Žarko Paić

1.

U svojoj posthumnoj zbirci eseja, O ljubavi: Aspekti jedne teme, španjolski filozof José Ortega y Gasset definira ljubav ne kao pasivan osjećaj ili želju za posjedovanjem, već kao aktivni, centrifugalni tok duhovne energije koji se projicira od ljubavnika prema voljenom. Poznato je da ljubav naziva “sjajnim poticanjem ljudske vitalnosti”, opisujući je kao trajnu predanost koja temeljno oblikuje i otkriva najdublji karakter osobe. Ortega pritom povlači oštru granicu između istinske ljubavi i puke želje ili fizičke privlačnosti. Želja je centripetalna, što znači da nastoji povući objekt prema sebi kako bi ga konzumirala ili posjedovala. Nakon što je objekt zarobljen, želja umire. Ljubav je centrifugalna, što znači da teče od ljubavnika prema voljenom. Ne želi apsorbirati drugu osobu; umjesto toga, nastoji potvrditi njihovo postojanje i vidjeti ih kako cvjetaju.

Ortega y Gasset opisuje zaljubljenost kao “stalno stanje migracije”. Kada volite nekoga, dragovoljno napuštate vlastiti unutarnji mir i stabilnost. Vaše duhovno središte se pomiče i virtualno se selite živjeti unutar svemira voljenoga. To nije prolazna iskra, već kontinuirana emanacija i fluidni tok emocionalnoga ulaganja tijekom vremena. Prema Ortegi, izbor koga voljeti razotkrivajuća je metrika našega pravoga identiteta. Budući da ljubav zahtijeva potpuni čin duše, ona djeluje kao dijagnostički alat za ljudski karakter. On tvrdi da osoba prolazi kroz samo dvije ili tri velike “moralne transformacije” u životu, gdje se njihova unutarnja os pomiče i usklađuje s potpuno novim konstelacijama vrijednosti – promjenama koje su u potpunosti diktirane onim koga odaberu voljeti. Ortega napominje da ljubav počinje hiperfiksacijom pažnje. Ljubavnik pada u stanje “očaranosti” ili privremene, mehaničke čarolije gdje voljeni zauzima cijeli mentalni krajolik. Iako priznaje da se ovaj početni mehanizam zaljubljivanja događa identično svima, bilo glupima ili mudrima, prava razlika leži u tome koje specifične kvalitete uopće privlače pažnju osobe.

          Ljubav označava radikalnu samotranscendenciju. Ona prisiljava ljudska bića da gledaju dalje od svakodnevnih, sebičnih potreba i duboko se povežu s uzvišenom biti drugoga bića. Povezujući vlastitu sreću s ispunjenjem drugoga, ljubav omogućuje da se oslobodimo individualne izolacije i živimo vitalnijim, međusobno povezanim postojanjem.

Francuski veliki književnik romantizma Stendhal, autor romana Parmski kartuzijanski samostan te Crveno i crno tvrdio je da je ljubav iluzija nazvana kristalizacija. Usto je smatrao da um prekriva voljenu osobu imaginarnim savršenstvima, baš kao što gola grančica bačena u rudnik soli postaje prekrivena svjetlucavim kristalima. Ortega snažno odbacuje ovu ideju. On naglašava da Stendhal opisuje iluziju, a ne ljubav. Prava ljubav ne izmišlja lažne vrline. Ona zapravo izoštrava percepciju kako bismo vidjeli pravu, skrivenu ljepotu druge osobe koju drugi propuštaju. Za Ortegu, voljeti iluziju uvredljivo je za voljenu osobu. Prava ljubav zahtijeva voljeti stvarnu osobu, a ne projekciju vlastitoga uma.

 Kako se ljubav uklapa u njegovu egzistencijalnu filozofiju o kojoj sam napisao već niz studija? (v.  https://zarkopaic.net/blog-post/sveta-ravnodusnost-don-quijotea/ https://zarkopaic.net/blog-post/jose-ortega-y-gasset-antiwagnerizam-i-dehumanizacija-umjetnosti/ i https://zarkopaic.net/blog-post/mase-vise-nisu-problem-vec-izostanak-razloga-pobune/ ) Ortegova poznata filozofska maksima je: “Ja sam ja i moja okolnost.” On život ne promatra kao statičnu stvar, već kao kontinuirani dinamični projekt koji moramo aktivno graditi. Ljubav je ultimativni alat za ovaj projekt: Život nas prisiljava da donosimo odluke. Odabir koga voljeti najvažniji je izbor jer odlučuje o našim budućim okolnostima. Ortega je mrzio pasivnost i konformizam “čovjeka mase”. Ljubav zahtijeva ogromnu duhovnu energiju i promišljeno djelovanje, što je čini najvišim izrazom potpuno budnog, vitalnoga ljudskoga života. Ne pronalazimo sebe gledajući u sebe u izolaciji. Otkrivamo tko smo zaista projicirajući prema van i vežući svoj život za drugoga.

No, ovdje valja zastati. Moglo bi se površno možda pomisliti da je ovaj način mišljenja blizak etičkoj nesvodivosti Drugoga što je u suvremenoj francuskoj filozofiji izveo Emanuel Lévinas. Ipak, to bi bilo posve pogrešno, jer Ortega y Gasset se ne bavi etikom kao „prvom filozofijom“ ili „ontologijom Drugoga“, već je unutar metafizičke tradicije od Platona do kršćanskih mistika i filozofije života usmjeren promišljanju biti onoga što uostalom tvori težnju spram mudrosti i imenuje se od Grka riječju filozofija. Sloboda singularnosti osobe zahtijeva ispunjenje autentične ljubavi koja podaruje Drugome njegovo dostojanstvo, ali nije riječ o bezuvjetnoj etičko-političkoj odanosti spram njegovih zahtjeva. Zato je jedina prava filozofijska sugovornica kad je riječ o meditacijama o ljubavi Hannah Arendt. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-ljubavi-u-djelu-hannah-arendt/ i https://zarkopaic.net/blog-post/o-ljubavi-u-mracnim-vremenima/ )

2.

Dok José Ortega y Gasset vidi ljubav kao duboko individualan, vitalističkiprojekt koji razotkriva čovjekov karakter kroz privlačnost prema drugoj osobi, Hannah Arendt je definira prvenstveno kroz prizmu političke i društvene opstojnosti, promatrajući romantičnu ljubav kao opasnu za javnu sferu i zagovarajući umjesto nje ljubav prema svijetu. Glavne razlike između njihovih filozofija ljubavi mogu se sažeti u nekoliko ključnih točaka. Za Ortegu je ljubav radikalno individualan čin. Ona se odvija u intimnom prostoru između dvoje ljudi, služeći kao ogledalo duše koje definira i transformira pojedinca. U svojem djelu O ljubavi i Svetome Augustinu, Arendt tvrdi da je romantična ljubav po svojoj prirodi antipolitična jer uništava prostor “između” ljudi. Ljubav izolira dvoje ljubavnika iz javne sfere, dok politički suživot zahtijeva pluralizam koji romantična strast poništava.

     Ortega y Gasset govori o nužnosti da “spasimo svoju okolnost” kako bismo ostvarili autentičan život. Za njega je ljubav centrifugalna energija kojom potvrđujemo biće druge osobe i usklađujemo se s novim vrijednostima. Arendt preoblikuje pojam ljubavi kroz građansku dužnost. Njezin ključni pojam je amor mundi — hrabra, nepokolebljiva ljubav prema svijetu kakav on doista jest, koja nas obvezuje na preuzimanje odgovornosti za javnu sferu, ljudska djela i institucije, unatoč povijesnim strahotama. Ortega y Gasset strogo odvaja sebičnu žudnju (koja želi konzumirati i posjedovati) od prave ljubavi (koja zrači prema van i želi afirmaciju drugoga. Oslanjajući se na Augustina, Arendt analizira ljubav kao žudnju (appetitus) koja nužno vodi u strah od gubitka predmeta žudnje. Da bi se taj strah nadišao u društvenom smislu, ona naglašava političko prijateljstvo (philia) i solidarnost umjesto posesivne i slijepe strasti.

Prema Ortegi y Gassetu, pažnja (atención) i očaranost (encantamiento) predstavljaju same mehanizme kroz koje se ljubav rađa, ali i prvu zamku u kojoj se ljudska svijest nalazi na početku tog procesa. Ortega ove pojmove analizira gotovo psihološki, demistificirajući romantični zanos kao specifično stanje sužene svijesti. U normalnome stanju, ljudska pažnja je dinamična. Ona se slobodno kreće s jedne stvari na drugu, ovisno o našim interesima i okolini. Međutim, u procesu zaljubljivanja događa se fiksacija pažnje. Svijest se naglo sužava i usmjerava isključivo na jednu osobu. Svi ostali objekti, obveze, pa čak i druge bliske osobe gube na važnosti i povlače se u pozadinu. Ortega to opisuje kao vrstu mentalne paralize ili anomalije pažnje, gdje voljena osoba postaje centar cijelog mentalnoga univerzuma.

Nakon fiksacije pažnje slijedi stanje koje Ortega naziva očaranost. To nije svjesna odluka, već stanje slično hipnozi ili mističnom zanosu. Voljeno biće u očima zaljubljenog poprima auru izuzetnosti i apsolutne vrijednosti. Ortega y Gasset naglašava da je ova prva faza zapravo mehanička. Ovdje leži ključni dio Ortegine kritike. Očaranost je tek predvorje ljubavi, ali ne i sama ljubav:Očaranost je, nadalje, pasivna jer čovjek biva “uhvaćen” ili “začaran” izvanjskom privlačnošću i ne može kontrolirati kamo mu pažnja bježi. Prava ljubav počinje tek kada ta fiksacija pažnje potakne ono što Ortega y Gasset naziva centrifugalni tok vitalne energije.

Ljubav je svjesno davanje, potvrđivanje i želja za procvatom drugog bića, čak i kada prođe početna hipnoza očaranosti Iako je mehanizam očaranosti kod svih isti, ono što nas razlikuje jest povod koji je našu pažnju uopće zarobio. Ortega y Gasset tvrdi da ono što osobu može očarati savršeno ocrtava njezin intelektualni i moralni nivo. Ako nas očaravaju samo površne, prolazne stvari, to govori o praznini naše nutrine. Ako nas, pak, očara skrivena, duboka bit i autentičnost druge osobe, to je znak razvijenoga i plemenitoga karaktera.

3.

„Bilo bi neobično zaključiti da bismo, nakon što smo dosljedno griješili u svojim postupcima sa stvarnošću, trebali pogoditi metu samo u ljubavi. Projekcija imaginarnih kvaliteta na stvarni objekt stalna je pojava… Vidjeti stvari – štoviše, cijeniti ih! – uvijek znači dovršiti ih… Strogo govoreći, nitko ne vidi stvari u njihovoj goloj stvarnosti. Dan kada se to dogodi bit će posljednji dan svijeta, dan velikog otkrivenja. U međuvremenu, razmotrimo našu percepciju stvarnosti koja nam, usred fantastične magle, omogućuje barem da uhvatimo kostur svijeta, njegove velike tektonske linije, kao adekvatnu. Mnogi, zapravo većina, to čak ni ne postižu… Oni vode somnambulantno postojanje, jureći kroz svoj delirij. Ono što nazivamo genijem samo je veličanstvena moć… probijanja dijela te imaginativne magle i razotkrivanja iza nje novog autentičnoga komadića stvarnosti, koji drhti u čistoj golotinji.“

Zašto Ortega y Gasset opisuje ljubav kao „najuzvišeniji“ oblik samotranscendencije? Ljubav posjeduje jedinstvenu moć da uzdigne naše postojanje i omogući nam pristup dubokim emocionalnim i duhovnim područjima. Omogućuje nam da transcendiramo svakodnevno i dotaknemo uzvišeno. Kada iskusimo ljubav, preneseni smo izvan granica našeg individualnog ja. Ljubav otvara vrata vezi koja se proteže izvan površinskih slojeva ljudske interakcije. Uranja nas u područje gdje istinski možemo vidjeti, razumjeti i cijeniti bit druge osobe. Ljubav potiče duboki osjećaj međusobne povezanosti. Počinjemo prepoznavati da je naša vlastita dobrobit isprepletena sa srećom i ispunjenjem voljene osobe.

U tom prepoznavanju potičemo nas da djelujemo nesebično, nudeći podršku, brigu i razumijevanje. Čin samotranscendencije u ljubavi omogućuje nam da se uzdignemo iznad svojih ograničenih briga o sebi i prihvatimo širu perspektivu koja obuhvaća voljenu osobu kao sastavni dio našeg vlastitoga bića. Zato je ljubav metafizičko zajedništvo koje pretpostavlja akt približavanja Drugome do stapanja s njegovom dušom i tijelom i akt distancije od njega iz razloga potvrđivanja vlastite slobode. No, ljubav nije nimalo prožeta samo estetsko-političkim nagnućima, već je u svojoj najvišoj razini samotranscendencije istinsko žrtvovanje za Drugoga upravo u ime ljubavi, a ne nekog pseudo-mesijanskoga cilja.

„Želja za nečim je, bez sumnje, kretanje prema posjedovanju tog nečega („posjedovanje“ znači da na ovaj ili onaj način objekt treba ući u našu orbitu i postati dio nas). Iz tog razloga, želja automatski umire kada je ispunjena; završava zadovoljstvom. Ljubav je, s druge strane, enterički nezadovoljena. Želja ima pasivan karakter; kada nešto želim, obično želim da objekt dođe k meni. Budući da sam središte gravitacije, čekam da stvari padnu preda mnom. Ljubav… je potpuna suprotnost želji, jer ljubav je sva aktivnost. Umjesto da objekt dođe k meni, ja idem k objektu i postajem njegov dio. U činu ljubavi, osoba izlazi iz sebe. Ljubav je možda najviša aktivnost koju priroda pruža bilo kome za izlazak iz sebe prema nečem drugom. Ne gravitira prema meni, već ja prema njemu… Ljubav je gravitacija prema onome što se voli.“

I naposljetku, slobodu kao bit ljudske egzistencije koju je Ortega y Gasset filozofijski uzvisio svojim promišljanjima umjetnosti navlastito nemoguće je ozbiljiti bez misterija želje i ljubavi za onime što nadilazi granice sebeljublja u zrcalu povijesti same metafizike koja je oduvijek bila „mahnita ljubav“ i ništa izvan toga.