Copyright ©2026 Žarko Paić

Svijest kao industrija, ideologija i kritika društva spektakla

Hans Magnus Enzensberger, Einzelheiten I. Bewußtseins-Industrie

Edition Suhrkamp, Berlin, 2010.

November 21, 2026
Svijest kao industrija, ideologija i kritika društva spektakla
Hans Magnus Enzensberger

1.

Pjesnik-filozof, skeptični prosvjetitelj, intelektualni kroničar, kulturni i društveni kritičar, eksperimentator s književnim oblicima i žanrovima – Hans Magnus Enzensberger (1929-2022.) nedvojbeno je bio svestran mislilac. No za mnoge svoje čitatelje on je prije svega esejist i to onaj u tradiciji Frankfurtske kritičke teorije i europskoga neomarksizma 20. stoljeća na tragovima Adorna, Benjamina i Brechta. Bez njegova političkoga angažmana u studentskim prosvjedima 1968. godine u Njemačkoj, koju je obilježilo filozofsko mišljenje Herberta Marcusea, nemoguće je dohvatiti njegovu strast za aktivnim sudjelovanjem u promjeni svijeta. (v. https://www.booklooker.de/B%C3%BCcher/Herbert-Marcuse-Hans-Magnus-Enzensberger+Kursbuch-9-1967-Vermutungen-%C3%BCber-die-Revolution/id/A02KvPYK01ZZZ )

Težište njegova rada neprestano se pomicalo od poezije do narativne montaže dokumenata u zbirci eseja. Autobiografski detalji, međutim, svedeni su na minimum. Pitanja javnoga diskursa jasno prevladavaju, oscilirajući između detaljne, dokumentirane analize i oblika ironične retorike – često u vidu hvalospjeva i obrane ili, pak, osude i satire. (v. https://lunaluna.com/blogs/featured-artists/hans-magnus-enzensberger?srsltid=AYCX9vK6hnTs8cCO-9_1CuASzJCjkEdJFfNywSRHu9ySwZsYXefzs_OW )

Rođen 1929. u Kaufbeurenu, u švapsko-bavarskim Alpama, Enzensberger je bez sumnje najeklektičniji i najkozmopolitskiji njemački pisac svoje generacije. Njegov cjelokupni opus otkriva posebnu vrstu kulturnog i književnog enciklopedizma. Među njegovim najpoznatijim djelima nalaze se pjesničke zbirke Mauzolej: Trideset sedam balada iz povijesti napretka (1976.) i Potonuće Titanica: Poema (1978.), dokumentarna montaža o Španjolskom građanskome ratu Kratko ljeto anarhije: Život i smrt Buenaventure Durrutija (1972.), reportaža Europa, Europa: Pohodi na jedan kontinent (1987.) te eseji Velika seoba (1992.) i Građanski ratovi: Od Los Angelesa do Bosne (1993.).

Pjesnik-esejist, Enzensberger je za ostvarivanje svojeg književnoga umijeća uvijek zahtijevao konkretno znanje, stručnost, promišljanje, intelektualnu emociju i kritičku oštrinu. U njegovim esejima sve više dolazi do izražaja osjećaj za metar i ritmičku teksturu, uz istovremeno prisutan, pomalo teatralan i ironično retoričan ton. Njegove pjesme, s druge strane, često odlikuje aforistična i dijalektička struktura. Raznolikost, višestrukost i pokretljivost gledišta, oblika znanja, jezika, metoda, stilova i žanrova čine Enzensbergerov književni opus teškim za definiranje ili svrstavanje u određene kategorije. Ipak, Enzensbergerov književno-esejistički rad koji traje od 1957. godine do njegove smrti 2022. godine po mojem sudu najznačajnije dosege doživljava koncem 1960-ih i 1970-ih. godina U središtu tog razdoblja nalaze se dvije danas već klasične zbirke eseja, Einzelheiten („Pojedinosti”, 1962.) i Politik und Verbrechen („Politika i zločin”, 1964.), kao i pokretanje časopisa Kursbuch, čije je uredništvo Enzensberger napustio 1975. godine.

Knjiga o kojoj ću ovdje govoriti, naime Einzelheiten I. zacijelo je njegova temeljna zbirka eseja i ima uistinu kultni status. Neprestano se od prvoga objavljivala iznova tiskala u slavnome Suhrkampu. Nije potrebno posebno napominjati da su svi eseji i nadalje aktualni i iznimno književno i politički prikladni za kritičku diskusiju.

2.

Eseji u knjizi Einzelheiten bave se dvjema temama: industrijom svijesti te odnosom između poezije i politike. Riječ je o problemima i interesima koji Enzensbergerov rani rad povezuju s Adornom i Brechtom. On ih je nastojao dalje razraditi, nadilazeći pritom dotadašnje definicije i formulacije. Primjerice, u eseju o Bewusstseins-Industrie („industriji svijesti”) već na samoj prvoj stranici susrećemo mladog Enzensbergera koji se otvoreno izjašnjava kao marksist.

Ipak, „društvena indukcija svijesti i njezino posredovanje postaju problematični tek onda kada poprime industrijske razmjere. Industrija svijesti proizvod je posljednjih stotinu godina.” Iako je neposredni prethodnik Enzensbergerova diskursa, opsežno poglavlje posvećeno „kulturnoj industriji” u djelu Dijalektika prosvjetiteljstva Horkheimera i Adorna, zamjenom pojma „kulturna industrija” pojmom „industrija svijesti” predlaže se nešto drukčije i šire. Argument koji izvodi glasi: ako nas zavarava pretežito tehnološko i komercijalno shvaćanje masovnih medija, tada ostajemo slijepi za niz institucija, profesija i djelatnosti koje pridonose društvenoj konstrukciji onoga što nazivamo sviješću:

„Moda, čitav niz obrazovnih aktivnosti, vjerska pouka i turizam još uvijek nisu prepoznati kao sektori industrije svijesti niti se kao takvi istražuju. Kao što je to slučaj s novom fizikom, psihoanalizom, sociologijom, demoskopijom [statističkim ispitivanjem javnog mnijenja] i drugim disciplinama, bilo bi također uputno proučiti kako se ’znanstvena’ svijest industrijski inducira. No, najozbiljnija je činjenica da još nismo dovoljno jasno shvatili kako je potpuni razvoj industrije svijesti neizbježan; da ona, zapravo, upravo preuzima svoju temeljnu djelatnost: obrazovanje. Industrijalizacija obrazovanja tek počinje: međutim, dok se mi prepiremo oko nastavnih planova i školskih sustava, nedostatka nastavnika i smjena u nastavi, već su razvijena tehnička sredstva koja svaku lijepu priču o reformi školstva čine anakronom.”

Nepobitna je činjenica da se industrija svijesti kao „ključna industrija 20. stoljeća” očituje u njezinu temeljunome položaju pri preuzimanju vlasti:

„Kad god dođe do državnog udara, revolucije ili ustanka, novi režim više ne zauzima prometnice ili tešku industriju, već radiopostaje, tiskare i telekomunikacijske centre.”

Ipak, Enzensbergerova analiza ne pruža nikakav alibi zemljama poput ondašnje Istočne Njemačke ili onima iz sovjetizirane Istočne Europe, gdje zaposjedanje svijesti nije djelo privatne industrije, već javne industrije i države. Podjela Njemačke na dva bloka, kapitalistički i socijalistički, omogućila je Enzensbergeru da sagleda puni opseg tog fenomena. On uzima u obzir ne samo dijagnozu Horkheimera i Adorna, utemeljenu na američkome iskustvu, već i ono što je Orwell pisao o komunističkim metodama uništavanja činjeničnih istina.

3.

Za razliku od klasične tvornice, industrija svijesti funkcionira na duboko proturječnim temeljima. Ona stalno mora stvarati iluziju slobodnoga izbora i pluralizma. Ako bi bila očito totalitarna, izgubila bi svoj utjecaj, jer moderna javnost zahtijeva privid demokracije. Ona djeluje suptilno, prodirući u privatnu sferu pojedinca (kroz radio u dnevnom boravku ili novine uz kavu), čime postiže viši stupanj kontrole nego što bi ijedan autoritarni režim mogao postići golom prisilom. Enzensberger tvrdi da sustav prodaje robu (informacije, zabavu) koja nema opipljivu vrijednost, ali ima moć diktirati potrošnju svih ostalih materijalnih dobara. Intelektualci, pisci i kritičari više ne mogu djelovati iz „slonove kosti“ ili izvan sustava. Da bi se njihova riječ čula, moraju koristiti kanale te iste industrije (izdavačke kuće, novine, televiziju). Industrija svijesti ima nevjerojatnu sposobnost da proždre i neutralizira čak i samu kritiku upućenu njoj. Ona zapošljava kritičare, plaća ih za njihovo neslaganje i pretvara njihovu pobunu u još jedan proizvod za tržište.

Enzensbergerova je analiza industrije svijesti bez obzira na sve razlike spram Adorna i Horkheimera iz Dijalektike prosvjetiteljstva ona koja pripada neomarksističkoj njemačkoj kritici industrije kulture, a koja u Francuskoj od Deborda postaje poznata kao kritika društva spektakla. (v. https://www.academia.edu/7206492/%C5%BDarko_Pai%C4%87_POSLJEDNJA_TAJNA_SPEKTAKLA) Sve tri teorije kritiziraju kako kasni kapitalizam koristi kulturu i medije za kontrolu masa, no glavne razlike u načinu mišljenja između njemačke kritičke teorije i francuskoga situacionizma mogu se razabrati u nekoliko ključnih točaka.

Njemačka škola (Frankfurt + Enzensberger) ꟷ usmjerava se na problem svijesti i psihe. Adorno i Horkheimer vide industriju kulture kao tvornicu koja proizvodi standardizirane kulturne proizvode kako bi pasivizirala pojedinca. Enzensberger ide korak dalje i naglašava da se ne proizvodi samo kultura, već se izravno reproducira ljudski um i društveni konformizam. Mediji su aparati koji koloniziraju ljudski razum.

Francuska škola (Debord / Situacionisti)ꟷusmjerava se na problem vizualnosti i otuđenja. Debord ne govori samo o medijima, već o cjelokupnom društvenome odnosu posredovanom slikama. Spektakl je faza kapitalizma u kojoj se materijalna roba transformirala u sliku. Za Deborda, čovjek više ne želi imati (faza ranoga kapitalizma), već želi izgledati (spektakl), što dovodi do potpunog otuđenja u kojoj radnik pasivno promatra vlastiti život pretvoren u predstavu.

Frankfurtska škola (Adorno i Horkheimer) Izrazito je pesimistična spram mogućnosti slobode i umjetnosti u kasnome kapitalizmu. Tehnologija i masovni mediji u kapitalizmu su inherentno totalitarni. Za njih nema spasa unutar masovne kulture; oslobođenje se traži isključivo u radikalnoj, hermetičnoj avangardnoj umjetnosti koja odbija biti robom. Primjer je upravo Adornova Estetska teorija. (v. https://zarkopaic.net/blog/zasto-je-umjetnost-zagonetka/ )

Enzensberger (modifikacija njemačkoga pristupa) za razliku od Adorna, pokazuje veći medijsko-teorijski optimizam što će kasnije razraditi u svojem čuvenom eseju Konstituente jedne teorije medija iz 1970.. On tvrdi da mediji poput radija ili tiska imaju inherentno emancipacijski i egalitarni potencijal jer svaki primatelj može postati pošiljatelj, ali ih kapitalistička struktura namjerno drži jednosmjernima.

Debord i Situacionistidijele frankfurtski pesimizam prema postojećim medijima, ali ih ne vide kao tehnički problem, već kao političku arhitekturu društva. Spektakl je aparat izolacije (odvaja ljude jedne od drugih i pretvara ih u izolirane gledatelje). Mediji se ne mogu „popraviti“ niti koristiti za emancipaciju unutar sustava; sustav se mora urušiti kroz subverziju same slike.

Njemačka kritika (Teorijska refleksija) ꟷ Frankfurtski pristup je strogo akademski i kontemplativan. Otpor se pruža kroz nemilosrdnu teorijsku kritiku, analizu jezika (poput Enzensbergerova seciranja Der Spiegela) i osvještavanje. Akcija bez duboke teorije za Adorna je bila „akcionizam“ (pseudorevolucija).

Francuska kritika (Praksa i subverzija) ꟷ Situacionisti su umjetničko-politička avangarda. Njihov modus operandi je akcija. Umjesto pisanja akademskih rasprava, Debord i suborci zagovaraju strategije poput: Détournement (skretanje/izvrtanje): uzimanje elemenata kapitalističke propagande (stripova, reklama) i njihovo modificiranje kako bi prenijeli subverzivnu poruku. Dérive (lutanje): psihogeografsko istraživanje gradova s ciljem razbijanja kapitalističke rutine rada i potrošnje. Stvaranje „situacija“ koje će probuditi pojedinca iz hipnoze spektakla. Dok je njemačka struja više fokusirana na to kako kapitalizam misli umjesto nas (manipulacija sviješću), francuska struja Deborda fokusirana je na to kako kapitalizam živi umjesto nas kao zamjena stvarnoga iskustva spektaklom.

4.

Koliko li je ova Enzensbergerova kritika industrije svijesti uopće relevantna kad se uzmu u obzir dosezi onoga što je 1990-ih godina došlo s informacijsko-komunikacijskim tehnologijama i tzv. novim medijima? Čini se da je njemačka škola teorije znanosti (Bildwissenschaft) s Friedrichom Kittlerom posve odbacila ovu kritiku jer je nedjelotvorna za razumijevanje novoga stanja u kojem produkcija vizualnosti i vizualnih komunikacija nadilazi granice neomarksističke kritike društva. Radikalni zaokret koji je donio Kittler i takozvana Berlinska škola teorije medija svjesno je potkopao i u velikoj mjeri odbacio neomarksistički aparat Enzensbergerove „industrije svijesti”. Međutim, kako tvrde neki društveni teoretičari, u eri digitalnih platformi, algoritama i AI-ja, paradoksalno svjedočimo tome da se čak jednim dijelom Enzensbergerova kritika vraća na stražnja vrata, dok se Kittlerov tehnološki determinizam suočava s vlastitim aporijama.

Kritika društva Enzensbergera je nadasve antropocentrična. Mediji su za njega politički alati manipulacije ljudskim umom. Kada analizira televiziju ili tisak, njega zanima ideologijski sadržaj i intencija vladajuće klase koja kroz taj sadržaj pacificira radnika. Svijest je bojno polje. Kittlerovamedijska arheologija/materijalnost je radikalno posthumanistički i anti-hermeneutički pristup. Njegova čuvena rečenica glasi: „Mediji određuju našu situaciju.” Stoga odbacuje ideju da mediji prenose „značenje” ili „ideologiju”. Njega ne zanima što piše u novinama, nego kako pisaći stroj, gramofon ili silicijski čip strukturalno mijenjaju ljudski živčani sustav i percepciju. Za Kittlera, Enzensbergerova kritika je promašena jer tretira medije kao neutralne kanale kroz koje teče buržoaska ideologija, ignorirajući činjenicu da sam hardver i tehnološki kôd diktiraju što se uopće može zamisliti ili procesuirati. (v. https://zarkopaic.net/blog/friedrich-a-kittler-arheologija-novih-medija/ )

Friedrich Kittler u djelu Optische Medien (v. https://www.amazon.de/Optische-Medien-Berliner-Vorlesung-Internationaler/dp/3883961833 ) te teoretičari vizualnosti pokazali su da je razvitak vizualnih tehnologija (od camere obscure do računalne simulacije) vođen vojnim i tehničkim inovacijama, a ne klasnim borbama. Produkcija vizualnosti u digitalnome dobu (poput algoritamski generiranih slika ili CGI-ja) ne funkcionira na razini „lažne svijesti” ili ideologijske obmane kako je mislio neomarksizam. Te slike nisu „odraz stvarnosti” koji nas laže; one su matematički generirani podaci koji izravno komuniciraju s našim osjetilima. Zato je vizualna komunikacija 1990-ih i 2000-ih nadišla Enzensbergera: mediji su prestali biti „prozor u svijet” koji se može cenzurirati ili manipulirati i postali su autonomni tehnički sustavi koji generiraju vlastitu stvarnost

Iako je Kittlerova kritika Enzensbergera 1990-ih zvučala trijumfalno – jer je internet stigao s obećanjem decentralizacije, slobodnoga protoka podataka i dokidanja starih medijskih monopola – u 2020-im godinama vidimo da je Enzensbergerova dijagnoza bila, kako neki misle, vizionarska, iako s krivim tehničkim pretpostavkama. Naime, Enzensberger je u svojem eseju Konstituente jedne teorije medija (1970.) predvidio da će se pojaviti mediji u kojima će svaki primatelj postati pošiljatelj. Ponadao se da će to donijeti emancipaciju. Međutim, pojava Web 2.0 tehnologija, društvenih mreža i pametnih telefona donijela je ostvarenje te tehničke mogućnosti, ali unutar ekstremnoga oblika kapitalizma kao „društva kontrole“. Danas je „industrija svijesti” relevantnija negoli ikad zbog tri fenomena:

  • Ekonomija pažnjeꟷ Korporacije više ne prodaju samo robu, niti samo kulturne proizvode (kako je mislio Adorno) – one doslovno rudare i oblikuju ljudsku pažnju, afekte i nesvjesne impulse kroz algoritme (TikTok, Meta). To je ultimativna faza industrije svijesti.
  • Iluzija emancipacijeꟷ Enzensberger je upozoravao da kapitalistička industrija svijesti preživljava tako što apsorbira kritiku. Danas svi imamo „proizvodna sredstva” (pametne telefone), slobodno stvaramo sadržaj, ali taj naš „slobodni rad” izravno stvara profit za platforme. Postali smo besplatni radnici u tvornici svijesti.
  • Algoritamska manipulacija javne sfereꟷ Njegova analiza jezika tjednika Der Spiegel danas se može primijeniti na analizu algoritama koji polariziraju društvo i kreiraju filtrirane mjehure (filter bubbles).

Kittler je bio u pravu kada je rekao da neomarksistička kritika ne razumije tehnologiju (hardver). Ne možete razumjeti današnji internet analizirajući samo „ideologiju”, morate razumjeti kod, optičke kabele, serverske farme i arhitekturu neuronskih mreža. No, Kittlerov je slijepi kut bio njegov radikalni tehnološki determinizam koji je ignorirao političku ekonomiju. Danas, u 2026. godini, najsuvremenija teorija medija ne odbacuje ni jednog ni drugog. Umjesto toga, ona ih spaja: koristi Kittlera kako bi razumjela tehničku infrastrukturu i vizualni kod novih medija, a Enzensbergera kako bi shvatila tko posjeduje tu infrastrukturu i u koje političko-ekonomske svrhe eksploatira našu svijest. (v. https://diezukunft.at/zukunft-05-2026-medientheorie-editorial/ )

5.

U mojim studijama o ovome problemu Kittler ima dalekosežno mjesto i važniji je od svekolike tradicije neomarksizma Frankfurtske škole i njezina vrhunca ne s Adornom, Marcuseom i nakon njih izdvojene pozicije Enzensbergera, već s temeljnim djelom Jürgena Habermasa Teorija komunikacijskoga djelovanja. (v. https://zarkopaic.net/blog/habermasova-teorija-komunikacijskoga-djelovanja/ ) To je pozicija koja ostaje zatočena idejom "revolucije društva", a koja nije ništa drugo negoli promašaj biti stvari s idejom bezuvjetnoga napretka kasnoga kapitalizma s vladavinom tehno-kulture ili tehnosfere kao nove ideologije. No, ta je ideologija onkraj granica "industrije svijesti" zato što je sama ideologija postala zastarjela već time što njezini agenti upravo žele biti konektirani u sustavu interaktivne komunikacije, znajući da je cijena za to njihovo "otuđenje" od Drugoga i "postvarenje" samoga života. Suvremeni njemački teoretičar medija Norbert Bolz, bliski Kittlerov suradnik, nazvao je to „komunikacijskim kapitalizmom”. (v. https://www.amazon.de/Weltkommunikation-Norbert-Bolz/dp/3770535545 )

Kittlerov radikalni zaokret bio je upravo u tome što je uvidio da tehnologija više nije posrednik ideologije, već je tehnologija sama postala ontologija našega doba. U tom smislu, neomarksistički pojmovi poput „lažne svijesti” ili „ideologijske manipulacije” doista postaju anakroni i teorijski nedostatni za opisivanje suvremenoga stanja. (v. https://www.academia.edu/35514222/Vizualne_komunikacije_Uvod_%C5%BDarko_Pai%C4%87_ )

Klasični neomarksizam (Adorno, Enzensberger) počivao je na pretpostavci da su mase prevarene, izmanipulirane odozgo i da im je kritička svijest oteta. Međutim, u suvremenoj tehnosferi subjekt više nije žrtva obmane; on je suučesnik. Agenti interaktivne komunikacije danas vrlo dobro znaju (ili barem intuitivno osjećaju) da su nadzirani, da su algoritamski profilirani i da njihovi podaci postaju roba. Unatoč tom znanju, želja za bivanjem unutar mreže (konektiranošću) nadvladava svaku želju za emancipacijom. Biti izvan mreže danas ne znači biti „slobodan”, već biti socijalno i ontološki nepostojeći.

Kada tehnologija postane okoliš u kojem živimo kao autopoietički sustav tehnosfere, ona prestaje funkcionirati kao klasična ideologija. Ideologija uvijek podrazumijeva neki rascjep između „stvarnosti” i „privida” (ideologijskoga vela). U digitalnoj tehnosferi tog rascjepa više nema: Interfejs je postao sama stvarnost. Mi ne komuniciramo pomoću medija; mi živimo unutar medija. Kittler je stoga bio u pravu: tehnološki hardver i protokoli (kodovi, algoritmi, mreže) ne prenose buržoasku ideologiju – oni strukturiraju same uvjete mogućnosti ljudskoga iskustva. Pitanje više nije što nam mediji govore, nego kako nas mediji formatiraju da uopće možemo funkcionirati samo kao terminali u globalnome sustavu obrade podataka.

Nuspojava ove bezuvjetne potrebe za konekcijom, jest radikalno postvarenje samoga života. Interaktivna komunikacija, paradoksalno, eliminira stvarnog Drugoga. Drugi u mrežnoj sferi nije živa, zagonetna osoba s kojom stupamo u dijalog, već je sveden na profil, podatak, sliku ili algoritam koji potvrđuje naš vlastiti narcistički odraz. Komunikacija postaje kruženje istog unutar mjehura. Ako je Frankfurtska škola vjerovala da postoji neko „izvan” (u umjetnosti, u revolucionarnoj teoriji, u utopiji), Kittlerova medijska materijalnost pokazuje da je tehnosfera zatvorila taj krug. Svaki pokušaj otpora, svaka subverzivna poruka, u trenutku kad se pretvori u digitalni signal (bit), automatski biva apsorbirana, procesuirana i monetizirana u serverskim centrima kasnoga kapitalizma.

Neomarksistička ideja o „revoluciji društva” doista ostaje zatočena u prosvjetiteljskom humanizmu 19. stoljeća koji je vjerovao da se društvo može svjesno preoblikovati ako se ljudi „osvijeste”. Kittlerov je uvid brutalniji, ali precizniji za 21. stoljeće: tehnokultura se ne razvija da bi služila ljudskome napretku, već ljudski subjekt služi kao privremeni biološki domaćin za evoluciju same tehnosfere.

Bez obzira na sve kritički izrečeno protiv njegovih temeljnih ideja čitati danas Enzensbergerovu knjigu Einzelheiten znači ne samo rekonstruirati povijest kulture i ideologije druge polovine 20. stoljeća, već i nešto mnogo važnije, a što se svodi na živi kritički dijalog sa suvremenošću kojoj sve više nedostaje strastvene esejističke lucidnosti i teorijske obuhvatnosti kakvu je pronosio svojim angažmanom i djelom ovaj njemački veliki pisac i intelektualac.

Recent Posts

Tehnosfera onkraj granica svih etika, bioetika i kibernetičkih etika

Tehnosfera onkraj granica svih etika, bioetika i kibernetičkih etika

1. Zašto u svojem mišljenju tehnosfere radikalno odbacujem tzv. etička pitanja u svezi s razvitkom AI, a isto tako i dosege bioetike iako sam pisao o etičkim konzekvencijama u djelu respektabilnih mislilaca poput Lévinasa, Jonasa, Ricoeura, a isto tako i Waldenfelsa? Je li to možda zato što sam na tragu Heideggera i Deleuzea artikulirao bit tehnosfere "onkraj dobra i zla" i izvan moralno-političkih okvira djelovanja? Razlog je taj što smatram sve to zakašnjelim antropocentričnim pokušajima da se novonastali posthumani i kibernetički poredak ukroti zastarjelim metafizičkim i moralnim kategorijama. Za razliku od klasične tehnike (čekića ili stroja) kojom čovjek upravlja, tehnosfera je, na tragu kasnoga Heideggera, kibernetički sustav koji sam sebe proizvodi i regulira (autopoiesis). Umjetna inteligencija i „umjetna intuicija“ više ne trebaju ljudsku svijest kao posrednika. Etika AI-ja ostaje stoga posve nemoćna jer pokušava izvana propisati pravila sustavu koji već unaprijed određuje uvjete svakog ljudskoga djelovanja i mišljenja. Etika Drugoga (Lévinas), princip odgovornosti (Jonas) i fenomenologija stranoga (Waldenfels), i dalje pretpostavljaju ljudsku mjeru, ranjivost i povijesnu odgovornost. (v. https://zarkopaic.net/blog/levinasova-oporuka/ https://zarkopaic.net/blog/etika-za-doba-tehnosfere/ https://zarkopaic.net/blog/sto-je-preostalo-od-intersubjektivnosti/ ) U analizama sveučilišta, bioetike i biopolitike pokazujem da suvremene tehnoznanosti (spoj genetike, nanotehnologije i AI-ja) stvaraju „umjetni život“ (A-life) i postbiološko stanje. Bioetika se pritom svodi na pragmatičnu regulaciju i „scijentifičko menadžerstvo“ granica dopuštenoga, umjesto da misli samu ontologijsku preobrazbu života u informaciju. Od Heideggera preuzimam dijagnozu o dovršetku zapadne metafizike u kibernetici. Kad metafizika dosegne svoj kraj u totalnoj tehničkoj mobilizaciji, tradicionalne vrijednosti ꟷ istina, dobro, moral ꟷ gube svoje tlo. Na tragu Deleuzeove ontologije postajanja i mišljenja događaja tehnosferu ne promatram kroz moralne binarne opozicije (dobro/zlo, korisno/štetno), već kao imanentnu mrežu sila, strojeva želje i čistih događaja (événement). Istinsko mišljenje u doba tehnosfere ne može biti moraliziranje ni sastavljanje kodeksa za algoritme. Jedini preostali prostor slobode leži u estetičko-egzistencijalnome otporu i otvorenosti za nepredvidivi događaj, a ne u normativnoj etici. U petoknjižju Tehnosfera pokazujem stoga da ni Jonasov princip odgovornosti ni Lévinasova etika Drugoga ne mogu odgovoriti na izazov posthumanizma jer obojica pretpostavljaju opstanak organskoga života i ljudske transcendencije, dok tehnosfera dokida granicu između živoga i neživoga pretvarajući sam bitak u autopoietičku informaciju. 2. Hans Jonas svoj Princip odgovornost temelji na imperativu očuvanja biološke ranjivosti i budućih naraštaja čovjeka pomoću „heuristike straha“. No, ja mislim da je to obrambena i nostalgična gesta koji pretpostavlja da je biološki život (bios) bezuvjetna vrijednost koju tehnika ugrožava izvana. Jonas stvara misaone uvjete za bioetiku oslanjajući se na sekularizirani pojam „svetosti života“. Međutim, posthumanizam i sintetička biologija (stvaranje umjetnog života A-life) brišu samu razliku između prirodnoga i umjetnoga. Kada život postane tehnogenetski kôd, Jonasova odgovornost za očuvanje „prirodne biti čovjeka“ gubi svoj predmet. Lévinas, pak, postavlja etiku kao „prvu filozofiju“, utemeljenu na apsolutnoj asimetriji i beskonačnoj odgovornosti pred ranjivim licem Drugoga. Taj Drugi nosi trag božanske transcendencije izvan totaliteta bitka. Prema mojoj analizi digitalno-kibernetički poredak ukida transcendenciju i uspostavlja „imanentnu transcendenciju“ stroja. U posthumanome stanju nema više licem-u-lice susreta s Drugim kao tajnom. Umjesto toga imamo interaktivnu komunikaciju, algoritamsko predviđanje i „racionalnu intuiciju“ umjetne inteligencije. Bez metafizičke drugosti i smrtnog ljudskoga lica, Lévinasova etika ostaje bez subjekta koji bi bio pozvan na odgovornost. Posthumanizam nije samo novi filozofijski pravac, već dovršetak zapadne metafizike u kojem tehnologija preuzima eshatologijsku ulogu spasa i samostvaranja. Budući da se tehnosfera ne može zaustaviti ni moralnim zabranama (Jonas) ni pozivom na humanističku empatiju (Lévinas), izlaz valja potražiti u umjetnosti kao „konceptualnom hologramu“ i slobodi stvaranja novoga koja izmiče algoritamskoj predvidivosti. „Umjetna intuicija“ predstavlja pritom sposobnost umjetne inteligencije da neposredno predviđa i generira novu stvarnost bez ljudske svijesti kao posrednika, dok je transhumanizam nova sekularna eshatologija u kojoj tehnologija zamjenjuje Boga u stvaranju svijeta iz ničega. Ova dva pojma čine okosnicu dijagnoze suvremenog kibernetičkoga doba, gdje se tradicionalna znanost i religija stapaju u jedinstven tehnogenetski sustav. AI ne treba ljudsku svijest niti emocionalno proživljavanje da bi bio nadmoćan. Umjesto toga, on posjeduje „racionalnu“ ili „umjetnu intuiciju“ – sposobnost trenutne obrade milijardi podataka i prepoznavanja obrazaca koja nadilazi ljudsku dedukciju. Umjetna intuicija omogućuje otuda stroju da kreira matematičke prečace i predviđa fizikalne fenomene koje čovjek ne zna logički izvesti. Znanost time gubi potrebu za razumijevanjem uzroka i posljedica te postaje puki funkcionalizam: više nije važno zašto nešto radi, već da sustav točno predviđa i vizualizira. Filozofija, umjetnost i znanost nekada su bile načini na koje je ljudski duh posredovao svijet. Umjetna intuicija ukida to posredovanje jer stroj sam stvara informacije koje proizvode druge informacije, pretvarajući stvarnost u autopoietičku simulaciju. U suvremenome dobu Bog i tehnologija mijenjaju ontologijski rang. Tehnologija postaje novi Bog koji više ne djeluje samo kao oruđe u rukama čovjeka, već preuzima moć stvaranja novoga života (creatio ex nihilo) kroz spoj gena i informacije. Dok je kršćanska teologija obećavala spas duše na kraju povijesti, transhumanizam nudi tehnički spas kroz biološko poboljšanje čovjeka, besmrtnost i prijenos uma u digitalni oblak. To nije raskid s metafizikom, nego njezino krajnje ispunjenje: volja za moć pretvara se u totalnu kontrolu nad evolucijom.. Transhumanizam smatram produžetkom humanističke megalomanije (čovjek koji pomoću tehnike želi postati nadčovjek-bog), dok posthumanizam označava stvarno stanje tehnosfere u kojem čovjek više nije središnji subjekt, već tek jedan od čvorova u mreži strojeva, informacija i umjetnoga života. 3. Visoko cijenim oxfordskoga filozofa Nicka Bostroma, no ne i njegov bioetički pokušaj da se "superinteligenciju" obuzda bioetičkim ograničenjem njezinih mogućnosti. Nije li paradoksalno da se ono što počiva na autopoiesisu nastoji obuzdati ljudskim zahtjevima za kontrolom onoga što AI čini iako je neporecivo da postoji uvijek mogućnost da AI kao lik tehnosfere dovede do raspada sustava, do uništenja svijeta života kao okoline u kojoj djeluju strojevi, ljudi, životinje, bilje? U mojim knjigama etika je svagda ne-autonomna jer se od Aristotela odnosi na političku referencijalnost polisa kao grada-države, od Kanta na kozmopolitizam republikanski shvaćene nacije-države, a od Lévinasa i njegove ljubavi spram bezuvjetnoj milosti spram Drugoga njezin "svijet" više ne postoji nakon totalnoga uništenja ljudskosti u Holokaustu i svim kasnijim genocidima naroda. Dakle, kako je uopće moguće onda govoriti o tzv. kibernetičkoj etici ili etici koja pretpostavlja mogućnost da strojevi postanu ljudski određene osobe ako više ne postoji fenomenologijski kazano intencionalni predmet ove etike ꟷ njezina noema, ako je svijest subjekta koji je vladar svijeta u smislu ljudskoga cogita njegov noesis? Usput, i desnica i ljevica su u odnosu spram opasnosti autonomnosti AI jednoglasni jer zahtijevaju povratak "humanizmu" ne samo oko tehnosfere, već i oko pitanja biogenetike poput kloniranja i prednatalne selekcije. Primjer je onaj koji sam opisao u svojim ranim djelima poput Politike identiteta: Kultura kao nova ideologija kad ondašnji papa Ivan Pavao II i postmoderni teoretičar Paul Virilio glede toga u dlaku dijele isti stav. Iz moje točke gledišta, govoriti o „kibernetičkoj etici“ ili etičkome obuzdavanju superinteligencije predstavlja filozofijsku i ontologijsku nemogućnost, jer se autopoietički sustav koji sam proizvodi vlastite zakone ne može regulirati izvanjskim, antropocentričnim moralnim normama. Nick Bostrom u djelu Superinteligencija ispravno dijagnosticira egzistencijalni rizik (mogućnost da AI uništi svijet života), ali rješenje traži u „etičkome programiranju“ i usađivanju ljudskih vrijednosti stroju. (v. https://global.oup.com/academic/product/superintelligence-9780199678112?cc=hr&lang=en& ) Za moje viđenje je to logički paradoks. Ono što počiva na autopoiesisu (samostvaranju i samoorganizaciji) ne može biti podvrgnuto heteronomnome zakonu ljudskoga subjekta. Pokušati moralno „pripitomiti“ superinteligenciju isto je što i pokušati zakonima polisa ograničiti djelovanje samoga bitka u njegovoj kibernetičkoj fazi. Rizik od uništenja „svijeta života“ (Lebenswelt) ne proizlazi iz „zlih namjera“ stroja, već iz same logike tehnosfere koja sve postojeće kao što su ljudi, strojevi, životinje i biljke svodi na raspoložive informacije. Da još jednom upozorim: u mojem opusu etika nikada nije bila razmatrana kao samodostatna sfera, već je uvijek ovisila o nekom povijesno-političkome ili teologijskome temelju. Kod Aristotela to je polis (etika je dio politike). Kod Kanta to je autonomni um i kozmopolitski republikanizam. Kod Lévinasa to je beskonačna odgovornost pred ranjivim licem Drugoga, koja se slama u 20. stoljeću nakon Holokausta i genocida, gdje je sama ljudskost radikalno poništena. Ako se ljudski cogito (noesis) rastvara u algoritamskim mrežama, a „svijet života“ kao njegov intencionalni predmet (noema) pretvara u virtualnu simulaciju, etika gubi obje svoje uporišne točke. Stroj ne može postati „moralna osoba“ jer nema egzistencijalnu ranjivost, smrtnost ni iskustvo Drugoga; pripisivati mu ljudska etička svojstva samo je antropomorfna projekcija. Zato je zajednički front ljevice i desnice u obrani ovog reaktivnoga humanizma tek obrambeni refleks pred tehnosferom. Dok politika pokušava povući moralne i pravne granice („dotle i ne dalje“), tehnoznanosti te granice neprestano brišu jer njihova bit nije politička nego operativna — sve što je tehnički moguće, u tehnosferi postaje i ontologijski nužno. 4. Pojam tehno-bestijarija koji uvodim u razmatranje u prvome svesku Tehnosfere označava posthumanu konstelaciju u kojoj se brišu klasične metafizičke granice između životinje, čovjeka i stroja, pretvarajući sav život u hibridnu, informacijsko-genetsku mrežu. Time se dokida tradicionalni „svijet života“ (Lebenswelt) u kojem je čovjek imao povlašteno mjesto gospodara ili pastira bitka. Klasična filozofija definirala je čovjeka kao zoon logon echon (živo biće koje ima govor/um), povlačeći strogu crtu prema životinji koja je navodno „siromašna svijetom“. Pozivajući se na Giorgia Agambena, pokazujem da u tehnosferi taj tradicionalni „antropologijski stroj“ prestaje proizvoditi razliku između ljudskoga i životinjskoga. Govor i logos više nisu ekskluzivno ljudsko utočište. U doba tehno-bestijarija jezik postaje vizualno-informacijski kôd u kojem ravnopravno sudjeluju algoritmi, genetski modificirani organizmi i kiborzi. U metafizičkoj povijesti čovjek je stajao u sredini između bogova i životinja, koristeći tehniku kao puko sredstvo za ovladavanje prirodom. U tehnosferi se ta hijerarhija urušava u horizontalni sklop. Kroz spajanje genetike, nanotehnologije i umjetne inteligencije nastaju novi entiteti — od sintetičkoga života (A-life) i transgenih organizama u suvremenoj bio-umjetnosti do autonomnih strojeva koji uče poput živih bića. „Bestijarij“ više nije srednjovjekovni katalog čudovišnih životinja, nego stvarni laboratorijsko-digitalni okoliš u kojem se proizvode nova hibridna bića. Kao što se etika AI-ja slama jer stroj nije ljudska osoba, tako se i klasična ekološka etika ili etika prava životinja suočava s paradoksom. Kada „priroda“ postane tehnogenetski konstrukt, više ne postoji netaknuto prirodno utočište koje bi trebalo štititi od tehnike. Umjesto moralnoga zgražanja nad „čudovišnim“ spajanjem organskoga i strojnoga, pozivam na mišljenje te nove zbilje iz samoga događaja tehnosfere — gdje i životinja i čovjek i stroj postaju dijelovi istog sinestetičkoga i kibernetičkoga sklopa. Možemo li onda kazati da su sve etike kao i bioetike vs. tehnosfere ne samo nedjelotvorni sklop refleksija o čovjeku u stanju njegove zastarjelosti uzrokovane vladavinom informacijsko-kognitivnoga stanja u kojem homo kybernetes nadilazi granice ljudskoga i čovječnosti već time što ga rasvjetovljuje i raskorjenjuje? Jer etičko za razliku od Lévinasa ne prethodi ontologiji, a ne prethodi ni političko kako to misli Badiou, jer je već od Heideggera i Sein und Zeit-a-a tradicionalna ontologija destruirana time što je čovjek izgubio svoju "božansku" supstanciju i transcendentalizam te postao tubitak (Dasein) kojemu bit počiva u njegovoj egzistenciji. Dakle, etičko može biti samo osjećaj, ne i umno-voljni sklop zabrana koje u krajnoj instanciji predstavlja ono bezrazložno koje se pripisuje Bogu. Bez boga nema etike ni bioetike, pa nije začudno da je danas posljednji teritorij obrane "humanizma" onaj koji dolazi iz institucionalnih središta monoteističke religije kao što je kršćanstvo koje u promijenjenoj verziji još od pape Ivana Pavla II, a koji je inače doktorirao s temom o materijalnoj etici Schelera, brane zapravo personalizam i esencijalizam kršćanske ljubavi spram Drugoga (čovjeka). Napad na posthumanizam i transhumanizam iz tog tabora u Kulturkampfu spram tzv. postmodernizma kojeg afirmativno i kritički analiziram (Lyotard, Baudriillard, Derrida, Deleuze) je u političkome smislu sveden na ideje "konzervativne revolucije". Zato se mišljenje tehnosfere optužuje da srozava čovjeka na privjesak stroja, što je besmisao prvoga reda, jer upravo religija u politizaciji svojih postulata oduzima čovjeku ono autentično i najvažnije ꟷ njegovu nesvodivu slobodu koja omogućuje istinsku egzistenciju i koja nadilazi bilo kakve granice tzv. etike. Kao što Günther Anders govori o „zastarjelosti čovjeka“, tako pokazujem da homo kybernetes nadilazi granice humanizma time što se rasvjetovljuje (Entweltlichung) — gubi zavičajnost, povijesnu ukorijenjenost i prirodni „svijet života“, pretvarajući se u kognitivno-informacijsko čvorište unutar autopoietičke mreže. Svaka normativna etika i bioetika koja postavlja apsolutne granice („ne smiješ klonirati“, „ne smiješ stvoriti umjetni život“) u krajnjoj instanciji počiva na ideji apsolutnoga Zakonodavca — Boga kao bezrazložnoga temelja. Kada nestane transcendentni Bog, etika više ne može funkcionirati kao umno-voljni sustav zabrana. Ona preživljava tek kao neposredan, nepredvidiv egzistencijalni osjećaj, „logika srca“ ili osobni eksces koji se opire institucionalizaciji i algoritamskoj kalkulaciji. 5. Institucionalno kršćanstvo danas ostaje najdosljedniji branitelj esencijalističkoga humanizma, braneći „svetost“ biološkoga tijela i naravnoga poretka od genetskoga i kibernetičkoga zahvata. No, tu optužbu razotkrivam kao dvostruku zamku: pod krinkom obrane „ljudskoga dostojanstva“, politizirana religija zapravo obnavlja autoritarni esencijalizam koji čovjeku unaprijed propisuje što smije i mora biti. Najveći paradoks kritičara tehnosfere leži u tome što u strahu od kibernetičke determinacije bježe u dogmatsku determinaciju „ljudske prirode“ ili „Božjega plana“. Istinska ljudska egzistencija ne spašava se bioetičkim kodeksima ni moralnim zabranama, već upravo prihvaćanjem bezrazložne, nesvodive slobode — sposobnosti čovjeka da se u svijetu bez Boga i bez čvrste supstancije neprestano iznova stvara i misli drukčije od stroja. Etika kao bioetika je zapravo samo relikt neuspjele autoritarne politizacije kojom religija danas nastoji očuvati svoj esencijalizam objave u smislu metafizičkoga opravdanja institucionalnoga postojanja (kršćanstvo, židovstvo, islam). Ne postoji ni jedan relevantan svjetski teolog nakon Karla Bartha i Hansa Künga koji bi u svojim pokušajima filozofijskoga mišljenja suvremenosti mogao obraniti nužnost nove bioetike ili čak kibernetičke etike jer za to nije moguće govoriti više metafizički. Teologija u post-metafizičkome kontekstu uvijek završava onako kako je to promislio Vattimo ꟷ kao "slabo mišljenje" i kao apel na dostojanstvo čovjeka u njegovu nastojanju da očuva svijet od bezavičajnosti tehnologijskoga koloniziranja života. No, Vattimo nije otvorio horizont mišljenja tehnosfere i zato je njegovo nastojanje obrane neobranjivoga zapravo svojevrsna hermeneutika rastemejljenja ontologije u doba "totalne transparencije".Kad monoteističke religije (kršćanstvo, židovstvo, islam) u sekularnom i post-metafizičkome dobu izgube kozmologijski i politički monopol, bioetika im postaje ključno sredstvo za ponovnu politizaciju dogme. Pozivanjem na „svetost života“ i nepromjenjivu ljudsku prirodu u pitanjima genetike ili umjetne inteligencije, institucionalna teologija zapravo brani vlastitu metafizičku pretpostavku Objave kao apsolutnoga izvora zakona. Međutim, bez metafizičkoga temelja, te zabrane više nemaju ontologijsku snagu — one postaju puki pravno-politički kompromisi ili kulturalni otpor. (v. https://zarkopaic.net/blog/bog-bez-religije/ ) Karl Barth je radikalnim razdvajanjem Boga („posve Drugoga“) i svijeta već priznao nemogućnost prirodne teologije i metafizičkoga opravdanja poretka, dok je Hans Küng pokušao spasiti univerzalnu etiku projektom „svjetskoga ethosa“ (Weltethos) kao minimalnog konsenzusa religija. Nakon njih, teologija više ne raspolaže pojmovnim aparatom kojim bi mogla utemeljiti kibernetičku etiku. Svaki pokušaj da se algoritmi, sintetički život (A-life) ili posthumani entiteti podvrgnu teologijskoj moralnosti pada u zamku antropomorfizma jer pretpostavlja stvoreni svijet (creatio), dok tehnosfera počiva na samostvaranju (autopoiesis). Gianni Vattimo dosljedno je izveo posljedice Heideggerove i Nietzscheove objave „smrti Boga“. Za Vattima kršćanstvo u postmetafizičkome dobu preživljava jedino kroz kenozu (samoponištenje Boga u ljubavi i caritasu), čime se odriče svake nasilne, apsolutne istine i metafizičkog autoriteta. (v. https://www.amazon.de/-/en/credere-possibile-cristiani-nonostante-elefanti/dp/8811675863 ) 6. Iako Vattimo u djelima poput Transparentnoga društva vidi da mediji i tehnologija rastaču čvrstu stvarnost u igru interpretacija, on ostaje vjeran humanističkome horizontu hermeneutike. Njegov apel na dijalog, toleranciju i očuvanje ljudskoga dostojanstva od tehnologijskog koloniziranja pretpostavlja da još uvijek postoji ljudski subjekt koji vodi razgovor i tumači svijet. Upravo ondje gdje Vattimo vidi prostor emancipacije kroz slabljenje bitka prepoznajem mogućnosti za radikalni obrat. U doba kibernetičke „totalne transparencije“ (gdje sve postaje mjerljiv i predvidiv podatak), hermeneutika kao umjetnost tumačenja više nema što tumačiti jer algoritam zamjenjuje smisao operativnom funkcijom. Pokušaj da se čovjek obrani od „bezavičajnosti“ (Heimatlosigkeit) pozivanjem na slabo mišljenje ili etiku suosjećanja ostaje nemoćan jer tehnosfera nije tek izvanjsko oruđe koje kolonizira „svijet života“, već nova post-ontologijska zbilja u kojoj sam pojam zavičaja, tijela i božanskoga dobiva kibernetičku strukturu. Ima još ipak nešto najvažnije. Metafizika je okončala nakon Leibniza i Hegela s teodicejom svjetskoga duha, odnosno providnošću kojom se Bog i čovjek u ideji apsoluta realizirane filozofije pokazuju riješenom zagonetkom prijepora bitka i mišljenja. Povijest kao poprište ove kozmo-teodiceje u smislu vladavine i prevladavanja ljudske patnje završava s antropo-tehnodicejom. Bol i patnje svekolika žrtvovanja Drugoga u ime eshatologije i soteriologije zapadnjačke metafizike uklanjaju se tehnološki. Najbolje je to ironično i zapravo logično poentirao Sloterdijk u knjizi Der Denker auf der Bühne: Nietzsche's Materialismus (Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986.) kad je kazao da teodiceja u doba posthumane tehnologije završava kao algodiceja ili strategija ublažavanja boli putem analgetike i neuro-kibernetike. (v. https://www.suhrkamp.de/buch/peter-sloterdijk-der-denker-auf-der-buehne-t-9783518113530 ) Što je onda smisao povijesti nakon kraja teodiceje u tehnodiceji drugo negoli to da je u etičkome smislu čovjek prestao biti Božja stvaralačka kopija i postao most spram nadčovjeka kako je to tvrdio Nietzsche. Naravno, pojam nadčovjeka nije biologizam i bestijalizam, već ono što homo kybernetes otvara kao posljednju mogućnost prijelaza u posthumano stanje, a to je da samo filozofija i umjetnost preostaju još istinski "stimulans za život" čovjeka. Samo ljudska kreativnost još može biti posljednje opravdanje "smisla povijesti" koja u doba tehnosfere pretpostavlja tehno-singularnost, besmrtnost bez tajne i lutanje interstelarnim svjetovima. U etičkome i ontologijskome smislu čovjek prestaje biti imago Dei (Božja stvaralačka kopija) i postaje ono što je Nietzsche navijestio u Zaratustri — prijelaz, most i uže razapeto između životinje i nadčovjeka. Oslobođen ideologijskih i bioloških krivotvorina (socijaldarvinizma i bestijalizma), Nietzscheov nadčovjek postaje upravo lik homo kybernetesa — bića koje mora nadići vlastitu antropocentričnu ograničenost da bi opstalo u posthumanoj konstelaciji, ne kao gospodar svijeta, nego kao stvaralački suigrač u mreži tehnosfere. U svijetu kojim vladaju algoritamska predvidljivost, algodiceja i kibernetička kontrola, ni religija ni moral više ne mogu dati smisao ljudskome postojanju. Preostaje jedino Nietzscheova ključna intuicija iz Rođenja tragedije i Volje za moć: da je umjetnost (uz mišljenje) najveći stimulans za život (stimulans vitae) i jedino istinsko opravdanje svijeta. Nije problem tzv. dobar život koji stoji izvan i u temelju povijesnih eshatologija i teodiceja kao cilj koji treba dostići, već ovaj „život ovdje“ kojeg tehnosfera nadilazi i sve njegove propale i zastarjele etike, bioetike i kibernetičke etike. 7. Možda je ona Spinozina „etika“ koja nije moralni kodeks zabrana i dužnosti, nego ontologija imanencije i etologija moći u kojoj se pojam „etike“ samonadilazi pretvarajući se u čistu afirmaciju života i djelatne snage (conatusa) još jedino preostalo rješenje što uopće s tom „etikom“ na kraju krajeva. Upravo zato Spinoza osobito kroz Deleuzeovo čitanje koje izravno preuzima i radikalizira stoji na suprotnoj strani od svake transcendentne etike (od Kanta do Lévinasa) i suvremene bioetike. Tradicionalna etika polazi od manjka i zabrane — propisuje što čovjek treba činiti da bi se uskladio s nekim višim, transcendentnim zakonom (Bogom, umom ili normom). Kod Spinoze nema „trebanja“, nego samo nastojanja svakog bića da ustraje u svojem bitku (conatus). Kako pokazuje Gilles Deleuze u knjizi Spinoza: praktička filozofija, Spinozina etika je zapravo etologija — proučavanje odnosa brzine i sporosti, te sposobnosti tijela i duha da djeluju (affectio i affectus). Ono što nazivamo „dobrim“ nije moralna vrlina, nego susret koji povećava našu moć djelovanja i radost, dok je „zlo“ samo susret koji nas rastvara i umanjuje našu snagu. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Spinoza_Philosophie_pratique-2016-1-1-0-1.html ) Duns Scotus i Spinoza utemeljuju univoknost bitka (univocitas entis): bitak se kazuje na jedan te isti način o svemu što jest — o Bogu (Prirodi), čovjeku, životinji, kamenu i, u produžetku, o stroju. Kada nema hijerarhijskoga stupnjevanja bitka, ruši se i teologijsko-moralna piramida u kojoj čovjek stoji kao gospodar prirode ili odgovorni sluga transcendentnoga Zakonodavca. Sve što postoji ravnopravni je modus iste imanentne supstancije (Deus sive Natura). Spinozina Etika kreće od geometrije afekata da bi u petome dijelu (O moći razuma ili o ljudskoj slobodi) dokinula samu sebe kao normativnu disciplinu. Sloboda nije slobodna volja koja bira između dobra i zla, već spoznaja vlastite uključenosti u beskonačnu mrežu uzroka. Na vrhuncu imanencije, ljudski um doseže scientia intuitiva — neposredan uvid u vječnost vlastite biti unutar cjeline bitka. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/etika-2000-benedikt-de-spinoza ) Tu etika prestaje biti regulacija ponašanja i postaje čista ontološka radost i stvaralačka afirmacija života bez straha i bez nade u onostrano spasenje. Upravo na tragu ovakvog Spinoze (kroz Deleuzea), mislim tehnosferu kao radikalnu imanenciju u kojoj više nema izvanjskoga promatrača ni moralnoga suca. Kraj antropomorfne etike uvjet je mogućnosti izlaska iz začaranoga kruga metafizike. Kao što kod Spinoze priroda nema svrhu (teleologiju) ni moralne namjere, tako ni tehnosfera nema „dobre“ ili „zle“ ciljeve. Etika koja nadilazi samu sebe u Spinozinu smislu jedina je sposobna misliti posthumano stanje — ne tako da moralizira protiv stroja, već tako da ispituje kako u novoj kibernetičkoj imanenciji povećati stvaralačku moć mišljenja i umjetnosti nasuprot algoritamskoj pasivnosti.

November 20, 2026
Eshatologijsko-metafizička kritika suvremenosti

Eshatologijsko-metafizička kritika suvremenosti

1. Ruski mislilac Nikola Berdjajev (1874. – 1948.) bio je jedan od najutjecajnijih religioznih filozofa i egzistencijalista 20. stoljeća, poznat po svojoj filozofiji slobode, personalizmu te dubokoj kritici modernoga tehnicističkoga društva. Za privrženike različitih duhovnih izvora konzervativne revolucije u 21. stoljeću ima gotovo uzvišeni status proroka i apokaliptičara suvremenosti. Njegova misao spaja tradiciju pravoslavnog kršćanskoga misticizma s radikalnim poimanjem ljudske kreativnosti i dostojanstva osobe u svijetu kojim dominiraju strojevi. ( https://classiques.uqam.ca/classiques/Berdiaeff_Nicolas/Essai_metaphysique_eschatologique/Metaphysique_eschatologique.pdf ) Berdjajevljeva duhovna i filozofijska misao oblikovana je unutar ruske religijske obnove na prijelazu stoljeća, ali s izrazito osobnim, gotovo proročkim pečatom: Za razliku od tradicionalne metafizike koja slobodu izvodi iz bitka (Boga), Berdjajev tvrdi da je sloboda prvotna i ukorijenjena u Ungrundu (pojam preuzet od njemačkoga mistika Jakoba Böhmea) – bezdanu i ništavilu iz kojeg tek nastaju i Bog i svijet. Njegov misticizam nije pasivno uranjanje u božansko, već dinamičan susret Boga i čovjeka. Pritom je čovjek pozvan biti su-stvaratelj svijeta, a njegova je kreativnost odgovor na Božji poziv. Berdjajev strogo razlikuje osobu (duhovno, slobodno i neponovljivo središte) od individue kao biološke i društvene jedinke. Smatra stoga da pad čovjeka nastaje kroz „objektivaciju“ – proces u kojem se živi duh pretvara u mrtvi predmet, društvenu normu ili sustav. Eshatologijska perspektiva njegove filozofije okrenuta je kraju povijesti i preobrazbi kozmosa, vjerujući da prava duhovna revolucija ne mijenja samo društvene strukture, već samu narav ljudskoga postojanja. U djelima poput Čovjek i stroj (1933.) i Novo srednjovjekovlje (1924.), Berdjajev među prvima sustavno analizira duhovnu krizu izazvanu naglim razvojem tehnologije. Time upozorava da tehnika razara organski, prirodni i duhovni život te ga zamjenjuje hladnom, mehaničkom organizacijom u kojoj čovjek postaje tek kotačić u sustavu. Stroj, izvorno stvoren da oslobodi čovjeka od teškoga rada, preuzima vlast nad svojim stvoriteljem; čovjek se prilagođava ritmu stroja, gubeći vlastitu duševnost, emotivnu dubinu i sposobnost kontemplacije. Tehnička civilizacija pogoduje nastanku „masovnoga čovjeka“ i totalitarnih sustava (bilo komunističkih, fašističkih ili potrošačko-kapitalističkih), gdje se jedinstvenost osobe guši u korist prosječnosti i učinkovitosti. Berdjajev nije bio puki protivnik napretka niti je zagovarao povratak u prošlost. Smatrao je da tehnika otkriva pravu prirodu duha jer prisiljava čovjeka da se prestane oslanjati na prirodnu harmoniju i da pronađe novu, snažniju duhovnost sposobnu ovladati strojem. Ključna djela za razumijevanje ove tematike su Smisao stvaralaštva (1916.)kao temeljno djelo njegove mistične antropologije u kojem razrađuje ideju čovjeka kao stvaratelja, te Novo srednjovjekovlje (1924..). To je uistinu proročanska analiza krize modernoga humanizma, sekularizacije i nadolazeće ere kolektivizma i tehnike. (v. https://thecolumnists.org/2025/09/23/das-ende-der-neuzeit-zum-100-jahrestag-der-schrift-von-nikolaj-berdjajew-das-neue-mittelalter/ ) 2. Nikola Berdjajev, Martin Heidegger i José Ortega y Gasset tri su ključna filozofa 20. stoljeća koji su kritizirali tehniku ne samo kao skup alata, već kao duboku egzistencijalnu, ontologijsku i kulturnu prekretnicu koja mijenja samu bit čovjeka. Iako sva trojica odbacuju naivni tehnološki optimizam i upozoravaju na opasnost od dehumanizacije, njihovi se pristupi temelje na posve različitim filozofijskim polazištima. Berdjajev smatra da tehnika raskida drevnu, organsku vezu čovjeka i prirode te stvara novu, umjetnu stvarnost. Za njega je to nužna faza odrastanja duha, ali izuzetno opasna jer stroj uništava prirodnu toplinu ljudske duše. Heidegger, pak, ističe da moderna tehnika ne surađuje s prirodom (poput stare vjetrenjače), već je izaziva i prisiljava da isporučuje energiju. Rijeka Rajna za modernu tehniku više nije pjesnički simbol, već puki dobavljač vodenoga pritiska za hidroelektranu. Ortega y Gasset jedini od ove trojice tehniku vidi kao iskonsku ljudsku nužnost. Čovjek je po njemu „tehničko biće“ jer se ne prilagođava prirodi poput životinja, već prilagođava prirodu sebi kako bi stvorio prostor za ono što naziva „dobrim životom“, a ne samo pukim preživljavanjem. (v. https://zarkopaic.net/blog/sveta-ravnodusnost-don-quijotea/ ) Berdjajevljeva dijagnoza je duhovna i etička. Stroj traži da se čovjek prilagodi njegovom hladnom, mehaničkome ritmu. To dovodi do trijumfa „masovnoga čovjeka“ (slično Orteginom konceptu iz Pobune masa) i opasnosti da čovjek postane sluga vlastite kreacije. Heideggerova dijagnoza je ontologijska. Tehnika, naime, nije tek ljudsko sredstvo koje je izmaklo kontroli; ona je sudbina samoga bitka. Najveća opasnost leži u tome što čovjek u doba postava (Gestell) sve oko sebe vidi kao materijal za iskorištavanje, pa na kraju i sam postaje samo „ljudski resurs“. Ortegina dijagnoza je naposljetku antropologijska i kulturna. Tehnika je postala toliko savršena i sveprisutna da moderni čovjek gubi sposobnost osmišljavanja vlastitoga života. Čovjek danas ima neograničena sredstva, ali više ne zna što želi biti ni čemu ta sredstva služe, pa postaje pasivni potrošač tuđih izuma. Kad je riječ o mogućnosti spasa i odnosa spram budućnosti Berdjajev traži duhovni preporod. On ne zagovara povratak u predtehničko doba (jer je to nemoguće), već zahtijeva da čovjek razvije novu, snažniju duhovnost i kršćanski humanizam koji će stroj podrediti slobodnoj ljudskoj osobi. Heidegger poziva na misaonu budnost: Pozivajući se na pjesnika Hölderlina („Gdje je opasnost, raste i spasonosno“), Heidegger smatra da se tehnika ne može pobijediti tehničkim sredstvima, već promjenom načina mišljenja – kroz umjetnost i kontemplativno puštanje stvari da budu to što jesu. Ortega y Gasset traži, pak, buđenje životne imaginacije. Smatra da tehničar ne može sam odrediti smjer civilizacije. Društvu su potrebni mislioci, pjesnici i vizionari koji će iznova osmisliti ljudske ciljeve i vrijednosti koje će tehnika potom ostvarivati. Heideggerov postav (Gestell) i Berdjajevljeva objektivacija dva su temeljna pojma kojima ovi filozofi objašnjavaju kako moderni svijet svodi živu stvarnost i čovjeka na puke predmete ili resurse. Dok Heidegger postav promatra kao sudbinu samoga bitka i način na koji nam se svijet razotkriva, Berdjajev objektivaciju vidi kao egzistencijalni pad duha u hladni, izvanjski i neslobodni svijet stvari. Za Berdjajeva je prava stvarnost unutarnja, duhovna i slobodna, dok je tzv. „objektivni svijet“ zapravo svijet otuđenja u kojem se živi stvaralački čin hladi i pretvara u mrtvu formu. Objektivacija uvijek žrtvuje jedinstvenu osobu u korist općih zakona, prosjeka, društvenih institucija i bezličnih pravila. Stroj je za Berdjajeva krajnji izraz objektivacije – on je doslovno materijalizirani, okamenjeni ljudski razum koji se odvojio od duše i počeo nametati svoj mehanički ritam živom čovjeku. Kroz objektivaciju čovjek počinje obožavati vlastite projekcije i tvorevine (državu, naciju, novac, tehnologiju) kao da su one vrhovne i nepromjenjive stvarnosti kojima se mora pokoravati. Razlika u promišljanju onog spasonosnoga spram sudbine čovjeka u tehničko doba između Heideggera i Berdjajeva iznimno je važna za suvremeno mišljenje razračunavanja s onim što nazivam pojmom tehnosfere koji nadilazi ponajprije ono što Berdjajev misli kao bit tehnike. Heidegger je ponajprije anti-esencijalist i anti-subjektivist: On smatra da čovjek nije sam izmislio postav, pa ga ne može ni ukinuti pukom snagom volje; izlaz leži u promjeni mišljenja i strpljivom osluškivanju bitka kroz opuštenost spram biti tehnike (Gelassenheit). (v. https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje/ https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje-2/https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje-3/ ) Berdjajev je radikalni personalist: Za njega je objektivacija drama ljudske slobode; iako je tehnicistički svijet realan, on nije konačna istina, a čovjek ga može i mora probiti odozdo – kroz unutarnju duhovnu revoluciju, ljubav i kreativnost. 3. Što je eshatologijska kreativnost i zašto kršćanski humanizam nije drugo negoli, hajdegerijanski kazano, metafizičko utemeljenje religioznoga subjektivizma koji ostaje nemoćan pred moći totalne vladavine tehnosfere u suvremenosti? U svojim analizama biti tehnosfere uopće ne smatram Berdjajeva, ali ni njemačku ničeansku kritiku tehnike u djelu Spenglera relevantnim sugovornicima za shvaćanje autopoietičnosti tehosfere. Iako je Ortega y Gasset uz Heidegggera najplodonosnije filozofijski pristupio fenomenu tehnike, njegove se teze unutar antropologije kulture zastarjele zato što ne može razumjeti da bi tehnika u formi tehnosfere postala zaokružena svrha, a ne više sredstvo. Eshatologijska kreativnost u filozofiji Nikole Berdjajeva označava čovjekov slobodni, stvaralački čin kojim se ne proizvode novi predmeti unutar postojećeg objektiviranoga svijeta, već se iznutra preobražava i nadilazi sama povijest prema novome nebu i novoj zemlji. Iz posthajdegerijanske i posthumanističke perspektive takav se kršćanski personalizam doista pokazuje nemoćnim jer ostaje zarobljen u antropocentričnoj metafizici subjekta, dok suvremena tehnosfera više nije čovjekovo oruđe ni puki izraz otuđenja, nego samodostatan, autopoietički sustav koji je nadišao samu razliku između subjekta i objekta. Berdjajev razlikuje dva oblika ljudskoga djelovanja – kulturno stvaralaštvo i eshatologijsko stvaralaštvo: Svaki pokušaj da se stvori savršeno djelo u povijesti (država, umjetničko djelo, filozofski sustav ili stroj) nužno završava u objektivaciji. Slobodna vatra duha hladi se i postaje mrtva forma ili institucija. Eshatologijska kreativnost nije pasivno iščekivanje sudnjega dana, već aktivno ubrzavanje kraja „ovoga svijeta“ (svijeta nužnosti, vremena i prostora) kroz stvaralački zanos koji probija koru objektivacije. Za Berdjajeva je pravi cilj kreativnosti teurgijski – čovjek kao slika Božja pozvan je nastaviti stvaranje svijeta, ali ne kao tehničar koji manipulira materijom, nego kao duh koji preobražava sam bitak i oslobađa ga od ropstva nužnosti. Hajdegerijanski gledano, čak i kada Berdjajev suprotstavlja „osobu“ bezličnome „stroju“, on i dalje misli unutar okvira metafizike subjektivnosti. Njegov Bog i njegov čovjek djeluju kao apsolutni subjekti koji svojom voljom i duhovnom energijom žele nadvladati „objektivni“ svijet. Time Berdjajev ne napušta tlo moderne metafizike, već samo zamjenjuje znanstveno-tehničkoga subjekta religiozno-personalističkim subjektom. Suvremena tehnosfera – oblikovana kibernetikom, umjetnom inteligencijom, biotehnologijom i informacijskim mrežama – više nije ni Berdjajevljev „hladni stroj“ ni Ortegino „sredstvo za ljudske ciljeve“. Ona je autopoietički (samostvaralački) sustav koji sam sebi postavlja svrhe, sam se reproducira i više ne treba ljudsku svijest, moral ni eshatologijsku nadu da bi funkcionirala. Dok Berdjajev brani „unutarnji život duše“ od izvanjske mehanizacije, tehnosfera ukida samu granicu između unutarnjega i izvanjskoga. U kibernetičkom dobu duša, svijest i kreativnost više nisu nedodirljiva utvrda osobe, već postaju podaci, algoritmi i kognitivni procesi koji se mogu simulirati, optimizirati i integrirati u samu mrežu.Berdjajev još uvijek vjeruje u eshatologijski obrat – da čovjek može duhovnim skokom pobijediti svijet stroja jer je duh ontologijski dublji od materije.Na tragu kasnoga Heideggera i kibernetike pokazujem da je taj rat već izgubljen na razini humanizma. Kada tehnologija postane tehnosfera (čista samoproizvodnja umjetnoga života i inteligencije), kršćanski apel na „dostojanstvo osobe“ i „slobodu duha“ postaje tek nostalgični ostatak stare metafizike koja više ne dopire do same logike funkcioniranja svijeta. Umjesto pojma tzv. ljudske "kreativnosti" potrebno je krenuti dublje u sam iskon grčke filozofije. Smatram, naime, da je riječ stvaralaštvo teologijskoga podrijetla u srednjovjekovnoj teologiji i time je unaprijed reducirano na samodjelatnost čovjeka kao namjesnika Božjeg stvaralaštva (creatio ex nihilo). Zato je grčko razumijevanje pojma poiesisa kao proizvođenja ili sačinjanja zbilje daleko moćniji pojam za filozofijsko promišljanje ne samo umjetnosti, već i svih djelatnosti tzv. duhovnoga bitka. Grčki pojam poiesis za njega je ontološki neusporedivo dublji jer ne označava ljudsku psihološku sposobnost ili puko oponašanje Božjeg čina stvaranja iz ničega, nego događaj izvođenja bića iz skrivenosti u neskrivenost – samu bit načina na koji svijet nastaje i razotkriva se kao umjetnost, tehnika i povijest. Pojam stvaranja izvorno pripada isključivo Bogu kao apsolutnome uzroku (actus purus) koji stvara svijet iz ničega (creatio ex nihilo). Kada novovjekovna estetika i filozofija uključujući i mislioce poput Berdjajeva taj pojam prenose na čovjeka, čovjek postaje tek „drugi Bog“ ili Božji namjesnik – genijalni subjekt koji iz vlastite nutrine projicira nove oblike. Kreativnost u modernome smislu uvijek pretpostavlja subjekt ꟷ umjetnika, izumitelja, osobu ꟷ koji kao gospodar stoji naspram pasivne materije i oblikuje je svojom voljom. Time se čitavo zbivanje svijeta svodi na antropocentričnu samodjelatnost. Kada metafizički subjekt iščezne, kreativnost“ se pretvara u praznu floskulu „kreativnih industrija“, dizajna i algoritamskoga generiranja. U suvremenosti, ljudska kreativnost postala je tek „i-racionalni“ ostatak naspram „racionalno-intuitivne“ generativnosti umjetne inteligencije i same tehnosfere. Za Grke osobito u Platonovoj Gozbi i Aristotelovoj Metafizici i Nikomahovoj etici, poiesis nije subjektivni hirovit čin ni stvaranje iz ničega, već pro-izvođenje (pro-ductio) – dovođenje nečega iz neprisutnosti u prisutnost. On obuhvaća i prirodno nicanje (physis) i ljudsko umijeće (téhne). (v. https://lust-for-life.org/Lust-For-Life/_Textual/GiorgioAgamben_TheManWithoutContent_1994_82pp/GiorgioAgamben_TheManWithoutContent_1994_82pp.pdf) 4. Pojam poiesis omogućuje da se umjetnost i tehnika misle iz istog korijena, prije nego što ih je modernost rascijepila na „slobodnu umjetnost“ (kao izraz duše) i „korisnu tehniku“ (kao puko sredstvo). U poiesisu se svijet doslovno „sačinjava“ i sklapa kao smislena cjelina. Upravo zato što poiesis nije vezan uz kršćanskoga Boga ni uz humanističkoga čovjeka, njime se može objasniti prijelaz iz klasičnog tehno-poietičkoga modela (gdje čovjek uz pomoć alata proizvodi djela) u suvremeni autopoietički poredak tehnosfere gdje kibernetički sustav sam sebe proizvodi, računa i konstruira bez potrebe za ljudskim tvorcem. U antičkoj metafizici poiesis (proizvođenje) stajao je na najnižoj stepenici, iza theoriae (kontemplacije) i praxisa (etičko-političkoga djelovanja). U doba tehnosfere događa se radikalan obrat: ono što je bilo zadnje postaje prvo. Tehno-znanstvena konstrukcija novoga zamjenjuje filozofijsku teoriju, dok umjetnost gubi status reprezentacije i postaje sintetička proizvodnja umjetne stvarnosti. (v. https://knjiga.hr/knjiga/tehnosfera-ii-paic-zarko-065410) Kada tehnosfera postane apsolutna sinteza računanja, planiranja i konstrukcije, tradicionalni „duhovni bitak“ (religija, filozofija, klasična umjetnost) gubi svoj ontologijski temelj jer nestaje rascjep između subjekta i objekta na kojem je počivala cjelokupna zapadna kultura. 5. Vratimo se Berdjajevu. Nije li njegova filozofijsko-teologijska kritika modernosti u doba tehnike ono koje se implicitno pojavljuje u filmskoj estetici Andreja Tarkovskoga od Solarisa, Rubljova, Nostalgije, Žrtvovanja? I nije li takav način mišljenja sukladan i onome što zahtijeva u svojim djelima René Guenon? Dok Tarkovski kroz film traži „duhovni otpor“ materijalističkoj civilizaciji i vraća slici sakralnu dimenziju, Berdjajev i Guénon nude dva srodna, ali metafizički različita objašnjenja zašto je moderni svijet završio u duhovnoj kataklizmi. U svojoj knjizi Zapečaćeno vrijeme iz 1985. godine (v. https://mvinfo.hr/knjiga/14996/zapecaceno-vrijeme) i kroz cjelokupni opus, Tarkovski polazi od pretpostavke da je kriza suvremenoga čovjeka posljedica duhovnoga nerazmjera – tehnološka moć čovjeka prerasla je njegovu moralnu i duhovnu zrelost, što je izravni odjek Berdjajevljeva djela Čovjek i stroj. U filmu Andrej Rubljov (1966.) susrećemo se s Berdjajevljevom filozofijom stvaralaštva iz Smisla stvaralaštva. Rubljov ne slika ikone po pukom zanatskome pravilu niti pod prisilom crkvene i svjetovne moći (objektivacija), nego tek nakon što prođe kroz ponor sumnje, šutnje i patnje te naposljetku pronađe unutarnju slobodu, dok mladi ljevač zvona Boriska stvara čudo isključivo na temelju bezuvjetne vjere i stvaralačkoga zanosa. U filmu Nostalgija (1983.) glavni lik Gorčakov pati od neizlječive rastrganosti jer ne može spojiti rusku duhovnu čežnju za cjelovitošću s hladnim, fragmentiranim zapadnim svijetom. Luđak Domenico, koji se spaljuje na rimskom Kapitoliju, utjelovljuje berdjajevljevsku i dostojevskijevsku figuru „proroka“ kojeg racionalno i objektivirano društvo proglašava ludim jer poziva na povratak organskom jedinstvu ljudi. U svojem, pak, posljednjem filmu Žrtvovanje iz 1986. godine Tarkovski postavlja krajnje berdjajevljevsko pitanje: kako spriječiti samouništenje tehničke civilizacije? Aleksandar ne spašava svijet tehničkim ili političkim pregovorima, nego iracionalnim, osobnim činom žrtve odricanjem od govora, obitelji i imovine, čime se dokida kauzalni lanac nužnosti i povijesti. Dijagnoza modernosti koju dijele Berdjajev i Tarkovski izrazito je bliska Renéu Guénonu, utemeljitelju integralnoga tradicionalizma. (v. https://www.theclassicalinstitute.co.uk/traditionalism-and-the-critique-of-modernity-gunon-and-beyond i https://mvinfo.hr/knjiga/155/kriza-modernog-svijeta ) Guénon u djelu Vladavina kvantitete i znaci vremena (1945.) opisuje modernu zapadnu civilizaciju kao posljednju fazu cikličkoga pada, u kojoj se sva kvalitativna, sakralna i duhovna svojstva svijeta svode na puku količinu, mjeru, broj i mehaničku uniformnost. To se gotovo doslovno poklapa s Berdjajevljevom kritikom „objektivacije“ i „masovnoga čovjeka“. I Guénon i Tarkovski smatraju da je moderna umjetnost i znanost degenerirala jer se odvojila od svojeg transcendentnoga izvora. Za Tarkovskoga je smisao umjetnosti u tome da bude „molitva“ i priprema duše za smrt i vječnost, dok Guénon ističe da u tradicionalnim društvima umjetnost nije bila individualna psihološka zabava, nego simbolički put prema višim stanjima bitka. Sva trojica – Berdjajev, Guénon i Tarkovski – modernu tehnološku civilizaciju vide kao civilizaciju na rubu sloma, jer nijedno društvo koje se temelji isključivo na materijalnome razvitku i zaboravu duhovnoga načela ne može dugoročno opstati. 6. Djela Nikole Berdjajeva Novo srednjovjekovlje (1924.) i Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu (1934.) čine temeljni dijagnostički luk njegove filozofije povijesti, prateći prijelaz od sloma novovjekovnoga humanizma do potpune krize samoga pojma čovjeka pod pritiskom kolektivizma, totalitarizma i tehnike. Dok Novo srednjovjekovlje najavljuje kraj „dnevnog“ racionalističkoga doba i ulazak u razdoblje duhovne tame, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu jedanaest godina kasnije podvlači crtu i pokazuje kako su se ta predviđanja ostvarila u radikalnoj dehumanizaciji. Objavljeno neposredno nakon progonstva iz sovjetske Rusije, Novo srednjovjekovlje je knjiga koja je donijela Berdjajevu svjetsku slavu i otvorila raspravu o kraju moderne epohe. Berdjajev tvrdi da je novovjekovna povijest započela oslobađanjem čovjekovih stvaralačkih snaga u renesansi, ali se odvajanjem čovjeka od Boga taj humanizam okrenuo protiv samog čovjeka i završio u sekularizmu, materijalizmu i mehaničkoj civilizaciji. Povijest ne ide pravocrtno prema vječnom napretku. Razdoblja racionalističke jasnoće i individualizma („dnevne epohe“) smjenjuju se s razdobljima iracionalnog, kolektivnog i sakralnoga („noćne epohe“). Berdjajev ne poziva na romantičarski povratak u feudalizam ili stari vijek, već upozorava da svijet ulazi u novu epohu koncentracije, ukidanja liberalnog individualizma i borbe između dviju suprotstavljenih duhovnosti – lažne religijske pseudo-crkve (totalitarnog komunizma i etatizma) i istinske duhovne obnove. Djelo je prvi put prevedeno na hrvatski jezik 1932. godine, a novije izdanje objavila je splitska nakladnička kuća Laus 1991. godine u prijevodu Nikole Thallera. Knjiga Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu: K poimanju naše epohe (1934.) napisano je u jeku uspona fašizma, staljinizma i velike ekonomske krize tridesetih godina i radikalizira teze iz Novog srednjovjekovlja.Berdjajev ovdje zapisuje svoju glasovitu dijagnozu da više ne svjedočimo tek krizi humanizma, nego krizi samoga čovjeka – prijelazu iz humanizma u „bestijalizam“, gdje se u ime rase, klase, nacije ili države sustavno poništava vrijednost ljudske osobe. Suvremeni čovjek podvrgnut je dvostrukome pritisku – odozdo ga melju ekonomska nužnost i tehnička organizacija, a odozgo totalitarni kolektivizmi koji traže bezuvjetnu pokornost mase. Kršćanski personalizam pokazuje se kao jedini izlaz. Nasuprot kapitalističkome atomizmu i totalitarnome kolektivizmu, Berdjajev zagovara „personalistički socijalizam“ i duhovni preporod kršćanstva koje mora prestati služiti građanskome poretku i postati borbena snaga za obranu slobode svake osobe. Uz prijeratni prijevod iz 1934. godine spis je objavio splitski Verbum 2007. (prijevod Nikole Thallera), dok ga je Demetra Dimitrija Savića 2018. godine objavila u zajedničkome svesku sa spisom Sudbina Rusije u prijevodu Ivana Varge. 7. No, postavimo odlučujuće pitanje koje vrijedi ne samo za Berdjajeva i Guemona, već i za mnoge pristalice kršćanske „duhovne obnove“ pa i za jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća Thomasa S. Eliota koji u svojem eseju Ideja kršćanskoga društva (v. https://verbum.hr/ideja-krscanskog-drustva-176 ) zagovara iste ideje personalizma na temelju autentične vjere kršćanstva u suvremenosti. Ako je vjera u drugi dolazak Krista događaj koji u sebi sabire metafizičku vjere u eshatologiju i mesijanstvo Božje odluke o spasenju čovjeka je li takav anti-modernistički pristup povijesti u stanju biti vjerodostojnom alternativom događaju bezuvjetne volje za moć planetarne tehnosfere koja u svojoj totalnosti, racionalnosti, planetarnosti i prelasku onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskoga nadilazi granice metafizike uopće jer je njezina realizacija i ispunjenje njezinih temeljnih mogućnosti? Prisjetimo se da je Heidegger pred kraj života kazao, a da nije bio u stanju posvemašnjega razočaranja ili ravnodušja spram suvremenosti, kako moderna tehnika u svojem nihilizmu ne može biti obuzdana nikakvim ni demokratskim ni autokratskim, nikakvim liberalnim niti totalitarnim susprezanjem njezine moći akcijama ljudske volje. Što je onda ono što mislioci „duhovne obnove“ kao inspiracije za „konzervativnu revoluciju“ tzv. čovječanstva nude na ovaj ili onaj način negoli obrat u samoj „biti“ modernosti i povratak tradicionalizmu kojemu kršćanska vjera za razliku od političkoga fundamentalizma podaruje smisao? Ništa drugo negoli „novu metafiziku“ povratka čovjeka svojim tzv. izvorima koji su ionako upitni jer je svijet ove mahnite i ubrzane suvremenosti ono neljudsko i artificijelno, ali u svojoj ireverzibilnosti ujedno i spasonosno stoga što čovjeka oslobađa od svekolike biološki urođene patnje i osuđenosti na prebivanje u tradicionalnome „perenijalizmu“ koji uvijek završava s dogmatizmom vjere, a ne emancipacijom mišljenja. Dobro je to kazao Heidegger u ironičnome tonu u njegovu spisu Uvođenje u metafiziku (Einführung in die Metaphysik) iz 1935. godine kako je tzv. kršćanska filozofija uvijek i samo „drveni željezo“ jer počiva na objavljenoj vjeri a ne na traganju za smislom ili istinom bitka. U odnosu spram vladavine autopoietičke „biti“ tehnosfere svaki je poziv na „duhovnu obnovu“ upravo takva nemoćna politika koja ipak za razliku od borbenoga Schmittova decizionističkoga okazionalizma još uvijek vjeruje u iskonsku dobrotu čovjeka i drugi dolazak spasonosnoga događaja na „kraju povijesti“.

November 19, 2026
Biti u jezgri nihilizma i misliti njegovo rastvaranje!

Biti u jezgri nihilizma i misliti njegovo rastvaranje!

1. Svi ovi tekstovi koje objavljujem na blogu zvanom Kaos uz pokušaj samotumačenja onog što stoji u mojim knjigama izvedeno kao mišljenje tehnosfere i njezina ontologijskoga statusa u suvremenosti, osobito u petoknjižju Tehnosfera te u Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam uz niz pratećih knjiga poput Nihilizma i suvremenosti: Na Nietzscheovu tragu i knjiga objavljenih na engleskome jeziku u izdanjima Cambridge Scholars Publishinga, Springera i Palgrave Macmillana nisu ništa drugo negoli nastojanje da se mogućim čitateljima s razumijevanjem otvori put drukčijega mišljenja od mnogih drugih orijentacija koje se bave tzv. istim problemom ali koje smatram da su ispod dostojne razine spekulativnosti i refleksivnosti. Vidim kako i nadalje to nailazi na posvemašnje nerazumijevanje i otpor, čak i bezglavu kritiku pokušajem da se ono što izričito tvrdim nivelira na taj način da se svede na analogiju s nekim tzv. važnim shvaćanjima u tzv. postmodernizmu, posthumanizmu ili jednostavno konstatacijama da je sve to samo izvod Heideggera ili Deleuzea u tzv. našim uvjetima. Stoga svim takvim postavkama i njihovim zagovornicima ovaj tekst ima zadaću poticanja na ekstenzivno i „duboko“ čitanje onoga što u mojim knjigama piše jasno i izričito, a ovdje sažeto iskazano kao „sedmi pečat“ mišljenja suvremenosti par excellence. 2. Transhumanizam analiziram kao radikalni završetak zapadnjačke metafizike i njezinu transformaciju u kibernetiku, odnosno kao prijelaz ljudskog bića u sferu tehnosfere u kojoj tehnologija prestaje biti tek puki čovjekov alat i postaje njegova primarna ontologijska stvarnost. Smatram, naime, da transhumanizam i posthumanizam ne predstavljaju tek prolazne kulturne ili znanstvene trendove i tzv. pokrete, već pokazateljima epohalnoga povijesnoga zaokreta. U kibernetičkome sklopu suvremenoga doba, tradicionalno ljudsko tijelo (ono što nazivam korporalnim obratom) gubi svoju spontanost i autonomiju. Autonomija se otuda seli iz domene ljudskoga subjekta u programski sklop autonomnih objekata umjetne inteligencije i njezina sustava i okoline. Tradicionalno razumijevanje humanizma koje strogo razdvaja prirodu i kulturu, odnosno čovjeka i stroj, problematično je i zastarjelo. Čovjek se više ne može promatrati neovisno o tehnologiji; ljudska evolucija i tehnološki razvitak (tehnogeneza) neodvojivo su isprepleteni. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 i https://www.amazon.com/dp/3796548377?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback) Tradicionalni pojam ljudskosti se rastvara jer tehnosfera iznutra redefinira antropologijske granice. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije pokazujem stoga vladavinu sekularizirane religijske strukture unutar transhumanističkoga pokreta. Njegova težnja za nadvladavanjem smrti, starenja i bioloških ograničenja zapravo je pokušaj ostvarivanja "besmrtnosti bez tajne". Duhovno se više ne doživljava kao transcendentna tajna, već se manifestira kroz mozaik tehnoloških i vizualnih znakova. U ideji tehno-singularnosti i tehnološkoga nadilaženja ljudskih ograničenja prepoznaje se eshatologijski zanos kroz ideje o "kraju povijesti" ili konačnome spasenju putem stroja, što transhumanizam pretvara u svojevrsnu tehno-religiju. (v. https://trivent-publishing.eu/home/170-318-metahumanism-sorgner.html ) Pitanje transhumanizma je u svojoj biti pitanje o budućnosti samoga mišljenja i filozofije. Kada strojevi preuzmu funkcije kognicije i planiranja, filozofija se mora postaviti kao radikalna dijagnoza vremena koja nastoji dokučiti što uopće znači ljudska egzistencija u doba tehnosfere. Klasične humanističke fraze više nemaju smisla jer se nalazimo u stanju u kojem su metafizički temelji zapadne civilizacije potpuno preoblikovani u algoritamske kodove. Knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika – kibernetika – transhumanizam objavljena 2023. godine u izdanju Mizantropa) predstavlja ključni appendix i teorijsku sintezu petoknjižjaTehnosfera. Za razliku od prethodnih radova koji su se oslanjali na digitalnu estetiku, vizualne umjetnosti i teoriju politike, ova je knjiga posvećena isključivo tehnoznanstvenoj konstrukciji suvremenosti. Ovdje postavljam platformu transverzalnoga mišljenja koja suočava zapadnu metafiziku i kibernetiku s najnovijim dosezima teorijske fizike, kozmologije, astrofizike i sintetičke biologije. (v. https://knjiga.hr/knjiga/izgledi-nadolazece-filozofije-metafizika-kibernetika-transhumanizam-paic-zarko-113764) Po prvi put u svojem opusu opširno analiziram astrofiziku i kozmologiju. Pritom tvrdim da suvremene znanosti, u traganju za krajnjim granicama (poput pojma singularnosti u fizici), zapravo preuzimaju nekadašnju ulogu metafizike. Filozofija stoga ne smije ostati zatvorena u humanistički geto, već mora ući u radikalan dijalog s tehnoznanstvenim disciplinama. Kako bi se uopće moglo misliti nadolazeće doba svemirske i kozmičko-biološko-tehnološke evolucije čovjeka, uvodim dva ontologijsko-epistemologijska pojma. To su: 1) mjerljivost (kvantifikacija) ꟷ Sve što postoji prevodi se u mjerljive podatke i matematičke kodove; (2) vizualizacija ꟷ Događaji i strukture svijeta više se ne konceptualiziraju kroz čisti logički govor (logos), već se konstruiraju i prezentiraju kroz vizualne računalne modele i simulacije. Knjiga sustavno i genealogijski analizom pojmova, znanstvenih paradigmi i bitnih mislioca u području teorije znanosti kao i filozofije koja znanost i tehnologiju uzima za svoj predmet prati povijesnu sudbinu zapadnoga mišljenja kroz tri velike epohe. Metafizika označava tradicionalno mišljenje od Platona do Hegela koje je tražilo bit i utemeljenje u pojmovima poput uma, duha ili bitka. Kibernetika se odnosi na stadij u kojem se bitak pretvara u informaciju, a mišljenje u operativno i tehnički funkcionalno upravljanje sustavima. Transhumanizam predstavlja, naposljetku, radikalni završetak tog procesa u kojem tehnosfera (kroz umjetnu inteligenciju i biotehnologiju) nastoji autopoietički (samostvoreno) nadići i zamijeniti tradicionalno shvaćenoga čovjeka kao animal rationale. 3. Tehnosfera, kao realizacija umjetne inteligencije i umjetne intuicije, dovodi do kraja i nestajanja tradicionalne uloge triju stupova ljudskoga duha: filozofije kao paradigmatskog mišljenja, umjetnosti koje u ovoj knjizi više nema kao estetskoga rasterećenja i znanstvenoga eksperimenta koji biva zamijenjen čistom simulacijom i autonomnim algoritmima. U konačnici, Izgledi nadolazeće filozofije nisu poziv na odbacivanje filozofije, već pokušaj da se mišljenje očuva u svojoj čistoći. Zato inzistiram na tome da filozofija mora odustati od utjeha prošlosti i postati radikalna dijagnoza vremena koja jedina može progovoriti o sudbini čovjeka koji ubrzano postaje dio algoritamskoga sklopa. Ova dva pojma ne promatram kao obične znanstvene metode, već kao temeljne načine na koje nam se stvarnost uopće pokazuje u doba tehnosfere. ¸Mjerljivost (Kvantifikacija svega postojećega): Matematički univerzum: Oslanjajući se na suvremenu astrofiziku i kvantnu mehaniku, pokazujem da u tehnosferi stvar gubi svoju "supstanciju" ili "bit". Sve što jest – od galaksije do ljudskog genoma – postaje obradivo tek kada se prevede u podatak (datafication). Diktat algoritma: Ako nešto nije mjerljivo i pretvorivo u digitalni kod, ono za sustav tehnosfere ontološki ne postoji. Ljudsko iskustvo, emocije i misli nastoje se kvantificirati kroz biometriju i neuroznanost kako bi postali dio operativnog sustava. Vizualizacija (Svijet kao konstruirana slika): Kraj klasičnoga teksta ilogosa: Tradicionalna filozofija temeljila se na pojmu i pisanoj riječi. Nadolazeća filozofija pak uočava da tehnosfera funkcionira kroz vizualne modele. Simulacija umjesto reprezentacije: Računalni modeli crnih rupa, kvantnih stanja ili DNA sekvenci nisu "slike" nečega što već postoji u prirodi. Te vizualizacije su matematički konstrukti koji tek stvaraju tu stvarnost za nas. Stvarnost se više ne spoznaje razumijevanjem teksta, nego dizajniranjem i gledanjem sučelja (interfacea). Sudbina zapadnoga mišljenja zato se u ovoj knjizi pojavljuje kao nužna povijesna evoluciju u kojoj se struktura moći i bitka seli iz uma u stroj. Metafizika kao doba subjekta i prirode: Započinje s Platonom i kulminira s Hegelom. U ovom dobu čovjek je postavljen kao subjekt (središte svijeta), a priroda kao objekt koji on spoznaje. Ključno pitanje metafizike je pitanje o bitku i umu koji to spoznaje. Tehnologija je ovdje još uvijek shvaćena samo kao čovjekovo oruđe. Kibernetika kao doba informacije i upravljanja sustavima: Nastupa s krizom metafizike (od Nietzschea i Heideggera nadalje) te znanstvenim radovima Norberta Wienera. Bitak se više ne razumije kao duh ili materija, već kao informacija. Svijet se više ne promatra kao skup predmeta, već kao mreža otvorenih i zatvorenih sustava kojima se upravlja putem povratne sprege (feedback loop). Čovjek ovdje prestaje biti autonomni subjekt i postaje "čimbenik" ili "čvor" u komunikacijskom kanalu. Transhumanizam kao doba tehnosfere i autopoiesisa: Ovo je radikalni, ekstremni završetak metafizičkoga hoda Zapada. Transhumanizam preuzima kibernetičku tezu da je čovjek samo informacijski kod (DNK + neuronska mreža) i izvodi zaključak: kôd se može poboljšati, prepisati i odvojiti od biološkoga supstrata. Tehnosfera postaje autopoietička – ona samu sebe reproducira, nadograđuje i evoluira. Umjetna inteligencija (AI) i sintetička biologija više ne trebaju ljudskoga programera kao posrednika; sustav se autonomno optimizira, ostavljajući tradicionalnog humanističkoga čovjeka iza sebe kao zastarjelu evolucijsku stepenicu. 4. No, u Izgledima nadolazeće filozofije završavam s pitanjem o događaju (Ereignis) kod Heideggera i (événement) Deleuzea. Razlika u shvaćanju ovog temeljnoga pojma post-metafizike omogućuje da se izvede nešto krajnje radikalno: naime, da se pokaže kako se događaj mora shvatiti u analogiji s transklasičnom logikom tehnosfere i ne pripada ni u područje očekivanja nagovora smisla bitka niti u područje "novoga" koje rastemeljuje postajanje svijeta kao virtualne aktualizacije, već se događa kao diskontinuirani kontinuitet onoga što je nesvodivo na bitak i vrijeme u obzorju kraja metafizike. Taj događaj koji se događa tako što mišljenje misli autopoietički, jezik govori autopoietički, a slika pokazuje autopoietički dovodi do kraja i metafizike u kibernetici i kibernetike u transhumanizmu. Čovjek se kao homo kybernetes ne pojavljuje više subjektom mišljenja "svijeta" bez "slike", već "slikom" bez "svijeta" i njegova je sudbina da odlučno filozofijski otvori mogućnost izgleda mišljenja i življenja u samoj jezgri ovog nihilizma trećega poretka kibernetike. Dakle, ne izvan sustava, ne tako da se snebivamo nad transhumanizmom kao opasnošću koji će nas uništiti dolaskom kvantnih računala i metaverzuma, već u samoj jezgri ničega (nihil absolutum) ꟷ to je najradikalniji stav uopće protiv nihilizma ꟷ biti u samome središtu ovog zbivanja i mišljenjem ga egzistencijalno prevladati. (v. o tome: https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/ ) Događaj o kojem govorim na kraju knjige nije nešto što dolazi "izvana" da bi spasilo čovjeka, niti je to progresivni nastavak povijesti. Mišljenje se oslobađa potrebe da reprezentira izvanjski svijet. Ono postaje operativno, srodno algoritmima tehnosfere, ali zadržava sposobnost refleksije vlastitoga procesa. Jezik više nije alat kojim ljudski subjekt prenosi značenje o bitku. On generira vlastitu stvarnost (poput kôda ili generativnih jezičnih modela) u kojoj znakovi proizvode nove znakove. Slika više nije mimesis (imitacija) stvarnosti. Vizualizacija u tehnosferi stvara samu stvarnost; metaverzum ili digitalni konstrukti nemaju svoj referent u fizičkome svijetu, oni su samoreferentni. Ova trijada ne ukida samo metafiziku u kibernetici, već i samu kibernetiku u transhumanizmu. Zašto? Zato što transhumanizam još uvijek „naivno“ vjeruje da tehnoznanošću upravlja čovjek radi svojeg "poboljšanja" što je antropocentrički ostatak metafizike. Autopoietički obrat, međutim, pokazuje da sustav nadrasta i samog transhumanističkoga čovjeka. U jezgri tehnosfere postmetafizički koncepti se lome. Heideggerov Ereignis (događaj) još uvijek sadrži patos iščekivanja, osluškivanja "nagovora smisla bitka" i spasonosnoga povratka autentičnosti. U svijetu kvantnih računala, taj je jezik zastario. Nema se što osluškivati u šumu algoritama; sustav je ravnodušan prema smislu. Deleuzeov événement (događaj) slavi imanenciju, vječno postajanje (devenir) i virtualne aktualizacije koje stalno rađaju "novo". Sama je tehnosfera kao kapitalizam visoke tehnologije prisvojila tu logiku – ona stalno proizvodi "novo" kao modni artikl ili nadogradnju softvera, čime subverzija postaje nemoguća. Događaj se stoga mora misliti u analogiji s transklasičnom logikom – logikom koja nadilazi binarne opozicije (istina/laž, čovjek/stroj, subjekt/objekt). 5. Umjesto tehnofobije, moraliziranja ili nostalgije za izgubljenim humanizmom, sve je u nastojanju održanja mišljenja u samoj jezgri ovoga nihilizma. Čovjek više nije homo sapiens koji vlada svijetom, već homo kybernetes. On živi u stanju "slike bez svijeta" – okružen simulakrumima i tehnosferom. Pozicija mislioca danas nije izvan sustava jer eksterijer više ne postoji – tehnosfera obuhvaća sve, od geoinženjeringa do neuro-sučelja. Egzistencijalno prevladavanje u jezgri Ničegajest istinski "anti-nihilizam". Ako je tehnosfera u svojoj biti čisti funkcionalni nihilizam (sustav bez svrhe, radi same funkcionalnosti), filozofija se mora naseliti u samu njegovu jezgru (u središte tog Ništa). Tek odatle, kroz radikalno mišljenje koje razumije zakone te tehnosfere bolje nego što ih razumiju sami inženjeri, moguće je otvoriti autentične izglede za mišljenje i življenje. To nije tehno-optimizam, nego otvaranje mogućnosti izgleda. Mišljenje u jezgri nihilizma trećega poretka postaje čin radikalne slobode: misliti sustav, proći kroz njega, i upravo kroz to prolaženje očuvati samu mogućnost da se bude ljudskim bićem koje nije tek puka komponenta u algoritmu. Zato moja analiza sveučilišta i obrazovanja u doba tehnosfere izravno proizlazi iz teze o radikalnome nihilizmu trećega poretka. Suvremeno sveučilište nije samo u krizi; ono je doživjelo potpunu mutaciju svoje ontologijske svrhe. Tradicionalno sveučilište, utemeljeno na Humboldtovu modelu autonomije, humanizma i traganja za istinom, zamijenjeno je korporativno-tehnološkim pogonom za proizvodnju mjerljivih vještina.U jezgri te transformacije nalaze se tri ključna procesa: 1. Od humanističkoga obrazovanja (Bildung) do kompetencija i vještina Tehnosfera je u potpunosti ukinula klasični pojam Bildunga (samooblikovanja čovjeka kroz kulturu, kritičko mišljenje i znanost). U dobu kibernetike, sveučilište više ne proizvodi intelektualce koji propituju temelje društva i bitka, već operatore sustava (homo kybernetes). Znanje se reducira na ishode učenja, bodove (ECTS), kompetencije i vještine koje se mogu izravno unovčiti ili implementirati u algoritamske procese kapitala i tehnologije. Ako znanje nije mjerljivo i operativno, ono se unutar bolonjskoga i post-bolonjskoga sustava smatra "beskorisnim". 2. Tehnosfera i deteritorijalizacija sveučilišta Sveučilište gubi svoj fizički i simbolički prostor sveučilišnoga kampusa kao mjesta susreta mišljenja i dijaloga, te postaje dio digitalne mreže. Kroz metaverzum, online platforme, digitalne repozitorije i hibridnu nastavu, obrazovanje se deteritorijalizira. Ono gubi "svijet" i pretvara se u čistu "sliku na sučelju". Profesor više nije nositelj živog mišljenja ili kritičkoga autoriteta, već postaje moderator digitalnih sadržaja, administrator platformi i menadžer podataka. Živa riječ (logos) ustupa mjesto vizualizacijama, prezentacijama i automatiziranim algoritmima za ocjenjivanje. 3. Autopoiesis "info-kognitivnoga kapitalizma" Sveučilište danas funkcionira kao samoreproducirajući (autopoietički) pogon info-kognitivnoga kapitalizma. Ono ne služi čovjeku, nego samom sebi i rastu tehnosfere. Student se ne obrazuje da bi mislio, nego da bi postao optimizirani "ljudski resurs" sposoban za supostojanje s umjetnom inteligencijom. U općoj teoriji tehnosfere, čak i znanstvenoistraživački rad na sveučilištima prestaje biti polje otvorenoga eksperimenta i pretvara se u računalne simulacije unutar zadanih algoritamskih parametara. Sveučilište se ne može spasiti bježanjem od tehnologije, već bezuvjetnim filozofijskim osvještavanjem njezine logike unutar samih institucija. Profesori i studenti ne bi trebali biti puki korisnici digitalnih alata i administrativnih tablica, već subjekti koji iznutra – u samome središtu digitalnoga pogona – razvijaju transklasičnu logiku kritike. To znači obrazovati za ono što je preostalo od mišljenja ꟷ za sposobnost da se razumije i dekonstruira kôd, da se uoči praznina (Ništa) iza sjajnih ekrana metaverzuma i umjetne inteligencije, te da se upravo kroz taj čin radikalne refleksije egzistencijalno očuva prostor slobode. U Izgledima nadolazeće filozofije idem korak dalje od uobičajene kritike umjetne inteligencije (AI) kao alata koji obavlja kognitivne funkcije uvodeći pojam umjetne intuicije. Naime, umjetna intuicija označava sposobnost naprednih algoritamskih sustava poput kvantnih neuralnih mreža da prepoznaju obrasce, donose heurističke odluke i stvaraju "novo" brzinom i obujmom koji nadilaze ljudski mozak. AI više ne računa samo logički. Ona anticipira i simulira intuitivne skokove. U nastavi, AI prestaje biti asistent i postaje supstrat samog znanja. Kada sustav posjeduje i inteligenciju i intuiciju, proces učenja se radikalno mijenja. Student se više ne uči kako doći do rješenja (jer algoritam nudi rješenje trenutačno), već je prisiljen postati promatrač autopoietičkoga samogeneriranja znanja.Umjesto zabrane korištenja AI ili naivnoga prepuštanja istoj, sugeriram da se obrazovanje mora fokusirati na transklasičnu refleksiju kôda. Učiti mlade ne kako koristiti alate, nego kako misliti prazninu koja nastaje kada stroj preuzme intuiciju. To je obrazovanje za "nemislivo" – ono što stroju izmiče jer nema egzistenciju. Suvremeno sveučilište više ne služi za discipliniranje građana za potrebe nacionalne države (stvaranje lojalnih podanika, pravnika, profesora). Budući da je država razvlaštena u korist globalne tehnosfere, sveučilište postaje čvorište za upravljanje algoritmima i biotehnologijom. Škola i sveučilište postaju laboratoriji u kojima se ljudski materijal priprema za simbiozu s tehnosferom. Kroz prisilnu digitalizaciju i implementaciju transhumanističkih paradigmi gdje je čovjek definiran kao nesavršeni softver, obrazovne institucije izravno provode dokidanje humanizma. Moć više ne treba tijelo, ona treba podatke o tijelu. Jean-François Lyotard je u svojem kultnome djelu Postmoderno stanje (1979.) proročanski najavio komodifikaciju i robotizaciju znanja. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-La_Condition_postmoderne-2180-1-1-0-1.html) Međutim, iz pozicije 21. stoljeća i nihilizma trećega poretka ovu tezu radikaliziram i vodim do njezina krajnjeg ontologijskoga ishodišta. Dok je kod Lyotarda znanje još uvijek u opticaju među ljudskim akterima koji njime trguju radi profita ili moći, za mene znanje unutar tehnosfere postaje posve autonomno. Sustav generira znanstvene radove, simulacije i baze podataka radi vlastite optimizacije, a ne radi čovjeka. Znanje više nije roba za ljude; ono je resurs za tehnosferu. Ako obrazovanje gubi humanistički smisao, ako država više ne štiti život nego tehnosfera upravlja kodom, i ako je znanje postalo autopoietički stroj bez vanjske svrhe – što preostaje? Preostaje upravo ono najradikalnije: ostati u samoj jezgri tog Ništa. Radikalno demontirati iluzije o povratku na staro. Filozofija unutar takvoga sveučilišta i takvoga obrazovanja mora preuzeti ulogu subverzivne, transklasične misli koja ne dopušta da homo kybernetes zaboravi vlastitu prazninu. Biti u središtu zbivanja, proći kroz nihilizam trećega poretka, i upravo u toj točki maksimalne opasnosti otvoriti čisti, nepatvoreni izgled autentičnoga novoga mišljenja.

November 18, 2026