Žarko Paić

Kad bismo htjeli odrediti temeljni pojam suvremenosti u kojem se odigrava svjetsko-povijesna logika društvenih odnosa unutar jednog-te-istog načina vladavine globalnoga kapitalizma onda bismo morali upozoriti na pet ključnih odrednica njegove implozije u svim smjerovima. Gotovo je za ne povjerovati da su ove odrednice filozofijski i politički promišljene još 1930ih godina u djelima onih mislilaca koji su bili bliski ideji njemačke „konzervativne revolucije“, pa čak i u koketiranju s nacističkim pokretom i ideologijom. Riječ je o Martinu Heideggeru i Ernstu Jüngeru. Heidegger još 1938. godine u spisu Osmišljavanje (Besinnung) ovako opisuje bit onoga što od 1990ih do danas nazivamo „globalizacijom“.

(1)  ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage;

(2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“;

(3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju;

(4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja;

(5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike.

Jünger, pak, uvodi pojam totalne mobilizacije kao bit militarno-znanstveno-tehnološkoga napretka i razvitka kapitalizma koji nadilazi granice tradicionalno liberalno-demokratski shvaćenog društva kakva su uspostavila ideju Europe i Amerike još od 19. stoljeća. Što je zapravo 21. stoljeće koje u svojoj trećoj dekadi pokazuje sve ove značajke u krajnjoj transparenciji kroz svođenje politike na geopolitiku neokolonijalizma kao svezu autokracije i liberalizma, ekonomije na neoliberalnu aksiomatiku investiranja u sprezi s novom ulogom države kao servisa za proširenje privatnoga korporativiziranja onog što je još preostalo od „društva“ i kulture kao spektakla tehnosfere i zabave koja postaje narcistički pogon proizvodnje reality-show biznisa? Unatoč neskrivenoga angažmana za „obranu društva“ u prolomu neoliberalizma i njegovih novih konceptualnih dostignuća teško da se uopće može izložiti neka „pozitivna“ teorija društva, a kamoli neki „novi društveni ugovor“ koji bi na zasadama zastarjelih shvaćanja o suverenosti tzv. nacionalnih država i iluzije o vladavini međunarodnoga poretka zasnovanog na načelima nepovredivosti ljudskih prava mogao biti smjer za nadolazeću budućnost.

Društvo je uvijek na ovaj ili onaj način taj nemogući objekt, ili drukčije rečeno, bestemeljna mreža događaja. U toj mreži nalazi se ljudska kolektivna egzistencija u formi ratne ili natjecataljske pustolovine oko uspostave i razdiobe moći. Prema tome, misliti društvo „danas“ pretpostavlja razumijevanje onoga što strukturira sklop odnosa. U kasnome mišljenju Michela Foucaulta to se pritom povezuje s pojmovima biopolitike i upravljaštva (gouvernementalité). Foucault uviđa da se s kapitalizmom na ishodu 20. stoljeća, a to znači posljedično i s društvom, događa nešto sudbonosno za budućnost čovječanstva. Po prvi se put krajnje transparentno odvija proces koji su Marx i Weber, teoretičari modernoga društva, predskazali svojim mišljenjem. Posrijedi je tehnologiziranje, racionaliziranje i kibernetiziranje procesa proizvodnje kao uvjeta mogućnosti nastanka društvenih odnosa s onu stranu razlike živoga i neživoga. Neoliberalizam je u međuvremenu u 21. stoljeću implodirao do neslućenih granica. Kapitalizam se proširio ne više samo na ono što nazivamo kulturnim kapitalom i njegovim nadomjescima. U slučaju kognitivnoga načina proizvodnje, susrećemo se s modelima „napretka“ i „razvitka“ društva s onu stranu svih postojećih dosadašnjih modela. U globaliziranome poretku informacija-komunikacija, sâm pojam tehnologije kao tehnosfere iziskuje drukčije razumijevanje onog što još uvijek neproblematski nazivamo „društvom“.

Polazim od uvida koja sam izložio u svojim knjigama Totalitarizam?, Doba oligarhije i petoknjižju Tehnosfera da tehnosfera djeluje u emergentnim mrežama događaja. Ona ih sama stvara i razara. Na taj se način tehnogeneza „umjetnoga života“ (A-life) prenosi na sve buduće procese racionaliziranja u onome što spaja biopolitiku i upravljaštvo (gouvernementalité). Rezultat ovog lukavstva čudovišnoga uma neoliberalne aksiomatike kapitalizma jest da je slobodni izbor već uvijek izabran. Time se odnos slobode bez moći i moći kao uvjeta slobode u doba tehnosfere može razumjeti jedino pragmatično i performativno. Sve što se društveno odvija unutar korporativno organiziranoga kapitalizma predstavlja pragmatično-performativni sklop informacija u interaktivnoj komunikaciji između subjekata/aktera. No, u društvu bez temelja i sâm je status subjekta problematičan. On je to utoliko više jer „autonomni objekti“ kao tehničke aplikacije koje pokreće umjetna inteligencija nisu puki estetski objekti.

Pitanje je samo može li ikakva protumoć biti djelotvorna u okružju neoliberalnoga poretka koji nužno ne iziskuje liberalno-demokratske načine funkcioniranja. Uostalom, slučaj Kine i Rusije to bjelodano potvrđuje. Ekonomija zasnovana na „tvrdom“ industrijskome razvitku plus „racionalni izbor“ koji transnacionalne korporacije povezuje s postimperijalnom formom suverenosti u globalnim okvirima onog što Carl Schmitt naziva „velikim prostorom“ (Groβraum) dovodi do toga da se svako moguće „otvoreno društvo“ već u sebi „zatvara“ i postaje umreženo „disciplinarno ili društvo kontrole“. Tehnologija s kojom više ne disponiramo, već nas ona nadodređuje u svojim bitnim odrednicama, upravo je takva zatvorena struktura ili dispozitiv moći.

Kada, dakle, tehnosfera postaje više od bilo kakve društvene forme odnosa između apsolutne moći i slobode interakcije, tada je sve u znaku vladavine jednog neljudskoga stroja.  Stoga je tzv. „obrana društva“ pred neoliberalnom najezdom u svim područjima života nešto unaprijed osuđeno na propast. Ne može se braniti niti obraniti nešto što je konstrukcija odnosa koji proizlaze iz mnogo moćnijeg i apsolutno premoćnijega izvora i uzroka svih daljnjih posljedica. Problem nastaje otuda što neoliberalna intervencija u društvene odnose kognitivnoga kapitalizma u potpunosti destruira čitavo ustrojstvo i sklop onoga što je još Marx imao za pretpostavku komunizma. Bilo je to liberalno određenje slobode kao skupa različitih sloboda (liberties) od vlasništva, osobe do slobode odlučivanja o vlastitome tijelu. Biopolitička produkcija moći i korporativno upravljaštvo (gouvernmentalité) nemaju više nikakvih skrupula spram ovog „zlatnoga doba“ razdvajanja države i društva. Njihovo je „poslanstvo“ u posthumanoj kontroli nad životom u tome što ništa više nema svoju iskonsku „životnost“, a sustav koji kontrolira okolinu počiva na neljudskome dispozitivu moći.

Kako onda valja razumjeti Foucaultovu gotovo opsesivnu težnju da s pomoću strategija učinkovite protumoći čovjek „obrani društvo“? Znamo da je Karl Popper u svojoj znamenitoj studiji Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (Open Society and Its Enemies) iz 1945. godine kritički zagovarao liberalne vrijednosti i demokratske vrline protiv misaonih zasada totalitarne vladavine. Ono što je ovdje za nas od posebne važnosti jest sam pojam koji je Popper skovao ─ otvoreno društvo. Sažeto rečeno, otvorenost društva ne proizlazi iz njegove ovojnice i zavojnice kao što je to tržišna ekonomija u posredovanju potreba, već iz liberalno shvaćenoga pojma čovjeka kao slobodnoga individuuma.

Zato su svi politički poretci koji to dovode u pitanje i mišljenje koje ih opravdava korak spram totalitarnoga ugrožavanja ideje slobode.  Umjesto solidarnosti između subjekata/aktera liberalno-demokratskoga sustava proizvodnje života u modernome društvu, korporativno privatiziranje „javnoga dobra“ dovodi do transformacije društva u medijski konstruirane „društvene mreže“ (social networks). A njihova se bit pokazuje u interaktivnosti tehnosfere. Kibernetički sustav upravljanja globaliziranim svijetom kao okolinom postaje pravilom. Načelna „otvorenost“ neoliberalne aksiomatike kapitalizma postaje u bitnim dosezima ovoga obrata ništa drugo negoli „zatvorenost društva“. Ponajprije se to ogleda u nemogućnosti bilo kakve radikalne promjene smjera daljnjega „napretka“ i „razvitka“. Sve se vrti u krugu „racionalne mahnitosti“. Novo se ponavlja sa sve većim intenzitetom snaga. To vrijedi podjednako za ekonomiju, estetiku i dizajn. Izlazak iz tog začaranoga kruga nemoguć je bez radikalnoga obrata u „biti“ ovog svijeta.

Dospjeli smo do kraja. Destrukcija „građanskoga društva“ nužno ne ostavlja nedodirljivim i „političku državu“. Ali, pravi je izvor ovog strukturnoga razaranja moderne artikulacije politike u tome što ekonomija postaje totalna moć odlučivanja o onome što je prethodno bilo u nadležnosti države. Obrat spram tržišta i korporativnoga upravljaštva (gouvernmentalité) ostavlja iza sebe psihosocijalno bespuće u narcističkoj tvorbi suvremene kulture spektakla. Biti umrežen u dispozitivu moći „danas“ znači biti interaktivno izložen na milost i nemilost pseudo-solidarnosti kada više ni država ni društvo ne štite individuuma od transnacionalnoga korporativiziranja onog što je još preostalo od slobode. Društvo ne treba više braniti ni od koga/čega. Treba, naprotiv, promisliti što nakon njegove destrukcije ako je izbačaj u „veliki prostor“ (Groβraum) i vladavina posthumanoga stanja postala ozračjem ljudske egzistencije. Možemo li i dalje nastavljati s vjerom da će neki novi subjekt ili politika aktivne protumoći tome doskočiti iako dobro znamo da nije više problem ni u kapitalu niti u kapitalizmu s (ne)ljudskim licem. Problem je jedino u tome što svaka alternativa neoliberalnome korporativnome dispozitivu moći ne može biti vjerodostojnom ako padne ispod njegove razine.

No, što ako pitanje o nadolazećoj zajednici i zajedničkome dobru koje treba spasiti od propasti zapravo postaje pitanje o granicama slobode koja zajednici daje smisao. Kakva je to uopće sloboda? Ima li ona, naposljetku, u sebi mogućnost da od puke utopije postane dispozitiv apsolutne protumoći korporativnome Levijatanu koji se pred našim očima poput Aliena preobražava u kognitivni kapital onoga neljudskoga kao takvoga? Na to pitanje, primjerice, američki politolog i sociolog Francis Fukuyama, baveći se razlozima uspona autoritarnih političkih poredaka u svijetu te sve većeg utjecaja desničarskoga populizma, ukazuje da osim neoliberalne ekonomije ponude (supply economy) koja je svijetu omogućila rast bogatstva 1990-ih godina, ne smijemo zanemariti činjenicu da je sa širenjem demokratizacijskih procesa i globalizacije ono što je izostalo u tom trijumfu „kraja povijesti“ očito nešto čudovišno jednostavno i stoga problematično. Za Fukuyamu, naime, populizam je postao u 21. stoljeću svjetski nezaobilazan politički fenomen. Razlog leži u tome što je jasno i odlučno postavio pitanje o „novoj politici identiteta“. Kada pitamo što čini bit naroda u suvremenom svijetu postimperijalne suverenosti, u svijetu koji obilježava istodobno vladavina tehnoznanosti, umjetne inteligencije i društvenih mreža tehničke komunikacije s nastojanjem volje za moć u političkome procesu uspostave novih odnosa između globalizma i nacije-države, ne možemo zanijekati kako je upravo ovaj krajnje neodređeni pojam populizma postao glavnom odrednicom politike i kulture. Čini se da je 21. stoljeće u znaku protuprosvjetiteljstva i populizma. Umjesto utopijske vjere u nadolazeću budućnost kao doba koje je Alexandre Kojéve u predavanjima o Hegelu nazvao posthistorijskim, a u kojem iščezavaju razlozi za „krvave ratove i revolucije“, svjedočimo onome što je Carl Schmitt „realistički“ najavio kao doba postimperijalne politike ili Nomosa Zemlje. Sada se u borbi za „veliki prostor“ (Groβraum) iznova sučeljavaju države i nacije. Ali ne više u želji za kozmopolitskim stanjem etički određenoga uma. Umjesto toga, na djelu je preokret pojmovne arhitektonike zapadnjačke metafizike politike. Etnos odsada određuje demosu njegove granice. Drugim riječima, pitanje nacionalnoga identiteta kao pitanje o biti kulture u značenju etničko-rasne homogenosti dovodi do toga da se populizam kao politički pokret ne može više objasniti tek kao reakcija na izazove neoliberalne globalizacije, kao što to nije niti glavna značajka religiozno-političkih fundamentalizama u svijetu.

U doba kada više ne postoji artikulirano građansko društvo niti moderna politička država, njezina zadaća jest da neprestano inscenira „izvanredno stanje“. Stoga u situaciji kada demokracija više nema svoj „subjekt“, a ni svoju „supstanciju“ nije nimalo slučajno da populizam otpočinje dugi marš kroz i onkraj institucija predstavničke demokracije kritikom liberalizma i multikulturalizma 1990-ih godina u Europi. S težnjom da se razbije dualni monopol ideologijsko-političkih blokova desnice i ljevice i da se politika preobrazi u društvo spektakla drugim sredstvima kao u slučaju vladavine nekoć medijsko-korporativnoga vođe Silvia Berlusconija u Italiji, sve smjera rušenju granica između svjetova. U tom sklopu ideologija postfašizma i neofašizma pritom postaje ni manje ni više negoli diskurs tzv. postpolitike ili postdemokracije.

Sažeto rečeno, to je pojam koji upućuje na „kraj ideologije“ u politici, na vladavinu ekonomije i kulture umjesto izvornoga političkoga djelovanja. Ekonomija pritom postaje marketing s onu stranu utjecaja države, a kultura poprima značajke globalnoga spektakla i medijske konstrukcije stvarnosti. Poput one izreke Denisa de Rougemonta kako je dokaz postojanja đavola upravo u njegovu lukavstvu što je svijet uvjerio u vlastito nepostojanje, tako se razumijevanje suvremene ideologije može nazvati artikulacijom moći/znanja u područjima koja su tradicionalno vezana uz materijalno zbrinjavanje i duhovnu opuštenost. Uostalom, kada marketing u društvu spektakla postane nova hegemonija bez koje se više ništa ne događa, ulazimo u onaj stadij suvremenoga kapitalizma koji umjesto tradicionalnih ideologijskih aparata države koristi nove metode konstrukcije svijeta kao masovno-medijskoga „neutraliziranja“ demokratske politike. Sve je to još otpočelo u osvit neoliberalizma s ulogom američkoga predsjednika Ronalda Reagana koncem 1970-ih godina. On je sjedinio show-business s neokonzervativnim domoljubljem u promicanju tzv. američkih izvornih vrijednosti.

Danas je to razvio do morbidnoga savršenstva reality-show zvijezda i karizmatski korporativni Vođa, predsjednik SAD-a, Donald Trump. U kontekstu vladavine digitalnih medija, njegova izravna komunikacija s političkim pristašama kao i protivnicima postaje modelom svake buduće populističke „političke kulture“. Ideologija kao artikulacija moći/znanja ne znači pritom vjeru u umno-moralne postulate politike racionalnoga konsenzusa, već upravo ono što Jacques Rancière naziva „nesuglasnošću“. Zašto? Iz jednostavnog razloga što politika u doba vladavine oligarhijskih država od borbe za jednakost u globalnome poretku poprima karakter nove artikulacije antisustavne moći. „Nesuglasnost“ (la mésentente) označava, dakle, nemogućnost konsenzusa između sudionika u političkome procesu vladanja i odlučivanja. To je pravi opis situacije onoga što se zbiva u suvremenosti kada institucije države nisu više jamstvo demokratske legitimnosti, a društvo se već raspalo na subjekte/aktere korporativno organizirane „brige za sebe“ u svim područjima života uopće.

Zahvaljujući nastanku tehnosfere kao trećeg poretka kibernetike (gen+informacija+kontrola), sam je život postao nadomjestiv i umjetno konstruiran. Tako je ono neljudsko nadvladalo humani kapital u mogućnosti promjene stanja vlastitom odlukom. Ideologija kao nova kultura u „društvu spektakla“ ili „društvu kontrole“ današnjice hibridni je sklop moći/znanja koji ne djeluje više kao racionalna utopija u prosvjetiteljskome mitu o ljudskoj bezuvjetnoj vladavini u svrhu ozbiljenja slobode, jednakosti i pravednosti. Ideologija utoliko postaje iracionalna distopija kao antiprosvjetiteljstvo čiji je sublimni objekt „Veliki Drugi“ populizma. A to može biti samo primijenjena „politička religija“ koja masovno mobilizira pripadnike „naroda“ s pomoću sprege etnosa i laosa u prostoru liberalnih demokracija. Povratak religije zbiva se sada u kontekstu postsekularnih društava Zapada. Uostalom, granice između privatne i javne sfere u suvremenim demokracijama posve su narušene.  Na taj način svjedočimo kako se zahvaljujući tehnosferi ili digitalnim medijima koji počivaju na pragmatičkome kodu značenja, a ne na smislu poruke, rađaju čudovišni oblici reality-show narcizma, voajerizma, psihopatologije ravnodušnosti spram Drugoga uz neizbježnu konstrukciju stvarnosti kao „fake-news“. Populizam, dakle, nužno ulazi u područje permanentnih „kulturalnih ratova“ s projektiranim neprijateljima „naroda“. Najbolje je to opisao suvereni majstor „tvitova“, politički mobilizator i (de)konstruktor ove spektakularne forme Kulturkampfa ─ Donald Trump. Nisam siguran je li pritom znao da je ono što je „tvitao“ parafraza Sartreove pripovijesti Herostrat, a niti parafraza jednog skeča Groucha Marxa iz urnebesne komedije o traljavom predsjedniku male i nevažne države Freedonije iz filma Duck Soap iz 1933. godine, kada Groucho ničim izazvan dolazi opušteno s diplomatskog partyja na balkon i počne nasumce revolverom pucati po ljudima na ulici, iz čiste dosade i hira. Trump, dakle, „tvita“ sljedeće:

„I could stand in the middle of the Fifth Avenue and shoot somebody. And I wouldn’t lose any voters. OK. It’s like incredible“.

Koliko god bili nečuveni i krajnje monstruozni ovakvi izljevi medijskoga užitka u vlastitom usponu narcističke moći u desničarski vođenome populizmu, što dovodi do toga da mnogi upozoravaju na simptom neofašističkoga autoritarizma u suvremenoj demokratskoj politici Amerike, Europe i drugih dijelova svijeta, valja stvar „normalizirati“. Tako će se pokazati da je kultura kao nova ideologija naprosto rezultat savršene sprege trijade korporativne informacijske ekonomije, politike neoliberalne „nesuglasnosti“ korporativnih elita i masovno organiziranoga „naroda“ te postmoderne kulture spektakla čija je bit u proizvodnji pseudo-događaja ili fake-news. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je ova kultura zasnovana na inscenaciji osoba kao karizmatskih gurua i opsjenara na političkome tržištu. Što je više ekscentričnosti i bizarnosti, to je rezultat da narcizam postaje političko-etički imperativ svakog budućega populizma.

Populizam, doduše, nastaje kao političko-ideologijski odgovor na neoliberalnu globalizaciju i multikulturalizam, i po tome je sličan fundamentalizmu. No, razlika je u tome što je potonji pojam utemeljen na mržnji spram modernosti u liku Zapada, demokracije, liberalizma, ljudskih prava, društva spektakla, kulture poštovanja Drugoga. Tome nasuprot, populizam kao hibridni sklop povratka „izvornim vrijednostima“ i „narodnoj suverenosti“ pripada logici djelovanja demokratskih načela, iako je najvećim dijelom usmjeren antidemokratski i antipluralistički. Ovdje valja dodati još nešto iznimno važno. Uspon populističkih pokreta osobito u Europi nakon 2015. godine i velikog izbjegličkoga vala iz Sirije, Iraka i Afganistana dovodi do toga da se iznova u središte postavlja pitanje politike identiteta. No, ovaj put to se događa kao ksenofobno raspoloženje protiv svih Drugih koji ugrožavaju rasnu i nacionalnu „čistoću“ naroda shvaćenoga u značenju izvornoga etnosa. Sve nam to pokazuje da nije posrijedi koherentna ideologija niti politika, jer između lijevih i desnih populističkih pokreta postoji, unatoč koncepcijskih bitnih razlika, podudarnost u kritici neoliberalizma i „novoga svjetskoga poretka“. Protiv „Global Governance“ alternativa se pronalazi u povratku suverenosti nacija-država, autoritarnim formama vladavine i sveprisutnom ozračju antiprosvjetiteljstva.

Svi su populisti suglasno protiv tzv. establishmenta, ali su desničarski snažno protiv multikulturalizma, migracija, stranaca, globalizma i tolerancije Drugih. Naposljetku, neutraliziranje i suspenzija pojma demosa kao onog što uzdiže „narod“ iznad plemensko-rodovskih okvira u smjeru kantovsko shvaćenoga kozmopolitizma dokaz je trijumfa populizma nad republikanskim načelima demokracije. Posrijedi je čin od dalekosežnoga značenja za smisao vođenja politike u nadolazeće doba. Tko ne želi govoriti o opasnostima koje populizam kao takav donosi razvitku istinske demokracije s onu stranu ideologije „naroda“ kao suverena bez zemlje, kapitala i vlasništva, taj neka šuti o odnosu globalnoga kapitalizma, neoliberalizma i oligarhije.

Ima li uopće alternative kognitivnome kapitalizmu koji počiva na „metastabilnoj ravnoteži“ posve oprečnih shvaćanja politike, ne nužno i ekonomije i kulture, spajajući na krajnje paradoksalan način autokratske posttotalitarne poretke Rusije i Kine, Sjeverne Koreje i Irana s liberalno-demokratskim poretcima populističkih „tiranija“ kakve postaju danas SAD i mnoge europske države u svojim zahtjevima za povratkom izvorima nacionalnoga identiteta shvaćenog etnocentristički? Ako netko naivno misli da je moguće prevladati ovo stanje koje naliči onom liku iz Kafkine parabole koji stoji ukopan u mjestu i ne može se pomaknuti ni natrag ni naprijed, ni desno ni lijevo, onda je to zalog nemisaonosti ove suvremenosti u kojoj svi tzv. manifesti i utopije od Hardtova i Negrijeva Imperija i Pickettijeva Kapitala u 21. stoljeću, do različitih scenarija tzv. novih strategija „društvene pravednostI“ nemaju snagu tzv. radikalne promjene ove trijade zatvorenoga društva, tehnosfere i biopolitike na globalno-planetarnoj razini koja je naša jedina prava stvarnost, a sve mikro-razine političkih ukopavanja u svoje vjekovne zavičaje i domovine ionako su osuđene na propast poput čudovišnih industrijskih postrojenja na rubu gradova kao iz distopijskih filmova i divne knjige W.G. Sebalda, Saturnovi prstenovi, kojima tumaraju zabludjeli putnici kroz vrijeme.

I, što onda uopće „dalje“ misliti i što činiti a da nas ne sustigne ona drevna kineska kletva „dabogda živio u zanimljivo vrijeme“ kad je sve na svojem kraju i kad su sve utopije realizirane ili kao distopije ili kao „vječno vraćanje istoga“? Nemojmo zaboraviti da su najznačajnije knjige društvene teorije od Marxova Kapitala do Deleuze i Guattarijevih Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 briljantne analize zbiljskoga stanja modernoga i postmodernoga kapitalizma i njegovih logičko-povijesnih proturječja i aporija. No, njihove su projekcije u ono nadolazeće s obzirom na mogućnost promjene stanja i određenja subjekta tzv. revolucionarnih promjena na razini proroštva i nemogućnosti pozitivnoga određenja tzv. novoga društva nakon što znanosti i tehnologija postanu uvjet mogućnosti svekolikog življenja u doba antropocena. Umjesto „proroštva“ i „viđenja“ budućnosti, tehnosfera kao AI stvara mogućnosti apsolutne brzine vizualizacije i kvantifikacije stanja i događaja i to nije više samo stvar prirodnih znanosti i materijalnih uvjeta ekonomije u svijetu, već ulazi i u sfere ljudskih odnosa s prirodom i drugim čovjekom na daljinu, telematski, interaktivno. Ne postoji nikakva mogućnost promjene ovog stanja padom ispod razine kognitivnoga kapitalizma bez radikalnoga preustrojstva ekonomije i politike u globalno-planetarnim okvirima. Što može nadomjestiti politiku neoimperijalnih sklopova moći i upravljaštva svijetom, ta ne valjda utopija kozmopolitskoga vječnoga mira kakvog je postulirao Kant, a glazbenim ga mesijanstvom uzdigao do uzvišenosti Beethoven u IX. Simfoniji? Što može nadomjestiti vjeru u napredak ljudske civilizacije koja beskonačnom brzinom hita u poshumanu tehnološku singularnost, ta ne valjda povratak u Platonovu špilju i usporavanje razvitka na svim razinama? Između „idealizma“ i „realizma“, međutim, postoji paradoksalni savez mišljenja koje nužno mora pretpostaviti da je ozbiljenje slobode, jednakosti i pravednosti uz solidarnost i suosjećanje spram patnji Drugih jedini mogući put vjerodostojne alternative ovome svijetu totalne mobilizacije ništavila.