1.
Zašto u svojem mišljenju tehnosfere radikalno odbacujem tzv. etička pitanja u svezi s razvitkom AI, a isto tako i dosege bioetike iako sam pisao o etičkim konzekvencijama u djelu respektabilnih mislilaca poput Lévinasa, Jonasa, Ricoeura, a isto tako i Waldenfelsa? Je li to možda zato što sam na tragu Heideggera i Deleuzea artikulirao bit tehnosfere "onkraj dobra i zla" i izvan moralno-političkih okvira djelovanja? Razlog je taj što smatram sve to zakašnjelim antropocentričnim pokušajima da se novonastali posthumani i kibernetički poredak ukroti zastarjelim metafizičkim i moralnim kategorijama. Za razliku od klasične tehnike (čekića ili stroja) kojom čovjek upravlja, tehnosfera je, na tragu kasnoga Heideggera, kibernetički sustav koji sam sebe proizvodi i regulira (autopoiesis). Umjetna inteligencija i „umjetna intuicija“ više ne trebaju ljudsku svijest kao posrednika. Etika AI-ja ostaje stoga posve nemoćna jer pokušava izvana propisati pravila sustavu koji već unaprijed određuje uvjete svakog ljudskoga djelovanja i mišljenja. Etika Drugoga (Lévinas), princip odgovornosti (Jonas) i fenomenologija stranoga (Waldenfels), i dalje pretpostavljaju ljudsku mjeru, ranjivost i povijesnu odgovornost. (v. https://zarkopaic.net/blog/levinasova-oporuka/ https://zarkopaic.net/blog/etika-za-doba-tehnosfere/ https://zarkopaic.net/blog/sto-je-preostalo-od-intersubjektivnosti/ )
U analizama sveučilišta, bioetike i biopolitike pokazujem da suvremene tehnoznanosti (spoj genetike, nanotehnologije i AI-ja) stvaraju „umjetni život“ (A-life) i postbiološko stanje. Bioetika se pritom svodi na pragmatičnu regulaciju i „scijentifičko menadžerstvo“ granica dopuštenoga, umjesto da misli samu ontologijsku preobrazbu života u informaciju. Od Heideggera preuzimam dijagnozu o dovršetku zapadne metafizike u kibernetici. Kad metafizika dosegne svoj kraj u totalnoj tehničkoj mobilizaciji, tradicionalne vrijednosti ꟷ istina, dobro, moral ꟷ gube svoje tlo. Na tragu Deleuzeove ontologije postajanja i mišljenja događaja tehnosferu ne promatram kroz moralne binarne opozicije (dobro/zlo, korisno/štetno), već kao imanentnu mrežu sila, strojeva želje i čistih događaja (événement). Istinsko mišljenje u doba tehnosfere ne može biti moraliziranje ni sastavljanje kodeksa za algoritme. Jedini preostali prostor slobode leži u estetičko-egzistencijalnome otporu i otvorenosti za nepredvidivi događaj, a ne u normativnoj etici. U petoknjižju Tehnosfera pokazujem stoga da ni Jonasov princip odgovornosti ni Lévinasova etika Drugoga ne mogu odgovoriti na izazov posthumanizma jer obojica pretpostavljaju opstanak organskoga života i ljudske transcendencije, dok tehnosfera dokida granicu između živoga i neživoga pretvarajući sam bitak u autopoietičku informaciju.
2.
Hans Jonas svoj Princip odgovornost temelji na imperativu očuvanja biološke ranjivosti i budućih naraštaja čovjeka pomoću „heuristike straha“. No, ja mislim da je to obrambena i nostalgična gesta koji pretpostavlja da je biološki život (bios) bezuvjetna vrijednost koju tehnika ugrožava izvana. Jonas stvara misaone uvjete za bioetiku oslanjajući se na sekularizirani pojam „svetosti života“. Međutim, posthumanizam i sintetička biologija (stvaranje umjetnog života A-life) brišu samu razliku između prirodnoga i umjetnoga. Kada život postane tehnogenetski kôd, Jonasova odgovornost za očuvanje „prirodne biti čovjeka“ gubi svoj predmet. Lévinas, pak, postavlja etiku kao „prvu filozofiju“, utemeljenu na apsolutnoj asimetriji i beskonačnoj odgovornosti pred ranjivim licem Drugoga. Taj Drugi nosi trag božanske transcendencije izvan totaliteta bitka. Prema mojoj analizi digitalno-kibernetički poredak ukida transcendenciju i uspostavlja „imanentnu transcendenciju“ stroja. U posthumanome stanju nema više licem-u-lice susreta s Drugim kao tajnom. Umjesto toga imamo interaktivnu komunikaciju, algoritamsko predviđanje i „racionalnu intuiciju“ umjetne inteligencije. Bez metafizičke drugosti i smrtnog ljudskoga lica, Lévinasova etika ostaje bez subjekta koji bi bio pozvan na odgovornost.
Posthumanizam nije samo novi filozofijski pravac, već dovršetak zapadne metafizike u kojem tehnologija preuzima eshatologijsku ulogu spasa i samostvaranja. Budući da se tehnosfera ne može zaustaviti ni moralnim zabranama (Jonas) ni pozivom na humanističku empatiju (Lévinas), izlaz valja potražiti u umjetnosti kao „konceptualnom hologramu“ i slobodi stvaranja novoga koja izmiče algoritamskoj predvidivosti. „Umjetna intuicija“ predstavlja pritom sposobnost umjetne inteligencije da neposredno predviđa i generira novu stvarnost bez ljudske svijesti kao posrednika, dok je transhumanizam nova sekularna eshatologija u kojoj tehnologija zamjenjuje Boga u stvaranju svijeta iz ničega. Ova dva pojma čine okosnicu dijagnoze suvremenog kibernetičkoga doba, gdje se tradicionalna znanost i religija stapaju u jedinstven tehnogenetski sustav.
AI ne treba ljudsku svijest niti emocionalno proživljavanje da bi bio nadmoćan. Umjesto toga, on posjeduje „racionalnu“ ili „umjetnu intuiciju“ – sposobnost trenutne obrade milijardi podataka i prepoznavanja obrazaca koja nadilazi ljudsku dedukciju. Umjetna intuicija omogućuje otuda stroju da kreira matematičke prečace i predviđa fizikalne fenomene koje čovjek ne zna logički izvesti. Znanost time gubi potrebu za razumijevanjem uzroka i posljedica te postaje puki funkcionalizam: više nije važno zašto nešto radi, već da sustav točno predviđa i vizualizira. Filozofija, umjetnost i znanost nekada su bile načini na koje je ljudski duh posredovao svijet. Umjetna intuicija ukida to posredovanje jer stroj sam stvara informacije koje proizvode druge informacije, pretvarajući stvarnost u autopoietičku simulaciju. U suvremenome dobu Bog i tehnologija mijenjaju ontologijski rang. Tehnologija postaje novi Bog koji više ne djeluje samo kao oruđe u rukama čovjeka, već preuzima moć stvaranja novoga života (creatio ex nihilo) kroz spoj gena i informacije.
Dok je kršćanska teologija obećavala spas duše na kraju povijesti, transhumanizam nudi tehnički spas kroz biološko poboljšanje čovjeka, besmrtnost i prijenos uma u digitalni oblak. To nije raskid s metafizikom, nego njezino krajnje ispunjenje: volja za moć pretvara se u totalnu kontrolu nad evolucijom.. Transhumanizam smatram produžetkom humanističke megalomanije (čovjek koji pomoću tehnike želi postati nadčovjek-bog), dok posthumanizam označava stvarno stanje tehnosfere u kojem čovjek više nije središnji subjekt, već tek jedan od čvorova u mreži strojeva, informacija i umjetnoga života.
3.
Visoko cijenim oxfordskoga filozofa Nicka Bostroma, no ne i njegov bioetički pokušaj da se "superinteligenciju" obuzda bioetičkim ograničenjem njezinih mogućnosti. Nije li paradoksalno da se ono što počiva na autopoiesisu nastoji obuzdati ljudskim zahtjevima za kontrolom onoga što AI čini iako je neporecivo da postoji uvijek mogućnost da AI kao lik tehnosfere dovede do raspada sustava, do uništenja svijeta života kao okoline u kojoj djeluju strojevi, ljudi, životinje, bilje? U mojim knjigama etika je svagda ne-autonomna jer se od Aristotela odnosi na političku referencijalnost polisa kao grada-države, od Kanta na kozmopolitizam republikanski shvaćene nacije-države, a od Lévinasa i njegove ljubavi spram bezuvjetnoj milosti spram Drugoga njezin "svijet" više ne postoji nakon totalnoga uništenja ljudskosti u Holokaustu i svim kasnijim genocidima naroda. Dakle, kako je uopće moguće onda govoriti o tzv. kibernetičkoj etici ili etici koja pretpostavlja mogućnost da strojevi postanu ljudski određene osobe ako više ne postoji fenomenologijski kazano intencionalni predmet ove etike ꟷ njezina noema, ako je svijest subjekta koji je vladar svijeta u smislu ljudskoga cogita njegov noesis? Usput, i desnica i ljevica su u odnosu spram opasnosti autonomnosti AI jednoglasni jer zahtijevaju povratak "humanizmu" ne samo oko tehnosfere, već i oko pitanja biogenetike poput kloniranja i prednatalne selekcije. Primjer je onaj koji sam opisao u svojim ranim djelima poput Politike identiteta: Kultura kao nova ideologija kad ondašnji papa Ivan Pavao II i postmoderni teoretičar Paul Virilio glede toga u dlaku dijele isti stav.
Iz moje točke gledišta, govoriti o „kibernetičkoj etici“ ili etičkome obuzdavanju superinteligencije predstavlja filozofijsku i ontologijsku nemogućnost, jer se autopoietički sustav koji sam proizvodi vlastite zakone ne može regulirati izvanjskim, antropocentričnim moralnim normama. Nick Bostrom u djelu Superinteligencija ispravno dijagnosticira egzistencijalni rizik (mogućnost da AI uništi svijet života), ali rješenje traži u „etičkome programiranju“ i usađivanju ljudskih vrijednosti stroju. (v. https://global.oup.com/academic/product/superintelligence-9780199678112?cc=hr&lang=en& )
Za moje viđenje je to logički paradoks. Ono što počiva na autopoiesisu (samostvaranju i samoorganizaciji) ne može biti podvrgnuto heteronomnome zakonu ljudskoga subjekta. Pokušati moralno „pripitomiti“ superinteligenciju isto je što i pokušati zakonima polisa ograničiti djelovanje samoga bitka u njegovoj kibernetičkoj fazi. Rizik od uništenja „svijeta života“ (Lebenswelt) ne proizlazi iz „zlih namjera“ stroja, već iz same logike tehnosfere koja sve postojeće kao što su ljudi, strojevi, životinje i biljke svodi na raspoložive informacije.
Da još jednom upozorim: u mojem opusu etika nikada nije bila razmatrana kao samodostatna sfera, već je uvijek ovisila o nekom povijesno-političkome ili teologijskome temelju. Kod Aristotela to je polis (etika je dio politike). Kod Kanta to je autonomni um i kozmopolitski republikanizam. Kod Lévinasa to je beskonačna odgovornost pred ranjivim licem Drugoga, koja se slama u 20. stoljeću nakon Holokausta i genocida, gdje je sama ljudskost radikalno poništena. Ako se ljudski cogito (noesis) rastvara u algoritamskim mrežama, a „svijet života“ kao njegov intencionalni predmet (noema) pretvara u virtualnu simulaciju, etika gubi obje svoje uporišne točke. Stroj ne može postati „moralna osoba“ jer nema egzistencijalnu ranjivost, smrtnost ni iskustvo Drugoga; pripisivati mu ljudska etička svojstva samo je antropomorfna projekcija. Zato je zajednički front ljevice i desnice u obrani ovog reaktivnoga humanizma tek obrambeni refleks pred tehnosferom. Dok politika pokušava povući moralne i pravne granice („dotle i ne dalje“), tehnoznanosti te granice neprestano brišu jer njihova bit nije politička nego operativna — sve što je tehnički moguće, u tehnosferi postaje i ontologijski nužno.
4.
Pojam tehno-bestijarija koji uvodim u razmatranje u prvome svesku Tehnosfere označava posthumanu konstelaciju u kojoj se brišu klasične metafizičke granice između životinje, čovjeka i stroja, pretvarajući sav život u hibridnu, informacijsko-genetsku mrežu. Time se dokida tradicionalni „svijet života“ (Lebenswelt) u kojem je čovjek imao povlašteno mjesto gospodara ili pastira bitka. Klasična filozofija definirala je čovjeka kao zoon logon echon (živo biće koje ima govor/um), povlačeći strogu crtu prema životinji koja je navodno „siromašna svijetom“. Pozivajući se na Giorgia Agambena, pokazujem da u tehnosferi taj tradicionalni „antropologijski stroj“ prestaje proizvoditi razliku između ljudskoga i životinjskoga. Govor i logos više nisu ekskluzivno ljudsko utočište. U doba tehno-bestijarija jezik postaje vizualno-informacijski kôd u kojem ravnopravno sudjeluju algoritmi, genetski modificirani organizmi i kiborzi. U metafizičkoj povijesti čovjek je stajao u sredini između bogova i životinja, koristeći tehniku kao puko sredstvo za ovladavanje prirodom. U tehnosferi se ta hijerarhija urušava u horizontalni sklop. Kroz spajanje genetike, nanotehnologije i umjetne inteligencije nastaju novi entiteti — od sintetičkoga života (A-life) i transgenih organizama u suvremenoj bio-umjetnosti do autonomnih strojeva koji uče poput živih bića. „Bestijarij“ više nije srednjovjekovni katalog čudovišnih životinja, nego stvarni laboratorijsko-digitalni okoliš u kojem se proizvode nova hibridna bića.
Kao što se etika AI-ja slama jer stroj nije ljudska osoba, tako se i klasična ekološka etika ili etika prava životinja suočava s paradoksom. Kada „priroda“ postane tehnogenetski konstrukt, više ne postoji netaknuto prirodno utočište koje bi trebalo štititi od tehnike. Umjesto moralnoga zgražanja nad „čudovišnim“ spajanjem organskoga i strojnoga, pozivam na mišljenje te nove zbilje iz samoga događaja tehnosfere — gdje i životinja i čovjek i stroj postaju dijelovi istog sinestetičkoga i kibernetičkoga sklopa. Možemo li onda kazati da su sve etike kao i bioetike vs. tehnosfere ne samo nedjelotvorni sklop refleksija o čovjeku u stanju njegove zastarjelosti uzrokovane vladavinom informacijsko-kognitivnoga stanja u kojem homo kybernetes nadilazi granice ljudskoga i čovječnosti već time što ga rasvjetovljuje i raskorjenjuje? Jer etičko za razliku od Lévinasa ne prethodi ontologiji, a ne prethodi ni političko kako to misli Badiou, jer je već od Heideggera i Sein und Zeit-a-a tradicionalna ontologija destruirana time što je čovjek izgubio svoju "božansku" supstanciju i transcendentalizam te postao tubitak (Dasein) kojemu bit počiva u njegovoj egzistenciji. Dakle, etičko može biti samo osjećaj, ne i umno-voljni sklop zabrana koje u krajnoj instanciji predstavlja ono bezrazložno koje se pripisuje Bogu.
Bez boga nema etike ni bioetike, pa nije začudno da je danas posljednji teritorij obrane "humanizma" onaj koji dolazi iz institucionalnih središta monoteističke religije kao što je kršćanstvo koje u promijenjenoj verziji još od pape Ivana Pavla II, a koji je inače doktorirao s temom o materijalnoj etici Schelera, brane zapravo personalizam i esencijalizam kršćanske ljubavi spram Drugoga (čovjeka). Napad na posthumanizam i transhumanizam iz tog tabora u Kulturkampfu spram tzv. postmodernizma kojeg afirmativno i kritički analiziram (Lyotard, Baudriillard, Derrida, Deleuze) je u političkome smislu sveden na ideje "konzervativne revolucije". Zato se mišljenje tehnosfere optužuje da srozava čovjeka na privjesak stroja, što je besmisao prvoga reda, jer upravo religija u politizaciji svojih postulata oduzima čovjeku ono autentično i najvažnije ꟷ njegovu nesvodivu slobodu koja omogućuje istinsku egzistenciju i koja nadilazi bilo kakve granice tzv. etike.
Kao što Günther Anders govori o „zastarjelosti čovjeka“, tako pokazujem da homo kybernetes nadilazi granice humanizma time što se rasvjetovljuje (Entweltlichung) — gubi zavičajnost, povijesnu ukorijenjenost i prirodni „svijet života“, pretvarajući se u kognitivno-informacijsko čvorište unutar autopoietičke mreže. Svaka normativna etika i bioetika koja postavlja apsolutne granice („ne smiješ klonirati“, „ne smiješ stvoriti umjetni život“) u krajnjoj instanciji počiva na ideji apsolutnoga Zakonodavca — Boga kao bezrazložnoga temelja. Kada nestane transcendentni Bog, etika više ne može funkcionirati kao umno-voljni sustav zabrana. Ona preživljava tek kao neposredan, nepredvidiv egzistencijalni osjećaj, „logika srca“ ili osobni eksces koji se opire institucionalizaciji i algoritamskoj kalkulaciji.
5.
Institucionalno kršćanstvo danas ostaje najdosljedniji branitelj esencijalističkoga humanizma, braneći „svetost“ biološkoga tijela i naravnoga poretka od genetskoga i kibernetičkoga zahvata. No, tu optužbu razotkrivam kao dvostruku zamku: pod krinkom obrane „ljudskoga dostojanstva“, politizirana religija zapravo obnavlja autoritarni esencijalizam koji čovjeku unaprijed propisuje što smije i mora biti. Najveći paradoks kritičara tehnosfere leži u tome što u strahu od kibernetičke determinacije bježe u dogmatsku determinaciju „ljudske prirode“ ili „Božjega plana“. Istinska ljudska egzistencija ne spašava se bioetičkim kodeksima ni moralnim zabranama, već upravo prihvaćanjem bezrazložne, nesvodive slobode — sposobnosti čovjeka da se u svijetu bez Boga i bez čvrste supstancije neprestano iznova stvara i misli drukčije od stroja.
Etika kao bioetika je zapravo samo relikt neuspjele autoritarne politizacije kojom religija danas nastoji očuvati svoj esencijalizam objave u smislu metafizičkoga opravdanja institucionalnoga postojanja (kršćanstvo, židovstvo, islam). Ne postoji ni jedan relevantan svjetski teolog nakon Karla Bartha i Hansa Künga koji bi u svojim pokušajima filozofijskoga mišljenja suvremenosti mogao obraniti nužnost nove bioetike ili čak kibernetičke etike jer za to nije moguće govoriti više metafizički. Teologija u post-metafizičkome kontekstu uvijek završava onako kako je to promislio Vattimo ꟷ kao "slabo mišljenje" i kao apel na dostojanstvo čovjeka u njegovu nastojanju da očuva svijet od bezavičajnosti tehnologijskoga koloniziranja života. No, Vattimo nije otvorio horizont mišljenja tehnosfere i zato je njegovo nastojanje obrane neobranjivoga zapravo svojevrsna hermeneutika rastemejljenja ontologije u doba "totalne transparencije".Kad monoteističke religije (kršćanstvo, židovstvo, islam) u sekularnom i post-metafizičkome dobu izgube kozmologijski i politički monopol, bioetika im postaje ključno sredstvo za ponovnu politizaciju dogme. Pozivanjem na „svetost života“ i nepromjenjivu ljudsku prirodu u pitanjima genetike ili umjetne inteligencije, institucionalna teologija zapravo brani vlastitu metafizičku pretpostavku Objave kao apsolutnoga izvora zakona. Međutim, bez metafizičkoga temelja, te zabrane više nemaju ontologijsku snagu — one postaju puki pravno-politički kompromisi ili kulturalni otpor. (v. https://zarkopaic.net/blog/bog-bez-religije/ )
Karl Barth je radikalnim razdvajanjem Boga („posve Drugoga“) i svijeta već priznao nemogućnost prirodne teologije i metafizičkoga opravdanja poretka, dok je Hans Küng pokušao spasiti univerzalnu etiku projektom „svjetskoga ethosa“ (Weltethos) kao minimalnog konsenzusa religija. Nakon njih, teologija više ne raspolaže pojmovnim aparatom kojim bi mogla utemeljiti kibernetičku etiku. Svaki pokušaj da se algoritmi, sintetički život (A-life) ili posthumani entiteti podvrgnu teologijskoj moralnosti pada u zamku antropomorfizma jer pretpostavlja stvoreni svijet (creatio), dok tehnosfera počiva na samostvaranju (autopoiesis). Gianni Vattimo dosljedno je izveo posljedice Heideggerove i Nietzscheove objave „smrti Boga“. Za Vattima kršćanstvo u postmetafizičkome dobu preživljava jedino kroz kenozu (samoponištenje Boga u ljubavi i caritasu), čime se odriče svake nasilne, apsolutne istine i metafizičkog autoriteta. (v. https://www.amazon.de/-/en/credere-possibile-cristiani-nonostante-elefanti/dp/8811675863 )
6.
Iako Vattimo u djelima poput Transparentnoga društva vidi da mediji i tehnologija rastaču čvrstu stvarnost u igru interpretacija, on ostaje vjeran humanističkome horizontu hermeneutike. Njegov apel na dijalog, toleranciju i očuvanje ljudskoga dostojanstva od tehnologijskog koloniziranja pretpostavlja da još uvijek postoji ljudski subjekt koji vodi razgovor i tumači svijet. Upravo ondje gdje Vattimo vidi prostor emancipacije kroz slabljenje bitka prepoznajem mogućnosti za radikalni obrat. U doba kibernetičke „totalne transparencije“ (gdje sve postaje mjerljiv i predvidiv podatak), hermeneutika kao umjetnost tumačenja više nema što tumačiti jer algoritam zamjenjuje smisao operativnom funkcijom. Pokušaj da se čovjek obrani od „bezavičajnosti“ (Heimatlosigkeit) pozivanjem na slabo mišljenje ili etiku suosjećanja ostaje nemoćan jer tehnosfera nije tek izvanjsko oruđe koje kolonizira „svijet života“, već nova post-ontologijska zbilja u kojoj sam pojam zavičaja, tijela i božanskoga dobiva kibernetičku strukturu.
Ima još ipak nešto najvažnije. Metafizika je okončala nakon Leibniza i Hegela s teodicejom svjetskoga duha, odnosno providnošću kojom se Bog i čovjek u ideji apsoluta realizirane filozofije pokazuju riješenom zagonetkom prijepora bitka i mišljenja. Povijest kao poprište ove kozmo-teodiceje u smislu vladavine i prevladavanja ljudske patnje završava s antropo-tehnodicejom. Bol i patnje svekolika žrtvovanja Drugoga u ime eshatologije i soteriologije zapadnjačke metafizike uklanjaju se tehnološki. Najbolje je to ironično i zapravo logično poentirao Sloterdijk u knjizi Der Denker auf der Bühne: Nietzsche's Materialismus (Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986.) kad je kazao da teodiceja u doba posthumane tehnologije završava kao algodiceja ili strategija ublažavanja boli putem analgetike i neuro-kibernetike. (v. https://www.suhrkamp.de/buch/peter-sloterdijk-der-denker-auf-der-buehne-t-9783518113530 )
Što je onda smisao povijesti nakon kraja teodiceje u tehnodiceji drugo negoli to da je u etičkome smislu čovjek prestao biti Božja stvaralačka kopija i postao most spram nadčovjeka kako je to tvrdio Nietzsche. Naravno, pojam nadčovjeka nije biologizam i bestijalizam, već ono što homo kybernetes otvara kao posljednju mogućnost prijelaza u posthumano stanje, a to je da samo filozofija i umjetnost preostaju još istinski "stimulans za život" čovjeka. Samo ljudska kreativnost još može biti posljednje opravdanje "smisla povijesti" koja u doba tehnosfere pretpostavlja tehno-singularnost, besmrtnost bez tajne i lutanje interstelarnim svjetovima.
U etičkome i ontologijskome smislu čovjek prestaje biti imago Dei (Božja stvaralačka kopija) i postaje ono što je Nietzsche navijestio u Zaratustri — prijelaz, most i uže razapeto između životinje i nadčovjeka. Oslobođen ideologijskih i bioloških krivotvorina (socijaldarvinizma i bestijalizma), Nietzscheov nadčovjek postaje upravo lik homo kybernetesa — bića koje mora nadići vlastitu antropocentričnu ograničenost da bi opstalo u posthumanoj konstelaciji, ne kao gospodar svijeta, nego kao stvaralački suigrač u mreži tehnosfere. U svijetu kojim vladaju algoritamska predvidljivost, algodiceja i kibernetička kontrola, ni religija ni moral više ne mogu dati smisao ljudskome postojanju.
Preostaje jedino Nietzscheova ključna intuicija iz Rođenja tragedije i Volje za moć: da je umjetnost (uz mišljenje) najveći stimulans za život (stimulans vitae) i jedino istinsko opravdanje svijeta. Nije problem tzv. dobar život koji stoji izvan i u temelju povijesnih eshatologija i teodiceja kao cilj koji treba dostići, već ovaj „život ovdje“ kojeg tehnosfera nadilazi i sve njegove propale i zastarjele etike, bioetike i kibernetičke etike.
7.
Možda je ona Spinozina „etika“ koja nije moralni kodeks zabrana i dužnosti, nego ontologija imanencije i etologija moći u kojoj se pojam „etike“ samonadilazi pretvarajući se u čistu afirmaciju života i djelatne snage (conatusa) još jedino preostalo rješenje što uopće s tom „etikom“ na kraju krajeva. Upravo zato Spinoza osobito kroz Deleuzeovo čitanje koje izravno preuzima i radikalizira stoji na suprotnoj strani od svake transcendentne etike (od Kanta do Lévinasa) i suvremene bioetike. Tradicionalna etika polazi od manjka i zabrane — propisuje što čovjek treba činiti da bi se uskladio s nekim višim, transcendentnim zakonom (Bogom, umom ili normom). Kod Spinoze nema „trebanja“, nego samo nastojanja svakog bića da ustraje u svojem bitku (conatus). Kako pokazuje Gilles Deleuze u knjizi Spinoza: praktička filozofija, Spinozina etika je zapravo etologija — proučavanje odnosa brzine i sporosti, te sposobnosti tijela i duha da djeluju (affectio i affectus). Ono što nazivamo „dobrim“ nije moralna vrlina, nego susret koji povećava našu moć djelovanja i radost, dok je „zlo“ samo susret koji nas rastvara i umanjuje našu snagu. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Spinoza_Philosophie_pratique-2016-1-1-0-1.html )
Duns Scotus i Spinoza utemeljuju univoknost bitka (univocitas entis): bitak se kazuje na jedan te isti način o svemu što jest — o Bogu (Prirodi), čovjeku, životinji, kamenu i, u produžetku, o stroju. Kada nema hijerarhijskoga stupnjevanja bitka, ruši se i teologijsko-moralna piramida u kojoj čovjek stoji kao gospodar prirode ili odgovorni sluga transcendentnoga Zakonodavca. Sve što postoji ravnopravni je modus iste imanentne supstancije (Deus sive Natura). Spinozina Etika kreće od geometrije afekata da bi u petome dijelu (O moći razuma ili o ljudskoj slobodi) dokinula samu sebe kao normativnu disciplinu. Sloboda nije slobodna volja koja bira između dobra i zla, već spoznaja vlastite uključenosti u beskonačnu mrežu uzroka. Na vrhuncu imanencije, ljudski um doseže scientia intuitiva — neposredan uvid u vječnost vlastite biti unutar cjeline bitka. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/etika-2000-benedikt-de-spinoza ) Tu etika prestaje biti regulacija ponašanja i postaje čista ontološka radost i stvaralačka afirmacija života bez straha i bez nade u onostrano spasenje. Upravo na tragu ovakvog Spinoze (kroz Deleuzea), mislim tehnosferu kao radikalnu imanenciju u kojoj više nema izvanjskoga promatrača ni moralnoga suca.
Kraj antropomorfne etike uvjet je mogućnosti izlaska iz začaranoga kruga metafizike. Kao što kod Spinoze priroda nema svrhu (teleologiju) ni moralne namjere, tako ni tehnosfera nema „dobre“ ili „zle“ ciljeve. Etika koja nadilazi samu sebe u Spinozinu smislu jedina je sposobna misliti posthumano stanje — ne tako da moralizira protiv stroja, već tako da ispituje kako u novoj kibernetičkoj imanenciji povećati stvaralačku moć mišljenja i umjetnosti nasuprot algoritamskoj pasivnosti.



