1. Informacija kao transformacija
U razmatranju znanstveno-tehničkoga pojma informacije postoji podosta poteškoća u odredbi tog pojma. Jedno je filozofijsko razumijevanje, a drugo ono koje se rasprostire u suvremenim znanostima. Pritom se način definiranja pojma u biologiji razlikuje od onoga u fizici, a navlastitost je ovog presudnoga pojma tehničkoga svijeta, kako je to istaknuo Norbert Wiener, otac-utemeljitelj kibernetike, da se ona ne može svesti ni na materiju niti na energiju. (Norbert Wiener, Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, 1961. 2. izd.) Ako je tome tako, nalazimo se u začaranome krugu samoreferencijalnosti. Informacija se, dakle, određuje vlastitim odnosom spram singularnosti i samopotvrđivanja otvorenih sustava života. Ona je pojam koji proizlazi iz drugoga zakona termodinamike te se izvodi iz nužnosti entropije svemira kao kaosa i raspada. Ali, ona je ujedno uvjet mogućnosti nastanka onoga što je suprotnost entropije. To znači da je samo zahvaljujući informaciji moguće uspostaviti „umjetni život“ (A-life) na temelju djelovanja „umjetnoga mozga“ (A-brain).
Kada iz ideje „prirode“ u biološkome smislu te riječi nastaje mogućnost obrata stvaranjem „tehnosfere“ koja više ne slijedi logiku prirodne evolucije, susrećemo se s informacijom u njezina dva modusa pojavljivanja. Prvi je singularnost (jednokratnost i neponovljivost), a drugi samopotvrđivanje (ponovljivost). Logika tehnosfere djeluje svagda tako da sada drugo određuje prvo s pomoću „trećega“. Ono što je samoreproduktivno postaje beskrajno potencijalno. Na taj se način događa ono što kibernetika opisuje procesima samoorganiziranja, samokontrole i samoupravljanja sustava svojim okolinama. Današnji pojam informacije koji rabe tehno-znanstvenici ima svoje podrijetlo upravo u začecima informatike i kibernetike (Claude Shannon i Norbert Wiener). Prvi se služio pojmom „komunikacije“ za „informaciju“, jer se radilo o dvije poruke od kojih jedna ima značenje za korisnika, a druga je besmislena. Već je otuda jasno da pojam informacije čak i unutar kruga zatvorene linearnosti ne može biti sveden na jednoznačnost onoga tko se pojavljuje pošiljateljem poruke. Kada se informacija svodi na poruku, radi se o strukturnoj transformaciji jezika. Drugim riječima, poruka mijenja ne samo korisnika, već i pošiljatelja. Oboje, ako ih se shvati iz procesa komunikacije kao sudionike jednog ljudskoga odnosa kao živoga sustava, nisu subjekti i objekti odnosa.
Naprotiv, njihove su uloge u funkcije unaprijed (apriorno) određene postavom same „biti“ informacije. Što ih postavlja u odnos nije „bit“ jezika u tehničko doba. Ne postavlja ih, dakle, informacija kao metajezik tehničke komunikacije. Umjesto toga posrijedi je ono „treće“. Samouspostavljenost kibernetičke kontrole između pošiljatelja i primatelja/korisnika poruke moguća je tek onda kada se dogodi odluka da informacija iz stanja neisporučivosti i praznine značenja postane u svoja tri modusa (sintaksa, semantika, pragmatika) „viškom značenja“. A to se događa s pomoću djelotvornosti i korisnosti onoga što se nalazi „u“ samoj „biti“ poruke. Riječ je, naravno, o uputstvu za djelovanje u novome kontekstu i situaciji. Stoga nije nipošto začudno da se pojam informacije u tehno-znanostima današnjice određuje s pomoću praktičnoga značenja, odnosno da se informacija nadomještava – transformacijom. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Dražen Katunarić (ur.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb, 2012., str. 49-86.)
2. Heidegger i zadaća mišljenja: Računanje i kazivanje
Mislilac koji je uz Wittgensteina najdublje promislio „bit“ jezika i njegovo isklizavanje u zagrljaj mišljenja s posvemašnjom vladavinom tehnike jest, dakako, Heidegger. Baveći se jezikom kao kazivanjem (Dichten) što proizlazi iz „biti“ pjesništva (Dichtung) već koncem 1930-ih godina, ukazao je na poteškoće koje prate mišljenje „na“ jezik kao događaj (Ereignis) u otvorenosti bitka. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65., V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 3. izd.)
Te su poteškoće ponajprije izvedene iz logičko-metafizičkoga ustrojstva bitka u povijesti zapadnjačke filozofije. Prema Heideggeru, „bit“ se jezika ne pokazuje nikako drukčije negoli kao „bit“ metafizike. Razlikovanje jezika i govora pritom nema značajke strukturalističke i semiologijske razlike (de Saussure-Barthes-Derrida) između jezika kao sustava znakova i tzv. običnoga govora. Potonji se već uvijek određuje iz vladavine jezika kao označitelja. Heidegger se, pak, čitavim svojim mišljenjem kao putovanjem kroz bitne postaje povijesti metafizike odnosi spram jezika povijesno-događajno. Povijest se ne događa izvan jezika. Njezin se smisao odvija kazivanjem u govorenju. U njemu posve iščezava „ontologijska razlika“ između bitka i bića. Kada jezik govori „bit“ se metafizičkoga mišljenja Zapada otvara u onome neiskazivome. Čini se da u govorenju o bitku uvijek izostaje mogućnost njegova primjerenoga kazivanja (opisa i prikaza). A kada i kako jezik govori?
Odgovor na to pitanje pretpostavlja razjašnjenje razloga zašto se Heidegger upravo tih kasnih 1930-ih godina okreće odlučno od problematike „bitka“ i „vremena“, odnosno od problematike destrukcije tradicionalne ontologije što mu je bila pripremna zadaća u spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. U tom okretanju i napuštanju metafizičke orijentacije koja je imala svoje ishodište u Husserlovoj fenomenologiji sada se smisao bitka ne pronalazi više u toponomiji iskonskoga vremenovanja, nego u onome što omogućuje da i „bitak“ i „vrijeme“ uopće mogu stupiti u odnos. Pripremno mišljenje za shvaćanje karaktera onoga što omogućuje taj odnos proizlazi iz promišljanja „događaja“ (Ereignis). Iz njega se stječe jezik kao kazivanje (Dichten) i jezik kao informacija (Rechnen). Pjesništvo je za Heideggera događanje kazivajuće „biti“ jezika. Tehnika se, pak, pokazuje logikom svijeta koji bitak više ne misli u istinskome smislu riječi. Ona ga postavlja (Gestell) u stanje isporuke i transformacija svodeći ga tako na pragmatičan učinak „korištenja-iskorištavanja“ u drugu svrhu. Je li iz Heideggerova mišljenja „na“ jezik moguće pronaći put slobodnoga odnosa spram tehnosfere a da se pritom očuva ova dvojna „priroda“ mišljenja kao kazivanja i računanja bez prisilne redukcije mythosa i logosa na téchne?
Čini se da je Heideggerovo razumijevanje jezika moguće izvesti tek onda kada imamo u vidu što uopće „znači“ misliti? Uobičajeno shvaćanje jezika kao da odmah zapada u klasičnu zamku metafizike i iz nje izvedenih znanosti. Ponajprije, radi se o uvjetu mogućnosti znanstvenoga načina objašnjenja svijeta. Bez zakona kauzalnosti i načela svrhovitosti (teleologija) novi se vijek ne bi mogao konstituirati kao doba znanosti i tehnike. Heideggerova je analiza nastanka novovjekovnoga mišljenja kasnih 1930-ih godina povezana s pronalaženjem novoga kazivanja. Tragajući za jezikom koji će istodobno otvoriti nove povijesne mogućnosti mišljenja izvan tradicionalne metafizike analiza doba znanosti i tehnike polazi od onoga što je već prisutno u nazivu znamenite rasprave – Doba slike svijeta (Die Zeit des Welbildes) iz 1938. godine. Na počecima rasprave stoji i ovo:
„U metafizici se očituje promišljanje bitosti bića i odluka o biti istine. Metafizika utemeljuje doba u kojem se određenim izlaganjem bića i određenim shvaćanjem istine uspostavlja temelj njezina bitnoga lika. Taj temelj vlada svim pojavama koje obilježavaju to doba. (…) Bitnim pojavama novoga vijeka pripada njezina znanost. Strojna tehnika je u tom sklopu po rangu jedna od najvažnijih. Međutim, ona se ne smije shvatiti pukom praktičnom primjenom novovjekovne matematičke znanosti o prirodi. Strojna tehnika je sama samostalno upravljanje praksom, tako što ova tek zahtijeva primjenu matematičke znanosti o prirodi. Zato strojna tehnika ostaje do danas najbjelodanijim prethodnikom biti novovjekovne tehnike koja je istovjetna s biti novovjekovne metafizike.“ (Martin Heidegger, „Die Zeit des Welbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., 8. izd., str. 69.)
Heidegger već ovdje izlazi iz okvira tradicionalnoga shvaćanja odnosa između znanosti, tehnike i tehnologije. Vidljivo je, naime, da se paradigmatskim oblikom novovjekovne znanosti smatra matematika. Njezina se „bit“ očituje u računanju. Priroda kao bitak jest ono izračunato i to na razini: (a) algebre i (b) geometrije. Računanje nužno pretpostavlja premjeravanje prostora. Ono što je ovdje od najvećega značaja jest da se matematika ne pojavljuje tek u novome vijeku kao vodeća znanost uz fiziku koja odlučuje o karakteru metafizičkoga shvaćanja svijeta. Naprotiv, tek iz „biti“ mišljenja kao računanja proizlazi mogućnost osvajanja svijeta time što se bitak bića postavlja kao predmetnost predmeta. Njega se ne dohvaća nikako drukčije negoli strogo, metodički jasno i eksperimentalno s pomoću kvantitativnoga pristupa prirodi.
No, Heidegger pokazuje da novovjekovno mišljenje nije tek rezultat prodora znanstvene metode i eksperimenta u bitak bića na svim razinama i u svim okružjima od prirodnih do humanističkih. Ono što je prekretno u odnosu na antiku i srednji vijek jest da je mišljenje postalo posredovanje, refleksija, medijatiziranje bitka. I to na taj način da je sama strojna tehnika početak procesa samovođenja i samokontrole što dolazi iz „biti“ tehničkoga odnosa spram bitka. Može se čak reći da je Heidegger 1938. godine u raspravi u kojoj razmatra pojmove kao što su „subjekt“, „objekt“, „slika“, „metoda“, „eksperiment“, „strojna tehnika“, „informacija“, „insceniranje“ otvorio mogućnosti za obrat čitave metafizike zasnovane na ideji kauzalno-svrhovita poretka. To znači da se začeci kibernetičkoga obrata filozofijski nalaze upravo u postavljaju nove pojmovne kombinatorike. Što bi drugo imalo značiti „samostalno upravljanje praksom“ negoli da je posrijedi mišljenje koje omogućuje u tendenciji (hegelovski kazano u pojmu), dolazak one tehnologije koja više ne potrebuje nikakvu izvanjsku pomoć čovjeka, već jedino pokretanje stroja s pomoću „umjetnoga uma“ (A-intelligence). Kibernetika je rođena u samoj jezgri metafizike. Ona nije nipošto misterij izvan složenoga tkanja zapadnjačke metafizike, nego se ponajprije mora razumjeti kao tehnička realizacija one mogućnosti i odluke u samim počecima povijesti koji su bitno predodredili putanje zapadnjačke civilizacije. (Gotthard Günther, „Martin Heidegger und die Weltgeschichte des Nichts“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 3, F.Meiner, Hamburg, 1980., str. 260-296.)
Nemojmo zaboraviti što Heidegger uvijek ima u vidu. Jedno je mogućnost, a drugo odluka. Sudbinom nazivamo samo ono što je slobodno predano u ruke usuda. Metafizika je upravo po svojoj sudbini takva mogućnost i odluka. Što to znači? Mogućnost nastanka „novoga“ u tom sklopu nije nešto pripadno tzv. slobodi izbora. U drevnom grčkome iskustvu tragički se svijet znamenovao u preuzimanju sudbine kao povijesnoga događanja istine bitka. Mogućnost se stoga ne može svesti na modalne kategorije bitka kako je to postavio Kant u Kritici čistoga uma. Mogućnost je vezana uz vremensku dimenziju budućnosti, zbilja uz sadašnjost, a nužnost pripada prošlosti. U tom pogledu se „bitak“ razumije u novovjekovlju iz nabačaja zbiljske mogućnosti kao nužnosti. Primat sadašnjosti u modusu aktualnosti jest ono nužno zato što je vrijeme samo derivat tehničkoga postavljanja bitka. Nije stoga slučajno da Heidegger pokazuje kako je mišljenje u novovjekovnome sklopu uvijek rezultat jedne primarne odluke da se svijet konstruira iz znanstvenoga nabačaja predmeta u vidu njegove kvantitativne izmjerljivosti. Odmah se valja metodički ograditi od novovjekovne ideje o volji subjekta kao „biti“ bitka. Odluka o kojoj je ovdje riječ ne proizlazi iz takve antropocentrične iluzije i fikcije gospodara nad prirodom.
Čovjekova se odluka u nabačaju jedne jedine mogućnosti između formalno bezbrojnih pokazuje uvijek tragičkim izborom. No, razlika spram antičkoga razumijevanja sudbine jest u tome što se od novoga vijeka odgovornost prebacuje na tzv. racionalno odlučivanje kolektivno organiziranih pojedinaca u zajednici. To je ipak samo pusta obmana. Mišljenje koje sebe naziva „progresivnim“ i „znanstveno-tehničkim“ ni po čemu nije stvar čovjeka kao subjekta. Subjekt se konstituira već u Descartesa idejom bitka kao pozitivnoga utemeljenja mišljenja (ratio, evidentia, cognitio). A paradigmu tog mišljenja predstavlja matematički osmišljena znanost o prirodi. Na mnogo mjesta različitih predavanja koje je Heidegger držao 1950ih i 1960-ih godina pronalazimo formulacije koje nam daju pouzdan dokaz kako je mislio u kontinuitetu ono što je najavio već na početku „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“). Jedno takvo mjesto nalazi se u Provansalskim seminarima. Heidegger će, dakle, krajem 1960-ih godina svoju poznatu postavku o biti tehnike kao postava (Gestell) pojasniti dovođenjem u svezu kvantne fizike i nastanka mogućnosti stvaranja novoga života iz logike biofizike.
„Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“(Martin Heidegger, Vier Seminare, V.Klostermann, Frankfurt/M. 1977., str. 93.)
3. Tehniziranje jezika
Tehnika nije samo postala „bit“ modernih znanosti. Iza njezina se apsolutnoga zahtjeva za transformacijom bitka u informaciju zbiva još nešto čudovišnije. Sam se jezik kao kazivajuće mišljenje bitka bezuvjetno scijentifizira, postaje „nerazumljivo“ običnome jeziku, te se naposljetku svodi na računske operacije stroja mišljenja (kompjutora). Ako se onda jezik razumije u tom sklopu kao instrument kazivanja mišljenja, tada se misli ne mogu drukčije oblikovati doli govorenjem. Misao misli, a jezik govori. No, odnos između mišljenja i jezika nije nipošto kauzalno-teleologijski. Ne misli se jezik iz logike uzroka i učinka te cilja i svrhe (télos). Kada bi Heidegger prihvatio takav stav, njegovo bi mišljenje bilo samo još jedno mišljenje „o“ jeziku kao pukome predmetu komunikacije. Tada bi se, naime, iz uzroka-učinka stvari sáme jezik pokazao, doduše, nužnim sredstvom komunikacije, ali ne i jedinim. Nastanak pisma s kojim otpočinju visoke kulture Zapada, međutim, ne potire u drugi plan značenje jezika. Jer, bez obzira na obrat u mišljenju bitka kao prisutnosti, što je na tragu ranoga Heideggera učinio Derrida svojom kritikom logocentrizma (govora kao glasa) uspostavom vladavine pisma kao iterabilnosti traga, ( Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967. Vidi o tome: Žarko Paić, „Tijelo, labirint, smrt: Jacques Derrida i pitanje o povijesti kraja čovjeka“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.) ipak preostaje u mišljenju onaj zatvoreni krug kojim se krećemo kada mislimo polazeći od logike subjekt-objekt ili uzrok-učinak. Krug obuhvaća pitanje o smislu i pitanje o razlogu koji smislu podaruje zaokruženost. Jezikom se mišljenje ne prenosi kao puko označavanje onoga što „jest“. Nije stvar u prijepisu ili oponašanju istine nekog izvanjskoga svijeta u njegovoj moćnoj objektivnosti.
Upravo je to predmetom radikalne kritike Heideggera u svim aspektima „postvarenja“ jezika i njegove tehničke formalizacije. Jednostavno, postoji nekoliko mogućnosti i načina (modusa) u kojima se jezik pojavljuje govorom s onu stranu njegove „običnosti“. To su ujedno i načini kojima se mišljenje od iskona do tehnosfere povijesno oblikuje, pokazujući se kao „lik“ u svojem formalno-materijalnome načinu egzistencije: mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Mišljenje u povijesnome „razvitku“ prolazi kroz postaje na putu. One nisu kao u Hegela prolazni likovi u kojima se svjetski duh utjelovljuje, iščezava i preobražava na putu do stadija apsolutnoga duha kao konačne istine u njezinoj beskonačnoj vrtnji jednog te istoga (=bitka). Umjesto toga, postaje kao „likove“ treba shvatiti višeznačnim kazivanjem-pokazivanjem bitka samoga. Iako su neki od likova poput mita, primjerice, u doba znanosti postali zastarjelima, njihova sekularna prisutnost u kulturi masovnih komunikacija dostatni je dokaz „životnosti“ kao simboličke forme govora. (Roland Barthes, Mythologies, Points, Pariz, 2014.)
Budući da je Hegel dokinuo spekulativno-dijalektički vrijeme u logici apsolutne znanosti (=kraj povijesti), to se isto može kazati za jezik koji u liku enciklopedije filozofijskih znanosti više ne „govori“ drukčije negoli znanstvenim prikazom i predstavom svoje vlastite „prirode“. Smrt se „prirode“ u vladavini apsolutne znanosti istodobno pojavljuje i smrću jezika kao kazivajućega mišljenja. Čovjek se otuda ne može misliti iz njegove povijesne „biti“. Nedostaje mu za tako nešto dostatno jezičnoga potencijala. Jer jezik podaruje čovjeku dostojanstvo u kazivanju i šutnji, čak i kada sve biva napušteno od jezika. ( Vidi o tome: Giorgio Agamben, Language and Death: The Place of Negativity, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2006.) Što preostaje, svodi se na beskrajno dosadnu proceduru obnove već viđenih svjetskih „likova“ u transformaciji (društva i države, umjetnosti i religije).
Ali, hegelovsko je mišljenje u tome zatvoreni krug već unaprijed odigranih mogućnosti. U tumačenju Vanje Sutlića radi se o dva načina pristupa svijetu. Jedan polazi od mogućnosti filozofije kao metafizike, a drugi od tehnologije kao kibernetike.
„…Hegelova filozofija je filozofija samopoimanja ili samoposjedovanja pojma. Taj odnos spram sama sebe, naročito u vidu slobode, u tradicionalnoj filozofiji je označen pojmom volje, pa ćemo za taj proces samoposjeda, od Descartesa do Nietzschea, a naročito u Schellinga, naći izraz v o l j a. I tu se Hegel pokazuje instruktivnim. (….) stalo nam je do toga da na građi problema istine u Hegela iskušamo razliku između s jedne strane filozofije osvajanja i poimanja svijeta i s druge onoga što dolazi poslije filozofije, naime tehnologije posjedovanja u najstrožem smislu riječi, tehnologije osvajanja svijeta. To je ta prijelomna situacija obilježena imenima Hegela i Marxa.“ -Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 93-94. (Prir. Damir Barbarić)
Očito je da su ta dva načina mišljenja međusobno povezana. Njihov odnos nije jednoznačan. Svaki je poredak kategorija i pojmova u jednom ustrojstvu mišljenja nužno „samozakonodavan“ jer slijedi rang i poredak raščlanjenih sfera: theoria, praxis, poiesis. No, isto tako, svako je rastemeljenje takvoga poretka polazeći od volje za stvaranjem „novoga“ preoblikovanje i obrat istoga u drugome načinu mišljenja. Što se rastemeljuje mora i nadalje imati trag utemeljenja, barem kao sjećanje na prvi početak (arché) Mišljenje koje filozofijski priprema vrijeme apsolutne znanosti (pojma) u Hegela ili aspolutne znanosti rada u Marxa ima „svoj“ jezik koji upravo tako i govori. Osvajanjem svijeta kroz refleksivno samopoimanje „biti“ stvari u njemu takav se jezik uzdiže do vladavine onkraj prirode. Njegova se realizacija zbiva u tehnologiji, a ne u tehnici. Tehnologija nužno pretpostavlja sustav i metodu kao logiku vlastita procesa samoreprodukcije. Tome usuprot, tehnika je uvijek samo sredstvo (rada) za neku drugu svrhu. U slučaju „trećega poretka kibernetike“ koju nazivam tehnosferom mišljenje misli računajući „umjetnim umom“ (A-intelligence). S onu stranu tehnike i tehnologije prebiva njegova „bit“. Ništa više izvanjsko niti unutarnje nije potrebno za takvo djelovanje. Ono nije mislivo metafizički sa stajališta „volje“ i „subjekta“ informacijsko-komunikacijskoga procesa.
Otklonom od tih voljno-subjektnih predstava o moći ljudskoga ovladavanja strojnom tehnikom Heidegger se u kasnome razdoblju mišljenja intenzivno počeo baviti ne više tek pjesništvom. Moderno slikarstvo, osobito Cézannea i Klea postalo mu je opsesivnim dokazom nemetafizičkoga mišljenja izvan jezika. I zato je iznimno važno vidjeti kako i zašto je za odnos jezika i kibernetike pojam „informacije“ dospio do uvjeta mogućnosti mišljenja kao računanja (kalkulacije, instrumentalnosti, pragmatizma). Ako se jezik shvaća instrumentom informacije, tada smo suočeni s nastankom nove konstelacije odnosa. U Shannon/Veawerovoj matematičkoj teoriji komunikacije posrijedi je upravo takva zadaća jezika. U zatvorenom krugu kibernetičkoga prijenosa informacija od pošiljatelja do primatelja/korisnika zadržava se još klasična shema linearnosti. Osim toga ono što je najvažnije u tom tehničkome sklopu jest ono što se dešava s uvjetom mogućnosti komunikacije. Radi se o onome između izvora poruke i njezina dekodiranja. To je signal bez kojeg nema omogućenoga dijaloga i diskursa između sudionika komunikacije putem tehničkoga medija (telefon, radio, TV) u analognoj slici svijeta. Pitanje o signalu ovdje je samo drugi način postavljanja onoga što je između bitka i vremena (jezika i slike kao broja). No, iako se medijalnost medija u suvremeno doba transformira onako kako se razvija tehnička struktura materijalnosti poruke, ipake nešto preostaje kao nepromijenjena „bit“ tehnike-tehnologije-tehnosfere. To što se ne mijenja, a uvjet je mogućnosti vlastite transformacije u kibernetičkome sklopu same stvari jest – informacija. (Rafael Capurro, INFORMATION: Ein Beitrag zur etymologischen un ideengeschichtlichen Begründung der Informationsbegriffs, Saur Verlag, München-New York-London, Paris,1978. http://www.capurro.de/db.htm#PhilosophyofInformation
Pogledajmo kako tome pristupa Heidegger tijekom njegova puta mišljenja kao pripremnoga puta k jeziku.
„Poteškoća leži u jeziku. Naši zapadnjački jezici su na različite načine jezici metafizičkoga mišljenja. Iskazuje li se bit zapadnjačkih jezika u sebi tek metafizički i stoga u cijelosti onto-theo-logikom, ili pak ovi jezici posjeduju druge mogućnosti kazivanja i time ujedno kazivajućega nekazivanja, mora ostati otvoreno.“ (Martin Heidegger, Identität und Differenz, GA, sv. 11. V. Klostermann, Frankfurt am M., 2006. 6. izd., str. 78.)
Poteškoća leži očito u mišljenju. Ono što je ipak otvoreno za daljnje promišljanje jest Heideggerova odluka da misli upravo ono što se formalno kazano ne može iskazivati prema zadanim okvirima jezika zapadnjačke metafizike. Pitanje nije „što“ je to, nego „kako“ se to što tako usudno otežava rad mišljenja „prebolijevanja metafizike“ (Verwindung der Metaphysik) pojavljuje u govoru kada se susrećemo s dva posve različita načina mišljenja. Jedan je onaj koji dolazi iz dubina poetsko-mitskoga znamenovanja bitka te se u jeziku pokazuje-iskazuje putem metafore i simbola, figure i alegorije. Drugi se, pak, odlikuje znanstveno-racionalnim obrazloženjem stavka razloga/temelja (principium rationis). U jeziku se prikazuje i predstavlja kao racionalni diskurs. To je pojmovno-kategorijalni jezik koji se od novoga vijeka uspostavio vladajućom paradigmom istinitosti stoga što egzaktno, metodički jasno i eksperimentalno primjenjuje u praksi logičko-matematičke postupke dokazivanja „istine“. Prvi je slučaj onaj koji Heidegger naziva misaonim kazivanjem (Dichten), a drugi računajućim mišljenjem (Rechnen). (Martin Heidegger, „Was hei§t Denken?“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 128-130.)
Razlika između ta dva puta ili načina mišljenja nedvojbeno ima dalekosežne implikacije za ono čime se ovdje bavimo. Već je samoizvjesno da prvo mišljenje pripada humanističkim znanostima u najširem smislu riječi (filozofiji i umjetnosti), dok drugo obilježava htijenja prirodno-tehničkih znanosti. U njemačkoj neokantovskoj tradiciji ova se dioba od kraja 19. do gotovo kraja 20. stoljeća očuvala kroz spor između duhovnih (Geisteswissenschaften) i prirodnih znanosti (Naturwissenschaften). Međutim, želimo li obazrivo slijediti Heideggerovo izvođenje mišljenja i jezika, a jasno je da se ne radi tek o svođenju potonjega na prvo ili čak i obratno, nego o nesvodljivosti mišljenja i nesvodljivosti jezika, ipak je neskriveni primat mišljenja onaj put koji moramo pratiti da bismo dospjeli na prag mogućega rješenja ovog metafizičkoga spora. Zašto je rješenje toliko važno za buduće pokušaje razumijevanja odnosa između mišljenja i onoga što više nije jezik i što se jedino može objasniti vladavinom pojma informacije?
Predmnijevamo da informacija na neki još uvijek neobjašnjiv način „bit“ jezika dovodi do njegove „bezbitnosti“, preobražavajući ga u sliku i broj. Drugim riječima, unaprijed već imamo u vidu vladavinu tehničke slike (tehnosfere). Za nju vrijede druga gramatička pravila negoli za metafizički „urođene“ jezike. Umjesto „prirodnih“ jezika na djelu su programski jezici komunikacije između mislećih strojeva (kompjutora). U promišljanju jezika za Heideggera se postavlja prethodno pitanje: što jezik uopće dovodi na vidjelo – istinu bitka ili tajnu događaja? Ako je posrijedi jedino ovo prvo, onda se „istina“ može iskazati samo iz onto-theo-logike metafizičkoga ustrojstva povijesti. Filozofija nadvladava sve druge „simboličke forme“ govora. S njom za Heideggera otpočinje ono što nazivamo zapadnjačkom poviješću. Razlog leži u tome što povijest u bitnome smislu mora poprimiti formu metafizičkoga mišljenja da bi mogla biti mišljena onako kako se zbivala. Primat prošlosti u Grka proizlazi iz ideje početka, utemeljenja, iskona (arché). Jezici se, međutim, ne razotkrivaju posve u svojim označiteljskim praksama opisa i prikazivanja stanja bitka u vremenskoj dimenziji prisutnosti (ousia). Uostalom, iz navedenoga citata rasprave Identitet i razlika ( Identitet und Differenz) iz 1957. godine jasno se naglašava da postoje i možda neke druge mogućnosti podarene mišljenju unutar postojećih jezika zapadnjačke metafizike.
To pretpostavlja da Heidegger u svojem traganju za „biti“ jezika izvan metafizike, kako je vidi kasnih 1930-ih godina u predavanjima i spisima poput O događaju (Vom Ereignis) i Promišljanje (Besinnung) kao „oznaku za čitavu dosadašnju povijest filozofije“, (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65., str. 432.) dospijeva do uvida o tajni „događaja“. Iz njega se onda na posve drukčiji način izgovora bit umjetnosti kao pjesništva. A to, nadalje, znači da se jezik ne može više smjestiti uz onto-logičku strukturu povijesti Zapada. Njegovo se mjesto mora prokrčiti dublje, u onome bestemeljnome i otuda na prvi pogled „i-racionalnome“. Naravno, to nipošto ne znači i „ludome“, s onu stranu umnih pravila kao obvezujućih za filozofiju i pozitivne znanosti. Što je za poetsko-mitski govor ukazivanje i pokazivanje onoga što se skriva u bitku, a proizlazi iz događaja, to je za filozofijsko-znanstveni diskurs počevši od Leibniza s načelom dostatnoga razloga nužnost „opravdanja“ kao legitimnosti postavljanja istine iz ideje konstrukcije kao takve. Uostalom, novovjekovna se ontologija promeće u epistemologiju. Načelo subjektivnosti i pitanje spoznaje kao evidencije i samoizvjesnosti postavljenoga bitka, kako to tvrdi Dieter Mersch, postaje uzorom mišljenja kao racionaliziranja. (Vidi o tome: Dieter Mersch, „Heideggers Rede“, file:///D:/My%20Documents/Downloads/Mersch_Heideggers%20Rede%20_2012%20(1).pdf)
Pritom se ne smije zaboraviti nešto usudno za povijest zapadnjačke metafizike. Zanositi se lažnom slobodom izbora kao da je mišljenje novi par modnih cipela koje možemo promijeniti po vlastitome nahođenju ne čini se razboritim. Stoga valja pristupiti ovome problemu s dužnim poštovanjem povijesnoga složaja u kojem se pojavljuje. Postoje, doduše, mnogolika pojavna očitovanja načelno dvojakoga mišljenja nastaloga u srcu grčkoga iskona. Mythos i logos su temeljne riječi tog dvoznačja s kojim se suočavamo još i danas. Na Heideggerovu je tragu rani Derrida u njegovu glavnome djelu O gramatologiji (De la grammatologie) iz 1967. godine skovao pravi izraz ovoga načina mišljenja sa svim njegovim popratnim posljedicama. Riječ je o pojmu/riječi logocentrizam. Bez utemeljenja na „razumskim osnovama“, a to znači bez logičko-matematičkoga pristupa bitku i time njegovoj znanstvenoj redukciji, nije moguće ni zamisliti dolazak doba kibernetike i tehno-znanosti. U tom je pogledu jasno da je računajuće mišljenje kao mathema i epistéme uvjet mogućnosti novih tehnologija informacije-komunikacije. Zašto? Jednostavno zato jer je „bit“ tog i takvoga mišljenja upravo u računanju i komputaciji. Objašnjavajući 1965. godine na jednom predavanju u švicarskome sanatoriju na poziv psihijatra i analitičara egzistencije Ludwiga Biswangera naslovljenom „Uz pitanje određenja stvari mišljenja“ („Zur Frage nach Bestimmung der Sache des Denkens“) razlikovanje kazivajućega i računajućega mišljenja, Heidegger postavlja pitanje:
„Mi pitamo što jest i kako se određuje u suvremenome razdoblju stvar mišljenja? (…) Može li se uopće pitati o određenju stvari mišljenja i kako pitati o tome, čini mi se da odlučuje o sudbini mišljenja.“ (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Rede and andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 620.)
Zadaća mišljenja u suvremenome razdoblju pretpostavlja, dakle, pitanje što mišljenje uopće jest i kako se ono određuje. Metafizičko se pitanje vrti u začaranome (hermeneutičkome) krugu. Ono pita „o“ predmetu nečega kao nečega (bitak bića). Ali pita i o načinu kako se misli upravo to što se ima misliti. To znači da je mišljenje o mišljenju bitka bića metafizički način mišljenja. No, vidjeli smo da se takav način mišljenja razdvaja od samoga početka na mito-poetski (Dichten) i filzofijsko-znanstveni (Rechnen). Ono što Heideggera brine i čemu je na putu njegova „kritika“ metafizike od samoga početka, a imenuje se „destrukcijom“ (Destruktion), „okretom“ (Die Kehre), „obratom-preokretom“ (Umwandlung-Verwandlung), (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Rede and andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 620. Vidi o tome: Catherine Malabou, Le change Heidegger: Du fantastique en philosophie, Ed. Leo Schéer, Pariz, 2004.) nije ništa drugo negoli nastojanje da se sve svede na zajednički nazivnik znanosti i tehnike, odnosno na logičko-racionalni redukcionizam. Tako operiraju suvremene tehno-znanosti. Svodeći ono nesvodljivo na jedno jedino načelo mišljenja bitka kao informacije, sve postaje tehnički ustrojeno.
Taj se redukcionizam pokazuje prvorazrednom opasnošću za „mišljenje“ nadolazećega. Samo je po sebi jasno da se u opasnosti ne nalazi tek „čovjek“ kao subjekt i vinovnik svekolikoga napretka i razvitka Zemlje. U opasnosti je ponajprije sve ono što je bilo značajkom veličajne povijesti Zapada. Sve se tzv. „najviše vrijednosti“ koje Nietzsche imenuje idealima i idejama obezvređuju. A sada se ruše u prodoru jednog posve radikalnoga nihilizma koji pod krinkom samopokrenute proizvodnje tehničkoga svijeta ostavlja iza sebe pustoš u bez-smislenosti (Gedanken-losigkeit) bezavičajnosti (Heimat-losigkeit), bezumjetnosnosti (Kunst-losigkeit) i gubitku jezika (Sprach-losigkeit). (Vidi o tome: Ute Guzzoni, Der andere Heidegger: Überlegungen zu seinem späteren Denken, Karl Alber, Freiburg/München, 2014., str. 25.)
Nemogućnost iskonskoga odnosa i sveze bitka i mišljenja dovodi do bezodnosnosti. Kada se metafizički sklop bitka-boga-svijeta-čovjeka raspada u novovjekovnome postavljanju tehnike apsolutom ili supstancijom-subjektom, nastaju pokušaji njegove obnove ili rekonstrukcije na „novim“ temeljima. Oni su toliko krhki jer su zapravo bestemeljni. Nastanak pozitivnih znanosti u 19. stoljeću poput biologije, lingvistike i ekonomije pokazuje što postaje nadomjestak metafizike. Ništa drugo negoli život, jezik i rad kao trojstvo vladavine buduće biokibernetike (informacija + genetski kôd). (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo: Srđan Rahelić)
