Copyright ©2026 Žarko Paić

O ljubavi u djelu Hannah Arendt

November 9, 2025
O ljubavi u djelu Hannah Arendt
Hannah Arendt

https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/63/65

Sažetak

Autor pokazuje kako Hannah Arendt u svojoj disertaciji o pojmu ljubavi u sv. Augustina iz 1929. godine ne izvodi nikakvu sekularnu političku teologiju, već ponajprije nastoji dokazati zašto je upravo augustinski pojam ljubavi onaj s kojim ne samo modernost, već i naša traumatska suvremenost nakon iskustva Holokausta i raspada svega povijesno-epohalno smislenoga, postaje mogućnost za istinski „novi početak“ nakon prevladavanja bezuvjetne volje za moć, grijeha subjektivizma i onog što je za sv. Augustina i nju samu uvijek bio najteži ontologijski problem ꟷ pitanje o zlu.

Ključne riječi: ljubav, politička teologija, metafizika, cupiditas, caritas, egzistencija

Platonovo dvojstvo: eros i philia ꟷ metafizika kao događaj spasonosnoga?

Platonovi dijalozi uvijek imaju neki pripovjedni uvod, u kojem saznajemo o sudionicima razgovora sa Sokratom tko su i odakle su, a ponekad je teško odrediti kad se navodno stvarni susret filozofiranja dogodio, kao što je to i slučaj s vjerojatno najznačajnijim njegovim djelom u kojem se pripovijeda i raspravlja o ljubavi. Ime i pojam koji se povezuje uz to djelo do danas je ostalo sinonimom za filozofijske skupove, iako se sve češće svi takvi znanstveno-umjetnički razgovori i predavanja pojavljuju pod nazivom konferencije. Dakle, Platonov dijalog o ljubavi zove se Symposion, a doslovni je prijevod s grčkoga na hrvatski Gozba. Smatra se da je ovo djelo napisano oko 384. godine p.n.e. No, osim znamenite Gozbe, o ljubavi se još raspravlja i u dijalozima Lysis i Fedar. U oba dijaloga razvidno je da jeeros moć psihe kao energija koja nadahnjuje te podaruje živome biću poriv za istinskom životnošću koji je navlastit organskome svijetu. Eros označava stoga privlačnost koja neprestano proizlazi iz boga kojeg Platon naziva psihom, kako bi čovjeka sve više približila božanskome suglasju života. Čini se da bez ljubavi, želje i strasti čak i sav napor vođenja društvenoga života u zajednici onog umnoga i političkoga – paideíe i politeiae bivaju uzaludni. (Quartz 2018.)

Poznato je da je Platon lučio između dvije vrste ljubavi, one koja pripada požudi ili erosu, te onoj koju nazivamo prijateljstvom, philia. Čitava je povijest filozofije uistinu pokušaj da se ova dvojnost, metafizički toliko jasna i razgovijetna svim ljudima, očuva, da se razlika ne dokine. Svi koji teže ozbiljenju filozofije kao težnje za istinskom mudrošću (sophia) od Hegela, Marxa, Nietzschea, Heideggera i Sutlića, dobro znaju da je ono što čini bit metafizike kao razlike idejnoga i pojavnoga svijeta s onu stranu same metafizike, da je to njezina nužna uvjetovanost koja proizlazi iz bezdana ili neutemeljenosti bitka uopće. Eros je otuda dionizijski kaos i svekoliki užitak stvaranja i razaranja svijeta, dok je philia apolonski red i sklad u osmišljavanju svijeta kao toposa ljudske sudbine. Ljubav nužno proizlazi iz oba izvora i pravo govoreći tzv. platonska ljubav koja nadilazi iskustvo tjelesnosti u seksualnosti s Drugim, neovisno je li posrijedi heteroseksualni ili homoseksualni odnos, u bitnome je reducirana na čisto mišljenje ili eter bez svjetovnosti. Jedno se mora udvojiti i umnožiti inače ne bismo mogli govoriti o Jednome bez njegove singularizacije u Mnoštvu.

Filozof nije asketski mistik ni svetac koji propovijeda blaženstvo duše nakon smrti tijela, iako je Sokrat u Platonovu Fedonu bit filozofije odredio kao melete thanatou, odnosno kao umijeće ili praksu umiranja. (Plato 1966: 107c) Zadaća je filozofa misaono razmatrati ono što punina bitka u sebi obuhvaća i otuda se njegova duhovna ekscentričnost ne pokazuje u rigidnome odricanju od suza i užitka erosa. Mišljenje je čovjeka otjelovljeno, a samo se kršćanski Bog utjelovljuje i njegova je ideja ljubavi posve drukčija od izvorne grčke. Krist nije filozof, iako će Kierkegaard u nastojanju dosezanja religiozne sfere egzistencijalnoga apsoluta i onu estetsku, dakle tjelesnu, i onu etičku, dakle duševnu, dovesti do paradoksa ljubavi uopće kao žrtvovanja za Božju ljubav i istinu. Zašto Krist nije filozof? Zato što zahtijeva vjeru u objavu Boga, a ne slobodu mišljenja i zato što njegova tjelesna patnja na križu nije bit filozofije, već religioznoga puta iskupljenja čovjeka od iskonskoga grijeha. Svako reduciranje filozofije na funkciju teologije nastaje iz apsolutiziranja metafizike kao mistike i misterija vjere u božansko podrijetlo svijeta. Ljubav se, dakle, nužno mora pojaviti u svoje dvije forme kontingencije i faktičnosti. Prva je povezana s užitkom u požudi za Drugim kao sjedinjenjem s Jednim, a druga s užitkom u dijalogu s Drugim koji je za Sokrata, kao i za Hannah Arendt smisao filozofije. Prijateljstvo kao philia pretpostavlja psyché koje potrebuje logos kao duhovni stimulans za življenje u zajednici, polis. (Bluhm 2016)

Filozofija je odnos spram onog što je nužno razdvojeno od samoga iskona i težnja da se mišljenje stopi s bitkom. Otuda je Hegelova postavka kako je umno zbiljsko i obratno najbolji prikaz ne samo stanja stvari s modernošću i pojmom apsoluta. To je bit odnosa filozofije i svijeta u stanju misaonoga ozbiljenja njegova osmišljavanja odnosno sinteze prvoga uzroka i posljednje svrhe. Ljubav koja pokreće mišljenje koje nazivamo od Grka filozofijom jest ona koja nadilazi i eros i philiu, a u bitnome omogućuje oboje u razlici tijela i duše. Kakva je ta „filozofijska ljubav“ ako ne misaona tautologija kazivanja o razdoru i ponovnome skladu svijeta kojeg samo istinsko filozofiranje kao dijalog može uspostaviti u sintezi tijela, duše i duha, govoreći tradicionalnim metafizičkim pojmovljem.Filozofijski tekstovi o ljubavi u svoja dva načina pojavljivanja zadnjih godina osobito u suvremenoj francuskoj filozofiji u spisima Derride i Badioua imaju u svojim posljednjim nakanama nešto reduktibilno. (Derrida 1994. i Badiou 2016.) Što? Ništa drugo negoli pojam političkoga i svojevrsne nove, postmetafizičke politike koja više ne polazi od ideje dobra i pravednosti kao u Platona i Aristotela, već od nastojanja da se sama pravednost otjelotvoruje u događaju bezuvjetne ljubavi spram Drugoga kao stranca i tuđinca u nacijama-državama moderne suverenosti kao što je to slučaj u Europi ili u događaju stvaranja nove politike istine za koju je ljubav u sintezi erosa i philiae uvjet mogućnosti nadolazeće zajednice solidarnosti među ljudima. Filozofijsko shvaćanje ljubavi nikad ne može biti „aktivizam“ ili „metapolitika“, a isto tako i „mesijanstvo bez Mesije“.

Hannah Arendt o ljubavi: Iznimka koja stvara nova pravila

U suvremenoj filozofiji nisam stoga pronašao dostojan put promišljanja ljubavi, osim iznimke kao što je Hannah Arendt i njezina ordo amoris koji zaslužuje nadasve pomno razmatranje i tumačenje. Razlog je u tome što je upravo politička teoretičarka par excellence svoju doktorsku disertaciju posvetila onome tko je ideju ljubavi mogao izvesti kao filozofijsko-teologijsko pitanje smisla življenja u zajednici tek iz navlastita iskustva proživljene mahnitosti požude i duhovnoga obrata. Naravno, riječ je o sv. Aureliju Augustinu. Hannah Arendt je u knjizi Ljubav i Sveti Augustin, spisu koji je tek objavljen 1996. godine na engleskome jeziku, a umrla je 1975. godine, iako je tekst disertacije na njemačkome bio raspoloživ iz 1929. godine, izvela navlastito shvaćanje i filozofije i ljubavi. Disertacija je napisana pod utjecajem Heideggera i Jaspersa, ali s neporecivo njezinim nesvodivim načinom mišljenja i kazivanja. I tako smo dobili ovaj povijesno-epohalni lῡk u promišljanju ideje ljubavi kao metafizičkoga problema koji možemo odrediti kao najvažnije pitanje ne samo prošlosti i sadašnjosti, već navlastito nadolazeće budućnosti. Platon je u Gozbi imao za poticaj dijaloga izreku hetere Diotime o tome kako je ljubav veliki demon, a Arendt je u svojoj knjizi ljubav smjestila u razlici koju je sv. Augustin izvodio kao caritas ili milosrđe i bezuvjetnu ljubav kao davanje Drugome i cupiditas kao tjelesnu požudu. (Arendt 1929/1996: 18-35.)

Vidljivo je već da je poredak u znaku metafizičkoga obrata ranga pojmova. Za Grke je imanencija života čiste tjelesnosti ono što pokreće dijalog o ljubavi; dakle eros je ona demonska moć koja stoji i u misteriju ljubavi između prijatelja iako na posve drukčiji način i ima karakter slobodne odluke o izboru Drugoga prema istoznačnosti „metafizičkih interesa“. Za zapadnjačku metafiziku od kršćanstva do moderrnosti ljubav je uvjetovana duhovnim i duševnim značajkama bezuvjetnoga podarivanja Drugome kao svojem bližnjemu. Utoliko je sv. Augustin početak novoga povijesnoga odnosa s kojim se utemeljuje taj prekid s kontinuitetom povijesti, odnosno s njime nastaje mogućnost novoga započinjanja kao etičko-političkog obrata smisla povijesti i s njime nastaje trenutak u kojem se ljubav uspostavlja u novoj zajednici za koju je moć spasonosnog sadržana u ekstatičnoj ljubavi koja nadilazi kako kapitalističku racionalnost aktualnosti, tako i svaku buduću redukciju tijela-duše-duha na logiku koristi i interesa ravnodušnog sebstva. Ljubav nikad ne može biti svedena na logiku tržišne razmjene niti na političko djelovanje kao sredstvo bez svrhe, da uzmemo upravo ovu neobičnu Agambenovu definiciju kontingencije političkoga danas. (Agamben 2004.)

Smisao je ljubavi u egzistencijalnome nabačaju slobode kao paradoksa svake bezuvjetnosti davanja sebe Drugome, jer erotska ljubav je bezuvjetno pravo sebstva na zadovoljenje „svojeg“ tjelesnoga interesa, a prijateljska je ljubav unatoč nemogućeg zahtjeva podarivanja sebe Drugome ponajprije ono što Aristotel u Nikomahovoj etici naziva sferom razbora i suosjećanja, onaj phronesis s kojim prijatelji nadilaze nesuglasja i nužnu dozu egoizma i taštine. U VI. knjizi Nikomahove etike, Aristotel pokušava objasniti točnu narav phronēsisa smještajući ga u složenu pojmovnu mrežu koja se sastoji od opažanja, znanstvenoga znanja, zanatskog znanja (technophronēsis), politike, promišljanja (bouleusis), odluke (proairesis), uma, vrlina karaktera, mudrosti (sophia) i drugih manje istaknutih psiholoških sposobnosti, poput oštroumnosti (deinotēs), razumijevanja (sunesis) i prirodne vrline (phusikē aretē). Ovo poglavlje istražuje ovu mrežu u osam faza (§§ 11–18) počevši s uključivanjem phronēsisa u vrstu opažaja, a završavajući s njegovim uključivanjem u mudrost. (Aristotel 1982).

Zato je Hannah Arendtjasno otvorila novi horizont filozofijskoga promišljanja ljubavi na Zapadu u trenutku dok se njezina moć ljudske strasti, povjerenja i mudrosti raspada u krhotine bez ikakve mogućnosti spajanja onog što je bilo nekoć sklopom posvemašnje trajnosti poput erosa i philiae u njihovu nerepresivnome dijalogu i postojanju na distanciji. Zbližavanje je najveća mogućnost istinske ljubavi kao duhovnoga okvira jedne kozmičko-metafizičke tajne koju svaki Zakon i Tradicija kao i svako mahnito destruiranje pretvara u tabu i kaznu. Ljubav postaje istinsko žrtvovanje ovog života ovdje i sada u svim mogućim pojavnim formama i istodobno najveća transgresija uopće moguća. Jer u doba koje, kako je to Hannah Arendt najavila u svojem djelu Vita activa, umjesto homo fabera uspostavlja homo laboransa, tehnoznanstvena konstrukcija umjetnoga života više ne treba čovjeka, a ni erotska niti prijateljska ljubav više nisu vezivno tkivo svijeta kao slučaja. (Arendt 1991) Problem je što se ljubav zbiva u svojim zbiljskim uvjetima u okružju epohe totalitarne i autokratske politike kojoj svjetlo demokratske biti slobode postaje više od nužnoga svjetionika u ovoj tmini.

Sv. Augustin Između fenomenologije i bitkovno-povijesnoga mišljenja: Husserl i Heidegger

Zašto je Hannah Arendt odabrala baš sv. Augustina za temu svojeg filozofijskoga promišljanja pojma ljubavi kao transcendentalnog uvjeta mogućnosti realizacije istinske ljudske zajednice u doba pomračenja svijeta i njegovih metafizički uzvišenih vrijednosti? Razlog valja vidjeti, naravno, i u tome što je sv. Augustina u prvi plan postavilo nekoliko vodećih filozofa 20. stoljeća koji su imali izravan utjecaj na njezino mišljenje. Edmund Husserl je tako sv. Augustina smatrao ključnim filozofom u mnogim aspektima, posebno u teoriji vremena i u svojim Kartezijanskim meditacijama iz 1931. godine. (Husserl 1976) Husserl ide tako daleko da čak Augustinovu filozofiju razmatra kao prethodnika fenomenologije. Nije to ništa neobično, jer će i Kierkegaard svoj pojam (moderne) egzistencije kao nabačaja samstvene slobode u trijadi estetsko-etičko-religiozne transcendencije zadobiti počevši od sv. Augustina i njegova razumijevanja vremena i ljudske slobode u odnosu na topologiju božanskoga. (Paić 2017) Heidegger se, dakako, također bavio Augustinovom filozofijom u nekoliko svojih djela, od glavnog kao što je Bitak i vrijeme iz 1927. godine do predavanja iz 1921. godine u ljetnome semestru u Freiburgu pod nazivom Augustin i neoplatonizam (Heidegger 2011). Karl Jaspers i Hans Jonas su također napisali djela o sv. Augustinu. Uostalom, bez misaonoga utjecaja i Heideggera i Jaspersa njezina disertacija ne bi mogla ni biti napisana, iako je posve očito da je način njezina mišljenja o pojmu ljubavi u sv. Augustina više od rane „zanesenosti“ ponajprije Heideggerovim uvidima u „fenomenologiju religioznoga života“ s obzirom na najjednostavniju i najsloženiju istodobno pojavnu i transcendentnu bit podarivanja i uzimanja onog što ljubav uopće omogućuje u njezinoj nesvodivosti.

Zašto se onda Hannah Arendt uvijek iznova vraćala tekstu sv. Augustina i misaonim nizovima koji su iz njega proizlazili, dugo nakon što je njezin „susret“ u oba smisla završio kako s Heideggerovim misaonim utjecajem tako i Jaspersovim? Sv. Augustin se ponavlja u gotovo svakom njezinom važnome djelu i mnogim dnevničkim esejima i novinskim člancima. U sv. Augustinu ona pronalazi vlastitu teoriju ne samo ljubavi, već i filozofijsko-političke antropologije djelovanja u modernom svijetu s izrazito demokratskim prizvukom. Kao što je sv. Augustin rekao, činjenica da su svi ljudi podjednako prokleti istočnim grijehom i podjednako željni otkupljenja stvara „jednakost uvjeta“ koja se nadovezuje na društvene veze povijesne bliskosti i nasljeđa. Oba pojma jednakosti su „povijesno prethodna stvarnost“ ali oni još jednom pokazuju da je za sv. Augustina ljudski život uvijek društven. Ili, kako to Hannah Arendt objašnjava, „ova civitas terrena nije proizvoljno utemeljena niti proizvoljno raspuštena“; to je „društveni organizam“ sastavljen od „ljudi koji žive jedni s drugima i jedni za druge“, a ne samo slučajno „jedni pored drugih“ (Arendt 1929/1996: 42)

Tražeći Boga, istinski radikalni hodočasnik pronalazi svojega bližnjeg i prihvaća sveze čovječanstva koje proizlaze iz tog slobodnoga izbora. Iako sloboda izbora opoziva pojedinca iz svijeta i prekida njegove bitne veze s čovječanstvom, jednakost svih ljudi jednom postavljena ne može se poništiti. Već u ovom pristupu sv. Augustinu vidimo kako Hannah Arendt pokazuje metafizičku srodnost i razliku njegovih pojmovnih dosega s onim u klasičnoj grčkoj filozofiji Platona i Aristotela. No, čini se da je ovdje inzistiranje nekih suvremenih tumača iz pozicije teologijske usmjerenosti na novost kršćanstva u smislu osamostaljene etičke pozicije novoga shvaćanja ljubavi ipak ono koje ne pogađa svoj cilj. Naime, u svojoj disertaciji Hannah Arendt ne izvodi nikakvu sekularnu političku teologiju na tragovima sv. Augustina, već ponajprije nastoji pokazati zašto je upravo augustinski pojam ljubavi onaj s kojim ne samo modernost, već i naša traumatska suvremenost nakon iskustva Holokausta i raspada svega povijesno-epohalno smislenoga, postaje mogućnost za istinski „novi početak“ nakon prevladavanja bezuvjetne volje za moć, grijeha subjektivizma i onog što je za sv. Augustina i nju samu uvijek bio najteži ontologijski problem ꟷ pitanje o zlu. (Grumett 2000)

U tom procesu, jednakost dobiva novo značenje. Riječ je o ljubavi prema bližnjemu. No, novo značenje označava promjenu u suživotu ljudi u njihovoj zajednici, od neizbježnoga i podrazumijevajućeg do slobodnog izbora koji postaje životom prepunog obveza. Arendtin koncept pluraliteta otuda znači međusobno priznati integritet osoba i, uz Augustinovu pomoć, može se održati čak i u ujednačenim povijesnim uvjetima i običajima. Sv. Augustin je u stanju, naime, promijeniti definiciju jednakosti iz povijesnoga stanja u slobodno odabranu ljubav prema bližnjemu jer je osmislio „izvornu definiciju čovjeka kao društvenog bića“. Na taj način Hannah Arendt nadilazi granice između dva temeljna pojma ljubavi u čitavoj metafizici zapadnjačke povijesti: onaj tjelesni kojeg određuje žudnja za Drugim bićem u erotskome smislu, te onaj duševni (psyché) kao suosjećanje s patnjama Drugoga kojemu podarujem bezuvjetnu ljubav vlastita i božanskoga milosrđa. Naravno, bez duhovne sveze tijela i duše u njihovoj sintetičkoj uznositosti ljubav postaje praznom estetičkom moći društvene artikulacije ljudskoga bića kao bića zajedništva (zoon logon echon). Slobodna volja, slijedeći Augustina, omogućuje pojedincima u njihovoj pluralnosti da biraju svijet. Kako Arendt parafrazira sv. Augustina, „kada vjerom postignem eksplicitnost vlastitoga bića, biće druge osobe također postaje eksplicitno, u jednakosti“. (Arendt, 1929/1996: 37) Rezultat je da će „tek tada drugi postati moj brat“. Individualnost, umnožena i potvrđena, stvara jednakost i ljubav prema bližnjemu.

Caritas zapravo „izrasta iz“ ili se izražava pomoću ove „eksplicitne“ veze bratstva. Kao što Arendt ukazuje na Augustinovu ponovljenu upotrebu izraza „brat“ za bližnjega i „bratsku ljubav“, tako i ona sama inzistira na „eksplicitnosti“ individualnog „vlastitoga bića“ kao temelju slobodno odabrane zajedničke solidarnosti. No, ne smijemo nipošto zaboraviti da prvi dio disertacije koji je naslovljen: „Ljubav kao žudnja: naviještena budućnost: 3/Poredak ljubavi“ otpočinje ključnom postavkom kako „budućnost slobode, koja je naviještena u caritasu, služi kao vodič i uspostavljeni standard za istinsko razumijevanje svijeta…stvari kao i osoba.“(Arendt, 1929/1996: 36) Što to drugo znači negoli da je ljubav bit slobode u jednom više negoli ontologijsko-egzistencijalnome smislu, jer se sloboda pojavljuje u horizontu ekstatičke moći nadolazeće budućnosti. Sloboda je uvjet mogućnosti ljudske samstvene egzistencije, ali bez istinske ljubavi koja sjedinjuje cupiditas i caritas, žudnju i milosrđe, tjelesnu blizinu u težnji za stapanjem s Drugim i duševno-duhovnu moć bezuvjetnoga zbližavanja kao pomoći Drugome u nevolji i patnji njegova opstanka u svijetu, nije moguć autentičan način zajedničke ljudske egzistencije.

U poznatome pismu upućenom za Hannah Arendt iz 1925., godine Martin Heidegger određuje svojevrsnu „jednadžbu ljubavi“: „Biti u ljubavi = biti potaknut na najispravnije postojanje“ (in der Liebe sein=in die eigenste Existenz gedrängt sein). (Arendt i Heidegger 1998) Biti zaljubljen otuda znači kao biti u ljubavi, biti u Erosu. Taj iskaz shvaća se kao isto što i biti potaknut na iskustvo najispravnijega smisla postojanja. To što je najispravnije jest ono autentično naspram onog vulgarnoga. Ek-statičko značenje postojanja čovjeka pripada iskustvu egzistencijalnoga nabačaja tubitka (Dasein). Svi ovi pojmovi su kao što je poznato credo Heideggerova bitkovno-povijesnoga mišljenja iz razdoblja Bitka i vremena iz 1927. godine (Sein und Zeita). (Heidegger 2018.) Sveza izvorne vremenosti i egzistencije ljudskoga tubitka jest, kako je Heidegger isticao, jednokratan i neponovljiv „temeljni događaj“ (Grundgeschehen). Njegovo značenje se mora pokazati u onoj točki u kojoj se smisao tubitka kao subjektivnosti raspada. (Sutlić 1988.) Drugi naziv za to jest briga (Sorge). Ljudsko postojanje nije tek faktički dano. Ono se mora neprestano razotkrivati ​ na način nesvodiv od bilo koje druge razine bivanja kako se to pokazuje u faktičnosti „postojanja“ stvari i predmeta. Nije stoga nimalo začudno zašto Heidegger u svojim promišljanjima „fenomenologije religioznoga života“ kad je posrijedi tzv. Augustinov neoplatonizam smjera upravo svojevrsnoj „destrukciji novovjekovne ontologije“ s kartezijanskim pojmom subjekta: cogito ergo sum. Bez tog prethodnog koraka desubjektiviranja mišljenja nije moguće krenuti u sve pokušaje okreta/obrata zapadnjačke metafizike, pa je u tom smislu pitanje o slobodi i ljubavi ne samo fundamentalno pitanje filozofije, već i svekolike „sudbine“ postojanja svih bića na Zemlji.

Tubitak (Dasein) stoga znači mjesto pomicanja i pomicanje danih mjesta. Korištenje ove višeznačne njemačke riječi umjesto uobičajenog tradicionalno shvaćenoga pojma „čovjeka“ (Mensch) bez ikakvih drugih primisli znači samo jedno: primat ontologijskoga promišljanja pred ontičkim samorazumijevanjem. Nije novi filozofijski „diskurs“ koji je s Heideggerom zavladao u fenomenologijskome i egzistencijalnome obratu suvremene filozofije tek neka vrsta ekscentrične potrebe razlikovanja mislioca od svojih prethodnika i tzv. suvremenika. Umjesto takvih komentara, valja vidjeti u novome kazivanju pokušaj izvorne otvorenosti onoga što nadilazi granice svekolike subjektivnosti i „humanizma“. Tubitak (Dasein) znači izvorno ljudsko iskustvo, koje, međutim, nije ništa unaprijed lišeno rizika rasapa i pada u bezdan. Pjesnik Friedrich Hölderlin je to opisao kao „bivanje u raspadanju“ (Werden im Vergehen). Kao takvo, tubitak (Dasein) više nije pitanje identiteta ili jedinstva svijesti, već je pitanje potpune intimnosti i gotovo intimne cjelovitosti. To je primarno značenje brige (Sorge), dakle, ono koje upućuje na egzistencijalnu otvorenost bitka u njegovoj cjelovitosti i to kao ono razumijevanje koje pretpostavlja izvorni odnos bitka i tubitka iz same nesvodive otvorenosti odnosa. (Arendt i Heidegger 1998.) Razumijevanje pretpostavlja značenje koje je Heidegger podario njemačkoj riječi Verständnis, a to je značenje stajanja na istaknutome mjestu pomaka koji bitak već uvijek jest. Biti u ovom najispravnijem značenju postojanja bilo bi tada istinski „biti u ljubavi“. Inače, zar bi svoje veličajno ime pojam filozofije mogao tako uzdići do najviših vrhunaca mišljenja da u njemu ne svjedočimo izvornu svezu između ljubavi (philia) i mudrosti (sophon)? Ljubavi nema bez sveze/odnosa spram Drugoga koji može biti odsutan ili prisutan u smislu vremenske otvorenosti onog što jest bit odnosa kao biti vremena (anousia i parousia). Ali ta „bit“, ta izvorna suština/sućina svega što jest proizlazi iz događaja razdvojenosti i težnje ponovnoga stapanja s Jednim. Mnogo godina kasnije, to će biti Heideggerov odgovor na Ludwig Binswangerov prigovor da je njegova filozofija temeljito promislila pitanje o smislu bitka, ali je potpuno zanemarila ulogu i zadaću ljubavi. (Heidegger 2017: 236)

Na seminarima održanim u Zollikonu, Heidegger će odgovoriti rekavši da „ako se ispravno shvati, to jest, u smislu fundamentalne ontologije, Sorge se nikada ne može razlikovati od „ljubavi“ ukoliko ona „shvaćanje bitka“ imenuje temeljnim određenjem ek-statičke vremenske konstitucije Daseina“. (Heidegger 2017: 237) „Ispravno shvaćena“, ljubav znači ekstazu bića kao intenzivno i cjelovito shvaćanje. Ljubav znači zajedničko shvaćanje u shvaćanju dok se događa shvaćanje. Shvatiti znači dohvatiti smisao onoga što bitak jest u svojoj otvorenosti svekolikih bića. Zato ljubav obuhvaća bitak ispred sebe i u sebi, pružajući radikalan uvid u značenje postojanja, koje izlazi u svijet tek kada se svijest o subjektivnosti i subjektivnost svijesti slome unutar samih sebe. Ljubav nije nikad stvar egocentrične praznorječivosti taštine jednog modernoga sebstva. Heidegger je taj pokret proloma tijekom raspadanja, odnosno „postajanja u raspadanju“ nazvao „transcendencijom“. No, nije to „transcendencija“ u skolastičkome smislu niti u kantovskome, jer bi onda njegova potraga za „smislom bitka“ bila već uvijek zatočena unutar metafizičkih granica jezika kojeg smo naslijedili u europskome nihilizmu počevši od Rima i s latinskim posve istisnuli onu veličajnu ljepotu i moć proizvođenja smisla kakav bijaše starogrčki jezik u svim svojim misaonim dosezima. To ukazuje na drugu vrstu vremenosti, onu vrtoglavu temporalnost između pada u bezdan ireverzibilnosti aktualiteta vremena i pred padom u ono neizbježno i nužno Ništa.

Transcendencija ovdje ponajprije znači „preko-prijeći“ ovog navlastitoga bića intenzivno i u potpunosti u prolaznosti međuvremena koje definira trajnost ljubavi. Prijelaz-preko nije nikakva prostorna slika odlaska čovjeka u nepoznato nebo blizine i udaljenosti. Umjesto toga, transcendirati znači nadilaženje svih metafizičkih granica koje su postavljene odnosom fizičkih veličina. U tom sklopu se fizičko određenje bivanja kao što je volja, želja, žudnja pojavljuje svagda u dvoznačnosti jer je riječ o intencionalnosti volje za, želje za, žudnje za predmetnošću bića i nepredmetnošću bitka u njegovoj otvorenosti. U tim određenjima, transcendencija se shvaća kao kretanje s onu stranu prema onome što je s onu stranu sebe, pretpostavljajući i nešto o sebi kao polazište i kao nešto s onu stranu radi onoga što se kretanjem uspostavlja. Ovdje, naravno, kretanje znači gibanje od jednog prema drugome, kretanje koje se razumije od mjesta gdje počinje i gdje prestaje, a ne njegov događaj. Sve ovo što govorim ima svoje fenomenologijsko značenje mislivosti u jeziku kao kazivanju bitka. Potpuno različito od teleologije voljnoga kretanja i njegovih varijacija poput želje, čežnje, žudnje, poriva, transcendencija se shvaća kao bivanje u razmaku. Transcendencija u tom smislu, naizgled paradoksalno, ne može biti shvaćena ni kao transcendentna niti kao imanentna. Ona se pojavljuje samo kao distanciranje koje postojanje jest u „samome sebi“. Zahvaljujući transcendenciji tubitka (Dasein) imenujemo se bićem s onu stranu sebe u samome sebi, a ne nečime što teži za bitkom vlastita bića. Subjektivnost subjekta time je dovedena do iščeznuća.

U već citiranom pismu upućenome Hannah Arendt, Heidegger svojoj jednadžbi ljubavi dodaje ono što bi se moglo smatrati definicijom ljubavi prema bitkovno-povijesnome mišljenju samoga Heideggera. „Amo znači volo, ut sis, kako je Augustin rekao: Volim te – želim da budeš ono što jesi“ (Amo heisst volo, ut sis, sagt einmal Augustinus: ich liebe Dich – ich will, dass Du seiest, was Du bist). Ova definicija preuzeta je, dakle, od sv. Augustina i usko je povezana s Hannah Arendt i njezinim čitanjima sv. Augustina o pojmu ljubavi. Čini se da baš zato proturječi predloženom tumačenju bivanja u (ljubavi) kao bivanja u najvlastitijem smislu postojanja, kao bivanja u međuvremenu, s onu stranu intencionalnoga i osobnoga. Zašto? Zbog toga što se čini da ova Augustinova rečenica, koju možemo pronaći usput u nekoliko Heideggerovih tekstova – čak i onih kasnih – gotovo proturječi Heideggerovoj sustavnoj i postojanoj kritici subjektivnosti volje i svih činova subjektivnosti volje. No, to je očito tako jer je sam jezik našeg kazivanja u svojoj biti određen metafizičkim granicama. Za proboj njihova značenja potrebno je u cijelosti „destruirati“ dvoznačnu narav same „ideje ljubavi“. Željeti i htjeti nije više „isto“, već različito, i mora se moći osloboditi ne samo vladavine subjekta kao takvoga, već i položaja postvarenja same želje u njezinoj moćnoj realizaciji, jer svaka nerealizirana želja dovodi ljubav do stanja čiste neispunjenosti ili nedostatka, što je već Freudova psihoanaliza uvidjela kao problem zvan frustracija i inhibicija. Nije, međutim, stvar u želji koja ostaje nerealiziranom kad je posrijedi misterij ljubavi. Daleko je teži problem u tome što je „ljubav na Zapadu“, da se poslužim sintagmom Denisa de Rougemonta, pitanje odnosa slobode i stvaranja onog što pripada umjetničkome svijetu čiste poetizacije života. Bez toga, ljubav ostaje u svojoj goloj faktičnosti ili „animalizam“ ili „spiritualizam“, a oboje su samo metafizički narativi jednog te istoga u razlikama, prirodnosti ili duhovnosti kao redukcije smisla bitka na ono što život u njegovoj dubini i punini osiromašuje u njegovoj složenosti.

Kritika metafizike je za Heideggera prije svega kritika volje, a ako je metafizika sama po sebi problem prevladavanja, onda prevladati metafiziku znači prevladati moć volje i volju za moć koja određuje modernu subjektivnost. Po Heideggerovom mišljenju, volja uvijek želi samu sebe, ona je samoreferentna. A samoreferencija predstavlja temeljnu strukturu subjekta. Stoga se htijenje poistovjećuje s „voljom za moć“ i „voljom za voljom“ (Arendt i Heidegger 1998: 31; Arendt, 1929/1996: 37-38). U konzekvenciji, nestanak ovog okvira samoreferencije označava, dakle, iščeznuće i same volje. Gdje je onda izlazak iz začaranoga kruga metafizike? Ne zacijelo u hiperprodukciji volje za moć, već očito u njezinu „prevladavanju“ što je bilo izvedeno na navlastit način već u Nietzschea i njegove kritike zapadnjačke filozofije u cjelini od Platona do Hegela kao nihilizma. (Paić 2021.) Problem s kojim se susrećemo u ovom heremeneutičkome usporednome čitanju Heideggera i Arendt preko pojmova sv. Augustina jest u tome što odnos bitka kao volje za moć u smislu apsolutnoga htijenja za Drugim mora pokleknuti pred milošću i nesvodivošću ljubavi onog trenutka kad se ljubav u svojem duhovno-duševnome očitovanju pojavljuje kao transcendencija tjelesne žudnje za Drugime. I ta je transcendencija istodobno ono prelaženje preko granica metafizike i ostajanje u njezinoj nužnosti drukčijeg načina „subjektiviranja“. Čovjek nije anđeo, a struktura brige (Sorge) samoga tubitka upućuje svagda na izlazak iz okovanosti tijelom i njegovim materijalno-formalnim uvjetima postojanja. Ljubav nije samo uvjet mogućnosti drukčije shvaćene slobode čovjeka, već i smisao istinske egzistencije njegova načina bitka u zajedništvu s Drugima. Drugim riječima, egzistencija se samo s pomoću volje kao ljubavi u njezinoj slobodnoj komunikaciji s Drugime vodi na autentičan način prelazeći granice i pukoga „fizikalizma“ (prirode/tijela) i pukoga „spiritualizma“ (duše/duha).

Analiza disertacije Hannah Arendt o sv. Augustinu

Arendtina doktorska disertacija sastoji se od tri dijela, dok prva dva dijela sadrže po tri poglavlja. Naslov prvog dijela je „Amor qua appetitus“ (ljubav kao žudnja ili požuda), a naslov drugog dijela je „Stvoritelj–Stvorenje“ (ljubav u odnosu između ljudi ili stvorenja i stvoritelja); naslov trećeg dijela je „Vita socialis“ (društveni život). U knjizi Ljubav i sv. Augustin (Love and Saint Augustine) koja je objavljena 1996. godine u izdanju Chicago University Pressa, jedna od priređivačica, Joanna Vecchiarelli Scott govoreći o izvorima i kritičkim uvidima u strukturu postavki samoga teksta pokazuje kako je upravo njezin prijatelj i također Heideggerov učenik, Hans Jonas, još 1930. godine u Göttingenu objavio svoje prvo filozofijsko djelo naslovljeno Augustin i pavlovski problem slobode (Jonas 1930), ali za razliku od Arendt i njezine doktorske disertacije 1929. godine kod Heideggera i Jaspersa, on je usmjerio pozornost na kasne Augustinove spise. Sam je Jonas kazivao o Arendtinovoj nakani i projektu kao o nečemu što pripada njezinu „čitanju u kombinaciji s Jaspersovom djelom u to doba“, a posrijedi je naravno utjecaj njegove filozofije egzistencije ne samo na njemačkim sveučilištima. (Jaspers 1976) Pritom je Augustinov spis Ispovijesti (Confessiones) imao bitnu ulogu u razumijevanju odnosa između augustinizma i protestantizma. (Joanna Vecchiarelli Scott, u: Arendt, 1929/1996: xv) Dodat ću ovome i da je drugi izvor neizravne „komunikacije“ s filozofijskim nasljeđem sv. Augustina povezan s analizom problema odnosa egzistencije i vremena u filozofijskome mišljenju Kierkegaarda, a upravo su i Jaspers osobito i ne slučajno Heidegger u svojim predavanjima o Kierkegaardu i Schellingu uspostavili novi misaoni pristup ovome „egzistencijalnome obratu“ suvremene filozofije koji ima svoje tragove u spisima sv. Augustina. No, nitko osim Hannah Arendt nije na tako pronicljiv način augustinizam oslobodio stroge teologijske fiksiranosti na pitanja odnosa Boga i čovjeka, vječnosti i vremena, Božje i ljudske države, te usmjerio način shvaćanja biti ljubavi u prostor-vrijeme susreta s nadolazećom budućnošću polazeći od pojma ljubavi kao „novoga početka“.

Ljubav kao žudnja naviješta budućnost, dok se ljubav prema Stvoritelju bavi zapamćenom prošlošću. Od ta tri, dilectio, proximi i caritas potonja se doživljava kao najosnovnija, na koju su usmjerene prve dvije. Hannah Arendt u svojim djelima pokušava preusmjeriti i nadopuniti Heideggerovu filozofiju i to valja imati na umu čak i u strukturi političkoga mišljenja radikalne kritike totalitarizma. (Paić 2022: 39-66) Razlika je spram Heideggera u tome što Arendt naglašava „natalnost“ ili životodajnu urođenost u svijetu umjesto „bitka-k-smrti“ (Sein-zum-Tode). Nadalje, njezin je interes u mišljenju i djelovanju usmjeren na mogućnosti tvorbe autentičnoga ljudskog zajedništva ili pluralnosti umjesto egzistencijalnog solipsizma Jemeinigkeita u Heideggera; ona odgovara svojom amor mundi na njegovu kritiku zapalosti (Verfallenheit) čovjeka u tjeskobnome svijetu bezličnosti i otuđenja. Posebno valja istaknuti kako Arendt podaruje alternativu ovom egzistencijalnome udesu samstvenoga čovjeka i to na taj način što filozofijsko-politički uspostavlja gotovo nužnost drukčijeg promišljanja onoga što pripada području „javnosti“ (Kerekes 2022: 8–10 ).

Njezina doktorska disertacija izvrstan je primjer konceptualne analize, pojašnjenja i razlikovanja, gdje se pojam ljubavi ispituje na temelju više od četrdeset augustinskih djela (uključujući Ispovijesti, O sretnom životu, O dobru braka, O državi Božjoj, O kršćanskoj doktrini, O slobodnoj volji, O milosti, O redu, Solilokviji, O Trojstvu itd.). Arendt istražuje nekoliko oblika augustinskoga pojma ljubavi, koje sam Augustin nije uvijek dosljedno koristio. Pritom donosi terminologijsku odluku pred kraj prvog dijela: riječi amor, caritas i dilectio, koje Augustin uglavnom koristi kao sinonime, tumači na različite načine, uzimajući u obzir prijevod Novoga zavjeta s grčkoga na latinski (amor=eros, dilectio=storge, caritas=agape). Amor je dakle appetitus/želja, caritas je odnos s najvišim dobrom, a dilectio je odnos sa samim sobom i svijetom (podrijetlom iz caritas). Amor kao čežnja je stoga najopćenitiji pojam ljubavi, dilectio je ljubav prema sebi i bližnjemu, caritas je, naposljetku, ljubav prema Bogu i prema „najvišem dobru“.

„Život proživljen u caritasu usmjeren je prema cilju koji je u načelu izvan svijeta, a stoga i izvan caritasa. Caritas nije ništa drugo nego put koji čovjeka povezuje s njegovim konačnim ciljem.“ (Arendt 1929/1996: 23)

Ovo su oblici ljubavi koje u disertaciji Hannah Arendt o pojmu ljubavi u sv. Augustina možemo sažeti na sljedeći način: 1. Amor sui: ljubav prema sebi, koja ima dva različita značenja: 1.1. to je polazište očajničke potrage za sobom („Postao sam pitanje za sebe“), 1.2. ljubav koja ne traži, koja proizlazi iz caritasa, što odgovara poretku ljubavi. U caritasu, sebstvo postaje sekundarno zbog vječnosti, a ljubav postaje objektivni obrazac svekolika ponašanja (Arendt 1929/1996: 25–26). 2. Appetitus, želja za stjecanjem određenoga predmeta. (Arendt 1929/1996, 20–21)3. Amor amoris Dei: čežnja za ljubavlju Božjom usmjerava čovjeka prema njegovom izvoru ꟷ Stvoritelju. Sjećanje igra ključnu ulogu, razotkrivajući da odnos s Bogom već postoji. 4. Dilectio mundi: ljubav prema svijetu, koja našom voljom svijet koji je stvorio Bog čini njegovim domom, a čiji je predmet stoga stvar svijeta i ljudi. Ljubav prema svijetu čini svijet svjetovnim. (Arendt 1929/1996: 42–43) 5. Dilectio proximi (ljubav prema bližnjemu, dilectio fraterna): zapovijeda nam da ne činimo drugima ono što ne želimo da oni čine nama (Arendt 1929/1996: 26, bilješka 2) 6. Agape: pojavljuje se samo u bilješci u disertaciji (Arendt 1929/1996: 26, bilješka 1); ovdje je Arendt poistovjećuje s caritas. Jednakost ljudi u grijehu koji potječe od Adama izražava se u međuovisnosti i uzajamnoj ljubavi (diligere invicem). Izborom caritas, odnos s Drugim izražava se u slobodno preuzetoj dužnosti. Prakticiramo uzajamnu ljubav jer u tom procesu iskazujemo svoju ljubav spram Boga. Prema Arendt, utjecaj stoicizma može se razotkriti u tome što se kršćanska zajednica shvaća kao tijelo, a pojedinac kao dio tijela, tako da uzajamna ljubav postaje ljubav prema sebi/diligere seipsum (Arendt 1929/1996: 86–89)

Fundamentalna analiza augustinskoga pojma ljubavi koju je izvela Hannah Arendt jest njezino jasno razlikovanje između cupiditas i caritas. Arendt pritom koristi različite oblike pojma ljubavi, ponovimo to još jednom za potrebe interpretativnoga okvira daljnje analize, što uključuje amor, caritas i dilectio. (St. Augustine 1991) Amor je appetitus (želja) koja se obično shvaća kao žudnja ili čežnja i predstavlja najopćenitiju strukturu ljubavi; dilectio se, pak, odnosi na ljubav prema sebi, bližnjima i svijetu; caritas predstavlja najviši oblik ljubavi. To je ljubav prema Bogu i prema najvišem Dobru. Metodologija koju je Arendt koristila u svojoj disertaciji jest odrediti bit caritas otkrivanjem najvažnijih značajki cupiditas i tek nasuprot cupiditas dobivamo pravi put do caritasa. Ljudska bića postoje u faktičkome smislu, ali njihovo značenje još nije očito. Na pitanje što znači živjeti u svijetu ili čemu služi ljudski život ne može se jednostavno odgovoriti na temelju faktičkoga postojanja. Prema Augustinu, postoje tri bitne kategorije za klasifikaciju stvari u svijetu: esse, vivere i intellegere. Već je iz ovoga razvidno koliko njegovo mišljenje ima bitnu ontologijsku strukturu za političku antropologiju Hannah Arendt koju je iznijela eksplicitno u knjizi Vita activa. (Alosyus 2024.) U smislu esse, kamen, drveće i druge vrste prirodnih stvari također se mogu nazvati bićem, dok životinje također žive u svijetu poput ljudskih bića. Samo inteligencija čini razliku između ljudskih bića i druge dvije vrste stvari. Riječ intellegere etimologijski upućuje na međusobno čitanje, biranje ili sakupljanje, i od početka se odnosi na sveze s cjelinom bitka. Stoga je posrijedi traganje za smislom svojeg postojanja u zajedništvu s drugim bićima.

U tom smislu možemo reći da je jedna od najvažnijih značajki intellegerea refleksivno mišljenje, tj. postavljanje pitanja (quaestio mihi factus sum). Refleksivnost pripada ljudskome umu kao ono što metafizički određuje strast za mišljenjem bitka polazeći od razmišljanja i razumijevanja bitka u njegovoj otvorenosti onkraj svih granica zadanih logičkom uporabom jezika. Arendt u svojim razmatranjima koristi quaestio iz Augustinovih Ispovijesti kao početnu temu za svoju filozofijsku analizu. Postaviti ovo pitanje znači započeti cjeloživotni zadatak promišljanja temeljnih odnosa ljudskoga bića prema svijetu, Bogu i drugim ljudskim bićima. Samo u tom svjetlu treba razumjeti da je sv. Augustin bio i stvaratelj problema, kao i lutalica, tragatelj usmjeren istini, onaj koji čini pogreške upravo zbog toga jer traži istinu posvećen ideji i zbilji ljubavi kao svezi božanske milosti i ljudske suosjećajnosti.

U Arendtinom čitanju sv. Augustina, appetitus predstavlja egzistencijalnu svezu između fundamentalno izoliranih pojedinaca i ostatka stvarnosti u svijetu. Bez appetitusa, ljudsko biće koje postavlja quaestio i kreće na izlazak iz svijeta zapalo bi u kartezijanski cogito, nematerijalnu „misleću stvar“ koja gleda u vlastite misli odvojena od svijeta. Cupiditas i caritas pokazuju se kao temeljni izrazi ovog urođenoga appetitusa. Cupiditas i caritas imaju istu strukturu utoliko što su obje usmjerene prema željenim stvarima, ali njihovi željeni objekti (amatum) čine razlike. Zbog različitih željenih objekata, mogu voditi do potpuno različitih odredišta. Cupiditas se smatrala lažnom ljubavlju (amorom), koja se lijepi za svijet i stoga je svjetovna, dok je caritas, koja se nazivala pravom ljubavlju (amorom), usmjerena spram vječnosti i stoga apsolutnoj budućnosti. (Arendt, 1929/1996: 18-36.)

Sada ću pokušati sažeto iznijeti osnovne značajke cupiditas i caritas. (1) Prva značajka cupiditas jest strah. U cupiditas smo neprestano potaknuti željeti dobra koja su izvan nas u uvjerenju da time možemo postići blaženstvo. Ali, ubrzo se cupiditas može vratiti strahu (metus), jer ta dobra koja su ovosvjetovna možemo izgubiti u bilo kojem trenutku života. Sve dok želimo res temporales (vremenske stvari), stalno (po)stojimo u toj prijetnji. Stoga, cupiditas habendi može postati metus amitendi u bilo kojem trenutku. Budući da su temporalia bona u toku dolaska i prolaska ili stvaranja i raspadanja, nemamo moć preuzeti nadzor nad našim životom. Na kraju, i sam život jest ugrožen smrću, što život neumitno dovodi do njegova kraja. (2) Druga značajka cupiditas jest ovisnost ili ropstvo. Arendt shvaća cupiditas kao ukidanje/prevladavanje („Aufhebung“) izolacije pojedinca. Što to znači? Izolacija, naime, podrazumijeva da je pojedinac još uvijek odvojen od vlastitoga bonuma. Potrebno je izaći iz ove izoliranosti želeći dobro koje leži izvan nas samih u svijetu. Cupiditas ovisi o bonumu, te upravo zbog toga ne ispunjava vlastito dobro. U tom smislu, čovjek je lišen neovisnosti; nije samodostatan (sibi sufficit). (3) Treća značajka može se nazvati raspršenošću (dispersio). Ljudsko biće neprestano je raspršeno u svijetu žudeći za stvarima koje su izvan njegova nadzora. Svi danas žele ovo, a sutra ono i sve je svojevrsni kaos nemogućnosti zadovoljenja ljudskih želja. Ova vrsta raspršenosti može se smatrati stvarnim bijegom od pravog ja. Kako to tvrdi Hannah Arendt, sv. Augustin katkad govori o ovoj raspršenosti kao izgubljenosti što je usko povezano s izrazom curiositas, nekom vrstom znatiželje za nečim što bi moglo biti korisno za život. Iz ovoga možemo zaključiti da cupiditas ne može dovesti ljudsko biće do beate vivere.

Zato je zadaća i uloga ljubavi kao caritasa dalekosežno bitna za razumijevanje i filozofije i teologije, ali ponajprije onog što bismo u Heideggerovu razumijevanju stvari same nazvali smislom bitka. Upravo caritas pokazuje posve suprotne značajke i usmjerenja. U Arendtinom čitanju, caritas se temeljio na povratku sebi potaknutom „quaestio mihi factus sum“. Augustin, otuda, smatra da samo kroz iskustvo samopovratka sebi ljudsko biće može razotkriti Boga kao singularni događaj onog spasonosnoga. Samo-razotkrivanje čovjeka u svijetu se pojavljuje zajedno s razotkrivanjem Boga. Ljudi vole Boga kao svjetlo, kojeg ljudsko biće ne može biti lišeno u prolaznosti vremena, jer dimenzija vječnosti (aeternitas) dolazi do posebnoga izražaja u caritasu. Bog je apsolutna aeternitas za ljudsko biće, a apsolutnost budućnosti ne može se raspršiti već proširiti ili rastegnuti (non distentus sed extentus). Prema Hannah Arendt, ovaj extentus implicira istinsko inhaerere deo, a može se dosegnuti samo u transcendenciji. Ovo transcendere može se dogoditi, pak, samo u takozvanom samoodricanju od sebstva izloženoga izvanjskome svijetu materijalnih potreba. Razlog samoodricanja leži u spoznaji da je Bog apsolutna budućnost. Arendt to iskazuje na sljedeći način:

„Predviđajući vječnost (apsolutnu budućnost) čovjek želi vlastito buduće ja i poriče ja-sebe koje pronalazi u zemaljskoj stvarnosti. U samomržnji i samoodricanju [B:03 3155] mrzi i poriče sadašnje, smrtno ja koje je, uostalom, Božje stvorenje. Kriterij dobra i zla u ljubavi nije samoodricanje zbog drugih ili Boga, već zbog vječnosti koja je pred nama.“



(Arendt, 1929/1996., str. 30)

Hannah Arendt u svojem tumačenju sv. Augustina predstavlja dvije vrste ljubavi. Prvo, ona razmatra ljubav kao žudnju (appetitus), koja počinje iskustvom nedostatka i vezana je za određeni predmet koji potiče samu žudnju. Žudnja tako pruža potrebnu pokretačku snagu subjektu da osvoji objekt, koji se doživljava kao dobar. Žudnja je stoga vrsta kretanja i završava tek kada se objekt dostigne i uživa u njemu. Međutim, kada se to dogodi, žudnja se brzo degenerira u strah od gubitka onoga što se voli, jer čak i ako predmet žudnje opstane, sam život nestaje. Dakle, smrt postaje najveći strah koji ovladava sebstvom, a ono što istinski žudi jest sloboda. Arendt ukazuje na iskustvo smrti prijatelja u Augustinovim Ispovijestima. Sv. Augustin, naime, nadasve dirljivo izražava što je taj gubitak značio za njega i kako je „postao pitanje samom sebi“. Kako bi se izbjegla strah i bol gubitka, Hannah Arendt tvrdi da se sv. Augustin okreće vlastitoj unutrašnjosti i „nastavlja lišiti svijet i sve vremenite stvari njihove vrijednosti i relativizirati ih“. (Arendt 1929/1996: 30) Slijedom toga, Arendt primjećuje da je ljubav kao žudnja uvijek stanje zaborava. Čovjek nužno zaboravlja sebe u potrazi za voljenim, a strah od gubitka vodi do zaborava svijeta.

Ljubav kao sjećanje

Ocrtavajući drugi način ljubavi, Arendt se oslanja na Augustinovu raspravu o sjećanju u Trojstvu i istražuje što je to što zaljubljeniku omogućuje da nešto zamjećuje kao dobro, kao nešto što se može voljeti. Iako ni „pravda“ ni „sreća“ nisu iskustvo ovoga svijeta, imamo duboku intuiciju o tome što su „pravda“ i „sreća“. Dakle, sv. Augustin tvrdi da to moraju biti iskustva dana u čistoj svijesti. Zbog toga je sposobnost pamćenja ta koja omogućuje ljubljenome pristup tim intuicijama dok se upušta u ljubav. Oslanjajući se na sv. Augustina, Arendt tvrdi da, za razliku od prvog načina ljubavi-kao-žudnje, ova ljubav-kao-sjećanje uvlači sebe u potragu za vlastitim podrijetlom i u konačnici u prisutnost Boga Stvoritelja. Dok je prvi način ljubavi obilježen strahom od smrti, ovaj drugi način ljubavi obilježen je zahvalnošću za rođenje i postojanje, što je za Arendt sposobnost za nove početke ili ono što ona naziva „natalnošću“. Kroz ovo putovanje sjećanjem, ljubljeni shvaća da voli jer je bio voljen. Ljubljeni je oslobođen solipsističke žudnje i intimno ga dira i preobražava želja Boga, Voljenoga, za ljubavnikom ili ‘ljubav Božje ljubavi’ (amor amoris Dei). (Arendt, 1929/1996: vii)

Ova transformacija želja i ljubavi u prisutnosti Boga u samu ‘ljubav ljubavi’, apsolutnu ljubav koja smjera dalje od posebnosti postojanja, ono je što ljubav čini nesvjetovnom prema Hannah Arendt. Ljubljeni izabire prebivati ​​ne u svijetu, već u Voljenom, pretvarajući tako svijet u ‘pustinju za izolirano postojanje čovjeka’. (Arendt, 1929/1996: x) Nadalje, Arendt tvrdi da ova vrsta ljubavi svodi jedinstvenost Drugoga na istovjetnost bića koje je stvorio Bog.

„I kao što ne volim sebe kojeg sam stvorio pripadajući svijetu, tako ne volim ni svojeg bližnjega u konkretnome i svjetovnome susretu s njim. Naprotiv, volim ga u njegovoj stvorenosti. Volim nešto u njemu, upravo ono što on sam po sebi nije: „Jer ne ljubiš u njemu ono što jest, nego ono što želiš da bude.“’(Arendt, 1929/1996: xi)

Postoji li uopće „novo razumijevanje ljubavi“?

Hannah Arendt tako promišlja o neskladima i neuspjesima u našem voljenju. U ljubavi-kao-žudnji volimo do samozaborava i od Voljenoga i svijeta pravimo idola. U ljubavi-kao-sjećanju istinski otkrivamo izvor vlastitoga bića u Bogu, ali svijet i drugoga svodimo na puke fantazme. U prvom vidimo samo vlastitu žudnju. U drugom vidimo samo Boga, naše podrijetlo i izvor. Nije kao da su njezina razmišljanja o ljubavi čisto teorijska, već odgovaraju specifičnim načinima postojanja u svijetu. Ako se ljubav shvaća kao žudnja, onda su jedina rješenja dostupna ljubljenima hedonizam ili njegov protuotrov, stoički shvaćena ataraksija. To je stanje bića u kojem se čovjek čini imunim na svijet kako nikada ne bi osjetio iskustvo gubitka. Ako se ljubav shvaća kao sjećanje, onda su kršćaninu dostupne ove opcije: ponajprije duhovnost, koja je odvojena od socioekonomskih i političkih stvarnosti svijeta ili njezina suprotnost, militantni sekularizam. Jedan način ljubavi gleda u apsolutnu budućnost, drugi u apsolutnu prošlost; oba su bijeg u bezvremenost, jer nijedan se ne bavi sadašnjošću. Ako ovo promislimo radikalno, vidjet ćemo nešto zapanjujuće. Istinska ekstaza ili dimenzija ljudske vremenosti nije tzv. sadašnjost u smislu aktualnosti, već budućnost iz koje se i sama prošlost pojavljuje u drugome svjetlu od one faktički dogođene. Uostalom, to je nasljeđe Heideggerova razumijevanja smisla bitka iz izvorne otvorenosti vremena kao onog što tubitku podaruje ekstatičnost i predbježnost u ono što „nije“, već se događa u očekivanju nadolazećega i u promjeni onog doživljenog u prošlosti.

U trećem poglavlju prvog dijela (Ordinata dilectio), Arendt suočava ljubav definiranu kao želju s kršćanskim idejama. Kod sv. Augustina, osoba koja živi u caritasu posjedovat će „vrhovno dobro“ i, kao da se „vraća“ iz vječnosti, može objektivno utvrditi red i opseg želja (ljubavi) za svjetovnim stvarima. U tom objektivnome poretku, ljubav prema svijetu je sekundarna i derivativna. To je svjetovno transcendentna referentna točka koja definira postojeći svijet, stvari i njihove odnose. Nakon „povratka“, vlastiti život također postaje objektiviran kao puka stvar koja se koristi. Ljubav prema redu nije identična ljubavi definiranoj kao želja, jer je potonja određena svojim predmetom, a uređena ljubav određuje ono što je iznad nas, pored nas i ispod nas:

„Ono što je iznad nas je ‘najviše dobro’ i stoga se mora voljeti radi sebe samog; dok sve ostalo – nas same, našeg bližnjega i naše vlastito tijelo – treba voljeti samo prema najvišoj svrsi.“ (Arendt 1929/1996, 33, na temelju Kršćanske doktrine).

Poredak ljubavi znači potpuno drugačiji odnos prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi od odnosa koji proizlazi iz ljubavi kao žudnje. Sokrat je još vjerovao kao što je razvidno u Diotiminu govoru u Platonovoj Gozbi da čovjek ne prestaje težiti dobru i lijepom kroz eros u sebi, penjući se ljestvama: ljubav prema jednom tijelu → ljepota otkrivena u mnogim tijelima → ljubav prema državnim institucijama, zakonima → ljubav prema idejama → promišljanje ideje dobra; od prokreacije u tijelu do prokreacije u duši/duhu. (Platon 2006) Kod sv. Augustina je, pak. erotski poriv lišen svoje orijentacije prema dobru. Čovjek je sposoban činiti zlo iz same ljubavi prema zlu. Ovdje ljubav ne naglašava nešto pozitivno, već je vrijednosno neutralna i nepouzdana za orijentaciju. Ljestve ljepote se tako mijenjaju (početna i krajnja točka): početna točka više nije čovjek koji se uspinje s erotskim žarom, već čovjek bespomoćan bez božanske milosti i ljubavi, nesposoban sam pobjeći od svoje bijede. Krajnja točka više nije ideal ljepote i dobrote, već božanska pravednost. Na prvoj točki augustinske ljestvice ljubavi nalazimo tjelesne stvari koje pružaju užitak posredovan osjetilom dodira. Materijalne tvorevine (corpus) također se na odgovarajući način prilagođavaju našim drugim osjetilima. Zatim dolazi ljubav prema životnome svijetu: „iskušeni životom, ovim životom koji sada živimo na zemlji, zbog određenih proporcija naše ukrašene prirode“; nakon toga spominje prijateljstvo među ljudima, koje je dvolično: slatko, ali primamljivo na grijeh:

Sv. Augustin suprotstavlja neuredne i neumjerene sklonosti (čiji su predmeti konačna dobra umjesto Boga) s uređenom ljubavlju (ordo amoris) koja je kasnije u potpunosti odredila smjer i vladavinu europske tradicije. Pozitivno izlaganje doktrine ordo amoris može se naći u prvoj knjizi O kršćanskoj doktrini. (Augustine 2008) Poredak ljubavi nije samo niz, već redoslijed stvari koje treba voljeti i način da ih se voli kao ispravno definirani predmeti ljubavi. Kršćanska doktrina temelji se na zapovijedi ljubavi u Mateju 22:37: “Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom pameti svojom! To je prva i najveća zapovijed. A druga je njoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i djela Proroka.“ Ljubav prema sebi kao dušama, ali čak i prema svojim tijelima, sama je po sebi razumljiva, ne treba je zapovijedati (Augustine 2008: 63): „Jer samo luđaci sumnjaju da čovjek voli sebe i da želi biti koristan samome sebi.“.

Kad imamo to u vidu, onda je jasno zašto Hannah Arendt kao Židovka, koja je svoje židovstvo osvijestila tek kad je morala svoje nijemstvo braniti univerzalnim pravilima zapadnjačke odnosno europske tradicije kantovskoga kozmopolitizma i ideja demokratske tvorbe građanstva koje ne potire ni ljudska ni građanska prava u ime vodeće nacije koja državi daje legitimnost vladavine nakon što je Njemačka i Europa bila pokorena nacističkom eugenikom „krvi i tla“ i razaranjem/uništenjem Židova u Holokaustu, usmjerava svoje filozofijsko-političko mišljenje u doba totalitarnoga pomračenja svijeta polazeći od sv. Augustina i njegova pojma ljubavi. No, to što je ovdje jasno nije uopće bjelodano u rascijepljenoj faktičnosti suvremenoga svijeta kojeg vode logika tehnosfere, mahnitost autokratskih tiranija i svodivost čovjeka na goli život spram kojeg se bezuvjetna milost i mudrost ljubavi pokazuje kao nešto čak i više od vjere i nade u spasonosnu nadolazeću budućnost. Ljubav nadilazi granice „jezika ravnodušnosti“ kojim ono milosrdno u svojoj strastvenoj posvećenosti Drugome nosi sav patos i sreću ovog življenja „sada“ i „ovdje“ među ljudima i svim drugim bićima. Ljubav nije tek intimno stanje ustreptalosti duša. Ona je beskrajna mudrost i stanje duhovne sabranosti koja nam osvjetljava horizont već odavno zatamnjen svekolikim pomračenjima smisla bitka.

Zaključak

Moje stajalište o filozofijsko-političkim postavkama Hannah Arendt iznosio sam u brojnim knjigama i studijama i svodi se na to da je smatram uz Carla Schmitta i Lea Straussa, te Franza Neumanna najznačajnijom modernom teoretičarkom politike uopće. Po radikalnosti ideja, načinu njihove beskompromisne obrane u javnome diskursu, zaslužuje posve drukčije mjesto u povijesti javnih djelovanja intelektualaca 20. stoljeća. Iako je u svojoj tipologiji subverzivnih zagovornika liberalno-demokratske misli i kazivanja sir Ralf Dahrendorf (Dahrendorf 2008) svrstava u skupinu tzv. Erazmovaca, odnosno mislilaca liberalizma poput Bobbia, Arona, Berlina i Poppera koji su se jedini oduprli kušnjama ideologijskoga pada u okrilje totalitarizma, potrebno je taj stav kritički dekonstruirati. Nikakav Erazmo Rotterdamski ne može biti uzor za Hannah Arendt u njezinome javnome djelovanju, već samo Sokrat, Spinoza, Benjamin i ona sama uz razne gotovo anonimne tribune demokratskih pokreta za građanska i ljudska prava u Americi i diljem svijeta. Zato njezino političko mišljenje, a isto vrijedi i za koncept filozofije kao „života uma“ koji nadilazi granice metafizičkih doktrina, ne može biti svedeno ni na kakav „izam“ bilo kakve ideologije. Hannah Arendt je paradigmatski primjer intelektualke na tragu velike tradicije univerzalizma i republikanizma Kanta, ali isto tako i nužnosti obrane partikularnih prava naroda poput židovskoga u obrani njegove državno-kulturne opstojnosti, što u konzekvenciji vrijedi i za sve druge kontingentne primjere ljudskoga identiteta u stanju njihove potlačenosti i ugroženosti.

Filozofija ne može spasiti svijet od ove rastuće tehnološke simulacije življenja i nadomjesnih strategija erotsko-prijateljskih konekcija bez tajne. Sve će se još više ubrzati i sve će ubrzo biti globalna distopija pseudo-života koji je utoliko dosadniji i neinventivniji ukoliko je reduciran na računanje, planiranje i konstrukciju. Ljubav koja ne može biti iluzija vječnosti kao i sloboda koja joj podaruje bestemeljnu kontingenciju postojanja u svakome trenutku kao i ovaj svijet u svojoj divnoj faktičnosti može propasti u bezdan. U svakome trenutku sve može nestati kao i sjećanje na ono što je bilo i dogodilo se iako nam se činilo da je to jednom i zauvijek. Ne zaboravimo nikad ove riječi Hannah Arendt iz njezina spisa Ljubav i Sveti Augustin.

ʺTo je sjećanje a ne očekivanje (primjerice, očekivanje smrti kao u Heideggerovu pristupu), koje podaruje jedinstvo i cjelovitost ljudskoj egzistenciji.ʺ (Arendt, 1929/1996: 56)

Sjećanje kao očekivanje da će ljubav ponovno i nenadano zasjati u trenutku koji nadilazi metafizički horizont vremena i ujedno ga čuva gotovo nedirnutim u ovo doba pomračenja svijeta i njegovih lažnih vrijednosti…

Literatura

Agamben, Giorgio (2004) State of Exception. Chicago: The University of Chicago Press.

Alosyus, Mark (2024) Movements of Thinking and Loving in Augustine: Rereading Augustine in the Light of Hannah Arendt. London-New York: Routledge.

Arendt, Hannah (1929/1996) Love and Saint Augustine. Chicago & London: Chicago University Press.

Arendt, Hannah (1991) Vita activa. Zagreb: A. Cesarec.

Arendt, Hannah i Heidegger, Martin (1998) Briefe 1925–1975. Frankfurt/M: V. Klostermann.

Aristotel (1982) Nikomahova etika. Zagreb: SN Liber.

St. Augustine (1991) Confessions. Oxford: Oxford University Press.

St. Augustine (2008) On Christian Teaching. Oxford: Oxford University Press.

Badiou, Alain (2016) Éloge de l’amour. Pariz: Flammarion.

Bluhm, Harald (2016) „Arendts Plato – unter besonderer Berücksichtigung ih­res Denktagebuches“ ,https://www.hannaharendt.net/index.php/han/article/view/348/635

Dahrendorf, Ralf (2008) Iskušenja neslobode: Intelektualci u doba kušnje. Zagreb: Prometej.

Derrida, Jacques (1994) Politiques de l’amitié: Suivi de L’oreille de Heidegger. Pariz:Galilée.

Grumett, David (2000) „Arendt, Augustine And Evil“, https://doi.org/10.1111/1468-2265.00128

Heidegger, Martin (2011) Phänomenologie des religiösen Lebens. Gesamtausgabe, sv. 60. Frankfurt/M: V. Klostermann, 2. prerađeno izd.

Heidegger, Martin (2017) Zollikoner Seminare. Gesamtausgabe, sv. 89. Frankfurt/M: V. Klostermann.

Heidegger, Martin (2018) Sein und Zeit. Gesamtausgabe, sv. 2. Frankfurt/M: V. Klostermann.

Husserl, Edmund (1976) Kartezijanske meditacije: Prilog fenomenologiji intersubjektivnosti. II. Zagreb: CKD.

Jaspers, Karl (1976) Augustin. München: Piper. 2. izd.

Jonas, Hans (1930) Augustin und das paulinischeFreiheitsproblem: eine philosophischer beitrag zur genesis der christlich-abendländischen freiheitsidee. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht.

Kerekes, Erzsébet (2022) „Hannah Arendt on the Augustian Concept of Love“. Journal for the Study of Religions and Ideologies. Vol. 21, br. 63. zima. 3-33.

Paić, Žarko (2017) Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu. Zagreb: Matica hrvatska.

Paić, Žarko (2021) Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu. Zagreb: Litteris.

Paić, Žarko (2022) „The Mistery of the New Beginning: Hannah Arendt and the Political in Modern Times“, u: The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control. Cham: Palgrave Macmillan. 39-66

Plato (1966) Plato in Twelve Volumes. Vol. 1. Harvard University Press; William Heinemann Ltd: Cambridge, MA – London.

Platon (2006) Symposion. Hamburg: Reclam.

Quartz, Christoph (2018) Platon und die Folgen: Cham: Springer.

Sutlić, Vanja (1988) Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit-a“ i okolnih spisa. Zagreb: A. Cesarec.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026