Žarko Paić

1.

Na mramornim liticama (Auf den Marmorklippen) je najpoznatiji i najvažniji roman njemačkoga književnika i filozofa Ernsta Jüngera, objavljen 1939. godine, neposredno prije izbijanja Drugog svjetskoga rata. Djelo se smatra alegorijskom osudom i kritikom nacističkoga barbarstva, totalitarizma i rasapa civilizacijskih vrijednosti. Zaslugom specifičnoga stila i povijesnoga trenutka u kojem je nastao, ovaj kratki roman ima iznimno značajan status u svjetskoj književnosti. Radnja je smještena u bezvremensku, mitsku regiju zvanu Velika Marina, koja utjelovljuje mediteransku harmoniju, kulturu, rad i stabilni stari poredak.

Priču vode dvojica braće, bivših vojnika, koji žive povučeno na Mramornim liticama, posvećeni botanici, jeziku i mirnom kontemplativnome životu. Mir te idilične zajednice počinje potkopavati Nadšumar (Der Oberförster). On vlada okolnim šumama i utjelovljuje iskonsko zlo, nihilizam i teror. Nadšumar ne napada Marinu izravno otvorenim ratom, već je suptilno i sustavno rastače iznutra: Potiče bezakonje, strah i anarhiju među stanovništvom. Koristi tajne bande, mučenja i propagandu kako bi uništio društveno tkivo. Simbolizira Adolfa Hitlera i uspon nacionalsocijalizma u Njemačkoj, iako Jünger u tekstu nikada eksplicitno ne koristi stvarne povijesne pojmove ili imena.

Kada braća konačno odluče pružiti otpor i svjedoče stravičnim prizorima u Nadšumarovim logorima u šumi (što jezivo anticipira stvarne koncentracijske logore), već je prekasno. Regija tone u plamen i destrukciju, a braća su prisiljena napustiti mramorne litice i emigrirati.

Paradoks je da ovaj roman nije bio zabranjen u nacističkoj Njemačkoj, unatoč jasnoj antiautoritarnoj poruci. Razlozi za to su sljedeći.

Roman je pisan izuzetno estetiziranim, arhaičnim i poetičnim stilom s elementima fantastike i mita, zbog čega cenzori nisu mogli lako “prstom uprijeti” u izravnu političku provokaciju.  Jünger je bio visoko odlikovani ratni heroj iz Prvog svjetskoga rata i autor slavnoga ratnog dnevnika U čeličnim olujama (In Stahlgewittern). Hitler ga je osobno iznimno cijenio i navodno je osobno intervenirao rekavši: “Ostavite Jüngera na miru”, kada su lokalni partijski moćnici tražili njegovu likvidaciju ili zabranu rada. Kritičar i esejist George Steiner opisao je ovaj roman kao “jedini pravi čin estetskoga otpora unutar hitlerovske Njemačke”. Jünger u romanu nudi filozofsku utjehu: iako materijalna kultura i gradovi mogu biti spaljeni i uništeni od strane barbara, duhovne vrijednosti, sloboda uma i sjećanje na istinsku ljepotu ostaju neuništivi. U Hrvatskoj je ovaj roman imao zapaženo izdanje 1995. godine u prijevodu Igora Bošnjaka u nakladi splitske kuće Feral Tribune. (v. https://www.nepoznati-smjer.hr/na-mramornim-liticama )

2.

O Ernstu Jüngeru sam već u dva navrata pisao u svjetlu njegovih filozofijskih stajališta o kraju metafizike, problemu tehnološkoga obrata svijeta u razdoblju moderne svjetske povijesti i konzekvencijama njegova estetskoga prevladavanja nihilizma. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-totalnoj-mobilizaciji/ i https://zarkopaic.net/blog-post/kad-vise-nema-crte-ili-o-nihilizmu-kao-normalnome-stanju/ ) Koncept „odmetanja u šumu” (Der Waldgang) jedna je od njegovih najvažnijih i najutjecajnijih filozofijskih ideja, koju je detaljno razradio u istoimenom eseju iz 1951. godine. Ipak, njezine klice i duboka književna anticipacija nalaze se upravo u romanu Na mramornim liticama (1939). U svojoj srži, ovaj koncept predstavlja filozofiju duhovnoga i političkoga otpora pojedinca protiv svemoćne totalitarne države (Levijatana). Jünger pojam preuzima iz starog islandskoga prava, gdje je waldgänger bio čovjek koji je zbog kršenja zakona bio prognan iz društva i morao je sam preživjeti u divljini (šumi).

Međutim, Jünger tom pojmu daje potpuno novo, moderno značenje. U 20. stoljeću, stoljeću masovnoga konformizma, propagande i tehnokratskih diktatura (nacizam, staljinizam), “šumski odmetnik” je pojedinac koji svjesno odbija kapitulirati pred terorom većine i države. On je onaj koji na totalitarnome referendumu, gdje 98% ljudi glasa “Za” iz straha ili ispranoga mozga, ima hrabrosti kazati „Ne“. U Jüngerovoj filozofiji, “šuma” nije nužno geografski pojam (gusta stabla i divljina), iako može biti. Šuma je prvenstveno metafora za unutarnje utočište, prostor čovjekove duše, morala i iskonskih ljudskih vrijednosti koje država ne može dekretom uništiti. Jünger naglašava da čovjek može biti “odmetnik u šumu” usred betonske džungle, u samom srcu velegrada. To je osoba koja živi u totalitarnome društvu, ali zadržava potpunu unutarnju autonomiju, kritičku svijest i moralni kompas. Odlaskom u “šumu”, pojedinac se sklanja od društvenoga automatizma i tehnologije kako bi se povezao s onim što je vječno: mitom, prirodom, umjetnošću i Bogom.

Iako je esej napisan 1951., koncept je savršeno oslikan u romanu Na mramornim liticama iz 1939. godine kroz sudbinu dvojice braće. Na početku, dok Nadšumar polako preuzima vlast i širi teror, braća prakticiraju ranu formu “odmetništva” povlačenjem na Mramorne litice. Oni ignoriraju politiku, ne sudjeluju u javnome ludilu i posvećuju se botanici i jeziku. To je pokušaj očuvanja slobode kroz izolaciju i intelektualni rad. Kada teror postane neizdrživ, a njihova domovina spaljena, mramorne litice više nisu sigurne. Šuma u romanu ima dvojaku ulogu: ona je izvor Nadšumarova zla (tamo su njegovi logori i mučilišta), ali za braću, napuštanje civilizacije i prelazak preko granica postaje jedini način da spase živu glavu i sačuvaju ideju slobode za neka buduća vremena.

Jünger je kasnije, u svojem romanu Eumeswil (1977), ovaj koncept dodatno profilirao uvevši lik Anarha. Anarhist je onaj koji želi uništiti državu (i pritom stvara novi kaos i podliježe političkoj borbi). Anarh (savršeni evoluirani Odmetnik) je osoba koja je potpuno ravnodušna prema državi. On joj se ne suprotstavlja aktivno ako ne mora; on je promatra s ironijskom distancom i tako služi vlastodršcima onoliko koliko mora da bi preživio, ali u sebi ostaje apsolutno slobodan kralj svojeg unutarnjega svijeta. Ako ga sustav otkrije, Anarh se pretvara u Odmetnika i bježi u “šumu”. Jüngerovo “Odmetanje u šumu” danas se često citira u kontekstu digitalnoga doba i društva nadzora. Suvremeni čitatelji u ovom konceptu vide uputu kako ostati suveren pojedinac u svijetu algoritama, masovnih medija, društvenog pritiska i političke korektnosti. Biti odmetnik danas znači isključiti se iz medijske histerije, misliti vlastitom glavom i čuvati prostor osobne slobode.

Kako je sam Jünger napisao: “Waldgänger (Odmetnik) je onaj tko posjeduje izvorni odnos prema slobodi, što se danas očituje u tome da se spreman oduprijeti automatizmu.” Ernst Jünger bio je jedan od najfascinantnijih i najkontradiktornijih mislilaca 20. stoljeća kada je u pitanju kritika moderne tehnologije i tehnokracije. Njegov odnos prema tehnologiji prošao je dramatičnu evoluciju: od rane fascinacije strojevima i industrijom u 1920-ima i 1930-ima, pa sve do duboke skepse, straha i filozofijske kritike u poslijeratnome razdoblju.

U svojim ključnim djelima, posebice u esejima Radnik (Der Arbeiter, 1932.) i kasnijem Gordijskome čvoru (Der Gordische Knoten, 1953.), Jünger tehnologiju ne promatra samo kao skup alata, već kao globalnu, metafizičku silu koja iz temelja mijenja ljudsku bit i društvo. Da bismo razumjeli njegovu konačnu kritiku, moramo vidjeti kako je do nje došao. Rana faza (“Totalna mobilizacija”)ꟷ Inspiriran stravičnim iskustvom rovovskoga ratovanja u Prvom svjetskome ratu (koje je bilo prvi pravi trijumf industrijskoga ratovanja), Jünger je u tehnologiji vidio silu koja uništava stari građanski svijet. Uočio je da moderni rat zahtijeva da se cijelo društvo — tvornice, resursi, ljudi — pretvori u jedan golemi stroj. To je nazvao totalna mobilizacija. Tehnologija je tada za njega bila titanistička energija koja rađa novi tip čovjeka: Radnika-Vojnika.

Kasnija faza (Zrela kritika) ꟷ Nakon razaranja Drugog svjetskog rata i pojave atomske bombe, Jünger uviđa mračnu stranu tog procesa. Tehnologija više nije osloboditeljska sila, već golemi aparat (automatizam) koji guta ljudsku individualnost, pretvarajući društvo u mravinjak, a čovjeka u zamjenjivi kotačić.

Jüngerova poslijeratna kritika tehnologije može se svesti na nekoliko fundamentalnih teza:

Tehnologija kao nova “svjetska religija” i metafizička sila

Jünger tvrdi da moderna tehnologija nije neutralna. Ona je postala autonomna sila koja diktira ljudsko ponašanje. Ljudi više ne posjeduju strojeve; strojevi posjeduju ljude. Tehnokracija nudi iluziju napretka i rješavanja svih problema, čime zamjenjuje tradicionalnu religiju i duhovnost. Čovjek počinje vjerovati isključivo u efikasnost, brzinu i statistiku.

Gubitak slobode i pojava “Automata”

U tehnologiziranome svijetu, sve sfere života postaju standardizirane i programirane. Jünger uočava da tehnologija sa sobom donosi potrebu za savršenim nadzorom i organizacijom. Što je tehnologija naprednija, to država i korporacije lakše kontroliraju pojedinca. Čovjek gubi svoju nepredvidljivost (koja je temelj slobode) i sam postaje nalik aparatu — obavlja funkcije, konzumira servirane sadržaje i gubi sposobnost dubokog, neovisnog promišljanja.

Desakralizacija prirode (Titanizam)

Moderna tehnologija se prema prirodi ne odnosi s poštovanjem, već kao prema pukom skladištu sirovina koje treba eksploatirati. Jünger to naziva titanističkim jurišem na Zemlju. Uništavanjem organske veze s prirodom i njezinim pretvaranjem u tehnički prostor, čovjek uništava i vlastito mitsko i duhovno utočište.

Iluzija sigurnosti i trijumf “Komfora”

Tehnologija obećava maksimalan komfor i eliminaciju patnje, bolesti i neizvjesnosti. Međutim, Jünger upozorava da ta ugodna “mreža” u koju se čovjek omata zapravo slabi njegov duh. Čovjek u tehničkome svijetu postaje kastriran od opasnosti, ali i od istinske vitalnosti. Kada nastupi kriza (katastrofa, rat, nestanak struje ili slom sustava), tehnološki ovisan čovjek potpuno je bespomoćan jer je izgubio iskonske vještine preživljavanja.

Jünger nije bio naivni ludit koji je predlagao fizičko razbijanje strojeva — bio je svjestan da je tehnološki napredak nemoguće zaustaviti. Njegovo rješenje je unutarnji otpor. Upravo ovdje se spajaju kritika tehnologije i koncept odmetnika u šumu (Waldgänger): Za Jüngera, biti “odmetnik” u modernome svijetu znači odbiti se potpuno integrirati u tehnički aparat. To znači svjesno povlačenje kočnice pred digitalnom ili društvenom histerijom.Pojedinac mora unutar sebe i svog doma stvoriti prostor u koji tehnologija nema pristup — prostor za čitanje, kontemplaciju, tišinu, direktan dodir s prirodom i umjetnošću.Odmetnik koristi tehnologiju (npr. automobil, računalo, telefon), ali ne dopušta da ona definira njegov identitet i vrijednosti. On ostaje gospodar, a tehnologija ostaje sluga.

Kada danas čitamo Jüngera, njegovi opisi iz sredine 20. stoljeća zvuče možda kao proročanstvo modernog digitalnoga doba, Njegov koncept “goleme mreže i aparata” savršeno odgovara današnjem internetu, algoritmima društvenih mreža i umjetnoj inteligenciji. Njegovo upozorenje o “savršenome nadzoru” živimo kroz sustave digitalnog praćenja, prepoznavanja lica i društvenih bodova (social scoring). Njegov strah od gubitka ljudskosti pred naletom strojeva danas se reflektira u raspravama o transhumanizmu i tome što uopće znači biti čovjek u svijetu u kojem strojevi misle i stvaraju.

Jünger nas podsjeća da najveća opasnost moderne tehnologije nije u tome što bi strojevi mogli uništiti svijet, već u tome što bi mogli tiho i neprimjetno promijeniti ljudsku dušu, tjerajući nas da dobrovoljno zamijenimo svoju slobodu za komfor i sigurnost.

3.

Njegov koncept koji je najznačajniji uopće u okružju ničeanski shvaćene kritike metafizike nije ni shvaćanje tehnologije niti odmetništva u šumu, već koncept totalne mobilizacije. To se odnosi na ono što u svojim knjigama ꟷ osobito u pet svezaka Tehnosfere i u Doba oligarhije ꟷ određujem kao moć vladavine računanja-planiranja-konstrukcije onog neljudskoga koje pokreće sustav i matricu suvremenosti iz logike bezuvjetne volje za moć kao “beskonačnoga ubrzavanja”. Zbog toga je suvremenost realizacija metafizike u permanentnome ratu koji zahtijeva čovjeka-kao-radnika i čovjeka-kao-ratnika, a svijet kao talionicu prirode i ljudskih energija. Svi su pojmovi Jüngera estetski simbolizam s ničeanskim nadahnućem. Ali kako je to pokazao Martin Heidegger u 90. svesku Gesamtausgabe baveći se Jüngerom, on nije prevladao metafiziku i prešao “preko crte”, već je ostao unutar ove crte. (v. https://www.abebooks.com/Gesamtausgabe-Bd-90-Ernst-J%C3%BCnger-Martin/31966612869/bd )

Problem je s njegovim analizama prevladavanja metafizike, a i Heidegger je tu isto zatočen pokušajem bijega iz totalne mobilizacije Gestella u “šumske putove” i u Gelassenheit-ugođaj sjedinjenja bitka i vremena s biti tubitka (Dasein), što je ovaj “bijeg” nemoćna alternativa ostajanja unutar iste metafizičke sheme kojom vlada bitak kao volja za moć, a vrijeme kao vječno vraćanje jednakoga. Totalna mobilizacija (Die totale Mobilmachung) nije tek sociologijski opis ratne privrede ili uvođenja strojeva, već realizacija metafizike kao bezuvjetne volje za moć koja se očituje kroz beziznimno i beskonačno funkcionaliziranje svega postojećeg u svrhu “beskonačnoga ubrzavanja”.

Suvremenost kao permanentni rat i tehnosfera

Iz logike bezuvjetne volje za moć, rat prestaje biti izvanredni politički događaj i postaje permanentno ontologijsko stanje. (v.  https://www.rivistateoria.eu/index.php/teoria/article/view/228) Sustav i matrica suvremenosti zahtijevaju potpunu konverziju bitka u energiju. Unutar te “talionice”, pojmovi čovjeka gube svoju tradicionalnu supstanciju:  Čovjek-kao-radnik i čovjek-kao-ratnik nisu više staleške ili profesionalne kategorije, već tehničke funkcije, antropologijski resursi unutar planetarnoga pogona. Priroda i ljudske energije gube svoju samobitnost i postaju puka “zaliha” (Bestand), podvrgnuta diktatu kibernetičke konstrukcije i računanja. To je upravo ono što Tehnosfera dijagnosticira kao post-humanu matricu u kojoj upravljanje algoritmima i korporativno-tehnokratska vladavina (Doba oligarhije) više nemaju izvanjskoga neprijatelja ni izvanjske granice — sustav se hrani vlastitim ubrzanjem.

Heideggerovo bavljenje Jüngerom, osobito dokumentirano u 90. svesku Gesamtausgabe (Zu Ernst Jünger), ključno je za razumijevanje zašto Jüngerov estetski simbolizam ostaje zarobljen unutar metafizičke sheme. Heidegger prepoznaje da je Jünger u liku Radnika (Der Arbeiter) i u konceptu Totalne mobilizacije zapravo najdalje otišao u opisivanju suvremenoga svijeta kao čistog ostvarenja Nietzscheove volje za moć. Međutim, Jünger taj proces estetizira i afirmira. Umjesto da prevlada metafiziku i prijeđe “preko crte” (kako je sugerirao u svojem eseju Über die Linie), Jünger ostaje njezin krajnji izvršitelj. Njegov Radnik je subjekt koji pečati i oblikuje bitak kao mjerljivu i konstruiranu energiju; on je vrhunac zapadne metafizike subjektivnosti koja se dovršava u modernoj tehnologiji.

Pokušaj bijega iz totalne mobilizacije planetarnoga Gestella (Postava/Sustava) u “šumske putove” (Holzwege) ili u ugođaj opuštenosti (Gelassenheit) zapravo pati od iste sistemske pogreške. Dok se, naime, Jünger pokušava skloniti u “unutarnji egzil” ili mitsku autonomiju Odmetnika, Heidegger se povlači u nostalgiju mišljenja bitka, čekanje “novoga početka” i sjedinjenje bitka i vremena s biti tubitka (Dasein). Oba mislioca, svaki na svoj način, nude reaktivne, nemoćne alternative. Zašto? Zato što pokušavaju pobjeći iz mašinerije koristeći pojmovni aparat i ugođaje koji su i sami generirani unutar iste metafizičke sheme zapadne povijesti. Ako poviješću vlada bitak shvaćen kao volja za moć, a vrijeme se ciklički obnavlja kao vječno vraćanje jednakoga, tada je svaki “bijeg” (bilo u šumu, bilo u pastirsku brigu za bitak) zapravo već predviđen i neutraliziran unutar same matrice. Svaki pokušaj transcendiranja Gestella koji ne destruira/dekonstruira samu radikalnu ontologijsku pretpostavku računanja i konstrukcije ostaje tek estetski ili kontemplativni ukras na rubu tehnosfere.

4.

Svi pripadnici njemačke “konzervativne revolucije” 1920-1930-ih godina nisu podarili vjerodostojni odgovor na temeljno pitanje koje je postavio Heidegger u svojem krunskome predavanju/raspravi iz 1964. godine naslovljenim  “Kraj filozofije i zadaća mišljenja?” ꟷ  što uopće  s mišljenjem u doba kibernetičke “slike svijeta” koja se temelji na vladavini tehno-znanstvenoga obrata metafizike kad računanje (Rechnen) u potpunosti neutralizira i suspendira moć kazivanja (Dichten). (v. https://zarkopaic.net/blog-post/informacija-i-kazivanje/ I Spengler i Carl Schmit, i Ernst Jünger i Martin Heidegger su stoga najznačajniji mislioci biti tehničkoga ustrojstva zapadne civilizacije u moderno doba i nadilaze granice Frankfurtske kritičke teorije. Ali su u političkome smislu pali u bezdan totalitarnoga skretanja s “crte” prevladavanja metafizike. Formalno, egzistencijalistička desnica je u 20. stoljeću u Njemačkoj shvatila bit suvremenosti kao totalne mobilizacije tehnologije u tendenciji-latenciji, ali je politički i kulturalno pala pod jaram mitske organske priče o vječnoj Naciji-Rasi-Kulturi s nesagledivo negativnim konzekvencijama metapolitike koja je odgovorna za fašizam i nacizam, unatoč tome što su svi spomenuti bili zgroženi “biologizmom”. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/ )

Time se otvara kompleksan problem koji se može raščlaniti kroz ključne momente.

Kibernetički obrat: Trijumf računanja (Rechnen) nad kazivanjem (Dichten)

Kada Heidegger 1964. godine u tekstu “Kraj filozofije i zadaća mišljenja” postavlja pitanje o sudbini mišljenja, on proglašava dovršetak zapadne metafizike u obliku kibernetike. U kibernetičkoj “slici svijeta”, koja je operativni operon današnje tehnosfere, istina se transformira u puku informaciju, obradu podataka i povratnu spregu (feedback). Kibernetika je, u svojoj srži, vladavina čistog računanja-planiranja-konstrukcije. Ona u potpunosti neutralizira i suspendira Dichten (kazivanje, pjesništvo, ono neproračunljivo i događajno u jeziku). Jezik prestaje biti “kuća bitka” i postaje tehnički kod, komunikacijski kanal. (v. https://www.vitalsource.com/products/the-technoscientific-turn-of-philosophy-zarko-paic-v9783032210814?srsltid=AfmBOoqngj2DxMjYqmDG8881EdewQUDyvELchHEuh-j1KlzqbOpFclEJ )
Niti jedan pripadnik konzervativne revolucije nije uspio ponuditi misleći odgovor na ovaj obrat. Zašto? Zato što su svi pokušali spasiti ono neproračunljivo (bilo to Jüngerovo mitsko odmetništvo, Schmittov suverenitet, ili Spenglerova morfologija kultura) posežući za kategorijama koje je nadolazeća mašinerija kibernetike već u startu mogla formalizirati, kvantificirati i integrirati u svoj pogon.

Nadilaženje Frankfurtske škole i ponor totalitarizma

Dok su Horkheimer, Adorno ili Marcuse kritiku prosvjetiteljstva i instrumentalnoga uma izvodili unutar sociologijskih, ekonomskih i psihoanalitičkih koordinata (ostajući u horizontu emancipacije subjekta), konzervativno-revolucionarni krug je prepoznao da je tehnologija metafizička sudbina Zapada. Oni su vidjeli totalnu mobilizaciju u njezinoj tendenciji i latenciji prije nego što se ona materijalizirala u kasnom kapitalizmu i digitalnome dobu. Međutim, paradoks je zastrašujući: upravo zato što su shvatili da tehnička racionalnost ispražnjava svijet od smisla i desakralizira egzistenciju, oni su u političkome registru pali u bezdan mitske kompenzacije. Pokušaj da se praznina tehničkoga nihilizma ispuni velikim pripovijestima o vječnoj Naciji, Krvi i Tlu, organskoj Kulturi ili imperijalnom Rimskome pravu (Schmitt), otvorio je vrata metapolitike koja je legitimirala fašizam i nacizam.

Zamka mitskogq biologizma i nemoć “zgražanja”

Iako su Spengler, Schmitt, Jünger i Heidegger privatno i u svojim kasnijim tekstovima bili zgroženi plitkim, vulgarnim, “znanstvenim” biologizmom i rasizmom Trećega Reicha (jer su u tome vidjeli tek još jedan derivat modernoga pozitivizma i mehanicizma), oni su povijesno suodgovorni. Njihov teorijski aparat pružio je neizravno i ontologijsko dostojanstvo silama destrukcije. Njihov pad pod jaram mitske organske priče nije bio slučajna politička pogreška ili puki oportunizam, već konzekvencija nemoći njihove vlastite filozofije.

 Kada, naime, um proglasi nemogućnost racionalnoga utemeljenja politike (kao kod Schmittova decizionizma), prostor preuzima čisti mit i gola sila. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sto-je-to-postimperijalna-suverenost/ Kada se povijest misli kroz kategorije sudbine, rasta i propadanja organskih kultura (Spengler), tada se eliminira prostor za kritičku i moralnu odgovornost pojedinca.Kada se totalna mobilizacija estetizira, rat i talionica energija postaju uzvišeni spektakl ostvarenja volje za moć.Oni nisu uspjeli prijeći “preko crte” metafizike jer je njihov pokušaj skoka iz tehničkoga uma natrag u “izvorno” i “mitsko” zapravo bio komplementaran samoj tehnologiji. Totalitarna država 20. stoljeća bila je upravo to: monstruozni hibrid najsuvremenije tehničke organizacije (totalne mobilizacije) i najregresivnijeg mitsko-biološkoga narativa.

U tom smislu, egzistencijalna desnica je ispravno dijagnosticirala dolazak tehnosfere kao “beskonačnoga ubrzavanja” neljudskoga, ali je njezina politička alternativa bila nemoćna i destruktivna reaktivnost koja je završila u povijesnome zločinu. Ova moja radikalna dijagnoza postavlja ultimativni zadatak pred suvremeno mišljenje: ako je romantičarski, mitski i nacionalni bijeg od dolaska tehnosfere definitivno propao i pokazao se kao totalitarna stranputica, a kritika instrumentaloga uma Frankfurtske škole ostala nemoćna jer dijeli iste prosvjetiteljske premise — iz kojeg onda horizonta i s kojim pojmovnim aparatom danas uopće možemo misliti otpor ili alternativu matrici računanja koja nas u potpunosti integrira?

5.

Pogledajmo još nešto. To je Jüngerov roman Heliopolis. (v. https://mvinfo.hr/knjiga/17817/heliopolis ) Kako se on odnosi na ideje koje je iznio u Mramornim liticama? Ako su Na mramornim liticama (1939.) bile proročanska i poetična anticipacija destrukcije, roman Heliopolis (objavljen desetljeće kasnije, 1949. godine) predstavlja post-katastrofični obračun s realizacijom te destrukcije. Heliopolis je izravan nastavak Jüngerova pokušaja da kroz estetski simbolizam i spekulativnu fikciju odgovori na ontologijsku krizu Zapada. Međutim, dok je u Mramornim liticama tehno-nihilizam u liku Nadšumara tek nadirao iz šume i proždirao tradiciju, u Heliopolisu je kibernetička tehnosfera već u potpunosti pobijedila, stabilizirala se i postala totalni ambijent i matrica svijeta.  Odnos između ova dva romana, promatran kroz prizmu totalne mobilizacije i nemogućnosti prevladavanja metafizike unutar Gestella, očituje se kroz tri ključne strukturne promjene:

Od mitskoga barbarstva do kibernetičke tehnosfere

U Mramornim liticama, destrukcija je još uvijek imala obličje iskonskog, divljega plamena i krvi. Šuma je bila generator straha.
U Heliopolisu, grad-država podignut na Sredozemlju postaje tehnokratski mravinjak. Jünger ovdje vizionarski nadilazi puki mehanički stroj 1930-ih i naslućuje kibernetički obrat:  On uvodi pojam fonofora (Phonophor) – džepnoga uređaja koji služi za komunikaciju, financijske transakcije, identifikaciju i automatsko glasovanje (što je jeziva i točna deskripcija današnjeg pametnoga telefona unutar društva nadzora).  Uvodi Luminar – sveobuhvatni holografski arhiv cjelokupnog ljudskoga znanja i povijesti, kojim upravlja središnji ured za statistiku i nadzor.

Kritika metafizike ovdje prelazi u višu fazu: totalna mobilizacija više ne treba rovove i talionice Prvog svjetskoga rata. Ona u Heliopolisu operira kroz savršeno računanje, planiranje, algoritme i mrežu. To je ono što se u analizi Tehnosfere detektira kao moć računanja-konstrukcije koja suspendira kazivanje (Dichtung).

Sukob unutar same Oligarhije (Prokonzul protiv Landvogta)

U Mramornim liticama, podjela je bila crno-bijela i romantičarska: kultura (braća na liticama) naspram barbarstva (Nadšumar).
U Heliopolisu, ta iluzija nestaje. Sukob se sada odvija unutar same vladajuće tehno-strukture, što savršeno korespondira s analizom Doba oligarhije. Gradom upravljaju dvije frakcije istog Levijatana: Landvogt (Gubernator)ꟷ Predstavlja vulgarni, plebejski, totalitarni teror mase i biologizma. On progoni manjinsku kastu zvanu Parsi (aluzija na Židove i žrtve nacizma). On je nastavak Nadšumara, ali u birokratskome, policijskome odijelu. Prokonzulꟷ Predstavlja staru vojnu i intelektualnu aristokraciju, tehnokratsku elitu koja drži kontrolu nad vojskom i svemirskim programom. Glavni junak, zapovjednik Lucius de Geer, pripada Prokonzulovome stožeru. No, ključni obrat romana leži u Luciusovoj spoznaji da između te dvije opcije nema ontologijske razlike. Obje frakcije su tek funkcije iste bezuvjetne volje za moć. Borba između humanističke, prosvijećene tehnokracije (Prokonzula) i brutalnoga fašizma (Landvogta) prividna je borba; obje strane jednako melju ljudsku energiju u talionici povijesti, koristeći iste kibernetičke alate.

Mutacija “Odmetništva” i nemoć estetskoga egzodusa

Kako Lucius de Geer reagira na nemogućnost izbora unutar ove metafizičke mašinerije? On pokušava učiniti ono što su učinila braća u Mramornim liticama – pobjeći. Međutim, Heliopolis pokazuje radikalnu skepsu prema tom bijegu.Kada Lucius pokazuje svojoj djevojci Budur (pripadnici progonjenih Parsa) tehnološko čudo fonofor, ona odgovara rečenicom koja pogađa samu srž problema: “To je zli duh izumio stroj za uništavanje samoće”. U svijetu sveprisutnoga Gestella, “šuma” više ne postoji kao geografska vanjština. Tehnosfera je progutala prostor.

Lucius se privremeno sklanja u Ortnerov vrt (Meštar Ortner je izravna reinkarnacija botaničara s Mramornih litica). Tamo, u kontemplaciji bilja, traži mitski, pred-tehnički zaklon. Ali taj je vrt sada tek mikro-rezervat, estetski ukras koji Levijatan dopušta na svojoj margini.  Na koncu romana, Jünger ne nudi rješenje unutar povijesnoga svijeta. Lucius daje ostavku na svoju vojnu dužnost i napušta Heliopolis u svemirskome brodu, odlazeći prema mitskome, nepoznatome “Regentu” koji se nalazi izvan poznatoga kozmosa.

Zaključak u horizontu Heideggerove kritike

Heliopolis je paradigmatski dokaz zašto Jünger ostaje “unutar crte” metafizike. Luciusov bijeg na kraju romana – taj doslovni i metaforički kozmički egzodus – zapravo je nemoćna alternativa par excellence. Jünger u Heliopolisu točno dijagnosticira da se totalna mobilizacija ne može pobijediti političkom ili vojnom akcijom unutar sustava. No, njegovo rješenje ostaje radikalno individualističko, dendijevsko i estetsko.

Izlazak iz tehnosfere se ne događa kroz mišljenje koje bi dekonstruiralo njezinu kibernetičku bit, već kroz emigraciju subjekta (koji u Eumeswilu konačno evoluira u figuru Anarha). Jüngerov kozmički ili unutarnji bijeg pati od iste sistemske pogreške kao i Heideggerov povratak u Gelassenheit i ugođajnost: to je ostavljanje svijeta njegovoj vlastitoj tehničkoj sudbini (vječnom vraćanju jednakoga), dok se elita povlači u sferu metafizičkoga intenziteta.

Heliopolis stoga pokazuje da je Jünger nakon Drugog svjetskoga rata shvatio da je permanentni rat tehnosfere postao totalan, ali je njegov odgovor ostao zarobljen u estetskome simbolizmu ničeanskog nadahnuća, nemoćan pred nadolazećom vladavinom računanja koja briše svaku mogućnost istinskoga kazivanja (Dichten).

6.

Budimo na kraju posve jasni i bez ikakve pseudo-utopijske, još gore kvazi-humanističke opsesije s ljudskim mogućnostima nadvladavanja totalne mobilizacije tehnosfere. Ako je i sam Jünger vidio da je vladavina umnih mogućnosti strojeva nešto demonsko, fatalno i neizbježno u procesu kozmo-tehno-evolucije i da porobljava ne tek svijet, već i intimnu sferu „ljudske duše“, što uopće još preostaje? Nikakvo odmetništvo, nikakve revolucije jer sam je Heidegger dobro kazao jednom da „ni jedna revolucija nije dovoljno revolucionarna“, nikakve self-help patetične tlapnje industrije kulturnoga „oslobođenja“ od traume i depresije, nikakvi besmisleni Kulturkampfovi kao glupe borbe za već odavno izgubljeni identitet onoga što je preostalo od čovjeka? Pa, što onda, kakva nemoguća alternativa? Bijeg od pobune ili pobuna u bijegu od Ničega koje zahtijeva prvu i posljednju zadaću mišljenja nakon što je doba kibernetike dospjelo do krajnje granice svojeg „heliopolisa“ i učinilo čitavu povijest tzv. ljudske civilizacije uzaludnim naporom dosezanja posljednje svrhe koja leži u tehnološkoj singularnosti.

Sunce iznad mramornih litica možda više ne krije nikakav imaginarni polis i možda je upravo u njegovu polakome ugasnuću skrivena posljednja nada i objava nečega za što naše mišljenje nije nikada bilo dovoljno pripravno.