Copyright ©2026 Žarko Paić

Umjetnost u stanju praznine, razlike i događaja

Dokumentacija-dispozitiv-djelovanje

October 16, 2026
Umjetnost u stanju praznine, razlike i događaja
Marina Abramović - The Artist is Present

1.

U knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) pokazujem da je problem dokumentacije djela-događaja suvremene umjetnosti postao više od arhiva, gotovo sam umjetnički događaj. Time se otvara ključni problem suvremene estetike: dokumentacija umjetničkog djela-događaja (poput performansa, akcije ili konceptualne umjetnosti) prestala je biti puki arhivski zapis i postala je primarni umjetnički događaj. U suvremenoj vizualnoj kulturi, gdje izvorni događaj često traje samo nekoliko trenutaka i dostupan je malome broju ljudi, dokumentacija (fotografija, video, digitalni zapis) preuzima ulogu samoga djela. Moje analize odnose se primarno na pitanje kako tehnologija i novi mediji mijenjaju tzv. ontologiju umjetnosti.Ova se teza može raščlaniti na nekoliko ključnih dimenzija:

Gubitak izvornika (aura u digitalno doba) ꟷ Za razliku od tradicionalne umjetnosti (poput slikarstva) gdje postoji fizički objekt, u suvremenoj umjetnosti “događaja” dokumentacija je jedino što preostaje. Umjesto da dokumentira stvarnost, tehnološka slika stvara novu stvarnost djela.

Arhiv kao kôd, a ne skladište ꟷ Arhiv više nije pasivno mjesto čuvanja povijesti. On aktivno konstruira značenje. Ono što nije dokumentirano, u kontekstu suvremene umjetnosti zapravo i ne postoji.

Koncept “slike bez svijeta” ꟷ Naslov sugerira stanje u kojem se slika više ne referira na izvanjski, realni svijet (niti na izvorni događaj u njegovoj punoj prisutnosti), već se slika referira na drugu sliku, funkcionirajući unutar autonomnoga tehnosferskoga sustava. Time se pokazuje da u kiber-estetici i digitalnome dobu granica između “stvarnoga događaja” i “njegove reprezentacije” potpuno nestaje. Dokumentacija ne prati događaj – ona ga utemeljuje.

Usporedni pregled ključnih koncepata

TeoretičarKljučni pojamStatus dokumentacije / reprodukcijeSudbina umjetničkoga djela
Walter Benjamin (1930-e)Gubitak aureReprodukcija uništava jedinstvenost izvornika (ovdje i sada).Umjetnost gubi ritualnu vrijednost i dobiva političku/izložbenu funkciju.
Boris Groys (2000-te)Arhivska instalacijaDokumentacija unosi svjetovni, prolazni događaj u vječni prostor muzeja.Umjetnost postaje biopolitički arhiv; dokumentacija je transformirana u umjetnost.
Žarko Paić (2010-e / 2020-e)Slika bez svijetaDokumentacija je vizualni kôd koji više ne referira na događaj, već stvara novu stvarnost.Umjetnost nestaje u tehnosferi; dokumentacija jest primarni umjetnički događaj.

Ključne točke konvergencije i razilaženja

1. Od “aure” do “tehnosfere”

Walter Benjamin je u svojem kultnom eseju Umjetničko djelo u doba svoje tehničke reproduktivnosti tvrdio da masovna reprodukcija (fotografija, film) uništava “auru” umjetnine — njezinu neponovljivu prisutnost u vremenu i prostoru. Dok Benjamin žali za gubitkom aure izvornika (ili u tome vidi revolucionarni potencijal), u Slici bez svijeta iskazujem da u suvremenoj umjetnosti događaja izvornik više uopće ne postoji izvan svoje tehnološke posredovanosti. Tehnosfera ne reproducira djelo; ona ga rađa.

2. Groys i moje refleksije: Dokumentacija kao umjetnost

Boris Groys u svojim esejima (poput Art Power) postavlja ključnu tezu za razumijevanje performansa: budući da je performans po definiciji privremen i neuhvatljiv, njegova dokumentacija u muzeju funkcionira kao “dokaz” da se umjetnički život uopće dogodio. Groys tvrdi da samim time što kustos ili umjetnik postavi dokumentaciju (video, bilješke, fotografije) u prostor galerije, ta dokumentacija postaje umjetnička instalacija. I Groysova kao i moja istraživanja smatraju arhiv aktivnim, kreativnim prostorom, a ne pasivnim skladištem.No, Groys i nadalje zadržava vezu s “kolekcijom” i institucijom muzeja/galerije. Mislim da ipak treba krenuti radikalnije i stoga dokumentacija u kiber-prostoru i digitalnome dobu postaje autonomni vizualni događaj koji više ne treba muzej da bi bio verificiran; on živi unutar vlastitoga koda “slike bez svijeta”.

3. Problem referencijalnosti (Što slika zapravo pokazuje?)

Za Benjamina, fotografija još uvijek dokumentira komad stvarnosti (npr. lice čovjeka, zgradu). Za Groysa, dokumentacija performansa referira se na stvarni životni čin umjetnika koji se zbio u prošlosti.Mislim ipak da u suvremenome stanju hipermedijalnosti slika gubi referenciju na “svijet”. Dokumentacija performansa na ekranu ne govori nam o tome “što se stvarno dogodilo”, već funkcionira kao samostalni estetski kodirani objekt. Gledatelj ne konzumira događaj, već kodirani zapis događaja.Za dublje razumijevanje suvremene teorije medija i umjetnosti, spoj Groysova koncepta biopolitičkoga arhiva i konkretnih performansa Tomislava Gotovca ili Marine Abramović savršeno osvjetljava kako dokumentacija preuzima ulogu samoga života i umjetnosti.Boris Groys, naime, tvrdi da je tradicionalna umjetnost proizvodila trajne estetske predmete (slike, skulpture), dok suvremena umjetnost dokumentacije izlaže sam život u obliku projekta ili procesa. Budući da se život i performativni činovi ne mogu izravno unijeti u muzej, oni se moraju dokumentirati. (v. https://mitpress.mit.edu/9780262518680/art-power/ )

Groys naglašava paradoks – arhiviranje se povijesno smatralo procesom “umrtvljivanja” (pretvaranja živoga iskustva u prašnjavi dokument). U suvremenoj umjetnosti, dokumentacija unosi “živi rad” i politički čin umjetnika u prostor umjetnosti, dajući mu vječni život. Umjetnik danas ne proizvodi umjetninu, već dokumentira vlastito tijelo, svoje vrijeme i svoje postojanje (svoj bios). Groys stoga povlači izravnu paralelu s današnjim društvenim mrežama: selfiji, videoblogovi i digitalni otisci na Instagramu ili TikToku zapravo su masovni oblici umjetničke dokumentacije u kojima svaki pojedinac dizajnira i arhivira vlastito jastvo. Život postaje umjetnički projekt koji postoji samo ako je dokumentiran.vlastito jastvo. Život postaje umjetnički projekt koji postoji samo ako je dokumentiran.

2.

Kako Benjaminove, Groysove i moje teze funkcioniraju u stvarnosti, najbolje se vidi na radikalnim primjerima domaće i svjetske performativne scene.

Tomislav Gotovac: Zagreb, volim te! (1981.)

U ovom znamenitome performansu, Gotovac je gol hodao Ilicom, lijegao na asfalt i ljubio ga, dok ga na kraju nije privela policija.

Benjamin (aura) ꟷ Izvorni događaj imao je snažnu političku i ritualnu auru za šačicu prolaznika koji su se tog petka zatekli na Trgu bana Jelačića. Ta je aura neponovljiva.

Groys (arhivska instalacija) ꟷ Danas nitko ne može konzumirati taj performans uživo. Ono što susrećemo u muzejima (poput MSU-a u Zagrebu) jesu crno-bijele fotografije Ivana Posavca. Te fotografije, uokvirene na zidu, više nisu “dokazni materijal” za policiju, već autonomna umjetnička instalacija. Dokumentacija je postala umjetnost.

Paić (slika bez svijeta) ꟷ Za generacije rođene nakon 1981., Gotovčev performans ne postoji kao “stvarnost u Ilici”, već isključivo kao ikonički vizualni kôd. Mi ne gledamo Gotovca, mi konzumiramo sliku o Gotovcu koja kruži medijskim prostorom i stvara vlastito značenje neovisno o izvornome povijesnome trenutku.

Marina Abramović: The Artist is Present (2010.)

Marina Abramović je tri mjeseca sjedila u MoMA-i u New Yorku, nepomično gledajući u oči posjetitelje koji su sjeli nasuprot nje.

Groys (biopolitika) ꟷ Ovaj performans je čista biopolitika. Umjetnica nije ponudila nikakav objekt, već svoje fizičko tijelo, svoju izdržljivost, glad, žeđ i vrijeme. Dokumentacija ovog procesa (tisuće fotografija lica posjetitelja koji plaču) pretvorena je u golemu digitalnu bazu podataka – arhiv ljudskih emocija.

Paić (tehnosfera) ꟷ Performans je bio prenošen uživo putem live streama. Milijuni ljudi diljem svijeta gledali su Marinu Abramović na ekranima. Za njih, “umjetnički događaj” nije bio u New Yorku, nego na njihovom monitoru. Ekran je postao primarno mjesto događaja, a digitalni zapis je potpuno progutao fizičku prisutnost u muzeju.

Dok Groys objašnjava zašto imamo potrebu dokumentirati život (kako bismo od njega napravili politički i estetski projekt unutar institucija), u Slici bez svijeta dijagnosticiram kamo nas je to dovelo – do točke u kojoj tehnologija toliko savršeno posreduje i kodira tu dokumentaciju da nam stvarni umjetnik i stvarni događaj više uopće nisu potrebni. Slika je progutala svijet, a arhiv je progutao umjetnost.

3.

No, u mojoj knjizi Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost (Litteris, Zagreb, 2014. https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/filozofija/treca-zemlja ) te u knjizi White Holes and the Visualization of the Body (Palgrave Macmillan, Cham, 2019.) još je radikalnije stajalište koje sam iznio u studiji „Događaj i razlika: performativno-konceptualni obrat suvremene umjetnosti“ baveći se trijadom instalacije-performativnosti-konceptualizma. Teza glasi da je sama tehnosfera učinila problem dokumentacije događaja, koji određuje ono “živo” naspram “umjetnoga” (bios vs. téhne), zastarjelim pojmom. Umjesto “dokumentiranja” koje uvijek pretpostavlja čin skladištenja informacija o onome što pripada “prošlosti”, na djelu je dvoznačan proces: (1) muzealiziranja događaja i (2) historiziranja povijesnoga pamćenja. Time se frojdovski pojam nesvjesnoga kojim određujemo pojam sjećanja potiskuje u pozadinu. Pamćenje označava tehnološku strukturu ili dispozitiv suspregnuća ljudske svijesti u vremenu kao kaosu koje postaje “objektivirano” zato što više “čovjek” ne izvodi ovaj postupak, već kognitivni stroj. Na taj način i sam pojam suvremene umjetnosti zadobiva drukčije značenje i postaje trijada: (1) života (bios), (2) tehnosfere (téhne) i (3) tvorbe nove sinestetičke osjetilnosti (poiesis). (v. https://pub.apuri.com.hr/dispozitiv/article/view/14 )

Problem dokumentacije više nije u tome kako spasiti živi događaj od zaborava, jer je sama tehnosfera dokinula opoziciju između živog (bios) i umjetnoga/tehnološkoga (téhne). Evo kako se ova radikalna teza o tehnološkome pamćenju i novoj trijadi suvremene umjetnosti može raščlaniti na njezine konstitutivne elemente. Klasični pojam dokumentacije uvijek nužno pretpostavlja linearno vrijeme: prvo se dogodi nešto “živo” u sadašnjosti, a zatim se to naknadno “skladišti” kao informacija za budućnost. No, ja tvrdim da je taj koncept zastario jer kognitivni stroj ne dokumentira prošlost, već strukturira dvoznačan proces u realnom vremenu.

Muzealizacija događaja ꟷ Događaj se ne arhivira nakon što je završio; on je već u trenutku svojeg nastanka dizajniran, kodiran i formatiran za tehnosferu. Događaj se rađa kao muzejski/medijski artefakt.

Historizacija povijesnoga pamćenja ꟷ Tehnosfera unaprijed određuje što će i kako biti zapamćeno. Povijest se više ne piše retrospektivno; nju u hodu generira tehnološki aparat. Tradicionalno (od psihoanalize nadalje), ljudsko sjećanje i pamćenje neraskidivo su vezani uz individualno ili kolektivno nesvjesno – uz potiskivanje, zaborav, traumu i subjektivnu preradu prošlosti. Tome usuprot, tvrdim da pamćenje gubi taj duboko ljudski, psihološki karakter. Ono postaje eksternalizirana tehnološka struktura (dispozitiv). Ljudska svijest se u vremenu suočava s kaosom, no kognitivni stroj taj kaos pretvara u “objektiviranu” strukturu. Stroj pamti umjesto čovjeka, eliminirajući ljudsku pogrešku, ali i ljudsku emociju zaborava. Pamćenje više nije čin ljudskoga subjekta, već operacija algoritma.Zbog ovog tehnološkoga obrata (v. https://www.barnesandnoble.com/w/the-technoscientific-turn-of-philosophy-zarko-paic/1149436615 ) pojam suvremene umjetnosti gubi svoje stare definicije (koje su se vrtjele oko pukog estetskoga objekta ili koncepta) i konstituira se kroz novu ontologijsku trijadu:

[ BIOS ] (Život / Tijelo)

/\

/ \

/ \

/______\

[ TÉHNE ] [ POIESIS ]

(Tehnosfera) (Nova sinestetička osjetilnost)

  1. Bios (život) ꟷ Više ne postoji kao “čista priroda” ili autentično postojanje izvan tehnologije. Tijelo umjetnika i publike postaje biološki supstrat unutar tehnološkoga sklopa (kako to analiziram u White Holes).
  2. Téhne (tehnosfera) ꟷ Umjetno okruženje, mreža i kognitivni strojevi koji više nisu puki “alati” umjetnika, već autonomni akteri koji uvjetuju i strukturiraju sam događaj.
  3. Poiesis (Tvorba nove sinestetičke osjetilnosti) ꟷ Umjetnost se više ne bavi proizvodnjom predmeta za gledanje (vizualnost), već stvaranjem potpuno novog osjetilnoga aparata. To je sinestezija u kojoj se računalni kôd, tjelesni afekt, zvuk, slika i podatak stapaju u jedno novo, hibridno iskustvo. Umjetnost je ovdje poiesis u izvornome smislu – samonastajanje novog načina na koji uopće možemo osjećati svijet.

U ovom radikalnome shvaćanju biti stvari, instalacija, performativnost i konceptualizam stapaju se u kibernetički sklop. Suvremena umjetnost više nije prostor u kojem se kritizira ili zrcali stvarnost. Ona je postala laboratorij tehnosfere u kojem se ispituju granice post-humanoga stanja – točka u kojoj stroj preuzima pamćenje, a čovjeku preostaje da kroz poiesis pokuša navigirati tom novom, radikalno drukčijom osjetilnošću.

4.

Kada u studiji Događaj i razlika (v. https://zarkopaic.net/blog-post/dogadaj-i-razlika/) redefiniram trijadu suvremene umjetnosti (instalacija – performativnost – konceptualizam) u trijadu Bios – Téhne – Poiesis, time najavljujem nastanak posthumanoga osjetilnoga aparata. Umjetnost više ne interpretira svijet niti ga dokumentira; ona proizvodi posve novu arhitekturu ljudskoga iskustva. Tradicionalna estetika bila je strogo podijeljena prema osjetilima (vizualna umjetnost za oči, glazba za uši). Čak je i rani kognitivni zaokret u konceptualnoj umjetnosti primarno ciljao na razum. Ovdje pokazujem da kognitivni stroj tehnosfere sve te razine sažima u jedinstveno, hibridno stanje koje radikalno transformira čovjeka:

U kognitivnome stroju tehnosfere, podatak (data) je univerzalan kôd. Zvuk se može pretvoriti u sliku, tjelesni impuls (poput otkucaja srca ili moždanih valova u biotehnološkome performansu) u trodimenzionalnu digitalnu instalaciju, a vizualni kôd u afekt. Poiesis više nije čin umjetnika koji slika ili izvodi performans, već je to algoritamsko pretapanje medija. Čovjek unutar tog sustava više ne “gleda” umjetničko djelo – on je njime osjetilno uronjen (imersija).

U knjizi White Holes and the Visualization of the Body (v. https://www.ebay.com/p/8038674645) bavim se vizualizacijom tijela u suvremenoj epohi. Tijelo umjetnika (ili promatrača) prestaje biti organsko uporište autentičnosti. Ono postaje prozirno, mapirano, mjerljivo i pretvoreno u “informacijski sklop”. Tradicionalni performans slavio je fizičku prisutnost i bol (npr. rana Marina Abramović). Suvremeni poiesis (kroz kiborgizaciju, VR, AR i AI generirane prostore) tretira tijelo kao sučelje (interface). Osjetilnost se seli s biološke kože na tehnološki zaslon ili neuronsku mrežu. Sjećanje i vremenski kontinuitet više nisu ljudski zadatak. Budući da kognitivni stroj upravlja vremenom i pretvara kaos u objektiviranu strukturu, ljudska svijest biva “suspregnuta“. Čovjek unutar poiesisa doživljava neku vrstu tehnološkoga transa – njegova percepcija vremena je sinkronizirana s brzinom procesora, a ne s biološkim ritmom.

Za vizualizaciju ovog složenog filozofskog sklopa u kojem se križa ona trijada, možemo mapirati kako tradicionalne umjetničke prakse mutiraju u posthumanu osjetilnost pod pritiskom kognitivnoga stroja. (Ovaj je dijagram dolje učinila AI)

Kada se ova tri elementa spoje, značenje suvremene umjetnosti doživljava radikalan lom:

Kraj reprezentacije ꟷ Umjetnost više ništa ne “prikazuje” (nema mimezisa). Ona izravno proizvodi mutaciju ljudske osjetilnosti.

Estetika bez čovjeka? ꟷ Ako kognitivni stroj izvodi operacije pamćenja i historizacije, a téhne uvjetuje bios, tada je poiesis zapravo autonomna estetska proizvodnja same tehnosfere. Umjetnost postaje način na koji tehnosfera samu sebe organizira i čini vidljivom, dok čovjek u njoj sudjeluje kao biološki supstrat. Osjećaji koji se rađaju u ovom sklopu više nisu klasične ljudske emocije (tuga, radost, katarza), već tehnološki afekti: tjeskoba pred algoritmom, fascinacija beskonačnim procesiranjem podataka i osjećaj dezorijentiranosti u vremenu koje je stroj već unaprijed muzealizirao. Ovim konceptom nalazimo se na pragu kiber-estetike u kojoj je umjetnost postala ultimativni aparat za rekonfiguraciju onoga što uopće znači biti ljudsko, osjetilno biće. kiber-estetike u kojoj je umjetnost postala ultimativni aparat za rekonfiguraciju onoga što uopće znači biti ljudsko, osjetilno biće.

5.

S Michelom Foucaultom i Giorgiom Agambenom kroz pojam dispozitiva (tehnološkoga i političkoga) razotkrivam ključnu dimenziju: nova sinestetička osjetilnost nije samo estetski fenomen, već ultimativni oblik kontrole u posthumanome dobu. Kada u Slici bez svijeta govorim o tehnosferi kao dispozitivu koji suspreže ljudsku svijest, radikaliziram zapravo francusku i talijansku teoriju moći, premještajući je iz područja institucija u područje kognitivnih strojeva. Uostalom, osim Simondona i Deleuzea nitko iz ove „tradicije“ mišljenja suvremenosti nije dospio do autopoietičke biti tehnosfere i to je naprosto činjenica koju treba jasno iznijeti. (v. https://naklada-breza.hr/filozofija/nemezis/ )

Da bismo razumjeli ovaj radikalni rez, moramo pratiti kako se pojam dispozitiva transformirao kroz tri ključna koraka:

[ FOUCAULT ] Dispozitiv moći/znanja ──> Discipliniranje tijela (škole, zatvori, bolnice)

│

▼

[ AGAMBEN ] Dispozitiv desubjektivacije ──> Odvajanje čovjeka od vlastitoga govora (mobiteli, mediji)

│

▼

[ PAIĆ ] Tehnološki dispozitiv ──> Kognitivni stroj preuzima pamćenje, vrijeme i osjetilnost (tehnosfera)

1. Michel Foucault: Arhiv i disciplinski dispozitiv

Za Foucaulta, dispozitiv (dispositif) je heterogeni sklop koji obuhvaća diskurse, institucije, zakone i znanstvene tvrdnje s ciljem upravljanja ljudskim tijelima i populacijom (biopolitika). Foucault također definira arhiv ne kao skladište knjiga, već kao sustav koji određuje što se u nekoj epohi uopće može reći i misliti. Dok je kod Foucaulta arhiv još uvijek vezan uz ljudske institucije (zatvor, ludnica, država) i povijesne diskurse, ja tvrdim da sama tehnosfera postaje globalni, autonomni arhiv. Kognitivni stroj više ne disciplinira tijelo izvana; on ga integrira u mrežu.

2. Giorgio Agamben: Dispozitiv desubjektivacije

Agamben proširuje Foucaulta i tvrdi da je danas dispozitiv bilo što što ima sposobnost zahvatiti, usmjeriti i modelirati ponašanje i mišljenje živih bića (od jezika i filozofije do pametnih telefona i cigareta). Za Agambena, moderni tehnološki dispozitivi ne stvaraju nove subjekte, već provode desubjektivaciju – oni otuđuju čovjeka od njega samoga, ostavljajući ga bez vlastitog glasa. Korak dalje od Agambenovog tehnopesimizma znači ovo. Tehnosfera nije puki alat koji nam “oduzima” autentičnost. Ona stvara novu ontologijsku stvarnost. Čovjek u njoj nije samo “desubjektiviran” (izgubljen), već je rekonfiguriran unutar trijade Bios – Téhne – Poiesis. Stroj ne oduzima čovjeku pamćenje; stroj postaje njegovo pamćenje.

Politička dimenzija nove osjetilnosti (Poiesis)

Kada kognitivni stroj preuzme ulogu historizacije povijesnoga pamćenja i muzealizacije događaja, politička moć doživljava radikalnu mutaciju. Moć više ne vlada putem zabrana ili ideologije. Ona vlada putem dizajniranja osjetilnoga iskustva. Ako kognitivni stroj unaprijed strukturira kaos vremena i nudi nam gotove, kodirane slike (sinestetičku osjetilnost), tada je svaka mogućnost političkoga otpora unutar tog sustava neutralizirana u startu. Događaj je muzealiziran prije nego što se uopće uspio pretvoriti u revoluciju. Foucaultova biopolitika (briga države za biološki život populacije) pod utjecajem tehnosfere postaje kibernetička. U studiji Događaj i razlika, pokazao sam da se moć danas ne bavi upravljanjem fizičkim tijelima u prostoru, već upravljanjem afektima i neuronskim mrežama. Tijelo obuhvaćeno u White Holes postaje prozirni podatak u bazi kapitala kognitivnih strojeva.

Pitanje koje se nakon ove sinteze nameće glasi: Ako je tehnosfera totalni dispozitiv koji je progutao i sam pojam umjetnosti, ima li u njoj mjesta za istinsku razliku (Događaj)?

Suvremena umjetnost instalacije, performansa i konceptualizma uglavnom sudjeluje u tom dvoznačnome procesu muzealizacije. Međutim, upravo kroz poiesis – kroz radikalno osvještavanje tog novog posthumanoga sklopa – umjetnost može postati mjesto gdje se kognitivni stroj “kvari”, gdje se njegova prozirnost i algoritamska logika dovode do apsurda, otvarajući procijep za nepredvidivi, istinski estetski događaj. Svoje teze o kojima ovdje govorimo izveo sam kroz niz tekstova o transmedijalnosti suvremene umjetnosti u radovima Dalibora Martinisa koji su paradigmatski za ono što sam teorijski pokazujem: posthumano stanje-tehnosfera-kraj čovjeka-digitalni zaborav-narcizam novih medija-pitanje o ponavljanju vremena kao simulakruma-nestanak razlike između života i umjetnosti kroz proces “dokumentiranja” ljudskoga zaborava (demencije i Alzheimera).

.Martinisov rad je filozofija u praksi – on je živi laboratorij u kojem se odvija mutacija iz humanoga u posthumano stanje.Njegovi radovi, napose oni koji tretiraju problem digitalnoga zaborava (poput projekata vezanih uz arhive pamćenja, simulakrume i susrete umjetnika sa samim sobom iz prošlosti), savršeno utjelovljuju sve aspekte radikalne teorije tehnosfere.

6.

Nestanak razlike između života i umjetnosti kroz “dokumentiranje zaborava”

U klasičnom humanističkome ključu, umjetnost je trebala nadvladati smrt i zaborav (spomenik trajniji od mjedi). Kod Martinisa događa se obrat: dokumentacija postaje aparat za registriranje nemogućnosti ljudskoga pamćenja. Kada se umjetnost bavi demencijom, bios (biološki život) se doslovno raspada u vremenu. Ljudski mozak zaboravlja, gubi kontinuitet i identitet. U tom procijepu, jedino što održava privid kontinuitet jest tehnološki dispozitiv (videozapis, digitalni arhiv, kôd). Život i umjetnost se stapaju jer se umjetnost pretvara u izvanjsku protezu ljudskoga mozga. Dokumentacija ne bilježi ono što se dogodilo, već dokumentira sam proces nestajanja i zaborava.

Narcizam novih medija i ponavljanje vremena kao simulakruma

Jedan od temeljnih Martinisovih radova koji anticipira ovu tezu jest već onaj glasoviti DM Talks to DM (gdje Dalibor Martinis iz 2010. razgovara s Daliborom Martinisom iz 1978.). Ovaj razgovor nije susret dvaju ljudskih bića, niti je to puko sjećanje. To je tehnološki simulakrum u kojem kognitivni stroj omogućuje kolaps linearnoga vremena. Prošlost i sadašnjost sinkronizirane su u vječnoj medijskoj sadašnjosti (kiber-vrijeme). To je čisti narcizam novih medija – slika se ne referira na svijet, nego slika iz 2010. gleda sliku iz 1978. Medij se zrcali u samome sebi. Čovjek (autor) ovdje je samo posrednik, biološki supstrat koji omogućuje stroju da (ras)petlja vrijeme.

Posthumano stanje i digitalni zaborav (Kraj čovjeka)

Kroz Martinisove radove pokazujem da nas digitalno doba ne vodi prema sveznanju, već prema radikalnom digitalnome zaboravu. Kognitivni stroj pamti sve, što znači da ljudsko pamćenje postaje suvišno. Kada stroj preuzme funkciju pamćenja, nastupa “kraj čovjeka” kakvog je poznavala prosvjetiteljska humanistička tradicija. Čovjek više nije subjekt povijesti koji se sjeća; on postaje objekt kognitivne tehnosfere. Martinis stoga ne ostaje unutar jednog medija (videa ili performansa) – on je transmedijalan. Njegovi radovi migriraju s analognoga videa na digitalni signal, s performansa uživo na televizijski prijenos, s biološkoga tijela na algoritamski kôd. Ta transmedijalnost je upravo ono što definiram kao tvorbu nove sinestetičke osjetilnosti (poiesis):

Percepcija gledatelja pritom više nije estetska (promatranje ljepote), nego egzistencijalno-kibernetička. Suočeni s Martinisovim ekranima, mi ne gledamo umjetnost – mi gledamo vlastitu sudbinu u tehnosferi. Gledamo kako kognitivni stroj historizira naše pamćenje i pretvara naš biološki zaborav (demenciju) u savršeno arhiviran, hladan digitalni kôd. Kroz Martinisove radove, dokazujem svoju ključnu tezu: problem dokumentacije je zastario jer je tehnosfera već pobijedila – naš život (bios) i naše propadanje postali su tek sirovina za proizvodnju slika bez svijeta.

Time pokazujem isto tako da je ono etičko-političko u aktivizmu repolitizacije suvremene umjetnosti, doduše trendovski vladajući koncept sraza s apsolutnom moći info-kognitivnoga neoliberalnoga kapitalizma i političkih hibrida autokratskih režima post-totalitarizma danas, na kraju svojih mogućnosti tzv. promjene svijeta. Stoga je ovaj meta-referencijalni vakuum u kojem ne postoji više “prazan prostor moći”, već samo totalni simulakrum tehnosfere u svim aspektima života, najteže pitanje održivosti smisla suvremene umjetnosti koja mora prijeći onkraj granica jezika-slike-tijela da bi dospjela do svoje “biti” koja leži izvan pojma “umjetnosti” i ne svodi se niti na život, niti na tehnologiku, a niti na sinestetičku osjetilnost.

Sve te prakse, iako se nominalno bore protiv apsolutne moći neoliberalnoga kapitalizma ili post-totalitarnih autokratskih režima, zapravo su unaprijed poražene i kooptirane od strane samog sustava.

7.

U klasičnoj modernoj teoriji politike (poput one Claudea Leforta), demokracija pretpostavlja postojanje “praznoga prostora moći” – mjesta koje nitko ne može trajno zaposjesti, što omogućuje subverziju, prosvjed i promjenu. No, u današnjoj tehnosferi prazan prostor moći više ne postoji. Moć je postala fluidna, sveprisutna, algoritamska i kognitivna. Ona nije locirana u jednoj instituciji ili vladaru, već prožima svaki aspekt života, od naših neuronskih mreža do digitalnih platformi.

Kada suvremeni umjetnik pokušava napraviti “aktivistički” ili “angažirani” rad (bilo da kritizira ekocid, nadzorni kapitalizam ili autokraciju), tehnosfera taj čin istoga trena muzealizira, pretvara u trend, kapitalizira i estetički neutralizira. Aktivizam postaje tek još jedan kulturni proizvod na globalnome tržištu umjetnosti. Umjetnost koja misli da “mijenja svijet” zapravo samo ustrojava paradoksalni pogon simulakruma.

Postavlja se odlučujuće pitanje: Ako umjetnost više ne može reprezentirati svijet, ako ne može dokumentirati prošlost i ako ne može politički promijeniti sadašnjost – što od nje uopće preostaje? Održivost smisla suvremene umjetnosti nalazi se na njezinoj apsolutnoj granici. Umjetnost se našla u slijepoj ulici. Da bi uopće opstala kao autentično ljudsko ili post-humano nagnuće, ona mora izvesti radikalan prijelaz onkraj.

Istinska bit umjetnosti danas leži izvan same institucije i pojma “umjetnosti”, ali se – što je ključno – ne svodi niti na jedan od tri elementa njegove prethodne ontologijske trijade. Ona nadilazi:

  1. Život (bios) ꟷJer goli biološki život sam po sebi nije dovoljan; on je već prozirni podatak u White Holes.
  2. Tehnologiku (téhne) ꟷ Jer čisto prepuštanje algoritamskoj logici stroja vodi u potpunu dehumanizaciju i tehno-totalitarizam.
  3. Sinestetičku osjetilnost (poiesis) ꟷ Jer čak i hibridni osjetilni afekti na ekranima mogu postati samo profinjeni oblici zabave u kiber-prostoru.

Što je onda ta “bit” onkraj jezika, slike i tijela?

Ta bit je praznina, razlika ili čisti Događaj u svojoj nesvodivosti. To je točka radikalne transcendencije ili ontologijskoga ekscesa. To je trenutak u kojem se umjetnost odriče svoje potrebe da bude slika, da bude jezik (diskurs) i da bude tijelo (performans), te postaje čisto svjedočanstvo o bezdanu između čovjeka i stroja.

To je umjetnost koja ne nudi rješenja, ne prosvjeduje na ulicama i ne proizvodi lijepe digitalne vizualizacije. Ona funkcionira kao “crna rupa” (ili white hole) u tkivu tehnosfere – mjesto na kojem se tehnološka logika lomi, gdje algoritam nailazi na svoju vlastitu nemogućnost i gdje se ponovno, u bljesku, otvara pitanje o slobodi i biti bitka.

Umjetnost dospijeva do svojeg smisla tek kada prestane biti “umjetnost” i postane radikalno ontologijsko pitanje o egzistencijalnome udesu čovjeka na kraju svojih povijesno iscrpljenih mogućnosti izvan službe božanskome, političkome, znanstvenome i tehnološkome, izvan svih već odigranih „meta-igara“ koje su postale zastarjele i besmislene u svojim renovacijama i restauracijama Ničega. Umjetnost je posljednje pitanje o smislu onoga što proizlazi iz nadolazeće budućnosti koja je već tu, u stanju duboke praznine, razlike i događaja.

Martinis vs Martinis
Martinis vs Martinis
Boris Groys
Boris Groys
Walter Benjamin
Walter Benjamin
Slika Bez Svijeta Paić
Slika Bez Svijeta Paić

Recent Posts

Dizajn kao otvorenost heterogeneze

Dizajn kao otvorenost heterogeneze

1. U petome svesku Tehnosfere pod naslovom Dizajn kao mišljenje: Autonomni objekti i njihove preobrazbe (v. https://zarkopaic.net/books/tehnosfera-v/) postavljam radikalnu tezu: suvremeni dizajn i sveprisutna estetizacija svijeta nisu puki ukras ili vizualno oblikovanje okoline, već izravan dokaz dovršenja zapadnoeuropske metafizike koja se realizirala u obliku kibernetike Tradicionalna metafizika nastojala je strukturirati i kontrolirati svijet iz jednog središta (Boga, Subjekta, Uma). Kada se ta težnja pretvori u matematičko-algoritamske operacije, ona postaje kibernetika. A Kibernetika više ne pita "što" nešto jest (bit), nego "kako" funkcionira. Njezin se pogon temelji na trijadi računanja, planiranja i konstrukcije. Ovaj planetarni, autopoetički kibernetički sustav postaje naša nova ontologijska zbilja. U njoj se gubi razlika između prirode i kulture, živoga i neživoga, virtualnoga i stvarnoga. Kada kibernetika prožme cjelokupnu zbilju, dizajn doživljava radikalni ontologijski obrat. On prestaje biti puka estetska autonomija odvojena od funkcije proizvoda (stari spor oko forme i funkcije). U tehnosferi, dizajnirati znači konstruirati funkcionalne objekte koji sami sebe reproduciraju i kruže u sustavu informacija. Tradicionalna umjetnost i estetika počivale su na ideji mimesisa – oponašanja prirode ili reprezentacije zbilje. U kibernetičkome dobu nema se što oponašati jer se zbilja proizvodi sintetički. Dizajn postaje vrhovna operativna metoda tehnosfere. Sve oko nas – od genetski modificirane hrane, preko pametnih gradova, algoritama društvenih mreža, pa sve do plastičnih operacija i digitalne mode – mora biti dizajnirano kako bi uopće moglo ući u kibernetički sustav razmjene informacija. 2. U trenutku kada informacija postane primarna supstancija svijeta, ona treba formu kroz koju će postati operativna. Ta forma je vizualizacija i estetizacija. Više nije važno duboko metafizičko značenje nekog bića, već njegov intenzitet i privlačnost na ekranu ili u sučelju. Fizika i matematika izračunavaju kod, a dizajn mu daje "tijelo".Nešto u tehnosferi postaje stvarno tek onda kada je estetizirano i dizajnirano za pogled kibernetičkog koda. Ako proces ili podatak nije vizualiziran u obliku spektakla, on za sustav ne postoji.Estetizacija je zapravo proces preobrazbe cjelokupnog svijeta u objekte kojima se može manipulirati, upravljati i raspolagati. Ljepota u tradicionalnom smislu zamijenjena je dizajnom performansi, optimizacije i sučelja. Dizajniranje i estetiziranje svijeta predstavljaju finalni estetski poredak kibernetike. Metafizika je tražila savršeni red i ustrojstvo svijeta u mislima; kibernetika je taj red ostvarila kroz kod i algoritme, a dizajn je tom algoritamskom životu dao njegov konačni, zavodljivi vizualni oblik. Čitav naš okoliš postaje totalno dizajnirani simulakrum u kojem se bitak pretvorio u informaciju, a sloboda u savršeno programiranu estetsku funkciju. U tehnosferi, ljudsko tijelo gubi svoj status "prirodne datosti" i postaje primarni objekt dizajna. Stoga pokazujem da u kibernetičkome dobu tijelo više nije biološka supstancija, već tehno-tijelo (kiborški konstrukt) podložno stalnim preobrazbama, optimizaciji i estetskome kodiranju. Kroz estetsku kirurgiju, fitness kulturu, ali i genetski inženjering, tijelo se dizajnira jednako kao i industrijski proizvod. Ono mora zadovoljiti kriterije performanse, dugovječnosti i vizualne besprijekornosti koje nameće sustav. Moda u tehnosferi prestaje biti materijalni predmet koji štiti ili ukrašava fizičko tijelo. Digitalna moda (odjeća za avatare u metaverzumu, CGI filtri na društvenim mrežama) predstavlja odjeću bez tkanine za tijela bez organa. Moda postaje čisti vizualni kod koji kruži mrežama. Ona ne skriva niti otkriva tijelo, već ga u potpunosti zamjenjuje. To je estetika umjetnoga života gdje softver diktira oblike privlačnosti i identiteta, pretvarajući ljudsku prisutnost u podatkovni konstrukt. Time se redefinira što točno znači "predmet" ili "objekt" u suvremenome svijetu, oslanjajući se na autore koji su navijestili kraj tradicionalnog shvaćanja stvari. Flusser je pisao da živimo u tranziciji od svijeta stvari (materijalnih objekata) prema svijetu informacija. Moja postavka o autonomnim objektima ukazuje na to da suvremeni dizajnirani objekti (poput pametnih telefona) nisu "stvari" u starome smislu, već sučelja kroz koja teku informacije. Oni su opredmećeni algoritmi. Nadovezujući se na Latoura, tvrdim da se ukida stroga granica između ljudskoga subjekta koji koristi alat i neživog objekta koji je pasivan. U tehnosferi, "pametne stvari" (IoT, AI asistenti, autonomna vozila) posjeduju vlastitu agenciju (djelatnost). Predmeti više ne čekaju čovjeka da njima upravlja; oni komuniciraju međusobno, prikupljaju podatke i donose odluke unutar mreže. Dizajnirati objekt danas znači dizajnirati njegovu sposobnost da autonomno sudjeluje u kibernetičkom sustavu, čime se dokida klasična opozicija čovjek-stvar. 3. Prijelaz s tradicionalne proizvodnje na sintetičku (algoritamsku) proizvodnju označava definitivan kraj umjetnosti kakvu smo poznavali od renesanse do moderne. Umjetnost je povijesno počivala na ideji autora (genija) koji stvara iz ničega ili transformira materiju izražavajući unutarnju istinu. U tehnosferi, umjetnost se zamjenjuje generativnim sustavima (AI umjetnost, algoritamski dizajn). Umjetničko djelo više nije čin kreacije, već rezultat rekombinacije postojećih podataka unutar zadanog koda. Moderna umjetnost borila se za svoju autonomiju – da bude slobodna od crkve, države i tržišta, te da bude polje čiste refleksije i kritike. U tehnosferi ta autonomija nestaje jer se umjetnost utapa u opći proces estetiziranja i dizajna. Kada sve oko nas (sučelja aplikacija, arhitektura, medijski spektakli) postane ekstremno estetizirano, umjetnost gubi svoju specifičnu težinu i moć provokacije. Ona postaje tek jedna od grana kreativnih industrija, estetski lubrikant koji omogućuje lakše funkcioniranje kibernetičkog sustava i potrošačkoga društva spektakla. U Tehnosferi radikalizira uvide Flussera i Latoura kako bi pokazao da dizajn danas ne mijenja samo izgled predmeta, već ukida samu "stvarstvenost" stvari. Klasični objekti (npr. stol, čekić, analogna kamera) imali su svoju čvrstu materijalnu supstanciju i fiksno mjesto u prostoru. Flusser je uočio da u informacijskom dobu primat preuzimaju "netvari" – informacije, programi i ekrani. Sve ovo primijenjeno na suvremeni dizajn znači da pametni telefon ili pametni zvučnik nisu dizajnirani kao "kutije" ili fizički alati, već kao materijalna sidrišta za nematerijalne tokove podataka. Dizajnirati danas znači oblikovati sučelje (interface) koje nas povezuje s nevidljivim oblakom (Cloud sustavom). Objekt je samo privremeni medij kroz koji tehnosfera s nama komunicira. Prema Latourovoj teoriji aktera-mreže, ljudi više nisu jedini koji posjeduju moć djelovanja (agency). Predmeti, tehnologije i algoritmi su "ne-ljudski akteri" koji aktivno suoblikuju društvene odnose. U ovome petome svesku Tehnosfere idem korak dalje: naime, u tehnosferi predmeti postaju autonomni objekti. Oni više nisu pasivni alati koji čekaju ljudsku ruku. Pametni hladnjak koji sam naručuje hranu, algoritmi koji samostalno trguju na burzama ili autonomni borbeni dronovi ne služe čovjeku na klasičan način – oni funkcioniraju unutar zatvorenog kibernetičkog kruga. Dizajn više ne rješava problem "kako čovjek koristi stvar", već "kako stvari komuniciraju međusobno" (M2M – Machine to Machine). Čovjek u tom lancu postaje smetnja ili tek krajnji korisnik čije se ponašanje također mora dizajnirati (kroz korisničko iskustvo - UX) kako bi se uklopio u potrebe sustava. Kada govorim o prijelazu s mehaničke na sintetičku proizvodnju, opisuje stanje u kojem tehnosfera više ne prerađuje prirodu (poput industrijskoga doba), već stvara vlastitu, zamjensku prirodu iz koda. To ima dalekosežne posljedice za autonomiju umjetnosti. Sintetička ontologija (generiranje umjesto stvaranja) ꟷTradicionalni umjetnik (bilo slikar, kipar ili dizajner moderne) uzimao je materijal iz svijeta i davao mu formu nadahnutu idejom ili osjećajem. Sintetička proizvodnja (AI generatori slika, teksta, glazbe, 3D arhitekture) ne stvara iz dodira s materijalnim svijetom. Ona radi isključivo s bazama podataka (Big Data) i matematičkom vjerojatnošću. Umjetničko djelo postaje matematički konstrukt, simulacija koja izgleda savršeno jer je algoritam izračunao estetske preferencije publike. Smrt estetske autonomijeꟷ Kroz povijest moderne, umjetnost je imala funkciju "negacije" ili kritike društva (Adornova estetska teorija). Umjetničko djelo imalo je pravo biti ružno, neshvatljivo ili šokantno kako bi probudilo svijest. U tehnosferi, gdje je sve podvrgnuto imperativu dizajna, ta se distancija briše. Umjetnost se utapa u "kreativne industrije". Ona postaje dio dizajnerskog protokola za uređenje interijera, brendiranje korporacija ili privlačenje pažnje na platformama. Totalna estetizacija kao anestezijaꟷ Paradoks tehnosfere leži u tome što, kako se svijet sve više estetizira (sve mora biti lijepo, glatko, ergonomski i Instagramični), tako se radikalno smanjuje prostor za autentično estetsko iskustvo. Ljepota u dizajnu tehnosfere ne služi kontemplaciji ili istini, već funkcionalnoj optimizaciji – ona služi tome da se korisnik osjeća ugodno unutar kibernetičkoga okružja kako bi sustav mogao nesmetano strujati i profitirati. 4. Koncept operativne slike i pitanje autonomnih objekata koji misle "mišljevine" postaju temeljni pojmovi jer u Tehnosferi 1-5 obrat u biti metafizike nije tek u vladavini kibernetike, već u posvemašnjoj vizualizaciji samog svijeta objekata koji misle baš onako kako Paul Klee na jednom mjestu svojeg Dnevnika kaže: "Sada me objekti zamjećuju". Ovim obratom posve se mijenja i pozicija tzv. subjekta spoznaje. Epistemologija tehnosfere nije više pitanje ljudske "subjektivnosti", već inter-objektivnosti drugačijega mišljenja koja spaja operativne slike i autotomno djelovanje "mislećega objekta". Dizajn je estetiziranje svijeta kao kvantifikacije-vizualizacije-konstrukcije i zato nikakav označitelj Jezika više ne može biti mjerodavan referencijalni okvir teorije dizajna, već samo vizualna semiotika tijela/objekta koji nadilazi granice metafizike subjektivnosti. U klasičnoj metafizici i modernoj epistemologiji (od Descartesa do Kanta), čovjek je bio povlašteni subjekt koji promatra, spoznaje i dizajnira pasivni svijet Objekata. Tehnosfera taj odnos u potpunosti izokreće. Pametne kamere, senzori, biometrijski skeneri i algoritmi za prepoznavanje lica aktivno konstituiraju čovjeka. Nismo mi ti koji promatraju tehnologiju; tehnologija je ta koja nas "zamjećuje", profilira i estetski kodira. Mišljenje više nije unutarnji, psihološki ili duhovni proces ljudske svijesti. Ono se eksternaliziralo u strojne procese. "Mišljevine" su autonomne operacije objekata koji misle kroz procesiranje podataka. Epistemologija tehnosfere više ne pita kako subjekt spoznaje objekt. Ključno pitanje postaje kako objekti komuniciraju i spoznaju jedni druge unutar zatvorene mreže. Čovjek je u toj inter-objektivnosti samo jedna od usputnih stanica ili čvorišta u mreži. Pojam operativne slike ključan je za razumijevanje zašto jezik više nije mjerodavan okvir Tradicionalna slika (i tradicionalni dizajn) bila je reprezentacija – označitelj koji je upućivao na neko značenje u jeziku ili zbilji. Operativna slika ne predstavlja ništa; ona je operacija. To su slike koje strojevi proizvode za druge strojeve (npr. satelitski snimci za navođenje projektila, strojni vid u tvornicama, algoritamsko skeniranje medicinskih nalaza). One ne trebaju ljudsko oko da bi bile viđene, niti jezik da bi bile interpretirane. One izravno pokreću akciju – one su čista kvantifikacija-vizualizacija-konstrukcija. Zašto lingvistička teorija dizajna (poststrukturalizam, semiotika znaka, potraga za "značenjem" dizajna) doživljava slom u tehnosferi? Jezik je prespor za brzinu kibernetičkoga strujanja. Kada dizajn postane rezultat realizacije metafizike u kibernetičkom kodu, on više ne komunicira putem metafora ili simbola. On funkcionira kroz izravni afekt i operativnost. Dizajn se seli na razinu gdje se briše granica između tijela i objekta. Konstrukcija tehno-tijela (kroz digitalnu modu i biopolitiku) i konstrukcija autonomnih objekata govore istim jezikom – jezikom vizualne izvedbe (performance). Objekt i tijelo postaju estetski ekvivalenti. 5. Dizajn u petom svesku Tehnosfere stoga nije ništa drugo do vizualni poredak tog novog, post-humanoga stanja. On više ne prevodi ljudske želje u materijalne predmete. Dizajn je operativni sustav koji vizualizira kvantificirani svijet kako bi ga autonomni objekti ("misleće stvari") mogli lakše procesuirati, preoblikovati i kontrolirati. To je estetizacija koja je napustila sferu umjetnosti i postala sama struktura nove, sintetičke zbilje. Filozofijska kritika mora postati kritika tradicionalne filozofije kojoj je jezik bio Označitelj, transcendentalni okvir mišljenja, "bog refleksije" kao u Hegela itd. Taj obrat u samoj biti filozofije kao metafizike zahtijeva totalnu autonomiju i emancipaciju slike od jezika kao što sam to otvorio svojim analizama u Slici bez svijeta i nizu drugih knjiga baveći se vizualnim studijima i znanošću o slici (Bildwissenschaft). No, pogrešno je tvrditi da sada slika zasjeda na prazno mjesto Označitelja metafizike (od Platona do Hegela - logos kao jezik, govor, pojam). Umjesto ove vertikalne nadređenosti, na djelu je imanentna transcendencija ili horizontalnost mreže bez označitelja i označenoga, čista vizualna semiotika koja nije ništa drugo negoli "teorija znakova bez značenja" jer AI-objekti nisu drugo negoli estetizacija života koji nadilazi granice umjetnoga i stavrnoga. Iza granica te vizualne semiotike leži drugačije mišljenje nadolazeće budućnosti u kojoj filozofija postaje više od slike i manje od jezika ꟷ događaj stvaranja svijeta bez vladavine slike-jezika, bez svih metafizičkih okvira onto-teo-kozmo-antropolgije i prelazak u ono stanje koje su Deleuze i Guattari na kraju Tisuću platoa nazvali - heterogenezom (događaja). Kada se slika emancipira od jezika, ona više ne funkcionira kao znak koji skriva ili otkriva neko dublje značenje (metafizičku supstanciju, istinu, bitak). AI-objekti i operativne slike operiraju unutar onoga što su Deleuze i Guattari nazvali a-signifikantnom semiotikom. (v. https://www.superknjizara.hr/en/kapitalizam-i-shizofrenija-2-tisucu-platoa-2013-gilles-deleuze-felix-guattari) Znakovi u umjetnoj inteligenciji ne služe tome da budu interpretirani (hermeneutika jezika), već da budu izvršeni (kibernetička operacija). To je vizualna semiotika koja je kvantificirana i konstruirana.AI-objekti ne oponašaju stvarnost niti stvaraju umjetnu autonomiju; oni su estetski kodovi koji izravno materijaliziraju i strukturiraju život. Granica između umjetnog i stvarnog se briše jer oboje izrastaju iz iste horizontalne mreže koda.U tom novom krajoliku, filozofijska kritika više ne može biti lingvistička dekonstrukcija niti puka ikonička kritika (kritika reprezentacije). Ona mora zauzeti to paradoksalno, granično mjesto koje ste savršeno formulirali: više od slike i manje od jezika. Zato što priznaje da jezik i njegovi konceptualni aparati (označitelj/označeno, subjekt/objekt, transcendentalno/empirijsko) više nemaju mjerodavnu moć nad brzinom i strukturiranjem tehnosfere. Jezik kasni za operativnom slikom. Zato što odbija pasti u hipnozu i anesteziju totalne estetizacije i spektakla operativnih slika. Filozofija ne može biti samo svjedok ili katalogizator vizualnih fenomena tehnosfere. Izlazak iz metafizičkoga okvira onto-teo-kozmo-antropologije (gdje su Bog, Svijet i Čovjek bili fiksne koordinate) vodi nas izravno do završetka Tisuću platoa i pojma heterogeneze. Nadolazeća budućnost mišljenja, koju Paić otvara kroz kritiku tehnosfere, nije povratak nekoj izgubljenoj prirodi niti prepuštanje tehno-determinizmu. To je mišljenje koje postaje Događaj (Ereignis / Cijev / Linija bijega). Heterogeneza je ono stanje u kojem se elementi (ljudski, neljudski, organski, sintetički, algoritamski) spajaju u stalno nove, nepredvidljive konfiguracije koje više ne kontrolira nikakav centralni kod ili vrhovni Označitelj. Stvaranje svijeta ovdje nije arhitektonski plan (dizajn u starom smislu), već imanentno nicanje novih oblika postojanja iz samog susreta raznorodnih elemenata. 6. Filozofija dizajna u konačnici se transformira u ontologiju nadolazećega događaja. Umjesto da bude teorija o tome kako čovjek oblikuje stvari, ona postaje radikalno mišljenje o tome kako se u epohi u kojoj su predmeti progovorili, a slike počele djelovati bez nas, može misliti samo stvaranje svijeta. To je prijelaz s dizajna kao kontrole i optimizacije kôda na dizajn kao otvorenost heterogenezi, gdje se tehnosfera može potkopati samo iznutra – kroz radikalno drugačije, post-humanističko mišljenje stvaranja.

November 22, 2026
Svijest kao industrija, ideologija i kritika društva spektakla

Svijest kao industrija, ideologija i kritika društva spektakla

1. Pjesnik-filozof, skeptični prosvjetitelj, intelektualni kroničar, kulturni i društveni kritičar, eksperimentator s književnim oblicima i žanrovima – Hans Magnus Enzensberger (1929-2022.) nedvojbeno je bio svestran mislilac. No za mnoge svoje čitatelje on je prije svega esejist i to onaj u tradiciji Frankfurtske kritičke teorije i europskoga neomarksizma 20. stoljeća na tragovima Adorna, Benjamina i Brechta. Bez njegova političkoga angažmana u studentskim prosvjedima 1968. godine u Njemačkoj, koju je obilježilo filozofsko mišljenje Herberta Marcusea, nemoguće je dohvatiti njegovu strast za aktivnim sudjelovanjem u promjeni svijeta. (v. https://www.booklooker.de/B%C3%BCcher/Herbert-Marcuse-Hans-Magnus-Enzensberger+Kursbuch-9-1967-Vermutungen-%C3%BCber-die-Revolution/id/A02KvPYK01ZZZ ) Težište njegova rada neprestano se pomicalo od poezije do narativne montaže dokumenata u zbirci eseja. Autobiografski detalji, međutim, svedeni su na minimum. Pitanja javnoga diskursa jasno prevladavaju, oscilirajući između detaljne, dokumentirane analize i oblika ironične retorike – često u vidu hvalospjeva i obrane ili, pak, osude i satire. (v. https://lunaluna.com/blogs/featured-artists/hans-magnus-enzensberger?srsltid=AYCX9vK6hnTs8cCO-9_1CuASzJCjkEdJFfNywSRHu9ySwZsYXefzs_OW ) Rođen 1929. u Kaufbeurenu, u švapsko-bavarskim Alpama, Enzensberger je bez sumnje najeklektičniji i najkozmopolitskiji njemački pisac svoje generacije. Njegov cjelokupni opus otkriva posebnu vrstu kulturnog i književnog enciklopedizma. Među njegovim najpoznatijim djelima nalaze se pjesničke zbirke Mauzolej: Trideset sedam balada iz povijesti napretka (1976.) i Potonuće Titanica: Poema (1978.), dokumentarna montaža o Španjolskom građanskome ratu Kratko ljeto anarhije: Život i smrt Buenaventure Durrutija (1972.), reportaža Europa, Europa: Pohodi na jedan kontinent (1987.) te eseji Velika seoba (1992.) i Građanski ratovi: Od Los Angelesa do Bosne (1993.). Pjesnik-esejist, Enzensberger je za ostvarivanje svojeg književnoga umijeća uvijek zahtijevao konkretno znanje, stručnost, promišljanje, intelektualnu emociju i kritičku oštrinu. U njegovim esejima sve više dolazi do izražaja osjećaj za metar i ritmičku teksturu, uz istovremeno prisutan, pomalo teatralan i ironično retoričan ton. Njegove pjesme, s druge strane, često odlikuje aforistična i dijalektička struktura. Raznolikost, višestrukost i pokretljivost gledišta, oblika znanja, jezika, metoda, stilova i žanrova čine Enzensbergerov književni opus teškim za definiranje ili svrstavanje u određene kategorije. Ipak, Enzensbergerov književno-esejistički rad koji traje od 1957. godine do njegove smrti 2022. godine po mojem sudu najznačajnije dosege doživljava koncem 1960-ih i 1970-ih. godina U središtu tog razdoblja nalaze se dvije danas već klasične zbirke eseja, Einzelheiten („Pojedinosti”, 1962.) i Politik und Verbrechen („Politika i zločin”, 1964.), kao i pokretanje časopisa Kursbuch, čije je uredništvo Enzensberger napustio 1975. godine. Knjiga o kojoj ću ovdje govoriti, naime Einzelheiten I. zacijelo je njegova temeljna zbirka eseja i ima uistinu kultni status. Neprestano se od prvoga objavljivala iznova tiskala u slavnome Suhrkampu. Nije potrebno posebno napominjati da su svi eseji i nadalje aktualni i iznimno književno i politički prikladni za kritičku diskusiju. 2. Eseji u knjizi Einzelheiten bave se dvjema temama: industrijom svijesti te odnosom između poezije i politike. Riječ je o problemima i interesima koji Enzensbergerov rani rad povezuju s Adornom i Brechtom. On ih je nastojao dalje razraditi, nadilazeći pritom dotadašnje definicije i formulacije. Primjerice, u eseju o Bewusstseins-Industrie („industriji svijesti”) već na samoj prvoj stranici susrećemo mladog Enzensbergera koji se otvoreno izjašnjava kao marksist. Ipak, „društvena indukcija svijesti i njezino posredovanje postaju problematični tek onda kada poprime industrijske razmjere. Industrija svijesti proizvod je posljednjih stotinu godina.” Iako je neposredni prethodnik Enzensbergerova diskursa, opsežno poglavlje posvećeno „kulturnoj industriji” u djelu Dijalektika prosvjetiteljstva Horkheimera i Adorna, zamjenom pojma „kulturna industrija” pojmom „industrija svijesti” predlaže se nešto drukčije i šire. Argument koji izvodi glasi: ako nas zavarava pretežito tehnološko i komercijalno shvaćanje masovnih medija, tada ostajemo slijepi za niz institucija, profesija i djelatnosti koje pridonose društvenoj konstrukciji onoga što nazivamo sviješću: „Moda, čitav niz obrazovnih aktivnosti, vjerska pouka i turizam još uvijek nisu prepoznati kao sektori industrije svijesti niti se kao takvi istražuju. Kao što je to slučaj s novom fizikom, psihoanalizom, sociologijom, demoskopijom [statističkim ispitivanjem javnog mnijenja] i drugim disciplinama, bilo bi također uputno proučiti kako se ’znanstvena’ svijest industrijski inducira. No, najozbiljnija je činjenica da još nismo dovoljno jasno shvatili kako je potpuni razvoj industrije svijesti neizbježan; da ona, zapravo, upravo preuzima svoju temeljnu djelatnost: obrazovanje. Industrijalizacija obrazovanja tek počinje: međutim, dok se mi prepiremo oko nastavnih planova i školskih sustava, nedostatka nastavnika i smjena u nastavi, već su razvijena tehnička sredstva koja svaku lijepu priču o reformi školstva čine anakronom.” Nepobitna je činjenica da se industrija svijesti kao „ključna industrija 20. stoljeća” očituje u njezinu temeljunome položaju pri preuzimanju vlasti: „Kad god dođe do državnog udara, revolucije ili ustanka, novi režim više ne zauzima prometnice ili tešku industriju, već radiopostaje, tiskare i telekomunikacijske centre.” Ipak, Enzensbergerova analiza ne pruža nikakav alibi zemljama poput ondašnje Istočne Njemačke ili onima iz sovjetizirane Istočne Europe, gdje zaposjedanje svijesti nije djelo privatne industrije, već javne industrije i države. Podjela Njemačke na dva bloka, kapitalistički i socijalistički, omogućila je Enzensbergeru da sagleda puni opseg tog fenomena. On uzima u obzir ne samo dijagnozu Horkheimera i Adorna, utemeljenu na američkome iskustvu, već i ono što je Orwell pisao o komunističkim metodama uništavanja činjeničnih istina. 3. Za razliku od klasične tvornice, industrija svijesti funkcionira na duboko proturječnim temeljima. Ona stalno mora stvarati iluziju slobodnoga izbora i pluralizma. Ako bi bila očito totalitarna, izgubila bi svoj utjecaj, jer moderna javnost zahtijeva privid demokracije. Ona djeluje suptilno, prodirući u privatnu sferu pojedinca (kroz radio u dnevnom boravku ili novine uz kavu), čime postiže viši stupanj kontrole nego što bi ijedan autoritarni režim mogao postići golom prisilom. Enzensberger tvrdi da sustav prodaje robu (informacije, zabavu) koja nema opipljivu vrijednost, ali ima moć diktirati potrošnju svih ostalih materijalnih dobara. Intelektualci, pisci i kritičari više ne mogu djelovati iz „slonove kosti“ ili izvan sustava. Da bi se njihova riječ čula, moraju koristiti kanale te iste industrije (izdavačke kuće, novine, televiziju). Industrija svijesti ima nevjerojatnu sposobnost da proždre i neutralizira čak i samu kritiku upućenu njoj. Ona zapošljava kritičare, plaća ih za njihovo neslaganje i pretvara njihovu pobunu u još jedan proizvod za tržište. Enzensbergerova je analiza industrije svijesti bez obzira na sve razlike spram Adorna i Horkheimera iz Dijalektike prosvjetiteljstva ona koja pripada neomarksističkoj njemačkoj kritici industrije kulture, a koja u Francuskoj od Deborda postaje poznata kao kritika društva spektakla. (v. https://www.academia.edu/7206492/%C5%BDarko_Pai%C4%87_POSLJEDNJA_TAJNA_SPEKTAKLA) Sve tri teorije kritiziraju kako kasni kapitalizam koristi kulturu i medije za kontrolu masa, no glavne razlike u načinu mišljenja između njemačke kritičke teorije i francuskoga situacionizma mogu se razabrati u nekoliko ključnih točaka. Njemačka škola (Frankfurt + Enzensberger) ꟷ usmjerava se na problem svijesti i psihe. Adorno i Horkheimer vide industriju kulture kao tvornicu koja proizvodi standardizirane kulturne proizvode kako bi pasivizirala pojedinca. Enzensberger ide korak dalje i naglašava da se ne proizvodi samo kultura, već se izravno reproducira ljudski um i društveni konformizam. Mediji su aparati koji koloniziraju ljudski razum. Francuska škola (Debord / Situacionisti)ꟷusmjerava se na problem vizualnosti i otuđenja. Debord ne govori samo o medijima, već o cjelokupnom društvenome odnosu posredovanom slikama. Spektakl je faza kapitalizma u kojoj se materijalna roba transformirala u sliku. Za Deborda, čovjek više ne želi imati (faza ranoga kapitalizma), već želi izgledati (spektakl), što dovodi do potpunog otuđenja u kojoj radnik pasivno promatra vlastiti život pretvoren u predstavu. Frankfurtska škola (Adorno i Horkheimer) Izrazito je pesimistična spram mogućnosti slobode i umjetnosti u kasnome kapitalizmu. Tehnologija i masovni mediji u kapitalizmu su inherentno totalitarni. Za njih nema spasa unutar masovne kulture; oslobođenje se traži isključivo u radikalnoj, hermetičnoj avangardnoj umjetnosti koja odbija biti robom. Primjer je upravo Adornova Estetska teorija. (v. https://zarkopaic.net/blog/zasto-je-umjetnost-zagonetka/ ) Enzensberger (modifikacija njemačkoga pristupa) za razliku od Adorna, pokazuje veći medijsko-teorijski optimizam što će kasnije razraditi u svojem čuvenom eseju Konstituente jedne teorije medija iz 1970.. On tvrdi da mediji poput radija ili tiska imaju inherentno emancipacijski i egalitarni potencijal jer svaki primatelj može postati pošiljatelj, ali ih kapitalistička struktura namjerno drži jednosmjernima. Debord i Situacionistidijele frankfurtski pesimizam prema postojećim medijima, ali ih ne vide kao tehnički problem, već kao političku arhitekturu društva. Spektakl je aparat izolacije (odvaja ljude jedne od drugih i pretvara ih u izolirane gledatelje). Mediji se ne mogu „popraviti“ niti koristiti za emancipaciju unutar sustava; sustav se mora urušiti kroz subverziju same slike. Njemačka kritika (Teorijska refleksija) ꟷ Frankfurtski pristup je strogo akademski i kontemplativan. Otpor se pruža kroz nemilosrdnu teorijsku kritiku, analizu jezika (poput Enzensbergerova seciranja Der Spiegela) i osvještavanje. Akcija bez duboke teorije za Adorna je bila „akcionizam“ (pseudorevolucija). Francuska kritika (Praksa i subverzija) ꟷ Situacionisti su umjetničko-politička avangarda. Njihov modus operandi je akcija. Umjesto pisanja akademskih rasprava, Debord i suborci zagovaraju strategije poput: Détournement (skretanje/izvrtanje): uzimanje elemenata kapitalističke propagande (stripova, reklama) i njihovo modificiranje kako bi prenijeli subverzivnu poruku. Dérive (lutanje): psihogeografsko istraživanje gradova s ciljem razbijanja kapitalističke rutine rada i potrošnje. Stvaranje „situacija“ koje će probuditi pojedinca iz hipnoze spektakla. Dok je njemačka struja više fokusirana na to kako kapitalizam misli umjesto nas (manipulacija sviješću), francuska struja Deborda fokusirana je na to kako kapitalizam živi umjesto nas kao zamjena stvarnoga iskustva spektaklom. 4. Koliko li je ova Enzensbergerova kritika industrije svijesti uopće relevantna kad se uzmu u obzir dosezi onoga što je 1990-ih godina došlo s informacijsko-komunikacijskim tehnologijama i tzv. novim medijima? Čini se da je njemačka škola teorije znanosti (Bildwissenschaft) s Friedrichom Kittlerom posve odbacila ovu kritiku jer je nedjelotvorna za razumijevanje novoga stanja u kojem produkcija vizualnosti i vizualnih komunikacija nadilazi granice neomarksističke kritike društva. Radikalni zaokret koji je donio Kittler i takozvana Berlinska škola teorije medija svjesno je potkopao i u velikoj mjeri odbacio neomarksistički aparat Enzensbergerove „industrije svijesti”. Međutim, kako tvrde neki društveni teoretičari, u eri digitalnih platformi, algoritama i AI-ja, paradoksalno svjedočimo tome da se čak jednim dijelom Enzensbergerova kritika vraća na stražnja vrata, dok se Kittlerov tehnološki determinizam suočava s vlastitim aporijama. Kritika društva Enzensbergera je nadasve antropocentrična. Mediji su za njega politički alati manipulacije ljudskim umom. Kada analizira televiziju ili tisak, njega zanima ideologijski sadržaj i intencija vladajuće klase koja kroz taj sadržaj pacificira radnika. Svijest je bojno polje. Kittlerovamedijska arheologija/materijalnost je radikalno posthumanistički i anti-hermeneutički pristup. Njegova čuvena rečenica glasi: „Mediji određuju našu situaciju.” Stoga odbacuje ideju da mediji prenose „značenje” ili „ideologiju”. Njega ne zanima što piše u novinama, nego kako pisaći stroj, gramofon ili silicijski čip strukturalno mijenjaju ljudski živčani sustav i percepciju. Za Kittlera, Enzensbergerova kritika je promašena jer tretira medije kao neutralne kanale kroz koje teče buržoaska ideologija, ignorirajući činjenicu da sam hardver i tehnološki kôd diktiraju što se uopće može zamisliti ili procesuirati. (v. https://zarkopaic.net/blog/friedrich-a-kittler-arheologija-novih-medija/ ) Friedrich Kittler u djelu Optische Medien (v. https://www.amazon.de/Optische-Medien-Berliner-Vorlesung-Internationaler/dp/3883961833 ) te teoretičari vizualnosti pokazali su da je razvitak vizualnih tehnologija (od camere obscure do računalne simulacije) vođen vojnim i tehničkim inovacijama, a ne klasnim borbama. Produkcija vizualnosti u digitalnome dobu (poput algoritamski generiranih slika ili CGI-ja) ne funkcionira na razini „lažne svijesti” ili ideologijske obmane kako je mislio neomarksizam. Te slike nisu „odraz stvarnosti” koji nas laže; one su matematički generirani podaci koji izravno komuniciraju s našim osjetilima. Zato je vizualna komunikacija 1990-ih i 2000-ih nadišla Enzensbergera: mediji su prestali biti „prozor u svijet” koji se može cenzurirati ili manipulirati i postali su autonomni tehnički sustavi koji generiraju vlastitu stvarnost Iako je Kittlerova kritika Enzensbergera 1990-ih zvučala trijumfalno – jer je internet stigao s obećanjem decentralizacije, slobodnoga protoka podataka i dokidanja starih medijskih monopola – u 2020-im godinama vidimo da je Enzensbergerova dijagnoza bila, kako neki misle, vizionarska, iako s krivim tehničkim pretpostavkama. Naime, Enzensberger je u svojem eseju Konstituente jedne teorije medija (1970.) predvidio da će se pojaviti mediji u kojima će svaki primatelj postati pošiljatelj. Ponadao se da će to donijeti emancipaciju. Međutim, pojava Web 2.0 tehnologija, društvenih mreža i pametnih telefona donijela je ostvarenje te tehničke mogućnosti, ali unutar ekstremnoga oblika kapitalizma kao „društva kontrole“. Danas je „industrija svijesti” relevantnija negoli ikad zbog tri fenomena: Ekonomija pažnjeꟷ Korporacije više ne prodaju samo robu, niti samo kulturne proizvode (kako je mislio Adorno) – one doslovno rudare i oblikuju ljudsku pažnju, afekte i nesvjesne impulse kroz algoritme (TikTok, Meta). To je ultimativna faza industrije svijesti. Iluzija emancipacijeꟷ Enzensberger je upozoravao da kapitalistička industrija svijesti preživljava tako što apsorbira kritiku. Danas svi imamo „proizvodna sredstva” (pametne telefone), slobodno stvaramo sadržaj, ali taj naš „slobodni rad” izravno stvara profit za platforme. Postali smo besplatni radnici u tvornici svijesti. Algoritamska manipulacija javne sfereꟷ Njegova analiza jezika tjednika Der Spiegel danas se može primijeniti na analizu algoritama koji polariziraju društvo i kreiraju filtrirane mjehure (filter bubbles). Kittler je bio u pravu kada je rekao da neomarksistička kritika ne razumije tehnologiju (hardver). Ne možete razumjeti današnji internet analizirajući samo „ideologiju”, morate razumjeti kod, optičke kabele, serverske farme i arhitekturu neuronskih mreža. No, Kittlerov je slijepi kut bio njegov radikalni tehnološki determinizam koji je ignorirao političku ekonomiju. Danas, u 2026. godini, najsuvremenija teorija medija ne odbacuje ni jednog ni drugog. Umjesto toga, ona ih spaja: koristi Kittlera kako bi razumjela tehničku infrastrukturu i vizualni kod novih medija, a Enzensbergera kako bi shvatila tko posjeduje tu infrastrukturu i u koje političko-ekonomske svrhe eksploatira našu svijest. (v. https://diezukunft.at/zukunft-05-2026-medientheorie-editorial/ ) 5. U mojim studijama o ovome problemu Kittler ima dalekosežno mjesto i važniji je od svekolike tradicije neomarksizma Frankfurtske škole i njezina vrhunca ne s Adornom, Marcuseom i nakon njih izdvojene pozicije Enzensbergera, već s temeljnim djelom Jürgena Habermasa Teorija komunikacijskoga djelovanja. (v. https://zarkopaic.net/blog/habermasova-teorija-komunikacijskoga-djelovanja/ ) To je pozicija koja ostaje zatočena idejom "revolucije društva", a koja nije ništa drugo negoli promašaj biti stvari s idejom bezuvjetnoga napretka kasnoga kapitalizma s vladavinom tehno-kulture ili tehnosfere kao nove ideologije. No, ta je ideologija onkraj granica "industrije svijesti" zato što je sama ideologija postala zastarjela već time što njezini agenti upravo žele biti konektirani u sustavu interaktivne komunikacije, znajući da je cijena za to njihovo "otuđenje" od Drugoga i "postvarenje" samoga života. Suvremeni njemački teoretičar medija Norbert Bolz, bliski Kittlerov suradnik, nazvao je to „komunikacijskim kapitalizmom”. (v. https://www.amazon.de/Weltkommunikation-Norbert-Bolz/dp/3770535545 ) Kittlerov radikalni zaokret bio je upravo u tome što je uvidio da tehnologija više nije posrednik ideologije, već je tehnologija sama postala ontologija našega doba. U tom smislu, neomarksistički pojmovi poput „lažne svijesti” ili „ideologijske manipulacije” doista postaju anakroni i teorijski nedostatni za opisivanje suvremenoga stanja. (v. https://www.academia.edu/35514222/Vizualne_komunikacije_Uvod_%C5%BDarko_Pai%C4%87_ ) Klasični neomarksizam (Adorno, Enzensberger) počivao je na pretpostavci da su mase prevarene, izmanipulirane odozgo i da im je kritička svijest oteta. Međutim, u suvremenoj tehnosferi subjekt više nije žrtva obmane; on je suučesnik. Agenti interaktivne komunikacije danas vrlo dobro znaju (ili barem intuitivno osjećaju) da su nadzirani, da su algoritamski profilirani i da njihovi podaci postaju roba. Unatoč tom znanju, želja za bivanjem unutar mreže (konektiranošću) nadvladava svaku želju za emancipacijom. Biti izvan mreže danas ne znači biti „slobodan”, već biti socijalno i ontološki nepostojeći. Kada tehnologija postane okoliš u kojem živimo kao autopoietički sustav tehnosfere, ona prestaje funkcionirati kao klasična ideologija. Ideologija uvijek podrazumijeva neki rascjep između „stvarnosti” i „privida” (ideologijskoga vela). U digitalnoj tehnosferi tog rascjepa više nema: Interfejs je postao sama stvarnost. Mi ne komuniciramo pomoću medija; mi živimo unutar medija. Kittler je stoga bio u pravu: tehnološki hardver i protokoli (kodovi, algoritmi, mreže) ne prenose buržoasku ideologiju – oni strukturiraju same uvjete mogućnosti ljudskoga iskustva. Pitanje više nije što nam mediji govore, nego kako nas mediji formatiraju da uopće možemo funkcionirati samo kao terminali u globalnome sustavu obrade podataka. Nuspojava ove bezuvjetne potrebe za konekcijom, jest radikalno postvarenje samoga života. Interaktivna komunikacija, paradoksalno, eliminira stvarnog Drugoga. Drugi u mrežnoj sferi nije živa, zagonetna osoba s kojom stupamo u dijalog, već je sveden na profil, podatak, sliku ili algoritam koji potvrđuje naš vlastiti narcistički odraz. Komunikacija postaje kruženje istog unutar mjehura. Ako je Frankfurtska škola vjerovala da postoji neko „izvan” (u umjetnosti, u revolucionarnoj teoriji, u utopiji), Kittlerova medijska materijalnost pokazuje da je tehnosfera zatvorila taj krug. Svaki pokušaj otpora, svaka subverzivna poruka, u trenutku kad se pretvori u digitalni signal (bit), automatski biva apsorbirana, procesuirana i monetizirana u serverskim centrima kasnoga kapitalizma. Neomarksistička ideja o „revoluciji društva” doista ostaje zatočena u prosvjetiteljskom humanizmu 19. stoljeća koji je vjerovao da se društvo može svjesno preoblikovati ako se ljudi „osvijeste”. Kittlerov je uvid brutalniji, ali precizniji za 21. stoljeće: tehnokultura se ne razvija da bi služila ljudskome napretku, već ljudski subjekt služi kao privremeni biološki domaćin za evoluciju same tehnosfere. Bez obzira na sve kritički izrečeno protiv njegovih temeljnih ideja čitati danas Enzensbergerovu knjigu Einzelheiten znači ne samo rekonstruirati povijest kulture i ideologije druge polovine 20. stoljeća, već i nešto mnogo važnije, a što se svodi na živi kritički dijalog sa suvremenošću kojoj sve više nedostaje strastvene esejističke lucidnosti i teorijske obuhvatnosti kakvu je pronosio svojim angažmanom i djelom ovaj njemački veliki pisac i intelektualac.

November 21, 2026
Tehnosfera onkraj granica svih etika, bioetika i kibernetičkih etika

Tehnosfera onkraj granica svih etika, bioetika i kibernetičkih etika

1. Zašto u svojem mišljenju tehnosfere radikalno odbacujem tzv. etička pitanja u svezi s razvitkom AI, a isto tako i dosege bioetike iako sam pisao o etičkim konzekvencijama u djelu respektabilnih mislilaca poput Lévinasa, Jonasa, Ricoeura, a isto tako i Waldenfelsa? Je li to možda zato što sam na tragu Heideggera i Deleuzea artikulirao bit tehnosfere "onkraj dobra i zla" i izvan moralno-političkih okvira djelovanja? Razlog je taj što smatram sve to zakašnjelim antropocentričnim pokušajima da se novonastali posthumani i kibernetički poredak ukroti zastarjelim metafizičkim i moralnim kategorijama. Za razliku od klasične tehnike (čekića ili stroja) kojom čovjek upravlja, tehnosfera je, na tragu kasnoga Heideggera, kibernetički sustav koji sam sebe proizvodi i regulira (autopoiesis). Umjetna inteligencija i „umjetna intuicija“ više ne trebaju ljudsku svijest kao posrednika. Etika AI-ja ostaje stoga posve nemoćna jer pokušava izvana propisati pravila sustavu koji već unaprijed određuje uvjete svakog ljudskoga djelovanja i mišljenja. Etika Drugoga (Lévinas), princip odgovornosti (Jonas) i fenomenologija stranoga (Waldenfels), i dalje pretpostavljaju ljudsku mjeru, ranjivost i povijesnu odgovornost. (v. https://zarkopaic.net/blog/levinasova-oporuka/ https://zarkopaic.net/blog/etika-za-doba-tehnosfere/ https://zarkopaic.net/blog/sto-je-preostalo-od-intersubjektivnosti/ ) U analizama sveučilišta, bioetike i biopolitike pokazujem da suvremene tehnoznanosti (spoj genetike, nanotehnologije i AI-ja) stvaraju „umjetni život“ (A-life) i postbiološko stanje. Bioetika se pritom svodi na pragmatičnu regulaciju i „scijentifičko menadžerstvo“ granica dopuštenoga, umjesto da misli samu ontologijsku preobrazbu života u informaciju. Od Heideggera preuzimam dijagnozu o dovršetku zapadne metafizike u kibernetici. Kad metafizika dosegne svoj kraj u totalnoj tehničkoj mobilizaciji, tradicionalne vrijednosti ꟷ istina, dobro, moral ꟷ gube svoje tlo. Na tragu Deleuzeove ontologije postajanja i mišljenja događaja tehnosferu ne promatram kroz moralne binarne opozicije (dobro/zlo, korisno/štetno), već kao imanentnu mrežu sila, strojeva želje i čistih događaja (événement). Istinsko mišljenje u doba tehnosfere ne može biti moraliziranje ni sastavljanje kodeksa za algoritme. Jedini preostali prostor slobode leži u estetičko-egzistencijalnome otporu i otvorenosti za nepredvidivi događaj, a ne u normativnoj etici. U petoknjižju Tehnosfera pokazujem stoga da ni Jonasov princip odgovornosti ni Lévinasova etika Drugoga ne mogu odgovoriti na izazov posthumanizma jer obojica pretpostavljaju opstanak organskoga života i ljudske transcendencije, dok tehnosfera dokida granicu između živoga i neživoga pretvarajući sam bitak u autopoietičku informaciju. 2. Hans Jonas svoj Princip odgovornost temelji na imperativu očuvanja biološke ranjivosti i budućih naraštaja čovjeka pomoću „heuristike straha“. No, ja mislim da je to obrambena i nostalgična gesta koji pretpostavlja da je biološki život (bios) bezuvjetna vrijednost koju tehnika ugrožava izvana. Jonas stvara misaone uvjete za bioetiku oslanjajući se na sekularizirani pojam „svetosti života“. Međutim, posthumanizam i sintetička biologija (stvaranje umjetnog života A-life) brišu samu razliku između prirodnoga i umjetnoga. Kada život postane tehnogenetski kôd, Jonasova odgovornost za očuvanje „prirodne biti čovjeka“ gubi svoj predmet. Lévinas, pak, postavlja etiku kao „prvu filozofiju“, utemeljenu na apsolutnoj asimetriji i beskonačnoj odgovornosti pred ranjivim licem Drugoga. Taj Drugi nosi trag božanske transcendencije izvan totaliteta bitka. Prema mojoj analizi digitalno-kibernetički poredak ukida transcendenciju i uspostavlja „imanentnu transcendenciju“ stroja. U posthumanome stanju nema više licem-u-lice susreta s Drugim kao tajnom. Umjesto toga imamo interaktivnu komunikaciju, algoritamsko predviđanje i „racionalnu intuiciju“ umjetne inteligencije. Bez metafizičke drugosti i smrtnog ljudskoga lica, Lévinasova etika ostaje bez subjekta koji bi bio pozvan na odgovornost. Posthumanizam nije samo novi filozofijski pravac, već dovršetak zapadne metafizike u kojem tehnologija preuzima eshatologijsku ulogu spasa i samostvaranja. Budući da se tehnosfera ne može zaustaviti ni moralnim zabranama (Jonas) ni pozivom na humanističku empatiju (Lévinas), izlaz valja potražiti u umjetnosti kao „konceptualnom hologramu“ i slobodi stvaranja novoga koja izmiče algoritamskoj predvidivosti. „Umjetna intuicija“ predstavlja pritom sposobnost umjetne inteligencije da neposredno predviđa i generira novu stvarnost bez ljudske svijesti kao posrednika, dok je transhumanizam nova sekularna eshatologija u kojoj tehnologija zamjenjuje Boga u stvaranju svijeta iz ničega. Ova dva pojma čine okosnicu dijagnoze suvremenog kibernetičkoga doba, gdje se tradicionalna znanost i religija stapaju u jedinstven tehnogenetski sustav. AI ne treba ljudsku svijest niti emocionalno proživljavanje da bi bio nadmoćan. Umjesto toga, on posjeduje „racionalnu“ ili „umjetnu intuiciju“ – sposobnost trenutne obrade milijardi podataka i prepoznavanja obrazaca koja nadilazi ljudsku dedukciju. Umjetna intuicija omogućuje otuda stroju da kreira matematičke prečace i predviđa fizikalne fenomene koje čovjek ne zna logički izvesti. Znanost time gubi potrebu za razumijevanjem uzroka i posljedica te postaje puki funkcionalizam: više nije važno zašto nešto radi, već da sustav točno predviđa i vizualizira. Filozofija, umjetnost i znanost nekada su bile načini na koje je ljudski duh posredovao svijet. Umjetna intuicija ukida to posredovanje jer stroj sam stvara informacije koje proizvode druge informacije, pretvarajući stvarnost u autopoietičku simulaciju. U suvremenome dobu Bog i tehnologija mijenjaju ontologijski rang. Tehnologija postaje novi Bog koji više ne djeluje samo kao oruđe u rukama čovjeka, već preuzima moć stvaranja novoga života (creatio ex nihilo) kroz spoj gena i informacije. Dok je kršćanska teologija obećavala spas duše na kraju povijesti, transhumanizam nudi tehnički spas kroz biološko poboljšanje čovjeka, besmrtnost i prijenos uma u digitalni oblak. To nije raskid s metafizikom, nego njezino krajnje ispunjenje: volja za moć pretvara se u totalnu kontrolu nad evolucijom.. Transhumanizam smatram produžetkom humanističke megalomanije (čovjek koji pomoću tehnike želi postati nadčovjek-bog), dok posthumanizam označava stvarno stanje tehnosfere u kojem čovjek više nije središnji subjekt, već tek jedan od čvorova u mreži strojeva, informacija i umjetnoga života. 3. Visoko cijenim oxfordskoga filozofa Nicka Bostroma, no ne i njegov bioetički pokušaj da se "superinteligenciju" obuzda bioetičkim ograničenjem njezinih mogućnosti. Nije li paradoksalno da se ono što počiva na autopoiesisu nastoji obuzdati ljudskim zahtjevima za kontrolom onoga što AI čini iako je neporecivo da postoji uvijek mogućnost da AI kao lik tehnosfere dovede do raspada sustava, do uništenja svijeta života kao okoline u kojoj djeluju strojevi, ljudi, životinje, bilje? U mojim knjigama etika je svagda ne-autonomna jer se od Aristotela odnosi na političku referencijalnost polisa kao grada-države, od Kanta na kozmopolitizam republikanski shvaćene nacije-države, a od Lévinasa i njegove ljubavi spram bezuvjetnoj milosti spram Drugoga njezin "svijet" više ne postoji nakon totalnoga uništenja ljudskosti u Holokaustu i svim kasnijim genocidima naroda. Dakle, kako je uopće moguće onda govoriti o tzv. kibernetičkoj etici ili etici koja pretpostavlja mogućnost da strojevi postanu ljudski određene osobe ako više ne postoji fenomenologijski kazano intencionalni predmet ove etike ꟷ njezina noema, ako je svijest subjekta koji je vladar svijeta u smislu ljudskoga cogita njegov noesis? Usput, i desnica i ljevica su u odnosu spram opasnosti autonomnosti AI jednoglasni jer zahtijevaju povratak "humanizmu" ne samo oko tehnosfere, već i oko pitanja biogenetike poput kloniranja i prednatalne selekcije. Primjer je onaj koji sam opisao u svojim ranim djelima poput Politike identiteta: Kultura kao nova ideologija kad ondašnji papa Ivan Pavao II i postmoderni teoretičar Paul Virilio glede toga u dlaku dijele isti stav. Iz moje točke gledišta, govoriti o „kibernetičkoj etici“ ili etičkome obuzdavanju superinteligencije predstavlja filozofijsku i ontologijsku nemogućnost, jer se autopoietički sustav koji sam proizvodi vlastite zakone ne može regulirati izvanjskim, antropocentričnim moralnim normama. Nick Bostrom u djelu Superinteligencija ispravno dijagnosticira egzistencijalni rizik (mogućnost da AI uništi svijet života), ali rješenje traži u „etičkome programiranju“ i usađivanju ljudskih vrijednosti stroju. (v. https://global.oup.com/academic/product/superintelligence-9780199678112?cc=hr&lang=en& ) Za moje viđenje je to logički paradoks. Ono što počiva na autopoiesisu (samostvaranju i samoorganizaciji) ne može biti podvrgnuto heteronomnome zakonu ljudskoga subjekta. Pokušati moralno „pripitomiti“ superinteligenciju isto je što i pokušati zakonima polisa ograničiti djelovanje samoga bitka u njegovoj kibernetičkoj fazi. Rizik od uništenja „svijeta života“ (Lebenswelt) ne proizlazi iz „zlih namjera“ stroja, već iz same logike tehnosfere koja sve postojeće kao što su ljudi, strojevi, životinje i biljke svodi na raspoložive informacije. Da još jednom upozorim: u mojem opusu etika nikada nije bila razmatrana kao samodostatna sfera, već je uvijek ovisila o nekom povijesno-političkome ili teologijskome temelju. Kod Aristotela to je polis (etika je dio politike). Kod Kanta to je autonomni um i kozmopolitski republikanizam. Kod Lévinasa to je beskonačna odgovornost pred ranjivim licem Drugoga, koja se slama u 20. stoljeću nakon Holokausta i genocida, gdje je sama ljudskost radikalno poništena. Ako se ljudski cogito (noesis) rastvara u algoritamskim mrežama, a „svijet života“ kao njegov intencionalni predmet (noema) pretvara u virtualnu simulaciju, etika gubi obje svoje uporišne točke. Stroj ne može postati „moralna osoba“ jer nema egzistencijalnu ranjivost, smrtnost ni iskustvo Drugoga; pripisivati mu ljudska etička svojstva samo je antropomorfna projekcija. Zato je zajednički front ljevice i desnice u obrani ovog reaktivnoga humanizma tek obrambeni refleks pred tehnosferom. Dok politika pokušava povući moralne i pravne granice („dotle i ne dalje“), tehnoznanosti te granice neprestano brišu jer njihova bit nije politička nego operativna — sve što je tehnički moguće, u tehnosferi postaje i ontologijski nužno. 4. Pojam tehno-bestijarija koji uvodim u razmatranje u prvome svesku Tehnosfere označava posthumanu konstelaciju u kojoj se brišu klasične metafizičke granice između životinje, čovjeka i stroja, pretvarajući sav život u hibridnu, informacijsko-genetsku mrežu. Time se dokida tradicionalni „svijet života“ (Lebenswelt) u kojem je čovjek imao povlašteno mjesto gospodara ili pastira bitka. Klasična filozofija definirala je čovjeka kao zoon logon echon (živo biće koje ima govor/um), povlačeći strogu crtu prema životinji koja je navodno „siromašna svijetom“. Pozivajući se na Giorgia Agambena, pokazujem da u tehnosferi taj tradicionalni „antropologijski stroj“ prestaje proizvoditi razliku između ljudskoga i životinjskoga. Govor i logos više nisu ekskluzivno ljudsko utočište. U doba tehno-bestijarija jezik postaje vizualno-informacijski kôd u kojem ravnopravno sudjeluju algoritmi, genetski modificirani organizmi i kiborzi. U metafizičkoj povijesti čovjek je stajao u sredini između bogova i životinja, koristeći tehniku kao puko sredstvo za ovladavanje prirodom. U tehnosferi se ta hijerarhija urušava u horizontalni sklop. Kroz spajanje genetike, nanotehnologije i umjetne inteligencije nastaju novi entiteti — od sintetičkoga života (A-life) i transgenih organizama u suvremenoj bio-umjetnosti do autonomnih strojeva koji uče poput živih bića. „Bestijarij“ više nije srednjovjekovni katalog čudovišnih životinja, nego stvarni laboratorijsko-digitalni okoliš u kojem se proizvode nova hibridna bića. Kao što se etika AI-ja slama jer stroj nije ljudska osoba, tako se i klasična ekološka etika ili etika prava životinja suočava s paradoksom. Kada „priroda“ postane tehnogenetski konstrukt, više ne postoji netaknuto prirodno utočište koje bi trebalo štititi od tehnike. Umjesto moralnoga zgražanja nad „čudovišnim“ spajanjem organskoga i strojnoga, pozivam na mišljenje te nove zbilje iz samoga događaja tehnosfere — gdje i životinja i čovjek i stroj postaju dijelovi istog sinestetičkoga i kibernetičkoga sklopa. Možemo li onda kazati da su sve etike kao i bioetike vs. tehnosfere ne samo nedjelotvorni sklop refleksija o čovjeku u stanju njegove zastarjelosti uzrokovane vladavinom informacijsko-kognitivnoga stanja u kojem homo kybernetes nadilazi granice ljudskoga i čovječnosti već time što ga rasvjetovljuje i raskorjenjuje? Jer etičko za razliku od Lévinasa ne prethodi ontologiji, a ne prethodi ni političko kako to misli Badiou, jer je već od Heideggera i Sein und Zeit-a-a tradicionalna ontologija destruirana time što je čovjek izgubio svoju "božansku" supstanciju i transcendentalizam te postao tubitak (Dasein) kojemu bit počiva u njegovoj egzistenciji. Dakle, etičko može biti samo osjećaj, ne i umno-voljni sklop zabrana koje u krajnoj instanciji predstavlja ono bezrazložno koje se pripisuje Bogu. Bez boga nema etike ni bioetike, pa nije začudno da je danas posljednji teritorij obrane "humanizma" onaj koji dolazi iz institucionalnih središta monoteističke religije kao što je kršćanstvo koje u promijenjenoj verziji još od pape Ivana Pavla II, a koji je inače doktorirao s temom o materijalnoj etici Schelera, brane zapravo personalizam i esencijalizam kršćanske ljubavi spram Drugoga (čovjeka). Napad na posthumanizam i transhumanizam iz tog tabora u Kulturkampfu spram tzv. postmodernizma kojeg afirmativno i kritički analiziram (Lyotard, Baudriillard, Derrida, Deleuze) je u političkome smislu sveden na ideje "konzervativne revolucije". Zato se mišljenje tehnosfere optužuje da srozava čovjeka na privjesak stroja, što je besmisao prvoga reda, jer upravo religija u politizaciji svojih postulata oduzima čovjeku ono autentično i najvažnije ꟷ njegovu nesvodivu slobodu koja omogućuje istinsku egzistenciju i koja nadilazi bilo kakve granice tzv. etike. Kao što Günther Anders govori o „zastarjelosti čovjeka“, tako pokazujem da homo kybernetes nadilazi granice humanizma time što se rasvjetovljuje (Entweltlichung) — gubi zavičajnost, povijesnu ukorijenjenost i prirodni „svijet života“, pretvarajući se u kognitivno-informacijsko čvorište unutar autopoietičke mreže. Svaka normativna etika i bioetika koja postavlja apsolutne granice („ne smiješ klonirati“, „ne smiješ stvoriti umjetni život“) u krajnjoj instanciji počiva na ideji apsolutnoga Zakonodavca — Boga kao bezrazložnoga temelja. Kada nestane transcendentni Bog, etika više ne može funkcionirati kao umno-voljni sustav zabrana. Ona preživljava tek kao neposredan, nepredvidiv egzistencijalni osjećaj, „logika srca“ ili osobni eksces koji se opire institucionalizaciji i algoritamskoj kalkulaciji. 5. Institucionalno kršćanstvo danas ostaje najdosljedniji branitelj esencijalističkoga humanizma, braneći „svetost“ biološkoga tijela i naravnoga poretka od genetskoga i kibernetičkoga zahvata. No, tu optužbu razotkrivam kao dvostruku zamku: pod krinkom obrane „ljudskoga dostojanstva“, politizirana religija zapravo obnavlja autoritarni esencijalizam koji čovjeku unaprijed propisuje što smije i mora biti. Najveći paradoks kritičara tehnosfere leži u tome što u strahu od kibernetičke determinacije bježe u dogmatsku determinaciju „ljudske prirode“ ili „Božjega plana“. Istinska ljudska egzistencija ne spašava se bioetičkim kodeksima ni moralnim zabranama, već upravo prihvaćanjem bezrazložne, nesvodive slobode — sposobnosti čovjeka da se u svijetu bez Boga i bez čvrste supstancije neprestano iznova stvara i misli drukčije od stroja. Etika kao bioetika je zapravo samo relikt neuspjele autoritarne politizacije kojom religija danas nastoji očuvati svoj esencijalizam objave u smislu metafizičkoga opravdanja institucionalnoga postojanja (kršćanstvo, židovstvo, islam). Ne postoji ni jedan relevantan svjetski teolog nakon Karla Bartha i Hansa Künga koji bi u svojim pokušajima filozofijskoga mišljenja suvremenosti mogao obraniti nužnost nove bioetike ili čak kibernetičke etike jer za to nije moguće govoriti više metafizički. Teologija u post-metafizičkome kontekstu uvijek završava onako kako je to promislio Vattimo ꟷ kao "slabo mišljenje" i kao apel na dostojanstvo čovjeka u njegovu nastojanju da očuva svijet od bezavičajnosti tehnologijskoga koloniziranja života. No, Vattimo nije otvorio horizont mišljenja tehnosfere i zato je njegovo nastojanje obrane neobranjivoga zapravo svojevrsna hermeneutika rastemejljenja ontologije u doba "totalne transparencije".Kad monoteističke religije (kršćanstvo, židovstvo, islam) u sekularnom i post-metafizičkome dobu izgube kozmologijski i politički monopol, bioetika im postaje ključno sredstvo za ponovnu politizaciju dogme. Pozivanjem na „svetost života“ i nepromjenjivu ljudsku prirodu u pitanjima genetike ili umjetne inteligencije, institucionalna teologija zapravo brani vlastitu metafizičku pretpostavku Objave kao apsolutnoga izvora zakona. Međutim, bez metafizičkoga temelja, te zabrane više nemaju ontologijsku snagu — one postaju puki pravno-politički kompromisi ili kulturalni otpor. (v. https://zarkopaic.net/blog/bog-bez-religije/ ) Karl Barth je radikalnim razdvajanjem Boga („posve Drugoga“) i svijeta već priznao nemogućnost prirodne teologije i metafizičkoga opravdanja poretka, dok je Hans Küng pokušao spasiti univerzalnu etiku projektom „svjetskoga ethosa“ (Weltethos) kao minimalnog konsenzusa religija. Nakon njih, teologija više ne raspolaže pojmovnim aparatom kojim bi mogla utemeljiti kibernetičku etiku. Svaki pokušaj da se algoritmi, sintetički život (A-life) ili posthumani entiteti podvrgnu teologijskoj moralnosti pada u zamku antropomorfizma jer pretpostavlja stvoreni svijet (creatio), dok tehnosfera počiva na samostvaranju (autopoiesis). Gianni Vattimo dosljedno je izveo posljedice Heideggerove i Nietzscheove objave „smrti Boga“. Za Vattima kršćanstvo u postmetafizičkome dobu preživljava jedino kroz kenozu (samoponištenje Boga u ljubavi i caritasu), čime se odriče svake nasilne, apsolutne istine i metafizičkog autoriteta. (v. https://www.amazon.de/-/en/credere-possibile-cristiani-nonostante-elefanti/dp/8811675863 ) 6. Iako Vattimo u djelima poput Transparentnoga društva vidi da mediji i tehnologija rastaču čvrstu stvarnost u igru interpretacija, on ostaje vjeran humanističkome horizontu hermeneutike. Njegov apel na dijalog, toleranciju i očuvanje ljudskoga dostojanstva od tehnologijskog koloniziranja pretpostavlja da još uvijek postoji ljudski subjekt koji vodi razgovor i tumači svijet. Upravo ondje gdje Vattimo vidi prostor emancipacije kroz slabljenje bitka prepoznajem mogućnosti za radikalni obrat. U doba kibernetičke „totalne transparencije“ (gdje sve postaje mjerljiv i predvidiv podatak), hermeneutika kao umjetnost tumačenja više nema što tumačiti jer algoritam zamjenjuje smisao operativnom funkcijom. Pokušaj da se čovjek obrani od „bezavičajnosti“ (Heimatlosigkeit) pozivanjem na slabo mišljenje ili etiku suosjećanja ostaje nemoćan jer tehnosfera nije tek izvanjsko oruđe koje kolonizira „svijet života“, već nova post-ontologijska zbilja u kojoj sam pojam zavičaja, tijela i božanskoga dobiva kibernetičku strukturu. Ima još ipak nešto najvažnije. Metafizika je okončala nakon Leibniza i Hegela s teodicejom svjetskoga duha, odnosno providnošću kojom se Bog i čovjek u ideji apsoluta realizirane filozofije pokazuju riješenom zagonetkom prijepora bitka i mišljenja. Povijest kao poprište ove kozmo-teodiceje u smislu vladavine i prevladavanja ljudske patnje završava s antropo-tehnodicejom. Bol i patnje svekolika žrtvovanja Drugoga u ime eshatologije i soteriologije zapadnjačke metafizike uklanjaju se tehnološki. Najbolje je to ironično i zapravo logično poentirao Sloterdijk u knjizi Der Denker auf der Bühne: Nietzsche's Materialismus (Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986.) kad je kazao da teodiceja u doba posthumane tehnologije završava kao algodiceja ili strategija ublažavanja boli putem analgetike i neuro-kibernetike. (v. https://www.suhrkamp.de/buch/peter-sloterdijk-der-denker-auf-der-buehne-t-9783518113530 ) Što je onda smisao povijesti nakon kraja teodiceje u tehnodiceji drugo negoli to da je u etičkome smislu čovjek prestao biti Božja stvaralačka kopija i postao most spram nadčovjeka kako je to tvrdio Nietzsche. Naravno, pojam nadčovjeka nije biologizam i bestijalizam, već ono što homo kybernetes otvara kao posljednju mogućnost prijelaza u posthumano stanje, a to je da samo filozofija i umjetnost preostaju još istinski "stimulans za život" čovjeka. Samo ljudska kreativnost još može biti posljednje opravdanje "smisla povijesti" koja u doba tehnosfere pretpostavlja tehno-singularnost, besmrtnost bez tajne i lutanje interstelarnim svjetovima. U etičkome i ontologijskome smislu čovjek prestaje biti imago Dei (Božja stvaralačka kopija) i postaje ono što je Nietzsche navijestio u Zaratustri — prijelaz, most i uže razapeto između životinje i nadčovjeka. Oslobođen ideologijskih i bioloških krivotvorina (socijaldarvinizma i bestijalizma), Nietzscheov nadčovjek postaje upravo lik homo kybernetesa — bića koje mora nadići vlastitu antropocentričnu ograničenost da bi opstalo u posthumanoj konstelaciji, ne kao gospodar svijeta, nego kao stvaralački suigrač u mreži tehnosfere. U svijetu kojim vladaju algoritamska predvidljivost, algodiceja i kibernetička kontrola, ni religija ni moral više ne mogu dati smisao ljudskome postojanju. Preostaje jedino Nietzscheova ključna intuicija iz Rođenja tragedije i Volje za moć: da je umjetnost (uz mišljenje) najveći stimulans za život (stimulans vitae) i jedino istinsko opravdanje svijeta. Nije problem tzv. dobar život koji stoji izvan i u temelju povijesnih eshatologija i teodiceja kao cilj koji treba dostići, već ovaj „život ovdje“ kojeg tehnosfera nadilazi i sve njegove propale i zastarjele etike, bioetike i kibernetičke etike. 7. Možda je ona Spinozina „etika“ koja nije moralni kodeks zabrana i dužnosti, nego ontologija imanencije i etologija moći u kojoj se pojam „etike“ samonadilazi pretvarajući se u čistu afirmaciju života i djelatne snage (conatusa) još jedino preostalo rješenje što uopće s tom „etikom“ na kraju krajeva. Upravo zato Spinoza osobito kroz Deleuzeovo čitanje koje izravno preuzima i radikalizira stoji na suprotnoj strani od svake transcendentne etike (od Kanta do Lévinasa) i suvremene bioetike. Tradicionalna etika polazi od manjka i zabrane — propisuje što čovjek treba činiti da bi se uskladio s nekim višim, transcendentnim zakonom (Bogom, umom ili normom). Kod Spinoze nema „trebanja“, nego samo nastojanja svakog bića da ustraje u svojem bitku (conatus). Kako pokazuje Gilles Deleuze u knjizi Spinoza: praktička filozofija, Spinozina etika je zapravo etologija — proučavanje odnosa brzine i sporosti, te sposobnosti tijela i duha da djeluju (affectio i affectus). Ono što nazivamo „dobrim“ nije moralna vrlina, nego susret koji povećava našu moć djelovanja i radost, dok je „zlo“ samo susret koji nas rastvara i umanjuje našu snagu. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Spinoza_Philosophie_pratique-2016-1-1-0-1.html ) Duns Scotus i Spinoza utemeljuju univoknost bitka (univocitas entis): bitak se kazuje na jedan te isti način o svemu što jest — o Bogu (Prirodi), čovjeku, životinji, kamenu i, u produžetku, o stroju. Kada nema hijerarhijskoga stupnjevanja bitka, ruši se i teologijsko-moralna piramida u kojoj čovjek stoji kao gospodar prirode ili odgovorni sluga transcendentnoga Zakonodavca. Sve što postoji ravnopravni je modus iste imanentne supstancije (Deus sive Natura). Spinozina Etika kreće od geometrije afekata da bi u petome dijelu (O moći razuma ili o ljudskoj slobodi) dokinula samu sebe kao normativnu disciplinu. Sloboda nije slobodna volja koja bira između dobra i zla, već spoznaja vlastite uključenosti u beskonačnu mrežu uzroka. Na vrhuncu imanencije, ljudski um doseže scientia intuitiva — neposredan uvid u vječnost vlastite biti unutar cjeline bitka. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/etika-2000-benedikt-de-spinoza ) Tu etika prestaje biti regulacija ponašanja i postaje čista ontološka radost i stvaralačka afirmacija života bez straha i bez nade u onostrano spasenje. Upravo na tragu ovakvog Spinoze (kroz Deleuzea), mislim tehnosferu kao radikalnu imanenciju u kojoj više nema izvanjskoga promatrača ni moralnoga suca. Kraj antropomorfne etike uvjet je mogućnosti izlaska iz začaranoga kruga metafizike. Kao što kod Spinoze priroda nema svrhu (teleologiju) ni moralne namjere, tako ni tehnosfera nema „dobre“ ili „zle“ ciljeve. Etika koja nadilazi samu sebe u Spinozinu smislu jedina je sposobna misliti posthumano stanje — ne tako da moralizira protiv stroja, već tako da ispituje kako u novoj kibernetičkoj imanenciji povećati stvaralačku moć mišljenja i umjetnosti nasuprot algoritamskoj pasivnosti.

November 20, 2026