Žarko Paić

1.

Vineland je četvrti roman znamenitoga američkoga autora Thomasa Pynchona, objavljen 1990. godine nakon sedamnaest godina njegove izdavačke stanke. Radnja je smještena u izmišljeni okrug Vineland u sjevernoj Kaliforniji tijekom 1984. godine, a kroz česte retrospekcije bavi se nasljeđem šezdesetih godina i ondašnje slobodnjački usmjerene kontrakulture. Roman funkcionira kao oštra politička i društvena satira koja istražuje kako je taj mitski slobodarski duh šezdesetih godina 20. stoljeća pokleknuo pred državnom represijom i konzumerizmom Nixonove i Reaganove ere. Likovi u ovome romanu su Zoyd Wheeler,  ostarjeli hipi i samohrani otac koji svake godine izvodi javni čin “ludila” kako bi zadržao državnu invalidninu; potom Prairie Wheeler, Zoydova kći tinejdžerica koja kreće u potragu za svojom nestalom majkom Frenesi Gates, bivšom radikalnom filmašicom iz 1960-ih koja je postala doušnica i ljubavnica vladinoga agenta; naposljetku, Brock Vond, nemilosrdni savezni tužitelj i glavni negativac koji utjelovljuje moć državne kontrole u uništenju duha kontrakulture.

Pynchon romaneskno govori o tome kako su idealizam i „revolucija“ 1960-ih kompromitirani, izdani ili kupljeni od strane liberalnoga, ali sve više predatorskoga i autokratskoga kapitalizma. Reaganizam i kontrola prikaz su represivnog državnoga aparata, paranoje i uspona medijske kulture u Americi 1980-ih. Usto, roman je kritika medija kroz koncept “Tubala” (ovisnika o televiziji) koji stvarnost zamjenjuju ekranom. Usprkos ovim mračnim temama, roman nudi ipak neobičnu toplinu kroz motive ponovnog obiteljskoga okupljanja i preživljavanja zajednice kao nekovrsnu mesijansku sliku američkoga novoga komunitarizma. (v. https://voegelinview.com/the-myth-of-america-in-vineland-will-thomas-pynchons-political-pluralism-prevail/ )

Kritička recepcija romana Vineland nakon njegove pojave 1990. godine bila je izrazito podijeljena, ponajviše zbog golemih očekivanja nakon sedamnaest godina Pynchonove šutnje i njegovog prethodnog remek-djela Gravity’s Rainbow. (v. https://thomaspynchon.com/rocket-power-gravitys-rainbow-reviewed-by-richard-poirier-1973/) Mnogi su kritičari, uključujući velikoga pisca Salmana Rushdieja u recenziji za The New York Times, pohvalili knjigu kao Pynchonov najprohodniji i  ujedno najhumaniji roman. Naglasak je bio na hrabrosti u seciranju Reaganove Amerike, fašizacije društva i gubitka sloboda. Suglasan sam s onim tekstovima koji  tvrde da je Vineland specifičan spoj visoke književnosti, pop-kulture, paranoje i ironije. No, nije moguće zanemariti isto tako kako je ovaj roman u usporedbi s enciklopedijskom i refleksivnom dubinom romana Gravity’s Rainbow možda čak i „pad“ na razinu koja jamči stanovitu komercijalnost. U zapletu likova osjeća se povremena rascjepkanost, oslanjanje na preduge retrospekcije (flashbackove) i završetak bez katarze.

S vremenom je roman dobio daleko bolje vrednovano mjesto u Pynchonovom opusu. Danas se, naime, slavi kao navjestiteljsko djelo koje je točno predvidjelo uspon društva totalne kontrole, moć medijske manipulacije i pretvaranje političkoga otpora u potrošački proizvod. Zato se često promatra kao izravni tematski prethodnik njegovog kasnijeg romana Inherent Vice (2009.). Flmski redatelj Paul Thomas Anderson snimio je prema ovome romanu kao labavome predlošku svoj Oskarima ovjenčan film 2025. godine naslovljen Jedna bitka za drugom (One Battle After Another) s Leonardom di Capriom i Sean Pennom u glavnim ulogama.

2.

U romanu Vineland, Thomas Pynchon koristi motiv kontrole kako bi prikazao tranziciju Amerike iz slobodarskih 1960-ih u opresivne i kontrolirane 1980-e pod Reaganovom političkom administracijom. Ono što je 1990. godine djelovalo kao ekstremna paranoja i politička satira, u kontekstu današnje digitalne tehnologije prepoznaje se kao zapanjujuće točno, proročansko predviđanje modernognadzornoga kapitalizma s fašistoidnim konzekvencijama kao u Trumpovu MAGA-landu. Sveze između Pynchonove vizije i današnjeg digitalnoga doba očituju se kroz nekoliko ključnih koncepata:

Od Orwellovog “Velikoga brata” do dobrovoljnoga nadzora

U ovome romanu Pynchon se referira na Orwellovu 1984., ali uz bitnu razliku. Državni agent Hector razmišlja o trenutku kada će televizija prestati samo emitirati sliku i početi promatrati gledatelje (“From now on, I’m watching you“).  Pynchon je, dakle, nedvojebno predvidio da država neće morati nasilno ugraditi kamere u domove. Ljudi su, kroz pametne telefone, ugradbene kamere (poput pametnih ekrana i asistenata) i društvene mreže, sami uveli nadzorne uređaje u vlastitu privatnost. Gledanje ekrana postalo je dvosmjerna ulica u kojoj algoritmi neprekidno prate svaki naš klik, izraz lica i lokaciju.

“Tubal” (ovisnost o ekranu) i algoritamska kontrola

Likovi ovisni o televiziji u Vinelandu nazivaju se “Tubals” (od the Tube – katodna cijev). Oni gube vezu sa stvarnošću, a njihovo se pamćenje i ponašanje oblikuju isključivo kroz medijske reprize i konzumaciju sadržaja, što država koristi za pacifikaciju buntovnoga duha. Pynchonova kritika televizije izravna je preteča ovisnosti o algoritmima i beskonačnom skrolanju (doomscrolling) na platformama poput TikToka ili Instagrama. Kontrola se više ne provodi samo policijskom prisilom, već sustavnim plasiranjem personaliziranoga sadržaja koji otupljuje kritičko mišljenje i stvara kolektivnu apatiju.

Kompromitacija tehnologije otpora (Frenesi Gates i kamere)

Frenesi Gates i njezina radikalna skupina koriste filmske kamere kao oružje protiv državne represije (tzv. kontra-nadzor). Međutim, državni agent Brock Vond uspijeva preoteti te snimke i iskoristiti ih za identifikaciju, ucjenu i uništavanje revolucionara. Tehnologija koja je trebala osloboditi pojedinca postaje alat njegove propasti. Internet i pametni telefoni u svojim su počecima slavljeni kao alati apsolutne demokracije i aktivizma (poput prosvjeda koordiniranih društvenim mrežama). Danas su te iste platforme pretvorene u najmoćnije alate za masovni nadzor, prepoznavanje lica i geolociranje prosvjednika od strane autoritarnih režima i korporacija.

Prijelaz na digitalnu bazu podataka i gubitak privatnosti

Pynchon eksplicitno bilježi povijesni prijelaz s “analognih umjetnosti” na digitalnu tehnologiju i računalna sučelja. Državni aparat u njegovu romanu shvaća da centralizirane baze podataka omogućuju praćenje svakog građanina koji iskače iz ekonomskoga ili društvenoga sustava.  Doista, živimo u svijetu gdje su naši životi u potpunosti pretvoreni u podatke (datafication). Korporativni i državni sustavi kroz Big Data analitiku predviđaju naše ponašanje, kupovne navike i političke afilijacije, ostvarujući Pynchonovu viziju sveprisutne paranoje unutar informacijskoga društva. Kao u svim dobrim proznim uratcima, a posebno je to razvidno u filmovima i TV-serijama, „institucija“ negativca kao karakternoga nositelja sindroma zla (individualnoga ili kolektivnoga) zaslužuje posebnu pozornost.

Gotovo da nema dobroga romana i kinematičkoga događaja bez takvih monstruma, čudovišta, psiho-killera, složenih likova koji nisu nasilnici kao takvi, već to postaju unutar nekog društvenoga sustava i poretka bez obzira bilo to totalitarizam ili liberalno-demokratski autokratizam. Pynchon je stvorio u Vinelandu „svojeg“ negativca posebnoga kova. Naime, Brock Vond je ključni lik u romanu Vineland i jedan od najjezivijih negativaca u njegovu cjelokupnome opusu. Kao nemilosrdni savezni tužitelj i operativac unutar Ministarstva pravosuđa, on utjelovljuje hladnu, birokratsku moć države koja je sustavno uništila kontrakulturni pokret 1960-ih i uspostavila društvo kontrole u 1980-ima. Kroz njegov lik Pynchon dekonstruira načine na koje autoritarni sustavi manipuliraju ljudskom psihom i prodiru u najintimnije sfere pojedinca. (v. https://theconversation.com/computers-tracking-us-an-electronic-collar-gilles-deleuzes-1990-postscript-on-the-societies-of-control-was-eerily-prescient-254579 )

Dok su Pynchonovi raniji negativci (poput onih u Gravity’s Rainbow) često bili vezani uz vojni sektor, Brock Vond predstavlja postmoderniji, pravni i birokratski vođen post-fašizam. On koristi zakone, savezne proračune, tajne odgojne logore (poput kampa PREP) i informatičke baze podataka kako bi ugušio neistomišljenike. On je arhitekt prijelaza s grube ulične prisile na sofisticirani, sistemski nadzor. Vond pritom ne pobjeđuje svoje neprijatelje samo oružjem, već manipulacijom njihovih skrivenih želja i neuroza. Njegov odnos s Frenesi Gates predstavlja okosnicu romana. Naime, on prepoznaje njezinu podsvjesnu privlačnost prema autoritetu i uniformama (naslijeđenu od njezine holivudske obitelji s crne liste). Zato i koristi seksualnost kao prostor političke subverzije. Kroz aferu s Frenesi, Vond je ne pretvara samo u doušnicu, već joj potpuno oduzima političku osobnost i njezin kontrakulturalni idealizam, dokazujući Pynchonovu tezu da država može kolonizirati čak i ljudsku želju.

Voditelj je projekta PREP (Political Re-Education Program), tajnoga vladina kampa namijenjenoga uhićenim studentskim radikalima. Umjesto fizičkoga mučenja, kamp koristi psihološke tehnike kako bi prosvjednike uvjerio da je njihov otpor bio tek dječji hir ili nesvjesna želja za roditeljskom kaznom. Vond uspješno pretvara revolucionare u konformiste, integrirajući ih u kapitalistički sustav 1980-ih. Zanimljivo je da sebe doživljava kao transcedentalnu figuru iznad zakona, neku vrstu postmodernoga boga kontrole koji može upravljati ljudskim sudbinama s visine (što simbolizira njegovo neprekidno letenje u helikopteru iznad okruga Vineland). Međutim, njegov kraj nosi duboku ironiju.

Kada Reaganova administracija odluči smanjiti proračun za njegove specifične antikomunističke programe, Vond biva politički odbačen od istog onog birokratskoga aparata kojeg je stvorio. Njegov konačni pad u romanu poprima obrise mita i indijanskoga folklora Jurok plemena, sugerirajući da usprkos tehnologiji nadzora, iskonska priroda i zemlja na kraju gutaju one koji je pokušavaju apsolutno kontrolirati.

3.

Američki suvremeni pisci ključni su svjedoci duha vremena i doista je za razumijevanje onoga što određujem pojmom vladavine tehnosfere slučaj Thomasa Pynchona (Vineland) i Don DeLilla (White Noise), dvojice vodećih autora američke postmodernističke književnosti koji su, objavivši svoje romane u razmaku od samo nekoliko godina (1985. i 1990.), odlučna njihova dijagnoza kasnoga kapitalizma i Reaganove Amerike. Iako se razlikuju s obzirom na književne stilove, njihove kritičke studije društva kontrole, medija i gubitka ljudske autonomije duboko korespondiraju s najznačajnijim teorijskim razmatranjima o suvremenome kapitalizmu i njegovim anomijama kao što su to ponajprije ona Gillesa Deleuzea. (v. https://voidnetwork.gr/2014/05/26/capitalism-a-very-special-delirium-by-gilles-deleuze-and-felix-guattari/ )

Mediji kao instrument kontrole i anestezije

Oba autora vide medije ne kao izvor informacija, već kao alat koji oblikuje i kontrolira ljudsku svijest.

Pynchonov “Tubal” ꟷ U Vinelandu, likovi su ovisni o televiziji (the Tube), koja briše njihovo povijesno pamćenje i pretvara stvarni politički otpor u bezopasne medijske reprize.

DeLillov “Bijeli šum” ꟷ Kod DeLilla, televizija i radio emitiraju neprekidni tok reklama, katastrofa i trivijalnosti (bijeli šum). Taj šum prožima svakodnevni život obitelji Gladney do te mjere da oni stvarnost doživljavaju samo ako je potvrđena na ekranu (npr. prosvjednici koji su razočarani jer mediji ne izvještavaju o njihovoj evakuaciji).

Tehnološki nadzor i pretvaranje čovjeka u podatak

U oba romana, ljudski identitet prestaje biti fizički ili duhovan i postaje digitalni konstrukt unutar računalnih mreža. U Vinelandu, državni aparat na čelu s Brockom Vondom koristi računalne sustave kako bi pratio, identificirao i ucijenio bivše radikale, pretvarajući njihove živote u dosjee.

DeLillov “MRE” (Medical Records/Data) ꟷ U White Noiseu, glavni lik Jack Gladney biva izložen toksičnome oblaku, nakon čega ga računalni terminal uokviruje kroz podatke o njegovoj vjerojatnoj smrti. Jack zaključuje da je njegov stvarni život postao nebitan – bitan je samo njegov “profil” u bazi podataka. Nadzor se ovdje provodi kroz medicinsku i korporativnu birokraciju. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/rizik/)

Paranoja kao jedini logičan odgovor na sustav

Likovi u oba romana pate od specifičnoga oblika postmoderne paranoje, no ta paranoja nije psihička bolest, već točna intuicija o tome kako sustav funkcionira.

Politička paranoja (Pynchon) ꟷ Likovi u Vinelandu stalno gledaju u nebo tražeći vladine helikoptere. Oni znaju da država aktivno radi na infiltraciji u njihove živote i uništenju njihove zajednice.

Egzistencijalna i potrošačka paranoja (DeLillo) ꟷ U White Noiseu, paranoja je suptilnija i ugrađena u svakodnevicu – strah od kemikalija u hrani, zračenja iz mikrovalnih pećnica, nevidljivih toksina i, ultimativno, strah od smrti koji likovi pokušavaju izliječiti bjesomučnim šopingom u supermarketima.

Gubitak privatnosti u korist simulakruma

I Pynchon i DeLillo opisuju društvo u kojem je privatnost nestala jer su granice između javnoga i privatnoga prostora potpuno izbrisane tehnologijom. Kod Pynchona, državni agenti i kamere prodiru u spavaće sobe i revolucionarne komune. Kod DeLilla, tehnologija i konzumerizam prodiru u samu srž obitelji – obiteljski razgovori prekidaju se citiranjem marketinških slogana, a djeca posjeduju više informacija o svijetu iz medija nego njihovi roditelji koji su sveučilišni profesori.

Dok Pynchon nadzor vidi primarno kao političko oružje države (fašizacija, policijska kontrola, COINTELPRO) protiv kojeg se likovi pokušavaju boriti kroz zajednicu i ostanak “izvan mreže”, DeLillo nadzor vidi kao korporativno-potrošački ambijent. Kod DeLilla, sustav ne mora slati helikoptere; ljudi sami i dobrovoljno uranjaju u tehnološki šum supermarketa i medija kako bi pobjegli od vlastite smrtnosti.

4.

Američki suvremeni pisci ključni su svjedoci duha vremena i doista je za razumijevanje onoga što određujem pojmom vladavine tehnosfere slučaj Thomasa Pynchona (Vineland) i Don DeLilla (White Noise), dvojice vodećih autora američke postmodernističke književnosti koji su, objavivši svoje romane u razmaku od samo nekoliko godina (1985. i 1990.), odlučna njihova dijagnoza kasnoga kapitalizma i Reaganove Amerike. Iako se razlikuju s obzirom na književne stilove, njihove kritičke studije društva kontrole, medija i gubitka ljudske autonomije duboko korespondiraju s najznačajnijim teorijskim razmatranjima o suvremenome kapitalizmu i njegovim anomijama kao što su to ponajprije ona Gillesa Deleuzea. (v. https://voidnetwork.gr/2014/05/26/capitalism-a-very-special-delirium-by-gilles-deleuze-and-felix-guattari/ )

Mediji kao instrument kontrole i anestezije

Oba autora vide medije ne kao izvor informacija, već kao alat koji oblikuje i kontrolira ljudsku svijest.

Pynchonov “Tubal” ꟷ U Vinelandu, likovi su ovisni o televiziji (the Tube), koja briše njihovo povijesno pamćenje i pretvara stvarni politički otpor u bezopasne medijske reprize.

DeLillov “Bijeli šum” ꟷ Kod DeLilla, televizija i radio emitiraju neprekidni tok reklama, katastrofa i trivijalnosti (bijeli šum). Taj šum prožima svakodnevni život obitelji Gladney do te mjere da oni stvarnost doživljavaju samo ako je potvrđena na ekranu (npr. prosvjednici koji su razočarani jer mediji ne izvještavaju o njihovoj evakuaciji).

Tehnološki nadzor i pretvaranje čovjeka u podatak

U oba romana, ljudski identitet prestaje biti fizički ili duhovan i postaje digitalni konstrukt unutar računalnih mreža. U Vinelandu, državni aparat na čelu s Brockom Vondom koristi računalne sustave kako bi pratio, identificirao i ucijenio bivše radikale, pretvarajući njihove živote u dosjee.

DeLillov “MRE” (Medical Records/Data) ꟷ U White Noiseu, glavni lik Jack Gladney biva izložen toksičnome oblaku, nakon čega ga računalni terminal uokviruje kroz podatke o njegovoj vjerojatnoj smrti. Jack zaključuje da je njegov stvarni život postao nebitan – bitan je samo njegov “profil” u bazi podataka. Nadzor se ovdje provodi kroz medicinsku i korporativnu birokraciju. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/rizik/)

Paranoja kao jedini logičan odgovor na sustav

Likovi u oba romana pate od specifičnoga oblika postmoderne paranoje, no ta paranoja nije psihička bolest, već točna intuicija o tome kako sustav funkcionira.

Politička paranoja (Pynchon) ꟷ Likovi u Vinelandu stalno gledaju u nebo tražeći vladine helikoptere. Oni znaju da država aktivno radi na infiltraciji u njihove živote i uništenju njihove zajednice.

Egzistencijalna i potrošačka paranoja (DeLillo) ꟷ U White Noiseu, paranoja je suptilnija i ugrađena u svakodnevicu – strah od kemikalija u hrani, zračenja iz mikrovalnih pećnica, nevidljivih toksina i, ultimativno, strah od smrti koji likovi pokušavaju izliječiti bjesomučnim šopingom u supermarketima.

Gubitak privatnosti u korist simulakruma

I Pynchon i DeLillo opisuju društvo u kojem je privatnost nestala jer su granice između javnoga i privatnoga prostora potpuno izbrisane tehnologijom. Kod Pynchona, državni agenti i kamere prodiru u spavaće sobe i revolucionarne komune. Kod DeLilla, tehnologija i konzumerizam prodiru u samu srž obitelji – obiteljski razgovori prekidaju se citiranjem marketinških slogana, a djeca posjeduju više informacija o svijetu iz medija nego njihovi roditelji koji su sveučilišni profesori.

Dok Pynchon nadzor vidi primarno kao političko oružje države (fašizacija, policijska kontrola, COINTELPRO) protiv kojeg se likovi pokušavaju boriti kroz zajednicu i ostanak “izvan mreže”, DeLillo nadzor vidi kao korporativno-potrošački ambijent. Kod DeLilla, sustav ne mora slati helikoptere; ljudi sami i dobrovoljno uranjaju u tehnološki šum supermarketa i medija kako bi pobjegli od vlastite smrtnosti.

5.

Jednom drugom prigodom ustvrdio sam da je Pynchon u stvari nastavak Kafke drugim posthumanim sredstvima. U Vinelandu riječ je o nastanku nove neljudske mašinerije koja više ne funkcionira kao skriveni “transcendentalni logor” iza kojeg je “Veliki Drugi” (Bog, Država, Društvo), već je riječ o logici interaktivnoga “dobrovoljnoga ropstva” Mreži. Ona postaje tehnosfera kao “Veliki Treći” (Trans/Meta/Korporacija) u kojoj je sve transparentno. I zato je jezovitost i čudovišnost ovog kibernetički stvorenoga poretka naprosto onkraj svega ljudskoga, suviše ljudskoga.

Kod Kafke, aparat moći je još uvijek „onostran“, vertikalan i skriven. Moć je locirana u nedostižnim visinama (Dvorac) ili u mračnim, labirintskim tavanima (Proces). Postoji pretpostavka o “Velikome Drugome” – Zakonu koji je neuhvatljiv, ali strukturira stvarnost kroz krivnju. Pojedinac pati jer ne može stupiti u interakciju s tim skrivenim centrom.

Pynchon radikalno ukida tu vertikalu. U Vinelandu moć više nije “iza” ili “iznad”; ona postaje horizontalna, imanentna i sveprisutna. Ona se seli u kablove, baze podataka, televizijski signal i opticaj kapitala. Sjetimo se da Brock Vond u Vinelandu na kraju biva odbačen od samoga sustava jer sustavu više nisu potrebni karizmatični, autoritarni pojedinci. Moć postaje autonomna mašinerija bez subjekta – tehnosfera. Više ne postoji suveren (Kralj, Bog, Država) koji zabranjuje i kažnjava. Nastupa kibernetički poredak trans/meta-korporacija u kojem nema vanjskog prostora. Mreža ne traži od aktora, ne aktera, poslušnost pod prijetnjom giljotine; ona dehumanizirano integrira. Tehnosfera u Vinelandu (kroz koncept ovisnosti o ekranu i digitalnim bazama) usisava svu ljudsku želju, preoblikuje je i vraća je natrag pojedincu kao potrošačku robu.

Ovo je ključni moment u kojem Pynchon nadilazi Kafku i ulazi u sferu posthumanoga. Kod Kafke, K. se očajnički bori protiv sustava ili pokušava ući u njega pod vlastitim uvjetima. Kod Pynchona, otpor je unaprijed simuliran i predviđen unutar sistemskogaa koda. U Vinelandu, likovi poput Frenesi Gates ili “Tubalsa” (ovisnika o televiziji) aktivno participiraju u vlastitome porobljavanju. To je interaktivni kavez. Jezovitost ne proizlazi iz toga što nas netko prisiljava da gledamo u ekran ili predajemo podatke, već iz toga što to činimo dobrovoljno, s užitkom i žudnjom. Sustav je hakirao ljudski afektivni aparat. Čovjek sam postaje terminal, organski produžetak te neljudske mašinerije.

Kafkin užas je još uvijek duboko humanistički – to je užas pojedinca koji zadržava svoju ljudsku supstanciju (iako biva pretvoren u kukca ili pseto) dok se bori protiv apsurdnoga stroja. Pynchonov užas u Vinelandu (i kasnije u Bleeding Edge) prelazi u posthumani nihilizam. Poredak koji nastaje u potpunosti je transparentan, lišen tajne, a samim time i lišen mogućnosti za kafkijansku tragediju. Sve je svedeno na informaciju, algoritam i protok podataka. Kada sve postane transparentno i mjerljivo unutar Mreže, ljudska autonomija, privatnost i nesvjesno nestaju. Ono što ostaje je hladna, matematička inteligencija tehnosfere koja funkcionira po zakonima kibernetike, potpuno ravnodušna prema pojmovima pravde, morala ili slobode. Pynchon je, stoga, doista Kafka digitalnog doba: onaj koji je opisao kako je Dvorac prestao biti građevina od kamena i postao operativni sustav u kojem svi živimo.

6.

Thanatoidsi kao zombiji iz romana Vineland su rezultat videocentrizma (v. The Technoscientific Turn of Philosophy – The Age of Cybernetics, https://www.lafeltrinelli.it/technoscientific-turn-of-philosophy-ebook-inglese-zarko-paic/e/9783032210814?srsltid=AfmBOord1dY0XbDHOBLnbgsLwVgccrzgn0h1yLET1XaTfPR34_sNofYd ). No, ovaj videocentrizam nije trijumf novoga “subjekta”, već novoga “objekta” koji misli ne više iz logike jezika, već iz semiotike slike kao vizualizacije događaja. Pynchonovi Thanatoidsi – ta bića koja su “zaleđena” u stanju između života i smrti, fiksirana ispred televizijskih ekrana – nisu tek obični pop-kulturni zombiji. Oni su, u izravni produkt i savršeni građani kibernetičkog poretka u kojem slika proždire bitak.

U tradicionalnoj metafizici (i kod ranijeg Kafke), moć i otpor artikuliraju se kroz jezik (zakon, suđenje, tekst, ideologijski traktat). U svojim analizama tehnosfere detektiram ključni prijelaz: suvremeni tehnofilozofski obrat ukida primat logocentrizma i uspostavlja videocentrizam. (v. https://medium.com/@ayolov/the-shaped-self-images-without-history-38c2ec8ff9e0 i https://medium.com/@ayolov/peter-ayolovs-the-shapes-of-the-self-identity-and-recognition-in-visual-space-book-review-1052fcad9c05) U romanu Thanatoidsi ne komuniciraju jezikom u smislu dijaloga ili kritičke misli. Njihov “jezik” je semiotika slike – neprekidni niz vizualnih podražaja s ekrana. Slika više ne predstavlja stvarnost (ona nije reprezentacija); ona vizualizira događaj prije nego što se on uopće dogodi. Događaj postoji samo ako je slikovno kodiran. Za Thanatoidse, povijest i sjećanje nisu tekstualni zapisi, već vizualni arhiv medijskih repriza. Ako prosvjed ili trauma nisu vizualizirani, oni ontologijski ne postoje. Tvrdnja da videocentrizam nije trijumf novog subjekta, već novog objekta koji misli izvan logike jezika, ključna je za razumijevanje Pynchonovoga posthumanizma.

Klasični politički subjekt (građanin, revolucionar mitskih šezdesetih) definiran je svojom unutrašnjom sviješću i djelovanjem. Videocentrizam kibernetičkoga doba, međutim, ukida tu unutrašnjost. Thanatoidsi su “isprani” od subjekta – oni postaju objekti unutar tehno-medijske mreže. Kada medijski sustav (ekran, algoritam, slika) počne misliti umjesto čovjeka, misao se seli iz ljudskoga mozga u sam tehnološki objekt. Slika više nije pasivni predmet kojeg čovjek promatra; ona postaje aktivni, autonomni sklop (kibernetički aparat) koji strukturira ljudsku žudnju i percepciju. Čovjek (Thanatoid) biva misleći objektiviziran – on je tek terminal koji provodi struju i impulse te semiotičke mašinerije.

U svojoj knjizi The Return of Totalitarianism redefiniram totalitarizam: to više nije povratak fašizma 20. stoljeća s marševima i fizičkim terorom, već totalna transparentnost kibernetičkoga koda. (v. https://books.apple.com/us/book/the-return-of-totalitarianism/id6445003485 ) Pynchonov “kibernetički stvoreni poredak” u Vinelandu jeziv je upravo zato što je lišen tajne. Sve je izloženo pogledu ekrana i sve je prevedeno u bazu podataka. Thanatoidsi su otuda zombiji jer su ontologijski ispražnjeni. Njihovo dobrovoljno ropstvo Mreži proizlazi iz činjenice da unutar semiotike slike nema mjesta za nesvjesno, za skriveno, za ono “suviše ljudsko”. Kada se ukine dubina jezika (koji uvijek ostavlja prostor za dvosmislenost, metaforu i otpor) i uvede ravna površina vizualiziranoga ekrana, čovjek gubi sposobnost da bude subjekt. On postaje savršeno prilagođeni element tehno-kapitalističkoga ekosustava.

7.

Thanatoidsi iz Pynchonova romana Vineland proročanska su vizija današnjega čovjeka uronjenoga u digitalnu slikovnost (pametni ekrani, virtualne simulacije, algoritamski generirani vizualni narativi). To je doista stanje onkraj svega ljudskoga: poredak u kojem tehnosfera kao “Veliki Treći” ne vlada nad nama, već vlada kroz nas, transformirajući nas iz bića jezika (subjekata) u bića slike (objekte).

          Jedna bitka za drugom stoga označava permanentni rat za onaj svijet koji postaje slika bez svijeta u svojoj fascinantnoj praznini.