1.
Pjesnik-filozof, skeptični prosvjetitelj, intelektualni kroničar, kulturni i društveni kritičar, eksperimentator s književnim oblicima i žanrovima – Hans Magnus Enzensberger (1929-2022.) nedvojbeno je bio svestran mislilac. No za mnoge svoje čitatelje on je prije svega esejist i to onaj u tradiciji Frankfurtske kritičke teorije i europskoga neomarksizma 20. stoljeća na tragovima Adorna, Benjamina i Brechta. Bez njegova političkoga angažmana u studentskim prosvjedima 1968. godine u Njemačkoj, koju je obilježilo filozofsko mišljenje Herberta Marcusea, nemoguće je dohvatiti njegovu strast za aktivnim sudjelovanjem u promjeni svijeta. (v. https://www.booklooker.de/B%C3%BCcher/Herbert-Marcuse-Hans-Magnus-Enzensberger+Kursbuch-9-1967-Vermutungen-%C3%BCber-die-Revolution/id/A02KvPYK01ZZZ )
Težište njegova rada neprestano se pomicalo od poezije do narativne montaže dokumenata u zbirci eseja. Autobiografski detalji, međutim, svedeni su na minimum. Pitanja javnoga diskursa jasno prevladavaju, oscilirajući između detaljne, dokumentirane analize i oblika ironične retorike – često u vidu hvalospjeva i obrane ili, pak, osude i satire. (v. https://lunaluna.com/blogs/featured-artists/hans-magnus-enzensberger?srsltid=AYCX9vK6hnTs8cCO-9_1CuASzJCjkEdJFfNywSRHu9ySwZsYXefzs_OW )
Rođen 1929. u Kaufbeurenu, u švapsko-bavarskim Alpama, Enzensberger je bez sumnje najeklektičniji i najkozmopolitskiji njemački pisac svoje generacije. Njegov cjelokupni opus otkriva posebnu vrstu kulturnog i književnog enciklopedizma. Među njegovim najpoznatijim djelima nalaze se pjesničke zbirke Mauzolej: Trideset sedam balada iz povijesti napretka (1976.) i Potonuće Titanica: Poema (1978.), dokumentarna montaža o Španjolskom građanskome ratu Kratko ljeto anarhije: Život i smrt Buenaventure Durrutija (1972.), reportaža Europa, Europa: Pohodi na jedan kontinent (1987.) te eseji Velika seoba (1992.) i Građanski ratovi: Od Los Angelesa do Bosne (1993.).
Pjesnik-esejist, Enzensberger je za ostvarivanje svojeg književnoga umijeća uvijek zahtijevao konkretno znanje, stručnost, promišljanje, intelektualnu emociju i kritičku oštrinu. U njegovim esejima sve više dolazi do izražaja osjećaj za metar i ritmičku teksturu, uz istovremeno prisutan, pomalo teatralan i ironično retoričan ton. Njegove pjesme, s druge strane, često odlikuje aforistična i dijalektička struktura. Raznolikost, višestrukost i pokretljivost gledišta, oblika znanja, jezika, metoda, stilova i žanrova čine Enzensbergerov književni opus teškim za definiranje ili svrstavanje u određene kategorije. Ipak, Enzensbergerov književno-esejistički rad koji traje od 1957. godine do njegove smrti 2022. godine po mojem sudu najznačajnije dosege doživljava koncem 1960-ih i 1970-ih. godina U središtu tog razdoblja nalaze se dvije danas već klasične zbirke eseja, Einzelheiten („Pojedinosti”, 1962.) i Politik und Verbrechen („Politika i zločin”, 1964.), kao i pokretanje časopisa Kursbuch, čije je uredništvo Enzensberger napustio 1975. godine.
Knjiga o kojoj ću ovdje govoriti, naime Einzelheiten I. zacijelo je njegova temeljna zbirka eseja i ima uistinu kultni status. Neprestano se od prvoga objavljivala iznova tiskala u slavnome Suhrkampu. Nije potrebno posebno napominjati da su svi eseji i nadalje aktualni i iznimno književno i politički prikladni za kritičku diskusiju.
2.
Eseji u knjizi Einzelheiten bave se dvjema temama: industrijom svijesti te odnosom između poezije i politike. Riječ je o problemima i interesima koji Enzensbergerov rani rad povezuju s Adornom i Brechtom. On ih je nastojao dalje razraditi, nadilazeći pritom dotadašnje definicije i formulacije. Primjerice, u eseju o Bewusstseins-Industrie („industriji svijesti”) već na samoj prvoj stranici susrećemo mladog Enzensbergera koji se otvoreno izjašnjava kao marksist.
Ipak, „društvena indukcija svijesti i njezino posredovanje postaju problematični tek onda kada poprime industrijske razmjere. Industrija svijesti proizvod je posljednjih stotinu godina.” Iako je neposredni prethodnik Enzensbergerova diskursa, opsežno poglavlje posvećeno „kulturnoj industriji” u djelu Dijalektika prosvjetiteljstva Horkheimera i Adorna, zamjenom pojma „kulturna industrija” pojmom „industrija svijesti” predlaže se nešto drukčije i šire. Argument koji izvodi glasi: ako nas zavarava pretežito tehnološko i komercijalno shvaćanje masovnih medija, tada ostajemo slijepi za niz institucija, profesija i djelatnosti koje pridonose društvenoj konstrukciji onoga što nazivamo sviješću:
„Moda, čitav niz obrazovnih aktivnosti, vjerska pouka i turizam još uvijek nisu prepoznati kao sektori industrije svijesti niti se kao takvi istražuju. Kao što je to slučaj s novom fizikom, psihoanalizom, sociologijom, demoskopijom [statističkim ispitivanjem javnog mnijenja] i drugim disciplinama, bilo bi također uputno proučiti kako se ’znanstvena’ svijest industrijski inducira. No, najozbiljnija je činjenica da još nismo dovoljno jasno shvatili kako je potpuni razvoj industrije svijesti neizbježan; da ona, zapravo, upravo preuzima svoju temeljnu djelatnost: obrazovanje. Industrijalizacija obrazovanja tek počinje: međutim, dok se mi prepiremo oko nastavnih planova i školskih sustava, nedostatka nastavnika i smjena u nastavi, već su razvijena tehnička sredstva koja svaku lijepu priču o reformi školstva čine anakronom.”
Nepobitna je činjenica da se industrija svijesti kao „ključna industrija 20. stoljeća” očituje u njezinu temeljunome položaju pri preuzimanju vlasti:
„Kad god dođe do državnog udara, revolucije ili ustanka, novi režim više ne zauzima prometnice ili tešku industriju, već radiopostaje, tiskare i telekomunikacijske centre.”
Ipak, Enzensbergerova analiza ne pruža nikakav alibi zemljama poput ondašnje Istočne Njemačke ili onima iz sovjetizirane Istočne Europe, gdje zaposjedanje svijesti nije djelo privatne industrije, već javne industrije i države. Podjela Njemačke na dva bloka, kapitalistički i socijalistički, omogućila je Enzensbergeru da sagleda puni opseg tog fenomena. On uzima u obzir ne samo dijagnozu Horkheimera i Adorna, utemeljenu na američkome iskustvu, već i ono što je Orwell pisao o komunističkim metodama uništavanja činjeničnih istina.
3.
Za razliku od klasične tvornice, industrija svijesti funkcionira na duboko proturječnim temeljima. Ona stalno mora stvarati iluziju slobodnoga izbora i pluralizma. Ako bi bila očito totalitarna, izgubila bi svoj utjecaj, jer moderna javnost zahtijeva privid demokracije. Ona djeluje suptilno, prodirući u privatnu sferu pojedinca (kroz radio u dnevnom boravku ili novine uz kavu), čime postiže viši stupanj kontrole nego što bi ijedan autoritarni režim mogao postići golom prisilom. Enzensberger tvrdi da sustav prodaje robu (informacije, zabavu) koja nema opipljivu vrijednost, ali ima moć diktirati potrošnju svih ostalih materijalnih dobara. Intelektualci, pisci i kritičari više ne mogu djelovati iz „slonove kosti“ ili izvan sustava. Da bi se njihova riječ čula, moraju koristiti kanale te iste industrije (izdavačke kuće, novine, televiziju). Industrija svijesti ima nevjerojatnu sposobnost da proždre i neutralizira čak i samu kritiku upućenu njoj. Ona zapošljava kritičare, plaća ih za njihovo neslaganje i pretvara njihovu pobunu u još jedan proizvod za tržište.
Enzensbergerova je analiza industrije svijesti bez obzira na sve razlike spram Adorna i Horkheimera iz Dijalektike prosvjetiteljstva ona koja pripada neomarksističkoj njemačkoj kritici industrije kulture, a koja u Francuskoj od Deborda postaje poznata kao kritika društva spektakla. (v. https://www.academia.edu/7206492/%C5%BDarko_Pai%C4%87_POSLJEDNJA_TAJNA_SPEKTAKLA) Sve tri teorije kritiziraju kako kasni kapitalizam koristi kulturu i medije za kontrolu masa, no glavne razlike u načinu mišljenja između njemačke kritičke teorije i francuskoga situacionizma mogu se razabrati u nekoliko ključnih točaka.
Njemačka škola (Frankfurt + Enzensberger) ꟷ usmjerava se na problem svijesti i psihe. Adorno i Horkheimer vide industriju kulture kao tvornicu koja proizvodi standardizirane kulturne proizvode kako bi pasivizirala pojedinca. Enzensberger ide korak dalje i naglašava da se ne proizvodi samo kultura, već se izravno reproducira ljudski um i društveni konformizam. Mediji su aparati koji koloniziraju ljudski razum.
Francuska škola (Debord / Situacionisti)ꟷusmjerava se na problem vizualnosti i otuđenja. Debord ne govori samo o medijima, već o cjelokupnom društvenome odnosu posredovanom slikama. Spektakl je faza kapitalizma u kojoj se materijalna roba transformirala u sliku. Za Deborda, čovjek više ne želi imati (faza ranoga kapitalizma), već želi izgledati (spektakl), što dovodi do potpunog otuđenja u kojoj radnik pasivno promatra vlastiti život pretvoren u predstavu.
Frankfurtska škola (Adorno i Horkheimer) Izrazito je pesimistična spram mogućnosti slobode i umjetnosti u kasnome kapitalizmu. Tehnologija i masovni mediji u kapitalizmu su inherentno totalitarni. Za njih nema spasa unutar masovne kulture; oslobođenje se traži isključivo u radikalnoj, hermetičnoj avangardnoj umjetnosti koja odbija biti robom. Primjer je upravo Adornova Estetska teorija. (v. https://zarkopaic.net/blog/zasto-je-umjetnost-zagonetka/ )
Enzensberger (modifikacija njemačkoga pristupa) za razliku od Adorna, pokazuje veći medijsko-teorijski optimizam što će kasnije razraditi u svojem čuvenom eseju Konstituente jedne teorije medija iz 1970.. On tvrdi da mediji poput radija ili tiska imaju inherentno emancipacijski i egalitarni potencijal jer svaki primatelj može postati pošiljatelj, ali ih kapitalistička struktura namjerno drži jednosmjernima.
Debord i Situacionistidijele frankfurtski pesimizam prema postojećim medijima, ali ih ne vide kao tehnički problem, već kao političku arhitekturu društva. Spektakl je aparat izolacije (odvaja ljude jedne od drugih i pretvara ih u izolirane gledatelje). Mediji se ne mogu „popraviti“ niti koristiti za emancipaciju unutar sustava; sustav se mora urušiti kroz subverziju same slike.
Njemačka kritika (Teorijska refleksija) ꟷ Frankfurtski pristup je strogo akademski i kontemplativan. Otpor se pruža kroz nemilosrdnu teorijsku kritiku, analizu jezika (poput Enzensbergerova seciranja Der Spiegela) i osvještavanje. Akcija bez duboke teorije za Adorna je bila „akcionizam“ (pseudorevolucija).
Francuska kritika (Praksa i subverzija) ꟷ Situacionisti su umjetničko-politička avangarda. Njihov modus operandi je akcija. Umjesto pisanja akademskih rasprava, Debord i suborci zagovaraju strategije poput: Détournement (skretanje/izvrtanje): uzimanje elemenata kapitalističke propagande (stripova, reklama) i njihovo modificiranje kako bi prenijeli subverzivnu poruku. Dérive (lutanje): psihogeografsko istraživanje gradova s ciljem razbijanja kapitalističke rutine rada i potrošnje. Stvaranje „situacija“ koje će probuditi pojedinca iz hipnoze spektakla. Dok je njemačka struja više fokusirana na to kako kapitalizam misli umjesto nas (manipulacija sviješću), francuska struja Deborda fokusirana je na to kako kapitalizam živi umjesto nas kao zamjena stvarnoga iskustva spektaklom.
4.
Koliko li je ova Enzensbergerova kritika industrije svijesti uopće relevantna kad se uzmu u obzir dosezi onoga što je 1990-ih godina došlo s informacijsko-komunikacijskim tehnologijama i tzv. novim medijima? Čini se da je njemačka škola teorije znanosti (Bildwissenschaft) s Friedrichom Kittlerom posve odbacila ovu kritiku jer je nedjelotvorna za razumijevanje novoga stanja u kojem produkcija vizualnosti i vizualnih komunikacija nadilazi granice neomarksističke kritike društva. Radikalni zaokret koji je donio Kittler i takozvana Berlinska škola teorije medija svjesno je potkopao i u velikoj mjeri odbacio neomarksistički aparat Enzensbergerove „industrije svijesti”. Međutim, kako tvrde neki društveni teoretičari, u eri digitalnih platformi, algoritama i AI-ja, paradoksalno svjedočimo tome da se čak jednim dijelom Enzensbergerova kritika vraća na stražnja vrata, dok se Kittlerov tehnološki determinizam suočava s vlastitim aporijama.
Kritika društva Enzensbergera je nadasve antropocentrična. Mediji su za njega politički alati manipulacije ljudskim umom. Kada analizira televiziju ili tisak, njega zanima ideologijski sadržaj i intencija vladajuće klase koja kroz taj sadržaj pacificira radnika. Svijest je bojno polje. Kittlerovamedijska arheologija/materijalnost je radikalno posthumanistički i anti-hermeneutički pristup. Njegova čuvena rečenica glasi: „Mediji određuju našu situaciju.” Stoga odbacuje ideju da mediji prenose „značenje” ili „ideologiju”. Njega ne zanima što piše u novinama, nego kako pisaći stroj, gramofon ili silicijski čip strukturalno mijenjaju ljudski živčani sustav i percepciju. Za Kittlera, Enzensbergerova kritika je promašena jer tretira medije kao neutralne kanale kroz koje teče buržoaska ideologija, ignorirajući činjenicu da sam hardver i tehnološki kôd diktiraju što se uopće može zamisliti ili procesuirati. (v. https://zarkopaic.net/blog/friedrich-a-kittler-arheologija-novih-medija/ )
Friedrich Kittler u djelu Optische Medien (v. https://www.amazon.de/Optische-Medien-Berliner-Vorlesung-Internationaler/dp/3883961833 ) te teoretičari vizualnosti pokazali su da je razvitak vizualnih tehnologija (od camere obscure do računalne simulacije) vođen vojnim i tehničkim inovacijama, a ne klasnim borbama. Produkcija vizualnosti u digitalnome dobu (poput algoritamski generiranih slika ili CGI-ja) ne funkcionira na razini „lažne svijesti” ili ideologijske obmane kako je mislio neomarksizam. Te slike nisu „odraz stvarnosti” koji nas laže; one su matematički generirani podaci koji izravno komuniciraju s našim osjetilima. Zato je vizualna komunikacija 1990-ih i 2000-ih nadišla Enzensbergera: mediji su prestali biti „prozor u svijet” koji se može cenzurirati ili manipulirati i postali su autonomni tehnički sustavi koji generiraju vlastitu stvarnost
Iako je Kittlerova kritika Enzensbergera 1990-ih zvučala trijumfalno – jer je internet stigao s obećanjem decentralizacije, slobodnoga protoka podataka i dokidanja starih medijskih monopola – u 2020-im godinama vidimo da je Enzensbergerova dijagnoza bila, kako neki misle, vizionarska, iako s krivim tehničkim pretpostavkama. Naime, Enzensberger je u svojem eseju Konstituente jedne teorije medija (1970.) predvidio da će se pojaviti mediji u kojima će svaki primatelj postati pošiljatelj. Ponadao se da će to donijeti emancipaciju. Međutim, pojava Web 2.0 tehnologija, društvenih mreža i pametnih telefona donijela je ostvarenje te tehničke mogućnosti, ali unutar ekstremnoga oblika kapitalizma kao „društva kontrole“. Danas je „industrija svijesti” relevantnija negoli ikad zbog tri fenomena:
- Ekonomija pažnjeꟷ Korporacije više ne prodaju samo robu, niti samo kulturne proizvode (kako je mislio Adorno) – one doslovno rudare i oblikuju ljudsku pažnju, afekte i nesvjesne impulse kroz algoritme (TikTok, Meta). To je ultimativna faza industrije svijesti.
- Iluzija emancipacijeꟷ Enzensberger je upozoravao da kapitalistička industrija svijesti preživljava tako što apsorbira kritiku. Danas svi imamo „proizvodna sredstva” (pametne telefone), slobodno stvaramo sadržaj, ali taj naš „slobodni rad” izravno stvara profit za platforme. Postali smo besplatni radnici u tvornici svijesti.
- Algoritamska manipulacija javne sfereꟷ Njegova analiza jezika tjednika Der Spiegel danas se može primijeniti na analizu algoritama koji polariziraju društvo i kreiraju filtrirane mjehure (filter bubbles).
Kittler je bio u pravu kada je rekao da neomarksistička kritika ne razumije tehnologiju (hardver). Ne možete razumjeti današnji internet analizirajući samo „ideologiju”, morate razumjeti kod, optičke kabele, serverske farme i arhitekturu neuronskih mreža. No, Kittlerov je slijepi kut bio njegov radikalni tehnološki determinizam koji je ignorirao političku ekonomiju. Danas, u 2026. godini, najsuvremenija teorija medija ne odbacuje ni jednog ni drugog. Umjesto toga, ona ih spaja: koristi Kittlera kako bi razumjela tehničku infrastrukturu i vizualni kod novih medija, a Enzensbergera kako bi shvatila tko posjeduje tu infrastrukturu i u koje političko-ekonomske svrhe eksploatira našu svijest. (v. https://diezukunft.at/zukunft-05-2026-medientheorie-editorial/ )
5.
U mojim studijama o ovome problemu Kittler ima dalekosežno mjesto i važniji je od svekolike tradicije neomarksizma Frankfurtske škole i njezina vrhunca ne s Adornom, Marcuseom i nakon njih izdvojene pozicije Enzensbergera, već s temeljnim djelom Jürgena Habermasa Teorija komunikacijskoga djelovanja. (v. https://zarkopaic.net/blog/habermasova-teorija-komunikacijskoga-djelovanja/ ) To je pozicija koja ostaje zatočena idejom "revolucije društva", a koja nije ništa drugo negoli promašaj biti stvari s idejom bezuvjetnoga napretka kasnoga kapitalizma s vladavinom tehno-kulture ili tehnosfere kao nove ideologije. No, ta je ideologija onkraj granica "industrije svijesti" zato što je sama ideologija postala zastarjela već time što njezini agenti upravo žele biti konektirani u sustavu interaktivne komunikacije, znajući da je cijena za to njihovo "otuđenje" od Drugoga i "postvarenje" samoga života. Suvremeni njemački teoretičar medija Norbert Bolz, bliski Kittlerov suradnik, nazvao je to „komunikacijskim kapitalizmom”. (v. https://www.amazon.de/Weltkommunikation-Norbert-Bolz/dp/3770535545 )
Kittlerov radikalni zaokret bio je upravo u tome što je uvidio da tehnologija više nije posrednik ideologije, već je tehnologija sama postala ontologija našega doba. U tom smislu, neomarksistički pojmovi poput „lažne svijesti” ili „ideologijske manipulacije” doista postaju anakroni i teorijski nedostatni za opisivanje suvremenoga stanja. (v. https://www.academia.edu/35514222/Vizualne_komunikacije_Uvod_%C5%BDarko_Pai%C4%87_ )
Klasični neomarksizam (Adorno, Enzensberger) počivao je na pretpostavci da su mase prevarene, izmanipulirane odozgo i da im je kritička svijest oteta. Međutim, u suvremenoj tehnosferi subjekt više nije žrtva obmane; on je suučesnik. Agenti interaktivne komunikacije danas vrlo dobro znaju (ili barem intuitivno osjećaju) da su nadzirani, da su algoritamski profilirani i da njihovi podaci postaju roba. Unatoč tom znanju, želja za bivanjem unutar mreže (konektiranošću) nadvladava svaku želju za emancipacijom. Biti izvan mreže danas ne znači biti „slobodan”, već biti socijalno i ontološki nepostojeći.
Kada tehnologija postane okoliš u kojem živimo kao autopoietički sustav tehnosfere, ona prestaje funkcionirati kao klasična ideologija. Ideologija uvijek podrazumijeva neki rascjep između „stvarnosti” i „privida” (ideologijskoga vela). U digitalnoj tehnosferi tog rascjepa više nema: Interfejs je postao sama stvarnost. Mi ne komuniciramo pomoću medija; mi živimo unutar medija. Kittler je stoga bio u pravu: tehnološki hardver i protokoli (kodovi, algoritmi, mreže) ne prenose buržoasku ideologiju – oni strukturiraju same uvjete mogućnosti ljudskoga iskustva. Pitanje više nije što nam mediji govore, nego kako nas mediji formatiraju da uopće možemo funkcionirati samo kao terminali u globalnome sustavu obrade podataka.
Nuspojava ove bezuvjetne potrebe za konekcijom, jest radikalno postvarenje samoga života. Interaktivna komunikacija, paradoksalno, eliminira stvarnog Drugoga. Drugi u mrežnoj sferi nije živa, zagonetna osoba s kojom stupamo u dijalog, već je sveden na profil, podatak, sliku ili algoritam koji potvrđuje naš vlastiti narcistički odraz. Komunikacija postaje kruženje istog unutar mjehura. Ako je Frankfurtska škola vjerovala da postoji neko „izvan” (u umjetnosti, u revolucionarnoj teoriji, u utopiji), Kittlerova medijska materijalnost pokazuje da je tehnosfera zatvorila taj krug. Svaki pokušaj otpora, svaka subverzivna poruka, u trenutku kad se pretvori u digitalni signal (bit), automatski biva apsorbirana, procesuirana i monetizirana u serverskim centrima kasnoga kapitalizma.
Neomarksistička ideja o „revoluciji društva” doista ostaje zatočena u prosvjetiteljskom humanizmu 19. stoljeća koji je vjerovao da se društvo može svjesno preoblikovati ako se ljudi „osvijeste”. Kittlerov je uvid brutalniji, ali precizniji za 21. stoljeće: tehnokultura se ne razvija da bi služila ljudskome napretku, već ljudski subjekt služi kao privremeni biološki domaćin za evoluciju same tehnosfere.
Bez obzira na sve kritički izrečeno protiv njegovih temeljnih ideja čitati danas Enzensbergerovu knjigu Einzelheiten znači ne samo rekonstruirati povijest kulture i ideologije druge polovine 20. stoljeća, već i nešto mnogo važnije, a što se svodi na živi kritički dijalog sa suvremenošću kojoj sve više nedostaje strastvene esejističke lucidnosti i teorijske obuhvatnosti kakvu je pronosio svojim angažmanom i djelom ovaj njemački veliki pisac i intelektualac.



