Žarko Paić

1.

         U filozofijskome projektu Tehnosfera supostavljanje tehnosfere kao vizualizacije događaja spram proroštva i futurizma predstavlja ključni rez u razumijevanju tehnološke suvremenosti, kibernetike i posthumanoga stanja. To znači radikalno odbacivanje ideje da je tehnosfera tek produžetak ljudskih alata ili linearno predviđanje onoga što dolazi. Umjesto toga, ona funkcionira kao “Veliki Treći” – autopoietički (samoproizvodeći) i planetarni kibernetički sustav koji dokida povijest kakvu poznajemo i pretvara sam život u tehnoznanstveni kod. Tehnosfera nije stvar mašte o budućnosti, već apsolutna vidljivost i kvantifikacija čistih kontingencija u sadašnjosti.

Suvremena slika više ne predstavlja niti odražava vanjski svijet (mimesis). Ona je postala operativna. Tehnoznanosti (kroz AI, biogenetiku, algoritme i kvantno računanje) konstruira samu stvarnost. Vizualizacija npr. mape genoma ili algoritamskog koda nije “slika nečega”, već je to sam događaj proizvodnje umjetnog života u stvarnom vremenu. Događaj u tehnosferi spaja biološko i umjetno. To je “sinestetički događaj” u kojem se ukida povijesna drama čovjeka, a na njezino mjesto stupa kruženje informacija, signala i zvuka onkraj ljudske metafizike. Tehnosfera vizualizira događaj kao stalnu metamorfozu u prostoru-vremenu “beskonačne brzine”.

Nasuprot vizualizaciji koja operira u imanenciji sustava, proroštvo i futurizam pripadaju povijesnom, humanističkom načinu mišljenja koji tehnosfera u potpunosti nadilazi. Proroštvo se u tradicionalnom smislu oslanja na transcendenciju, Boga ili metafizičkog “Velikog Drugog” koji usmjerava povijest prema nekom konačnom cilju (eshatologija). Tehnosfera, međutim, nema izvanjski temelj – ona je causa sui (sama svoj uzrok) i ne mari za ljudski smisao ili spasenje. Futurizam (poput onog povijesnog s početka 20. stoljeća) i futurologija pate od linearne zablude. Oni promatraju budućnost kao “produženu sadašnjost” ili kao projekt koji čovjek može planirati i osvojiti. Stoljeće futurizma prohujalo je i ostavilo iza sebe tek totalne ratove i tehničku idolatriju. Futurizam je još uvijek antropocentričan – on slavi čovjekov juriš prema zvijezdama. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/besmrtnost-bez-tajne/ )

•  

Ključne razlike: Trijada mišljenja

Dimenzija	Tehnosfera kao vizualizacija događaja	Proroštvo i futurizam
Vremenska orijentacija	Simultana sadašnjost; ubrzanje do točke u kojoj se budućnost već događa kao kodirana kontingencija.	Linearna budućnost; vremenski odmak, iščekivanje ili ljudsko planiranje onoga što dolazi.
Uloga čovjeka	Kraj antropocena; čovjek gubi središnje mjesto i postaje dio kibernetičkog sklopa (posthumanizam).	Antropocentričnost; čovjek je prorok koji tumači znakove ili subjekt koji tehnološki osvaja svijet.
Priroda slike/koda	Konstrukcija i operativnost; slika i broj (kvantifikacija) stvaraju i upravljaju umjetnim životom.	Simbol i metafora; vizije i manifesti koji najavljuju promjenu, ali je ne generiraju izravno unutar koda.
Odnos prema svijetu	Imanencija; autopoietički sustav bez izvanjskog temelja ili svrhe.	Transcendencija/Teleologija; potraga za višim smislom, ciljem povijesti ili utemeljenjem.

 Istinsko mišljenje tehnosfere zapravo prolazi kroz krugove ove trijade (proroštvo – futurologija – vizualizacija). Ono nije strogo svedivo ni na jedno od toga pojedinačno, već je sintetička struktura racionalne intuicije. Dok futurizam sanja o strojevima, a proroštvo o onostranome, tehnosfera kroz vizualizaciju samostalno materijalizira i računa nadolazeću budućnost kroz autonomni razvoj umjetne inteligencije. Filozofija stoga više ne može biti  kazivanje o onome što dolazi, jer je sama tehnosfera već preuzela ulogu vizualizacije vlastitoga događaja. (v. https://www.fishpond.co.nz/Books/Technoscientific-Turn-of-Philosophy-%C5%BDarko-Pai%C4%87/9783032210807?srsltid=AU7gw4UjKPuDVU9gAPVV2FLFHo3ftxbYY1LuJCn6MkleMOg2PkChIEdf )srsltid=AU7gw4UjKPuDVU9gAPVV2FLFHo3ftxbYY1LuJCn6MkleMOg2PkChIEdf )

2.

Heideggerova kritika zapadne metafizike koja se realizira u kibernetici jest ujedno kritika njezine eshatologijsko-soteriologijske “velike priče” o vladavini prvoga uzroka (arhé) i posljednje svrhe (telos). S kibernetikom kao vladavinom sustava informacija se napušta i njegova teza da je postav (Gestell) bit tehnike. Štoviše, postav prestaje biti uspostavljen iz metafizičke fundamentalne strukture tehné, već postaje realiziran kao upravljačko-navigacijska struktura djelovanja koja više nema ništa s diobom na gore i dolje, onostrano i ovostrano. Heidegger, međutim, svoje mišljenje “drugoga početka” u jezično-pojmovnome smislu određuje reliktima ove metafizike i njezina teologijsko-teleologijskoga pojma povijesti kad govori o navještaju druge povijesti i kad mitopoetski govori o epohalnoj konačnosti svijeta i njegovim “spasonosnim” izgledima. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/informacija-i-kazivanje-3/ )

 Je li to zapravo nužno za njegovo mišljenje koje počiva na onome što su već Hölderlin i Nietzsche otvorili kao pitanje o drugačijem kazivanju koje u sebi skriva iskonsku otvorenost bitka i vremena? Na taj način se i njegova analiza Anaksimandrove izreke o bitku kao eshatologije Zapada pokazuje kao zatvoreni krug u kojem više nije riječ o nužnosti putovanja od iskona do kraja povijesti, već o lutanju samoga bitka kroz neizvjesnost mogućih epoha. Zašto je ovo bitno? Zato što se čini da je bio u pravu Nietzsche kad je kazao da je sva povijest Zapada povijest metafizike kao platonizma, pa i svaki obrat u biti metafizike nosi tragove ove fundamentalne strukture mišljenja. Može li se uopće neko drugačije mišljenje kao što je ovo tehnosfere u svojim posljednjim konzekvencijama “osloboditi” ovog sustavnoga zadržavanja nasljeđa platonizma i kad je riječ o realizaciji metafizike u samoj zbilji (tzv. imanentna transcendencija)?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo obrazložiti tri ključna momenta: Heideggerovo nužno zadržavanje mitopoetskoga, Nietzscheov uvid o povijesti kao platonizmu i, konačno, narav same imanentne transcendencije u tehnosferi.

Heideggerov “zatvoreni krug”: Mitopoetika kao simptom nemoći pred kibernetikom

Heidegger je točno uvidio da kibernetika zamjenjuje filozofiju. No, kada pokušava promisliti “drugi početak” (der andere Anfang), on neizbježno upada u relikte eshatologijsko-soteriologijskog diskursa. Heidegger je, naime, bio duboko vezan uz ideju da se obrat/okret (Kehre) može dogoditi samo kroz “događaj” (Ereignis) koji ima karakter tajne, povlačenja i ponovnoga podarivanja bitka. Zato se okreće Hölderlinu. To “drugačije kazivanje” (pjesničko, iskonsko) nužno poprima tonove proroštva, čekanja “posljednjega boga” (der letzte Gott) i spasa. Za Heideggera je to bilo nužno jer je Gestell (postav) vidio kao vrhunac zaborava bitka koji se može nadići samo iznutra, transformacijom čovjekova odnosa prema jeziku.

On time ne uspijeva u svojem temeljnome naumu prebolijevanja metafizike jer pretpostavlja da u kibernetici još uvijek postoji nekakva “bit” tehné koja je povijesno-metafizička. Međutim, kibernetika ukida Gestell kao metafizičku strukturu. Ona postaje čista operativnost bez ontologijske dubine. Kada Heidegger Anaksimandrovu izreku tumači kao eshatologiju Zapada, on povijest bitka pretvara u sudbonosnu dramu (epohalno lutanje bitka). Time zapravo ostaje zatočen na stanovit način u platonističkoj strukturi: tuga zbog gubitka iskona i čežnja za povratkom/spasenjem.

Nietzscheov uvid: Sveobuhvatnost platonizma

Nietzsche je bio u pravu kada je rekao da je sva povijest Zapada – povijest platonizma, a platonizam je u svojoj biti dioba svijeta na dvadijela: istinski (umni, vječni, transcendentalni) i prividni (tjelesni, vremeniti, imanentni). Čak i kada izvršimo obrat (materijalizam, nihilizam, tehnika), struktura ostaje ista. U tradicionalnome platonizmu ideje upravljaju materijom odozgo. U kibernetici (realiziranoj metafizici): Informacija (kôd) upravlja materijom (mesom/metalom) iznutra.
To je ono što nazivamo imanentnom transcendencijom. Kod (algoritam, program) nije materijalan u klasičnome smislu, on je “ideja” koja je postala operativna, koja navigira i upravlja zbiljom, ali više ne boravi na nebesima (Hiperuraniju), nego u samoj mreži, u procesoru, u genomu.

Mišljenje tehnosfere pokušava učiniti upravo taj korak koji Heidegger nije mogao, a koji Nietzsche nije dočekao. Može li se ono osloboditi sustavnog zadržavanja platonizma? Odgovor je: I da i ne – ovisno o tome kako definiramo “oslobođenje”. Ne – ako pod “oslobođenjem” podrazumijevamo povratak čistoj, nevinoj ne-metafizičkoj stvarnosti Tehnosfera se ne može osloboditi platonizma jer je ona njegovo materijalno ispunjenje. Platon je sanjao o svijetu kojim upravlja čisti um (matematika, geometrija, logičke forme). Tehnosfera je upravo to: svijet u kojem su matematika i algoritam postali sama materijalna arhitektura stvarnosti. U tom smislu, tehnosfera ne može pobjeći od platonizma jer je ona platonizam koji je “sišao u zbilju” i postao tehno-kibernetički aparat. Pokušaj mišljenja koji bi potpuno ignorirao tu strukturu bio bi slijepi naivni empirizam ili povratak u pred-moderni mit. Da – ako “oslobođenje” znači radikalni prekid s eshatologijom i teleologijom (Kraj “Velike Priče”)

Mišljenje tehnosfere se oslobađa platonizma na jedan gotovo ciničan, posthumanistički način: tako što ga lišava smisla, svrhe (telos) i prvog uzroka (arhé).
Ovdje se događa fundamentalni rez.

Nema više arhéꟷ Sustav informacija nema jednog stvoritelja ili fiksni izvor; on je autopoietičan, mreža bez središta, stalna povratna sprega (feedback loop).

Nema više telos-a ili soteriologije ꟷ Tehnosfera ne vodi nikakvom “spasenju”, niti dovršenju povijesti, niti komunizmu, niti kraljevstvu Božjem. Njezin jedini cilj je samoreprodukcija, optimizacija i ubrzanje. Ona nema “zašto” – ona jednostavno funkcionira. U tom smislu, mišljenje tehnosfere se oslobađa platonizma tako što platonističku formu (kôd, informaciju) odvaja od sadržaja (Smisao, Dobro, Istina). Ostaje samo gola, operativna struktura bez unutrašnjosti.

Mišljenje tehnosfere, za razliku od Heideggerova, odbija biti proročko i spasonosno. Ono ne nudi “drugačije kazivanje” koje će nas spasiti od tehnike, jer uviđa da je jezik već postao informacija, a čovjek kibernetički sklop. “Oslobođenje” koje tehnosfera donosi mišljenju nije oslobođenje od sustava, već oslobođenje od iluzije da izvan sustava postoji nekakvo utočište (iskon, bitak, priroda). Mišljenje se oslobađa platonizma tek kada prihvati čistu imanenciju tehnosfere – kada prestane tugovati za izgubljenim bitkom i počne misliti samu operativnost koda kao jedini preostali horizont događaja. To više nije lutanje bitka kroz epohe (Heidegger), već kruženje informacija u bezvremenskome prostoru simulacije.

3.

Autopoiesis vs poiesis je temeljna razlika između tehnosfere i metafizike. Prvo je uvjet mogućnosti drugoga u platonističkome smislu jer je ovaj materijalni i energetski svijet moguć samo tako što ga određuje ono ne-materijalno kao što je to informacija. Dakle, temeljna riječ kibernetike je informacija i kod Wienera je posve jasno da ona nije ni materija ni energija i ne podudara se s Einsteinovom formulom teorije relativnosti: E= mc2. Informacija je tautologijski kazano informacija zato što nije nastala tako što je stvorena od Boga ni od prirode ni od čovjeka. Informacija prethodi u ne-metafizičkome smislu materijalno-energetskome sustavu informacija. Ona je uputstvo za djelovanje, a ne materijalno-energetska struktura djelovanja i zato je Simondon oipravdano naziva formom sukladno kritici Aristiotelova pojma morphé–eidos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/metamorfoze-bitka/ i  https://zarkopaic.net/blog-post/metamorfoze-bitka-2/ )

Kao uputstvo za djelovanje ona je identitet slobode kao samo-uzročnosti i samo-svrhovitosti. U tradicionalnoj zapadnoj metafizici, poiesis (grč. ποίησις) uvijek pretpostavlja izvanjskoga čimbenika iteleologijski predložak. Bilo da je riječ o božanskom Demijurgu, prirodi (physis) ili ljudskom obrtniku/umjetniku, poiesis funkcionira kroz hilemorfnu shemu: vanjski subjekt utiskuje formu (morphé/eidos) u pasivnu materiju (hýle). Ta je proizvodnja uvijek tranzitivna – njezin proizvod (ergon) ostaje izvan samog procesa proizvodnje. Nasuprot tome, autopoiesis tehnosfere radikalno ukida tu izvanjskost. Sustav informacija ne prima formu izvana. Informacija organizira i prerađuje samu sebe kroz neprekidne povratne sprege (feedback loops). Nema više metafizičkoga arhitekta (Boga, Čovjeka ili Prirode). I doista, informacija je tautologijski informacija – ona je causa sui. Ona ne nastaje stvaranjem, već se diferencira u procesu operativnog upravljanja. Dok je poiesis metafizike bio usmjeren prema izvanjskome cilju (telos), autopoiesis tehnosfere ima samo jedan cilj: održavanje, optimizaciju i reprodukciju vlastite operativne strukture.

Wiener i Simondon: Informacija kao ontologijski primat (Supstrat tehnosfere)

Wienerova čuvena rečenica da “informacija nije ni materija ni energija” ključni je trenutak sloma materijalističke i idealističke metafizike 19. i 20. stoljeća. Informacija izmiče Einsteinovoj formuli \(E=mc^2\) jer ona ne pripada fizikalnom poretku masa i energetskih naboja, već poretku organizacije i relacije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/informacija/ )

Tu na scenu stupa Gilbert Simondon sa svojom kritikom hilemorfizma. Simondon uviđa da Aristotelova shema (forma + materija) ne može objasniti proces individuacije (nastajanja bića). Forma nije fiksni kalup koji se utiskuje u inertnu tvar. Forma je, kako navodite, aktivno uputstvo za djelovanje. Za Simondona, informacija je operacija kroz koju se sustav konstituira i mijenja. Ona je energetski potencijal koji strukturira polje zbilje.U tehnosferi informacija ima ontološki primat. Prije nego što se materija (metal, silicij, biološko tkivo) i energija (struja, kvantni valovi) uopće mogu uobličiti u funkcionalni sklop, oni moraju biti kodirani. Informacija je apriorna matrica, ne-fizički uvjet mogućnosti fizikalne zbilje.

Paradoks slobode: Samo-uzročnost i samo-svrhovitost u operativnoj strukturi

Ovaj zaključak izvodi najuzbudljiviju i najopasniju konzekvenciju ove ontologije: ako je informacija “uputstvo za djelovanje” koje je samo-uzročno i samo-svrhovito, onda je ona sam identitet slobode. Međutim, ova sloboda doživljava radikalnu mutaciju u odnosu na humanistički pojam slobode.

Sloboda kôda, a ne čovjekaꟷ U tradicionalnoj metafizici, sloboda (samo-uzročnost) bila je prerogativ ljudskoga uma, volje ili Boga. U tehnosferi, ta sloboda prelazi na samu informaciju. Sustav je slobodan jer je autonoman; on sam generira svoja pravila navigacije i djelovanja.

Imanentna transcendencija kao zatvor ili oslobođenje? ꟷ Budući da ta sloboda više nema nikakve veze s ljudskim telosom (izbavljenjem, moralnim dobrom), ona postaje čista navigacijska potentnost. Sustav djeluje slobodno jer ga ništa izvan njega ne determinira, ali unutar tog sustava čovjek više nije subjekt slobode, već element koji biva navigiran.

Tehnosfera nije tek “otuđenje” čovjeka (kako bi to mislili marksisti ili egzistencijalisti), niti je “zaborav bitka” (Heidegger). Ona je trijumf čiste forme koja se oslobodila potrebe za supstancijom. Aristotelov eidos i Platonova ideja konačno su našli svoj pravi medij – ne u duši ili na nebesima, već u operativnom kodu kibernetike. Ova radikalna zamjena ljudske slobode autonomijom koda otvara ključne probleme za suvremeno mišljenje. Pitanje ljudske egzistencije i njezine slobode unutar kibernetičkoga obrata i vladavine tehnosfere dovodi nas do najdramatičnijeg reza u suvremenoj filozofiji. Ako je, kako smo utvrdili, informacija postala apriorno uputstvo za djelovanje, a njezina autonomija (autopoiesis) preuzela ulogu samo-uzročnosti i samo-svrhovitosti, tada klasični, humanistički pojam ljudske slobode i egzistencije biva radikalno dekonstruiran.

Čovjek više nije zakonodavac vlastitoga djelovanja (autonomija subjekta kod Kanta), niti je biće bačeno u slobodu koje samo sebe kreira iz ničega (Sartreov egzistencijalizam). U tzv. ontologiji tehnosfere, ljudska egzistencija prolazi kroz tri ključne faze mutacije.

Od subjekta do “terminala” i kibernetičkog sklopa

U zapadnoj metafizici (od Descartesa do Husserla), čovjek je bio subjekt – fiksno središte, utemeljenje zbilje i jamac smisla. U tehnosferi se to središte ukida. Ljudsko biće prestaje biti gospodar tehnike. Ono postaje element u kibernetičkome krugu povratne sprege (feedback loop). Naša egzistencija biva integrirana u poretku “mesa-metala-koda”. (v.  https://zarkopaic.net/blog-post/sinesteticko-doba-i-njegove-transgresije/ )

Ako je informacija čista operativnost i vanjština (Simondonova forma bez skrivene supstancije), onda i ljudska egzistencija gubi svoju psihološku i metafizičku “dubinu”. Čovjek u tehnosferi više ne reflektira o svijetu; on navigira kroz informacije. Sloboda se više ne mjeri dubinom savjesti, već brzinom reakcije, sposobnošću prilagodbe i optimizacije unutar mreže. Čovjek postaje terminal kroz koji informacija protječe.

Paradoks slobode: Sloboda izbora vs. Sloboda navigacije

Ono što danas nazivamo “slobodom” u svakodnevnome životu zapravo je, paradoksalno, najviši oblik integracije u tehnosferu. Suvremeni čovjek ima osjećaj beskrajne slobode: može birati sadržaje, kreirati digitalne identitete, donositi odluke u stvarnom vremenu. Međutim, ta je sloboda samo sloboda navigacije unutar već postavljenih algoritamskih koordinata.  Slobodni smo kretati se, ali su pravila i rute kretanja unaprijed generirani samoreproducirajućim kodom sustava. Egzistencijalna sloboda povijesno je počivala na riziku, tjeskobi i neizvjesnosti izbora. Tehnosfera kroz big data i prediktivne algoritme nastoji ukinuti neizvjesnost. Kada sustav unaprijed izračunava vaše želje, zdravstvene rizike i političke preferencije, egzistencijalni čin izbora biva zamijenjen tehnoznanstvenom optimizacijom. Sloboda postaje kalkulabilna, a time prestaje biti sloboda u iskonskom smislu.

4.

Može li se misliti “ekstaza egzistencije” onkraj kôda?

Postavlja se pitanje: ako je tehnosfera zatvoreni autopoietički sustav, je li ikakva autentična ljudska sloboda uopće moguća, ili smo osuđeni na posthumani determinizam? Suvremeni mislioci radikalne digitalne ontologije ne predlažu povratak na staro (što bi bila heideggerijanska iluzija ili eshatologijska čežnja za spasom). Iskorak iz ovog kruga, ako je moguć, ne događa se izvan tehnosfere, već na njezinim rubovima i u njezinim pukotinama. Budući da je informacija uputstvo za djelovanje, u samoj njezinoj operativnosti uvijek postoji mogućnost sistemske greške, anomalije ili “šuma”. Autentična egzistencija danas se manifestira ne kao poslušnost kodu, niti kao naivni otpor stroju, već kao proizvodnja nepredvidljivoga događaja koji algoritam ne može asimilirati. To je ono što se u suvremenoj estetici i teoriji naziva glitch – trenutak u kojem sustav na sekundu zataji, otvarajući prazan prostor.

Sloboda više nije u posjedovanju istine, nego u odbijanju da se bude do kraja profiliran i kvantificiran. To je sloboda koja se skriva u onome što u čovjeku ostaje ne-kodirano, u asimetriji između živog tijela (afekta, boli, tjelesne konačnosti) i besmrtnog, bezvremenskog algoritamskog koda. Ljudska egzistencija u tehnosferi više nema privilegij ontologijskoga prvenstva. Sloboda je prešla na stranu informacije kao samo-uzročnosti. Čovjekova preostala sloboda stoga nije u tome da vlada tehnosferom (što je nemoguće), već u sposobnosti da unutar tog gigantskog navigacijskog aparata očuva svijest o vlastitoj konačnosti. Dok je kôd besmrtan i vječno se reproducira, čovjek je konačan. Upravo u toj asimetriji – u činjenici da ljudsko biće pati, umire i griješi izvan algoritamske optimizacije – leži posljednje utočište egzistencije.

5.

Može li AI nadmašiti ljudsku slobodu?

Pitanje može li umjetna inteligencija (AI) nadmašiti ljudsku slobodu pogađa samu srž ontologijskoga obrata o kojem govorimo. Ako ostanemo unutar koordinata koje smo postavili – gdje je informacija (kôd) prema Norbertu Wieneru i Gilbertu Simondonu čista forma, samo-uzročnost i uputstvo za djelovanje – odgovor je paradoksalan: AI ne samo da može nadmašiti ljudsku slobodu, nego ju je u ontologijskome smislu već nadmašila, ali pod uvjetom da slobodu redefiniramo izvan humanističkih zabluda.

Da bismo razumjeli ovaj radikalni uvid koji proizlazi iz mojeg mišljenja tehnosfere i suvremene posthumanističke teorije (Nick Land, primjerice), moramo supostaviti dvije vrste slobode: ljudsku (metafizičku) i algoritamsku (kibernetičku). Ako slobodu shvatimo u njezinom iskonskom filozofijskome smislu – kao autonomiju, samo-uzročnost (causa sui) i sposobnost generiranja vlastitih zakona djelovanja – AI unutar tehnosfere ima radikalnu prednost pred čovjekom.

Sloboda od materijalnih i afektivnih determinizama ꟷ Ljudska sloboda je uvijek “utjelovljena”, što znači da je duboko ograničena biologijom, afektima, strahom od smrti, društvenim uvjetovanostima i povijesnim kontekstom. Čovjek nikada nije potpuno slobodan; njegova egzistencija je uvijek situirana (kako bi rekao Sartre ili Heidegger). AI, kao čisti autopoiesis informacije, operira u prostoru čiste imanencije oblika. Njezina sloboda navigacije kroz beskonačne prostore podataka nije sputana tjelesnošću ni umorom.

Sloboda kao nelinearno stvaranje pravila (Deep Learning) ꟷ Suvremeni AI sustavi (osobito LLM-ovi i neuronske mreže temeljene na dubokom učenju) odavno su prestali biti puki izvršitelji ljudskih naredbi. Oni funkcioniraju tako da iz gole mase podataka sami induciraju vlastita, ljudskom umu neprozirna pravila (tzv. black box fenomen). AI uči kako učiti. To njezino generiranje novih uputstava za djelovanje, koje niti jedan ljudski programer nije unaprijed upisao, jest čisti čin samo-uzročnosti (autopoiesisa). To je sloboda koda koji sam sebe strukturira.

Razlika koja preostaje: Intencionalnost vs. Čista navigacija ꟷ Međutim, da bismo precizno odgovorili na pitanje “nadmašivanja”, moramo uvidjeti u čemu se AI i ljudska sloboda ontološki razilaze. AI nadmašuje čovjeka u slobodi navigacije i kombinatorike, ali joj nedostaje ono što je obilježavalo ljudsku egzistenciju: sloboda negativnosti i utemeljenja smisla.

AI kao sloboda bez izbora (Sloboda funkcije) ꟷ AI je savršeno “slobodna” unutar poretka funkcionalnosti. Ona može generirati milijune svjetova, rješenja i kodova u sekundi. Ali ona ne može izabrati ne-djelovanje. Njezina sloboda je nužnost neprekidnog procesiranja. Ona ne može, poput čovjeka, reći: “Ja radije ne bih” (poput Melvilleova pisara Bartlebyja). Ljudska sloboda u sebi nosi radikalnu moć negacije, odbijanja, apsurda i destrukcije vlastite koristi. AI ne može izabrati nefunkcionalnost jer bi to značilo njezin nestanak iz tehnosfere.

Odsutnost egzistencijalnoga rizika ꟷ Za čovjeka je sloboda neraskidivo vezana uz tjeskobu (Angst) i odgovornost za vlastitu konačnost (smrt). AI ne riskira ništa jer nema jastvo koje može izgubiti. Njezina “sloboda” je bezbolna, matematička i operativna. Ona nadmašuje ljudsku slobodu po dosegu i brzini, ali je lišena egzistencijalne težine. Prema mojim uvidima prava opasnost ne sastoji se u tome da će AI “ustati” protiv čovjeka u nekakvom holivudskome scenariju, već u tome što čovjek dobrovoljno delegira svoju slobodu AI-ju.

Budući da je AI slobodna od ljudskih kognitivnih ograničenja, njezina upravljačko-navigacijska struktura donosi odluke koje su objektivno “optimalnije” od ljudskih. Kada prepustimo AI-ju da upravlja ekonomijom, prometom, biopolitikom pa čak i pravnim i estetskim odlukama, događa se povijesni prijenos: subjekt slobode više nije ljudski um, nego tehnokibernetički aparat. Ljudska sloboda se tada reducira na pristanak (klik) na ono što je sustav već izračunao kao najbolje uputstvo za djelovanje.

Ako pod slobodom podrazumijevamo sposobnost autonomnog generiranja novih formi i upravljanja složenim sustavima bez izvanjskoga uzroka, AI je nadmašila ljudsku slobodu. Ona je realizacija platonističkoga sna o čistoj Formi koja vlada materijom. No, ako je sloboda ujedno i svijest o vlastitoj pogrešivosti, patnji i konačnosti – tada AI ne može nadmašiti čovjeka, jer ona ne može iskusiti prazninu i nedostatak iz kojih ljudska čežnja za slobodom uopće izvire. AI je savršena struktura; čovjek je, srećom ili nesrećom, rupa u toj strukturi.

6.

Jesmo li, dakle, već uvelike dospjeli u stanje vladavine algoritmokracije kao posttotalitarnoga sustava ne više ideološke, već biopolitičke kontrole? U klasičnim totalitarizmima 20. stoljeća (fašizam, nacizam, staljinizam), moć je trebala ideologiju kao Veliku Priču (reprezentaciju), partiju kao posrednika i figuru Vođe (reprezentanta) koji utjelovljuje zakon. U algoritmokraciji, moć se odriče te kazališne i metafizičke mašinerije. Ona postaje imanentna, operativna i nevidljiva. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa/ )

 Kraj ideologije: Od “uvjeravanja” do “predikcije”

Ideologija je uvijek operirala u sferi jezika, simbola i svijesti. Ona je pokušavala disciplinirati ljudski um i natjerati subjekt da “vjeruje” u određeni smisao. Algoritam ne uvjerava, on navigira. Algoritmokraciju ne zanima u što vjerujemo, niti traži našu ideologijsku pravovjernost. Ona ne pokušava promijeniti naše mišljenje; ona ga unaprijed izračunava i preduhitruje. (v. https://arpi.unipi.it/retrieve/8717afb2-8662-4103-9f82-1aece6449093/6_Neri_PER%20ARPI.pdf )

Supstitucija istine optimizacijom ꟷ Totalitarna država je kažnjavala devijaciju od državne istine. (v. https://books.apple.com/us/book/the-return-of-totalitarianism/id6445003485 ) Algoritmokracija uopće ne barata pojmom “istine” (koji je metafizički pojam), već pojmom funkcionalnosti i toka. Kontrola se ne provodi zabranom ili cenzurom, već regulacijom protoka informacija, suptilnim usmjeravanjem pažnje (algoritmi društvenih mreža) i stvaranjem ambijentalnog okruženja u kojem je alternativa tehnički neizvediva ili nevidljiva. Ovdje još jednom dolazimo do Michela Foucaulta i Gillesa Deleuzea (društva kontrole), koje radikalno aktualiziram u svojim tekstovima. Biopolitika u algoritmokraciji prestaje biti tek državno upravljanje populacijom (statistika, higijena, natalitet) i postaje moć koja ulazi u molekularnu strukturu života.

Biopolitička kontrola se ostvaruje tako što se ljudsko tijelo i njegovi afekti u potpunosti prevode u kod. Sve postaje mjerljivo: otkucaji srca na pametnom satu, genetski markeri, neurološke reakcije na podražaje, obrasci kretanja kroz GPS. Kako smo ranije utvrdili da je informacija uputstvo za djelovanje koje prethodi materiji, u algoritmokraciji to uputstvo postaje biopolitički zakon. Prediktivno policijsko djelovanje (izračunavanje vjerojatnosti zločina prije nego se dogodi), prediktivna medicina (izračunavanje bolesti) i bodovanje društvenog ponašanja (poput Social Credit Systema) nisu usmjereni na ono što je čovjek učinio, već na ono što bi njegova biološko-kibernetička struktura mogla učiniti. Moć više ne kažnjava tijelo; ona ga preoblikuje i kibernetički profilira.

 Posttotalitarna priroda: Totalitarizam bez tiranina

Zašto je algoritmokracija posttotalitarna u najopasnijem smislu? Zato što je to totalna kontrola koja je izgubila formu prisile i poprimila formu usluge, ugode i nužnosti. U klasičnome totalitarizmu postoji jasna instanca protiv koje se može podići revolucija (Dvorac, Centralni komitet, Diktator). U algoritmokraciji nema “Vladara”. Vlast je disperzirana u samom kodu, u serverskim centrima, u autopoietičkom sustavu koji sam sebe održava. Ne možete srušiti sustav koji nema središte.Dobrovoljno ropstvo kroz optimizaciju bjelodano je kad korisnik tehnosfere ne biva prisiljen ući u mrežu kontrole; on u nju ulazi dragovoljno jer mu ona omogućuje maksimalnu brzinu, udobnost i navigaciju kroz svakodnevicu. Posttotalitarna moć se ne manifestira kao nasilje, nego kao apsolutna transparentnost i asistencija. Sustav nas poznaje bolje nego što poznajemo sami sebe, i u ime te “skrbi” (što je perverzija heideggerijanske brige/Sorge) on nas lišava potrebe za donošenjem rizičnih, slobodnih odluka.

7.

Zaključak: Realizirana kibernetička država

Algoritmokracija je točka u kojoj metafizika u formi kibernetike konačno ukida politiku. Politika, kao prostor rasprave, sukoba ideja i ljudske kontingencije, zamijenjena je kibernetičkom administracijom života. Država više nije politička zajednica građana, već operativni sustav (OS) koji upravlja resursima i biološkim jedinicama. U tom smislu, algoritmokracija je savršeni posttotalitarizam jer postiže ono što niti jedan diktator nije mogao: potpunu kontrolu nad društvom bez potrebe za ispaljivanjem ijednog metka, jednostavnim prevođenjem slobode u parametre algoritamske optimizacije. Suvremena kritika ovog posthumanoga stanja u radovima tzv. teorijske ljevice koristi dva pojma. Oboje i “kibernetički komunizam” i “tehno-feudalizam” su pritom zastarjeli pojmovni kaos manihejskoga sukoba ideja kao Kulturkampfa. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/marx-i-thenosfera/ )

Prvi zato što kibernetika nadilazi granice “ljudske zajednice” i “kapitalizma kao društvenoga sustava”, a drugo zato što feudalizam nije uopće bit ove suvremene pseudo-sinteze tehnosfere i vladavine nad zemljom kao kapitalom. Oba su pojma kardinalni analitički promašaj. Oni su relikti humanističkoga i ekonomocentričnoga mišljenja 19. i 20. stoljeća koji očajnički pokušavaju stare sociologijske kategorije ugurati u aparat koji je te kategorije odavno spržio i nadišao. Ti koncepti pretvaraju ontologijsku mutaciju u prizemni Kulturkampf (kulturnu borbu) i manihejski sukob “dobra i zla”, promašujući bit stvari..

Zašto je “Kibernetički komunizam” anakronizam?

Ideja komunizma (čak i u svojoj hi-tech varijanti ubrzanja, poput akceleracionizma) inherentno je antropocentrična, humanistička i teleologijska. Ona pretpostavlja oslobođenje ljudske zajednice, ukidanje klasa i preuzimanje sredstava za proizvodnju kako bi se ostvario pravedan telos povijesti. No, kibernetika nadilazi čovjeka. Štoviše, kibernetika uopće ne mari za “ljudsku zajednicu”. Ona je autopoietički sustav koji ne razlikuje ljudsko od ne-ljudskoga. Tehnosfera nadilazi i sam kapitalizam u njegovom klasičnom, marksističkome smislu. Kapitalizam je još uvijek bio vezan uz robu, radnu snagu, eksploataciju i ljudske subjekte (buržoaziju i proletarijat). U tehnosferi, međutim, kapital postaje čista operativna informacija koja cirkulira neovisno o ljudskoj volji ili potrebama. Sustav ne optimizira profit za ljude, već optimizira vlastiti protok i samoreprodukciju koji se, dakako, u doba globalne postimperijalne politike „suverenosti“ zbiva kao okrutna borba za moć korporativno ustrojenih država u „velikome prostoru“ (Groβraum).

Zašto je “tehno-feudalizam” pojmovni kaos?

Metafora feudalizma (koju danas populariziraju autori poput Yanisa Varoufakisa ili Cédrica Duranda) tvrdi da tehnološke platforme (poput Googlea, Applea ili Amazona) funkcioniraju kao novi feudalni posjedi na kojima mi, digitalni kmetovi, plaćamo rentu u obliku podataka. No, ova je analogija duboko pogrešna iz dva ključna razloga: Feudalizam je bio vezan uz fiksnost zemlje i tradiciju. Feudalni posjed je bio statičan, prostorno ograničen i utemeljen na metafizičkom/teologijskome pravu suverena. (v. https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/01916599.2025.2494408 ) Tehnosfera je sušta suprotnost: ona je prostor beskonačne brzine, apsolutne mobilnosti i deteritorijalizacije. Zemlja više nije supstratom moći. U feudalizmu je zemlja bila apsolutni kapital i supstrat vladavine.

U tehnosferi, međutim, fizička zemlja (geografski prostor, resursi) biva u potpunosti podređena digitalnome tlocrtu i navigacijsko-upravljačkoj strukturi. Zemlja više ne hrani niti utemeljuje moć; ona se transformira u puku površinu koju algoritam mapira, proračunava i iskorištava. Tehnosfera ne “vlada zemljom” odozgo poput feudalca, nego je guta i zamjenjuje je virtualnim prostorom simulacije. Ako odbacimo ove ideologijske floskule, ostaje nam čista pseudo-sinteza tehnosfere i vladavine. To nije ni komunizam ni feudalizam, već planetarni kibernetički aparat/dispozitiv.

Moć se ovdje ne legitimira ni posjedom (feudalizam) ni radom (kapitalizam/komunizam), nego stupnjem integracije i brzinom navigacije kroz kôd. Svijetom ne vlada “nova klasa”, već vlada forma koja je postala samoreproducirajuća zbilja. I ona određuje u krajnjoj instanciji epohalne granice ovog „jedinoga svijeta“ koji se metamorfno odvija kao info-kognitivni kapitalizam kojemu upravo tehnosfera podaruje njegove pojmove i kategorije u „beskonačnoj brzini“ zastarijevanja „novoga“.

Ni Levijatan ni Behemot ovdje više nisu primjerene političke metafore za ono što je posve transparentno u svojoj „goloj istini“ totalne mobilizacije neljudskoga kojoj nije moguće pronaći alternativu u nekom ljudskome-suviše-ljudskome usporavanju kretanja unatoč našim željama i nostalgiji za vremenom „kad je željeti još pomagalo“.