Copyright ©2026 Žarko Paić

Mi, s rubova Europe

Sumorni jezik i „slavenska duša”

Dalekim poljskim prijateljima

March 10, 2025
Mi, s rubova Europe
Witold Gombrowicz

1. Gombrowicz ili o pobuni egzistencije

Iskustvo moderne povijesti Europe može se nazvati praksom razaranja jezika kao forme duhovnoga bitka. Jezik posjeduje mističnu moć u višeznačnome kazivanju istine. Zbog toga se čak i u doba-bez-riječi određeno prelaskom u posthumano stanje digitalne slike osjeća potreba za uspostavom nove opće gramatike. Tko želi govoriti o duhovnome identitetu Europe u moderno doba, ne može zanijekati da se svijest o nužnosti destrukcije jezika pojavljuje drugim početkom „naroda” izvan bilo kakve redukcije na mitske slike o veličini i žrtvi povijesti. Povijesna avangarda prve polovine 20. stoljeća bila je univerzalna forma preusmjeravanja povijesti iz bezuvjetnoga napretka u spirale budućnosti. Zagledana istodobno u iskon i ono nadolazeće, avangarda je otvarala nove perspektive duhovnoga razvitka. Posvuda se zbivalo ono „Isto” u razlikama: ruska avangarda i ukrajinska, poljska i talijanska, njemačka i francuska. Nisu više važne nacionalne razlike. Presudne su razlike u pristupu jeziku i slici onoga nadolazećega u suigri kaosa i forme. Jedan od pouzdanih svjedoka ovoga dugovjeka događanja u vlastitome labirintu znakova zacijelo je poljski književnik Witold Gombrowicz. Prethodnik egzistencijalnoga nemira epohe kraja individuuma u doba planetarne tehnike u romanu Ferdydurke napisanome 1937. godine govori o sukobu između stvaranja i razaranja forme.

Jezik se ponajprije pojavljuje svezom ideje i kazivanja događaja s kojim nastaje susret. Dramatski susret nije, međutim, susret između Dvojega, subjekta i njegova dvojnika. Susret je to s licem Drugoga. U svojoj drugosti taj Drugi uvijek je uistinu netko Treći. No mjesto Trećega je prazno. Ono se ne nadomještava maskama božanskoga, čak i kada je jasno da travestija ljudske komedije precizno pokazuje granice smisla i besmisla ljudske egzistencije. Prva je pretpostavka ove praznine u nemogućnosti linearnoga kazivanja događanja. Sve se zbiva eruptivno, u spiralama i nenadanim obratima. Povijest na rubu europske duhovne avanture nikad ne može biti „velikom”. O veličini povijesti ne odlučuje karakter događaja. Presudno je ipak nešto drugo – koliko je, naime, povijest u svojoj jednokratnosti otvorenost duhovnoga lika Europe u njezinim bitnim mogućnostima filozofije, politike i religije. U najgorem slučaju, to je provincijalizam praćen osjećajem manje vrijednosti. Nema doista ni jednoga od „velikih” mislilaca i umjetnika 20. stoljeća koji se spram europskoga ruba ne odnosi kao spram zemljopisno-duhovne nelagode. Sjetimo li se samo Cioranovih pisama prijatelju filozofu Constantinu Noici, rumunjskome disidentu u doba totalitarnoga vođe Causescua, vidjet ćemo nešto dalekosežno. Gledajući iz druge perspektive onoga tko živi na granicama Carstva, Zapad se u ideji Europe pojavljuje slikom moralne dekadencije. Žrtvovati se za Europu znači biti poklonik njezinih ideja, a ne sljedbenik religioznoga kulta kapitalizma luksuza i potrošnje (Cioran 2011a: 147–156; 2011b: 157–165)

Ni današnji politički i kulturni maniheizam nije promijenio ovu istu staru ploču. Rascijep Europe na zapadnu i onu „drugu” koja se vjekovno određuje pojmovima ruba, periferije, provincije, a u modernome razdoblju znanstveno-tehničkoga napretka i političkoga liberalizma prostorom zakašnjele modernosti, izvorištem nazatka i duhom restauracije, iskustvom granice u odnosu spram Rusije kao carstva s drukčijom povijesnom misijom od europske, čini se kao da usudno određuje smisao kulture. Vjera u duhovne vrijednosti Europe ostaje nepomućenom čak i nakon žrtvovanja za izdane ideale prosvjetiteljstva. Ali, ono što ostaje upitnim predstavljaju ta uzvišena „moralna načela”. Što se skriva iza ovih velikih riječi? Kako je moguće razlučivati između onoga što se smatra duhovnim izvorima Europe i njezinim moralnim načelima? Zar su to dvije razdvojene sfere? Čini se da je raskol pitanje suvremenoga identiteta Europe. Od njegova prevladavanja ovisi budućnost održivosti same ideje. Mogućnosti drukčije Europe čine otuda njezinu duhovnu zbilju. Paul Valéry odredio je smisao izvora ideje Europe kroz tri duhovna lika. Kroz njih se oblikuje povijesnost naše civilizacije. To su: 1) grčka filozofija s idejom uma i zajedničkoga boravišta ideje slobode (polis); 2) rimska politika s idejom univerzalnoga građanina bez obzira na etničko podrijetlo (res publica); 3) srednjovjekovno kršćanstvo s idejom onostranoga spasa duše kao cilja i smisla povijesnoga događanja (apokalipsa) (Valéry 2000: 405–414). Tri izvora i sastavna dijela ideje Europe su mišljenje cjeline, praktična moć politike i pitanje spasa duše. Svaki govor o budućnosti Europe stoga ne može biti cjelovit bez filozofije, politike i religije. Ono što pokreće duhovno jedinstvo nije tiranija cjeline. Bez razlika nema skladnoga sklopa. Od samoga početka do kraja, ovo jedinstvo može biti smisleno samo ako se događa u iskustvu jezika. Tek s jezikom u njegovoj formi kazivanja slobode novoga početka može otpočeti govor o slobodi kao egzistenciji.

No problem u samoodređenju političkoga osjećaja pripadnosti modernome svijetu liberalne demokracije u Istočnoj Europi već je od „proljeća naroda” 1848. godine bio u tome što je način shvaćanja ideje nacije-države bio problem kulture kao ideologije, a ne političke integracije razlika. Europa je za narode i kulture njezina ruba ostala do danas pitanjem „morala”. Ali ovo valja razumjeti u posve obrnutome smjeru od onoga o kojem je govorio Julien Benda. Njegov zagovor nadnacionalne Europe univerzalnosti prava i sloboda građanina proizlazi iz nužnosti svijesti o napretku slobode. Prosvjetiteljski mit o napretku uma suprotstavlja se svemu što pripada sferi „osjećaja”. Ako je um hladna razboritost prosuđivanja na temelju znanstvene istine o svijetu, tada se „logika srca”, o kojoj je govorio Blaise Pascal, mora suspendirati. U ime posljednjega cilja i smisla povijesti um ima prednost pred srcem. A to je sekularno carstvo istine povijesnoga ljudstva na putu prema vječnome stanju univerzalne mudrosti svijeta. Osjećaji su, dakle, prijetnja europskome poretku umno spoznate istine. Racionalnost politike ne potrebuje osjećaje. Štoviše, jezik osjećaja pripada poeziji kao temelju umjetnosti. Iz platonske perspektive ove europske dijalektike uma samo se znanost približava ideji univerzalnosti svijeta. Ne zaboravimo: Benda je za glavni jezik komunikacije buduće političke institucije federalne Europe odredio francuski jezik. Objašnjenje je, dakako, bilo tehničke naravi. Jer francuski jezik navodno savršeno zrcali duh racionalizma kakav se očekuje od nove nadnacionalne forme Europe (Benda 1933/1993; cf. Müller 2006: 125–137). Ako je put u pakao popločan dobrim namjerama, onda se iz ovoga može zaključiti da je lingvistički unitarizam Europe uvijek u znaku vladavine „velike nacije”. Sve drugo čini se izlišnim u daljnjem objašnjenju. Iskustvo jezika u kazivanju događaja susreta proizlazi iz slobode. Ako umjesto te „patetične” riječi kao sinonima za ljudsko djelovanje stavimo u igru riječ egzistencija, tada smo suočeni s novom nelagodom. Sloboda kao egzistencija ne dolazi iz sfere Boga niti iz postojbine čovjeka. Ono odakle dolazi ono nenadano, ono što izaziva strah od lica Drugoga i njegove bezličnosti jest „nešto” samome jeziku neiskazivo i neizrecivo.

Forma, naime, nikad ne može biti zgotovljena zauvijek. Ona ne posjeduje božanske osobine vječnosti, trajnosti, nepromjenljivosti. Gombrowicz egzistencijalnu avanturu događanja forme shvaća procesualno. Skinuti s prijestolja okamine lažne apstrakcije! Razračunati se s tradicijom u svim njezinim lažnim postignućima! Objaviti otvoreni rat samozadovoljnoj i samodovoljnoj opsesiji s kultom nacije! Forma se povijesno uspostavlja. Kada doseže vrhunac vlastite (ne)moći djelovanja u drugome okružju kulture, raspada se s najtežim posljedicama za „narod” i njegove kulturne relikvije. S formom nastaje kontingentni događaj. Ali taj se događaj ne zbiva negdje izvan samoga jezika, u tzv. objektivnome svijetu struktura i funkcija bezlične mašinerije povijesne dijalektike društvenih odnosa. S formom kao idejom stvaranja i razaranja događaja otpočinje mogućnost jedne nesvodljive egzistencije. Ona umjetnost ima za svoju pretpostavku. Ali to nipošto ne vrijedi u formalnome značenju autonomnoga života i njemu pripadnoga svijeta. U romanu Ferdydurke vrijeme stvaralačko-razaralačkoga događaja svijeta mjeri se jedino iskustvom slobode. Eksperimentiranje s jezikom slobodi podaruje njezin iskonski pra-temelj (an-arhé). Zahvaljujući tome još postoje platoi posljednjih teritorija nikad osvojene zemlje. I nije slučajno da već na počecima ovoga romana ideja pisac ukazuje na Dantea. To je iskustvo sumornoga lutanja životom na razmeđi između ushita i usahnuća vrijednosti, kada se više ništa ne pokazuje u svojoj čistoći i kada su obzorja istine zatamnjena: „Na pola puta mojega života, nađoh se u mračnoj šumi. A ova šuma, da bude gore, bješe zelena” (Gombrowicz 1981: 14 O ideji ovoga romana i njegovim bitnim duhovnim aspektima vidi ogled Susan Sontag (2002).

Može li se nešto spasonosno razviti iz ove duhovne situacije nalik parodiji jedne opće tragedije duhovnoga iskustva Europe kakvu su 1930-ih godina naviještali bitni mislioci naše epohe? Ponajprije, ostanemo li u okružju Gombrowiczeva radikalnoga razaranja svijeta kao forme (duha), jer forma još od Platona nije tek izvanjski lik ideje, već njezin unutarnji život u svim preobrazbama, tada primjećujemo da je pitanje jezika u ideji Europe od samoga početka ključno za razumijevanje egzistencije čovjeka. Nije to jezik apstraktne univerzalnosti znanosti, a niti, pak, jezik svakodnevnoga života u svojoj tehničkoj banalnosti ponavljanja rutinskih operacija. Možda se riječ u doba tehno-znanosti srozala do neupečatljive fraze. No neprijeporno je da jezikom imenujemo svijet. Kada se taj i takav svijet gubi u vizualnome kôdu informacije, od njega ipak preostaje trag smisla. U obzorju razumijevanja smisao treperi poput trske na vjetru. Ono što preostaje od jezika u njegovoj ogoljenosti od „biti” kazivanja jest otvorenost duhovnoga svijeta. Binarne opreke svetoga i svjetovnoga zamijenjene su već u industrijskome razdoblju 19. stoljeća oprekama uzvišenoga i banalnoga. Proces zamjene ne odigrava se ipak samo u estetskome smislu. To isto pogađa političko u moderno doba. Najbolje je to odredio Carl Schmitt postavkom da su svi pojmovi moderne politike sekularizirani pojmovi (kršćanske) teologije (Schmitt 1963: 50; cf. Paić 2013). U suvremenoj umjetnosti pojam ready made označava iskorak u doba potrošačkoga nihilizma. Estetski objekt u radovima Marcela Duchampa preokreće poredak umjetničkih vrijednosti. Umjesto ideje vrijednosti pojam estetske forme nadomješta prijašnji svijet ljepote. Sve postaje formalno čisto i bezbitno. Dodajmo tome još obezboženo i prazno. No u toj igri nadomještanja forme, stvaranje postaje razaranjem. Ništa nije vrijedno postojanosti. Umjesto nepromjenljivosti bitka proces postajanja odlučuje o naravi nove povijesne situacije. Činom pobune protiv ustrojenoga svijeta forme budi se konceptualna mudrost ne-djelovanja.

U posljednjem činu performativne tjelesnosti, kada se sve što jest iskazuje glasnom šutnjom koja odjekuje između ustrašenih i tjeskobnih lica, jezik otvara druge mogućnosti kazivanja. Povratak u stanje infantilne subverzije svih postojećih vrijednosti zahtijeva nekovrsni svijet poremećene filozofske groteske. Ironija pripada sublimnom estetskome objektu poput Duchampova pisoara, a filozofska satira jeziku radikalne volje za isključenjem iz zajednice (cf. Paić 2006a). Zanimljivo je da se upravo u Gombrowiczevu shvaćanju umjetnosti s onu stranu aporija avangarde i dekadencije upućuje na figure paradoksa i ironije. To su moćne figure radikalnoga otpora djelovanju nove pošasti utjelovljene u elitizmu i masovnoj kulturi. Jezik se elitizma otvara u apstraktnome stroju iluzija, a jezik mase prožima kulturna industrija idola. U tom formalnome sporu visokoga i masovnoga ukusa uopće se ne radi o različitim mjerilima suđenja. Paradoks je u tome što iz elitizma nastaje obožavanje mediokriteta i Vođe. Iz masovne psihologije rulje ne može nastati ništa drugo doli društveni poredak u kojem Svatko može postati Netko samo pod uvjetom da bude kolektivno ustrojeni Nitko (cf. Newton 1998: 243–260). Tko govori iz iskustva europskoga raskola? Gombrowicz je doslovno i simbolički napustio vlastitu naciju-državu. Točnije, napuštanjem se odrekao njezine „milosti”. Žrtvovao je sigurnost kolektivnoga identiteta, ono moćno agresivno i ujedno slabo Mi brigom za vlastitu dušu. Postao je čovjekom-bez-domovine. Odlazak jednim bizarnim pukim „slučajem” brodom Trans-Atlantik u Argentinu uoči njemačke zločinačke agresije na Poljsku kojom otpočinje Drugi svjetski rat, za Gombrowicza se pokazalo prekretnom egzistencijalnom odlukom. Nakon raskida s dojučerašnjim svijetom jedini teritorij slobode bio mu je i ostao do smrti poljski jezik (Gombrowicz 2009; cf. Anders 2013). Kada se danas promišlja globalni poredak svijeta iz duha totalne mobilizacije, često se zaboravlja da su emigranti i apatridi 1930-ih godina bili nasilno protjerani iz „svojih” domovina.

No slučaj je Gombrowicza jedinstven. Nije bio prognanik nuždom. Postao je slučajem izgnanik. Potom se vlastitim izborom odredio apatridom. To treba posebno istaknuti zbog toga što razlika između „nužnosti” i „slučaja” europske imigracije-emigracije u prekomorske zemlje liberalne demokracije, osobito Sjevernu Ameriku i Kanadu, u doba uspona nacizma u Njemačkoj, fašizma u Italiji i istodobne vladavine komunizma u Rusiji predstavlja glavni razlog suvremene raskorijenjenosti svijeta. Kako to valja protumačiti? Jedna od temeljnih postavki Hanne Arendt o budućem svijetu raspada suverenosti nacija-država upozorava da će 21. stoljeće biti dobom imigracije. Sloboda kao bit europske duhovne povijesti određuje stoga razliku spram nomadstva naroda. Apatrid i emigrant nije, dakle, kolektivna priča nekog „Mi” identiteta bez pojedinačnih sudbina. Uvijek je riječ o nesvodljivoj autentičnosti pojedinca. Gombrowicz odlazi u Argentinu kao u „treću zemlju”, o kojoj Franz Kafka u svojem Dnevniku na jednom mjestu kaže da je za čovjeka nema. Dakako, iskaz se odnosi na nemogućnost mesijanske nade u obećanu zemlju Kanaan. Sve što preostaje svodi se na neprestano lutanje pustinjom neizmjernom bez cilja i krajnjega smisla (cf. Paić 2014b: 305–353). Razlika svjetova u svojoj okrutnoj kontingenciji pokazuje se tako svojevrsnom drugom „nužnošću”. Apatridima preostaje jezik njihova mišljenja i pjevanja – ta jedina istinska domovina one Europe koja živi u snovima i čežnji za povratkom u izgubljeni zavičaj. U svojem Dnevniku Gombrowicz hladnom preciznošću naglašava da je razlika između njega i njegova prijatelja, avangardističkoga poljskoga književnika i slikara Brune Schulza, kojeg je 1942. godine ustrijelio neki pripadnik Gestapa u židovskome getu Drohobycza, razlika dvaju „svjetova”: „Bruno je bio čovjek koji je zanijekao sebe. Ja sam tragao za sobom. On je žudio uništenje. Ja sam htio ostvarenje. On je bio rođen da bude sužnjem, a ja da budem gospodarom. Bio je židovske rase, a ja iz obitelji poljske vlastele” (Gombrowicz 1988b: 6)

Apatrid nikad ne može postati nomadom. Pomutnja u pojmovima dolazi očito iz brisanja razlike između svjetova moderne Europe i Zapada te drugih svjetskih kultura. Štoviše, bez te razlike uopće nije moguće doprijeti do uvida kako identitet europskoga svijeta ne proizlazi ni iz čega mitskoga, praktičnoga i posebnoga. Bit se europskoga svijeta razotkriva upravo iz mogućnosti slobode pojedinca u njezinim duhovnim formama. Među njima filozofija ima povlašteno mjesto začetka i temelja (arhé) (Gander 1993). Čovjek bez domovine određuje se metapolitičkim subjektom nepripadništva urođenoj naciji-državi. Tome usuprot, nomad je kategorija predmoderne društvene zajednice. Značajka je nomadskih naroda da nemaju svoje stalno mjesto prebivanja. U neprestanoj su potrazi za drugim „domom” kao materijalnim izvorom vlastite egzistencije. Plemena daju znak identiteta nomadskim narodima, a ne odluka autonomnoga pojedinca (Paić 2009: 178–207). Gombrowiczevo je bezdomovinstvo otuda jedna od nužnih posljedica europske političke povijesti 20. stoljeća. To je slučaj povijesne nužnosti raspada ideje suverenosti, a ne patetična gesta aristokratskoga pobunjenika protiv okoštale forme konzervativnoga društva. Da bi uopće moglo doći do takve životne odluke potrebno je europsko iskustvo slobode. Ono se određuje radikalnom egzistencijom u nepripadnosti nikome i ničemu. Nije li to istinska sudbina modernoga intelektualca na rubu Europe? S onu stranu uzaludnoga angažmana i prostituiranja umjetnosti u propagandne svrhe ideologije i politike totalitarizma i postdemokracije preostaje otpor u samome jeziku mišljenja (Paić 2006b).

Ipak, ono jedino što čini pripadnost neotklonjivom, a Gombrowiczev prethodnik u drugome duhovnome liku bio je irski apatrid i književnik James Joyce, jest neotklonjiva sudbina jezika. U pravu je Martin Heidegger kad kaže da jezik pripada u događaj. Jezik govori, a ne „Ja” i „Mi” (Heidegger 2007). Kroz jezik se uspostavlja mogućnost govora o osobi u modusu pojedinačne univerzalnosti. Ako sam istinski čovjek, u meni diše duhovni lik povijesnoga ljudstva. Od početka do kraja svijeta ista je sudbina osobnosti. Ako to, pak, nisam, svijet je izvitoperen u laži i gadosti. Odluka o radikalnoj ekscentričnosti u moderno doba morala je biti istodobno paradoksalna i vjerodostojno moralna. Odreći se svega što čini izvanjski lik poljske povijesti u znakovima tog čudovišnoga „Mi”- subjekta kao tiranije Drugoga u liku političke moći zajednice nad pojedincem, imalo je za posljedicu posvemašnju isključenost. Biti sam sebi dostatan u jeziku podrijetla koji se ne može izbjeći poput zle kobi, znači biti osuđen na apsurdni luksuz bezdomovinstva na rubu svijeta. Poljska je tako samo zamijenjena „trećom zemljom” dovoljno dalekom od Europe i stoga idealnom za izgnanstvo bez nostalgije za zavičajem. Što preostaje dragovoljno isključenome iz „velike povijesti” jednoga narativa bez životnosti tijela, bez erosa i spontanosti slobode? A što drugo doli jezik radikalne subverzije forme!? Nema ovdje mjesta tužaljkama za zavičajem.

Još manje je smisleno utjecati se melankoliji europske povijesti. Iako je ona pronašla svoje neprispodobive tragove u slikarstvu Albrechta Dürera i Paula Kleea te u filozofskoj esejistici Waltera Benjamina, tajna se melankolije skriva u nemoći suočenja sa sadašnjošću. Zato valja izbjegavati riječ egzil u smislu privremenoga utočišta. Sloboda je egzistencijalna odluka o nepripadanju onome što nas povezuje s korijenima. I tko god bude nastavljao s tlapnjama o povratku na Itaku kao na nikad izgubljeno tlo neke mitske Europe, taj prodaje utopijske priče bez pokrića u zbilji. Misliti Europu danas moguće je očito samo iz iskustva destrukcije jezika. A to znači misliti i pisati iz iskustva bezavičajnosti i raskorijenjenosti, oslobođeni od fame o vječnome identitetu i uzvišenim vrijednostima.

S Gombrowiczem smo prisiljeni krenuti u posve drukčijem smjeru. U zagrljaj kaosa i u zemlju erosa, bez napasti da je sve moguće umom obrazložiti. Poput ranokršćanskoga filozofa Tertulijana, ali njemu usuprot, valja odlučno tijelu dati što ga ide: Credo, quia absurdum! Paradoksalno, baš kao što to čini njegov anti-junak u romanu čije ime ne znači ništa određeno, ništa „konkretno” u svijetu, jer Ferdydurke je komična ukronija povratka u stanje zamrznutosti razvitka. Otkriće tjelesnosti i neukrotivosti slobode protiv stroge discipline uma u uzdizanju do posljednje forme savršenstva u religioznome osjećaju blaženstva za Gombrowicza predstavlja strategiju anti-filozofije imanencije. I doista se može kazati da je u tome prethodnik svih pokreta rastemeljenja metafizike od egzistencijalizma, strukturalizma do poststrukturalizma s Deleuzeom kao vrhuncem korporalnoga obrata Gombrowicz (1988a: 181–185). Put unazad, od uma k tijelu, od mentalnih slika mišljenja do emocija, od uzvišenih sfera do gole materijalnosti znaka, pretpostavlja razračunavanje s počecima europske književne tradicije (cf. Goddard 2010). Utoliko je Gombrowicz parodija i persifliranje Dantea kao kanona metafizike forme. Riječ ukronija upotrijebio je Baudrillard u jednom ogledu o suvremenim tehno-znanostima, patafizici i problemu vremena (Baudrillard 2008). Ukronijsko znači putovanje iz budućnosti u prošlost u zakrivljenome prostoru svemira. Ukratko, kraj ljudskoga vremena pretpostavlja mogućnost ozbiljenja tehno-fikcija kao virtualne aktualizacije događaja. Vrijeme prostoru određuje granice. A to se događa na taj način što se prostor širi i sužava u mogućnosti implozije. Ono čemu se teži nije na višoj razini „smisla”. To je ono najbliže. Anti-umjetnost u formi stvaralačke destrukcije kao igre shvaća sebe ne-ozbiljno. Postupak je to samodestrukcije i estetskoga obrata avangarde. No sve je drugo autentično i novo zato što se naslanja na daleke prethodnike, a da ih se ne oponaša ni u stilu niti u sceni pisanja – Voltairea i Nietzschea. Jezik ovdje sam sebi određuje duhovne srodnike polazeći od ustrajnosti i dostojanstva slobode pojedinca, a prosvjedujući protiv logike čopora nacije-države-kulture.

Apsurd i bizarnost, povratak u stanje ponižene nevinosti puberteta, kako je sam Gombrowicz naslovio svoju prvu knjigu proza Uspomene iz puberteta – eto prave nevolje s anti-filozofijom bezobzirne nevinosti (Gombrowicz 2007). Isključenost iz svijeta moderne autonomije subjekta označava nešto krajnje paradoksalno. Ideja nacije u novome vijeku još od Bodina upućuje na dvojako samoodređenje čovjeka: 1) kao autonomnoga i slobodnoga pojedinca i 2) kao pripadnika urođene etničke zajednice. Etimologijski, riječ nacija upućuje na latinski izraz natio. A to znači ono „u-rođeno”, neslobodno, što dolazi iz slijepe nužnosti prirode u liku prebivanja u okružju statičke političke zajednice. Stoga se moderni čovjek ne određuje više svojim „prirodnim” podrijetlom. Suverena odluka o nepripadnosti Drugome čini njegovo dostojanstvo. Suverenost je, dakako, kategorija novovjekovnoga prirodnoga prava. Odnosi se na moć prenošenja ovlasti s Boga na čovjeka. Kao predstavnik njegove moći na zemlji suveren može biti: a) vladar u osobi kralja ili cara, b) politički narod u demokratskoj republici i c) autokratski tiranin koji vlada u ime naroda. Europa se u 20. stoljeću nakon iskustva dva svjetska rata, imigracije i progona Židova, fašizma i komunizma, nalazi u stanju postimperijalne suverenosti (Sloterdijk 2002). Živimo u doba kraja nacija-država kakve smo poznavali od razdoblja apsolutnih monarhija do liberalnih demokracija. Promjene u Europi nakon kraja komunizma 1989. godine bile su dvoznačnoga karaktera: s jedne strane nošene vihorom zakašnjele nacionalne emancipacije, a s druge, pak, uklopljene u proces stvaranja globalnoga poretka nove postimperijalne suverenosti. No kada suverenost gubi razlog svoje opstojnosti u svim područjima djelovanja, kako je to pokazao na kraju svojega misaonoga života filozof Jacques Derrida u predavanju povodom dodjele nagrade Walter Benjamin 2001. godine, tada se susrećemo s opasnošću obnove krhotina ove ideje.

Ne smije se zaboraviti kako je ona skrivila svjetske ratove unazadivši ideju Europe do obrisa neprepoznatljive budućnosti: Dekonstrukcija pojma bezuvjetnoga suvereniteta nedvojbeno je nužna i u tijeku, jer je to nasljeđe s mukom sekularizirane teologije. U najvidljivijem slučaju pretendiranoga suvereniteta nacionalnih država, ali i drugdje (jer on se nalazi posvuda, u pojmovima podanika, građanina, slobode, odgovornosti, naroda itd.), vrijednost suvereniteta danas je u punom raspadu (Derrida 2009: 237–270). Je li time napuštena i spasonosna vizija Europe kao duhovnoga svijeta onoga trojstva moći koje spominje Valéry kada govori o razlici između Europljanina i stanovnika drugih dijelova svijeta? Ostavimo to za zaključno razmatranje. Vratimo se iznova pitanju jezika i egzistencije.

2. Okružje duše – Iz daleke blizine

U sukobu između forme i kaosa postoji još i unutarnja razina djelovanja binarnih opreka. Ona se sastoji u prožimanju jednog s drugime. Na površini se zbiva ples pod maskama. U dubini grotla sve ključa od vibracija zemlje. Europski duhovni identitet u promišljanju Juliena Bende, a on ovdje nije osamljen slučaj vizionara i utopiste, često se dovodi do krajnjih granica opreke između zahtjeva uma i imperativa srca. Podrijetlo se ovoga spora nalazi još na početku novovjekovne filozofije u Renéa Descartesa. Razlikovanje supstancije uma (res cogitans) i tijela (res extensa) nužno emocije spušta na razinu animalnoga svijeta. Dvojnost svjetova gotovo da je nepomirljivom. Emocionalnost kao da ne pripada tom sklopu ideja za koje se vrijedi boriti, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što regulativno potvrđuju vjeru u bolji svijet zasnovan na načelima istine, slobode, pravde i jednakosti neurođenih Europljana. Bez univerzalnosti kategorije europskih građana, a ne etničkih skupina koje se bore u tisućgodišnjim „svetim ratovima” za isključenost Drugih, ne može postojati nimalo nade u budućnost umne tvorbe kozmopolitske zajednice. No kako je moguće da se kaosu pripisuju značajke reda (taxis) i forme? Kaos se u Gombrowiczevu shvaćanju svijeta pojavljuje stvaralačkim načelom stvaranja nove forme. Ako je kaos upravo ono što se od Grka preko Nietzschea shvaća životom i smrću, kružnim kretanjem tijela i duše, jer jedno bez drugoga prestaje biti životnim entitetom, tada se govor o osjećaju ili onome što tradicionalno pripada „logici srca” mora otvoriti u posve drukčijem smjeru. Možda je u pravu Susan Sontag kada Gombrowiczev roman Ferdydurke naziva prvim ničeanskim romanom ideja. Ovdje se podzemna sila života suprotstavlja grobnicama tradicionalnih vrijednosti. Dvojnosti moraju iščeznuti da bi cjelina mogla nadvladati sukob između posebnosti i dijelova.

Međutim, ova cjelina nije vertikalna. Ona ne dolazi iz visina onostranosti. Ne katapultira se sa zemlje u nebeske visine kao Kierkegaardova transcendencija apsoluta ili Božje egzistencije. Potrebno je već jednom krenuti „odozdo”. Treba poći od složenosti samoga tijela u svim njegovim sklopovima. Možda baš točno onako kako se to zbiva u pobuni jedne druge mudrosti. A ona ne dolazi više sa Zapada. Ne zavaravajmo se ipak: singularnost djelovanja nije ni u kakvoj opsesiji Istokom. Smjer se mora radikalno preusmjeriti da bi svijet duhovne cjeline bitka mogao iznova pokazivati put i Drugima. Je li za tako nešto odavno prošlo vrijeme? U Dnevniku, kao i u jedinom formalno strogom filozofskome spisu Vodič za filozofiju u 6 sati i 15 minuta, gdje između ostaloga razlaže nauk egzistencijalizma Jean-Paula Sartrea, filozofiju egzistencije Karla Jaspersa i Gabriela Marcela, te lucidno upućuje na veličinu Heideggerova mišljenja bitka unatoč hermetičkome načinu pisanja mislioca s Todtnauberga, nailazimo na prijepor u određenju biti onoga što čini duhovni identitet Europe (Gombrowicz 2004). Je li jezik u svojim najvećim mogućnostima kazivanja kaotične forme egzistencije (čovjeka) moguće svesti na racionalnu strukturu sporazumijevanja? Ovo pitanje nije samo temeljno pitanje suvremene filozofije jezika nakon Wittgensteina i Heideggera. Može se unaprijed reći da je to pitanje presudno za suvremeni prijepor između konstrukcije i dekonstrukcije ideje Europe. S obzirom na sukobe oko geopolitičke i geofilozofske „sudbine” naroda na rubovima jedne nikad dovršene priče o granicama Carstva, jezik uvijek svjedoči to stanje-između. Naravno, riječ „Carstvo” nije ovdje slučajno spomenuta. Ne koristi se poput nevine metafore za tegobnu konstelaciju odnosa u sadašnjosti.

Vidjeli smo da su Paul Valéry, a nakon njega izričito Martin Heidegger 1935. godine, bit Europe sagledali iz političke artikulacije moći. Početak seže u republikanizam Rimskoga Carstva. Odatle se preko ideje moderne Amerike proteže do 20. stoljeća. Tada se u planetarno doba ideja Carstva prevodi (translatio-transductio) u dvije forme totalne mobilizacije liberalizma i komunizma: američki provincijalizam potrošnje i ruski despotizam gole sile (Heidegger 1987). Ako je jezik strukturirani kaos kazivanja, što čini njegovu bit u određivanju metafizičke sudbine Europe? Iz daleke blizine između Heideggera i Gombrowicza progovara duboka nelagoda. Ona nastaje u razumijevanju jezika kao temeljne strukture egzistencije čovjeka u bezavičajnome svijetu. Sabire se, nadalje, u nemogućnosti „racionalnoga” dokazivanja onoga što je samome jeziku nedokazivo. Razlog leži u tome što se jezikom u njegovoj „goloj faktičnosti” dokazuje sloboda kao područje onoga neiskazivoga i neizrecivoga. Tko govori o iskustvu destrukcije jezika, govori o granicama iskazivosti mišljenja. Usporedimo li prekretni roman visokoga njemačkoga modernizma s obzirom na pitanje o jeziku kao događaju kazivanja, kao što je primjerice roman Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz s Gombrowiczevim Ferdydurke, bit će bjelodanim kako je u oba slučaja riječ o ekspresivnome demontiranju tzv. realnosti poniranjem u ponižene i tamne sfere tjelesnosti. Sve se „uzvišeno” skrnavi. Riječ „guzica” u Ferdydurke gotovo da ima polisemijsku funkciju označitelja bez svoga označenoga jer se odnosi na sve ono što se razmeće postojanom i nepodnošljivo beživotnom formom. Svaki se kamen od oniksa nedodirljive tradicije na kojoj su izgrađeni monumentalni spomenici nacionalizma i patriotizma, kako „velikih”, tako i „malih” naroda” Europe, mora razlomiti do zadnjih krhotina. Jedino posvećeno sredstvo tog postupka rastemeljenja, koje se istodobno zbiva u filozofiji i umjetnostima kazivanja (drama, poezija, proza), ostaje jezik.

U formi kaotičnoga pisma jezik se rasprostire u svim preobrazbama radikalne ekscentričnosti pojedinca (pamflet, dnevnik, esej, proza, drama). Granice jezika postaju fluidnima. Uostalom, takve su zbiljske granice europskoga duhovnoga kruga. Jedina stvarna granica prolazi između autentičnosti duhovnoga života i njegove lakrdije. Ovo drugo pripada fenomenologiji kiča. Može ga se pronaći u svim područjima života, od društva, politike do kulture. Kič nije estetski pojam, premda se uobičajeno tako razmatra. Radi se o životno-egzistencijalnome fenomenu nihilizma europske povijesti. Kada velike vrijednosti gube svoju auru i postaju znakovi neutentičnosti svijeta života na djelu je ideologija kiča. I sam jezik svjedoči o toj pojavi u stilskim razdobljima prekomjernosti ornamenta. Smrt istinske duhovne forme najavljuje nadolazak ere nadomjeska (cf. Broch 1977). Granice „Carstva” nisu i, doduše, granice jezika kad je riječ o najmračnijem od svih pojmova za suvremenu politiku i kulturu – o „slavenskoj duši”.

Što je to? Kakva je to fantazma? Kakva razorna fikcija ili misterij da se i danas na kraju epohe nacija-država njihovim prelaskom u mreže postimperijalne suverenosti još uvijek poseže za mračnim iskonskim protuotrovom tzv. Europi uma i sklada? I još se uvijek, premda rijetko i s ne baš suvislim objašnjenjem, u povratku elementarnim osjećajima nastoji pronaći preporod i obnova smisla ideje Europe uopće. Posljednji koji bi tu „veliku priču” smatrao spasonosnim lijekom protiv apokalipse Europe i Zapada bio bi Gombrowicz. Pa zašto se onda vraćati nečemu što ima prizvuk povijesnoga ressentimenta ruske duhovne geopolitike od Solovjeva do Šestova, od Dostojevskoga do Solženjicina s religioznim mesijanstvom u novome ruhu? Zar je „slavenska duša” samo i jedino svediva na ruski pravoslavni misticizam, istočnjačku despociju i velikodržavlje (cf. Besançon 2012)? Ponajprije, potrebno je razdvojiti dva pojma koja se u sklopu „slavenska duša” međusobno uključuju i isključuju. Prvi je vezan uz pojam kulturnoga zemljopisa Istočne Europe. On obuhvaća ideju panslavizma kao protutežu pangermanizmu još od 19. stoljeća. Na različite načine oblikovao se i u političkim ideologijama jugoslavenstva u jugoistočnoj Europi, premda s posve drukčijim kulturnim orijentacijama (katolicizam i pravoslavlje, liberalna demokracija i nacionalistički tradicionalizam). Srodnosti u jezičnome smislu povezuju se otuda sa zajedničkim tendencijama u povijesnome razvitku kultura poput poljske, češke, slovačke, ruske, bjeloruske, ukrajinske, srpske, hrvatske, crnogorske, slovenske, makedonske, bugarske. Lingvističko okružje slavenskih jezika uglavnom je homogeno u etničkome smislu, a u prostornome se može objasniti kao preklapajuća topologijska forma života naroda na istočnim rubovima zapadne Europe.

Jezik se topologijski reorganizira nakon prodora i proloma osvajačkih pohoda „velikih nacija”. Na taj način postaje zaštitnim znakom identiteta slavenskih naroda. Razlog valja potražiti u tome što se u njegovoj „biti” razotkriva čitav stroj povijesnoga sjećanja. Slavensko se, dakle, danas može jedino još razumjeti iz duha europske „postnacionalne konstelacije”, da se poslužimo izrazom Jürgena Habermasa za odredbu biti suvremene Europe kao projekta nedovršene modernosti (Habermas 1998). Drugi je pojam ono što nedostaje racionalnome poretku tehno-znanosti i logici europskoga povijesnoga napretka. Govor o duši još od Platonova dijaloga Fedon priziva besmrtnost, neuništivost, nepromjenljivost, jednokratnost. Ali i još nešto. Bez toga bi svijet bio uskraćen iskonske blizine svih bića s otvorenošću bitka. Duša je, naime, kako u grčkome, tako i u slavenskim jezicima, oznaka za disanje (psihé i pneuma) i ogledanje, odražavanje biti u pojavi. Poput prirode (fizis) u materijalnome načinu pojavljivanja (hilé), tako se i duša nalazi u svijetu. Ona pripada svakome biću. Biti duševnim čovjekom istodobno znači biti duhovnom osobom i suosjećajnom spram Drugih u njihovoj patnji i sreći. Disanje i ogledanje u Drugome čini dušu pokretačem događaja. Bezdušnost upućuje na hladnu površinu stvari kojima nedostaje životnost. Udahnuti život predmetima znači smjestiti ih u duhovni svijet ljudske egzistencije. Kada se bezdušnost rasprostire uzduž i poprijeko svega što čini ljudski život dostojnim boravka pod zvijezdama iskrsava najčudovišnija forma odnosa u svijetu – ravnodušnost. Ta riječ savršeno svjedoči o praznini ljudskoga srca koje ne osjeća brigu ni za vlastitu dušu niti za dušu Drugoga. Utoliko ravnodušnost nije tek smrt onoga što čini bit etike u doba planetarne tehnike – suosjećanja. Još je čudovišnije to da ravnodušnost sada određuje formu društvene egzistencije čovjeka u narcističkoj kulturi patološki stvorenoga sebstva. Sve ovo valja imati u vidu da ne podlegnemo današnjoj euforiji slavljenja subjekta bez dostojanstva vlastite odgovornosti spram Drugoga.

Romantičan prizvuk riječi duša odmah se čini vulgarnim profaniranjem čim se spomene pridjev „slavenska”. To je nešto praiskonsko i divlje, neokaljano i ujedno djevičanski blago. Gotovo u pravilu njome se priziva rituale djevičanskoga žrtvovanja i skupnu osvetu. Čudesan stroj ambivalencije ostaje pritom određen stereotipima pitomoga-divljega Drugoga, egzotične divljine koja se nikad ne može pokoriti racionalnim sredstvima naprosto zato što se ono slavensko određuje negacijom romanskoga i germanskoga, a ne autonomno iz vlastite kulturne projekcije svijeta koji, kao što bi rekao Jacques Derrida, treba doći (l’arrivé) (Derrida 1979). Razlike između duha i duše bjelodane su i kad nije posrijedi tvrdadvojnost kategorijalnoga ranga. Povijest otpočinje s duhom naroda. Filozofijom se u Grka naziva misterij događaja početka zapadnjačke povijesti. U svojim predavanjima o biti duhovne Europe u doba planetarne tehnike kao krize povijesnoga ljudstva, Jan Patočka, češki filozof i disident u totalitarnome poretku komunizma, otvara problem početka i kraja povijesne avanture europskoga obzorja razumijevanja. Što je Europa? Na to pitanje ne može se odgovoriti posezanjem ni za mitskim govorom osjećaja niti svođenjem mišljenja na znanstvenu kalkulaciju predmetnosti u svijetu. Bit se onoga što čini europsku veličinu univerzalnosti naspram svih drugih misaonih formi ne-europskih naroda nalazi u odnosu razlike između duha (logosa) i duše (psyhé). Patočkin pojam brige za dušu na uistinu autentičan način povezuje ono racionalno i ono emocionalno, ono etičko i ono estetsko, ono što je natpovijesno i povijesno (Patočka 2002). Duša se za Platona može misliti samo iz njezine besmrtnosti. A ono što nazivamo duhom pripada carstvu univerzalnih pojmova. Ideje su upravo takve nadvremenske forme. Iskazuju se matematičkim simbolima u geometrijskome redu kojim se predočava svijet. Nitko nikad nije ovu Platonovu sliku mišljenja razvio do savršenstva kao što je to učinio Spinoza u svojoj Etici. Uglavnom, brigom za dušu uspostavlja se duhovna sveza, životno dostojanstvo ljudske egzistencije, jer odanost slobodi nije tek odanost načelima vječne prirode uma, nego ponajprije idejama istine, dobra, pravednosti i ljepote.

Dušom se, dakle, u 20. stoljeću filozofijski nisu bavili tek preobraćeni religiozni fundamentalisti. Posve suprotno, promišljanje onoga što dušu čini glavnim pokretačem događanja na rubovima povijesnoga prizorišta nužno nas vraća ishodišnim pitanjima ideje Europe. S onu stranu njezine geopolitičke podjele na Zapad i Istok možda još postoji otvorenost drukčijega smjera mišljenja. Oživjeti brigu za dušu znači otuda radikalno raskrstiti sa svim pogubnim misticizmima barbarogenija s Istoka u liku militantnih preobraćenika i moralista. Kao što se govor o autentičnoj „slavenskoj duši” čini besmislicom ne odveć toliko stranome svakom pozivu za „duhovnom obnovom” u moderno doba poput uskrsnuća mitova o germanskoj rasi gospodara, ruskome slavofilstvu u savezu pravoslavlja (ikone) i carizma (sjekire), raznim pseudo-sagama o vladavini duha iskonske snage protiv prosvjetiteljske europske utopije o vječnome razumu i miru, tako se ujedno ne može poreći da je problem o kojem ovdje govorimo u nečem drugome. Briga za dušu nužno se mora očitovati kao briga za jezik u njegovoj slobodi. Ali ta sloboda ne može zauvijek biti određena negativno kao sloboda od prisile ili sloboda od slijepe nužnosti. Umjesto negativne pozitivnosti ili pozitivne negativnosti stvar se očito može razriješiti drukčijim shvaćanjem onoga što čini bit ideje Europe. Ako to nije „krv i tlo” Zapada ni Istoka, dakle zemljopisna neodređenost granica između Atlantika i Urala, onda se odgovor nalazi u ponovnom promišljanju izvora europstva kao duhovne sudbine. Slavenofilstvo je onoliko romantična i mitska farsa o iskonskome „duhu” sklopa kultura i konfiguracije bliskih i različitih naroda da se u 20. stoljeću pokazalo gotovo u pravilu uzaludnim naporom jedne unaprijed beskorisne utopije. Ima nešto fatalno u tlapnjama o autentičnosti iskona, u toj opsjednutosti arhaičnim i mesijanskim krugom povijesne mahnitosti. Tome nije na stanovit način podlegao ni hrvatski književnik Miroslav Krleža. Njegova nikad dovršena drama-esej-fikcija o biskupu Jurju Križaniću, misionaru i slavenofilu koji poput heretika i naivnoga utopista sanja o bratstvu i zajednici naroda u novoj ekumeni kršćanstva protiv povijesnoga raskola na rimski katolicizam i rusko pravoslavlje, kako je to dao naslutiti u raznim bilješkama i dnevničkim zapisima, alegorijski se odnosila na vrijeme destrukcije Europe „sada” i „ovdje”. Pisao je svojega Križanića u ozračju strahovlade ustaškoga poretka 1942. godine, u sjeni deportacije Srba, Židova, Roma i komunista u koncentracijske logore, među inima i u stravični Jasenovac (Krleža 2002).

Nije nipošto slučajno, a nije ni paradoksalno, da se govor o „drugoj Europi”, onoj u znakovima vlastite nemoći i svojevrsne žrtvene uloge između Zapada i Rusije, pronalazi u utopijskome zasnivanju jedne kulturne fantazme. Ona je utoliko više realnom ukoliko je manje simboličkom. Što bi to trebalo značiti? Realne fantazme su prema Jacquesu Lacanu svagda postojeće u rascijepu između traumatskoga Realnoga i onoga što čini sublimno polje djelovanja „Velikoga Drugoga” (Lacan 1990). Ako se jezik strukturira kao ono (kolektivno) nesvjesno, možda je moguće na tom tragu otvoriti problem na sljedeći način. Prostori u zemljopisnoj neodređenosti fiksnih političkih granica, kao što je to upravo slučaj Europe između Atlantika i Urala, nužno postaju ideologijske tvorevine kada se radi o borbi za realnu moć u svijetu. Tek se tada ono što pripada strukturi kolektivnoga duhovnoga sklopa, ne više naroda, već zajedničke sudbine srodnih kultura, pronalazi u „pobratimstvu lica u svemiru”, kako pjeva hrvatski pjesnik Tin Ujević. Riječ je, naravno, o jeziku kao egzistencijalnoj otvorenosti otpora političkoj vladavini središta nad rubom. Nije teško otuda objasniti kako se svaki otpor koji politički završava ratnim porazom naroda s ruba Europe nadomještava kulturnom frustracijom i kompenzacijom za provincijalni položaj. Jezik preuzima u svojem povlačenju iz političke mobilizacije metafizički ton sumorne psihologije ressentimenta. Već je o tome u svojim fragmentima ostavio zapise Friedrich Nietzsche govoreći o Europi kao o pitanju prevrednovanja (moralnih) vrijednosti. U početnim rečenicama svoje interpretacije Nietzscheova mišljenja Heidegger u obrazloženju pojma europskoga nihilizma upućuje na njegovo moderno izvorište u ruskoj književnosti i osobito u Dostojevskoga s poznatom postavkom: „Ako nema Boga, sve je dopušteno” (Heidegger 1998).

Govor o „slavenskoj duši” u formi radikalne kritike dvaju vladajućih diskursa o Europi poprima obrise duhovnoga egzila. I kao što Gilles Deleuze kaže da je paradoksalna sudbina nomada da se on ne kreće, jer je prostor njegova djelovanja topologijski prazan, tako se isto može reći i za dvije vrste radikalnoga i subverzivnoga obrata ideje o biti Europe. Gombrowiczev je egzil i bezdomovinstvo nužan izbor vlastite ekscentrične slobode bez kompromisa sa svijetom. Druga je putanja bijega moralno kompromitirana samim činom pristanka suradnje s ideologijsko-političkim poretkom komunizma. Zato se duhovni svijet slobode pojedinca, kao u slučaju Krleže za vrijeme ustaškoga fašističkoga poretka i Titove komunističke vladavine, može nazvati svezom unutarnjega disidenta i skeptičkoga mandarina kraja povijesti. Disidentu je na raspolaganju žustrina srdžbe protiv poretka ogrezloga u zlu bez ikakve ideologije opravdanja osim vjere u nadmoćnu rasu-naciju-kulturu. Mandarin živi u razmaku od vlastitih moralnih promašaja. Nadživljava ga djelo, srozava ga odluka poklonstva pod zlatne skute diktature. Sukob između savjesti i ne-djelovanja trajno obilježava intelektualce u totalitarnim poretcima. Egzil doista više zavarava negoli razotkriva. Biti pisac u egzilu može značiti samo ovo: biti dovoljno daleko od urlika mase i još dalje od zahtjeva forme nacije-države s njezinim konzervativnim institucijama kulture. Ono što je, međutim, ovdje pravim izazovom upravo je u nemogućnosti odredbe bilo čega „pozitivnoga” kad je riječ o diskursu alternativne kritike Europe iz obzorja čiste „slavenske duše”. Ipak, nešto u svemu tome ostaje još uvijek zagonetkom. Najbolje je to formulirao Gombrowicz u Posmrtnoj autobiografiji:

„Što je Poljska? To je zemlja između Istoka i Zapada, gdje Europa već prestaje postojati, prijelazna zemlja, gdje se Istok i Zapad uzajamno oslabljuju. Kroz to i zemlja oslabljene forme… Nijedan od velikih potresa europske kulture nije doista preorao Poljsku, ni renesansa, ni vjerske borbe, ni Francuska revolucija, niti industrijska revolucija; ovamo su dopirali samo ublaženi odjeci. (…) Katolicizam? Zemlja je doista u orbiti Rima, ali poljski je katolicizam pasivan, temelji se na strogom pridržavanju katekizma, nikada nije bio stvaralačka suradnja s Crkvom (…). Poljski pisci moga naraštaja općenito su mogli birati između dva puta. Mogli su se ograničiti na poljski teren, ali su tada bili osuđeni na podređenost, ili su mogli aspirirati na europstvo, ali su u tom slučaju bili osuđeni na podređenost, jer je to bilo europstvo iz druge ruke, koje je jedino nastojalo stati uz bok Europi i ponavljati Europu.“ (Gombrowicz 2014: 109).

Sve što je ovdje rečeno ima univerzalni karakter fatalnosti. Ali ne pogađa samo „male narode” i njihove mitske projekcije o veličini unutar vlastita jezika koje ne prepoznaje „svijet”. Brutalna je istina navedenoga iskaza u ovome: osuda na „genijalnost” vlastita puta neizbježno vodi u izolaciju od europskoga duhovnoga obzorja. Tko se autistički sklanja u vlastiti oklop od napuhanoga tradicionalizma, nužno stvara frustraciju i agresiju mediokriteta. Ali tko snobovski oponaša već odavno nevjerodostojni put tzv. Europe i njezine kulture, osjeća se poput pokorne posluge u zabačenom provincijskome hotelu. Gombrowicz, doduše, govori o poljskoj književnosti i njezinim zabludama o identitetu. Ali zar na gotovo isti način ne govori i Thomas Bernhard o austrijskome slučaju „trećega puta” koji se nakon poraza nacizma pretvorio u zlokobni savez s katolicizmom i tako proizveo fenomen provincijalne „konzervativne revolucije” s dalekosežnim posljedicama za europski duhovni identitet (cf. Paić 2014a: 383–420)? Nema sumnje da je ono što nazivamo „kulturom” tek nadomjestak za istinski duhovni svijet. To je ustrojeni pogon institucionalne mašinerije. Nerijetko ona sve više služi izvanjskim svrhama, od ideologije do tržišta, a sve manje ima ikakve veze s jezikom mišljenja i umjetnosti. Uostalom, u svim se Gombrowiczevim tekstovima, a ponajviše u Dnevniku, preobrazba duha umjetnosti u zloduh kulture prokazuje kao pobjeda ignorancije i diktature forme. Isto vrijedi i bez obzira s kojim se znakovljem kultura kitila u ceremonijalne svrhe neke druge još brutalnije moći negoli što je to nacionalizam i njemu prirasli poretci političke servilnosti.

3. Ravnodušna gordost, ipak na kraju…

Što onda još preostaje od te proklete „slavenske duše”? Sentimentalno putovanje u mračne jazbine jezika? Razotkriće novoga europskoga duhovnoga jedinstva na rubu jednog svijeta u krizi? Priznajmo, mnogi su pisci visokoga modernizma, a Gombrowicz je očigledno paradigmatski slučaj zbog svojeg radikalno-subverzivnoga stava protiv svake idolatrije tradicije i hvalospjeva „malih naroda” iz duha njihove umjetnosti, bili dvostruki agenti-provokatori našeg nimalo utješnoga doba planetarnoga nihilizma. Ako već nisu igrali uloge mesijanskih proroka novoga doba nacije-kulture nakon strahota totalitarne ideologije komunizma u Rusiji poput Aleksandra Solženjicina, onda su bili na ovaj ili onaj način upregnuti u jaram nacionalne kulture. Današnja Europa utvara da je kultura njezina bit postojanja, pa je stoga njezina odanost tržištu opsjena maska ispod koje se ne skriva nikakvo drugo lice. Sve je brutalno jasno i providno. Ono što Zygmunt Bauman kaže za obrat iz modernoga u postmodernoga intelektualca očito vrijedi i za položaj kulture u procijepu Zapada i Istoka. Zakonodavci (jezika) bili su univerzalni proroci i moralisti bez vidljivih rezultata. Njima pripada povijest. Tumači (Zakona) danas su umnoženi partikularisti koji medijski sudjeluju u proizvodnji diskursa u javnome dijalogu (Bauman 1989: 1247–1249). Što je više emocija u javnoj raspravi u kojoj načelno sudjeluju intelektualci kao pisci i njihova interaktivna publika, to je javni razum poprištem truloga kompromisa između dvaju podjednako loših rješenja ove aporije. Prvi je izolacija u vlastito dvorište nacionalne priče, a druga oponašenje šireg europskoga konteksta kao proširenoga nacionalizma s ljudskim licem. Gombrowicz je odličan primjer intelektualca koji u svojem djelovanju zrcali vrline univerzalnoga zakonodavca novoga jezika i partikularnoga tumača Zakona bez postojećega kanona.

Prva je pretpostavka govora o „slavenskoj duši”, dakle, da tako nešto uopće ne postoji. Ako postoji, onda je sablast bez identiteta. Na nju više nitko ne može staviti svoj žig, a posebno ne oni fundamentalisti sa svojim krvavim pohvalama iskonu. U Gombrowiczevu „korporalnome obratu” skrnavljenje uzvišenih veličina poljske nacionalne povijesti samo je predložak za destrukciju jednoga univerzalnoga jezika besmisla koji se uspostavio kroz metafiziku privida. U tom pogledu doista je Nietzscheova dijagnoza europskoga nihilizma recept za filozofiju i umjetnost visokoga modernizma. Povratak poniženome tijelu u njegovu „svetome” pravu na nevinost i mahnitost zahtijeva rušenje svih zavjetovanih službenika forme:

„Oh! Smrtno sam zaljubljen u tijelo! Tijelo je za mene gotovo odlučujuće.Nijedan duh neće iskupiti tjelesnu ružnoću i fizički neprivlačan čovjek za mene će uvijek spadati u nakaze, pa makar bio i sam Sokrat!… Ah, kako ja trebam to posvećenje kroz tijelo! (…) Moja metafizika postoji zato da bi se kotrljala u tijelo” (Gombrowicz 2014: 309).

Druga se pretpostavka govora o „slavenskoj duši” otvara iz pitanja o granicama iskazivosti jezika u njegovoj djelotvornosti suosjećanja s Drugime. Etička perspektiva ovdje nije moralizam. Daleko od toga. Vidjeli smo da svaki moralizam vodi do uzurpacije prava na razliku, pa tako i onaj koji kao u Bendinome slučaju zahtijeva „sveti” francuski jezik za univerzalnost mišljenja u okrilju nadnacionalne Europe. Što je to uopće kraljevstvo emocije u sumornome jeziku slavenstva doli ta avangardna, radikalna i subverzivna gesta rušenja svih čvrstih vrijednosti od koje je satkana povijest beščašća moderne Europe? Zašto danas kada govorimo o krizi Europe i njezinih duhovnih orijentacija, a sve je to u stvari otpočelo nakon dolaska fašizma na vlast 1933. godine, moramo učiniti isto ono što je u ideji htjela europska povijesna avangarda, ali u posve drukčijem smjeru? Ne zaboravimo da su svi prekretni prilozi mišljenju ideje Europe u filozofijskome, političkome i estetskome smislu napisani i izgovoreni 1930- ih godina: Bendini Govori europskoj naciji, Ortega y Gassetovi tekstovi protiv masovne histerije kolektivnih ideologija, Husserlov govor u Beču 1935. godine kao najznačajniji filozofijski pristup krizi ideje europskoga duhovnoga ljudstva, napokon i Krležin predskazujući ogled „Europa danas” iz 1933. godine. U ovom razmatranju o jednoj fantazmi s političkim i kulturnim izvorima pisac Witold Gombrowicz nije izabran da bude nesvodljivim svjedokom sumnje u svrsishodnost obnove moći jezika kao jezgre duhovnoga svijeta koji možda dolazi u drugome liku od onoga koji nam se činio svagda primjerenim. Govor o duhovnim temeljima Europe mora, dakle, proći kroz laboratorij kaosa. Povratak tijelu ne znači otuda veličanje morbidnih i atavističkih obreda poniženih nacija s ruba i njihova ressentimenta. Posve suprotno, upravo je Gombrowicz pravi „poljski” pisac jer je znao „kreativno mrziti svoju domovinu”, kako pojam domoljuba definira Pursewarden, amblematski lik iz četverodjelnoga romana Lawrencea Durrella Aleksandrijski kvartet. Odlika je autentičnoga „domoljuba” u njegovoj avangardističkoj egzistenciji na rubu svijeta, u egzilu i emigraciji, da bude dostojan vlastite slobode kao vjere u ovaj, jedini svijet. Ne treba tražiti drugu Europu tamo gdje je nikad nije bilo. Jer ona nije ukorijenjena u „krvi i tlu”, u formi političko-religioznih institucija nijekanja života. Njezino je mjesto u umu i srcu jednog te istoga tijela. A njemu konačno treba vratiti izgubljeno i žrtvovano dostojanstvo. Nije li vrijeme da se duhovni temelji Europe, možda baš polazeći od tragova Gombrowicza, pronađu u imanenciji radikalne i subverzivne tjelesnosti? To je nešto mnogo uzvišenije od bauljanja po močvarama i podzemlju neke odavno propale „velike priče” o političkome i kulturnome slavenofilstvu, gdje umjesto Platona i matematike pršti krv, sperma i suze onih žrtvovanih na rubu svijeta u ime cezaropapizma s katoličkim ili pravoslavnim križem. Emocije nisu protuotrov hladnome razumu Zapada. One su samo i jedino ono što može biti drukčije i jest Drugo od zatočeništva duha u čistoj formi. Što preostaje jest životnost posve drukčijega života duha koji otpočinje svoj drugi početak s mišlju da je svaka etika žrtvovanja rođen iz ravnodušnosti spram Drugoga.

Gombrowicz o tome uvjerljivo zbori:

„Zahvalan sam Najvišemu što me izvukao iz Poljske, kada se moja književna situacija počela poboljšavati, i prebacio na američko tlo, u strani jezik, u samoću, u svježinu anonimnosti, u zemlju bogatiju kravama nego umjetnošću. Led ravnodušnosti tako dobro konzervira gordost” (Gombrowicz 2014: 314).

U dubini duše naš se sumorni jezik smije svim našim vjerodostojnim zabludama. Bez njih bismo ostali zauvijek zaleđeni u svojoj blaženoj nevinosti. Europa je danas na pola puta prolaza kroz mračnu šumu. A u daljini se ne nazire ništa drugo osim to posvuda isto, ali različito, zasljepljujuće zelenilo.

Literatura

Anders J., 2013, From the Stacks: ‘Unsentimental Journey’, „New Republic”,

˂http://www.newrepublic.com/article/114017/jaroslaw-anders-reviews-witold-

-gombrowiczs-trans-atlantyck˃, 26.07.2014.

Baudrillard J., 2008, The Perfect Crime, London–New York.

Bauman Z., 1989, Legislators and Interpreters. On Modernity, Postmodernity, and Intellectuals,

„American Journal of Sociology” br. 5, god. 94, str. 1247–1249.

Benda J., 1933/1993, Discours a la nation européene, Paris.

Benjamin W., 1991, Gesammelte Schriften, sv. 7, Frankfurt/M.

Besançon A., 2012, Sainte Russie, Paris.

Broch H., 1977, Geist und Zeitgeist. Essays zur Kultur der Moderne, Frankfurt/M.

Cioran E., 2011a, Dvije vrste društava, prev. V. Popović, C. Noica, „Tvrđa” br. 1–2, str. 147–156.

Cioran E., 2011b, Odgovor dalekog prijatelja, prev. L.I. Frana, „Tvrđa” br. 1–2, str. 157–165.

Derrida J., 1979, L’écriture et la différence, Paris.

Derrida J., 2009, Sveučilište bez uvjeta, prev. G. Vujasninović, „Europski glasnik” br. 14, str. 237–270.

Gander H.H., (ur.), 1993, Europa und die Philosophie (Martin Heidegger-Gesellschaft – Schriftenreihe, sv. 2, Frankfurt/M.

Goddard M., 2010, Gombrowicz, Polish Modernism, and the Subversion of Form, Indiana.

Gombrowicz W., 1981, Ferdydurke, prev. U. Radnović, Beograd.

Gombrowicz W., 1988a, Diary, sv. 1, 1953–1956, Evanston.

Gombrowicz W., 1988b, Diary, sv. 3, 1961–1966, Evanston.

Gombrowicz W., 2004, A Guide to Philosophy in Six Hours and Fifteen Minutes, New Haven–London.

Gombrowicz W., 2007, Bakakaj, prev. T. Miletić-Oručević, Zaprešić.

Gombrowicz W., 2009, Trans-Atlantik, prev. M. Martić, Zaprešić.

Gombrowicz W., 2014, Posmrtna autobiografija, prev. M. Martić, Zaprešić.

Mi, s rubova Europe 281

Habermas J., 1998, Die postnationale Konstellation: Politische Essays, Frankfurt/M.

Heidegger M., 1987, Einführung in der Metaphysik, Tübingen.

Heidegger M., 1998, Nietzsche, sv. 1–2, Stuttgart.

Heidegger M., 2007, Unterwegs zur Sprache, Stuttgart.

Kowalska M., 2010, I is another/Je est un autre. Gombrowicz and the Polish Question,

„Intertext”, ˂http://intertekst.pl/215_artykul.html?jezyk=en˃, 26.07.2014.

Krleža M., 2002, Pogovor za dvije drame: Areteja i Jurja Križanića, Zagreb.

Lacan J., 1990, Le Séminaire, sv. 11, Les Quatre Concepts fondamentaux de la psychoanalyse, Seuil.

Müller J.W., 2006, Julien Benda’s Anti-Passionate Europe, „European Journal of Political Theory” br. 2, god. 5, str. 125–137.

Newton A.Z., 1998, „Nothing But Face” – „To Hell with Philosophy”? Witold Gombrowicz,

Bruno Schulz and the Scandal of Human Countenance, „Style” br. 2, god.

32, str. 243–260.

Paić Ž., 2006a, Moć nepokornostI: Intelektualac i biopolitika, Zagreb.

Paić Ž., 2006b, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Zagreb.

Paić Ž., 2009, Zemljovidi za lutalice: nomadizam i kaos kraja povijesti, u:

Zaokret, Zagreb, str. 178–207.

Paić Ž, 2013, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Zagreb.

Paić Ž., 2014a, Morbidna arkadija: Thomas Bernhard i uzvišeni stroj jezika, u: Ž. Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Zagreb, str. 383–420.

Paić Ž., 2014b, Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko, u: Ž. Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Zagreb, str. 305–353.

Patočka J., 2002, Plato and Europe, Stanford – California.

Schmitt C., 1963, Der Begriff des Politischen, Berlin.

Sloterdijk P., 2002, Falls Europa erwacht: Gedanken zum Program einer Weltmacht am Ende des Zeitalters ihrer politscher Absence, Frankfurt/M.

Sontag S., 2002, Gombrowicz’s Ferdydurke, u: S. Sontag, Where the Stress Falls, London, str. 97–105.

Valéry P., 2000, La crise de l’esprit, Paris.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026