Copyright ©2026 Žarko Paić

Informacija i kazivanje

Heideggerovi prilozi raspravi o kibernetici i nihilizmu

Treći dio

April 17, 2026
Informacija i kazivanje
Martin Heidegger

6. Heideggerov pojam kibernetike

Još jednom se vratimo Heideggerovome shvaćanju kibernetike. Poznato je da se pojam informacije ne svodi na materiju i energiju. Wienerov je stav o tome jednoznačan. S jedne se strane radi o neizbježnoj propasti svemira u budućnosti kada će nastupiti entropija. A s druge, pak, strane napredak i razvitak samohodnih sustava upravljanja povezuje život u biološkome značenju te riječi s tehničkim sklopom. Kontrola, povratna sprega (feedback) i komunikacija mogući su samo u otvorenim sustavima razmjene materije i energije s pomoću „sustava informacija“. Za Heideggera se kibernetika pojavljuje u dvojakome značenju: (1) ona je nastavak novovjekovne znanosti i tehnike; (2) istodobno je posrijedi kraj metafizičkoga sklopa bitka-boga-svijeta-čovjeka. Linearnost i nelinearnost tvore međusobno preklapajući odnos „novoga“ s kojim više „bit“ tehnike kao postava (Gestell) ne može izaći na kraj.

O toj dvoznačnosti pojma informacije u kibernetici na filozofijski neizravan način referiraju se Martin Heidegger i Eugen Fink u njihovu razgovoru povodom zajedničkoga seminara o Heraklitu 1966/1967. godine. Prema protokolu seminara Fink skreće pozornost na latinsko podrijetlo riječi informacija (informare). Značenje glagola jest utiskivanje oblika. Usto, radi se o izvještavanju o nečemu s naglaskom na preinačenju forme. No, oblikovanje nije materija i energija u pokretu. Ono označava idejni proces. Razlika je očita spram komunikacijskoga pojma „informacije“ koji se uobičajeno rabi u smislu posredovanja. Heidegger se u razgovoru nadovezuje na pojam informacije iz antropologijskoga horizonta kao prijenosa sadržaja značenja poruke. Time se, naravno, kauzalni odnos između nasljeđa informacije i slobode na čemu nastoji suvremena biologija mijenja u korist nesvodljivosti slobode. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970., str. 26. bilješka)

Tradicionalna je metafizika ovu raspru vodila s pitanjem o granicama slobodne volje naspram tjelesne ukorijenjenosti čovjeka u protežnu supstanciju. Ne bi bilo preuzetno kazati da u neurofilozofijskim pokušajima današnjice često nailazimo na odjeke istog problema. Je li sloboda uopće moguća u granicama genocentrizma biologije? Problem slobode ima svoje tragove u suvremenoj filozofiji tamo gdje se to naizgled ne bi očekivalo – u kibernetici. Jer ako je informacija zapis genetskoga kôda u biološkome području ljudskoga života, onda je jedino pravo pitanje kako raskodirati genetski determinizam u području tradicionalno supripadnome „društvu“, „politici“, „kulturi“. Sve što je novovjekovna metafizika nazivala od Schopenhauera „voljom“ u smislu „subjekta“ odlučivanja, postaje u najmanju ruku upitnim kada se tehničko ustrojstvo svijeta uvede u svakodnevicu modernoga života. Podsjetimo da C. F. von Weizsäcker definira informaciju kao „treći poredak“ značenja:

„Otpočinje se danas uviđati da se informacija mora shvatiti trećim pojmom u razlici spram materije i svijesti. No, ono što se pritom razotkriva jest stara istina na novome mjestu. To je platonski eidos, aristotelovska forma, zaogrnuta tako da i čovjek 20. stoljeća može o tome nešto naučiti.“ (Carl Friedrich von Weizsäcker, „Sprache als Information“, u: Die Einheit der Natur, str. 51.)

U razlici spram Norberta Wienera, oca-utemeljitelja kibernetike, ovdje se naglasak stavlja na razliku spram materije i svijesti, a ne materije i energije. Zanimljivo je da to tvrdi istaknuti fizičar, a ne kibernetičar. Energija zacijelo ne može biti svedena na svijest. Posrijedi je pojam koji se u Aristotela odnosi na način kojim se misli bitak u njegovoj punoj prisutnosti. Svijest ne iscrpljuje pojam energije. Naprotiv, energija je pokretač materije budući da se mjeri snagom i održanjem u promjenama kretanja. Uz masu (materiju) ona podaruje tijelu brzinu kretanja. Ako informacija kao „treći poredak“ nadilazi materiju i svijest onda je zacijelo u pitanju ono što možemo nazvati misterijem nastanka kognitivne tjelesnosti u formi koja emanira složenost značenja. Zbog toga C. F. von Weizsäcker kaže da je posrijedi platonski eidos i aristotelovska morphé u ruhu kibernetike 20. stoljeća. U čemu je onda razlika između dva odnosa: (1) jezika kao jezika i (2) jezika kao informacije? Ponajprije, prema kasnome Heideggeru mišljenje misli ono što jezik govori. To znači da je usmjerenost mišljenja kao jezika otvorenosti bitka u događanju samoga govorenja. Možemo to izjednačiti s onom poznatom Heideggerovom postavkom da se filozofija ne sastoji u nizanju nauka, nego u filozofiranju. Samo kroz filozofiranje mišljenje ne zapada u napast službe nekim drugim profanim ciljevima.

Ako se jezik u govorenju razotkriva time što nije puki prenosnik misli, onda je bjelodano da njegova „forma“ nadilazi tri temeljna pojma kibernetike time što ih u sebe uvlači na specifičan način prožimanja: materiju kroz jeku glasa, energiju putem emanacije životnosti govorenja te, naposljetku, informaciju kao sustav znakova kojim se djeluje prema formaliziranome uputstvu. Dakako, ova postavka koja proizlazi iz Heideggerova oslobađanja jezika od zahtjeva metafizike i prisile kibernetike želi pridonijeti raščišćenju dvoznačnosti svakoga govora. Ono se pokazuje apofantičkim putom logosa i simboličkim putom mythosa. U svim simboličkim formama mišljenja navlastita „logika“ uvjetuje njegov jezik: primjerice, tehno-logika kao mito-logika digitalnoga doba. Kada se izgovara „istina“ (aletheia) bitak se događa u istinstvovanju kazivanja. A kada se ukazuje na mogućnost uporabe jezika kao alata za druge svrhe, to je korak do prelaska u sustav informacija. Grčko i latinsko podrijetlo ove riječi (eidos-morphé i informare) pokazuju nam da svaka forma ima ujedno u sebi materiju i energiju kojom se mijenja značenje poruke. Cjelovitost se bitka iskazuje kroz njegove razlike u singularnosti i univoknosti. Sve ono što je prethodno bilo uzročno-svrhovito, otposlano božanskom milošću i podareno sudbinom kao granicama slobode, sada se uspostavlja uputstvom za djelovanje polazeći od učinka ili svrhe (télos) samoga djelovanja. Za Heideggera se postav (Gestell) kao „bit“ tehnike otuda mora misliti iz jaza svjetova: onoga koji pripada iskonskome početku filozofije kao metafizike (arhé) i onoga koji s novim vijekom pretkazuje vladavinu atomskoga i informacijskoga doba.

Dodir između dva načina mišljenja i njima pripadnoga dvojakoga jezika ne znači, međutim, i to da jezik postoji neovisno od mišljenja, kao što genetska struktura informacije ne postoji neovisno od slobodne „volje“ čovjeka kao subjekta. Pojam informacije u suvremenoj biologiji uglavnom se opisuje s pomoću ideje „procesa“ organskoga oblikovanja životne supstancije. Genetski kôd se pritom ne shvaća vulgarno deterministički, jer bi to imalo za posljedicu ono što se često i zbiva danas u dogmatskim postavkama biologizma. Ispušta se iz vida da se geni ne razvijaju u nekom zrakopraznome prostoru. Ubojica nije predeterminiran da to postane čak i ako su mu svi bili ubojice do sedmoga koljena. Postoji suptilna mreža odnosa, koju kibernetika „drugoga poretka“ teorijski objašnjava odnosom sustava i okoline. Heidegger je već i prije pisanja Bitka i vremena (Sein und Zeita), osobito u Prolegomeni za povijest pojma vremena (Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegriffs) iz 1925. godine nastojao zadobiti čisti pojam „okolnoga svijeta“ (Umwelt) u razlici spram fenomenologijskoga pojma istoga. (Martin Heidegger, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegriffs, GA, sv. 20, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994. 3 izd.)

To je utoliko važnije jer postavlja na drukčiji način u odnos „sustav informacija“ i „okolinu“. Umjesto dinamike nelinearnosti, ili preoblikovane dijalektičke kategorije uzajamnoga odnosa, svjetovnost svijeta ne ogleda se u onome što je unaprijed postavljeno logikom bitka kao bitosti bića. Naprotiv, svjetovi se prožimaju u događanju slobodnoga odnosa unutar granica „čovjeka“ i „životinje“. A to znači da se jezik kao jezik i jezik kao informacija nalaze u stalnome sporu i dijalogu. Ono što je najveća opasnost, kako smo već rekli, jest u pokušaju da logika postava (Gestell) u potpunosti dokine postojanje prirodnih jezika, da formalizirane strukture tehničkoga govora već prisutne u tehno-znanostima današnjice svedu poetsko-mitski jezik govorenja na male spasonosne oaze u pustinji koja raste neizmjerno.

7. Jezik kao informacija: Slika i kraj povijesti

Mišljenje je uvjet mogućnosti jezika u platonskome shvaćanju metafizike. Iz svega je očito da Heidegger mora proći između dviju crta razvojne putanje ontologije od njezina početka do kraja. Otuda toliki patos riječi „kraj“ u njegovim raspravama i predavanjima 1960-ih godina. „Kraj“ filozofije, umjetnosti, metafizike, čovjeka, povijesti, prirode, znanosti…Svi njegovi nastavljači od Derride do Agambena i drugih imaju ne tako tešku zadaću da ovo iznimno jednostavno i kazivajući složeno mišljenje razvedu od izvora do ušća različitim preusmjeravanjima. Iako, mora se priznati, njihova postignuća valja pripisati ponajprije pokušaju da se slijedi ista crta s drukčijim govorom, koji se naposljetku nije razvio u posve autentičnome smjeru događaja. Drugi mogu biti samo kreativni „drugi“ utoliko više što su svjesni da je njihova zadaća biti na tragovima „prvih“ i strpljivom tehnikom interpretacije razotkrivati pukotine u onome što je već mišljeno.

Tako je i u slučaju odnosa jezika i informacije. Ne možemo dostatno precizno pokazati zašto Heidegger podaruje jeziku kao jeziku toliku „moć“ prebolijevanja metafizike, spasonosnu crtu obrata, ako mu je već 1930-ih godina postalo razvidno da „događaj“ koji povezuje bitak i vrijeme kao navlastita zgoda mora biti istodobno i „događaj“ posve jednostavnoga i skrbnoga jezika. Za to dosadašnji jezici u svojem metafizičkome ustrojstvu možda i nemaju dostatno stvaralačkih mogućnosti. Na to nas upozorava Dieter Mersch u svojoj nadahnutoj interpretaciji. On uvodi u igru pojam „prakse destitucije“ u nakani objašnjenja poteškoća s idejom „destrukcije ontologije“ i kasnije puta k jeziku oslobođenom od metafizičke težine dvojstva „događaja“ i „postava“. Destitucija označava onu praksu obrata u govoru koji otpočinje „povlačenjem“ (Entzug) samoga bitka. Sve je potrebno razglobiti, razlabaviti, rastrojiti da bi iznova bilo dostojno mišljenja lišenoga svake nasilne djelovnosti. (Dieter Mersch, „Heideggers Rede“, file:///D:/My%20Documents/Downloads/Mersch_Heideggers%20Rede%20_2012%20(2).pdf)

Paradoks je ovoga izraza koji rabi Mersch u tome što je posrijedi klasični slučaj proturječja. Praksa je uvijek konstitutivno djelovanje usmjereno na nešto. Sada se sve obrće, jer destitucija otpočinje s ne-djelovnošću djelovanja. Ništa od toga ne bi bilo moguće da mišljenje nije došlo do krajnjih granica tehničke konstrukcije. Onog trenutka kad je poprimilo elemente samouspostavljanja logike mehaničkoga stroja jezik se sunovratio u rad „funkcija“ i „struktura“. Postao je bezgovornim protokolom neljudskoga.U neku ruku uistinu je riječ o „revoluciji govora“ u odnosu na prijašnju filozofiju. Ali ta se „revolucija“ ne može razumjeti iz energetske binarne razlike aktivno-pasivno. Naprotiv, mora se izboriti na tlu suočenja s „biti“ jezika kao kazivanja i iskazivanja. Nasuprot tome, informacija zahtijeva jezik pokazivanja i uporabe (semiotika i pragmatika). Štoviše, jezik se više ne može u tehničko doba razmatrati bez onoga što poput sablasne sjene prati proces rastakanja unutarnje strukture povijesnoga puta ontologije.

Ako se „bit“ jezika za kasnoga Heideggera skriva u „káži“ (Sage) koja podaruje govoru mogućnost govorenja „istine“ (aletheia), onda se dolaskom moderne tehnike uspostavlja zid vremena koji kazivanje sámo dovodi pred zid, metaforički govoreći. „Novost“ se jezika kao informacije sada ne pokazuje tek u uporabi kao krajnjoj svrsi komunikacijskoga procesa. Umjesto toga, pravi se problem s jezikom razotkriva u njegovu oslikovljenju. Prelazak u digitalnu sferu konstrukcije putem komputacije mislećega stroja mijenja njegovo značenje. Jezik kao informacija postaje vizualni kôd. Svi programski jezici u kompjutorskim tehnikama današnjice već su bitno destituirana praksa govorenja. To samo znači da se njihova diskurzivnost „vidi“ u pragmatičnoj biti informacije. U suvremenim pristupima znanosti o slici (Bildwissenschaft) tome je posebnu pozornost posvetio Friedrich A. Kittler. ( Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit des technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart (ur. i pogovor Hans Ulrich Gumbricht), Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013.)

Njegova je postavka o digitalnoj slici kao „izračunatoj“ dokaz da se matematika, informatika i lingvistika pojavljuju nasljednicima ideje o „sustavu informacija“ gdje sada slika više ništa ne pokazuje, već dokazuje i samopotvrđuje u čistoj kontingenciji budućih stanja. Jezik je još govorio o „istini“ metafizike kao mišljenju bitka bića. Slika, usuprot tome, počiva na ideji transformacije događaja u stanja (sempliranje). To je omogućeno kibernetičkim prijenosom informacija. U cjelini se može reći da problem informacije za Heideggera proizlazi iz onoga što pogađa „bit“ računajućega mišljenja (Rechnen). Na jednom mjestu rasprave „Znanost i promišljanje“ („Wissenschaft und Besinnung“) iz 1953. godine spominje se stav glavnoga predstavnika kvantne fizike Maxa Plancka da je „zbiljsko sve ono što se može mjeriti“. Ta je postavka za Heideggera „bit“ cjelokupne moderne znanosti, a ne tek znanosti o prirodi. A razlog leži u sljedećem:

„Ispostavljajuće-sebepostavljeni postupak svake teorije zbiljskoga jest računanje. Taj naslov ne bismo smjeli, dakako, razumjeti u užem smislu operiranja s brojevima. Računanje u širem, bitnome smislu znači: računati s nečim, tj. nešto uzeti u razmatranje, na nešto računati, tj. postaviti u očekivanju. Na taj se način svako opredmećivanje zbiljskoga smatra računanjem, proizlazi iz kauzalno-objašnjavajućega učinka uzroka, postavlja sebe morfologijski putem predmeta u sliku, uspostavljajući se sklopom posljedica i reda u svojim temeljima.“ (Martin Heidegger, „Wissenschaft und Besinnung“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 54.)

Računajuće mišljenje nužno je već uspostavljeno tako da „postavlja sebe morfologijski putem predmeta u sliku“. U tom pogledu nema razlike između stavova Heideggera iz rasprave „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) i „Znanost i osmiišljavanje“ („Wissenschaft und Besinnung“). Problem jezika proizlazi iz svođenja mišljenja na računajuće opredmećivanje. U posljednjoj formi logike kauzaliteta i načela teleologije nastaje slika. I kao što matematika nužno nije bavljenje brojevima, tako se niti informacija kao sustav razmjene poruka nužno ne zaustavlja unutar kibernetičkoga sklopa mišljenja. Znanosti o informaciji su otuda višestruke. Njihova se mnoštvenost pojavljuje iz umnožavanja informacije. Jedno je mnoštvo, a mnoštvo se artikulira višestrukim zbivanjem. Nitko danas u jezicima s kojima se još sporazumijevamo, makar i nemušto kao s engleskim koji ima ulogu medija tehničke komunikacije, ne može pronaći ništa drugo osim sintetiziranja formaliziranih pravila za svekoliku uporabu. To znači da se singularnost bitka kao informacije nužno umnožava. Nema jedne jedine znanosti o informaciji. Kao što kibernetika nije univerzalna znanost ili metateorija zbiljskoga. Posrijedi je tek sklop koji se u razlici spram metafizičkoga ili ontologijskoga konstruira polazeći od mišljenja kao „sustava informacija“.

U tome leži razlog današnje proširene interdisciplinarnosti znanosti. Heideggeru je već 1930-ih godina bilo jasno da će opstanak mišljenja s onu stranu znanstveno-tehničkoga svijeta morati biti izveden radikalnim „povlačenjem“ (Entzug) iz logike aksiomatike modernosti. Ona u liku „atomskoga i informacijskoga doba“ više ne misli „na“ stvar samu. Razlog leži u tome da te i takve stvari mišljenja već odavno nema na horizontu otvorenih mogućnosti. Ako se, dakle, računajuće mišljenje u pozitivnome liku u tehno-znanostima danas pokazuje uvjetom mogućnosti nastanka „umjetne stvarnosti“ (A-reality) u svim aspektima očitovanja, onda otuda slijedi da kibernetiziranje mišljenja predstavlja konačnu pobjeda slike nad jezikom, pragmatike znanja nad semantikom informacije. Posljedice su tog obrata dalekosežne za humanističke znanosti. Vidimo da se upravo „danas“ čak u mnogim sporovima o tom pitanju kao glavni razlog dokidanja humanistike u klasičnome smislu riječi uzima njezina posvemašnja „nepragmatičnost“, „beskorisnost“ i „nefunkcionalnost“. Na to je upozoravao Jean-François Lyotard upravo na Heideggerovim tragovima još koncem 1970-ih govoreći o promjeni statusa znanja u razvijenim postindustrijskim društvima Zapada. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, str. 13-63. i Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 261-302.) Kada se, naime, znanje pretvara u robu=informaciju kao know-how, svako drugo mišljenje proglašava se „zastarjelim“, pa čak i „reakcionarnim“.

8. „Sustav informacija“

Jezik nam omogućuje djelovanje. Taj djelatno-izvedbeni karakter njegove prisutnosti pokazuje samo da se još pomnije mora razmotriti prelazak iz jednoga načina mišljenja u drugo. U drugome obratu to znači prelazak iz metafizičkoga jezika kao horizonta smisla u kibernetički „sustav informacija“ kao performativnoga djelovanja samoga dispozitiva tehnički konstruirane slike. Kako dolazi do spoja djelovanja i izvedbe? Jezici u svojim kazivajućim formama diskursa i dijaloga upućuju na djelovanje samo zato što je ono uvjetovano horizontom ljudske slobode. Netko će ovome suprotstaviti performativni karakter zapovijedi koja dolazi iz neljudskoga. Ludwig von Beethoven je ukazivao na nadljudsku moć muzike u promjeni ljudskoga ponašanja. Kako god bilo, jezik kao jezik svagda se nalazi u razmaku od logike uzrok-svrha. Iako može postati uzrokom lanca učinaka a da to nije ničim bilo naviješteno glede ljudske dramatske situacije, jezik u načelu svoju slobodu od svođenja na praktično proizvođenje učinaka u društvu, politici i kulturi osigurava time što razlikujemo ilokutivne od performativnih iskaza. (Vidi o tome: Uwe Wirth (ur.), PERFORMANZ: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002.)

No, kada se radi o prelasku u „sustav informacija“, tada je njegova snaga posve izgubljena u poslušnosti naredbama pragmatične „biti“ informacije. Postavka da u „društvima kontrole“ vlada biokibernetički (vizualni) kôd, kakvu je iznio Gilles Deleuze u znamenitome ogledu „Bilješka uz društva kontrole“ („Post-scriptum sur la sociétés de contrôle“) iz 1990. godine, označava posvemašnju prevagu znakovne pragmatike nad znakovnom semantikom. (Gilles Deleuze, „Post-scriptum sur les sociétés de contrôle“, L’autre journal, br.1/ 1990. (svibanj)

Čovjek se pokorava kibernetičkome sklopu upravljanja sustavom tako što se djelatno-pragmatično samoorganizira i samokontrolira iz jednostavnoga razloga vlastite „sigurnosti“ života kao jedinke pred zahtjevima društva. U tom je smislu riječ o nadomjesnome instinktu preživljavanja u novoj okolini. Nadomjestak se ne odnosi na pojam kulture kao sublimacije u psihoanalitičkoj perspektivi. Potrebno je vidjeti da ovdje nadomjestak upućuje na ono što ljudsku vrstu/rod istodobno čini prilagodljivom okolini i sklonom promjeni povijesno uspostavljenih kôdova egzistencije u mreži samoga života. No, problem je u tome što su suvremena društva zahvaljujući informacijskim tehnologijama stupila u fazu „totalne kontrole“, pa je iluzija pojedinačne slobode u carstvu umreženih moći samo utjeha za proigranu budućnost pod nadzorom apsolutnoga stroja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Ono što još ovdje izaziva pozornost jest fluidnost odredbe pojma „društvo“. Budući da se Heidegger gotovo rijetko odlučuje i spomenuti taj izraz bez kojeg nema modernoga života u hipostazi „napretka“ i „razvitka“, čini se da je i Deleuzeov pojam „društva kontrole“ ipak ostao bez dublje pojmovne opravdanosti.

Kontrola proizlazi iz kibernetičke ideje upravljanja sustavom i okolinom. Njezin ključni pojam „povratne sprege“ (feedback) odnosi se na vladavinu onoga što je paradoksalno u svojoj pokrenutosti. Riječ je, naime, o singularnoj ponovljivosti u vrtoglavu ubrzanju. Na taj način ono što je nekoć bilo značajkom „društva“ kao organizirane mreže međuljudskih odnosa u konstelacijama moći gubi svoju supstanciju. Strojevi „trećega poretka“ – kompjutori – uvjet su mogućnosti svake interaktivne kontrole između sustava. Djeluju na načelima prijenosa informacija digitalnim putem. Otuda se tehnosfera ne može više „socijalizirati“ jer u sebi obuhvaća mreže komunikacije.

Interaktivnost kao njezina temeljna značajka dokida granice fizičke blizine. Društvo ne može postojati bez primarne organsko-tehnomorfne veze između sudionika. Zato je Heidegger moderno industrijsko društvo opravdano nazvao „proširenom subjektivnošću“, a komunikolog i teoretičar digitalnoga doba Vilém Flusser svoj je pojam telematskoga društva odredio „proširenom intersubjektivnošću“. U analogiji s medijem kao proširenim tijelom u antropologijskim teorijama kakva je bila i ona Marshalla McLuhana može se pokazati da su globalno umrežena društva medijska konstrukcija događaja. To, naravno, ne znači da ne postoji unutarnja dinamika odnosa između ljudi kao funkcija/struktura izvandruštvene moći koja regulira i upravlja njihovim životima. U teorijama o globalnome kapitalizmu, primjerice, posve je jasno da se ideja kapitala ne može prevladati niti izvanjskim niti unutarnjim obratima, reformama/revolucijama. Razlog leži u tome što temeljni pokretač zbivanja na kraju povijesti tvori upravo ono što povezuje Marxov pojam kapitala i Heideggerov pojam postava (Gestell). Sveza između socio-ekonomsko-političkoga i postmetafizičkoga koncepta ne može se razumjeti bez izvođenja različitoga pristupa modernome društvu.

Iako je za obojicu posrijedi vulgarno svođenje „biti“ povijesti na profit i pragmatizam, jednako je tako neupitnim da se za njih znanstveno-tehničko doba pojavljuje najvećim mogućim dostignućem povijesti sagledane iz obzorja „napretka“ i „razvitka“. Problem ipak nije u paralelama između Marxa i Heideggera, nego u tome što je „bit“ modernosti ništa drugo negoli redukcija otvorenih mogućnosti na samo jednu epohalno-povijesnu značajku mišljenja – na produktivizam znanosti kao kraja povijesti. (Vidi o tome. Žarko Paić, „Pregorijevanje povijesti: Marx – Heidegger u ‘novome vremenu’, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 47-76.)

Kako stoji stvar s toponomijom postava (Gestell) u odnosu na prethodno razumijevanje metafizike i u odnosu na nadolazeće mišljenje događaja (Ereignis)? Može li se s tom Heideggerovom ključnom mišlju, koja predstavlja svojevrsnu prekretnicu/obratnicu u linearnome povijesnome tijeku mišljenja Zapada kao mišljenja „eshatologije bitka“, dospjeti do onog mišljenja koje bi možda moglo biti alternativom sporu između kazivanja i računanja?

„Bitak sám kao otposlan u sebi jest eshatologijski. Mi ne razumijemo, pak, riječ eshatologiju u nazivu eshatologije bitka kao naslov teologijske ili filozofijske discipline. Mislimo, naime, eshatologiju bitka u sukladnome smislu u kojem se misli bitkovno-povijesno fenomenologija duha. Ona sáma tvori jednu fazu u eshatologiji bitka ukoliko se bitak sabire kao apsolutna subjektivnost bezuvjetne volje za voljom u onome posljednjem od svoje prijašnje biti određene metafizikom.“ – Martin Heidegger, „Der Spruch des Anaximander“, u: Holzwege, str. 302/327

Ili se sve zamrzava u kraju metafizike kao vladavini bezuvjetnoga načina kibernetičkoga sklopa s vodećim idejama „informacije“, „kontrole“, „komunikacije“ i „entropije“ bez mogućnosti prodora izvan zatvorenosti eshatologijskoga kruga bitka? Možemo zamisliti takvo stanje negativne kristalizacije. Ali ne možemo prihvatiti njegovu moguću ovjekovječenost. Ne treba posebno govoriti o tome da nas ovdje zapravo Heidegger obvezuje samo do one mjere do koje je i sam dospio na svojem putu mišljenja. Koliko je taj put ujedno i put k jeziku izvan zatočenosti u formalizirane operacije svođenja kazivanja na „sustav informacija“ već je razvidno otuda što se neprestano od 1940-ih godina do seminara o Heraklitu zajedno s Finkom održanom 1966/1967. godine ponavlja misao o postavu (Gestell) kao granici između svjetova, ali i njihovome neizbježnome susretu. Prvi je svijet onaj onto-theo-logike, a drugi onaj spasonosnoga događaja (Ereignis). U njemu se sabire prvo i posljednje (arhé i eshaton) čitave povijesti Zapada uopće. Što prolazi između njih jest nihilizam u „biti“ tehnike. Ali taj prolaz „između“ ne znači da su metafizika i ne-metafizika nedirnuti fatalnom moći postavljanja konstrukcijom subjekta iz čega nastaje svijet moderne tehnike. Štoviše, taj prolaz „između“ upućuje na brižno znamenovanje jezika. On mora primiti u sebe sve utjecaje prožimanja tehnike i kibernetike da bi se „pročistio“ od bezavičajnosne zgode vulgarne povijesti i time otvorio spram mogućeg „drugoga početka“ (der andere Anfang). (Martin Heidegger, Über den Anfang (1941), GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2005.)

9. Metafizika, povijest i informacija

Kako je Heidegger dospio do ključne riječi/pojma svojeg kasnoga mišljenja – postava (Gestell)? Kasnih se 1930-ih godina kritika metafizike s naglaskom na obratu (Verwandlung) u njezinoj „biti“ izvodio u raskrižju „makinacije“ (Machenschaft) i „događaja“ (Ereignis). Dok se prvo može smatrati izrazom koji prethodi postavu, mišljenje događaja označava se skrbnim i pripremnim putem onoga što u raspravi/predavanju „Izreka Anaksimandra“ („Der Spruch des Anaximander“) iz 1946. godine imenuje „eshatologijom bitka“. Posrijedi je, dakle, prijepor između tehničkoga izlaganja bitka kroz računanje i izračun u ontologijskome značenju pragmatike djelovanja. Makinacija (Machenschaft) se, međutim, ne može izvesti u čistom obliku kazivanja jer je u izrazu bilo odveć ontičke razine antropologijskoga shvaćanja odnosa mišljenja i zbilje kao „lukavstva uma“ u smislu vlastite koristi, svođenja svrhe na sredstvo. Drugim riječima pojmu makinacije (Machenschaft) nedostajalo je napuštanje sheme uzrok-svrha. Usto, nije se dogodila raščišćenost one razine mišljenja koja u nihilizmu „biti“ tehnike vidi čin subjektiviranja, odnosno volje za voljom. Na taj se način nije otvarala tehnika u bitkovno-povijesnome smislu epohalnoga događaja kao kraja razdoblja iskonske „prirode“ i njoj primjerenih stajališta. (Vidi o tome: John Loscerbo, Being and Technology: A Study in the Philosophy of Martin Heidegger, M. Nijhoff, Hague-Boston-London, 1981., str. 102.)

Sve će se kristalizirati krajem 1940-ih godina. U tom pogledu nema sumnje da se Heideggerovo mišljenje o „biti“ tehnike razvijalo korak po korak. Kretalo se promišljanjem te preuzimanjem bitnih nadahnuća kibernetike ne samo u djelu Norberta Wienera, već posebno u radovima o pojmu informacije i entropije fizičara Carla Friedricha von Weizsäckera 1950-ih godina. Ovdje valja dodati i tekstove kvantnoga fizičara Wernera Heisenberga. Na nekoliko mjesta već smo navodili Heideggerova uputstva na njihove radove. Time se, naravno, ne želi reći da je Heidegger stvaralački preuzeo pojmove iz kibernetike i fizike u svoje mišljenje tako da im je promijenio značenje uvodeći ih u mišljenje kraja metafizike na zacijelo najnavlastitiji način u 20. stoljeću. Jedini koji bi mu se mogao u tom eksperimentu pridružiti jest Gilles Deleuze.

Vidjeli smo da je jezik ovoga puta mišljenja kazivajući svoje tragove na putu i sam tragao za svezom iskona i nadolazećega (Grka i suvremenosti) iz najdublje potrebe za „smislom“. Ono što izaziva pozornost u tom odnosu između filozofije i kibernetike jest da je sám pojam „postava“ za razliku od „makinacije“ korak dublje u razmatranje izvora onoga što tehniku upisuje u misaone strukture bitka kao događaja. Drugim riječima, problem je u mišljenju „postava“ (Gestell) u tome što se radi o „biti“ tehnike i navlastitim mogućnostima metafizike kao kibernetike. Čovjek nema svoju „bit“ tako da je nosi sa sobom kao kornjača svoj oklop. Takvo se ovjekovječenje ontologije s „postavom“ naprosto ruši u krhotine. Ako toga nema, što preostaje?

Ništa drugo negoli povijesna svjetovnost svijeta u kojoj čovjek svoju „bit“ ispunjava mišljenjem kao kazivanjem bitka u njegovoj otvorenosti. A to znači da se „postav“ uspostavlja ne kao sudbinski zov mišljenja kao računanja, već kao kontingentna nužnost već otuda što se na početku zapadnjačkoga mišljenja logos upravlja s pomoću téhne, kao što je to slučaj u Aristotela. Kazivajuće mišljenje sabiranja bitka time se otvarajući zatvara u krug upravljanja ili vođenja kao otposlanosti (eidos-morphé) u formi tehničkoga razumijevanja-izlaganja bitka. Zapadnjačka se civilizacija u svojim ishodištima tehnomorfno izgradila na temeljima znanja o bitku kao prirodi (physis). Bitak se, dakle, primarno otvara već uvijek s pomoću nečega što je čudovišno „praktično“. Baš to upućuje na mogućnost nastanka hibridne „stvari“ u svezi prirode i tehnike. No, ono što je pritom bjelodano jest da Heidegger u opisu i odredbi „postava“ (Gestell) upućuje na strojnu tehniku i ključnu riječ čitave mehanike gibanja u proizvodno-tehničkome smislu – pogon ili zamašnjak (Getriebe).

„Ono što tako nazivamo po-stavom (Ge-stell), jest bit tehnike. Kažemo tehnika, a mislimo na modernu tehniku. Uobičajeno je označavamo upravo kao strojnu tehniku. Ova oznaka pogađa nešto ispravno. No, to ispravno ne sadrži nikakvu istinu; jer ne pokazuje u bit moderne tehnike, a ne pokazuje, doduše, stoga budući da način predstavljanja iz kojeg potječe spomenuta oznaka moderne tehnike kao strojne tehnike nikad ne može ući u bit tehnike. (…) Moderna je tehnika, ono što ona jest, ne kroz stroj, već je stroj samo ono što on jest, polazeći od biti tehnike. Stoga se ništa ne može reći o biti moderne tehnike kada se ona predstavlja kao strojna tehnika.“ (Martin Heidegger, „Einblick in das was ist (Brämer Vorträge 1949)“, u: Brämer und Freiburger Vorträge, GA, sv. 79, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994., str. 33.)

Dvije su „tehnike“ koje Heidegger ima u vidu u razlikovanju tehnike kao razotkrivanja bitka: (1) rukotvorna i (2) strojna. To je razlika između sredstva za rad (alata ili oruđa u smislu priručnosti, Zuhandenheit) i svrhe pro-iz-vođenja u smislu obavljanja poslova namjesto ljudske ruke. Što je ono što tehniku vodi do toga da se pojavljuje u svoja dva modusa pojavljivanja? Još jednom: ruka predstavlja model predmoderne tehnike, a mehanički stroj označava prisutnost moderne tehnologije. U njemačkome jeziku izraz tehnologija kao, uostalom, i informacija dolazi iz američko-engleskoga. Posrijedi je jezik mehaničkoga gibanja stvari. U jeziku se otuda događa nešto bitno „neljudsko“. Zato se Heidegger služi izvornom riječju za rukotvorstvo.

Tehnika u modernoj uporabi, kako upozorava u navedenome odlomku predavanja, pripada već strojnome načinu pro-iz-vođenja (poiesis-productio). No, u oba slučaja, jednostavnome i složenijem, posrijedi je organologijsko shvaćanje rada u jednom dubljem smislu od pukoga sredstva za preživljavanje čovjeka. Heidegger ima u vidu Aristotelov model prirode koja postupa i radi nesvjesno, ali tako što joj čovjek određuje pravila igre. Primjeri su poznati još iz egipatske visoke kulture: vodenica, mlin, željezni kotač za bojna kola itd. Kako god bilo, jasno je da po-stavlje (Ge–stell) ne upućuje ni na kakvu „stvar“ u smislu tehničkoga objekta. Radi se o misaonome okviru ulančavanja bitka unutar tehničkoga ustrojstva njegova okružja. Ontologijski gledano, Heidegger piše bit (substantia, Wesen) bez navodnika. Čini se da je to problematično. Jer ako se tehnika uspostavlja načinom razotkrivanja bitka, onda „bit“ ne može biti drukčije izvedena negoli na dva načina: (a) destrukcijom tradicionalne ontologije koja pretpostavlja da se povlačenjem bitka (Entzug) iz zone zaborava istodobno razmješta i pojam biti kao što-stva ili supstancije (quiddittas); (b) suspenzijom i neutraliziranjem ontologijske tradicije u kojoj se pojavljuje nepromjenljivim i postojanim identitetom bića kao takvoga. U oba slučaja Heidegger je već na putu vlastita mišljenja „bit“ i destruirao i suspendirao-neutralizirao. Tehnika kao postav (Gestell) u bitnome smislu više nema svoju „bit“ kao što stroj unutar kibernetičkoga sklopa više ne funkcionira prema zadanim pravilima klasične logike (ili-ili).

Povijest tehnike u užem smislu riječi jest povijest rukotvorstva i strojne tehnike. Sama ideja stroja obuhvaća „prirodu“ (natura naturans i natura naturata) i mehaničku tehniku. Nezadovoljstvo izrazom „makinacija“ (Machenschaft) potječe otuda što se u tom pojmu još uvijek stječe odjek onoga što je Aristotel imao u vidu kad je stroj mislio prema modelu uzrok-svrha (kauzalnost-teleologija). S po-stavom (Ge–stell) se sve usmjerava u ono što nadilazi rukotvorstvo, pa čak i granice strojne tehnike kao modela moderne tehnologije. Tako postaje razvidno da stroj u moderno doba ne zrcali „bit“ tehnike. Umjesto toga, ta se „bit“ pokazuje u djelovanju strojne tehnike samo na razini pojave koja se može opisati pojmovima strojarstva kao prirodno-tehničke znanosti: od poluautomatike do automatike. Ima još nešto problematično u svemu tome. Heidegger se, naime, trsio da svoja razmatranja o tehničkome sklopu u kojem se bitak više ne može misliti vertikalno niti horizontalno iz tradicije metafizike potkrijepi dostignućima iz najnovijih istraživanja prirodno-tehničkih znanosti. Vrhunac će obrata nastupiti još 1955. godine. Tada će najaviti razdoblje nastanka „novoga“ bića tehno-znanstvenim manipulacijama genetskoga zapisa živoga bića. Filozofijski govoreći, radi se o praktičnome dokazu kraja postava kao „biti“ moderne tehnike.

Zašto? Zato što više nije riječ o ljudskoj manipulaciji s „biti“ bitka shvaćenoga biologijski kao života. Umjesto „manipulacije“ treba početi govoriti o onome što je u 20. stoljeću sintetska biologija otvorila kao najteži problem uopće. A riječ je o stvaranju života iz sintetiziranja različitih entiteta i supstancija. Kada se ta eksperimentalna djelatnost tehno-znanosti događa u stvarnosti otpada svaka iluzija o mogućnosti da se postav kao „bit“ tehnike još može kontrolirati u ograničenim uvjetima laboratorijskoga ispitivanja. Mogućnost nastanka tehničkoga hybrisa „života“ sada postaje zbiljska nužnost drukčijeg načina egzistencije u složenome svijetu tehnosfere.

U znamenitome predavanju „Pitanje o tehnici“ iz 1953. godine („Die Frage nach der Technik“) Heidegger će uvesti u promišljanje „atomsku tehniku“. A to će sada značiti uvođenje novih pojmova, koji nadilaze okružje moderne mehaničke tehnologije: „upravljanje“ („Steuerung“), „sustav informacija“ i „kontrolu“. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 26.) Rukotvorstvo, mehanički stroj i kibernetički „sustav informacija“ objedinjuje ono što zacijelo ne može biti više opravdano u svojem izrijeku – postav (Ge-stell) kao bit tehnike. Iako je razvitak od rukotvornoga alata preko mehaničkoga stroja do kompjutora uzbudljiva povijest linearne vremenitosti, raskid s tim modelom mišljenja nastupa kada više nema razlikovanja sredstva i svrhe. Uz dodatak: kada se ono što pokreće „sustav informacija“ ubrzano odvija u procesu razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Temeljno je pitanje stoga možemo li još dohvatiti „bit“ kibernetike „trećega poretka“ s pomoću Heideggerova pojma postava (Gestell)? ( Vidi o tome: Erich Hörl, „Die offene Maschine. Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008., str. 632-655.)

Zaustavimo se još za trenutak na pojašnjenju kako je „postav“ zapravo ono isto što i pogon ili zamašnjak pokretanja tehnike kao okvira ili sustava mišljenja. Ako bismo „pogon“ ili „zamašnjak“ shvatili iz logike kretanja kao pokrenuti mehanizam, tada bismo dospjeli na prag ideje o „kraju prirode“. Jer ako priroda više nije paradigmatskom moći modernosti, koja za Heideggera predstavlja viši stadij novoga vijeka u industrijskome načinu pro-iz-vođenja bitka, tada ni pojam tehnike više ne može ništa bitno „razotkrivati“. Nije li čitava „priča“ o tehnici kao jednom načinu razotkrivanja bitka time postala nevjerodostojnom? Što se još to razotkriva u tehničkome svijetu ako ne „bit“ tehnike u praznome mjestu gdje nekoć prebivahu zajedno bogovi, priroda i čovjek!?

Heideggerovo je „pitanje o tehnici“ u tom pogledu izašlo iz vlastita hermeneutičkoga kruga. Nije to više pitanje „o“ bitku bića u epohalno-povijesnome liku tehnike. Naprotiv, samo je pitanje „o“ tehnici postalo pitanjem „na“ tehniku. Ovo se desilo tako što se „bit“ tehnike ne razotkriva više u mehaničkoj tehnici modernosti. Umjesto toga, dospjeli smo do kraja svakog mogućega „razotkrivanja“ bitka kao „prirode“ onog trenutka kada se postav (Gestell) uspostavlja u kibernetičkome „sustavu informacija“ kroz mogućnost ozbiljenja „atomskoga doba“.

10. Logos i kibernetika: Heraklitovo mišljenje izvora

Čini se da je misao postava ujedno paradoksalna i aporetična. Ona je oporuka metafizike i njezin eshatologijski credo. I zato je riječ o najradikalnijem izvođenju „biti“ tehnike uopće polazeći od filozofijskoga shvaćanja razlike kazivajućega i računajućega mišljenja. U postavu se ne skriva niti razotkriva ništa tehničko zato što je ideja stroja postala upravo ono što je na početku imala u vidu filozofija s temeljnom riječju nastalom u Heraklita. Dakako, ta je riječ logos. Mišljenje kao sabiranje razasutoga i mišljenje kao kognitivni stroj koji komputira informacije nisu jedno te isto. Ali su, kako su to nadahnuto protumačili Heidegger i Fink u seminaru o Heraklitu 1966/1967. godine, podrijetlom iz „istoga“. Ono što povezuje logos i kibernetiku proizlazi iz događaja kontingencije. I kao što mišljenje i upravljanje sustavom informacija „danas“ više ne potrebuje nikakvu pomoć izvana niti iznutra, tako se može reći za ono što nadilazi mišljenje kao kazivanje i računanje. Da bismo se približili rješenju problema u Heideggerovu shvaćanju „biti“ tehnike potrebno je još preciznije pokazati kako on razlaže ideju kibernetike. Nije baš posve jasno zašto se filozofija kao metafizika dovršava u kibernetici.

Ta je postavka izvedena u raspravi „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ (Das Ende der Philosophie und der Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine. Značenje se može objasniti tek kada vidimo kako Heidegger promišlja „bit“ kibernetike. O metafizici je uglavnom sve rečeno. Njezin onto-the-logički karakter mišljenja kao da ima neku nepodnošljivu težinu bitka od samoga početka do kraja povijesti. Ukratko, ako metafizika dovršava svoj povijesni hod u ishodu tako što se realizira u kibernetici, znači li to trijumf znanstveno-tehničkoga ili tehno-znanstvenoga doba? Da podsjetimo prvo je značajka novovjekovne subjektivnosti ili volje za vooljom u nihilizmu bitka samoga, a drugo pripada suvremenosti. To znači da se kibernetički sklop mišljenja ne pojavljuje tek kao vladavina znanstvenoga uma s pomoću moderne tehnologije. Mnogo je više posrijedi negoli primijenjena znanost u svakodnevnome životu.

Ako je postav (Gestell) uvjet mogućnosti nastanka kibernetike, onda se njezinom uspostavom gubi karakter upravljanja bitkom kao takvim. Tehno-znanstveno doba nije doba vladavine znanosti nad svim drugim simboličkim formama mišljenja. Riječ je o obratu metafizike u njezinoj „biti“. Umjesto onto-theo-logike susrećemo se s tehno-genezom kao radikalnom konstrukcijom umjetne stvarnosti u svim aspektima „života“. Gdje se sada nalazi logika same stvari? Mišljenje nije izvedeno iz nečega što mu prethodi. Umjesto tog zaostajanja-u-vremenu posrijedi je drukčije apriorno djelovanje „umjetnoga uma“ (A-intelligence) od onoga što se krasilo atributom lumen naturale. Tehnički um prethodi stvarnosti upravo zato što je i sam već bitno konstruiran. Prema tome, kibernetika nije pojedinačna niti univerzalna znanost suvremenoga doba. Ona se može odrediti jedino kao pokretačka snaga nastanka tehnosfere. A nju više ništa ne pokreće i ništa njome ne upravlja izvana niti iznutra (transcendencija-imanencija). Pojmovi „znanosti“ i „tehnike“na kraju metafizike preobražavaju se u kibernetički sklop „sustava informacije“ i „samoupravljanja“ koji proizlazi iz biotehničkoga ili bioinformacijskoga kôda. Zbog toga se kompjutor više ne može zvati „strojem“. Čini se da je stvar u metatehničkome načinu mišljenja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). (Vidi o tome: Gene Youngblood, „Metadesign“, u: Florian Rötzer (ur.), Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 305-321.)

Razlikovanje između tri poretka kibernetike, kakvo su predložili radikalni konstruktivisti (Heinz von Foerster i Ernst von Glasersfeld), jasno je uputstvo s onu stranu metafizičkih granica. Kada mišljenje u doba tehnologijske simulacije sebe samo misli tako što na temelju algoritama računa i komputira buduće odnose između veličina svodeći „stvarnost“ na računske operacije „stroja“, nalazimo se u prostoru probabilizma i kontingencije (vjerojatnosti i slučaja). Konstruirati buduća stanja moguće je tek onda kada se i sam događaj nepredivljivosti onoga što jest „slučaj“ (quoddittas) nalazi na rubu poretka i kaosa. Kako se Heidegger uistinu odredio spram kibernetike, koja je krajem 1960-ih godina postajala nezaobilaznim događajem u složenome životu zapadnih društava, vidljivo je iz predavanja naslovljenoga „Podrijetlo umjetnosti i određenje mišljenja“ („Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“) održanoga u Ateni 1967. godine.

Budući da iste godine zajedno s Finkom razmatra pojmove „informacije“ i „upravljanja“ (Steuerung), zanimljivo je pritom da se kibernetički „nabačaj svijeta“ može razjasniti samo ako se između ta dva pojma uspostavi ono što nazivamo nelinearnim poretkom značenja. Kada bi, naime, informacija nadređivajući određivala upravljanje sustavima i okolinom tada bi to bio samo neznatno promijenjeni temeljni zakon metafizike. Znamo da bez njega nema pozitivnih (prirodno-tehničkih) znanosti. Naravno, radi se o zakonu kauzalnosti i načelu teleologije. Međutim, kibernetički se sklop ne može više rasključati bez povratne ili kružne uzročnosti. Bez prelaska bitka u bivanje/postajanje, a svega zajedno u ono što nazivam posthumanim stanjem taj bi sklop ostao pukom apstrakcijom. U svim modelima kibernetike, pa čak i „humanističkome“ koji je prvi položio Norbert Wiener, čovjek se više ne razumije iz neke njemu vječne i nepromjenljive „ljudske prirode“. Postavljen u sustav informacija, poput drugih živih bića, nalazi se u okružju koje nadilazi subjektnocentrično gospodstvo nad prirodom.

U promijenjenom položaju njegova se „bit“ više ne može zajamčiti nikako drukčije negoli proizvođenjem događaja na temelju predviđanja i slučaja. Stoga treba obraniti Heideggera od prigovora da je shvaćao kibernetiku tek proširenom informatikom ili elektronikom. Posve suprotno, njegovo shvaćanje kibernetike poštuje tehno-znanstveni obrat u „biti“ moderne tehnike. Ali, ipak je riječ o zacijelo najdubljem filozofijskome uvidu, uz Gilberta Simondona i Gillesa Deleuzea, da ontologija više nema što reći o tehničkome svijetu. Time se tehnika ne može otvoriti iz metafizičke perspektive stvari. Uistinu, nije li to razlogom odustajanja od promišljanja onoga što tehniku razlikuje od „biti“ čovjeka? Ako se emfatički krene od postavke da tehnika upravo konstituira „ljudsku prirodu“ put mišljenja morao bi prijeći na drugu stranu od metafizičke jednoznačnosti. Uostalom, čitav patos filozofijske antropologije u Schelera, Gehlena i Plessnera kruži oko pokušaja da se „život“ tehnički postavi u okružje spekulativno-kozmičke evolucije mišljenja bitka u suglasju s biološkim teorijama o podrijetlu čovjeka. Naposljetku, Freudova definicija kulture pokazuje da ideja o tehničkoj protezi, iako zakrinkana sublimacijom svrhovitosti prirode koja u čovjeku djeluje kao borba nagona za životom i smrću (eros vs. thanatos), podastire dokaz da se ono tehničko neprestano nalazi u obzorju mišljenja, iako često na granici demonskoga i čudovišnoga. Kao da se ono „ljudsko“ nastavlja u onome „tehničkome“ i to na način neke vrste sinergije duha i prirode. I to vrijedi za mnoge filozofijske pristupe tehnici u 20. stoljeću, uz iznimke kao što su Heidegger, kibernetika Wienera, Günthera i radikalnih konstruktivista von Foerstera i von Glasersfelda te, dakako, Simondon.

Heidegger je pojmom postava (Gestell) otvorio vrata ishodu zapadnjačke povijesti. Ona se realizirala u kibernetici kao „sustavu informacija“ i „upravljanju“ s pomoću onoga što predstavlja drukčije određenje povijesti. Evo tih postavki koje dokazuju da je Heidegger na kraju puta mišljenja dospio do ishoda filozofijski izložene povijesti. S one strane njezina govora jezik se tehnosfere više ne može misliti polazeći od razlikovanja između „postava“ (Gestell) i „događaja“ (Ereignis). Potrebno je nešto bitno drukčije.

„Stoga važi kružno pravilo kao temeljna crta kibernetički nabačenoga svijeta. Na tome počiva mogućnost samoupravljanja, automacije sustava kretanja. U kibernetički predstavljenome svijetu nestaje razlika između automatskih strojeva i živoga bića. Ona se neutralizira u bezrazlikovnome događaju informacije. (…) U tu jednolikost kibernetičkoga svijeta uvučen je i čovjek. I to čak na odlikovani način. Jer u krugu gledišta kibernetičkoga predstavljanja čovjek ima svoje mjesto u najširem krugu pravila. Shodno novovjekovnoj predstavi o čovjeku on je, naime, subjekt koji se odnosi na svijet kao okružje objekata time što ih obrađuje. Otuda nastala svakovrsna promjena svijeta vraća se natrag na čovjeka. Subjekt-objekt odnos jest, kibernetički predstavljen, uzajamni odnos informacije, povratne sprege u odlikovanome krugu pravila, što se sve može opisati naslovom ‘čovjek i svijet’“. (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“ (1967), u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe: Reflexion und Analysen zur Kunst und Gegenwart, Konigshausen + Neumann, Würzburg, 1983., str. 16 bilješka)

Pogledajmo pomnije o čemu se tu radi. Heidegger vrlo precizno opisuje dosege kibernetike. Nema više, dakle, razlike između strojeva i živih bića. U krugu čiste automacije ili „koncerta strojeva“ čovjek više nema povlašten položaj. Njegov se položaj subjekta iz novovjekovne metafizike izgubio u jednolikosti i jednoznačnosti kružnoga pravila kretanja informacija. Štoviše, čovjek se rastvorio kao rezultat postava moderne tehnike u kibernetički predstavljen uzajamni odnos „živih sustava“ i okoline. To je kraj povijesnoga poslanstva ne samo čovjeka. U pitanju je kraj filozofije kao metafizike uspostavljanjem vladavine „povratne sprege“ (feedback). I doista, Heidegger je bio metafizički gledano u pravu. Kada jezik gubi mogućnost metafore i simbola u zgotovljenome svijetu, preostaje mu samo uputstvo za djelovanje u pragmatičkoj „biti“ informacije. (Uvidu u ono ograničavajuće metafizike pripada i mjerodavna predstava o ‘metafori’. Ona podaruje mjeru za našu predstavu o biti jezika. Stoga metafora služi kao uvelike korišteno pomoćno sredstvo pri izlaganju djela pjesništva i umjetničkoga stvaranja uopće. Ono metaforično postoji samo unutar metafizike.“ – Martin Heidegger, Der Satz vom Grund, GA, sv. 10, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997., str. 72.)

Na stanovit način imamo posla s djelatnošću mišljenja kao nadomještanja praznoga središta onime što dolazi nakon postojanosti pojmova i kategorija. Jezik kao metafora nadomještava se opisom i izlaganjem kibernetički ustrojene slikovnosti u krugu tehničkih pravila. Sve postaje jednoliko i osustavljeno s pomoću obrade informacija. U doba vladavine kibernetičkoga „upravljanja“ svijetom tehnosfera se oslobađa u sebi svakog povijesnoga odnosa s metafizikom tehnike prije postava i poslije njega. U već spomenutom seminaru o Heraklitu upućivanje Heideggera i Finka na problem „upravljanja“ poviješću odnosi se na početak i kraj metafizike.

„Fenomen upravljanja (Steuerung) još je uvijek nejasan u odnosu na Heraklita i na stanje naše krizne sadašnjice. Da je kibernetika ovladala prirodnim znanostima i da vodi naš današnji život u najvećoj mjeri nije nipošto slučajno. Sve je to predodređeno u povijesti nastanka novovjekovne znanosti i tehnike. (…) Nije li i današnja kibernetika sáma ona kojom se upravlja?“ (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, str. 26.)

Upravljati i biti-upravljan kao da usmjerava pozornost na neku čudovišnu moć ili silu koja stoji izvan svekolikoga trijumfa tehničkoga svijeta. Na taj se način, ponajprije, Heidegger sučeljuje s ranim mišljenjem Grka kao otposlanošću („schicken“) bitka i njegovim „udesom“ („Geschick“). Još u predavanjima/raspravama o Anaksimandru i pojmu/riječi aletheia kasnih 1940-ih godina mišljenje se Heideggera kreće u smjeru „eshatologije bitka“. Ta izvorna misao o usmjeravanju i otposlanosti bitka nadilazi pritom novovjekovne okvire znanstveno-tehničkoga „razotkrivanja“ prirode i preobrazbe u objekt (materijal, sirovinu, ready made). Kao što se epohe razdjeljuju u kretanju spram neizbježnoga kraja „svijeta i vremena“, što je naposljetku prorokovao Norbert Wiener uvođenjem pojma entropije u kibernetiku, tako se i mišljenje u svojem kazivajućem i računajućem liku pretapa u nešto eksperimentalno, krajnje hibridno i posve dosad nepoznato s obzirom na njegove posljednje nakane.

Mistika bitka i kibernetika kontroliranoga događaja zahtijevaju nešto „novo“ i neviđeno. Iako se Heidegger još u predavanju Opuštenost (Gelassenheit) iz 1955. godine založio za susret i distanciju između figurativno kazano onoga što Badiou naziva poema i mathema, bio je to misaoni čin posljednjega izgleda očuvanja metafizike Zapada pred nečim što se više ne može zaustaviti nikakvim „zovom bitka“ ili utjehom u iščekivanju spasonosnoga boga u nadolazećem događaju. (Martin Heidegger, Gelassenheit, Klett-Cotta, Stuttgart, 2014. 16. izd. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zagonetka nadolazećega događaja:Između vjere i tehno-znanosti (Heidegger i Deleuze)“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 165-203.) Povratak unutar kibernetike odnosi se na povratak u budućnost. Prvi je to najavio Sören Kierkegaard shvaćanjem „ponavljanja“ bitka. Arhajsko se ponavljanje u Elejeca može dohvatiti, prema njemu, povratkom u iskon iz sadašnjosti kao aktualnosti, dok se, pak, istinsko ponavljanje može jedino razumjeti polazeći od novosti novoga. Budućnost se pritom shvaća u nadolazećoj dimenziji onoga što se iskonski vrti poput vretena bitka.

Sve „novo“ dolazi iz egzistencijalne bačenosti u vrtlog ubrzanih promjena. Na taj se način u kibernetičkome nabačaju svijeta ne radi ni o čemu drugome negoli o fenomenu ubrzanja promjena stanja. Za razliku od „promjene“ u prirodnome stanju, kibernetička se promjena određuje nužnošću stalnoga povratka na početni položaj. Stroj proizvodi promjene tehničkih stanja. A one se zbivaju pod stalnom kontrolom sustava informacija (input–output). Ključni pojam „upravljanja“ (Steuerung) moguć je samo zahvaljujući tehničkome izlaganju mislećega stroja s temeljnim načelom „povratne sprege“ (feedback). Ako biti-upravljan ujedno označava i mogućnost otposlanoga samoupravljanja bitka=sustava informacija svijetom kao mrežom događaja, onda je „postav“ (Gestell) postao „događajem“ svake moguće suspenzije i neutraliziranja autentičnoga događaja (Ereignis).

11. „Kaza“ o bitku i slikotvorevine tehnosfere

Ima li više uopće još „mišljenja“? Sjetimo se da Heidegger mišljenje događaja određuje jezičnim obratom. Umjesto glagola biti (Sein, esse, Being) koji se u prezentu iskazuje kao ono što svagda već „jest“ u prisutnosti (ousia), događaj se kao godovanje-svetkovanje vremena pokazuje iskazom „ima“ (bitka i vremena, ima „boga“, ima „svijeta“, ima „čovjeka“). Na njemačkome iskaz glasi „es gibt“. Iza toga ne stoji ništa određeno, nikakvo biće. Na francuskome glasi „il y a“ kako to izriče na jednom mjestu pjesnik Arthur Rimbaud u Iluminacijama. Heidegger je u predavanju „Vrijeme i bitak“ („Zeit und Sein“) iz 1962. godine jezik događaja doveo do najvećih mogućnosti izričaja metafizike uopće i njezina domašaja izvan vlastitih granica. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007.)

No, ono što je u tom obratu od ishodišta njegova ranoga filozofiranja s izvedbom pitanja o smislu bitka ostalo gotovo nepromijenjeno jest pitanje o „biti“ mišljenja unutar i izvan metafizičkih granica. Može li biti mišljenja izvan „mišljenja“ kao kazivanja i računanja (Dichten-Rechnen)? Svaki pozitivni ili negativni odgovor na to pitanje unaprijed je prekratak. Štoviše, čini se da je odgovor na to pitanje uistinu samorazumljivo izvediv iz pustolovine kibernetike kao kraja metafizike. U sva njezina tri poretka susrećemo se s paradoksima i aporijama „utemeljenja“ onoga što se više ne može utemeljiti ni u kakvoj ideji. Jer kao što je poznato, ideja od Platona do Hegela označava primat nadosjetilnoga nad pojavnim, ovako ili onako vođenje i upravljanje svijetom iz Božjeg ili ljudskoga uma prema kojem se mora ravnati svako djelovanje. Hegelova odredba „biti“ filozofije kao svojega vremena sabranoga u mislima odgovara ideji zbiljskoga kao umnoga i obratno. Ono što „jest“, dakle bitak u svojoj povijesno-epohalnoj otvorenosti moguće je tek kada se mišljenje i jezik otvaraju spram nadolazećega. U neizvjesnosti puta mišljenja stoji sudbina svijeta.

Ako toga nema, ako je, pak, sve unaprijed riješeno poput ideje Boga u značenju intuitus praesensa, kako to izvodi Leibniz u njegovoj monadologiji, nema niti razloga za egzistenciju čovjeka kao misaonoga i osjetilnoga bića u beskonačnosti svemira. Mišljenje se ne može smatrati oponašanjem „istine“ bitka (adequatio intellectus et rei). Upravo je kibernetika s pomoću samopokretačke i samoproizvodne ideje „sustava informacija“ u potpunosti odbacila taj spoznajno-teoretski pristup. Sve što se još treba kazati o svijetu jest da ga „ima“ ili „nema“. Ali samo ako „ima“ ili „nema“ onoga što čini „bit“ tehno-geneze. A to je trojstvo računanja-planiranja-konstrukcije. Na prvi pogled reklo bi se da je to potvrda Heideggerove postavke o „čovjeku i svijetu“ iz horizonta kibernetike.

Uz to što se korijeni u novovjekovnome računanju (calcul) mišljenje u doba tehnosfere postaje još k tome analitičko planiranje i konstruktivna sinteza binarnoga kôda. Na taj se način povezuje drukčije shvaćeno vrijeme i stvaranje kao tehnički nabačaj novih svjetova. Kada se vrijeme analitički planira ono je znanstveno-racionalno predvidljivo. Ništa više ne može biti neodredljivo. Baš zato što varijable neodređenosti iz kvantne fizike postaju unutarnjim pokretačem uvida u nadolazeće. A kada se stvaranje nadomješta konstrukcijom tada otpada klasična teologijska izreka creatio ex nihilo. Tehnogeneza sada funkcionira prema načelima autopoietičkoga stroja. Utoliko se tek po analogiji može prispodobiti ideji boga koji stvara bezrazložno zato što jednostavno stvara to što „jest“. Za razliku od onto-theo-logike ovdje se radi o transklasičnoj logici tehnosfere. Mišljenje koje „stvara“ na osnovu algoritama „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) ne slijedi tek programski jezik kompjutora. Ono je eksperimentalni način postajanja „novoga“ iz „biti“ informacije kao sustava.

Tko još „misli“? Čovjek ili kognitivni stroj s onu stranu granica ljudskoga u različitim kombinacijama između „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition)? Rekli smo već da postavka „tertium datur“, koju je osobito razvio kibernetičar i filozof Gotthard Günther s transklasičnom logikom mislećega stroja, obvezuje utoliko što se njome ruši čitava zgrada aristotelovske onto-logike. Nije riječ tek o nestanku „prirode“ i „čovjeka“ iz složenih sustava kibernetike „trećega poretka“, Mnogo je važnija posljedica u nestanku uvjeta mogućnosti mišljenja koje se s filozofijom u povijesti Zapada uspostavilo temeljnom simboličkom formom jezika. Mi više ne vladamo sposobnošću stvaranja jezika iz mito-poetske igre bogova i ljudi. Vječna vatra koja se s mjerom pali i gasi, heraklitovski iskazano, pregorijeva kroz drugi zakon termodinamike u entropiji kozmičke smrti svemira. Nije toliko problem što s usponom kibernetičkoga sklopa iščezava veličajna metafizika Zapada. Mnogo je opasnije što njezin nadomjestak u praznini tehno-genetske konstrukcije može dospjeti samo do one „beskonačne brzine“ (vitesse infinie) s kojom informacije propadaju u „crne rupe“ ništavila. Ovo više nije niti aktivni niti pasivni nihilizam. Posljednji se stadij nihilizma očituje upravo u onome što uznemirava suvremenu teorijsku fiziku i drevnu metafiziku od Elejaca do indijskoga buddhizma.

Kako misliti nadolazeći događaj ako se u njemu otvara pustinja neizmjerna i u njoj raste beskonačna praznina? Prazno, dakle, nije već uvijek ono što stoji između bitka i Ništa. Ono se rasteže i sažima poput nastanka i nestanka svemira. Ontologijski definirati prazninu čini se nemogućim. Nije to ni bitak, a zacijelo se ne izvodi iz Ništa. Isto tako nije ni sveza između njih. Samo se iz relacijske strukture bitka i Ništa može dospjeti do iskustva praznine kao opažaja i afekta. Opažaj praznine nadilazi osjetilne moći neposrednoga uvida. Jer ovdje nije stvar opažaja prostorne točke, nego sustezanja samoga prostora u vremenu. Isto tako osjećaj se praznine ne može opisati drukčije negoli gubitkom bitka ili njegovim nedostatkom. To je pojam onkraj onoga što je suvišno. Ne opaža se i ne ćuti se drukčije negoli posredovanjima odnosa. Primjerice, jaz ili bezdan u prostoru jest rascijep između dvoje: apstraktno-konkretan osjećaj čudovišnoga straha od – praznine kao takve.

Što je više praznine, to je manje mogućnosti za nadolazak bilo kakva događaja. Brzina i praznina međusobno su povezana stanja između materije i energije te bitka i događaja. Poput „biti“ informacije njihove su odredbe upravo u tome što čine „treći poredak“ kibernetike. Informacije se šire „beskonačnom brzinom“, a komunikacija postaje praznom mjerom događaja. Posljedice su vidljive u fenomenu digitalnoga zaborava. Paradoks je u tome što mnogo znanja unutar informacijske paradigme suvremenosti stvara učinak sve bržega zaborava. Ali, da nema zaborava ne bi bilo niti potrebe za super-računalima. U ovome ne treba vidjeti neku kozmičku urotu „Velikog Trećega“. Mišljenje bez zaborava bilo bi poput svijeta bez praznine u njegovu hologramu. Ipak, razlika između sposobnosti ljudskoga uma i kompjutora u pamćenju podataka više govori o pragmatičnoj „biti“ informacije negoli o njezinome značenju.

Temeljna značajka koju je Heidegger još 1930-ih godina pripisao metafizici kao nihilizmu jest „zaborav bitka“ (Vergessenheit des Seins). (Martin Heidegger, Platons Lehre von der Vahrheit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997. 4. izd.) Pojam je bio najprimjerenije moguće izabran. Budući da je paradigma znanja od Platona bila ukorijenjena u sjećanju (anamnesis) mišljenja na bitak, znanost se zasnivala u razotkrivanju onoga što već uvijek jest bitak kao priroda (physis). Iz ovoga je jasno zašto Platon uzima prošlost za model razumijevanja bitka kao zlatnoga doba, a zašto Heidegger govori o nadolazećoj budućnosti kao „drugome početku“ (der anderen Anfang). Kada se bitak prikriva u razotkrivanju na svjetlo dana dolazi privid raskoši bića. U vladajućoj formi „zbiljskoga“ (primjerice, bog kao najviše biće) odvija se zaborav bitka. Otuda zaborav ne znači urođeni nedostatak mišljenja, već nužnu sjenu stvari. Tijekom vremena ona blijedi. Sjećanje i zaborav nisu ovdje ljudske, ontičke značajke bitka. Posrijedi su ontologijski izvedeni pojmovi. Bez njih mišljenje ne može postojati. Čitav se problem suvremenoga svijeta ne svodi više na preobrazbe nihilizma. Mnogo je teže dohvatiti ono što se zbiva kada praznina u prostoru-između (in-between) bitka i događaja te ravnodušnost u djelovanju dođe do točke intenziteta svih preostalih snaga. Tada nastupa najviša moguća svijest o praznini kao: (1) praznome prostoru-u-vremenu i (2) kao misaonome doživljaju besmisla svake buduće životne pustolovine. Prvo se upisuje u strukturu prazne vremenitosti sadašnjosti kao aktualnosti, a drugo je posljedica ovog neprestanoga ponavljanja tehnički jednolika bitka. U iznimno zanimljivoj i ne manje prijepornoj analizi Heideggerova puta mišljenja o „svjetskoj povijesti Ništa“ filozof i kibernetičar Gotthard Günther pošao je od pretpostavke da se nihilizam ne zbiva tek kao tamna sjena čitavog zapadnjačkoga mišljenja.

Štoviše, riječ je o sudbini svih misaonih sustava svijeta shvaćenog metafizički. A to znači da su i istočnjačke duhovnosti i osobito indijski buddhizam pogođene tim udesom, kako ga je precizno na tragu Nietzschea i Jüngera orisao Heidegger. Ono što je ovdje najizazovnije za daljnja promišljanja zacijelo se skriva u postavci da nihilizam nije „bit“ povijesti, već „bit“ prirode. ( Gotthard Günther, „Martin Heidegger und die Weltgeschichte des Nichts“, u: Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 3, F. Meiner, Hamburg, 1980., str. 260-296.)Ako je tome tako, onda se lako može povući paralela s idejom kibernetike koja uspostavlja „treći poredak“ samorefleksivnoga znanja „mislećega stroja“ protiv prirodno-kozmičke entropije. Protiv te brzo rastuće pustinje koja stvara sve veće prostore praznine u bitku jedino se rješenje na kraju metafizike ne nalazi stoga u kibernetici, jer je ona samo njezin legitimni ishod.

Problem je u tome što mišljenje koje se suočava s „biti“ tehnike, kako vidjesmo u Heideggerovu putu mišljenja, i sámo otpočinje kao mogućnost izlaganja bitka na tragu logosa kao episteme-téchne. Ako se ta mogućnost razvila do spoznate nužnosti u ime spašavanja područja „života“ na koji se sveo bitak u moderno doba nastankom biologije u 19. stoljeću, tada „priroda“ više ne može biti mistikom samorađanja. Može li se još uopće nastaviti s mišljenjem „na“ tehniku koje bi zaobišlo Heideggerov začarani krug bitka, postava i događaja i umjesto metafizike iskona i posljednjih stvari otvorilo pristup onome što više nije „bit“ tehnike, ali se kroz téchne uspostavlja pokušaj novoga mišljenja za nadolazeće doba?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026