Copyright ©2026 Žarko Paić

Metamorfoze bitka

Gilbert Simondon kao mislilac tehnogeneze

Drugi dio

April 21, 2026
Metamorfoze bitka
Gilbert Simondon

3. Transidividuacija bića

Simondon je prije McLuhana otvorio problem tvorbe medijske i komunikacijske teorije. Budući da je shvatio „bit“ informacije izvan informatičkoga „kanona“ Shannon/Veawerova linearnoga sklopa protoka informacija od pošiljatelja (sender) do primatelja ili korisnika (receiver), bilo je samo pitanje vremena kada će kibernetika otpočeti s provedbom „drugoga poretka“ svoje izvedbe tako što će čitava operacija rastemeljenja metafizike označiti ulazak u razdoblje samoproizvodnje (autopoiesis) „živih sustava“ i njihovih okolina. No, informacija se ne može razumjeti tek logikom nadomjeska. Njezina se „bit“ pojavljuje upravo u tome što više ne postoji nikakva apriorna struktura koja linearno upravlja bitkom u fizičko-biološko-psihosocijalno-tehnologijskome svijetu individuacije.

Potrebno je bilo stoga očistiti pojam informacije od svake moguće ljuske hilomorfizma i njemu pripadnih smjerova mišljenja tijekom povijesti Zapada. Taj postupak „čišćenja“ uključivao je razdvajanje pojmova „stanja“ i „metastabilnosti“. Nasuprot kibernetike koja je postulirala s Wienerom informacijsku entropiju kao uvjet mogućnosti homeostatske ravnoteže, što je ipak još uvijek odgovaralo ideji mehanicistički shvaćenoga čovjeka u sklopu odnosa živih bića i strojeva, za Simondona se problem morao razriješiti uvođenjem „metastabilnosti“. (Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 2007., str. 22.)

Kakav je to pojam i na što smjera? Već smo pokazali kako Simondon stvara pojmovnu mrežu na dva načina. Jedan je tranzitivan. On uključuje ideju prevođenja ili prelaska iz jedne forme u drugu. Zato se može uvjetno govoriti o metamorfozama bitka. Čitava se logika prijelaza ogleda u uvođenju faza u povijesno-evolucionističkome razvitku ovoga četvorstva: priroda (physis) – život (biós) – društvo (psyché i socius) – tehnologija (téchne). Drugi način jest transformativan. Riječ je o pokušaju da se postojanost svijeta razglobi iznutra. Postupak istodobno zadržava postojanost i omogućuje promjenu stanja: i-i. U slučaju shvaćanja pojma informacije Simondon se usmjerio spram prijelaza iz formalno-materijalne sheme medija kao takvoga. Umjesto signala i homogenosti prostora u kojem se odvija proces komunikacije sada se sve svodi na postojanje kôda koji ruši pretpostavku o jednoznačnosti i jednosmjernosti kretanja poruke. Ako se informacija, dakle, nastoji izvesti kao ono što nadilazi probleme odnosa forme i materije, tada je potrebno vidjeti kako se događa ono što predstavlja najveći misterij i suvremene kozmologije, fizike, kibernetike i teorije emergencije: kako nastaje „novo“ što preokreće poredak značenja i unosi u logiku bitka mogućnost radikalne transformacije?

Nema sumnje da je Simondon u sporu i u odmaku od Heideggera postavio osnove za mišljenje koje će Deleuze još radikalnije provesti do krajnjih konzekvencija filozofije za „digitalno doba“. Ono što predstavlja poteškoću u određenju „novosti“ tog misaonoga postupka jest sagledavanje sljedećega ontologijskoga problema. Recimo odmah da ga vidimo kao problem određenja onoga što označava riječ „između“ (in–between). Za razliku od mjerodavnih tumačenja Simondonove kritike metafizike u djelima Muriel Combes, Pascal Chabot, Jeana-Huguesa Barthélémyja, pa čak i Bernarda Stieglera, (Bernard Stiegler, „The Theatre of Individuation: Phase-Shift and Resolution in Simondon and Heidegger“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 185-202.) čini mi se da se osobitu pozornost treba posvetiti ideji razlike kao tehnogenetske konstrukcije odnosa. Znamo da se u Heideggera ontologijska razlika pojavljuje u mišljenju „zaborava bitka“ (Vergessen des Seins). Kada se bitost bića u smislu vladavine prvoga uzroka i posljednje svrhe uspostavi jedinim modelom uređenja zbilje svaka je razlika već uvijek reduktivna. Identitet određuje razlici njezine granice, a ne obratno. No, Simondon uvodi drukčiji poredak kategorija i pojmovlja. Bitak se ne misli više kao Jedno, nego kao ono što je više-no-Jedno (Mnoštvo). Štoviše, potkopavanje Jednoga kao Sveobuhvatnoga omogućuje razlici da se konstituira činom transindividuacije bića. (Vidi o tome mjerodavnu interpretaciju Muriel Combes, isto, str. 1-24.)

To onda znači da Simondon misli uvijek polazeći od: (1) transdukcije (bitka); (2) transindividuacije (bića) i (3) metastabilnosti (informacije) u transformaciji poretka metafizike. Ono što u tom „trojstvu“ upada ponajprije u oči jest subverzija linearnoga poretka značenja. Dok se, naime, mišljenje koje polazi od suprotnosti i identiteta forme i materije (sadržaja) izvodi apriorno iz božjega uma ili iz „eshatologije bitka“ kao u Heideggera tzv. druge faze, s kibernetikom se dešava obrat ove sheme. Sada se više ne radi ni o suprotnosti niti o identitetu već uspostavljene razlike. Naprotiv, razlika se sáma konstituira u procesu postajanja s pomoću tehničke konstrukcije. Čitav se kozmičko-evolucijski put u fazama individuacije bića zbiva na posve drukčiji način. Umjesto ontogeneze i njezine „prirodne“ kristalizacije suočavamo se s tehnogenezom i njezinom transformacijom svijeta već postojećih značenja.

Time nije „priroda“ kao sudbina iščezla u nepovrat. Ona se preoblikovano transformira u „drugoj prirodi“. Sve se tehničko kao kulturno inventivno-inovativno prenosi i pronosi u budućnost kao visoka razina nasljeđa. Spremište informacija pritom selektira onu bazu podataka koja se tijekom vremena pokazuje svrsishodnom za buduća djelovanja. Ako forma pretpostavlja dovršetak procesa postajanja u kristaliziranju (primjerice, fizikalnoga svijeta u jezgri hladne vode), za Simondona je ta pojava u okružju prirodnoga svijeta ono što možemo nazvati „elementarnom strukturom“. U njoj se zaustavlja postajanje. No, zaustavljanje je samo prividno. Razlog leži u tome što se proces nastavlja u dekristaliziranju i otuda u pokretanju novoga kruga kristaliziranja. Svako novo otpočinjanje unutar bitka ima već u vidu faktično stvaranje i razaranje forme. Svako je rekristaliziranje ujedno i dekristaliziranje bitka. Jasno je da stabilnosti nema. Sve što se o tome može reći svodi se na relativnost poretka u odnosu na promatrača.

Što je, naposljetku, za Simondona informacija uopće? Govoreći jezikom Deleuzea ona jest – čista imanencija. Njegovo shvaćanje plana imanencije ili konzistencije ovdje valja imati u vidu upravo zato što informacija pretpostavlja razinu prolaza-između (in-between). Taj prolaz nije figurativan niti metaforički. U Simondona se radi o prolazu iz jedne u drugu fazu transindividuacije bića. U tom pogledu razlika spram transcendencije sastoji se u tome što se potonja ne mora sama utemeljivati bez pomoći izvanjskoga ili unutarnjega uzroka djelovanja. A to onda pretpostavlja njezino daljnje izvođenje u logici „slučaja“ (kontingencije) i misteriju nastanka „novoga“ (emergencije). Nije problem u odnosu kao takvome, nego u tri poretka značenja sámoga odnosa bez čega nema uopće niti metafizičkoga razumijevanja bitka, bića i biti čovjeka. Još preciznije: problem se nalazi u „biti“ odnosa bez kojeg nije uopće moguće misliti ideju informacije kao transformacije bitka u singularni događaj. Iz ovoga proizlazi samo to da događaj mijenja formu-materiju informacije, a ne obratno.

Prethodeći svemu što ima karakter apriorne uzročnosti i svrhovitosti, singularnost se događaja rasprostire sveudilj mreža u kojima se dešava pustolovina transdukcije bitka i transindividuacije bića. Ako se prisjetimo rezultata do kojih su došli neki od najznačajnijih teoretičara u raspravi o fizikalnim i biologijskim istraživanjima pojma informacije (C.F. von Weizsäcker i Gregory Bateson, primjerice), vidjet ćemo upravo tu proizvodnu ili „konstruktivnu“ narav pojma koji nadomješta shemu hilomorfizma. No, ne samo da je nadomješta. Čini je posve zastarjelom za bilo kakav suvisli pristup fenomenima tehničkoga svijeta 20. stoljeća. Nije li to dostatan razlog da se postavi pitanje o krajnjim dosezima informacijske paradigme na kojoj počivaju tehnoznanosti ako se u Simondona čitav poredak „novoga“ više ne može stabilizirati iz položaja jedne čak i tranzitivne ontologije, nego zahtijeva uvođenje metastabilne ravnoteže u odnos između sustava i okoline?

Što je to – metastabilnost? Ponajprije, Simondon uvodi u optjecaj razlikovanje između individuacije i individualizacije. To se odnosi podjednako na objekt iz prirode i na tehnički objekt. Operativna analogija ovdje se čini neizbježnom. U načelu, ovaj energetski pristup problemu individuacije s onu stranu podvostručenja forme i materije neizbježno mora pretpostaviti postojanje „trećega poretka“. Radi se, naravno, o značenju informacije kao „potencijalne energije“ in statu nascendi. Jer ono što određuje život živoga bića u pridruženom krajoliku (milieu associé) odnosi se na sposobnost prilagodbe i pronalaska novoga. Tehnika pripada tom dvojstvu koje ruši svaki dogmatski stav darvinizma i lamarkizma. Međutim, tehniku se ne smije shvatiti nimalo drukčije negoli pronalaskom ljudske inovativnosti.

Simondon u svojoj „kibernetičkoj antropologiji“ ne razlikuje strogo čovjeka od drugih živih bića poput Heideggera za kojeg jezik tvori „bit“ egzistencijalnoga nabačaja čovjeka kao tubitka (Dasein). Bez jezika mišljenje bi bilo posve drukčije uvjetovano. Ili, bolje reći, čovjek ne bi imao mogućnost komunikacije izvan vlastite mu prirodne okoline. „Bit“ se jezika ogleda stoga u nadilaženju granica ukorijenjenosti čovjeka u prirodni mu okoliš. Tehnika pritom posjeduje ontologijski status pronalaska „novoga“. Upravo to čovjeka uspostavlja bićem neprestane promjene fiksnih stanja njegove egzistencije. Nikad ništa nije zauvijek postojano. Sposobnost za proizvodnju vlastite okoline, a ne tek njezino prihvaćanje zdravo za gotovo, čini živo biće kreativnim u procesu konkretizacije.

Taj pojam se primjenjuje na ono što povezuje individuaciju i tehnologijski poredak značenja stvari nastale ljudskom inteligencijom. Iako Simondon ne ulazi jezično tako duboko u analizu povijesnoga podrijetla jezika u kazivanju (Dichten) poput Heideggera i s druge strane prelaska u „sustav informacija“ što čini „bit“ kalkulatvnoga i pragmatičnoga mišljenja, bjelodano je kako uviđa da se u procesu kolektivne individuacije kasnoga industrijskoga društva ne može otkloniti pad u crne rupe „otuđenja“. U djelu o nastanku i ontologijskome mjestu tehničkih objekata jasno se kaže da je individualizacija tehničkih objekata (bića) uvjet mogućnosti tehničkoga napretka. No, oboje se ne može postaviti u odnos bez onoga što prethodi (predindividuacija) ovome procesu konkretizacije. Radi se, naravno, o pojmu informacije. Njezino se mjesto nalazi u sjecištu između ontogeneze i tehnogeneze.

Ontogeneza se, pak, rabi sinonimno za individuaciju. Poznato je da se taj pojam uglavnom shvaća u biologiji kao nastanak pojedinačnoga bića. Zato se razlikuje od filogeneze kao nastanka vrste. Paradoks je individuacije u tome što je svaki nastanak istodobno dvostruk: s jedne strane singularnosti bića u njegovoj neponovljivosti, a s druge strane u nastanku vrste koja načelo ponavljanja nužno nosi kao svoj genetski kôd. Svaka se promjena utoliko mora razumjeti iz postojanosti njezine nepromjenljivosti. Što je više promjena, to je postojaniji poredak metastabilnosti vrste. Moramo imati neprestano u vidu da u Simondona vlada načelo „operativne analogije“. Ono što se pojavljuje autonomno u fizikalno-biološkome poretku, vrijedi i za psihosocijalno-tehnologijski krajolik individuacije. No, pozitivne znanosti poput biologije, koje su u 20. stoljeću razvile sve mogućnosti neodarvinizma i neolamarkizma, za filozofijsko razumijevanje nisu dostatne glede istančanosti uporabe jednog povijesno nastaloga metafizičkoga pojma.

Za Simondona se u svim njegovim djelima pitanje nastanka bića u singularnosti ne može razdvojiti od pitanja nastanka vrste tog i takvoga bića. To u analogiji vrijedi i za tehničke objekte. Jer inteligencija koja podrazumijeva invenciju i inovaciju (pronalazaštvo i njegovu primjenu u načinu proizvodnje života) nikad se ne pojavljuje bez odnosa pojedinca i kolektiva. Ovo ne treba shvatiti sociologijski u smislu prevlasti društva nad pojedinačnim sebstvom. Posve suprotno, ontogenetski se razvitak nužno mora filogenetski artikulirati do stupnja onoga što izjednačuje tehničku „umjetnu inteligenciju“ (A-intelligence) s „kolektivnom inteligencijom“. Pojedinačnost je nemoguća bez transindividuacije. Ali to ne znači da se mora prihvatiti stav kako između vrste i singularnoga pojedinca postoji kreativna praznina. Svaka generacija prenosi genetsko nasljeđe prethodne i podaruju budućoj temelje za razvitak.

Ono što odlikuje „bit“ vrste u biološko-psihosocijalnome određenju prenosi se po analogiji i na mogućnost tehnički stvorene inteligencije. Možda to ne znači da i nove generacije super-računala zasnovanih na načelima kvantne fizike nose virtualne gene svojih dalekih prethodnika u laboratoriju Clauda Shannona 1950-ih godina. Ipak, ni jedna se radikalna promjena zatečenoga stanja stvari ne odvija samo u naglim skokovima. Posrijedi je uzdužna crta razvitka i skokoviti odmak u beskonačnost. Ni u kojem se slučaju ne smije zaboraviti da klasična ontologija u ideji bitka kao genus proximus već ima ugrađen vodeći pojam transcendencije bitka sámoga. Da bi uspješno prevladao subjekt-objekt shemu dualističke metafizike Simondon nastoji oko izvedbe neobjektivirajućega koncepta znanja, kao što je to bio i program fenomenologije Maurice Merleau-Pontyja. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, „Science and Ontology: From Merleau-Ponty’s ‘Reduction’ to Simondon’s ‘Transduction’“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 154-175.)

Pojam metastabilnosti Simondon je preuzeo iz kibernetike Norberta Wienera. Kao i mnogi drugi, tako je i taj pojam došao iz termodinamike. U klasičnome objašnjenju radi se o odnosu koji nadilazi uobičajenu suprotnost između stabilnosti i nestabilnosti (stanja i nestanja, postojanosti i nepostojanosti). Klasična metafizika počiva na načelu identiteta i proturječja. Ako je A=A, onda je B nešto suprotno od A, premda ne i posve različito stoga što predstavlja nastavak A u beskonačnome nizu. Termodinamika je, uostalom, postulirala dva temeljna pojma kibernetike: entropiju i informaciju. Kada se nastoji potonjoj odrediti „bit“ izvan sheme uzrok-posljedica i sredstvo-svrha nastaju prividne poteškoće ponajprije zato što se informacija pojavljuje istodobno kao uvjet mogućnosti kibernetičke razlike i kao suprotnost entropiji. Tzv. homeostatska ravnoteža ima funkciju uspostaviti taj poredak između prirode kao nastanka i kaosa te kulture kao tehničke optimalnosti bitka. To čini s pomoću samoupravljanja i samoorganiziranja „živih sustava“ koji omogućuje beskrajni napredak do granice s kojom svi sustavi propadaju neizmjernim širenjem materije. Simondon je, dakle, preuzeo kibernetički pojam metastabilnosti i podario mu istaknuto filozofijsko značenje održivosti života u stanju njegove neprestane težnje k entropiji. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, „Fifty Key Terms in the Works of Gilbert Simondon“, u: Arne de Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 217-218. )

Ako bismo htjeli izvesti „ontologiju informacije“ kao „digitalnu estetiku“ za doba tehnosfere onda bi u svakom slučaju jedan od ključnih pojmova za uspostavljanje njezina ranga bio taj. Metastabilnost se uistinu čini onime „trećim poretkom“ kibernetike. Njezina primjenjivost u tehnoznanstvenome trojstvu računanja-planiranja-konstrukcije odnosi se na metastabilnu ravnotežu. Kao da se naš svijet mora odsada razmatrati u izokrenutoj perspektivi, u krivuljama. Sada više ne vrijede tradicionalne prostorne kategorije. „Gore“ i „dolje“ križaju se u ovosvjetovnosti mahnitoga procesa tehnogeneze. Tome se više ništa ne može oduprijeti. Zamislimo da se kozmička evolucija zaustavi na razini sadašnjega znanja čovjeka o tehnosferi. Što bi se dogodilo? Ništa drugo negoli propast svih društveno-kulturnih sustava i njihovih okolina. A s njima bi u bezdan pala i kibernetika kao način proizvodnje i potrošnje informacija. Entropijsko bi stanje kao u jednoj pripovijesti Thomasa Pynchona značilo stanje upravo one vrste metastabilnosti koja se urušava u vlastitoj ne-postojanosti. Drugim riječima, problem je u tome što Simondon na tragu koncepta iz suvremenih znanosti gradi platforme od struna.

Život kao „vječna individuacija“, kako to definira na jednom mjestu spisa/doktorata Individuacija u svjetlu shvaćanja forme i informacije (L’Individuation à la lumière des notions de forme et d’information) iz 1954-1958. godine, (Gilbert Simondon, L’Individuation à la lumière des notions de forme et d’information, Jerôme Millon, Grenoble, 2005., str. 27.) smjera održanju vlastite „forme“ i „materije“ u neprestanim preobrazbama. Paradoks individuacije o kojem raspravlja Muriel Combes u svojoj instruktivnoj studiji o Simondonu otuda se može razumjeti kao paradoks imanencije sámoga života. U njemu se smrt kao konačna granica utiskujući se u elementarnu strukturu uvjeta mogućnosti ponavljanja (reprodukcije vrste i singularnosti pojedinačnoga bitka) pojavljuje iz perspektive produženja života „nužnošću“ u odnosu na „slučaj“ življenja kao takvoga. Smrt se stoga odnosi spram entropije prirode, a život se odnosi spram metastabilnosti informacije kao mjera konačnosti. U stalnome tijeku protoka informacija život preuzima u svoje okrilje moć imanencije, njezine fizikalno-biološke i psihosocijalne „zakonitosti“ u svijetu. No, sve se to dešava bez objavljenoga tajnoga plana kozmičke svrhovitosti. Tehnogeneza otuda ne može biti po „operativnoj analogiji“ tek prijepis velike Knjige prirode.

Kada bi se tehnička invencija svodila na razotkrića bitka u njegovu čudu postanka, tada bismo bili osuđeni na gubitak kreativnosti u mogućnostima da i sam „umjetni život“ (A-life) od misterija tehničke transindividuacije postane kretanje u beskonačnost. Sve bi bilo bez ikakvoga smisla osim ubrzanja procesa proizvodnje „novoga“. Baveći se ontologijom tehničkoga svijeta Simondon je „intuitivno“ shvatio da stroj u mutacijima izvan granica ljudskoga može posljednju fazu bitka, onu tehnologijsku, prevesti iz „prirode“ u „događaj“. Neprestana samoproizvodnja života-bez-živih bića njegova je misija. Što preostaje u takvom scenariju neposredne distopijske budućnosti? Ništa drugo negoli povratak na početni položaj u metastabilnoj ravnoteži između entropije i informacije. To je situacija kada se stroj tehničke evolucije više ne vrti s tendencijom stalnoga ubrzanja. Umjesto njega život nastavlja svoju pustolovinu kao kraljevstvo slučaja. Sve što „jest“ naposljetku postaje prijelaznim stanjem u konstrukciji virtualnih svjetova.

4. Epistemologija za doba strojeva

Biti-između životinja i strojeva, eto ljudske „sudbine“! U tom položaju razmještanja središta, gubitka vrhovne moći supstancije, odvija se pustolovina svih danas optjecajnih antropologija. Čovjek formalno i materijalno nije u središtu svih promišljanja o budućnosti svjetova nastalih tehnogenetskom konstrukcijom. No, upravo zato što je „bit“ njegove egzistencije u neodređenosti bilo čime što dolazi iz okružja prirode i što s druge strane priziva neljudskost tehničkoga objekta postavlja se iznova pitanje o tome što jest uopće čovjek na drukčiji i radikalno deontologijski način. Sada je, naime, pitanje kako nastaje ono ljudsko-odveć-ljudsko (quoddittas) ako je tehnički posve jednostavno izvesti operativnu definiciju njegova produžetka u „umjetnome umu“ (A-intelligence) ili, pak, uputiti na mogućnosti reproduktivnoga kloniranja što dovodi do iščeznuća veličanstvene singularnosti bitka. Simondon je prihvatio program kibernetike prenijevši ga u filozofiju individuacije.

To je imalo za učinak dvostruko rekodiranje tradicionalne metafizike i njezinih temeljnih pojmova: (1) nastanak ideje o suspenziji i neutraliziranju antinomija nužnosti/slučaja (determinizma i kontingencije) s pomoću razrade Heisenbergova načela neodređenosti (Unbestimtsheitprinzip); (2) preobrazbu ideje bitka kao postojanosti i konzistencije, vječnosti i nepromjenljivosti, supstancijalizma i hilomorfizma dovodeći u pitanje relacijske strukture kao takve. U oba slučaja ovo se rekodiranje ili reprogramiranje mišljenja svodi na samo jedno: bitak kao odnos. (Vidi o tome: Andrea Bardin, Epistemology and Political Philosophy in Gilbert Simondon: Individuation, Technics, Social Systems, Springer, Heidelberg-New York-London, 2015., str. 10-12. )

Ne možemo primjereno shvatiti vodeću nakanu čitavoga Simondonova obrata metafizike i istodobne kritike Wienerove kibernetike preusmjeravanjem pojma informacije iz tehničkoga polja u područje tehnosfere ako ne razjasnimo što zapravo označava taj iskaz. Ponajprije, značenje ovoga iskaza sámo prizlazi iz odnosa. Veznik kao nije apofantički, nego eksplikativan. Ne upućuje nipošto na nešto drugo izvan odnosa. Ako se bitak iskazuje glagolom „jest“ u vremenskoj ekstazi prisutnosti (nunc stans), onda je već u „biti“ jezika sadržana metafizička „sudbina“ povijesti. Heidegger je u predavanjima 1950-ih godina upozoravao na okolnost kako naši drevni jezici istodobno skrivaju tajnu zatvorenosti-otvorenosti. Zatvoreni su, naime, utoliko što im je struktura kazivanja određena mišljenjem svedenim na „bitak“ kao prisutnost u svim mogućim očitovanjima ove faktičnosti. Nije mišljenje tek puki ishod ili rezultat nekog usudnoga događaja na početku (arché) povijesnoga zbivanja. Ono je odluka i čin, gotovo tragički prisvojen egzistencijalni nabačaj slobode. Mjesto mu je s onu stranu nužnosti i kontingencije.

U slučaju Simondonove intervencije u pitanje o bitku, susrećemo se s time što se pokušaj radikalne promjene hoda same metafizike u tehničkome razdoblju želi izvesti tako što se umjesto onoga što „jest“, pitanje o uvjetima mogućnosti toga „jest“ pronalazi u ontogenezi. Drugim riječima, stvar je u nastanku odnosa i mogućnostima promjene sámoga odnosa kao takvoga. Otuda se bitak pokazuje ne onako kako on navodno zauvijek i oduvijek „jest“, nego u postajanju/bivanju (devenir) ili procesu metastabilne ravnoteže (kristalizacije i modulacije). U tom pogledu pitanje o bitku za Simondona nije kao za kasnoga Heideggera pitanje o događaju (Ereignis) dopuštanja da bitka „ima“ i da se „vremenuje“ u nadolazećem kao „drugi početak“ (der andere Anfang). Umjesto toga, Simondon postavlja u pitanje ne samo pojam bitka, već isto tako i pojmove „bića“ i „biti“ (supstancije). (Vidi o tome: Henning Schimdgen, „Thinking Technological and Biological Beings: Gilbert Simondon’s Philosophy of Machines“. 27. kolovoza 2004. http://www.csi.ensmp.fr/WebCSI/download_paper/download_paper.php?paper=schmidgen-pdf.

Pristupljeno 21.lipnja 2016.) Uvođenjem pojma informacije iz kibernetike, doduše u promijenjenom značenju za razliku od Wienera te fizičara i biologa, čitav se onto-theo-kozmo-antropologijski sklop metafizike suspendira i neutralizira.

Suspenzija i neutraliziranje su pojmovi za rastemeljenje metafizičkih pojmova ranga, poretka, hijerarhije, riječju djelovanja konstelacija odnosa u kojima se unatoč razlika svagda pojavljuje bitak kao moć, a ne kao ne-moć ili još bolje kao ono izvan „zakona moći“. Nasuprot dijalektici u svojoj konstruktivnoj ili destruktivnoj inačici (Hegel-Marx), koja povijest razumije kao djelovanje stroja prevladavanja/dokidanja (Aufhebung) teze i antiteze u sintezi proturječnosti, vidljivo je da Simondon među prvima otpočinje s binarnom logikom ne-sinteze. To će, dakako, najradikalnije izvesti Deleuze u svojim ranim spisima poput Razlike i ponavljanja te Logike smisla 1960-ih godina kada predloži novu ontologiju postajanja/bivanja (devenir), te otpočne s mišljenjem razlike (difference). Suspenzija (suspensio – privremeni prekid neke funkcije, zamrzavanje djelovanja) se u kemiji uvelike označava pojmom, s termodinamičkoga gledišta, nestabilnosti, ali ipak može biti kinetički stabilna dugo vremena.

Vrijeme sedimentacije mora biti precizno izmjereno da bi se mogla osigurati najbolja kvaliteta proizvoda. “Stabilnost suspenzije se očituje u njezinoj sposobnosti da odolijeva promjenama vlastitih svojstava tijekom vremena.” – D.J. McClements. S druge, pak, strane neutraliziranje je pojam također primijenjen iz kemije, a odnosi se na kemijsku reakciju u kojoj kiselina i baza reagiraju i daju sol i vodu. Drugim riječima, neutralizacija je nastajanje molekule vode od hidronija iona (H3O+) i hidroksida iona (OH–).{\displaystyle H_{3}O^{+}+OH^{-}\longrightarrow 2\ H_{2}O} Reakcija neutralizacije je egzotermna (oslobađa toplinu). U drugome, filozofijskome značenju, radi se o dva načina kojim se linearna povijest kategorija i pojmova iz spekulativne dijalektike i njoj pridružene materijalističke kritike shvaćanja povijesti u Marxa nastoji realizirati na posve drukčiji način. Kao predstavnici takvog načina mišljenja posebno su danas istaknuti Jean-Luc Nancy i Giorgio Agamben. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.)

Na mjesto „bitka“ dolazi informacija kao pobuda i uputstvo za djelovanje procesom transdukcije. Na mjesto bića dolazi, pak, proces postajanja ili nastanka „novoga“ u fazama. To se zbiva tako što operativna analogija između prirodnoga i tehničkoga svijeta više ne funkcionira. Sada sáma tehnologija u carstvu tehničkih objekata regulira odnose između životinja, ljudi i strojeva. Kazati da strojevi vladaju i da su preuzeli moć u suvremenim društvima zasnovanim na nematerijalnome radu, prema Simondonovim postavkama, ne bi bilo uopće moguće. Razlog leži u tome što pojam stroja ovdje nije ništa drugo negoli biološko-tehnički sklop „sustava informacija“, a ne posebno biće koje za razliku od životinje i čovjeka nema „dušu“/“duh“.

Ono što se čini presudnim za „digitalnu ontologiju“ postavljenu na drukčijim osnovama s cijelim nizom veličina poput neodređenosti, nelinearnosti i singularnosti jest pitanje o odnosu između odnosa, a ne o odnosu između „stvari“. Naposljetku, na mjesto „biti“ ili supstancije sámoga bitka dolazi informacija kao transformacija stanja. Čovjek nema svoju „ljudsku prirodu“. Ništa mu nije podareno božanskom milošću osim faktičnosti života i smrti kao i svim drugim živim bićima. Dostojanstvo života nema nikakve veze s biološko-psihosocijalnom pozadinom njegove pojave-u-svijetu. Sve je u bestemeljnosti slobode kao egzistencijalnoga događaja mišljenja. Platforma Simondonove antropologije zasniva se, tome usuprot, na nastojanju istraživanja promjene stanja, preobrazbe i neprestanoga obrata prirode u tehniku i tehnike u „novu prirodu“ kao kulturu. Kada se suspendira i neutralizira ljudska „bit“ tada se njegova „sudbina“ pronalazi u tehnogenezi svjetova zahvaljujući inventivnosti i inovativnosti onoga što pripada novome sklopu kibernetički shvaćenoga života. Nije to „život“ sveden na nemir „razumske životinje“ koja stvara alate potrebne za preživljavanje vrste. Umjesto toga, život se sada shvaća imanentno kao proizvodnja operativnih procedura mišljenja s onu stranu prirode i kulture. (Vidi o tome: Andrea Bardin, isto, str. 111-125.)

Pogledajmo razmjere ove suspenzije i neutraliziranja prethodnoga određenja pojma „odnosa“ iz metafizičke perspektive. Prethodno je supstancija bila nadređujuća stvaranju odnosa. Kada se kaže da je nešto postavljeno u sklop odnosa misli se ponajprije na rang, hijerarhiju i poredak veličina. Jednako tako ono što čini „bit“ bića u smislu individuacije vrste, primjerice, majmuna kao predstavnika životinjske vrste ne određuje se tradicionalno nikako drukčije negoli iz njegove zadanosti okolišom. Životinje su u toj „velikoj priči“ okovane svojim okolišom kao pridruženim članom njihove nepromjenljive supstancijalnosti. Svaki odnos između vrsta nemoguće je sagledati bez onoga što vrsti omogućuje preživljavanje. „Realizam odnosa“ uspostavlja se apriorno. Što to uistinu znači? Ništa drugo negoli da „stvarnost“ zahtijeva prostorno-vremensku konstituciju sintetičkih sudova a priori (Kant). Stvarnost se unutar ove „ontologije realizma“ smatra objektivno zadanom. Štoviše, to nije tek naivno stajalište zdravoga razuma, nego znanstveni pristup modernih istraživanja struktura i promjena u fizikalnome i biološkome svijetu. Čak ni iznimke u psihosocijalnome kontekstu ljudskoga odnosa ne osporavaju važeće načelo objektivnosti znanosti koja se neprestano od novoga vijeka utemeljuje u ideji „zakona“ prirode, života, društva, kulture. U cjelini, u metafizičkome sklopu sám se pojam odnosa određuje kao nešto samozadano i otuda „realno“.

Svaka promjena (odnosa) ne mijenja fundamentalni poredak odnosa i njegovo značenje. Primjerice, moderno se društvo razvija u smjeru individualizacije rodno/spolnih uloga, sve većoj autonomiji i racionalizaciji u svim sferama ljudskih odnosa. No, promjene ne znače nastanak kaosa i entropije. Umjesto toga, klasična sociologija tipa Maxa Webera ili Emila Durkheima promjene je objašnjavala iz odnosa fundamentalne strukture modernosti (racionalnost, homogenost i tehnologija) spram njezinih varijabli. U tom će se sklopu tek sredinom 20. stoljeća kultura izbaviti iz svodljivosti na nadređenu ideju društvene dinamike. Simondon će stoga uvesti u teoriji individuacije kao metastabilnosti odnosa mnoštvo pojmova razgradnje i rastemeljenja metafizičke ideje forme i materije (hilomorfizma) s podrijetlom u Aristotela. Da bi se suspendirala i neutralizirala moć bitka kao postojanosti bilo je potrebno da se pojam informacije iz kibernetike razmjesti u spekulativni jezik filozofije. Posrijedi je ona filozofija koja misli odnos iz konkretizacije u liku „tehničkoga objekta“.

Ako se u kibernetičkome sklopu odnos sám odnosi spram onoga što određuje „bitak“ kao odnos, tada možemo govoriti o samorefleksiji živoga sustava s tehnički uspostavljenim svijetom pravila i normi. Tzv. „treći poredak“ kibernetike, na kojem su ponajviše radili konstruktivisti poput Heinza von Foerstera i Ernsta von Glasersfelda, u Simondonovoj se ontologiji transindividuacije pokazuje korakom spram dokidanja razlike između bitka, bića i „biti“ čovjeka. Naravno, dokidanje „ontologijske razlike“ pretpostavlja drukčije razumijevanje odnosa između dviju „ravnoteža“. Prva je ona koju postulira vertikalni sustav odnosa s vrhovnom snagom Božjega uma kao prirodnih zakona; dok se, pak, druga smješta u prostoru homeostatske ravnoteže. Vidjeli smo da Simondon preuzima iz misaonoga sklopa Wienerove kibernetike pojam informacije i metastabilnosti da bi im dao drugo značenje. Isto vrijedi i za pojam tehničkoga objekta.

U načelu, radi se o nadomještanju „razlike između organizma i mehanizma s razlikom između prirodnoga i tehničkoga objekta“. (Thomas Lamarre, isto, str. 42.) Nadomještanje ipak nije puka zamjena mjesta u poretku kategorija i pojmova. Susrećemo se s jasnim uputstvom suspenzije i neutraliziranja supstancijalizma i hilomorfizma. Nije time dokinuta tek razlika između biološkoga i tehničkoga svijeta prema „operativnoj analogiji“ prvoga s drugime. Štoviše, dokinuta je razlika između prirode i umjetnoga svijeta (kulture i ljudskoga uopće). Sjetimo se da već u prvim rečenicama studije o nastanku tehničkih objekata Simondon dramatski govori o statusu tehničkoga objekta u povijesti zapadnjačkoga mišljenja kao o stranome i čudovišnome „antitijelu“. Kao da je stroj učinak nekog neognostičkoga okrutnoga boga stvaranja. Otkloniti strah od tehnike i sve predrasude o „otuđenju“ i „postvarenju“ koje su obilježile i raznolike humanističke smjerove marksizma 1960-ih do 1980-ih godina bio je presudan korak izvan utabanih staza metafizičkoga „kruga kredom“, da parafraziramo naslov jedne Brechtove drame.

Stroj u stanju metastabilnosti jest za Simondona paradigma otvorenoga stroja. Već je naziv u znaku nesvodljivosti nečega što više nije „bitak“, a niti se može govoriti o „biću“. Otvorenost stroja označava vladavinu carstva mogućnosti i energije. Ako se stroj shvati iz otvorenosti horizonta mišljenja, onda je njegovo razmještanje iz klasične ontologije u diferencijalnu uvjet mogućnosti „trećega poretka“ kibernetike. Njegove su značajke u proširenju odnosa između bitka, bića i „biti“ čovjeka na razinu koja je gotovo apsolutna u zahtjevu za čistoćom odjelovljenja. Posrijedi je ono što Simondon na jednom mjestu spisa Mišljenje individuacije i tehnike (Une pensée de l’individuation et de la technique) iz 1994. godine naziva

„istinskom savršenošću stroja“, jer se čovjeku prepušta tek funkcija „koordinatora i trajnoga pronalazača strojeva koji rade sami. On se nalazi između strojeva koji djeluju s njime.“ (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994., str. 11.)

„Koncert strojeva“, kako je to poetski imenovao u svojem tumačenju Henning Schmidgen, (Henning Schmidgen, „Das Konzert der Maschinen: Simondons politische Programm“, Zeitschrift für Medien-und Kulturforschung, br. 2/2012., str. 117-134.) pretpostavlja odnos između ljudskoga uma i „umjetne inteligencije“, a ne odnos između dva „bića“ u tradicionalnome stupnjevanju bitka kako je to zamišljala srednjovjekovna kršćanska teologija. Uloga je koordinatora zapravo ona koju je dotad imao stroj u kauzalno-teleologijskome modelu mišljenja. Čovjek kao posrednik postaje sredstvo nadgledanja onoga što je samosvrha kibernetičkoga samoupravljanja (modulacije). Što se time događa u filozofijskome smislu riječi, kakav obrat stvari sáme? Ponajprije, pojam „objekta“ za Simondona, baš kao i za Günthera, nema nikakvo značenja podređenosti u smislu porobljavanja bitka njegovim svođenjem na sredstvo za drugu svrhu. Posve suprotno, radi se o oslobađanju sámoga objekta od dugovjeke tiranije subjekta. Ali, to je oslobađanje izvan dijalektičke logike dokidanja/prevladavanja (Aufhebung). Objekt kao tehnička tvorevina nije „stvar“, već sustav odnosa koji predmetu podaruje njegovu „objektivnost“ neovisno od statusa promatračkoga „subjekta“.

To je ono isto što se na počecima suvremene umjetnosti događa s idejom Duchampova „estetskoga objekta“, ali sada uzdizanjem na razinu posvemašnje slobode od prisvajanja subjekta. Štoviše, i sám subjekt jest objekt za drugi objekt kao subjekt. Posrijedi je međusobni odnos. On se više ne može razumjeti iz aristotelovske logike utemeljenja mišljenja kao načela identiteta i proturječja. Iz svega je jasno da su subjekt i objekt mogući samo u korelaciji, a da samostalno gube značajke nadređenosti-podređenosti. Međutim, ono što razlikuje tehnički objekt od prirodnoga dolazi iz položaja posredovanja i posrednika. Ono „između“ prirode i umjetnoga svijeta (téchne) pripada ljudskome mišljenju kao pronalazaštvu i inovaciji. Prvo je uvjet mogućnosti svakoga „napretka“ i „razvitka“. Ovi pojmovi postali su samorazumljivom popudbinom modernosti. Zato kao da se danas ontologijski više i ne propituju.

U tome je problem. Jer ako se „napredak“ razumije u smislu tehničkoga „razvitka“, tada je očito da se može govoriti samo o onome što je „bit“ Hegelove teodiceje svjetskoga duha – o napretku u razvitku ljudske slobode sa stajališta prirode do stajališta apsolutnoga duha u liku umjetnosti, religije i filozofije. Posljednji lik apsolutnoga duha jest, dakako, samosvijest apsolutne znanosti. Ona je u sebe „usisala“ pustolovinu prirode i duha i tako povijest razriješila svakog daljnjega „napretka“ kao „razvitka“ ideje slobode. Kako se prema tom problemu odnosi Simondon? Ima li u njegovu mišljenju nešto „alternativno“ naspram Hegelova kraja filozofije kao kraja povijesnoga poslanstva apsolutnoga duha? Ponajprije, njegova je vizija budućnosti s obzirom na pitanje odnosa čovjeka i tehnologije „realistična“. To ga bitno razlikuje od Heideggera. Možemo ustvrditi da se uopće ne radi o suprotnosti slobode i ropstva, što je „bit“ Hegelova shvaćanja povijesnoga oslobađanja samosvijesti kroz tegobnu dijalektiku odnosa gospodara i roba.

Umjesto sukoba i spora između čovjeka i stroja, Simondon postulira suradnju između ljudskoga i svijeta tehničkih objekata. Otuda se čitava metafizika svodi na binarne opreke slobode i ropstva. Povijest, pak, nalikuje tragičnome sukobu do krajnjih granica uništenja svega ljudskoga te SF-vizija pobune strojeva kao objekata. Međutim, Simondonov se program razrješenja metafizičke tragedije bitka, bića i „biti“ čovjeka ocrtava na planu svekolike „tehničke jednakosti“. To je ono što naziva tehničnošću (technicité) u razlici spram Heideggerova postava (Gestell) kao „biti“ tehnike. No, bilo bi odveć plošno razmatrati svijet tehničkih objekata bez uočavanja razlike koja postoji u ontologijskome određenju između stvora, stvari i robota. Ovdje se ne spominju još kiborzi i androidi. Poput Heideggera iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) tako i Simondon uvodi razliku između onoga što je pripadno čovjeku nasuprot značajke „života“ stroja u svim njegovim specifičnim očitovanjima neljudskoga.

„Robot ne egzistira.“ (Gilbert Simondon, Du mode d’existence des objets techniques, str. 10.)

Ovdje valja zastati. Nije posrijedi istoznačnost odredbe čovjeka kao egzistencijalnoga nabačaja slobode kao u Heideggera. Premda se naizgled čini da je time istaknuta nepremostiva ontologijska razlika živoga bića s duhovnim svojstvima nasuprot neživoga koji može biti doslovnom kopijom čovjeka, uzmemo li u obzir „operativnu analogiju“ prirode i kulture. Egzistencija čovjeka predstavlja najviši mogući način nesvodljivosti odluke, djelovanja i mišljenja pripadnoga vrsti/rodu humanoida. Naposljetku, ako se za Simondona stroj u kibernetičkome „trećem poretku“ pojavljuje upravo samopokretačkim i samoupravljanim mehanizmom svrhovita djelovanja, a čovjek ima tek funkciju nadglednika i posrednika procesa autonomnoga „koncerta strojeva“, jasno je da ne može više biti govora o nadređenosti-podređenosti u smislu artikulacije moći u fizičko-biološko-psihosocijalnome sklopu. Čovjek i stroj nisu, dakle, više određeni iz metafizičkoga vidokruga, već iz kibernetičkoga sklopa odnosa između živih sustava i okoline.

Živi su sustavi mogući u tehničkome svijetu. Ali tek kada u sebe inkorporiraju tehničke objekte na isti način kao i druga živa bića (biljke i životinje). Kada ontogeneza postaje tehnogenezom ulazimo u razdoblje iščeznuća svih dosadašnjih mjerila postajanja „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Antropologija koja bi primjereno odgovarala utopijskome zahtjevu Simondona postavljenom još 1950-ih godina „filozofijom individuacije“ uistinu više ne odgovara onome što je taj pojam značio za Kanta, ali još više za mnoge društvene znanstvenike (sociologe i etnologe) tijekom 20. stoljeća. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003.) Umjesto znanosti o čovjeku koja na ovaj ili onaj način, logocentrični ili antiesencijalistički, još uvijek smatra čovjeka „mjerom svih stvari“, Simondon predlaže konkretizaciju (concrétude) ili otvorenost sámoga stroja kao uvjeta mogućnosti nove homeostatske, metastabilne, informacijske ravnoteže.

Ako, dakle, „robot ne egzistira“ to samo znači da mu je „način egzistencije“ drukčiji od životinje i čovjeka. Što otuda slijedi nije teško razabrati. Simondon uvodi novo pravilo umjesto načela individuacije i ontogeneze kakva se prakticirala u čitavoj zapadnjačkoj metafizici. Nije ono što nazivamo bitkom iznad bića i ne određuje mu što ono „jest“ već time što se bitak ne misli drukčije negoli samo kao odnos. Kada mu bitak ne „naređuje“ što da čini, otpada i Heideggerova „eshatologija“ i „nagovor bitka“. Umjesto toga, Simondon misli transdukciju bitka kao transindividuaciju bića u metastabilnoj ravnoteži svjetova. Ono što živa bića povezuje u njihovoj razlici, dakle odnos čovjeka i stroja jest drukčiji način osjećaja i doživljaja zajedništva (ethos) od onoga koji se danas naziva bioetičkim načinom mišljenja. Tehnogeneza zahtijeva „novu“ tehno-etiku i tehno-estetiku, a ne više zastarjele i krajnje nedjelotvorne priče o opasnostima koje će nastati s uvođenjem kibernetičke tehnologije u svijet života. Jednakost između bića može se održati samo ukoliko postoji primarna otvorenost slobode onog bića koji ima najteže poslanstvo uopće, a da se ono ne može odrediti klasičnim etičkim ili religioznim opravdanjem iz logike kauzalnosti i načela svrsishodnosti. To je poslanstvo istovjetno onome koje Heidegger u predavanju Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine pripisuje čovjeku kao tubitku (Dasein). U suočenju s čudovišnim Ništa koje „ništi“, a nije poput bitka u cjelini, niti se, pak, može reći da egzistira kao čovjek, zadaća je tubitka da bude dostojanstvenim namjesnikom Ništa (Platzhalter des Nichts). (Martin Heidegger, Was ist Metaphysik?, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1975., 11. pregledano izd. str. 38.)

Isto, ali u drugome obratu, valja kazati za „bit“ čovjeka na kraju njegove povijesne egzistencije. Čovjek više ne „egzistira“. Ono što pripada čovjeku u njegovu načinu tehnopoietičke egzistencije jest postajanje u metamorfozama bitka. U carstvu tehnogeneze i sam se čovjek tehnologijski oblikuje tako što poprima u sebe ono tehničko da bi uopće mogao nastaviti s idejom stvaranja novih svjetova, ali ne više ni u kakvoj „operativnoj analogiji“ s prirodom. Doba prirode pripada mitskoj prošlosti. Mi se moramo razračunati s novovjekovnim nasljeđem mračnoga doba tehnike koja se uspostavila simboličkom formom razaralačke dehumanizacije. Sve je to ipak u odnosu na suvremenu logiku tehnosfere iza nas poput davno razriješene traume. Strojevi više nisu produžetak tjelesnosti čovjeka, već savršenstvo sinteze života i tehnike na razini apsolutne brzine svjetlosti. Svaka nova generacija super-računala u samo središte postavlja djelatnost „umjetnoga uma“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuiton). Ruke koje stvaraju tehničke objekte gotovo da više nemaju ništa s ljudskim rukama. Čudesna je moć „treće ruke“. S njom svjetovi više nisu stvaralački prijepis (mimesis) božjega djela, a niti puka predstava (representatio) volje subjekta. Sada se moć izvodi iz informacije kao slikovnoga tehno-kôda. Nema više „umjetnosti“ prikazivanja i predstavljanja. Što je preostalo svodi se na igru postava-izvedbe-koncepta onoga što nadilazi razlikovanje djela/događaja.

U cjelini, Simondonov epistemologijski obrat od cjelokupnoga nasljeđa spekulativne filozofije Kanta i Hegela te nastavka Bergsonovih promišljanja o materiji i pamćenju u svjetlu nastanka otvorenoga stroja podaruje mogućnost prijelaza u ono što više nije filozofija, ali nije niti realizirana filozofija u kibernetici. Pitanje o smislu tehnogeneze ne može se više stoga postaviti polazeći od „biti“ metafizike. Vidjeli smo da je i Heidegger vrlo rano na putu svojega mišljenja pokazao da je metafizika „bit“ čovjeka. Ono zaprepašćujuće i tjeskobno suočenje s Ništa nije ništa „ništavno“. Štoviše, ono tek omogućuje pitanje o granicama ljudske egzistencije u svjetlu stalnih promjena. Kada se ništa više ne može smatrati postojanim, osim mijena i promjena, nastupa razdoblje onkraj svjetske povijesti. Ono se određuje vladavinom informacija i to u proizvodno-pragmatičkome značenju onoga što je Simondon nazvao metastabilnom ravnotežom. Što je drugo onda tehnički sklop kibernetike negoli konstrukcija onoga čega „nema“ tako da događaj nastanka „novoga“ valja razumjeti iz ideje hibridizacije bitka/bića!?

„Novo“ se konstruira. Ono se ne smješta ni u čemu već uvijek postojećem. Kada se u takvom tehnogenetskome kôdu još uvijek nastoji održati ono što je krasilo ideju povijesti kao poslanstva (svrhe) i neizvjesnosti nadolazećega (misterija), što preostaje svodi se samo na jednu moguću alternativu – kreativno nadomještanje izgubljenoga temelja bitka nastankom nepredvidljivih i nekontroliranih događaja. Imali su doista pravo Gilles Deleuze i Felix Guattari kada su na kraju spisa Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine zapisali:

„Treba nam barem malo reda da nas zaštiti od kaosa.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 189.)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026