Žarko Paić

José Ortega y Gasset objavio je svoju slavnu knjigu eseja i feljtona naslovljenu Pobuna masa (La rebelión de las masas) 1930. godine u Madridu.Bila je to knjiga u znaku onog što je sa Spenglerovom Propašću Zapada i Bendinom Izdajom intelektualaca postao filozofijsko-politički ‘žanr’ nečega što Nijemci nazivaju kritikom duha vremena, ili što je Karl Jaspers preciznije imenovao duhovnom situacijom vremena. Umjesto hermetičnoga ‘pozitivizma’ akademske filozofije kulture i politike, ovi su mislioci nakon Prvoga svjetskog rata na posve odlikovani način spojili rigoroznost jednog diskursa za koji je potrebno znati njegova pravila i slijediti tijek ideja u povijesnome slijedu pojavljivanja s lepršavim stilskim posredovanjem prilagođenim upravo onoj čitateljskoj grupaciji koju sam Ortega naziva masom. Nije li zapravo ironični paradoks da je njegova knjiga kao kritika duha vremena u kojoj kritički pokazuje razmjere vladavine mase u modernome društvu ponajprije bila namijenjena masovnim čitateljima jer su tekstovi bili pisani za madridske dnevne novine El Sol počevši od 1926. godine? O Orteginome estetskome mišljenju s obzirom na konzekvencije njegova eseja Dehumanizacija umjetnosti objavio sam studiju u trećem svesku svoje Tehnosfere. Ovdje me zanima ipak nešto drugo, čak ne ni na prvi pogled bitna suvremenost njegovih postavki koje povezuju formalno filozofiju politike i sociologiju masovnoga društva. Usput, poput Spenglera, ali ne iz neke pesimističke ‘filozofije života’, on razvija svoju kritiku modernosti kao kulture polazeći od novoga lika ili simboličkoga sklopa ‘vrijednosti’. Riječ je o tzv. čovjeku-masi, o kolektivnoj individualizaciji ili o nastanku i širenju onog što je Heidegger u Bitku i vremenu iz 1927. godine nazvao fenomenom egzistencijalne zapalosti tubitka, (njemački Dasein), u strukture tehničke raskorijenjenosti svakodnevice, a to je nazvao ‘bezličnim se’ (ili njemački das Man). Evo, kako Ortega na jednom mjestu opisuje ovog čovjeka-masu.

ʺNije riječ o tome da je čovjek-masa glup. Naprotiv, današnji je čovjek pametniji, ima sve veće intelektualne sposobnosti od čovjeka u bilo kojem razdoblju. Ali ta mu sposobnost ne služi ni za što; strogo uzevši, neodređen osjećaj da je ima služi mu samo za to da se još više zatvori u sebe i da je ne koristi. Zauvijek prihvaća izbor tema, predrasuda, početaka ideja ili, jednostavno ispraznih riječi koje su slučajno doprle do njega i koje će, hrabrošću koja se može objasniti samo naivnošću, nametnuti bilo gdje.ʺ(José Ortega y Gasset, Pobuna masa, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 100. Sa španjolskoga prevela Duška Gerić Koren.)

Problem je, dakle, u tome što je čovjek u moderno doba istodobno obrazovaniji od svih prethodnih epoha u povijesti i što je ovo znanje u praktičnome svijetu kulturne i političke komunikacije gotovo bez ikakve duhovne moći. Jezik ovog mišljenja postaje prazni govor bez značenja, posvemašnja vladavina das Man. Kako je to uopće moguće, pa zar nije moderno obrazovanje od kraja 19. stoljeća do nastanka uvjetno rečeno Bauhausa i Langova filma Metropolis, čitavog niza najvećih mislioca i pisaca 20. stoljeća poput Heideggera i Prousta, Kafke, Rilkea, Valéryja, Joycea, Pirandella, Bergsona, Husserla, Pessoe, Musila, Brocha, Faulknera prožimanje najvećih dosega humanitasa i téchne modernosti uopće? Nije teško zaključiti da ovo još više vrijedi i za naše vrijeme kad u 21. stoljeću tehnosfera preuzima vladavinu nad svim oblicima znanja i umijeća. Razlog nije u širenju znanja i obrazovanja i njegovu demokratiziranju. Ono što Ortega naziva izrazom ‘barbarstva’ kao suprotnosti procesu civiliziranja nalazi se u samoj biti mišljenja koje potrebuje humanističke ideale i vrijednosti samo kao izvanjski dekor ili ornament tzv. kulture. To mišljenje je pragmatični sklop jezika kao know-how, a njegova se moć više ne dokazuje učenim raspravama i filozofijskom argumentacijom. Umjesto toga postoji samo radikalno uspostavljanje moći kao diskurzivno-vizualnoga nasilja koje zahtijeva od Drugoga pokornost, a tehnologija ovog čina nametanja tzv. mišljenja Drugom patentirana je upravo u doba objavljivanja Pobuna mase u fašističkim i socijalističkim pokretima u Europi. Stoga nije moguće više govoriti o tome da su mase ‘glupe’. Uostalom, to je jasno pokazao u svojim tekstovima o istome problemu i Peter Sloterdijk u eseju Prezir masa (Verachtung der Massen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2000.) Mase nisu ni glupe niti bezglavo manipulirane od oligarhijske vladavine Partije-Države-Korporacije. Ne, njihova je bit da u težnji kolektivne individualizacije postanu subjekt racionalne katarze ispunjenja vlastita cilja bez obzira što apriorno znaju da će nužno njihovi Vođe nakon toga nametnuti svoju volju za moć i koristiti tzv. čovjeka-masu kao instrument za izvedbu simboličkoga ili stvarnoga nasilja nad Drugim. Problem je ulaska masa u povijest u 20. stoljeću u tome što je njihova funkcija u stvaranju onog neljudskoga, a što Ortega ipak nije sagledao u punom svjetlu nadolazeće tehnosfere. To neljudsko je dolazak apsolutne tehnologije dominacije i upravljanja svijetom i čovjekom kao subjektom-supstancijom posvemašnje dehumanizacije i objektiviranja kao postvarenja.

Naime, Ortega tvrdi da unatoč svekolikome napretku, čovjek

ʺne živi od tehnike. Ona se ne hrani i ne diše sama, nije causa sui, nego korisno, praktično sredstvo za površne, nepraktične preokupacije.ʺ(str. 108)

Čudno je da inače misaono intuitivan vizionar u mnogim aspektima suvremenoga stanja stvari u umjetnosti, filozofiji, književnosti, filozof tehnike koji je prvi s Heideggerom već 1930ih godina uvidio koliko je njezina obuhvatnost ključ za razumijevanje pojma masovnoga društva i promjene u shvaćanju kulture, zastupa ovaj konzervativni instrumentalizam. Kad danas čitamo iznova mnoge moderne mislioce koji su se bavili temom uspona masa u okviru logike napretka i razvitka 20. stoljeća, pa čak i naposljetku Foucaulta kao i Deleuzea i Guattarija, vidimo koliko se grčevito i pod svaku cijenu želi obraniti posljednji teritorij društvene neposrednosti, oaza slobode u interakciji čovjeka i prirode pred tehničkim nihilizmom kao sudbinom. Onaj kojemu treba odati najveće poštovanje kao iznimci u nizu filozofa, osim dakako teoretičarima kibernetike i Vilému Flusseru, jest Martin Heidegger. Tehnika je uvjet mogućnosti nastanka čovjeka-mase i to je ono što izostaje u promišljanju Ortege y Gasseta, premda se ne može poreći kako njegova postavka iz Pobune masa zvuči uistinu proročanski.

ʺPobuna masa može, zapravo, biti prijelaz na novu organizaciju čovječanstva bez premca, ali može biti i katastrofa ljudskog roda. Nemamo razloga nijekati istinitost napretka, ali moramo ispraviti predodžbu da je on siguran. Više bi u skladu s činjenicama bila pomisao da nema sigurnog napretka, da nema evolucije bez prijetnje invoulucije i nazadovanja. Sve je moguće u povijesti – trijumfalan i beskonačan napredak, kao i postupno nazadovanje. Jer je život, pojedinačan ili zajednički, jedina bit u svemiru čija je supstancija opasnost. Sastoji se od obrata. On je, strogo uzevši, drama.ʺ(str. 105.)

I evo, na putu smo posve drukčije vizije povijesti, one koja je najbliža tzv. istini, da je život kao bit bitka, ako bismo tako mogli nadopuniti Ortegu, određen kontingencijom i kaosom. Jer drama nije red u kozmosu, već stalna napetost među sudionicima događaja, mogućnost obrata i prijelaz u linearnu cikličnost zbivanja. Masa koja obuzima čovjeka pritom nije puka suprotnost individuumu. Pojam je mase fizikalnoga podrijetla kad govorimo o tzv. čovjeku-masi da bismo razumjeli karakter napretka i razvitka društva od industrijskoga kapitalizma preko postindustrijske promjene s uvođenjem kompjutorske tehnologije 1960ih godina do današnjeg kapitalizma umreženih društava kontrole, društava emergentnih tijekova i fluidnosti zbivanja ljudi na tzv. društvenim mrežama. Sve što je Ortega govorio o nemogućnosti stvaranja novog mišljenja kao duhovnoga stava izdvojenosti i dostojanstva jedne visoke kulture komunikacije s Drugim ne samo da ne postoji, već je napredak čovjeka-mase u barbarstvu takav da je dominacija pragmatičnoga know-how znanja pred posljednjim zombijima humanistike dovela do proloma vulgarizma i cinizma masovne neobrazovanosti. Komentatori na forumima imaju potrebu apriorno aktivirati cjelokupni potencijal arsenala mržnje spram Drugoga kao mislioca-umjetnika-znanstvenika čak i kad su predstavnici ove ‘elite znanja’ ovjenčani aurom genija i nobelovaca. Jer bit je djelovanja čovjeka-mase u dijalogu i diskursu digitalnoga barbarstva u stalnome dramatiziranju života po uzoru na animalnost zbivanja u sportskim arenama, na boks meču, u Trumanovu showu, u prostoru reality-showa, u životu kao narcističkome teatru zlokobne banalnosti anonimaca i mediokriteta koji jedini smisao svojeg opravdanja u poslovima hejterizma mogu imati u mirisu virtualnoga čopora grabežljivaca, kao kolektivno ustrojeni Nitko i Ništa, a ne kao Netko i Nešto.

Kako završava Pobuna masa? S modom i zabavom mladih na sportskim stadionima. Nije, dakle, Ortega ipak toliko originalan, jer je to samo esejistički prijepis onog Nietzscheova posljednjeg čovjeka koji sebe pronalazi u taštini tjelesnoga užitka i tome posvećuje sav duhovni napor. No, čovjek-masa mora u ovoj posvećenosti tjelesnome oslobađanju od okova povijesne stege kršćanske religije skinuti s prijestolja sve maske lažne tiranije, pa tako i vladavine muškaraca i hegemoniju logocentrične univerzalnosti da bi se mišljenje pročistilo i od same tjelesnosti kao posljednje utvrde metafizike. Svaka je pobuna uvijek pobuna protiv nečega i stoga je antimetafizičkoga karaktera. Kad više nema razloga za pobunu jer se izvor pobunjenosti srušio u krhotine, onda se pobuna vodi protiv vjetrenjača kao lažnih vitezova poput donkihotizma o čemu je upravo Ortega y Gasset kao pravi Španjolac napisao sjajne eseje. A kad od vjetrenjača ne ostane ni posljednji vjetrokaz, što onda još preostaje? Mudrost kao istinska drama života, konceptualni boj protiv totalitarne organizacije onog što je još preostalo od društva u realizaciji metafizike kao kibernetike. Ova mudrost nije više ni humanitas niti carstvo tehnosfere, već promišljanje beketovskoga problema životne drame kozmičko-ljudskoga postojanja: A što bi se to prekretno uopće dogodilo da je Godot ipak došao?