1.
Svi ovi tekstovi koje objavljujem na blogu zvanom Kaos uz pokušaj samotumačenja onog što stoji u mojim knjigama izvedeno kao mišljenje tehnosfere i njezina ontologijskoga statusa u suvremenosti, osobito u petoknjižju Tehnosfera te u Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam uz niz pratećih knjiga poput Nihilizma i suvremenosti: Na Nietzscheovu tragu i knjiga objavljenih na engleskome jeziku u izdanjima Cambridge Scholars Publishinga, Springera i Palgrave Macmillana nisu ništa drugo negoli nastojanje da se mogućim čitateljima s razumijevanjem otvori put drukčijega mišljenja od mnogih drugih orijentacija koje se bave tzv. istim problemom ali koje smatram da su ispod dostojne razine spekulativnosti i refleksivnosti. Vidim kako i nadalje to nailazi na posvemašnje nerazumijevanje i otpor, čak i bezglavu kritiku pokušajem da se ono što izričito tvrdim nivelira na taj način da se svede na analogiju s nekim tzv. važnim shvaćanjima u tzv. postmodernizmu, posthumanizmu ili jednostavno konstatacijama da je sve to samo izvod Heideggera ili Deleuzea u tzv. našim uvjetima. Stoga svim takvim postavkama i njihovim zagovornicima ovaj tekst ima zadaću poticanja na ekstenzivno i „duboko“ čitanje onoga što u mojim knjigama piše jasno i izričito, a ovdje sažeto iskazano kao „sedmi pečat“ mišljenja suvremenosti par excellence.
2.
Transhumanizam analiziram kao radikalni završetak zapadnjačke metafizike i njezinu transformaciju u kibernetiku, odnosno kao prijelaz ljudskog bića u sferu tehnosfere u kojoj tehnologija prestaje biti tek puki čovjekov alat i postaje njegova primarna ontologijska stvarnost. Smatram, naime, da transhumanizam i posthumanizam ne predstavljaju tek prolazne kulturne ili znanstvene trendove i tzv. pokrete, već pokazateljima epohalnoga povijesnoga zaokreta. U kibernetičkome sklopu suvremenoga doba, tradicionalno ljudsko tijelo (ono što nazivam korporalnim obratom) gubi svoju spontanost i autonomiju. Autonomija se otuda seli iz domene ljudskoga subjekta u programski sklop autonomnih objekata umjetne inteligencije i njezina sustava i okoline. Tradicionalno razumijevanje humanizma koje strogo razdvaja prirodu i kulturu, odnosno čovjeka i stroj, problematično je i zastarjelo. Čovjek se više ne može promatrati neovisno o tehnologiji; ljudska evolucija i tehnološki razvitak (tehnogeneza) neodvojivo su isprepleteni. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 i https://www.amazon.com/dp/3796548377?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback)
Tradicionalni pojam ljudskosti se rastvara jer tehnosfera iznutra redefinira antropologijske granice. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije pokazujem stoga vladavinu sekularizirane religijske strukture unutar transhumanističkoga pokreta. Njegova težnja za nadvladavanjem smrti, starenja i bioloških ograničenja zapravo je pokušaj ostvarivanja "besmrtnosti bez tajne". Duhovno se više ne doživljava kao transcendentna tajna, već se manifestira kroz mozaik tehnoloških i vizualnih znakova. U ideji tehno-singularnosti i tehnološkoga nadilaženja ljudskih ograničenja prepoznaje se eshatologijski zanos kroz ideje o "kraju povijesti" ili konačnome spasenju putem stroja, što transhumanizam pretvara u svojevrsnu tehno-religiju. (v. https://trivent-publishing.eu/home/170-318-metahumanism-sorgner.html )
Pitanje transhumanizma je u svojoj biti pitanje o budućnosti samoga mišljenja i filozofije. Kada strojevi preuzmu funkcije kognicije i planiranja, filozofija se mora postaviti kao radikalna dijagnoza vremena koja nastoji dokučiti što uopće znači ljudska egzistencija u doba tehnosfere. Klasične humanističke fraze više nemaju smisla jer se nalazimo u stanju u kojem su metafizički temelji zapadne civilizacije potpuno preoblikovani u algoritamske kodove. Knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika – kibernetika – transhumanizam objavljena 2023. godine u izdanju Mizantropa) predstavlja ključni appendix i teorijsku sintezu petoknjižjaTehnosfera. Za razliku od prethodnih radova koji su se oslanjali na digitalnu estetiku, vizualne umjetnosti i teoriju politike, ova je knjiga posvećena isključivo tehnoznanstvenoj konstrukciji suvremenosti.
Ovdje postavljam platformu transverzalnoga mišljenja koja suočava zapadnu metafiziku i kibernetiku s najnovijim dosezima teorijske fizike, kozmologije, astrofizike i sintetičke biologije. (v. https://knjiga.hr/knjiga/izgledi-nadolazece-filozofije-metafizika-kibernetika-transhumanizam-paic-zarko-113764) Po prvi put u svojem opusu opširno analiziram astrofiziku i kozmologiju. Pritom tvrdim da suvremene znanosti, u traganju za krajnjim granicama (poput pojma singularnosti u fizici), zapravo preuzimaju nekadašnju ulogu metafizike. Filozofija stoga ne smije ostati zatvorena u humanistički geto, već mora ući u radikalan dijalog s tehnoznanstvenim disciplinama.
Kako bi se uopće moglo misliti nadolazeće doba svemirske i kozmičko-biološko-tehnološke evolucije čovjeka, uvodim dva ontologijsko-epistemologijska pojma. To su:
1) mjerljivost (kvantifikacija) ꟷ Sve što postoji prevodi se u mjerljive podatke i matematičke kodove;
(2) vizualizacija ꟷ Događaji i strukture svijeta više se ne konceptualiziraju kroz čisti logički govor (logos), već se konstruiraju i prezentiraju kroz vizualne računalne modele i simulacije. Knjiga sustavno i genealogijski analizom pojmova, znanstvenih paradigmi i bitnih mislioca u području teorije znanosti kao i filozofije koja znanost i tehnologiju uzima za svoj predmet prati povijesnu sudbinu zapadnoga mišljenja kroz tri velike epohe.
Metafizika označava tradicionalno mišljenje od Platona do Hegela koje je tražilo bit i utemeljenje u pojmovima poput uma, duha ili bitka. Kibernetika se odnosi na stadij u kojem se bitak pretvara u informaciju, a mišljenje u operativno i tehnički funkcionalno upravljanje sustavima. Transhumanizam predstavlja, naposljetku, radikalni završetak tog procesa u kojem tehnosfera (kroz umjetnu inteligenciju i biotehnologiju) nastoji autopoietički (samostvoreno) nadići i zamijeniti tradicionalno shvaćenoga čovjeka kao animal rationale.
3.
Tehnosfera, kao realizacija umjetne inteligencije i umjetne intuicije, dovodi do kraja i nestajanja tradicionalne uloge triju stupova ljudskoga duha: filozofije kao paradigmatskog mišljenja, umjetnosti koje u ovoj knjizi više nema kao estetskoga rasterećenja i znanstvenoga eksperimenta koji biva zamijenjen čistom simulacijom i autonomnim algoritmima. U konačnici, Izgledi nadolazeće filozofije nisu poziv na odbacivanje filozofije, već pokušaj da se mišljenje očuva u svojoj čistoći. Zato inzistiram na tome da filozofija mora odustati od utjeha prošlosti i postati radikalna dijagnoza vremena koja jedina može progovoriti o sudbini čovjeka koji ubrzano postaje dio algoritamskoga sklopa. Ova dva pojma ne promatram kao obične znanstvene metode, već kao temeljne načine na koje nam se stvarnost uopće pokazuje u doba tehnosfere.
¸Mjerljivost (Kvantifikacija svega postojećega):
Matematički univerzum: Oslanjajući se na suvremenu astrofiziku i kvantnu mehaniku, pokazujem da u tehnosferi stvar gubi svoju "supstanciju" ili "bit". Sve što jest – od galaksije do ljudskog genoma – postaje obradivo tek kada se prevede u podatak (datafication).
Diktat algoritma: Ako nešto nije mjerljivo i pretvorivo u digitalni kod, ono za sustav tehnosfere ontološki ne postoji. Ljudsko iskustvo, emocije i misli nastoje se kvantificirati kroz biometriju i neuroznanost kako bi postali dio operativnog sustava.
Vizualizacija (Svijet kao konstruirana slika):
Kraj klasičnoga teksta ilogosa: Tradicionalna filozofija temeljila se na pojmu i pisanoj riječi. Nadolazeća filozofija pak uočava da tehnosfera funkcionira kroz vizualne modele.
Simulacija umjesto reprezentacije: Računalni modeli crnih rupa, kvantnih stanja ili DNA sekvenci nisu "slike" nečega što već postoji u prirodi. Te vizualizacije su matematički konstrukti koji tek stvaraju tu stvarnost za nas. Stvarnost se više ne spoznaje razumijevanjem teksta, nego dizajniranjem i gledanjem sučelja (interfacea).
Sudbina zapadnoga mišljenja zato se u ovoj knjizi pojavljuje kao nužna povijesna evoluciju u kojoj se struktura moći i bitka seli iz uma u stroj.
Metafizika kao doba subjekta i prirode: Započinje s Platonom i kulminira s Hegelom. U ovom dobu čovjek je postavljen kao subjekt (središte svijeta), a priroda kao objekt koji on spoznaje. Ključno pitanje metafizike je pitanje o bitku i umu koji to spoznaje. Tehnologija je ovdje još uvijek shvaćena samo kao čovjekovo oruđe.
Kibernetika kao doba informacije i upravljanja sustavima: Nastupa s krizom metafizike (od Nietzschea i Heideggera nadalje) te znanstvenim radovima Norberta Wienera. Bitak se više ne razumije kao duh ili materija, već kao informacija. Svijet se više ne promatra kao skup predmeta, već kao mreža otvorenih i zatvorenih sustava kojima se upravlja putem povratne sprege (feedback loop). Čovjek ovdje prestaje biti autonomni subjekt i postaje "čimbenik" ili "čvor" u komunikacijskom kanalu.
Transhumanizam kao doba tehnosfere i autopoiesisa: Ovo je radikalni, ekstremni završetak metafizičkoga hoda Zapada. Transhumanizam preuzima kibernetičku tezu da je čovjek samo informacijski kod (DNK + neuronska mreža) i izvodi zaključak: kôd se može poboljšati, prepisati i odvojiti od biološkoga supstrata. Tehnosfera postaje autopoietička – ona samu sebe reproducira, nadograđuje i evoluira. Umjetna inteligencija (AI) i sintetička biologija više ne trebaju ljudskoga programera kao posrednika; sustav se autonomno optimizira, ostavljajući tradicionalnog humanističkoga čovjeka iza sebe kao zastarjelu evolucijsku stepenicu.
4.
No, u Izgledima nadolazeće filozofije završavam s pitanjem o događaju (Ereignis) kod Heideggera i (événement) Deleuzea. Razlika u shvaćanju ovog temeljnoga pojma post-metafizike omogućuje da se izvede nešto krajnje radikalno: naime, da se pokaže kako se događaj mora shvatiti u analogiji s transklasičnom logikom tehnosfere i ne pripada ni u područje očekivanja nagovora smisla bitka niti u područje "novoga" koje rastemeljuje postajanje svijeta kao virtualne aktualizacije, već se događa kao diskontinuirani kontinuitet onoga što je nesvodivo na bitak i vrijeme u obzorju kraja metafizike. Taj događaj koji se događa tako što mišljenje misli autopoietički, jezik govori autopoietički, a slika pokazuje autopoietički dovodi do kraja i metafizike u kibernetici i kibernetike u transhumanizmu. Čovjek se kao homo kybernetes ne pojavljuje više subjektom mišljenja "svijeta" bez "slike", već "slikom" bez "svijeta" i njegova je sudbina da odlučno filozofijski otvori mogućnost izgleda mišljenja i življenja u samoj jezgri ovog nihilizma trećega poretka kibernetike.
Dakle, ne izvan sustava, ne tako da se snebivamo nad transhumanizmom kao opasnošću koji će nas uništiti dolaskom kvantnih računala i metaverzuma, već u samoj jezgri ničega (nihil absolutum) ꟷ to je najradikalniji stav uopće protiv nihilizma ꟷ biti u samome središtu ovog zbivanja i mišljenjem ga egzistencijalno prevladati. (v. o tome: https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/ )
Događaj o kojem govorim na kraju knjige nije nešto što dolazi "izvana" da bi spasilo čovjeka, niti je to progresivni nastavak povijesti. Mišljenje se oslobađa potrebe da reprezentira izvanjski svijet. Ono postaje operativno, srodno algoritmima tehnosfere, ali zadržava sposobnost refleksije vlastitoga procesa. Jezik više nije alat kojim ljudski subjekt prenosi značenje o bitku. On generira vlastitu stvarnost (poput kôda ili generativnih jezičnih modela) u kojoj znakovi proizvode nove znakove. Slika više nije mimesis (imitacija) stvarnosti. Vizualizacija u tehnosferi stvara samu stvarnost; metaverzum ili digitalni konstrukti nemaju svoj referent u fizičkome svijetu, oni su samoreferentni. Ova trijada ne ukida samo metafiziku u kibernetici, već i samu kibernetiku u transhumanizmu.
Zašto? Zato što transhumanizam još uvijek „naivno“ vjeruje da tehnoznanošću upravlja čovjek radi svojeg "poboljšanja" što je antropocentrički ostatak metafizike. Autopoietički obrat, međutim, pokazuje da sustav nadrasta i samog transhumanističkoga čovjeka. U jezgri tehnosfere postmetafizički koncepti se lome. Heideggerov Ereignis (događaj) još uvijek sadrži patos iščekivanja, osluškivanja "nagovora smisla bitka" i spasonosnoga povratka autentičnosti. U svijetu kvantnih računala, taj je jezik zastario. Nema se što osluškivati u šumu algoritama; sustav je ravnodušan prema smislu. Deleuzeov événement (događaj) slavi imanenciju, vječno postajanje (devenir) i virtualne aktualizacije koje stalno rađaju "novo". Sama je tehnosfera kao kapitalizam visoke tehnologije prisvojila tu logiku – ona stalno proizvodi "novo" kao modni artikl ili nadogradnju softvera, čime subverzija postaje nemoguća. Događaj se stoga mora misliti u analogiji s transklasičnom logikom – logikom koja nadilazi binarne opozicije (istina/laž, čovjek/stroj, subjekt/objekt).
5.
Umjesto tehnofobije, moraliziranja ili nostalgije za izgubljenim humanizmom, sve je u nastojanju održanja mišljenja u samoj jezgri ovoga nihilizma. Čovjek više nije homo sapiens koji vlada svijetom, već homo kybernetes. On živi u stanju "slike bez svijeta" – okružen simulakrumima i tehnosferom. Pozicija mislioca danas nije izvan sustava jer eksterijer više ne postoji – tehnosfera obuhvaća sve, od geoinženjeringa do neuro-sučelja.
Egzistencijalno prevladavanje u jezgri Ničegajest istinski "anti-nihilizam". Ako je tehnosfera u svojoj biti čisti funkcionalni nihilizam (sustav bez svrhe, radi same funkcionalnosti), filozofija se mora naseliti u samu njegovu jezgru (u središte tog Ništa). Tek odatle, kroz radikalno mišljenje koje razumije zakone te tehnosfere bolje nego što ih razumiju sami inženjeri, moguće je otvoriti autentične izglede za mišljenje i življenje. To nije tehno-optimizam, nego otvaranje mogućnosti izgleda. Mišljenje u jezgri nihilizma trećega poretka postaje čin radikalne slobode: misliti sustav, proći kroz njega, i upravo kroz to prolaženje očuvati samu mogućnost da se bude ljudskim bićem koje nije tek puka komponenta u algoritmu.
Zato moja analiza sveučilišta i obrazovanja u doba tehnosfere izravno proizlazi iz teze o radikalnome nihilizmu trećega poretka. Suvremeno sveučilište nije samo u krizi; ono je doživjelo potpunu mutaciju svoje ontologijske svrhe. Tradicionalno sveučilište, utemeljeno na Humboldtovu modelu autonomije, humanizma i traganja za istinom, zamijenjeno je korporativno-tehnološkim pogonom za proizvodnju mjerljivih vještina.U jezgri te transformacije nalaze se tri ključna procesa:
1. Od humanističkoga obrazovanja (Bildung) do kompetencija i vještina
Tehnosfera je u potpunosti ukinula klasični pojam Bildunga (samooblikovanja čovjeka kroz kulturu, kritičko mišljenje i znanost). U dobu kibernetike, sveučilište više ne proizvodi intelektualce koji propituju temelje društva i bitka, već operatore sustava (homo kybernetes). Znanje se reducira na ishode učenja, bodove (ECTS), kompetencije i vještine koje se mogu izravno unovčiti ili implementirati u algoritamske procese kapitala i tehnologije. Ako znanje nije mjerljivo i operativno, ono se unutar bolonjskoga i post-bolonjskoga sustava smatra "beskorisnim".
2. Tehnosfera i deteritorijalizacija sveučilišta
Sveučilište gubi svoj fizički i simbolički prostor sveučilišnoga kampusa kao mjesta susreta mišljenja i dijaloga, te postaje dio digitalne mreže. Kroz metaverzum, online platforme, digitalne repozitorije i hibridnu nastavu, obrazovanje se deteritorijalizira. Ono gubi "svijet" i pretvara se u čistu "sliku na sučelju". Profesor više nije nositelj živog mišljenja ili kritičkoga autoriteta, već postaje moderator digitalnih sadržaja, administrator platformi i menadžer podataka. Živa riječ (logos) ustupa mjesto vizualizacijama, prezentacijama i automatiziranim algoritmima za ocjenjivanje.
3. Autopoiesis "info-kognitivnoga kapitalizma"
Sveučilište danas funkcionira kao samoreproducirajući (autopoietički) pogon info-kognitivnoga kapitalizma. Ono ne služi čovjeku, nego samom sebi i rastu tehnosfere. Student se ne obrazuje da bi mislio, nego da bi postao optimizirani "ljudski resurs" sposoban za supostojanje s umjetnom inteligencijom. U općoj teoriji tehnosfere, čak i znanstvenoistraživački rad na sveučilištima prestaje biti polje otvorenoga eksperimenta i pretvara se u računalne simulacije unutar zadanih algoritamskih parametara. Sveučilište se ne može spasiti bježanjem od tehnologije, već bezuvjetnim filozofijskim osvještavanjem njezine logike unutar samih institucija. Profesori i studenti ne bi trebali biti puki korisnici digitalnih alata i administrativnih tablica, već subjekti koji iznutra – u samome središtu digitalnoga pogona – razvijaju transklasičnu logiku kritike.
To znači obrazovati za ono što je preostalo od mišljenja ꟷ za sposobnost da se razumije i dekonstruira kôd, da se uoči praznina (Ništa) iza sjajnih ekrana metaverzuma i umjetne inteligencije, te da se upravo kroz taj čin radikalne refleksije egzistencijalno očuva prostor slobode. U Izgledima nadolazeće filozofije idem korak dalje od uobičajene kritike umjetne inteligencije (AI) kao alata koji obavlja kognitivne funkcije uvodeći pojam umjetne intuicije. Naime, umjetna intuicija označava sposobnost naprednih algoritamskih sustava poput kvantnih neuralnih mreža da prepoznaju obrasce, donose heurističke odluke i stvaraju "novo" brzinom i obujmom koji nadilaze ljudski mozak. AI više ne računa samo logički. Ona anticipira i simulira intuitivne skokove. U nastavi, AI prestaje biti asistent i postaje supstrat samog znanja. Kada sustav posjeduje i inteligenciju i intuiciju, proces učenja se radikalno mijenja. Student se više ne uči kako doći do rješenja (jer algoritam nudi rješenje trenutačno), već je prisiljen postati promatrač autopoietičkoga samogeneriranja znanja.Umjesto zabrane korištenja AI ili naivnoga prepuštanja istoj, sugeriram da se obrazovanje mora fokusirati na transklasičnu refleksiju kôda. Učiti mlade ne kako koristiti alate, nego kako misliti prazninu koja nastaje kada stroj preuzme intuiciju. To je obrazovanje za "nemislivo" – ono što stroju izmiče jer nema egzistenciju.
Suvremeno sveučilište više ne služi za discipliniranje građana za potrebe nacionalne države (stvaranje lojalnih podanika, pravnika, profesora). Budući da je država razvlaštena u korist globalne tehnosfere, sveučilište postaje čvorište za upravljanje algoritmima i biotehnologijom. Škola i sveučilište postaju laboratoriji u kojima se ljudski materijal priprema za simbiozu s tehnosferom. Kroz prisilnu digitalizaciju i implementaciju transhumanističkih paradigmi gdje je čovjek definiran kao nesavršeni softver, obrazovne institucije izravno provode dokidanje humanizma. Moć više ne treba tijelo, ona treba podatke o tijelu.
Jean-François Lyotard je u svojem kultnome djelu Postmoderno stanje (1979.) proročanski najavio komodifikaciju i robotizaciju znanja. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-La_Condition_postmoderne-2180-1-1-0-1.html) Međutim, iz pozicije 21. stoljeća i nihilizma trećega poretka ovu tezu radikaliziram i vodim do njezina krajnjeg ontologijskoga ishodišta.
|
Filozof |
Status
znanja |
Svrha znanja |
Pozicija
čovjeka |
|
J. F.
Lyotard Postmoderna) |
Znanje kao roba i informacijska jedinica. |
Legitimacija moći i ekonomska korist na
tržištu. |
Čovjek je još uvijek korisnik ili trgovac
znanjem. |
|
Ž. Paić (Tehnosfera) |
Znanje kao autopoietički kôd tehnosfere. |
Samoreprodukcija i optimalna funkcionalnost
sustava. |
Čovjek postaje "slika bez
svijeta", višak u sustavu. |
Dok je kod Lyotarda znanje još uvijek u opticaju među ljudskim akterima koji njime trguju radi profita ili moći, za mene znanje unutar tehnosfere postaje posve autonomno. Sustav generira znanstvene radove, simulacije i baze podataka radi vlastite optimizacije, a ne radi čovjeka. Znanje više nije roba za ljude; ono je resurs za tehnosferu.
Ako obrazovanje gubi humanistički smisao, ako država više ne štiti život nego tehnosfera upravlja kodom, i ako je znanje postalo autopoietički stroj bez vanjske svrhe – što preostaje? Preostaje upravo ono najradikalnije: ostati u samoj jezgri tog Ništa. Radikalno demontirati iluzije o povratku na staro. Filozofija unutar takvoga sveučilišta i takvoga obrazovanja mora preuzeti ulogu subverzivne, transklasične misli koja ne dopušta da homo kybernetes zaboravi vlastitu prazninu.
Biti u središtu zbivanja, proći kroz nihilizam trećega poretka, i upravo u toj točki maksimalne opasnosti otvoriti čisti, nepatvoreni izgled autentičnoga novoga mišljenja.



