Copyright ©2026 Žarko Paić

Na povijesnim zgarištima…

Teorijsko-performativni eksperiment uz mogućnost novoga scenskog uprizorenja Krležina eseja „Evropa danas“

September 9, 2026
Na povijesnim zgarištima…
Miroslav Krleža

1.

Esej „Evropa danas“ Miroslava Krleže, objavljen 1935. godine, predstavlja jedan od najinteligentnijih, najmračnijih i najproročanskijih tekstova hrvatske i europske esejistike 20. stoljeća. Napisan u predvečerje Drugog svjetskoga rata, u vrijeme uspona fašizma i nacizma, esej dijagnosticira duboku moralnu, intelektualnu i političku krizu europskoga kontinenta. Krležina „Evropa danas“ postala je stoga bezvremenski klasik jer njezine konzekvencije za suvremenost zvuče zastrašujuće aktualno. On Europu ne promatra kroz romantičarsku prizmu visoke kulture, već kroz njezine oprečnosti i licemjerje. Glavni stupovi njegove kritike su:

Rafinirana bezglavost ꟷ Krleža piše da je Europa „pametna kao maska protiv otrovnih plinova… a istodobno izazovna kao nekakav velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla“. Ona posjeduje vrhunsku tehnologiju, ali nema nikakav moralni putokaz.

Tehnološki napredak nasuprot moralnome barbarstvu ꟷ Kontinent koji je stvorio Kanta i Goethea istovremeno proizvodi topovske cijevi, tenkove i plinske komore. Znanost je stavljena u službu uništenja.

Kulturni i ekonomski imperijalizam ꟷ Europa putuje u oklopljenom tenku, uvjerena u svoje „božansko porijeklo“, dok njezin kapitalizam gazi sve pred sobom poput pobješnjeloga nosoroga.

Gubitak svrhe i strah ꟷ Europa, izgubljena između svojeg bogatstva i vojne moći, zapravo je „žalosna sablast“ koja u stravi ne zna kamo zapravo krenuti.

Konzekvencije za suvremenost (Europa u 21. stoljeću)

Kada Krležine opservacije iz 1935. godine preslikamo na današnji kontekst, uočavamo nevjerojatne paralele:

1. Tehnološki vrhunac i humanistički pad

Tada ꟷ Spoj vrhunske industrije i militarizma (pneumatski kotači i topovske cijevi).

Danas ꟷ Živimo u eri umjetne inteligencije, biotehnologije i pametnih telefona, dok istovremeno svjedočimo nesposobnosti rješavanja globalnih humanitarnih kriza, povratku ratova na europsko tlo i porastu globalne nejednakosti. Tehnologija raste, ali ljudska empatija i politička mudrost stagniraju.

2. „Velegradski izlozi“ i konzumeristički besmisao

Tada ꟷ Izlozi puni skupocjenog besmisla dok pored njih prolaze gladni.

Danas ꟷ Živimo na vrhuncu potrošačkoga društva i zapadnoga blagostanja koje počiva na eksploataciji Trećega svijeta i uništavanju planeta. Suvremeni „izlog“ preselio se i na društvene mreže, gdje se slavi komercijalizirani luksuz, dok se suštinski društveni problemi ignoriraju.

3. Politička dezorijentiranost i licemjerje

Tada ꟷ Europa koja „ne zna što znade i pojma nema što hoće“.

Danas ꟷ Europska unija se često nalazi u stanju birokratske paralize i nedostatka jedinstvene vizije. Deklarativno se zalaže za ljudska prava, humanizam i demokraciju, dok istovremeno provodi stroge i često nehumane migracijske politike na svojim vanjskim granicama (tzv. “Tvrđava Europa”).

4. Povratak mračnih ideologija

Tada ꟷ Krleža je prepoznao da su „Kant i Hitler samo pojave koje traju u beskrajnom nizu varijacija“.

Danas ꟷ Svjedočimo ponovnome jačanju radikalne desnice, populizma, ksenofobije i povijesnoga revizionizma diljem Europe. Krležina opomena govori nam da demokracija i civilizacija nisu trajno osvojene slobode, već krhke fasade koje lako mogu puknuti.

Krležin esej „Evropa danas“ nije samo povijesni dokument o Europi tridesetih godina prošloga stoljeća; ona je ogledalo i stalno upozorenje za suvremeno društvo. Njezina glavna konzekvencija za nas danas jest spoznaja da materijalno bogatstvo i tehnološka superiornost ne znače civilizacijski napredak ako su lišeni humanosti, solidarnosti i samokritike. Europa je i dalje, baš kako je Krleža detektirao, fascinantna, ali i duboko podijeljena i dezorijentirana u potrazi za vlastitim identitetom.

2.

U mojim tekstovima o problemu utemeljenja ideje Europe i njezine traumatske zbilje u 20. stoljeću te posvemašnjega ispražnjenja njezinih ciljeva i smisla pred bankrotom politika identiteta i usponom tehno-korporativizma iznesenim u knjigama Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) te Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) Krležine se opservacije uspoređuju s kritikom europskoga moralnoga i političkoga oportunizma iz analiza Hansa-Magnusa Enzensbergera i Petera Sloterdijka. No, problem je u ovome. Esej Miroslava Krleže je napisan iste godine kad Hitler dolazi na vlast, 1933. i kad njemački nacizam posve destruira prosvjetiteljski i moderni koncept Europe u političkome i kulturnome smislu. Umjesto ideje slobode, jednakosti, pravednosti i kozmopolitizma (Kant i univerzalizam ljudskih prava) Europa se počinje shvaćati kao ideja proširene geopolitike “krvi i tla”, kao nastavak organskoga koncepta nacije i države u šmitovskome izvanrednome stanju (Ausnahmezustand) i pretvara se u obnovu predmodernoga sklopa rata svih protiv sviju i zatiranja Drugoga ꟷ navlastito figure Židova kao prokazanoga tuđinca i neprijatelja nacionalne države. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kulturkampf-danas/ )

Je li Krleža proročanski pretkazao ovo stanje kao trajnu sudbinu Europe u gubitku svoje vlastite biti koju određuje grčka filozofija, rimski republikanizam (politika), kršćanski koncept milosrđa (etika) i moderni znanstveni racionalizam na zasadama prosvjetiteljstva? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/logos-imperium-apokalipsa/ ) Iako je esej dovršen i objavljen u časopisu Nova misao 1935. godine (u sklopu istoimene knjige eseja), on nastaje u tom ključnom prijelomnome razdoblju (1933.–1935.) neposredno nakon Hitlerova dolaska na vlast. Krleža u njemu jest proročanski pretkazao to stanje, ali ne kao metafizički „usud“ ili kozmičku sudbinu, već kao historijsku i dijalektičku zakonitost buržoaskog društva koje je izgubilo svoj humanistički supstrat.

Krleža i destrukcija prosvjetiteljskoga projekta (Kant vs. Hitler)

Pisac Zastava i Balada Petrice Kerempuha u ovome eseju izrijekom postavlja dijagnozu koja anticipira ono što će Adorno i Horkheimer kasnije nazvati Dijalektikom prosvjetiteljstva. Za Krležu, Hitler nije negacija prosvjetiteljstva, već njegova mračna, pervertirana konzekvencija kada se um liši etike i pretvori u čistu instrumentalnu, tehničku inteligenciju. On piše o tome da u istom europskome prostoru simultano egzistiraju Kantov kategorički imperativ i tvornice topova. Tako ujedno prepoznaje da je prosvjetiteljski koncept slobode i univerzalizma kapitulirao pred tehno-industrijskom moći koja više nema nikakvo moralno utemeljenje.

Prijelaz s univerzalizma na šmitovsko „izvanredno stanje“ (Ausnahmezustand)

Ono što nazivam kao prelazak na geopolitiku „krvi i tla“ i Carl Schmittovo konstantno izvanredno stanje, Krleža uočava kroz sliku Europe kao „oklopljenoga tenka“. Za Krležu, Europa više nije politički prostor utemeljen na rimskom republikanizmu (javnoj sferi, pravu i res publici), nego na interesnim zonama, imperijalizmu i militarizmu. Krleža anticipira figuru „Drugoga“ (koja će u nacizmu biti utjelovljena u Židovu, a danas u migrantu ili prokazanome tuđincu) kroz analizu europskoga kolonijalnoag i unutrašnjeg šovinizma. Europa koja je kolonizirala svijet svoj je vlastiti princip destrukcije i „zatiranja Drugoga“ uvezla natrag na vlastiti teritorij.

Usporedba sa Sloterdijkom i Enzensbergerom

Suvremeni bankrot politika identiteta i uspon tehno-korporativizma bjelodano se ogleda upravo u ovom krležijanskome rascjepu.

Sloterdijkova kritika „ciničkog uma“ savršeno krespondira s Krležinom „rafiniranom bezglavošću“. Sloterdijk govori o modernom subjektu koji zna da čini zlo, ali ga i dalje čini; Krležina Europa 1935. jest ona koja posjeduje vrhunsku znanost i kulturu, ali svjesno srlja u barbarstvo.

Enzensbergerov politički oportunizam (birokratizacija i ispražnjenje smisla Europe) korijene ima u Krležinu opisu Europe koja „ne zna što znade i pojma nema što hoće“. Ta „bezglavost“ danas je mutirala u tehno-korporativizam u kojem su profit i tehnologija zamijenili antičku politiku i kršćansku etiku.

Krleža je bio marksist i historijski materijalist, što znači da je odbijao ideju fatalizma. Međutim, njegova intuicija u Evropi danas je mračnija od klasičnoga optimizma ljevice tog vremena. On prepoznaje da grčka filozofija (logos) postaje puka tehnička racionalnost (racionalizacija logora i industrije); da rimski republikanizam (politika) mutira u oligarhiju i korporativni imperijalizam; da kršćanski koncept milosrđa (etika) biva potpuno zbrisan pred naletom darvinističke borbe za opstanak nacija („rat svih protiv sviju“).

Dakle, Krleža ne vidi ovo stanje kao biološku sudbinu, već kao povijesnu sudbinu građanske Europe koja je, u nemogućnosti da riješi svoje unutrašnje ekonomske i klasne kontradikcije, osudila samu sebe na regresiju u predmoderno barbarstvo, koristeći pritom najmodernija tehnička sredstva. Mi danas, mi „Europejci“ s periferije (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mi-s-rubova-europe ) živimo u post-demokratskom stanju koje je Krleža anticipirao. Kada se Europa očisti od svoje humanističke biti (filozofije, etike i prosvjetiteljstva), ostaje samo goli tehno-korporativni mehanizam – hladan, efikasan, ali duboko barbarski. Krležina vizija iz 1935. godihe stoga nije bila samo dijagnoza uspona fašizma, nego trajna anatomija europske krize koja se ciklički ponavlja kad god tehnika i kapital nadvladaju potrebe i želje onog ničeanski rečeno ljudskoga, suviše ljudskoga.

3.

Ideja Europe i kritika političke destrukcije njezine zbilje 1930-ih godina kad fašizam, nacizam i staljinistički komunizam vladaju geopolitičkim prostorom Europe na Zapadu i Rusije kao SSSR-a na Istoku najvjerodostojnije je teorijski izvedena u djelima Juliena Bende, autora glasovite Izdaje intelektualaca, u tekstovima José Ortega y Gasseta od Pobune masa i drugih, te u spisima Husserla i njegovim predavanjima u Beču i Pragu koji su istinska filozofijska analiza europskoga duhovno-povijesnoga smisla, ali isto tako i Heideggera koji misli Europu ne tek iz grčke metafizičke i kršćanske soteriologijske vizije, već iz ideje rimskoga imperija kao nadnacionalne zajednice utemeljenje u filozofiji i politici onkraj granica metafizike. Koliko su ovi pokretački teorijski tragovi prisutni u Krležinome shvaćanju ideje i biti europstva i Europe? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mase-vise-nisu-problem-vec-izostanak-razloga-pobune/ https://zarkopaic.net/blog-post/cemu-jos-intelektualci/ )

Iako su ovi pokretački teorijski tragovi – od Bendina moralnoga krika preko Ortegovih masa do Husserlove i Heideggerove krize bitka – itekako prisutni u Krležinu shvaćanju Europe, njihov je suodnos specifičan. Krleža dijeli njihovu dijagnozu katastrofe, ali radikalno odbacuje njihova terapijska rješenja. On ne traži spas u povratku čistome duhu (Husserl), obnovi elita (Ortega, Benda) niti u novome mišljenju bitka s onu stranu metafizike (Heidegger), već u materijalnoj, povijesnoj demontaži građanskoga poretka.

Julien Benda i „Izdaja intelektualaca“ (La Trahison des clercs)

Julien Benda 1927. godine piše kapitalno djelo o tome kako su intelektualci (čuvari univerzalnih vrijednosti) napustili sferu vječne istine i pravde kako bi služili partikularnim političkim i nacionalnim strastima (nacionalizmu, klasnoj pripadnosti, fašizmu). Krležin esej Evropa danas u potpunosti je natopljen gnjevom protiv „izdaje intelektualaca“. Krleža s prezirom piše o europskim akademicima, piscima i znanstvenicima koji su stavili svoj talent u službu ratnih strojeva i nacionalističke propagande. Dok Benda rješenje vidi u povratku intelektualaca u „čistu sferu“ uma, iznad politike, Krleža drži da je ta neutralnost iluzija. Za Krležu, intelektualac ne smije biti izvan politike, već mora biti radikalno angažiran na strani potlačenih, razotkrivajući laži građanskog humanizma.

José Ortega y Gasset i „Pobuna masa“ (La Rebelión de las masas)

Ortega y Gasset 1930. godine dijagnosticira uspon „čovjeka-mase“ koji nema povijesnu svijest, traži samo svoja prava bez ikakvih dužnosti, i koji kroz primitivni hiper-demokratski zanos (koji inklinira fašizmu i komunizmu) uništava visoku kulturu i liberalnu državu. Krleža preuzima Ortegin osjećaj krize duha vremena i vulgarizacije stvarnosti. Njegovi opisi gomile koja urla pod prozorima diktatora i europskoga društva kao „velegradskog izloga punog skupocjenoga besmisla“ izravno korespondiraju s Orteginim zapažanjima o površnosti modernoga života. Za Ortegu, kriza je aristokratsko-kulturna (mase su preplavile prostor elita). Za Krležu, kriza je klasno-ekonomska. Pritom Krleža ne krivi „masu“ kao takvu; on krivi kapitalističku buržoaziju koja je tu masu instrumentalizirala, osiromašila i pretvorila u topovsko meso fašističkih i nacističkih geopolitika.

Edmund Husserl i kriza europskoga čovječanstva (Bečka i Praška predavanja)

Husserl sredinom 1930-ih (točno u vrijeme nastanka Evrope danas) drži svoja glasovita predavanja u kojima tvrdi da je Europa zapala u krizu jer su pozitivističke znanosti izgubile vezu s životnim svijetom (Lebenswelt) i izvornom grčkom idejom uma (logos). Europa je izgubila svoju duhovnu svrhu i postala puki mehanizam. Ovo je možda najfascinantnija podudarnost. Krležina rečenica da je Europa „pametna kao maska protiv otrovnih plinova… a u stravi ne zna kamo zapravo krenuti“ savršena je književna metafora Husserlove teze o trijumfu tehnike nad umom. Krleža osjeća da je prosvjetiteljski, racionalni projekt Europe implodirao. Husserl rješenje traži u transcendentalnoj fenomenologiji – obnovi europske humanosti kroz povratak teorijskome umu. Krleža, kao kritičar ideologije, smatra da se ta kriza ne može riješiti unutar same filozofije, jer su „um“ i „humanizam“ Europe oduvijek bili licemjerni paravan za kolonijalno nasilje i unutrašnju eksploataciju.

Martin Heidegger i imperijalna vizija onkraj metafizike

Heidegger u 1930-ima misli Europu u kliještima između Amerike i Rusije (SSSR-a) kao dvaju lica iste tehnokratske nemani. On traži povratak grčkome izvoru, ali istovremeno uviđa ulogu rimskoga imperijalnoga koncepta kao nadnacionalne organizacije prostora koja redefinira politiku. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/ ) Krleža, pak, duboko osjeća to geopolitičko stezanje obruča nad Europom. On vidi slom rimskoga republikanizma (prava i javne sfere) i njegovu mutaciju u cezarizam i šmitovsko izvanredno stanje. Krležina slika Europe u oklopljenom tenku koji gazi sve pred sobom zapravo je opis te planetarne vladavine tehnike o kojoj govori Heidegger. Heideggerov privremeni politički angažman 1933. bio je zabluda traženja „novog početka“ unutar nacional-socijalizma, što je Krleža odmah detektirao kao čisto barbarstvo i najmračniji nihilizam. Dok Heidegger povijest zapadne metafizike vidi kao povijest zaborava bitka, Krleža je vidi kao povijest klasne borbe i imperijalnoga nasilja.

Krležina sinteza – Proročanstvo bez iluzija

Krleža je potvrdio njihovu najmračniju slutnju – da Europa gubi svoju vlastitu bit utemeljenu na grčkome logosu, rimskoj politici, kršćanskoj etici i prosvjetiteljstvu. On je proročanski uvidio da bez tog humanističkoga supstrata Europa postaje čisti tehno-korporativni pogon koji obnavlja predmoderni sklop rata svih protiv sviju, u kojem figura Židova (ili bilo kojeg drugog prokazanog Drugog) postaje nužni žrtveni jarac nacionalne države u izvanrednome stanju. Međutim, dok su Benda, Ortega y Gasset, Husserl i Heidegger vjerovali da se Europa može spasiti restauracijom svojih duhovnih, elitističkih ili metafizičkih temelja, Krleža je bio radikalno lucidan: uvidio je da je upravo ta građanska, metafizička Europa u sebi od samog početka nosila klicu vlastite destrukcije. Za Krležu, bankrot Europe 1930-ih nije bio nesretan slučaj, nego neumoljiva presuda njezinoj vlastitoj povijesnoj laži.

U eseju „Evropa danas“ od početka do kraja on iskazuje misli u liku pjesnika-govornika, koji kulturpesimistički i gotovo apokaliptički vrednuje kritički povijest europskih ideja i zbilje na ono što bismo mogli nazvati jezikom Umberta Eca što je integrirano u sustav i njegove društvene perverzije i ono što pripada revolucionarnim idealima i postulatima kao diskurs apokaliptičara. Krležin diskurs u ovome eseju strukturalno, stilski i filozofski je najbliži upravo Adornovoj negativnoj dijalektici i njegovu shvaćanju eseja kao forme. Iako Krleža piše Evropu danas (1933.–1935.) prije nego što će Adorno formulirati svoje kapitalne tekstove (poput Minima Moralia ili Negativne dijalektike), njihov duhovni i metodološki afinitet je frapantan. Krležin „pjesnik-govornik“ postupa upravo onako kako Adorno zahtijeva od kritičkoga intelektualca: on odbija ponuditi jeftinu sintezu ili lažni optimizam, birajući umjesto toga radikalnu, fragmentarnu negaciju građanske zbilje.

Krležin pjesnik-govornik kao Adornov esejist

U svojem glasovitome tekstu Esej kao forma (Der Essay als Form), Adorno brani esej kao žanr koji se odupire sistemskoj, totalizirajućoj filozofiji. Esej ne teži apsolutnoj istini; on je fragmentaran, asocijativan, on preuveličava stvari kako bi ogolio njihovu skrivenu patologiju. Krleža u Evropi danas ne nastupa kao rigidni marksistički pisac koji niže ekonomske statistike. On nastupa kao pjesnik-govornik (vizionar) koji koristi estetska sredstva – metaforu, hiperbolu, sarkazam i ritmiziranu prozu. Poput Adorna, Krleža zna da se ludilo Europe 1930-ih ne može opisati hladnim, “objektivnim” znanstvenim jezikom. Potreban je diskurs koji šokira, koji fragmentarnim slikama (izlozi, tenkovi, maske protiv plinova, Kantovi citati u blatu) razbija lažnu koherentnost građanskog svijeta.

S onu stranu Eca: Krleža kao „apokaliptičar“ koji razotkriva „integrirane“

Ako upotrijebimo Ecove pojmove, Krleža je par excellence apokaliptičar. On odbija biti „integriran“ u sustav europskog kulturnoga i političkoga oportunizma. Međutim, Krležina apokaliptika nije pasivno, kulturpesimističko naricanje nad propašću „visoke kulture“ (poput Oswalda Spenglera, kojeg Krleža duboko prezire). Njegova apokaliptika je aktivna, kritička i politička. On koristi apokaliptički ton da bi pokazao kako su „integrirani“ (europska buržoazija, akademici, političari) zapravo oni koji proizvode stvarnu apokalipsu – rat, fašizam i uništenje čovječanstva – dok istovremeno uživaju u svojim komfornim salonskim raspravama.

Negativna dijalektika na djelu: Prosvjetiteljstvo kao vlastita suprotnost

Središnji motiv Adornove i Horkheimerove Dijalektike prosvjetiteljstva jest teza da prosvjetiteljstvo, u trenutku kada se odriče refleksije i postane čista instrumentalna tehnika, prelazi u najgori mit i barbarstvo (v. https://www.fischerverlage.de/buch/max-horkheimer-theodor-w-adorno-dialektik-der-aufklaerung-9783103971521) Evropa danas je čista negativna dijalektika na djelu. Krleža neprestano suočava europske revolucionarne ideale i postulate (slobodu, um, napredak) s njihovim društvenim perverzijama u praksi. Za Krležu, Europa je prostor gdje humanistički um proizvodi najsavršenije strojeve za ubijanje. To je dijalektika koja nema sretan ishod (sintezu), nego ostaje u trajnoj, bolnoj negaciji. Krleža ne dopušta nikakav jeftini historijski optimizam; on ostavlja ranu europske zbilje otvorenom.

Svjedočanstvo iz utrobe zvijeri: Estetika odbijanja

Adorno je slavno tvrdio da je „pisanje poezije nakon Auschwitza barbarsko“, implicirajući da umjetnost više ne može simulirati harmoniju u svijetu koji je prošao kroz logore. Krleža već 1935. godine uočavajući obrise tog nadolazećeg Auschwitza, transformira ulogu pjesnika. Pjesnik-govornik u Evropi danas više ne pjeva o ljepoti; on postaje anatom društvenoga rasapa. Njegov jezik je estetski savršen, ali sadržajno razarajući. To je prethodnik Adornove ideje da jedina autentična umjetnost u dobu totalitarizma može biti ona koja fiksira i izražava društvenu bol i otuđenje, odbijajući pomirenje sa stvarnošću.

Zaključak

Krležin esejistički prosede u Evropi danas anticipira najradikalnije domete Frankfurtske škole. Njegov pjesnik-govornik nije prorok koji bježi iz povijesti u misticizam, već dijalektičar koji koristi moć jezika kao jedino preostalo oružje protiv totalne integracije sustava. Kroz fragment, negaciju i apokaliptički krik, Krleža je – baš u duhu Adornove negativne dijalektike – spasio čast europskoga uma u trenutku kada je taj um bio pred potpunim bankrotom.

4.

Ovaj Krležin esej je paradigmatski primjer hibridne i sinkretičke strukture kazivanja u kojoj se ono političko i ono metafizičko u svojoj zbiljskoj situaciji jaza/bezdana između ideja uzvišene Europe i njezine morbidne, apokaliptički i ideologijski zgažene stvarnosti istodobno prožima kroz tri forme književnoga diskursa: (1) esejističkoga, (2) proznoga i (3) mitopoetskoga. Način kazivanja Krleže je nesvodivo polemičko-negacijski usmjeren spram stvarnosti koja se kreće “beskonačnom brzinom” u pravcu totalitarnoga rastrojstva ljudske egzistencije, a teorijsko mu se znanje autonomno i radikalno (a to je jedini na sličan način činio i Witold Gombrowicz u svojim esejima u njegovu Dnevniku v. https://zarkopaic.net/blog-post/umjetnost-kao-sveta-perverzija/) razračunava s autoritetima europske filozofije, umjetnosti i humanistike uopće.

Figura pjesnika/govornika djeluje stoga autentično teatralizacijski, ne nužno i teatarski u modernome smislu. Njegov je Glas komentar i dijagnostička analiza stanja stvari sa svijetom i kad bih trebao kazališno uprizoriti posve drukčije Evropu danas od onoga što je činio odlično Zlatko Sviben na Festivalu Krleža (v. https://mojzagreb.info/zagreb/festival-miroslav-krleza-evropa-danas i https://zarkopaic.net/blog-post/bubnjevi-u-noci/ ) u kojem sam i sam imao ulogu komentatora suvremenosti i interpretacije onoga što Krležin esej implicira pred publikom, onda bih sugerirao sljedeće ꟷ izravan dijalog trojice: Pjesnika/Govornika koji izgovara najznačajnije i stilski najgenijalnije citate iz eseja Evropa danas, moj autorski komentar kao javno izgovoreni esej pred publikom u smislu singularnosti izvedbe koji pokazuje kako Krležine misli uopće “danas” korespondiraju sa stvarnošću i treće kao neku vrstu interakcije vox populi kroz grčki kor jedne nove tragedije (maksimalno 5 glasova) koji predstavljaju “moć mase”.

Ovaj prijedlog za kazališno uprizorenje – koje nadilazi klasičnu dramatizaciju i prelazi u autentičnu teatralizaciju konceptualnogs performansa – posjeduje moguću estetsku i subverzivnu snagu. To više nije teatar reprezentacije, već teatar misli, politički i filozofski happening par excellence. U duhu jedne eksperimentalne buduće redateljsko-teorijske vizije, donosim strukturirani predložak (scenarij-partituru) za taj izravni trijalog slobodnih glasova, koncipiran upravo prema smjernicama sljedećim smjernicama.

5.

EVROPA DANAS: PARTITURA ZA TRI GLASA

Koncept: Sinkretički ritual političkoga i metafizičkoga bankrota.
Scenografija: Prazan prostor, ogoljena scena. U pozadini visoki, hladni tehno-korporativni ekrani koji emitiraju burzovne grafikone, algoritamski šum i bljeskove vijesti, ali bez zvuka. Svjetlo je oštro, kirurški bijelo.
Izvođači:

  1. Pjesnik / Govornik (Krležin Glas): Odjeven u klasični, ali pohabani građanski kaput. Njegov glas je ritmiziran, monolitan, u stalnome sukobu s prostorom.
  2. Komentator (Autorski Glas / Singularni Esej): Suvremeni intelektualac, izvanvremenski promatrač. Govori izravno publici, bez patosa, s hladnom dijalektičkom lucidnošću.
  3. Zbor / Novi Grčki Kor (Moć mase – 5 glasova): Govore sinkrono, ritmički, polifono. Predstavljaju vox populi koji je istodobno integriran u sustav i zgažen njime.

[PROLOG: RAZBIJANJE ILUZIJE]

Pjesnik / Govornik:
(Stoji u polumraku, fiksira publiku)

Evropa putuje danas u oklopljenom tenku, na pneumatskim kotačima, s plinskom maskom na licu, uvjerena o svome božanskom porijeklu, pametna kao maska protiv otrovnih plinova, rafinirana, a u stravi ne zna kamo zapravo krenuti! Ona je pametna, ta Evropa, kao velegradski izlog, pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla!

Kor (5 glasova u polifoniji):
(Istupaju naprijed, u ritmu mehaničkoga kucanja sata / tipkanja po ekranu)

  • Glas 1: Kupujemo pametno.
  • Glas 2: Scrollamo besmisao.
  • Glas 3: Klikni na oklop.
  • Glas 4: Lajkaj tenk.
  • Glas 5: Maska je besplatna uz pretplatu.
  • Svi (šapatom): Rafinirana bezglavost. Beskonačna brzina. Klik. Klik. Klik.

Komentator:
(Izlazi među publiku, prekida šum)

Ovo što čujete nije 1935. godina. To je ubrzanje koje se kreće beskonačnom brzinom prema totalnome rastrojstvu egzistencije. Krleža i Gombrowicz su znali: europska humanistika je bankrotirala onog trenutka kada je pristala na ulogu estetskoga dekora. Kada srušimo autoritete – Kanta, Hegela, prosvjetiteljstvo – što nam ostaje pod refleksijom ekrana? Ostaje jaz. Ponor između uzvišene ideje o ljudskim pravima i morbidne zbilje Tvrđave Europe koja svoje granice brani tehno-korporativnim bodljikavim žicama. Danas se ideja slobode ne brani filozofijom, nego dionicama vojnih transnacionalnih korporacija.

[AKT I: DIJALEKTIKA KRVI I TLA NIKADA NIJE PRESTALA]

Pjesnik / Govornik:
(Sarkastično, s gorkim osmijehom)
U beskrajnom nizu varijacija traju Kant i Hitler u istom prostoru! Jedan misli o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama, a drugi proizvodi topovske cijevi za zatiranje drugoga! To je organski koncept koji proždire vlastitu bit. Sve je prepušteno pobješnjelom nosorogu kapitala!

Kor (U sinkronome vojničkome polukrugu):

  • Glas 1 i 2: Izvanredno stanje!
  • Glas 3 i 4: Ausnahmezustand!
  • Glas 5: Granica je zatvorena.
  • Svi (u krešendu): Tko je tuđinac? Tko je neprijatelj nacionalne države? Pokaži prstom! Židov, migrant, Drugi, Ti! Rat svih protiv sviju počinje u devet ujutro na burzi!

Komentator:
(Okreće se prema Koru)
Masa ne traži istinu, masa traži krivca. U tome je perverzija politike identiteta 21. stoljeća. Carl Schmitt je pobijedio Kanta. Živimo u trajnom izvanrednome stanju gdje se predmoderni nagoni maskiraju u najmoderniji tehno-menadžment. Rimski republikanizam, koji je trebao jamčiti javnu sferu i pravo, mutirao je u oligarhiju algoritama. Kršćansko milosrđe? Ono je pretvoreno u nevladine udruge koje menadžeriraju patnju umjesto da je dokinu. Krležino proročanstvo nije povijesna dijagnoza jedne dekade – to je anatemska kletva nad strukturom koja ne može preživjeti bez proizvodnje Neprijatelja.

[AKT II: MITOPOETSKO I TEHNO-KORPORATIVIZAM]

Pjesnik / Govornik:
(Spušta glas, ton prelazi u mračnu, mitopoetsku viziju)

Evropa spava pod teškim pokrovom svojih vlastitih laži. Ona sanja o grčkome logosu, o rimskome pravu, dok njezina vlastita djeca u podrumima oštre noževe. Žalosna sablast koja baulja kroz vlastiti trijumf uništenja.

Kor (Kreće se oko Pjesnika kao sjene):

  • Glas 1: Utemeljenje je ispražnjeno.
  • Glas 2: Ciljevi su likvidirani.
  • Glas 3: Smisao je u minusu.
  • Glas 4: Tehnologija radi savršeno.
  • Glas 5: Čovjek je višak u proizvodnome procesu.
  • Svi: Mi smo moć mase. Mi smo integrirani. Mi smo apokalipsa.

Komentator:
(Dolazi do Pjesnika, stavlja ruku na zrak između njih, označavajući bezdan)
I tu je ključni moment našeg “danas”. Sloboda bez moći. Imamo svu slobodu govora na platformama, ali nemamo nikakvu moć da zaustavimo korporativni stroj. Ova izvedba ovdje, pred vama, nije teatar – ona je simptom. Mi igramo tragediju Europe koja je zamijenila svoju filozofsku bit za tehničku efikasnost. Kada tehnika postane jedina metafizika, čovjek postaje statistička pogreška. Krleža je to vidio u bljesku bajuneta 1933.; mi to gledamo u tišini serverskih soba.

[EPILOG: OTVORENA RANA]

(Svjetla se polako gase, ostaje samo jedno oštro svjetlo na Komentatora i Pjesnika koji stoje leđima okrenuti jedno drugome, dok Kor sjedi na rubu scene, stopljen s publikom)

Pjesnik / Govornik:

I tako Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što zapravo hoće…

Komentator:

…osim što trči beskonačnom brzinom u smjeru vlastitoga zaborava. Pitanje za vas u publici nije hoće li Europa preživjeti. Pitanje je: što će u njoj ostati ljudsko kada se ugase ovi ekrani?

(Potpuni mrak. Čuje se samo ritmični šum servera ili otkucaja srca.)

Zašto bi ovakav koncept uspio ili propao?

Ovakva struktura postiže upravo ono što sam teorijski detektirao:

  1. Razbija teatarsku iluziju i pretvara esej u izravni politički čin (singularnost izvedbe).
  2. Suprotstavlja bezvremensku krležijansku rečenicu (koja ima težinu mita) s mojim hladnim, post-humanističkim komentarom zbilje, čime se stvara estetski i kognitivni šok.
  3. Grčki kor (masa) funkcionira kao zrcalo publike – oni nisu pasivni promatrači, oni su glasnogovornici algoritma i sustava koji nas sve proždire.

S obzirom na to da sam osobno sudjelovao u ovoj izvedbenoj dinamici na Festivalu Krleža, sigurno Vas zanima kako je publika reagirala na taj sudar Krležina teksta i suvremenog komentara? Ima li u ovoj novoj partituri s grčkim korom pojačanja elemenat fizičkoga teatra mase ili valja sve ostaviti brutalnosti čistoga Glasa?

Publika je reagirala na moje komentare kao Žarka Paića izvrsno, u cjelini je predstava Zlatka Svibena bila odlično primljena i od kritike i od publike. No, to je bilo 2013-2014. Sada je dijagnoza stanja stvari s “Evropom danas” još radikalnije mračnija i složenija. Ono što je prije trinaest godina još uvijek djelovalo kao teorijska aproksimacija ili latentni trend, danas se materijaliziralo kao naša brutalna, svakodnevna geopolitička i tehnološka zbilja. Da bismo razumjeli to radikalno zaoštravanje, moramo mapirati što se u samoj ontologiji Europe promijenilo od tog vremena, prateći liniju Krleža – suvremenost:

Od birokratizirane Unije do tehno-korporativnoga suvereniteta

Tijekom 2013-2014. godine, u vrijeme europske dužničke krize, kritika Europe još se uvijek uglavnom kretala unutar okvira političke ekonomije i briselske birokracije (Enzensbergerov „briselski monstrum“). Danas, u 2026., moć se u potpunosti preselila iz političkih institucija u sferu tehno-korporativnog kapitalizma i algoritamske vladavine (ono što kasni Michel Foucault naziva guvernmentalnost). Države i nadnacionalne asocijacije poput EU postale su puki servisi megakorporacija i platformi umjetne inteligencije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zatvoreno-drustvo-tehnosfera-i-biopolitika/ )

Krležina „rafinirana bezglavost“ danas ima oblik algoritma koji upravlja društvenim procesima, dok je politika posve ispražnjena od sadržaja. Živimo u dobu oligarhije gdje „sloboda bez moći“ više nije samo dijagnoza intelektualca, nego egzistencijalno stanje svakog pojedinca.

Povratak realnoga rata i normalizacija izvanrednoga stanja

Godine 2013-2014. teza o Carlu Schmittu i Ausnahmezustandu (izvanrednome stanju) bila je predmet visoke teorijske rasprave (Agamben, Žižek, Badiou). Danas je izvanredno stanje postalo trajni modus operandi Europe. Rat se vratio na europsko tlo u svom najbrutalnijem, industrijskome obliku, a geopolitika „krvi i tla“ više nije eksces radikalne desnice, nego službeni jezik geopolitičkog preslagivanja.

Krležin „oklopljeni tenk“ više nije metafora. Europa se ubrzano remilitarizira, a prosvjetiteljski univerzalizam ljudskih prava definitivno je pokopan na njezinim vanjskim granicama. Figura Drugoga (migranta, tuđinca, ideološkog neprijatelja) u potpunosti je instrumentalizirana za homogenizaciju uplašenih masa.

Trijumf „ciničkoga uma“ i estetizacija apokalipse

Prije trinaest godina publika je na moje komentare reagirala izvrsno jer je u njima prepoznala subverzivnu istinu koja budi svijest. Danas se suočavamo s fenomenom koji nadilazi Sloterdijkovu ranu dijagnozu: suvremeni cinički um je integrirao samu kritiku. Javnost i sustav danas savršeno dobro znaju da idemo prema ekološkome, političkome i humanitarnom ponoru, ali to znanje više ne proizvodi nikakav politički otpor. Apokalipsa je postala estetski proizvod, sadržaj za scrollanje i spektakl.

6.

Nova režijska partitura: Zašto je brutalnost čistoga Glasa nužna?

U kontekstu ove nove, radikalno mračnije zbilje, vraćam se pitanju o kazališnome uprizorenju i ulozi Grčkog kora. Ako bismo danas postavljali Evropu danas, element fizičkoga teatra mase morao bi biti sekundaran. Masa danas više nije fizička gomila koja urla na trgovima (kako je to bilo 1933. ili u klasičnome teatru); masa je danas atomizirana, digitalno umrežena i nevidljiva, a njezina moć leži u njezinoj tihoj, sinkronoj ravnodušnosti.

Zbog toga bi nova izvedba morala počivati na brutalnosti čistoga Glasa.

  • Zbor (5 glasova) ne bi trebao predstavljati ekspresivnu, fizičku silu, već hladan, polifoni, mehanički odjek sustava. Oni bi trebali sjediti asimilirani u publici, s pametnim telefonima u rukama čiji zasloni osvjetljavaju njihova lica u mraku, izgovarajući svoje replike bez ikakve glumačke patetike – kao da čitaju obavijesti s ekrana ili burzovna izvješća.
  • Ja, kao Komentator, i Pjesnik/Govornik ostali bismo jedina dva glasa koji još uvijek posjeduju ljudsku artikulaciju, težinu i svijest o povijesnome vremenu. No, za razliku od 2013-2014. moj dijalog s Pjesnikom više ne bi bio pokušaj buđenja publike, već melankolični i oštri rekvijem za Europu koja je svjesno odabrala svoj tehno-barbarski usud.

Sudar Krležina mitskog, ekspresivnoga jezika i moje suvremene, radikalne ontologijske kritike u takvom ambijentu čistog, ogoljenoga Glasa stvorio bi zastrašujući efekt: publika bi shvatila da više ne gleda predstavu o krizi Europe, nego da sama publika, u svojoj tišini i integriranosti, jest ta kriza.

Kako bi danas, s odmakom od trinaest godina, formulirali prvu, uvodnu rečenicu novog komentara pred publikom? Moj prijedlog je sljedeći:

“Evropa danas je na rubu pameti, okružena biopolitičkim logorima i povijesnim zgarištima onog što je preostalo od čovjeka, agonijom svoje uzvišene sudbine da bude apsolutni topos slobode i radikalnoga mišljenja svijeta. Ali još uvijek u njezinim izvorima ima dovoljno stvaralačke mahnitosti i ljepote življenja za događaj nadolazeće budućnosti.”

Ova uvodna rečenica možda posjeduje svoju teorijsku i poetsku snagu. Ona u istom dahu fiksira najradikalniji ponor suvremenosti i, začudo, odbija kapitulirati pred apsolutnim nihilizmom. To je rečenica koja istovremeno nosi težinu Krležina gnjeva i suvremenih refleksivnih kritika, ali se u svojem finalu otvara prema onome što bismo na tragu kasnog Heideggera ili Deleuzea mogli nazvati događajem nadolazeće budućnosti.

Evo redefiniranja strukture i smisla predloženog kazališnog trijaloga za 2026. godinu:

1. „Na rubu pameti“: Krležijanski rascjep

Korištenjem krležijanskoga toposa „na rubu pameti“, uspostavlja se izravan odnos s 1935. godinom. No, taj rub više nije samo moralno zgražanje građanskoga intelektualca nad glupošću i barbarstvom. Danas je to rub samoga uma (logosa) koji je, pretvoren u kiboršku i algoritamsku racionalnost, izbacio čovjeka iz njegova vlastitoga središta. Europa je doslovno „izvan sebe“, na rubu vlastite biti.

2.Biopolitički logori i povijesna zgarišta

Ovaj segment rečenice pogađa samu srž onoga što je u proteklih petnaest godina mutiralo u Europi. Od apstraktne političke krize došli smo do biopolitičkog upravljanja golim životom. Logori više nisu povijesni eksces totalitarizama 20. stoljeća; oni su danas disperzirani duž europskih granica (od mediteranskih otoka do žičanih koridora), gdje se antropološki otpad suvremenog kapitalizma drži u trajnom stanju suspenzije prava. (v. https://books.apple.com/us/book/the-return-of-totalitarianism/id6445003485 )To su zgarišta onoga što je preostalo od čovjeka – zone u kojima je humanistički koncept subjekta posve likvidiran u korist statistike i sigurnosnih protokola.

3. Agonija uzvišene sudbine

Ovo je tragički element Europe. Europa nije bilo koji geopolitički prostor; njezina je „uzvišena sudbina“ bila biti apsolutni topos slobode i radikalnoga mišljenja. Njezina propast stoga nije puka propast jedne imperije (poput Rimskoga ili Otomanskoga Carstva), već metafizička agonija. Kada Europa gubi svoju bit, svijet gubi prostor u kojem se sloboda mislila kao univerzalni postulat.

4. Zaokret: Stvaralačka mahnitost i ljepota življenja

Nasuprot tehno-korporativnoj hladnoći, uvodimo pojam stvaralačke mahnitosti (furor poeticus, dionizijski princip) i ljepote življenja. To je ono što izmiče algoritmu. Tehno-korporativni mehanizam može kontrolirati granice, tokove kapitala i ponašanje masa, ali ne može kodificirati niti predvidjeti neukrotivi višak života, estetsku subverziju i radikalni čin stvaranja. Upravo u tom ostatku, na rubu i u pukotinama tog monstruoznoga sustava, tinja mogućnost za događaj nadolazeće budućnosti – za novi početak koji se ne može izračunati.

7.

Smještaj rečenice u strukturu Glasova

U novoj koncepciji predstave, ova bi rečenica morala pasti kao grom u tišinu dvorane. Nakon što se ugase sva svjetla, u potpunome mraku, prije nego što Pjesnik/Govornik uopće počne izgovarati Krležine citate, Glas – bez mikrofona, čist, izravan, lociran negdje u dubini publike – izgovara ove riječi. One djeluju kao teorijski aksiom koji publici daje ključ za dešifriranje svega što slijedi. Tek nakon te rečenice, ekrani počinju tiho titrati plavičastim svjetlom, a Zbor iz mraka započinje svoj mehanički, kiborški šum. No, kako valja razumjeti ulogu Pjesnika/Govornika u tom kontekstu? Treba li on, u dijalogu, kroz Krležin tekst predstavljati tu dionizijsku mahnitost jezika koja se suprotstavlja mehaničkome zboru mase, pretvarajući tako samu izvedbu u taj žuđeni “događaj” nadolazeće budućnosti?

Ne, on je arhiv i živo svjedočanstvo jedne odigrane epohe u kojoj je Krleža onkraj stvarnosti kao Glas iz tame koji progovara nizom onih citata i ništa više. Između Krleže i Glasa (pisca i fikcije eseja kao prozne mitopoezije) nema razlike. Glas je referencijalni okvir za autorske solilokvije i palimpseste na granici teorije i stvaralačkoga misaonoga performansa. Čitav je dramatski naboj u tome što je to dijalog GLASA, mene i “Velikoga Trećega” koji nije više amorfna masa, nego moć umreženih glasova koji djeluju u svojoj heterogenosti homogeno jer su masa, i to militantno i dehumanizirano.

Masa je uvijek bezličnost svijeta i kad je, kako to kaže Sloterdijk u svojoj knjizi Verachtung der Massen, zbroj pojedinačnosti i strasti. Pjesnik/Govornik nije akter, on nije dionizijska mahnitost; on je Arhiv. On je monolitni, nepromjenjivi Glas iz tame – Krleža stopljen s vlastitom fikcijom, tekst koji je postao vlastiti referencijalni spomenik. Izgovaranjem čistih citata i ničega izvan njih, on fiksira obod jaza. On je fiksna točka s kojom se autorski solilokviji i teorijski palimpsesti sudaraju i nadopisuju. S uvođenjem „Velikoga Trećega“ kao umrežene, heterogene a homogeno militantne mase, ovo moguće scensko uprizorenje napušta svaku tradiciju klasičnog kazališnoga sukoba i postaje ontologijski događaj 21. stoljeća. Na temelju ove radikalne, pročišćene vizije, partitura se transformira u trokut triju dramatskih sila:

8.

EVROPA DANAS: SINKRETIČKA PARTITURA ZA 2026.

(Arhiv, Solilokvij i Veliki Treći)

Prostor: Potpuni mrak. Nema scenografije, nema reprezentacije. Jedini vizualni element su hladni, plavičasti zasloni pametnih telefona u publici i na rubovima scene, koji osvjetljavaju lica “Velikoga Trećega”.

[FAZA 1: INICIJACIJA BEZDANA]

(U potpunom, teškome mraku dvorane, bez ikakve zvučne ili svjetlosne najave, prolama se Glas – čist, izravan, neposredan)

Komentator (Žarko Paić):
Evropa danas je na rubu pameti, okružena biopolitičkim logorima i povijesnim zgarištima onog što je preostalo od čovjeka, agonijom svoje uzvišene sudbine da bude apsolutni topos slobode i radikalnoga mišljenja svijeta. Ali još uvijek u njezinim izvorima ima dovoljno stvaralačke mahnitosti i ljepote življenja za događaj nadolazeće budućnosti.

(Kratka tišina. Iz dubine scene, iz apsolutne tmine, progovara Arhiv – statičan, ravan, bezvremenski Glas koji zvuči kao da dopire iz fonografa povijesti)

Glas iz tame (Krleža):

Evropa ne zna što znade i pojma nema što zapravo hoće. Ona putuje danas u oklopljenom tenku, na pneumatskim kotačima, s plinskom maskom na licu, uvjerena o svome božanskom porijeklu, pametna kao maska protiv otrovnih plinova, rafinirana, a u stravi ne zna kamo zapravo krenuti!

Veliki Treći (Moć umreženih glasova – 5 glasova iz različitih dijelova dvorane, govore brzo, odsječno, preklapajući se, stvarajući kakofoniju koja zvuči homogeno):

  • Glas 1: Blokiraj profil.
  • Glas 2: Podijeli mržnju.
  • Glas 3: Lokaliziraj tuđinca.
  • Glas 4: Konsenzus je postignut.
  • Glas 5: Poništi humanizam.
  • Svi zajedno (militantni, tihi šapat): Mi smo mreža. Mi smo zbroj pojedinačnosti. Mi smo čisti, dehumanizirani napredak.

[FAZA 2: TEORIJSKI PALIMPSEST]

Komentator (Žarko Paić):
(Započinje solilokvij, hodajući rubom svjetlosti jednog od zaslona)

Čujete li kako se arhivski eho tridesetih prepisuje preko našeg digitalnog rastrojstva? Krležin nosorog kapitala nije krepao; on je samo mutirao u tehno-korporativni suverenitet. Između mita o Europi slobode i ove zbilje biopolitičkoga logora više nema dijaloga. Ostao je samo performans mišljenja na granici ponora. Što su Kant, Husserl ili Heidegger pred militantnom bezličnošću Velikoga Trećega? Oni su fusnote na zgarištu. Umreženost je ukinula javnu sferu rimskoga republikanizma i pretvorila je u arenu u kojoj heterogene strasti sinkrono urlaju istu kletvu protiv Drugoga.

Glas iz tame (Krleža):

Kant i Hitler u istom prostoru! Jedan misli o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama, a drugi proizvodi topovske cijevi za zatiranje drugoga! To je organski koncept koji proždire vlastitu bit.

Veliki Treći (Ubrzava ritam, glasovi se spajaju u strojni ritam):

  • Glas 1: Moralni zakon je algoritam.
  • Glas 2: Zvjezdano nebo je satelitska mreža.
  • Glas 3: Izvanredno stanje je trajno stanje.
  • Glas 4: Isključi milosrđe.
  • Glas 5: Lociraj neprijatelja.
  • Svi zajedno (glasnije, homogeno): Mi smo masa. Mi smo strast bez uma. Mi smo sloboda bez moći.

[FAZA 3: DOGAĐAJ BUDUĆNOSTI]

Komentator (Žarko Paić):

(Zaustavlja se, fiksira točku u tmini gdje pretpostavlja da je Glas)
Ali to nije naša trajna sudbina. Prezrena masa računa na apsolutnu kapitulaciju duha. Ona želi da ovaj esej bude rekvijem. No, u samom rascjepu između tvojeg glasa iz tame, Krleža, i ove dehumanizirane mreže, otvara se pukotina. Stvaralačka mahnitost nije u masi, niti je u institucijama – ona je u singularnosti ovog trenutka, u mišljenju koje odbija biti integrirano, u ljepoti življenja koja preživljava usprkos logorima. Događaj nadolazeće budućnosti počinje tamo gdje algoritam nailazi na neizrecivo.

Glas iz tame (Krleža):
(Posljednji citat, polako se udaljava u ehu)
Žalosna sablast koja baulja kroz vlastiti trijumf uništenja…

(Svi zasloni mobitela se u istom trenutku gase. Ostaje samo potpuni mrak i tišina.)

Teorijska refleksija izvedbe

Ovaj koncept ostvaruje dramatski i filozofski naboj jer:

  1. Ukida kazališnu naivnost: Nema fingiranoga dijaloga. Ja ne razgovarate s Krležom kao s likom, već reflektiram njegov tekst koji stoji u tmini kao nepromjenjivi povijesni faktum (Arhiv).
  2. Precizno definira prijetnju: Veliki Treći utjelovljuje suvremeni užas – to nije fašistička čizma, to je dehumanizirana digitalna mreža u kojoj su svi pojedinci izolirani u svojim strastima, a zajedno tvore monstruma ksenofobije i kontrole.
  3. Afirmira teoriju kao umjetnički čin: Moj solilokvij postaje ono što doista jest – stvaralački misaoni performans koji se bori za prostor “nadolazeće budućnosti” izravno pred licem te militantne ravnodušnosti.

9.

Ako tehno-korporativni mehanizam i Veliki Treći asimiliraju sve, pa i vlastitu kritiku, tada tišina koja nastupa nakon predstave nije samo kazališna pauza. To je tišina svijeta koji je savršeno funkcionalan, operativan i tehnološki besprijekoran, ali u kojem više nema tko misliti slobodu.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026