Copyright ©2026 Žarko Paić

O dekonstrukciji subjekta moderne politike

September 1, 2025
O dekonstrukciji subjekta moderne politike
Jacques Derrida

Sažetak:

Članak se bavi mišljenjem političkoga kasnoga Derride. Temeljna je postavka da nakon kraja ideje suverenosti nacije-države valja izgraditi novo mišljenje. Ono više ne može biti izvedeno iz metafizičkoga sklopa unutar kojeg je politika od novoga vijeka bila tehnologija moći. Kraj subjekta moderne politike u globalizmu zahtijeva dekonstrukciju svih dotad vladajućih pojmova: države, društva, prava, morala. Mišljenje političkoga u razlici spram političke filozofije i teorije politike nema svoje „utemeljenje“ ni u čemu zbiljskome i faktičnome. Derrida se kao i cijeli niz mislilaca nadolazeće zajednice razračunava s idejom da se političko može svesti na bilo koji, pa čak i sekularizirani, transcendentalni označitelj. Političko je ono čudovišno u odredbi djelovanja (praxis). Ono zahtijeva svoj teoretski način izvedbe (performativnost) u samome događaju koji se ne može dogoditi bez odluke o promjeni zbilje i faktičnosti u nekoj povijesno-epohalnoj konstelaciji moći i snaga. Problem je s Derridinom idejom nadolazeće demokracije u tome što ona nužno ima neki preostatak mesijanskoga bez Mesije i teologijskoga bez Boga u doba radikalne depolitizacije društva i kulture. U tom pogledu je njezina usmjerenost na bezuvjetno gostoprimstvo i na bezuvjetno prijateljstvo krajnje ne-politički čin etike, a ne realne politike.

Ključne riječi: nadolazeća zajednica, političko, dekonstrukcija, suverenost, demokracija, Derrida

1. Kasni Derrida i bit političkoga

Rasprava o promjenama paradigmi mišljenja političkoga i politike ne bavi se više pitanjima strategija i tehnika vladanja u globalnome političkome poretku. Smisao ljudskoga života u zajednici s onu stranu modernoga koncepta suverenosti nacije-države postaje temeljno pitanje. Čini se da je neraskidiva sveza s Aristotelom i njegovom postavkom o težnji čovjeka spram najvišega dobra u zajednici. Kada se svijet nalazi u stanju krize ili čak raspada metafizičkoga sklopa povijesti (Bog, bitak, bit čovjeka), u središte dolazi pitanje o smislu zajedničkoga života bez transcendentalno određenih ideja pravednosti, slobode i jednakosti. Kako voditi ljudsku egzistenciju i osmisliti dobar život pojedinca i zajednice ako je nestankom razlike između tradicionalno shvaćene političke države i građanskoga društva u prostoru vladavine korporativnoga globalnoga kapitalizma s njegovim nadilaženjem svih granica nastao jaz između „prirode“ i „kulture“, između onog što pripada području neposrednoga ljudskoga života i onog što se određuje medijalnošću svijeta potreba modernoga života? U nekim od najznačajnijih pokušaja novoga promišljanja odnosa zajednice i društva na tragovima antihegelovski usmjerenih francuskih filozofa i sociologa kao što su Georges Bataille i Maurice Blanchot, suvremeni filozofi Jean-Luc Nancy i Giorgio Agamben nastojali su to pitanje otvoriti polazeći od pretpostavke da je uvjet mogućnosti onog nadolazećega u zajednici (communitas) uspostava radikalno drukčijeg odnosa između razdvojenih sfera „prirode“ i „kulture“. Novo razumijevanje odnosa političkoga i politike postaje izazovom filozofije politike i političke znanosti danas (Nancy, 1991; Agamben, 1999).

U doba slobode izbora i nemogućnosti povratka idealima moderne paradigme djelovanja u zbilji paradoksalno je naizgled što politika s onu stranu države i društva postaje desupstancijalizirana, bezbitna i bez-subjektna. Taj prelazak u stanje depolitiziranja ne odgovara samo procesu tehnoznanstvene tvorbe svijeta. Posrijedi je promjena koja legitimira taj proces. Čini se da je govor o promjenama paradigme političkoga mišljenja i politike istodobno i govor o promjenama paradigme djelovanja ideologije. Preobrazba politike u globalno doba u tehnologiju upravljanja „krizom“ označava posljednji stadij depolitiziranja. Kada se politika svodi na procese „nadziranja“, „upravljanja“ i „reguliranja“ društvenih odnosa globalne zajednice imenovane Novim svjetskim poretkom nastupa nova ideologija. A ona djeluje kao dispozitiv moći društva spektakla i biopolitike u formi vizualne kulture. Iz te najdublje i načudovišnije nelagode koja pogađa iskustvo političkoga i politike u suvremeno doba proizlazi potreba za obratom samoga stanja. Na jednom mjestu svoje knjige o biti političkoga i dekonstrukciji moderne politike, u tumačenju Schmittova pojma političkoga Jacques Derrida u Politikama prijateljstva kaže:

„Posljedično, depolitizacija, ono ‘bez politike’, koje nije neizbježno ‘iščeznuće političkoga’, označava svijet koji se više i ne bi trebao zvati svijetom. ‘Svijet bez politike’, svodljiv na ‘zemaljski globus’, napušten od svojih prijatelja kao i od neprijatelja, naposljetku, jest svijet kao dehumanizirana pustinja“ (Derrida, 1997a: 130).

U ovom razmatranju pokušat ćemo pokazati mogućnosti i granice mišljenja političkoga u doba „bez politike“ u svjetlu određenja onog što se određuje nadolazećom zajednicom kao nadolazećom demokracijom. Riječ je o mišljenju političkoga i politike u djelu Jacquesa Derride. Postoji gotovo suglasnost među brojim interpretima da je filozofijsko djelo kasnoga Derride obilježeno svojevrsnim etičko-političkim obratom. Prijelaz iz mišljenja dekonstrukcije metafizike prisutnosti (filozofija, umjetnost, religija) u mesijansko obzorje etike Drugoga i nesvodljivo političkoga kao da upućuje na dva iz temelja različita misaona puta. No, takva je prosudba bez osnova. Nadolazeća zajednica pretpostavlja postulat nesvodljivo političkoga kao svoju „desupstancijaliziranu bit“. Obrat je u tome što se u dekonstrukciji poseže za političkim, a ne etičkim postulatima. Kao što je dekonstrukcija u svojem legitimnome načinu rasklapanja i razdjelovljivanja metafizike prisutnosti čin otvorenosti nove konstrukcije svijeta, ali sada iz otvorenosti događaja samoga, a ne iz zatvorene strukture događaja shvaćenoga prema modelu uzrok-svrha (kauzalno-teleologijski), tako se i bit političkoga mora dekonstruirati zbog načina kojim se ono političko otvara u zajednici kao odluka i odgovornost djelovanja iz biti samoga događaja. To ne označava predanost ni utopijskome mišljenju niti, pak, anarhističkome načinu konstitucije subjekta bez zajednice u tradicionalnome shvaćanju građanskoga društva i političke države (Rodin, 2004: 7). Zajednica zauzima prostor-vrijeme demokracije. S onu stranu njezinih povijesno-epohalnih granica u postojećem okviru kapitalizma nalazi se ideja zajednice (Beardsworth, 1996). Ova postavka već smjera k onome što Derridu povezuje s mišljenjem Waltera Benjamina. Kao što je poznato, Benjamin u svojim Povijesno-filozofijskim tezama otvara mogućnost razlikovanja povijesnoga vremena i mesijanskoga događaja zatvaranja-otvaranja povijesti vremena uopće (Benjamin, 2008; Tiedemann, 1973). Bliskost s Benjaminovim mišljenjem povijesnoga vremena kao konačnoga ispunjenja „božanske pravednosti“ u onom nadolazećem posebno je vidljivo u predavanju koje je Derrida održao povodom laudacije za Benjaminovu nagradu 2001. godine iz kojeg je nastala knjiga Sveučilište bez uvjeta.

Ideja nadolazeće zajednice kao bezuvjetne demokracije istodobno se opravdava razlozima obrane humanističkih znanosti protiv sveopće vladavine tehno-znanstvene logike kapitalističke globalizacije. Iz „duha“ humanistike, s onu stranu subjekta moderne politike isključenja nesvodljivo Drugoga, dolazi ono jedino bitno – politika kozmopolitske univerzalnosti. Ona više „svijet“ ne suprotstavlja ograničenoj suverenosti nacije-države, a internacionalizam nacionalizmu, nego ustrajava na mišljenju razlike/razluke između politike dekonstrukcije samoga pojma moderne politike i bezuvjetne nadolazeće demokracije.[2] U ontologijskome smislu gubitak politike kao medija djelatnosti unaprijed određenoga općega dobra nadomještava se procesualnošću i deontologijskim značenjem djelatnosti politike kao onoga političkoga uopće. Ta je djelatnost političkoga u doba kraja moderne suverenosti nacije-države postala politikom dekonstrukcije (Critchley, 1999, 2007; Mouffe, 2005). Teorija politike kao politička filozofija zasnovana na transcendentalnim načelima više nema svoje utemeljenje u doba bez subjekta. Društvo i država u neoliberalnoj kapitalističkoj globalizaciji postaju jedinstveni stroj nadzornoga društva, a država postpolitičkim instrumentom reguliranja neoimperijalne suverenosti korporacijske mreže Novoga svjetskoga poretka. Politiku kao ono političko nosi patos metapolitike događaja. Za nju vrijede posve druga pravila i posve drugi pojmovi, a ne više apriorne kategorije racionalnoga djelovanja (Badiou, 1998). U istom tonu, u knjizi Sablasti Marxa koja se bavi, između ostaloga, kritikom Fukuyamine liberalističke postavke o „kraju povijesti“ kao kraju ideologije i politike nakon uspostave globalnoga poretka neoliberalizma u svijetu s obzirom na razotkriće Marxova mišljenja za doba Novoga svjetskoga poretka, nailazimo na izričite formulacije dekonstrukcije, destruktivne dijalektike povijesti i mesijanizma bez religije.[3] Kraj povijesti ne svodi se nipošto na eshaton povijesti. U njemu osim liberalizma i pripadnoga koncepta formalne demokracije ne postoje „drugi smjerovi“ ljudske avanture u svijetu. Primjereno Derridinom načinu promišljanja može se ustvrditi da kao što postoji nekoliko „krajeva čovjeka“ (Hegel-Husserl-Heidegger), tako se analogno „krajevi povijesti“ odnose na ono što je uvjetno i bezuvjetno, eshatologijsko i mesijansko. Iza „kraja povijesti“ nestanak i preobrazba političkoga u tehnologiju vladanja unutar jednog te istoga globalnoga poretka ideja i praksi dostatan je predznak nečega čudovišno iskrsavajućega. U mesijanskome određenju političkoga nalazi se jezgra kritike ovog stanja koje modernu politiku neoliberalne globalizacije svodi na ideologiju neutraliziranja političkoga. U tome je nešto više od paradoksalne suglasnosti i razlike između mišljenja biti političkoga u djelu Schmitta i Derride.

Derrida je već nakon svoje temeljne knjige Gramatologija nastojao promisliti svezu između iskonskoga i konačnoga (arhé i eshaton). Nasuprot utopijskome mesijanizmu marksističkih mislilaca Blocha i Benjamina, on ne misli ono nadolazeće iz horizonta očekivanja i nade kao utopije, već iz mogućnosti onoga ne-mogućega samoga. To je istinski događaj nadolazećega (Derrida, 1978, 2005c). Kritika metafizike i ontologije prisutnosti bitka u mišljenju ranoga Derride odgovara kritici moderne politike subjektivnosti. Suverenost i uvjetno priznanje Drugoga iz perspektive moći modernoga subjekta postaje odlučno u kasnoga Derride. Valja još napomenuti da taj prijepor o nepolitičkome ranome Derridi i mišljenju bezuvjetnoga etičko-političkoga gostoprimstva spram nesvodljivo Drugoga u kasnoj fazi nije iznimkom u suvremenoj filozofiji i društveno-humanističkim znanostima. Na isti se način može sagledati rasprava o ranome i kasnome Sartreu. Pritom je prva faza njegova egzistencijalizma bila pitanje slobode individualnoga subjekta, a druga faza mišljenja tzv. etičko-politička konverzija ili susret s Marxom u društvenoj praksi djelovanja kolektivnoga subjekta u svijetu (Paić, 2007). U slučaju Derride problem je utoliko veći što on sam u samotumačenju vlastita mišljenja povodom knjige Sablasti Marxa izrijekom kaže sljedeće:

(1) da se njegovo djelo ne može i ne smije svrstavati uz tzv. žanr postmoderne ili poststrukturalizma, jer su to tek masovno-medijske fraze i ne odgovaraju bitnim nakanama njegova mišljenja;

(2) da dekonstrukcija nije ni metoda niti paradigma u humanističkim znanostima, već način razmještanja pitanja o metafizičkim temeljima zapadnjačke povijesti u znaku binarnih opreka, te stoga dekonstrukcija pretpostavlja rad „pregovaranja“ između onog što je tekst i onoga na što se odnosi strukturalnost strukture teksta kao već uvijek predstavljenoga načina prisutnosti „subjekta“ dekonstrukcije;

(3) da pitanje političkoga u doba depolitizacije koja ima oznaku Schmittove dijagnoze stanja o svijetu bez politike kao „dehumaniziranoj pustinji“ zahtijeva repolitizaciju politike zbog onog što je jedino bitno, a to je mišljenje nadolazeće zajednice kao nadolazeće demokracije;

(4) da usuprot diskursu o „kraju povijesti“ iz obzorja liberalizma i njegove ideologije o jedinstvenom i jednome „svijetu bez politike“ valja rekonstruirati ono izvorno i stoga performativno političko kao uvjet zbiljske mogućnosti etičko-političkoga obrata u onome nadolazećemu zbog same stvari demokracije, njezine svrhe (telos) i smisla povijesne singularnosti (Derrida, 1999: 213-269).

Iz ove Derridine pouke svojim kritičarima i interpretima o putu njegova mišljenja jasno je da ne postoji nikakav radikalni etičko-politički obrat. Posve suprotno, radi se o bitnoj artikulaciji mišljenja događaja povijesnosti i vremenitosti izvan svođenja na „aktualnost“ i „realnost“ kao jedinih kriterija vrednovanja. Da bismo pokazali kako je riječ o unutarnjoj pokrenutosti mišljenja onog političkoga i politike iz same biti dekonstrukcije na tragu Heideggera, valja navesti razlikovanje dviju dimenzija vremena onog što se naziva budućnošću. Derrida, naime, razlikuje između „budućnosti“ (futur) i „nadolazećega“ (l’avenir). Prvo je ono što se nužno i neizbježno mora dogoditi jer je već „programirano“ aktualnošću u dogledno vrijeme, a drugo je ono koje u sebi ima karakter neizvjesnosti i neproračunljvosti, neku vrstu nade bez očekivanja, ono ne-moguće koje dolazi iz nadolazećega a da se dolazak nije ničime najavio (Derrida, 1972; Paić, 2011a: 317-366). Taj mesijanski karakter nadolazećega ima u sebi nešto spasonosno i istodobno apokaliptičko. Riječ je o jedinstvenome događaju onoga što određuje razliku između povijesti kao programirane sveze ideje i zbilje te povijesti s onu stranu bilo kakve metafizički objavljene istine kao hegelovsko-marksovske eshatologije apsolutne znanosti duha ili apsolutne znanosti rada.

Razlika između „budućnosti“ i „nadolazećega“ jest razlika između uvjetovane i pragmatične politike modernoga poretka realnosti nacija-država i bezuvjetnoga događaja onoga političkoga kao svagda neodlučivoga i neodredljivoga horizonta očekivanja. Drugim riječima, iz Derridine razlike/razluke (différance) proizlazi da se razumijevanje vremena pokazuje pitanjem dekonstrukcije biti čovjeka uopće. Politika postaje pukom tehnologijom vladanja okolnim svijetom. Političko se, pak, svodi na racionalnost djelovanja u skladu s unaprijed postavljenim granicama „prirode“. Prema tome, subjekt moderne politike kao što je nacija-država i koncept suverenosti nestaju u čudovišnoj mreži bez-subjektnih aktera globalnoga poretka Derrida je u kritici Heideggera pitanje kraja čovjeka odredio nastankom nadolazećega „humanizma“ s onu stranu novovjekovnoga subjekta. Ako je ova tvrdnja točna, tada bi trebalo otvoriti problem na sljedeći način. Zašto je Derridin „zaokret“ spram političkoga i politike „skandalom“ mišljenja dekonstrukcije? Može li se, naime, uopće politika dekonstruirati kao što je to slučaj s cijelom metafizičkom baštinom tekstova filozofije, književnosti, teologije? Problem je, dakako, u tome što Derrida kao i Schmitt razlikuje ono političko i politiku. Budući da je dekonstrukcija uvijek čin tumačenja tekstova, a da je pojam teksta u Derride na neki način sve, onda se i ono političko i sama politika kao tekst svagda pojavljuju medijima razumijevanja svijeta u kontekstu.[4] Posljedično, bit političkoga ne određuje ovu ili onu politiku. Sada se sama bit političkoga pojavljuje načinom egzistencijalne strukture čovjeka. U drugom obratu može se čak kazati da Derrida u svojim kasnim spisima dekonstrukcijom biti političkoga kreće u dekonstrukciju same biti čovjeka na ishodu humanizma. Pitanje o biti političkoga jest, dakle, pitanje o biti ljudskoga zajedničkoga bitka. Događaj nadolazeće demokracije postaje beskrajno i bezuvjetno nužan kao mogućnost onog ne-mogućega, a ne kao utopija koja se smješta u neprestanu odgodu eshatologijskoga krajnjega trenutka vremena. Političko za Derridu nije nikakvo sredstvo. Ono je navlastiti misaoni događaj odluke o pripremi nadolazećega. Forma demokracije otvara prostor ne-određenosti sadržaja onog nadolazećega. Stoga je pravednost jedina ideja koja se ne može dekonstruirati. Iz beskrajnoga zahtjeva slobode čovjeka za ispunjenjem svoje biti u svijetu apsolutne pravednosti proizlazi svaka moguća politika. Zahvaljujući ideji pravednosti ona ili jest navlastita ili to nije. Samo se u tom pogledu može zastupati postavka o Derridinoj svezi s mesijanskim židovskim izvorima kada je riječ o odnosu događaja političkoga kao nadolazeće demokracije i određenja subjekta politike pripadnoga novome pojmu političkoga – prijateljstvu, ljubavi i bezuvjetnoj predanosti nesvodljivo Drugome. Može se čak ići još dalje i reći da je takvo mišljenje političkoga nečuveni događaj žrtvovanja realpolitik u ime politike etičke neodlučivosti obrata metafizičke strukture temelja modernoga svijeta.

Moja je postavka da se Derridin okret ili usmjerenost spram područja političkoga i politike u njegovim kasnim spisima i predavanjima može razumjeti pokušajem da se bit čovjeka u doba njegove ideologijsko-političke destrukcije sredstvima tehnoznanosti, neoliberalne kapitalističke globalizacije i preobrazbom svijeta u medijski aparat tvorbe realnosti neodgodivo mora „spasiti“ bezuvjetnim događajem nadolazeće zajednice. U tu svrhu Derrida će pojam bezuvjetnosti izvesti iz dekonstrukcije Kantova kategoričkoga imperativa. Naglasak je premješten iz područja uvjetnoga etičkoga gostoprimstva spram stranaca i nesvodljivo Drugih u okrilju suverenosti moderne nacije-države na kozmopolitsku razinu svijeta (Derrida, 2000, 2005b; Eagleton, 2009). Sada etičko-politički čin uspostave „subjekta“ događaja, koji uvijek ima performativni karakter „sadašnjosti“ djelovanja, bitno mijenja horizont etike i politike. Ali u tom je djelovanju pretpostavljena odluka promjene stanja, postajanja nečim drugim i drukčijim. Identitet se konstituira razlikom. Iz nesvodljivo Drugoga, koji je u meni kao regulativno načelo djelovanja, proizlazi etički odgovaran čin političke odluke. Bezuvjetnost stoga ne pripada području „interesa“ i „prirode“ poretka u kojem se čovjek nalazi u svijetu. Ono pripada sferi zbiljske mogućnosti. U knjizi Politike prijateljstva Derrida neprestano koristi za tu sferu riječi možda i vjerojatno. To nije puki etički horizont vrijednosti bez svojeg područja važenja u praksi. Posrijedi je nešto bitno drukčije od regulativnih ideja. Poznato je da one omogućuju svijetu da ima metafizički temelj i smisao čak i kada nema Boga, pravde, istine kao transcendentalnih označitelja u zbilji. U Derride, kao i kod drugih mislilaca „gramatologijskoga obrata“, jezik događaja samoga fenomena ne može se pojaviti apriorno i transcendentalno (Mersch, 2010; Marder, 2009; McCumber, 2000).

Jezik se konstituira performativnim činom događaja. Zbog toga se bit jezika pokazuje u neizvjesnosti i nemogućnosti predviđanja političkoga uopće. U razlici spram „racionalne jezgre“ dijalektike, kako Marx nastoji osloboditi dijalektiku od Hegelova spekulativnoga (i)iracionalizma uvidom u budućnost kao prostor-vrijeme razvitka proizvodnih snaga subjekta radikalne promjene zbilje, Derrida u dekonstrukciji subjekta moderne politike bezuvjetnost emancipacije otklanja od subjektne apsolutne volje. Događaj nadolazeće demokracije jest ono što se razlikuje od utopije. Ne-mogućnost određuje događaj događajem koji omogućuje bit političkoga. No, problem je što se performativnost odluke subjekta ne svodi na politiku modernoga subjekta. S onu stranu njegova bezuvjetnoga prava akcije stoji nešto „više“ i „iznad“. Taj kvazi-transcendentalni uvjet mogućnosti događaja nadolazeće demokracije upravo je događaj zajednice bez uvjeta. Zajednica se ne može konstituirati samo iz performativnoga subjekta otpora vladajućoj politici neoliberalne kapitalističke globalizacije. U tome je razlika između politike dekonstrukcije (Derrida i Nancy) i neomarksističkih političkih ontologija novoga subjekta (Badiou, Žižek). Derrida u ovoj emancipaciji događaja od moći teologijske suverenosti mora političkome pripisati nešto krajnje začudno – neodlučivost, pasivnost, ne-moć (Vattimo, 2008). Dekonstrukcija metafizike prisutnosti nužno mora imati svoj drukčije postavljeni pojam političkoga i njegova subjekta. To više ne može biti ni tradicionalno shvaćena suverenost nacije-države niti, pak, neka partikularna klasno-socijalna grupacija moderne politike poput primjerice, radničke klase i njezine Partije (Derrida, 2002b). Pitanje političkoga i politike u doba koje više ne određuje moderni poredak nacija-država zahtijeva iskorak iz binarnih opreka „prirodnoga stanja“ (uvjetovanosti zajednice) i „političkoga stanja“ (bezuvjetnosti slobode) u samu singularnost događaja politike nadolazeće zajednice. Derrida taj događaj imenuje „nadolazećom demokracijom“. Već je iz ovoga jasno da se jaz između modernosti i tradicije, racionalnosti i prirode ne može misliti u skladu s novovjekovnim metafizičkim temeljima države, prava, društva, politike, kulture, religije. No, je li Derrida u toj „drugoj“ dekonstrukciji političkoga i politike modernoga subjekta ipak na kraju ostao u horizontu mesijanstva bez Mesije, etike bezuvjetnoga gostoprimstva bez zbiljskoga tla kozmopolitske zajednice, subjekta nadolazeće demokracije bez pripadnoga područja ozbiljenja ideja slobode, jednakosti i bratstva?

Nema sumnje da se pitanje političkoga i politike s onu stranu aktualne krize „izvornoga“ smisla tih pojmova odnosi na dvije razine redukcije. Prva je ona koja u ime ideje neoliberalizma kapitalističke globalizacije zagovara ideologiju tzv. postpolitike ili postdemokracije (Ranciere, 2004; Žižek, 2000). Ta vrsta redukcionizma političkoga na tehnopolitiku ekonomije kao autoregulacije društvenih odnosa u suvremenim demokratskim poretcima odgovara dinamici kasnoga kapitalizma, a nastaje već 1970-ih s pojmom postmoderne. Sam će Derrida stoga ovu vrstu redukcionizma kritički odbaciti. Na taj će način čak i Lyotardovu ideju velikih metapripovijesti kao oznaku moderne logike bezuvjetnoga napretka povijesti prokazati nedostatno operabilnom za emancipacijski i mesijanski događaj autentičnoga političkoga nadolazeće demokracije (Derrida, 1999: 229). Ono što je jedino zajedničko Derridi i pristalicama postpolitike, unatoč bitnih razlika, jest uvid da je subjekt moderne politike – nacionalna država, suverenost, klasno-socijalna partikularnost stranačke reprezentativne demokracije, hegemonija ideologijskoga polja vladajućih ideja – iz temelja razoren. Nakon raspada realnoga socijalizma 1989. godine u svijetu ne može se više nastaviti govoriti o nacijama i suverenosti bez polaganja računa o karakteru subjekta politike univerzalne isključivosti Drugih koji nisu uključeni u život suverene zajednice. Kraj modernoga subjekta označava proces nadomještanja struktura srodstva i „prirodnih prava“ u formi dostojanstva čovjeka kao ničim više određenoga pripadnika kozmopolitske zajednice (Archibugi, 2003). Nadomjestila ga je logika univerzalne i bezuvjetne tvorbe subjekta bez supstancije. Iskazano političkim jezikom globalnoga poretka, to je mjesto zauzela pragmatika kolektivno praznih označitelja. Oni postaju subjekti/akteri post-politike: rasa, rod/spol, kultura. Prijelaz iz logike moderne suverenosti subjekta u pragmatiku suverenosti mreže aktera u njihovoj načelnoj nesvodljivosti oznaka je političkoga našega doba.[5] Druga razina redukcije političkoga i politike jest ona koja, paradoksalno, nastoji osloboditi političko od utjecaja drugih sfera suvremenoga života poput religije, prava, morala, etike, kulture. To je bila nakana Carla Schmitta u 20. stoljeću. Ali problem koji otuda nastaje jest da se prividna autonomija i emancipacija političkoga i politike od ideologije neoliberalnoga tehnokratskoga ekonomizma zbiva tako što umjesto totalne autonomije heteronomnih sfera ljudske egzistencije u zajednici, dolazi do hiperpolitizacije tih nepolitičkih sfera. To dovodi do krajnje neočekivanih posljedica. Danas se one prepoznaju u nemogućnosti da se bilo koja sfera života više razmatra „autonomno“. Pa čak i suvremena umjetnost i estetika sebe shvaćaju iz paradigme repolitizacije umjetnosti i estetike, dok sama religija u svojem zahtjevu za dokidanjem ili prevladavanjem sekularnoga društva u globalno doba liberalnu demokraciju suočava s fenomenom fundamentalizma ili totalne politizacije religije (Paić, 2005, 2006; Ranciere, 2010; Derrida/Vattimo, 2001).

Ove dvije redukcije pokazuju nešto dalekosežno za svaku daljnju raspravu o „rehabilitaciji političkoga“. Obje, naime, govore o nestanku subjekta moderne politike kakvog smo poznavali u novovjekovnoj povijesti političkih ideja. Trebalo bi ozbiljno uzeti u razmatranje Derridinu misao da nije u krizi samo koncept moderne suverenosti nacije-države, nego sve što proizlazi iz koncepta moderne suverenosti (Derrida, 1997). U krizi su, dakle, sve ideje suverenosti i autonomije „duha“, heteronomije „kulture“ i odatle izvedeni pojmovi biti čovjeka i njegova djelovanja u suvremenom svijetu. Ako nestaje subjekt moderne politike ili ako je već taj nestanak, kako je to bilo jasno i Carlu Schmittu, na putu totalnoga ozbiljenja u nekoj vrsti neoliberalne „dehumanizirane pustinje“ sveudilj zemaljskoga globusa, onda je pitanje repolitizacije:

(1) uzaludan čin etičko-političkoga događaja stvaranja kozmopolitske zajednice na temeljima globalnoga poretka i njegove jedine ideologije moći kapitala kao čudovišno umreženoga integralnoga društva spektakla;

(2) stvaranje autonomije političkoga u doba tehnopolitike neoliberalnoga globalizma označava put u redukciju svih drugih fenomena života na političko koje sada djeluje prema logici binarnih opreka. A to znači da je umjesto manihejske logike modernoga doba sažete u ideji ili kapitalizam ili siromaštvo i diktature, ili socijalizam ili barbarstvo, na djelu sintetička logika uključene isključenosti: i kapitalizam i siromaštvo, i socijalizam i barbarstvo, i demokracije i diktature. Suvremeni svijet nije samo prikaz iz entropijskih proza Thomasa Pynchona ili Don de Lilla, poput Gravity Rainbow i Cosmopolis. Jezik ovih romana je mreža događaja teorije kompleksnosti. Iz nje slijedi da se sustav stabilizira svagda onda kad je na rubu kaosa. U stalnim krizama vlastite samoreprodukcije sustav djeluje poput autopoietičkoga stroja. Postoji li uopće mogućnost da se u tom čudovišnome oslobađanju onog političkoga od post-politike dogodi obrat u samoj biti politike nadolazeće demokracije? Derridin je odgovor unaprijed skeptično-mesijanski – „možda“ i „vjerojatno“. Ali on to jest samo iz otvorenosti događaja onoga nadolazećega. Pogledajmo obrazloženje i način Derridina mišljenja o tome.

2. Aporija dvostruke redukcije

U već spominjanim Derridinim knjigama obrata spram biti političkoga, u Sablastima Marxa i Politikama prijateljstva gdje se govori o nužnosti repolitizacije da bi se ideologiji post-politike ili depolitizacije neutralizirao izvor njezine moći rastvaranja političkoga u tehnologiju čiste moći, neizostavno je mjesto susreta Schmitta i Derride. Novo postavljanje pitanja o mjestu političkoga određuje taj susret u sporu. To mjesto više nije epistemologijsko mjesto modernoga središta strukture, koja nadodređujući sve određuje kao što se u klasičnoj novovjekovnoj epistemologijskoj paradigmi, primjerice Newtonovoj, kategorije prostora i vremena nužno svode na klasičnu mehaniku. Umjesto središta političkoga treba govoriti o razmještenoj prostorno-vremenskoj „biti“ političkoga kao uvjeta mogućnosti bilo koje realne politike. Djelatnost razmještanja središta označava posljedično razdjelovljivanje same moći novoga ne-središta političkoga i politike. Deleuze to naziva deteritorijalizacijom i decentriranjem subjekta (Deleuze, 1995; Thoburn, 2003). Kada to više nije poredak određen „prirodnim pravom“ suverenosti nacije-države na vladavinu ograničenim teritorijem svoje jurisdikcije, tada se suočavamo s izlaskom iz sfere „prirode“ i organskoga shvaćanja države u nešto čudovišno blisko i neizmjerno beskrajno. Problem određenja granica političkoga djelovanja u suvremeno doba vladavine globalnoga poretka kapitalističke ekonomije jest naprosto u tome što je koncept središnje strukture vladavine poretkom nepovratno nestao. To je razlogom zašto se kapitalizmu kao „odbjeglome“ nadzornome društvu/državi na globalnoj razini nastoji ograničiti vladavina (Habermas, 1998). Rezultat je, naravno, neuspješan. Razlog je u tome što se povratak političkoga u smislu „ljudskoga“ ogleda u obnovi tradicionalnih pojmova moderne politike u situaciji nestanka same biti moderne politike uopće. Na to je upozorio Foucault u svojim predavanjima o biopolitici i moći u doba neoliberalne destrukcije zajednice i ideje javnoga dobra. Što se događa u svođenju političkoga i politike na neoliberalnu tehnologiju vladanja društvom kao okolnim svijetom jest post-politički konsenzus „ljevice“ i „desnice“ o neupitnosti samoga sustava, poretka i institucija vladavine u doba biopolitike. Svaka promjena političke vlasti samo je autoregulacija sustava u entropijskoj situaciji stabilnosti u krizama (Foucault, 2008).

Derrida se u svojem tumačenju Schmittova pojma političkoga, osobito u Politikama prijateljstva, istodobno razračunava s etičko-političkim ideologijama dvije post-politike: jedna je ona neoliberalizma kapitalističke globalizacije, a druga je ona koja pod vidom metapolitike događaja nastoji biti radikalna politika novoga subjekta nadolazeće zajednice u heterogenim teorijskim inačicama postmarksizma. Pitanje subjekta nadolazeće zajednice, dakle, temeljno je pitanje uvjeta mogućnosti takve zajednice. Preduvjet za to je da ona nužno mora imati demokratsku legitimnost. Budućnost se u onome nadolazećemu otuda etičko-politički postavlja mesijanskim pozivom. Nadolazeće „mora“ doći samo u formi demokratske vladavine. Nikako drukčije i nipošto u antidemokratskome obličju nekog čudovišnoga hibrida, Levijatana s licem anđela! Problem koji otuda slijedi jest problem univerzalnosti (rada) i partikularnosti (roda/spola, klase, nacije, rase, kulture) u tvorbi novoga subjekta nadolazeće zajednice. Tko je subjekt nove politike dekonstrukcije? Derridin je odgovor da se subjekt obrata, ili marksistički govoreći revolucije, mora dekonstruirati iz ideje bezuvjetne nadolazeće demokracije. Nadolazeća demokracija ne može se svesti na subjekte moderne suverenosti nacije-države unutar globaliziranoga neoliberalnoga kapitalizma. Univerzalnost subjekta rada je u Novome svjetskome poretku postala univerzalnost kognitivnoga kapitala u formi tehnoznanstvenoga rada, a ne odavno zastarjeloga fizičkoga rada. Istodobno, partikularnost je postala politika identiteta kulture kao nove ideologije. Ona održava sustav u stabilnosti s pomoću zahtjeva za više „ljudskih prava“ i za više „kulturalnih prava“ isključenih ili nepriznatih društvenih skupina (Paić, 2009). Kultura „služi“ stabilnosti globalnoga poretka u svim svojim pojavnim likovima „subverzije“ i „otpora“.

Paradoksalno je da se Derridina politika dekonstrukcije od samoga početka u anglosaksonskim zemljama otčitavala kao nova politika za multikulturalnom promjenom označitelja moći društva. Drugim riječima, dekonstrukcija je bila politički dešifrirana kao „mala politika“ postmodernoga identiteta razlika nesvodljivo Drugoga. Kada je Derrida izričito napomenuo da je nestanak klasno-socijalne grupacije u određenju novoga subjekta nadolazeće zajednice u formi demokracije razlogom zašto se treba stvoriti politika univerzalnoga otpora kao „Nova Internacionala“ u kozmopolitskome razumijevanju ideja slobode, jednakosti i pravednosti, postalo je jasno da se razlike između konstrukcije i dekonstrukcije subjekta političkoga mogu izvesti jedino iz onoga što jest bit političkoga (Fritch, 2002: 574-597). A to ne može biti ništa drugo negoli ono što Schmitt razvija u svojem spisu Pojam političkoga polazeći od binarnih opreka prijatelj/neprijatelj. Već na početku Schmitt kaže, a Derrida takav stav prihvaća, da su

„svi jasni pojmovi modernoga nauka o državi sekularizirani teologijski pojmovi“ (Schmitt, 1963: 50).

Ako je tome tako, tada za ekonomiju i politiku vrijede pravila „sekularizacije božanskoga“. Prva pretpostavka sekularne profanacije jest uvid da ni ekonomija niti politika u modernome shvaćanju suverenosti nisu izvedeni ni iz čega drugoga negoli iz ideje „prirode“ kao dvoznačnoga entiteta. Ona je čudovišna sfera okrutnosti i volje za moć, ali i sfera koja omogućuje nesvjesno stvaranje stroja proizvodnje društvenih formi života u zajednici. Tzv. predpolitičko stanje nije radikalna suprotnost političkome stanju novovjekovno uspostavljene države. Naprotiv, sama je država od Hobbesa onaj čudovišni stroj organizacije društvenoga poretka zasnovanoga na neprijateljskim odnosima između ljudi. Takav stroj djeluje kao „nova priroda“ čovjeka u zajednici. Spor između prirodnoga prava i suverene moći države završava u moderno doba nastankom reprezentativne demokracije. Ona ima strukturu uključene isključenosti pripadnika koji nisu priznati građanima/državljanima po svojem etničkome podrijetlu ili po svojoj nesvodljivoj drugosti kao što je religija ili kultura. Utoliko je i anglosaksonski model liberalne demokracije, koji etničko načelo građanstva suspendira u ime univerzalnosti prava s onu stranu „prirode“, samo druga vrsta moderne redukcije. Umjesto ograničenja po „prirodi“, koja važe od Aristotela jer je polis zajednica krvnoga srodstva Grka, na djelu je ograničenje po „kulturi“, jer je moderna demokracija u američkome modelu ustavnoga patriotizma ograničena na građane/državljane bez kulturnoga identiteta (Paić, 2011b: 13-40). Društvo se u liberalnoj teoriji razlikuje od države po tome što ona načelno dopušta autonomiju religije, kulture, ekonomije, prava, znanosti. Totalna država, pak, dokida bilo kakvu autonomiju društvenih sfera ljudskih odnosa u zajednici. Stara rasprava o bitnoj razlici između liberalnoga i totalitarnoga shvaćanja države postaje u doba postmoderne i globalizacije iznova razdjelnicom između onog što jest navlastito političko i onoga što je tome suprotstavljeno. Razlika koju, primjerice, Marcuse ne određuje razlikom demokracije i totalitarizma u shvaćanju države, nego razlikom između liberalne ideologije i totalitarizma kao ideologijsko-političkoga sustava vladavine obnavlja se u kontekstu napuštanja klasičnih pojmova razlikovanja društva i države (Paić, 2011a: 189-230). Ako više nema razloga za nastavljanje govora o suverenosti tradicionalno shvaćene nacije-države i svih njezinih subjekata/aktera, tada je jedan od načina razumijevanja postojećeg jaza između modernoga doba i onog koji se sada događa u znakovima krize suverenosti stvaranjem neoimperijalnoga poretka „nad-suverenosti“ povratak u razmješteno središte samoga pojma političkoga. Taj povratak političkoga odgovara nečemu krajnje nečuvenom u suvremeno doba. Nikad više politizacije društva i kulture, nikad manje radikalnih promjena stanja stvari! Očito je da se razlog ovoj strukturalnoj perverziji u biti političkoga nalazi negdje drugdje, a ne u volji „novoga subjekta“ radikalnih politika za promjenom svijeta.

Depolitiziranje se ne može shvatiti, ni schmittovski niti deridijanski, negativnom točkom preobrata u događaj političkoga uopće ako se ne vidi da je svako depolitiziranje države samo drugi način repolitiziranja u doba nestanka dihotomija „prirode“ i „kulture“. Agamben je to imenovao razlikom, „gologa života“ (zoe) i „političkoga života“ (bios). Da bi razlika između političkoga i nepolitičkoga, države i društva mogla uopće biti faktičnom u samoj zbilji modernih liberalnih demokracija, svaka moguća realna politika mora se nužno depolitizirati od onoga što ju načelno omogućuje. Drugim riječima, paradoks je moderne liberalne politike u tome što je ona nužno bez subjekta političkoga. Ideologijskom tvorbom razlike liberalne države i građanskoga društva pokušava ga se nadomjestiti. U ime čega se vodi, primjerice, globalni „rat protiv terorizma“ i tko su mu subjekti? Jesu li to Amerikanci, NATO, zapadnjačka civilizacija ili možda pojam „svjetske sigurnosti“? Prethodi li taj rat neoimperijalnoj suverenosti novih geopolitičkih carstava u 21. stoljeću ili je rat samo nastavak „politike drugim sredstvima“ – zaposjedanja praznoga središta moći? Već je Hegel u svojim ranim spisima o pravu, običajnosti i državi zastupao postavku da je pravo povijesni rezultat rata i nasilja (Hegel, 1974: 103-200; Göhler, 1974: 337-612). Moderna suverenost u pravno-političkome određenju počiva na konceptu „prirodnoga prava“ (Puffendorf i Bodin). No, tko je istinski subjekt takvoga prava? Za Derridu je to početak svake moderne politike. Ona se konstituira nužnim procesom „rasprirodnjenja“. A to se događa na taj način što čovjek „prirodu“ utemeljuje kao objekt znanstvenoga istraživanja. Država u modernome shvaćanju suverenosti predstavlja reprezentativnu moć. Ona je utjelovljena u suverenu od monarha do naroda demokratske republike. Suverena moć se otuda pojavljuje u ideologijskome metajeziku „prirode“. Subjekt se više ne može odrediti ničime unaprijed prihvaćenim i transcendentalno zajamčenim kao što je to bilo u tradiciji zapadnjačke teorije politike i prava. Sada vrijedi pravilo da kontingencija i singularnost događaja u posebnoj situaciji i kontekstu daju opravdanje ideologiji. Prema tome, ideologija u naše doba aposteriorno određuje pojam političkoga. To proizlazi iz logike bitne reprodukcije događaja koji se već dogodio (Derrida, 2005a). Zato Schmittova teorija političkoga u Derridinom tumačenju postaje dekonstrukcija same moderne politike. Uvjet za to je „pročišćenje“ od totalitarnoga sadržaja bliske sveze s nacizmom. Problem je, dakle, u načinu „desupstancijaliziranja“ ove totalne politike modernoga doba.

Jedno od Schmittovih temeljnih polazišta razumijevanja biti političkoga iz sheme prijatelj/neprijatelj jest da je „priroda“ političkoga u njegovoj razlikovnosti spram svih drugih područja života. Politički decizionizam osnova je moderne politike (Agamben, 2000). Odluka i misterij performativnosti u djelovanju, a ne usmjerenost na načine vladanja, pokazuje da se političko može shvatiti samo u postajanju političkim. Riječ je, dakle, o procesu koji se razvija kroz borbu (polemos), a borba se uspostavlja djelatnošću onoga što čini bit čovjeka – jezika. Političko je način suverenosti nacionalne države. U njemu se ogledaju antagonizmi i agonizmi između subjekata koji se nalaze u sferi društva (religija, kultura, moral, znanost). Neoliberalni model politike kao instrumentalne tehnologije moći prebacuje težište odlučivanja iz sfere političkoga (države) na samoga pojedinca umreženoga na način korporativne strukture ekonomije. Ta vrsta redukcije političkoga predstavlja pojavnu bit onoga što se naziva postmodernom „depolitizacijom“. No, kod Lyotarda, primjerice, struktura političkoga u liberalnoj demokraciji jest ta da su subjekti postindustrijskoga društva – tehnoznanosti, sveučilišta i korporacija – postavljeni u međusobne odnose ekonomske konkurencije i zauzimanja položaja moći u društvenome prostoru djelovanja. Na taj način se političko prebacuje u agonističke odnose društvene sfere. Ona je načelno autonomna, ali u praksi je riječ o svođenju na logiku kapitalističke organizacije koju pokreće profit (Williams, 2000). Problem u određenju Schmittova pojma političkoga, prema Derridinu mišljenju, proizlazi otuda što se političko konstruira kroz retoričku akciju. Jezik se te akcije već uvijek razumije performativom totalne politike isključenja Drugoga. U biti je političkoga sadržana bit jezika. Nakon „gramatologijskoga obrata“ na tragovima Derride političko se više ne može misliti drukčije negoli iz dekonstrukcije jezika kao instrumenta komunikacije. Jezik nije aparat komunikacije niti sredstvo moći, nego otvorenost događaja samoga svijeta beskrajne reprodukcije života u svojim autonomnim sferama kazivanja kao teksta ekonomije, politike, kulture.

Dva su puta istodobne „rehabilitacije“ političkoga u doba depolitiziranja neoliberalne kapitalističke globalizacije i oba su vezana uz razračunavanje sa Schmittom. Jedan je onaj u kojem se njegov pojam političkoga i politike proširuje na područje antagonizma između totalitarnoga shvaćanja države i neutralne liberalne države u situaciji „kraja političkoga i politike uopće“. Nakon terorističkoga napada Al-Qu’aede na Ameriku 11. rujna 2001. i preventivnoga rata „protiv terorizma“ Amerike i NATO-a u ime obrane zapadnjačke civilizacije (ljudskih prava, slobode i tolerancije), političko i politika više se ne razdvajaju. Njihova sveza u pojmu strategijskoga djelovanja na temelju sheme prijatelj/neprijatelj sada postaje neutraliziranje svih drugih razlikovnih određenja složenih odnosa ekonomije, politike i kulture u globalnome poretku. Antagonizam između suverene moći Zapada i okolnoga svijeta zadobiva formu političkoga sukoba ideologija. Američki politolog Benjamin Barber to je simbolički formulirao sukobom između Coca Cole i Jihada, što ima prizvuk Huntingtonove teorije o sukobu civilizacija (Barber, 2001). Schmittova je teorija političkoga i politike izazov za doba post-politike. Razlog je u tome što počiva na dvije usporedne strategije modernoga političkoga mišljenja: neutraliziranja binarnih opreka i logici iznimke koja potvrđuje izvanredno stanje. U njemu „božansko nasilje“ suspendira pravni poredak liberalne demokracije na neodređeno vrijeme. Drugim riječima, Schmitt je izazov za suvremeno doba zbog svoje „realističke“ deontologije odlučnosti u situaciji permanentne krize liberalizma i demokracije.

Drugi je put rehabilitacije političkoga naizgled mekši. Umjesto antagonizma suočavamo se s agonizmom koji se sada može pojaviti ili kao „socijalna agonistika“ (Lyotard) ili, pak, kao „politička agonistika“ (Rawls). Problem je u tome što je ovaj put povratka političkoga u samo srce suvremenoga svijeta „dehumanizirane pustinje“ ispresijecan različitim kompromisima između modernoga liberalizma i postmoderne kritike liberalizma drugim sredstvima. Dok, primjerice, Lyotard nastoji spasiti autonomiju politike i kulture u postindustrijskome društvu novih sukoba između subjekata/aktera koji nisu više ideologijski, već kulturalni sukobi oko identiteta, kod Rawlsa je stvar u preklapajućem konsenzusu između subjekata/aktera političkoga liberalizma (Rawls, 1996). U oba slučaja, paradoksalno, više nije pitanje dobre zajednice je li ona prihvatljiva sa stajališta nekog univerzalnoga općega dobra, nego je li konsenzus uopće moguć bez utemeljenja „vrijednosti“ na kojima zajednica počiva. Odgovor je, dakako, nalik argumentaciji negativne teologije. Nije riječ o idealima i postulatima univerzalne zajednice koja počiva na „vrijednostima“ zajedničkim za sve, nego je zajednica manje lošija od modernih liberalno-demokratskih poredaka koji su počivali na „teroru“ većine kao iluziji i fikciji univerzalnosti građanina/državljana. Da bi se održao konsenzualni ugovor između agonistički postavljenih subjekata/aktera društva i države u globalnome poretku nužan je novi subjekt komunikacijske pravednosti. Taj subjekt je hibrid između depolitizirane politike i repolitizirane post-politike događaja. Derrida upravo iz te čudovišno aporetičke situacije promišlja drukčiji način tvorbe političkoga u svjetlu nadolazeće demokracije.

U čemu je aporija? Derrida ponajprije jasno pokazuje razlikovanje između moderne politike i onoga političkoga suvremenoga doba. Ako Schmitt nastoji zadobiti kristalno čist pojam političkoga tako da ga neutralizira od sfere društva i privatnosti, očito je da to više ne odgovara stanju stvari danas. Suvremeni mediji u digitalno doba nadziru cjelokupni život pojedinca u društvu i državi. Sfera privatnosti nije odijeljena od javnosti. Komunikacija u doba interneta kao da pretpostavlja „autonomiju“ privatne sfere. Ali taj „kao da“ može se najbolje opisati onime što teoretičar suvremene umjetnosti i medija Boris Groys naziva sumnjom i zavjerom same medijalnosti događaja. Svaki korisnik interneta pravi se kao da ne zna da je uključenjem u mrežu (network) žrtvovana njegova privatnost u korist slobodne komunikacije anonimnih subjekata/aktera (Groys, 2000; Paić, 2012: 49-86). Ukratko, Derrida smatra da Schmittov pojam političkoga ne može biti odijeljen od sfere privatnosti društva. Razlog je u tome što je njegova nakana kritika liberalnoga ustrojstva države i društva. Prema tome, kritika realne politike koja nema u sebi karakter totalnoga događaja, sa stajališta Schmittove teorije prijatelja/neprijatelja, uzaludan je pothvat zato što je shvaćanje političkoga ovdje neka vrsta platonske univerzalne forme (eidos) u samoj strukturi djelovanja kao odluke u performativnome činu retoričke akcije. Za Derridu je odlučno za bit političkoga ne više afekt „mržnje“ koja se razvija iz sukoba oko priznanja moći subjekta/aktera u otvorenom prostoru politike. Umjesto toga, afektivna sveza ljubavi i demokracije odjednom postaje bezuvjetnim pokretačem nadolazeće demokracije. Ljubav ovdje nije ništa drugo negoli korak k onoj ljubavi koja je od Platona razlikovna spram tjelesne afekcije (eros). Naravno, posrijedi je prijateljstvo (philia). Nužnost repolitizacije otuda proizlazi iz obrata u samoj biti nadolazećega događaja demokracije. U tom pogledu nema bitne razlike u definiranju pojma između Derride i drugih teoretičara političkoga koji pripadaju postmarksizmu (Badiou, Žižek, Mouffe, Laclau). Repolitizacija je pokret oslobađanja političkoga od onoga što je ne-političko. To je djelatnost oslobađanja od svođenja politike na ekonomiju, znanost, tehnologiju, etiku, kulturu. Razlika je, međutim, između Derridae i Schmitta u tome što se čin repolitizacije ne svodi na pročišćenje mjesta za totalnu politiku odlučnosti s onu stranu demokracije i liberalnoga shvaćanja slobode. Repolitizacija mora biti u službi nadolazeće demokracije. Ona mora osloboditi prostor-vrijeme za bit političkoga a da istodobno samo političko ne podjarmi sve druge sfere društvene artikulacije života. Je li to uopće moguće?

U Politikama prijateljstva Derrida pokazuje sve bitne stavove dekonstrukcije zapadnjačke metafizike kao logocentrizma. Ali sada se dekonstrukcija događa u događaju onoga političkoga. Ona ima karakter nesvodljive razlike/razluke (différance) između onoga što je „prisutno“ u aktualnim formama demokracije i onoga što čini bit nadolazeće zajednice u formi bezuvjetne demokracije. Politika se ne može utemeljiti iz same sebe. Ili, bolje, politika nema svoj temelj kao što to nema ni sloboda. U tom je Derrida na istom tragu kao i Heidegger u raspravi o Schellingovu spisu O biti ljudske slobode. Jaz, bezdan, pukotina između bitka i bića čini slobodu događajem bestemeljnosti. Zato je i politika bestemeljni događaj slobode odluke. Ona postaje ne-odlučivošću jer za odluku više ne postoji neki božanski ili bilo koji drugi metafizički temelj. Kakve su posljedice ovoga mišljenja za nadolazeću zajednicu demokracije? Ponajprije, subjekt političkoga ne proizlazi iz unaprijed određene odluke. Iz mnoštva heterogenih odluka, koje se događaju pragmatično i u svojoj su bezuvjetnosti ne-odlučive, konstituira se polje političkoga. Subjekt cjelokupne politike dekonstrukcije mora biti stoga nestabilan. Budući da se konstituira djelovanjem bez „svrhe i razloga“ koji je pokretao modernu politiku suverenosti, Derrida kaže da prijatelj postaje neprijateljem, a neprijatelj prijateljem. Umjesto logike ili-ili nastaje logika i-i. Binarne se opreke neutraliziraju. U pragmatičnome načinu političkoga djelovanja dolazi do zamjene predznaka binarnih opreka. Tu vrstu aktualne neautentičnosti suvremene politike, koju svi moralno osuđuju, može se izbjeći pod uvjetom da se moderno shvaćanje suverenosti subjekta radikalno dekonstruira. Uvođenjem nesvodljivo Drugoga kao uvjeta mogućnosti „Nove Internacionale“, ili onog što Hannah Arendt u predskazanju 21. stoljeća naziva dobom imigracije, dolazi do obrata. Subjekt političkoga više nije nacija-država, klasa, građanin. To je univerzalno čovječanstvo. U jednom razgovoru o postavkama iz knjige Politike prijateljstva Derrida kaže da u suvremenom demokratskome poretku glavno pitanje nije pitanje građanina, nego ne-građanina. Riječ je o ljudima koji dolaze kao imigranti u tuđu zemlju, kulturu, društvo, državu. Jednostavno, nadolazeća demokracija mora biti bezuvjetno gostoprimstvo prijateljstva. Ono mora ostaviti iza sebe moderne koncepte nacije, države, građanstva, suverenosti. Zato je nužan pronalazak novih praksi, međunarodnoga prava i zakona, Riječju, na djelu je proces transformacije suverenosti nacionalne države (Derrida,1997b).

Pokušajmo sada izvesti argumentacijski postupak kojim Derrida u svojoj dekonstrukciji metafizike Zapada i racionalnoga poretka modernosti dolazi do ideje bezuvjetne zajednice kao nadolazeće demokracije. Ponajprije, jasno je da obećanje demokratskoga poretka slobode, jednakosti i pravednosti ne može više biti „utemeljeno“ u prirodi ni u teologijskim pretpostavkama profane zajednice moderne politike. Nasuprot Schmitta, politika nadolazeće zajednice jest politika demokratskoga prijateljstva. Obećanje moderne demokracije od Francuske revolucije jest obećanje slobode, bratstva i jednakosti. Sve tri ideje pripadaju poretku moderne suverenosti nacije-države. U suvremeno doba Derrida uvodi četvrtu ideju koja djeluje više negoli regulativno. Uistinu je riječ o jedinoj ideji koju Derrida ne dekonstruira. Mistični autoritet pravednosti određuje smisao nadolazeće zajednice demokratskoga poretka slobode, bratstva i jednakosti (Derrida, 2002a). Pritom je važno istaknuti da sekularnost takvoga poretka jest uvjet mogućnosti nadolazeće demokracije. Ona ne može ne biti sekularnom upravo stoga što je bez utemeljenja u bilo kojim metafizičkim idejama Zapada. Dekonstrukcija politike ne znači da se „bit“ političkoga traži u nekoj izvornosti ili iskonu, prvome početku. Već je iz ranih spisa Derride jasno da se ideja početka ili prirode dekonstruira tako što se događaj tumači medijalno, odnosno iz iterabilnosti (ponovljiviosti) njegove univerzalne strukture pisma (Derrida, 1967). Umjesto retoričke akcije kojom Schmitt legitimira odlučnost kao bit političkoga, u Derride je riječ o tekstu ili pismu kao obećanju nadolazećega. Pismo u formi zapisanoga teksta predstavlja okvir demokratske ponovljivosti događaja. Sve se to događa performativno u svojoj ponovljivoj jednokratnosti kao trag i arhiv. Jasno je otuda da nadolazeća demokracija ne može biti uklopljena u bilo koji aktualni empirijski politički poredak.

Ali problem je u tome što se „bit“ političkoga u njezinoj ne-odlučivosti ne može održati u događaju bez subjekta politike koja realizira demokratsko obećanje. Na tom mjestu, kako je već uvodno istaknuto, uvodi se mesijanstvo bez Mesije. Može se odrediti i događajem političkoga bez aktivnoga subjekta promjene postojeće konstelacije snaga ekonomije, politike i kulture neoliberalne kapitalističke globalizacije. Derrida mora pretpostaviti da takav subjekt ne može biti drukčije određen negoli krhkim subjektom obrata postojećega. U tome je za razliku od postmarksizma odlučnosti i zahtjeva novoga političkoga subjekta za političkom revolucijom liberalno-demokratskoga svijeta (društveni pokreti i nova radnička klasa) Derrida na distanci od neposredne radikalne akcije (Sprinker, 1999). Političko ne može osigurati izvjesnost radikalne transformacije svijeta jer događaj mesijanstva bez Mesije pretpostavlja politiku dekonstrukcije same mogućnosti političke akcije na temeljima modernoga svijeta suverenosti. Jasno je da identitet takvoga subjekta jest krhki ili metastabilni identitet otpora s onu stranu sfere „prirode“ i „kulture“. Nadolazeća demokracija iziskuje dekonstrukciju ideje subjekta. A to znači ujedno i dekonstrukciju ideje „biti“ čovjeka i svijeta. Demokracija je politički poredak upisan u samu ideju slobode. Bit moderne ideje slobode, pak, odnosi se na jednakost, slobodu govora i tiska. U Politikama prijateljstva demokracija zahtijeva neizbježno navlastitu dekonstrukciju. Iz horizonta mesijanskoga mora se odlučno krenuti u rastakanje i razgradnju svega onog što je povijesno-epohalno bilo ograničeno u samoj ideji demokracije – od Aristotela do Hegela, Marxa i post-politike neoliberalizma.

„…nema dekonstrukcije bez demokracije, nema demokracije bez dekonstrukcije…Demokracija je autos dekonstruktivnoga samo-ograničenja“ (Derrida, 1997b: 105).

Kritika demokracije pretpostavlja odstranjenje razlikovnih značajki demokracije. One nisu bit nadolazeće zajednice, nego ono što se u suvremenoj raspravi o granicama demokratske legitimnosti poretka naziva „demokratskim deficitom“. Za Derridau je očigledno da se u revolucionarnoj retorici Francuske revolucije o „bratstvu“ – naroda i građana – radi o hegemoniji rodno/spolne isključivosti. Ona ima bitne posljedice za redukciju pojma prava čovjeka na pojam „muškarca“ kao označitelja patrijarhalnoga (kulturnoga) poretka. Ovo ne vrijedi samo za povijest Zapada, već pogađa cjelokupnu povijest čovječanstva. U pojmu čovjeka od modernoga doba uvukao se virus redukcije na taj način što je pojam čovjeka zadobiven iz univerzalne povijesti čovječanstva kao europocentrične/zapadnjačke povijesti. Kada se nesvodljivo Drugi razmatra rodno/spolno različitim, te kada se Drugi etničko-religijski razlikovno odstranjuje iz moderne tvorbe suverenosti nacije-države, tada je nužno zbog same ideje nadolazeće demokracije promijeniti smjer s njezinim legitimnim sredstvima. Drugi korak u promjeni smjera jest da se demokracija u mesijanskome značenju nadolazećega događaja ne misli više kao carstvo političke jednakosti i slobode jezika, nego kao carstvo beskrajne pravednosti (Fritch, 2002). Bez novoga identiteta političkoga i politike, koji se ne može više razumjeti iz „prirode“ kao organsko shvaćanje „bratstva“ i „jednakosti“ pripadnika nacionalne države, nema ni nadolazeće demokracije i njezine beskrajne pravednosti. Derrida je mislilac političkoga u horizontu nesvodljivo Drugoga. Zato je bezuvjetna zajednica nadolazeće demokracije bezuvjetno gostoprimstvo spram stranaca i imigranata. Ovo pretpostavlja da se cjelokupna povijest političkoga na Zapadu mora iznova napisati iz perspektive drukčije shvaćenoga pojma čovjeka i građanina. Nema sumnje da je za tako nešto sljedeći korak dekonstrukcija kozmopolitskoga poretka kao praznoga središta identiteta čovjeka u njegovom etičkome važenju kao „građanina svijeta“. Naime, pitanje je ima li Derridina nadolazeća zajednica demokracije na temelju univerzalne pravednosti, slobode i jednakosti, a koja počiva na prijateljstvu između priznatih osoba (građana i naroda svijeta), svoje utemeljenje u teritorijalnoj suverenosti neke postojeće političke zajednice? Gdje je toponomija ove nadolazeće demokracije?

3. Moć bezuvjetne pravednosti?

Derrida je na to pitanje odgovorio povodom rasprave o globalizaciji, svjetskome miru i kozmopolitizmu (Derrida, 2002c). Pitanje nadolazeće demokracije, kao što se može pretpostaviti iz cijele strukture njegova mišljenja, nije stvar utopije, već prostora ozbiljenja mogućnosti onog što je bezuvjetno ne-moguće. Prostor ozbiljenja nije apstraktan prostor kantovske postulirane kozmopolitske zajednice kao binarne opreke nacionalnoj državi i njezinom konceptu suverenosti. To je ono što Derrida dekonstruira zbog aporije ne-utemeljenja i nužnosti bezuvjetnoga gostoprimstva spram nesvodljivo Drugoga. Budući da su izvori univerzalnosti ljudskih prava i slobode kao političke slobode građanina u grčko-rimskoj, kršćanskoj, židovskoj i islamskoj tradiciji, bjelodano je da se u odnosu na tri koncepta – globalizacije, svjetskoga mira i kozmopolitizma – odgovor na pitanje o mjestu ozbiljenja nadolazeće demokracije mora potražiti u ne-mjestu sva tri koncepta. Što to znači? Umjesto globalizacije, koja je tek prošireni koncept uprostorenja kapitala bez granica unutar jedinstvene matrice vlastita širenja i sažimanja (ekspandiranja i implozije) u stvarnome vremenu i virtualnome prostoru, istinski pojam dosezanja svijeta jest mondijalizacija. Ona nije tehničkoga karaktera. Naprotiv, u sebi nosi dimenziju nadilaženja tehnoznanstvene logike kalkulacije svega što jest. Na taj se način politika nadolazeće demokracije mora shvatiti u opreci s globalnim poretkom (globalizmom). Njezina je bit u drukčijem razumijevanju svijeta izvan svođenja na tehnoznanstveni karakter politike neoliberalnoga kapitalizma. To je razlikovni identitet drugosti. A on nastaje svezom zavičajnoga (lokalnoga) i onoga što je s onu stranu nacije-države. Kozmopolitski poredak nema svoje mjesto nigdje drugdje negoli u novom jeziku nadolazeće demokracije, U prijateljskome i bezuvjetno gostoljubivome odnosu spram stranaca, imigranata, disidenata, nesvodljivo Drugih prepoznaje se istina tog jezika. Derrida kaže da svijet nije zemaljski globus. Svijet se određuje kao povijest u gibanju od grčkoga kozmosa do suvremenoga kozmopolisa.

Ono što je iznimno značajno za određenje prostornosti svijeta izvan logike djelovanja globalizacije jest radikalna promjena subjekta nastanjivanja prostora. Globalizacija nije tek osvajanje zemaljskoga globusa s pomoću kapitalističke tehnoznanstvene ekspanzije napretka/razvitka korporativno ustrojenoga kapitalizma. Riječ je o „ontologijskoj“ transformaciji suvremenoga doba. Naime, rad više nije onaj koji određuje što jest svijet u smislu otvorenosti bića kao uradaka ili predmeta rada. Kognitivni kapital jedinstvo je kognitivnoga rada i svijeta u promjeni karaktera samoga rada i svjetovnosti svijeta. O tome je Derrida posebno govorio kao o opasnosti i izgledu drukčijeg svijeta i njegovih mogućnosti u predavanju/spisu Sveučilište bez uvjeta. Znanje kao tehnoznanstveni projekt u doba globalizacije određuje ne samo svjetovnost svijeta, nego i rasvjetovljenje čovjeka, njegovo pretvaranje u subjekta bez moći, čistu fikciju i iluziju vladanja procesima globalizacije. Zato je pitanje o prostoru-vremenu kozmopolitskoga poretka s onu stranu binarnih opreka domovina – svijet, nacionalna država – globalni poredak, pitanje o smislu demokratskoga poretka uopće u doba totalne mobilizacije „svijeta“ iz same logike tehnoznanstvenoga napretka/razvitka (Deleuze, 1994). Ne slučajno, Schmittov apokaliptički sud o mogućnostima nestanka biti čovjeka nestankom biti političkoga u doba „dehumanizirane pustinje“ zemaljskoga globusa na kojem više nema ništa drugo osim depolitizirane tehnologije vladanja kojoj se sve podvrgava, u Derride postaje pitanje o granicama znanosti, tehnike i onog što je navlastito čovjeku – humanosti i humanizmu. Što je, na posljetku, zajednica bez uvjeta, ta aporetička i paradoksalna nadolazeća demokracija? Još jedna fikcija i iluzija mitopoetskoga mišljenja? Ili se radi o događaju političkoga kao mesijanskoga s kojim svijet prelazi iz uvjetovanosti prirode u bezuvjetnost političkoga stanja koje ne nadilazi „prirodu“, već je dekonstruira u nečemu nesvodljivo drugome i drukčijem?

Mišljenje političkoga u razlici spram političke filozofije i teorije politike nema svoje „utemeljenje“ ni u čemu zbiljskome i faktičnome. Derrida se kao i cijeli niz mislilaca nadolazeće zajednice razračunava s idejom da se političko može uopće svesti na bilo koji, pa čak i sekularizirani, transcendentalni označitelj. Političko je ono čudovišno u odredbi djelovanja (praxis). Ono zahtijeva svoj teoretski način izvedbe (performativnost) u samome događaju koji se ne može dogoditi bez odluke o promjeni zbilje i faktičnosti u nekoj povijesno-epohalnoj konstelaciji moći i snaga. Kako je već pokazano, problem je s Derridinom nadolazećom demokracijom u tome što ona nužno ima neki preostatak mesijanskoga bez Mesije i teologijskoga bez Boga u doba radikalne depolitizacije društva i kulture. U tom pogledu je njezina usmjerenost na bezuvjetno gostoprimstvo i na bezuvjetno prijateljstvo krajnje ne-politički čin etike, a ne realne politike. To je Derridi jasno već time što pokazuje da su binarne opreke etike (vrijednosti) i politike (moći) uklopljene u etičko-politički čin ideologijske legitimacije globalnoga poretka. Sam je taj poredak autoimuni sustav neutraliziranja subjekata/aktera promjene i suspenzije demokratskih procedura. Prema tome, suverenost više nije pitanje subjekta nacije-države u međunarodnome poretku. Posve suprotno, riječ je o načinu uspostave moći same mreže heterogenih subjekata/aktera globalnoga poretka. Oni djeluju u smjeru stabilnosti međunarodnih institucija prava i zakonitosti. No, Derrida je svjestan da se ono bezuvjetno u nadolazećoj demokraciji ne odnosi na slobodu govora, kritike, gostoprimstva, singularnosti kulture Drugoga. Sve su to već uklopljeni mehanizmi političke „korektnosti“ u samom sustavu neoliberalizma i demokracije. Problem je u tome što se emancipacijski projekt prosvjetiteljstva ne iscrpljuje u Novome svjetskome poretku. Naprotiv, taj je poredak upravo ono isto što Schmitt apokaliptički postavlja kao kraj političkoga. U „dehumaniziranoj pustinji“ vladavine tehnoznanosti i društva bez subjekta vladavine političko postaje pukom tehnologijom ekonomske moći. Ako je događaj ono političko samo, onda se u Derridinom mišljenju otvorenosti nadolazećega (l’avenir) radi o budućnosti političkoga kao neizvjesnosti humanoga uopće. Otvorenost takve budućnost može se smatrati uvjetom mogućnosti događaja. U pitanju su odluke, odgovornost, gostoprimstvo i odnos spram nesvodljivo Drugoga. Takav odnos pretpostavlja novu kozmopolitsku demokraciju suverenosti građanina/državljana svijeta, ili, pak, tvorbu subjekta nadolazeće demokracije iz razrješenja tri aporije „etike gostoprimstva“. Derrida ih uvodi u zaključna razmatranja o biti političkoga u doba „kraja politike“. To su:

(1) aporija bezuvjetnoga gostoprimstva spram „naroda“ koji jest temelj moderne demokracije i iz njegova određenja proizlazi definicija pripadnosti i zajednice te granice gostoprimstva spram stranaca;

(2) aporija u shvaćanju jednakosti i singularnosti jer ne možemo u isto vrijeme priznati jednakost svih pravnih subjekata u društvu koje načelno mora biti ustrojeno kao natjecateljsko i solidarno spram Drugih;

(3) aporija u shvaćanju većine u demokratskome načinu odlučivanja, gdje se zaštita manjina u političkome smislu ne može izvesti multikulturalnim sredstvima, nego mora biti politički razgraničena kao politika manjina ili se pretvara u „teror“ manjine nad većinom u zahtjevu za promjenom diskursa dominantne kulture.

U sva tri slučaja svjedočimo da se problem nadolazeće demokracije ne može izvesti bez onoga što Rawls naziva „preklapajućim konsenzusom“. On, naime, djeluje između kulturalnih stavova ili vrijednosti u procesu pregovaranja o zajedništvu kao temeljnom političkom dispozitivu moći suvremene krhke zajednice. Takva zajednica više nije ni totalna država niti instrumentalna država liberalne demokracije moderne. Radi se, naprotiv, o pitanju izgradnje novih složenih pravila „pregovaranja“ između sfere društva i države, nepolitičke i političke sfere odlučivanja. Derrida u svojem mišljenju političkoga zato neizbježno mora postulirati nešto krajnje regulativno – ideju beskrajne pravednosti kao mistične snage Zakona. Ona se nalazi s onu stranu povijesnoga događanja političkoga i politike. Pravednost je jedina ideja koja ne iziskuje dekonstrukciju. Utoliko je pitanje pravednosti jedino bitno pitanje nadolazeće zajednice. Ako demokratska tvorba zajednice nije u svojem „obećanju“ nadolazećega pravedna razdioba slobode i jednakosti zajedničkih dobara, suverenost takve zajednice nužno je reduktivna. A budući da je svaka redukcija istodobno i gubitak autonomije djelovanja čovjeka kao subjekta društvenih odnosa i kao političkoga bića zajednice, tada je bjelodano da je skriveni primat apovijesnosti beskrajne pravednosti totalni događaj nadolazeće demokracije. Nije nipošto slučajno da je pravi Derridin sugovornik u sporu između konstitutivnih i regulativnih ideja suvremene demokracije u situaciji odsutnosti transcendentalnoga označitelja liberalne demokracije nitko drugi nego John Rawls i njegova Teorija pravednosti (Rawls, 1999).

Saberimo temeljne pojmove Derridine politike dekonstrukcije s obzirom na pitanje o subjektu nadolazeće demokracije. To su:

(1) ideja bezuvjetne pravednosti koja ima status događajnosti događaja i stoga je njezino ozbiljenje odgoda nadolazećega: ona je beskrajna i bezuvjetna politika postajanja činom koji nadilazi sve druge ideje uključujući slobodu i jednakost kao uvjet njihove zbiljske mogućnosti;

(2) kontingencija događaja etičkoga čina prijateljstva između osoba, građana i naroda;

(3) neizvjesnost onoga što proizlazi iz performativnoga čina odluke kao ne-odlučivosti;

(4) neproračunljivost zajedničkoga dobra.

U cjelini, nadolazeća pravednost nije ni regulativna ideja u Kantovu smislu a niti mesijanski horizont očekivanja u Benjaminovu smislu. Zato je posrijedi posve drukčiji način povratka biti onome političkome. Ali ne radi se o povratku iluziji i fikciji iskona grčke demokracije za koju je organsko krvno srodstvo „bratstvo“ iz kojeg nastaje zajednica (polis). Smjer je okrenut spram otvorene budućnosti političkoga kao horizonta očekivanja bez utopije. Razlikovanje pravednosti i prava stoga određuje razlikovanje navlastitosti političkoga i otuđene djelatnosti moderne politike. Potonja se zasniva na suverenosti „naroda“ i njegovih predstavnika vladavine u liberalnim demokracijama. Problem je u tome što je pojam političkoga i za Derridu, kao i za Schmitta, pojam bezuvjetnoga djelovanja navlastitoga bitka čovjeka u zajednici. Utoliko je Derridin pojam političkoga već uvijek dekonstruktivno „prazan“ od svakog drugog određenja osim od onog koje se pripisuje „velikoj politici“ – stvaranje novoga događaja. Gotovo je zapanjujuće da se na taj način etičko-politički obrat Derridina mišljenja povezuje s mišljenjem poietičkoga događaja. Heidegger u svojim predavanjima o biti umjetnosti takav događaj izvodi iz događaja otvorenosti zajednice (polisa). Umjetnost u toj otvorenosti više nije ni estetska autonomija moderne umjetnosti niti avangardna svodljivost na ideologiju i politiku totalne države. Događaj umjetnosti se ima misliti kao mjesto istinske budućnosti. Ona povezuje povijesni događaj s onim minulim i sadašnjim. Uostalom, Derrida je takvo razumijevanje političkoga kao navlastito nesvodljivo novoga događaja razvio u tumačenju i kritici Heideggerova mišljenja (Derrida, 1987). Iz toga je jasno da ideja beskrajne pravednosti kao neproračunljive, neizrecive i bezuvjetne prekoračuje horizont očekivanja. Mesijanski karakter politike nadolazećega događaja demokracije istodobno je dekonstrukcija svih drugih konstitutivnih i regulativnih ideja. Naravno, nije teško pokazati da se ovime Derrida kao i Benjamin povezuju uz nasljeđe židovske tradicije. U kabalističkome nauku se povijesno vrijeme kraja određuje upravo događajem neproračunljive, neizrecive i bezuvjetne pravednosti. I upravo stoga što je dekonstrukcija subjekta moderne politike eminentno politička djelatnost, zajednica može biti samo bezuvjetno davanje bez uzvrata. To je ono što Bataille u svojoj Teoriji religije naziva suverenošću subjekta u njegovom činu odluke bezuvjetnoga žrtvovanja.

Je li ono političko time spašeno u svojoj navlastitosti za otvorenu budućnost politike događaja? Je li, naposljetku, time spašena čovječnost čovjeka izvan bilo kakvog „humanizma“ i njegova metafizičkoga temelja subjektivnosti koji predstavlja čin suverenoga Zakona isključenosti nesvodljivo Drugoga? Mišljenje političkoga na tragu Derride nedvojbeno je ne-moguća misaona zadaća. Ona je aporetička i paradoksalna, jer očigledno je problem u tome što se nova „autonomija“ političkoga plaća novom redukcijom drugih sfera na ono političko kao čin nadolazeće demokracije. Vratiti čast i ime političkoga u doba kraja politike u „dehumaniziranoj pustinji“ tehnoznanstvenoga napretka/razvitka neoliberalnoga kapitalizma zacijelo je kao i svaki drugi povratak u naše doba kraja metafizike – povratak religije, primjerice – nešto čudovišno ne-moguće. Kao što se Odisej nikad ne vraća na Itaku, jer je to već uvijek drugi i drukčiji otok negoli onaj iskonskoga zavičaja, tako se i povratak političkoga događa u jazu između slobode događaja i njegove nužne reprodukcije u tehnologiji vladanja svijetom kao „dehumaniziranom pustinjom“.[6] Političko je možda još jedino preostalo područje odluke o biti nadolazeće zajednice. Ona može zasjati aurom demokracije ili potonuti u mračni bezdan diktature. Ali posljednja riječ ne pripada političkome. Kazivanje o posljednjem pripada biti onog što od Aristotela nazivamo najvišim dobrom zajednice. Je li ta bit najvišega dobra još uopće moguća bez ukorijenjenosti u nomos Zemlje i blizinu čovjeka s događajem planetarnoga lutanja svijetom? Pitanje političkoga više ne može biti pitanjem ove ili one politike nadolazeće demokracije. To je pitanje smisla čovjeka u doba njegove svodljivosti na stvari, funkcije i strukture jednog ne više povjerljivoga svijeta. O biti političkoga možda ovisi čak i sudbina Zemlje.

Literatura:

Agamben, G. (1999) The Coming Community. Minneapolis – London: University of Minnesota Press.

Agamben, G. (2000) Means without End: Notes on Politics. Minneapolis – London: University of Minnesota Press

Archibugi, D. (ur.) (2003), Debating Cosmopolitics, London – New York: Verso.

Badiou, A. (1998) Abrége de métapolitique: Pariz: Seuil.

Bahnisch, M. (2002) „Derrida, Schmitt and the essence of the political“, izlaganje na Konferenciji australskoga udruženja za politologiju, Australian National University, Canbera, listopad.

Barber, B. (2001) Coca Cola und Heiliger Krieg. Jihad versus McWorld: Der grunlegende Konflikt unserer Zeit.. Zürich: Scherz

Beardsworth, R. (1996) Derrida & Political. New York: Routledge.

Benjamin, W. (2008) Novi Anđeo. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. S njemačkoga prevela S. Knežević.

Critchley, S. (1999) The Ethics of Deconstruction: Derrida and Levinas. London: Routledge

Critchley, S. (2007) Infinetely Demanding: Ethics on Commitment, Politics of Resistance. London – New York: Verso.

Deleuze, G./Guattari,F. (1994) What is Philosophy?,. New York: Columbia University Press

Deleuze, G. (1995) Difference and Repetiton, Columbia University Press, New York,

Derrida, J. (1967) De la grammatologie,. Pariz: Minuit

Derrida, J. (1972) Marges de la philosophie: Pariz: Minuit.

Derrida, J. (1977) „“Afterword: Toward an Ethic of Discussion“, u: Limited Inc.,. Evanston: Nortwestern University Press

Derrida,J. (1978) Writing and Difference,. London: Routedge & Keagan Paul

Derrida, J. (1987) De l’esprit: Heidegger et la question,. Pariz: Galilée

Derrida, J. (1997a) The Politics of Friendship. London – New York: Verso.

Derrida, J. (1997b) „Politics and Friendship: A discussion with Jacques Derrida“, Centre for Modern French Tought, University of Sussex, 1. prosinca.

Derrida, J. „Marx & Sons“, (1999) u: M.Sprinker (ur.), Ghostly Demarcations: A Symposium on Jacques Derrida’s „Spectres of Marx“. London: Verso. str. 213-269.

Derrida, J. (2000) Of Hospitality, Stanford – California: Stanford University Press

Derrida, J./Vattimo,G. (2001) Die Religion, Suhrkamp, Frankfurt/M:

Derrida, J. (2002a) Ethics, Institutions, and the Right to Philosophy, , Lanham – Boulder – New York – Oxford: Rowman & Littlefield.

Derrida, J. (2002b) Sablasti Marxa: Stanje duga, rad tugovanja i nova Internacionala,. Zagreb: HSN. S francuskoga preveo S.Rahelić

Derrida, J. (2002c) „Globalization, Peace, and Cosmopolitanism“, u: NEGOTIATIONS: Interventions and Interviews, 1971-2001, Stanford – California: Stanford University Press.

Derrida, J. (2005a) Rogues: Two Essays on Reason., Stanford – California: Stanford University Press

Derrida, J. (2005b) On Cosmopolitanism and Forgiveness,. London – New York: Routledge

Derrida, J. (2005c) „Not Utopia, the Im-Possible“, u: The Paper Machine, Stanford – California: Stanfod Uniersity Press.

Derrida, J. (2009) „Sveučilište bez uvjeta“, Europski glasnik, br. 14. str. 237-270. S francuskoga preveo G.Vujasinović

Eagleton, T. (2009) Trouble With Strangers: A Study of Ethics.. Oxford: Willey-Blackwell

Foucault, M. (2008) The Birth of Biopolitics (Lectures at the Collége de France),. New York: Palgrave MacMillan

Fritsch, M. (2002) „Derrida’s Democracy To Come“, Constellations: An International Journal of Critical and Democratic Theory, Vol. 9, br. 4. listopad, str. 574-597. http://www3.interscience.wiley.com/journal/118926048/abstract.

Göhler, H. (1974) „Dialektik und Politik in Hegels frühen politischen Systemen. Kommentar und Analyse“, u: Hegel, G.W.F., Frühe politische Systeme, Frankfurt/M: Ullstein. str. 337-612.

Groys, B. (2000) Unter Verdacht: Eine Phänomenologie der Medien, München: C.Hanser,

Habermas, J. (1998) Die postnationale Konstellation (Politische Essays), Suhrkamp:Frankfurt/M.

Hegel, G.W.F. (1974) „Über die wissenschaftlichen Behandlungsarten des Naturrechts“, u: Frühe politische Systeme, Frankfurt/M. – Berlin – Wien: Ullstein. 1974., str. 103-200.

Marder, M. (2009) The Event of the Thing: Derrida’s Post-Deconstructive Realism,. Toronto – Buffalo – London: University of Toronto Press.

McCumber, J. (2000 Philosophy and Freedom: Derrida, Rorty, Habermas, Foucault,. Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press

Mersch, D. (2010) „Entgegenkommende und das Verspätete. Zwei Weisen das Ereignis zu denken: Lyotard und Derrida“, u: Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Sonderband, sv. 26, Berlin: Akademie Verlag.

Mouffe, C. (1996) „Deconstruction, Pragmatism and the Politics of Democrarcy“, u: C.Mouffe (ur.) Deconstruction and Pragmatism, London: Routledge.

Mouffe, C. (2005) The Return of the Political. Verso: London – New York.

Nancy, J.-L. (1991) The Inoperative Community, Minneapolis – London: University of Minnesota Press.

Paić, Ž. (2005) Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.

Paić, Ž. (2006) Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti. Litteris: Zagreb.

Paić, Ž. (2007) Projekt svobode: Jean-Paul Sartre – filozofija in angažma, Ljubljana: Filozofska zbirka AUT, KUD Apokalipsa.

Paić, Ž. (2009) Zaokret. Zagreb: Litteris.

Paić, Ž. (2011a) Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Zagreb: Litteris.

Paić, Ž. (2011b) „Levijatan od porculana: Pitanje Europe danas ili missing-link identiteta bez moći“, Europski glasnik, br. 16., str. 13-40.

Paić, Ž. (2012) „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Katunarić, D. (prir.), Carstvo medija, Zagreb: Litteris. str. 49-86.

Ranciere, J. (2004) Au bords du politique, Pariz: Gallimard.

Ranciere,J. (2010) Dissensus: On Politics and Aesthetics, London: Continuum.

Rawls, J. (1995) Political Liberalism, Columbia University Press, New York, 1995.

Rawls, J. (1999) A Theory of Justice, Harvard: Harvard University Press.

Rodin, D. (2004) Predznaci postmoderne, Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu..

Rodin, D. (2008) Politološki paradoksi? Prinos glosaru postmodernoga politološkog pojmovlja, Zagreb: Leykam International.

Schmitt, C. (1963) Der Begriff des Politischen, Berlin: Dunker/Humblot.

Thoburn, N. (2003) Deleuze, Marx, and Politics. London: Routledge.

Tiedemann, R. (1973) Studien zur Philosophie Walter Benjamins, Frankfurt/M: Suhrkamp.

Vattimo, G. (2008) Čitanka, bibl. časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, Zagreb: HDP – Izdanja Antibarbarus. Prir. i s talijanskoga preveo M.Kopić

Williams, J. (2000) Lyotard and Political (Thinking Political). London: Routledge.

Žižek, S. (2000) The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology. London – New York: Verso.

[1] Tekst izlaganja s međunarodnog znanstvenoga skupa Paradigme političkog mišljenja 1962-2012 povodom 50 godina Fakulteta političkih znanosti i 50 godina rada Professora Emeritusa Davora Rodina, Zagreb, 25. – 26. svibnja 2012.

[2] „Dekonstrukcija pojma bezuvjetnoga suvereniteta nedvojbeno je nužna i u tijeku, jer je to nasljeđe s mukom sekularizirane teologije. U najvidljivijem slučaju pretendiranog suvereniteta nacionalnih država, ali i drugdje (jer on se nalazi posvuda, u pojmovima podanika, građanina, slobode, odgovornosti, naroda itd.), vrijednost suvereniteta danas je u punom raspadu“ (Derrida,2009: 239).

[3] „Ta transformacija i ta otvorenost odgovaraju onome što smo malo prije nazvali duhom marksizma. Iako, dakle, analiza marksističkog tipa ostaje nužna, ona se čini radikalno nedostatnom tamo gdje marksistička ontologija koja utemeljuje projekt marksističke znanosti ili marksističke kritike također i sama sadrži, i mora sadržavati, potrebno je da sadrži mesijansku eshatologiju unatoč tolikim modernim i postmodernim poricanjima. /…/ Pa, dobro, ono što ostaje jednako nesvodljivo na svaku dekonstrukciju, što ostaje jednako nedekonstruktibilno kao i sama mogućnost dekonstrukcije jest možda određeno iskustvo emancipatarskog obećanja. To možda predstavlja i samu formalnost strukturalnog mesijanizma, mesijanizma bez religije, čak i samog mesijanskog bez mesijanizma, ideju pravde – koju uvijek razlikujemo od prava, pa čak i od ljudskih prava – i ideju demokracije – koju razlikujemo od njezina aktualnog koncepta i njezinih danas određenih predikata.“ (Derrida, 2002b: 80).

[4] „Što nazivam ‘tekstom’ uključuje sve tzv. ‘realne’, ‘ekonomske’, ‘povijesne’ društveno-institucionalne strukture, ukratko sve moguće referente. /…/ Tzv. stvar sama je već uvijek reprezentamen. /…/ stvar je već uvijek sama ‘znakom”“ (J.Derrida,1977: 125).

[5] U našoj filozofijsko-politologijskoj raspravi o razmjerima tog obrata paradigmi mišljenja političkoga i politike posebno mjesto zauzima Davor Rodin. Njegova tumačenja onog što naziva „postmodernom“ ili „postmodernim obratom“ kao novom hermeneutičkom situacijom nakon kraja moderne epistemologijski su uvjetovana pokušajem da se cjelokupno novovjekovno, a time i antičko, razumijevanje sklopa političkoga – politike – zajednice zbog nemogućnosti pozitivnoga utemeljenja ideja slobode, istine, pravednosti iz transcendentalnoga horizonta jezika preokrene u situaciju koja označava početak – dekonstelacije. Umjesto „velikih metapripovijesti“ političke teorije u znaku kauzaliteta događanja, na djelu je odvajanje političkoga mišljenja od političke filozofije i političke teorije. Njegovo razumijevanje postmoderne stoga je svojevrstan misaoni obrat u samom vlastitome pokušaju da se izgradi most između Kanta i Hegela, preko Marxa, sa suvremenim fenomenima političkoga i politike. No, budući da je već od „gramatičkoga obrata“ Husserlove fenomenologije, Wittgensteinove filozofijske gramatike i Heideggerova mišljenja jezika s onu stranu subjekta racionalne tvorbe svijeta od novoga vijeka do modernoga doba učinjen korak izvan redukcije jezika na logičko-instrumentalne sklopove svijeta, očito je da dihotomija „prirode“ i „kulture“, predpolitičkoga i političkoga stanja (zajednice i države) gubi svoju vjerodostojnost. Obrat, prema Rodinu, dolazi iz samopokazivanja nesvodljivih fenomena političkoga u biti dekonstrukcije, koju on naziva u analogiji s Derridom – dekonstelacijom. Umjesto redukcije onog „izvornoga“ na državno-društvenu političku sferu, posrijedi je dekonstelacija političkoga i politike. Ona se zbiva premještanjem težišta na ono što je novovjekovnoj političkoj teoriji, a time i cjelokupnoj metafizičkoj misli od Kanta do Hegela i dalje bilo čudovišno – stanje prirode ili izvornosti samoga fenomena političkoga. Naime, već samo otvaranje problema životnih pojavnosti kao političko-etičkih pitanja smisla političke zajednice u suvremeno doba nestanka suverenosti nacionalne države (prijateljstvo, ljubav, mržnja,hrabrost, razboritost) pokazuje da je riječ o dislokaciji i temporalizaciji političkoga uopće. Kada u globalnome poretku više nije moguće ništa unaprijed postulirati i konstituirati iz transcendentalnoga područja djelovanja ideja, nastaje potreba za imanentnim razumijevanjem političkoga samoga. Rodin zato napušta sve ove ili one rehabilitacije političke filozofije na tragu Aristotela, te smjerno priznaje da je sve to u suočenju s nereduktibilnom političkom zbiljom suvremenih demokracija i različitih hibridnih poredaka u globalno doba tek fikcija i iluzija metafizike. Što je, dakle, posljedica tako shvaćenoga obrata i odakle on dolazi? Zacijelo bi odgovor mogao biti da „realnost“ samoga života iziskuje napuštanje teorija koje više ne mogu objasniti kaotičnost, složenost i nesvodljivost političkoga na tvorbu uma iz novovjekovne metafizičke sheme. No, čini se da je pravi razlog ovog epistemologijskoga obrata koji Rodin poduzima u nečemu što je otvorila cjelokupna postmetafizička skepsa spram ideje „utemeljenja“ politike odozgo. Radi se o pitanju odluke i odgovornosti za – budućnost. Ali ne više u pukom shvaćanju bezuvjetnoga napretka i razvitka povijesti, nego u bezuvjetnome etičko-političkome činu odluke za „sadašnjost“ zajednice. Na taj se način u Rodinovom mišljenju političkoga nužno pokazuje da pitanje smisla zajednice koja, kao i u Derride, iziskuje ono nadolazeće iz nečeg što je neizvjesnost događaja, otvara i pitanje o novoj metateoriji političkoga kao nečeg bitno antisustavnoga (neteleologijskoga i antikauzalnoga). Život sam u svojoj nesvodjivoj navlastitosti fenomena zahtijeva da se svako područje, pa tako i političko, više ne razmatra iz neke druge sfere (religije ili ekonomije, primjerice), nego iz sebe same. No, pravo je pitanje je li tako shvaćena „autonomija“ političkoga kao heteronomija slobode, istine i pravde put u tumačenje političkoga koje odgovara suvremenoj zbilji, ili je to možda samo druga vrsta redukcije, ali sada s obrnutim predznakom – postmoderne kao rada dekonstelacije (Rodin, 2004, 2008).

[6] „Nova politička paradigma i nije ništa drugo nego to stečeno znanje da je čovjek pustolov i lutalica koji se ne može vratiti na mjesto iz kojega je krenuo jer se to mjesto neprekidno mijenja nenadanim očitovanjima (Ereignis). Početak povijesti je fikcija koja nikada neće zastarjeti, jer nikada neće biti definitivno raskrinkana.“ (Rodin, 2004: 274).

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026