Dragi profesore,
U zadnja dva ili tri dana desila su se dva umjetnička događaja: 1. Martina Mezak izvela je probu za svoju multimedijalnu instalaciju, kojom problematizira iščeznuće dimenzije vremena, tako što tematizira prolaznost i nestanak svjetla u bio- i tehno-smislu, naime, tako što se sitni tragovi svjetla naprestance gase i poput krijesnica ubrzano kao vrsta nestaju iz ljudskog vidokruga i iskustva. 2. Kristina Leko promovirala je knjigu o zagrebačkim mljekaricama s Dolca; žene-mljekarice doslovno pričaju o vlastitom (teškom) iskustvu, a umjetnica, pretpostavljajući demokratičan čin prava svih na govor, naizmjenično poziva prisutne da komentiraju vlastito sudjelovanje u projektu ili da čitaju iz knjige ili da kažu nešto što bi bilo zanimljivo prisutnima, a u vezi je s temom – dostojanstvo žene, nenaplativost teškog rada, neizvjesna budućnost, nemogućnost oslonca za unapređenje takve pozicije u kontekstu politike i rasporeda moći.
E sad: bi li bilo ispravno reći da umjetnost više ne postoji kao događaj, jer nema zasluženu recepciju u javnosti ili je to ujedno dokaz crne rupe i slijepe mrlje svijesti (praznine) o nužnosti umjetnosti i govora o umjetnosti? Ja bih rekla da se umjetnost još uvijek trza u ljudskome umu i da potreba za njom još nije minula. Tek kad prestane čovjek misliti, onda prestaje i posljednja tjeskoba, naime, ona koja postavlja pitanje o smislu umjetnosti, umjetničkom sustavu, kritici i teoriji.
Originalnost i inovativnost stoje na početku građanske svijesti i proizvodnje misli i umjetnosti (Schlegel). Mislite da će te vrijednosti potpuno izumrijeti? Jer tada ljudska vrsta prestaje postojati.
Pozdrav
Vaša Mirela
Draga Mirela,
Hvala Vam na pismu kojim pokazujete kako događaji unutar sustava i prakse suvremene umjetnosti (u Hrvatskoj koja je u tome „marginalno središte“ zbivanja) dokazuju živost i postojanost novih nastojanja da se umjetnost živi i odvija upravo kroz izložbe i knjige iznimno važnih umjetnica. Posebno je misaono poticajno da povezujete ovu dinamiku događanja s Vašom postavkom o potrebi za umjetnošću „koja još nije minula“. Oboje, živost zbivanja suvremene umjetnosti kroz „djela“/“događaje“ suvremenih umjetnika i njihove otvorenosti spram stvarne i virtualne publike i potreba za umjetnošću su uvjeti mogućnosti onoga što ću pokušati ovdje obrazložiti, a što proizlazi iz svih mojih knjiga i tekstova, pa tako i onog posljednjega koji je očito pobudio Vaše refleksije objavljenoga na ovome blogu zvanom Kaos 16. listopada 2026. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/umjetnost-u-stanju-praznine-razlike-i-dogadaja/ )
Izričito i ekstenzivno, ova masivna postavka o „kraju umjetnosti“ izvedena je u mojim knjigama Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) i u trećem svesku Tehnosfere koja je skraćeno na engleskome objavljena pod nazivom The Art and the Technosphere: The Platforms of Strings (Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022.) Ona je, dakle, ne samo filozofijski određena krajnje spekulativnim kazivanjam kroz analizu i kritiku Hegelove postavke o „kraju umjetnosti“, već i kroz analizu i novo tumačenje Heideggerove kritike Hegela, a pojavljuje se i kao fenomen onoga što bismo mogli nazvati riječima Paula Virilioa ꟷ estetikom iščeznuća. Dakle, je li to uopće zbiljski određujuće za našu suvremenost i dalekosežno za smisao naše egzistencije što se govori u mojim analizama problema koji je odlučujući za moderno doba još u 19. stoljeću s krajem poezije u Mallarméa i slikarstvom Cézannea, a u 20. stoljeću izbija svom silinom već s povijesnim pokretima avangarde u djelima/događajima slikarstva nepredmetnosti Maljeviča i konceptualizma Duchampa, da bi u 21. stoljeću s performativnim obratom u djelima/događajima Marine Abramović i tehno-estetskim istraživanjima posthumanoga tijela u radovima Stelarca dospjelo do pitanja o odnosu ljudskoga i neljudskoga kao biti tehnosfere? Nije li možda stvar ipak drukčija i nema takve „apokaliptičke“ posljedice kakve naizgled „ekstremno pesimistički“ iskazujem za razliku i od Hegela i od Heideggera koji su ipak „vjerovali“ da umjetnost može prevladati svoju metafizički već određenu „sudbinu“ i prestati biti „najvišom ljudskom duhovnom potrebom“?
Draga Mirela, dopustite mi da se vratim u daleko doba svojih prvih filozofijskih čitanja umjetnosti i to za vrijeme studija krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Tada se dogodilo nešto uistinu prekretno i dalekosežno kako za stanje suvremene filozofije tako i za stanje suvremene umjetnosti. To je razdoblje kraja iscrpljenih potencijala neoavangarde i početak sustavnoga promišljanja ne svijeta kao takvoga u horizontu smisla kao Teksta, već značenja slike bez svijeta kao nastanka tehnosfere na putu spram njezine realizirane biti koja se naziva autopoiesis (samoproizvođenje, samostvaranje, autonomno kretanje i djelovanje). Lyotard je 1979. godine objavio svoju prvu ključnu knjigu Postmoderno stanje, a1988. i drugu kao „sedmi pečat“ kraja metafizike naslovljenu Neljudsko. (v. https://filozofskimag.blogspot.com/2018/10/zarko-paic-politika-estetskoga-obrata.html ) Tri godine prije, dakle, 1985. godine organizirao je svoju konceptualnu izložbu Nematerijalno u Centru Beabourg u Parizu na kojoj je „izložio“ instalacije onoga što nadilazi granice ljudskoga i bez čega nema mogućnosti ubrzanoga „napretka“ i „razvitka“ tzv. postindustrijskoga društva ꟷ laserske tehnologije vizualizacije odnosno informacijsko-komunikacijske tehnologije koje skraćeno nazivamo računalima. Napisao sam svoju prvu knjigu Postmoderna igra svijeta krajem 1980-ih godina, a ona je objavljena 1996. godine u Durieuxu. U njoj sam već zacrtao sve temeljne ideje i horizont mišljenja kojim će se pitanje o „kraju filozofije“ i „kraju umjetnosti“ kretati u 21. stoljeću, baveći se pitanjem o smislu i značenju upravo onoga što je Lyotard nazvao nematerijalnošću i neljudskim u odnosu spram hegelovski kazano „najviše ljudske duhovne potrebe“.
I onda se te iste 1988. godine kad je Lyotard objavio „svoje“ Neljudsko pojavilo još nešto, fascinantno, voluminozno, misaono doslovno „genijalno“ u filmskome eseju Jean-Luca Godarda kao osmodjelnoga video-projekta Povijest(i) filma (Histoire(s) du cinéma). Inače, ovaj video-projekt je okončao 1998. godine. Film kao paradigmatski vizualni medij 20. stoljeća zrcalo je najdubljih promjena koje pogađaju ono što nazivam slikom bez svijeta jer je riječ o posljednjoj, „sedmoj umjetnosti“ u povijesnome razvitku zapadne civilizacije i svijeta uopće, koja je zapravo medijski gledano realizacija one divne fantazmagorije njemačke romantike s Wagnerom kao vrhuncem o totalnome umjetničkome djelu (Gesamtkunstwerk). Godard ovako iskazuje svoje stavove o „kraju filma“ kao epohi vizualnoga mesijanizma koji je odredio čitavu medijsku povijest moderne. Zastanimo i pročitajmo pomno njegove rečenice.
ʺMožemo sažeto kazati da stanovita ideja filma…kojoj sam osobno po osjećaju najbliži – da je ideja filma prošla baš kao što je svršila Fontainebleau škola, kao što je prošlo talijansko slikarstvo…Kao što je Hegel rekao, epoha je dovršena. Nakon toga stvari su različite. Osjećamo se tužno jer je djetinjstvo izgubljeno. Ali, to je isto tako normalno. Sada postoji novi film i drukčija umjetnost, čija će povijest biti na djelu u idućih pedeset ili stotinu godina.ʺ (Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, , Berg, Oxford-New York, 2005, str. 112. )
Je li „kraj filma“ kao povijesti kraja jedne epohe istovjetna onome što je Hegel „proročanski“ i „apokaliptički“ najavio svojom postavkom kako umjetnost više ne odgovara na „najdublje ljudske duhovne potrebe“ za smislom i istinom bitka uopće? Ne, Godard je ipak ostavio prostor za daljnji razvitak mogućnosti kao nužnosti umjetnosti u doba tehnosfere. Štoviše, kao da je zdravorazumski kazao: eto, mi više nismo mjerodavni govoriti o „novome“ koje dolazi iz linearno shvaćene „povijesti“ i što nas „muzealizira“ kao zastarjelost jedne prohujale epohe. No, stvar je ipak mnogo čudovišnija i ne može ostati na ovoj „filmskoj melankoliji“ jednog od vodećih umjetnika suvremenosti uopće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/godardova-kinematosfera/ ) Zašto je to tako? Zašto ne bismo jednostavno biblijski kazali riječima iz Ivanove Knjige Otkrivenja (Apokalipse) koje izgovara Krist Spasitelj i koje kad ih oslobodimo mesijanskoga konteksta zvuče apsolutno „avangardno“. „Jer stari svijet prođe. Gle, sve novo činim!“ ?
Tako bismo se riješili tamne sjene onoga što je najbolje znao Heidegger kad je nakon misaonoga života posvećenom alternativi padu čovjeka, a s njime i filozofije i umjetnosti, u tehnički bezdan nihilizma, ushićenošću nad poetskim kazivanjem Hölderlina i Trakla i slikarskim vizijama Cézannea i Kleea, krajem 1960-ih godina govorio kako je protiv „mahnitosti čudovišne tehnike“ jedini spasonosni događaj onaj koji proizlazi iz biti umjetnosti. I tada je Hegelovu postavku o „kraju umjetnosti“ doveo do obrata same metafizike koja okončava dolaskom kibernetike (računalne tehnike i sustava kao organizacije cjelokupnoga života ljudskoga društva). Znao je da je Hegelova postavka trijumf planetarnoga znanstveno-tehnološkoga mišljenja na kojem počiva naš izbačaj u budućnost određenu vladavinom informacijsko-komunikacijskih tehnologija i neljudskim karakterom svijeta u kojem obitavamo. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-biti-dogadjaja/ )
Zašto onda moja filozofijska istraživanja biti umjetnosti u doba tehnosfere nisu više obilježena ni Hegelovom najavom „kraja umjetnosti“ niti Heideggerovim postavkama o „kraju filozofije u doba kibernetike“, već nečim posve naizgled još „čudovišnijim“ (ujedno tjeskobnim i sublimnim) s čime smo već posve obuhvaćeni i bez čega ne možemo više ni zamisliti drukčiji život od ovoga? To nije nešto izvan umjetnosti i nije ništa tehnološki samo po sebi, To je „ono“ što proizlazi iz biti tehnosfere, a što je ujedno tehno-znanstveno najavljeno uistinu još s Teslom kao samosvrhoviti događaj kozmo-tehno-mesijanstva kojim čovjek biva spašen i oslobođen svojih smrtnih muka i biološke sudbine jer stroj mišljenja, prema njegovim idejama, autonomno obavlja sve operacije koje je činio čovjek (https://teslasciencecenter.org/wp-content/uploads/2022/04/THE-PROBLEM-OF-INCREASING-HUMAN-ENERGY_Century_Magazine.pdf ). Isto je tako najavljeno i s vidovitim djelima/događajima suvremene umjetnosti od konstruktivizma i dadaizma, s filmovima Fritza Langa Metropolis do zaključno Stanleya Kubricka i njegova meta-filma svih filmova 2001: Odiseja u svemiru (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tajna-crnoga-monolita/). Sve to što bijaše imaginarno i fantazijsko sada je totalno realizirano u zbilji.
Mi više ne možemo utvarati da smo izvan ove logike bezuvjetnoga napretka i da tehnosfera ne određuje cjelokupni prostor-vrijeme i sklop društva-ekonomije-politike-kulture kao kibernetičko četvorstvo informacije, povratne sprege (feedback), kontrole i komunikacije. Što se to promijenilo dalekosežno, duboko, najdublje uopće dolaskom „doba kibernetike“ (v. https://www.abebooks.com/Technoscientific-Turn-Philosophy-Paic-Zarko-Palgrave/32532860320/bd ) i što dovodi do „kraja umjetnosti“, „kraja filozofije“ i čak „kraja znanosti“ bez obzira na govor o „najdubljim ljudskim potrebama“ za kreativnošću i novošću svijeta? (v. https://observer.co.uk/news/technology/article/mathematicians-in-mourning-as-ai-cracks-their-lives-work )
Odgovor je, draga Mirela, da je u cjelini realizirana vizija moje knjige Slika bez svijeta i to kroz trijadu: (1) kvantifikacije (bitka ili svega što jest), (2) vizualiziranje (događaja, a ne djela jer umjetnost je događaj stvaranja novoga svijeta kroz metamorfozu pojma „djela“ od mitske i religijske umjetnosti do moderne, postmoderne i suvremene) i (3) muzealiziranje (života). Tehnosfera je neljudsko mišljenje koje slikovno prethodi ljudskome razmišljanju koje je uvijek određeno iz biti jezika kao sveza logosa i mythosa. Bez jezika ne postoji ni filozofija ni umjetnost kao konceptualni hologram. I zato je najveći paradoks nad paradoksima ovaj. Suvremena umjetnost više ništa ne „prikazuje“ i ne „predstavlja“ (mimesis i repraesentatio) jer nije više „transcendentalna iluzija“ onog što je od antike, srednjega vijeka, renesanse, baroka i modernizma određivalo pojmove ljepote i uzvišenosti koji su utkani u povijest umjetnosti iz horizonta jezika kao osmišljavanja svijeta.
Otuda ni mit ni religija, ono božansko kao pojam i zbilja, nisu odlučujući za novovjekovnu sliku svijeta i estetiku, jer je ona nastala u 18. stoljeću kao dobu racionalizma i znanosti i tehnike i bila je od početka „znanost o osjetilnome“ (cognitio sensitiva). No, kategorije i pojmovi suvremene umjetnosti su od početka avangarde kao ikonoklazma ništa drugo negoli „sekularizirani“ koncepti znanstvene slike svijeta: (a) šok, (b) provokacija, (c) projekt, (d) istraživanje, (e) eksperiment.
U pravu ste, jer je još mladi Hegel odredio „potrebu za filozofijom“, a ni umjetnost nije ništa drukčije jer je potekla iz istoga izvora, kao potrebu za prevladavanjem čudovišnoga bezdana između mišljenja i bitka (čovjeka kao umnoga bića i svijeta kao kaosa). Mi više, međutim, nemamo ponajprije mišljenje koje je određivalo svijet vladavine filozofije i umjetnosti kao najviše potrebe ljudskoga duha. Sve se to urušilo još u 19. stoljeću. Zato nije slučajno što Heidegger to stoljeće u kojem su mislili Hegel, Marx, Kierkegaard i Nietzsche nazvao „mračnim stoljećem“. Ne, naravno, zato što su ova četiri „mračnjaka“ bez kojih nema ni naše suvremenosti u 21. stoljeću imali svoje mesijansko-apokaliptičke vizije budućnosti izvan obzorja nihilizma i posvemašnjega ljudskoga otuđenja, nego zato što je ovo stoljeće bilo određeno realizacijom unutarnje biti postava (Gestell) kao biti moderne tehnike s njezinim raščovječenjem i raskorijenjenošću zemlje. Umjetnost je otuda baš ono što je bila vizija njemačke romantike, a ne nikakvo „romantičarsko snatrenje o uskrsnuću velikoga Pana“ ꟷ sinestetički događaj kojim se umjesto mrtvoga Boga uspostavlja novi svijet sinteze cjelokupne povijesti od iskona do danas i sve drugo je puki pad u okrilje čiste estetizacije i banalnosti i trivijalnosti ljudske egzistencije.
Tehnosfera sve to neutralizira i suspendira jer je neljudsko mišljenje koje nadilazi granice tzv. singularnoga pojedinca (Vas i mene) zato što je riječ o spiritualnome ili kognitivnome stroju, a ne pukome aparatu reproduktivne tehnike. Sjetimo se da je čitava avangarda i neoavangarda opsesivno zaokupljena idejom stroja kao umjetničkoga djela i nije nimalo začudno da je objekt računala prisutan i u onoj ironijskoj persiflaži Rodinova Mislioca u video-radu Nam June Paika. Tehnosfera „misli“ autopoietičkim umrežavanjem dispozitiva pamćenja, ne i ljudskoga sjećanja. Sve je stoga tehno-genetska konstrukcija svjetova koji međusobno interaktivno komuniciraju i ne određuje ih viša naša ljudska-suviše-ljudska potreba za duhovnim bitkom ili svijetom smisla, već pragmatično i operativno funkcioniranje koje je ponajbolje vidjeti u radu američkoga suvremenoga umjetnika Kena Rinaldoa s amblematskim nazivom Autopoiesis iz 2000. godine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/autopoiesis-kao-ideja )
U svim mojim filozofijskim djelima od Slike bez svijeta do Tehnosfere, Nihilizma i suvremenosti, Izgleda nadolazeće filozofije i The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics nema nikakvoga traga ni pesimizma ni optimizma, ni fascinacije s tehnosferom koju sam učinio vodećim pojmom suvremenoga svijeta polazeći od pet ontologijskih svezaka novoga obuhvatnog mišljenja (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 ), nema ništa od „fatalizma“ niti od „katastrofizma“. Upravo suprotno, riječ je o posve drukčijem shvaćanju svijeta negoli što iskazuju gotovo sve druge filozofijske orijentacije u poimanju umjetnosti, politike, kulture, arhitekture, mode, dizajna, filma glazbe. Biti otvoren spram mogućnosti kao nužnosti umjetnosti u doba tehnosfere znači stvari u potpunosti svesti na ono što je najteže misliti uopće, a to je da živimo uistinu na kraju jedne ne tek ljudske, već kozmičke epohe. (v. https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/2/2)
Umjesto veličajnih „duhovnih potreba“ na djelu su tzv. kulturne potrebe koje ne znače ništa drugo negoli održanje sustava kakvog nazivam u svojim knjigama iz filozofije politike ꟷ politikom u mreži entropije. To je sustav koji funkcionira i on živi od ideje da je „umjetnost“ kao i „filozofija“ kao i „znanost“ nešto zapravo što se samo mijenja i nadilazi sva zloguka pretkazanja „kraja“ svijeta u kojem smo doživjeli najveće duhovne vrhunce.
No, mi filozofi, kako je to još znao govoriti ekstatično i ironično Friedrich Nietzsche, uvijek smo oni koji će umjetnosti podariti značenje „stimulansa za život“ pod uvjetom da se taj i takav život ne svodi na začarani krug spektakla estetizacije i reality-show „metafizike“ koja stoji u samome „praznome središtu“ ovoga svijeta. No, stimulansi traže uvijek jače doze protuotrova trijumfu tehnosfere koja već „ovdje“ i sada“ nezadrživo pretvara sve što jest u ono najčudovišnije uopće: naime, u muzealizirani prostor kojim i sam život izgleda kao listanje kataloga slika iz već ubrzane zastarjelosti „novoga“ bez kojeg suvremena umjetnost ne može postojati.
I upravo je u tome problem. Novost je novoga bezuvjetni estetski imperativ kojim umjetnost više ne može realizirati svoje „duhovne potencijale“ jer tehnosfera pretpostavlja ono što Deleuze i Guattari u svojem posljednjem spisu Što je filozofija? iz 1991. godine nazivaju „beskonačnom brzinom“ s kojim ni svijet kao smisao ni svijet kao kaos nisu više dovoljno postojani za naše „ljudsko mišljenje“. Što još preostaje? Misliti taj među-prostor između mogućnosti umjetnosti i njezine nužnosti opravdanja naše ljudske egzistencije u vremenu koje se udaljava i postaje naša posljednja autentična blizina susreta s nepoznatim u nadolazećem vremenu.
Lijepo je to rekao Paul Valéry:
„La réalité je encore en équilibre avec la nullité de toutes ses rêveries.“ / „Stvarnost je još uvijek u međusobnoj ravnoteži s ništavnošću svih svojih sanjarija.“
Srdačno Vas pozdravljam,
Vaš Žarko



