Doba Nemezisa

Od totalitarizma do autokratske totalne kontrole

May 20, 2024
Hannah Arendt

1.

20. stoljeće bilo je u znaku suprotstavljanja liberalne demokracije i totalitarnih političkih poredaka u svijetu. Tzv. Hladni rat ideologijski se vodio, Hayekovim riječima, između ideja ‘slobode’ i ‘ropstva’. Naravno, ovaj maniheizam je konstrukcija za potrebe jedne linearne dijalektike povijesti kakva je, uostalom, bila ona koju je izveo Fukuyama 1992. godine u knjizi The End of History na tragovima Kojèvea i njegovih analiza Hegelove Fenomenologije duha. Je li 21. stoljeće, a nalazimo se u njegovoj trećoj dekadi, nastavak iste binarne logike drugim sredstvima ili možda ipak nešto drugo? Moj je odgovor podastrijet eksplicitno u knjizi The Return of Totalitarianism – Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. U posljednjem poglavlju, koje je naslovljeno ‘Power, Mass, and Brutality: Putin’s War Machineʺ, str. 197-218., nastojao sam pokazati da je narav tzv. autokratske vladavine Putinovoga ratnoga stroja neoimperijalnoga karaktera ono što nije ni obnova nacizma niti staljinizma drugim sredstvima, osim na simboličko-imaginarnoj strani patchworka ideologije kao terora i totalne kontrole prema vani i unutra, odnosno koloniziranjem tzv. vazalnih država i državnom represijom prema političkim protivnicima u formalno demokratskome djelovanju države i društva. Umjesto toga, riječ je o novome političkom fenomenu izgradnje autoritarno-autokratskoga poretka koji, doduše, po analogiji ima totalitarne značajke, ali ono što ga navlastito odlikuje jest trijada nove ideologije, terora i totalne kontrole.

Što to znači? Ništa drugo negoli da se susrećemo s ‘praznim središtem moći’, pa autokratski Vođa za razliku od totalitarnoga diktatora, u ovome slučaju Putin ili kineski vladar Xi Jinping, ne vladaju više tako što im je potreban kolektivni um i organizacija komunističke partije kao sekulariziranoga božanstva na zemlji. Partiju zamjenjuje nacionalno-ideologijski sustav terora i totalne kontrole države kao novoga imperija koji konstruira subjekt vladavine, dakle ‘narod’, ili populistički ili fundamentalistički. U Putina je to neotradicionalni savez ikone i sjekire, ruskoga nacionalizma i pravoslavlja, a u kineskome slučaju nastojanje da se evolutivno ideja velikog kineskoga carstva od razdoblja drevnih dinastija preko komunističke izgradnje nacije s Mao Dze Dongom do danas pokaže kao kontinuitet povijesti u eshatologijskome smislu. Vladavina je, dakle, u znaku logike i-i, a ne ili-ili.

2.

Autokratski poretci su trijada hibridnosti, eklektičnosti i sinkretičnosti. U njima se zbiva ono što bismo nazvali fašizmom 2.0 i staljinizmom 2.0, ali ne više tako da bismo poput Marxa mogli kazati da se povijest ponavlja prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Ono što čini poteškoću u određenju ovog ‘novoga totalitarizma’ 21. stoljeća svodi se upravo na njegovu političku ‘bit’. Naime, svi mjerodavni klasični teoretičari totalitarizma od Hanne Arendt, Franza Neumanna, Carla J. Friedricha, Raymonda Arona tvrde da je autokracija u načinu vladanja državom i društvom s onu stranu liberalno-demokratskih načela novovjekovlja poput odvojenosti države i društva, države i religije, trodiobe zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, ono što uspostavlja logiku Moći uz pomoć trijade Vođe-Partije-Vojske odnosno represivnoga aparata izvršenja. No, problem proizlazi otuda što je totalitarizam u 20. stoljeću bio u znaku totalnoga pokoravanja Drugoga njegovim uništenjem i istrebljenjem u koncentracijskim logorima. Nacistički sustav logora za deportaciju Židova i staljinistički Gulag za deportaciju unutarnjih ‘neprijatelja’ zasnivali su se na ideji permanentnoga terora i destrukcije svih oblika liberalnih odnosa u onome što Hegel naziva strukturom objektivnoga duha od obitelji, društva do države. 21. stoljeće nije više stoljeće koncentracijskih logora za prokazane Druge, već totalna kontrola Drugoga uz pomoć tehnosfere, spoja umjetne inteligencije i biopolitike u agambenovskom značenju te riječi, što znači da je umjesto eksterminacije Drugoga na djelu njegovo neutraliziranje i suspendiranje. Progon i izgon manjina, etničkih skupina, političkih protivnika zbiva se kao strategija čišćenja geopolitičkoga prostora suptilnim metodama, delezovski rečeno, deteritorijalizacije/reteritorijalizacije.

Da bismo još više pojasnili ovu bitnu razliku, koja je doduše kako bi rekao Freud u duhu ‘narcizma malih razlika’, vratit ćemo se analizi političkoga autoriteta u Hanne Arendt. Ona, naime, kaže da svi

ʺoni koji moderne diktature nazivaju ‘autokracijama’, ili zamjenjuju totalitarizam za autoritarnu strukturu, implicitno su izjednačili nasilje s autoritetom, a ovo uključuje one konzervativce koji pojavu diktatura u našem stoljeću objašnjavaju potrebom da se pronađe zamjena za autoritet.ʺ (Hannah Arendt, ‘Što je autoritet?ʺ, u Politički eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996., str. 18-19. S engleskoga prevela Tatjana Sekulić.)

Uglavom, Arendt razlikuje između tiranskoga, autoritarnog i totalitarnog sustava. No, ono što određuje svo troje povijesno-epohalno uspostavljenih političkih poredaka vladavine od starih grčkih tiranija do nacizma i komunizma u 20. stoljeću te do Putina i Jinpinga, nije ništa drugo negoli samo-vladanje vladara s bezuvjetnim prerogativima Moći. Autokracija je, dakle, bit vladavine uz pomoć neograničene uporabe nasilja i različitih tehnika pokoravanja i koloniziranja Drugoga. Njoj u temelju očito stoji autoritet, ali ne kao tradicijom prenesena poslušnost podanika Vođi, nego kao svojevrsna transcendentna forma Moći koja pretpostavlja vertikalnu strukturu njezina izvršenja. 20. stoljeće bilo je u znaku apsolutnoga reza spram prosvjetiteljske eshatologije Uma i kozmopolitskoga poretka vladavine znanja i racionalnosti. Usto, totalitarizam je bio poredak političke vladavine koji nazivamo singularnim i nesvodivim, jer nema pandana u povijesti. Zato su mnogi teoretičari pod svaku cijenu nastojali pronaći bilo kakve, pa makar i hermetične i misteriozne veze s tradicijom da bi logika kauzaliteta u znanstvenom smislu mogla biti od koristi i u objašnjenju Auschwitza i Kolime. Arendt je najadikalnije postavila stvari drukčije time što je totalitarnu vladavinu odredila pojmovima kontingencije, emergencije i nadilaženja okvira prosvjetiteljske vizije budućnosti. Ključ za uspon totalitarizma je raspad novovjekovne ideje suverenosti nacije-države i prelazak u ono stanje koje, usput, najbolje definira Carl Schmitt u Nomosu zemlje kad koristi moćan njemački izraz ‒ Groβraum.

3.

Zašto je autokracija bit totalitarizma i ujedno ono što nužno ne mora dospjeti do njegove forme i prakse realizacije radikalnoga zla u povijesti? Zato što je riječ o modusu kojim se Moć uspostavlja kao političko stanje vladavine nad Drugim bez izvanjske legitimnosti države i društva. Autokratski vođe su tirani i diktatori bez tiranije i diktature. U 21. stoljeću njihov je okvir djelovanja u hibridnosti i fluidnosti mreža kojim tri temeljne ideologije kao politička artikulacije ideja vladaju Groβraumom. To su fundamentalizam, populizam i neoliberalizam. Pogledajmo kako Putin vodi ekonomiju Rusije, a kako je to u Kini. Naravno, kapitalistička industrijalizacija i tehnologiziranje provodi se uz pomoć oligarhije i državno-partijskih managera. Zbog toga je struktura vlasništva korporativno-imperijalna, kako to ponajbolje svjedoči kineski div HUAWEI. Ono što autokratskome vladanju u 21. stoljeću daje komparativnu prednost pred svim fomama tradicionalno ‘slabih’ liberalnih demokracija jest upravo ono što Arendt odriče kao glavnu značaju autoriteta. Riječ je o normaliziranju nasilja i svekolike represije u svrhu pragmatičkih interesa Vođe i njegove vizije vladavine svijetom. Drugim riječima, hibridni autokratski poretci u 21. stoljeću su umreženi međusobno i nalaze se, paradoksalno, u neprestanom ‘konfliktnome dijalogu’ i konsenzusu s liberalnim demokracijama jer je korporativni kapitalizam sve drugo a ne apoteoza tolerancije i povjerenja. Naprotiv, korporativni kapitalizam zasniva se na Vođi koji je narcističko-patološki autokrat, kao što je to Donald Trump. Stoga bit autokratske vladavine danas u trijadi ideologije, terora i totalne kontrole pretpostavlja dekonstrukciju tradicionalnoga pojma autoriteta. Nije to više nikakva izvanjska niti unutarnja moć kojoj se bezuvjetno i razumno pokoravaju Drugi, nego Moć brahijalne vladavine s pomoću strukturnoga nasilja koje spaja ekonomiju-politiku-kulturu kao autopoietičke sustave umrežene u Groβraumu.

4.

Bit je autokracije u bezuvjetnoj volji za moć u granicama totalne kontrole koja se ne može srušiti smrću ili nasilnim svrgavanjem Vođe zato što je poredak u stanju, rekao bi Gilbert Simondon, metastabilne ravnoteže. Jamči ga upravo misteriozna moć Tradicije. Uz pomoć političke religije kao duhovne supstancije vladavine ona nastavlja sa savezom ‘ikone i sjekire’ i kad je Vođa neutraliziran i suspendiran, jer je bit autokracije u 21. stoljeću u uspostavljanju logike djelovanja izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand) na globalno-planetarnoj razini. To vrijedi i za demokracije i diktature.

Ima li uopće izlaza iz ove no-way-out situacije?

Žarko Paić - Nemezis
The Return of Totalitarianism - Žarko Paić

Similar Posts

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji […]

June 14, 2024

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u […]

June 13, 2024