Ničeanski nadahnuti pisac i esejist Ernst Jünger skovao je jedan od najprimjerenijih pojmova za odnos rata, rada, moderne tehnologije i vladavine nadčovjeka u doba planetarnoga nihilizma. Ta neoboriva sintagma koju koristim u mnogim prigodama u tekstovima o političkome i politici, globalizaciji i ustrojstvu života u doba tehnosfere glasi – totalna mobilizacija. Totalnost je posvemašnja cjelovitost cjeline koju određuje ono što Hegel naziva apsolutom, ali ne kao svjetski duh u liku umjetnosti, religije i filozofije, već u sintezi apsolutne znanosti i apsolutne politike. Ono što ovaj hegelovski sklop povezuje nije Bog, već tehnologija. Iako je pojam totalne mobilizacije i totalnoga rata bio u optjecaju u Njemačkoj od 1930ih do kraja 1945. godine i poraza nacizma u 2. svjetskome ratu, nema nikakve dvojbe da se ovdje uopće ne radi ni o kakvome izumu hitlerizma za nacionalne svrhe naoružavanja Nijemaca i organizacije društva prema modelu ratne privrede. Uostalom, Jünger je u spisu Radnik (Der Arbeiter) iz 1932. godine već najavio ono što će 1938. godine Heidegger u Osmišljavanju (Besinnung) tako jasno i filozofijski precizno odrediti kroz pet temeljnih značajki globalno-planetarne epohe.
(Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M. (1997), str. 18)
Što je, dakle, totalna mobilizacija drugo negoli sinteza dinamičko-imperijalno-racionalno-planetarnoga koja istodobno određuje suvremenost kao logiku vladavine tehnosfere i kao model ekonomsko-političko-kulturalnoga upravljanja svijetom. Nacizam je u svojoj čudovišnoj biti sklapao u jedno totalni rat s idejom uspostave rasno-nacionalno-totalitarnoga sustava moći i eugeniku kao model tehno-uzgoja ‘nadčovjeka’. Nemojmo ovo pripisivati transhumanizmu, iako je lako povući neke usporedbe kao što to vrijedi i za prelazak forme rada i radnika iz ljudske i tvorničke obuzetosti proizvodnjom objekata u formu laboratorija posthumanoga stanja kojim upravlja umjetna inteligencija. Komunizam je, s druge strane, u sovjetsko-kineskoj verziji zagovarao izgradnju novog čovjeka prema modelu radnika-kao-totalnoga mobilizatora života onkraj granica prirode i čovjeka u njoj. Ono što, međutim, izaziva posebnu pozornost ‘danas’ kad je riječ o totalnoj mobilizaciji ne odnosi se više na zastarjeli diskurs „rada“ i „radnika“ u okviru tvorničke strukture industrijskoga kapitalizma.
Umjesto toga, na djelu je posve druga i drukčija mobilizacija totalne autopoietičke logike tehnosfere koja čovjeku i njegovim planovima podaruje moć kalkulativne konstrukcije onoga što sada postaje kontingentan događaj nove eugenike izvan bilo koje ideologijske mračne redukcije. Doduše, ljudi se i nadalje mobiliziraju da bi sudjelovali u ratnim operacijama svoje nacije-države u okrilju pripadnoj im imperijalnoj tvorevini i njezinim geopolitičkim krajnjim ciljevima. Naizgled, kao da je sve ostalo isto od Jüngerovih i Heideggerovih vremena u ozbiljenju posljednje svrhe totalne mobilizacije. Ipak, nešto je posve različito, drukčije i autonomno u 21. stoljeću unatoč činjenica u stvarnosti da su imperiji i države i nadalje tzv. subjekti totalnoga rata za teritorij i neutraliziranje Drugoga njegovim odstranjenjem iz povijesti ili, pak, suspendiranjem njegove geopolitičke uloge u kartografiji moći.
Tko je, dakle, subjekt ove totalne mobilizacije o kojoj je govorio ničeanac Jünger u svojim esejima? Heideggerov je odgovor da je to postav (Gestell) kao bit moderne tehnike. Možda je to moglo vrijediti sve do kibernetike i njezine realizacije u tehnosferi. Nakon toga više ne vrijedi. Pojam je ostao nepromijenjen, ali ne tako da bi mu sadržaj ostao isti. Sada je naglasak premješten na moć koja proizlazi iz biti neljudskoga kao tehnološke singularnosti koja svih onih pet značajki globalno-planetarnoga nihilizma dovodi do posljednjeg zida realizirane metafizike. Totalna mobilizacija tehnike u društvima totalne kontrole na svjetsko-povijesnoj razini ne postavlja bit moderne. Ona je uspostavljena kao stroj računajuće-plansko-konstruktivnoga mišljenja i nema pred sobom više ništa ljudsko niti neljudsko, već samo ono što je rezultat totalne mobilizacije ovog novoga mišljenja koje ništi sve pred sobom i u tom ništenju pronalazi svoj Lustprinzip.
Iza njega ne stoji više ništa jer je sam po sebi postao totalni nihilizam mobilizacije „trećega poretka kibernetike“. Kako izaći iz ove misaone zatočenosti u nečemu što nema svoj početak ni kraj, uzrok i svrhu, oblik i formu, ideju i zbilju, već je sve-u-ničemu i ništa-u-svemu osim puštanjem da se sama matrica ovog mišljenja rastali u ničemu i tako rastaljena na horizontu događaja otvori put u nepoznato kao najveći rizik svake nadolazeće egzistencijalne Odiseje. Baš tako i možda nikako drukčije.
Povijest SF-žanra na filmu ujedno je neizravno i povijest horora. Razlog leži u tome što je mašinerija nadomjestila svojom tehničkom čudovišnošću ono sublimno iz transcendencije božanskoga i prirode, pa smo u ranim njemačkim ekspresionističkim filmovima Fritza Langa i drugih redatelja suočeni s pitanjem koliko užasa može podnijeti perceptivno iskustvo našeg oka. No, rani SF-filmovi […]
December 03, 2024
Slušam kako uznevjereni hiperdomoljubni malograđani koji su uvijek na braniku pronevjerene časti i istinskog društvenoga licemjerja komentiraju hrvatsku politiku uz obligatnu dozu zgražanja nad „padom duhovne razine“. Eto, čak nam ni lokalni masoni izgledaju jadno i nakaradno po svojim intelektualnim diskapacitetima, pa i po junačkome izgledu nedostojnome naroda ratnika, duhovnika i nogometaša, ako ih se […]
December 02, 2024