanopisac, filozof, antropolog Iztok Osojnik spomenuo kako se dijalog filozofije i umjetnosti nakon dijaloga Sutlića i Pirjevca 1960-1970ih godina nastavlja i u ovo doba složene i egzistencijalno „mračne“ post-epohe između nas u drugome kontekstu, ali ono što je isto jest prevladavajuća dijagnoza posvemašnjega nihilizma. 2. Uz knjigu talijanskoga filozofa vezanog uz Schellinga, Kierkegaarda i Jaspersa, filozofije egzistencije i egzistencijalizma, Luigija Pareysona o Dostojevskome, knjiga Dušana Pirjevca gotovo da na srodnim, ali bitno različitim pretpostavkama pristupa pitanju o bogu u romanu Braća Karamazovi. Već na samome početku autoru je stalo izložiti je li pitanje o bogu s obzirom na Dostojevskoga i njegov roman uopće dostojan „ulaz“ u misterij ove knjige-nad-knjigama moderne književnosti koja ima još k tome i pečat filozofijskoga razumijevanja slobode i ljudske egzistencije u diskurzivnome žanru književnosti. Pirjevčeva je analiza Dostojevskoga krajnje ekstenzivna i pripada teoriji književnosti, nesumnjivo, ali na izdvojen način. Kako? Tako što samu književnost u njezinoj modernoj autonomnosti svodi na ono što je bljesnulo u epohi kraja metafizike s dovršetkom 19. stoljeća, a pokazalo se ključnim za čitavu duhovnu povijest Europe i Zapada, dakle svijeta u cjelini, kroz formalni sukob ateizma i teizma, o čemu svjedoči čitav Nietzscheov pokušaj prevladavanja nihilizma nakon smrti Boga i vladavine nadčovjeka u doba znanstveno-tehničke raskorijenjenosti Zemlje kao takve. Dušan Pirjevec istražuje filozofijski i književno-teorijski iznimno poticajno kako Dostojevski kroz likove romana artikulira različite stavove o postojanju Boga, moralu i ljudskoj slobodi. Pritom valja kazati da svaki od braće Karamazov – Dmitrij, Ivan i Aljoša – utjelovljuju različite aspekte ljudske prirode i različite filozofske pozicije. Mogli bismo kazati da su to „slike mišljenja“ kao realizacija „principa individuacije“. Tako Dmitrij označava svekoliku strast i impulzivnost, jer se često suočava s moralnim dilemama koje proizlaze iz njegovih hedonističkih sklonosti. Njemu usuprot, Ivan, predstavlja intelektualca, agnostika, cinika i skeptika, jer na krajnje odrješito refleksivan način postavlja pitanja o egzistenciji Boga i problemu zla, a sve to doseže najvišu razinu misaonosti i književne transparencije njegovim poznatim “Velikim inkvizitorom” kao zacijelo najmoćnijom alegorijom u svjetskoj književnosti uopće, ne samo u modernoj. Naposljetku, Aljoša, najmlađi brat, koji simbolizira duhovnost i vjeru, smjerni je učenik starca Zosime i predstavlja nadu u mogućnost moralnoga i duhovnog preporoda. No, sve je to uglavnom već dobro analizirano i u različitim pristupima filozofsko-književnih studija u 20. stoljeću od 1930-1970ih godina koji nastoje dospjeti do prave genealogije egzistencijalizma. Uostalom, knjiga Luigija Pareysona je u tome podarila iznimno važne misaone konzekvencije, ali ostajući u horizontu svojevrsne „ontologije slobode“ kojoj pečat podaruje nova „filozofijska vjera“ na tragu Kierkegaarda i Jaspersa. Bit ću izričito „grub“ i kazati da bi pristup Pareysona misteriju pojma boga i prevladavanja nihilizma u Dostojevskoga bio bliži onome što ispovijeda Aljoša Karamazov. Znači li to da je Pirjevec bliži skepticizmu Ivana Karamazova? Da, ali pogledajmo kako to valja obrazložiti iz same strukture knjige Braća Karamazovi i pitanje o bogu. Pirjevec, naime, detaljno analizira kako Dostojevski razvija likove za svoje istraživanje složenih pitanja dobra i zla, slobode volje i moralne odgovornosti. Posebno se osvrće na Ivanovu borbu s pitanjem teodiceje – kako pomiriti postojanje sveznajućeg, svemogućeg i dobronamjernoga Boga s prisutnošću zla u svijetu. Kroz detaljnu analizu, Pirjevec pokazuje kako Braća Karamazovi nisu samo obiteljska saga, već i duboko filozofsko djelo koje izaziva čitatelja na promišljanje o vlastitim uvjerenjima i moralnim vrijednostima. Njegovo tumačenje podastire zacijelo novi uvid u složenost ovoga romana, ističući njegovu relevantnost za suvremene rasprave o vjeri, etici i ljudskoj prirodi. Već u prvome poglavlju naslovljenom „Bog i roman“ autor uspostavlja luk u kristalizaciji onoga što povezuje početak europskoga romana sa Cervantesom i njegovim Don Quijoteom da bi u kontrapunktu dospio do razlike u pitanju o bogu koje se postavlja u romanu Braća Karamazovi. Pirjevec kaže i ovo: „S obzirom na značenje riječi bog, dobro je reći: u Cervantesovu se romanu bog pokazuje u dva obličja. Ponajprije, je to bog koji je istodobno i stvoritelj i smisao, odnosno ideja i tvorac. Zatim je to bog koji je „još samo“ bezgranična milost, dakle, stvoritelj koji upravo samo kao bezgranična milost sve samo dopušta i ništa više. Bog nije ni smisao ni ideja.“ (Dušan Pirjevec, Braća Karamazovi i pitanje o bogu, str. 29.) Zašto je ovo važno istaknuti, naime da se bog na početku europskoga romana pojavljuje u dva svoja obličja? Očito zbog toga što je posrijedi bog kao stvaralački pokretač zbivanja u svijetu i bog koji nakon stvaranja postaje ono što je „iza“ ovog svijeta kao jamstvo svekolike ljudske želje za bezgraničnom milošću. Kao svrha i smisao bog se, dakle, više ne pojavljuje u svijetu i ovo drugo značenje koje se pretkazuje u Cervantesa ima posebno mjesto u Dostojevskoga. To je upravo ono koje pripada pitanju teodiceje od Leibniza do Hegela jer se zlo-u-svijetu mora moći prevladati, ali pitanje je kako i na kojim misaono-životnim pretpostavkama. Glavni problem koji Pirjevec nastoji razriješiti u svojoj studiji o Dostojevskome nije ni pitanje o bogu, a ne boga kao takvoga, a ni pitanje teodiceje u smislu racionalne konstrukcije zapadnjačke metafizike koja završava s Hegelovim sustavom apsolutne znanosti duha. Umjesto toga, Pirjevec vidi da su sva tri brata Karamazova „korelacijske figure mišljenja“ nakon kraja metafizike, u njezinoj silaznoj putanji kad se upravo ničeanski nakon smrti Boga uspostavlja „carstvo dosade i straha“, kad više ništa nema iza i sve se odjednom pojavljuje kao nužnost nastanka „novoga čovjeka“ koji neće više svijet mijenjati ni nasiljem ni revolucijama, već pokušati pomiriti ona dva značenja boga u njegovoj svojevrsnoj „imanentnoj transcendenciji“ kao život koji se vodi na ovoj zemlji, a ne izvan nje, i umjesto „drugoga života“ izvan ovoga sve postaje pitanje besmrtnosti i ozbiljenju sreće kao raja na zemlji. 3. Pretposljednje poglavlje knjige o Dostojevskome najznačajnije je za razumijevanje Pirjevčeve temeljne nakane tumačenja u filozofijskome ključu, rekli smo već, ne na tragu Aljoše i njegova altruističkoga mesijanizma kao ozbiljenja bezgranične milosti božje u svijetu, već na tragu Ivanova skepticizma i prevladavanja izvora metafizičkoga razloga za postojanje Boga stvaranja i iskupljenja. U tom je poglavlju Pirjevec pokazao da je istinski dijaloški sugovornik Vanje Sutlića, koji je već u svojoj prvoj i odlučnoj knjizi za zadaću povijesnoga mišljenja, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju (V. Masleša, Sarajevo, 1967.) otvorio pitanje realizacije filozofije kao metafizike u „svijetu rada“ kao ishodištu svih postmetafizičkih nelagoda i aporija, jer se temeljni pojam novovjekovne filozofije kao što je to transcendencija (od Kanta do Schellinga i Hegela) više ne može održati u „novome svijetu“. Inače, naslov ovog pretposljednjega poglavlja Pirjevčeve studije o Dostojevskome glasi: „Bog kao pitanje novog svijeta“. Što ovdje čitamo? Ponajprije, da se jednakost koja je presudna za samorazumijevanje čovjeka, a o njoj u romanu Braća Karamazovi neprestano govore i inkvizitor, i starac Zosima i Ivan realizira ne više u onostranosti, kako je to odredila kršćanska religija i teologija, već u ovostranosti. To onda znači da se silazna putanja transcendencije ne može tek tako dokinuti u osjetilnosti i materijalnosti ljudskih žudnji i temeljnome pokretaču kapitalizma kao društvenoga poretka koji u svojoj biti nije ništa drugo negoli nihilizam bez odgovora na pitanje o višim svrhama i smislu ljudske egzistencije. Pirjevec „sutlićevski“ poentira čitavo svoje filozofijsko razmatranje ovog temeljnog metafizičkoga problema odnosa Boga, slobode i teleologije ljudske biti u „novome svijetu“ na sljedeći način: „Sada je jasno zašto više ne možemo rabiti riječ: transcendencija. Bitak kao apsolutno biće nije više s onu stranu. Preselio se u ovostranost te zato moramo reći: rescendencija. Iz toga slijedi da znanost, tehnika i revolucija, ne bi bile moguće bez „preobražaja“ transcendencije u rescendenciju. Moguće su kao prevrat unutar metafizike. U filozofiji se taj obrat događa u djelu Marxa i Nietzschea.“ (Dušan Pirjevec, isto, str. 200-201.) Nećemo puno dobiti time kad pitamo što je rescendencija, jer se ta riječ vezuje uz suprotnost descendenciji, koja označava srodnost po silaznoj fazi, dakle sin spram oca, te se često koristi izraz za teoriju evolucije u biološkome smislu. Otuda rescendencija pripada onome što se zbiva kad je na djelu proces „imanentne transcendencije“, a to znači kad je metafizika u svojem dokinutome i prevladanome obliku zadaća mišljenja koje se bavi svim aspektima ovostranosti ne više iz perspektive onostranosti, dakle Boga. Umjesto ove vertikalne strukture mišljenja koja određuje i čitavu religijsku tradiciju, jer inače pojam i ideja boga ne bi bila mogućim, na djelu je svojevrstan obrat u samoj biti metafizike. Pirjevec iznimno lucidno pokazuje da je tek iz ove perspektive „novoga svijeta“ moguće postaviti pitanje o besmrtnosti i istinskoj sreći ljudske egzistencije jer se u samoj jezgri njegove osjetilnosti kao smrtnosti postavlja pitanje o „novoj besmrtnosti“ kao ozbiljenju istinske ljudske biti koja nije niti puki mesijanizam svečovještva, a niti skeptičko nihilističko neutraliziranje onog što je ideja transcendencije Boga u svojem stvaralačko-iskupiteljskome načinu postojanja u svijetu značila za povijest ne samo Zapada, već i svijeta u cjelini. Rescendencija je zapravo pitanje o slobodi čovjeka bez tradicionalno postojeće i postojane ljudske biti u situaciji duhovnoga očitovanja dosade i straha od jednolikosti „novoga svijeta“ kojemu bezuvjetnu novost podaruje logika znanstveno-tehničkoga napretka. Dušan Pirjevec je stoga uz Luigija Pareysona na najrefleksivniji način pokušao misliti aporije i paradokse onog što Dostojevski u Braći Karamazovima dovodi naposljetku do transparencije. Nije to ono već „dosadno“ ponavljanje da ako nema Boga, sve je dopušteno, pa onda svaki kršćanski fundamentalizam ima razloge za prokazivanje svake ideje jednakosti i pravednosti u uskrslome socijalizmu jer negira Boga i njegovu transcendenciju, te je otuda revolucija nužno osuđena na despotizam i nasilje radikalnoga zla. Nije to, obratno, ni već isto tako „dosadno“ ponavljanje da ako ima Boga sve je osuđeno na kontrarevoluciju i apsolutno zlo u ruhu „svetih ratova“ koje predvode političke religije naših dana. Ne, Pirjevec je u svojem promišljanju ovih temeljnih pitanja i životnome stavu „revolucionarni egzistencijalist“ i ono što je zagovarao beskompromisno i krajnje spekulativno na najvišoj razini pripada obnovi drevne grčke mudrosti i skeptika i cinika i stoika navlastito. Život je apsolutni dar jedne uzvišene rescendencije koja zahtijeva slobodu kao uvjet mogućnosti postavljanja pitanja o besmrtnosti i sreći ljudske egzistencije onkraj svih besmislenih žrtvovanja za drugi život. Pitanje o „novome svijetu“ jest, dakle, pitanje o događaju istine same slobode koja nadilazi svaku samovolju modernoga subjektivizma. Pirjevec je završio svoju studiju o Braći Karamazovima uistinu filozofijski nadahnjujuće. Proglasio je ovaj roman onime što više i nije roman i tu je postavku argumentirao isto onako kako je Heidegger objasnio uporabu pojma „destrukcije tradicionalne ontologije“ u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme. Destrukcija nije ni uništenje niti razaranje, već preokret i preusmjeravanje same ideje romana u svoj temelj koje pripada biti pjesništva, ali ne kao puke fantazije i proizvođenja umjetničkoga smisla, nego kao dospijeće u predvorje „novoga svijeta“. Je li taj „novi svijet“ uopće još više dostojan biti poprištem jednog istinskog spasonosnoga događaja u samoj biti jezika koji otvara prostore slobode kao eksperimenta u doba realiziranoga nihilizma preostaje zadaćom mišljenja koja pretpostavlja ono što je Dušan Pirjevec ostavio u svojim knjigama, ali i kreće u posve drugome smjeru od silazne putanje realizirane metafizike.

August 15, 2025
Sloboda kao događaj

Sloboda kao događaj

Uvod Je li riječ egzistencija iščezla iz filozofije „danas“? Ako jest što je tome uzrok? Čini se da je odgovor potvrdan. Doba egzistencije pripada nepovratno minulome vremenu. Vrhunac u shvaćanju subjekta sabire se u tom pojmu. U knjizi Alaina Badioua Stoljeće tako se uz Sartreov egzistencijalizam kao posljednju verziju filozofijski artikuliranoga humanizma povezuje iskustvo tjeskobe i slobode. Egzistencija postaje kontingentni izbor. Što god taj subjekt sveden na djelatnost pojedinca u masovnome društvu odlučuje o sebi i Drugome već je unaprijed osuđeno na neuspjeh. Čovjek se određuje projektom prekoračenja vlastite subjektivnosti. Izbor je stoga uvijek izabran. Sloboda se neizbježno pokazuje bez temelja u bitku. Ono što joj preostaje svodi se na etiku vrijednosti. A umjesto radikalne promjene svijeta suočavamo se s neprestanim odgodama istinske budućnosti. (Alain Badiou, Le Siecle, Seuil, Pariz, 2005.) Već je krajem 20. stoljeća u gotovo svim mjerodavnim filozofijskim pristupima svijetu pojam egzistencije izgubio utjecaj na umjetnost. Teorije o kraju subjekta od semiologije do dekonstrukcije elegantno su odbacile prijepore između različitih značenja jednog pojma koji je obilježio filozofiju 20. stoljeća, ali nadasve i umjetnost visokoga modernizma. Iako je kasni Foucault svoj misaoni zaokret od arheologije znanja i genealogije moći spram pitanja o hermeneutici subjekta odredio kao pitanje „estetike egzistencije“ u značenju etičkoga odnosa spram života uopće, nije time došlo do očuvanja jednoga pojma u drugome diskurzivnome sklopu. ( Michel Foucault, The Hermeneutics of the Subject: Lectures on College de France 1981-1982. Picador, New York, 2005.) Umjesto toga, sve je postalo radikalno profano. Štoviše, gubitak ontologijskoga položaja transcendencije preokrenuo je piramidalni oblik novovjekovne filozofije u preslojavanja asimetričnih struktura složenosti prirode bez posljednje svrhe i konačnoga smisla (telos i eshaton). U znaku imanencije i pragmatičkih rješenja odvija se konstrukcija tjelesnosti života. Tijelo, dakle, postaje temeljni problem „novih ontologija“ i hibridnih sustava mišljenja od poststrukturalizma do psihoanalize i neurokognitivnih pristupa. Pitanje koje slijedi iz prethodnoga gotovo da unaprijed pretpostavlja nešto još čudovišnije od mogućega nestanka egzistencije iz života u službi izvanjskih svrha. Nestanak kao da mora biti nadomješten nečim što ispunjava prazninu između onoga što je bilo i onoga što nadolazi. Zašto se, dakle, suvremeno doba vladavine tehno-znanosti određuje različitim načinima djelovanja logike nadomjeska nad onime što je preostalo od egzistencije? Ponajprije, nadomjeskom se ne određuje tek zamjena izvornika kopijom. Isto tako nije stvar u promjeni načina mišljenja koje obilježava ono što Baudrillard naziva poretkom simulakruma u razlici spram reprodukcije proizvodnje kada poredak znakova daje stvarnosti njezino novo značenje. Umjesto reprodukcije, simulakruma i nove realnosti stvorene iz duha tehno-genetske konstrukcije objekata bez uzora u prirodi kao takvoj, na djelu je mišljenje koje u digitalnome dobu posve mijenja tradicionalnu shemu metafizike. Stoga govor o logici nadomjeska valja shvatiti krajnje ozbiljno. Na ishodu novovjekovne metafizike otpočinje proces preobrazbe u samoj jezgri zapadnjačkoga mišljenja. Ali, problem je u tome što se nadomjestak ne odnosi samo na raspad bitka, Boga, svijeta, čovjeka, duše, slike i svih drugih „uzvišenih“ pojmova iz samoga iskona zapadnjačke filozofije. Nadomjestak, paradoksalno, sada preuzima u svoje ruke ono što je bilo latentno prisutno u razlici između istinskoga i lažnoga, autentičnoga i neautentičnoga, bitka i bića. S nadomjeskom smo zbliženi. Njegova je moć bezuvjetna i neograničena. U doba kraja metafizike u tehno-znanostima jedinstvenost i singularnost događaja nadomješteno je stanjima promjene same informacije kao univerzalne forme konstrukcije života u novim uvjetima. Sve to bitno pogađa mišljenje razlike i drugosti. Kada umjesto nepromjenljivosti i postojanosti bitka u igru ulaze neodređenosti i neizvjesnosti, slučaj i samostvaranje, sloboda i mogućnost nastanka novoga niza u njegovoj nesvodljivosti, nalazimo se u jazu svjetova. Ono nadolazeće pojavljuje se u znaku logike hybrisa. Mišljenje na kraju metafizike na rubovima Hegelove apsolutne znanosti duha u 19. stoljeću prošlo je kroz tri prekretnice: (1) Nietzscheovu volju za moć kao događaj prevrednovanja vrijednosti; (2) Marxovu praksu rada kao događaj revolucije u biti kapitala; (3) Kierkegaardovu egzistencijalnu vjeru kao događaj bestemeljnosti slobode u potrazi za smislom božanskoga. Sve su tri verzije rasklapanja Hegelove sustavne dijalektike povijesti istodobno uvod u povijesno mišljenje. Bez suspenzije vladavine moći supstancije-subjekta u povijesti metafizike čin preokretanja ostao bi nedovršen. Nietzsche stoga radikalno preokreće platonizam i kršćanstvo. Marx materijalistički preokreće Hegelovu dijalektiku. Naposljetku, Kierkegaard pojam egzistencijalne vjere oslobađa od tiranije „teologije“ i „historije“ institucionalnoga kršćanstva. Pokušat ćemo promisliti je li uopće, i ako jest na koji način, problem egzistencije – vjere – svijeta nakon Kierkegaarda još uvijek temeljno filozofijsko pitanje. Ako je u 20. stoljeću pitanje smisla ljudske slobode bilo svedeno na humanistički poredak vrijednosti bez odnosa spram bitka i svetoga, poput Sartreova egzistencijalizma ili, pak, posthumanizma u kojem se shvaćanje čovjeka izvodi iz biologijske paradigme animal rationale, postoji li mogućnost još i nekog „trećega puta“? Na tragu Heideggerova razumijevanja pojma događaja (Ereignis) slobodu valja misliti izvan novoga svođenja na političku teologiju ili teologijsku politiku. Možda se tek otuda Kierkegaardov etički zaokret spram bestemeljnosti slobode može odrediti iskustvom prijelaza između praznine društvenih revolucija i individualne slobode izbora. Vjera u svijet kao prostor-vrijeme događaja slobode zahtijeva očito novu auru mišljenja. „Subjektiviranje, događaj, mozak, čini mi se da je to jedno te isto. Što nam nedostaje jest ponajviše vjera u svijet; svijet smo posve izgubili, postali smo njegovi zatočenici. Vjerovati u svijet, to znači primjerice proizvesti događaje koji izmiču kontroli, čak i kad su neznatni, ili, pak, unijeti nove prostore-vrijeme u svijet, ali s manjim površinama ili reduciranim volumenima, upravo to znači imati pietas. U svakom pokušaju odlučuje se o pitanju o otporu ili podčinjavanju novoj kontroli. Potrebno je istovremeno stvaranje i narod.“ – Gilles Deleuze, Negotiations 1972-1990., Columbia University Press, New York, 1995., str. 176.) Iz nje proizlazi Kierkegaardova pobuna protiv sustava i metode. U znakovima ironije i nade ona se kreće spram vlastita cilja. Zato u doba tehno-znanosti i krize onog što se naziva ljudskim svijetom pitanje slobode nije više ni etičko, niti političko, a ponajmanje teologijsko pitanje vjere u svijet kao nove religioznosti na starim temeljima metafizike. To je pitanje koje prethodi razlikovanju mišljenja i vjere. Kierkegaard u svojem radikalnome okretu k egzistenciji otvara pitanje o odnosu između apsolutne žrtve i događaja povijesnoga obrata života u transcendenciji vjere. Na kraju će se izvesti postavka da je vrijeme Kierkegaardove „filozofije egzistencije“ prošlo. Nakon minulosti egzistencije preostaje ipak samo jedno – paradoksalan obrat života kao etičkoga djelovanja bez posljednje svrhe i bez metafizičke prisile vrijednosti. Od subjekta do praznine bitka: Sfere egzistencije Što „jest“ egzistencija? Na to pitanje Kierkegaard daje odgovor u otklonu od tradicionalne metafizike kao onto-teologije. Međutim, otklon još uvijek označava tek drukčiji način potvrđivanja onoga što jest pozitivno i samoodređujuće. Nije, dakle, riječ o radikalnome napuštanju filozofije zapadnjačkoga kruga prelaskom na drugu obalu. Kada pitamo „o“ egzistenciji, tada se nužno postavlja pitanje o onome tko uistinu pita o nečemu „što“ nije bitak u modusu njegove nepromjenljivosti, trajnosti, postojanosti. Ako bitak „jest“ ono što „jest“ u svim svojim mogućnostima, tada je prva odredba egzistencije u negaciji vječnosti i beskonačnosti. Razlika spram bitka u ontologijskome značenju onoga što nadilazi nužnost, vječnost i nepromjenljivost pokazuje se u tome da se egzistencija ne odnosi na „što-stvo“ (supstanciju, quidditas) nekoga bića. „Takovost“ (quodditas), ono „da“ bitak bića uopće jest tako što egzistira, njezino je otvoreno područje utjecaja. Singularnost i konačnost određuju vremenitost čovjeka kao onog bića čija se egzistencija ujedno pojavljuje njegovom temeljnom ontologijskom oznakom. Pritom treba unaprijed pokazati mjesto razlike između esencije i egzistencije. Tradicionalna ontologija mora pretpostaviti da bitak jest transcendencija bića, to jest da se bitak razumije polazeći od univerzalnosti kategorija. Bit ili esencija (essentia) bića pripada ontičkome području, a bit ili esencija bitka ontologijskome. Drukčije rečeno, „bit“ je uvijek vremenski i logički prethodeća pojavi. „Bit“ se, doduše, pojavljuje. Ali pojava ne mora biti „bitnom“ ako nisu ispunjeni uvjeti mogućnosti poklapanja „biti“ i pojave. Kant je novovjekovnu filozofiju utemeljio upravo na razdvajanju dva međusobno konvergirajuća i ujedno nesumjerljiva područja: (1) ontologijskoga koje se otvara s bitkom kao postavljenošću iz noumenalnoga svijeta stvari-o-sebi (Ding-an-sich) i (2) epistemologijskoga koje se zatvara s idejom spoznaje univerzalnoga uma unutar svijeta fenomena (empirijsko iskustvo). Antinomije su otuda nužan izdanak ove onto-teologijske sheme dva svijeta i dva vremena. Najznačajnija među njima je ona o nemogućnosti ontologijskoga dokaza Božje opstojnosti. Um ga ne može dokazati ni opovrgnuti. Zbog toga jedino preostaje postulat o besmrtnosti duše. Bog pritom omogućuje regulativno djelovanje moralnoga zakona. U području praktičnoga djelovanja stoga dužnosti prethode slobodi, a ne obratno. Etika u metafizičkome sklopu novovjekovne filozofije uvijek završava kao Zakon bez istinskoga subjekta djelovanja. Ako se ne djeluje na načelima uma, etika se prebacuje u sfere tjelesnosti. Želja tada postaje etički pokretač. U formi volje za djelovanjem nastavljaju se antinomije imanencije tijela. Subjekt više nije umno konstituiran. Njegov se položaj određuje iz područja nesvjesnoga. Ono se, pak, artikulira kao jezik, tvrdi Lacan. (Jacques Lacan, Le Seminaire: Livre VII: L’ethique de la psychoanalyse, Seuil, Pariz, 1986.) Od Aristotela do Kanta i Hegela „bit“ bitka označava, dakle, uvjet mogućnosti egzistencije, a ne obratno. Stoga se čitava operacija suvremene filozofije od Husserla, Heideggera, Wittgensteina, Derride, Deleuzea, Whiteheada i drugih svodi na rastemeljenje. Što je „bilo“ postavljeno temeljem (Bog, svijest, duh, rad itd.) nadomješta se drugim pojmovima. Oni nastaju preokretanjem i suspenzijom središnjih metafizičkih kategorija. Umjesto vladavine „biti“ nad „egzistencijom“, na djelu su različiti pokušaji preokretanja metafizike s ovom ili onom odlučnom riječi/pojmom kao nadomjeskom ili, pak, suspenzijom djelovanja metafizičkoga stroja povijesti Zapada. (Vidi o tome: Jacques Derrida, „La différance“, u: Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972., str. 47-63.) Sve do danas najupečatljivijom misaonom slikom ostaje ona Marxova iz Manifesta KP: Sve se čvrsto pretvara u dim. Već je otuda jasno da egzistencija ne nadomješta bit (essentia, Wesen) bitka s obzirom na autentični način bitka čovjeka. Promjena je dvojaka: (1) u značenju pojma „biti“ ili supstancije kao subjekta (hypokeimenon) i (2) u razumijevanju samoga bitka. Kierkegaardov pojam egzistencije na bitan način postaje razlogom promišljanja kritike tradicionalne ontologije u glavnome Heideggerovu djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) i glavnome Deleuzeovu djelu Razlika i ponavljanje (Difference et repetition). (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington – Indianapolis, 2004., James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005., Žarko Paić, „Shizofrenija i svemir: Od kaosa do kontrole“, Tvrđa, br. 1-2/2013., str. 71-96.) Ulaskom egzistencije u svijet bitno se mijenja razumijevanje svijeta samoga. Ali time dolazi i do promjene „biti“ čovjeka kao odlikovanoga bića među drugim bićima. Egzistencijom se imenuje singularnost slobode. Reći da čovjek egzistira i da je slobodan, kako to na jednom mjestu na tragu Heideggera kaže Sartre u njegovu glavnome djelu Bitak i Ništa (L’etre et le Néant), znači izreći jedno te isto. (Vidi o tome: Žarko Paić, Projekt svobode: Jean-Paul Sartre – filozofija in angažma, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2007.) Egzistencija označava slučaj i konačnost. Sloboda se, pak, odnosi na radikalni prekid s logikom kauzaliteta. Od novoga vijeka zakoni prirode na kojima počivaju prirodne znanosti (matematika i fizika) postaju modelom u kojem se pojavljuje lik istinske filozofije. Poznato je da je to ključna postavka Hegelova sustava. Kierkegaard se s njom razračunavao osobito u kratkome spisu Zaključna neznanstvena bilješka. (Sören Kierkegaard, Concluding Unscientific Postscript, Cambridge University Press, New York, 2009. Vidi o tome: Merold Westphal, „Kierkegaard and Hegel“, u: Alastair Hannay i Gordon D. Marino (ed.), The Cambridge Companion to KIERKEGAARD, Cambridge University Press, New York, 1998., str. 101-124.) Ako je filozofija sustav i metoda žive beskonačnosti pojma, onda se Kierkegaardov „sustav“ i „metoda“ smještaju u antifilozofiju. Pobuna protiv vladavine apsolutnoga duha jedna je od značajki ove antimetode i antisustava. Ali, sama struktura takvoga mišljenja djeluje unutarnjim razračunavanjem s metafizikom apsolutnoga znanja. To se zbiva preokretom dijalektike s pomoću njezinih sredstava. Mistika trijada u Hegela odgovara sekularnome teologijskome obratu u Kierkegaarda. Mnogi će tumači životopisa danskoga filozofa pritom posegnuti za mistikom „tri krize“. Umjesto govora o tri stadija ili faze njegova mišljenja, prihvatljivim se čini uputiti na tri sfere egzistencijalnoga rastemeljenja duha kao apsolutne istine: (1) estetsku koja obilježava razdoblje otkrića pojma tjeskobe, straha i ironije počevši od 1841. godine; (2) etičku koja otpočinje 1846. godine i doseže vrhunac najznačajnijim spisom Ili-Ili; (3) religioznu koja se sabire u antifilozofijskoj kritici objektivizma filozofije kao apsolutne znanosti i neautentične vjere kršćanstva od 1854. do smrti 1855. godine. (John D. Caputo, How to Read Kierkegaard, W.W.Norton & Comp., New York, 2008., str. 2-5.) Misliti egzistenciju znači misliti nesvodljivo područje životnosti analitike konačnosti. Iz nje proizlazi bitna oznake vremenitosti. No, ova tautologija dolazi otuda što oba pojma – sloboda i egzistencija – nastaju iz nečega što ih uopće omogućuje s onu stranu povijesnoga i logičkoga utemeljenja značenja. Vidjet ćemo da je Heideggerova analiza Schellingove Rasprave o slobodi (Freiheits-Behandlung) kao creda metafizike njemačkoga idealizma upravo usmjerena na pokušaj razračunavanja s bestemeljnošću pojma egzistencije. Drugim riječima, pitanje o egzistenciji nije tek usputno pitanje suvremene filozofije. Ono se pokazuje odlučnim za zadaću povijesnoga mišljenja. Razlog je u tome što sloboda i egzistencija nadilaze horizont bitka. U neodređenosti i otvorenosti spram nadolazećega vremena događaj singularnosti egzistencije uvodi u preokret metafizičke pozadine. Nije riječ o pukome dekoru zastiranja filozofije. Nešto je ipak drugo posrijedi. Svi prekretni mislioci na ishodu novovjekovnoga razdoblja pronalaze svoje vlastite „heroje“ i „vitezove“ egzistencije u daljnjoj i bližoj prošlosti. Sjetimo se Marxove disertacije koja je odredila njegovo mišljenje slobode i kraja povijesnoga svijeta kapitalizma: Razlike između Demokritove i Leukipove filozofije prirode. Namjesto Demokritova atomizma „nužnosti“ prirode Marx je posegnuo za Leukipovim stavom o deklinaciji atoma. Traganje za mogućnostima „slučaja“ kao prostora mogućnosti slobode odredilo je njegovo mišljenje revolucije kapitalizma. (Karl Marx i Friedrich Engels, MEW, Bd. 40, Ergänzungsbänd: Schriften bis 1844., I. dio, Dietz, Berlin, 1968., str. 311-366.) Kierkegaardovo razračunavanje s Hegelovom apsolutnom znanošću zahtijeva drukčije shvaćanje povijesnosti i vremena. Možemo ga imenovati događajem egzistencijalne odluke o mišljenju koje više nije filozofija, ali nije niti teologija unatoč ironičnome smjeru religioznoga obrata estetike i etike. Kako to valja razumjeti? Jedan je put tumačenja onaj s kojim se Kierkegaard danas uvrštava u prethodnike filozofije egzistencije. Drugi put želi nas uvjeriti koliko su njegove postavke srodne postmodernome zaokretu u filozofiji. Zbog nastojanja da kontingencija, neodređenost, fragmentarnost, ironija i paradoksi nadomjeste platonsko-hegelovsku metafiziku ideja i apsolutnoga znanja sve se podvrgava drukčijem poretku kazivanja. (Vidi o tome: Leo Gabriel, Existenzphilosophie: Von Kierkegaard bis Sartre, Herold, Wien, 1951. i Martin J. Matuštík i Merold Westphal (ur.), Kierkegaard in Post/Modernity, Indiana University Press, Bloomington, 1995.) Promjena kazivanja iziskuje promjenu mišljenja. Subjekt sada govori konkretno o živoj pojedinačnosti vlastite egzistencije. Ironija i komika izabrana su sredstva „pripovijedanja“. Ali što se to i o čemu „pripovijeda“? Filozofija nije mit, a nije ni pjesništvo s kojima otpočinje umjetnost. Što su onda spisi poput Pojma tjeskobe, Dnevnika zavodnika, Straha i drhtanja, Filozofskoga trunja – ogledi na rubu književnosti i filozofije ili misaono kazivanje podobno vremenu kraja apsoluta? Dakako, uz Kierkegaarda se kao prethodnik postmodernoga obrata u suvremenoj kulturi uvijek navodi i Nietzsche. Koliko god da su to zavodljive priče o utjecaju mišljenja i izvan svoje epohe, toliko nisu od velike pomoći za uvid u ono što je bitno. Heidegger je u svojim predavanjima o metafizici njemačkoga idealizma s posebnim osvrtom na problem slobode u Schellinga nedvojbeno pokazao da isto vrijedi i za samoga Kierkegaarda. Naime, da je njegovo mišljenje egzistencije kao radikalizacije subjektivnosti subjekta u odnosu spram pitanja o bitku i vremenu posredovano i nadahnuto upravo Schellingovim razmatranjem odnosa temelja i egzistencije. (Martin Heidegger, Die Metaphysik deutschen Idealismus. Zur erneuten auslegung von Schelling: Philosophische untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809) (1941) [1991], GA, Bd. 49, V. Klostermann, 1991., str. 17-82.) Ovo razmatranje ponajprije nastoji otvoriti prostor za shvaćanje egzistencije u horizontu vremena. Budući da Heidegger ustvrđuje iz razdoblja spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) da se „bit“ čovjeka (tu-bitka, Da-sein) nalazi u njegovoj egzistenciji, tada je razvidno kako pojam egzistencije pripada ljudskome svijetu. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M.Niemeyer, Tübingen, 2006., 19. izd., str. 45.) Ali samo unutar metafizičkoga sklopa povijesti čovjek ima dostojanstvo vlastita bitka. Sloboda neizostavno čini njegovu autentičnost. Za razliku od načina bitka biljke, stijene, životinje, ljudski se bitak odnosi egzistencijalno spram svijeta. To znači da se spram nadolazećega u formi autentične budućnosti razotkriva mogućnost nastanka i nestanka svjetovnosti svijeta uopće. Tjeskoba označava taj čudovišni (Unheimlich) nastanak bestemeljnosti slobode. Kierkegaard kao mislilac egzistencije autentičan je mislilac slobode. Iskustvo subjekta u traganju za istinom označava put ovoga mišljenja. Pogrešno bio bilo zaključiti da je istina relativna zbog toga što je „subjektivna“. Egzistencija se ne može svesti na bilo koji drugi način apriornoga samoodređenja čovjeka umom ili samosviješću. Naprotiv, umjesto znanja u formi napredovanja u svijesti o slobodi, kako Hegel u Fenomenologiji duha određuje povijesni razvitak apsoluta od stajališta neposrednosti o-sebi do stajališta posredovane neposrednosti za-sebe duha samoga, Kierkegaard odlučno preokreće metafizički način razumijevanja bitka uopće. Pitanje egzistencije nije stoga tek korak u smjeru antropologije ili, pak, nove filozofije usmjerene protiv sustava i metode spekulativne dijalektike. Posve suprotno, pitanje „o“ egzistenciji nužno postaje unutarnja kritika i preokret čitave metafizike u samoj sebi. A to ujedno znači kritike i preokreta ontologije uopće. Vidjeli smo da tri sfere egzistencije formalno pripadaju razvojnome putu Kierkegaardova mišljenja. Sve tri paradigme preokretanja zapadnjačke metafizike izvedene u 19. stoljeću vođene su idejom uspostavljanja novoga načina mišljenja povratkom u ono što je vremenski vezano uz iskonsku povijest, ali se pokazuje u ekstatičkoj budućnosti. Nietzsche razotkriva volju za moć kao vječno vraćanje jednakoga. Dovršenjem filozofije u slici nadčovjeka ozbiljuju se povijesne mogućnosti metafizike. Marx svoju destruktivnu dijalektiku povijesti uvodi kao protutežu Hegelovoj konstruktivnoj dijalektici apsolutnoga duha. Kierkegaard, naposljetku, nastoji otvoriti pitanje egzistencijalne vjere subjekta kao pojedinca s onu stranu razlike filozofije i teologije. Deleuze i Guattari su u spisu Što je filozofija? (Qu’est -ce que la philosophie?) pronašli zanimljivu formulu za rastemeljenje stroja transcendencije od Platona do Hegela. Umjesto načela proizvodnje ideja unutar institucionalnoga okružja države i njezinih ideologijskih mehanizama moći, Nietzsche, Marx i Kierkegaard djeluju poput rizomatskoga stroja preokretanja i rastemeljenja svetoga Graala znanja – institucija – života. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005.) Kada se to ima u vidu, lako je objasniti zašto je u sve trojice riječ o pokušaju kazivanja istoga u razlikama i zašto je, k tome, čitava djelatnost njihova mišljenja na putu prekoračenja epohalnih granica filozofije. Tako Nietzsche preuzima poslanstvo estetskoga prevrednovanja svih vrijednosti (bitka). Marx poduzima kritiku društvenih odnosa koji omogućuju da kapital u formi tzv. ekonomskih zakona robne proizvodnje postaje bezavičajnost povijesti i samoga čovjeka. Najzad, Kierkegaard razotkrićem egzistencije otvara pitanje subjekta u modernome razumijevanju bestemeljnosti vjere. Toponomija njihova mišljenja pripada, dakle, slobodi kao događaju. Tri su različita modusa ovoga događaja: (a) volja za moć, (b) praksa rada i (c) egzistencijalna vjera. (Vidi o tome: Branko Despot, Vidokrug apsoluta: Prilog indiskutabilnoj dijagnostici nihilizma, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1972.) To je istodobno preokretanje čitave strukture filozofije u liku apsoluta. Kao supstancija-subjekt on pronalazi svoju „bit“ u „egzistenciji“ čovjeka. Izvršitelj ili subjekt volje za moći, prakse rada i egzistencijalne vjere nije ipak nikakav izolirani pojedinac, ali ni podruštvljena jedinka u sklopu neke ljudske zajednice. Filozofija misli apsolut uvijek u sklopu mišljenja cjeline bitka, Boga, kozmosa i čovjeka. Ako iščezava ovo metafizičko ustrojstvo, kako ga naziva Heidegger, možemo opravdano govoriti o kraju filozofije njezinim prevladavanjem/dokidanjem (Hegel-Marx) ili prebolijevanjem. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“ u: Zur Sache des Denkens, M.Niemeyer, Tübingen, 1976.) Zbog toga ostaje prijeporno je li uopće Kierkegaardov pojam egzistencije još uvijek metafizičkoga ranga u preokretanju ili, pak, iz njega proizlazi već pad na razinu antropologije (ljudskoga) subjekta. Odluka o tome ne pada u razračunavanju s Hegelovim sustavom apsolutne znanosti. Ključ rješenja je u preuzimanju bitnih postavki Schellingova sustava slobode u filozofiju egzistencijalne vjere. (Vidi o tome: Jochem Henningfeld, „Angst – Freiheit – System“: Schellings Freiheitsschrift und KIerkegaards Der Begriff Angst“, u: Jochem Henningsfeld i Jon Stewart (ur.), Kierkegaard und Schelling: Freiheit, Angst und Wirklichkeit, W. de Gruyter, Berlin – New York, 2003., str. 103-115.) Teorija, nadalje, postaje praktična moć znanstvenoga rada. Poietička djelatnost, naprotiv, razdvaja se u etičko-religioznome iskustvu subjekta bez svijeta. Nestanak svijeta ovdje se odnosi na gubitak središnje strukture upravljanja poviješću. Ako to više nije Bog i bitak, na njihova mjesta mora doći nešto drugo. Logika nadomjeska postavlja na mjesto Boga institucionaliziranu moć monoteističke vjere kršćanstva. Na mjesto bitka dolazi apsolutna znanost rada. U formi industrijske proizvodnje ona upravlja društvenim napretkom modernoga svijeta. Što, pak, nazivamo modernošću sklop je znanosti, tehnike i društva. Na taj način kritika kršćanstva u Nietzscheovu Antikristu zbog porobljavanja imanencije života u njegovoj ekstatičkoj životnosti istovjetna je Marxovoj kritici otuđenja rada u kapitalističkoj proizvodnji. U fetišizmu robe skriva se proizvodnja ideologije kao lažne svijesti. Problem je, dakako, u tome što su obje kritike s onu stranu kritike vrijednosti i svijesti o bitku kao takvome. Obje smjeraju s onu stranu bitka kao postojeće zbilje. Jedna se kreće u smjeru nadčovjeka prevrednovanjem dosadašnjih vrijednosti, a druga u smjeru komunizma kao riješene zagonetke spora između prirode i čovjeka. Kritikom uvjeta mogućnosti kapitalizma kao izokrenute „biti“ razvitka svjetske povijesti Marx preokreće Hegela na noge. Ali, načelo dijalektike povijesti formalno ostaje isto. Komunizam se izričito određuje racionalnim odnosom čovjeka spram prirode. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. ) Kako, međutim, stoji stvar s preokretanjem metafizike kod Kierkegaarda? Ako je egzistencija način zbivanja slobode u ljudskome bitku, onda je moguće govoriti o tri usporedna, različita i paradoksalno ista puta na kojima se mišljenje vjere kao nesvodljive egzistencije subjekta pokazuje u svijetu. To su već spomenute tri krize u njegovu životu: estetska, etička i religiozna. Kierkegaard je 1847. napisao ogled naslovljen „Kriza uopće i kriza u životu jedne glumice“. U njemu se bavi „sferama egzistencije“. Umjetnik u razlici spram etičkoga ili religioznoga čovjeka uvijek vodi život posvećen egzistencijalnim ciljevima. No, samo kršćanska vjera pruža izvor istinske egzistencije. Razlog leži u tome što iz njezina paradoksa, jer vjera je s onu stranu razuma, slijedi uzlet čovjeka iz vlastite subjektivnosti u sferu izvan apsolutnoga znanja o bitku. (Howard V.Hong i Edna H.Hong (ur.), The Essential Kierkegaard, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 2000. Vidi o tome: George Pattison, „Art in an age of reflection“, u: Alastair Hannay i Gordon D.Marino (ur.), The Cambridge Companion to KIERKEGAARD, Cambridge University Press, New York, 1998., str. 76-100.) Kako protumačiti da Kierkegaard „sfere egzistencije“ razlaže iz biti subjektivnosti subjekta? Ponajprije, ono što pripada estetskoj sferi nalazi se u djelima umjetnosti od glazbe, književnosti do kazališta. U unutarnjem dijalogu i kritici s Hegelovom estetikom jasno je da Kiekegaard u skladu s idejom romantike visoko uzdiže kazališnu umjetnost. Drama progovara licem u lice o odnosima između likova. Povijesno individuiranje pritom, doduše, pokazuje nemogućnost prelaženja iz jedne epohe u drugu. Grčki svijet tragedije i srednjovjekovno kršćanstvo dva su nepomirljiva svijeta u razvitku estetskoga osjećaja. Teško je pronaći bitne razlike između Kierkegaarda i Hegela glede određenja neposrednosti prirodne duše u Grka i posredovanja refleksije s dolaskom kršćanstva. Hegelov prikaz nastanka subjektivnosti u njegovoj Estetici kao i u Fenomenologiji duha razlikuje se od Kierkegaardove analize samo po tome što u potonjoj tragedija povijesti kao „nesretne svijesti“ ne može biti razriješena metafizičkim strojem prevladavanja/dokidanja (Aufhebung). Umjesto toga sve postaje pitanje egzistencijalnoga iskustva pojedinačnoga subjekta. Njegova je istina kontingentna. A to znači da je nesvodljiva na znanje koje dolazi u novoj formi buduće epohe. Adorno je bio u pravu kad je u svojoj izvrsnoj studiji o Kierkegaardu već u podnaslovu uputio na temeljni problem preokretanja hegelovske dijalektike. Ono što čini Kierkegaard u estetskoj „sferi egzistencije“ jest radikalna konstrukcija apsolutno drugoga u svojoj negativnosti. (Theodor W.Adorno, Kierkegaard. Konstruktion des Ästhetischen, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1962., str.) Određenje filozofije time se bitno mijenja. Kada istina zadobiva „subjektivno“ značenje, tada više nije stvar u opreci apstraktnoga i konkretnoga mišljenja. Formalni nesporazum u Kierkegaarda spram Hegelova sustava i metode filozofije nastaje otuda što on napada ideju povijesti kao apsolutnoga znanja prigovorom o apstraktnome mišljenju koje pod univerzalnost pojma svodi pojedinačnu egzistenciju čovjeka. No, Hegel je radikalno kritički pokazao što znači apstrakcija kao nekovrsna ideologijska opsjena. Kierkegaardov prigovor zbog toga se tek formalno može smatrati netočnim. Ali stvar je u nečemu drugome. Subjekt se ne konstruira iz etičko-religiozne sfere života. Veličina je Kierkegaardova obrata i preokreta metafizike u tome što na mjesto supstancije postavlja egzistenciju (pojedinačnoga) subjekta u njegovoj konkretnoj životnosti. Time ne dolazi do prevladavanja/dokidanja supstancije i subjekta u onome trećem. Poznato je da se u Hegela radi o dijalektičkoj sintezi proturječja, a kod Schellinga o filozofiji identiteta u sustavu apsolutne filozofije. Umjesto filozofije apsoluta estetska konstrukcija samoga života u znakovima tjeskobne egzistencije etičko-religioznim putem transcendencije otvara mjesto Boga. Naravno, subjekt je konstruiran s pomoću egzistencijalne vjere. Podrijetlo te vjere ne može biti teologijsko. No, isto tako ne može biti ni filozofijsko u tradicionalnome smislu riječi. Izvor egzistencije nalazi se u sferi autentične vjere (srca). Zbog toga je filozofija za Kierkegaarda paradoksalan put mišljenja samoga događaja ove slobode bez temelja. Najbliži svjedok za taj misaoni preokret jest Schelling. U Raspravi o biti slobode (Freiheits-Behandlung) skriva se nastanak svega onog što će obilježiti suvremenu filozofiju. Pojam egzistencije pritom ima strategijsku važnost za novo mišljenje. Ako za Kierkegaarda filozofija više ne može biti istovjetnost supstancije i subjekta u prevladanome/dokinutome obliku više forme samosvijesti koja formalno pripada drugoj i trećoj „krizi“ kao etičko-religiozno iskustvo egzistencije, tada se suočavamo s paradoksom da „bit“ filozofije nakon kraja metafizike apsolutne znanosti (duha) postaje estetska konstrukcija bitka (razlike) i vremena (ponavljanja). Jasno je da su to pojmovi Deleuzeove ontologije. U bitnom oni se nadovezuju na Kierkegaardovo mišljenje iz spisa Ponavljanje. (Sören Kierkegaard, Repetition and Philosophical Crumbs, Oxford University Press, Oxford, 2009.) U njemu se izlaže kritika Zenonove aporije o nemogućnosti kretanja. Problem je u tome što je egzistencijalno iskustvo slobode ono koje konstruira ideju subjekta kao izvorno moderni projekt. Estetsko iskustvo, dakle, za Kierkegaarda označava sferu nastanka slobode s onu stranu temelja i utemeljenja bitka kao vrijednosti. Egzistencija je izvorno estetska konstrukcija. Događa se u tjeskobi subjekta transcendencijom spram Boga. Stoga je ona nužno početak oblikovanja etičko-religiozne drame subjekta bez vlastite supstancije ili onoga što je za Hegela označavao pojam svijeta u razvitku od subjektivnoga preko objektivnoga do apsolutnoga duha. U drami se suočavamo izravno s ljudskom egzistencijom. Pjesništvo je, između ostaloga, transcendencija riječi. Glazba na svojim vrhuncima kao što je to u slučaju Beethovena dehumanizira svijet. Ali ujedno ga kao jedina od svih umjetnosti dovodi do krajnje granice stapanja s apsolutom. Sve se to događa u prostoru između ljepote i uzvišenosti. Iz biti glazbe proizlazi mogućnost prelaska osjećaja u ekstatički doživljaj. Drama, naposljetku, označava sukob subjekta sa samim sobom. Susret s Drugim otvara se u žarištu tog sukoba. Estetsko iskustvo dijaloga dramatskoga je karaktera. Kierkegaard ovu misao nije, međutim, posve razvio u vlastitome spisateljskome činu. Diskurs njegova spisateljstva ima svoje tragove u religioznih mislilaca kao što su sv. Augustin, Pascal i Martin Luther. Ali subjekt ispovijesti proživljava ne samo vlastitu dramu egzistencije. Štoviše, kroz njegovu se osobnu dramu zbiva iskustvo modernoga subjekta. Događaj negativne slobode i uspostavljanje pozitivnosti onoga što izmiče svakoj refleksiji njegovo je samoodređenje. Naravno, riječ je o autentičnome djelovanju. Ono estetski konstruira drukčiji odnos spram izvora etike i vjere. Samo u tom smislu može se razumjeti zašto je ipak naposljetku pojam egzistencije u Kierkegaarda preokrenuti platonizam drugim sredstvima. Bitna razlika spram Nietzschea jest u tome što se kroz egzistencijalnu vjeru kršćanstvu podaruje izgubljeno dostojanstvo autentične objave – događaj slobode i otvorenosti bitka izvan svekolike dosadašnje povijesti. Koliko je taj put mišljenja uistinu otvoren za nadolazeće mišljenje, drugo je pitanje. Heidegger u svojim predavanjima o razlici između Schellinga, Kierkegaarda, Jaspersa i njegova mišljenja koje u to vrijeme još uvijek pripada dosezima spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) kaže: „’Egzistiranje’ znači za Kierkegaarda u izričitome smislu: ‘egzistirati u istini’, tj. biti u istini kršćanske vjere pojedinačni čovjek pred Bogom. (Ustvari, ‘u’ zbilji – biti Kristom pred apsolutnom zbiljom). Postati-objavom.“ (Martin Heidegger, Die Metaphysik deutschen Idealismus. Zur erneuten auslegung von Schelling: Philosophische untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809) (1941) [1991], GA, Bd. 49, V. Klostermann, 1991., str. 25-26.) Ispovijest duše u dijalogu s Drugime određuje način putovanja subjekta do istine. Za razliku od znanstvene metode i logike same stvari, istina mora biti posredovana vlastitim udjelom u spoznaji božanskoga. Bavljenje umjetnošću nikad se stoga ne događa zbog umjetnosti same. Autonomno umjetničko djelo u doba modernosti nije dokaz prevlasti estetike nad etikom i vjerom. Radi se o posve drukčijem načinu mišljenja. Tragove mu već nalazimo u romantici. Ali ipak nije njome prožeto u potpunosti. Patos subjektivnosti neizbježno razotkriva ono najdublje u razumijevanju vremena. Kako i na koji način? Pojam vremenitosti sada se razlučuje između beskonačnosti teorijskoga znanja (Platon-Descartes-Hegel) i konačnosti etičko-religiozne tjeskobe. Iz nje upravo nastaje egzistencijalna vjera. Njezino je rodno mjesto estetska konstrukcija paradoksa bitka i ljubavi. Um određuje granice spoznaje unutar područja bitka. Ljubav, tome usuprot, kao „luda vjera“ nadilazi granice uma. Štoviše, ljubav u svojem estetsko-etičkome pozivu Drugome postaje bezuvjetno traganje za Bogom. Bez prisile transcendencije „odozgo“ ta se ljubav događa u posvemašnjoj slobodi odnosa. Od spisa Dnevnik zavodnika i dalje, neprestano se nastoji otvoriti mogućnost susreta beskonačnosti i konačnosti u onome što ne može biti sintezom niti identitetom. Nazovimo to praznim mjestom razlike između bitka, Boga i nesvodljive egzistencije subjekta. U tome valja vidjeti razloge zašto je Kierkegaard danas najviše filozofijski prihvaćen kao mislilac etičkoga obrata te zašto se smatra prethodnikom ne tek filozofije egzistencije i egzistencijalizma (Jaspers i Sartre), nego ponajprije postmodernoga etičkoga obrata (Lévinas). (Vidi o tome: J. Aaron Simmons i David Wood (ur.), Kierkegaard and Lévinas: Ethics, Politics and Religion, Indiana University Press, Bllomington i Indianapolis, 2008.) Iako Kierkegaard nije ostavio nikakvu estetiku, kao što nije napisao nikakvu etiku zbog toga što se njegovo mišljenje u bitnom svodi na radikalnu kritiku Hegelove spekulativno-dijalektičke logike povijesti, posve je jasno da su njegovi spisi poput Nietzscheovih bili nadahnuće za umjetnike ekspresionizma i egzistencijaliste. Koliko je taj utjecaj ispresijecan istodobno razotkrićem autonomije umjetničkoga djela u estetici moderne, kraljevstvom subjekta u duhu ironije i ponajviše kritikom formalizma znanosti i vjere u sustavu racionaliziranja modernoga društva, vidi se u tome što je Franz Kafka smatrao Kierkegaarda i Nietzschea prethodnicima moderne umjetnosti i svojim duhovnim srodnicima. (Vidi o tome: Ingeborg C. Henel, „Kafka als Denker“, u: Claude David (ur.), Franz Kafka: Themen und Problemen, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1980., str. 48-65.) Jedna od iznimno važnih tema sučeljavanja s Hegelovom estetikom svakako je analiza pojma tragedije. Ako je pojam ironije bio za Kierkegaarda nužan način drukčijega mišljenja s onu stranu sustava, tada je samorazumljivo da se konstrukcija estetske sfere egzistencije mora događati u jazu svjetova. Svi pojmovi „egzistencijalne analitike“ od tjeskobe, straha, smrti u sudaru s beskonačnošću apstraktnoga stroja povijesne dijalektike preokrenuti su pojmovi platonsko-hegelovske metafizike. Primjerice, u spisu Ili-Ili gdje se razlaže razlika između tragičnoga u drevnoj grčkoj i u modernoj drami naglasak je na dva modusa istoga. Patnja odlikuje sudbinu klasičnoga heroja. Žrtva za (buduću) zajednicu opravdava vrijednost univerzalnoga Zakona. „Nužnost“ žrtve i „mogućnost“ žrtvovanja bez krajnje „svrhe“ i konačnoga „cilja“ razlikuju dva svijeta – antički i moderni. Estetski obrat u modernoj drami pojedinačnu žrtvu ne opravdava, dakle, univerzalnim razlozima. Relativizmom slučaja u složenosti povijesnih događaja tragična se žrtva pokazuje u vlastitoj boli subjekta. Razlika je u tome što Hegel pretpostavlja egzistenciju apsoluta u povijesnoj formi političke zajednice kao što je država. Ona jamči slobodu u apstraktnoj općenitosti vladavine zakona. To čini uvjet mogućnosti pojedinačne egzistencije. No, taj pojedinac za Hegela može biti samo građaninom države. Unutar dijalektike građanskoga društva i političke države odvija se njegov zbiljski život. Kierkegaard, naprotiv, polazi od pojedinačnosti subjekta prije svakog mogućeg zajedničkoga bitka. Politika istine otuda ne može biti izvedena iz liberalnoga ili protuliberalnoga nadahnuća. Sve je to ionako posrnuće u vulgarno bavljenje svakodnevicom iz interesa. Filozof i teolog ne mogu očuvati poziv dostojanstva mišljenja i poslanstvo vjere ukoliko se spuštaju ispod razine vlastita „viteštva“. Nesvodljivost egzistencijalne vjere zahtijeva svoje „vitezove“ istine, a ne „mučenike“ religiozno-ekonomskih interesa društva i države. (Vidi o tome: Graham M. Smith, „Kierkegaard from the point of view of political“, History of European Ideas, br. 31/2005., str. 35-60. www.elsevier.com/locate/histeuroideas) Tragična subjektivnost, pak, s kojom Kierkegaard računa nema nikakvu zaštitu apstraktne općenitosti. Ona je izložena na milost i nemilost bezavičajnosti. Zavodnik (Don Juan), Faust i lutajući Židov kao tri „reprezentativne figure“ u Ili-Ili postaju paradigmatskim figurama raskorijenjenosti i bezavičajnosti. (Sören Kierkagaard, Either/Or: A Fragment of Life, Penguin, London, 1992). Ljubav, znanje i nomadizam duha čine tri temeljna pojma nove estetike. Moderna subjektivnost bez svijeta zbog toga neprestano traga za novim načinom metafizičkoga opravdanja. U pojmu egzistencije skriva se pritom konačna granica preokretanja metafizike. Bez svijeta u formi ovoga ili onoga nadomjeska apsoluta sve je osuđeno na „vječno postajanje“. Sve isklizava u nešto Drugo i različito. Utoliko je jasno da Kierkegaard mora uvesti protutežu Hegelovome shvaćanju estetskoga unutar njegove filozofije apsolutnoga duha. Ovdje filozofija umjetnosti pripada području neposrednoga osjećaja. Filozofija religije odnosi se na posredovani doživljaj. Apsolutno znanje filozofije u sintezi neposrednosti i posredovanosti (estetike i religije) sebe, naposljetku, zna kao kraj povijesnoga razvitka. Sve se zbiva poput naslova jednog romana Aldousa Huxleya, Vrijeme mora jednom stati. „Nesretna svijest“ nužna je sa stajališta sustava. Da bi filozofija apsoluta imala metafizičko opravdanje u živoj beskonačnosti istoga patnje su u povijesti istodobno nužne i svete. (Vidi o tome: Lore Hühn, „Sprung im Übergang: Kierkegaards Kritik an Hegel im Ausgang von der Spätphilosophie Schellings“, u: Jochem Heningfeld (ur.), Kierkegaard und Schelling: Freiheit, Angst und Wirklichkeit, str. 133-183.) No, problem koji Kierkegaard uvodi u estetskoj konstrukciji egzistencije nije tek u tome što samome kršćanstvu paradoksalno pridaje oznaku komedije „svjetskoga duha“. Stvar je u postavljanju u pitanje ideje vječnosti i beskonačnosti kao takve bez odnosa spram pojedinačnoga subjekta. Problem se nastoji riješiti uvođenjem pojma ponavljanje. Taj pojam je tek izvanjski srodan Nietzscheovome vječnom vraćanju jednakoga. Otvorenost vremena u nabačaju mogućnosti promjene bitka kao temelja u smislu postojanosti i nepromjenljivosti skriva se upravo u pojmu ponavljanja. Može se čak ustvrditi da je to pojam „revolucije“ u samoj „biti“ subjekta. ( Primož Repar, Eksistencialna revolucija, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2013.) Vrijeme u egzistencijalnome određenju bitka kao odlučnosti djelovanja i promjene stanja pretpostavlja u sebi „nužnu slučajnost“ slobode. A ona, pak, nadilazi puku mogućnost izbora i njezinu suprotnost u nemogućnosti izbora. Stvar otpočinje s ponavljanjem u svijesti subjekta. Kada više sjećanje nije pasivni čin sabiranja prošlosti, obrat seže do skoka u stroj pamćenja. Aktivna mogućnost nastanka „novoga“ iz ponavljanja vremenitosti koje, kako kaže Kierkegaard, nije zamrznuto u grčkoj urni kao u jednoj pjesmi Johna Keatsa, određuje „bit“ ponavljanja. Na osnovama Nietzschea i Kierkegaarda upravo je Deleuze izgradio svoju ontologiju postajanja i mnoštva u opreci s Heideggerovovim mišljenjem događaja. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington – Indianapolis, 2004. i James Williams, Gilles Deleuze’s Difference and Repetition: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2005.) Ponavljanje određuje bitnu dimenziju vremena. Kako se ponavljanje, međutim, može misliti unutar „sfera egzistencije“ ako je estetska konstrukcija subjekta već uvijek ona vremenitost s kojom izvorno vrijeme događaja nadilazi vječnost i trenutak? Vrijeme kao egzistencijalni bezdan: Konačnost i ponavljanje Može li se uopće egzistencija pozitivno odrediti? Nije li u tom pojmu još od samoga početka i prije Schellingove Rasprave o biti slobode nešto „sudbinski“ uklopljeno iz povijesti zapadnjačkoga mišljenja što se ne može otkloniti ni kad se pojam rabi u drukčijem značenju od uobičajenoga? Naposljetku, trebamo li i „danas“ misliti egzistenciju iz razlike spram „biti“ (essentia) u metafizičkome razumijevanju bitka ili je možda moguće tu razliku sačuvati u jednom drugome mišljenju polazeći od mogućnosti otvorenosti slobode same? Misliti pojam egzistencije iz događaja slobode koji ne pripada subjektu, ali ga omogućuje u onome smislu koji je otvorio Kierkegaard, znači poći od ove pretpostavke: vrijeme se pokazuje (unutarnjom i vanjskom) granicom egzistiranja. Pojam granice, dakako, valja shvatiti u smislu mogućnosti razlučivanja unutar istoga. Granica nije, dakle, prostorno određena „u“ bitku poput fizičke granice. Neodređenost se ovdje čini primjerenim pojmom. Naime, govor o granici (unutarnjoj i vanjskoj) samoga egzistiranja pokazuje da se ne radi o pukoj razlici između dvojega, primjerice, živoga i neživoga, čovjeka i Boga. U slučaju ontologijske granice egzistiranja vrijeme se ne vremenuje kao ono između dvojega, vječnosti i trenutka, jer je upravo bitak u prisutnosti (ousia) ili sadašnjosti uzor za mišljenje teologijskoga odnosa spram svijeta. „Vječno sada“ (nunc stans) od Aristotela predstavlja fatalnu granicu za shvaćanje Boga, bitka i vremena. Zašto je tome tako? Heidegger na mnogo mjesta svojih predavanja upozorava da je to povijesni događaj mišljenja, a ne mišljenje povijesnoga događaja. Ovo treba posebno istaknuti. Mišljenje se nikad ne može apsolutizirati. Ono nastaje kao događaj i nestaje s drugim povijesnim događajem. Što preostaje kada se uspostavlja „novo“ mišljenje? Ništa drugo doli sjećanje na ono koje mu je prethodilo u kazivanju bitka i vremena. Povijesno-filozofijski svi su pojmovi s kojima „danas“ mislimo nastali iz drevnih jezika. U njima odjekuje arhajska snaga Grka, novovjekovno razumijevanje svijeta iz tehničke sudbine mišljenja kada se europski jezici vodećih nacija-država poput francuskoga, engleskoga i njemačkoga uzdižu do prijestolja metafizike. U tom pogledu jasno je da se danski jezik na kojem su napisane knjige poput Pojma tjeskobe ili Ponavljanja nužno pojavljuje rubnim jezikom mišljenja. Kierkegaard je u svojem temeljnom filozofijskom spisu Ili-Ili pokazao da se granice mišljenja između raznolikih sfera egzistencije nalaze u samome događaju „života“. (Vidi o tome: Enzo Paci, „Živeči Kierkegaard in resnični pomen zgodovine“, u: Živeči Kierkegaard, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 1999., str. 89-90. S talijanskoga prevela Saša Jerele) Za razliku od putovanja svijesti u Hegelovoj Fenomenologiji duha od nižega spram višega stadija razvitka svijesti „o“ svijetu samome, uvodi se načelo „evolucije“ egzistencijalnih sfera od estetske, etičke do religiozne. Stoga je odlučujuće da se problem odnosa mišljenja i bitka ne razrješava više u putanji njemačkoga idealizma kao tvorba bitka iz čistoga uma u apsolutnoj znanosti duha. Kierkegaardovo je mišljenje egzistencije oslobođenje povijesti od „kontaminacije“ svijesti u formi idealističke konstrukcije svijeta. Čini se da je razložno prihvatiti stav Johna D. Caputa o tome da Kierkegaard nije bio antihegelijanski mislilac u smislu posvemašnjega odbacivanja „sustava“ i „metode“ spekulativno-dijalektičkoga mišljenja. Umjesto toga na djelu se pokazuje alternativna povijest egzistencije koja nadomješta svijest. (John D. Caputo, isto, str. 30-31.) Mišljenje nakon kraja Hegelove metafizike nadahnuto Kierkegaardom, a slično vrijedi i za Nietzschea, uvijek mora imati „rezervni ključ“ za otključavanje onoga nadolazećega. Umjesto transcendencije (bitka), to je sada imanencija (života). (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Immanence – Deleuze and Philosophy, Edinburgh Universiity Press, Edinburgh, 2012.) Jezik mišljenja od samoga je početka filozofije metafizički ustrojen. Granice takvoga jezika stoga su nužno i granice takvoga svijeta. Dovoljno je poput Wittgensteina dodati pridjev prisvajanja ljudskoga subjekta u odredbi jastva. Jezik kao i svijet uvijek je već samo ono što se svodi na „moje“. Ali pitanje je kako dolazi do toga da se jezik metafizički ustrojava u vremenskome kôdu postojanosti i prisutnosti u onome što „jest“ kao postavljenost „ovdje“ i „sada“. Granica ne prolazi između dvojega. Ona se upisuje „u“ način egzistiranja. Iz njega nastaje razlikovanje egzistencijelnoga od egzistencijalnoga odnosa spram vremena. Prvi pretpostavlja beskonačnost i vječnost, a drugi konačnost i vremenitost. Nisu to ipak dva posve različita odnosa spram vremena i svijeta. Njihovo razdvajanje posljedica je uspostava metafizike kao „biti“ zapadnjačke filozofije. Poznato je da je Heidegger u okružju mišljenja izloženoga u spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) Kierkegaadov pojam egzistencije smatrao nastavkom metafizike subjektivnosti subjekta. No, uz dodatak mogućnosti da se iz egzistencijalne analitike tu-bitka (Da-sein) u analizi tjeskobe, smrti i krivnje otvori posve drukčije razumijevanje vremena. (Vidi o tome: Adam Buben, „The Perils of Overcoming ‘Worldliness’ in Kierkegaard and Heidegger“, Gatherings: The Heidegger Circle Annual, br. 2/2012., str. 65-88.) Način egzistencije u razlici spram drugih bića od biljke, stijene do životinje upisuje se u otvorenost bitka. Drugim riječima, iz egzistencije progovara vrijeme kao bezdan slobode. Kako se to događa? Je li Kierkegaard otišao korak dalje u mišljenju onoga nadolazećega od puke egzistencijalne vjere kao istine subjekta samoga? Prije daljnjeg obrazloženja naše temeljne postavke o kraju egzistencije i vjere u svijet u vladavini tehnosfere, valja odmah pokazati da Kierkegaard suprotstavlja spekulativno-dijalektičkoj logici Hegela nešto unaprijed nemoćno i krhko. Umjesto moći prevladavanja/dokidanja povijesti u sintezi žive beskonačnosti kao apstraktno-konkretne cjeline svih određenja od bitka i ništa do postajanja (Werden) preostaje alternativa s onu stranu uma. Nije riječ o „iracionalnosti“ tjelesne ili duševne supstancije. Na Kierkegaarda se doista ne mogu pozivati suvremeni sljedbenici psihoanalize i kognitivnih znanosti. On, naime, pod pojmom egzistencije misli autentični „duhovni“ bitak i to iz estetsko-etičko-religiozne sfere. Razlikovati „egzistenciju“ i „duh“ nije ipak odveć jednostavno. U Derridinoj interpretaciji Heideggerova puta mišljenja nakon Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) s obzirom na fatalni politički angažman u okrilju nacionalsocijalizma 1933-1934. godine, kao i u kritici Heideggerova razumijevanja odnosa tu-bitka (Da-sein) kao egzistencije u odnosu na „svijet“ životinje iz Heideggerovih predavanja 1928-1929. godine, često se upućuje na pojam „duha“ (Geist). (Jacques Derrida, De l’esprit: Heidegger et la question, Galilée, Pariz, 1988.)Međutim, to više nije „duh“ metafizike njemačkoga idealizma. Ovaj „duh“ koji Heidegger koristi u nekim spisima sredinom 1930-ih godina ima značenje egzistencijalne odluke (Entschlossenheit). Nabačajem otvorenosti svijeta izvan svođenja na izričito „ljudski svijet“ egzistencija poprima bitnu značajku određenja tu-bitka (Da-sein). Spominjemo ovo samo zato da bismo vidjeli kako se podrijetlo prijepora između „duha“ kao svijesti i „duha“ kao egzistencije nalazi u Kierkegaardovoj kritici Hegela. (Merold Westphal, „Kierkegaard and Hegel“, str. 112-113.) Duh se ne može izjednačiti s egzistencijom. Isto tako duhovni život ne može se svesti na svijest o vlastitosti subjekta, na neku vrstu intenzivnoga rada samosvijesti. Korijen razlikovanja ovih pojmova očigledno se nalazi u onome što omogućuje oboje. To proizlazi iz metafizike od Aristotela do Schellinga. Duh predstavlja sinonim za znanje o sebi i za specifični bitak onoga što nazivamo duhovnim svijetom od mita, filozofije, religije, umjetnosti do znanosti. Egzistencija, pak, označava način zbivanja samoga duha u posve drukčijoj formi od vladavine (samo)svijesti. Jedno je nemoguće bez drugoga. Kierkegaard stoga polazi od rastemeljenja „duha“ u formi apsolutne samosvijesti subjekta. Ali ono što egzistencijalna sfera uistinu jest nije ništa drugo negoli svekolikost estetsko-etičko-religioznoga života duha u njegovoj konkretnoj ispunjenosti. „Duh“ se ne misli kao temelj, a „egzistencija“ se ne razdvaja od duha da bi bila pukim „životom“ u očitovanjima osjećaja i doživljaja tjelesnosti. Tek bi tada estetski bitak čovjeka-umjetnika postao bestemeljnim. A to znači besmislenim služenjem izvanjskim svrhama užitka bez ljubavi. Prava je formula Kierkegaardova egzistencijalnoga obrata metafizike apsolutnoga duha u tome što se sada, paradoksalno, vjera u svijet pokazuje egzistencijalnim temeljem ljubavi spram Boga. Put transcendencije je formalno isti kao i u Hegela: od neposrednosti osjećaja preko refleksije doživljaja do čiste religiozne intuicije. No, umjesto negacije kao biti posredovanja, što čini osnovu dijalektičke filozofije Hegela, sada je obrat u tome što ono posljednje (vjera) određuje prvo (želju-za-istinom života samoga). Religija kršćanstva, dakle, određuje estetsko iskustvo razdvajanja. Paradoks je ove „lude ljubavi“ i njezina ironija u tome što je put do istine kao biti-Kristom put etički uzvišene egzistencije subjekta kojemu tjeskoba, krivnja i bolest-na-smrt otvaraju mogućnosti nadolazećega vremena. Bestemeljnost slobode u tjeskobi-pred-smrću postaje temeljna struktura egzistencijalne vjere u svijet. (Vidi o tome: Victor Guarda, Die Wiederholung: Analysen zur Grundstruktur menschlicher Existenz im Verständnis Sören Kierkegaards, Forum Academicum, Athenaum – Hain – Scriptor – Hainstein, 1980. ) Stroju Aufhebunga ne može se realno suprotstaviti ono što je u suvremenoj filozofiji učinio Deleuze s mišljenjem razlike, drugosti i mnoštva. Oboje, bitak kao apsolutno znanje i bitak kao postajanje (Hegel-Deleuze) već je uvijek samo utemeljenje-rastemeljenje bitka u procesu njegovih povijesnih preobrazbi. Kierkegaard je pronašao krhku i nemoćnu alternativu u egzistencijalnoj vjeri. To je paradoksalan „stroj“ ponavljanja i razlike subjekta kao estetskoga događaja konstrukcije virtualnih svjetova. Ovo „virtualno“ valja shvatiti u smislu mogućnosti bitka-kao-događaja autentične vjere-u-svijet. Na kraju života u svojoj misaonoj pustolovini imanencije upravo je Deleuze na to skrenuo pozornost. U kakvom su odnosu događaj i vjera-u-svijet? Ponajprije, u Kierkegaardovu temeljnom spisu Ili-Ili razvija se ideja o etičkome nadilaženju estetske sfere egzistencije. Ideja romantične ljubavi kao temelj estetske konstrukcije subjekta uvijek se odnosi na užitak u trenutku. Prolaznost vremenitosti odgovara neposrednosti življenja kao negativne slobode. Vrijeme ekstatičke uronjenosti u slobodu kao događaj bestemeljnosti egzistencije otpočinje, paradoksalno, tek s ključnim egzistencijalnim pojmovima: tjeskobe, krivnje i bolesti-na-smrt. Budući da Kierkegaard „nužnosti“ povijesnoga razvitka apsolutnoga duha u stanju „nesretne svijesti“, koja je za Hegela odlučna za opis moderne svijesti o slobodi subjekta, a otpočinje istinski s romantikom, mora suprotstaviti alternativu u „slučaju“ pojedinačne egzistencije kao umjetničkoga događaja slobode i samodostatnosti življenja izvan društvenih veza i moralnih obveza, problem nastaje u sukobu između dva načina razumijevanja bitka i vremena: (1) bitka kao vječnosti i nepromjenljivosti onoga što jest (esse) i što se pokazuje u vremenu kao njegova „bit“ (essentia) i (2) bitka kao povijesne singularnosti postajanja subjekta (existentia) u konačnosti slobode. Ta su dva razumijevanja bitka i vremena ujedno i dva bitna načina odnosa spram „biti“ čovjeka u egzistencijalnome smislu. Prvi je esencijalističko određenje „prirode“ koja utemeljuje povijesni svijet kao „nužnost“ i „razliku“ iz ideje vječne biti onoga što je isto u svim modusima egzistencije; drugo je antiesencijalističko shvaćanje iz kojeg proizlazi mogućnost nastanka „novoga“ u kontingenciji, prekidu s uhodanim poretkom vječnoga kretanja vretena bitka. Problem koji nastaje s etičkom sferom egzistencije jest u tome što je korak do autentičnoga razumijevanja vremena moguć samo pod uvjetom da se razvije pojam ponavljanja. Iz njega se može tek misliti transcendencija kretanja spram budućnosti. Vrijeme egzistencijalne vjere-u-svijet stoga se „nužno“ pojavljuje u nabačaju (projektu) mogućnosti promjene samoga svijeta. Egzistencija nije, dakle, nikad zajamčena unaprijed. Bog ne djeluje prije vremena. Zbog toga biti-Kristom označava poslanstvo odgovornosti preuzimanja budućnosti kao neprestane promjene. Kierkegaard mora pritom u vlastito razumijevanje vremena u razlici vječnosti i vremenitosti unijeti temeljni paradoks. On u sebi čuva drevni problem kretanja u razlici između Elejaca i Heraklita. Ukratko, ponavljanje nije kretanje prema nazad i nemogućnost kretanja kao u Zenonovoj aporiji o Ahileju i kornjači. Pojam ponavljanja pretpostavlja kretanje spram onoga što se pojavljuje prostorno kao „napredak“ unutar pravocrtnosti, ali vremenski kao povratak u ono što je već „bilo“. Ono što je već uvijek „novo“ nalazi se u nabačaju budućnosti. U Ivanovome Otkrivenju sljedeće Kristove riječi svjedoče o tome: „Jer stari svijet prođe: Gle, sve novo činim.“ Novo proizlazi iz paradoksa ponavljanja (repetition) bitka kao postajanja. Kierkegaardov pojam ponavljanja odlučan je za inovaciju u povijesti metafizičkoga mišljenja. Štoviše, taj je pojam u posve novome značenju preuzeo Deleuze. To je, uostalom, temeljni pojam njegove ontologije postajanja. (Vidi o tome: Gilles Deleuze, Difference et Repetition, Columbia University Press, New York, 1995., str. 5-8.) Obratimo pozornost na sljedeće. Ponavljanje na koje u istoimenom spisu upućuje Kierkegaardov pseudonim Konstantin Konstantinius ne izvodi se iz povijesti bitka kao događaja. Naprotiv, riječ je o istini subjekta kao području ljudskoga odnosa spram estetsko-etičke sfere egzistencije-u-svijetu. Ako su vremenitost trenutka u prolaznosti vremena padom na razinu sadašnjosti i vječnost kao bekonačnost istoga suprotnosti u načinu kojim se vrijeme utiskava u svijest čovjeka, tada je jasno da je problem vremena ovako shvaćen antropologijski problem ljudske subjektivnosti. To, dakako, nije nipošto sporno. Kierkegaard do posljednjega daha vjeruje samo u pojedinačnu subjektivnost. Univerzalnost slobode za njega jest opsjenom, jer sloboda djeluje samo kada je utisnuta u pojedinačni subjekt. Ta nominalistička „vjera“ u utjelovljenje ili individuaciju istine onoga što je s onu stranu vremenitosti razlogom je što se tek u religioznoj sferi može otvoriti autentično razumijevanje vremena. Suvremeni nastavljači Kierkeggarda razdvajaju se otuda u dva smjera: religiozni u filozofiji egzistencije (Karl Jaspers i Gabriel Marcel) i „ateistički“ u egzistencijalizmu (Jean-Paul Sartre). Gdje u svemu tome pripada Heidegger? Odgovor je jednostavan: nigdje! Pitanje Boga već je na razini spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) značilo otvaranje prostora za događaj izvan svođenja na filozofijsku vjeru ili egzistencijalnu vjeru-u-svijet. Rasklapanje ontologije kao metafizike otpočelo je upravo onom bitnom kjerkegorovskom rečenicom s kojom se uistinu napušta svaka apologija subjekta i na njoj izgrađeni pojmovi tjeskobe, krivnje i odgovornosti. „Bit tu-bitka (Da-sein)nalazi se u njegovoj egzistenciji.“ Znači li to da se i sam pojam slobode kao događaja „razvija“ u vremenu ili je već uvijek unaprijed određen kao „bit“ ljudske egzistencije? Naravno, odgovor je isti kao i u Hegela, ali s drugim predznakom. Ako je za Hegela sloboda napredak svijesti „o“ razvitku duha od svoje neposredne prirodnosti do posljednjeg stadija u povijesnome ozbiljenju apsoluta, onda je za Kierkegaarda sloboda otvorenost povijesnoga vremena u kojem egzistencija ne prethodi esenciji, kako je Sartre preokrenuo metafiziku u vlastitome neofihteanskome egzistencijalizmu. Sloboda nema zauvijek opstojeću „bit“. Ali iz nje nastaje egzistencijalni projekt u dijalektičkome skoku do posljednje postaje transcendencije. Na tom se „kraju vremena“ pojavljuje istina kao smisao božanske egzistencije. Čovjek se, dakle, ne ozbiljuje unaprijed u esencijalističkome određenju svoje „sudbine“. Umjesto toga susreće se s tjeskobom i bolešću-na-smrt same egzistencije. „Duh“ i „život“ odvijaju se odatle na planu egzistencijalnih mogućnosti. One nisu beskrajno otvorene, jer bi to značilo posve suprotno od onoga što Kierkegaard govori u Ili-Ili o razlici između estetskoga i etičkoga djelovanja. Estetski izbor označava ne-izbor između životnih odluka. Zbog toga što život za trenutak označava uronjenost u prolaznosti trenutka za ljubav vječnosti shvaćene kao „nunc stans“, ovaj je izbor osuđen na iskustvo romantične ljubavi: Kierkegaard razvrgava zaruke s Reginom u ime slobode estetske (ne)mogućnosti istine. (Vidi o tome: Edward F. Mooney (ur.), Ethics, Love, and Faith in Kierkegaard: Philosophical Engagements, Indiana University Press, Bloomington, 2008.) Paradoks lude ljubavi jest u tome što ona prethodi etičkome izboru, ali ga ne omogućuje. Ljubav i etika nisu suprotnosti želje i uma. Kierkegaard ljubav ne može misliti u tradicionalnome razlikovanju tjelesnoga kao osjetilnoga (eros) i metafizičkoga kao prijateljstvo i duhovno stapanje u Istome (philia), kako je to mišljeno još od Platona. Kada egzistencija dolazi-u-svijet, sve se raskida. Zakon kauzalnosti koji vrijedi za „prirodu“ više ne djeluje. Kontingencija zahtijeva posve drukčije kriterije vrednovanja. Korijen egzistencije nalazi se u vjeri-u-svijet. Sada ona postaje uvjet mogućnosti slobodnoga odnosa spram Drugoga. U tome je „bit“ razlikovanja onog što je tradicionalno bilo u opreci materije i duše/duha, čiste seksualnosti i duševnoga/duhovnoga smiraja. Sloboda se pojavljuje događajem uznemirenosti i potresenosti bitka samoga. Njezino podrijetlo ne može biti „u“ bitku. Stoga je na Kierkegaardovim tragovima, a u vlastitome razumijevanju Heideggera iz doba Bitka i vremena (Sein und Zeita), Sartre skovao primjereni izraz: sloboda ili egzistencija pojavljuje se u svojem nihilizmu poput rupe-u-bitku. (Jean-Paul Sartre, L’etre et le Néant: Essai d’ontologie phénoménologique, Gallimard, Paris, 1976.) Tjeskoba, krivnja i odgovornost mogu biti samo egzistencijali. Tako kaže Heidegger da bi u analogiji s Aristotelom suspenzija kategorijalnoga određenja bitka bila odlučnim korakom s onu stranu metafizike. Sloboda u bestemeljnosti ili bezrazložnosti vlastita bitka ne može se opredmetiti nikako drukčije doli u činu slobodnoga djelovanja. Koliko god on bio čudovišan jer razdire srce osuđenošću na slobodu, pa otuda mistika faktičnosti slobode nadilazi njezino samoodređenje u smislu causa sui (Spinoza), autonomije volje (Kant) i samosvrhe djelovanja (Hegel), svi su egzistencijalni fenomeni već uvijek u znaku ove „tragične sudbine“ modernoga subjekta. Njegova je tragedija sadržana nigdje drugdje doli u praznini vlastita svijeta. Umjesto svijeta i Zakona djelovanja u formi etike, moderni subjekt ima na raspolaganju samo „svoje“ odluke. S pomoću njih konstruira novi svijet sebstva i egoiteta, a ne ulazi u već postojeći svijet. Čak i ako ništa ne želi izabrati, poput Bartlebyja iz kratke priče Hermana Melvilla, sloboda njegove ne-odluke i ne-izbora obvezuje ga na autentično djelovanje iz suspenzije „prirode“ i „društva“. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Bartleby ili o kontingenciji, Meandar Media, Zagreb, 2009. S talijanskoga preveo Ivan Molek) Nemoguć je bilo kakav fenomen estetske konstrukcije tragične romantične ljubavi bez iskrsavanja ove egzistencijalne pretpostavke – slobode stvaranja novoga događaja. Etički izbor pretpostavlja drukčije razumijevanje odnosa vremena i vječnosti. Ponavljanje sada više nema funkciju „dosade“ i „očaja“ egzistencije. Iz tog ontologijskoga „gaza“ bitka dolazi duhovno samoodređenje mudrosti prihvaćanja one vječnosti koja ne dolazi iz sadašnjosti okrenutoj spram prošlosti. Njezin je smjer projektivan, a njezin prostor otvoren spram sfere koja se nalazi unaprijed. U ponavljanju se cilj uvijek nalazi ispred. Zbog toga se ciljevi života moraju osvojiti tako da ih se dosegne. Etikom ne možemo više nazivati skup umno postavljenih pravila. Posve suprotno, etički korijen egzistencije u razlici spram Aristotela za kojeg je uvijek riječ o vrlini unutar zajednice nema više nigdje svoj postojani „svijet“. Kolika je u tome važnost pojma „postajanja“ (Werden), nije potrebno posebno izvoditi. Dostatno je tek skrenuti pažnju na to da su Nietzsche i Kierkegaard polagali izglede preokretanja filozofije u „životu“ i „vjeri“ polazeći od ideje promjene bitka kao supstancije i postojanosti stanja. Paradoks je njihova mišljenja zapanjujući. U suvremenoj filozofiji na njegovim „temeljima“ Deleuze je izgradio svoju ontologiju postajanja. U čemu je paradoks povijesnosti bitka kao postajanja? Hegel već u počecima Znanosti logike kaže da su bitak i ništa počeci mišljenja identiteta i razlike. Ali u apstraktnome načinu izvođenja oboje zapravo „nisu“. Oboje je negacija, a ne afirmacija i pozitivnost. To je ipak apstraktna negacija budući da ideja početka mora u sebi biti dvojaka: (1) onto-teologijski fiksirana kao aksiom koji ne može biti istodobno i jedno i drugo, nego se samo može misliti iz logike neproturječnosti kao A=A, odnosno kao neinkluzivna disjunkcija u suđenju prema modelu „ili-ili“ (ili bitak ili ništa, tertium non datur); (2) vremenski shvaćena kao izbačaj iz vječnosti u vrijeme (a) nerazlikovnoga trajanja niza trenutaka polazeći od prisutnosti (ousia) bića u bitku i (b) kao nabačaj iz vremena u vječnost polazeći od dijalektičkoga skoka u autentičnu egzistenciju bez posredovanja. Ovo drugo rješenje jest Kierkegaardov paradoks vjere kao egzistencije. Možemo ga nazvati onto-genetskom konstrukcijom „novoga“ iz ponavljanja svagda drukčije budućnosti. Ironija bi bila kada bi u maniri Borgesa pitanje pamćenja izokrenuli i kazali da umjesto enciklopedije koja pretpostavlja ideju kruženja i konačnosti znanja o svijetu sjećanje uvijek dolazi iz budućnosti, a ponavlja se u sadašnjosti. Enciklopedija zbog toga nužno prestaje biti paradigmom znanja u doba informacijske vladavine tehno-znanosti. Sada se znanje više ne ponavlja u krugu. Ponavljanje forme informacijskoga kôda postaje tehno-genezom samoga stvaranja „novoga“. Ono što se ponavlja u ponavljanju ne poriče singularnost bitka. Sam jezični iskaz upućuje na svezu novoga i prošloga u onome što je isto. Ali, isto ne može biti statično u smislu nepromjenljivosti. Stoga postoje dva načina ponavljanja. Prvi je uspostava tradicije u značenju nepromjenljivosti bitka čija temeljna značajka jest ono što je već bilo. Tradicija je događaj ponavljanja istoga. No, drugi način ponavljanja jest u shvaćanju bitka kao mogućnosti promjene njegova položaja u vremenu bilosti kao prošlosti. Iz budućnosti dolazi novo kao ponavljanje u otvaranju mogućnosti razlike spram istoga. Tradicija pripada bitku kao prisutnosti onoga što je bilo i nastavlja se, a novost se odnosi na ponavljanje kao stvaralaštvo u samoj mogućnosti bitka kao razlike. Kierkegaard jasno pokazuje da ponavljanje pripada pojmu vremena. U njemu se zbiva bitak kao postajanje novoga. Možda bi se iz Deleuzeova razumijevanja vremena moglo pristupiti Kierkegaardu na posve drukčiji način. No, za sada tu mogućnost valja ostaviti otvorenom za daljnja čitanja. (Vidi o tome: James Williams, Gilles Deleuze’s Philosophy of Time: A Critical Introduction and Guide, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2011. i Goran Starčević, Vježbanje egzistencije: na putu od Kierkegaarda do Deleuzea, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2013.) Bilješka o kraju egzistencije: Izgledi? Bezavičajnost svijeta odlučna je promjena ishodišta u shvaćanju vjere i svijeta. Kada je „vjera“ postala institucionalizirana moć zaborava istine kršćanstva da se Isus Krist objavljuje u srcu čovjeka, tada „svijet“ postaje napuštenim mjestom bez boravišta. Lutanje između sfera mora naći krajnju točku spasonosnoga. Ako nigdje nema pribježišta u pustinji neizmjernoj, preostaje samo agonija u srcu zbilje. Kierkegaardova je radikalna subjektivnost otuda nužno morala pronaći paradoksalan put sinteze nemogućnosti egzistencije i vjere. Zašto govorimo o nemogućnosti? Zar nije bio u pravu Heidegger kad je Kierkegaarda postavio na rang mislioca subjektivnosti subjekta, koji doduše nije filozof već religiozni pisac, tvrdeći da je pojam egzistencije zapravo nastao iz kršćanske vjere u njezinoj bestemeljnosti slobode kao „novoga početka“? Od sv. Augustina, Pascala do Martina Luthera taj put uistinu predstavlja jedinstven događaj rađanja subjekta u značenju pojedinačnosti duhovnoga iskustva, a ne znanja i refleksije koja dolazi iz apstraktnoga mišljenja. Govorimo o nemogućnosti zbog toga jer je riječ o mogućnosti ne-mogućega sa stajališta razumijevanja bitka kao temelja (logos, ratio, Wissen). Ima li razloga da se ta ne-mogućnost nemogućega misli izvan granica subverzivne utopije? Jedan je takav put u suvremenoj filozofiji izveden s pojmovima dekonstrukcije i razlike. Naravno, Derrida se osmjelio krenuti neutabanim stazama pronalazeći tragove kojih nema. Nisu to bili znakovi na putu. Bio je to događaj su-mišljenja s Kierkegaardom polazeći od mišljenja darovanosti i događaja. (Jacques Derrida, Donner la mort, Galilée, Pariz, 1999.) No, ovdje se ne podudaraju darovanost i događaj. Ono što je darovano jest vrijeme. Smrt kao konačna granica uspostavlja događaj slobode iz horizonta apsolutne ne-mogućnosti istinske egzistencije bez vjere-u-svijet. Što to znači? Ponajprije, „bit“ čovjeka se za Kierkegaarda uopće ne može misliti bez paradoksa dijalektičkoga skoka. Čovjek ne postoji kao bitak neke stijene, biljke ili puke stvari. Darovanost vremena pretpostavlja njegovu bezuvjetnost slobode u odnosu spram smrti. Konačnost kao vremenska struktura egzistencije radikalno mijenja ono što nazivamo „ljudskom prirodom“ ili esencijom. U toj bezuvjetnosti nerecipročnoga darivanja, a očigledno je riječ o odnosu između vječnosti i vremenitosti, svetosti i žrtvovanja iz bezuvjetne ljubavi spram Boga naspram čovjekoljublja u etičkome smislu, egzistencija nadilazi prijepore između dva vremena i dva svijeta (transcendencije i imanencije). Abrahamov nož na Izakovu vratu i neizabrani izbor vlastite subjektivnosti bez svijeta dvije su strane istoga paradoksa vremena. Ono što je darovano ujedno je darovano kao kontingencija života i kao emergencija smrti. Slučaj i nastanak novoga prolaze kroz središte egzistencije – pojedinačnu subjektivnost kao sebstvo i egoitet nesvodljive drugosti Drugoga. Pseudonimi kojima se Kierkegaard služi uvijek su tragovi onoga Drugoga. Ali Drugi nije nitko drugi doli intersubjektivno lice vjere-u-svijet nastale na samoćama i šutnjama subjekta. Egzistencija proizlazi iz samoga života bez vladavine uma nad tijelom. Ono što joj nedostaje u ozbiljenju jest religioznost s onu stranu institucionalne kršćanske vjere. Kada se to ne može izgraditi na načelima metafizike njemačkoga idealizma, tada je put otvoren samo u jednome smjeru. To je put egzistencijalne vjere. Egzistencija, vjera i svijet tri su temeljne riječi post-teologijskoga sekularnoga mišljenja u stvaranju novoga. (Vidi o tome: Kevin J. Vanhoozer (ur.), The Cambridge Companion to Postmodern Theology, Cambridge University Press, New York, 2003.) Vidjet ćemo kako se to događa u novome metafizičkome sklopu i s kojim krajnjim dosegom. U razjašnjenju razlike pojma „egzistencije“ u djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) naspram korištenja pojma kod Kierkegaarda i filozofiji egzistencije Jaspersa, pred kraj predavanja o Schellingovoj Raspravi o biti slobode Heidegger daje pregled različitih značenja ovoga očito temeljnoga pojma suvremene filozofije. To su: (1) existentia kao actualitas odnosno zbilja nekog zbiljskoga bića; (2) kršćansko shvaćanje pojedinačnoga čovjeka kako to čini Kierkegaard, pri čemu bit kršćanstva nije u postajanju Kristom, nego biti-Kristom, što znači da se vjera suprotstavlja pojmu grijeha; (3) samobitak osobnosti iz komunikacije s Drugime u odnosu na transcendenciju; 4) ekstatično stajanje-u (Inständingkeit) otvorenosti istine bitka; 5) nastanak metafizičkoga pitanja o bitosti bića (idea – eidos – ousia; proté ousia, tode ti estin). Iz svega proizlazi, nadalje, da se zbilja misli ograničena na existentiu samoga čovjeka. A to znači na subjektivnost – samobitak (autonomija). Rezultat je da metafizičko pitanje o istini bitka ima svoj povijesni odgovor u načinu vođenja egzistencije u svim likovima njezine otvorenosti. Prvi lik pretpostavlja subjektivnost subjekta i osobnost osobe, a drugi se odnosi na ontologijsku oznaku bitka kao prisutnosti. Egzistencija je za Heideggera u sklopu mišljenja pripadnoga razdoblju Bitka i vremena (Sein und Zeita) odlučna riječ za razumijevanje tu-bitka u njegovoj autentičnoj vremenitosti (Zeitlichkeit). (Martin Heidegger, isto, str. 73-74.) U filozofiji egzistencije Jaspersa riječ je o pozivu na slobodu. Taj se pojam odnosi na transcendenciju bitka u smjeru božanske čistine. Problem je, međutim, u tome što se na tragu Kierkegaarda egzistencijom određuje čovjek u njegovu samobitku. Za Heideggera je upravo to znakom ostajanja u okviru metafizike subjektivnosti. Čovjek se ne shvaća iz otvorenosti bitka, nego iz subjektivnosti subjekta kao antropologijskoga načina razumijevanja bitka. Sloboda kao egzistencija čovjeka i sloboda kao egzistencija „biti“ tu-bitka (Da-sein) dvije su različite interpretacije bitka i vremena u suvremenoj filozofiji. Sjetimo se da je Heidegger u Pismu o humanizmu izričito istaknuo bitnu razliku između njegova mišljenja bitka na razini Bitka i vremena (Sein und Zeita) i Sartreova egzistencijalizma. (Martin Heidegger, „„Brief Über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M.,1978., str. 311-359.) Plan bitka i plan egzistencije kao ljudskoga samobitka dva su različita plana na kojima se odigrava drama suvremenoga mišljenja. Zanimljivo je da Heidegger navodi pjesnika Rilkea kako je Kierkegaard „religiozni mislilac“, ali nije teolog niti kršćanski filozof, što je za Heideggera drveno željezo. Sve je ovo važno iznova proći samo zbog toga što se često dovoljno ne razumije razlika između filozofije subjektivnosti u različitim verzijama i mišljenja s onu stranu ove ograničenosti čovjeka na samopostavljanje vrijednosti. Nietzsche, Marx i Kierkegaard su najznačajniji rastemeljitelji metafizike novoga vijeka. Ali, time se nije još otvorila mogućnost napuštanja metafizičke sheme razlikovanja „onostranoga“ i „ovostranoga“, „života“ i „vrijednosti“, „esencije“ i „egzistencije“. Kada se umjesto vladavine zapadnjačke filozofije u liku znanosti o biti (Wesen) u okviru Hegelova sustava apsolutnoga znanja „o“ bitku događa da svijet postaje predmetnošću predmeta i spekulativno-dijalektičkom sintezom suprotnosti, tada je čitava povijest „teodiceja duha“ kao bitka, a vrijeme njezina zbivanja nije drugo doli podudarnost vječnosti i vremenitosti u živoj beskonačnosti apsolutne ideje. „Sustav“ apsolutne znanosti i „metoda“ njezina izlaganja u logičko-povijesnome razvitku odgovaraju zbilji na taj način da je konstruiraju, a nisu ni po čemu izvanjski odraz ili izraz onoga što u zbilji „ jest“. Stoga je Hegelova metafizika kraj suprotnosti supstancije i subjekta, a to znači i kraj suprotnosti esencije i egzistencije u životu apsolutne ideje. Ono što je u destrukciji ovoga božanskoga grada-tvrđave svjetske povijesti učinio Marx bilo je preokretanje u smjeru konkretne općenitosti pojma. Kapital i rad bili su pronalazak bitka i vremena apsolutne proizvodnje života unutar modernog industrijskoga društva. Pojedinac je nužno isključen iz sfere društvene reprodukcije sustava. Razlog je u tome što se samstveni subjekt može pojaviti pokretačem povijesti tek u vlastitoj iluziji promjene bitka. Subjekt kao supstancija ne nalazi se u svijesti „o“ svijetu, nego u strukturnoj perverziji svijeta u kojem svijest postaje lažnim ili otuđenim bitkom, a sam život neautentičnim načinom egzistencije u modusu postvarenja čovjeka. Kierkegaardov se proboj Hegelova kruga, za razliku od Nietzscheova i Marxova, zbivao na rubu, a ne u središtu. Umjesto moći kao volje i prakse rada, sada se egzistencijalna vjera jednog „religioznoga mislioca“ nastojala uspostaviti kao svojevrsna demontaža čitave metafizike njezinim sredstvima, ali u obrnutome slijedu. Heidegger je u predavanjima posvećenim analizi Schellingove Freiheits-Behandlung pokazao da u obratu vjere iz uma spram srca čovjeka, a u kritici Hegelova sustava apsoluta otkrićem ljudske subjektivnosti u „živome“, konkretnome liku pojedinca, ne svjedočimo radikalnome obratu metafizičke sheme povijesti. Posrijedi je samo druga vrsta modernoga platonizma. U kraljevstvu modernoga subjekta kao pojedinca Kierkegaard vidi ono što je prije pripadalo vrsti i rodu kao univerzalnim kategorijama. Pojedinac u liku modernoga subjekta, paradoksalno, upravo svojom konačnošću u tjeskobi slobode smjera spram beskonačnosti i vječnosti. Egzistencijalna vjera postaje novi rastemeljeni apsolut u srcu čovjeka. Ako se sam čovjek više ne može odrediti apriorno iz vlastite božanske „biti“ kao njegove ljudske prirode koja ostaje nepromjenljiva i ista u svim preobrazbama životnih situacija, tada preostaje na mjesto „biti“ postaviti ono što je bilo pripadno zbilji, pojavnosti, ovostranosti. U preokretanju stroja metafizike Kierkegaard apsolutizira egzistenciju kao novu „vjeru-u-svijet“. Umjesto klasičnih pojmova bitka i vremena u tradiciji od Grka, preko srednjega vijeka do novoga vijeka s vladavinom ideje nad zbiljom, sada se moderni subjekt iskazuje svojom neodređenošću, kontingencijom i faktičnošću. Ova promjena, naposljetku, ima značajke unutarnje transformacije kategorija u egzistencijalije, a umjesto nužnosti transcendencije suočavamo se sa slučajnošću imanencije, osobito u Deleuzeovoj ontologiji postajanja i razlike. Ali, ono što se čini ipak najvažnijim u svemu tome jest zacijelo nešto jednostavno. Suprotnost Kierkegaardova mišljenja i Hegelove filozofije apsoluta može se sažeti onako kako to čini Heidegger. To je suprotnost između „vjerujućega Krista i apsolutne metafizike njemačkoga idealizma.“ (Martin Heidegger, Die Metaphysik deutschen Idealismus. Zur erneuten auslegung von Schelling: Philosophische untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammenhängenden Gegenstände (1809) (1941) [1991], GA, Bd. 49, V. Klostermann, 1991., str. 25.) Vjera kao alternativa filozofiji? Ili kao „nova filozofija“ za suvremeno doba tehno-znanosti s njihovim prodorom izvan granica živoga i neživoga? Što možemo očekivati od prisvajanja Kierkegaarda za nelagodu življenja u doba tehnosfere? Nakon Jaspersa i njegove „filozofijske vjere“, Tillichove egzistencijalne nade ili, pak, Sartreova humanizma iz duha ateistički shvaćene egzistencije, ono što preostaje od Kierkegaarda nije čak niti Lévinasov pokušaj mišljenja drugosti Drugoga kao apsolutne transcendencije bitka. U Strahu i drhtanju temeljna se postavka obrazlaže „teleologijskom suspenzijom etičkoga“. (Sören Kierkegaard, Fear and Trembling, u: Howard V.Hong i Edna H.Hong (ur.), The Essential Kierkegaard, str. 101. Vidi o tome: John J. Davenport, „What Kierkegaardian Faith Adds to Alterity Ethics: How Lévinas and Derrida Miss the Echatological Dimension“, u: J. Aaaron Simmons i David Wood (ur.), Kierkegaard and Lévinas: Ethics, Politics, and Religion, str. 169-196.) Abraham je spreman žrtvovati sina Izaka iz bezuvjetne ljubavi spram Boga, a ne iz poslušnosti spram univerzalnosti Zakona. Vjera protiv Etike odgovara, dakle, vladavini onoga što nije bitak u metafizičkome određenju tog pojma, već se može dohvatiti samo u odnosu spram apsolutno Drugoga. Nema sumnje da je ovo Lévinasov prilog čitanju Kierkegaarda za suvremeno doba. A njegova je tragedija što etičko više nema svoje uzvišeno mjesto pod suncem. Žrtvovanje i bezuvjetna ljubav spram Drugoga nisu kategorije uma. Dolazeći iz visina onoga što se može „razumjeti“ samo vjerom srca, filozofija kao metafizika mora pasti na koljena pred egzistencijalnom vjerom. Koja je cijena tog pada ili uspona subjektivne vjere u doba bezavičajnosti svijeta? Kierkegaard je u najpoznatijem svojem spisu Strahu i drhtanju s kojim ulazi u posljednju „sferu egzistencije“ i konačno razrješenje krize samoga smisla života, a u kojem se pronalaze svi temeljni egzistencijalni pojmovi poput tjeskobe, krivnje, smrti i odgovornosti pred Bogom, uputio na posljednji paradoks preokretanja metafizike njemačkoga idealizma. Kada dolazi do ove „teleologijske suspenzije etičkoga“ u formi univerzalnoga Zakona, tada je na djelu prazno mjesto slobode u svijetu apsolutne bezavičajnosti. Vjera mora „utemeljiti“ drukčiju i drugu slobodu od one koja se pokazuje u egzistenciji osuđenoj na neodređenosti i kontingentne izbore. Kierkegaard se može smatrati stoga pravim prethodnikom ideje božanskoga nasilja u izvanpolitičkome smislu intervencije u svjetsku povijest, koju je Benjamin preuzeo od Carla Schmitta. (Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-539.) Estetsko-političko i etičko-političko djelovanje danas u suočenju s apsolutnom moći računanja, planiranja i konstrukcije tehno-znanosti u formi umjetnoga uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life) u potpunosti je nemoćno mišljenje. Gotovo da se nalazi na rubu utjehe. Nije riječ uopće tek o suspenziji etičkoga djelovanja da bi u ludome paradoksu božanske ljubavi kao „nasilja“ povijest poprimila značajke povjerenja i zavičajnosti neljudskoga svijeta. Ono što je najčudovišnija suspenzija mišljenja s onu stranu etike i politike danas prepoznaje se u vjerskome fundamentalizmu. Upravo taj moderni vjerski pokret etici i politici daje „bezuvjetno pravo“ na suspenziju slobode pojedinca. Paradoks je Kierkegaardove „nove ontologije slobode“ u tome što je pojedinac kao subjekt već uvijek ostavljen na milost i nemilost tri sfere neljudskoga: (1) estetsku, (2) etičku i (3) religioznu. Prva se pojavljuje danas kao moć konstrukcije posthumane tjelesnosti, druga kao bioetički poziv na zajedništvo prirode i živoga stroja u kibernetički shvaćenoj okolini, a treća još uvijek pokušava shvatiti čovjeka kao namjesnika Božje volje koja, doduše, jest apsolutno drukčija od ljudske volje, ali se na kraju krajeva tek misli iz metafizičkoga okvira subjekta kao supstancije ili egzistencijalne vjere-u-drugi-svijet. Što onda preostaje od Kierkegaarda „danas“? Čini se da „živući Kierkegaard“ iz 1964. godine u Parizu s međunarodne konferencije okupljenih bitnih mislilaca vremena od Jaspersa i Sartrea do mnogih drugih fenomenologa više nije pitanje suvremenoga doba. Pojam egzistencije s kojim je otvoreno neizvjesno područje mišljenja kao nesvodljive slobode događaja ne uspijeva više biti alternativom posthumanome stanju tehnosfere. Ono što je ovdje najzanimljivije i gotovo usudno naviješteno s te konferencije o „živućem Kierkegaardu“ iz 1964. godine jest da je najznačajniji prilog raspravi dao netko tko u Pariz nije ni došao. Njegov tekst je pročitao Jean Beaufret. Dakako, riječ je o prilogu Martina Heideggera. Da paradoks bude potpun, u njemu se ni jednom riječju ne spominje Sörena Kierkegaarda. Tekst koji predstavlja zacijelo jedan od posljednjih bitnih priloga Heideggerova puta mišljenja bio je naslovljen programatski i apokaliptički: „Kraj filozofijei zadaća mišljenja“. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M.Niemayer, Tübingen, 1976.) Filozofija se dovršava u tehničkome dobu vladavine kibernetike. Prevlast računalnoga mišljenja nad svim drugim postaje dokaz da je svaka alternativa unutar kruga mišljenja određenoga pojmovima supstancije-subjekta i esencije-egzistencije već bitno izostajanje radikalnoga prelaska u ono mišljenje koje ne postavlja sklop bitak-Bog-svijet-čovjek više povijesnim poslanstvom novoga. S Kierkegaardom taj put ostaje unutar granica estetsko-etičko-vjerske egzistencijalne istine. No, što je to uopće „istina“ u doba kraja subjekta i njegove „egzistencije“ kada vjera-u-svijet gubi tlo pod nogama, a sam se svijet pretvara u novi lik tehničkoga nihilizma? Možda je sazrelo vrijeme za mišljenje slobode kao događaja s onu stranu svake apologije „teškoga“ ili „lakoga“ subjekta, onostranosti i ovostranosti, žrtvovanja i milosti, beskonačnosti i konačnosti. Odveć se dugo odvijalo božansko nasilje u ime ljubavi. Premalo je bilo ljubavi bez ikakvog posljednjeg cilja i svrhe. Bez težnje za mišljenjem onoga što prethodi događaju uopće, a ne može se razumjeti polazeći ni od Boga niti od čovjeka, sve se čini uzaludnim. Pitanje egzistencije stoga više nije pitanje naše suvremenosti. Ona je sama „danas“ postala upitnom u njezinoj bezbitnoj nesuvremenoj povijesnosti i ubrzanome izvrtjelome vremenu. Tko očekuje od minulih „vitezova vjere“ bilo kakav radikalni obrat u suočenju s totalnom mobilizacijom tehno-znanosti nepovratno ostaje u kraljevstvu subjekta kao svoje prve i posljednje fantazme. Filozofija ne smije postati Hamletov dijalog sa sablastima i kad se čini da iz zatvorenoga kruga zapadnjačkoga nihilizma nema spasonosnoga izlaza osim utjehe u vjeri-u-svijet. Sablastima pripada bezdan povijesti. Filozofiji preostaje budno oko i težnja za zajedničkim svijetom bez iluzije subjekta i totalne vladavine objekta. Zadaća filozofije nikad nije bila teža negoli „danas“. Ironija je samo u tome što su tu i takvu „zadaću“ preuzeli terapeuti, dušobrižnici i oni koji umjesto vjere-u-svijet vjeruju u umjetni um. Mišljenju preostaje samo drugo mišljenje na putu između vjere i tehnosfere. Ako se pravo uzme, tako je uvijek i bilo.

August 14, 2025
Tiranije i mračno doba u Grka

Tiranije i mračno doba u Grka

1. Mračno doba” Grčke odnosi se na razdoblje u starogrčkoj povijesti, koje se općenito proteže od oko 1100. pr. Kr. do 800. pr. Kr., nakon sloma mikenske civilizacije i prije arhajskoga razdoblja, karakterizirano padom pisanih zapisa i društvene složenosti, što dovodi do termina “mračno”. Iako termin implicira regresiju, to je također bilo ključno razdoblje prilagodbe i konačne pojave novih društvenih i političkih struktura koje su postavile temelje za klasičnu Grčku. Do 800. godine, većinom su polisima vladali aristokrati. Poticali su kolonizaciju kao (1) odgovor na nedostatak zemlje, (2) način smanjenja političkih nemira. Kolonizacija se bavila prvim pitanjem, ali je pogoršala drugo. Trgovina je postajala sve važnija, ali bogatstvo vladajućih aristokrata temeljilo se na zemlji. Pojavila se nova klasa trgovaca i srednje klase. Kako su im se bogatstvo i važnost povećavali, podizali su zahtjeve za udjelom u političkoj moći. Takvi društveni pritisci često su ubrzavali pojavu tiranina. Većina tiranija bila je relativno kratkotrajna; druge su bile trajnije. Tiranija se općenito nije provodila ni kroz jedan službeni položaj. Neki su bili tirani u modernom smislu; drugi su bili prosvijećeni vladari. Tiranije su doista postajale autoritarne, posebno u kasnijim generacijama. To je jedan od razloga zašto je malo tko trajao dulje od druge generacije. Ključna značajka tiranija bio je prekid s tradicijom. Plemstvo je svedeno s “najboljih” na “malobrojne”, uglavnom na temelju bogatstva. Bogatstvo se općenito povezivalo s tiranima – uvođenje kovanoga novca često je olakšavalo akumuliranje bogatstva. Ali trgovačka klasa nije nužno bila ključ moći tiranina. Prema nekim povjesničarima, problem je bio glas pojedinca u vlasti. To bi moglo biti povezano s pojavom hoplita, građanskoga vojnika. Izraz dolazi od hoplona, velikog štita od kože s brončanom površinom koji su nosili vojnici. Oprema hoplita uključivala je štit plus kacigu s grbom, dvostruku ploču za prsa, dijelove za bedra, štitnike za potkoljenice i štitnike za gležnjeve. Oružje je općenito bio željezni mač. Grčki vojnici su sami osiguravali svoju opremu i stoga su morali biti pojedinci s određenim imovinskim stanjem. Ali to bi uključivalo i rastuću srednju klasu koja se pojavila kako su gradovi postajali prosperitetniji. Hoplitske formacije, koje su se vjerojatno pojavile u drugoj polovici 7. stoljeća, uključivale su vojnike koji su napredovali u liniji, rame uz rame. Nezaštićena desna strana svakog čovjeka bila bi zaštićena štitom njegovog suborca s desne strane. Svaki bi vojnik tada bio ovisan o drugima, što je dovelo do karakterističnog grčkoga prikaza hrabrosti kao očuvanja mjesta u bitci. Formaciju je možda izvorno osmislio Argos, iako su je Spartanci vjerojatno dalje razvili. Pojavljivala se tijekom dugog razdoblja i možda na brojnim mjestima (npr. Korint). Budući da su tirani često bili povezani s vojnim podvizima, razvoj hoplitske vojske mogao je biti čimbenik u njihovom usponu. No, čimbenici su se razlikovali na različitim lokacijama. Dva opća objašnjenja bila su (1) hopliti, seljaci, koji su tražili glas i (2) preddorski elementi, u gradovima s dorskim vladarima, koje su podržavali neki tirani. Općenito se s tiranima povezivala raskoš – to je bilo moguće u 7. stoljeću, s općim porastom prosperiteta. Tirani su se možda manje brinuli o sporovima između naroda i aristokracije nego o suparništvima među moćnim elementima ili obiteljima – s rezultirajućim privlačnošću za širu populaciju. Tiranije su cvjetale od 680. do 550. godine – obuhvaćajući kolonizatorsko i arhajsko razdoblje, eru u kojoj su se pojavili grčki alfabet, pisani zakoni, atletska i glazbena natjecanja te kovani novac. U mnogim slučajevima, tirani su aktivno promovirali te aktivnosti. 2. A. Feidon je bio kralj i tiranin u Argu, na sjeveroistoku Peloponeza, tijekom prve trećine 7. stoljeća. Prevladao je aristokraciju koja je vladala u Argu, možda organiziranjem hoplitske vojske (oko 675.). To je dovelo do smanjenja moći plemića. Feidon je bio uključen u niz vojnih pohoda. To je bilo razdoblje širenja argivske moći. Osvojio je Tirejsku ravnicu nad Spartancima u bitci kod Hisije, 669. godine, koja je dovela velik dio argivskoga teritorija pod kontrolu i bila je glavni razlog za reorganizaciju Sparte po vojnim linijama. Feidon je sudjelovao u vojnome pohodu u Olimpiji 668. godine. Protjerao je Elejce u korist Pisaćana. Na svojem vrhuncu, Feidon i Argos nadzirali su velik dio Peloponeza. B. Tiranija u Korintu protezala se od sredine 7. do 6. stoljeća. Općenito je nastavila prethodne politike. Tiranija je možda jednostavno predstavljala pomak moći prema suparničkim aristokratskim skupinama. Čini se da je tijekom tog razdoblja bilo malo društvenih previranja. Povjesničari sugeriraju da je riječ o određenom utjecaju hoplita; tvrdi se da se Cipsel izvorno pojavio kao osloboditelj naroda svrgnuvši staru, okrutnu, tlačiteljsku i nepopularnu bakhijadsku aristokraciju oko 750. Bakhijadi su proširili zapadnu trgovinu, osnovali kolonije i povećali prosperitet. Ali do 750. položaj Korinta bio je oslabljen, dijelom zbog uspona Arga. Vladavina Bakhijada postala je oštra i tlačiteljska. Cipselova majka bila je članica vladajućih Bakhijada, ali budući da njegov otac nije to bio, nije bio podoban za visoku dužnost. Njegova popularnost među narodom dovela je do njegovog izbora za polemarha, civilnu i vojnu dužnost. Odatle je svrgnuo Bakhijade i proglasio se kraljem (sredinom 7. stoljeća). Bio je dobrodošla promjena. (Prema nekim izvorima, Feidon iz Arga poginuo je boreći se u Korintu tijekom unutarnjih sukoba – to je možda označilo početak propadanja Arga.) Cipsel je usvojio miroljubivu politiku u inozemstvu, nastavio kolonizaciju i proširio trgovinu. Vladao je 30 godina, vladavina koja je ostala u sjećanju kao blaga. Njegov sin Periander naslijedio je tiraniju. Njegova duga vladavina (oko 40 godina) bila je sjajno razdoblje za Korint. Iako je Periander stekao reputaciju lošeg tiranina, to bi moglo biti zbog ekscesa pred kraj njegove vladavine. Perijander je bio ratoborniji od svog oca. Udružio se s Trasibulom (Milet) i s Atenom (s obzirom na njihovog zajedničkog neprijatelja, Eginu). Nastavio je kolonizaciju i dodatno povećao utjecaj Korinta u trgovini i lončarstvu. Poduzeo je opsežan građevinski program, poticao umjetnost, osiguravao radna mjesta i povećavao slavu grada, a istovremeno je naplaćivao samo skromne poreze. Smatrao se jednim od sedam grčkih mudraca. Grad je postao aktivan i na zapadnom i na istočnom Mediteranu. S negativne strane, Periander je potiskivao istaknute osobe, sprječavao skupštine i držao grad podijeljenim; žestoko se osvetio Korkirancima. U konačnici, Periander je previše pritiskao Korint i pripremio pozornicu za pad tiranije ubrzo nakon svoje smrti. Tirani su vladali Korintom od oko 658. do 585. godine. C. Trasibul bio je tiranin u Miletu, na obali Male Azije, od kraja 7. do 6. stoljeća. Bio je saveznik s Perianderom u Korintu. Pod njegovom vlašću, Milet se uspješno odupirao lidijskim napadima. Dvanaestogodišnji rat završio je sporazumom 602. godine. D. Teagen je vladao Megarom, gradom na Korintskoj prevlaci, u drugoj polovici 7. stoljeća. Bio je poznat po tome što je stao na stranu siromašnih protiv bogatih. Izgradio je vodovod i fontanu za grad u 630-ima. E. Tiranija u Sikionu trajala je od sredine 7. do sredine 6. stoljeća. Sikion je bio vodeći grad u Korintskome zaljevu. Ostrogora je uspostavio tiraniju sredinom 7. stoljeća. Izvještaji o tome kako je to postignuto nisu jasni; njegovi vojni pothvati možda su doveli do njegove popularnosti. Ostrogora je dobro ocijenjen (kao i Kipselus); podanici su tretirani umjereno, a imao je relativno mirnu vladavinu. Dinastija je trajala oko 100 godina. Ostrogoru su naslijedili Miron I., Miron II. i Klisten. Klisten je možda stekao moć u nekoj vrsti druge revolucije, možda zamijenivši jednog tiranina drugim. S padom korintske tiranije i pojavom Klistenovog reda u 590-ima, moć Sikiona se povećala. Klisten je vodio aktivniju vanjsku politiku; interno je naglasio rasne podjele u Sikionu. Sikion se upustio u rat s dorskim Argom, a sikionska plemena su preimenovana kako bi se potvrdila dominacija nedorskih elemenata u gradu. Grad je ukorio delfsko proročište te je sudjelovao u Prvom svetome ratu za Delfe, udruživši se s Atenom i Tesalijom protiv Krise. Polikrat je bio tiranin na Samosu, otoku uz obalu Male Azije, u drugoj polovici 6. stoljeća. Oko 535. godine Polikrat je zauzeo citadelu s pristašama hoplita. Neko je vrijeme dijelio vlast s dvojicom braće, ali je zatim jednog ubio, a drugog prognao – koji će se kasnije vratiti uz perzijsku pomoć. Samos je tada doživio brzi rast moći. Polikrat je vodio uspješne strane ekspedicije i razvio snažnu mornaricu; poduzeo je građevinski program i razvio veličanstven dvor. U konačnici je nadzirao niz otoka i kopnenih gradova. Zauzeo je poziciju vođe otpora Perziji. To ga je dovelo do sukoba s Miletom (tada perzijskim ovisnikom) oko kopnenoga teritorija. Međutim, 525. godine prešao je perzijskom kralju Kambizu, možda iz straha od unutarnjih prijetnji ili zabrinutosti zbog perzijske moći. Poslao je kontingent kako bi pomogao perzijskoj invaziji na Egipat. Pobunjenici iz ove snage vratili su se i Polikrat ih je porazio. Pobunjenici su tražili pomoć od Sparte, ali spartanska opsada Samosa nije uspjela. Godine 522. Polikrata je ubio Oriotes, perzijski upravitelj Lidije. Polikratov zamjenik, Meandrije, ostao je na vlasti. Iako je želio uspostaviti ustavnu vladu, bojao se da će njegova ostavka dovesti do napada na njega. Stoga je zadržao vlast. Polikratov brat je potom dobio perzijsku pomoć, a otok je pao u ruke Perzijanaca 517. godine. G. Sicilijanske tiranije dogodile su se kasnije od većine – i trajale su dulje. Deinomenidska tiranija započela je u Geli. Kleandrus je postao tiranin 505. godine. Bio je važan i bogat čovjek i predvodio je opoziciju vladajućim oligarsima. Godine 498. ubijen je, a Hipokrat je preuzeo vlast. Uključio se u vojne pothvate na Siciliji, ali je umro 491. godine. Iako je u gradu postojao određeni otpor nastavku tiranije, vojska je bila odana Gelonu, koji je preuzeo vlast i poduzeo tihu vladavinu od 491. do 485. godine – kada je intervenirao u Sirakuzi. Gomoroi (oligarsi) izgubili su kontrolu u Sirakuzi oko 490. godine. Uspostavljena je demokracija, ali je ostala neorganizirana. Gomoroi, koji su se povukli u unutrašnjost Sicilije, apelirali su na Gelona 485. godine. On je nadvladao demokrate, stekao nadzor nad Sirakuzom i učinio grad svojom bazom. Gelon je povećao svoju moć, razvio veliku vojsku i mornaricu te stekao kontrolu nad polovicom Sicilije. To ga je dovelo u izravan sukob s Kartagom koja je, pod Hamilkarom, napala Siciliju, ali ju je Gelon potpuno porazio 480. godine. To je označilo kraj kartaške intervencije na Siciliji 70 godina. Gelon je umro 478. godine; njegova se vladavina smatrala razdobljem prosperiteta i sreće. Naslijedio ga je Gelonov brat Hijeron. Pamtimo ga u manje povoljnim sjećanjima. Njegovo veliko postignuće bio je poraz Etruščana kod Kuma (sjeverno od Napuljskog zaljeva) 478. godine. Ali Hijeron je bio manje popularan, a u Sirakuzi su se razvili temeljni nemiri. Umro je 467. godine, a naslijedio ga je Trasibul, koji je vladao manje od godinu dana prije nego što je tiranija svrgnuta. Glavni uzrok ranih sicilijanskih tiranija bio je ekonomski rast i rezultirajuće nezadovoljstvo staromodnim oligarhijama. Ali tirani nisu bili pravi prvaci demokracije; Deinomenidi su započeli kao pristaše starog protiv novog. Ipak, tiranija je bila novi aranžman iako je imala podršku viših slojeva. Pad Trasibula signalizirao je opći pokret protiv tiranija na zapadu. Demokracije su otada postale uobičajene, ali se nikada nisu stvarno ustalile na Siciliji. Kako bi se spriječila atenska invazija 414. godine, uspostavljena je oligarhija, ali demokracija je obnovljena nakon pobjede nad Atenom. Nova kriza proizašla je iz invazije Kartage koja je započela 410. godine. Hanibal je poduzeo uspješne ekspedicije na Siciliji 409. godine, a zatim se vratio u Kartagu. Grčka aktivnost na zapadnoj Siciliji dovela je do povratka kartaških snaga 406. godine. Kartažani su uspješno opsjedali Akragas, što je dovelo do problema u Sirakuzi zbog vođenja rata. Dionizije se istaknuo u bitci, istupio kao demokrat, kritizirao generale, zahtijevao demokratski izabrane generale i sam postao jedan od njih. Na kraju je postao jedini general s punom izvršnom vlašću i osigurao si tjelohranitelja. Tako je nastala nova tiranija u Sirakuzi. Kada je Kartaga zauzela Gelu (koju je Grcima bilo teško braniti) 405. godine, došlo je do reakcije protiv Dionizija, ali vojska je stala uz njega i problemi su ugušeni. Kuga je zatim pogodila kartašku vojsku i sklopljen je mir; Dionizije je priznat za vladara Sirakuze. Zatim je obnovio njezinu snagu, potičući napredak u izgradnji pomorstva i razvoj katapulta. Ugušio je pobunu i proširio kontrolu nad Sirakuzom. Dionizije je zatim započeo rat s Kartagom i povratio grčku Siciliju. Kartaška invazija prisilila je Dionizija da se vrati u Sirakuzu, ali kuga je ponovno pogodila kartaške snage, te je Dionizije uspio voditi uspješan napad. Na kraju je sklopljen mir uz neke grčke dobitke; Dionizije je ostao siguran u Sirakuzi. Držat će vlast u potpunosti. (v. Sian Lewis, Greek Tyranny, Liverpool University Press, 2009. https://chooser.crossref.org/?doi=10.2307%2Fj.ctt5vjgx2 ) 3. Jedan od najznačajnijih filozofa politike 20. stoljeća, Leo Strauss, objavio je 1963. godine svoju eponimnu knjigu O tiraniji (On Tyranny), Free Press, New York, 1963. (hrv. prijevod O tiraniji, GZH, Zagreb, 1980. S engleskoga preveo Nikica Petrak). Kad bi Straussovo opsesivno bavljenje Grcima u svim njihovim povijesnim razdobljima (mračnome dobu, arhajskome, klasičnome i helenizmu na ishodu ove najmisaonije civilizacije u povijesti čovječanstva), a isto tako i moja „mistična“ obuzetost grčkim mišljenjem od mitske slike svijeta, tragedija, poezije i svekolike umjetnosti i arhitekture do najvišeg vrhunca u filozofiji, bilo tek poniranje u davnu prošlost nje radi, onda ovaj fragment kaosa ne big niti počeo pisati. Uostalom, u mojim tekstovima o Grcima i Straussu objavljenim u časopisima Europski glasnik i Tvrđa jasno je naznačena postavka da je čitav problem analogije u razumijevanju biti povijesnoga mišljenja i zbivanja uopće s tzv. posthistorijskim vremenom u doba tehnosfere u tome što je njihov pad u tzv. mračno doba gotovo simbolički istovjetan ovom našem padu u bezdan ništavila iz kojeg se gotovo teško može ‘pronaći spasonosan izlaz bez radikalnoga prekida s čitavim frontom bezuvjetne vjere u beskonačni linearni napredak i razvitak tehnosfere. Posljednji zapis u mojoj Knjizi lutanja govori stoga o mračnome razdoblju grčke povijesti, Homerovoj Ilijadi i početku povijesti u znaku pojma srdžbe te čudovišnome događaju rata koji uvjetuje sve što se zbiva s čovjekom, prirodom i svijetom uopće. No, ovaj fragment kaosa u taksativnome pobrajanju svih važnih značajki grčke povijesti ima svoju navlastitost u tome što nastoji pokazati kako je uz ideju demokracije kao svojevrsnoga vrijednosnoga postulata, istinski i stvarni način vladanja i vladavine nakon 800. godine prije Krista bio zapravo posve određen tiranijama, tiranstvom i tiranima kako u „matičnoj“ domovini, tako i u svim prostorima grčke kolonizacije, osobito Sicilije, o čemu znamo sve bitno zahvaljujući Platonovu Sedmome pismu i njegovoj osobnoj avanturi u pokušaju prosvjećivanja Dionizija I. na ideje dobre i pravedne vladavine, ne nužno i demokratske. Avantura je, znamo i to, završila gotovo kobno po najvećeg filozofa u povijesti Zapada, jer ga je tiranin na prevaru dao uhititi na povratku u Atenu, te je na brodu kojim je putovao prodan u roblje i samo zbog toga što ga je jedan trgovac iz Atene prepoznao, oslobođen je i spašen od mogućeg ropstva, ubojstva ili progonstva. U knjizi O tiraniji svjedočimo, ipak, o Straussovu nagnuću da poveže suvremenost s onime što je prohujalo u prošlosti, ali nikad nije u bitnom smislu iščezlo. Usto, uvjeravamo se kako unatoč mogućim prigovorima protiv trans-historizma kakav zagovara, precizno pogađa u samu jezgru problema. Naša politička znanost opsjednuta je vjerovanjem da se ‘vrijednosni sudovi’ ne mogu uključiti u znanstveno razmatranje, a nazvati jedan režim tiranijom znači jasno iskazati ‘vrijednosni sud’. Politički znanstvenik koji prihvaća takav pogled na znanost govorit će o masovnoj državi, o diktaturi, o totalitarizmu, osuđivati sve to. Ali kao politički znanstvenik prisiljen je odbaciti pojam tiranije kao ‘mitski’. (…) Stojimo danas licem u lice s tiranijom koja zahvaljujući ‘osvajanju prirode’, a osobito čovjekove prirode, prijeti da postane što niti jedna prijašnja tiranija nikad nije bila: trajna i sveobuhvatna. Suočeni sa zastrašujućom alternativom da čovjek, ili ljudska misao, moraju biti kolektivizirani ili nemilosrdnim udarcem ili, inače, jednim sporim i ublaženim procesom, prisiljeni smo razmišljati kako da izbjegnemo toj dilemi. (Leo Strauss, O tiraniji, str. 31-32 i 34.) Tiranije su na povijesno-epohalnoj razini djelovanja pojma vladavine bile stvar drevnih Grka. No, na esencijalnoj razini djelovanja modernih i suvremenih totalitarnih poredaka i autokracije u 20. i 21. stoljeća u svijetu na začudan način postaju više od puke analogije. One su unutarnja struktura želje za neograničenom vlašću i suspendiranja i neutraliziranja demokratske procedure vladavine i stoga je temeljna značajka post-totalitarnih poredaka moći upravo sveza tiranije i izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand). Problem je što su oba pojma moguća i zbiljska tek onda kad se civilizacija nalazi na ishodu svoje povijesne „misije“ i kad sve zapada u mračno razdoblje kojim bezuvjetno ovladava psiho-politički pokretač događaja koji od Homerove Ilijade do danas nazivamo srdžbom. Njezine granice intenziteta u akumulaciji bijesa postaju onkraj svega zamislivoga. I to je možda jedina razlika spram davnih vremena koja bijahu tzv. zlatno doba u odnosu na ova suvremena koja prelaze čudovišnom brzinom sve postojeće granice i jezika i slike i svime ovladava logika broja i njegovih beskonačnih uvećanja.

August 13, 2025