6. Heideggerov pojam kibernetike
Još jednom se vratimo Heideggerovome shvaćanju kibernetike. Poznato je da se pojam informacije ne svodi na materiju i energiju. Wienerov je stav o tome jednoznačan. S jedne se strane radi o neizbježnoj propasti svemira u budućnosti kada će nastupiti entropija. A s druge, pak, strane napredak i razvitak samohodnih sustava upravljanja povezuje život u biološkome značenju te riječi s tehničkim sklopom. Kontrola, povratna sprega (feedback) i komunikacija mogući su samo u otvorenim sustavima razmjene materije i energije s pomoću „sustava informacija“. Za Heideggera se kibernetika pojavljuje u dvojakome značenju: (1) ona je nastavak novovjekovne znanosti i tehnike; (2) istodobno je posrijedi kraj metafizičkoga sklopa bitka-boga-svijeta-čovjeka. Linearnost i nelinearnost tvore međusobno preklapajući odnos „novoga“ s kojim više „bit“ tehnike kao postava (Gestell) ne može izaći na kraj.
O toj dvoznačnosti pojma informacije u kibernetici na filozofijski neizravan način referiraju se Martin Heidegger i Eugen Fink u njihovu razgovoru povodom zajedničkoga seminara o Heraklitu 1966/1967. godine. Prema protokolu seminara Fink skreće pozornost na latinsko podrijetlo riječi informacija (informare). Značenje glagola jest utiskivanje oblika. Usto, radi se o izvještavanju o nečemu s naglaskom na preinačenju forme. No, oblikovanje nije materija i energija u pokretu. Ono označava idejni proces. Razlika je očita spram komunikacijskoga pojma „informacije“ koji se uobičajeno rabi u smislu posredovanja. Heidegger se u razgovoru nadovezuje na pojam informacije iz antropologijskoga horizonta kao prijenosa sadržaja značenja poruke. Time se, naravno, kauzalni odnos između nasljeđa informacije i slobode na čemu nastoji suvremena biologija mijenja u korist nesvodljivosti slobode. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970., str. 26. bilješka)
Tradicionalna je metafizika ovu raspru vodila s pitanjem o granicama slobodne volje naspram tjelesne ukorijenjenosti čovjeka u protežnu supstanciju. Ne bi bilo preuzetno kazati da u neurofilozofijskim pokušajima današnjice često nailazimo na odjeke istog problema. Je li sloboda uopće moguća u granicama genocentrizma biologije? Problem slobode ima svoje tragove u suvremenoj filozofiji tamo gdje se to naizgled ne bi očekivalo – u kibernetici. Jer ako je informacija zapis genetskoga kôda u biološkome području ljudskoga života, onda je jedino pravo pitanje kako raskodirati genetski determinizam u području tradicionalno supripadnome „društvu“, „politici“, „kulturi“. Sve što je novovjekovna metafizika nazivala od Schopenhauera „voljom“ u smislu „subjekta“ odlučivanja, postaje u najmanju ruku upitnim kada se tehničko ustrojstvo svijeta uvede u svakodnevicu modernoga života. Podsjetimo da C. F. von Weizsäcker definira informaciju kao „treći poredak“ značenja:
„Otpočinje se danas uviđati da se informacija mora shvatiti trećim pojmom u razlici spram materije i svijesti. No, ono što se pritom razotkriva jest stara istina na novome mjestu. To je platonski eidos, aristotelovska forma, zaogrnuta tako da i čovjek 20. stoljeća može o tome nešto naučiti.“ (Carl Friedrich von Weizsäcker, „Sprache als Information“, u: Die Einheit der Natur, str. 51.)
U razlici spram Norberta Wienera, oca-utemeljitelja kibernetike, ovdje se naglasak stavlja na razliku spram materije i svijesti, a ne materije i energije. Zanimljivo je da to tvrdi istaknuti fizičar, a ne kibernetičar. Energija zacijelo ne može biti svedena na svijest. Posrijedi je pojam koji se u Aristotela odnosi na način kojim se misli bitak u njegovoj punoj prisutnosti. Svijest ne iscrpljuje pojam energije. Naprotiv, energija je pokretač materije budući da se mjeri snagom i održanjem u promjenama kretanja. Uz masu (materiju) ona podaruje tijelu brzinu kretanja. Ako informacija kao „treći poredak“ nadilazi materiju i svijest onda je zacijelo u pitanju ono što možemo nazvati misterijem nastanka kognitivne tjelesnosti u formi koja emanira složenost značenja. Zbog toga C. F. von Weizsäcker kaže da je posrijedi platonski eidos i aristotelovska morphé u ruhu kibernetike 20. stoljeća. U čemu je onda razlika između dva odnosa: (1) jezika kao jezika i (2) jezika kao informacije? Ponajprije, prema kasnome Heideggeru mišljenje misli ono što jezik govori. To znači da je usmjerenost mišljenja kao jezika otvorenosti bitka u događanju samoga govorenja. Možemo to izjednačiti s onom poznatom Heideggerovom postavkom da se filozofija ne sastoji u nizanju nauka, nego u filozofiranju. Samo kroz filozofiranje mišljenje ne zapada u napast službe nekim drugim profanim ciljevima.
Ako se jezik u govorenju razotkriva time što nije puki prenosnik misli, onda je bjelodano da njegova „forma“ nadilazi tri temeljna pojma kibernetike time što ih u sebe uvlači na specifičan način prožimanja: materiju kroz jeku glasa, energiju putem emanacije životnosti govorenja te, naposljetku, informaciju kao sustav znakova kojim se djeluje prema formaliziranome uputstvu. Dakako, ova postavka koja proizlazi iz Heideggerova oslobađanja jezika od zahtjeva metafizike i prisile kibernetike želi pridonijeti raščišćenju dvoznačnosti svakoga govora. Ono se pokazuje apofantičkim putom logosa i simboličkim putom mythosa. U svim simboličkim formama mišljenja navlastita „logika“ uvjetuje njegov jezik: primjerice, tehno-logika kao mito-logika digitalnoga doba. Kada se izgovara „istina“ (aletheia) bitak se događa u istinstvovanju kazivanja. A kada se ukazuje na mogućnost uporabe jezika kao alata za druge svrhe, to je korak do prelaska u sustav informacija. Grčko i latinsko podrijetlo ove riječi (eidos-morphé i informare) pokazuju nam da svaka forma ima ujedno u sebi materiju i energiju kojom se mijenja značenje poruke. Cjelovitost se bitka iskazuje kroz njegove razlike u singularnosti i univoknosti. Sve ono što je prethodno bilo uzročno-svrhovito, otposlano božanskom milošću i podareno sudbinom kao granicama slobode, sada se uspostavlja uputstvom za djelovanje polazeći od učinka ili svrhe (télos) samoga djelovanja. Za Heideggera se postav (Gestell) kao „bit“ tehnike otuda mora misliti iz jaza svjetova: onoga koji pripada iskonskome početku filozofije kao metafizike (arhé) i onoga koji s novim vijekom pretkazuje vladavinu atomskoga i informacijskoga doba.
Dodir između dva načina mišljenja i njima pripadnoga dvojakoga jezika ne znači, međutim, i to da jezik postoji neovisno od mišljenja, kao što genetska struktura informacije ne postoji neovisno od slobodne „volje“ čovjeka kao subjekta. Pojam informacije u suvremenoj biologiji uglavnom se opisuje s pomoću ideje „procesa“ organskoga oblikovanja životne supstancije. Genetski kôd se pritom ne shvaća vulgarno deterministički, jer bi to imalo za posljedicu ono što se često i zbiva danas u dogmatskim postavkama biologizma. Ispušta se iz vida da se geni ne razvijaju u nekom zrakopraznome prostoru. Ubojica nije predeterminiran da to postane čak i ako su mu svi bili ubojice do sedmoga koljena. Postoji suptilna mreža odnosa, koju kibernetika „drugoga poretka“ teorijski objašnjava odnosom sustava i okoline. Heidegger je već i prije pisanja Bitka i vremena (Sein und Zeita), osobito u Prolegomeni za povijest pojma vremena (Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegriffs) iz 1925. godine nastojao zadobiti čisti pojam „okolnoga svijeta“ (Umwelt) u razlici spram fenomenologijskoga pojma istoga. (Martin Heidegger, Prolegomena zur Geschichte des Zeitbegriffs, GA, sv. 20, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994. 3 izd.)
To je utoliko važnije jer postavlja na drukčiji način u odnos „sustav informacija“ i „okolinu“. Umjesto dinamike nelinearnosti, ili preoblikovane dijalektičke kategorije uzajamnoga odnosa, svjetovnost svijeta ne ogleda se u onome što je unaprijed postavljeno logikom bitka kao bitosti bića. Naprotiv, svjetovi se prožimaju u događanju slobodnoga odnosa unutar granica „čovjeka“ i „životinje“. A to znači da se jezik kao jezik i jezik kao informacija nalaze u stalnome sporu i dijalogu. Ono što je najveća opasnost, kako smo već rekli, jest u pokušaju da logika postava (Gestell) u potpunosti dokine postojanje prirodnih jezika, da formalizirane strukture tehničkoga govora već prisutne u tehno-znanostima današnjice svedu poetsko-mitski jezik govorenja na male spasonosne oaze u pustinji koja raste neizmjerno.
7. Jezik kao informacija: Slika i kraj povijesti
Mišljenje je uvjet mogućnosti jezika u platonskome shvaćanju metafizike. Iz svega je očito da Heidegger mora proći između dviju crta razvojne putanje ontologije od njezina početka do kraja. Otuda toliki patos riječi „kraj“ u njegovim raspravama i predavanjima 1960-ih godina. „Kraj“ filozofije, umjetnosti, metafizike, čovjeka, povijesti, prirode, znanosti…Svi njegovi nastavljači od Derride do Agambena i drugih imaju ne tako tešku zadaću da ovo iznimno jednostavno i kazivajući složeno mišljenje razvedu od izvora do ušća različitim preusmjeravanjima. Iako, mora se priznati, njihova postignuća valja pripisati ponajprije pokušaju da se slijedi ista crta s drukčijim govorom, koji se naposljetku nije razvio u posve autentičnome smjeru događaja. Drugi mogu biti samo kreativni „drugi“ utoliko više što su svjesni da je njihova zadaća biti na tragovima „prvih“ i strpljivom tehnikom interpretacije razotkrivati pukotine u onome što je već mišljeno.
Tako je i u slučaju odnosa jezika i informacije. Ne možemo dostatno precizno pokazati zašto Heidegger podaruje jeziku kao jeziku toliku „moć“ prebolijevanja metafizike, spasonosnu crtu obrata, ako mu je već 1930-ih godina postalo razvidno da „događaj“ koji povezuje bitak i vrijeme kao navlastita zgoda mora biti istodobno i „događaj“ posve jednostavnoga i skrbnoga jezika. Za to dosadašnji jezici u svojem metafizičkome ustrojstvu možda i nemaju dostatno stvaralačkih mogućnosti. Na to nas upozorava Dieter Mersch u svojoj nadahnutoj interpretaciji. On uvodi u igru pojam „prakse destitucije“ u nakani objašnjenja poteškoća s idejom „destrukcije ontologije“ i kasnije puta k jeziku oslobođenom od metafizičke težine dvojstva „događaja“ i „postava“. Destitucija označava onu praksu obrata u govoru koji otpočinje „povlačenjem“ (Entzug) samoga bitka. Sve je potrebno razglobiti, razlabaviti, rastrojiti da bi iznova bilo dostojno mišljenja lišenoga svake nasilne djelovnosti. (Dieter Mersch, „Heideggers Rede“, file:///D:/My%20Documents/Downloads/Mersch_Heideggers%20Rede%20_2012%20(2).pdf)
Paradoks je ovoga izraza koji rabi Mersch u tome što je posrijedi klasični slučaj proturječja. Praksa je uvijek konstitutivno djelovanje usmjereno na nešto. Sada se sve obrće, jer destitucija otpočinje s ne-djelovnošću djelovanja. Ništa od toga ne bi bilo moguće da mišljenje nije došlo do krajnjih granica tehničke konstrukcije. Onog trenutka kad je poprimilo elemente samouspostavljanja logike mehaničkoga stroja jezik se sunovratio u rad „funkcija“ i „struktura“. Postao je bezgovornim protokolom neljudskoga.U neku ruku uistinu je riječ o „revoluciji govora“ u odnosu na prijašnju filozofiju. Ali ta se „revolucija“ ne može razumjeti iz energetske binarne razlike aktivno-pasivno. Naprotiv, mora se izboriti na tlu suočenja s „biti“ jezika kao kazivanja i iskazivanja. Nasuprot tome, informacija zahtijeva jezik pokazivanja i uporabe (semiotika i pragmatika). Štoviše, jezik se više ne može u tehničko doba razmatrati bez onoga što poput sablasne sjene prati proces rastakanja unutarnje strukture povijesnoga puta ontologije.
Ako se „bit“ jezika za kasnoga Heideggera skriva u „káži“ (Sage) koja podaruje govoru mogućnost govorenja „istine“ (aletheia), onda se dolaskom moderne tehnike uspostavlja zid vremena koji kazivanje sámo dovodi pred zid, metaforički govoreći. „Novost“ se jezika kao informacije sada ne pokazuje tek u uporabi kao krajnjoj svrsi komunikacijskoga procesa. Umjesto toga, pravi se problem s jezikom razotkriva u njegovu oslikovljenju. Prelazak u digitalnu sferu konstrukcije putem komputacije mislećega stroja mijenja njegovo značenje. Jezik kao informacija postaje vizualni kôd. Svi programski jezici u kompjutorskim tehnikama današnjice već su bitno destituirana praksa govorenja. To samo znači da se njihova diskurzivnost „vidi“ u pragmatičnoj biti informacije. U suvremenim pristupima znanosti o slici (Bildwissenschaft) tome je posebnu pozornost posvetio Friedrich A. Kittler. ( Friedrich A. Kittler, Die Wahrheit des technischen Welt: Essays zur Genealogie der Gegenwart (ur. i pogovor Hans Ulrich Gumbricht), Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013.)
Njegova je postavka o digitalnoj slici kao „izračunatoj“ dokaz da se matematika, informatika i lingvistika pojavljuju nasljednicima ideje o „sustavu informacija“ gdje sada slika više ništa ne pokazuje, već dokazuje i samopotvrđuje u čistoj kontingenciji budućih stanja. Jezik je još govorio o „istini“ metafizike kao mišljenju bitka bića. Slika, usuprot tome, počiva na ideji transformacije događaja u stanja (sempliranje). To je omogućeno kibernetičkim prijenosom informacija. U cjelini se može reći da problem informacije za Heideggera proizlazi iz onoga što pogađa „bit“ računajućega mišljenja (Rechnen). Na jednom mjestu rasprave „Znanost i promišljanje“ („Wissenschaft und Besinnung“) iz 1953. godine spominje se stav glavnoga predstavnika kvantne fizike Maxa Plancka da je „zbiljsko sve ono što se može mjeriti“. Ta je postavka za Heideggera „bit“ cjelokupne moderne znanosti, a ne tek znanosti o prirodi. A razlog leži u sljedećem:
„Ispostavljajuće-sebepostavljeni postupak svake teorije zbiljskoga jest računanje. Taj naslov ne bismo smjeli, dakako, razumjeti u užem smislu operiranja s brojevima. Računanje u širem, bitnome smislu znači: računati s nečim, tj. nešto uzeti u razmatranje, na nešto računati, tj. postaviti u očekivanju. Na taj se način svako opredmećivanje zbiljskoga smatra računanjem, proizlazi iz kauzalno-objašnjavajućega učinka uzroka, postavlja sebe morfologijski putem predmeta u sliku, uspostavljajući se sklopom posljedica i reda u svojim temeljima.“ (Martin Heidegger, „Wissenschaft und Besinnung“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 54.)
Računajuće mišljenje nužno je već uspostavljeno tako da „postavlja sebe morfologijski putem predmeta u sliku“. U tom pogledu nema razlike između stavova Heideggera iz rasprave „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) i „Znanost i osmiišljavanje“ („Wissenschaft und Besinnung“). Problem jezika proizlazi iz svođenja mišljenja na računajuće opredmećivanje. U posljednjoj formi logike kauzaliteta i načela teleologije nastaje slika. I kao što matematika nužno nije bavljenje brojevima, tako se niti informacija kao sustav razmjene poruka nužno ne zaustavlja unutar kibernetičkoga sklopa mišljenja. Znanosti o informaciji su otuda višestruke. Njihova se mnoštvenost pojavljuje iz umnožavanja informacije. Jedno je mnoštvo, a mnoštvo se artikulira višestrukim zbivanjem. Nitko danas u jezicima s kojima se još sporazumijevamo, makar i nemušto kao s engleskim koji ima ulogu medija tehničke komunikacije, ne može pronaći ništa drugo osim sintetiziranja formaliziranih pravila za svekoliku uporabu. To znači da se singularnost bitka kao informacije nužno umnožava. Nema jedne jedine znanosti o informaciji. Kao što kibernetika nije univerzalna znanost ili metateorija zbiljskoga. Posrijedi je tek sklop koji se u razlici spram metafizičkoga ili ontologijskoga konstruira polazeći od mišljenja kao „sustava informacija“.
U tome leži razlog današnje proširene interdisciplinarnosti znanosti. Heideggeru je već 1930-ih godina bilo jasno da će opstanak mišljenja s onu stranu znanstveno-tehničkoga svijeta morati biti izveden radikalnim „povlačenjem“ (Entzug) iz logike aksiomatike modernosti. Ona u liku „atomskoga i informacijskoga doba“ više ne misli „na“ stvar samu. Razlog leži u tome da te i takve stvari mišljenja već odavno nema na horizontu otvorenih mogućnosti. Ako se, dakle, računajuće mišljenje u pozitivnome liku u tehno-znanostima danas pokazuje uvjetom mogućnosti nastanka „umjetne stvarnosti“ (A-reality) u svim aspektima očitovanja, onda otuda slijedi da kibernetiziranje mišljenja predstavlja konačnu pobjeda slike nad jezikom, pragmatike znanja nad semantikom informacije. Posljedice su tog obrata dalekosežne za humanističke znanosti. Vidimo da se upravo „danas“ čak u mnogim sporovima o tom pitanju kao glavni razlog dokidanja humanistike u klasičnome smislu riječi uzima njezina posvemašnja „nepragmatičnost“, „beskorisnost“ i „nefunkcionalnost“. Na to je upozoravao Jean-François Lyotard upravo na Heideggerovim tragovima još koncem 1970-ih govoreći o promjeni statusa znanja u razvijenim postindustrijskim društvima Zapada. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, str. 13-63. i Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 261-302.) Kada se, naime, znanje pretvara u robu=informaciju kao know-how, svako drugo mišljenje proglašava se „zastarjelim“, pa čak i „reakcionarnim“.
8. „Sustav informacija“
Jezik nam omogućuje djelovanje. Taj djelatno-izvedbeni karakter njegove prisutnosti pokazuje samo da se još pomnije mora razmotriti prelazak iz jednoga načina mišljenja u drugo. U drugome obratu to znači prelazak iz metafizičkoga jezika kao horizonta smisla u kibernetički „sustav informacija“ kao performativnoga djelovanja samoga dispozitiva tehnički konstruirane slike. Kako dolazi do spoja djelovanja i izvedbe? Jezici u svojim kazivajućim formama diskursa i dijaloga upućuju na djelovanje samo zato što je ono uvjetovano horizontom ljudske slobode. Netko će ovome suprotstaviti performativni karakter zapovijedi koja dolazi iz neljudskoga. Ludwig von Beethoven je ukazivao na nadljudsku moć muzike u promjeni ljudskoga ponašanja. Kako god bilo, jezik kao jezik svagda se nalazi u razmaku od logike uzrok-svrha. Iako može postati uzrokom lanca učinaka a da to nije ničim bilo naviješteno glede ljudske dramatske situacije, jezik u načelu svoju slobodu od svođenja na praktično proizvođenje učinaka u društvu, politici i kulturi osigurava time što razlikujemo ilokutivne od performativnih iskaza. (Vidi o tome: Uwe Wirth (ur.), PERFORMANZ: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002.)
No, kada se radi o prelasku u „sustav informacija“, tada je njegova snaga posve izgubljena u poslušnosti naredbama pragmatične „biti“ informacije. Postavka da u „društvima kontrole“ vlada biokibernetički (vizualni) kôd, kakvu je iznio Gilles Deleuze u znamenitome ogledu „Bilješka uz društva kontrole“ („Post-scriptum sur la sociétés de contrôle“) iz 1990. godine, označava posvemašnju prevagu znakovne pragmatike nad znakovnom semantikom. (Gilles Deleuze, „Post-scriptum sur les sociétés de contrôle“, L’autre journal, br.1/ 1990. (svibanj)
Čovjek se pokorava kibernetičkome sklopu upravljanja sustavom tako što se djelatno-pragmatično samoorganizira i samokontrolira iz jednostavnoga razloga vlastite „sigurnosti“ života kao jedinke pred zahtjevima društva. U tom je smislu riječ o nadomjesnome instinktu preživljavanja u novoj okolini. Nadomjestak se ne odnosi na pojam kulture kao sublimacije u psihoanalitičkoj perspektivi. Potrebno je vidjeti da ovdje nadomjestak upućuje na ono što ljudsku vrstu/rod istodobno čini prilagodljivom okolini i sklonom promjeni povijesno uspostavljenih kôdova egzistencije u mreži samoga života. No, problem je u tome što su suvremena društva zahvaljujući informacijskim tehnologijama stupila u fazu „totalne kontrole“, pa je iluzija pojedinačne slobode u carstvu umreženih moći samo utjeha za proigranu budućnost pod nadzorom apsolutnoga stroja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Ono što još ovdje izaziva pozornost jest fluidnost odredbe pojma „društvo“. Budući da se Heidegger gotovo rijetko odlučuje i spomenuti taj izraz bez kojeg nema modernoga života u hipostazi „napretka“ i „razvitka“, čini se da je i Deleuzeov pojam „društva kontrole“ ipak ostao bez dublje pojmovne opravdanosti.
Kontrola proizlazi iz kibernetičke ideje upravljanja sustavom i okolinom. Njezin ključni pojam „povratne sprege“ (feedback) odnosi se na vladavinu onoga što je paradoksalno u svojoj pokrenutosti. Riječ je, naime, o singularnoj ponovljivosti u vrtoglavu ubrzanju. Na taj način ono što je nekoć bilo značajkom „društva“ kao organizirane mreže međuljudskih odnosa u konstelacijama moći gubi svoju supstanciju. Strojevi „trećega poretka“ – kompjutori – uvjet su mogućnosti svake interaktivne kontrole između sustava. Djeluju na načelima prijenosa informacija digitalnim putem. Otuda se tehnosfera ne može više „socijalizirati“ jer u sebi obuhvaća mreže komunikacije.
Interaktivnost kao njezina temeljna značajka dokida granice fizičke blizine. Društvo ne može postojati bez primarne organsko-tehnomorfne veze između sudionika. Zato je Heidegger moderno industrijsko društvo opravdano nazvao „proširenom subjektivnošću“, a komunikolog i teoretičar digitalnoga doba Vilém Flusser svoj je pojam telematskoga društva odredio „proširenom intersubjektivnošću“. U analogiji s medijem kao proširenim tijelom u antropologijskim teorijama kakva je bila i ona Marshalla McLuhana može se pokazati da su globalno umrežena društva medijska konstrukcija događaja. To, naravno, ne znači da ne postoji unutarnja dinamika odnosa između ljudi kao funkcija/struktura izvandruštvene moći koja regulira i upravlja njihovim životima. U teorijama o globalnome kapitalizmu, primjerice, posve je jasno da se ideja kapitala ne može prevladati niti izvanjskim niti unutarnjim obratima, reformama/revolucijama. Razlog leži u tome što temeljni pokretač zbivanja na kraju povijesti tvori upravo ono što povezuje Marxov pojam kapitala i Heideggerov pojam postava (Gestell). Sveza između socio-ekonomsko-političkoga i postmetafizičkoga koncepta ne može se razumjeti bez izvođenja različitoga pristupa modernome društvu.
Iako je za obojicu posrijedi vulgarno svođenje „biti“ povijesti na profit i pragmatizam, jednako je tako neupitnim da se za njih znanstveno-tehničko doba pojavljuje najvećim mogućim dostignućem povijesti sagledane iz obzorja „napretka“ i „razvitka“. Problem ipak nije u paralelama između Marxa i Heideggera, nego u tome što je „bit“ modernosti ništa drugo negoli redukcija otvorenih mogućnosti na samo jednu epohalno-povijesnu značajku mišljenja – na produktivizam znanosti kao kraja povijesti. (Vidi o tome. Žarko Paić, „Pregorijevanje povijesti: Marx – Heidegger u ‘novome vremenu’, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 47-76.)
Kako stoji stvar s toponomijom postava (Gestell) u odnosu na prethodno razumijevanje metafizike i u odnosu na nadolazeće mišljenje događaja (Ereignis)? Može li se s tom Heideggerovom ključnom mišlju, koja predstavlja svojevrsnu prekretnicu/obratnicu u linearnome povijesnome tijeku mišljenja Zapada kao mišljenja „eshatologije bitka“, dospjeti do onog mišljenja koje bi možda moglo biti alternativom sporu između kazivanja i računanja?
„Bitak sám kao otposlan u sebi jest eshatologijski. Mi ne razumijemo, pak, riječ eshatologiju u nazivu eshatologije bitka kao naslov teologijske ili filozofijske discipline. Mislimo, naime, eshatologiju bitka u sukladnome smislu u kojem se misli bitkovno-povijesno fenomenologija duha. Ona sáma tvori jednu fazu u eshatologiji bitka ukoliko se bitak sabire kao apsolutna subjektivnost bezuvjetne volje za voljom u onome posljednjem od svoje prijašnje biti određene metafizikom.“ – Martin Heidegger, „Der Spruch des Anaximander“, u: Holzwege, str. 302/327
Ili se sve zamrzava u kraju metafizike kao vladavini bezuvjetnoga načina kibernetičkoga sklopa s vodećim idejama „informacije“, „kontrole“, „komunikacije“ i „entropije“ bez mogućnosti prodora izvan zatvorenosti eshatologijskoga kruga bitka? Možemo zamisliti takvo stanje negativne kristalizacije. Ali ne možemo prihvatiti njegovu moguću ovjekovječenost. Ne treba posebno govoriti o tome da nas ovdje zapravo Heidegger obvezuje samo do one mjere do koje je i sam dospio na svojem putu mišljenja. Koliko je taj put ujedno i put k jeziku izvan zatočenosti u formalizirane operacije svođenja kazivanja na „sustav informacija“ već je razvidno otuda što se neprestano od 1940-ih godina do seminara o Heraklitu zajedno s Finkom održanom 1966/1967. godine ponavlja misao o postavu (Gestell) kao granici između svjetova, ali i njihovome neizbježnome susretu. Prvi je svijet onaj onto-theo-logike, a drugi onaj spasonosnoga događaja (Ereignis). U njemu se sabire prvo i posljednje (arhé i eshaton) čitave povijesti Zapada uopće. Što prolazi između njih jest nihilizam u „biti“ tehnike. Ali taj prolaz „između“ ne znači da su metafizika i ne-metafizika nedirnuti fatalnom moći postavljanja konstrukcijom subjekta iz čega nastaje svijet moderne tehnike. Štoviše, taj prolaz „između“ upućuje na brižno znamenovanje jezika. On mora primiti u sebe sve utjecaje prožimanja tehnike i kibernetike da bi se „pročistio“ od bezavičajnosne zgode vulgarne povijesti i time otvorio spram mogućeg „drugoga početka“ (der andere Anfang). (Martin Heidegger, Über den Anfang (1941), GA, sv. 70, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2005.)
9. Metafizika, povijest i informacija
Kako je Heidegger dospio do ključne riječi/pojma svojeg kasnoga mišljenja – postava (Gestell)? Kasnih se 1930-ih godina kritika metafizike s naglaskom na obratu (Verwandlung) u njezinoj „biti“ izvodio u raskrižju „makinacije“ (Machenschaft) i „događaja“ (Ereignis). Dok se prvo može smatrati izrazom koji prethodi postavu, mišljenje događaja označava se skrbnim i pripremnim putem onoga što u raspravi/predavanju „Izreka Anaksimandra“ („Der Spruch des Anaximander“) iz 1946. godine imenuje „eshatologijom bitka“. Posrijedi je, dakle, prijepor između tehničkoga izlaganja bitka kroz računanje i izračun u ontologijskome značenju pragmatike djelovanja. Makinacija (Machenschaft) se, međutim, ne može izvesti u čistom obliku kazivanja jer je u izrazu bilo odveć ontičke razine antropologijskoga shvaćanja odnosa mišljenja i zbilje kao „lukavstva uma“ u smislu vlastite koristi, svođenja svrhe na sredstvo. Drugim riječima pojmu makinacije (Machenschaft) nedostajalo je napuštanje sheme uzrok-svrha. Usto, nije se dogodila raščišćenost one razine mišljenja koja u nihilizmu „biti“ tehnike vidi čin subjektiviranja, odnosno volje za voljom. Na taj se način nije otvarala tehnika u bitkovno-povijesnome smislu epohalnoga događaja kao kraja razdoblja iskonske „prirode“ i njoj primjerenih stajališta. (Vidi o tome: John Loscerbo, Being and Technology: A Study in the Philosophy of Martin Heidegger, M. Nijhoff, Hague-Boston-London, 1981., str. 102.)
Sve će se kristalizirati krajem 1940-ih godina. U tom pogledu nema sumnje da se Heideggerovo mišljenje o „biti“ tehnike razvijalo korak po korak. Kretalo se promišljanjem te preuzimanjem bitnih nadahnuća kibernetike ne samo u djelu Norberta Wienera, već posebno u radovima o pojmu informacije i entropije fizičara Carla Friedricha von Weizsäckera 1950-ih godina. Ovdje valja dodati i tekstove kvantnoga fizičara Wernera Heisenberga. Na nekoliko mjesta već smo navodili Heideggerova uputstva na njihove radove. Time se, naravno, ne želi reći da je Heidegger stvaralački preuzeo pojmove iz kibernetike i fizike u svoje mišljenje tako da im je promijenio značenje uvodeći ih u mišljenje kraja metafizike na zacijelo najnavlastitiji način u 20. stoljeću. Jedini koji bi mu se mogao u tom eksperimentu pridružiti jest Gilles Deleuze.
Vidjeli smo da je jezik ovoga puta mišljenja kazivajući svoje tragove na putu i sam tragao za svezom iskona i nadolazećega (Grka i suvremenosti) iz najdublje potrebe za „smislom“. Ono što izaziva pozornost u tom odnosu između filozofije i kibernetike jest da je sám pojam „postava“ za razliku od „makinacije“ korak dublje u razmatranje izvora onoga što tehniku upisuje u misaone strukture bitka kao događaja. Drugim riječima, problem je u mišljenju „postava“ (Gestell) u tome što se radi o „biti“ tehnike i navlastitim mogućnostima metafizike kao kibernetike. Čovjek nema svoju „bit“ tako da je nosi sa sobom kao kornjača svoj oklop. Takvo se ovjekovječenje ontologije s „postavom“ naprosto ruši u krhotine. Ako toga nema, što preostaje?
Ništa drugo negoli povijesna svjetovnost svijeta u kojoj čovjek svoju „bit“ ispunjava mišljenjem kao kazivanjem bitka u njegovoj otvorenosti. A to znači da se „postav“ uspostavlja ne kao sudbinski zov mišljenja kao računanja, već kao kontingentna nužnost već otuda što se na početku zapadnjačkoga mišljenja logos upravlja s pomoću téhne, kao što je to slučaj u Aristotela. Kazivajuće mišljenje sabiranja bitka time se otvarajući zatvara u krug upravljanja ili vođenja kao otposlanosti (eidos-morphé) u formi tehničkoga razumijevanja-izlaganja bitka. Zapadnjačka se civilizacija u svojim ishodištima tehnomorfno izgradila na temeljima znanja o bitku kao prirodi (physis). Bitak se, dakle, primarno otvara već uvijek s pomoću nečega što je čudovišno „praktično“. Baš to upućuje na mogućnost nastanka hibridne „stvari“ u svezi prirode i tehnike. No, ono što je pritom bjelodano jest da Heidegger u opisu i odredbi „postava“ (Gestell) upućuje na strojnu tehniku i ključnu riječ čitave mehanike gibanja u proizvodno-tehničkome smislu – pogon ili zamašnjak (Getriebe).
„Ono što tako nazivamo po-stavom (Ge-stell), jest bit tehnike. Kažemo tehnika, a mislimo na modernu tehniku. Uobičajeno je označavamo upravo kao strojnu tehniku. Ova oznaka pogađa nešto ispravno. No, to ispravno ne sadrži nikakvu istinu; jer ne pokazuje u bit moderne tehnike, a ne pokazuje, doduše, stoga budući da način predstavljanja iz kojeg potječe spomenuta oznaka moderne tehnike kao strojne tehnike nikad ne može ući u bit tehnike. (…) Moderna je tehnika, ono što ona jest, ne kroz stroj, već je stroj samo ono što on jest, polazeći od biti tehnike. Stoga se ništa ne može reći o biti moderne tehnike kada se ona predstavlja kao strojna tehnika.“ (Martin Heidegger, „Einblick in das was ist (Brämer Vorträge 1949)“, u: Brämer und Freiburger Vorträge, GA, sv. 79, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994., str. 33.)
Dvije su „tehnike“ koje Heidegger ima u vidu u razlikovanju tehnike kao razotkrivanja bitka: (1) rukotvorna i (2) strojna. To je razlika između sredstva za rad (alata ili oruđa u smislu priručnosti, Zuhandenheit) i svrhe pro-iz-vođenja u smislu obavljanja poslova namjesto ljudske ruke. Što je ono što tehniku vodi do toga da se pojavljuje u svoja dva modusa pojavljivanja? Još jednom: ruka predstavlja model predmoderne tehnike, a mehanički stroj označava prisutnost moderne tehnologije. U njemačkome jeziku izraz tehnologija kao, uostalom, i informacija dolazi iz američko-engleskoga. Posrijedi je jezik mehaničkoga gibanja stvari. U jeziku se otuda događa nešto bitno „neljudsko“. Zato se Heidegger služi izvornom riječju za rukotvorstvo.
Tehnika u modernoj uporabi, kako upozorava u navedenome odlomku predavanja, pripada već strojnome načinu pro-iz-vođenja (poiesis-productio). No, u oba slučaja, jednostavnome i složenijem, posrijedi je organologijsko shvaćanje rada u jednom dubljem smislu od pukoga sredstva za preživljavanje čovjeka. Heidegger ima u vidu Aristotelov model prirode koja postupa i radi nesvjesno, ali tako što joj čovjek određuje pravila igre. Primjeri su poznati još iz egipatske visoke kulture: vodenica, mlin, željezni kotač za bojna kola itd. Kako god bilo, jasno je da po-stavlje (Ge–stell) ne upućuje ni na kakvu „stvar“ u smislu tehničkoga objekta. Radi se o misaonome okviru ulančavanja bitka unutar tehničkoga ustrojstva njegova okružja. Ontologijski gledano, Heidegger piše bit (substantia, Wesen) bez navodnika. Čini se da je to problematično. Jer ako se tehnika uspostavlja načinom razotkrivanja bitka, onda „bit“ ne može biti drukčije izvedena negoli na dva načina: (a) destrukcijom tradicionalne ontologije koja pretpostavlja da se povlačenjem bitka (Entzug) iz zone zaborava istodobno razmješta i pojam biti kao što-stva ili supstancije (quiddittas); (b) suspenzijom i neutraliziranjem ontologijske tradicije u kojoj se pojavljuje nepromjenljivim i postojanim identitetom bića kao takvoga. U oba slučaja Heidegger je već na putu vlastita mišljenja „bit“ i destruirao i suspendirao-neutralizirao. Tehnika kao postav (Gestell) u bitnome smislu više nema svoju „bit“ kao što stroj unutar kibernetičkoga sklopa više ne funkcionira prema zadanim pravilima klasične logike (ili-ili).
Povijest tehnike u užem smislu riječi jest povijest rukotvorstva i strojne tehnike. Sama ideja stroja obuhvaća „prirodu“ (natura naturans i natura naturata) i mehaničku tehniku. Nezadovoljstvo izrazom „makinacija“ (Machenschaft) potječe otuda što se u tom pojmu još uvijek stječe odjek onoga što je Aristotel imao u vidu kad je stroj mislio prema modelu uzrok-svrha (kauzalnost-teleologija). S po-stavom (Ge–stell) se sve usmjerava u ono što nadilazi rukotvorstvo, pa čak i granice strojne tehnike kao modela moderne tehnologije. Tako postaje razvidno da stroj u moderno doba ne zrcali „bit“ tehnike. Umjesto toga, ta se „bit“ pokazuje u djelovanju strojne tehnike samo na razini pojave koja se može opisati pojmovima strojarstva kao prirodno-tehničke znanosti: od poluautomatike do automatike. Ima još nešto problematično u svemu tome. Heidegger se, naime, trsio da svoja razmatranja o tehničkome sklopu u kojem se bitak više ne može misliti vertikalno niti horizontalno iz tradicije metafizike potkrijepi dostignućima iz najnovijih istraživanja prirodno-tehničkih znanosti. Vrhunac će obrata nastupiti još 1955. godine. Tada će najaviti razdoblje nastanka „novoga“ bića tehno-znanstvenim manipulacijama genetskoga zapisa živoga bića. Filozofijski govoreći, radi se o praktičnome dokazu kraja postava kao „biti“ moderne tehnike.
Zašto? Zato što više nije riječ o ljudskoj manipulaciji s „biti“ bitka shvaćenoga biologijski kao života. Umjesto „manipulacije“ treba početi govoriti o onome što je u 20. stoljeću sintetska biologija otvorila kao najteži problem uopće. A riječ je o stvaranju života iz sintetiziranja različitih entiteta i supstancija. Kada se ta eksperimentalna djelatnost tehno-znanosti događa u stvarnosti otpada svaka iluzija o mogućnosti da se postav kao „bit“ tehnike još može kontrolirati u ograničenim uvjetima laboratorijskoga ispitivanja. Mogućnost nastanka tehničkoga hybrisa „života“ sada postaje zbiljska nužnost drukčijeg načina egzistencije u složenome svijetu tehnosfere.
U znamenitome predavanju „Pitanje o tehnici“ iz 1953. godine („Die Frage nach der Technik“) Heidegger će uvesti u promišljanje „atomsku tehniku“. A to će sada značiti uvođenje novih pojmova, koji nadilaze okružje moderne mehaničke tehnologije: „upravljanje“ („Steuerung“), „sustav informacija“ i „kontrolu“. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 26.) Rukotvorstvo, mehanički stroj i kibernetički „sustav informacija“ objedinjuje ono što zacijelo ne može biti više opravdano u svojem izrijeku – postav (Ge-stell) kao bit tehnike. Iako je razvitak od rukotvornoga alata preko mehaničkoga stroja do kompjutora uzbudljiva povijest linearne vremenitosti, raskid s tim modelom mišljenja nastupa kada više nema razlikovanja sredstva i svrhe. Uz dodatak: kada se ono što pokreće „sustav informacija“ ubrzano odvija u procesu razvitka „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Temeljno je pitanje stoga možemo li još dohvatiti „bit“ kibernetike „trećega poretka“ s pomoću Heideggerova pojma postava (Gestell)? ( Vidi o tome: Erich Hörl, „Die offene Maschine. Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN, Vol. 23, br. 3/2008., str. 632-655.)
Zaustavimo se još za trenutak na pojašnjenju kako je „postav“ zapravo ono isto što i pogon ili zamašnjak pokretanja tehnike kao okvira ili sustava mišljenja. Ako bismo „pogon“ ili „zamašnjak“ shvatili iz logike kretanja kao pokrenuti mehanizam, tada bismo dospjeli na prag ideje o „kraju prirode“. Jer ako priroda više nije paradigmatskom moći modernosti, koja za Heideggera predstavlja viši stadij novoga vijeka u industrijskome načinu pro-iz-vođenja bitka, tada ni pojam tehnike više ne može ništa bitno „razotkrivati“. Nije li čitava „priča“ o tehnici kao jednom načinu razotkrivanja bitka time postala nevjerodostojnom? Što se još to razotkriva u tehničkome svijetu ako ne „bit“ tehnike u praznome mjestu gdje nekoć prebivahu zajedno bogovi, priroda i čovjek!?
Heideggerovo je „pitanje o tehnici“ u tom pogledu izašlo iz vlastita hermeneutičkoga kruga. Nije to više pitanje „o“ bitku bića u epohalno-povijesnome liku tehnike. Naprotiv, samo je pitanje „o“ tehnici postalo pitanjem „na“ tehniku. Ovo se desilo tako što se „bit“ tehnike ne razotkriva više u mehaničkoj tehnici modernosti. Umjesto toga, dospjeli smo do kraja svakog mogućega „razotkrivanja“ bitka kao „prirode“ onog trenutka kada se postav (Gestell) uspostavlja u kibernetičkome „sustavu informacija“ kroz mogućnost ozbiljenja „atomskoga doba“.
10. Logos i kibernetika: Heraklitovo mišljenje izvora
Čini se da je misao postava ujedno paradoksalna i aporetična. Ona je oporuka metafizike i njezin eshatologijski credo. I zato je riječ o najradikalnijem izvođenju „biti“ tehnike uopće polazeći od filozofijskoga shvaćanja razlike kazivajućega i računajućega mišljenja. U postavu se ne skriva niti razotkriva ništa tehničko zato što je ideja stroja postala upravo ono što je na početku imala u vidu filozofija s temeljnom riječju nastalom u Heraklita. Dakako, ta je riječ logos. Mišljenje kao sabiranje razasutoga i mišljenje kao kognitivni stroj koji komputira informacije nisu jedno te isto. Ali su, kako su to nadahnuto protumačili Heidegger i Fink u seminaru o Heraklitu 1966/1967. godine, podrijetlom iz „istoga“. Ono što povezuje logos i kibernetiku proizlazi iz događaja kontingencije. I kao što mišljenje i upravljanje sustavom informacija „danas“ više ne potrebuje nikakvu pomoć izvana niti iznutra, tako se može reći za ono što nadilazi mišljenje kao kazivanje i računanje. Da bismo se približili rješenju problema u Heideggerovu shvaćanju „biti“ tehnike potrebno je još preciznije pokazati kako on razlaže ideju kibernetike. Nije baš posve jasno zašto se filozofija kao metafizika dovršava u kibernetici.
Ta je postavka izvedena u raspravi „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ (Das Ende der Philosophie und der Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine. Značenje se može objasniti tek kada vidimo kako Heidegger promišlja „bit“ kibernetike. O metafizici je uglavnom sve rečeno. Njezin onto-the-logički karakter mišljenja kao da ima neku nepodnošljivu težinu bitka od samoga početka do kraja povijesti. Ukratko, ako metafizika dovršava svoj povijesni hod u ishodu tako što se realizira u kibernetici, znači li to trijumf znanstveno-tehničkoga ili tehno-znanstvenoga doba? Da podsjetimo prvo je značajka novovjekovne subjektivnosti ili volje za vooljom u nihilizmu bitka samoga, a drugo pripada suvremenosti. To znači da se kibernetički sklop mišljenja ne pojavljuje tek kao vladavina znanstvenoga uma s pomoću moderne tehnologije. Mnogo je više posrijedi negoli primijenjena znanost u svakodnevnome životu.
Ako je postav (Gestell) uvjet mogućnosti nastanka kibernetike, onda se njezinom uspostavom gubi karakter upravljanja bitkom kao takvim. Tehno-znanstveno doba nije doba vladavine znanosti nad svim drugim simboličkim formama mišljenja. Riječ je o obratu metafizike u njezinoj „biti“. Umjesto onto-theo-logike susrećemo se s tehno-genezom kao radikalnom konstrukcijom umjetne stvarnosti u svim aspektima „života“. Gdje se sada nalazi logika same stvari? Mišljenje nije izvedeno iz nečega što mu prethodi. Umjesto tog zaostajanja-u-vremenu posrijedi je drukčije apriorno djelovanje „umjetnoga uma“ (A-intelligence) od onoga što se krasilo atributom lumen naturale. Tehnički um prethodi stvarnosti upravo zato što je i sam već bitno konstruiran. Prema tome, kibernetika nije pojedinačna niti univerzalna znanost suvremenoga doba. Ona se može odrediti jedino kao pokretačka snaga nastanka tehnosfere. A nju više ništa ne pokreće i ništa njome ne upravlja izvana niti iznutra (transcendencija-imanencija). Pojmovi „znanosti“ i „tehnike“na kraju metafizike preobražavaju se u kibernetički sklop „sustava informacije“ i „samoupravljanja“ koji proizlazi iz biotehničkoga ili bioinformacijskoga kôda. Zbog toga se kompjutor više ne može zvati „strojem“. Čini se da je stvar u metatehničkome načinu mišljenja „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). (Vidi o tome: Gene Youngblood, „Metadesign“, u: Florian Rötzer (ur.), Ästhetik der elektronischen Medien, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1991., str. 305-321.)
Razlikovanje između tri poretka kibernetike, kakvo su predložili radikalni konstruktivisti (Heinz von Foerster i Ernst von Glasersfeld), jasno je uputstvo s onu stranu metafizičkih granica. Kada mišljenje u doba tehnologijske simulacije sebe samo misli tako što na temelju algoritama računa i komputira buduće odnose između veličina svodeći „stvarnost“ na računske operacije „stroja“, nalazimo se u prostoru probabilizma i kontingencije (vjerojatnosti i slučaja). Konstruirati buduća stanja moguće je tek onda kada se i sam događaj nepredivljivosti onoga što jest „slučaj“ (quoddittas) nalazi na rubu poretka i kaosa. Kako se Heidegger uistinu odredio spram kibernetike, koja je krajem 1960-ih godina postajala nezaobilaznim događajem u složenome životu zapadnih društava, vidljivo je iz predavanja naslovljenoga „Podrijetlo umjetnosti i određenje mišljenja“ („Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“) održanoga u Ateni 1967. godine.
Budući da iste godine zajedno s Finkom razmatra pojmove „informacije“ i „upravljanja“ (Steuerung), zanimljivo je pritom da se kibernetički „nabačaj svijeta“ može razjasniti samo ako se između ta dva pojma uspostavi ono što nazivamo nelinearnim poretkom značenja. Kada bi, naime, informacija nadređivajući određivala upravljanje sustavima i okolinom tada bi to bio samo neznatno promijenjeni temeljni zakon metafizike. Znamo da bez njega nema pozitivnih (prirodno-tehničkih) znanosti. Naravno, radi se o zakonu kauzalnosti i načelu teleologije. Međutim, kibernetički se sklop ne može više rasključati bez povratne ili kružne uzročnosti. Bez prelaska bitka u bivanje/postajanje, a svega zajedno u ono što nazivam posthumanim stanjem taj bi sklop ostao pukom apstrakcijom. U svim modelima kibernetike, pa čak i „humanističkome“ koji je prvi položio Norbert Wiener, čovjek se više ne razumije iz neke njemu vječne i nepromjenljive „ljudske prirode“. Postavljen u sustav informacija, poput drugih živih bića, nalazi se u okružju koje nadilazi subjektnocentrično gospodstvo nad prirodom.
U promijenjenom položaju njegova se „bit“ više ne može zajamčiti nikako drukčije negoli proizvođenjem događaja na temelju predviđanja i slučaja. Stoga treba obraniti Heideggera od prigovora da je shvaćao kibernetiku tek proširenom informatikom ili elektronikom. Posve suprotno, njegovo shvaćanje kibernetike poštuje tehno-znanstveni obrat u „biti“ moderne tehnike. Ali, ipak je riječ o zacijelo najdubljem filozofijskome uvidu, uz Gilberta Simondona i Gillesa Deleuzea, da ontologija više nema što reći o tehničkome svijetu. Time se tehnika ne može otvoriti iz metafizičke perspektive stvari. Uistinu, nije li to razlogom odustajanja od promišljanja onoga što tehniku razlikuje od „biti“ čovjeka? Ako se emfatički krene od postavke da tehnika upravo konstituira „ljudsku prirodu“ put mišljenja morao bi prijeći na drugu stranu od metafizičke jednoznačnosti. Uostalom, čitav patos filozofijske antropologije u Schelera, Gehlena i Plessnera kruži oko pokušaja da se „život“ tehnički postavi u okružje spekulativno-kozmičke evolucije mišljenja bitka u suglasju s biološkim teorijama o podrijetlu čovjeka. Naposljetku, Freudova definicija kulture pokazuje da ideja o tehničkoj protezi, iako zakrinkana sublimacijom svrhovitosti prirode koja u čovjeku djeluje kao borba nagona za životom i smrću (eros vs. thanatos), podastire dokaz da se ono tehničko neprestano nalazi u obzorju mišljenja, iako često na granici demonskoga i čudovišnoga. Kao da se ono „ljudsko“ nastavlja u onome „tehničkome“ i to na način neke vrste sinergije duha i prirode. I to vrijedi za mnoge filozofijske pristupe tehnici u 20. stoljeću, uz iznimke kao što su Heidegger, kibernetika Wienera, Günthera i radikalnih konstruktivista von Foerstera i von Glasersfelda te, dakako, Simondon.
Heidegger je pojmom postava (Gestell) otvorio vrata ishodu zapadnjačke povijesti. Ona se realizirala u kibernetici kao „sustavu informacija“ i „upravljanju“ s pomoću onoga što predstavlja drukčije određenje povijesti. Evo tih postavki koje dokazuju da je Heidegger na kraju puta mišljenja dospio do ishoda filozofijski izložene povijesti. S one strane njezina govora jezik se tehnosfere više ne može misliti polazeći od razlikovanja između „postava“ (Gestell) i „događaja“ (Ereignis). Potrebno je nešto bitno drukčije.
„Stoga važi kružno pravilo kao temeljna crta kibernetički nabačenoga svijeta. Na tome počiva mogućnost samoupravljanja, automacije sustava kretanja. U kibernetički predstavljenome svijetu nestaje razlika između automatskih strojeva i živoga bića. Ona se neutralizira u bezrazlikovnome događaju informacije. (…) U tu jednolikost kibernetičkoga svijeta uvučen je i čovjek. I to čak na odlikovani način. Jer u krugu gledišta kibernetičkoga predstavljanja čovjek ima svoje mjesto u najširem krugu pravila. Shodno novovjekovnoj predstavi o čovjeku on je, naime, subjekt koji se odnosi na svijet kao okružje objekata time što ih obrađuje. Otuda nastala svakovrsna promjena svijeta vraća se natrag na čovjeka. Subjekt-objekt odnos jest, kibernetički predstavljen, uzajamni odnos informacije, povratne sprege u odlikovanome krugu pravila, što se sve može opisati naslovom ‘čovjek i svijet’“. (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“ (1967), u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe: Reflexion und Analysen zur Kunst und Gegenwart, Konigshausen + Neumann, Würzburg, 1983., str. 16 bilješka)
Pogledajmo pomnije o čemu se tu radi. Heidegger vrlo precizno opisuje dosege kibernetike. Nema više, dakle, razlike između strojeva i živih bića. U krugu čiste automacije ili „koncerta strojeva“ čovjek više nema povlašten položaj. Njegov se položaj subjekta iz novovjekovne metafizike izgubio u jednolikosti i jednoznačnosti kružnoga pravila kretanja informacija. Štoviše, čovjek se rastvorio kao rezultat postava moderne tehnike u kibernetički predstavljen uzajamni odnos „živih sustava“ i okoline. To je kraj povijesnoga poslanstva ne samo čovjeka. U pitanju je kraj filozofije kao metafizike uspostavljanjem vladavine „povratne sprege“ (feedback). I doista, Heidegger je bio metafizički gledano u pravu. Kada jezik gubi mogućnost metafore i simbola u zgotovljenome svijetu, preostaje mu samo uputstvo za djelovanje u pragmatičkoj „biti“ informacije. (Uvidu u ono ograničavajuće metafizike pripada i mjerodavna predstava o ‘metafori’. Ona podaruje mjeru za našu predstavu o biti jezika. Stoga metafora služi kao uvelike korišteno pomoćno sredstvo pri izlaganju djela pjesništva i umjetničkoga stvaranja uopće. Ono metaforično postoji samo unutar metafizike.“ – Martin Heidegger, Der Satz vom Grund, GA, sv. 10, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997., str. 72.)
Na stanovit način imamo posla s djelatnošću mišljenja kao nadomještanja praznoga središta onime što dolazi nakon postojanosti pojmova i kategorija. Jezik kao metafora nadomještava se opisom i izlaganjem kibernetički ustrojene slikovnosti u krugu tehničkih pravila. Sve postaje jednoliko i osustavljeno s pomoću obrade informacija. U doba vladavine kibernetičkoga „upravljanja“ svijetom tehnosfera se oslobađa u sebi svakog povijesnoga odnosa s metafizikom tehnike prije postava i poslije njega. U već spomenutom seminaru o Heraklitu upućivanje Heideggera i Finka na problem „upravljanja“ poviješću odnosi se na početak i kraj metafizike.
„Fenomen upravljanja (Steuerung) još je uvijek nejasan u odnosu na Heraklita i na stanje naše krizne sadašnjice. Da je kibernetika ovladala prirodnim znanostima i da vodi naš današnji život u najvećoj mjeri nije nipošto slučajno. Sve je to predodređeno u povijesti nastanka novovjekovne znanosti i tehnike. (…) Nije li i današnja kibernetika sáma ona kojom se upravlja?“ (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, str. 26.)
Upravljati i biti-upravljan kao da usmjerava pozornost na neku čudovišnu moć ili silu koja stoji izvan svekolikoga trijumfa tehničkoga svijeta. Na taj se način, ponajprije, Heidegger sučeljuje s ranim mišljenjem Grka kao otposlanošću („schicken“) bitka i njegovim „udesom“ („Geschick“). Još u predavanjima/raspravama o Anaksimandru i pojmu/riječi aletheia kasnih 1940-ih godina mišljenje se Heideggera kreće u smjeru „eshatologije bitka“. Ta izvorna misao o usmjeravanju i otposlanosti bitka nadilazi pritom novovjekovne okvire znanstveno-tehničkoga „razotkrivanja“ prirode i preobrazbe u objekt (materijal, sirovinu, ready made). Kao što se epohe razdjeljuju u kretanju spram neizbježnoga kraja „svijeta i vremena“, što je naposljetku prorokovao Norbert Wiener uvođenjem pojma entropije u kibernetiku, tako se i mišljenje u svojem kazivajućem i računajućem liku pretapa u nešto eksperimentalno, krajnje hibridno i posve dosad nepoznato s obzirom na njegove posljednje nakane.
Mistika bitka i kibernetika kontroliranoga događaja zahtijevaju nešto „novo“ i neviđeno. Iako se Heidegger još u predavanju Opuštenost (Gelassenheit) iz 1955. godine založio za susret i distanciju između figurativno kazano onoga što Badiou naziva poema i mathema, bio je to misaoni čin posljednjega izgleda očuvanja metafizike Zapada pred nečim što se više ne može zaustaviti nikakvim „zovom bitka“ ili utjehom u iščekivanju spasonosnoga boga u nadolazećem događaju. (Martin Heidegger, Gelassenheit, Klett-Cotta, Stuttgart, 2014. 16. izd. Vidi o tome: Žarko Paić, „Zagonetka nadolazećega događaja:Između vjere i tehno-znanosti (Heidegger i Deleuze)“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 165-203.) Povratak unutar kibernetike odnosi se na povratak u budućnost. Prvi je to najavio Sören Kierkegaard shvaćanjem „ponavljanja“ bitka. Arhajsko se ponavljanje u Elejeca može dohvatiti, prema njemu, povratkom u iskon iz sadašnjosti kao aktualnosti, dok se, pak, istinsko ponavljanje može jedino razumjeti polazeći od novosti novoga. Budućnost se pritom shvaća u nadolazećoj dimenziji onoga što se iskonski vrti poput vretena bitka.
Sve „novo“ dolazi iz egzistencijalne bačenosti u vrtlog ubrzanih promjena. Na taj se način u kibernetičkome nabačaju svijeta ne radi ni o čemu drugome negoli o fenomenu ubrzanja promjena stanja. Za razliku od „promjene“ u prirodnome stanju, kibernetička se promjena određuje nužnošću stalnoga povratka na početni položaj. Stroj proizvodi promjene tehničkih stanja. A one se zbivaju pod stalnom kontrolom sustava informacija (input–output). Ključni pojam „upravljanja“ (Steuerung) moguć je samo zahvaljujući tehničkome izlaganju mislećega stroja s temeljnim načelom „povratne sprege“ (feedback). Ako biti-upravljan ujedno označava i mogućnost otposlanoga samoupravljanja bitka=sustava informacija svijetom kao mrežom događaja, onda je „postav“ (Gestell) postao „događajem“ svake moguće suspenzije i neutraliziranja autentičnoga događaja (Ereignis).
11. „Kaza“ o bitku i slikotvorevine tehnosfere
Ima li više uopće još „mišljenja“? Sjetimo se da Heidegger mišljenje događaja određuje jezičnim obratom. Umjesto glagola biti (Sein, esse, Being) koji se u prezentu iskazuje kao ono što svagda već „jest“ u prisutnosti (ousia), događaj se kao godovanje-svetkovanje vremena pokazuje iskazom „ima“ (bitka i vremena, ima „boga“, ima „svijeta“, ima „čovjeka“). Na njemačkome iskaz glasi „es gibt“. Iza toga ne stoji ništa određeno, nikakvo biće. Na francuskome glasi „il y a“ kako to izriče na jednom mjestu pjesnik Arthur Rimbaud u Iluminacijama. Heidegger je u predavanju „Vrijeme i bitak“ („Zeit und Sein“) iz 1962. godine jezik događaja doveo do najvećih mogućnosti izričaja metafizike uopće i njezina domašaja izvan vlastitih granica. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007.)
No, ono što je u tom obratu od ishodišta njegova ranoga filozofiranja s izvedbom pitanja o smislu bitka ostalo gotovo nepromijenjeno jest pitanje o „biti“ mišljenja unutar i izvan metafizičkih granica. Može li biti mišljenja izvan „mišljenja“ kao kazivanja i računanja (Dichten-Rechnen)? Svaki pozitivni ili negativni odgovor na to pitanje unaprijed je prekratak. Štoviše, čini se da je odgovor na to pitanje uistinu samorazumljivo izvediv iz pustolovine kibernetike kao kraja metafizike. U sva njezina tri poretka susrećemo se s paradoksima i aporijama „utemeljenja“ onoga što se više ne može utemeljiti ni u kakvoj ideji. Jer kao što je poznato, ideja od Platona do Hegela označava primat nadosjetilnoga nad pojavnim, ovako ili onako vođenje i upravljanje svijetom iz Božjeg ili ljudskoga uma prema kojem se mora ravnati svako djelovanje. Hegelova odredba „biti“ filozofije kao svojega vremena sabranoga u mislima odgovara ideji zbiljskoga kao umnoga i obratno. Ono što „jest“, dakle bitak u svojoj povijesno-epohalnoj otvorenosti moguće je tek kada se mišljenje i jezik otvaraju spram nadolazećega. U neizvjesnosti puta mišljenja stoji sudbina svijeta.
Ako toga nema, ako je, pak, sve unaprijed riješeno poput ideje Boga u značenju intuitus praesensa, kako to izvodi Leibniz u njegovoj monadologiji, nema niti razloga za egzistenciju čovjeka kao misaonoga i osjetilnoga bića u beskonačnosti svemira. Mišljenje se ne može smatrati oponašanjem „istine“ bitka (adequatio intellectus et rei). Upravo je kibernetika s pomoću samopokretačke i samoproizvodne ideje „sustava informacija“ u potpunosti odbacila taj spoznajno-teoretski pristup. Sve što se još treba kazati o svijetu jest da ga „ima“ ili „nema“. Ali samo ako „ima“ ili „nema“ onoga što čini „bit“ tehno-geneze. A to je trojstvo računanja-planiranja-konstrukcije. Na prvi pogled reklo bi se da je to potvrda Heideggerove postavke o „čovjeku i svijetu“ iz horizonta kibernetike.
Uz to što se korijeni u novovjekovnome računanju (calcul) mišljenje u doba tehnosfere postaje još k tome analitičko planiranje i konstruktivna sinteza binarnoga kôda. Na taj se način povezuje drukčije shvaćeno vrijeme i stvaranje kao tehnički nabačaj novih svjetova. Kada se vrijeme analitički planira ono je znanstveno-racionalno predvidljivo. Ništa više ne može biti neodredljivo. Baš zato što varijable neodređenosti iz kvantne fizike postaju unutarnjim pokretačem uvida u nadolazeće. A kada se stvaranje nadomješta konstrukcijom tada otpada klasična teologijska izreka creatio ex nihilo. Tehnogeneza sada funkcionira prema načelima autopoietičkoga stroja. Utoliko se tek po analogiji može prispodobiti ideji boga koji stvara bezrazložno zato što jednostavno stvara to što „jest“. Za razliku od onto-theo-logike ovdje se radi o transklasičnoj logici tehnosfere. Mišljenje koje „stvara“ na osnovu algoritama „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) ne slijedi tek programski jezik kompjutora. Ono je eksperimentalni način postajanja „novoga“ iz „biti“ informacije kao sustava.
Tko još „misli“? Čovjek ili kognitivni stroj s onu stranu granica ljudskoga u različitim kombinacijama između „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition)? Rekli smo već da postavka „tertium datur“, koju je osobito razvio kibernetičar i filozof Gotthard Günther s transklasičnom logikom mislećega stroja, obvezuje utoliko što se njome ruši čitava zgrada aristotelovske onto-logike. Nije riječ tek o nestanku „prirode“ i „čovjeka“ iz složenih sustava kibernetike „trećega poretka“, Mnogo je važnija posljedica u nestanku uvjeta mogućnosti mišljenja koje se s filozofijom u povijesti Zapada uspostavilo temeljnom simboličkom formom jezika. Mi više ne vladamo sposobnošću stvaranja jezika iz mito-poetske igre bogova i ljudi. Vječna vatra koja se s mjerom pali i gasi, heraklitovski iskazano, pregorijeva kroz drugi zakon termodinamike u entropiji kozmičke smrti svemira. Nije toliko problem što s usponom kibernetičkoga sklopa iščezava veličajna metafizika Zapada. Mnogo je opasnije što njezin nadomjestak u praznini tehno-genetske konstrukcije može dospjeti samo do one „beskonačne brzine“ (vitesse infinie) s kojom informacije propadaju u „crne rupe“ ništavila. Ovo više nije niti aktivni niti pasivni nihilizam. Posljednji se stadij nihilizma očituje upravo u onome što uznemirava suvremenu teorijsku fiziku i drevnu metafiziku od Elejaca do indijskoga buddhizma.
Kako misliti nadolazeći događaj ako se u njemu otvara pustinja neizmjerna i u njoj raste beskonačna praznina? Prazno, dakle, nije već uvijek ono što stoji između bitka i Ništa. Ono se rasteže i sažima poput nastanka i nestanka svemira. Ontologijski definirati prazninu čini se nemogućim. Nije to ni bitak, a zacijelo se ne izvodi iz Ništa. Isto tako nije ni sveza između njih. Samo se iz relacijske strukture bitka i Ništa može dospjeti do iskustva praznine kao opažaja i afekta. Opažaj praznine nadilazi osjetilne moći neposrednoga uvida. Jer ovdje nije stvar opažaja prostorne točke, nego sustezanja samoga prostora u vremenu. Isto tako osjećaj se praznine ne može opisati drukčije negoli gubitkom bitka ili njegovim nedostatkom. To je pojam onkraj onoga što je suvišno. Ne opaža se i ne ćuti se drukčije negoli posredovanjima odnosa. Primjerice, jaz ili bezdan u prostoru jest rascijep između dvoje: apstraktno-konkretan osjećaj čudovišnoga straha od – praznine kao takve.
Što je više praznine, to je manje mogućnosti za nadolazak bilo kakva događaja. Brzina i praznina međusobno su povezana stanja između materije i energije te bitka i događaja. Poput „biti“ informacije njihove su odredbe upravo u tome što čine „treći poredak“ kibernetike. Informacije se šire „beskonačnom brzinom“, a komunikacija postaje praznom mjerom događaja. Posljedice su vidljive u fenomenu digitalnoga zaborava. Paradoks je u tome što mnogo znanja unutar informacijske paradigme suvremenosti stvara učinak sve bržega zaborava. Ali, da nema zaborava ne bi bilo niti potrebe za super-računalima. U ovome ne treba vidjeti neku kozmičku urotu „Velikog Trećega“. Mišljenje bez zaborava bilo bi poput svijeta bez praznine u njegovu hologramu. Ipak, razlika između sposobnosti ljudskoga uma i kompjutora u pamćenju podataka više govori o pragmatičnoj „biti“ informacije negoli o njezinome značenju.
Temeljna značajka koju je Heidegger još 1930-ih godina pripisao metafizici kao nihilizmu jest „zaborav bitka“ (Vergessenheit des Seins). (Martin Heidegger, Platons Lehre von der Vahrheit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997. 4. izd.) Pojam je bio najprimjerenije moguće izabran. Budući da je paradigma znanja od Platona bila ukorijenjena u sjećanju (anamnesis) mišljenja na bitak, znanost se zasnivala u razotkrivanju onoga što već uvijek jest bitak kao priroda (physis). Iz ovoga je jasno zašto Platon uzima prošlost za model razumijevanja bitka kao zlatnoga doba, a zašto Heidegger govori o nadolazećoj budućnosti kao „drugome početku“ (der anderen Anfang). Kada se bitak prikriva u razotkrivanju na svjetlo dana dolazi privid raskoši bića. U vladajućoj formi „zbiljskoga“ (primjerice, bog kao najviše biće) odvija se zaborav bitka. Otuda zaborav ne znači urođeni nedostatak mišljenja, već nužnu sjenu stvari. Tijekom vremena ona blijedi. Sjećanje i zaborav nisu ovdje ljudske, ontičke značajke bitka. Posrijedi su ontologijski izvedeni pojmovi. Bez njih mišljenje ne može postojati. Čitav se problem suvremenoga svijeta ne svodi više na preobrazbe nihilizma. Mnogo je teže dohvatiti ono što se zbiva kada praznina u prostoru-između (in-between) bitka i događaja te ravnodušnost u djelovanju dođe do točke intenziteta svih preostalih snaga. Tada nastupa najviša moguća svijest o praznini kao: (1) praznome prostoru-u-vremenu i (2) kao misaonome doživljaju besmisla svake buduće životne pustolovine. Prvo se upisuje u strukturu prazne vremenitosti sadašnjosti kao aktualnosti, a drugo je posljedica ovog neprestanoga ponavljanja tehnički jednolika bitka. U iznimno zanimljivoj i ne manje prijepornoj analizi Heideggerova puta mišljenja o „svjetskoj povijesti Ništa“ filozof i kibernetičar Gotthard Günther pošao je od pretpostavke da se nihilizam ne zbiva tek kao tamna sjena čitavog zapadnjačkoga mišljenja.
Štoviše, riječ je o sudbini svih misaonih sustava svijeta shvaćenog metafizički. A to znači da su i istočnjačke duhovnosti i osobito indijski buddhizam pogođene tim udesom, kako ga je precizno na tragu Nietzschea i Jüngera orisao Heidegger. Ono što je ovdje najizazovnije za daljnja promišljanja zacijelo se skriva u postavci da nihilizam nije „bit“ povijesti, već „bit“ prirode. ( Gotthard Günther, „Martin Heidegger und die Weltgeschichte des Nichts“, u: Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 3, F. Meiner, Hamburg, 1980., str. 260-296.)Ako je tome tako, onda se lako može povući paralela s idejom kibernetike koja uspostavlja „treći poredak“ samorefleksivnoga znanja „mislećega stroja“ protiv prirodno-kozmičke entropije. Protiv te brzo rastuće pustinje koja stvara sve veće prostore praznine u bitku jedino se rješenje na kraju metafizike ne nalazi stoga u kibernetici, jer je ona samo njezin legitimni ishod.
Problem je u tome što mišljenje koje se suočava s „biti“ tehnike, kako vidjesmo u Heideggerovu putu mišljenja, i sámo otpočinje kao mogućnost izlaganja bitka na tragu logosa kao episteme-téchne. Ako se ta mogućnost razvila do spoznate nužnosti u ime spašavanja područja „života“ na koji se sveo bitak u moderno doba nastankom biologije u 19. stoljeću, tada „priroda“ više ne može biti mistikom samorađanja. Može li se još uopće nastaviti s mišljenjem „na“ tehniku koje bi zaobišlo Heideggerov začarani krug bitka, postava i događaja i umjesto metafizike iskona i posljednjih stvari otvorilo pristup onome što više nije „bit“ tehnike, ali se kroz téchne uspostavlja pokušaj novoga mišljenja za nadolazeće doba?
