1.
Ruski mislilac Nikola Berdjajev (1874. – 1948.) bio je jedan od najutjecajnijih religioznih filozofa i egzistencijalista 20. stoljeća, poznat po svojoj filozofiji slobode, personalizmu te dubokoj kritici modernoga tehnicističkoga društva. Za privrženike različitih duhovnih izvora konzervativne revolucije u 21. stoljeću ima gotovo uzvišeni status proroka i apokaliptičara suvremenosti. Njegova misao spaja tradiciju pravoslavnog kršćanskoga misticizma s radikalnim poimanjem ljudske kreativnosti i dostojanstva osobe u svijetu kojim dominiraju strojevi. ( https://classiques.uqam.ca/classiques/Berdiaeff_Nicolas/Essai_metaphysique_eschatologique/Metaphysique_eschatologique.pdf )
Berdjajevljeva duhovna i filozofijska misao oblikovana je unutar ruske religijske obnove na prijelazu stoljeća, ali s izrazito osobnim, gotovo proročkim pečatom: Za razliku od tradicionalne metafizike koja slobodu izvodi iz bitka (Boga), Berdjajev tvrdi da je sloboda prvotna i ukorijenjena u Ungrundu (pojam preuzet od njemačkoga mistika Jakoba Böhmea) – bezdanu i ništavilu iz kojeg tek nastaju i Bog i svijet. Njegov misticizam nije pasivno uranjanje u božansko, već dinamičan susret Boga i čovjeka. Pritom je čovjek pozvan biti su-stvaratelj svijeta, a njegova je kreativnost odgovor na Božji poziv. Berdjajev strogo razlikuje osobu (duhovno, slobodno i neponovljivo središte) od individue kao biološke i društvene jedinke. Smatra stoga da pad čovjeka nastaje kroz „objektivaciju“ – proces u kojem se živi duh pretvara u mrtvi predmet, društvenu normu ili sustav. Eshatologijska perspektiva njegove filozofije okrenuta je kraju povijesti i preobrazbi kozmosa, vjerujući da prava duhovna revolucija ne mijenja samo društvene strukture, već samu narav ljudskoga postojanja.
U djelima poput Čovjek i stroj (1933.) i Novo srednjovjekovlje (1924.), Berdjajev među prvima sustavno analizira duhovnu krizu izazvanu naglim razvojem tehnologije. Time upozorava da tehnika razara organski, prirodni i duhovni život te ga zamjenjuje hladnom, mehaničkom organizacijom u kojoj čovjek postaje tek kotačić u sustavu. Stroj, izvorno stvoren da oslobodi čovjeka od teškoga rada, preuzima vlast nad svojim stvoriteljem; čovjek se prilagođava ritmu stroja, gubeći vlastitu duševnost, emotivnu dubinu i sposobnost kontemplacije. Tehnička civilizacija pogoduje nastanku „masovnoga čovjeka“ i totalitarnih sustava (bilo komunističkih, fašističkih ili potrošačko-kapitalističkih), gdje se jedinstvenost osobe guši u korist prosječnosti i učinkovitosti.
Berdjajev nije bio puki protivnik napretka niti je zagovarao povratak u prošlost. Smatrao je da tehnika otkriva pravu prirodu duha jer prisiljava čovjeka da se prestane oslanjati na prirodnu harmoniju i da pronađe novu, snažniju duhovnost sposobnu ovladati strojem. Ključna djela za razumijevanje ove tematike su Smisao stvaralaštva (1916.)kao temeljno djelo njegove mistične antropologije u kojem razrađuje ideju čovjeka kao stvaratelja, te Novo srednjovjekovlje (1924..). To je uistinu proročanska analiza krize modernoga humanizma, sekularizacije i nadolazeće ere kolektivizma i tehnike. (v. https://thecolumnists.org/2025/09/23/das-ende-der-neuzeit-zum-100-jahrestag-der-schrift-von-nikolaj-berdjajew-das-neue-mittelalter/ )
2.
Nikola Berdjajev, Martin Heidegger i José Ortega y Gasset tri su ključna filozofa 20. stoljeća koji su kritizirali tehniku ne samo kao skup alata, već kao duboku egzistencijalnu, ontologijsku i kulturnu prekretnicu koja mijenja samu bit čovjeka. Iako sva trojica odbacuju naivni tehnološki optimizam i upozoravaju na opasnost od dehumanizacije, njihovi se pristupi temelje na posve različitim filozofijskim polazištima. Berdjajev smatra da tehnika raskida drevnu, organsku vezu čovjeka i prirode te stvara novu, umjetnu stvarnost. Za njega je to nužna faza odrastanja duha, ali izuzetno opasna jer stroj uništava prirodnu toplinu ljudske duše. Heidegger, pak, ističe da moderna tehnika ne surađuje s prirodom (poput stare vjetrenjače), već je izaziva i prisiljava da isporučuje energiju. Rijeka Rajna za modernu tehniku više nije pjesnički simbol, već puki dobavljač vodenoga pritiska za hidroelektranu. Ortega y Gasset jedini od ove trojice tehniku vidi kao iskonsku ljudsku nužnost. Čovjek je po njemu „tehničko biće“ jer se ne prilagođava prirodi poput životinja, već prilagođava prirodu sebi kako bi stvorio prostor za ono što naziva „dobrim životom“, a ne samo pukim preživljavanjem. (v. https://zarkopaic.net/blog/sveta-ravnodusnost-don-quijotea/ )
Berdjajevljeva dijagnoza je duhovna i etička. Stroj traži da se čovjek prilagodi njegovom hladnom, mehaničkome ritmu. To dovodi do trijumfa „masovnoga čovjeka“ (slično Orteginom konceptu iz Pobune masa) i opasnosti da čovjek postane sluga vlastite kreacije. Heideggerova dijagnoza je ontologijska. Tehnika, naime, nije tek ljudsko sredstvo koje je izmaklo kontroli; ona je sudbina samoga bitka. Najveća opasnost leži u tome što čovjek u doba postava (Gestell) sve oko sebe vidi kao materijal za iskorištavanje, pa na kraju i sam postaje samo „ljudski resurs“. Ortegina dijagnoza je naposljetku antropologijska i kulturna. Tehnika je postala toliko savršena i sveprisutna da moderni čovjek gubi sposobnost osmišljavanja vlastitoga života. Čovjek danas ima neograničena sredstva, ali više ne zna što želi biti ni čemu ta sredstva služe, pa postaje pasivni potrošač tuđih izuma.
Kad je riječ o mogućnosti spasa i odnosa spram budućnosti Berdjajev traži duhovni preporod. On ne zagovara povratak u predtehničko doba (jer je to nemoguće), već zahtijeva da čovjek razvije novu, snažniju duhovnost i kršćanski humanizam koji će stroj podrediti slobodnoj ljudskoj osobi. Heidegger poziva na misaonu budnost: Pozivajući se na pjesnika Hölderlina („Gdje je opasnost, raste i spasonosno“), Heidegger smatra da se tehnika ne može pobijediti tehničkim sredstvima, već promjenom načina mišljenja – kroz umjetnost i kontemplativno puštanje stvari da budu to što jesu. Ortega y Gasset traži, pak, buđenje životne imaginacije. Smatra da tehničar ne može sam odrediti smjer civilizacije. Društvu su potrebni mislioci, pjesnici i vizionari koji će iznova osmisliti ljudske ciljeve i vrijednosti koje će tehnika potom ostvarivati.
Heideggerov postav (Gestell) i Berdjajevljeva objektivacija dva su temeljna pojma kojima ovi filozofi objašnjavaju kako moderni svijet svodi živu stvarnost i čovjeka na puke predmete ili resurse. Dok Heidegger postav promatra kao sudbinu samoga bitka i način na koji nam se svijet razotkriva, Berdjajev objektivaciju vidi kao egzistencijalni pad duha u hladni, izvanjski i neslobodni svijet stvari. Za Berdjajeva je prava stvarnost unutarnja, duhovna i slobodna, dok je tzv. „objektivni svijet“ zapravo svijet otuđenja u kojem se živi stvaralački čin hladi i pretvara u mrtvu formu. Objektivacija uvijek žrtvuje jedinstvenu osobu u korist općih zakona, prosjeka, društvenih institucija i bezličnih pravila. Stroj je za Berdjajeva krajnji izraz objektivacije – on je doslovno materijalizirani, okamenjeni ljudski razum koji se odvojio od duše i počeo nametati svoj mehanički ritam živom čovjeku. Kroz objektivaciju čovjek počinje obožavati vlastite projekcije i tvorevine (državu, naciju, novac, tehnologiju) kao da su one vrhovne i nepromjenjive stvarnosti kojima se mora pokoravati.
Razlika u promišljanju onog spasonosnoga spram sudbine čovjeka u tehničko doba između Heideggera i Berdjajeva iznimno je važna za suvremeno mišljenje razračunavanja s onim što nazivam pojmom tehnosfere koji nadilazi ponajprije ono što Berdjajev misli kao bit tehnike. Heidegger je ponajprije anti-esencijalist i anti-subjektivist: On smatra da čovjek nije sam izmislio postav, pa ga ne može ni ukinuti pukom snagom volje; izlaz leži u promjeni mišljenja i strpljivom osluškivanju bitka kroz opuštenost spram biti tehnike (Gelassenheit). (v. https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje/ https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje-2/https://zarkopaic.net/blog/informacija-i-kazivanje-3/ ) Berdjajev je radikalni personalist: Za njega je objektivacija drama ljudske slobode; iako je tehnicistički svijet realan, on nije konačna istina, a čovjek ga može i mora probiti odozdo – kroz unutarnju duhovnu revoluciju, ljubav i kreativnost.
3.
Što je eshatologijska kreativnost i zašto kršćanski humanizam nije drugo negoli, hajdegerijanski kazano, metafizičko utemeljenje religioznoga subjektivizma koji ostaje nemoćan pred moći totalne vladavine tehnosfere u suvremenosti? U svojim analizama biti tehnosfere uopće ne smatram Berdjajeva, ali ni njemačku ničeansku kritiku tehnike u djelu Spenglera relevantnim sugovornicima za shvaćanje autopoietičnosti tehosfere. Iako je Ortega y Gasset uz Heidegggera najplodonosnije filozofijski pristupio fenomenu tehnike, njegove se teze unutar antropologije kulture zastarjele zato što ne može razumjeti da bi tehnika u formi tehnosfere postala zaokružena svrha, a ne više sredstvo. Eshatologijska kreativnost u filozofiji Nikole Berdjajeva označava čovjekov slobodni, stvaralački čin kojim se ne proizvode novi predmeti unutar postojećeg objektiviranoga svijeta, već se iznutra preobražava i nadilazi sama povijest prema novome nebu i novoj zemlji. Iz posthajdegerijanske i posthumanističke perspektive takav se kršćanski personalizam doista pokazuje nemoćnim jer ostaje zarobljen u antropocentričnoj metafizici subjekta, dok suvremena tehnosfera više nije čovjekovo oruđe ni puki izraz otuđenja, nego samodostatan, autopoietički sustav koji je nadišao samu razliku između subjekta i objekta.
Berdjajev razlikuje dva oblika ljudskoga djelovanja – kulturno stvaralaštvo i eshatologijsko stvaralaštvo: Svaki pokušaj da se stvori savršeno djelo u povijesti (država, umjetničko djelo, filozofski sustav ili stroj) nužno završava u objektivaciji. Slobodna vatra duha hladi se i postaje mrtva forma ili institucija. Eshatologijska kreativnost nije pasivno iščekivanje sudnjega dana, već aktivno ubrzavanje kraja „ovoga svijeta“ (svijeta nužnosti, vremena i prostora) kroz stvaralački zanos koji probija koru objektivacije. Za Berdjajeva je pravi cilj kreativnosti teurgijski – čovjek kao slika Božja pozvan je nastaviti stvaranje svijeta, ali ne kao tehničar koji manipulira materijom, nego kao duh koji preobražava sam bitak i oslobađa ga od ropstva nužnosti. Hajdegerijanski gledano, čak i kada Berdjajev suprotstavlja „osobu“ bezličnome „stroju“, on i dalje misli unutar okvira metafizike subjektivnosti. Njegov Bog i njegov čovjek djeluju kao apsolutni subjekti koji svojom voljom i duhovnom energijom žele nadvladati „objektivni“ svijet. Time Berdjajev ne napušta tlo moderne metafizike, već samo zamjenjuje znanstveno-tehničkoga subjekta religiozno-personalističkim subjektom.
Suvremena tehnosfera – oblikovana kibernetikom, umjetnom inteligencijom, biotehnologijom i informacijskim mrežama – više nije ni Berdjajevljev „hladni stroj“ ni Ortegino „sredstvo za ljudske ciljeve“. Ona je autopoietički (samostvaralački) sustav koji sam sebi postavlja svrhe, sam se reproducira i više ne treba ljudsku svijest, moral ni eshatologijsku nadu da bi funkcionirala. Dok Berdjajev brani „unutarnji život duše“ od izvanjske mehanizacije, tehnosfera ukida samu granicu između unutarnjega i izvanjskoga. U kibernetičkom dobu duša, svijest i kreativnost više nisu nedodirljiva utvrda osobe, već postaju podaci, algoritmi i kognitivni procesi koji se mogu simulirati, optimizirati i integrirati u samu mrežu.Berdjajev još uvijek vjeruje u eshatologijski obrat – da čovjek može duhovnim skokom pobijediti svijet stroja jer je duh ontologijski dublji od materije.Na tragu kasnoga Heideggera i kibernetike pokazujem da je taj rat već izgubljen na razini humanizma. Kada tehnologija postane tehnosfera (čista samoproizvodnja umjetnoga života i inteligencije), kršćanski apel na „dostojanstvo osobe“ i „slobodu duha“ postaje tek nostalgični ostatak stare metafizike koja više ne dopire do same logike funkcioniranja svijeta.
Umjesto pojma tzv. ljudske "kreativnosti" potrebno je krenuti dublje u sam iskon grčke filozofije. Smatram, naime, da je riječ stvaralaštvo teologijskoga podrijetla u srednjovjekovnoj teologiji i time je unaprijed reducirano na samodjelatnost čovjeka kao namjesnika Božjeg stvaralaštva (creatio ex nihilo). Zato je grčko razumijevanje pojma poiesisa kao proizvođenja ili sačinjanja zbilje daleko moćniji pojam za filozofijsko promišljanje ne samo umjetnosti, već i svih djelatnosti tzv. duhovnoga bitka. Grčki pojam poiesis za njega je ontološki neusporedivo dublji jer ne označava ljudsku psihološku sposobnost ili puko oponašanje Božjeg čina stvaranja iz ničega, nego događaj izvođenja bića iz skrivenosti u neskrivenost – samu bit načina na koji svijet nastaje i razotkriva se kao umjetnost, tehnika i povijest.
Pojam stvaranja izvorno pripada isključivo Bogu kao apsolutnome uzroku (actus purus) koji stvara svijet iz ničega (creatio ex nihilo). Kada novovjekovna estetika i filozofija uključujući i mislioce poput Berdjajeva taj pojam prenose na čovjeka, čovjek postaje tek „drugi Bog“ ili Božji namjesnik – genijalni subjekt koji iz vlastite nutrine projicira nove oblike. Kreativnost u modernome smislu uvijek pretpostavlja subjekt ꟷ umjetnika, izumitelja, osobu ꟷ koji kao gospodar stoji naspram pasivne materije i oblikuje je svojom voljom. Time se čitavo zbivanje svijeta svodi na antropocentričnu samodjelatnost.
Kada metafizički subjekt iščezne, kreativnost“ se pretvara u praznu floskulu „kreativnih industrija“, dizajna i algoritamskoga generiranja. U suvremenosti, ljudska kreativnost postala je tek „i-racionalni“ ostatak naspram „racionalno-intuitivne“ generativnosti umjetne inteligencije i same tehnosfere. Za Grke osobito u Platonovoj Gozbi i Aristotelovoj Metafizici i Nikomahovoj etici, poiesis nije subjektivni hirovit čin ni stvaranje iz ničega, već pro-izvođenje (pro-ductio) – dovođenje nečega iz neprisutnosti u prisutnost. On obuhvaća i prirodno nicanje (physis) i ljudsko umijeće (téhne). (v. https://lust-for-life.org/Lust-For-Life/_Textual/GiorgioAgamben_TheManWithoutContent_1994_82pp/GiorgioAgamben_TheManWithoutContent_1994_82pp.pdf)
4.
Pojam poiesis omogućuje da se umjetnost i tehnika misle iz istog korijena, prije nego što ih je modernost rascijepila na „slobodnu umjetnost“ (kao izraz duše) i „korisnu tehniku“ (kao puko sredstvo). U poiesisu se svijet doslovno „sačinjava“ i sklapa kao smislena cjelina. Upravo zato što poiesis nije vezan uz kršćanskoga Boga ni uz humanističkoga čovjeka, njime se može objasniti prijelaz iz klasičnog tehno-poietičkoga modela (gdje čovjek uz pomoć alata proizvodi djela) u suvremeni autopoietički poredak tehnosfere gdje kibernetički sustav sam sebe proizvodi, računa i konstruira bez potrebe za ljudskim tvorcem. U antičkoj metafizici poiesis (proizvođenje) stajao je na najnižoj stepenici, iza theoriae (kontemplacije) i praxisa (etičko-političkoga djelovanja). U doba tehnosfere događa se radikalan obrat: ono što je bilo zadnje postaje prvo. Tehno-znanstvena konstrukcija novoga zamjenjuje filozofijsku teoriju, dok umjetnost gubi status reprezentacije i postaje sintetička proizvodnja umjetne stvarnosti. (v. https://knjiga.hr/knjiga/tehnosfera-ii-paic-zarko-065410) Kada tehnosfera postane apsolutna sinteza računanja, planiranja i konstrukcije, tradicionalni „duhovni bitak“ (religija, filozofija, klasična umjetnost) gubi svoj ontologijski temelj jer nestaje rascjep između subjekta i objekta na kojem je počivala cjelokupna zapadna kultura.
5.
Vratimo se Berdjajevu. Nije li njegova filozofijsko-teologijska kritika modernosti u doba tehnike ono koje se implicitno pojavljuje u filmskoj estetici Andreja Tarkovskoga od Solarisa, Rubljova, Nostalgije, Žrtvovanja? I nije li takav način mišljenja sukladan i onome što zahtijeva u svojim djelima René Guenon? Dok Tarkovski kroz film traži „duhovni otpor“ materijalističkoj civilizaciji i vraća slici sakralnu dimenziju, Berdjajev i Guénon nude dva srodna, ali metafizički različita objašnjenja zašto je moderni svijet završio u duhovnoj kataklizmi. U svojoj knjizi Zapečaćeno vrijeme iz 1985. godine (v. https://mvinfo.hr/knjiga/14996/zapecaceno-vrijeme) i kroz cjelokupni opus, Tarkovski polazi od pretpostavke da je kriza suvremenoga čovjeka posljedica duhovnoga nerazmjera – tehnološka moć čovjeka prerasla je njegovu moralnu i duhovnu zrelost, što je izravni odjek Berdjajevljeva djela Čovjek i stroj.
U filmu Andrej Rubljov (1966.) susrećemo se s Berdjajevljevom filozofijom stvaralaštva iz Smisla stvaralaštva. Rubljov ne slika ikone po pukom zanatskome pravilu niti pod prisilom crkvene i svjetovne moći (objektivacija), nego tek nakon što prođe kroz ponor sumnje, šutnje i patnje te naposljetku pronađe unutarnju slobodu, dok mladi ljevač zvona Boriska stvara čudo isključivo na temelju bezuvjetne vjere i stvaralačkoga zanosa. U filmu Nostalgija (1983.) glavni lik Gorčakov pati od neizlječive rastrganosti jer ne može spojiti rusku duhovnu čežnju za cjelovitošću s hladnim, fragmentiranim zapadnim svijetom. Luđak Domenico, koji se spaljuje na rimskom Kapitoliju, utjelovljuje berdjajevljevsku i dostojevskijevsku figuru „proroka“ kojeg racionalno i objektivirano društvo proglašava ludim jer poziva na povratak organskom jedinstvu ljudi. U svojem, pak, posljednjem filmu Žrtvovanje iz 1986. godine Tarkovski postavlja krajnje berdjajevljevsko pitanje: kako spriječiti samouništenje tehničke civilizacije? Aleksandar ne spašava svijet tehničkim ili političkim pregovorima, nego iracionalnim, osobnim činom žrtve odricanjem od govora, obitelji i imovine, čime se dokida kauzalni lanac nužnosti i povijesti.
Dijagnoza modernosti koju dijele Berdjajev i Tarkovski izrazito je bliska Renéu Guénonu, utemeljitelju integralnoga tradicionalizma. (v. https://www.theclassicalinstitute.co.uk/traditionalism-and-the-critique-of-modernity-gunon-and-beyond i https://mvinfo.hr/knjiga/155/kriza-modernog-svijeta ) Guénon u djelu Vladavina kvantitete i znaci vremena (1945.) opisuje modernu zapadnu civilizaciju kao posljednju fazu cikličkoga pada, u kojoj se sva kvalitativna, sakralna i duhovna svojstva svijeta svode na puku količinu, mjeru, broj i mehaničku uniformnost. To se gotovo doslovno poklapa s Berdjajevljevom kritikom „objektivacije“ i „masovnoga čovjeka“. I Guénon i Tarkovski smatraju da je moderna umjetnost i znanost degenerirala jer se odvojila od svojeg transcendentnoga izvora. Za Tarkovskoga je smisao umjetnosti u tome da bude „molitva“ i priprema duše za smrt i vječnost, dok Guénon ističe da u tradicionalnim društvima umjetnost nije bila individualna psihološka zabava, nego simbolički put prema višim stanjima bitka. Sva trojica – Berdjajev, Guénon i Tarkovski – modernu tehnološku civilizaciju vide kao civilizaciju na rubu sloma, jer nijedno društvo koje se temelji isključivo na materijalnome razvitku i zaboravu duhovnoga načela ne može dugoročno opstati.
6.
Djela Nikole Berdjajeva Novo srednjovjekovlje (1924.) i Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu (1934.) čine temeljni dijagnostički luk njegove filozofije povijesti, prateći prijelaz od sloma novovjekovnoga humanizma do potpune krize samoga pojma čovjeka pod pritiskom kolektivizma, totalitarizma i tehnike. Dok Novo srednjovjekovlje najavljuje kraj „dnevnog“ racionalističkoga doba i ulazak u razdoblje duhovne tame, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu jedanaest godina kasnije podvlači crtu i pokazuje kako su se ta predviđanja ostvarila u radikalnoj dehumanizaciji.
Objavljeno neposredno nakon progonstva iz sovjetske Rusije, Novo srednjovjekovlje je knjiga koja je donijela Berdjajevu svjetsku slavu i otvorila raspravu o kraju moderne epohe. Berdjajev tvrdi da je novovjekovna povijest započela oslobađanjem čovjekovih stvaralačkih snaga u renesansi, ali se odvajanjem čovjeka od Boga taj humanizam okrenuo protiv samog čovjeka i završio u sekularizmu, materijalizmu i mehaničkoj civilizaciji. Povijest ne ide pravocrtno prema vječnom napretku. Razdoblja racionalističke jasnoće i individualizma („dnevne epohe“) smjenjuju se s razdobljima iracionalnog, kolektivnog i sakralnoga („noćne epohe“). Berdjajev ne poziva na romantičarski povratak u feudalizam ili stari vijek, već upozorava da svijet ulazi u novu epohu koncentracije, ukidanja liberalnog individualizma i borbe između dviju suprotstavljenih duhovnosti – lažne religijske pseudo-crkve (totalitarnog komunizma i etatizma) i istinske duhovne obnove. Djelo je prvi put prevedeno na hrvatski jezik 1932. godine, a novije izdanje objavila je splitska nakladnička kuća Laus 1991. godine u prijevodu Nikole Thallera.
Knjiga Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu: K poimanju naše epohe (1934.) napisano je u jeku uspona fašizma, staljinizma i velike ekonomske krize tridesetih godina i radikalizira teze iz Novog srednjovjekovlja.Berdjajev ovdje zapisuje svoju glasovitu dijagnozu da više ne svjedočimo tek krizi humanizma, nego krizi samoga čovjeka – prijelazu iz humanizma u „bestijalizam“, gdje se u ime rase, klase, nacije ili države sustavno poništava vrijednost ljudske osobe. Suvremeni čovjek podvrgnut je dvostrukome pritisku – odozdo ga melju ekonomska nužnost i tehnička organizacija, a odozgo totalitarni kolektivizmi koji traže bezuvjetnu pokornost mase.
Kršćanski personalizam pokazuje se kao jedini izlaz. Nasuprot kapitalističkome atomizmu i totalitarnome kolektivizmu, Berdjajev zagovara „personalistički socijalizam“ i duhovni preporod kršćanstva koje mora prestati služiti građanskome poretku i postati borbena snaga za obranu slobode svake osobe. Uz prijeratni prijevod iz 1934. godine spis je objavio splitski Verbum 2007. (prijevod Nikole Thallera), dok ga je Demetra Dimitrija Savića 2018. godine objavila u zajedničkome svesku sa spisom Sudbina Rusije u prijevodu Ivana Varge.
7.
No, postavimo odlučujuće pitanje koje vrijedi ne samo za Berdjajeva i Guemona, već i za mnoge pristalice kršćanske „duhovne obnove“ pa i za jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća Thomasa S. Eliota koji u svojem eseju Ideja kršćanskoga društva (v. https://verbum.hr/ideja-krscanskog-drustva-176 ) zagovara iste ideje personalizma na temelju autentične vjere kršćanstva u suvremenosti. Ako je vjera u drugi dolazak Krista događaj koji u sebi sabire metafizičku vjere u eshatologiju i mesijanstvo Božje odluke o spasenju čovjeka je li takav anti-modernistički pristup povijesti u stanju biti vjerodostojnom alternativom događaju bezuvjetne volje za moć planetarne tehnosfere koja u svojoj totalnosti, racionalnosti, planetarnosti i prelasku onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskoga nadilazi granice metafizike uopće jer je njezina realizacija i ispunjenje njezinih temeljnih mogućnosti? Prisjetimo se da je Heidegger pred kraj života kazao, a da nije bio u stanju posvemašnjega razočaranja ili ravnodušja spram suvremenosti, kako moderna tehnika u svojem nihilizmu ne može biti obuzdana nikakvim ni demokratskim ni autokratskim, nikakvim liberalnim niti totalitarnim susprezanjem njezine moći akcijama ljudske volje.
Što je onda ono što mislioci „duhovne obnove“ kao inspiracije za „konzervativnu revoluciju“ tzv. čovječanstva nude na ovaj ili onaj način negoli obrat u samoj „biti“ modernosti i povratak tradicionalizmu kojemu kršćanska vjera za razliku od političkoga fundamentalizma podaruje smisao? Ništa drugo negoli „novu metafiziku“ povratka čovjeka svojim tzv. izvorima koji su ionako upitni jer je svijet ove mahnite i ubrzane suvremenosti ono neljudsko i artificijelno, ali u svojoj ireverzibilnosti ujedno i spasonosno stoga što čovjeka oslobađa od svekolike biološki urođene patnje i osuđenosti na prebivanje u tradicionalnome „perenijalizmu“ koji uvijek završava s dogmatizmom vjere, a ne emancipacijom mišljenja. Dobro je to kazao Heidegger u ironičnome tonu u njegovu spisu Uvođenje u metafiziku (Einführung in die Metaphysik) iz 1935. godine kako je tzv. kršćanska filozofija uvijek i samo „drveni željezo“ jer počiva na objavljenoj vjeri a ne na traganju za smislom ili istinom bitka.
U odnosu spram vladavine autopoietičke „biti“ tehnosfere svaki je poziv na „duhovnu obnovu“ upravo takva nemoćna politika koja ipak za razliku od borbenoga Schmittova decizionističkoga okazionalizma još uvijek vjeruje u iskonsku dobrotu čovjeka i drugi dolazak spasonosnoga događaja na „kraju povijesti“.



