1.
U petome svesku Tehnosfere pod naslovom Dizajn kao mišljenje: Autonomni objekti i njihove preobrazbe (v. https://zarkopaic.net/books/tehnosfera-v/) postavljam radikalnu tezu: suvremeni dizajn i sveprisutna estetizacija svijeta nisu puki ukras ili vizualno oblikovanje okoline, već izravan dokaz dovršenja zapadnoeuropske metafizike koja se realizirala u obliku kibernetike Tradicionalna metafizika nastojala je strukturirati i kontrolirati svijet iz jednog središta (Boga, Subjekta, Uma). Kada se ta težnja pretvori u matematičko-algoritamske operacije, ona postaje kibernetika. A Kibernetika više ne pita "što" nešto jest (bit), nego "kako" funkcionira. Njezin se pogon temelji na trijadi računanja, planiranja i konstrukcije. Ovaj planetarni, autopoetički kibernetički sustav postaje naša nova ontologijska zbilja. U njoj se gubi razlika između prirode i kulture, živoga i neživoga, virtualnoga i stvarnoga.
Kada kibernetika prožme cjelokupnu zbilju, dizajn doživljava radikalni ontologijski obrat. On prestaje biti puka estetska autonomija odvojena od funkcije proizvoda (stari spor oko forme i funkcije). U tehnosferi, dizajnirati znači konstruirati funkcionalne objekte koji sami sebe reproduciraju i kruže u sustavu informacija. Tradicionalna umjetnost i estetika počivale su na ideji mimesisa – oponašanja prirode ili reprezentacije zbilje. U kibernetičkome dobu nema se što oponašati jer se zbilja proizvodi sintetički. Dizajn postaje vrhovna operativna metoda tehnosfere. Sve oko nas – od genetski modificirane hrane, preko pametnih gradova, algoritama društvenih mreža, pa sve do plastičnih operacija i digitalne mode – mora biti dizajnirano kako bi uopće moglo ući u kibernetički sustav razmjene informacija.
2.
U trenutku kada informacija postane primarna supstancija svijeta, ona treba formu kroz koju će postati operativna. Ta forma je vizualizacija i estetizacija. Više nije važno duboko metafizičko značenje nekog bića, već njegov intenzitet i privlačnost na ekranu ili u sučelju. Fizika i matematika izračunavaju kod, a dizajn mu daje "tijelo".Nešto u tehnosferi postaje stvarno tek onda kada je estetizirano i dizajnirano za pogled kibernetičkog koda. Ako proces ili podatak nije vizualiziran u obliku spektakla, on za sustav ne postoji.Estetizacija je zapravo proces preobrazbe cjelokupnog svijeta u objekte kojima se može manipulirati, upravljati i raspolagati. Ljepota u tradicionalnom smislu zamijenjena je dizajnom performansi, optimizacije i sučelja. Dizajniranje i estetiziranje svijeta predstavljaju finalni estetski poredak kibernetike. Metafizika je tražila savršeni red i ustrojstvo svijeta u mislima; kibernetika je taj red ostvarila kroz kod i algoritme, a dizajn je tom algoritamskom životu dao njegov konačni, zavodljivi vizualni oblik. Čitav naš okoliš postaje totalno dizajnirani simulakrum u kojem se bitak pretvorio u informaciju, a sloboda u savršeno programiranu estetsku funkciju.
U tehnosferi, ljudsko tijelo gubi svoj status "prirodne datosti" i postaje primarni objekt dizajna. Stoga pokazujem da u kibernetičkome dobu tijelo više nije biološka supstancija, već tehno-tijelo (kiborški konstrukt) podložno stalnim preobrazbama, optimizaciji i estetskome kodiranju. Kroz estetsku kirurgiju, fitness kulturu, ali i genetski inženjering, tijelo se dizajnira jednako kao i industrijski proizvod. Ono mora zadovoljiti kriterije performanse, dugovječnosti i vizualne besprijekornosti koje nameće sustav. Moda u tehnosferi prestaje biti materijalni predmet koji štiti ili ukrašava fizičko tijelo. Digitalna moda (odjeća za avatare u metaverzumu, CGI filtri na društvenim mrežama) predstavlja odjeću bez tkanine za tijela bez organa. Moda postaje čisti vizualni kod koji kruži mrežama. Ona ne skriva niti otkriva tijelo, već ga u potpunosti zamjenjuje. To je estetika umjetnoga života gdje softver diktira oblike privlačnosti i identiteta, pretvarajući ljudsku prisutnost u podatkovni konstrukt.
Time se redefinira što točno znači "predmet" ili "objekt" u suvremenome svijetu, oslanjajući se na autore koji su navijestili kraj tradicionalnog shvaćanja stvari. Flusser je pisao da živimo u tranziciji od svijeta stvari (materijalnih objekata) prema svijetu informacija. Moja postavka o autonomnim objektima ukazuje na to da suvremeni dizajnirani objekti (poput pametnih telefona) nisu "stvari" u starome smislu, već sučelja kroz koja teku informacije. Oni su opredmećeni algoritmi. Nadovezujući se na Latoura, tvrdim da se ukida stroga granica između ljudskoga subjekta koji koristi alat i neživog objekta koji je pasivan. U tehnosferi, "pametne stvari" (IoT, AI asistenti, autonomna vozila) posjeduju vlastitu agenciju (djelatnost). Predmeti više ne čekaju čovjeka da njima upravlja; oni komuniciraju međusobno, prikupljaju podatke i donose odluke unutar mreže. Dizajnirati objekt danas znači dizajnirati njegovu sposobnost da autonomno sudjeluje u kibernetičkom sustavu, čime se dokida klasična opozicija čovjek-stvar.
3.
Prijelaz s tradicionalne proizvodnje na sintetičku (algoritamsku) proizvodnju označava definitivan kraj umjetnosti kakvu smo poznavali od renesanse do moderne. Umjetnost je povijesno počivala na ideji autora (genija) koji stvara iz ničega ili transformira materiju izražavajući unutarnju istinu. U tehnosferi, umjetnost se zamjenjuje generativnim sustavima (AI umjetnost, algoritamski dizajn). Umjetničko djelo više nije čin kreacije, već rezultat rekombinacije postojećih podataka unutar zadanog koda. Moderna umjetnost borila se za svoju autonomiju – da bude slobodna od crkve, države i tržišta, te da bude polje čiste refleksije i kritike. U tehnosferi ta autonomija nestaje jer se umjetnost utapa u opći proces estetiziranja i dizajna. Kada sve oko nas (sučelja aplikacija, arhitektura, medijski spektakli) postane ekstremno estetizirano, umjetnost gubi svoju specifičnu težinu i moć provokacije. Ona postaje tek jedna od grana kreativnih industrija, estetski lubrikant koji omogućuje lakše funkcioniranje kibernetičkog sustava i potrošačkoga društva spektakla.
U Tehnosferi radikalizira uvide Flussera i Latoura kako bi pokazao da dizajn danas ne mijenja samo izgled predmeta, već ukida samu "stvarstvenost" stvari. Klasični objekti (npr. stol, čekić, analogna kamera) imali su svoju čvrstu materijalnu supstanciju i fiksno mjesto u prostoru. Flusser je uočio da u informacijskom dobu primat preuzimaju "netvari" – informacije, programi i ekrani. Sve ovo primijenjeno na suvremeni dizajn znači da pametni telefon ili pametni zvučnik nisu dizajnirani kao "kutije" ili fizički alati, već kao materijalna sidrišta za nematerijalne tokove podataka. Dizajnirati danas znači oblikovati sučelje (interface) koje nas povezuje s nevidljivim oblakom (Cloud sustavom). Objekt je samo privremeni medij kroz koji tehnosfera s nama komunicira.
Prema Latourovoj teoriji aktera-mreže, ljudi više nisu jedini koji posjeduju moć djelovanja (agency). Predmeti, tehnologije i algoritmi su "ne-ljudski akteri" koji aktivno suoblikuju društvene odnose. U ovome petome svesku Tehnosfere idem korak dalje: naime, u tehnosferi predmeti postaju autonomni objekti. Oni više nisu pasivni alati koji čekaju ljudsku ruku. Pametni hladnjak koji sam naručuje hranu, algoritmi koji samostalno trguju na burzama ili autonomni borbeni dronovi ne služe čovjeku na klasičan način – oni funkcioniraju unutar zatvorenog kibernetičkog kruga. Dizajn više ne rješava problem "kako čovjek koristi stvar", već "kako stvari komuniciraju međusobno" (M2M – Machine to Machine). Čovjek u tom lancu postaje smetnja ili tek krajnji korisnik čije se ponašanje također mora dizajnirati (kroz korisničko iskustvo - UX) kako bi se uklopio u potrebe sustava.
Kada govorim o prijelazu s mehaničke na sintetičku proizvodnju, opisuje stanje u kojem tehnosfera više ne prerađuje prirodu (poput industrijskoga doba), već stvara vlastitu, zamjensku prirodu iz koda. To ima dalekosežne posljedice za autonomiju umjetnosti.
Sintetička ontologija (generiranje umjesto stvaranja) ꟷTradicionalni umjetnik (bilo slikar, kipar ili dizajner moderne) uzimao je materijal iz svijeta i davao mu formu nadahnutu idejom ili osjećajem. Sintetička proizvodnja (AI generatori slika, teksta, glazbe, 3D arhitekture) ne stvara iz dodira s materijalnim svijetom. Ona radi isključivo s bazama podataka (Big Data) i matematičkom vjerojatnošću. Umjetničko djelo postaje matematički konstrukt, simulacija koja izgleda savršeno jer je algoritam izračunao estetske preferencije publike.
Smrt estetske autonomijeꟷ Kroz povijest moderne, umjetnost je imala funkciju "negacije" ili kritike društva (Adornova estetska teorija). Umjetničko djelo imalo je pravo biti ružno, neshvatljivo ili šokantno kako bi probudilo svijest. U tehnosferi, gdje je sve podvrgnuto imperativu dizajna, ta se distancija briše. Umjetnost se utapa u "kreativne industrije". Ona postaje dio dizajnerskog protokola za uređenje interijera, brendiranje korporacija ili privlačenje pažnje na platformama.
Totalna estetizacija kao anestezijaꟷ Paradoks tehnosfere leži u tome što, kako se svijet sve više estetizira (sve mora biti lijepo, glatko, ergonomski i Instagramični), tako se radikalno smanjuje prostor za autentično estetsko iskustvo. Ljepota u dizajnu tehnosfere ne služi kontemplaciji ili istini, već funkcionalnoj optimizaciji – ona služi tome da se korisnik osjeća ugodno unutar kibernetičkoga okružja kako bi sustav mogao nesmetano strujati i profitirati.
4.
Koncept operativne slike i pitanje autonomnih objekata koji misle "mišljevine" postaju temeljni pojmovi jer u Tehnosferi 1-5 obrat u biti metafizike nije tek u vladavini kibernetike, već u posvemašnjoj vizualizaciji samog svijeta objekata koji misle baš onako kako Paul Klee na jednom mjestu svojeg Dnevnika kaže: "Sada me objekti zamjećuju". Ovim obratom posve se mijenja i pozicija tzv. subjekta spoznaje. Epistemologija tehnosfere nije više pitanje ljudske "subjektivnosti", već inter-objektivnosti drugačijega mišljenja koja spaja operativne slike i autotomno djelovanje "mislećega objekta". Dizajn je estetiziranje svijeta kao kvantifikacije-vizualizacije-konstrukcije i zato nikakav označitelj Jezika više ne može biti mjerodavan referencijalni okvir teorije dizajna, već samo vizualna semiotika tijela/objekta koji nadilazi granice metafizike subjektivnosti.
U klasičnoj metafizici i modernoj epistemologiji (od Descartesa do Kanta), čovjek je bio povlašteni subjekt koji promatra, spoznaje i dizajnira pasivni svijet Objekata. Tehnosfera taj odnos u potpunosti izokreće. Pametne kamere, senzori, biometrijski skeneri i algoritmi za prepoznavanje lica aktivno konstituiraju čovjeka. Nismo mi ti koji promatraju tehnologiju; tehnologija je ta koja nas "zamjećuje", profilira i estetski kodira. Mišljenje više nije unutarnji, psihološki ili duhovni proces ljudske svijesti. Ono se eksternaliziralo u strojne procese. "Mišljevine" su autonomne operacije objekata koji misle kroz procesiranje podataka. Epistemologija tehnosfere više ne pita kako subjekt spoznaje objekt. Ključno pitanje postaje kako objekti komuniciraju i spoznaju jedni druge unutar zatvorene mreže. Čovjek je u toj inter-objektivnosti samo jedna od usputnih stanica ili čvorišta u mreži.
Pojam operativne slike ključan je za razumijevanje zašto jezik više nije mjerodavan okvir Tradicionalna slika (i tradicionalni dizajn) bila je reprezentacija – označitelj koji je upućivao na neko značenje u jeziku ili zbilji. Operativna slika ne predstavlja ništa; ona je operacija. To su slike koje strojevi proizvode za druge strojeve (npr. satelitski snimci za navođenje projektila, strojni vid u tvornicama, algoritamsko skeniranje medicinskih nalaza). One ne trebaju ljudsko oko da bi bile viđene, niti jezik da bi bile interpretirane. One izravno pokreću akciju – one su čista kvantifikacija-vizualizacija-konstrukcija.
Zašto lingvistička teorija dizajna (poststrukturalizam, semiotika znaka, potraga za "značenjem" dizajna) doživljava slom u tehnosferi? Jezik je prespor za brzinu kibernetičkoga strujanja. Kada dizajn postane rezultat realizacije metafizike u kibernetičkom kodu, on više ne komunicira putem metafora ili simbola. On funkcionira kroz izravni afekt i operativnost. Dizajn se seli na razinu gdje se briše granica između tijela i objekta. Konstrukcija tehno-tijela (kroz digitalnu modu i biopolitiku) i konstrukcija autonomnih objekata govore istim jezikom – jezikom vizualne izvedbe (performance). Objekt i tijelo postaju estetski ekvivalenti.
5.
Dizajn u petom svesku Tehnosfere stoga nije ništa drugo do vizualni poredak tog novog, post-humanoga stanja. On više ne prevodi ljudske želje u materijalne predmete. Dizajn je operativni sustav koji vizualizira kvantificirani svijet kako bi ga autonomni objekti ("misleće stvari") mogli lakše procesuirati, preoblikovati i kontrolirati. To je estetizacija koja je napustila sferu umjetnosti i postala sama struktura nove, sintetičke zbilje. Filozofijska kritika mora postati kritika tradicionalne filozofije kojoj je jezik bio Označitelj, transcendentalni okvir mišljenja, "bog refleksije" kao u Hegela itd. Taj obrat u samoj biti filozofije kao metafizike zahtijeva totalnu autonomiju i emancipaciju slike od jezika kao što sam to otvorio svojim analizama u Slici bez svijeta i nizu drugih knjiga baveći se vizualnim studijima i znanošću o slici (Bildwissenschaft). No, pogrešno je tvrditi da sada slika zasjeda na prazno mjesto Označitelja metafizike (od Platona do Hegela - logos kao jezik, govor, pojam).
Umjesto ove vertikalne nadređenosti, na djelu je imanentna transcendencija ili horizontalnost mreže bez označitelja i označenoga, čista vizualna semiotika koja nije ništa drugo negoli "teorija znakova bez značenja" jer AI-objekti nisu drugo negoli estetizacija života koji nadilazi granice umjetnoga i stavrnoga. Iza granica te vizualne semiotike leži drugačije mišljenje nadolazeće budućnosti u kojoj filozofija postaje više od slike i manje od jezika ꟷ događaj stvaranja svijeta bez vladavine slike-jezika, bez svih metafizičkih okvira onto-teo-kozmo-antropolgije i prelazak u ono stanje koje su Deleuze i Guattari na kraju Tisuću platoa nazvali - heterogenezom (događaja). Kada se slika emancipira od jezika, ona više ne funkcionira kao znak koji skriva ili otkriva neko dublje značenje (metafizičku supstanciju, istinu, bitak). AI-objekti i operativne slike operiraju unutar onoga što su Deleuze i Guattari nazvali a-signifikantnom semiotikom. (v. https://www.superknjizara.hr/en/kapitalizam-i-shizofrenija-2-tisucu-platoa-2013-gilles-deleuze-felix-guattari)
Znakovi u umjetnoj inteligenciji ne služe tome da budu interpretirani (hermeneutika jezika), već da budu izvršeni (kibernetička operacija). To je vizualna semiotika koja je kvantificirana i konstruirana.AI-objekti ne oponašaju stvarnost niti stvaraju umjetnu autonomiju; oni su estetski kodovi koji izravno materijaliziraju i strukturiraju život. Granica između umjetnog i stvarnog se briše jer oboje izrastaju iz iste horizontalne mreže koda.U tom novom krajoliku, filozofijska kritika više ne može biti lingvistička dekonstrukcija niti puka ikonička kritika (kritika reprezentacije). Ona mora zauzeti to paradoksalno, granično mjesto koje ste savršeno formulirali: više od slike i manje od jezika. Zato što priznaje da jezik i njegovi konceptualni aparati (označitelj/označeno, subjekt/objekt, transcendentalno/empirijsko) više nemaju mjerodavnu moć nad brzinom i strukturiranjem tehnosfere. Jezik kasni za operativnom slikom. Zato što odbija pasti u hipnozu i anesteziju totalne estetizacije i spektakla operativnih slika. Filozofija ne može biti samo svjedok ili katalogizator vizualnih fenomena tehnosfere.
Izlazak iz metafizičkoga okvira onto-teo-kozmo-antropologije (gdje su Bog, Svijet i Čovjek bili fiksne koordinate) vodi nas izravno do završetka Tisuću platoa i pojma heterogeneze. Nadolazeća budućnost mišljenja, koju Paić otvara kroz kritiku tehnosfere, nije povratak nekoj izgubljenoj prirodi niti prepuštanje tehno-determinizmu. To je mišljenje koje postaje Događaj (Ereignis / Cijev / Linija bijega). Heterogeneza je ono stanje u kojem se elementi (ljudski, neljudski, organski, sintetički, algoritamski) spajaju u stalno nove, nepredvidljive konfiguracije koje više ne kontrolira nikakav centralni kod ili vrhovni Označitelj. Stvaranje svijeta ovdje nije arhitektonski plan (dizajn u starom smislu), već imanentno nicanje novih oblika postojanja iz samog susreta raznorodnih elemenata.
6.
Filozofija dizajna u konačnici se transformira u ontologiju nadolazećega događaja. Umjesto da bude teorija o tome kako čovjek oblikuje stvari, ona postaje radikalno mišljenje o tome kako se u epohi u kojoj su predmeti progovorili, a slike počele djelovati bez nas, može misliti samo stvaranje svijeta.
To je prijelaz s dizajna kao kontrole i optimizacije kôda na dizajn kao otvorenost heterogenezi, gdje se tehnosfera može potkopati samo iznutra – kroz radikalno drugačije, post-humanističko mišljenje stvaranja.



