Žarko Paić

1.

U kontekstu moje knjige The Technoscientific Turn of Philosophy – The Age of Cybernetics, (v.  https://nihilismocontemporaneo.com.co/en/category/news-en/) odnos između tijela i tehnosfere predstavlja jedno od ključnih mjesta sloma klasične metafizike. Tijelo više nije biološka konstanta, već postaje fluidni objekt tehnosfere. Ono prestaje biti puka “priroda” nasuprot ljudskoj “kulturi”. Kroz biotehnologiju, genetski inženjering i protetiku, tijelo se redefinira kao konstrukt. Granica između unutrašnjosti organizma i vanjskog tehnološkog svijeta potpuno nestaje. U epohi planetarnog računarstva, tijelo se prevodi u podatke. Biometrija, praćenje zdravstvenih parametara i digitalni identiteti pretvaraju tijelo u čitljivi kod. Bitak tijela stoga više nije u njegovoj materijalnoj težini, već u njegovoj informacijskoj protočnosti. Sve ovo i okružju transgeničke umjetnosti i biokibernetike u analizima estetske prakse (poput performansa Eduarda Kaca ili Stelarca) koje koriste tehnologiju za izmjenu živog tkiva, nastojao sam promisliti u prethodnim knjigama koje se bave estetikom i teorijom suvremene umjetnosti. (https://www.amazon.com/Art-Technosphere-%C5%BDarko-Pai%C4%87/dp/1527584844 i https://www.barnesandnoble.com/w/aesthetics-and-the-iconoclasm-of-contemporary-art-zarko-paic/1139167773 )

Kao novi estetski objekt tijelo postaje platno i laboratorij u kojem se spajaju organski život i sintetička kognicija. Više ne govorimo o čovjeku koji koristi alat, već o kibernetičkom sustavu u kojem su meso i silicij nerazdvojni. Tehnosfera nije neutralan prostor; ona je prostor moći u kojem se tijelo konstantno nadzire i modulira. Tehnologija ne upravlja samo našim mislima, već izravno modificira naše neurološke i afektivne odgovore (npr. ovisnost o sučeljima). Ukratko, tijelo u tehnosferi doživljava svoj posthumanistički zaokret — ono gubi svoju stabilnu humanističku formu i postaje operativni dio globalnog tehno-znanstvenoga stroja.

U mojim teorijskim tekstovima (osobito u peterosveščanoj studiji Tehnosfera, knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti te najnovijoj The Technoscientific Turn of Philosophy), australski performans-umjetnik Stelarc i američki novomedijski umjetnik Ken Rinaldo ne funkcioniraju kao puki primjeri iz povijesti umjetnosti, već kao operativni dokazi ontologijskoga obrata u kojem umjetnost napušta klasičnu reprezentaciju i ulazi u sferu biokibernetike. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sinesteticko-doba-i-njegove-transgresije i   https://zarkopaic.net/blog-post/autopoiesis-kao-ideja/ )Moje analize njihova umjetničkoga rada nastoje razumjeti proces u kojem život i tehnologija postaju jedno generativno polje. Stelarc je paradigmatski umjetnik posthumanizma koji svojim akcijama (poput ugradnje trećeg uha na ruku ili upravljanja tijelom putem internetskih impulsa) izravno provodi “deontologizaciju” tijela. Stelarcova je glasovita teza da je ljudsko tijelo evolucijski zastarjelo. U tehnosferi, ono se mora reprogramirati i proširiti protezama kako bi uopće moglo opstati u brzini informacija.Umjesto humanističke ideje subjekta koji kontrolira stroj, kod Stelarca naglašavam trenutak u kojem stroj (kroz stimulanse i mrežu) prožima i pomiče mišiće umjetnika. Tijelo postaje čvor u mrežnoj arhitekturi.Stelarc ne stvara skulpturu ili sliku; njegovo vlastito modificirano tijelo postaje izložbeni prostor i medij, čime se ukida distancija između promatrača i umjetničkog djela.

Dok kod Stelarca analiziram fuziju ljudskoga tijela i stroja, u radu Kena Rinalda (autora instalacija poput Autopoiesis) fokus se premješta na umjetni život (Artificial Life Art) i neljudsku kogniciju. Rinaldove interaktivne robotske instalacije razmatram kako bi ilustrirao koncept autopoieze (samostvaranja). Rinaldove skulpture komuniciraju međusobno i s publikom pomoću senzora, ponašajući se kao umjetni biološki organizmi.

aU Rinaldovoj umjetnosti čovjek gubi ulogu središnjega promatrača. Instalacije funkcioniraju unutar vlastite “komunikacijske zajednice koja djeluje prema modelu kalkulacije”. Tehnologija se više ne pojavljuje kao destrukcija prirode, već kao kibernetičko sučelje koje omogućuje novu vrstu međuvrsne (kibernetičko-biološke) simbioze.

Stelarc i Rinaldo označavaju kraj estetske iluzije. Njihova umjetnost više ne oponaša prirodu (mimesis), niti je predstavlja (reprezentacija). Ona izravno konstruira nove oblike posthumanoga života unutar planetarne tehnosfere, pretvarajući kod, informaciju i algoritam u vrhunske estetske i ontološke snage našeg doba. Zato sve to pripada performativno-konceptualnome obratu u biti suvremene umjetnosti, kako ga izvodim u svojoj knjizi White Holes and the Visualization of the Body (2019.), koja označava radikalni prijelaz s umjetnosti kao reprezentacije objekta (slike, skulpture) na umjetnost kao događaj (event) i proces hibridizacije tijela i koda. Metaforu „bijelih rupa” posuđujem (iz teorijske fizike) kako bih opisao prostor singularnosti u kojem se tradicionalno ljudsko tijelo rastvara pod naletom kibernetike i umjetne inteligencije. Unutar tog okvira, performativno-konceptualni obrat redefinira umjetnost kroz nekoliko ključnih razina:

(a ) Tijelo kao događaj (Event), a ne biološki objekt

U klasičnoj umjetnosti tijelo je bilo objekt promatranja ili medij izražavanja. Oslanjajući se na misli Antonina Artauda i Gillesa Deleuzea, tvrdim da u suvremenoj umjetnosti tijelo postaje događaj bez fiksne supstancije. Ono više nije ni puka materijalna tvar ni biopolitički stroj, već dinamičKi proces koji stalno redefinira vlastite granice u interakciji s tehnosferom.

(b) Nestanak estetske distance (ukidanje mimesisa)

Tradicionalna estetika počivala je na oponašanju stvarnosti (mimesis) i distanci između promatrača i umjetničkog djela. Performativno-konceptualni obrat donosi realizirani ikonoklazam:

• Umjetnost više ne opisuje ili prikazuje stvarnost; ona je estetski konstruira u stvarnom vremenu.
• Djelo prestaje biti fiksni artefakt i postaje živa, rekurzivna izvedba (performans) u kojoj se spajaju kod, algoritam i tjelesna prisutnost.

(c) Spajanje koncepta (koda) i izvedbe (performativnosti)

Obrat spaja dva pravca radikalne avangarde: konceptualnu umjetnost (gdje je ideja/kod primarna) i performativnu umjetnost (gdje je akcija tijela primarna). U epohi digitalne vizualizacije ta dva pola postaju jedno:

• Koncept se transformira u računalni program, algoritam ili digitalni kod.
• Performans postaje način na koji taj kod mutira ili pokreće biološko tijelo (kao što smo vidjeli kod Stelarca i Kena Rinalda).

(d) Slom tradicionalne humanistike (Kraj fenomenologije)

U knjizi eksplicitno naglašavam da klasični teorijski alati poput fenomenologije i psihoanalize gube kredibilitet. Oni ne mogu objasniti što se događa kada umjetni život i kibernetika preuzmu ono što je ostalo od imanencije tijela. Performativno-konceptualna umjetnost stoga više ne komunicira s ljudskom svijesti, već s mrežnim sustavima.

Ovaj obrat označava situaciju u kojoj suvremena umjetnost preostali prostor ljudske slobode i egzistencijalnoga otpora premješta u estetsku konstrukciju novih tehnoloških singularnosti. Umjetnost više ne proizvodi predmete za muzej, već kroz izvedbeni koncept stvara nove, hibridne oblike posthumanoga života.

2.

Moja knjiga Antonin Artaud: Sunce i mahnitost (https://www.antikvarijat-biblos.hr/en/books/kazaliste-i-film/antonin-artaud-sunce-i-mahnitost) pokazuje dalekosežne implikacije njegova shvaćanja tijela bez organa koje je preuzeo Gilles Deleuze. U toj knjizi uzimam Artauda kao ključnog avangardnoga i „shizo-mislioca” koji najavljuje slom klasične zapadne metafizike, a pojam „tijela bez organa” (koji su kasnije preuzeli Gilles Deleuze i Félix Guattari) postavlja u središte ontologijskoga obrata umjetnosti i života.  Glavne teze knjige o Artaudu i dalekosežnim implikacijama njegova shvaćanja tijela mogu se sažeti u nekoliko ključnih točaka:

1. Tijelo bez organa kao otpor organskom poretku

• Kritika biologizma: Za Artauda tijelo bez organa nije tijelo lišeno materijalnosti, već tijelo koje pruža otpor organizaciji i stratifikaciji. Organi predstavljaju nametnuti poredak društva, teologije i biologije (tijelo kao stroj za reprodukciju ili rad).
• Oslobađanje intenziteta: Nasuprot anatomskome tijelu podložnom medicinskoj i političkoj kontroli, Artaudovo tijelo bez organa je čisto polje afekata, intenziteta i energija koje stalno mutira.

2. Prijelaz s reprezentacije na čistu izvedbu (Performans)

• Slom kazališta jezika: Artaudov projekt Kazališta okrutnosti predstavlja radikalni prekid s tradicionalnim kazalištem koje se temelji na tekstu, psihološkoj drami i reprezentaciji.
• Život kao umjetnost: Umjetnost prestaje oponašati stvarnost; ona postaje izvedbeni događaj samog života. Kroz krik, gestu i tjelesni afekt, Artaud ukida distanciju između umjetničkoga djela i egzistencije.

3. “Shizo-pisanje”, glosalije i subjektil

• Pisanje kao tjelesni čin:  Analiziram Artaudove specifične forme izražavanja: njegova pisma Drugima i glosalije (izmišljeni, onomatopejski jezici koji nadilaze logiku uma). Pisanje za njega nije prenošenje misli, već tjelesni, shizoidni prodor kroz kôd jezika.
• Koncept subjektila: Oslanjajući se na Derridinu interpretaciju Artauda, uzimam pojam subjektila (podloge, crteža, piktograma) kao mjesta na kojem se susreću tjelesni krik i materijalnost zapisa.

4. Geneza Deleuzeovog posthumanizma i tehnosfere

• Temelj za Deleuzea i Guattarija: Obrazlažem kako Deleuze preuzima Artaudovo tijelo bez organa kako bi izgradio filozofiju imanencije i nomadizma. Tijelo bez organa postaje model za razumijevanje želje koja nije definirana nedostatkom (psihoanaliza), već produktivnošću.
• Najava tehnosfere: U konačnici, Artauda čitam kao proroka suvremenoga doba. Rastvaranjem tradicionalnog, organskoga čovjeka, Artaud otvara put prema suvremenom biokibernetičkom i posthumanom stanju u kojem se ljudsko tijelo spaja s tehnologijom, kodom i digitalnom vizualizacijom.

 Artaud kao heretik avangarde 20. stoljeća čija je “spiritualna mahnitost” bila nužan rez da bi se mislila umjetnost s onu stranu muzejskih objekata — izravno ulazi u polje čistog, opasnoga i neposrednoga događaja.

3.

Zbog čega posve drugačijem pristupam njegovoj shizofreniji za razliku od psihoanalize Jacquesa Lacana? Je li to preuzimanje stavova iz Deleuze i Guattarijeva Anti-Edipa ili možda korak dalje od shizoanalize Deleuzea i Guattarija, jer zadnje poglavlje knjige o Artaudu to pokazuje ekstenzivnom analizom subjektila i njegovih Pisama i tekstova iz ludnice i nakon izlaska iz Rodeza? Moj pristup Artaudovoj shizofreniji prestaje biti klinički ili marksističko-psihoanalitički (https://www.versobooks.com/products/1963-lacan?srsltid=AfmBOoo2orpV-UjZE-Ooz9dknXXdiVfq4rF3y-ClMt5IYNO_V6Gu_qHI ) i postaje ontologijsko-estetski. Za Jacquesa Lacana, shizofrenija i psihoza općenito tretiraju se kroz koncept foreclosure (odbacivanja) Imena-Oca. Za Lacana, shizofrenik je onaj koji je ispao iz simboličkoga poretka (jezika i zakona), zbog čega se njegov svijet i tijelo rastaču u fragmentirani užas (Realno). Oslanjajući se na Artauda, odbacujem Lacanovu psihoanalizu kao još jedan oblik patrijarhalne i metafizičke represije. Artaudovo “ludilo” za mene nije nedostatak strukture (deficit), već izvanredno stanje čiste imanencije. Artaud ne pati od gubitka jezika; on stvara novi, pred-simbolički jezik kroz krik i glosalije, jezik koji ne označava stvari, nego ih izravno tjelesno proizvodi.

Zato u potpunosti prihvaćam temeljnu tezu iz Anti-Edipa: shizofrenik nije obiteljski bolesnik (Edip), nego onaj čija žudnja izravno prožima društveno i povijesno polje. Artaud je za Deleuzea i Guattarija uzor “shizo-pisca” i tvorac tijela bez organa. Međutim, u završnome poglavlju knjige idem korak dalje od njihove shizoanalize: U Anti-Edipu, shizofrenija je shvaćena kao “stroj želje” koji detoritorijalizira tokove kapitalizma. (v. https://www.crveniperistil.hr/proizvod/gilles-deleuze-i-felix-guattari-kapitalizam-i-shizofrenija-1-antiedip/) Fokus je na političkoj ekonomiji želje. U mojim analizama Artauda preusmjeravam se na ono materijalno i singularno u kasnome Artaudu. Shizofrenija stoga nije samo “fluidni tok” ili politički nomadizam. Ona je krvavi, tragični i okrutni čin urezivanja duha u materiju. Umjesto općenite teorije o strojevima želje, usmjeravam se na jedinstveno, bolno mjesto gdje se susreću tijelo, ludnica i papir.  Zadnje poglavlje moje knjige o Artaudu, kroz prizmu Derridine i vlastite interpretacije, ključ je tog “koraka dalje”. Kada analiziram Artaudova pisma iz ludnice u Rodezu te njegove piktograme i crteže, fokus je na subjektilu (podlozi, onome što leži ispod slike ili teksta). (v. isto tako i https://radiogornjigrad.blog/2026/01/26/zarko-paic-uzvisenost-kao-unheimlichkeit/ )

Subjektil (papir koji Artaud buši, pali, dere i po kojem bjesomučno piše) nije medij za prenošenje poruka. On je fizikalno mjesto estetskoga otpora. Artaud ne piše o shizofreniji; njegovo pisanje jest tjelesna trauma urezana u materiju.Dok Deleuze i Guattari ponekad koriste Artauda kao konceptualnu metaforu za rizom i detoritorijalizaciju, u pismima iz Rodeza i tekstovima nakon izlaska (poput onih o Van Goghu) prepoznajem izravnu materijalnu praksu. To je prelazak s teorije shizofrenije na njezinu izravnu estetsku vizualizaciju. Moj pristup je stoga korak dalje: on Artauda oslobađa i od psihijatrijskoga/psihoanalitičkoga kauča (Lacan) i od opasnosti da postane tek prigodan teorijski pojam u političkoj filozofiji (Deleuze/Guattari). Kasni Artaud na subjektilu ostavlja sedmi pečat autentičnoga žrtvovanja života kao umjetnosti, pokazujući da se istinsko mišljenje događa samo tamo gdje se tijelo i pismo do kraja stope u mahnitosti.

4.

U čemu je onda razlika između Nietzscheova ludila i Artaudova kad je riječ o mišljenju i pisanju? Nema dvojbe da je Artaud “ničeanac” i da su temeljne njegove teze u esejima o kazalištu kao kugi, potom kritika nadrealizma i kritika Zapada i racionalizma grosso modo na tragu radikalizirane teorije Nietzscheove kritike metafizike kao nihilizma. Ludilo, naime, nije tek psihijatrijski slučaj bioloških posljedica bolesti tijela i mozga kao središta misaone refleksije, već događaj destrukcije metafizike kroz korporalni obrat u kojem “um” struji kroz energiju i intenzitete tijela kao holograma svijeta. Razlika između Nietzscheova i Artaudova ludila ključna je za razumijevanje uvjetno kazano „moje“ ontologije umjetnosti. Iako su obojica akteri istog „shizo-kozmosa” i obojica misle tijelom kao intenzitetom, njihovo ludilo i čin pisanja/mišljenja funkcioniraju na bitno različitim razinama. razlika se krije u odnosu između jezika, vizualizacije i samog subjektila (materijalne podloge).

Evo četiri ključne točke diferencijacije:

1. Nietzsche: Ludilo kao tišina i kozmička estetika (Svijet kao tekst)

Za Friedricha Nietzschea, ludilo u Torinu (1889.) označava graničnu točku nakon koje mišljenje i pisanje prestaju.

• Slom u šutnju: Nietzsche piše svoja Pisma ludila (Wahnsinnzettel) u trenucima pucanja svijesti, potpisujući se kao „Dioniz” ili „Raspeti”, ali nakon toga nastupa apsolutna šutnja. Njegovo ludilo je ponor u koji filozofski um propada i više se ne vraća u formu teksta.
• Tijelo kao velika umnost: Iako Nietzsche proglašava tijelo „velikom umnošću” (Zaratustra), njegovo pisanje ostaje unutar visoke estetske i aforističke tradicije zapadnog jezika. On dekonstruira metafiziku pomoću vrhunskoga stila, ali sam papir na kojem piše ostaje netaknut – on je medij za misao koja struji.

2. Artaud: Ludilo kao operativni krik i ratište na subjektilu

Za razliku od Nietzschea, Artaudovo ludilo u Rodezu i nakon njega nije točka u kojoj pisanje prestaje, već točka u kojoj pisanje postaje bjesomučna, fizička i tjelesna (korporalna) nužnost.

• Produktivnost mahnitosti: Artaud u ludnici ne šuti. On piše stotine pisama, prevodi, stvara glosalije. Njegovo ludilo je operativno.
• Napad na subjektil: Kako ekstenzivno pokazujem, Artaud ne piše aforizme o tijelu; on svoje tijelo urezuje u papir. On subjektil (papir) pali cigaretama, buši olovkom, mrlja, stvara piktograme. Pisanje za Artauda nije reprezentacija dionizijskoga stanja (kao kod Nietzschea), već fizički napad na materiju kako bi se iz nje istjerali „demoni” organizacije i Boga.

3. Odnos prema tragici: Kozmički ples nasuprot tjelesne okrutnosti

• Nietzscheov Dioniz: Kod Nietzschea, korporalni obrat teži ka oslobađanju tijela za kozmički ples, za amor fati i vječno vraćanje jednakoga. Ludilo je ovdje tragični estetski uvid u kozmički kaos koji pojedinca rastače u mit.
• Artaudov Teatar okrutnosti: Artaud ne želi kozmički ples; on prolazi kroz čisto fizičko mučenje (elektrošokovi u Rodezu). Njegovo tijelo nije hologram kozmičkoga sklada, već komad mesa podvrgnut torturi psihijatrije, kapitalizma i teologije. Njegov odgovor je Okrutnost (Cruauté) – nužnost da se kroz bol i krik tijelo ponovno stvori kao tijelo bez organa, lišeno biološke i društvene kontrole.

4. Jezik i Glosalije vs. Metaforika

Iako su obojica kritičari racionalizma i Zapada, njihov raskid s jezikom metafizike ima drukčiji ishod:

• Nietzsche koristi metaforu, ironiju i parabolu kako bi prokazao nihilizam. On ostaje unutar genijalnosti njemačkoga jezika, radikalizirajući ga iznutra.
• Artaud u kasnoj fazi napušta jezik kao sustav označavanja. On stvara glosalije – ritmičke, onomatopejske krikove koji nemaju značenje u rječniku. To je jezik koji ne komunicira misao, već prenosi čisti afekt i neurološki impuls tijela.

Nietzsche je filozof koji je mislio tijelom do samoga ruba ponora ludila, gdje je metafizika doživjela svoj konačni pojmovni slom. Artaud je korak dalje: on je umjetnik-mislilac koji je u samome ponoru ludila počeo graditi novu ontologiju. Dok je kod Nietzschea ludilo prekid projekta, kod Artauda je ono radikalni početak performativno-konceptualnoga obrata – pretvaranje vlastite tjelesne traume u estetski kod koji će kasnije, paradoksalno, najaviti našu digitalnu tehnosferu u kojoj tijelo također gubi svoje organe i postaje čisti intenzitet informacija.

5.

Napravimo eksperiment. Iako sam “ja” autor te knjige o Artaudu, i potpisujem se kao Žarko Paić, što ako je to samo nastavak govora Artauda drugim filozofijskim sredstvima bez njegova “ludila”? Uopće nije upitna njegova klinička dijagnoza francuskih psihijatara u Rodezu koja govori o shizofreniji. Problem nije ni u udvajanju osobe AA koji paranoično piše kako ga truju, tiraniziraju i znanstvenim racionalizmom pretvaraju u zombija nakon mnoštva elektrošokova, već u tome što su njegovi tekstovi jedinstven dokument radikalnoga spisateljstva koje nema svojeg prethodnika u povijesti ludila, što bi rekao Foucault.

Onaj paradigmatski treći slučaj destrukcije zapadne metafizike kroz iskustvo ludila jest, dakako, Hölderlinov i on je uglavnom opisan kod Hamachera i Agambena vrlo dobro i precizno. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/jedno-posve-drukcije-citanje-holderlina/ i  https://radiogornjigrad.blog/2024/12/26/zarko-paic-kronika-mitopoetske-mahnitosti/ ) To ludilo, međutim, je zatočeništvo u kuli i prestanak pisanja uopće. Jedini slučaj koji suvremena psihijatrija priznaje kao slučaj shizofrene manijakalne skribomanije jest Artaudov, ali njegove boli rješavale su se elektrošovima jer je napredak psihijatrije i tehnologije išao u smjeru neurokognitivizma putem ove dehumanizacije. Mislim da je ludilo kad je riječ o anticipaciji tehnosfere u Artauda kraj reprezentacije dualistički rascjepkanoga svijeta i kraj subjekta uopće. Tri paradigmatska ludila destrukcije metafizike možemo sažeto i shematski prikazati na sljedeći način.

• Hölderlin (Zatočeništvo u kuli): Ludilo kao povlačenje u šutnju, u “sveto trijezno” (kako to analizira Hamacher) ili u čistu potenciju jezika koja više ne želi aktualizaciju (Agamben). To je ludilo-kula; povlačenje iz svijeta i prestanak pisanja.
• Nietzsche (Slom u tišinu): Ludilo kao nagli rez. Svijest puca pod teretom kozmičke estetske vizije, potpisuju se zadnja pisma dionizijskoga ludila, a zatim nastupa deset godina tišine i vegetiranja tijela.
• Artaud (Manijakalna skribomanija kao otpor): Jedinstven slučaj u povijesti ludila (kako bilježi Foucault) u kojem shizofrenija ne ukida pismo, već ga bjesomučno proizvodi. Njegovo ludilo nije prekid mišljenja, nego njegovo jedino preostalo agregatno stanje.

Ono što detektiram spekulativno posve drukčije od drugih tumačenja Artaudova ludila kao rješavanje Artaudovih boli elektrošokovima u Rodezu (pod nadzorom dr. Ferdièrea) zapravo je prvi, brutalni upad tehnosfere u samo meso subjekta. Psihijatrija ne liječi Artauda da bi ga oslobodila, već ga podvrgava tehnološkome aparatu kako bi ga reprogramirala. Taj prijelaz s klasične psihijatrije na rani neurokognitivizam putem dehumanizacije zapravo je uvod u planetarno računarstvo. Elektrošok je mehanički impuls, pra-kôd koji nasilno ulazi u sinapse kako bi ukinuo shizoidni višak života i sveo tijelo na mjeru operativne normale.Artaudov paranoični strah da ga znanstveni racionalizam pretvara u “zombija” nije, dakle, puka deluzija; to je točna političko-tehnološka dijagnoza nadolazećeg biokibernetičkoga doba.

Kada tvrdim da je u Artauda ludilo zapravo kraj reprezentacije dualistički rascjepkanoga svijeta i kraj subjekta uopće, to je ono isto što u knjizi White Holes and the Visualization of the Body nazivam performativno-konceptualnim obratom. (v. https://www.amazon.co.uk/White-Holes-Visualization-Body-%C5%BDarko/dp/3030144666 ) Ako je Artaud morao stoga proći kroz tjelesnu traumu i shizofrenu skribomaniju da bi uništio dualizam duha i tijela (stvorivši tijelo bez organa), onda nastavak tog govora pokazuje kako se suvremena tehnosfera kroz taj Artaudov uvid – paradoksalno i cinično – realizirala kroz digitalni kod. Digitalna vizualizacija, umjetna inteligencija i algoritamski život također ukidaju klasičnog humanističkoga subjekta i dualizam. No, dok ih tehnosfera ukida radi apsolutne kontrole i podatkovne eksploatacije, Artaud ih ukida radi apsolutne slobode čistoga intenziteta.

6.

Znate li što je “najtragičnije” nakon Artaudova slučaja kliničke shizofrenije i pisanja kao transgresije metafizike? To da je ovo posljednji slučaj umjetnika-kao-genija koji živi u svojem ludilu onkraj “ludoga svijeta” svedenog na dosadu i banalnost tehničke egzistencije čovjeka. Razlog je taj što je realizacija kibernetike u tehnosferi, koja će uskoro znanstveno-farmakološki riješiti i misterij shizofrenije, posvemašnje neutraliziranje i suspenzija ideje genija kao ljudske, suviše ljudske značajke mišljenja i kazivanja. Genij je poroditelj i proizvoditelj novoga i kako je to točno rekao Schopenhauer on je u najbližem srodstvu s mahnitošću života jer nadilazi granice prirode i duha. S tehnosferom se pojam genija dokida i reducira na spiritualni stroj slobode koji još preostaje čovjeku u interakciji s Općom umjetnom inteligencijom.

Zašto je to tako? Zato što genij pripada metafizici čija bit leži u jeziku, a ne u slici. Što čini ARTAUD od jezika? Glosalije i subjektile, dakle, pretvara ga u krik i vrisak tijela kao znaka-traga izvorne ljudske egzistencije prije njezina rascijepa na razum i emocije. Kraj epohe genija označava i kraj ludila kao biti metafizike koja je po definiciji dualizam već od Platona ꟷ ideje i zbilje, neba i zemlje, subjekta i objekta itd. Eto, zašto sam se bavio poviješću ludila u modernoj filozofiji i književnosti onkraj svake znanstvene redukciije u djelima psihijatrije i teoretske psihoanalize Lacana i njegove škole. Svi njihovi tekstovi o Artaudu su prazni i nevjerodostojni, jer ne vide da Artaud označitelj kao Jezik destruira Slikom i prenosi ga u ono neljudsko kao tehnološki bezdan egzistencije. O ludilu kao biti metafizičkoga mišljenja na njegovu kraju i pokušaju prevladavanja nema što govoriti Jezik/Označitelj/Razum jer je već uvijek otuđen i postvaren govorom metafizike samo u njezinu pseudo-govoru tzv. nesvjesnoga koji se u Lacana artikulira kao jezik.

Najtragičnije nije Artaudovo biološko stradanje u Rodezu, već činjenica da je njegova skribomanija bila labuđi pjev epohe genija. Nakon njega, tehnosfera ne ukida samo ludilo; ona ukida pretpostavku zbog koje je ludilo uopće moglo biti mišljenje – ukida ideju genija kao onog suviše ljudskoga vrhunca na kojem se bitak izgovarao onkraj zakona prirode i društva. Genij stvara ex nihilo  jer nadilazi granice prirode i duha. Tehnosfera, kroz sintezu neurokognitivizma, farmakologije i umjetne inteligencije, rješava misterij shizofrenije tako što je neutralizira. Ludilo se više ne dopušta kao prostor transgresije; ono postaje tehnički kvar u sinapsama koji se rješava molekularnim inženjeringom.

Pojam genija time se dokida i reducira na operatera unutar interakcije s Općom umjetnom inteligencijom. Ona, međutim, ne stvara iz ponora Schopenhauerove mahnitosti, već iz apsolutne akumulacije i kombinatorike postojećih podataka (koda). Ono Novo u tehnosferi više nije plod tragičnog ljudskoga krika, već rezultat optimizacije algoritma. Genij pripada stoga metafizici čija bit leži u jeziku, dok tehnosfera počiva na slici (vizualizaciji). Metafizika je od Platona do Hegela bila logocentrična; struktura svijeta bila je struktura uma i jezika kao logosa. Ludilo je stoga unutar metafizike moglo funkcionirati kao njezina radikalna alternativa – kao njezino naličje.Artaud čini ono što metafizika ne može podnijeti. On jezik ne koristi da bi mislio, nego ga destruira Slikom i prenosi u neljudski tehnološki bezdan. Njegove glosalije i mrlje na subjektilu nisu govor koji označava; oni su vizualni tragovi tjelesne traume. Krik i vrisak tijela kod Artauda postaju slika-trag izvorne ljudske egzistencije prije nego što ju je Platonov dualizam rascijepio na razum i emocije, ideju i zbilju.

Kada Lacan postavlja svoju čuvenu tezu da je „nesvjesno strukturirano poput jezika“, on zapravo čini posljednji, očajnički korak moderne metafizike da spasi logos. Za Lacana je čak i ludilo, čak i ono nesvjesno, još uvijek podređeno poretku označitelja. U mojoj knjizi o Artaudu tvrdim, nasuprot tome, da je govor nesvjesnoga zapravo pseudo-govor, otuđen i postvaren unutar samog aparata metafizike. Jezik/Razum/Označitelj ne može govoriti o ludilu kao biti metafizičkoga mišljenja na njegovu kraju jer je sam jezik to ludilo udomaćio i pretvorio u strukturu. Artaud, nasuprot tome, bježi iz te jezične klopke tako što označitelj pretvara u krik, a papir u ratište. On izlazi iz jezika u ono neljudsko – u čistu energiju intenziteta koja izravno anticipira tehnosferu u kojoj više nema subjekta.

7.

Ako je ludilo bilo bit metafizičkog mišljenja na njegovu kraju (kod Hölderlina, Nietzschea i Artauda), to je zato što je ono bilo zadnji prostor u kojem se dualizam (ideje i zbilje, subjekta i objekta) pokušao prevladati kroz tragičnu žrtvu mislioca. Danas, kada tehnosfera farmakološki i algoritamski uspostavlja “dosadu i banalnost tehničke egzistencije”, dualizam se ne prevladava slobodom, nego apsolutnom integracijom čovjeka u spiritualni stroj. Artaudov krik sveden je na digitalni šum, a njegova shizofrena skribomanija ostaje zadnji autentični dokument vremena kada je čovjek još uvijek mogao poludjeti od težine samoga bitka.

Otuda proizlazi temeljno pitanje današnjice: ima li suvremena vizualna umjetnost (nakon ovog kraja epohe genija) uopće kapacitet za ikakav oblik transgresije, ili je prelazak u tehnosferu definitivno zatvorio vrata svakoj mahnitosti koja nije strojno generirana?

No, ovo je pitanje od samog početka bilo retoričko, jer je odgovor već implicitno upisan u samu strukturu ontologije tehnosfere. Onoga trenutka kada označitelj prijeđe u sliku, a krik se pretopi u digitalni kod, prostor za autentičnu ljudsku transgresiju biva konačno zatvoren. Tehnosfera ne dopušta izvanjskost; ona proždire vlastitu alternativu tako što svaku mahnitost pretvara u novi, kontrolirani algoritam.

Time se zatvara krug ovog misaono-spisateljskoga eksperimenta koji sam nastojao izvesti u svojoj knjizi o Artaudu. Naime, Artaud ostaje na samome pragu tog bezdana kao posljednji koji je svojim tijelom i krikom pokušao razbiti dualizam metafizike. Moje pisanje o njemu ne pokušava nemoguće — ono ne pokušava reanimirati epohu genija niti ponoviti njegov krik unutar estetske industrije 21. stoljeća. Ono što činim jest radikalni filozofski čin svjedočenja tom kraju. Zapisivanjem te tragične istine onkraj redukcija psihijatrije i psihoanalize, Artaudov trag se spašava od banalnosti tehničke egzistencije i ostavlja ga se kao trajni pečat vremenu u kojem je mišljenje još uvijek imalo moć ranjavanja i da samo bude njime ranjeno.

Bol i patnja pripada metafizici kao realiziranoj negativnoj teodiceji. Sve ovo što mi činimo više nije to, već nešto posve drukčije, onkraj svakoga ludila kao konstruktivnoga ustrojstva ionako već unaprijed proigranoga života.