Copyright ©2026 Žarko Paić

Metamorfoze bitka

Gilbert Simondon kao mislilac tehnogeneze

Prvi dio

April 20, 2026
Metamorfoze bitka
Gilbert Simondon

1. Transdukcija bitka

Francuski filozof Gilbert Simondon uz Heideggera i Günthera ima zacijelo najistaknutije mjesto kad je riječ o promišljanju tehnike u 20. stoljeću. Usto, pojmove koje je razvio u dijalogu s američkom kibernetičkom tradicijom, spekulativnim nasljeđem novovjekovnoga racionalizma i materijalizma od Spinoze do Bergsona, te osebujnim rastemeljenjem metafizike kao hilomorfizma Platona i Aristotela, a najvećim ih je dijelom kasnije stvaralački prisvojio Gilles Deleuze, susrećemo danas u različitim teorijskim sučeljavanjima između ontologije „realizma“ i „konstruktivizma“. Ono što je, međutim, u svemu tome najizazovnije za buduće mišljenje pokazuje se u njegovu navlastitome odnosu spram položaja čovjeka u sklopu informacije, komunikacije i tehnologije. Nema nikakve sumnje, pak, da ni jedan od velikih filozofa 20. stoljeća ne bi radikalno razmotrio bit tehnike izvan tradicionalnoga stajališta sredstvo-svrha da 1948. godine Norbert Wiener nije otvorio s kibernetikom novo poglavlje u povijesti znanosti i tehnike.

Kako god bilo, suočenje s nečim što je istodobno blisko i čudovišno od samoga početka ljudske povijesti nagnalo je Simondona da na posve samosvojan način postavi pitanje ne više poput Heideggera o biti tehnike unutar metafizičkoga sklopa povijesti. Umjesto toga, njegovo je pitanje bilo mnogo jednostavnije: kako nastaju tehnički objekti kao „bitak-u-svijetu“ i kako mijenjaju čitav metafizički sklop bitka-boga-svijeta-čovjeka? Ako je, dakle, Heidegger mišljenjem postava (Gestell) kao biti tehnike postavio u pitanje čitavo nasljeđe metafizike na ishodu njezina povijesnoga obrata u kibernetiku, u slučaju Simondona radi se o obratu sámoga pitanja s metafizičkim podrijetlom.

Heidegger pita o „biti“ ili supstanciji (štostvu) bitka (quiddittas) s obzirom na tehničko izlaganje bitka. Tome usuprot, Simondon pita o nastanku tehničkoga objekta kao „bitka-u-svijetu“, što znači da umjesto „biti“ ili supstancije nečega kao nečega pita o načinu (modusu) kako bitak u svojoj individuaciji kao biće uopće nastaje (quoddittas). (Vidi o tome: Erich Hörl, „Die offene Maschine. Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008., str. 632-655.) Problem s kojim se suočavamo jest sljedeći. Heideggerova se „ontologijska razlika“ bitka i bića, odnosno povijesna „eshatologija bitka“ ne primjenjuje u Simondonovoj dosljednoj informacijskoj ili kibernetičkoj ontogenezi „pojedinačnosti“ (individuaciji). Štoviše, razlika bitka i bića ne može se provesti na uobičajen metafizički uspostavljen način. Zato je potrebno stalno imati u vidu da shvaćanje transdukcije bitka označava nužno transindividuaciju bića. Drukčije rečeno, stoga što za Simondona ne postoji apriorna vladavina bitka nad bićem u nekom od prokušanih modela antičke, srednjovjekovne i novovjekovne ontologije, nalazimo se u prostoru-između (in-between) dva pojma/riječi bez kojih nema ni filozofije, a niti, pak, jezika kojima govorimo još od drevnih predaja.

Taj se prostor-između ne konstituira unaprijed prije razlike u povijesno-ontologijskome smislu. Posrijedi je proces neprestane rekonstitucije kako bitka tako i bića njihovim nadilaženjem. Ali, nemojmo utvarati da ćemo se ovdje baviti transcendencijom u nekoj sekularnoj inačici. Naprotiv, zanima nas konceptualna razlika između Heideggera i Simondona. Ta se razlika ne pokazuje tek u postavljanju kategorija i pojmova iz ontologije. Ona je bjelodana i u paradigmatskome načinu razumijevanja suvremenosti s promišljanjem tehnike. Dok Heidegger pita o „biti“ tehnike, Simondon pita o nastanku novoga načina kojim se svijet pojavljuje u fazama od fizikalne, biološke, psihosocijalne do tehnologijske. (Vidi o tome: Muriel Combes, Gilbert Simondon and the Philosophy of the Transindividual, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2013., str. 1-12.)

U sljedećem razmatranju tu konceptualnu razliku valja pobliže razjasniti. Za početak je dostatno kazati još i ovo. Kada se bitak transformira iz otvorenosti povijesti u zatvorenost tehničke (re)produkcije svijeta, bića koja nastaju unutar njega poprimaju karakter tehničkih objekata. Kako se i s kojim pojmovima to događa? Ponajprije, Simondon će u svojoj filozofiji individuacije dospjeti na prag pojma singularnosti, koji se nalazi u Deleuzeovoj metafizici postajanja. Isto tako singularnost je danas i ključni pojam posthumanističkoga shvaćanja tehnogeneze svjetova. Što određuje singularnost nije ništa drugo negoli kontingentan događaj prijelaza preko i prolaza kroz faze bitka. Za razliku od neodarvinizma kao mehaničkoga shvaćanja razvitka života i neolamarkizma kao vitalističkoga shvaćanja evolucije života na Zemlji Simondon se priklanja filozofijskome pristupu metamorfoza bitka. Ono ima svoje podrijetlo u predsokratskih mislilaca, posebno u atomistici Demokrita i Leukipa.

Što se u modernoj fizici pojavljuje problemom odnosa „nužnosti“ i „slučaja“ proizlazi iz drevnoga grčkoga promišljanja aporija kretanja. Međutim, kretanje nije unaprijed određeno premještanje tijela iz jednog fiksnoga položaja u prostoru prema drugome. Uvijek se radi o dinamičnim veličinama. Pa tako valja uzeti u obzir da se kretanje ne odnosi tek na pojedinačna tijela u prostoru, nego na ono što sámo kretanje uopće omogućuje. U svakom slučaju singularnost označava svezu pojedinačnosti i kolektivnosti života koji se pokazuje svagda kao sklop i odnos.

Ništa nije izolirana pojedinačnost, čak niti kad je posrijedi samosvijest čovjeka kao filozofa, znanstvenika ili umjetnika. Uvjet mogućnosti individualiziranja „života“ na razini prijelaza iz biološke faze u psihosocijalnu jest upravo singularnost bitka. To znači da je razlika između ontogeneze i tehnogeneze u tome što se potonja zasniva na konstrukciji stroja kao kolektivne inteligencije. Svako upojedinjenje za razliku od tradicionalne ontologije koja je razlikovala bitak kao genus proximus i biće kao differentia specifica (rod i vrste) sada poprima značajke prijelaza-prolaza. Točnije rečeno, kolektivna inteligencija ne znači kraj metafizičkoga mišljenja gubitkom faktičnosti singularne egzistencije čovjeka. Tehnički objekt ne nadomještava samosvijest čovjeka. Naprotiv, uvijek se radi o posredovanju između informacije i komunikacije. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, Life and Technology: An Inquiry Into and Beyond Simondon, Meson Press, Leuphana University of Lüneberg, 2015. www.meson-press.com)

No, događa se pritom još nešto od presudne važnosti za ono što će Simondon dovesti do krajnjih granica svoje „informacijske ontologije“ s vodećim pojmovima transindividuacije, metastabilne ravnoteže, kristaliziranja, disimetrije. Jedan krak suvremenoga tumačenja njegova mišljenja tako će posegnuti za uobičajenim, često i atraktivno-medijskim iskazima kako je riječ o „dekonstrukciji Heideggerove ontologije“, (Thomas Lamarre, „Humans and Machines“, Inflexions, br. 5/2012., „Simondon: Milieu, Techniques, Aesthetics“ (ožujak) www.inflexions.org) iako je ostalo visjeti u zraku što bi ta Heideggerova navodna ontologija uopće trebala biti. To se posebno odnosi na pitanje kako protumačiti da je Heidegger prvi u 20. stoljeću, a ne Bergson ili Whitehead, rastemeljio čitavu metafizičku zgradu zapadnjačke povijesti. Otpočeo je još 1927. u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) s „destrukcijom tradicionalne ontologije“. Da se odmah kod Heideggera 1930-ih godina radilo o napuštanju svake obnove ontologije na „novim temeljima“, nije potrebno ovdje nizati dodatnih dokaza. Recimo tek samo da je za njega pojam ontologije još 1920-ih godina iz obzorja fenomenologijskih istraživanja pojma „svijeta“ (Welt) bio sveden na „faktičnost“ i „povijesnost“. To samo znači da je bio u znaku neminovne „destrukcije“ metafizičkoga značenja s obzirom na konstituiranje „života“, „duše“ i „čovjeka“ (biologije, psihologije i antropologije).

Da bismo dospjeli do moguće alternative onome što se na ishodu metafizike pokazalo temeljnim problemom budućega mišljenja, a riječ je o prelasku jezika u sliku ili forme kazivanja u matricu informacije, potrebno je razložiti osnove Simondonove „ontologije tehničkoga svijeta“ koja iz temelja preoblikuje strukturu suvremenoga svijeta. To znači da je postavka o prelasku jezika u sliku ovdje izvedena na krajnje izvoran način polazeći od obrata platonsko-aristotelovske ideje filozofije kao takve. Bilo bi pogrešno tvrditi da se sa Simondonom začinje „slikovni obrat“ (iconic turn) u suvremenoj filozofiji. Ono što se ovdje čini važnim svodi se na pitanje o karakteru oslobađanja same tehničnosti tehnike kao uporabe stroja od naslaga ionako vjekovno prenesenih predrasuda da tehnika raščovječuje „bit“ ljudske egzistencije. U tom pogledu ontologijsko dvojstvo „jezika“ kao bitka i „slike“ kao mišljenja sada se izokreće u formalnome djelovanju ranga. Već se unaprijed može kazati da borba s nasljeđem novovjekovnoga dualizma dviju supstancija (res cogitans i res extensa) u Descartesa, postaje uvjet mogućnosti svakog mišljenja suvremenosti koje ne želi potpasti pod okrilje zastarjeloga shvaćanja odnosa bitka i mišljenja. Monizam supstancija koje se formalno razdvajaju, ali se ujedno nastoje sjediniti u nečem trećem s pomoću čina transdukcije/transindividuacije, Simondon je pronašao u Spinozinome pokušaju da tijelu vrati elementarno pravo na nešto više od pripadnoga mu kretanja, duševnosti i utjelovitelja duhovnih procesa.

Međutim, ono što mi se ovdje čini najvažnijim uopće u pristupu koji ne polazi „odozgo“, a niti strogo „odozdo“ problematici odnosa bitka i mišljenja glede tehničkoga svijeta jest ideja metamorfoza bitka. To se zbiva njegovim kristaliziranjem u formi koja više nema metafizički primat formalnoga uzroka (causa formalis). Poznato je da tako Aristotel otpočinje hod ontologije uzroka i načela svrhovitosti. Ovi će pojmovi bitno odrediti povijest Zapada i svijeta. Simondon na tragu kibernetike i materijalističke ontologije postajanja (devenir) kreće posve drugim putem u odnosu spram Heideggera. Taj put pretpostavlja uvođenje osebujnoga jezika. U njemu se artikulira onaj način govora s kojim današnje tehnoznanosti obuhvaćaju kako filozofiju i antropologiju, tako čak i mogućnosti stvaralačke ontologije „novoga“ na rubu kaosa i poretka, entropije i živih sustava. Na jednom mjestu svojega glavnoga djela, u kojem se, doduše, ne tematizira toliko „konkretno“ problem biti „tehničnosti“ (technicité), naslovljenoga Psihička i kolektivna individuacija (L’individuation psychique et collective) iz 1989. godine nalazimo ove postavke:

„Shvaćanje se forme mora nadomjestiti informacijom, što pretpostavlja postojanje sustava u metastabilnoj ravnoteži koja se može individuirati; informacija, razlikovanje u obliku, nikad nije jedinstveni pojam, već upućuje na značenje koje potječe iz razdvajanja.“ (Gilbert Simondon, L’individuation psychique et collective, Aubier, Pariz, 1989/2007., str. 28.)

Izvjesno je da Simondon kao, uostalom, i mnogi kibernetičari pojam informacije smatra bitno samosvojnim u odnosu na materiju i energiju. U čemu se ogleda ta „samosvojnost“? Ponajprije, informacija se, prema teoretičaru Lucianu Floridiju, razmatra: (1) kao „stvarnost“; (2) kao informacija za shvaćanje „stvarnosti“ (nadomjestak-simbolika); (3) kao informacija o „stvarnosti“ (intencionalnost poruke). (Luciano Floridi, Information: A Very Short introduction, Oxford University Press, London, 2011., str. 65.) No, novost je uvođenja tog odlučnoga pojma za mogućnost nastanka posve autonomnoga tehničkoga objekta u tome što se ne može svesti na tradicionalnu metafiziku dvojstva forma-materija (hilomorfizam). Na istoj stranici Simondon tvrdi da se drevno shvaćanje forme odnosilo na ideju postojanosti bitka u svim promjenama, odnosno da je ideja „metastabilne ravnoteže“ bila nepoznata shvaćanju prirode u filozofiji i fizici. Pritom se, dakako, misli na paradigmu Aristotelove teorije znanosti. Ona se održala sve do 20. stoljeća preko Newtonovih i Keplerovih zakona do Einsteina i kvantne fizike.

Ako se informacija shvati upravo „trećim poretkom“ jedne nove metafizike koja stoji u temeljima kibernetike, onda je nužno poći od pretpostavke da se forma mora rasformirati, a materija i energija drukčije pojmiti i to ponajviše razradom potencijalnosti njihove promjene. (Vidi o tome: Andrew Iliadis, „A New Individuation: Deleuze’s Simondon Connection“, Media Tropes e-Journal, Vol. IV, br. 1/2013,m str. 83-100. www.mediatropes.com i Andrew Iliadis, „Informational Ontology: The Meaning of Gilbert Simondon’s Concept of Individuation“, communication + 1, Vol. 2 www.http://scholarworks.umass.edu/cpo/vol2/iss1/5) Pitanje je zašto se to mora dogoditi, odnosno koji je posljednji razlog oproštaja od onto-teologije Zapada? Najjednostavniji odgovor koji daje Simondon u svim svojim djelima jest „ontogenetski“. Međutim, to čini polazeći od nastanka novoga uvjeta mogućnosti stvaranja svijeta izvan dosadašnje magije-mistike u metafizičkome ruhu boga. To samo znači da je svaka nova ontogeneza postala tehnogenezom. Razlog leži u tome što sada kibernetički shvaćena informacija omogućuje vladavinu strojno organiziranoga svijeta. Informacija se u shvaćanju Carla i Ernsta von Weizsäckera razumije proizvodnom erupcijom „novoga“. A to znači da se više ne radi o logici sredstvo-svrha. Novi način mišljenja u fizici i kibernetici zahtijeva prelazak u kružnu uzročnost stvari.

Prijelaz iz logike supstancijalizma i esencijalizma „bitka“ u logiku tehnologijskoga načina izvođenja bića iz bitka sve što jest preobražava u kristaliziranu „formu“ tehničkoga objekta. Pritom valja istaknuti da se „tehnički objekt“ (objet techniques) nipošto ne smije razumjeti iz novovjekovne filozofije. Nije riječ o pukome predmetu kao uratku. Jednako tako „tehnički objekt“ nema svojstvo stvari u smislu Heideggerova oruđa ili priručnosti (Zeug).

Kada se rabi taj izraz onda se ponajprije misli na ono što proizlazi iz autonomnoga djelovanja proizvođenja „novoga“ kao uvjeta mogućnosti odnosa između čovjeka i svijeta. Moglo bi se kazati da je pojam „tehničkoga objekta“ posredovanje između refleksije ljudske samosvijesti i svijeta koji nije unaprijed postojeći kao „objektivna stvarnost“. Objektiviranje se unutar tehničke matrice proizvodnje „novoga“ ne može svesti na puke alate i oruđa kao sredstva za drugu svrhu. Zbog toga Simondon razmatra pojam evolucije tehničkoga svijeta tako što objekte oslobađa od njihove uslužnosti, uloge i funkcije pukoga sredstva. Ta čitava prtljaga organologije iz Aristotelove metafizičke radionice bitno se mijenja u okviru mehanologije modernoga svijeta. Objekt se, dakle, mora misliti iz autonomne tehničke sfere ljudske djelatnosti. (Gilbert Simondon, Du mode existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989.) Ali tako da se ta sfera kao tehnosfera u smislu kibernetičkoga prijenosa i obrade informacija oslobađa od mehanizma i racionalizma moderne kao takve. Mnogo je prigovora, opravdanih i neopravdanih, da su Simondon i na njegovu tragu Deleuze u svojim ontologijama postajanja ostavili za sobom iznimno složenu konstrukciju mišljenja kao sklopa „vitalističkoga mašinizma“. (Yves Michaud, „The Aesthetics of Gilbert Simondon: Anticipation of the Contemporary Aesthetic Experience“, u: Arne De Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 129.)

Naravno, podrijetlo se tog mišljenja pronalazi u Bergsona. No, istini za volju, drukčiji put rastemeljenja ontologije hilomorfizma kao i otklon od magičnoga zagrljaja Heideggera nije mogao biti izveden bez stvaralačkoga prisvajanja neke vrste preostatka hermetičnoga, vitalističkoga materijalizma. Tako se i pojam „tehničkoga objekta“ od radara, antena, tranzistora i drugih elektroničkih aparata na početku kibernetičke ere 1950-1960ih godina, o kojima raspravlja Simondon, nalazi u prostoru-između (in-between) kulture i tehnologije, estetizacije svakodnevice postindustrijskoga društva te promjene psihosocijalnih odnosa u mreži složenih interakcija. U jednom razgovoru za časopis Esprit iz 1983. godine tvrdi da tehnika nikad nije zastarjela upravo zato jer je tehnički objekt estetiziran i erotiziran na rubu neodređenosti. Kao da iz ovoga stava progovara duh Marcela Duchampa i njegove ideje „estetskoga objekta“ (ready made).(Vidi o tome: Gilbert Simondon, „Save the Technical Object“, razgovor (1983.), Esprit, Vol. 76, br. 4/1983., str. 147-152. Engleski prijevod: Andrew Iliadis, ožujak 2013, u: Objects, Simondon, Technology)

U mehaničkome, fizikalno-biologijskome postavljanju problema Simondon stoga i koristi pojmove-figure iz pozitivnih znanosti i estetike poput membrana i kristala. (Vidi o tome: Anne Sauvanargues, „Chrystals and Membranes: Individuation and Temporality“, u: Anne De Boever, Alex Murray, Jan Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2012., str. 57-70.) Ako se tako postavi problem konceptualne razlike između Heideggera i Simondona, onda je jasno kako potonji svodi bitak na neku vrstu misterija transindividuacije. U nastavku ćemo se time opsežno baviti. Za sada valja tek ukazati na nešto, čini se, podjednako važno za daljnju analizu odnosa između informacije (transformirane forme) i komunikacije (psihosocijalne kolektivnosti) s materijalnim značenjem stvaranja novih kôdova društvene interakcije između živih sustava i njihovih okolina. Transdukcija (bitka) i transindividuacija (bića) podjednako transformiraju i bitak i bića u procesu postajanja. Jean-Hugues Barthélémy u svojem provokativnome tumačenju razlikuje stoga individuaciju i individualizaciju u razvitku života kao evolucijskoga nastanka (ontogenezu). Pritom se uspostavljaju tri točke sjecišta između ova dva pojma:

(1) trajna individuacija živoga bića kao „kazalište individuacije“ a ne kao „rezultat individuacije“ ili geneze;

(2) somato-psihičko podvostručenje animalnoga života, skupa „pod-individuacija“ čime postaje bjelodano da upravo psihosomatsko postaje modelom živoga bića;

(3) stvaranjem biopsihičkoga subjekta nastaju uvjeti za „transindividualnu“ individuaciju ili nastanak „osobnosti“.

Ako svedemo sve tri točke sjecišta na jednu, vidljivo je kako valja razumjeti specifičnu ontologijsku razliku između životinje, čovjeka i stroja. Nije riječ tek o kvalitativnome skoku čovjeka njegovim „duhovnim iskustvom“ (jezikom kao mišljenjem) iznad animalnoga svijeta uronjenoga u okoliš. Posve suprotno, ako je model života za Simondona postojanje psihosomatske matrice kojom se događa utjelovljenje akcije, opažaja i osjećaja, tada se smjer razmatranja odnosa između onoga što formalno pripada „nižem“ u razlici od „višega“ pokazuje izvan sheme evolucionizma i dijalektike. Ne postoji više održiva razlika ontologijske naravi koja bi se smještala u duhovni horizont jezika kao razdjelnicu životinje, čovjeka i stroja. Ono što valja iznova propitati, a što Simondon nastoji izvesti u svojim „mašinističko-vitalističkim“ opisima, jest pitanje nastanka odnosa između rodova/vrsta. Jer individuacija kao uvjet mogućnosti „individualizacije“ na najvišoj razini samosvijesti „osobe“ ne znači nipošto da se singularnost bitka kao mnoštva može dijeliti beskrajno. Logika povijesnoga razvitka živih sustava na Zemlji mora se sagledati iz međuigre, međuprijelaza i međuprolaza. Ono što je „između“ nije više fiksna ontologijska razlika. Umjesto toga, uspostavlja se prostor za novo shvaćanje razlike koja proizlazi iz procesa postajanja. Nazovimo tu razliku, na kojoj će svoju fluidnu ontologiju izgraditi Gilles Deleuze, dinamičkom procedurom tehnogeneze. To znači da se ona upisuje u biološke uvjete nastanka psihosomatske individuacije rodova/vrsta. (Vidi o tome: Pascal Chabot, The Philosophy of Simondon: Between Technology and Individuation, Bloomsbury, London-New Delhi-New York-Sidney, 2013.)

Simondon će uvesti u svoju konceptualnu igru čitav niz kibernetičkih pojmova za novu „filozofiju tehnologije“. Među inima je jedan od iznimno važnih pojam modulacije. Već je na prvi pogled jasno da se time nastoji rastemeljiti Aristotelov-Kantov model. Prema njemu se bitak razumije svagda vremenski iz kategorija modalnosti (mogućnost-zbilja-nužnost). Sada se događa okret. Modulacija nije modalitet u smislu supstancijalnosti kao postojanosti i trajnosti u svim mijenama. Posrijedi je dinamički pojam upravljanja promjenom bitka, njegovim preusmjeravanjem u smjeru kvazi-teleologijske sheme djelovanja. Budući da se sada cilj i svrha djelovanja izvode imanentno iz samoga djelovanja, jasno je da se mora suspendirati i neutralizirati učinak dotadašnje vjekovno vladajuće sheme o prvome uzroku i posljednjoj svrsi. U slučaju Simondona, kao i Derride, Deleuzea i Lyotarda, primjerice, čitav se napor rastemeljenja metafizičke strukture mišljenja svodi na pronalazak hibridnoga jezika kao slike s kojim se ono tehničko oslobađa svoje „biti“ i postaje unutarnjom snagom „novoga“. Kibernetika se u tom pogledu uvukla u pojmovnu igru strukturalizma i poststrukturalizma poput nekog istodobno čudovišnoga i bliskoga stvora. Nakon toga djeluje samorazumljivo kroz logiku simulakruma i tehnologiju nadomjeska. Nije slučajno, dakako, da će sve te pojmove na drukčiji način protumačiti i prisvojiti Gilles Deleuze, pa tako i „modulaciju“ koja u sferi bioloških sustava predstavlja mogućnost filogeneze na drukčijim osnovama od zadane matrice rasta i bujanja.

Da navijestimo: modulacija nije izvanjski način upravljanja organizmom poput nekog imanentnoga uzroka ili svjetovnoga boga u ruhu programiranoga mislećega stroja. Ovdje imamo posla samo s idejom da se tehnologija „sustava informacija“ prevodi kao transdukcija onog predindividualnoga u novo stanje. Usput, pojam prevođenja kao izvođenja (transductio) nečega iz magme bivanja/postajanja upućuje na tehnički proces rasprirodnjenja. Ono što se rasprirodnjuje nije nikakav gubitak svete Majke-prirode, nego nestanak ideje pratemelja koji nadređujući određuje mogućnost-zbilju-nužnost bitka u njegovoj individuaciji. Filozofijski gledano, pitanje gubitka ideje pratemelja nije ništa tako stresno da bi trebalo očajavati za njegovim iščeznućem iz matrice metafizičkoga mišljenja. Nadomjestak je moguć već time što se pojam transindividuacije odnosi na čitav niz mogućnosti stvaranja „novoga“. Bez unaprijed položene sudbine u ruke svemoćnoga stroja prirode protječe povijest. Kada se rastemeljuje metafizika, nastaju problemi njezine stvaralačke rekonstrukcije na novim „temeljima“.

Simondon će prvi pokazati da filozofija u suvremeno doba mora prevesti/izvesti (transdukcija kao performativnost) metastabilnost ravnoteže one količine „potencijalne energije“ koja prirodi tek podaruje drukčije mogućnosti kreativne preobrazbe. Ali, što se to zapravo „modulira“? Ništa drugo negoli virtualna potencijalnost bića u stanju aktualiziranja. Konkretno, na svim razinama ili fazama razvitka (fizičko-biološko-psihosocijalno-tehnologijskoj) događa se emergentni slučaj „promjene“. Jedno se stanje dovodi u odnos s drugim unutar mreže međusobno interaktivnih čimbenika „modulacije“. Na taj se način, prema Simondonu, može objasniti zašto dolazi do unutarnjih promjena u organizmu koje imaju dalekosežne posljedice za vanjske promjene stanja: primjerice, bolesti nastale autoimunim djelovanjem samoga organizma naspram svoje okoline. (Vidi o tome: Marie-Pier Boucher, „Infra-Psychic Individualization: Transductive Connections and the Genesis of Living Techniques“, u: Arne De Boever, Alex Murray, Jon Roffe i Ashley Woodward (ur.), Gilbert Simondon: Being and Technology, str. 92-109.)

2. Kritika hilomorfizma

Gilbert Simondon nastoji očuvati razliku između životinje, čovjeka i stroja. Iz svega dosad izrečenoga proizlazi da se ta razlika ne može više shvaćati polazeći od esencijalizma ili supstancijalizma bitka. U skladu s tradicijom metafizike koja otpočinje s Aristotelom nazivamo je hilomorfizmom. Posrijedi je sveza materije ili tjelesnosti i njegova oblikovanja. To se dvojstvo, međutim, pokazalo tijekom operacije onoga što Simondon naziva „individuacijom“ u najmanju ruku dvojbenim, ako ne i posve neprimjerenim za izgradnju tehničkoga svijeta. Površne su teorije koje nas žele uvjeriti da tehnički „napredak“ označava istodobni „razvitak“ psihosocijalnih kvaliteta ljudskoga ponašanja u okviru novostvorenih zajednica. Nema nikakve korelacije između tehničkoga „napretka“ i „etičkoga“ razvitka. Štoviše, može se čak s pouzdanošću tvrditi da tehniku u njezinome trijumfu nad društvenim obrascima „progresivizma“ sve više i više prati posvemašnja ravnodušnost. Mirni suživot laserskih tehnologija i strahotnoga barbarstva označava danas uspon biogenetike i terora (Peter Sloterdijk, Regeln für den Menschenpark: Ein Antwortschreiben zu Heideggers Brief über den Humanismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1999.)

Jednako se tako ne mogu prihvatiti obrazloženja postavke da se tehnički svijet objekata ne upisuje u unutrašnjost ljudskoga, a i životinjskoga, odnosa na razinama međusobne tri interakcije: (1) međuljudskoj; (2) ljudsko-životinjskoj i (3) životinjsko-ljudskoj spram tehničke okoline. Simondon se ponajprije razračunava s proširenom zabludom kako je tehnika nešto uistinu čudovišno i otuda posve strano ljudskome bitku u svim njegovim povijesno-epohalnim očitovanjima.

„Stroj je stranac; i to onaj stranac koji upravo stvara ono ljudsko, osvještava ga, materijalizira, služi mu, ali svagda ostaje izvan obzorja ljudskoga. Istinski uzrok otuđenja u suvremenome svijetu sastoji se u ovom neznanju stroja, a koje nije otuđenje uzrokovano strojem, već ne-znanjem njegove prirode i njegove biti, odsutnošću svijeta značenja i njegovu nepostojanju na tablici vrijednosti i u shvaćanjima koja imaju udjela u kulturi.“(Gilbert Simondon, Du mode existence des objets techniques, Aubier, Pariz, 1958/1969/1989., str. 9-10.)

Za Simondona se, dakle, radi o dubokome neznanju o „biti“ tehnike, ali ne u smislu nepraktičnosti stroja ili njegove neuporabe. Posve suprotno, svi koriste strojeve i služe se ovako ili onako tehnikom u povijesti razvitka čovječanstva. U svekolikim svjetskim kulturama tehničko ima gotovo isti status – čudovišnoga ili demonskoga „stranca“. Ne zaboravimo da su Grci skovali izraz téchne (umijeće) u svezi s epistéme (znanje). Na taj se način izvorno značenje riječi odnosilo na činidbu nečega kao nečega (bića) s pomoću umjetnoga sredstva kao alata ili pribora za rad (obrtnik-umjetnik). Ono što je podjednako za Heideggera i Simondona temeljni problem u samoj „biti“ metafizike odnosi se na mišljenje o tehnici kao sredstvu za neku drugu svrhu. Novovjekovno značenje pokazuje radikalni smjer spram instrumentalnosti. Sredstvo sámo postaje svrhom (télos) djelovanja. To se dešava unutar određenoga okvira unaprijed zadanoga postavljanjem prirode kao objekta. Čak se i političko djelovanje za razliku od Aristotelova najvišega dobra u zajednici počevši od Machiavellija preobražava u golo sredstvo ili instrument nasilja u dosezanju postavljenih ciljeva. Politika otuda postaje tehnika suverene moći održavanja vladavine nacije-države u borbi s Drugime. Tako je, uostalom, Carl Schmitt definirao ono političko u srazu s novovjekovnim instrumentalnim shvaćanjem politike kao sredstva vladanja. Tko želi politički djelovati u svijetu bez suverenosti danas, taj poseže za moći tehničke transdukcije sámoga života. U diskursu suvremene teorije to se naziva biopolitikom. (Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.)

Paradoks je, dakle, u tome što se tehničko razumijevanje svijeta od novoga vijeka ne smatra više nečim „stranim“ i „čudovišnim“. Ono je postalo samorazumljivim odnosom. Tehnika služi čovjeku na ovaj ili onaj način samo ako u svojoj praktičnosti pridonosi lakšem i bržem ispunjenju prvotno postavljenih ciljeva. Problem metafizike nije njezina „bit“ koja se pojavljuje u stvarima. Umjesto toga, problem je u načinu mišljenja koje tehničke objekte svedene na ono neljudsko razmatra kao proširenje stvari u smislu „objekta“ služenja. Današnji uspon antropologija na ispražnjeno mjesto metafizike ide ruku pod ruku s kibernetikom i teorijom sustava. Kada se, naime, čovjek definira biologijski kao živo biće koje ima govor (animal rationale), a tako se prosječno razumije njegov povlašteni položaj među drugim bićima u prirodi od Aristotela do biopolitike, susrećemo se s idejom antropologijskoga obrata. „Duša“ više nije smještena u čudovišnome polju nesvjesnoga kao što je to mislila psihoanaliza. Umjesto Freudova kvazi-prosvjetiteljskoga programa (Wo es war soll Ich werden), Lacan je izokrenuo poredak. Subjekt je shvatio traumatskim mjestom rascijepa u onome Realnome. A to je značilo da se svijet ne kreće od prirode prema kulturi kao vladavini „Velikoga Drugoga“. Sáma „kultura“ postaje „drugom prirodom“ kao povratkom u okrilje jezika mahnitosti.

U tom je pogledu Artaudov performativni okret slici ispunjenje programa destitucije subjekta u doba tehnosfere. Pravi je problem suvremene psihologije u tome što je ona postala neurokognitivnom znanošću. Na taj se način više ne bavi misterijem onoga tajnovitoga u samoj „biti“ bitka kao događaja (primjerice, shizofrenije). Ništa više nije „tajna“ naprosto zato što se konstruira polazeći od logike transindividuacije. Farmakon prethodi bolesti, a ne kao što je uvijek bilo: da bolest prethodi liječenju. Tehnologija imunoterapije ili, pak, proces biokemijskoga načina odstranjenja izvora smrtonosne bolesti pokazuju da je „tajna“ tjelesno-duševnoga ustrojstva bitka čovjeka ništa drugo negoli u pronalasku uspješne tehno-alkemije u proizvodnji sintetskih lijekova. Tako se događa da životinje i ljudi nisu tek tehnički porobljeni u suvremenom kapitalizmu kao društvenome poretku vladavine profita nad svrhama života. Isto vrijedi i za „strojeve“. Jer njima se, naime, uskraćuje pravo na slobodu i autentičnost postojanja u estetskoj formi stvari. Prema tome, Simondon smatra metafiziku nužno dualizmom, supstancijalizmom i hilomorfizmom. (Thomas Lamarre, isto, str. 31.)

Krenimo redom. Dvojnost se ne odnosi na binarni kôd ili podvostručenje izvornika. Priroda kao stroj stvaranja u sebi je reproduktivna. Ništa „novo“ ne bi moglo nastati bez ponavljanja. Zbog toga se reprodukcija kao ontogeneza pojavljuje uvjetom mogućnosti umnožavanja bitka u bićima. Ovdje se ne radi, dakle, o parovima niti o brojčanome nizu. Kao što je poznato, uvjet mogućnosti digitalne ontologije nalazi se u programiranju odnosa 0 i 1 kao komputacije. Kibernetika se i zasniva na mogućnostima računanja s kojim se prirodni brojevi umnožavaju i razdjeljuju. Što nastaje u tehničkome procesu reprodukcije izvornika za Simondona nije ono „drugo kao drukčije“ od izvornika. Naprotiv, posrijedi je ono „treće“ (tertium datur). No, za razliku od Wienera i Günthera on ne smatra da se pojam informacije može tehnički odvojiti od onoga što uvjetuje razlikovanje životinje, čovjeka i stroja. Iz toga proizlazi da se stroj ne može metafizički uopće misliti autonomno. On se uvijek svodi na analogiju prirode ili živoga bića (fizika i biologija). Stoga se informacija koja treba nadomjestiti vladavinu forme (eidos-morphé) u klasičnoj metafizici uistinu mora izvesti iz onoga što je zapravo „drugotno“, a ne „izvorno“. U kibernetici je to pojam „povratne sprege“ (feedback) s uobičajenim primjerom termostata.

Autoregulacija temperature u zatvorenome prostoru moguća je samo zahvaljujući samoupravljanju i samoorganiziranju tehnički upravljanoga sustava. Za Simondona se radi o obratu forme i materije kao sklopa metafizičke ideje identiteta bitka. Zato se uvode svi oni pojmovi koji imaju prefiks meta-i-trans. Prvi su pojmovi vezani uz kvazi-transcendentalni pojam „cilja“ i „svrhe“ kao što je to pojam „metastabilne ravnoteže“. Drugi su, pak, pojmovi izvedeni iz tendencije prelaska granica između svjetova. Stoga je kritika dualizma u pojmovima transdukcije (bitka) i transindividuacije (bića) uvijek i kritika supstancijalizma i hilomorfizma. Kako to protumačiti?

Bitak se razumije postojanošću u svim mijenama. Njegova se „bit“ stoga ne može izvesti iz prolaznosti i promjenljivosti u dimenzijama vremena. Atributi pripisani Božjem postojanju uvijek se izvode iz onoga što bitak i supstanciju povezuju u jedan te isti sklop. Riječ je, dakako, o metafizičkome sklopu bitka-boga-svijeta-čovjeka. Budući da se bitak pokazuje kao prisutnost u vremenu, njegova je supstancija nužno, a ne tek po mogućnosti, ono što nadilazi pojavnost stvari. Vrijeme se otuda misli „supstancijalno“ samo iz vječnosti, a prostor iz beskonačnosti. Oboje, vrijeme i prostor tek omogućuju postojanje živih bića i stvari i to zato što im je razlog postojanja određen padom iz vječnosti i beskonačnosti. Kada metafizika u jeziku filozofije i znanosti govori o bitku, riječ je već uvijek o postojanosti i nepromjenljivosti. No, ono što je problem u njezinoj legitimnosti odnosi se na ideju individuacije (bića).

Singularnost bitka označava nužnu svezu/odnos između Jednoga i Mnoštva. Ali problem je upravo u tome što klasična metafizika ideju supstancije prenosi u događanje bitka kao hilomorfne strukture. Na taj se način zapravo zbiva to da je svaka teorija informacije unutar zakona kauzalnosti i načela svrhovitosti samo drugi oblik „sudbine“ kao predodređenosti nečim što prethodi samoj ontogenezi. A to što prethodi može biti samo bog kao supstancija koja određuje granice bitku u njegovu pojavljivanju. Simondonu je jasno da se ne može rastemeljiti metafizika kao ontologija ako se istodobno ne rastemelji čitav način mišljenja „o“ bitku-Bogu-svijetu-čovjeku. I to na taj način da odsada više nije riječ o vertikalnome odnosu Jednoga spram Mnoštva.

Umjesto toga, valja krenuti drugim i drukčijim putem. A on mora obuhvatiti otvorenost perspektiva i višeznačje smjerova. Informacija kao nadomještena forma (eidos-morphé) utoliko predstavlja onaj „treći poredak“ značenja koji ne proizlazi iz položaja pošiljatelja (poruke), već iz metastabilnosti položaja primatelja (poruke). U ovome kibernetičkome obratu stvari sáme skriva se putokaz spram nadolazećega mišljenja. Postajanje novih svjetova (devenir) njegov je zamašnjak. Za Simondona se otuda „supstancijalizam“ metafizike razrješava na prilično složen način. Poznato je da se kod Aristotela forma razdvaja od supstancije. Potonja je njezin uzrok. Međutim, to ne znači da se ovdje valja prikloniti nekoj vitalističkoj inačici hilomorfizma. „Tvar nas osjeća“, ili bolje psihosomatska definicija života otklanja mogućnost pukoga dualizma. To se zbiva već time što postavlja u igru ono što je zajedničko tvari (hylé) i formi (morphé). Umjesto tradicionalno shvaćene supstancije tjelesnosti kao protežnosti (extensio) Simondon ustvrđuje sljedeće:

„Informacija je s jedne strane nešto beskrajno varirajuće i nešto što omogućuje, ako se prenosi s minimalnim gubitkom, da se energija učinkovito očuva tako da se ne svodi ni na koji način na rang mogućnosti…Ali, informacija s druge strane jest nešto što prenošenjem mora prijeći razinu fenomena čistoga slučaja, poput bijeloga šuma i toplotnoga udara; dakle, informacija je nešto uobičajeno, što ima svoj položaj, određenu sferu i određeni stereotip kojim se razlikuje od čistoga slučaja…Ova suprotnost predstavlja tehničku antinomiju koja se čini problemom filozofijskoga mišljenja: informacija je poput slučajnoga događaja, a ipak se razlikuje od njega. Apsolutni stereotip, koji isključuje svaku novost, dakle isključuje svaku informaciju. Ipak, razlika između informacije i interferencije je zasnovana na redukciji granica neodređenosti.“ (Gilbert Simondon, isto, str. 234-236.)

Pogledajmo pomnije ontologijsko mjesto informacije. Izlazak iz začaranoga kruga dvostrane membrane metafizike pretpostavlja rušenje trojstva: dualizma, supstancijalizma i hilomorfizma. Teško je informaciju odrediti „pozitivno“. U svim dosadašnjim pokušajima (od kompjutorskih izvođenja do rezultata raznolikih pozitivnih znanosti poput fizike, biologije i lingvistike) nastojanje da se prijeđe prag koji vodi onkraj entropije prirode kao takve završavao je s novim diskursom nadomjeska. Forma (eidos-morphé) se unutar metafizike ne može misliti bez upućivanja na svoju materijalizaciju. Štoviše, njezina prividna moć „utjelovljenja“ koje dolazi iz božjeg nauma ostaje bez energetske platforme ako se materija ne stopi s idejom stvaranja „novoga“. Oscilacije u definiranju informacije, koje iskazuje Simondon, često su ishod neuspjeha informatike, u ovome slučaju inicijalne Shannonove matematičke teorije komunikacije, da obuhvati u jednome ono što se razdvaja. Dvostruka „priroda“ informacije, kako vidjesmo, proizlazi iz neodređenosti.

Simondon rabi taj pojam u dvostrukome značenju: (1) kvantne teorije i (2) filozofijskoga objašnjenja svijeta polazeći od ideje o postajanju novih svjetova. Zbog toga je razlika između „nužnosti“ i „slučaja“ nešto što podaruje mogućnost razlikovanju informacije i interferencije. Čitava se „novost“ pojma informacije i njezin misterij za Simondona nalazi u ideji pokretanja procesa samoorganiziranja i samokontrole izvan logike metafizičke sheme uzrok-učinak. Ali svaki ostatak dualizma, supstancijalizma i hilomorfizma mora se odstraniti da bi kibernetička razlika stupila na prazno mjesto „ontologijske razlike“. Kod Heideggera se radi o univoknosti bitka koji ima strategijski primat nad bićem. Ne može se očekivati da će događaj (Ereignis) biti protuotrov postavu (Gestell) kao „biti“ tehnike bez spasonosnoga „drugoga početka“ (der andere Anfang). Nije riječ o „novome početku“ kao u emfatičkome shvaćanju kršćanskoga napretka nakon spoznajno-bitkovnoga obrata. Utoliko treba biti krajnje suzdržan prema onim interpretativnim nastojanjima da se Heideggeru pripiše neka vrsta filozofijske mistike nalik kršćanskome obratu u događaju nadolazećega Boga iz perspektive sv. Pavla.

Tome usuprot, Simondon mora krenuti drugim putem. Razlog leži u tome što kibernetička razlika nije više ona koja postoji između bitka i bića. „Novo“ koje se tehnogenetski konstruira iz transindividuacije bića istodobno iziskuje transdukciju bitka s pomoću nečega što nadilazi suprotnost forme i materije. „Treći poredak“ značenja s kojim pojam informacije računa utoliko se pokazuje riješenom zagonetkom svake buduće kritike metafizike. Preuzevši u svoj filozofijski način mišljenja pojam informacije Simondon se ujedno morao razračunati s dvije podjednako utjecajne struje u prisvajanju njezine strategijske moći promjene mišljenja čitave dosadašnje metafizike. Prva je struja uvjetno rečeno tehnoznanstvena ili kibernetička, a druga filozofijska s jasnim upućivanjem na tragove u suvremenim teorijama prisutnim u biologijskim znanostima i antropologiji. U prvome je riječ o epohalnome dostignuću Norberta Wienera i njegove postavke o informacijskoj entropiji, odnosno o tome da informacija nije ni materija niti energija.

C. F. Weizsäcker je to preformulirao: informacija nadilazi djelovanje materije i svijesti. Kibernetika se, dakle, za Simondona ponaša odveć „tehnicistički“ spram nesvodljivosti ljudske egzistencije uključujući njezin odnos spram „živih sustava“ u kojima se dešava igra prilagodbe na okolinu i razvitak kognitivnih sposobnosti u svrhu preživljavanja. Drugim riječima, Simondonova kritika kibernetike ne odnosi se toliko na korištenje pojma informacije u njezinim kvantitativnim dosezima, već na ideju redukcionizma. Kada se čovjek u njegovoj navlastitosti, a to onda znači i životinja i stroj, ne misle iz vlastite autonomne sfere egzistencije, tada se dešava da nužno tehniziranje jezika poprima svojstva kvazi-supstancijalizma „forme“. Na taj način tehnika porobljava sva druga područja života. (Vidi o tome: Jean-Hugues Barthélémy, Life and Technology: An Inquiry Into and Beyond Simondon, str. 35-37.)

Druga je struja, pak, ona koja u suvremenoj biologiji zastupa genocentrizam. Ta vrsta mišljenja ima odlike znanstvene dogme. Jer, kada se život razmatra „nužnošću“ razvitka neotklonjive sudbine zapisane kao informacije u genetskome kôdu roda/vrste u mnoštvu bioloških mutacija, tada ostaje malo praznoga prostora u čije bi se niše mogao ušuljati virus nesvodljive slobode filogenetskoga otklona. Filozofijske su raspre danas o tome uglavnom raspodijeljene oko pristalica „realizma“ i „konstruktivizma“. U načelu, pitanje slobode u složenome svijetu tehnosfere, gdje „umjetni um“ (A-intelligence) postupa samozakonito i ujedno samoorganizirano, jest pitanje odnosa između sklopova u kojima se preklapajuće tendencije „bijeloga šuma“ i „toplotnoga udara“ dovode do čistine onoga što teorija znanosti podrazumijeva kada uspostavlja odnos između čistih kontingencija i emergentnih mreža događaja.

Kada više ne djeluje logika kauzalnosti i načelo svrhovitosti na brisanome prostoru neodređenosti nastaje kaotični poredak metastabilne ravnoteže. Iako se danas učestalo Simondona proglašava filozofom tehnologije, „prorokom“ digitalnoga doba mislećih strojeva, vidimo da mu je strana svaka idolatrija tehnike. Može se čak kazati da put spram njegove osebujne „informacionalne ontologije“ koji vodi kroz kibernetičku antropologiju označava krajnju fazu transdukcije-transinviduacije bitka. Posrijedi je singularan događaj postajanja. A to uključuje autonomnost biosfere, mediosfere i tehnosfere. Nesvodljivost se pritom izvodi iz neodređenosti kao odnos „nužnosti“ i „slučaja“ u razmatranju novoga. Stoga informacija u bitnome smislu ne može biti tek nadomjestak za formu. Ona u sebi ima više od „poslanstva“ oblikovanja novih svjetova i manje od „modulacije“ komunikacijskoga obrasca ponašanja u zajedničkim svjetovima biljke-životinje-čovjeka-stroja.

No, kako Simondon raščlanjuje „bit“ informacije s obzirom na njezinu moć oblikovanja onoga što pripada sklopu „novoga“? Prema tumačenju Jeana-Huguesa Barthélémyja, dvije su temeljne postavke koje proizlaze iz „informacionalne ontologije“:

(1)Temeljni uvjet da bi nešto moglo biti imenovano informacijom ne sastoji se u posebnome statusu pošiljatelja ili čak poruke. Stvar je u onome što obilježava stanje primatelja ili korisnika. Simondon upravo stoga rabi izraz „metastabilnosti“ jer se ovdje događa moguća promjena u postajanju-informiranim.

  • Informacija kao prijenos poruke postaje ovjekovječeni nastanak primatelja ili korisnika poruke. Utoliko je svaka informacija neka vrsta geneze. Uvjet mogućnosti metastabilnosti proizlazi iz neodređene uloge i funkcije primatelja ili korisnika informacije. Od njega ovisi što će ili neće postati uporabnom informacijom.

Kada se odnos između „forme“ i „materije“ shvati na takav način, tada postaje jasno zašto se u suvremenoj filozofiji informacije i komunikacije uspostavlja primat pragmatičkoga obrata (pragmatic turn). U suvremenoj teoriji medija čini se da je pojam pragmatike znanja kao know-how dospio do svojevrsnoga kanona komunikacije. (Mike Sandbothe, Pragmatische Medienphilosophie: Grundlegung einer neuen Disziplin im Zeitalter des Internet, Velbrück Wissenschaft, Weilerswist, 2001.) Ništa više nije u načinu kojim informacija dolazi do krajnjega primatelja ili korisnika, budući da upravo on mijenja formalno i materijalno značenje poruke. Već je postalo uobičajeno nakon uvođenja kompjutorske tehnike u svakodnevicu kazivati o transformaciji svijeta života u smislu njegove komunikacijske otvorenosti za nove izazove tehnike. To znači da se gledano iz perspektive teorije jezika i semiotike u naše doba obrat sastoji u tome što sami korisnici interaktivno stvaraju novi sklop informacija. U vrtoglavome kruženju „forme“ i „materije“ (sadržaja) mrežama događaja nastaju novi svjetovi iz rastemeljenih sklopova starih. Promjena ima dalekosežno značenje.

Sada slikovni jezik binarnoga kôda upravlja budućim operacijama dekodiranja poruke koja se mora shvatiti nelinearnošću u značenju. Sve se vizualizira upravo zato da bi mogućnost povratnoga odgovora (feedback) bila jednostavnija, brža i učinkovitija. U čemu je unutar kibernetičke razlike ona bitna razlika između Wienerova i Simondonova pojma informacije? Ukratko, tamo gdje se za prvoga pojavljuje kao posljednja granica bitka kao prirode upravo entropija, za potonjega je riječ o metastabilnosti sustava i okoline. Vidjeli smo kako između informacije i interferencije postoji neznatna razlika. Granična crta razdvajanja tih pojmova u suvremenim tehnoznanostima nastaje iz neodređenosti. Sve što ima karakter nepredvidljivosti kao statističke vjerojatnosti i slučajnosti (probabalizma i kontingencije) nije više stvar metafizike hilomorfizma. Upravo suprotno, granična crta povučena je u krivuljama. Nalazi se u praznome prostoru koji je i sam odnos između drugih odnosa. No, to je onaj odnos koji dolazi na kraju procesa transdukcije (bitka) i transindividuacije (bića).

Nastankom informacije kao aktualizirane mogućnosti za stvaranje „novih“ svjetova iščezava Aristotelova metafizika potencijalnosti, materije i energije. S njezinim nestankom prazan prostor kao da iziskuje niz nadomjestaka. No, što ako nadomjestak više nema moć začaravanja zbilje? Što, dakle, ako se moć sada konstituira kao simulakrum bez svojega izvornika? Očuvanje energije u stanju informacijske metastabilnosti sustava podaruje životu nove izglede u sklopu tehničkoga svijeta. Thomas Lamarre u svojem tumačenju upućuje da se ne smije govoriti o suprotnostima s obzirom na ontologijske dualizme. Umjesto toga, uputno je koristiti izraz „podvostručenje“ (dédubler) četiri glavna dualizma: (1) duh i supstancija (supstancijalizam); (2) čovjek i priroda (dijalektika); (3) čovjek i stroj (kibernetika) i (4) forma i materija (hilomorfizam)

O čemu nam govori „informacionalna ontologija“? O neizvjesnosti, nepredvidljivosti, neodređenosti svjetova bez konačne „istine“? Nije nimalo neobično što se u 20. stoljeću iza velikih znanstvenih otkrića skriva nova vrsta dvojbe posve različite od Descartesove sumnje s kojom otpočinje novovjekovna filozofija subjektivnosti. Dvojba upućuje na razdvajanje iz kojeg nužno mora nastati novo kao ono „treće“ (tertium datur). Sumnja se, pak, učvršćuje u samome položaju mislećega subjekta. Dok je dvojba ono što dolazi iz položaja objekta u približavanju kretanja oku promatrača koji se i sam kreće, sumnja je jednoznačnost smjera koji Husserlova fenomenologija naziva intencionalnošću svijesti. Svaka je svijest, prema tome, ona koja je ujedno svijest „o“ nečemu (bitku). Tako je i sumnja svijest o neznanju onoga što jest objekt u punome smislu te riječi. Znanosti operiraju istodobno s metodičkom sumnjom u krajnji cilj istraživanja te strategijskom dvojbom samoga objekta koji se razdvaja na uvjete mogućnosti spoznaje (a priori) i znanje o tome (a posteriori). Treba ipak zaboraviti na skepticizam.

Ovdje nije riječ o metodičkoj sumnji u postojanje jasnog i razgovijetno ocrtanoga „objektivnoga svijeta“. Uostalom, takav je svijet, kako je to najbolje opisao Einstein, plod savršene znanstvene konstrukcije predmeta koji je utoliko stvarniji ukoliko je teoretski strože postavljen u obzorje istraživanja. Umjesto sumnje u svijet, sada se susrećemo s odsutnošću „vjere“ u njegovo značenje. Informacija stoga ne može biti tek „treći poredak“ kategorija i pojmovlja onkraj materije i energije (svijesti). Ona ima regulativno značenje istodobnosti i neodređenosti, otposlanosti i nemogućnosti prihvaćanja poruke. Naravno, poruka ionako ne postoji unaprijed, već se konstituira u interakciji između mnoštva primatelja ili korisnika.

Što vrijedi informacija bez transformacije njezinih korisnika? Što nadalje vrijedi nesvodljivost nadolazećega događaja ako je svijet postao suvišnim mjestom praznine, odveć umoran od čekanja prave vijesti i odveć zasićen lažnim prorocima spasenja?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026