1.
Za Louisa Althussera, vodećeg francuskog neomarksističkoga filozofa druge polovine 20. stoljeća, ideologija nije samo skup lažnih ideja ili pasivna iluzija, već istinsko bojno polje i materijalna sila neophodna za klasnu borbu. U svojem poznatom tekstu iz 1970. godine „Ideologija i ideologijski državni aparati“, on redefinira ideologiju ne kao "lažnu svijest", već kao zamišljeni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima postojanja. Za Althussera, teorija i filozofija nisu neutralne. On definira filozofiju kao "klasnu borbu u teoriji" ili kao "filozofsku borbu za riječi koja je dio političke borbe". Cilj je osloboditi znanost (historijski materijalizam) od ideologijskih iskrivljenja buržoazije. Izazov je stoga povući jasnu granicu između znanosti koja proizvodi znanje i ideologije koja služi klasnim interesima. Ideologija ne lebdi u zraku. Ona ima materijalno postojanje ukorijenjeno u institucijama. Dominantna klasa, pak, koristi ove strukture za reprodukciju odnosa eksploatacije.
IAD (ideologijski aparati države) su škola koja je postala dominantni aparat u kapitalizmu, Crkva, obitelj, mediji, kultura. Budući da su ovi aparati sredstvo kojim buržoazija održava svoju hegemoniju, oni odmah postaju mjesto žestoke klasne borbe. Dominirana klasa pokušava im se oduprijeti, voditi političke bitke unutar njih i subverzivno neutralizirati njihove funkcije. Althusser tvrdi da ideologija interpelira pojedince kao subjekte. Od rođenja smo uronjeni u rituale i materijalne prakse koje diktiraju kako djelujemo i mislimo kako bismo se prilagodili utvrđenom poretku. „Borba“ ovdje leži u osvještavanju i preokretanju ove podložnosti. Da bi se emancipirali, potlačeni se moraju suprotstaviti dominantnoj ideologiji proleterskom ideologijom borbe, sposobnom strukturirati otpor i organizirati konkretnu političku akciju.
Ovaj koncept ideologije također je bio predmet intenzivnih intelektualnih sporova u svoje vrijeme. Mislioci, primjerice, poput Jacquesa Rancièrea kritizirali su Althusserovu viziju, tvrdeći da je njegova stroga razlika između „Znanosti“ (koju su zastupali partijski intelektualci) i „Ideologije“ (u kojoj su mase navodno stagnirale) zapravo služila opravdavanju akademskoga autoriteta i političkog revizionizma, a ne istinskoj pobuni naroda. Badiou, pak, tvrdi da Althusserov strukturalizam unatoč svojim znanstvenim pretenzijama zadržava oblik idealističkoga zatvaranja. Zarobljavajući pojedince unutar sveobuhvatne ideologijske matrice u kojoj je svaki oblik otpora unaprijed kodiran od strane samog sustava, Althusser otuda ne uspijeva objasniti kako se istinski postupak istine može pojaviti izvan strukturnoga polja. (v. https://pages.mtu.edu/~jdslack/readings/CSReadings/Hall_Signification_Representation_Ideology.pdf )
2.
Althusser izvodi ključnu razliku između dvije vrste državnih aparata koji služe reprodukciji kapitalističkog sustava. Represivni državni aparat (RDA) obuhvaća policiju, vojsku, sudove i zatvore. On funkcionira prvenstveno putem nasilja i prisile (fizičke ili administrativne) i jedinstven je. Ideologijski aparati države (IAD) obuhvaćaju školu, crkvu, obitelj, medije, sindikate i kulturu. Oni funkcioniraju izričito putem ideologije. Za razliku od represivnoga aparata, oni su pluralni, disperzirani i često pripadaju privatnoj sferi. U feudalizmu je crkva bila glavni ideologijski aparat. U modernome kapitalizmu, škola je preuzela ulogu dominantnoga IAD-a.. Ona preuzima djecu iz svih društvenih slojeva u najranjivijoj dobi i godinama ih uči "vještinama" prožetim vladajućom ideologijom: kako se ponašati, poštovati hijerarhiju, prihvatiti svoju sudbinu radnika ili menadžera.
Ideologijski aparati države nisu monolitni. Budući da su to mjesta gdje se ideologija mora svakodnevno prakticirati, oni postaju poprište klasne borbe. Vladajuća klasa ne može lako upravljati tim aparatima kao vojskom; ona mora stalno nametati svoju hegemoniju. Potlačene klase mogu unutar tih aparata (primjerice kroz sindikate, alternativne medije ili borbene prosvjetne radnike) pronaći prostor za kontra-ideologijsko djelovanje i organiziranje otpora. Jedna od najpoznatijih Althusserovih teza glasi: „Ideologija interpolira pojedince u subjekte.“ To znači da mi ne postajemo slobodni pojedinci koji naknadno biraju u što će vjerovati, već nas ideologija konstruira kao svoje sljedbenike prije nego što smo toga uopće svjesni.
Althusserova slavna rečenica iz eseja Idéologie et appareils idéologiques d'État kako ideologija nema povijest često zbunjuje jer se čini da proturječi marksizmu koji sve promatra kroz povijest. Međutim, Althusser ovdje koristi igru riječi i teorijsku analogiju s Sigmundom Freudom i njegovim konceptom nesvjesnoga (koje je za Freuda također bezvremeno i nema povijest). Althusser time misli na dvije stvari. Ideologije u množini (npr. kršćanska ideologija, buržujska ideologija, feudalna ideologija) imaju svoju povijest. One se mijenjaju, nastaju i nestaju s promjenom ekonomskih epoha. Ideologija u jednini označava samu strukturu i mehanizam kako ljudska svijest funkcionira. Taj mehanizam odnosno činjenica da ljudi uvijek moraju kroz imaginaciju i simbole osmišljavati svoj odnos prema stvarnosti, vječan je. Ideologija, prema ovome shvaćanju, prati ljudska društva od pamtivijeka i postojat će čak i u komunizmu. Althusser ovdje citira samoga Marxa iz Njemačke ideologije. Ideologija je poput sna – ona nema vlastitu neovisnu povijest jer je ona samo odraz stvarne, materijalne povijesti klasne borbe. Ideologija se ne razvija sama od sebe u zraku; njezine promjene su uvijek rezultat onoga što se događa u ekonomskoj bazi i političkim sukobima. Ona nema svoju autonomnu povijest, već je njezina povijest posuđena od povijesti klasnih sukoba.
3.
Usporedba Louisa Althussera i Antonija Gramscija, uz pojašnjenje Althusserove provokativne teze da „ideologija nema povijest“, zadire u sam vrh marksističke teorije 20. stoljeća. Obje teorije pokušavaju odgovoriti na isto pitanje: Zašto radnička klasa ne podiže revoluciju iako je kapitalizam očito izrabljivački sustav? Međutim, njihovi odgovori nude bitno različite naglaske. Iako oba mislioca napuštaju stari, vulgarni marksistički stav da je ekonomija jedino što pokreće povijest (ekonomski determinizam), oni fenomenu moći pristupaju iz različitih kutova:
|
Kriterij |
Antonio Gramsci (Kulturalna
hegemonija) |
Louis Althusser (Ideologijski
aparati države) |
|
Glavni fokus |
Pristanak i kultura.
Vladajuća klasa vlada jer je njezina kultura i moral postao „zdrav razum“
svih ljudi. |
Struktura i institucije.
Ideologija ne postoji kao magla u glavi, već kao opipljive institucije koje
nas treniraju. |
|
Uloga pojedinca |
Aktivni akter. Ljudi
prihvaćaju hegemoniju kroz pregovaranje, ali mogu razviti „kritičku svijest“
i sami postati intelektualci otpora. |
Pasivni produkt. Pojedinac je
„interpeliran“ (stvoren) od strane sustava. Slobodna volja je uglavnom
iluzija koju stvara aparat. |
|
Gdje se vodi borba? |
U civilnome društvu. Kroz stvaranje „kontra-hegemonije“ u kulturi, umjetnosti i obrazovanju
prije osvajanja političke vlasti (tzv. pozicijski rat). |
Unutar državnih aparata. Kroz subverziju i lomljenje materijalnih praksi i rituala koji su već
ugrađeni u državni sustav. |
|
Narav moći |
Fleksibilna, dinamična,
podložna stalnim promjenama i pregovorima između klasa. |
Više mehanička i
strukturalna; sustav se reproducira gotovo automatski kroz institucije (poput
škole). |
Kod Gramscija, hegemonija je pitanje kulture i pristanka kao psihološki i društveni savez klasa, dok je kod Althussera to pitanje strukture i materijalnih aparata države koji doslovno proizvode poslušne subjekte.No, ako ideologija nema povijest, onda je prema Althusseru i strukturalizmu, što također vrijedi i za Barthesov koncept metajezika kao lingvističke strukture kodiranja društvene stvarnosti, ideologija kao superstruktura ništa drugo negoli sam povijesni odnos. Zašto? Zbog toga jer povijest nije vječno zbivanje jednog te istoga u genezi i razvitku čovjeka od prastanja (Ur-Staat rekao bi Deleuze) do mogućnosti realizacije komunizma, već dinamika otvorenosti same metafizike u znaku sukoba između znanosti i ideologije u modernome kapitalističkome društvu. Odnos je fluidan ali gotovo skriveni nadodređujući pojam strukturalizma kojemu je Althusser u filozofijskome smislu dao neomarksistički pečat svojim djelima kao što su to Za Marxa i Kako čitati Kapital. (v. https://www.abebooks.com/Marx-ALTHUSSER-Louis-Fran%C3%A7ois-Masp%C3%A9ro/31115242679/bd ihttps://www.amazon.co.uk/Lire-Capital-Louis-Althusser/dp/213056853X) U njima je uspostavio scijentističku to jest determinističku interpretaciju Marxa kao onog koji se dijeli na doba filozofije ili ideologije (od 1842-1845. tzv. Rani radovi o otuđenju rada i čovjeka) i doba znanosti kao kritike političke ekonomije (od 1845-1883. ili od Teza o Feuerbachu do Grundrisse i Kapitala.
Ključni pojam razdvajanja nije ništa iz logike evolucijskoga kontinuiteta, već diskontinuiteta zato što Althusser preuzima od filozofa znanosti Gastona Bachelarda pojam epistemologijskoga reza, kojim pokazuje da je između dva Marxa posrijedi posvemašnji ponor jer znanost u kapitalizmu supsumira pod sebe filozofiju i tako djeluje kao nadređena moć svojevrsne nad-ideologije. Razlog je u tome što je moderni kapitalizam rezultat totalnosti procesa sinteze robe, novca i kapitala u samosvrhu povijesnoga razvitka u kojem je država genetička funkcija represivnoga sustava ideologijskih aparata. (v. https://www.europe-solidaire.org/spip.php?article18972 )
Zato je ovaj pojam IAD-a u sprezi s Gramscijevom pojmom ideologije kao kulturalne hegemonije u klasno-socijalnoj borbi proletarijata i kapitalističke klase kao Kulturkampf na tzv. metapolitičkoj razini zapravo paradoksalno i nadalje "djelotvoran". Naime, to pokazuju stalne građanske pobune u Francuskoj zadnjega desetljeća te posebno ove 2026. godine, koje su upravo krenule iz područja školstva i obrazovanja. No, problem je ontologijski daleko složeniji zato što ideologija kao sinteza znanosti i tehnologije u doba tehnosfere nije više problem tzv. lažne ili istinite svijesti kao onaj Sloterdijkov kardinalni cinizam svijesti kojim znamo da nas izrabljuju, ali i nadalje činimo isto, već onoga što Deleuze naziva noologijom. (v. https://purehost.bath.ac.uk/ws/portalfiles/portal/155859043/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf )
Dakle, Althusserovi su IAD "djelotvorni" na razini metapolitičke borbe s nacijom-državom iako bez vidljiva rezultata radikalne reforme ove države, ali su posve nedjelotvorni u borbi protiv prave "istine" da je tehno-korporativna država danas umrežena u sustav geopolitičke moći info-kognitivnoga kapitalizma onkraj granica nacije-države.
4.
Jesu li pritom nedavni građanski prosvjedi u Francuskoj i Europi potvrda Althusserove teze da je škola dominantni Ideologijski aparat države (IAD)? Oni su zacijelo dokaz da je IAD i dalje živo poprište Kulturkampfa na metapolitičkoj razini. No, paradoks je kako su ovi aparati "djelotvorni" za artikulaciju revolta i prepoznavanje klasnoga sukoba, ali su strukturno nemoćni za radikalnu transformaciju. Zašto? Zato što je država protiv koje se bune pretrpjela genetsku mutaciju. Ona više nije nacionalno-suvereni aparat iz 1968. godine koji se može "preoteti" ili slomiti na barikadama. Althusserov model interpelacije pretpostavlja da nas aparat "doziva" unutar koordinata nacije-države. No, u doba tehnosfere, ideologija više ne funkcionira na osi istinito/lažno niti kroz klasičnu alijenaciju. Umjesto Althusserovih institucionalnih aparata (škola, crkva) koji djeluju izvana, info-kognitivni kapitalizam djeluje kroz ono što Deleuze naziva noologijom – slikom misli, unutarnjim kodiranjem samog kognitivnoga aparata. Moć se disperzirala iz institucija u kibernetičke mreže i algoritme.
Althusserovi IAD-i ostaju zarobljeni u logici teritorijalne nacije-države. Danas, u info-kognitivnome kapitalizmu, tehno-korporativna država je deteritorijalizirana i umrežena u globalne geopolitičke tokove podataka i kapitala. Kada algoritam, digitalna platforma ili tehnokratski protokol info-kapitala interpelira pojedinca, on to ne čini kao francuski policajac na ulici koji viče "Hej, ti tamo!". On to čini kroz neprimjetnu modifikaciju ponašanja, unutar same tehnosfere, pretvarajući čovjeka u "dividuu" (Deleuzeov pojam za raspršenog subjekta kontrole). Zato su prosvjedi u školama 2026. godine istovremeno i herojski i tragični: oni pogađaju vidljivu ljušturu staroga IAD-a, dok stvarna operativna moć info-kognitivnoga kapitalizma neometano teče kroz digitalne mreže onkraj svih državnih granica.
Ljevica gotovo da unisono nema suvisloga odgovora na razvitak tehnosfere koju ontologijski uspostavljam tako što tvrdim da je AI samo jedan stadij "beskonačne brzine" razvitka autopoietičke logike kraja povijesti. Zato se naivno i dogmatski govori neprestano o tzv. tehno-fašizmu i tehno-feudalizmu i o tradicionalnim humanističkim "utopijskim" frazama o povratku neposrednosti odnosa s prirodom i čovjekom. Sve je to Marx na kojeg se ljevica uvijek krivo poziva za svoje teze odavno radikalno i bezobzirno nazvao "povratkom u feudalni socijalizam". Razlog je taj što se tehnosferu ne može nadzirati tako što će se je etičko-pravno obuzdati. Ideologija je za Marxa bila pojam povijesno-epohalne granice djelovanja svijesti kao iluzije same stvarnosti u modernome kapitalizmu i svijesti kao kritike ove iluzije koja uspostavlja moć djelovanja kroz ono što Vanja Sutlić u svojem tumačenju Marxa i to radikalno protiv "humanizma" i "scijentizma", dakle i Frankfurtske škole i Althusserova neomarksizma naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću. (v. https://zarkopaic.net/news/nova-knjiga-zarka-paica-2/ )
Dakle, što ćemo s Marxom ako on eksplicitno zagovara na tragu Hegela apsolutni razvitak tzv. proizvodnih snaga koje određuje smjer kretanja društvenih odnosa, a te su snage znanost, industrija i tehnologija? Biti protiv AI i autogenerativne strukture tehnosfere jer prijeti "čovjeku" da će ga zamijeniti i pretvoriti u suvišnoga čovjeka? Je li zapravo kako to tvrdim sve ovo od Althussera do Žižeka i njegova neolakanovskoga pojma kritike ideologije zapravo pokušaj da se zastarjelost i komunizma i Marxa i svih modernih teorija o društvu (ne samo "lijevih", već i navlastito "desnih") dovede do neke vrste re/humaniziranja svijeta u trenutku dok je mogućnost same ljudske povijesti jedino "smislena" u kretanju spram onoga što je onkraj granica ove totalne neoimperijalne logike osvajanja teritorija, energije i kontrole nad Drugime? Teorijska ljevica je danas zapravo „konzervativna“ jer tehnosferu pokušava misliti kategorijama iz 19. i 20. stoljeća, proglašavajući autopoietički samorazvitak tehnologije „tehno-feudalizmom“ ili „tehno-fašizmom“, što je doista ispod razine mišljenja suvremenosti.
5.
Kada definiram tehnosferu i AI kao njezin trenutačni stadij kroz pojam „beskonačne brzine“ i kibernetičkoga autopoiesisa (samostvaranja), time se radikalno ukida iluziju da se ta struktura može „zauzdati“ etičkim povjerenstvima, pravnim regulacijama ili humanističkim apelima. Tehnosfera nije oruđe u rukama zle buržoazije; ona je postala „subjekt povijesti“ koji je usisao i čovjeka i društvo kao „supstanciju povijesti“. Vanja Sutlić je u svojoj epohalnoj interpretaciji Marxa u djelima poput Biti i suvremenosti i nadasve u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti prokazao i Frankfurtsku školu s njezinom mantrom o kritičkoj teoriji društva i Althussera kao neomarksistički scijentistički determinizam. Sutlić je prepoznao da Marxov ključni pojam nije ni „čovjek“ ni „struktura“, već praksa rada kao povijesno realizirani bitak tradicionalne ontologije. Za Marxa na tragu Hegela, povijest jest razvitak materijalnih proizvodnih snaga. A te snage su znanost, tehnologija i industrija.Prema tome, kapitalizam nije anomalija koju treba moralno osuditi, već nužna, brutalna faza koja oslobađa te proizvodne snage iz okova prirode. Kada ljevica danas jadikuje nad sudbinom „čovjeka“ kojeg će AI pretvoriti u „suvišnoga“, ona izravno faktično „izdaje“ Marxa. Naime, Marx bi u AI-ju vidio terminalni stadij objektivacije uma – trenutak u kojem živi rad biva potpuno istisnut mrtvim radom (tehnologijom), čime se kapitalistički odnos kao razmjena rada za nadnicu ukida iznutra.
No, tehnosfera više ne služi proizvodnji robe radi profita kako je mislio klasični marksizam, već proizvodnji same egzistencije. AI i autogenerativne strukture nisu „lažna svijest“; oni su ontologijsko ustrojstvo stvarnosti. Žižekov pokušaj da spasi kritiku ideologije preko lakanovskoga manjka gdje ideologija funkcionira jer skriva fundamentalnu prazninu/traumu subjekta zakazuje pred tehnosferom. Razlog je u tome što tehnosfera nema „manjak“ – ona je čista, generativna, algoritamska punina. Ona ne skriva ništa zato jer radi. Sve moderne teorije, od lijevoga Althussera do desnih kulturalnih suverenista, pate od melankoličnoga humanizma zato što pokušavaju re/humanizirati svijet koji je ontologijski prešao u sferu posthumanoga stanja. Tražiti „povratak prirodi“ ili „autentičnome ljudskome susretu“ u doba tehnosfere jednako je utopijski kao što je u srednjem vijeku bilo traženje povratka plemenskoj zajednici.
Ako je tehnosfera totalni sustav info-kognitivnoga kapitalizma koji proždire prostor, energiju i Drugoga, gdje se uopće otvara prostor slobode? Sugeriram da se izlaz ne nalazi u frontalnome sukobu s tehnosferom jer svaki otpor unutar kôda samo hrani algoritam, već u mišljenju i djelovanju koje se locira onkraj granica te totalne logike. To nije povratak unatrag kao reakcija, već radikalni iskorak prema van. Ako je bit tehnosfere neoimperijalno osvajanje i kontrola nad Drugime u pretvaranju svega u podatak i resurs, onda istinska alternativa može biti samo ontologija razlike i događaja u deleuzeovskome smislu. To znači afirmaciju onoga što je neizračunljivo, nepredvidljivo i što izmiče algoritamskome kodiranju.
Činjenica da tehnosfera stvara "suvišnoga čovjeka" kao onoga koji više nije potreban kao radna snaga za kapital ujedno je i trenutak radikalne emancipacije. Čovjek je napokon oslobođen nužnosti da bude "proizvodna snaga". Pitanje je ima li ljevica hrabrosti misliti post-radno društvo, ili će zauvijek ostati zarobljena u sindikalnoj obrani radnoga mjesta koje je tehnologija odavno učinila anakronim. Pravim marksističkim paradoksom, tehnosfera provodi ono što je ljevica samo sanjala – ona uništava tradicionalno građansko društvo i njegove IAD-e. No, umjesto komunizma, ona uspostavlja carstvo beskonačne brzine kôda. Ne vidim danas ni u jednog jedinoga mislioca tzv. globalnoga utjecaja koje ovdje spominjemo ꟷ ni onih na tragu Althussera poput Žižeka ili Sloterdijka ili pak onih poput tehno-determinista kao što su Land i neki drugi ꟷ ništa prekretno za razumijevanje biti suvremenosti jer je riječ o onima koji nisu poput Heideggera, Sutlića i Deleuzea otvorili mogućnost riječi-pojma suvremenosti kao što je tehnosfera u „mojoj“ ontologiji.
Svi su i nadalje ispod razine Hegela i Marxa i pokušavaju se orijentirati u mišljenju kritike kapitalizma pojmovima koji su odavno nedjelotvorni, a tako je kako smo vidjeli i s IAD-om u Althussera. Biti na razini zadaće mišljenja suvremenosti ne znači biti na barikadama Pariza i europsoih gradova niti dijeliti naivno uvjerenje da će rušenje autokratskih režima demokratskim izborima riješiti temeljni problem svijeta koji nije izvan sustava i matrice info-kognitivnoga kapitalizma, već u njegovoj "biti" u samoj "praznoj jezgri" kao što je to autopoiesis tehnosfere koja stvara novi život, a ne više čovjek s njegovim željama za povratkom u Ur-Staat ili harmoniju neba i zemlje.
6.
Ako povijest više nije genetski razvitak čovjeka od pra-stanja do komunizma, nego otvorenost metafizike koja je samu sebe realizirala i zatvorila u tehnosferi, što uopće znači misliti? Mišljenje na razini zadatka suvremenosti više ne može biti „kritika“ u prosvjetiteljskome smislu kao razotkrivanje laži da bi se došlo do istine, jer tehnosfera ne laže – ona učinkovito proizvodi jedinu funkcionalnu stvarnost. Istinsko mišljenje danas mora biti radikalni epistemologijski i ontologijski rez koji se ne bori protiv tehnosfere, nego je misli u njezinu totalitetu, prepoznavajući da je čovjek unutar te matrice već postao kibernetički privjesak.
Ontologija tehnosfere stoga nije tek još jedna teorija u nizu. Ona je dijagnoza trenutka u kojem je bitak postao informacija, a povijest prešla u fazu tehnologijske autopoiesis. Sve izvan toga je nedjelotvorno i anakrono. Bit ću posve uvjeren da postoji mogućnost drugačijega mišljenja nakon što smo dospjeli do realizacije kibernetike u tehnosferi kao APSOLUTNOGA ZIDA kraja povijesti tek kad se otvori u mišljenju mogućnost pronalaska "smisla" ili "ideje" onoga što nije više "novo" kao nastavak kapitalizma drugim sredstvima, već kao radikalno "novoga" koje pretpostavlja kontingentni događaj slobode i otvorenosti "duhovnoga bitka". Zato ne vidim u današnjim teorijama tzv. komunizma nikakve "novosti" i "progresizma" osim starih republikansko-demokratskih i katkad anarhističkih ideala u borbi za novu zajednicu koji nisu ostvareni zapravo nigdje, jer su imperijalni poretci svijeta u 21. stoljeću još uvijek drastična realizacija moći kao apsoluta koji povezuje logiku djelovanja oligarhije-autokracije-posttotalitarizma-neoliberalizna-tehno-korporativne države.
Unutar tehnosfere, napredak je uvijek tehnološki napredak – beskonačna brzina kôda. Ako ljevica pokušava biti „progresivna”, ona nužno igra na terenu tehnosfere i gubi. Kontingentni događaj slobode stoga ne može biti u smjeru naprijed (u smislu linearne povijesti). On mora biti vertikalni rez u vremenu – ono što Benjamin naziva sadašnjim vremenom (Jetztzeit) ili Heidegger događajem (Ereignis). Radikalno Novo nije sljedeći stadij u razvitku proizvodnih snaga; ono je prekid te autopoietičke nužnosti. Imperijalni poretci 21. stoljeća funkcioniraju jer su uspjeli svesti „duhovni bitak” na kognitivni kapital – na informaciju koja se može pohraniti, izračunati i monetizirati. Sloboda se pojavljuje tek kada se afirmira ono što nazivam neizračunljivim ostatkom egzistencije.
To je točka u kojoj ljudsko mišljenje i djelovanje odbijaju biti funkcionalni. Duhovni bitak se otvara tamo gdje sustav nailazi na radikalnu kontingenciju – na događaj koji se ne može predvidjeti algoritmom niti supsumirati pod logiku neoimperijalnoga osvajanja teritorija i energije.



