Žarko Paić

Cjelokupni eksperimentalni rad australskoga izvedbenog umjetnika STELARCA od 1980ih godina do danas može se odrediti kao putokaz spram tehnološke singularnosti. Moje su postavke o tome objavljene u knjigama Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. te u zborniku koji sam priredio The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022, str. 191-219. Pisao sam o tome kako njemački filozof i promotor transhumanizma Stefan L. Sorgner u njegovoj knjizi o posthumanoj umjetnosti postavlja ovaj problem u kontekst afirmativne nove estetike pokazujući da uz STELARCOVA istraživanja odnosa tijela, tehnologije i društva posebno valja imati na umu kako ova „nova“ umjetnost više nije nikakva dekonstrukcija tijela, već istraživanje novih mogućnosti aplikacije neljudskoga na ljudsko. U ovom zapisu pokušat ću pojasniti moj „Zaključak“ posljednjeg poglavlja navedenog zbornika koji sam priredio za Cambridge Scholars, a tekst je naslovljen „Synaestetic Without Sensitivity? The Body as a Technological Construction“. U tekstu se nakon izlaganja mojih postavki o tehnosferi bavim uvidom u STELARCOV rad kao i onaj Kena Rinalda.  (v. https://tvrdja.com/visual-arts/synaesthetic-without-sensitivity-the-body-as-a-technological construction)

          Ponajprije, pojam sinestetike bez osjetilnosti jest pod upitnikom. To znači da nova estetska konfiguracija tehnosfere kao računanja, planiranja i konstrukcije duboko ulazi u tzv. zonu genuino ljudskoga načina pristupa umjetnosti kroz povijest, a riječ je, dakako, o tijelu kao matrici osjećaja bez kojih ono ljudsko ne može postojati. Estetika je kao filozofska disciplina nastala u 18. stoljeću. Njezini su glavni pojmovi ljepota i uzvišenost, a nastanak je povezan s usponom racionalizma i znanstveno-tehničkoga utemeljenja prirode koja gubi mitsko-religijske značajke božanstva i epifanije, te postaje predmet filozofijske refleksije i spekulacije. No, kako je to prvi jasno postavio Kant a na njegovu tragu i mnogo radikalnije izveo Hegel, priroda se u tom načinu mišljenja pojavljuje istodobno kao filozofska i kao znanstveno-tehnička konstrukcija.

Filozofska je konstrukcija bit refleksije s kojom sve što uopće možemo misliti postaje predmetom refleksije. Hegelov apsolut je sinteza u dijalektičkome smislu supstancije i subjekta, bitka i mišljenja kao konstrukcije. Ovaj veznik je apofantički i eksplikativan. Dakle, priroda je u smislu natura naturans konstrukcija čistoga uma, ali ujedno i ljudsko mišljenje koje nije više puko promatranje onog što se zbiva u prirodi, već početak, u onto-logičkome smislu svake buduće emergentne tehnologije koja mijenja bit prirode i bit čovjeka. Time estetsko iskustvo više ne može biti privid ljepote i uzvišenosti bilo s pomoću Kantove ideje o moralnome postuliranju Boga bez kojeg nem racionalnoga utemeljenja apriorne spoznaje bitka bića, pa tako ni samosvrhovitosti prirode kao izvora svekolike umjetničke imaginacije i stvaralaštva, bilo s pomoću Hegelove ideje o apsolutnome duhu koji nije, kako to pogrešno misle i teolozi i filozofi, teodiceja u diskursu moderne filozofije, nego je sam pojam Boga teologijski supsumiran pod filozofijski plašt Apsoluta.

Dakle, s Hegelom je estetika dovršena jer više nema razloga za odvojenost prirode i duha, a umjetnost postaje u načelu ono što je prošlo prema najvišim zahtjevima sadašnjosti koja je posve pod vladavinom znanstveno uspostavljenoga kraja povijesti. Što onda još može značiti osjetilnost i osjećaj ako je ono što STELARC problematizira u svojim radovima trijada mesa-metala-koda, odnosno shvaćanja tijela kao tehnološke konstrukcije?

          Čini mi se da je ključ za odnos između posthumanoga tijela i ljudske-suviše-ljudske onto-patologije s patnjom i čitavim repertoarom ekstatičke osjetilnosti histerije kao u slici Francisa Bacona Study after Velázquez’s Portrait of Pope Inocent X iz 1953. godine u pojmu autopoietičke interakcije samoga mišljenja kao vizije i programa. Tko tu „što“ i „kako“ još misli ‒ čista volja čovjeka koja iz bezdana životnih procesa sebe neprestano osjeća kao tijelo i svijet ili autonomni mozak-kao-objekt algoritamske konstrukcije koji sintetizira novu stvarnost ne-tjelesne singularnosti stroja? Vidimo da je i za Kena Rinalda stvar postala čista instalacija onog neljudskoga u autopoietičkome odnosu između strojeva mišljenja. Čovjek nije više subjekt posthumanoga tijela, već kako to STELARC suvereno pokazuje interaktor u procesu međusobnoga prožimanja mesa i metala s pomoću digitalnoga koda.

No, umjesto Hegelova stroja Aufhebunga i njegove moćne povijesne refleksije, a to je bit estetskoga uvida u sam životni proces duha kojim nastaje umjetničko djelo poput već spomenute Baconove slike, sada je riječ o programiranju misaonih operacija. Refleksija je imala za svoj način mišljenja pojam vizije s kojim je umjetnik-kao-filozof sjedinjavao intuiciju i racionalnost poput Leonarda da Vincija ili Diega Velázqueza. Autopoetička interakcija umjetne inteligencije koja upravlja posthumanim tijelom čovjeku, doduše, ostavlja i nadalje tzv. volju i um intaktnim u području svekolikih osjetilnih afekcija, ali ne i više od toga. Jer poizvodnja konceptualnih alata za razumijevanje složenih odnosa kao što su to 3D implantacije novih organa u tijelo ne može biti prepuštena hirovitosti ljudske volje i uma, koji je uistinu dokaz da je Schopenhauerova postavka o iracionalnosti i butalnosti nasilja u prirodi i čovjeku prikladnija za bit stvarnosti u suvremenosti od Kantova univerzalnoga moraliteta.

Naime, kretanje u određenom smjeru „treće ruke“ kao iz poznatog rada STELARCA o kojemu smo pisali i Sorgner i ja mora biti rezultat volje kao interakcije bitka i mišljenja u ontologijskome smislu riječi. Konstrukcija je čin mišljenja i u njegovu je određenju nužnost volje za stvaranjem novoga. Utoliko je u pravu bio Heidegger kad je proglasio Schellingov spis Über das Wesen der menschlichen Freiheit iz 1809. godine najznačajnijim djelom njemačkoga klasičnog idealizma. Razlog je jasan. Sloboda je bezuvjetan uzrok same sebe kao volje jer nije ni bitak niti biće. To znači da je pitanje posthumanoga tijela jedino smisleno ako se može odrediti tko ga pokreće, ako suspendiramo i neutraliziramo ideju Boga u metafizičkome smislu od Aristotela do skolastike, i što je njegova „bit“ ako to nije više ljudska priroda u smislu esencijalističkoga ili antiesencijalističkog razumijevanja stanja stvari. Nadalje, je li posthumano tijelo spontanost i iracionalnost kretanja u smislu Schopenhauerove i Freudove volje odnosno nagona za opstankom u smislu erosa, ili je posrijedi racionalnost kretanja u smislu kontrole nagonske strukture tjelesnosti kako to tvrdi Kant, ili nešto posve drukčije i različito kao tertium datur?

          Vizija kao program označava najdublju mogućnost postojanja posthumanoga tijela u sinestetičkome smislu. STELARCOV je rad, koliko god to zvučalo možda hiperkritički s moje točke gledišta, vezan uz kiborgizaciju čovjeka i istraživanje mogućnosti podnošenja boli u novoj situaciji transgresije tijela nakon što je priključeno na aparate ili nakon što je dovedeno u stanje mehaničkoga razapinjanja, ali ne na križu poput Krista. Stoga njegovo „novo tijelo“ još nije dospjelo do ove autopoietičke faze izmještanja kad inteligetni stroj u interakciji s čovjekom pokazuje mogućnosti ne samo racionalnoga mišljenja, već i umjetne intuicije. Otuda je sinestetičko iskustvo ljudske egzistencije ono koje će u daljnjem razvitku tehnosfere biti dovedeno pred zid apsolutiziranja čiste tehnološke volje koja može biti uvjetno rečeno „dobra“ ili „zla“, ili ničeanski rečeno onkraj dobra i zla.

Posthumano tijelo je stoga tek postaja na putu ove apsolutne singularnosti koja će ili postati metamorfoza umjetnosti kao samorefleksije animalno-ljudsko-strojnoga postajanja Drugim i različitim kao u Deleuzovoj ontologiji procesualnosti ili će biti stalni napredak onog istog u znaku bezuvjetne volje za moć kao čistoga zla u formi singularnosti apsolutnoga znanja. Moja je „prognoza“ budućnosti ne u znaku ovog tehnološkoga maniheizma, već u simultanoj postojanosti u promjeni onog što je i logika homo kybernetesa, a to je i-i, i jedno i drugo.

Živo-umjetni bili pa vidjeli.