Žarko Paić

Javni su intelektualci u Europi, SAD-u i svijetu u 21. stoljeću postali zombi-kategorijom u korporativnome privatiziranju svih područja društva i kulture, od sveučilišta do medija. Marketing i spektakl u potpunosti je zavladao proizvodnjom informacija, a slika je zamijenila govor, jezik i tekst. Tzv. Think tank-instituti potisnuli su u zaleđe ulogu profesora-intelektualca, jer je za njegovo javno djelovanje uvjet mogućnosti posredovanja informacija od presudne važnosti za promjenu vrijednosti u društvenim odnosima kognitivnoga kapitalizma. Zygmunt Bauman je javne intelektualce tzv. modernoga razdoblja 20. stoljeća nazvao zakonodavcima, po uzoru na Sartrea i Foucaulta, a postmoderne interpretima po uzoru na francuske nove filozofe Glucksmanna i Henri-Lévyja. Najvažniji je obrat nastupio kad se Bolonjskom reformom početkom 21. stoljeća u Europi javni intelektualac, kao slobodni zagovaratelj svojih stavova ma koliko bili čak i ekstremni našao u situaciji drevnog kineskoga mandarina ili tihog buntovnika iza zatvorenih vrata Cambridgea ili Oxforda. Američki duh pretvorbe intelektualca u opinon-makera na razmeđi između privatnoga znanstveno-političkoga instituta i države doveo je do toga da je neokonzervativizam uz pojam neoliberalizma unatoč svih manjih odstupanja postao globalnim načinom neutraliziranja radikalne kritike društva i svih njegovih anomalija.

Pitanje od temeljne važnosti za 21. stoljeće uz biogenetiku i teror, kako je to najavio u svojim tekstovima nakon rušenja Twinsa filozof Peter Sloterdijk, uistinu je postalo ono neizbježno na što intelektualci više nemaju pravog odgovora ‒ demografska eksplozija, masovni valovi migracije izazvane etničkim ratovima, ekonomskom bijedom, neoimperijalizmom Zapada i nastankom fundamentalističkih pokreta koji u ime postkolonijalne borbe za oslobođenje provode nesmiljene oblike stravičnih diktatura.  

Naposljetku,  tzv. strategijska pitanja nacionalne sigurnosti i ratovi od Iraka i Sirije, ruske totalne agresije na Ukrajinu do brutalnoga sukoba s elementima genocida Izraela protiv Palestinaca u Gazi, sva su druga pitanja danas potisnula u drugi plan. Što god mi kritički prigovorili ovom realističkome distopijskome scenariju koju je neokonzervativizam od Reagana do danas nastojao držati pod uzdom geopolitike, nitko ne može biti vjerodostojan i još k tome zvati se ‘intelektualcem’ ako ne zauzme stav o onome što Deleuze i Guattari u ključnoj knjizi iz 1980. godine naslovljenoj Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 nazivaju pojmovljem deteritorijaliziranja i reteritorijaliziranja. Raseljavanje i naseljevanje je temelj suvremene geopolitike, bila ona izvedena tzv. mirnim putem ili ratovima, okupacijom i koloniziranjem Drugoga.

Tko vodi i predvodi zbivanja u svjetskoj ekonomiji i politici taj odlučuje što je funkcija znanja i zašto pragmatični jezik javnih politika zahtijeva brza i učinkovita rješenja u promišljanju svijeta danas, a ne više elegantno i sofisticirano umijeće raspravljanja koje pripada već pomalo jučerašnjem svijetu. U doba tzv. transparentnoga društva, kako to određuje postmoderni talijanski filozof Gianni Vattimo, stvari su otišle tako daleko da više nema vremena za čekanje i oklijevanje u diskurzivnim igrama javnih intelektualaca, koji, uostalom, više nisu nimalo važni za rasplet političkih i kulturnih događaja o kojima ovisi naš život u sklopu planetarnoga tehnokratizma života. To ide do zanimljive ironije koju u svojem najnovijem romanu uništiti maestralno izvodi Michel Houellebecq, Litteris, Zagreb, 2022. kad u kontekstu ezoteričnoga terorizma spominje i Johna Zerzana i anarhoprimitivizam i tzv. blesave filozofe s polica prepunih knjiga u jednom stanu od kojih njegov lik na kraju ne izabire nikoga od ponuđenih, jer ne odgovaraju na pitanja suvremenosti ni misaono ni stilski baš nikako. Između eksperimentalnih tehnoznanstvenih laboratorija i korporativne zgrade American Enterprise Instituta u Washingtonu koja podsjeća na futurističku arhitekturu iz Langova filma Metropolis još iz 1927. godine razlike su samo u tome što prvi konstruiraju biogenetske entitete, a drugi strategijske scenarije tzv. upravljanja kriznim situacijama. Tertium non datur.

Gdje je nestala pritom masovna javnost kao korisnik ovih informacija i diskursa? Nigdje drugdje negoli u virtualnome podzemlju društvenih mreža na kojima buja ekstaza komunikacije s tisuću tzv. neo-meta-trans konceptualnih jezičnih igrica nalik video-games od kojih cvjeta digitalni marketing ovog svijeta u krhotinama u kojem javno znanje postaje korporativni ready-made. Nema više razloga za optužbu intelektualca kao klerika da su izdali svoj poziv službe univerzalnim idejama Čovjeka kako je to još mislio Julien Benda u slavnoj knjizi Izdaja intelektualaca. Postoji još samo ravnodušnost na sve što dolazi iz laboratorija i instituta, jer onaj slavni Gramscijev ‘kolektivni intelektualac’ ili je od PR-a klasne borbe i pseudo-komunizma skrenuo u lifestyle retoriku konzumerizma i spektakla ili je od njega načinjen foto-robot jedne posve uzaludne figure u javnome prostoru koji, doduše, riskira da ga pljunu u lice i zaprijete mu egzekucijom kako se to i stvarno dogodilo Finkielkrautu na pariškome trgu prepunom mladih gnjevnih Arapa, ali istodobno zna da što god kaže i piše u medijima ostaje na životu samo kao naziv onog konceptualnoga Godardova filma  ꟷ Zbogom jeziku!

U mojoj knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., u kojoj se bavim problemom odnosa tehnosfere i informacijsko-kognitivnoga kapitalizma 21. stoljeća, te uvidom u trijadu političkih ideologija koje se smjenjuju na vlasti u globalno-planetarnome sustavu vladavine neoliberalizma-populizma-fundamentalizma, kao i strukturama Moći u entropijski uspostavljenom poretku umrežavanja tzv. društava kontrole, nalaze se i ovi iskazi. Dopustite da ih navedem.

Diktatori u doba postdemokracije mogući su zato što društvo postaje masom, a masa vladavinom mediokriteta u doba medijske konstrukcije događaja. Banalnost vladavine u masovnome društvu proizlazi iz ravnodušnosti spram tehnike vladanja. Sve se regulira računanjem, planiranjem i konstrukcijom. Od sporta do umjetnosti, od uzvišenosti do radikalnoga zla Holokausta. (…) Revolucije su bitno „zakašnjele“ i „zastarjele“ jer se društvo u totalnome ubrzanju tehnoznanosti i informacijskih tehnologija mora prilagoditi fluidnosti mreža ili propasti zauvijek u živo blato povijesti.

Umjetna inteligencija (AI) nije nastavak kapitalizma drugim sredstvima, nikakva nova ‘priroda’ koju kapital instrumentalno pokorava svojim svrhama. Posve suprotno, to je autopoietički sustav u kojem korporacije + države + ratni stroj tvore sintetički sklop nečega što se jedino može objasniti s pomoću kibernetičkoga pojma totalne kontrole sustava nad svojom okolinom. Što je ‘sustav’ drugo negoli sloboda eksperimentalnoga stvaranja neljudskoga u formi umjetnoga života, a što je ‘okolina’ drugo negoli nužnost već uvijek kontrolirane komunikacije u njezinoj posvemašnjoj ekstazi, kao u slučaju post-digitalnoga umreženoga društva. Da bi figura javnoga intelektualca mogla imati još nekog opravdanja, svoju legitimnost i naposljetku „uporabnu vrijednost“ u interaktivnoj mreži subjekata/aktera, potrebno je da osim svoje hrabrosti govorenja istine u lice Vladara, demokratskog ili autokratskoga, onog što kasni Foucault naziva grčkom riječju parezija, ima ono što intelektualca bitno određuje, a to je inventivnost i stvaralačka moć proizvodnje novih pojmova i dispozitiva kojim dohvaćamo složenu stvarnost u svijetu vladavine novoga prutuprosvjetiteljstva, povratka političkih religija, srozavanja dostojanstva kulture na površnost spektakla u svim vidovima današnjeg masovnoga idolopoklonstva zabavljaštvu i potrošaštvu. Bez svojih ideja ili konceptualnih sklopova mišljenja novoga, intelektualac ne može imati nikakvu vjerodostojnost, pa makar kao Camusov pobunjeni čovjek neprestano dizao buku i bijes univerzalne pravednosti i podizao barikade u ime metapolitike istine.

U našim uvjetima na prostorima tzv. regije najznačajniji primjer etičko-političke beskompromisnosti iznošenja stavova protiv ideologije velikosrpstva i istodobno neoliberalne pljačke svih resursa u nacijama-državama nastalih rasapom Jugoslavije,  ali i svojim književno-idejnim originalnim pristupom svijetu „danas“ zacijelo je crnogorski pisac Andrej Nikolaidis. Svi njegovi tekstovi od prve amblematske prozne knjige Mimezis do Homo Suckera – Poetike Apokalipse i  romana Anomalija nedavno nagrađenog nagradom engleskoga PEN-a pokazuju ono što označava sudbinu „parezijskoga“ intelektualca u svijetu novih ideologija, terora i totalne kontrole u doba tehnosfere. Nema stoga razloga ni za kakvu „melankoliju ljevice“, čak i zbog neporeciva trijumfalnog „Kulturkampfa desnice“ koja osvaja institucije države i radikalno pacificira ono što je još preostalo od građanskoga društva, pod uvjetom da se intelektualni život vodi egzistencijalno nepokorno, do posljednjih granica smislenosti posvećeno onome što je smisao intelektualca bio i ostaje i u ovim, kako bi to rekla Hannah Arendt, mračnim vremenima. Evo, samo je ovo što slijedi istinski credo i zadaća intelektualca i ništa više. Kad se upravo Hannah Arendt svojim javnim angažmanom nakon knjige Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla našla na udaru ne samo nacističkih nostalgičara, već i većine židovskih intelektualaca zbog svojih stavova, prijateljstvo između nje i velikog židovskoga mesijanskog mislioca Gershoma Scholema prestalo je. Ali, ono što je preostalo urezano je zauvijek u bit slobode i autonomije čovjeka umjesto u neljudsko mramorno stupovlje:

          „Posve si u pravu – ne pokreće me bilo koja ‘ljubav’ ove vrste, iz dva razloga: nikad u svojem životu nisam ‘voljela’ bilo koji narod ili skupinu – ni njemački narod, ni Francuze, ni Amerikance, ni radničku klasu ili bilo što drugo slično. Jedino što ‘volim’ su moji prijatelji i jedinu vrstu ljubavi za koju znam i u koju vjerujem jest ljubav između osoba. Drugo, ova ‘ljubav prema Židovima’, koju mi savjetuješ, iako sam i sama Židovka, smatram nečim posve sumnjivim…Ne ‘volim’ Židove, niti ‘vjerujem’ u njih; Ja im više pripadam po uvjerenju i o tome nema više nikakvog razloga za daljnju raspravu“.