1.
Esej „Evropa danas“ Miroslava Krleže, objavljen 1935. godine, predstavlja jedan od najinteligentnijih, najmračnijih i najproročanskijih tekstova hrvatske i europske esejistike 20. stoljeća. Napisan u predvečerje Drugog svjetskoga rata, u vrijeme uspona fašizma i nacizma, esej dijagnosticira duboku moralnu, intelektualnu i političku krizu europskoga kontinenta. Krležina „Evropa danas“ postala je stoga bezvremenski klasik jer njezine konzekvencije za suvremenost zvuče zastrašujuće aktualno. On Europu ne promatra kroz romantičarsku prizmu visoke kulture, već kroz njezine oprečnosti i licemjerje. Glavni stupovi njegove kritike su:
Rafinirana bezglavost ꟷ Krleža piše da je Europa „pametna kao maska protiv otrovnih plinova… a istodobno izazovna kao nekakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla“. Ona posjeduje vrhunsku tehnologiju, ali nema nikakav moralni putokaz.
Tehnološki napredak nasuprot moralnome barbarstvu ꟷ Kontinent koji je stvorio Kanta i Goethea istovremeno proizvodi topovske cijevi, tenkove i plinske komore. Znanost je stavljena u službu uništenja.
Kulturni i ekonomski imperijalizam ꟷ Europa putuje u oklopljenom tenku, uvjerena u svoje „božansko porijeklo“, dok njezin kapitalizam gazi sve pred sobom poput pobješnjeloga nosoroga.
Gubitak svrhe i strah ꟷ Europa, izgubljena između svojeg bogatstva i vojne moći, zapravo je „žalosna sablast“ koja u stravi ne zna kamo zapravo krenuti.
Konzekvencije za suvremenost (Europa u 21. stoljeću)
Kada Krležine opservacije iz 1935. godine preslikamo na današnji kontekst, uočavamo nevjerojatne paralele:
1. Tehnološki vrhunac i humanistički pad
Tada ꟷ Spoj vrhunske industrije i militarizma (pneumatski kotači i topovske cijevi).
Danas ꟷ Živimo u eri umjetne inteligencije, biotehnologije i pametnih telefona, dok istovremeno svjedočimo nesposobnosti rješavanja globalnih humanitarnih kriza, povratku ratova na europsko tlo i porastu globalne nejednakosti. Tehnologija raste, ali ljudska empatija i politička mudrost stagniraju.
2. „Velegradski izlozi“ i konzumeristički besmisao
Tada ꟷ Izlozi puni skupocjenog besmisla dok pored njih prolaze gladni.
Danas ꟷ Živimo na vrhuncu potrošačkoga društva i zapadnoga blagostanja koje počiva na eksploataciji Trećega svijeta i uništavanju planeta. Suvremeni „izlog“ preselio se i na društvene mreže, gdje se slavi komercijalizirani luksuz, dok se suštinski društveni problemi ignoriraju.
3. Politička dezorijentiranost i licemjerje
Tada ꟷ Europa koja „ne zna što znade i pojma nema što hoće“.
Danas ꟷ Europska unija se često nalazi u stanju birokratske paralize i nedostatka jedinstvene vizije. Deklarativno se zalaže za ljudska prava, humanizam i demokraciju, dok istovremeno provodi stroge i često nehumane migracijske politike na svojim vanjskim granicama (tzv. “Tvrđava Europa”).
4. Povratak mračnih ideologija
Tada ꟷ Krleža je prepoznao da su „Kant i Hitler samo pojave koje traju u beskrajnom nizu varijacija“.
Danas ꟷ Svjedočimo ponovnome jačanju radikalne desnice, populizma, ksenofobije i povijesnoga revizionizma diljem Europe. Krležina opomena govori nam da demokracija i civilizacija nisu trajno osvojene slobode, već krhke fasade koje lako mogu puknuti.
Krležin esej „Evropa danas“ nije samo povijesni dokument o Europi tridesetih godina prošloga stoljeća; ona je ogledalo i stalno upozorenje za suvremeno društvo. Njezina glavna konzekvencija za nas danas jest spoznaja da materijalno bogatstvo i tehnološka superiornost ne znače civilizacijski napredak ako su lišeni humanosti, solidarnosti i samokritike. Europa je i dalje, baš kako je Krleža detektirao, fascinantna, ali i duboko podijeljena i dezorijentirana u potrazi za vlastitim identitetom.
2.
U mojim tekstovima o problemu utemeljenja ideje Europe i njezine traumatske zbilje u 20. stoljeću te posvemašnjega ispražnjenja njezinih ciljeva i smisla pred bankrotom politika identiteta i usponom tehno-korporativizma iznesenim u knjigama Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) te Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) Krležine se opservacije uspoređuju s kritikom europskoga moralnoga i političkoga oportunizma iz analiza Hansa-Magnusa Enzensbergera i Petera Sloterdijka. No, problem je u ovome. Esej Miroslava Krleže je napisan iste godine kad Hitler dolazi na vlast, 1933. i kad njemački nacizam posve destruira prosvjetiteljski i moderni koncept Europe u političkome i kulturnome smislu. Umjesto ideje slobode, jednakosti, pravednosti i kozmopolitizma (Kant i univerzalizam ljudskih prava) Europa se počinje shvaćati kao ideja proširene geopolitike “krvi i tla”, kao nastavak organskoga koncepta nacije i države u šmitovskome izvanrednome stanju (Ausnahmezustand) i pretvara se u obnovu predmodernoga sklopa rata svih protiv sviju i zatiranja Drugoga ꟷ navlastito figure Židova kao prokazanoga tuđinca i neprijatelja nacionalne države. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kulturkampf-danas/ )
Je li Krleža proročanski pretkazao ovo stanje kao trajnu sudbinu Europe u gubitku svoje vlastite biti koju određuje grčka filozofija, rimski republikanizam (politika), kršćanski koncept milosrđa (etika) i moderni znanstveni racionalizam na zasadama prosvjetiteljstva? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/logos-imperium-apokalipsa/ ) Iako je esej dovršen i objavljen u časopisu Nova misao 1935. godine (u sklopu istoimene knjige eseja), on nastaje u tom ključnom prijelomnome razdoblju (1933.–1935.) neposredno nakon Hitlerova dolaska na vlast. Krleža u njemu jest proročanski pretkazao to stanje, ali ne kao metafizički „usud“ ili kozmičku sudbinu, već kao historijsku i dijalektičku zakonitost buržoaskog društva koje je izgubilo svoj humanistički supstrat.
Krleža i destrukcija prosvjetiteljskoga projekta (Kant vs. Hitler)
Pisac Zastava i Balada Petrice Kerempuha u ovome eseju izrijekom postavlja dijagnozu koja anticipira ono što će Adorno i Horkheimer kasnije nazvati Dijalektikom prosvjetiteljstva. Za Krležu, Hitler nije negacija prosvjetiteljstva, već njegova mračna, pervertirana konzekvencija kada se um liši etike i pretvori u čistu instrumentalnu, tehničku inteligenciju. On piše o tome da u istom europskome prostoru simultano egzistiraju Kantov kategorički imperativ i tvornice topova. Tako ujedno prepoznaje da je prosvjetiteljski koncept slobode i univerzalizma kapitulirao pred tehno-industrijskom moći koja više nema nikakvo moralno utemeljenje.
Prijelaz s univerzalizma na šmitovsko „izvanredno stanje“ (Ausnahmezustand)
Ono što nazivam kao prelazak na geopolitiku „krvi i tla“ i Carl Schmittovo konstantno izvanredno stanje, Krleža uočava kroz sliku Europe kao „oklopljenoga tenka“. Za Krležu, Europa više nije politički prostor utemeljen na rimskom republikanizmu (javnoj sferi, pravu i res publici), nego na interesnim zonama, imperijalizmu i militarizmu. Krleža anticipira figuru „Drugoga“ (koja će u nacizmu biti utjelovljena u Židovu, a danas u migrantu ili prokazanome tuđincu) kroz analizu europskoga kolonijalnoag i unutrašnjeg šovinizma. Europa koja je kolonizirala svijet svoj je vlastiti princip destrukcije i „zatiranja Drugoga“ uvezla natrag na vlastiti teritorij.
Usporedba sa Sloterdijkom i Enzensbergerom
Suvremeni bankrot politika identiteta i uspon tehno-korporativizma bjelodano se ogleda upravo u ovom krležijanskome rascjepu.
Sloterdijkova kritika „ciničkog uma“ savršeno krespondira s Krležinom „rafiniranom bezglavošću“. Sloterdijk govori o modernom subjektu koji zna da čini zlo, ali ga i dalje čini; Krležina Europa 1935. jest ona koja posjeduje vrhunsku znanost i kulturu, ali svjesno srlja u barbarstvo.
Enzensbergerov politički oportunizam (birokratizacija i ispražnjenje smisla Europe) korijene ima u Krležinu opisu Europe koja „ne zna što znade i pojma nema što hoće“. Ta „bezglavost“ danas je mutirala u tehno-korporativizam u kojem su profit i tehnologija zamijenili antičku politiku i kršćansku etiku.
Krleža je bio marksist i historijski materijalist, što znači da je odbijao ideju fatalizma. Međutim, njegova intuicija u Evropi danas je mračnija od klasičnoga optimizma ljevice tog vremena. On prepoznaje da grčka filozofija (logos) postaje puka tehnička racionalnost (racionalizacija logora i industrije); da rimski republikanizam (politika) mutira u oligarhiju i korporativni imperijalizam; da kršćanski koncept milosrđa (etika) biva potpuno zbrisan pred naletom darvinističke borbe za opstanak nacija („rat svih protiv sviju“).
Dakle, Krleža ne vidi ovo stanje kao biološku sudbinu, već kao povijesnu sudbinu građanske Europe koja je, u nemogućnosti da riješi svoje unutrašnje ekonomske i klasne kontradikcije, osudila samu sebe na regresiju u predmoderno barbarstvo, koristeći pritom najmodernija tehnička sredstva. Mi danas, mi „Europejci“ s periferije (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mi-s-rubova-europe ) živimo u post-demokratskom stanju koje je Krleža anticipirao. Kada se Europa očisti od svoje humanističke biti (filozofije, etike i prosvjetiteljstva), ostaje samo goli tehno-korporativni mehanizam – hladan, efikasan, ali duboko barbarski. Krležina vizija iz 1935. godihe stoga nije bila samo dijagnoza uspona fašizma, nego trajna anatomija europske krize koja se ciklički ponavlja kad god tehnika i kapital nadvladaju potrebe i želje onog ničeanski rečeno ljudskoga, suviše ljudskoga.
3.
Ideja Europe i kritika političke destrukcije njezine zbilje 1930-ih godina kad fašizam, nacizam i staljinistički komunizam vladaju geopolitičkim prostorom Europe na Zapadu i Rusije kao SSSR-a na Istoku najvjerodostojnije je teorijski izvedena u djelima Juliena Bende, autora glasovite Izdaje intelektualaca, u tekstovima José Ortega y Gasseta od Pobune masa i drugih, te u spisima Husserla i njegovim predavanjima u Beču i Pragu koji su istinska filozofijska analiza europskoga duhovno-povijesnoga smisla, ali isto tako i Heideggera koji misli Europu ne tek iz grčke metafizičke i kršćanske soteriologijske vizije, već iz ideje rimskoga imperija kao nadnacionalne zajednice utemeljenje u filozofiji i politici onkraj granica metafizike. Koliko su ovi pokretački teorijski tragovi prisutni u Krležinome shvaćanju ideje i biti europstva i Europe? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mase-vise-nisu-problem-vec-izostanak-razloga-pobune/ https://zarkopaic.net/blog-post/cemu-jos-intelektualci/ )
Iako su ovi pokretački teorijski tragovi – od Bendina moralnoga krika preko Ortegovih masa do Husserlove i Heideggerove krize bitka – itekako prisutni u Krležinu shvaćanju Europe, njihov je suodnos specifičan. Krleža dijeli njihovu dijagnozu katastrofe, ali radikalno odbacuje njihova terapijska rješenja. On ne traži spas u povratku čistome duhu (Husserl), obnovi elita (Ortega, Benda) niti u novome mišljenju bitka s onu stranu metafizike (Heidegger), već u materijalnoj, povijesnoj demontaži građanskoga poretka.
Julien Benda i „Izdaja intelektualaca“ (La Trahison des clercs)
Julien Benda 1927. godine piše kapitalno djelo o tome kako su intelektualci (čuvari univerzalnih vrijednosti) napustili sferu vječne istine i pravde kako bi služili partikularnim političkim i nacionalnim strastima (nacionalizmu, klasnoj pripadnosti, fašizmu). Krležin esej Evropa danas u potpunosti je natopljen gnjevom protiv „izdaje intelektualaca“. Krleža s prezirom piše o europskim akademicima, piscima i znanstvenicima koji su stavili svoj talent u službu ratnih strojeva i nacionalističke propagande. Dok Benda rješenje vidi u povratku intelektualaca u „čistu sferu“ uma, iznad politike, Krleža drži da je ta neutralnost iluzija. Za Krležu, intelektualac ne smije biti izvan politike, već mora biti radikalno angažiran na strani potlačenih, razotkrivajući laži građanskog humanizma.
José Ortega y Gasset i „Pobuna masa“ (La Rebelión de las masas)
Ortega y Gasset 1930. godine dijagnosticira uspon „čovjeka-mase“ koji nema povijesnu svijest, traži samo svoja prava bez ikakvih dužnosti, i koji kroz primitivni hiper-demokratski zanos (koji inklinira fašizmu i komunizmu) uništava visoku kulturu i liberalnu državu. Krleža preuzima Ortegin osjećaj krize duha vremena i vulgarizacije stvarnosti. Njegovi opisi gomile koja urla pod prozorima diktatora i europskoga društva kao „velegradskog izloga punog skupocjenoga besmisla“ izravno korespondiraju s Orteginim zapažanjima o površnosti modernoga života. Za Ortegu, kriza je aristokratsko-kulturna (mase su preplavile prostor elita). Za Krležu, kriza je klasno-ekonomska. Pritom Krleža ne krivi „masu“ kao takvu; on krivi kapitalističku buržoaziju koja je tu masu instrumentalizirala, osiromašila i pretvorila u topovsko meso fašističkih i nacističkih geopolitika.
Edmund Husserl i kriza europskoga čovječanstva (Bečka i Praška predavanja)
Husserl sredinom 1930-ih (točno u vrijeme nastanka Evrope danas) drži svoja glasovita predavanja u kojima tvrdi da je Europa zapala u krizu jer su pozitivističke znanosti izgubile vezu s životnim svijetom (Lebenswelt) i izvornom grčkom idejom uma (logos). Europa je izgubila svoju duhovnu svrhu i postala puki mehanizam. Ovo je možda najfascinantnija podudarnost. Krležina rečenica da je Europa „pametna kao maska protiv otrovnih plinova… a u stravi ne zna kamo zapravo krenuti“ savršena je književna metafora Husserlove teze o trijumfu tehnike nad umom. Krleža osjeća da je prosvjetiteljski, racionalni projekt Europe implodirao. Husserl rješenje traži u transcendentalnoj fenomenologiji – obnovi europske humanosti kroz povratak teorijskome umu. Krleža, kao kritičar ideologije, smatra da se ta kriza ne može riješiti unutar same filozofije, jer su „um“ i „humanizam“ Europe oduvijek bili licemjerni paravan za kolonijalno nasilje i unutrašnju eksploataciju.
Martin Heidegger i imperijalna vizija onkraj metafizike
Heidegger u 1930-ima misli Europu u kliještima između Amerike i Rusije (SSSR-a) kao dvaju lica iste tehnokratske nemani. On traži povratak grčkome izvoru, ali istovremeno uviđa ulogu rimskoga imperijalnoga koncepta kao nadnacionalne organizacije prostora koja redefinira politiku. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/ ) Krleža, pak, duboko osjeća to geopolitičko stezanje obruča nad Europom. On vidi slom rimskoga republikanizma (prava i javne sfere) i njegovu mutaciju u cezarizam i šmitovsko izvanredno stanje. Krležina slika Europe u oklopljenom tenku koji gazi sve pred sobom zapravo je opis te planetarne vladavine tehnike o kojoj govori Heidegger. Heideggerov privremeni politički angažman 1933. bio je zabluda traženja „novog početka“ unutar nacional-socijalizma, što je Krleža odmah detektirao kao čisto barbarstvo i najmračniji nihilizam. Dok Heidegger povijest zapadne metafizike vidi kao povijest zaborava bitka, Krleža je vidi kao povijest klasne borbe i imperijalnoga nasilja.
Krležina sinteza – Proročanstvo bez iluzija
Krleža je potvrdio njihovu najmračniju slutnju – da Europa gubi svoju vlastitu bit utemeljenu na grčkome logosu, rimskoj politici, kršćanskoj etici i prosvjetiteljstvu. On je proročanski uvidio da bez tog humanističkoga supstrata Europa postaje čisti tehno-korporativni pogon koji obnavlja predmoderni sklop rata svih protiv sviju, u kojem figura Židova (ili bilo kojeg drugog prokazanog Drugog) postaje nužni žrtveni jarac nacionalne države u izvanrednome stanju. Međutim, dok su Benda, Ortega y Gasset, Husserl i Heidegger vjerovali da se Europa može spasiti restauracijom svojih duhovnih, elitističkih ili metafizičkih temelja, Krleža je bio radikalno lucidan: uvidio je da je upravo ta građanska, metafizička Europa u sebi od samog početka nosila klicu vlastite destrukcije. Za Krležu, bankrot Europe 1930-ih nije bio nesretan slučaj, nego neumoljiva presuda njezinoj vlastitoj povijesnoj laži.
U eseju „Evropa danas“ od početka do kraja on iskazuje misli u liku pjesnika-govornika, koji kulturpesimistički i gotovo apokaliptički vrednuje kritički povijest europskih ideja i zbilje na ono što bismo mogli nazvati jezikom Umberta Eca što je integrirano u sustav i njegove društvene perverzije i ono što pripada revolucionarnim idealima i postulatima kao diskurs apokaliptičara. Krležin diskurs u ovome eseju strukturalno, stilski i filozofski je najbliži upravo Adornovoj negativnoj dijalektici i njegovu shvaćanju eseja kao forme. Iako Krleža piše Evropu danas (1933.–1935.) prije nego što će Adorno formulirati svoje kapitalne tekstove (poput Minima Moralia ili Negativne dijalektike), njihov duhovni i metodološki afinitet je frapantan. Krležin „pjesnik-govornik“ postupa upravo onako kako Adorno zahtijeva od kritičkoga intelektualca: on odbija ponuditi jeftinu sintezu ili lažni optimizam, birajući umjesto toga radikalnu, fragmentarnu negaciju građanske zbilje.
Krležin pjesnik-govornik kao Adornov esejist
U svojem glasovitome tekstu Esej kao forma (Der Essay als Form), Adorno brani esej kao žanr koji se odupire sistemskoj, totalizirajućoj filozofiji. Esej ne teži apsolutnoj istini; on je fragmentaran, asocijativan, on preuveličava stvari kako bi ogolio njihovu skrivenu patologiju. Krleža u Evropi danas ne nastupa kao rigidni marksistički pisac koji niže ekonomske statistike. On nastupa kao pjesnik-govornik (vizionar) koji koristi estetska sredstva – metaforu, hiperbolu, sarkazam i ritmiziranu prozu. Poput Adorna, Krleža zna da se ludilo Europe 1930-ih ne može opisati hladnim, “objektivnim” znanstvenim jezikom. Potreban je diskurs koji šokira, koji fragmentarnim slikama (izlozi, tenkovi, maske protiv plinova, Kantovi citati u blatu) razbija lažnu koherentnost građanskog svijeta.
S onu stranu Eca: Krleža kao „apokaliptičar“ koji razotkriva „integrirane“
Ako upotrijebimo Ecove pojmove, Krleža je par excellence apokaliptičar. On odbija biti „integriran“ u sustav europskog kulturnoga i političkoga oportunizma. Međutim, Krležina apokaliptika nije pasivno, kulturpesimističko naricanje nad propašću „visoke kulture“ (poput Oswalda Spenglera, kojeg Krleža duboko prezire). Njegova apokaliptika je aktivna, kritička i politička. On koristi apokaliptički ton da bi pokazao kako su „integrirani“ (europska buržoazija, akademici, političari) zapravo oni koji proizvode stvarnu apokalipsu – rat, fašizam i uništenje čovječanstva – dok istovremeno uživaju u svojim komfornim salonskim raspravama.
Negativna dijalektika na djelu: Prosvjetiteljstvo kao vlastita suprotnost
Središnji motiv Adornove i Horkheimerove Dijalektike prosvjetiteljstva jest teza da prosvjetiteljstvo, u trenutku kada se odriče refleksije i postane čista instrumentalna tehnika, prelazi u najgori mit i barbarstvo (v. https://www.fischerverlage.de/buch/max-horkheimer-theodor-w-adorno-dialektik-der-aufklaerung-9783103971521) Evropa danas je čista negativna dijalektika na djelu. Krleža neprestano suočava europske revolucionarne ideale i postulate (slobodu, um, napredak) s njihovim društvenim perverzijama u praksi. Za Krležu, Europa je prostor gdje humanistički um proizvodi najsavršenije strojeve za ubijanje. To je dijalektika koja nema sretan ishod (sintezu), nego ostaje u trajnoj, bolnoj negaciji. Krleža ne dopušta nikakav jeftini historijski optimizam; on ostavlja ranu europske zbilje otvorenom.
Svjedočanstvo iz utrobe zvijeri: Estetika odbijanja
Adorno je slavno tvrdio da je „pisanje poezije nakon Auschwitza barbarsko“, implicirajući da umjetnost više ne može simulirati harmoniju u svijetu koji je prošao kroz logore. Krleža već 1935. godine uočavajući obrise tog nadolazećeg Auschwitza, transformira ulogu pjesnika. Pjesnik-govornik u Evropi danas više ne pjeva o ljepoti; on postaje anatom društvenoga rasapa. Njegov jezik je estetski savršen, ali sadržajno razarajući. To je prethodnik Adornove ideje da jedina autentična umjetnost u dobu totalitarizma može biti ona koja fiksira i izražava društvenu bol i otuđenje, odbijajući pomirenje sa stvarnošću.
Zaključak
Krležin esejistički prosede u Evropi danas anticipira najradikalnije domete Frankfurtske škole. Njegov pjesnik-govornik nije prorok koji bježi iz povijesti u misticizam, već dijalektičar koji koristi moć jezika kao jedino preostalo oružje protiv totalne integracije sustava. Kroz fragment, negaciju i apokaliptički krik, Krleža je – baš u duhu Adornove negativne dijalektike – spasio čast europskoga uma u trenutku kada je taj um bio pred potpunim bankrotom.
4.
Ovaj Krležin esej je paradigmatski primjer hibridne i sinkretičke strukture kazivanja u kojoj se ono političko i ono metafizičko u svojoj zbiljskoj situaciji jaza/bezdana između ideja uzvišene Europe i njezine morbidne, apokaliptički i ideologijski zgažene stvarnosti istodobno prožima kroz tri forme književnoga diskursa: (1) esejističkoga, (2) proznoga i (3) mitopoetskoga. Način kazivanja Krleže je nesvodivo polemičko-negacijski usmjeren spram stvarnosti koja se kreće “beskonačnom brzinom” u pravcu totalitarnoga rastrojstva ljudske egzistencije, a teorijsko mu se znanje autonomno i radikalno (a to je jedini na sličan način činio i Witold Gombrowicz u svojim esejima u njegovu Dnevniku v. https://zarkopaic.net/blog-post/umjetnost-kao-sveta-perverzija/) razračunava s autoritetima europske filozofije, umjetnosti i humanistike uopće.
Figura pjesnika/govornika djeluje stoga autentično teatralizacijski, ne nužno i teatarski u modernome smislu. Njegov je Glas komentar i dijagnostička analiza stanja stvari sa svijetom i kad bih trebao kazališno uprizoriti posve drukčije Evropu danas od onoga što je činio odlično Zlatko Sviben na Festivalu Krleža (v. https://mojzagreb.info/zagreb/festival-miroslav-krleza-evropa-danas i https://zarkopaic.net/blog-post/bubnjevi-u-noci/ ) u kojem sam i sam imao ulogu komentatora suvremenosti i interpretacije onoga što Krležin esej implicira pred publikom, onda bih sugerirao sljedeće ꟷ izravan dijalog trojice: Pjesnika/Govornika koji izgovara najznačajnije i stilski najgenijalnije citate iz eseja Evropa danas, moj autorski komentar kao javno izgovoreni esej pred publikom u smislu singularnosti izvedbe koji pokazuje kako Krležine misli uopće “danas” korespondiraju sa stvarnošću i treće kao neku vrstu interakcije vox populi kroz grčki kor jedne nove tragedije (maksimalno 5 glasova) koji predstavljaju “moć mase”.
Ovaj prijedlog za kazališno uprizorenje – koje nadilazi klasičnu dramatizaciju i prelazi u autentičnu teatralizaciju konceptualnogs performansa – posjeduje moguću estetsku i subverzivnu snagu. To više nije teatar reprezentacije, već teatar misli, politički i filozofski happening par excellence. U duhu jedne eksperimentalne buduće redateljsko-teorijske vizije, donosim strukturirani predložak (scenarij-partituru) za taj izravni trijalog slobodnih glasova, koncipiran upravo prema smjernicama sljedećim smjernicama.
5.
EVROPA DANAS: PARTITURA ZA TRI GLASA
Koncept: Sinkretički ritual političkoga i metafizičkoga bankrota.
Scenografija: Prazan prostor, ogoljena scena. U pozadini visoki, hladni tehno-korporativni ekrani koji emitiraju burzovne grafikone, algoritamski šum i bljeskove vijesti, ali bez zvuka. Svjetlo je oštro, kirurški bijelo.
Izvođači:
- Pjesnik / Govornik (Krležin Glas): Odjeven u klasični, ali pohabani građanski kaput. Njegov glas je ritmiziran, monolitan, u stalnome sukobu s prostorom.
- Komentator (Autorski Glas / Singularni Esej): Suvremeni intelektualac, izvanvremenski promatrač. Govori izravno publici, bez patosa, s hladnom dijalektičkom lucidnošću.
- Zbor / Novi Grčki Kor (Moć mase – 5 glasova): Govore sinkrono, ritmički, polifono. Predstavljaju vox populi koji je istodobno integriran u sustav i zgažen njime.
[PROLOG: RAZBIJANJE ILUZIJE]
Pjesnik / Govornik:
(Stoji u polumraku, fiksira publiku)
Evropa putuje danas u oklopljenom tenku, na pneumatskim kotačima, s plinskom maskom na licu, uvjerena o svome božanskom porijeklu, pametna kao maska protiv otrovnih plinova, rafinirana, a u stravi ne zna kamo zapravo krenuti! Ona je pametna, ta Evropa, kao velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla!
Kor (5 glasova u polifoniji):
(Istupaju naprijed, u ritmu mehaničkoga kucanja sata / tipkanja po ekranu)
- Glas 1: Kupujemo pametno.
- Glas 2: Scrollamo besmisao.
- Glas 3: Klikni na oklop.
- Glas 4: Lajkaj tenk.
- Glas 5: Maska je besplatna uz pretplatu.
- Svi (šapatom): Rafinirana bezglavost. Beskonačna brzina. Klik. Klik. Klik.
Komentator:
(Izlazi među publiku, prekida šum)
Ovo što čujete nije 1935. godina. To je ubrzanje koje se kreće beskonačnom brzinom prema totalnome rastrojstvu egzistencije. Krleža i Gombrowicz su znali: europska humanistika je bankrotirala onog trenutka kada je pristala na ulogu estetskoga dekora. Kada srušimo autoritete – Kanta, Hegela, prosvjetiteljstvo – što nam ostaje pod refleksijom ekrana? Ostaje jaz. Ponor između uzvišene ideje o ljudskim pravima i morbidne zbilje Tvrđave Europe koja svoje granice brani tehno-korporativnim bodljikavim žicama. Danas se ideja slobode ne brani filozofijom, nego dionicama vojnih transnacionalnih korporacija.
[AKT I: DIJALEKTIKA KRVI I TLA NIKADA NIJE PRESTALA]
Pjesnik / Govornik:
(Sarkastično, s gorkim osmijehom)
U beskrajnom nizu varijacija traju Kant i Hitler u istom prostoru! Jedan misli o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama, a drugi proizvodi topovske cijevi za zatiranje drugoga! To je organski koncept koji proždire vlastitu bit. Sve je prepušteno pobješnjelom nosorogu kapitala!
Kor (U sinkronome vojničkome polukrugu):
- Glas 1 i 2: Izvanredno stanje!
- Glas 3 i 4: Ausnahmezustand!
- Glas 5: Granica je zatvorena.
- Svi (u krešendu): Tko je tuđinac? Tko je neprijatelj nacionalne države? Pokaži prstom! Židov, migrant, Drugi, Ti! Rat svih protiv sviju počinje u devet ujutro na burzi!
Komentator:
(Okreće se prema Koru)
Masa ne traži istinu, masa traži krivca. U tome je perverzija politike identiteta 21. stoljeća. Carl Schmitt je pobijedio Kanta. Živimo u trajnom izvanrednome stanju gdje se predmoderni nagoni maskiraju u najmoderniji tehno-menadžment. Rimski republikanizam, koji je trebao jamčiti javnu sferu i pravo, mutirao je u oligarhiju algoritama. Kršćansko milosrđe? Ono je pretvoreno u nevladine udruge koje menadžeriraju patnju umjesto da je dokinu. Krležino proročanstvo nije povijesna dijagnoza jedne dekade – to je anatemska kletva nad strukturom koja ne može preživjeti bez proizvodnje Neprijatelja.
[AKT II: MITOPOETSKO I TEHNO-KORPORATIVIZAM]
Pjesnik / Govornik:
(Spušta glas, ton prelazi u mračnu, mitopoetsku viziju)
Evropa spava pod teškim pokrovom svojih vlastitih laži. Ona sanja o grčkome logosu, o rimskome pravu, dok njezina vlastita djeca u podrumima oštre noževe. Žalosna sablast koja baulja kroz vlastiti trijumf uništenja.
Kor (Kreće se oko Pjesnika kao sjene):
- Glas 1: Utemeljenje je ispražnjeno.
- Glas 2: Ciljevi su likvidirani.
- Glas 3: Smisao je u minusu.
- Glas 4: Tehnologija radi savršeno.
- Glas 5: Čovjek je višak u proizvodnome procesu.
- Svi: Mi smo moć mase. Mi smo integrirani. Mi smo apokalipsa.
Komentator:
(Dolazi do Pjesnika, stavlja ruku na zrak između njih, označavajući bezdan)
I tu je ključni moment našeg “danas”. Sloboda bez moći. Imamo svu slobodu govora na platformama, ali nemamo nikakvu moć da zaustavimo korporativni stroj. Ova izvedba ovdje, pred vama, nije teatar – ona je simptom. Mi igramo tragediju Europe koja je zamijenila svoju filozofsku bit za tehničku efikasnost. Kada tehnika postane jedina metafizika, čovjek postaje statistička pogreška. Krleža je to vidio u bljesku bajuneta 1933.; mi to gledamo u tišini serverskih soba.
[EPILOG: OTVORENA RANA]
(Svjetla se polako gase, ostaje samo jedno oštro svjetlo na Komentatora i Pjesnika koji stoje leđima okrenuti jedno drugome, dok Kor sjedi na rubu scene, stopljen s publikom)
Pjesnik / Govornik:
I tako Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što zapravo hoće…
Komentator:
…osim što trči beskonačnom brzinom u smjeru vlastitoga zaborava. Pitanje za vas u publici nije hoće li Europa preživjeti. Pitanje je: što će u njoj ostati ljudsko kada se ugase ovi ekrani?
(Potpuni mrak. Čuje se samo ritmični šum servera ili otkucaja srca.)
Zašto bi ovakav koncept uspio ili propao?
Ovakva struktura postiže upravo ono što sam teorijski detektirao:
- Razbija teatarsku iluziju i pretvara esej u izravni politički čin (singularnost izvedbe).
- Suprotstavlja bezvremensku krležijansku rečenicu (koja ima težinu mita) s mojim hladnim, post-humanističkim komentarom zbilje, čime se stvara estetski i kognitivni šok.
- Grčki kor (masa) funkcionira kao zrcalo publike – oni nisu pasivni promatrači, oni su glasnogovornici algoritma i sustava koji nas sve proždire.
S obzirom na to da sam osobno sudjelovao u ovoj izvedbenoj dinamici na Festivalu Krleža, sigurno Vas zanima kako je publika reagirala na taj sudar Krležina teksta i suvremenog komentara? Ima li u ovoj novoj partituri s grčkim korom pojačanja elemenat fizičkoga teatra mase ili valja sve ostaviti brutalnosti čistoga Glasa?
Publika je reagirala na moje komentare kao Žarka Paića izvrsno, u cjelini je predstava Zlatka Svibena bila odlično primljena i od kritike i od publike. No, to je bilo 2013-2014. Sada je dijagnoza stanja stvari s “Evropom danas” još radikalnije mračnija i složenija. Ono što je prije trinaest godina još uvijek djelovalo kao teorijska aproksimacija ili latentni trend, danas se materijaliziralo kao naša brutalna, svakodnevna geopolitička i tehnološka zbilja. Da bismo razumjeli to radikalno zaoštravanje, moramo mapirati što se u samoj ontologiji Europe promijenilo od tog vremena, prateći liniju Krleža – suvremenost:
Od birokratizirane Unije do tehno-korporativnoga suvereniteta
Tijekom 2013-2014. godine, u vrijeme europske dužničke krize, kritika Europe još se uvijek uglavnom kretala unutar okvira političke ekonomije i briselske birokracije (Enzensbergerov „briselski monstrum“). Danas, u 2026., moć se u potpunosti preselila iz političkih institucija u sferu tehno-korporativnog kapitalizma i algoritamske vladavine (ono što kasni Michel Foucault naziva guvernmentalnost). Države i nadnacionalne asocijacije poput EU postale su puki servisi megakorporacija i platformi umjetne inteligencije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zatvoreno-drustvo-tehnosfera-i-biopolitika/ )
Krležina „rafinirana bezglavost“ danas ima oblik algoritma koji upravlja društvenim procesima, dok je politika posve ispražnjena od sadržaja. Živimo u dobu oligarhije gdje „sloboda bez moći“ više nije samo dijagnoza intelektualca, nego egzistencijalno stanje svakog pojedinca.
Povratak realnoga rata i normalizacija izvanrednoga stanja
Godine 2013-2014. teza o Carlu Schmittu i Ausnahmezustandu (izvanrednome stanju) bila je predmet visoke teorijske rasprave (Agamben, Žižek, Badiou). Danas je izvanredno stanje postalo trajni modus operandi Europe. Rat se vratio na europsko tlo u svom najbrutalnijem, industrijskome obliku, a geopolitika „krvi i tla“ više nije eksces radikalne desnice, nego službeni jezik geopolitičkog preslagivanja.
Krležin „oklopljeni tenk“ više nije metafora. Europa se ubrzano remilitarizira, a prosvjetiteljski univerzalizam ljudskih prava definitivno je pokopan na njezinim vanjskim granicama. Figura Drugoga (migranta, tuđinca, ideološkog neprijatelja) u potpunosti je instrumentalizirana za homogenizaciju uplašenih masa.
Trijumf „ciničkoga uma“ i estetizacija apokalipse
Prije trinaest godina publika je na moje komentare reagirala izvrsno jer je u njima prepoznala subverzivnu istinu koja budi svijest. Danas se suočavamo s fenomenom koji nadilazi Sloterdijkovu ranu dijagnozu: suvremeni cinički um je integrirao samu kritiku. Javnost i sustav danas savršeno dobro znaju da idemo prema ekološkome, političkome i humanitarnom ponoru, ali to znanje više ne proizvodi nikakav politički otpor. Apokalipsa je postala estetski proizvod, sadržaj za scrollanje i spektakl.
6.
Nova režijska partitura: Zašto je brutalnost čistoga Glasa nužna?
U kontekstu ove nove, radikalno mračnije zbilje, vraćam se pitanju o kazališnome uprizorenju i ulozi Grčkog kora. Ako bismo danas postavljali Evropu danas, element fizičkoga teatra mase morao bi biti sekundaran. Masa danas više nije fizička gomila koja urla na trgovima (kako je to bilo 1933. ili u klasičnome teatru); masa je danas atomizirana, digitalno umrežena i nevidljiva, a njezina moć leži u njezinoj tihoj, sinkronoj ravnodušnosti.
Zbog toga bi nova izvedba morala počivati na brutalnosti čistoga Glasa.
- Zbor (5 glasova) ne bi trebao predstavljati ekspresivnu, fizičku silu, već hladan, polifoni, mehanički odjek sustava. Oni bi trebali sjediti asimilirani u publici, s pametnim telefonima u rukama čiji zasloni osvjetljavaju njihova lica u mraku, izgovarajući svoje replike bez ikakve glumačke patetike – kao da čitaju obavijesti s ekrana ili burzovna izvješća.
- Ja, kao Komentator, i Pjesnik/Govornik ostali bismo jedina dva glasa koji još uvijek posjeduju ljudsku artikulaciju, težinu i svijest o povijesnome vremenu. No, za razliku od 2013-2014. moj dijalog s Pjesnikom više ne bi bio pokušaj buđenja publike, već melankolični i oštri rekvijem za Europu koja je svjesno odabrala svoj tehno-barbarski usud.
Sudar Krležina mitskog, ekspresivnoga jezika i moje suvremene, radikalne ontologijske kritike u takvom ambijentu čistog, ogoljenoga Glasa stvorio bi zastrašujući efekt: publika bi shvatila da više ne gleda predstavu o krizi Europe, nego da sama publika, u svojoj tišini i integriranosti, jest ta kriza.
Kako bi danas, s odmakom od trinaest godina, formulirali prvu, uvodnu rečenicu novog komentara pred publikom? Moj prijedlog je sljedeći:
“Evropa danas je na rubu pameti, okružena biopolitičkim logorima i povijesnim zgarištima onog što je preostalo od čovjeka, agonijom svoje uzvišene sudbine da bude apsolutni topos slobode i radikalnoga mišljenja svijeta. Ali još uvijek u njezinim izvorima ima dovoljno stvaralačke mahnitosti i ljepote življenja za događaj nadolazeće budućnosti.”
Ova uvodna rečenica možda posjeduje svoju teorijsku i poetsku snagu. Ona u istom dahu fiksira najradikalniji ponor suvremenosti i, začudo, odbija kapitulirati pred apsolutnim nihilizmom. To je rečenica koja istovremeno nosi težinu Krležina gnjeva i suvremenih refleksivnih kritika, ali se u svojem finalu otvara prema onome što bismo na tragu kasnog Heideggera ili Deleuzea mogli nazvati događajem nadolazeće budućnosti.
Evo redefiniranja strukture i smisla predloženog kazališnog trijaloga za 2026. godinu:
1. „Na rubu pameti“: Krležijanski rascjep
Korištenjem krležijanskoga toposa „na rubu pameti“, uspostavlja se izravan odnos s 1935. godinom. No, taj rub više nije samo moralno zgražanje građanskoga intelektualca nad glupošću i barbarstvom. Danas je to rub samoga uma (logosa) koji je, pretvoren u kiboršku i algoritamsku racionalnost, izbacio čovjeka iz njegova vlastitoga središta. Europa je doslovno „izvan sebe“, na rubu vlastite biti.
2.Biopolitički logori i povijesna zgarišta
Ovaj segment rečenice pogađa samu srž onoga što je u proteklih petnaest godina mutiralo u Europi. Od apstraktne političke krize došli smo do biopolitičkog upravljanja golim životom. Logori više nisu povijesni eksces totalitarizama 20. stoljeća; oni su danas disperzirani duž europskih granica (od mediteranskih otoka do žičanih koridora), gdje se antropološki otpad suvremenog kapitalizma drži u trajnom stanju suspenzije prava. (v. https://books.apple.com/us/book/the-return-of-totalitarianism/id6445003485 )To su zgarišta onoga što je preostalo od čovjeka – zone u kojima je humanistički koncept subjekta posve likvidiran u korist statistike i sigurnosnih protokola.
3. Agonija uzvišene sudbine
Ovo je tragički element Europe. Europa nije bilo koji geopolitički prostor; njezina je „uzvišena sudbina“ bila biti apsolutni topos slobode i radikalnoga mišljenja. Njezina propast stoga nije puka propast jedne imperije (poput Rimskoga ili Otomanskoga Carstva), već metafizička agonija. Kada Europa gubi svoju bit, svijet gubi prostor u kojem se sloboda mislila kao univerzalni postulat.
4. Zaokret: Stvaralačka mahnitost i ljepota življenja
Nasuprot tehno-korporativnoj hladnoći, uvodimo pojam stvaralačke mahnitosti (furor poeticus, dionizijski princip) i ljepote življenja. To je ono što izmiče algoritmu. Tehno-korporativni mehanizam može kontrolirati granice, tokove kapitala i ponašanje masa, ali ne može kodificirati niti predvidjeti neukrotivi višak života, estetsku subverziju i radikalni čin stvaranja. Upravo u tom ostatku, na rubu i u pukotinama tog monstruoznoga sustava, tinja mogućnost za događaj nadolazeće budućnosti – za novi početak koji se ne može izračunati.
7.
Smještaj rečenice u strukturu Glasova
U novoj koncepciji predstave, ova bi rečenica morala pasti kao grom u tišinu dvorane. Nakon što se ugase sva svjetla, u potpunome mraku, prije nego što Pjesnik/Govornik uopće počne izgovarati Krležine citate, Glas – bez mikrofona, čist, izravan, lociran negdje u dubini publike – izgovara ove riječi. One djeluju kao teorijski aksiom koji publici daje ključ za dešifriranje svega što slijedi. Tek nakon te rečenice, ekrani počinju tiho titrati plavičastim svjetlom, a Zbor iz mraka započinje svoj mehanički, kiborški šum. No, kako valja razumjeti ulogu Pjesnika/Govornika u tom kontekstu? Treba li on, u dijalogu, kroz Krležin tekst predstavljati tu dionizijsku mahnitost jezika koja se suprotstavlja mehaničkome zboru mase, pretvarajući tako samu izvedbu u taj žuđeni “događaj” nadolazeće budućnosti?
Ne, on je arhiv i živo svjedočanstvo jedne odigrane epohe u kojoj je Krleža onkraj stvarnosti kao Glas iz tame koji progovara nizom onih citata i ništa više. Između Krleže i Glasa (pisca i fikcije eseja kao prozne mitopoezije) nema razlike. Glas je referencijalni okvir za autorske solilokvije i palimpseste na granici teorije i stvaralačkoga misaonoga performansa. Čitav je dramatski naboj u tome što je to dijalog GLASA, mene i “Velikoga Trećega” koji nije više amorfna masa, nego moć umreženih glasova koji djeluju u svojoj heterogenosti homogeno jer su masa, i to militantno i dehumanizirano.
Masa je uvijek bezličnost svijeta i kad je, kako to kaže Sloterdijk u svojoj knjizi Verachtung der Massen, zbroj pojedinačnosti i strasti. Pjesnik/Govornik nije akter, on nije dionizijska mahnitost; on je Arhiv. On je monolitni, nepromjenjivi Glas iz tame – Krleža stopljen s vlastitom fikcijom, tekst koji je postao vlastiti referencijalni spomenik. Izgovaranjem čistih citata i ničega izvan njih, on fiksira obod jaza. On je fiksna točka s kojom se autorski solilokviji i teorijski palimpsesti sudaraju i nadopisuju. S uvođenjem „Velikoga Trećega“ kao umrežene, heterogene a homogeno militantne mase, ovo moguće scensko uprizorenje napušta svaku tradiciju klasičnog kazališnoga sukoba i postaje ontologijski događaj 21. stoljeća. Na temelju ove radikalne, pročišćene vizije, partitura se transformira u trokut triju dramatskih sila:
8.
EVROPA DANAS: SINKRETIČKA PARTITURA ZA 2026.
(Arhiv, Solilokvij i Veliki Treći)
Prostor: Potpuni mrak. Nema scenografije, nema reprezentacije. Jedini vizualni element su hladni, plavičasti zasloni pametnih telefona u publici i na rubovima scene, koji osvjetljavaju lica “Velikoga Trećega”.
[FAZA 1: INICIJACIJA BEZDANA]
(U potpunom, teškome mraku dvorane, bez ikakve zvučne ili svjetlosne najave, prolama se Glas – čist, izravan, neposredan)
Komentator (Žarko Paić):
Evropa danas je na rubu pameti, okružena biopolitičkim logorima i povijesnim zgarištima onog što je preostalo od čovjeka, agonijom svoje uzvišene sudbine da bude apsolutni topos slobode i radikalnoga mišljenja svijeta. Ali još uvijek u njezinim izvorima ima dovoljno stvaralačke mahnitosti i ljepote življenja za događaj nadolazeće budućnosti.
(Kratka tišina. Iz dubine scene, iz apsolutne tmine, progovara Arhiv – statičan, ravan, bezvremenski Glas koji zvuči kao da dopire iz fonografa povijesti)
Glas iz tame (Krleža):
Evropa ne zna što znade i pojma nema što zapravo hoće. Ona putuje danas u oklopljenom tenku, na pneumatskim kotačima, s plinskom maskom na licu, uvjerena o svome božanskom porijeklu, pametna kao maska protiv otrovnih plinova, rafinirana, a u stravi ne zna kamo zapravo krenuti!
Veliki Treći (Moć umreženih glasova – 5 glasova iz različitih dijelova dvorane, govore brzo, odsječno, preklapajući se, stvarajući kakofoniju koja zvuči homogeno):
- Glas 1: Blokiraj profil.
- Glas 2: Podijeli mržnju.
- Glas 3: Lokaliziraj tuđinca.
- Glas 4: Konsenzus je postignut.
- Glas 5: Poništi humanizam.
- Svi zajedno (militantni, tihi šapat): Mi smo mreža. Mi smo zbroj pojedinačnosti. Mi smo čisti, dehumanizirani napredak.
[FAZA 2: TEORIJSKI PALIMPSEST]
Komentator (Žarko Paić):
(Započinje solilokvij, hodajući rubom svjetlosti jednog od zaslona)
Čujete li kako se arhivski eho tridesetih prepisuje preko našeg digitalnog rastrojstva? Krležin nosorog kapitala nije krepao; on je samo mutirao u tehno-korporativni suverenitet. Između mita o Europi slobode i ove zbilje biopolitičkoga logora više nema dijaloga. Ostao je samo performans mišljenja na granici ponora. Što su Kant, Husserl ili Heidegger pred militantnom bezličnošću Velikoga Trećega? Oni su fusnote na zgarištu. Umreženost je ukinula javnu sferu rimskoga republikanizma i pretvorila je u arenu u kojoj heterogene strasti sinkrono urlaju istu kletvu protiv Drugoga.
Glas iz tame (Krleža):
Kant i Hitler u istom prostoru! Jedan misli o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama, a drugi proizvodi topovske cijevi za zatiranje drugoga! To je organski koncept koji proždire vlastitu bit.
Veliki Treći (Ubrzava ritam, glasovi se spajaju u strojni ritam):
- Glas 1: Moralni zakon je algoritam.
- Glas 2: Zvjezdano nebo je satelitska mreža.
- Glas 3: Izvanredno stanje je trajno stanje.
- Glas 4: Isključi milosrđe.
- Glas 5: Lociraj neprijatelja.
- Svi zajedno (glasnije, homogeno): Mi smo masa. Mi smo strast bez uma. Mi smo sloboda bez moći.
[FAZA 3: DOGAĐAJ BUDUĆNOSTI]
Komentator (Žarko Paić):
(Zaustavlja se, fiksira točku u tmini gdje pretpostavlja da je Glas)
Ali to nije naša trajna sudbina. Prezrena masa računa na apsolutnu kapitulaciju duha. Ona želi da ovaj esej bude rekvijem. No, u samom rascjepu između tvojeg glasa iz tame, Krleža, i ove dehumanizirane mreže, otvara se pukotina. Stvaralačka mahnitost nije u masi, niti je u institucijama – ona je u singularnosti ovog trenutka, u mišljenju koje odbija biti integrirano, u ljepoti življenja koja preživljava usprkos logorima. Događaj nadolazeće budućnosti počinje tamo gdje algoritam nailazi na neizrecivo.
Glas iz tame (Krleža):
(Posljednji citat, polako se udaljava u ehu)
Žalosna sablast koja baulja kroz vlastiti trijumf uništenja…
(Svi zasloni mobitela se u istom trenutku gase. Ostaje samo potpuni mrak i tišina.)
Teorijska refleksija izvedbe
Ovaj koncept ostvaruje dramatski i filozofski naboj jer:
- Ukida kazališnu naivnost: Nema fingiranoga dijaloga. Ja ne razgovarate s Krležom kao s likom, već reflektiram njegov tekst koji stoji u tmini kao nepromjenjivi povijesni faktum (Arhiv).
- Precizno definira prijetnju: Veliki Treći utjelovljuje suvremeni užas – to nije fašistička čizma, to je dehumanizirana digitalna mreža u kojoj su svi pojedinci izolirani u svojim strastima, a zajedno tvore monstruma ksenofobije i kontrole.
- Afirmira teoriju kao umjetnički čin: Moj solilokvij postaje ono što doista jest – stvaralački misaoni performans koji se bori za prostor “nadolazeće budućnosti” izravno pred licem te militantne ravnodušnosti.
9.
Ako tehno-korporativni mehanizam i Veliki Treći asimiliraju sve, pa i vlastitu kritiku, tada tišina koja nastupa nakon predstave nije samo kazališna pauza. To je tišina svijeta koji je savršeno funkcionalan, operativan i tehnološki besprijekoran, ali u kojem više nema tko misliti slobodu.
