Copyright ©2026 Žarko Paić

Sveta ravnodušnost Don Quijotea

José Ortega y Gasset i pitanje o smislu umjetnosti

(Poglavlje iz knjige Tehnosfera, sv. 3. Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

September 9, 2025
Sveta ravnodušnost Don Quijotea
José Ortega y Gasset

Uvod: Što nakon vjere u napredak?

Španjolci ne mogu „filozofirati“ ni s čekićem niti s dlijetom. Ne mogu od jezika praviti metafiziku. Razlog leži u tome što je već uvijek natopljen mediteranskim sokovima ekstatične tjelesnosti na rubu između divljine osjećaja i doživljajnoga događaja koji se preobražava u sliku mnogo prije no što je čak izgovoren. No, mogu nešto što nitko u zapadnjačkoj filozofiji nikad nije uspio čak i da se postavio na glavu poput izokrenuta safirnoga Buddhe. Ono što mogu dolazi iz kraljevstva subjektivnosti. S njime otpočinje moderna europska književnost. A ona se otvara kroz pojavu jednoga lika bez kojeg ne možemo razumjeti zašto se suvremena umjetnost dehumanizira. Zašto postaje tehničkim sklopom ravnodušnosti čovjeka i njegova svijeta. U trenutku estetiziranja ljudske egzistencije kao tehničke opredmećenosti bitka iskrsava produktivno ludilo slobode. Nije to lažan život u oblacima, neka vrsta idealizma bez ideje (eidos) iz koje sve zbiljsko nalazi svoj razlog opstojnosti. Ne, pojava je to s kojom život ima lik plemenite transcendencije zbilje kao opsjene. Lik je, dakako, Don Quijote, bistri vitez od Manche, plemenit i tužan, koji svoj jedini život posvećuje onome čega nema i bez čega svijet nema smisla. Početak europskoga romana s Miguelom de Cervantesom u znaku je, dakle, radikalnoga paradoksa. (Milan Kundera, The Art of the Novel, Grove Press, New York, 1988.) Možemo ga formulirati na sljedeći način. Kraj helenizma i početak srednjovjekovna kršćanstva u znaku je sukoba između sinkretizma stilova u umjetnosti i njezina podvrgavanja moći novoj monoteističkoj religiji. Umjesto pojedinačnih heroja ona potrebuje tek žrtvovanje naroda da bi istina utjelovljenja Bogočovjeka i put iskupljenja od iskonskoga grijeha bio vjerodostojno otvoren.

Izabrani narod mora otvoriti put žrtvovanja i spasa nadolazećim skupovima čovječanstva. Singularnost partikularne sudbine postaje univerzalnim pravilom jednog mišljenja. A ono pretpostavlja razlikovanje neba i zemlje, ideja i zbilje, onostranosti i ovostranosti. Naposljetku, takvo mišljenje po prvi put u čitavoj povijesti Zapada nosi u sebi razumijevanje vremena koje je istodobno podobno za modernu vjeru u napredak, ali koje iza konačnosti epoha vidi svijetlu budućnost beskonačnog i vječnoga života. Linearnost povijesti probija krug nužnosti ponavljanja mogućnošću radikalne promjene. U tome je kršćanstvo, kako su to vidjeli ponajprije Hegel i na njegovim tragovima uz dodatak Heideggera teolozi 20. stoljeća poput Karla Rahnera – „religija apsolutne budućnosti“. Problem nije bio u mitskome svijetu jer umjetnost u Grka nije bila tek svetkovinom bogova. Otvorenost ljudske mogućnosti da bude mjestom susreta, topologijom božanskoga i onoga što pripada čudovišnome svijetu smrti prirode kao takve bila je presudnom za daljnji razvitak. Heroj u tragičnome razdoblju Grka ne predstavlja estetsku figuru nemogućnosti stapanja sudbine s onim što nadilazi čovjeka. Sjetimo se kako Nietzsche u nastupnome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe promišlja sukob između dviju elementarnih sila bitka, uma i tijela, kroz pristup mitskome svijetu Apolona i Dioniza. (Friedrich W. Nietzsche, Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik, Insel, Frankfurt/M., 2000., 3. izd.)

U jednom novijem tumačenju, nadasve atraktivnome i smionome, glavni se problem Nietzscheova bavljenja tragedijom u Grka svodi na pitanje o nastanku strategije prevladavanja iskonske boli. Budući da iz nje nastaje umjetnost, valja je izolirati poput samotnoga požarišta. Nadomjesna „funkcija“ umjetnosti sabire se u tehničkoj avanturi s onu stranu granica tjelesnosti. Kada u ekstazi vizualiziranoga svijeta nastupa samorefleksija tragedije u činu samoprosvjećenja zbiva se sljedeće:

„[…] subjekt prosvjetiteljstva odsada se više ne može konstituirati kako se to htjelo po pravilima apolonijskoga iluzionizma: kao autonoman izvor smisla etosa, logike i istine – nego još samo medijalno, kibernetički, ekscentrično i dionizijski, kao mjesto senzibilnosti u okružju pravila snaga…[…] kao samoproces posvećenja prabola i kao distancija samopjevanja praužitka – poetički rečeno, kao oko kojim Dioniz promatra samoga sebe.“ (Peter Sloterdijk, Der Denker äuf der Bühne: Nietzsche’s Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1986., str. 170.)

Biti herojskom egzistencijom u doba povijesnoga nastanka zajedništva (ethos kao polis) značilo je biti u svojoj konačnosti i ograničenju blizak suverenosti onog žrtvovanja koje ima mimetičku „bit“ razmjene života za dobrobit zajednice. Antigona je otuda paradigmatski lik herojske egzistencije. S njom se ozbiljuje bit grčke tragedije stoga što svojom sudbinom nadilazi Zakon zajednice i ujedno mu se pokorava. Ta transgresija Zakona bez transgresije bitka kao događaja čini herojstvo onime što proizlazi iz ljudske nedostatnosti i nužne ograničenosti. Umjetnost ne može postojati bez mita. Ne zato što joj mit određuje granice tehno-poietičkoga načina opstojnosti u svijetu, nego zato što mitski jezik iskonskoga kazivanja uvijek u sebi ima višak nadljudskoga u onome čemu smjera umjetnost i kada je posve ostala bez ljudske prisutnosti kao što se to zbiva u doba tehno-znanstvene produkcije „umjetnoga života“ (A-Life). Što mitskoj umjetnosti, a to je već „drveno željezo“, podaruje smisao nije priča o događaju bogova, prirode i ljudi. Naprotiv, u pitanju je žrtvovanje suverene moći čovjeka da odlučuje o granicama svoje egzistencije izvan zatvorenoga prostora teomahije. S kršćanstvom se sve bitno mijenja. Razlog leži u tome što sloboda oblikovanja izvanjskoga svijeta, koje je tako uzvišeno bljesnulo u grčkoj otvorenosti tijela i njegova sklada, prestaje biti okolinom herojske egzistencije čovjeka. José Ortega y Gasset plastično pokazuje razmjere epohalno-povijesnoga razlikovanja grčkog odnosa spram forme ljudskog tijela i kršćanskoga koji će postati paradigmom skrušenosti, srama i odbojnosti spram tijela uopće. U drugome diskursu odnos spram tijela jest odnos spram (umjetnosti) slike:

„Zašto su, dakle, obli i mekani oblici živih tjelesa tako odbojni današnjemu umjetniku i zašto ih nadomješta geometrijskim likovima ? Jer, pokraj svih zabluda i svih trikova kubizma, ostaje činjenica da smo neko vrijeme veoma uživali u jeziku čistih euklidovskih oblika. Ta pojava postaje još složenijom kad se sjetimo da se takve ludorije povremeno javljaju i u povijesti. […] Pobuna istočnoga kršćanstva protiv slika i semitski zakon koji zabranjuje prikazivanje životinja – stav suprotan nagonu ljudi koji su ukrašavali pećinu u Altamiri – bez sumnje ne potječu samo iz religioznoga osjećaja nego i iz estetske senzibilnosti, koja je, na jasan i razaznatljiv način, utjecala na kasniju bizantsku umjetnost. Potpuno bi istraživanje takvih provala ikonoklazma u religiji i umjetnosti bilo vrlo korisno. I moderna je umjetnost, očito, dotaknuta jednim od tih ikonoklastičkih poticaja. Ona bi za svoj moto mogla odabrati jednu Porfirijevu zapovijed, kojoj se, u njezinoj manihejskoj prilagodbi, onako žestoko usprotivio sv. Augustin: Omne corpus fugiendum est(Treba izbjegavati svako tijelo), pri čemu corpus, jamačno, valja razumjeti kao živo tijelo. Doista, neobične li suprotnosti grčkoj kulturi, koja je, na svojeme vrhuncu, onako snažno voljela žive oblike!“ (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, Europski glasnik, br. 1/1996., str. 96-97. Sa španjolskoga preveo Marko Grčić)

Umjesto toga dolazi u starozavjetnome ikonoklazmu Židova do zabrane prikazivanja Boga u ljudskome liku. Time nastaje doba žrtvovanja naroda. A apokalipsa se iz područja otkrivenosti bitka (aletheia) preusmjerava u mesijanski događaj spasa iz svagda već odgođene budućnosti. Ako je „mitska umjetnost“ drveno željezo, onda je religijska umjetnost u svojem ikonoklazmu i ikonofiliji kraj herojske egzistencije. S njom otpočinje ono što Ortega y Gasset u posve drugome kontekstu, i to razvijenoga pogona suvremene umjetnosti 20. stoljeća, naziva „ravnodušnošću prema umjetnosti“.(José Ortega y Gasset, „Apathie vor der Kunst“, u: Gesammelte Werke, sv. 1, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart, 1978., str.236-243.) Misao je ponajprije vezana uz fenomenologijsku analizu nastanka svojevrsnog simptoma krize zapadnjačke kulture. O tome ćemo nastojati ovdje izvesti drukčije zaključke negoli se to uobičajeno čini u tumačenju estetskoga mišljenja Ortege y Gasseta. Štoviše, „ravnodušnost prema umjetnosti“ čini se najčudovišnijim događajem kraja modernosti i ujedno nečime što dovodi u pitanje ne samo „bit“ umjetnosti. U pitanju jest smisao života čovjeka u tehničkom ili dehumaniziranome stanju (conditio post-humana). Ako nema više heroja, nema niti umjetnosti koja prikazuje i predstavlja svijet kao povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka. Ako, nadalje, nema više herojske egzistencije koja je s mitom podarivala umjetnosti opravdanje, tada se mora u nečemu konstruirati nadomjesna egzistencije onoga što je Antigonu iz „obične“ grčke žene uzdiglo do zagonetke smisla umjetnosti i života uopće. Ta konstrukcija i taj nadomjestak očigledno pripadaju modernome načinu života s njegovim idejama „o“ životu na rubu između mogućega i zbiljskoga, nužnosti i slobode. Subjektivnost subjekta kao nadomjestak gubitka metafizičke transcendencije u mitu i religiji određuje „sudbinu“ moderne književnosti kao fikcije. Ona nastaje upravo s humorom što ga izaziva Don Quijote u ludilu svoje slobode posvjedočene jurišom na posljednje ostatke platonske metafizike skrivene duboko u mehaničkoj mašineriji drvenih vjetrenjača.

Da bi se umjetnost oslobodila magična zagrljaja mita i religije, ona mora sama iz sebe poroditi dvoje:

(1) figuru novoga kao načina kojim se umjesto prirode i nužnosti sada povijest i sloboda utiskuju u bit čovjeka i

(2) tehničku tvorbu subjektivnosti kojom se čovjek ujedno dovodi do gospodara nad svijetom i tako samo postajanje ili promjenljivost bitka kao bivanja određuje što uistinu „jest“ zbilja, kakvi su joj prostorni a kakvi vremenski planovi i projekti. Drugim riječima, modernost s kojom otpočinje europski odnosno zapadnjački način bitka u odnosu spram svih drugih civilizacija jest ironijska funkcija umjetnosti. Na taj način ona više ne služi obezboženome nebu ideja, još manje materijalnome svijetu pojava, nego se posve usmjerava spram pitanja o otvorenosti događaja povijesti kao slobode. Bez povijesnosti i slobode kao biti subjektivnosti nije moguće misliti modernost u svim njezinim aspektima od društvenih, političkih, kulturnih i, posljednje ali najvažnije, tehničkih. U biti je povijesnosti to što nadilazi racionalnost ciljeva i svrha te postaje singularnost kontingencije. Posrijedi je nešto dubinski korporalno. U svojoj ekstatičnoj životnosti utoliko je više moćnije od tradicionalne filozofije jer počiva na vladavini ideje vitalnoga uma (La Razón Vital).

U svojoj već „klasičnoj“ studiji o filozofiji života Otto Friedrich Bollnow minuciozno pokazuje da se umjetnost otvara kao forma života u njegovu stvaralačkome postajanju. Na taj se način već od Nietzschea preko Diltheya do Ortege y Gasseta razvija misao kako svijet nije pukom kontingencijom jedne kozmičke volje za moć. Umjesto toga, „antropologija života“ pretpostavlja odnos u kojem tek mogu nastati fikcije o „Ja“ (subjektu) i „okolnome svijetu“ (objektu ili kako to naziva Ortega y Gasset „circunstanzia“). Na početku Razmišljanja o Quijoteu nalazi se temeljna postavka: „Yo soy yo y mi circunstancia, y si no la salvo a ella no me salvo yo.“ Koegzistencijalni trenutak nastanka svijeta u suprotnosti s Descartesovim racionalizmom zahtijeva stoga posve drukčije figure mišljenja i njemu primjerenoga kazivanja. Umjetnik postaje paradigmom samoga života jer mu podaruje projektivne mogućnosti stvaranja nečega što nadilazi prirodu. U tom pogledu povijesnost, umjetnost i tehnika tvore metafizički sklop moći samoga života. U njegovu se „knjigu“ upisuje ljudska težnja za vlastitim samoprevladavanjem. – Otto Friedrich Bollnow, Die Lebensphilosophie, Springer, Berlin-Göttingen-Heidelberg, 1958., str. 68-75.

Kada kažemo da je moćnije, tada mislimo prije svega na pokušaj prolaza između dviju glavnih opasnosti modernoga mišljenja. Tako ga je već 1911. odredio Edmund Husserl u spisu Filozofija kao stroga znanost (Philosophie als strenge Wissenschaft). S jedne je strane dogmatski naturalizam prirodnih znanosti, a s druge isto tako ne manje dogmatski psihologizam humanističkih znanosti koje nastoje misliti čovjeka iz metafizike njegove „duševnosti“. (Edmund Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1965., 2. izd.) U suvremenoj filozofiji kao teoriji života i kulture načelo vitalnoga uma čini se vodećim. Ono određuje bit mišljenja José Ortege y Gasseta, španjolskoga filozofa, sociologa, esejista i jednog od najznačajnijih intelektualaca 20. stoljeća. (Vidi o tome: Philip W. Silver, Ortega as Phenomenologist: The Genesis of Meditations on Quixote, Columbia University Press, New York, 1978.)

U čemu se ogleda navlastitost takva načina mišljenja, ako znamo da je uz Diltheya i Bergsona, čitav niz mislioca važnih za razvitak filozofije kulture od Simmela, Schelera i Spenglera do Klagesa i Jaspersa, primjerice, nastojao prevladati racionalističku metafiziku subjektivnosti? U pristupu čovjeku ona ne polazi od njegove nesvodljive singularnosti osobe kao biografije. Pripisuje mu, naprotiv, nešto bitno nadvremenito, nepovijesno i utuda reduktivno scijentistički u razmatranju njegove biti kao minerala ili kemijske supstancije. U Razmišljanjima o Quijoteu upravo se nalaze ona mjesta koja dodiruju mišljenje i tjelesnost, a da to ne prelazi u sentimentalizam neke metafizike „duše“ kao protuteže umu. Ortega y Gasset svojom filozofijom života nadilazi kartezijansko dvojstvo uma i tijela, ali i kantovski transcendentalizam. Problem je u tome što vitalni um mora krenuti od pretpostavke da je mišljenje upravo ono s čime počinje moderna subjektivnost u Descartesa. Radi se o pojmu meditacija. A to znači da mišljenje već unaprijed gubi svoju moć u susretu s onim što mu se pojavljuje događajem iskonskoga susreta. To je ono što pripada intuiciji ili području životnosti bez naknadne refleksije filozofije i znanosti:

„Mi Mediteranci ne mislimo jasno, ali jasno vidimo. Ako rastavimo složene misaone skele sastavljene od filozofske i teološke alegorije koja sačinjava arhitekturu Božanske komedije, u rukama nam poput dragulja ostaju svjetlucati kratke slike, ponekad zatočene u skučenome tijelu nekog jedanaesterca, a koje nam najvješćuju ostatak pjesme. To su jednostavne vizije bez transcendencije gdje je pjesnik zadržao neuhvatljivu prirodu neke boje, krajolika, jutarnjega časa. Kod Cervantesa je ta moć viđenja doslovce neusporediva – doseže onu točku kada nije potrebno opisivati neku stvar da bi kroz tok pripovijedanja iskliznule njezine čiste boje, zvuk, cjelovita tjelesnost.“ (José Ortega y Gasset, „Razmišljanja o Quijoteu“, Tvrđa, br.1-2/2002., str. 377-396. Sa španjolskoga prevela Tanja Tarbuk)

Mnogi će tumači smjestiti, doduše, njegovo mišljenje u okvire filozofije života i kulture. No, autentičan prilog ovoga sustavnoga mišljenja vitalnoga uma čini se danas osobito otvorenim spram problema suvremenoga doba. I to ne samo u tzv. svjetlu kritike „duha vremena“ u koje se ono svrstava često i s krajnje začudnim značenjskim sklopom „kulturno-konzervativne kritike“. Nije neobično da će većina inače vrlo dobrih uvoda u suvremenu estetiku, filozofiju umjetnosti i kulture Ortegu y Gasseta staviti uz bok filozofijskome antropologu Arnoldu Gehlenu i povjesničaru umjetnosti Bečke škole neohistoricizma Hansu Sedlmayru. (Konrad Paul Liesmann, Philosophie der modernen Kunst: Eine Einführung, WuV, Wien, 1999., str. 159-162) Konzervativnost je posve strana njegovu mišljenju. Zbog toga bi takve pristupe ubuduće trebalo zaobilaziti ili ih metodički otkloniti kao nevažne za bit njegove misaone intervencije u kritiku „duha vremena“. Vidjet ćemo da je i prije Heideggera promislio bit tehnike na uistinu autentičan način koji još uvijek nije dostatno protumačen niti izbliza primjereno njegovoj dalekosežnosti uvida. (Vidi o tome: Carl Mitcham, Thinking Through Technology: The Path between Engineering and Philosophy, University of Chicago Press, Chicago – London, 1994., str. 45-49.)

Krajem 20. stoljeća paradoks je htio da su možda dva najveća mislioca i pisca kritike modernosti uopće u 20. stoljeću – Hermann Broch i Ortega y Gasset – postali „herojima“ kulturnoga pesimizma. Razlog leži u tome da su vjerojatno najprodornije vidjeli što se zbiva kada umjetnost više nema ideju čovjeka i povijesti, a umjesto toga s povijesnom avangardom u središte dolazi pitanje društvene konstrukcije umjetničkoga djela kao tijela ili estetskoga objekta. Problem, dakako, nije u tome što se Ortegu y Gasseta svrstava u ladice neke konzervativne kritike masovne kulture, iako je za tako nešto nedostajao glavni poriv poput religije. U svojim djelima rijetko tematizira religiju kao moderni fenomen, osim u analizi duhovno-povijesnoga fenomena apokalipse i mesijanstva u doba srednjega vijeka. (José Ortega y Gasset, Die Schrecken des Jahres eintausend: Kritik an einer Legende, Reclamm, Leipzig, 1992.) U jednom predavanju rujna 1951. godine na Međunarodnome susretu filozofa u Genévi, Ortega y Gasset pokušao je izvesti bit vlastita mišljenja povijesnosti u razlici spram sličnih pokušaja poput fenomenologije Husserla i Heideggerova mišljenja bitka. Ishodište mu je bilo da je temeljna značajka suvremenoga čovjeka zapadnjačke civilizacije u tome što više ne poznaje razliku između prošlosti i budućnosti. Tiranija sadašnjosti dovela je do zaborava povijesti. Otuda su utopije svih profila legitimno područje razumijevanja budućnosti iz straha pred viškom tjeskobne zbilje. (José Ortega y Gasset, Vergangenheit und Zukunft im Heutigen Menschen, Deutsche Verlags-Anstalt, Stuttgart, 1955., str. 9-43.)

Vjera u napredak kao bit tehničke modernosti dovela je do toga da se budućnost ne razumije više iz neizvjesnosti i projekta, singularnosti i rizika egzistencije. Umjesto toga, sam se život pod kojim Ortega y Gasset misli bitak kao cjelinu odnosa Ja i svijeta, otvorenost pristupa onome što ne nadilazi čovjeka u smislu egzistencije Boga ili nekoga njegova „prazna“ nadomjeska, dehumanizira i postaje „biologijom“ ili fizikom i logikom „prirode“. A budući da čovjek nema nikakvu „ljudsku prirodu“ u smislu nepromjenljivosti zakona poput drugih živih bića, biljaka i životinja, onda je njegova „sudbina“ da u pokušaju jednog posve drukčijega mišljenja od glavnih struja moderne metafizike – pozitivizma prirodnih znanosti, biologizma i antropologizma „kulture“ te filozofija života s naglaskom na stvaralačke mogućnosti umjetnosti – izvede „posljednji obrat“ unutar metafizičke sheme. Treba spasiti tradiciju od dekartovskoga racionalizma do Diltheyeova psihologizma! Spas dolazi iz mišljenja koje će vitalističkome subjektu znati udahnuti dušu poput Cervantesa koji je od Don Quijotea učinio zagonetku ludila slobode. Nije ovdje riječ o književnome junaku kao nadomjesku za propalo herojstvo izgubljenog mitskoga svijeta. Mišljenje nastaje iz bezdana ili jaza u onome što Don Quijote uistinu prikazuje i predstavlja kao figura posttragične ironije. Naime, ono mora proizvesti svoj jezik. To će učiniti tako da postojeći jezik dovede do pojma, a da pojam utjelovi u životnome procesu postajanja. Ludilo jezika otpočinje kao sloboda mišljenja unutar granica metafizike. (Vidi o zagonetki jezika kao ludila s kojim se ruši metafizička struktura govora u povijesnome smislu intrigantnu studiju o Antoninu Artaudu u spisu Jacquesa Derride i Paula Thévenina, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1998.)

Ovo je bila sudbina Ortega y Gassetovih meditacija o biti španjolskoga načina mišljenja u europskoj povijesti metafizike. Što preostaje od jezika na kraju dehumanizirane umjetnosti čini se da je ono najčudovišnije za budućnost filozofije i umjetnosti: da se ne dehumanizira tek izvanjski lik u kojem prebiva filozofija i umjetnost, već da se to zbiva s unutarnjom matricom mišljenja samoga. Mišljenje se tehnički unificira kao što se jezik pragmatično razvija do slike apstraktnoga života. Izlaz iz tog gotičkoga horor vacui može biti samo ono što vrijedi za ontologijski način prisutnosti bića u tehničkome svijetu. Ortega y Gasset to naziva „kentaurskim“ načinom egzistencije, hibridnim spojem prirode i onoga što je izvanprirodno ili čak natprirodno, pa se tako i jezik meditacija o suvremenoj umjetnosti u doba tehnike mora otvoriti onome što „jest“ i kako se „događa“.

Na kraju predavanja u kojem se neprestano opetuje glavna postavka filozofijske antropologije kako čovjek nema svoju „ljudsku prirodu“, već mu je ona podarena u nadomjesnome načinu egzistencije u slobodi i odluci o budućnosti, Ortega y Gasset tvrdi da su Grci na ishodu klasične epohe obilježene filozofijom i znanošću sebe vidjeli drukčijim od svih drugih civilizacija. Poput tuđinaca ili stranaca naprosto stoga što im je povijesno usahnjivala ona ideja bez koje ni filozofija niti znanosti ne bi mogle poroditi bit zapadnjačke civilizacije, osjećali su se ulovljeni u mreži vlastitih opsjena. Ta je ideja ništa drugo negoli ideja „kulture“. Grci su je imenovali izrazom paideia. Riječ je o onome što je u sebi zatvoreno stoga što joj je bit u otvorenosti spram smisla života uopće, bez ikakvih drugih izvanjskih svrha i ciljeva. Paideia jest uvjet mogućnosti „humanističke“ paradigme. Njezina se postojbina nalazi izvan logike subjekt-objekta u vladavini nad Drugime. Paradoks je ove „ideje“ u tome što se čini mogućom samo zbog toga što čovjek nema „ljudsku prirodu“. Kada je nema, onda je „humanost“ ne samo obveza koja dolazi iz uma ili logosa. Štoviše, čovjek se može smatrati singularnim bićem dostojanstva života tek kada se njegov život odvija kao sveza téhne i poiesis (umijeća spravljanja i proizvođenja novoga).Ako, pak, paideia gubi ono što ju je određivalo u svojevrsnome paradoksu, naime da je to poput glavna načela suvremene fizike u „načelu neodređenosti“ ili u mogućnosti da slučaj otvori prostor drukčijem razumijevanju svijeta, ali samo unutar već postojeće biti svijeta, onda postaje samoizvjesno da više ništa ne može određivati „kulturu“ Zapada na njezinome ishodu osim njezine neodređenosti kao vodećega načela.

Što to znači? Samo to da ono što nedostaje suvremenome čovjeku nije njegova načelna „otvorenost“ u svim smjerovima zahvaljujući mišljenju kraja metafizike. Poznato je da ono otpočinje s Nietzscheom. Postavka o bitku kao bivanju (Werden) nužno dovodi do ideje beskonačne stvaralačke potencijalnosti samoga života kao procesa. Čitav pokret antiesencijalizma moderne filozofije u 20. stoljeću ima svoje izvore u Nietzschea i Kierkegaarda. Volja za moć kao bivanje i egzistencijalna vjera kao projekt subjektivnosti proizlaze iz ideje bitka u mogućnosti promjene onoga što prirodne znanosti pripisuju nužnosti prirode s pojmom „zakona“. Promjena i proces pritom se odnose na povijesnost u značenju promjene okolnosti (circunstanzia) i „Ja“ u sklopu zajedničkoga svijeta. (José Ortega y Gasset, Schriften zur Phänomenologie, K. Alber, Freiburg/München, 1998., str. 41. Vidi o tome: Udo Rusker, „Grundzüge von Ortegas Philosophie“, u: Zeitschrift für philosophische Forschung, br. 19/1969., str. 276-288.)

Što se događa s mišljenjem koje prelazi granice zadanosti i određenosti bitka kao postojanosti, a biti ili supstancije kao nepromjenljivosti, nije ništa drugo negoli korak u razgradnji klasične metafizike vremenitosti. Povijesnost se ideje čovjeka i njegova svijeta stoga mora razumjeti upravo iz sklopa stvaralačke preradbe okolnosti. To nije situacija i kontekst koji zamjenjuju pojam determiniranosti djelovanja iz sfere modalne kategorije nužnosti. Sloboda je za Ortegu ponajprije mogućnost projektivne egzistencije u budućnosti. Otuda proizlazi, usuprot Heideggeru iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeit-a), drugi i drukčiji način eksplikacije brige za ljudski svijet i za svijet izvan njegove faktičnosti. (José Ortega y Gasset, What is Philosophy?, W.W.Norton & comp., New York, 1960.)

Ono što nedostaje suvremenome čovjeku i njegovu odnosu spram svijeta jest stabilnost i postojanost same promjene. Usput kazano, negdje pred kraj spisa Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? (Qu’ est-ce que la philosophie?) iskazuje se gotovo istovjetan stav: „Treba nam barem malo reda da nas očuva od kaosa.“(Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?. Minuit, Pariz, 1991., str. 189.) Ortega y Gasset, dakle, misli naše doba „ravnodušnosti prema umjetnosti“ ne samo kao kraj ideje kulture Zapada u njegovu poslanstvu filozofijsko-znanstvenoga „prosvjećivanja“ svijeta, nego ponajprije kao kraj ideje čovjeka uopće. (Vidi o tome: Stascha Rohmer, „Einführung in Ortega y Gassets Lebensphilosophie“, u: José Ortega y Gasset, Der Mensch ist ein Fremder: Schriften zur Metaphysik und Lebensphilosophie, K.Alber, Freiburg/München, 2008.)

Kako pristupiti ovome mišljenju s obzirom na to da se vitalni um neprestano brani od prigovora da je posrijedi pad u zamke subjektivnosti transcendentalne svijesti od Descartesa do Husserla? Uostalom, sam Ortega opisuje bit vlastita misaona pokušaja začudnom sintagom „kartezijanizma života“. Nema nikakve dvojbe da se pojam života ovdje mora misliti iz njegove nesvodljivosti na predmete svijesti, stvari ili objekte, te na znanstveno-prirodno stajalište po kojem se život u posljednjoj instanciji razmatra biologijski. Da bi dospjeli do praga mišljenja koje naizgled nastoji spojiti nespojivo, mediteransku ekstatičnost tjelesnosti i germansku strogost u metafizičkome izlaganju bitka, nastojat ćemo pokazati kako se u Ortege y Gasseta nasuprot uobičajenoj slici o kritičaru kulture modernosti uopće ne radi poglavito o „kulturi“ i njezinim estetskim vrijednostima. Usuprot tom stajalištu, valja krenuti putem jedne otvorene „ontologije života“ bez pretenzija na obnovu hegelovske cjeline. Ono što se može izvesti iz mišljenja vitalnoga uma za dijagnozu suvremenosti u kojoj se nalazimo „sada“ i „ovdje“ jest nešto uistinu sintetsko i predskazujuće, iako u konačnici obojano antropologijsko-sociologijskim ornamentima jedne kompozicije koja vedrinu uvida u bit planetarnoga razdoblja svijeta pretpostavlja mogućnosti njegove propasti i iščeznuća. Dva su bitna strukturna momenta tog mišljenja. Važno je istaknuti da ono ni po čemu ne može biti imenovano estetskim, jer nadilazi granice moderne estetike. U svojem filozofijskome „tradicionalizmu“ prelazi čak i okvire metafizičke diobe na filozofijski omeđena područja bitka, bića i biti čovjeka.

Ta su dva područja ujedno i vjerojatno polučila najznačajnije filozofijske spise s potpisom Ortege y Gasseta, iako se Pobuna masa (La rebellion de las masas) do danas smatra njegovim paradigmatskim djelom. (José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb, 2003. Sa španjolskoga prevela Duška Gerić Koren) Razlog popularnosti njegova spisateljstva zacijelo ne leži u tome što je i najteže filozofijske probleme znao „ispričati“ tako da ih i djeca mogu razumjeti. Posve suprotno, zavodljivost je ovoga mišljenja u tome što je njegova aporija u tome da kroz diskurs kritike „duha vremena“ brani dostojanstvo upravo ove pomahnitale suvremenosti koja se okončava s derealizacijom ideje napretka. Aporija je u nemogućnosti stvaranja novoga jezika bez proboja mišljenja izvan okružja tradicije. Književnici koji bi bili bliski ovome načinu prolaza kroz Scile tradicije i Haribde modernosti u 20. stoljeću uistinu su pripadali kulturnome pesimizmu i konzervativizmu, poput pjesnika i esejista Thomasa S. Elliota ili Miguela de Unamuna, drugog najznačajnijeg španjolskoga mislioca u 20. stoljeću. No, nije problem u otmjenosti stila jednog esejista s filozofijskim pečatom. Problem je u tome što je mediteranska kultura mišljenja od samoga ishodišta baštinila duh Montaigneova eseja i oštrinu oka dekartovske preciznosti. U slučaju Ortege y Gasseta ples na rubu između filozofije i umjetnosti poetskoga diskursa omogućio je da se razumije bit razlike koja leži upravo između uma i tijela, u njezinome praznome prostoru, ali ispunjenom vibracijama ekstatičke mudrosti života u njegovoj životnosti.

U sljedećem razmatranju analiza će se usmjeriti na problem dehumaniziranja umjetnosti i na pitanje o tehnici unutar metafizičkoga sklopa svijeta kakvim ga misli Ortega y Gasset. Oba spisa su danas još više izazovnijim za tumačenje negoli u cijelom 20. stoljeću. Razlog leži u tome što se suvremena umjetnost razvila do posvemašnje dehumanizacije. Dospjela je u posthumano stanje. Sada problem estetskoga suda o djelu/događaju niti konstrukcija tijela kao estetskoga objekta više nisu u središtu pozornosti. Umjesto toga, susrećemo se s pitanjem o prelasku estetskoga kao tehničkoga u novo područje proizvođenja samoga života. S onu stranu „prirode“ i bioloških uvjeta egzistencije nalazi se iskustvo pulsirajućega života. Već je iz ovoga bjelodano da je Ortega na specifičan način, katkad i namjerno „populistički“ s obzirom na diskurs njegovih djela namijenjenih masovnoj publici, bio možda jedini mislilac koji je prije Heideggera u 20. stoljeću otvorio mogućnost mišljenja izvan metafizičkih okvira tradicionalne filozofije. Izveo je to tako što je u umjetnosti i tehnici razabrao budućnost ljudskoga življenja kao stvaralačke drame bitka s neskrivenim potencijalima povijesnosti mišljenja. Govoriti o dehumaniziranju umjetnosti bez „razmišljanja o tehnici“ znači ne orijentirati se u vlastitome vremenu; znači isto tako izgubiti mogućnost stvaranja alternative koje su danas potrebnije od kruha nasušnoga; znači, naposljetku, ne vidjeti ono što se sprema već od samoga početka novoga vijeka i u modernosti oduzima dah svojom čudovišnom svezom udivljenja i agonije onoga zbiljskoga. A što ako nakon svega od ludila slobode u apsolutnome smislu kojeg emanira lik Don Quijotea i mišljenja vitalnoga uma Ortege y Gasseta preostaje tek – sveta ravnodušnost? Što, dakle, ako se sveza umjetnosti kao tehnike u novome razumijevanju ovih starih pojmova od Grka do suvremenosti, poiesisa i téhne, više ne može misliti iz metafizičkoga samorazumijevanja njihova odnosa, nego zahtijeva obrat u samoj biti odnosa i onoga što se u toj konstelaciji zbiva s biti umjetnosti i biti tehnike kada čovjek više nema svoju ideju i kada se ideja napretka zapadnjačke civilizacije više ne pokazuje smislenim putokazom prema budućnosti?

1. Bit umjetnosti i njezina sudbina u tehničkome svijetu

Elita je pojam koji se u povijesti ideja 20. stoljeća povezuje uz društvenu artikulaciju moći. S njom se teži nadomjestiti vladavinu buržoaske klase u binarnome kôdu ranoga industrijskoga kapitalizma. Elite, dakako, nema bez pojma masovne kulture. A oboje su nemogući bez pojma masovnoga društva čija je bitna značajka kolektiviziranje subjektivnosti. Na taj način čovjek kao masa postaje anonimnim kolektivnim subjektom. Ali s težnjom da svoju podređenu društvenu funkciju uzdigne do načela demokratizacije vrijednosti. Spor ili sukob oko ideje moderne umjetnosti kao umjetnosti autonomnoga djela bez potpore u svijetu transcendencije, bila to ideja Boga ili apsolutnoga duha, proizlazi otuda što se autonomnost ne izgrađuje tek djelatnošću emancipacije u ekonomskome i političkome smislu. Umjetnost koja odgovara ideji kapitalizma kao modernog društvenoga poretka proizvodnje života formalno govoreći jest i nije autonomija djela. Jest stoga što kapitalizam mora imati slobodu kretanja kapitala kao radne snage u formi robe, a za to je prva pretpostavka liberalno shvaćanje slobode pojedinca na tržištu. Jednakost između subjekata/aktera u društvenoj razmjeni dobara mora biti zajamčena politički kao formalna sloboda vlasništva. No, autonomija nije tek sekularni trijumf osobe koja sebi postavlja zakone i norme bez pozivanja na izvanjski autoritet.

Autonomija moderne umjetnosti jest ono što Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu (Saison en enfer) neopozivo zahtijeva od novoga doba slobode i napretka: Treba biti apsolutno moderan! Autonomija je negativna sloboda djela kao tijela umjetničkoga eksperimenta sa životom uopće. U singularnome projektu pojedinca zbiva se preokret. Njezina je granica u tome što umjetnost ne može biti autonomna bez volje ili želje za životom kao modernom konstrukcijom „nove prirode“. Zbog toga uvodim u razumijevanje aporija cjelokupne suvremene umjetnosti sljedeće. Autonomija kao ideja pripada modernosti s njezinim kultom novoga u smislu linearnoga „razvitka“ i „napretka“. Suverenost kao ideja pripada jazu ili bezdanu u samoj povijesnoj avangardi. A ona se raspada onog časa kada umjesto društva i njegove konstrukcije u središte dolazi problem što ga upravo Ortega svojom „filozofijom života“ definira kao stvaralački projekt osmišljavanja egzistencije „odozgo“. Otuda uputstvo u meditacijama u Don Quijoteu o nužnosti drukčijega pristupa zagonetci života. Ona se ne može rasključati bez sposobnosti vitalnoga uma u prolasku kroz kristale vremena. Život je u svojoj suverenosti izvan logike autonomije uma i njegovih pravila. Stoga se vladavina nad životom ne može razviti iz ideja niti iz načela, od Platona do Leibniza, već iz povijesnoga vodstva samoga života kao drame bitka. (José Ortega y Gasset, „La idea de principio en Leibniz“, u: Obras completas, sv. IX, str. 929-1177. Revista de Occidente/Alianza Editorial, Madrid, 1983.)

Moderna se konstrukcija mora pojaviti u liku nečega što već na početku 20. stoljeća izaziva dihotomije i paradoksalne učinke prijema umjetnosti u promatrača. Radi se o ideji povijesne avangarde koja ima svoja dva lica: (1) estetsku formu masovne kulture novoga industrijskoga društva i (2) kritički potencijal elite koja nasljeđuje paideiu humanizma iz doba renesanse i prosvjetiteljstva tako što modernoj umjetnosti podaruje jezik visoka stila. Utoliko je u pravu Giorgio Agamben kada govori o dvije strategije estetike nastale iz avangardne (de)konstrukcije moderne umjetnosti. Prva je Duchampova i ona umjetnošću nastoji promijeniti život. Druga je, pak, Warholova i ona život nastoji upisati u estetsku formu umjetnosti. U oba slučaja suočavamo se s aporijom utemeljenja ili rastemeljenja biti umjetnosti. (Giorgio Agamben, The Man Without Content, Stanford University Press, Stanford-California, 1999.)

Kada se umjetnost utiskuje u život onda oboje gube vlastitu bit. A kada se život transformira u djelo/događaj umjetnosti tada se zbiva pseudo-sinteza života i umjetnosti u formi estetskoga objekta bez dubljega značenja. Drugim riječima, značenje umjetničkoga djela je poput jezika u pragmatičnome stanju know-how. Ono je kontekstualno, ovisno od uporabe i korisnika. U krajnjem slučaju sam jezik pokazuje nemogućnost razumijevanja suvremene umjetnosti bez refleksije ili komentara onoga što „se događa“. Ako se prihvati postavka Konrada Paula Liessmanna da Ortega y Gasset u analizi ovog problema ne polazi iz estetskoga, već iz „sociologijskoga gledišta“ kako to izričito stoji već na početku njegova nastojanja da pruži okvire za jednu drukčiju „sociologiju umjetnosti“, onda je očito da njegovo razvijanje pojma dehumaniziranja umjetnosti u pozadini ima nešto paradoksalno. Masovna publika ili puk, naime, ne uživa u toj „novoj“ umjetnosti. Uskraćuje joj gotovo posve svoje povjerenje. Površan pogled u razvitak suvremene umjetnosti ovu bi prosudbu mogao u isti mah potvrditi i ne potvrditi. Ovdje se ne radi o normativnome sudu, već o faktičnome stanju s odnosom umjetnosti i promatrača u tradicionalnome estetskome smislu od Kanta do Bourdieua, primjerice.

Ne zaboravimo da najznačajniji umjetnik ruske avangarde Kazimir Maljevič u svojem Manifestu suprematizma tvrdi da „nova“ umjetnost koja dolazi s idejom radikalnoga raskida s prošlošću nije drugo negoli „nova“, što samo znači da je drukčija u načinu vlastita utemeljenja od klasične i moderne umjetnosti koja joj je prethodila. Ona nije ni bolja ni lošija, jer su to tek estetske kategorije normiranja ili vrijednosti. (Vidi o tome: Boris Groys, Über das Neue: Versuch einer Kulturökonomie, S.Ficher, Frankfurt/M., 2004., 3. izd.) Umjesto toga, umjetnost koju Ortega naziva modernom, a vidjet ćemo da je to ujedno i avangardna i suvremena umjetnost, ona koja se ne zasniva tek u autonomiji umjetničkoga djela nego u suverenosti životnoga projekta egzistencije, ima svoja ishodišta u onome što pripada filozofiji i znanosti novoga vijeka. Oboje su, pak, kao i u Heideggera, ništa drugo negoli već ubačeni u stroj subjektivnosti čija se metafizička zagonetka razotkriva s prodorom tehničkoga razumijevanja bitka. (Vidi o tome: Antonio Diéguez Lucena, „Thinking About Technology, But…In Ortega’s Or Heidegger’s Style?“, Argumentos de Razón Téchnica, br. 12/2009., str. 99-123.)

Dvoznačanost moderne umjetnosti pokazuje se u tome što je ona i pokret pobune protiv postojećega društvenoga poretka liberalno-demokratske „dosade“ kapitalizma rane moderne, ali isto tako i opravdanje njegovih znanstveno-tehničkih inovacija. Umberto Eco skovao je pojam za estetsku modernu i njezin korak do suverenosti radikalnoga događaja života s obzirom na povijest europske avangarde prve polovine 20. stoljeća i onoga što će se dogoditi s neaovangardom 1960-1970-ih godina. Umjetnici koji pripadaju tom dvoznačnome pokretu su stoga i „apokaliptičari“ i „integrirani“. (Umberto Eco, Apokaliptiker und Integrierte: Zur kritischen Kritik der Massenkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 1994., 5. izd.) Bez obzira na „sociologijsku“ pozadinu analize biti umjetnosti u moderno doba o kojem piše Ortega y Gasset, budući da je ogled naslovljen Dehumanizacija umjetnosti (La deshumanizatión dell Arte) objavljen 1925. godine, valja podsjetiti da pojam društva s kojim ovdje imamo posla nije daleko od Heideggerova uvida da je industrijsko društvo rezultat moderne subjektivnosti. (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“, u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe. Reflexionen und Analysen zur Kunst der Gegenwart, Königshausen i Neumann, Würzburg, 1983., str. 18. i Martin Heidegger, Vier Seminare, GA, sv. 15, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1976., str. 125.)

Samo je razlika spram Heideggera u tome što Ortega ne razvija ideju subjektivnosti i otuda objektivnosti iz tehničke konstelacije novoga vijeka kao uvjeta mogućnosti nastupanja moderne industrije uopće. Da pojednostavimo: Heidegger u biti tehnike razabire povijesno-epohalnu konstelaciju iz koje se sve drugo uvjetuje i određuje. To isto tako vrijedi i za umjetnost koja se od novoga vijeka estetski utemeljuje u „doživljaju“ i „ukusu“. Ortega y Gasset dopušta mogućnost interakcije između tehnike i ljudske subjektivnosti. Stoga mu se pojam društva pojavljuje u znaku slobode prolaza između tehnodeterminizma i socijalnoga indeterminizma. U slučaju analize umjetnosti iz „sociologijskoga gledišta“ radi se o prelasku iz jednoga stadija povijesnoga „razvitka“ i „napretka“ u drugi. To je onaj s kojim otpočinje razdoblje nasilne političke transformacije modernog građanskoga društva. Ulazak u ovo razdoblje označava vladavinu mase u značenju čiste kontingencije snage kao kvantiteta i njemu pridruženoga pojma jednakosti. Masa postaje stvaralačkim načelom razaranja elitarnoga shvaćanja povijesti. Moderno je društvo stoga, iako rascijepljeno na dva pola, u biti jednoznačno i jednosmjerno. Njegova je temeljna značajka masovna proizvodnja unificiranoga života prema modelu tehnički organizirane racionalnosti. Masa ne predstavlja fizikalizam života prenijet u kolektivnu dimenziju ljudske egzistencije. Umjesto toga na djelu je načelo bez transcendentalnoga uporišta u povijesti metafizike. Bezmjernost i kvantitet, gola snaga i dinamizam moći ne proizlaze više iz božanski usmjerena stvaralaštva kao creatio ex nihilo. Moć mase, posve suprotno, zasniva se u njezinoj posvemašnjoj mogućnosti „razvitka“ i „napretka“ iz logike znanstveno-tehničke racionalizacije svijeta. Gotovo se može kazati da je masa broj plus uvećanje snage na kvadrat. Ova formula sjedinjuje ajnštajnovsku opću teoriju relativnosti svemira s mekluanovskom implozijom informacija.

Stoga se čini bjelodanim zašto Ortega razmatra u svojim fenomenologijsko-sociologijskim analizama dvije usporedne figure mišljenja. A one, pak, predstavljaju moderno i arhajsko u svojim djelotvornim učincima. S jedne je strane figura Don Quijotea, a s druge figura čovjeka-mase. Subjektivnost modernoga društva ogleda se u totalnoj bezličnosti i anonimnosti pojedinca. U tome je paradoks moderne umjetnosti. Pojavljuje se u doba masovnog industrijskoga društva i suprotstavlja mu se. U mnogo čemu postoje dodirne točke između Ortege y Gasseta i Martina Heideggera, pa tako i u shvaćanju masovnoga načina ljudske egzistencije. Dok, naime, Ortega svoju teoriju moći čovjeka-mase izvodi iz antropologijsko-sociologijskih izvora, pokazujući promjene u značenju odnosa snaga pojedinca kao subjekta i društvene kolektivnosti, za Heideggera se radi o ontologijsko-egzistencijalnome načinu kojim se tubitak (Dasein) kao bitak-u-svijetu (In-der-Welt-Sein) pojavljuje u neautentičnoj formi onoga „bezličnoga se“ (das Man). Kao i u svemu drugome, a vidjet ćemo da je to osobito prisutno u promišljanju tehnike, između Ortege i Heideggera postoji unutarnji dijalog, upadljiva blizina strujanja mišljenja, ali i nepremostive razlike. U drugim razgovorima na konferenciji u Darmstadtu 1951. godine, gdje su obojica imala izlaganja o pojmu prostora i biti čovjeka u proizvođenju svijeta, pokazala se upravo ta blizina i razmak u shvaćanju vremena i tehnike. (Martin Heidegger, „Begegnugen mit Ortega y Gasset“, u: Aus der Erfahrung des Denkens: 1910-1976, GA, sv. 13, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1983., str. 127-130.)

Ako čovjek-masa jest proizvod modernoga društva, onda je njegova subjektivnost posvjedočena u modernoj umjetnosti kao apstrakcija i kao dehumanizacija prostora-vremena u kojem se događa svijet uopće. U Pobuni masa iz 1930. godine, pet godina nakon objavljivanja ogleda Dehumanizacija umjetnosti, Ortega iznosi nešto što se čini presudnim za svako daljnje shvaćanje odnosa umjetnosti i tehnike u moderno doba. Štoviše, iz toga se tek može vidjeti zašto više nemamo ideju čovjeka koja bi mogla biti prihvatljivom i dostatno fluidnom za buduće radikalne promjene svijeta. Budući da se u 19. stoljeću zbiva sklop događaja, koji će pridonijeti nastanku čovjeka-mase u svojem ozbiljenju kao „brutalne činjenice“, onda je razvidno da se istodobno stvara i pojam svijeta i života s kojim se operabilno postupa još i danas. Ovo je iznimno važno jer ocrtava Ortegin odnos spram mogućnosti da se umjetnost i tehnika razumiju iz jedne drukčije perspektive negoli je to prisutno u Heideggerovu povijesnome mišljenju bitka kao događaja:

„Taj novi svijet omogućila su tri načela: liberalna demokracija, znanstveno eksperimentiranje i industrijalizam. Dva posljednja mogu se svesti na jedno: tehniku.“ (José Ortega y Gasset, Pobuna masa, str. 90.)

Ako još pojednostavimo ono što Ortega ovdje postavlja kao credo radikalne modernosti s nastankom masovnoga društva, možemo reći da su politika, znanost i tehnika tri temeljne moći oblikovanja svijeta. U njemu se pojavljuje novi subjekt kao čovjek-masa i njegova želja ili volja za životom primjerenim dinamizmu akcije. Podrijetlo riječi „pokret“ kojim označavamo avangardnu umjetnost 20. stoljeća valja potražiti u dinamizmu i aktivizmu političkih pokreta 19. stoljeća od anarhosindikalizma do radničkih pokreta i pokreta za prava žena. Društvena angažiranost iziskuje totalnoga čovjeka-mase. Pojedinac, doduše, čini bit modernoga društva. No, njegova je „funkcija“ da bude na usluzi kapitalističkome poretku profita samo kao ornament formalne slobode izbora. Stoga je gotovo nužno da se moderna umjetnost koja u sebi nosi dvoznačnost vlastita podrijetla s furioznim pokretima povijesne avangarde doživljava istodobno kao pobuna protiv poretka „starih vrijednosti“ i kao uspostavljanje „novih estetskih pravila“. Umjetnost nema više utemeljenje u mitu i religiji. Njezina nadomjesna religija postaje estetika koja se uvijek i jedino može razumjeti kao politička konstrukcija događaja i kao znanstveno-tehnički dizajn okolnoga svijeta. Problem s kojim se hvata ukoštac Ortega y Gasset nije otuda tzv. društveni problem statusa umjetnosti, iako je njegovo polazište uvjetno ono koje i sam naziva „sociologijom umjetnosti“. Kada se estetsko ozbiljenje moderne umjetnosti pojavljuje u vidu političkoga prodora mase u središte samoga života, posrijedi je opasnost nestanka upravo onoga što je prva i odlučujuća pretpostavka nastanka novoga svijeta – liberalna demokracija.

Za razliku od Heideggera, koji do kraja života nije u demokraciji vidio mogućnost istinskoga političkoga suočenja s biti tehnike, Ortega smatra liberalnu ideju slobode uvjetom mogućnosti znanstveno-tehničkoga „razvitka“ i „napretka“. Obrana tog načela za njega je naprosto obrana dostojanstva života pred nezadrživim prodorom brutalne logike masovnih pokreta. 20. stoljeće bit će u znaku vladavine ideologije i politike totalitarizma u fašizmu, nacizmu i komunizmu. Utoliko je neodrživom oznaka „kulturnoga konzervativizma“ koja se pripisuje njegovu mišljenju o biti umjetnosti. Ortega y Gasset nije umjetnost shvaćao iz neke primijenjene „ontologije društva“, već iz imanentnoga samorazvitka ideje njezine (de)humanizacije u tehničkome sklopu kraja povijesti. Da je tome tako svjedoči programatska misao o temeljnim načelima moderne umjetnosti. A ona su sljedeća:

(1) umjetnost je oslobođena ljudskih sadržaja;

(2) ona izbjegava žive forme;

(3) umjetničko djelo samo je umjetničko djelo;

(4) ono je igra ili nije ništa;

(5) ironija postaje temeljnim umjetničkim sredstvom;

(6) teži se čistoći apstraktnoga prikaza;

(7) umjetnost za nove umjetnike više nema nikakva transcendentalnoga značenja. (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, str. 81. Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta, str. 221-227. i Posthumano stanje, str. 68-84.)

Sada se može razabrati zašto Ortega iznosi postavku koja se čini radikalno čudovišnom konstatacijom dijagnoze stanja. Riječ je o onoj začudnoj situaciji u kojoj se cjelokupna kultivirana publika, a ne tek promatrači čovjeka-mase, nalazi u stanju „ravnodušnosti prema umjetnosti“. Odakle dolazi takvo razočaravajuće stanje stvari? Možda iz nezadovoljstva s kvalitetom sadržaja moderne umjetnosti koja više uistinu nema heroje, nego samo moderne inačice Don Quijotea? U doba subjekta bez supstancije umjetnost u središte ne postavlja više sadržaj osjetilne spoznaje svijeta. Umjesto toga sam je stvaratelj postao formom odnosa između djela i njegove publike. Zbog toga se može uistinu govoriti o razdoblju koje po prvi put u povijesti (umjetnosti) za svoj predmet nema više zbiljski život ljudi u svijetu. Predmet postaje sama forma umjetnosti. U njezinoj konstrukciji tehničke zbilje umjetnost nadilazi razlikovanje sadržaja i forme. Dehumanizacija umjetnosti ne znači ništa drugo negoli proces desupstancijaliziranja čovjeka koji je ostao bez razloga svoje opstojnosti. Nije nipošto stvar u nekoj manje vrijednoj kvaliteti umjetničkih djela. Uostalom, Ortega plastično pokazuje da je srazmjerno razvitku estetskoga ukusa u modernome društvu sve veći broj djela i to upravo onih koji u svim rodovima (poeziji, drami, romanu, slikarstvu, kiparstvu, filmu, glazbi, arhitekturi) nadilaze prosječnu predstavu o užitku i njegovoj diseminaciji u kulturno oblikovanim središtima Europe i svijeta. Proustova književnost, glazba Stravinskoga, apstraktno slikarstvo Kandinskoga i Mondriana, sve su to vrhunci ideje da moderna umjetnost stvara novu elitu i suverenost jezika pripadna novome „duhu vremena“.

Ako se umjetnost usmjerava na sebe samu, tada se susrećemo s problemom njezine „čistoće“ i „bezbitnosti“. Od larpurlartizma do politički angažirane avangarde na djelu je prijepor o odnosu između estetske autonomije i zahtjeva za prevladavanjem „čistoće“ u službi sekulariziranome božanstvu kao što je to politika. Nema nikakve dvojbe da je nadomjesna funkcija umjetnosti postala ne više društvenom ulogom u tehnički određenome društvu vladavine mase. Na mjesto društva u njegovu demokratiziranju sve do danas uspostavlja se logika smjene estetsko-političkih strategija nadomjeska. Od uzvišenosti revolucije i terora do banalnosti svakodnevice u proizvodnji estetskih objekata kreće se suvremena rasprava o biti suvremene umjetnosti i njezine suverenosti događaja. (Vidi o tome: Odo Marquard, „Kompensation – Überlegungen zu einer Verlaufsfigur geschichtliche Prozessen“ i „Kunst als Kompensation ihres Endes“, u: Aesthetica und Anaesthetica: Philosophische Überlegungen, W.Fink, 2003., str. 64-81. i 113-121. i Žarko Paić, „Nesvodljiva moć umjetnosti: Između totalne politike i estetskoga poretka“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 522-568.)

Još jednom valja istaknuti. Autonomija moderne umjetnosti označava njezinu emancipaciju od izvanjskih označitelja (Boga, supstancije, ljepote, uzvišenosti). Usmjerenost k sebi samoj dovodi modernizam u umjetnosti s figurom Baudelairea kao paradigmatskoga pjesnika novoga vremena do samoreferencijalnosti. To znači da nastaje neizbježan bezdan ili jaz u samoj umjetnosti u njezinu razdoru na „praznu transcendenciju“, kako to formulira Hugo Friedrich za bit pjesništva od Mallarméa do St. John Persea, (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike: Od Baudelairea do danas, Stvarnost, Zagreb, 1969. S njemačkoga preveli Ante i Truda Stamać) i „praznu imanenciju“, budući da se povijesna avangarda ne može utemeljiti ni u čemu drugome negoli u sekulariziranoj vjeri u „napredak“. Povratak umjetnosti čistoći njezine forme i onome pred-slikovnome u kaosu stvaranja za Ortegu predstavlja simptom radikalne dehumanizacije. Umjesto svijeta kao horizonta smisla u povijesnome sklopu bitka, Boga, čovjeka i svijeta sada se radi o iživljavanju/oživljavanju samoga života iz suverenosti „ludila slobode“. Utoliko je paradoks ove analize moderne umjetnosti da je ona zapravo uvid u bit suvremene umjetnosti kao igre binarnih opreka dekadencije (nazatka) i avangarde (napretka). (Matei Calinescu, Five Faces of Modernity: Modernism, Avant-garde, Decadence, Kitsch, Postmodernism, Duke University Press, Durham, 1987., 2. izd.)

Jedno ne može bez drugoga. Oboje su, pak, samo načini kojima se umjetnost pojavljuje u doba tehničke egzistencije kraja čovjeka. Otuda ih treba razmatrati u povijesnome smislu nesvodljivosti na bilo što predmetno, objektno, beživotno:

„Čak ako čista umjetnost možda i jest nemoguća, ipak, nedvojbeno, može prevladati težnja za njezinim pročišćavanjem. Takva bi težnja mogla potaći postupno uklanjanje ljudskih, odviše ljudskih, elemenata koji su pretezali u romantičkoj i naturalističkoj proizvodnji. I u tome se procesu može dosegnuti točka na kojoj se ljudski sadržaj tako istanjio da je postao zanemariv. Kad imamo umjetnost koju mogu shvatiti samo ljudi s osobitim darom umjetničke senzibilnosti – umjetnost za umjetnike, a ne za mase, za ‘vrijedne’, a ne za hoi polloi. […] Nova umjetnost jest umjetnost za umjetnike. […] U umjetnosti je ponavljanje ništa. (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, str. 80. i 81.)

Suverenost suvremene umjetnosti, pak, otpočinje s nultim stupnjem njezine „povijesti“. Ako je to postavka da umjetnost ne pripada više nekome „gore“, ali isto tako niti nikome „dolje“, onda preostaje krenuti od onoga što Ortega tvrdi gotovo aksiomatski, a na njegovu tragu mnogi teoretičari suvremene umjetnosti čak i kada ga ne navode kao izvorište nadahnuća za daljnja promišljanja. Prvo, da je čistoća umjetnosti težnja koja vlada umjetnošću od njezina početka do kraja. Sabire su u Mallarméovu apsolutnome pismu i ideji Knjige koja nadilazi prikazivanje zbilje i predstavljanje prirode (od romantizma do simbolizma). Drugo, da je ponavljanje smrt umjetnosti. Ideja „novoga“ koja se nužno pojavljuje u ideji „razvitka“ i „napretka“ povijesti čovječanstva od Turgota i Condorceta do Hegela i Marxa jest imanentna biti umjetnosti. Novost proizlazi iz proizvođenja (poiesis). Već se u Grka radi o spoznaji da samo umjetnik kao obrtnik može dovoditi u zbilju ono čega nema jer umjetnik postupa kao demijurg i kao teourg – oslobađa mogućnosti bitka iz suočenja s Ništa. Poput Boga koji stvara iz ništavila, a ne ni iz čega, tako se i suvremeni umjetnik u svojoj apsolutnoj suverenosti nalazi u položaju da iskustvo „prazne transcendencije“ i „prazne imanencije“ dovede do koncepta s kojim Mallarméovo pjesništvo, apstraktno slikarstvo i Schönbergova muzika upućuju na (ne)mogućnost utemeljenja umjetnosti više ni u čemu izvan umjetnosti same. Čistoća kao autonomija umjetničkoga djela i novost kao suverenost događaja kojim se performativno-konceptualno događa umjetnost u djelu i izvan njega svjedoči o jednome-jedinstvenom i ujedno jednokratnome putu kojim je umjetnost u doba tehnike postala drugo lice filozofije, njezin oslobađajući poriv za apsolutom bez redukcije na pozitivizam znanosti i tehnologizam života.

Ortega y Gasset nije, dakle, nikakav „kulturni konzervativac“ koji se u ime slavne prošlosti mita i religije dao zavarati sirenskim zovom tradicije. Takve plemenite nostalgije ne možemo pronaći u njegovim spisima. Jednako tako niti melankolije kao figure modernizma s kojom je Walter Benjamin stupio u dijalog s tehničkom slikom doba reproduktivosti. Ono što je, međutim, posve izvjesno u analizi biti umjetnosti u Ortege jest da se umjetnost ne može i ne smije svoditi ni na što izvan njezine autonomno-suverene moći proizvođenja novoga. I baš stoga što joj je „sudbina“ vezana uz čistoću samostojnosti od samoga početka modernosti, a to je u književnosti bilo očigledno već s prvim romanom Miguela de Cervantesa Don Quijoteom, onda je samorazumljivo da je „ludilo slobode“ kao „sloboda ludila“ u smislu eksperimentiranja sa samim životom uvjet mogućnosti suvremenoga doba uopće. Na kraju Dehumanizacije umjetnosti nalazi se misao koja jasno opravdava i zapečaćuje umjetnost kao singularnu kontingenciju života. Iz ove perspektive više nema nikakva povratka u prošlost. Aktualnost moderne umjetnosti postaje fatalnom „sudbinom“ i suvremene umjetnosti upravo stoga što joj je, kako za Ortegu y Gasseta tako i za Heideggera, istinski prostor onaj koji pretpostavlja otvorenost slobode, a autentično vrijeme se događa kao egzistencijalni nabačaj mogućnosti čovjeka u nadolazećoj budućnosti:

„Težnja prema čistoj umjetnosti nije izraz arogancije nego skromnosti. Umjetnost koja se oslobodila ljudskoga patosa postala je nešto bez ikakvih posljedica – naprosto umjetnost, bez ikakvih drugih pretenzija.“ (José Ortega y Gasset, „Dehumanizacija umjetnosti“, str. 103.)

Kada umjetnost postaje „samo“ to i ništa više, naime umjetnost u svojoj apsolutnoj autonomiji (djela) i totalnoj suverenosti (događaja), nalazimo se na brisanome prostoru estetskoga nihilizma. Sve postaje moguće i ništa više nije nemoguće. Osim što ovo podsjeća na lozinku postmodernoga anarhizma antything goes u Paula K. Feyerabenda s obzirom na redukcionizam znanstvene metode, još više se čini izvedenim iz biti umjetnosti u doba tehnike. (Paul K. Feyerabend, Against Method, Verso, London-New York, 2010., 4. izd.) Paradoks je u tome što se umjetnost svojim oslobađanjem od jednog „gospodara“ dodvorava drugome. Tako se njezina „čistoća“ bez prikazivanja-predstavljanja zbilje pokazuje rezultatom jedne posve drukčije i druge subjektivnosti od sebe same. Bit je moderne umjetnosti, a otuda, dakako i suvremene umjetnosti insceniranja događaja, u bezbitnosti vlastita mjesta i vremena. Mjesto kao topos je prazno. A vrijeme kao nabačaj budućnosti svagda se zbiva u odgodi onoga nadolazećega. Na taj se način može razumjeti postavka o dehumanizaciji umjetnosti kao estetizaciji konstruiranoga svijeta. U tom svijetu slika Pabla Picassa i zvuk Igora Stravinskoga nisu ništa više osim slike i zvuka te „prazne transcendencije“. Kao što su eksperimentalni filmovi Guya Deborda i performativno ludilo „kazališta okrutnosti“ Antonina Artauda kretanje slike-zvuka „prazne imanencije“ do posljednje točke nestanka čovjeka iz umjetnosti uopće. Gdje je ta tanka nevidljiva crta koja razdvaja umjetnost od života na pragu njihove pseudo-sinteze koja je umjetnost ostavila bez subjekta, a život bez supstancije? U ogledu u kojem se nalazi ta čudovišna postavka o „ravnodušnosti prema umjetnosti“ Ortega y Gassetu je postalo jasno da preobrazba umjetnosti u „unutarnji doživljaj“ mora polučiti u izvanjskome svijetu samoga pogona umjetnosti nešto zapravo zastrašujuće, no ne i mogućnost bilo kakve promjene tog stanja jer bi to bio anakronistički povratak u iluziju mirne kontemplacije prošlosti. (José Ortega y Gasset, „Apathie vor der Kunst“, str. 236.) Nema više iluzije povratka „natrag“. Ima li, međutim, još suvislo određene težnje kretanja umjetnosti prema „naprijed“?

Ako je ideja čovjeka uvjet mogućnosti jedne zaokružene „kulture“ kao nove paideie, onda je pitanje koje muči Ortegu y Gasseta zapravo goruće pitanje čitave moderne humanistike i samorazumijevanja „humanosti“ uopće. Nietzsche je kazao da je „umjetnost veliki stimulans za život“. No, taj stimulans ne može biti djelotvornim bez životne moći koja se sama od sebe organizira u poretku uzdizanja prirode do načela produktivne moći fantazije. Čovjek unutar života kao umjetnosti proživljava i oživljava vrijeme koje nikad nije prošlo ako postoji u živome sjećanju sadašnjosti. Postavka o umjetnosti kao načinu osmišljavanja života koji ne postoji u ciljevima i svrhama prirode na najuzvišeniji je način ostvarena u slikarstvu referencijalnoga doba „visoka stila“. To je ono vrijeme slike koje omogućuje ujedno čovjeku da bude spokojnim promatračem doživljena vremena prošlosti i oživljena vremena sadašnjosti. Takvo vrijeme ne protječe poput mehaničke ure niti pijeska u klepsidri. Slikarstvo Diega Velásqueza čini se najsjajnijim primjerom baroknoga doba reprezentacije. I neće biti nimalo slučajno da je kako za Ortegu y Gasseta tako i za Michela Foucaulta slika Las Meninas iz Velásquezova opusa najzagonetnija slika uopće. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 21-34. S francuskoga preveo Srđan Rahelić)

S njom novi vijek predstavlja sliku o sebi kao i sliku koja pokazuje da je zbilja naprosto fikcijom i iluzijom. Zbilja ne postoji bez dvojnika, simulakruma, kopije. U zrcalu „prirode“ u kojoj je ono ljudsko-odviše-ljudsko do najveće mjere zapravo već odavno postalo tehničkim medijem dehumanizacije, sve se čini nedovršenim. No, i još nešto uistinu zagonetnije od svega što je rečeno o Velásquezu skriva se u toj riječi – nedovršenost. Ortega y Gasset ga smatra slikarom protiv svojega vremena. Stoga ima povlasticu biti prethodnikom moderne umjetnosti više od svih drugih. Razlog leži u tome što je postao „slikarom za slikare“ i prethodnikom one bolesti koju suvremeni čovjek osjeća u „ravnodušnosti prema umjetnosti“. Naime, za Ortegu y Gasseta predstavlja Diego Velásquez paradigmatskoga slikara „nedovršenih djela“:

„Je li Velásquez takvo platno smatrao završenom slikom? Na ovo pitanje možemo jasno odgovoriti čim samo ovlaš bacimo pogled na njegovo stvaralaštvo u cjelini, i ustanovimo da su gotovo sve Velásquezove slike, na ovaj ili onaj način, zbog ovog ili onog razloga, zapravo ‘nedovršena djela’, ili bi ih barem, ne još davno, svi takvima smatrali. […] U prošlom su stoljeću Velásqueza često nazivali, posebice Englezi i Francuzi, ‘slikarom za slikare’, ne uviđajući koliko je to bila zbunjujuća i sablažnjiva tvrdnja. Slikarstvo za slikare, naprimjer umjetnost Juana Palome, nije ništa naročito neobično u vremenu kakvo je ovo naše, koje ima i fiziku za fizičare, nepristupačnu za ostale smrtnike, pravo za pravnike (Kelsen), politiku za političare (profesionalni revolucionari), ali ne znamo što je tako nešto moglo značiti oko 1640. godine.“ (José Ortega y Gasset, „Oživljavanje slike“, Europski glasnik, br. 7/2002., str. 376. i 377. Sa španjolskoga prevela Tanja Tarbuk)

Humanističke su znanosti u doba tehnike mnogo više negoli igra retorike i književnoga stila u fikcionaliziranju svijeta. Budući da im nedostaje one strogosti koju je još Descartes postavio pravilom jasne i razgovijetne spoznaje, moraju se orijentirati u drukčijem mediju mišljenja negoli je to slučaj s matematikom i fizikom. Ne radi se samo o stanju pozitivnih znanosti o čovjeku. Još od Diltheya one, naime, moraju proizvesti vlastitu metodu istraživanja povijesti a da to ne bude preslika metode prirodnih znanosti koje ne mogu istraživati prirodu ukoliko njezin predmet ne postave u status objekta neutralnoga od položaja subjekta. Ovu dugovjeku iluziju srušila je paradigma neodređenosti u kvantnoj fizici. Čini se da je to ponukalo Ortegu y Gasseta da upravo načelo neodređenosti uspostavi povijesnom metodom „biografijskoga“ uvida u singularnost samoga života. Ako nam je darovan život u ontologijskoj perspektivi uvjeta mogućnosti egzistencije kao slobode, nije nam dana mogućnost da ne živimo kao ljudi dostojni vlastita projekta budućnosti. (José Ortega y Gasset, „History as a System“, u: Toward a Philosophy of History, W.W.Norton & comp., New York, 1941., str. 165-233.)

Što iz toga proizlazi? Ponajprije da se shvaćanje vitalnoga uma (Razón Vital) mora izvesti na podlozi koegzistencije „Ja“ i svijeta, mišljenja i bitka. Život valja razumjeti polazeći od onoga istoga što predleži u jezgri ili srcu umjetnosti same. Ovo je postavka koja uistinu odgovara nečemu krajnje suvremenome, ali uistinu „mediteranskome“ u iskonskome značenju grčke predaje tragičke vizije svijeta. Život se vodi kao drama, a ne kroz orgije racionalnosti masovnoga društva. Iza toga uvijek stoji čudovišno nasilje i iracionalnost jednoga poretka nesukladnoga ideji čovjeka koja bi trebala imati nasljeđe i budućnost otvorene „kulture“ kao paideie. Ako je za Ortegu čovjek u bitnome projekt otvorenosti, njegova je sudbina postati „nomadom bitka, lutalicom“ koji nigdje ne može imati fiksno obitavalište. Taj donkihotski poriv traganju za novim avanturama unatoč nesvikloga vremena za herojsku egzistenciju umjetnika zahtijeva stoga nešto gotovo još više nemoguće. No, upravo stoga to nemoguće čini se jedino obvezujućim načinom mišljenja conditio humana u složenom tehničkome svijetu. Nije to filozofijska antropologija, a niti čak neka nova fenomenologija života izvedena na tragu Nietzschea i Diltheya. Ono što je potrebno za konačno prebolijevanje „ravnodušnosti prema umjetnosti“ jest rehumaniziranje svijeta. Ili iskazano govorom nadahnuća koji krasi Ortegu y Gasseta kao vjerojatno najvećeg stilista u filozofiji 20. stoljeća – „čovjek potrebuje jednu novu objavu“. (José Ortega y Gasset, Gesammelte Werke, sv. IV, str. 385.)

2. Tehnika i duša: Izazovi pred mišljenjem

Kako god uzeli, potreba čovjeka za „novom objavom“ ne odnosi se na religiozno iskustvo života. Pitanje o uvjetima mogućnosti božanskoga i Boga unutar zapadnjačke metafizike kao onto-teologije, da se poslužimo poznatom Heideggerovom sintagmom, za Ortegu ne predstavlja pitanje o prvome uzroku i posljednjoj svrsi bitka. Život kao vitalni um u promišljanju povijesnoga načina egzistencije svijeta određuje granice svijeta samoga. Nije to ništa nalik vitgenštajnovskome zaokretu spram zamuknuća kada se više nema što reći o onome što jest. To je oblik egzistencijalnoga projekta. A s njime se postavlja u pitanje prirodno-racionalna jezgra teologije. Uostalom, kritika Descartesova racionalizma i pozitivizma modernih znanosti mora biti radikalno izvedena do posljednje točke autonomije transcendentalne svijesti. Priroda i razum u okviru teologije novoga vijeka čine pritom samu strukturu mišljenja. Iz tog mišljenja život se ne može dohvatiti polazeći od njegove singularnosti koja je nesvodljiiva na bilo što apstraktno i postvarujuće. Čovjek nije određen gotovo ničime što bi ga moglo pretvoriti u roba natpovijesnoga udesa. Sloboda i povijesnost njegove „sudbine“ omogućuju mu da se igra s bogovima kao što ima slobodu da tehničkome svijetu otkaže povjerenje u posljednjoj instanciji vlastite odluke da slijedi put svoje duše. „Metafizika humanoga života“, kako čitavu njegovu filozofiju određuje Antonio Rodriguez Huéscar, (Antonio Rodriguez Huéscar, La innovación metafisica de Ortega. Critica y superración del idealismo, Servicio de Publicaciones del Ministerio de Educación y Ciencia, Madrid, 2002.) usmjerava se na nesvodljivost, emergenciju i kontingenciju povijesti. A upravo ovo „sveto trojstvo“ kategorija predstavlja otvoreni prostor-vrijeme za ispunjenje ljudskoga projekta. Što označava taj gotovo samorazumljiv pojam života, da ga se često nedostatno precizno rabi na raskrižju između filozofije života i filozofijske antropologije? Ortega y Gasset nedvosmisleno tvrdi da je

„ljudski život uistinu rijetka zbilja o kojoj ponajprije valja kazati da jest temeljnom zbiljom i utoliko se sve druge zbilje odnose na njega, jer se ova zbilja, bila ona učinkovita ili tek vjerojatna, mora pojaviti na posve drukčiji način.“ (José Ortega y Gasset, Gesammelte Werke, sv. IV, str. 340.)

Mišljenje i život kao stvaralački pojam bitka, kada ga se ontologijski pročisti od različitih inačica filozofije života i filozofijske antropologije uistinu se razumije na specifičan način aktivnoga odnosa spram svijeta. No, svijet nije priroda niti sveukupnost bića u smislu bitka kao cjeline bića. Život s onu stranu opreka organske prirode i duhovnoga sklopa povijesnosti ima svoju vlastitu nesvodljivost. Ona je u prelaženju granica prirode, podarujući joj istodobno pojam nužnosti i otvorenosti mogućnosti. Od svega će se ozbiljiti uvijek ono neočekivano ukoliko je riječ o ljudskoj inventivnosti i stvaralaštvu. Život se, dakle, mora razumjeti uvjetom mogućnosti egzistencije. I zato je riječ o „nužnosti nužnosti“. Budući da Ortega nije baš volio rabiti temeljnu riječ/pojam suvremene filozofije od Kierkegaarda do Heideggera – egzistenciju – odlučio se za spoj nespojivoga, dekartovski racionalizam i onaj svoj donkihotovski „idealizam“ u ideji konstelacije odnosa „Ja“ i „okolnoga svijeta“. Subjekt i svijet nisu ponorom odvojeni. Svijet nije učinak mišljenja u smislu idealizma, kao što je još manje moguće svesti ga na materijalistički pojam objektivnosti prirode neovisno od ljudskoga mišljenja. Sve je to nužno iznijeti na vidjelo u ovome kratkome izvođenju Ortegina misaona položaja između dviju vodećih orijentacija u filozofiji od Descartesa do Husserla. Metafizička shema nije pritom promijenjena. Radi se o obratu pretpostavki kojim Husserlova fenomenologija propituje intencionalne činove svijesti u dvojstvu subjekta i svijeta. Ono što nas, međutim, u svemu tome osobito zanima jest pokušaj da se iz Ortegina mišljenja o svezi umjetnosti i tehnike otvori mogućnost razumijevanja posthumanoga stanja entropije svijeta u suočenju s njegovim posljednjim mogućnostima. Je li takvo mišljenje, koje oscilira između „aktivizma“ ljudskoga djelovanja, a unutar kojeg valja smjestiti i tehnički sklop u metafizičkome smislu povijesnoga odnosa bitka, bića i biti čovjeka, alternativom za ono što se već posvuda događa – za kibernetičko-informacijski, autopoietički sustav proizvođenja života s onu stranu binarnih opreka „prirode“ i „duha/kulture“ iz kojeg proizlazi jedna dublja i čudovišnija apatija od one koju je Ortega y Gasset 1925. godine prepoznao u „ravnodušnosti prema umjetnosti“?

Carl Mitcham u studiji o misaonim zasadama tehnologije u filozofiji, antropologiji, sociologiji te kibernetici tvrdi da je Ortega y Gasset bio vjerojatno prvi „profesionalni filozof“ koji se intenzivno bavio pitanjem tehnike i tehnologije u moderno doba. ( Carl Mitcham, nav. djelo, str. 45.)

Otpočeo je niz predavanja 1933. godine u Španjolskoj, da bi nešto od toga objavio 1935. godine u argentinskim novinama La Nación. Knjiga o tom problemu pod nazivom Razmišljanja o tehnici (Meditación de la Técnica) pojavila se 1939. godine. (José Ortega y Gasset, Meditación de la Técnica y Otros Ensayos Sobre Ciencia y Filosofia, Alianza Editorial, Madrid, 2004. Vidi engleski prijevod: „Man the Technician“, u: Toward a Philosophy of History, str. 87-161. i njemački: Betrachtungen über die Technik – Der Intelektualle und der Andere, Deutsche Verlagsanstalt, Stuttgart, 1949.) Već na početku ove možda i najznačajnije knjige Ortege y Gasseta pokazuje se da mišljenje o tehnici nastaje u suočenju s njezinim opasnostima. Nije teško zapaziti da je to istodobno i unutarnji poriv Heideggerova mišljenja postava (Gestell) kao biti tehnike. ( Martin Heidegger, „Die Frage nach dem Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv. 7, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2000., str. 5-36.)

U oba slučaja podrijetlo je i ozračje odnosa mišljenja i tehnike ono čudovišno prijeteće što dolazi iz neposredne opasnosti za ljudsku egzistenciju. Podrijetlo i ozračje tvori poetsko mišljenje Hölderlina iz njegove elegije Patmos. Prije no što pokušamo protumačiti način i put Ortegina mišljenja o odnosu čovjeka i tehnike valja ukratko objasniti terminologijske poteškoće koje proizlaze iz biti jezika mišljenja Ortege i Heideggera. Naime, u španjolskome i njemačkome jeziku riječ tehnika (Tecnica, Technik) sinonimno se koristi i za riječ novijeg datuma.

Čini se da ona bolje odgovara modernome načinu ljudskoga odnošenja spram prirode. Ta je riječ, dakako, tehnologija. U engleskome jeziku (technology) ona obuhvaća znanje o sustavu djelovanja aparata, bez obzira je li posrijedi mehanička ili električna, da se ne govori o suvremenoj informacijskoj tehnologiji. Tehnika u engleskome jeziku (technique) jest značajka sredstva za rad kao metode. Pritom se misli na alat koji služi za djelovanje u oblikovanju nečega novoga. Bez daljnjega, alat stoji u potki svake moderne tehnologije. Ali ne više kao njezina osnova nego kao daleki izvor u smislu kauzalno-teleologijskoga modela mišljenja. S pomoću njega još je Kant mislio prirodu u metafizičkome smislu „tajnoga plana“. S ciljevima i svrhama koje nadilaze empirijsko iskustvo um utemeljuje smisao povijesti. Kada Ortega i Heidegger u španjolskome i njemačkome jeziku, unatoč velikih razlika u mogućnostima metafizičkoga kazivanja, razmatraju ili razmišljaju o tehnici tada se taj pojam pojavljuje u smislu iskonskoga jezičnoga adekvata za ono što je tijekom povijesti od grčkoga téhne postalo tehnikom kao alatom. No, riječ preostaje i kada više izravno ne upućuje na bit stvari. Naime, problem je jezika što nasljeđuje svoje podrijetlo i kada se metafizika preobražava u nešto onkraj njezinih granica. Drugim riječima, kada jezik postaje tehničkim načinom kazivanja bitka kao informacije, tada i mišljenje više nije iskonska mogućnost razabiranja onoga što nije svedivo tek na računanje, planiranje i konstrukciju. Sa stajališta jezika tehnika se, dakle, ni u Ortege niti u Heideggera ne pojavljuje nipošto drukčije od „sudbine“ riječi umjetnosti (Arte, Kunst).

U oba slučaja riječ je nečemu što nije više „prirodno“ niti „životno“. Ali ipak ima u sebi prirodu života ili životnost prirode samo u drukčijem načinu bitka. Tehnika označava ono „umjetno“, ono što više-nije-priroda. Međutim, priroda ne iščezava iz tehnike. Naprotiv, ona se preoblikuje na taj način da omogućuje čovjeku da bude nešto „više“ od puke prirode i njezinih prirodnih zakonitosti. U mišljenju Ortege y Gasseta kao i u kasnoga Heideggera od kraja 1940-ih godina tehnika više nema ništa s onim što ta riječ označava u svakodnevnoj uporabi. Radi se o tehnologiji kao sustavu upravljanja. Na temelju znanstvenoga eksperimentiranja samim životom kao „drugom prirodom“ funkcionira moderno društvo. U tom pogledu može se zaključiti da je za Ortegu pitanje o tehnici ustvari pitanje o mogućnostima umjetnosti na kraju povijesno uspostavljene ideje napretka čovjeka. Kada se razmatra bit tehnike, tada se već ulazi u razdoblje koje istodobno pretpostavlja dehumanizaciju umjetnosti, ali i nešto mnogo opasnije i čudovišnije. Nije to više samo „ravnodušnost prema umjetnosti“. Posrijedi je posvemašnja ravnodušnost prema tehničkoj egzistenciji čovjeka-mase. Njemu se svjetsko-povijesno suprotstavlja paradigmatska egzistencija modernoga individualizma u liku gentlemana, ali i arhajski odnosno ne-moderni način suočenja s ljudskom biti uopće. Ortega ga ocrtava kroz likove istočnjačkoga mudraca bodhisattve i španjolskoga hidalga (plemenitoga viteza poput Don Quijotea od Manche).

Što je tehnika? Ponajprije, Ortega shvaća tehniku kao konstitutivnu značajku ljudskoga života. Izbjegavamo ovdje uporabiti riječ bitak. Razlog leži u tome što se na tragu Nietzschea i Diltheya bitak svagda shvaća kao bivanje ili postajanje (Werden). (Vidi o tome: Howard N. Tuttle, Human Life is Radical Reality: An Idea Developed from Conceptions of Dilthey, Heidegger,and Ortega y Gasset, Peter Lang Publishing, New York, 2007., str. 1-21.) To samo znači da bitak kao zbivanje u procesualnosti uključuje prednost, ili, ontologijski gledajući, primat promjene nad postojanošću. Povijesnost se suprotstavlja kao otvorenost mogućnosti svakoj prirodnoj faktičnosti. Štoviše, u Razmišljanjima o tehnici nailazimo na formulacije koje čak dovode u pitanje kategorijalnu i metafizičku uporabu modalnoga pojma „nužnosti“, S jedne je strane riječ o području prirodnih nagona, ali s druge strane je jasno da pojava čovjeka kao događaja u prirodi pretpostavlja rez s razumijevanjem vremena kao kontinuiteta organskoga načina bitka. Čovjek se u nizu „drugih nužnosti“ može razumjeti slučajem (kontingencijom) povijesno oblikovane slobode vlastita života. S onu stranu prirodne „nužnosti“ njegov je dom. Ortega ide još i dalje. On tvrdi da nasuprot pojmu „objektivne nužnosti“ bitka kao prirodnoga tijeka postojanosti u promjeni, ljudsku egzistenciju treba shvatiti iz „subjektivne nužnosti“ inteligencije. S pomoću nje se radikalno mijenjaju pojmovi objektivnosti i nužnosti. Volja za životom ili subjektivna želja za povijesnim preoblikovanjem svijeta dovodi čovjeka do pronalaska tehnike. Tehnika nije stoga tek neko sredstvo za drugu svrhu – ljudskoga preživljavanja u okolnostima prirode kao „nužnosti“. Umjesto toga, potrebno je govoriti o nečemu onkraj logike sredstva-svrhe. Čovjeku je uskraćen okolni svijet za razliku od životinje (Umwelt) kojeg „nosi“ posvuda sa sobom kao što kornjača nosi svoj oklop. Nasuprot tome, čovjek ima mogućnosti oblikovanja tehničkih svjetova mašte i zbilje bez obzira što ne može biti i „ovdje“ i „tamo“. (José Ortega y Gasset, „Man the Technician“, u: Toward a Philosophy of History, str. 94.)

U čemu je navlastitost Ortegina razmišljanja (meditacije) o tehnici? Zahvaljujući tehnici ljudska bića stvaraju ono što u tekstu naziva „nad-prirodom“ (sobrenaturalezza). Umjesto radikalnoga stava koji zastupa Heidegger u „Pitanju o tehnici“ („Die Frage nach dem Technik“) kako se kroz postav (Gestell) ne razotkriva više bitak u značenju čuvanja prirode, nego njezine transformacije u energiju i informaciju, a to znači da je priroda u stanju biti-na-dispoziciji za iskorištavanje (Bestand), ovdje su susrećemo s mišlju koja pokazuje ipak stanovit oblik „vjere u budućnost“ čovjeka kao tehnički konstruiranoga bića. Ako je tehnika nešto s onu stranu prirode, ona u to valja svrstati „nat-prirodu“ i ono što je „izvan-prirode“. Oscilacija između temeljnih postavki o biti čovjeka kako ga je izložio Max Scheler u filozofijskoj antropologiji i onoga što će krajem 1940-ih godina radikalno unijeti Heidegger u promišljanje bitka kao događaja, u Ortege se neprestano odvija u svojevrsnome prolazu između čekića „antropologijskoga subjektivizma“ i nakovnja „ontologizma života“. Budući da je tehnika uvjet mogućnosti opstanka čovjeka u svemiru, postavlja se pitanje o njezinome ontologijskome statusu. Usto, pitanje o tehnici za Ortegu y Gasseta nije bilo kakvo usputno pitanje u njegovim razmišljanjima (meditacijama) o fenomenima suvremenoga svijeta, kao što su prodor masovne kulture, dekadencija zapadnjačke civilizacije, dehumanizacija umjetnosti. Ovdje imamo posla s osebujnom filozofijom tehnike. Ona se kreće između „vjere u rehumaniziranje“ svijeta i uvida u njegovo planetarno razdoblje. Moderna tehnologija određuje ga tako što izjednačuje prostor i vrijeme. Time svodi svijet na fabrikaciju proizvoda, a čovjeka na samofabrikaciju s kojom umjesto umjetnika i filozofa (hidalga i bodhisattve) na mjesto liberalno-demokratske figure modernoga gentlemana dolazi planetarno bezlična i otuda savršena figura dehumanizacije svijeta – inženjer.(José Ortega y Gasset, isto, str. 121-123.)

Tehnika kao tehnologija nije više, doduše, sredstvo za neku drugu svrhu gledajući sa stajališta aparata. Umjesto toga potrebno je izaći iz novovjekovne metafizičke sheme stvaralaštva i stvorenoga (onto-teologije) i otvoriti problem konstrukcije svjetova bez izvanjskoga ili unutarnjega smisla njihove „svrhovitosti“. Iako je čovjek homo faber, a samofabrikacija za razliku od tradicionalno shvaćene Aristotelove diobe umijeća na teorijsku, praktičnu i poietičku, određuje njegovu bit u moderno doba tehnologije, a ne refleksivno-praktična djelatnost, ovdje još nešto valja dodati. Ortega y Gasset smatra da se tehnikom može upravljati, da je ona u vlasti kibernetičkoga modela razumijevanja bitka. Iako u svojim predavanjima ne koristi tu riječ/pojam, koja će 1960-ih godina biti ključnom za Heideggera zbog toga što u predavanju 1964. godine u Parizu na kolokviju „Živeći Kierkegaard“ („Kierkegaard vivant“), naslovljenom „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ tvrdi da filozofija kao metafizika okončava u kibernetici, (Martin Heidegger, Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M.Niemeyer, Tübingen, 1969., 2. izd. str. 61-80.) moguće je izvesti postavku da Ortega problem buduće tehnologije vidi u tome što ona „stvara“ sama iz sebe sve što jest. Drugim riječima, problem je tehnologije budućnosti u tome što se ne može obuzdati „razvitak“ i „napredak“ čovjeka kao tehničkoga bića ukoliko se biti tehnike priđe tek iz klasične humanističke perspektive. Kontrolu nad čudovišnim stanjem moderne tehnologije, koja je istodobno „šansa“, „mogućnost“ i „opasnost“ u projektu rehumaniziranja svijeta ne može se ozbiljiti tako što će se sustav strojne tehnike pretvoriti u nadomjestak za radnike, a njih kao suvišne u tom autokibernetičkome modelu života čarobnim štapićem revolucionarne promjene kapitalističkoga načina proizvodnje preobraziti u umjetnike i filozofe u novome ruhu. Kritika svakog oblika kolektivizma i mesijanske apokaliptike marksizma, koji se pouzdaje u moć i inventivnost čovjeka-mase, u Ortege y Gasseta je nedvojbeno više od pitanja smisla vodeće politike u svijetu. (Vidi o tome: Stephan Günzel, „Der Begriff der ‚Masse‘ in Philosophie und Kulturtheorie“ (I), u: Dialektik: Zeitschrift für Kulturphilosophie, br. 2/ 2004., str. 117–135.)

Bit tehnike nije ništa tehničko. Zanimljivo je da tu znamenitu Heideggerovu misao iz „Pitanja o tehnici“, kao i njegovo hermetično objašnjenje da se s tehnikom čovjek može razračunati samo tako što će je prepustiti otvorenosti biti umjetnosti kao pjesništva (Kunst), nalazimo na gotovo istovjetan način izrečenu u Ortege y Gasseta mnogo prije promišljenu i iskazanu. Ako ljudska egzistencija nije pasivni bitak-u-svijetu, ljudsku zbilju odlikuje ipak nešto uistinu čudovišno. Ono najinovativnije u čitavome pokušaju mišljenja biti tehnike jest to da Ortega vidi ono nadolazeće kao razdoblje „kentaurskoga svijeta“. Zahvaljujući neodređenosti i nedovršenosti čovjeka, podarena mu je mogućnost svagda novoga otpočinjanja. Taj augustinovski paradoks egzistencije kao mogućnosti radikalne promjene u svijetu fabrikacije, pri čemu je proizvođenje (poiesis) bit akcije a ne praktično djelovanje bez svrhe i cilja, oznaka je političke antropologije Hannah Arendt. (Hannah Arendt, The Human Condition, University of Chicago Press, Chicago, 1999., 2. izd.)

Inovacija se ne odnosi samo na linearnost povijesti. Napredak je stoga opravdano u doba Turgota i Condorceta sredinom 18. stoljeća bio ocrtan bojama sekulariziranoga kršćanstva i njegove racionalne teologije prirode. Ideja stroja koja se za Ortegu pojavljuje oko 1600. godine kada i pojam moderne tehnike pritom ima funkciju posredovanja i prijelaza. U stroju se ne nadomještava prva priroda (Spinozina natura naturans i natura naturata) s „drugom prirodom“ (arteficielle, Kunstmachen).

Ima još nešto mnogo važnije za ontologiju stroja u ideji posredovanja i prijelaza. Ortega je to formulirao na sljedeći način. Pojedinac je u svojem bitku-u-svijetu podčinjen okolini (Umwelt) kao svijetu „objektivne nužnosti“ koju nije izabrao. No, priroda mu se pokorava kada u igru nastupa njegov „stroj samostvaranja“ u vidu sveze stvaranja (poiesis ili autofabrikacija) i pronalaženja (inventio). Stoga se umjetnost u tehničko doba ne svodi samo na podčinjenost stvaranja-pronalaženja „novoga“ figuri inženjera bez kojeg ne može doći do samokretanja mehaničkoga, električnoga i napokon informacijskoga stroja suvremenosti. Klasifikacija stupnjeva stvaranja „čiste umjetnosti“ u već navedenih sedam točaka predstavlja kratku povijest desupstancijaliziranja čovjeka kao subjekta/aktera suvremene umjetnosti. Od ikonoklazma do estetskoga objekta u društvu spektakla vodi put radikalne dehumanizacije. Pojam nema ništa s kriterijima umjetničke prosudbe. Usto, ne izigrava se „sada“ na račun onoga što je već bilo „prije“. Prisjetimo li se temeljne ideje ogleda Dehumanizacija umjetnosti iz 1925. godine vidjet ćemo koliko je ona razvijena i uklopljena u strukturu Razmišljanja o tehnici iz 1939. godine.

Naime, umjetnost u svojem autonomnome statusu oslobođena djela od prisile onostranosti ili Zakona u formi Boga i njegovih nadomjestaka poput prirode i uma nije ništa drugo negoli unutarnji pokretač tehnički određene sadašnjosti. U svim visokim kulturama graditelji ili tehničari bili su važni za „razvitak“ i „napredak“ civilizacije. No, u društvenome poretku moći njihova je uloga bila posve ispod filozofa-kraljeva i umjetnika-obrtnika, da se poslužimo Platonovom ontologijskom shemom prirodne hijerarhije umijeća. Za Ortegu y Gasseta ništa se u tom sklopu nije promijenilo od iskona do danas. Kada inženjer kao figura ulazi u prostor-vrijeme moderne tehnike, on ne vlada njezinim „ciljevima“ i „svrhama“. Štoviše, kibernetički model upravljanja svijetom pretpostavlja ideju kontrole kao sveze neposrednosti uvida i posredovanja između objekta i njegovih stanja s optimalnim redom u sustavu. Onaj tko kontrolira procese tehničkoga subjektiviranja u modernome svijetu nije nipošto inženjer.

Bit tehnike uistinu se skriva u nečemu što nije ni prirodno niti ljudsko, a ponajmanje pripada samoj tehnici. To što nije ništa određeno i dovršeno jest neki preostatak čudovišnoga događaja kojim se čovjek uspostavlja „subjektom“ bez „supstancije“ čitavoga procesa samostvaranja u povijesti. Kentaurska „priroda“ njegova projekta bitno je hibridnoga karaktera. Gdje se skriva bit tehnike za Ortegu y Gasseta? Je li uistinu „vjera u rehumanizaciju svijeta“ ono što ima opravdanje u tehno-estetskome inženjerstvu posthumanoga stanja kada se „danas“ ne samo proizvode nove forme bitka iz ideje „umjetnoga uma“ (A-Intelligence), nego se ta samoproizvodnja još k tome estetizira do toga da jedan od najnovijih pravaca suvremene umjetnosti nosi naziv znanstvenoga eksperimentiranja s nastankom „umjetnoga života“ (A-Life) – postgenomika ili transgenska umjetnost? (Ingeborg Reichle, Art in the Age of Technoscience: Genetic Engineering, Robotics, and Artificial LIfe in Contemporary Art, Springer, Wien-New York, 2009. i Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung, http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen) Nedovršenost se čovjeka pokazuje njegovom povijesnom kontingencijom. Bez nje svijet ne može iz stanja „bitka“ (quiddittas) dospjeti do mogućnosti promjene bića u cjelini i čovjeka navlastito (quoddittas). U Ortege nema nimalo tehnofobije niti bilo kakva ostatka tehnodeterminizma. Kraj razmišljanja o tehnici tome vjerodostojno ide u prilog. Hidalgo i bodhisattva nisu zauvijek prohujale figure misaone avanture povijesti kao svjetskoga događanja onoga istoga u razlikama.

Sa stajališta homogene tehničke sudbine čovječanstva koja proizlazi iz zapadnjačke misli napretka, a to je samo izvanjska struktura tehničkoga mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije, biti plemenitim nomadom ljepote u potrazi za svojim fikcijama u borbi s vjetrenjačama, ili biti uronjen u kozmičku prazninu bitka iz čije perspektive je ovaj svijet „ovdje“ i „sada“ totalna obmana i privid, samo je nešto zastarjelo na putu nužne novosti „novoga“. Iako je čovjek zahvaljujući tehnici beskonačno „plastičan“, njezina hipertrofija ukazuje na granice ljudskoga unutar zatvorene metafizičke sheme povijesti. Razlike u pristupu biti umjetnosti iz horizonta tehničke vladavine bitka tako se u Ortege i Heideggera pokazuju iz njihove unutarnje srodnosti. Ona se može izvesti iz usporednoga čitanja njihovih ključnih spisa koje smo ovdje uzeli u razmatranje samo s obzirom na postavku o nestanku ideje čovjeka iz novovjekovnoga sklopa napretka. Umjetnost bez vlastite biti, doduše, nastavlja šokirati i provocirati tzv. društvene uvjete egzistencije. No, čini se da je glavni problem Ortegine analize koju je sam nazvao „sociologijskom“ u tome što je uskoro vidio da je moderna tehnika ostavila društvo bez subjekta. Čovjek-masa i njegova suprotnost u stvaralačkome pojedincu kao dekadentnome umjetniku 20. stoljeća više uopće nisu nikakve suprotnosti. Umjesto ove socijalno-antropologijske razlike, na djelu je novi identitet čovjeka koji proizlazi iz samofabrikacije jednoga bića kentaurske sudbine.

U kušnji smo da uporabimo prokazani pojam iz staljinističke tvornice ideja – inženjeri ljudskih duša. Bez obzira na njegovu ideologijsku pozadinu, paradoks je da on savršeno odgovara na stanje koje Ortega y Gasset ima u vidu u razmatranju posljedica tehničke civilizacije Zapada na njezinu ishodu. Inženjerstvo je inteligencija bez radikalnoga odnosa spram pitanja o „subjektu“ moći. Iako Ortega na kraju svojih razmišljanja lucidno kaže da mu se ideja o vladavini tehnokracije u modernome društvu uvijek činila neutemeljenom naprosto stoga što inženjeri „ne misle“, da to kažemo na Heideggerov način, ovo više nalikuje humanističkoj nostalgiji za vremenom „kada je željeti još pomagalo“. Problem nije u tome što „inženjeri ne misle“, nego u tome što mišljenje koje bi moglo biti alternativom inženjerstvu kao apsolutnoj konstrukciji svijeta iz duha stroja nema više svoje figure tragičnoga otpora poput grčkih ekscentričnih filozofa, srednjovjekovnih mistika, hidalga i bodhisattvi. Sveta ravnodušnost Don Quijotea ostaje tek pobunom subjekta unutar vlastita dvorca opsjena.

Epilog: O iskustvu praznine

Pitanje je tehnike u konačnici pitanje o smrti civilizacije koja se uzdajući u himere napretka olako odrekla jednostavnosti življenja kao iskonske drame. Ludilo slobode jednog neshvatljivoga hidalga uistinu jest nešto krajnje zastarjelo u modernoj tehnomorfnoj kulturi. Njezina umjetnost sve više postaje eksperimentom bez svijeta, a sve manje otvaranjem svijeta kao horizonta smisla. Don Quijote je u svojoj bitnoj neprilagođenosti svijetu kao tehnosferi tek jedan od „stilova života“. Imati prema umjetnosti ravnodušnost može samo onaj koji zna da ni umjetnost niti znanost više ne stvaraju i ne pronalaze „novo“. Umjetnici i znanstvenici su postali kolektivnim subjektom inženjerske tehnologije u konstrukciji svijeta kao mreže. U njoj je sve raspoređeno u kaotičnome poretku. Bez središta i bez rubova zbiva se samoorganiziranje nove cjeline. Sve povijesne figure od stoika do gentlemana u tome su anakronizmom već činjenicom što nikoga ni na što ne obvezuju. Njihovo je mjesto u muzealiziranoj povijesti tvorevina i figura na putu apsolutne tehničke samofabrikacije. Ali, ipak ima nešto izvan ove zapadnjačke metafizike ništavila, koja otpočinje s grčkom riječju téhne i okončava s riječju tehnosfera. Ortega y Gasset je svoj spis o tehnici završio s riječju duša (psyhé) kad je govorio o tome da se istočnjački bodhisattva ne može uklopiti ni u jedan poredak tehničkoga sklopa od iskona svijeta do njegova kraja.

„No, ljudski život nije samo borba s prirodom; on je također borba čovjeka sa svojom dušom. Čime je to Euroamerika pridonijela razvitku tehnika duše? Možda je u ovome području ona uistinu inferiornom u odnosu na neshvatljivu Aziju? Zaključimo naše razlaganje s otvaranjem a vista budućih istraživanja koja bi nam trebala suprotstaviti azijske tehnologije s onima zapadnjačke civilizacije.“ (José Ortega y Gasset, isto, str. 161.)

Tehnologija kao iskustvo bezuvjetno iskrsle praznine? A što ako je to krajnji rezultat one čudovišne „ravnodušnosti prema umjetnosti“ da nam ne podastire više traganje za ništavilom i prazninom kao dramu ljudskoga života? Umjesto toga ništavilo i praznina postaju iskustvo nadomjesne „ljudske prirode“ što se sama stvara i razara. Ono prazno proizlazi iz biti tehnike. U svojoj se moćnoj ništećoj praznini obavija uz nas poput novoga iskustva mišljenja. A na njegovu tragu u sveopćem „ludilu slobode“ okončava svoju neponovljivu dramu egzistencije. U doba kada ono prazno suvereno vlada svijetom od umjetnosti možda valja očekivati samo još novu „tehnologiju slobode“ kako u otporu spram bijega izvan svijeta tako i u subverziji poretka metafizike s kojom zaključujemo ovo izlaganje o ravnodušnosti same umjetnosti prema onome što je još preostalo od ideje čovjeka. O tome nam Ortega y Gasset više ništa bitno ne može reći.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026