Copyright ©2026 Žarko Paić

Što je to postimperijalna suverenost?

Uz Nomos zemlje – Carl Schmitt i kritičko čitanje Hanne Arendt

January 27, 2026
Što je to postimperijalna suverenost?
Carl Schmitt

Sažetak

Autor u članku analizira Schmittov spis Nomos zemlje postavljajući pitanje na koji se način nakon epohe nacije-države i kraha europskoga imperijalizma, što je bila i ishodišna postavka Hanne Arendt u njezinim Izvorima totalitarizma, uspostavljaju uvjeti mogućnosti političkoga djelovanja, budući da to djelovanje više nema za svoj egzistencijalni prostor ideju ukorijenjenosti u naciju kao državu s mehanizmima zaštite suverenosti s pomoću zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu. Moć nije pritom tek državno-društvena logika upravljanja fiksnim prostorom i ograničenim teritorijem nacije-države, kako je to bilo uobičajeno od 18. stoljeća u Europi do kraja I. svjetskoga rata. Sam je Schmitt u drugome razdoblju njegova filozofijsko-pravnoga mišljenja, formalno i sadržajno nakon kraja II. svjetskoga rata, političko i politiku sagledao kao univerzalnu geopolitiku “velikoga prostora” (Großraum). Egzistencijalno-decizionistički obrat pokazuje se odlučujućim razlogom zbog čega se Schmittov pojam političkoga ne može proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma. Odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta na taj način postaje pitanje poretka i uprostorenja u osvajanju i prisvajanju zemlje u stalnim ratovima i sukobima s Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. Kritika ove pozicije u marginalijama Hanne Arendt uz Schmittovu knjigu Nomos zemlje otvara mogućnost rasprave o granicama neoimperijalizma i nove pravno-političke konstitucije svijeta nakon II. svjetskoga rata. Autor smatra da je rezultat ove aporetične i paradoksalne situacije u 21. stoljeću upravo u tzv. postimperijalnoj suverenosti kao nastavku Schmittove postavke o izvanrednom stanju na globalno-planetarnoj razini. Političko otuda prethodi politici kao što novi nomos zemlje zahtijeva obrat u razumijevanju odnosa slobode i moći.

Ključne riječi: postimperijalna suverenost, Schmitt, Arendt, Nomos zemlje, politička teologija, neoimperijalizam

Uvod

Spis Carla Schmitta Nomos zemlje predstavlja jedan od najznačajnijih i ujedno najspornijih pristupa političkoga mišljenja u 20. stoljeću kraju epohe nacije-države. Nakon kraha europskoga imperijalizma, o čemu je govorila i Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma, pojavljuje se otvoreno područje za nove mogućnosti političkoga djelovanja s onu stranu tradicionalnih pojmova i kategorija kao što su to nacionalnost, država, suverenost u kontekstu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu. Schmitt je nakon kraja II. svjetskoga rata dospio do postavke o kraju ere državnosti, a to znači da je pojmove političkoga i politike pokušao sagledati u horizontu univerzalne geopolitike “velikoga prostora” (Großraum). Egzistencijalno-decizionistički obrat pokazuje se odlučujućim razlogom zbog čega se Schmittov pojam političkoga ne može proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma.

Odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta na taj način postaje pitanje poretka i uprostorenja u osvajanju i prisvajanju zemlje u stalnim ratovima i sukobima s Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. Kritika ove pozicije u marginalijama Hanne Arendt uz Schmittovu knjigu Nomos zemlje otvara mogućnost rasprave o granicama neoimperijalizma i nove pravno-političke konstitucije svijeta nakon II. svjetskoga rata. U ovom članku će se nastojati pokazati da je rezultat ove aporetične i paradoksalne situacije u 21. stoljeću upravo u postimperijalnoj suverenosti kao nastavku Schmittove postavke o izvanrednom stanju na globalno-planetarnoj razini. Političko otuda prethodi politici kao što novi nomos zemlje zahtijeva obrat u razumijevanju odnosa slobode i moći. Političko i politika ne mogu se nikad svesti na zajednički nazivnik, šmitovski rečeno, logike neutraliziranja i depolitiziranja.

Sjetimo se da je u znamenitome govoru iz Barcelone 1927. godine naslovljenom “Doba neutraliziranja i depolitiziranja” Carl Schmitt svjetsku povijest kao povijest sekulariziranja odredio upravo kroz tri silazne putanje skidanja Boga s prijestolja filozofije i teologije. To su, za njega, prijelazi od “teologijskoga do metafizičkoga, i otuda do humanitarno-moralnoga i naposljetku ekonomijskoga” (Schmitt, 1932, str. 67; Vesting, 1992). Već je odatle izvjesno da smo suočeni s razumijevanjem onoga što pripada kritici filozofije povijesti kao filozofije politike, prava i države, kad je riječ o pokušaju da se misli ono što je različitim strategijama redukcije postalo samorazumljivo bez dubljeg odnosa s izvornom tradicijom mišljenja političkoga i politike. Schmitt je u govoru u Barceloni, a isto tako i u svojoj Političkoj teologiji dospio do naizgled sveopće primjenjivoga rješenja u dijagnozi suvremenoga doba. Iskazivao ga je sinonimno kao doba sekularizacije, neutraliziranja, depolitiziranja, tehničkoga ekonomiziranja. Najznačajnija njegova definicija ovoga procesa univerzalnog prevođenja svetoga u svjetovno sa svim popratnim posljedicama već je postala krilaticom političkoga mišljenja uopće.

„Svi pregnantni pojmovi moderne teorije države sekularizirani su teološki pojmovi. Ne samo po svom povijesnom razvoju, jer su iz teologije preneseni na nauk o državi, tako što je, primjerice, svemoćni Bog postao omnipotentnim zakonodavcem, nego i u svojoj sistematičkoj strukturi, čija je spoznaja nužna za sociološko razmatranje tih pojmova. Iznimno stanje za pravnu znanost ima značenje analogno čudu u teologiji. Tek sa sviješću o takvom analognom položaju može se prepoznati razvojni put kojim su državnofilozofske ideje krenule tijekom posljednjih stoljeća. Jer, ideja moderne pravne države etablira se s deizmom, s jednom teologijom i metafizikom, koja čudo izopćava iz svijeta, a u pojmu čuda sadržano probijanje prirodnih zakona, koje neposrednim upletanjem uspostavlja iznimku, odbacuje jednako kao i neposredno upletanje suverena u važeći pravni poredak.“ (Schmitt, 2019a, str. 41).

Što nam to sve govori u 21. stoljeću ako ne da je shvaćanje političkoga i politike ono koje prethodi svakome mogućem redukcionizmu? U filozofijskome mišljenju suvremenosti ponajprije ga je razobličio Heidegger u Bitku i vremenu iz 1927. godine ustvrdivši da pitanje o smislu bitka u njegovoj izvornoj vremenosti ne doseže nikakav moderni antropologizam, biologizam i psihologizam (Heidegger, 2018). Čovjek, život i duša ne mogu biti uspostavljeni znanstveno kao predmetnost predmeta koja od novoga vijeka otpočinje s uzorom u matematici i fizici kao temeljnim prirodnim znanostima. Isto je učinio i Schmitt 1920-ih i početkom 1930-ih godina u području političkoga djelovanja. Ono ne može biti, pak, svedeno na etičko-moralne kategoričke imperative, niti na derivate znanosti, kulture, ekonomije i tehnike. Ono što povezuje Heideggera i Schmitta, unatoč bitnim razlikama, jest uvid da moderna tehnika dovodi u pitanje egzistencijalnu slobodu čovjeka, i to ne samo u njegovim duhovno-duševnim očitovanjima u umjetnosti već i u području koje pripada bezuvjetnoj nesvodivosti političkoga i politike (Paić, 2017, str. 219-266).

Razlog ovome povratku tragičnoga kao estetskoga i mitsko-religioznoga u razumijevanje političkoga djelovanja jest pokušaj da se mišljenju onoga što nije ni sredstvo ni krajnja svrha ljudske egzistencije, a bez toga nema smislene povijesti uopće, podari istinsko dostojanstvo nakon što je izgubilo ontologijski karakter kontingentnoga događaja, ili šmitovskim jezikom rečeno – čuda. No, ono što je i za Schmitta i sve postmoderne “decizioniste” u okviru političkoga mišljenja događaja na tragu Badioua ili Agambena svojevrsni misterij u doba bez tajne jest pitanje izvora ovoga čuda koje prethodi razdoblju posvemašnjeg tehničkoga redukcionizma. Ako je, u krajnjem, i za Schmitta i za Foucaulta i Deleuzea posve neporecivo da je ključ razrješenja ove zagonetke u suvremenom razdoblju vladavine neoliberalne aksiomatike kapitalizma ništa drugo negoli metafizičko utemeljenje Moći, jer ona odlučuje o karakteru političkoga djelovanja, a ne dobre namjere i normativizam utopijskih ciljeva, onda je temeljni problem u težnji za dohvaćanjem ove čudovišne pokretačke snage oblikovanja država i carstava uopće (Critchley, 2012, str. 103-108; Žižek, 1999).

Odmah valja raščistiti s eventualnim prigovorom da sadašnjem poretku vladavine neoliberalnog informacijskoga kapitalizma svaki mogući kritički ton tzv. alternative znači i pad u mistifikaciju iskona, autentičnosti nekog “novog” političkoga subjekta izvan redukcije na rad i klasu, kao što je, uostalom, baš Carl Schmitt pronalazio cilj svoje političke ontologije u odbacivanju ideologija liberalizma, marksizma i anarhizma. Ovdje nije posrijedi puki povratak Schmittu kao teoretičaru decizionizma u smislu neproračunljiva i kontingentnoga događaja koji, da paradoks bude potpun a aporija nerješiva, prethodi onome što doslovno “izluđuje” normativizam i pozitivizam tzv. državnoga prava s tradicijom njemačke škole od Kelsena do Jelineka i drugih. Razlog što je Schmitt kao moderni nastavljač Hobbesa u shvaćanju države, suverenosti, metafizike, prirodnoga prava, diktature i demokracije, političke teologije, zacijelo paradigmatski mislilac političkoga i politike u čistoći ovih pojmova ne leži ni u kakvoj desnoj ili lijevoj uporabi njegovih stavova, primjerice, u kritici američkoga imperijalizma i hegemonije ili, pak, uvida o kraju države u tradicionalnome shvaćanju njezine uloge kao nositelja suverenosti (Wollin, 1992; McCormick, 1997).

Problem s kojim se mi u suvremenosti vladavine globalno-planetarne tehnosfere i nastanka nove forme postimperijalne suverenosti susrećemo nadilazi ovaj ideologijski uski horizont prihvaćanja ili odbijanja njegovih stavova. Međutim, za razliku od takvih pristupa ovdje nastojimo u Schmittovu političkome mišljenju pronaći ono bitno što ga čini našim mjerodavnim suvremenikom isto kao i Heideggera. Utoliko više što se u ovom razmatranju kao i u drugim prethodnim pokušajima moje stajalište kreće u okviru neutraliziranja upravo svake moguće re-ideologizacije. Nije mi cilj rehabilitirati Schmitta za potrebe neke lijeve postpolitike, ponajmanje da bi ga se ponovno upreglo u mislioca podobnog za ekstremna stajališta metapolitičke desnice u 21. stoljeću. Davor Rodin o tome ističe:

“S pojmom odluke ex nihilo, odlukom posredstvom izbora te pojmom izvanrednog stanja Schmitt pokazuje da između prava i politike postoji neprevladiva asimetrija tih moći, ili medija koje nije moguće ujediniti pojmom državnog suvereniteta. Schmitt je među prvima uvidio da je u razvijenim demokracijama došlo do raspada jedinstva suvereniteta i državnosti budući da narod nije singularia tantum, već mnogoglava i nepredvidljiva neman. Stabilnost ili suverenost države nije u njoj samoj, već u onim političkim snagama koje kontroliraju izvanredno stanje. Posljednja suverena instancija nije ni Bog ni narod, nego oni slučajni subjekti koji u kritičnom trenutku izvanrednog stanja raspolažu najvećom moći. Izvanredno stanje nema u Schmitta ni ontološko, ni mitološko, nego semantičko značenje” (Rodin, 2012, str. 263).

Pojam tehnosfere kako sam ga teorijski artikulirao u petoknjižju Tehnosfera pretpostavlja vladavinu tehno-geneze kao sustava upravljanja svijetom polazeći od četvorstva informacije – povratne sprege – kontrole – komunikacije. Tehnosfera uvodi u razumijevanje suvremenoga globalno-planetarnoga okvira djelovanja mogućnost, zbilju i nužnost preobrazbe života u posthumano stanje, u kojem kodovi prethode nastanku sklopa umjetnoga života. Poredak počiva na umrežavanju informacija i interakciji sustava i okoline u svim aspektima života od društva, politike, kulture (Paić, 2018, 2019).ponajmanje da bi ga se ponovno upreglo u mislioca podobnog za ekstremna stajališta metapolitičke desnice u 21. stoljeću. Čak i ako su postavke inih zagovornika radikalne kritike Schmitta i Heideggera u prilozima Wollina i drugih u mnogo čemu neoborive, valja stvar svesti na pravu mjeru moguće kritike njegovih polazišta i ishodišta te konzekvencija koje proizlaze iz dubinskoga čitanja Nomosa zemlje. Za tako nešto potrebno je unijeti u raspravu kritičko čitanje kakvo je poduzela upravo Hannah Arendt.

Zašto? Iz jednostavnog razloga što je to važno svjedočanstvo traganja za drukčijim razjašnjenjem istoga problema kao što je to odnos političkoga i politike u razdoblju postimperijalne suverenosti. Kao i u slučaju Foucaulta i Deleuzea, čini se da je bez objašnjenja dispozitiva moći koji vlada u doba umreženih struktura korporativnoga kapitalizma nemoguće misliti bit političkoga i politike. Moć nije pritom tek državno-društvena logika upravljanja fiksnim prostorom i ograničenim teritorijem nacije-države, kako je to bilo uobičajeno od 18. stoljeća u Europi do kraja I. svjetskoga rata. Sam Schmitt je u drugome razdoblju svojega filozofijsko-pravnoga mišljenja, formalno i sadržajno nakon kraja II. svjetskoga rata, političko i politiku sagledao kao Großraum – univerzalnu geopolitiku “velikoga prostora” (McCormick, 1997).

Odrediti geopolitiku polazeći od postavke o raspadu poretka nacionalnih država, a taj proces trajao je od 18. stoljeća do 1945. godine, znači preusmjeriti razumijevanje političkoga i politike polazeći od drukčijeg izvođenja pojma Moći. Ono što je, međutim, taj pojam za sociologijsko određenje kakvo u vidu ima Michel Foucault, pa čak i Gilles Deleuze, s onu stranu granica tradicionalnoga pojma društva u razlici spram države, a to su izrazi poput disciplinarnoga, nadzornoga i društva kontrole, ne može se pripisati Schmittovu shvaćanju Moći. Dok, naime, Foucault i Deleuze kao i čitava struja postfundacionalista nastoje simbolički i zbiljski očuvati ili obraniti društvo od totalne tehnološko-ekonomske neoliberalne redukcije na strukture i funkcije korporativnoga pogona u poretku globalizma kao svjetskoga tržišta, u slučaju Schmitta posrijedi je pokušaj očuvanja biti onog političkoga i politike bez temelja ideje suverenosti države. Društvo protiv države samo bi po analogiji bilo ovdje ono što se pokazuje u sporu između, uvjetno rečeno, ideja Foucaulta i Deleuzea s jedne strane te Schmittovih postavki s druge strane. Izraz koji je prvi upotrijebio Schmitt 1930-1940-ih godina (naime, Gro§raum) danas se uobičajeno poistovjećuje s pojmovima globalizacije i globalizma.

No, isto tako valja otkloniti i posvemašnju blizinu s nacističkim pojmom Lebensrauma. U samom je pojmu na djelu sveza političke geografije i geopolitike u svjetlu proširenog shvaćanja prostora i prostornosti s obzirom na temeljnu postavku o kraju nacija-država u razdoblju koje karakterizira vladavina moderne tehnologije i uspostavljanje novih imperijalnih tvorevina. Ono što uvjetuje i određuje logiku razdiobe i upravljanja takvim prostorom razvio je Schmitt, kako je poznato, u djelu Nomos zemlje u međunarodnom pravu Ius Publicum Europaeum iz 1950. godine (Schmitt, 1974) Očito je da se ne može bezuvjetno pristati na pasivno sudjelovanje u neoimperijalnome poretku vladavine svijetom kojim više ne vladaju političko-kulturalne ideje poput slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti, već oligarhijska mreža kapitala kao upravljanja s pomoću kibernetičkih načela racionalnosti sustava i okoline (informacija – povratna sprega – kontrola – komunikacija) (Paić, 2020; Stiegler, 2015).4

Moć nije ništa drugo negoli sinteza političkoga i politike u geopolitičkome upravljanju onime što Schmitt naziva velikim prostorom. Takav prostor nadilazi dosadašnje granice, teritorijalne i kulturalne, međunarodnog poretka država. Biti izbačen u rasprostiranje i spacijaliziranje znači nužno razotkrivati eksteritorijalna mjesta za djelovanje izvan dosadašnjega modela zakona (Lex) u pravu nacionalnih država. Kad bi preseljenje svih tzv. pregnantnih pojmova moderne teorije države za Schmitta bilo tek djelovanje drugim sredstvima u tom globalno-planetarnome prostoru s onu stranu zemlje i na morima i na nebu među satelitima, mogli bismo govoriti o svojevrsnome kontinuitetu modernoga shvaćanja razdvajanja društva i države u dijalektičkome smislu očuvanja i dokidanja-prevladavanja (Aufhebung) suprotnosti. Schmitt bi time potpisao trijumf Hegela u suvremenosti. No, znamo da je u prepisci s Kojèveom 1950-ih godina jasno vidio, kao uostalom i autor knjige Kako čitati Hegela, da je s njegovim nasljeđem u filozofiji politike, države i prava svršeno, i to ne samo zbog Marxove kritike države već ponajprije zbog obrata u biti onoga što Kojève naziva krajem povijesti s dolaskom razdoblja svojevrsne post-politike upravljaštva svijetom kao proširenom kapitalističkom korporacijom.

Schmitt je bio suglasan s tim stavom. No, ipak je vidio u pojmu političkoga i politike nešto Unheimliche, gotovo nužnost da se čovjek kao zoon politikón umjesto borbe oko etičko-moralnoga, estetskoga i ekonomskoga priznanja vlastite osobnosti dokazuje u onome što je neodredivo bilo kakvim upućivanjem na prvi uzrok i posljednju svrhu djelovanja. Drugim riječima, Schmittu se činilo nemogućim dokinuti uvjete 4Koliko je za uvid u globalizam nužno promijeniti ne samo jezik ekonomije i politike pokazuje nam uporaba riječi svijet. Nije, naime, slučajno da se osobito u francuskome otporu amerikaniziranju ‘svijeta’ u svim mjerodavnim teoretskim radovima filozofa, sociologa, politologa, antropologa rabi izraz mondijaliziranje umjesto globaliziranja, iako više nije posve jasno na što se riječ monde u smislu svijeta uopće odnosi. Ako to nije horizont značenja u smislu hermeneutike povijesti s jasnim razlikovanjem antičkog od modernoga svijeta, od uporabe riječi mundus na latinskome do onoga što je osobito bilo odlučujuće u promišljanju Husserla i Heideggera s obzirom na riječi kao što su svijet života (Lebenswelt) i svijet u okviru četvorstva zapadnjačke metafizike (bitak – bog – svijet – čovjek), o čemu onda govorimo kad kažemo još – svijet? Mi više ne živimo u svjetsko-povijesnome događaju otvorenosti svijeta, nego u mnoštvu različitih autopoietičkih svjetova.

Sve te svjetove određuje njihova pragmatika znanja i modusi interaktivne komunikacije. Uz Schmitta, u suvremenom političkome mišljenju ovu je postavku izričito zagovarao sociolog Niklas Luhmann (2002). Pitanje o mogućnosti povijesti kao što su to države i njihovo uzdignuće u imperijalne poretke a da se bestemeljnome temelju svakog zamislivoga povijesnoga događanja ne odredi drukčiji egzistencijalni način zajedničkoga bitka s onu stranu svođenja političke borbe na ekonomsko natjecanje na tržištu postaje pritom odlučujuće (De Vries, 2001, str. 92, 105; Paić, 2017, str. 163-218). Kako se i na koji se način nakon epohe nacije-države i kraha europskoga imperijalizma, što je bila i ishodišna postavka Hanne Arendt u njezinim Izvorima totalitarizma, uspostavljaju uvjeti mogućnosti političkoga djelovanja koje više nema za svoj egzistencijalni prostor ideju ukorijenjenosti u naciju kao državu s mehanizmima zaštite suverenosti s pomoću zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu?

Je li u pravu Giorgio Agamben kad na tragu Schmitta iz Političke teologije zagovara stav o djelovanju suvremenih demokracija u permanentnom izvanrednom ili iznimnome stanju, a koje iziskuje neprestani čin neutraliziranja i suspendiranja pravne norme u korist odluke kao kontingentnoga čina (Agamben, 2005)?

Političko kao odluka i politika kao stanje

Danas povratak Schmittu nije, kako bi se to moglo na prvi pogled pomisliti, motiviran jedino uvidom kako je nastupilo razdoblje entropije i neutraliziranja političkoga u ime ekonomiziranja društva i njegova tehnologiziranja svim mogućim sredstvima. Da je s njegovim temeljnim postavkama iz prve faze političkoga mišljenja, koje ponajbolje odražavaju spisi Pojam političkoga i Politička teologija, moguće ontologijski rastemeljiti logocentričnu i racionalnu povijest metafizike i unutar nje diskurs političke filozofije od Aristotela do Hegela, čini se gotovo samorazumljivim. Otklonimo li neprestanu sjenu nacizma i antiliberalizma što natkriljuje pristup njegovu političkome mišljenju, a ne teoriji države i prava kao pozitivizma i normativizma što je on sam kritički prigovarao suvremenicima, razvidjet ćemo nešto uistinu neporecivo.

To je ono što po analogiji vrijedi i za sudbinu filozofijskoga mišljenja Martina Heideggera, čak i u znatnijoj mjeri zbog njegove odlučujuće uloge u suvremenoj filozofiji i povijesti ideja. Heideggerova je metapolitika “duhovnoga nacizma” nedvojbeno njegov etičko-politički crimen u svim raspravama o biti političkoga i politike te mogućnosti nadolazeće zajednice, kao što je Schmittovo opravdanje neoimperijalizma nakon propasti nacizma, komunizma i europskoga poretka nacija-država 1945. godine sporno mjesto njegove geopolitike Großrauma.

Zašto uopće iznova toliki povratak Schmittu i, paradoksalno, preko njega Hobbesu i Rousseauu osobito u zastupnika tzv. repolitizacije i agonalnoga pluralizma (Derrida, Agamben, Mouffe i drugi)? Odgovor je u tome što se njegova vizija nadolazećega doba i svjetskoga poretka realistički suočava s krajem modernosti i njezina političkoga kulta – nacionalne države. S krajem nacije-države suverenost postaje pitanje koje izlazi iz okvira teorije države i prava. Umjesto metafizike normi sada je obrat u tome što decizionizam političke egzistencije uspostavlja samu suverenost. Vidjet ćemo kako je to upravo Hannah Arendt kritički osvijetlila baveći se u svojim marginalijama analizom Schmittova Nomosa. Što je u ovom sklopu problema temeljni razlog za uvid kako više gotovo ni jedan tradicionalno određeni pojam iz političke filozofije ne može izdržati ispit vjerodostojnosti u globalno-planetarnim uvjetima života suvremenosti? Ništa drugo negoli postavka da je političko kao odluka uvjet mogućnosti politike kao stanja. Prvo, naime, pretpostavlja slobodu egzistencijalnoga rizika djelovanja po cijenu poraza ili propasti ljudskoga identiteta u zajedničkome svijetu onog što se u moderno doba nazivalo oprekom građanskoga društva i države, dok se drugo odnosi na faktično stanje uspostavljanja pravnoga poretka kojem u načelu stoji iznad svih konkretnih situacija neka vrsta sekulariziranoga božanstva politike – ustav. Odluka odlučuje o stanju stvari, ne obratno.

Ovaj decizionizam odgovara u filozofiji pojmu imanencije. Bog nije nadležan za opravdanje odluke iako se narodi i države kroz medijske nastupe svojih suverena uvijek rado pozivaju na neke od njegovih neobrazloženih ideja, kao što je primjerice pravednost u okružju židovske eshatologije. Sjetimo se, primjerice, naziva vojno-redarstvene akcije američke vojske protiv mreže terora al-Qaede nakon 11. rujna u Afganistanu i Iraku nazvane “Beskonačna pravda” gotovo istovjetno temeljnom pojmu ranoga Emmanuela Lévinasa iz njegove etičke perspektive traganja za bezuvjetno Drugim (Lévinas, 2009).

Stoga nije nipošto začuđujuće da je Schmitt u Političkoj teologiji zauzeo stav o onome što takvo normalno stanje vladavine u liberalno-demokratskoj ustavnoj državi i kapitalistički vođenome i organiziranome građanskome društvu dovodi u pitanje. Iznimno stanje jest, dakle, izvanredna situacija. S njom dolazi do nužnosti suspendiranja pravnoga mehanizma kojim suverenost naroda kao fikcija novovjekovne političke teorije od Bodina i Rousseaua ima svoje bitno mjesto razgraničenja od tzv. prirodnoga stanja. Otuda je za Schmitta takvo izvanredno stanje (Ausnahmezustand) kontingentni događaj kojim političko dokazuje primat pred normativnopravnim uvjetima vladavine u liberalno-demokratskim sustavima upravljanja državom. Razlikovanje između vladanja i upravljanja ovdje se pokazuje odlučujućim mjestom posredovanja ideja koje su u 20. stoljeću dovele do sloma modernoga poretka nacija-država. U Schmittovoj Političkoj teologiji II drugo poglavlje ima podnaslov na francuskome le roi règne et ne gouverne pas, kralj vlada, a ne upravlja (Schmitt, 2019a, str. 109).

Vladati znači biti na dispoziciji već postojećim formama vladavine u državi od demokracije, republike, tiranije, diktature. Sve što je u tom gađaj obrata političkoga u središte promišljanja. Odluka suspendira normu. Akcija mijenja vrijednosti. Sve postaje neodređeno i neizvjesno kada u igru ulazi sam događaj radikalne promjene svijeta. Statičnost nacije-države u svjetskoj povijesti zamjenjuje dinamičnost i fluidnost mreže neoimperijalne suverenosti. Svi klasični politički subjekti/akteri modernoga doba gube svoju moć da bi ih preuzelo nadzorno društvo u globalitarno doba” (Paić, 2013, str. 95). U tom je smislu od Aristotela do Lea Straussa sve vezano uz artikulaciju političke moći u državnome poretku skrojenom prema aritmetičkim i geometrijskim načelima, a u novovjekovnoj političkoj teoriji to je i metoda koju rabi Spinoza u Teologijsko-političkoj raspravi, odnosi se na mogućnost vertikalno-horizontalnoga smjera prijenosa moći s Boga na kralja-cara-kneza do naroda kao mnoštva. Logika vladavine jest jasna nadređenost-podređenost u strožim ili manje strogim modelima odlučivanja o bitnim pitanjima suverenosti.

Ne može se vladati Drugime bez uspostavljanja načela kojim se vladavina održava povijesno-epohalno kao Moć koju nitko ne osporava, čak ni u najslobodnijim, libertinskim demokratskim sustavima. No, sve je to još uvijek samorazumljivo za političko stanje, koje forme vladavine od rojalizma do diktature, kako je to izrekao Schmittov omiljeni teoretičar politike, španjolski katolički rojalist Donoso de Cortés, uzdižu do temelja onoga što stoji u biti političkoga kao uvjeta mogućnosti svake vladavine, a to je decizionizam. Schmitt u Političkoj teologiji o tome kaže:

„Rojalizam više ne postoji, jer više ne postoje kraljevi. Stoga više ne postoji legitimitet u baštinjenom smislu. Sukladno tome, za njega preostaje samo jedan rezultat: diktatura. Rezultat je to do kojeg je došao i Hobbes, iz iste, premda s matematičkim relativizmom pomiješane konzekvence decizionističkog mišljenja. Auctoritas, non veritas facit legem. [Pravo stvara autoritet, a ne istina.] Opširnije izlaganje tog decizionizma danas ne postoji, kao ni primjereno priznanje Donoso Cortésa. Ovdje možemo napomenuti samo da Španjolčev teološki pristup ostaje sasvim na liniji srednjovjekovnog mišljenja, čija je struktura pravna. Sve njegove percepcije i svi njegovi argumenti pravni su do u posljednji atom, tako da na matematičku prirodnoznanstvenost 19. stoljeća gleda s istim nerazumijevanjem s kojim i ta prirodnoznanstvenost gleda na decizionizam i specifičnu upečatljivost pravnog mišljenja, koje kulminira u osobnoj odluci (ibid., str. 54-55).

Ako je diktatura logična posljedica onoga što dolazi nakon rojalizma, kako je to i bilo u 20. stoljeću u Španjolskoj nakon kraja građanskoga rata s vladavinom generala Franca, onda valja posebno istaknuti sljedeće. Schmitt u pravilu ne govori o konkretnim, singularnim slučajevima iz povijesne prakse, iako je čitav niz njegovih pravnih spisa posvećen parlamentarizmu, ustavnoj državi, demokraciji i diktaturi. Ono što nadilazi ovu naizgled determinističku tvrdnju Cortésa s tipom vladavine koja nadomješta doba suverenih kraljevstava u Europi jest ponajprije jasno razlikovanje vladanja kao raspolaganja političkom moći unutar ove ili one forme države koja je u načelu realizacija novovjekovnoga shvaćanja suverenosti kao neograničene vladavine monarha ili naroda. No, kad se pojavljuje ono što određuje pojam upravljanja i upravljaštva (gouvernementalité), kako je to precizno pokazao Foucault s pojmom dispozitiva moći, više se ne mogu održati klasični pojmovi teorije države i prava (Lemke, 2019).

Razlog valja vidjeti u tome što upravljanje i upravljaštvo proizlaze iz uspostavljanja Moći s onu stranu razlikovanja građanskoga društva i države. Politička ekonomija umreženog kapitala kojim upravlja korporacija već je u 20. stoljeću dovela do nastanka neoliberalizma kao najvišega stadija preobrazbe ekonomije u totalnu politiku tehnosfere. Ona kibernetički organizira cjelokupni život ljudi u onome što još uvijek nazivamo društvima i državama. Od ranoga do kasnoga Schmittova političkoga mišljenja možemo slijediti misao koja se smatra njegovom kritikom liberalizma u najširemu mogućem smislu. Riječ je o stavu da je modernost kao i liberalizam uvjet mogućnosti redukcije samoga političkoga djelovanja na tehno-ekonomske odrednice koje pokazuju kako smo suočeni s preobrazbom svrhe političkoga u sredstvo, navlastito ono koje sav patos i egzistencijalnu odlučnost čovjeka svodi na interese profita kapitalističke korporacije.

No, neporecivo je da je posrijedi upravo ono što je prvi uvidio Schmitt u svojoj radikalnoj kritici liberalizma i svođenja onog političkoga, dakle decizionizma, na prirodoznanstvene metode racionaliziranja, kvantifikacije i susprezanja tzv. ljudske prirode na logiku stroja. Upravljanje kao ekonomsko-tehničko upravljaštvo jest vladavina menadžmenta kao psiho-marketinga u vođenju suvremene politike koja s idejama pravednosti, slobode, jednakosti i solidarnosti nema ništa zajedničko. Umjesto toga, svjedoci smo kako ova biokibernetika Moći postaje nova forma neoimperijalizma u velikome prostoru, šmitovski rečeno Großraumu. Je li alternativa tom permanentnom izvanrednome stanju koje se ovjekovječuje u stalnoj konstrukciji novih neprijatelja i neprestano novim savezima privremenih prijatelja na globalno-planetarnoj razini borbe imperija uistinu moguća bez dekonstrukcije ne samo ideje političkoga i politike kao decizionizma već ponajprije ideje suverenosti u doba vladavine pluriverzuma svjetsko-povijesnih moći u formi postnacionalnih država? Schmittove su postavke u prvoj fazi njegova političkoga mišljenja nesumnjivo smjerale tome da iz logike iznimnoga ili izvanrednoga stanja otvore prostor mišljenju događaja kao neproračunljive kontingencije slobode s onu stranu svakog liberalno-anarhističko-marksističkoga shvaćanja individuuma. Usto, čitava je njegova radikalna polemologija i decizionizam unatoč polemici s političkom romantikom nešto bitno drukčije od zagovora teologijsko-političke obrane katolicizma, iako je baš on vjerojatno najznačajniji predstavnik protuprosvjetiteljstva u političkome mišljenju 20. stoljeća (Löwith, 1984; Otmann, 2010).

Kad je riječ o alternativi, tu uistinu nema mjesta mistifikaciji. Nikakav povratak tzv. neliberalnim demokracijama ili, pak, pseudo-teokratskim formama hibridne vladavine uz pomoć Crkve u suvremenim imperijima, koje sve povezuje logika postimperijalne suverenosti unatoč razlikama u ideologijsko-političkim ciljevima opravdanja težnje za apsolutnom Moći, ne znači ništa drugo osim proizvodnje privremenog kaosa i anomije. Suvremeni svijet je, a to je Schmitt jasno vidio u tendencijama znanosti, tehnologije i kulture, na putu ulaska u razdoblje totalnoga upravljanja s onu stranu razlike građanskoga društva i države (Schmitt, 1932). Pitanje je samo kako i na koji način još uvijek očuvati moć onog političkoga i politike u tome megastroju biokibernetičkoga upravljaštva kad ni Bog, ni revolucije i proturevolucije više nisu stvar 21. stoljeća. Ako je posve jasno da u decizionizmu stvar suverenosti proizlazi iz postavke kako je “suveren onaj koji odlučuje o iznimnom stanju” (Schmitt, 2019a, str. 13), onda iz toga treba očitati mogućnost da se binarne opreke vladanja i upravljanja postave na razinu ontologijski izvedene politike. Ona, naime, za svoj predmet nema više nikakvo neokantovsko shvaćanje primata norme i zakona nad odlukom, u smislu vladavine transcendencije nad imanencijom. Posve suprotno, kad je uzdrman čak i taj veličajni i nedodirljivi pojam suverenosti s kojom je novovjekovna teorija države i prava bila izravno usmjerena spram Boga kao kralja i naroda na Zemlji, postaje jasno kako decizionizam i Moć tvore binarnu logiku djelovanja suvremene politike, a ne pojam pravednosti i slobode individuuma u zajednici (Schmitt, 2018).

Paradoks Schmittove kritike neokantovskoga pravnoga normativizma i pozitivizma u pravu je u tome da je ono što je radikalno podvrgao kritičkome stajalištu, dakle liberalizam kao metafiziku sekularizirane vladavine tehnike i ekonomije u vidu modernoga kapitalizma, zapravo uvjet mogućnosti vladavine kao upravljanja velikim prostorom u doba postimperijalne suverenosti. Odgovor na pitanje što je postimperijalna suverenost označava istodobno dvostruku dekonstrukciju: prvo, ideje imperija u tradicionalnome shvaćanju proširenja nacije-države i kolonijalnoga zauzimanja prostora unutar i izvan geografsko-kulturalne zone utjecaja koje se definira pojmom ‘nacionalnoga interesa’, osobito Europe u moderno doba i SAD-a od 1945-2001. godine i, drugo, ideje suverenosti naroda kao subjekta političkoga oblikovanja moderne države kakva se uspostavila u Europi od 18. stoljeća do kraja I. svjetskoga rata. Obje, i ideja imperija i ideja suverenosti stoga više nisu moguće na pretpostavkama teritorijalne i etničke homogenosti.

Vladati velikim prostorom znači neprestano ga razmještati ekonomsko-političkom i kulturalnom spacijalizacijom, pri čemu je posve jasno da ono što preostaje kako od imperija tako i od suverenosti nije ništa drugo negoli nova strategija upravljanja prostorom koji je formalno de-kolonijaliziran, ali stvarno izručen na milost i nemilost geopolitičkih posezanja za prirodnim i ljudskim resursima onih država koje pripadaju tzv. trećem svijetu. Postimperijalna suverenost označava preobrazbu vladanja nad prostorom Drugih u sustavno upravljanje novim teritorijima izvan tradicionalne nadležnosti tzv. suverene države. Uostalom, o ovom sinkretičkome pojmu političke dekonstrukcije moderne ponajbolje svjedoče ratovi 21. stoljeća, jer to više nisu klasični nacionalno-državni sukobi, već logika djelovanja, šmitovski rečeno, saveza prijatelja protiv neprijatelja kao tzv. rogue states, ili označenih kriminalnih država u mreži terora i političkih religija kao legitimacijske moći suprotstavljanja tzv. novom svjetskome poretku (Derrida, 2005; Paić, 2013, str. 63-99).

Rekao bi Hegel, lukavstvo uma povijesti ogleda se u preobrazbi duha u njegove suprotstavljene likove od religije, umjetnosti i filozofije. U ovom slučaju, ideja imperija i imperijalizma s kojom Schmitt otpočinje svoju drugu fazu mišljenja integrira njegove postavke o političkome i politici kao odluci o iznimnome ili izvanrednome stanju. Problem je samo u tome tko odlučuje o uspostavljanju takva stanja ako ne upravo imperij slobode i tržišne metafizike kao što je to SAD, a nakon toga istu logiku samo slijede njegovi neprijatelji poput Rusije i Kine. Dva su korelativna pojma pritom presudna za razumijevanje biti političkoga kao odluke i biti politike kao pravnoga stanja (Rechtzustand). To su iznimka i događaj koje Schmitt opisuje kao sekularizirani pojam čuda Božjega. No, stvar postaje transparentnija kad na scenu stupa rezultat ove preinake teologije u politiku, a riječ je o diskurzivnoj moći novih pojmova kao što su to čovječanstvo i povijest.

Najviša i najsigurnija realnost stare metafizike, transcendentni Bog, bila je uklonjena. Važnije od razmirice među filozofima bilo je pitanje tko je preuzeo njegovu funkciju kao najviša i najsigurnija realnost, a time i posljednja legitimacijska točka u povijesnoj stvarnosti. Dvije nove ovostrane realnosti nastupile su i etablirale jednu novu ontologiju, ne čekajući završetak spoznajno-teorijske diskusije: čovječanstvo i povijest. Sasvim irealno, promatra li ih se logikom racionalističke filozofije 18. stoljeća, ali objektivno i evidentno u svom nadindividualnom važenju, one su in realitate ovladale mišljenjem čovječanstva kao dva nova demijurga. Prvi, ljudsko društvo, postao je aktivan u različitim likovima, kao narod, zajednica, čovječanstvo, ali uvijek u istoj revolucionarnoj funkciji (Schmitt, 2019b, str. 83).

Za Schmitta je odluka formalno bezrazložna ili bestemeljna, iako je njezino podrijetlo vezano uz okazionalizam Božje instancije kojom se svijet u svoja dva modusa, sakralnome i sekularnome, otvara čovjeku kao prostor borbe za priznanje naroda u svjetskoj povijesti. Znamo da je i za Hegela to bilo poprište borbe svjetskog duha kao borbe suverenih država za moć u okviru razdiobe moći svjetskih carstava. Schmittov pojam političkoga zbog toga je usmjeren protiv negiranja smisla države. Umjesto liberalističkoga shvaćanja slobode polazeći od individuuma, ovdje je posrijedi sloboda kao uvjet mogućnosti postojanja naroda kao državotvornoga entiteta. Egzistencijalno-decizionistički obrat, prema mojem sudu, čini se bitnim, zbog čega Schmittov pojam političkoga ne možemo proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma. Zašto? Zbog toga što odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Što će biti od naroda i država u areni svjetske povijesti ovisi o njihovoj snazi, mudrosti, sposobnosti preživljavanja, intelektualnoj i estetskoj razini uspostavljanja svih potrebnih prerogativa vlasti koji omogućuju elementarno jamstvo da neće biti izbrisani iz povijesti poput crne mrlje.

Političko je, dakle, sudbonosni događaj egzistencijalno shvaćene slobode kao javne činjenice. Zato Schmittova razdioba politike na figure prijatelja i neprijatelja ne znači nikakvo depolitiziranje u smislu ulaska privatnoga u prostor političkoga. Ne postoje privatni prijatelji i neprijatelji države, već samo obznanjeni protivnici koji u određenom kontekstu i situaciji postaju javno određene mete međunarodnog djelovanja unutarnje i vanjske politike. Ovaj hobsijanski prikaz stanja stvari s politikom u 20. stoljeću nastavlja se i danas istim intenzitetom. Uz neizbježni dodatak da živimo u doba kraja ideje nacije-države klasičnoga pojma suverenosti te da upravo ovo doba, osim vladavine permanentnog izvanrednoga stanja, pokazuje i tendenciju upravljaštva. Time transnacionalne korporacije zauzimaju teritorije zemlje dijeleći profit od investiranja u izvore kapitala spregom ekonomije i rata u svim aspektima preobrazbe realnoga u virtualno.

Ratovi su profitabilno reinvestiranje u industrijski pogon tehnoznanosti i informacijsko-komunikacijskoga sektora postmoderne ekonomije. No, njihova je bit u tome što otvaraju prostor za teritorijaliziranje/reteritorijaliziranje kapitala kao imanentnoga događaja umrežavanja subjekata/aktera globalne politike razdiobe zemlje (Alliez i Lazzarato, 2016). U polemičkome diskursu Schmitt postaje neskriveni prethodnik političkih obrata u smjeru kontingencije, singularnosti i metapolitike. Pritom je razvidno da se razlog ove neprestane igre pronalaženja duhovnoga srodnika postfundacionalizmu suvremenosti u mišljenju Heideggera i Schmitta, kad je riječ o teoretičarima poput Badioua, Nancyja, Leforta i Agambena, može izvesti iz korelacije egzistencijalne odluke djelovanja koja sabire u sebi vremensku dimenziju sadašnjosti u nadolazećoj budućnosti i uspostavljanja posve drukčijeg stanja politike izvan redukcije na pravni normativizam i pozitivizam. U svakom slučaju, aporije političkoga i politike u doba postimperijalne suverenosti proizlaze otuda što se u permanentnome produljenju logike izvanrednoga stanja ono što čini bit iznimke, a to je djelovanje bez tradicionalnoga subjekta moderne nacije-države, upisuje u mrežu označitelja koji svi imaju neoimperijalni fluidni identitet, a određuje ga pojam kulture ili civilizacije. Dakako, s državom se više ništa konkretno ne može, nikakav pothvat koji bi jamčio izvjesnost narodu kao subjektu suverenosti, pa se stoga ratovi i vode u 21. stoljeću kao regionalni sukobi, kao vojno-redarstvene intervencije NATO-saveza, kao sukobi umreženih konglomeracija moći Zapada protiv tzv. kriminalnih država (rogue states) (Derrida, 2005).

Sve postaje hibridno i nadomjestivo, jer je teritorijalno omeđena neograničena vlast u doba monarhija i rojalizama zapadne Europe od kasnog srednjega vijeka do I. svjetskoga rata ništa drugo negoli romantična fikcija. Nije to samo u političkome smislu. Pogledamo li kako i velegradovi 21. stoljeća nisu ništa drugo negoli arhitektonski prijepisi korporativne ekonomije-politike-kulture kao umreženoga društva spektakla i kontrole, te kako se njihovo širenje ne zbiva na malom prostoru, već u bezdanu pustinjske spacijalizacije koja prodire već duboko u riječne i morske pojaseve, razvidjet ćemo nešto uistinu čudovišno, Unheimliche (Paić, 2019).

Iza svega ne stoji više nikakav transcendentni vrhovni Označitelj poput Boga ili Naroda, Čovječanstva ili Civilizacije. Kapital je postao imanentna transcendencija bezuvjetnog napretka i razvitka s onu stranu Zemlje. Kao čista totalna mobilizacija ništavila svaka izgradnja nužno je svagda i razgradnja, kao što je svaki mir ništa drugo negoli nastavak rata drugim sredstvima. Za to je prava potkrepa pojam političkoga Carla Schmitta na ishodu doba državnosti i njezine metafizike Ius Publicum Europaeum. Vratimo se nakratko početku ovog razmatranja. Rekli smo kako se suočavamo s povratkom mitskoga i religioznoga u političkome i politici. Naposljetku, sam je Schmitt svojim pojmom političke teologije početkom 1920-ih godina pridonio nastanku niza srodnih, ali bitno različitih promišljanja istoga fenomena u djelima Waltera Benjamina, Hanne Arendt, Erica Vogelina i Jacoba Taubesa. Ako se ovo mitsko shvaćanje decizionizma kod ranoga Schmitta svede na pravu mjeru iskaza, tada možemo govoriti o tome da je ovaj korak natrag u prostor egzistencijalnoga hoda po rubu teorije države i prava, jer Schmitt je po struci bio ipak ustavni pravnik, istodobno i najradikalnija kritika dvojeg. S jedne je strane posrijedi kritika Hegela zbog njegova svođenja politike na logiku djelovanja subjektivnoga i objektivnoga duha, iz čega je izostao moment zbiljske, žive djelatnosti polemički i strasno angažiranoga pojedinca kao pripadnika naroda i države u smislu singularizacije, a ne fiktivne univerzalnosti. S druge, pak, strane, kritika je upućena korifejima pravne znanosti koji su pravo kao normu pretpostavili događaju jednokratne i neponovljive odluke koja mijenja čitavu strukturu normalnog parlamentarnoga života u ustavnoj državi.

Cilj je, dakle, dovesti u pitanje vrhunac filozofije prava i države u Hegelovoj apsolutnoj metafizici te pravnu pozitivnu znanost zbog toga što je političko podredila i suspregla pod birokratsko-zakonske okvire. No, krajnji cilj rastemeljenja ove logocentrične teorije politike s Hegelom i neokantovcima u pravnoj znanosti bio je pokušaj, uistinu srodan Heideggerovu mišljenju, pronalaženja alternative tehničkome pogonu prirodoznanstvenoga svođenja zbiljskoga političkoga djelovanja na nešto političkome izvanjsko kao što su to autonomna područja ekonomije i tehnologije. Schmitt je prvi mislilac političkoga i politike u suvremenosti koji je jasno vidio kako je sloboda ljudske egzistencije čin političkoga iracionalizma, a ne tek uzvišene moći racionaliziranja i konsenzusa demokratske javnosti. Mit otuda nije nešto zastarjelo i opsjenarsko, jer temeljne riječi zapadnjačke metafizike u Grka i Rimljana, potom u skolastičkome srednjovjekovlju i novovjekovnim postulatima mišljenja nisu ništa odavno prošlo, osim što im se značenje povijesno mijenja. Tako je, naposljetku, i s ključnim pojmom geopolitike za postimperijalno shvaćanje suverenosti kao što je to nomos.

Nomos i njegove mračne tajne

Schmittova konačna pozicija u političkome mišljenju nedvojbeno je vezana uz njegovo zacijelo najintrigantnije djelo uopće. Objavio ga je 1950. godine kad je već raskrstio s iluzijom da bi pojam političkoga u smislu apoteoze države i doba državnosti moglo još imati neku ulogu u nadolazećem razdoblju svjetske povijesti. Ako su temeljni pojmovi koje je Schmitt razvio u prvoj fazi mišljenja 1920-ih i 1930-ih godina bili iznimno ili izvanredno stanje, suverenost, politička teologija, prijatelj-neprijatelj kao četvorstvo njegove okazionalističke političke ontologije, onda je druga faza Schmittova mišljenja u znaku navlastitoga shvaćanja geopolitike kao uvjeta mogućnosti neoimperijalizma. Što ova promjena teorijskoga ishodišta treba značiti za razumijevanje političkoga i politike u globalnome poretku vladavine tzv. novog svjetskoga poretka? Oni koji u tome vide tek obrat od egzistencijalne problematike djelovanja u situaciji izvanrednoga stanja naspram prostorne protežnosti u stvaranju novih kolonija u svijetu tek su djelomice u pravu.

Moglo bi se čak pronaći dodirnih točaka između pojma geofilozofije6 u djelu kasnoga Deleuzea i Guattarija s obzirom na pojmove teritorijaliziranja/reteritorijaliziranja s onim što Schmitt naziva Großraum u nastojanju da se taj planetarno-globalni prostor razdijeli i postane prisvojenim vlasništvom u okviru nove postimperijalne suverenosti na temelju dekonstrukcije američke hegemonije nakon II. svjetskoga rata (Meierhenrich i Simons, 2017). Ipak, nećemo u ovome razmatranju tražiti ni analogije ni srodna mjesta između posve različitih pristupa razumijevanju političkoga i politike u suvremenosti.

Ono što ne možemo izbjeći jest priznanje činjenice da se Schmitt prvi u okviru političkoga mišljenja 20. stoljeća preusmjerio u određenje geopolitike izvan tradicionalnoga shvaćanja ovog pojma, koji je bio odlučujući za nacistički imperijalizam, ali isto tako u drugome svjetlu i za američko i rusko posezanje za teritorijima od tzv. nacionalnoga interesa. Prostor kao spacijaliziranje u smislu zauzimanja i dijeljenja teritorija postaje presudan nakon kraja II. svjetskoga rata te osobito u 21. stoljeću. Pojam geofilozofije Deleuze i Guattari razvijaju u 4, poglavlju spisa Što je filozofija? Pritom pokazuju da je iskustvo zemlje od samih početaka u Grka do modernoga kapitalizma Engleske i njezina nastavka u SAD-u kao predvodniku globaliziranja rezultat činjenice da je riječ o neprestanom procesu stabiliziranja i transformacije prostora kao uvjeta mogućnosti nastanka filozofije, demokracije, znanosti, umjetnosti, kulture. Prostor nije ništa drugo negoli odnos između teritorijaliziranja i reteritorijaliziranja, a utemeljitelj ovog pojma, naime geofilozofije, Nietzsche imao je na umu kritički dijalog između forme moderne nacije-države i univerzalnosti koja partikularnoj kulturi, primjerice, Nijemcima, Francuzima, Englezima, daje pravo na utiskivanje moći u samom procesu kojim filozofija postaje moć mišljenja i tako utječe svojim konceptima na druge forme duhovnih djelatnosti (Deleuze i Guattari, 2017, str. 67-88). Sam Schmitt u „Proslovu“ Nomosa zemlje kaže i ovo:

„Prethodni, europocentrični poredak međunarodnog prava raspao se. S njim se raspada i drevni nomos zemlje. Sve je to nastalo iz nevjerojatnog, neočekivanog otkrića novog svijeta, iz neponovljivog povijesnoga događaja. O modernome ponavljanju se moglo razmišljati samo u fantastičnim paralelama, nešto poput onoga kad ljudi otkriju novo, do tada potpuno nepoznato svemirsko tijelo na putu do Mjeseca… Na pitanje o novome nomosu zemlje ne može se odgovoriti s takvim maštarijama. Isto tako se to neće riješiti daljnjim znanstvenim izumima. Razmišljanje ljudi mora se ponovno usmjeriti na elementarne poretke svekolikog zemaljskoga postojanja. Mi tragamo za smislom zemlje“ (Schmitt, 1974, str. 4).

Europa završava svoje poslanstvo u političkome smislu koje joj je od Grka i Rimljana, polisa i republike, srednjovjekovnoga kršćanstva i novoga vijeka s idejom kozmopolitske zajednice u Kantovoj filozofiji države i prava tradicijom određeno kao sudbina. Schmitt jasno ukazuje na to da je s krajem metafizike, kako je on vidi, nastupilo doba kraja europocentrizma i iz njega izvedenog sustava međunarodnoga prava. Ono što slijedi jest uspostavljanje “novoga nomosa zemlje”. Iako se sve u ovom navodu čini toliko jednostavno i samorazumljivo, ipak je nešto u najmanju ruku problematično. Naime, ništa drugo negoli najava da smisao traganja za zemljom postaje ujedno politička i pravna zadaća nakon što je ono “novo”, a pod time se ne misli samo na Kolumbovo otkriće Amerike, već i na ideje napretka i razvitka novovjekovnih znanosti i tehnike, poprimilo značenje ontologijskoga postulata.

Nije Schmitt usamljen u nastojanju da političko mišljenje, figurativno rečeno, prizemlji. Uz njega najistaknutije mjesto zauzima Hannah Arendt. Vidjet ćemo, uostalom, koliko je i njezina postavka o imperijalizmu kao logičnoj konzekvenciji raspada poretka nacionalnih država u Europi nakon I. svjetskoga rata odlučujuća za promišljanje tzv. posthistorijske situacije kada ljudska prava manjina i nepriznatih raseljenih ljudi bez države postaju ispit vjerodostojnosti svake teorije o suverenosti danas (Agamben, 2000, str. 15-28). Nakon uvida u kraj epohe država i državnosti, ali ne i etnosa kao izvora kulturnoga identiteta naroda u suvremenome razdoblju vladavine Großrauma, što drugo preostaje osim potrage za nadomještanjem države u ideji imperija? Za veliki prostor nisu više održive fikcije europocentrizma o nacionalnim državama kakve su se razvile, s jedne strane, na prostorima sjevera i juga kontinenta te Sredozemnoga mora i, s druge, u prvoj pomorskoj sili modernoga kapitalizma kakva je bila Velika Britanija.

Umjesto toga, susrećemo se s praznim mjestom Moći. Ono se mora orijentirati tako da bude jedinstvo poretka i uprostorenja (Ordnung und Ortung). Poredak u smislu političko-pravnoga uvjeta mogućnosti vođenja geopolitike ima logičko-povijesno prvenstvo nad prisvajanjem i razdiobom prostora kao teritorija (Schmitt, 1974, str. 13-20). Zanimljivo je, nadalje, da Schmitt u ovome djelu govori o pred-globalnome međunarodnome pravu. Ono je rezultat saveza država kao suverenih monarhija koje su u 17. stoljeću uspostavile znameniti i ujedno krhki Westfalski mirovni ugovor kojim je nastupilo relativno stabilno razdoblje za uspon kapitalizma, kao i za nastanak složenih ekonomsko-političkih sveza građanstva i aristokracije u oblikovanju prosvjetiteljsko-liberalnih okvira i njihovom djelovanju unutar i izvan nacionalnih granica Europe.

Nije to samo povijesni trenutak početka moderne politike kao normativne metafizike državnoga prava. Daleko je od toga važnije kako se pojam suverenosti države odnosi na mogućnost stabilnosti unutar teritorijalnih granica koje su, doduše, krhke, ali i jamstvo stabilnosti. Iako je Schmitt radikalni kritičar liberalizma, te se i u Nomosu zemlje govori o kršćanskome pojmu katechona u političko-teologijskome značenju zadržavatelja Antikrista, što znači da je posrijedi mišljenje koje smisao političkoga djelovanja vidi u odluci o putu eshatologijskoga iskupljenja čovjeka, ne može se poreći ovo realističko stajalište glede stabilnosti Europe tijekom burne povijesti (ibid., str. 25-36). Ako je političko autonomno područje ljudske egzistencije, bjelodano je da ono ne može imati svoj temelj isto tako kao ni sloboda. To je glavni razlog zašto odnos između transcendentnoga Boga i bitka (političkoga) u smislu djelovanja valja odrediti kao “okazionalni decizionizam”, kako je to prvi interpretativno pokazao Karl Löwith u svojem tumačenju Schmittova političkoga mišljenja (Löwith, 1984). Stoga su sveza i odnos Boga i proturevolucije u političkome i politici nužno paradoksalni i aporetični. Izbačaj u Großraum zahtijeva ispunjenje temeljnih zadaća i ciljeva vladavine imperija kao upravljanja novim kolonijalnim prostorom, koji se neprestano zauzima ili okupira, a za to nisu dostatni samo ekonomija, rat i ideologija od liberalne fikcije ljudskih prava do ekstremnih zahtjeva za integracijom Drugih u nacionalno-kulturni korpus osvajača.

Sjetimo se da Schmitt u odredbi pravno-političkoga pojma moderne suverenosti jasno pokazuje da odluka kojom nastaje novi poredak djelovanja u svijetu nastaje ex nihilo. Sve državno-pravne teorije uglavnom zaobilaze taj trenutak misterija nastanka političkoga, tu začudnu kontingentnu narav preobrazbe ljudskog društvenoga okružja i njegova svijeta života. Odluka u procesu odlučivanja, dakle, proizlazi iz singularnoga događaja koji može imati manihejski karakter logike ili-ili, a tako u stvarnosti i funkcionira političko nadmetanje između država u svjetskoj povijesti. Pritom je od presudne važnosti pitanje, metafizički govoreći, subjekta odlučivanja i izvršenja odluke. Ako se suverenost na kraju epohe države i državnosti premješta i razmješta iz tzv. malog prostora teritorijalne uronjenosti u okvir etnički i kulturno određene nacije, kao što je to bilo u slučaju Francuske s njezinim mitom o državi koja stvara narod s univerzalnim značajkama civilne religije slobode i jednakosti, ili, pak, u slučaju Njemačke kada narod konstruira državu kao prostor homogene kulture s jasnim partikularnim značajkama (Rousseau vs. Fichte i Herder), onda je taj proces razmještanja onaj koji odlučuje o novome subjektu vladanja-i-upravljanja zemljom. To je, uistinu, taj novi nomos zemlje koji Schmitt prepoznaje kao pravi problem nastavka političkoga i politike drugim sredstvima u uvjetima postimperijalnoga Großrauma. U Političkoj teologiji ključne su postavke o biti političkoga i politike sljedeć. Za stvarnost pravnog života bitno je tko odlučuje. Uz pitanje o sadržajnoj točnosti stoji pitanje mjerodavnosti. U opreci između subjekta i sadržaja odluke, te u vlastitom značenju subjekta leži problem pravne forme. Ona ne posjeduje apriornu prazninu transcendentalne forme; jer ona nastaje upravo iz onoga što je pravno konkretno. Ona nema ni formu tehničke preciznosti; jer ta se odlikuje bitno predmetnim, neosobnim svrhovitim interesom. Naposljetku, ona nije ni forma estetskog oblikovanja, koje ne poznaje deciziju (Schmitt, 2019a, str. 40).

Tome usuprot, za Schmitta u novome nomosu zemlje, nakon povijesno-epohalnih prisvajanja i dijeljenja tla kao teritorija u Grka, s idejom rimskoga imperija i kršćanskoga svijeta res publica Christiana, preko Pax Britanica do jedinog svjetskoga hegemona kao što je Amerika, uvijek je riječ o proizvođenju zakona koji povezuje kapitalističku aproprijaciju vlasništva nad tlom s legitimnim subjektom izvršenja pravne odluke. A to je, naravno, istodobno i temeljni subjekt nove planetarno-globalne suverenosti. Govorimo o postimperijalnoj suverenosti iz jednostavnog razloga što tradicionalno određeni politički imperiji u 20. stoljeću – SAD, Rusija i Kina – iako i nadalje vode glavnu riječ o preustroju međunarodnih odnosa, ali sada je razlika u tome što u 21. stoljeću njihov ekonomski model osvajanja-prisvajanja Drugoga ima zajedničke značajke sprege neoliberalnoga i autokratsko-državnoga kapitalizma.

Oligarhije su međusobno samo kulturno različite. Ista je logika korporativnoga umrežavanja i osvajanja prostora ekonomsko-političko-kulturalnoga utjecaja. Pritom se mijenja intenzitet koloniziranja i podvrgavanja projektiranih neprijatelja imperija novom načinu vladavine i upravljanja. Postimperijalna suverenost nije stoga stabilni poredak i prostor vladanja svijetom kao nomosom zemlje, već hibridno stanje u kojem prijatelj postaje neprijateljem i obratno ovisno o kontekstu rasporeda vanjsko-političkih ciljeva. Želimo li izvesti konzekvencije ovog načina mišljenja, onda moramo imati u vidu da je čitav problem s prelaskom pojma vladanja u upravljanje i upravljaštvo svijetom, onaj nomos zemlje koji označavamo pojmom neoliberalizma kao sprege ekonomsko-političko-kulturalnoga imperijalizma.

Time postaje jasno zašto je prepiska Schmitta s Kojèveom sredinom 1950-ih godina jedinstveni dokument traganja za novim političkim mišljenjem nakon kraja Hegelove spekulativne dijalektike, razdoblja totalitarizama i ulaska u doba koje možemo različito znamenovati, primjerice, post-političkim krajem ideologija kao u sociologijskome određenju Daniela Bella 1960-ih godina, ili krajem povijesti kao u politologijskome određenju Francisa Fukuyame 1990-ih godina. No, jedno je svemu tome zajedničko. Suverenost sada postaje vladanje kao upravljanje zemljom na temelju novoga nomosa koji se ne zasniva u transcendentalnoj fikciji IUS PUBLICUM EUROPAEUM. Umjesto toga, kako Schmitt to izvodi u zadnjem poglavlju Nomosa zemlje u kojem razmatra razlog zašto ideja svijeta kao kozmopolisa iz prosvjetiteljsko-metafizičkoga sklopa Kantova univerzalizma više ne može biti mjerodavnim filozofijsko-političkim uvjetom mogućnosti sveze i odnosa poretka i uprostorenja (Ordnung und Ortung), na djelu je odlučivanje o načinu razmještanja teritorija u smislu njegove nove razdiobe i osvajanja. Novo shvaćanje logike poretka i uprostorenja postaje odlučujuće za imperijalnu politiku proširenja tzv. nacionalne sigurnosti. Ono podaruje geopolitici značenje globalnoga decizionizma (Moore, 2020).

Obrat je u tome što sada uprostorenje poretku određuje ontologijske granice vladanja. Upravljanje više nije izvršenje Zakona kao vladanja, već autonomno djelovanje implozije prostora kao teritorija koji se dijeli, raspoređuje i preobražava u logiku metamorfnoga kapitala. U 21. stoljeću vidimo dosege ove geopolitičke transformacije kao što je to rusko neoimperijalno posezanje za teritorijem Arktika u sukobu s Amerikom. Razlog želje za vladanjem kao upravljanjem Sjeverom Zemlje leži u tome što se globalnim zagrijavanjem otapa led i tako stvara mogućnost da Rusija u svojem presezanju za međunarodnim područjem mora ubrzano stekne više od 50% teritorija na koje polaže pravo. Schmitt je razabrao da su stare institucije zaštite nacionalne suverenosti u doba postkolonijalnih ratova za državnost u trećem svijetu, poput UN-a, primjerice, izgubile vjerodostojnost zbog toga što nisu više bile učinkovite u sprečavanju sukoba tradicionalnim sredstvima pregovora između zaraćenih strana nastojanjem priznanja zatečene situacije na terenu.

Ovi su ratovi, usto, doveli u pitanje bit modernoga imperijalizma – kolonijalizam. Jedino pravno-političko pitanje o ovoj novoj suverenosti bez naroda kao izvora vladanja jest pitanje legitimnosti odlučivanja o prisvajanju i osvajanju prostora Zemlje. Ako to više ne leži u teologijskoj nadležnosti Boga i Crkve, kao transcendentalnoga jamstva svake moguće kolonizacije “plemenitih divljaka” kao u doba Kolumba s ulogom katoličke Crkve i njezine nasilne evangelizacije svijeta, onda se umjesto svetosti pojavljuje svjetovna pluralnost politike s idejama slobode, jednakosti i pravednosti. No, nije to više horizont civilizacije univerzalnosti Francuske revolucije, već moment uspostavljanja nove civilne religije koja s Američkom revolucijom ima u vidu prosvjetiteljstvo i pitanje rješavanja ropstva u vlastitome dvorištu. Stoga, umjesto vjere u kršćanskoga Boga, nova rekonkvista usmjerava pozornost u 21. stoljeću na borbu za ljudska prava kao ideologijsko sredstvo novoga kolonijalizma i imperijalizma. U borbi protiv terora islamistički nadahnutih “kriminalnih država” sve je dopušteno, pod uvjetom da je legitimnost okupacije suverene države poput Afganistana i Iraka, primjerice, određena težnjom za oslobađanjem zemlje od neprijatelja i proglašenjem permanentnog izvanrednoga stanja. Taj vrli, novi nomos zemlje, međutim, ne može ostati u globalnome “prirodnome stanju” jer bi tek tada bila realizirana hobsovska distopija bellum omnium contra omnes.

Mora nešto ostati postulatom, ali ne u kantovskome smislu normativne fikcije. To što preostaje od metafizike kao teologije u trenucima prazne uzvišenosti ratova i sukoba u Großraumu može se opisati kao sveza nomosa i lexa međunarodnoga prava polazeći od stajališta koje obuhvaća pojam singularne suverenost i kontingentne suverenosti. Ona se ne može izvesti apriorno, već samo iz pojedinačnoga čina. Tako postaje izvjesno da u sebi nosi onu bestemeljnu slobodu odluke koja zacijelo ne može parirati američkome neoliberalizmu povratkom u stanje prije novoga nomosa zemlje. Nije otuda slučajno zašto Schmitt završava tekst ovog spisa s analizom tzv. pravednoga rata (Schmitt, 1974, str. 288-299). Iako je, naravno, i u tom pojmu prisutan odjek kršćansko-humanitarnoga shvaćanja rata kao svetog sredstva za ozbiljenje univerzalne pravednosti koja povezuje ljudsko i božansko, njegova uporaba ima izrazito sekularne značajke. Još je znakovitije da se promišljanje ovoga pojma u kritičkome dijalogu i sa Schmittom kao adresatom pojavljuje učestalo u 21. stoljeću u američkoj političkoj misli (Walzer, 2015).

Inflacija pojmovne uporabe pravde i pravednosti povezuje pravni diskurs međunarodnih odnosa u doba koje više nema, rekao bi Schmitt, uspostavljen vrijednosni sustav pravno-političke legitimnosti korištenja sile i nasilja u sukobima koji nemaju više karakter ratova između država, već ratnih sukoba između saveza država i mreže subjekata/aktera poput Islamske države, primjerice, al-Qaede itd. Što nam to svjedoči negoli da se međunarodno pravo raspalo kao sustav pravnih normi i naposljetku zakona. Jer zakon se ne poštuje upravo zbog toga što sudovi koji bi trebali rješavati takva prijeporna pitanja posezanja za tuđim teritorijem na zemlji, ulaženjem u jurisdikciju morskoga pojasa i slično, nemaju moć uvjeravanja silom u krajnjoj konzekvenciji.

Zbog toga je uobičajeni postupak izravni dogovor ili sporazum između subjekata/aktera kao što su još uvijek to nacionalne države. Schmitt u uporabi temeljnoga pojma i izraza kao što je to nomos u grčkome značenju riječi ima u vidu glagol nemein, što znači nešto uzeti i prisvojiti, te osvojiti i tako osvojeno razdijeliti i podijeliti. Tri su osnovna značenja nomosa otuda prisvajanje, razdioba i proizvodnja (Schmitt, 1974, str. 36-48). U filozofijsko-političkome i pravnome smislu Schmitt etimologijski ulazi u fine razlike između nomosa i zakona, pokazujući uporabu riječi nomos kod Homera, sofista, Platona i Aristotela. Ono što je na stanovit način zajedničko različitim značenjima ove riječi jest jedinstvo onoga što smo već spominjali, a to je sveza-odnos poretka i uprostorenja. Imati vlasništvo nad zemljom u prostoru određenom krvlju i tlom, te morem kao vanjskom granicom, za Grke je značilo imati mogućnost vladanja nad sobom i drugima na način razdiobe onoga što nije tek zajedničko vlasništvo, nego ponajprije rezultat prisvajanja u smislu privatnoga vlasništva.

No, nomos je ontologijska značajka vladanja nad zemljom kao tlom, dok su zakon i zakoni ontička pravno-politička legalnost poretka koji se nameće milom ili silom pripadnicima zajednice. Političko značenje nomosa, dakle, proizlazi iz izvorne moći zaposjedanja i prisvajanja zemlje. Stoga je za Schmitta neupitno da se ovaj pojam pojavljuje gotovo obavijen mističnom tajnom Moći. Ona je dana čovjeku pod uvjetom da se njome služi svagda tako da razdjeljuje ono što je zajedničko, jer je bit privatnoga vlasništva nad zemljom u ozakonjenju izvornoga čina nasilnoga otimanja od prirode ili drugih ljudi upravo onog zajedničkoga izvora svekolika života – zemlje. Kad to imamo u vidu, nije teško zaključiti da Schmitt poseže za ovom riječju kao pojmom koji povezuje izvorno i suvremeno, arhajsko i današnje globalno kao uputstvo za uporabu u semantičkome i pragmatičkome smislu.

To znači da je ovaj pojam konceptualni alat za razumijevanje vladanja kao upravljanja zemljom u doba posvemašnjeg raspada modernoga poretka nacija-država i njihova teritorijalnoga određenja prostora iz pojma suverenosti. Vladati ima izričito političko značenje, dok upravljati znači organizirati vlast i vladavinu u ekonomskom i kulturalnome smislu. Vidjeli smo, međutim, da Schmitt već u svojoj ranoj kritici liberalizma uočava kako se iza profanosti tehničko-ekonomskoga napretka suvremenih društava skriva bit liberalizma uopće. Što je taj ideologijsko-politički pojam značio za Schmitta odnosi se na zajednički nazivnik sekularizirane metafizike kapitalizma, ali i na mnogo više toga. Sve što su mislioci liberalizma otvorili kao problem modernosti, od deizma u religiji do privatiziranja zajedničkoga dobra u politici i ekonomiji, smjeralo je onome što je Schmitt u govoru u Barceloni 1927. godine nepogrešivo opisao kao bit modernoga doba. Nemojmo zaboraviti da je njegova analiza modernosti kompleksna analiza procesa sekularizacije u Europi kao i nastanka znanstveno-tehničke racionalnosti novoga poretka kapitalizma. No, za razliku od Maxa Webera, u Schmittovim je uvidima proces birokratskoga racionaliziranja života u modernome društvu ono čudovišno što dovodi do pasiviziranja političkoga odlučivanja.

U okružju kafkijanskoga labirinta vladavine Zakona bez temelja vlastite legitimnosti sam se život preobražava u mašineriju neljudskoga. Neutraliziranje moći onog političkoga i njegovo depolitiziranje čine uvjete mogućnosti suvremene post-politike neoliberalizma. Sažeto rečeno, kad se temeljna politička pitanja svode na pravne razmirice oko legitimnosti i legalnosti djelovanja, a suverenost pretvara u zastarjelu ideju vladavine bez stvarnoga subjekta Moći koji odlučuje u krajnjoj instanciji, tada se suočavamo s prelaskom u razdoblje novoga nomosa zemlje koji se može iskazati pojmom oligarhijske vladavine u poretku korporativizma suvremenoga svijeta. Odluka prethodi normi, događaj djelovanju, a Großraum postaje našom sudbinom u totalnoj borbi za prevlast nad tlom, morem, na nebu i na zemlji. Političko kao odluka i politika kao stanje u novome se nomosu zemlje pokazuju smislenom razlikom samo pod uvjetom stvaranja zajednice koja mora pomiriti kozmopolitizam i ideju nacije iz posve drukčijeg stajališta nego što je to bilo europocentrično shvaćanje suverenosti. U konačnici, Schmittova je politička ontologija decizionizma posljednji pokušaj očuvanja smisla događaja kao ljudske egzistencije u nabačaju nadolazeće zajednice s onu stranu svođenja na profit, interes i goli život homo oeconomicusa.

U knjizi Doba oligarhije pokazao sam razmjere ove kritike kapitalizma kako u Schmitta tako i u Kojèvea, te interpretacije Derride, Agambena, Mouffe i drugih zastupnika neomarksizma (Paić, 2017, str. 163-218 i 219-266).

Hannah Arendt i kritika Nomosa zemlje

Mnogo je kritičkih pokušaja još i danas da se Schmittova temeljna knjiga geopolitike kao što je to Nomos zemlje jednostavno prekriži kao i njegova rana djela o političkome i političkoj teologiji s postavkom da je to samo sofisticirani plaidoyer za nastavak nacizma drugim sredstvima u uvjetima postnacionalne konfiguracije moći. Pa, zar nije, kao što je to pokazala i Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma, ideja o III. Reichu uz ideologiju antisemitizma i politiku imperijalizma bila u nadilaženju epohe nacionalne državnosti i tradicionalnoga poretka europskog međunarodnoga prava (Arendt, 2015)? Drugim riječima, Schmitt je ovim svojim djelom samo potvrdio da se nikad nije razračunao s vlastitim tamnim sjenama nacizma. Jer, što bi bilo drugo žestoka kritika liberalizma negoli želja za održanjem na životu upravo onoga poretka što ga određuju protuprosvjetiteljstvo, militantni katolicizam, antisemitizam i vjernost idealima konzervativne revolucije (Wollin, 1992).

Nedavno pronađene marginalije što ih je Arendt brižljivo ispisivala na svojem primjerku Schmittova spisa potvrđuju, prema riječima autorice Anne Jurkevics, kako je posrijedi “fascinantan rezultat: Arendt je razvila koherentnu i odlučnu kritiku Schmittova narativa o geopolitici i međunarodnome pravu, ali to nije objavila. (…) Prema Arendt, Schmittova teorija u Nomosu zemlje… odgovara na pitanje-problem: gdje je izvor prava? u tlu. Njegovo fiksiranje na političko osvajanje tla jest nit vodilja koja se odmotava od svojih početnih filozofijskih razglabanja na čitavom putu kroz njegove historijske analize i kritiku američke hegemonije. Osvajanje je za Arendt zaključak Schmittova Nomosa te je iz njezine perspektive njegova geopolitička teorija iz temelja imperijalistička” (Jurkevics, 2016).

Već je iz ovoga bjelodano kako razlikovanje između Arendt i Schmitta polazi od toga što je za nju imperijalizam neprihvatljiv poredak vladavine i upravljanja svijetom te nužno zahtijeva kritičko razmatranje i pronalaženje mogućnosti nadilaženja njegovih izvora i posljedica. Naravno, u Izvorima totalitarizma i u drugim djelima pokazala je da je raspad onoga što Schmitt naziva međunarodnim pravom europskoga shvaćanja nacije-države u zbilji bio uvod u nastanak totalne države i nacističkoga totalitarizma. Najzlokobnija posljedica ovoga raspada, i tu je Arendt uistinu prva prikazala stanje stvari ogoljeno do srži, jest pitanje izbjeglištva, prognaništva i statusa ljudi bez državljanstva (stateless people). Autorica ovoga pregleda i analize njezinih bilješki uz čitanje Schmittova Nomosa zemlje precizno pokazuje koliko su postavke oboje političkih mislilaca, unatoč nepremostivim razlikama, usmjerene pokušaju odgonetanja zagonetke biti vladavine svijetom u doba globalne entropije. U tekstu marginalija vidimo i nešto doista iznimno važno za tumačenje Schmittova decizionizma.

Primjedba bi se na stanovit način mogla smatrati paradoksalnom te možda čak i zajedljivom. Naime, Schmittov obrat od uvida u bit političkoga do njegove geopolitike za postimperijalnu suverenost Arendt objašnjava svojevrsnim razvitkom mišljenja politike polazeći od “pseudo-ontologijske metode”, kako glasi primjedba na stranici 197. njezina primjerka Nomosa. Zar nisu oboje izvorni mislioci političkoga i politike nasuprot tradiciji političke filozofije koji su otvorili mogućnost razumijevanja novoga događaja iz perspektive egzistencijalnoga nabačaja slobode odluke i iz perspektive autonomije samog političkoga djelovanja u razlici spram znanosti, tehnologije, kulture i umjetnosti (Villa, 1995)? Zbog toga smatram neprimjerenom ovu primjedbu Hanne Arendt. Schmittovi su politički spisi sve drugo samo ne pseudo-ontologijska razglabanja. Bez uvjetno rečeno filozofijskoga promišljanja i jezično-analitičkoga rasklapanja temeljnih pojmova u historijskome razmatranju Schmitt ne bi nikad dospio do kristalne jasnoće svojih analiza pravno-političkih temelja modela vladavine od demokracije, diktature, pa do njegova ‘izuma’ kao što je to prijeporna i ujedno paradoksalno-aporetična teorija političke teologije. Štoviše, čak je i njegova postavka o politici kao sekulariziranju teologije toliko pregnantna da iz nje možemo očitati temeljni problem djelovanja u doba tehnosfere, kada političko traži neki uzvišeniji legitimitet od revolucije i ljudskih prava, od obećanja jedinstvene sreće u budućnosti čovječanstva do eshatologijskih ciljeva ozbiljenja nove Atene i Rima. Sa Schmittom smo u hobsijanskome realitetu politike par excellence, dok je u slučaju Arendt, unatoč njezinoj radikalnoj kritici imperijalizma i totalitarizma, pojam političkoga između Heideggerova događaja (Ereignis) i republikanske ideje vrijednosti ideala zajedničkoga dobra zajednice, što ovoj teoriji političkoga podaruje mistiku novoga i prizvuk tradicije sokratovske brige za dušu (Paić, 2015).

Mnogo je mjesta u marginalijama koje pokazuju suprotstavljene pozicije Schmitta i Arendt. Tako, primjerice, Arendt smatra njegove postavke o “herojskome dobu” u povijesti europske civilizacije kao pravno-političkoga poretka suverenosti nacionalnih država promašenom, jer je to tek “sjeme zla” koje će kulminirati s imperijalizmom u 19. stoljeću i kolonijalnim brutalnostima osvajača, a s totalitarizmom u 20. stoljeću sve će biti dovedeno do čudovišnih razmjera. Što li je onda za nju istinski nomos zemlje negoli složenija struktura odnosa od binarnoga koda prijatelj-neprijatelj kad je riječ o biti političkoga? To se posebno odnosi na pitanje Drugoga, odnosno manjinskih prava, osobito židovskoga naroda koji je istodobno u europskim nacijama-državama bio integriran kulturalno do najviših sfera duhovnosti u filozofiji, znanosti, umjetnosti, ali je sustavnim antisemitizmom podjarmljivan do granica nestanka u getima i prije apsolutnoga genocida u nacističkim logorima istrebljenja. Usto, Arendt razumije bit političkoga ne iz fascinacije državom i njezinim djelovanjem na pojedinca kako to čini Schmitt, već iz strukture pluralnosti ljudskoga djelovanja, njegove nesvodive slobodne usmjerenosti na dosezanje pravednosti i jednakosti u zajednici. Mogli bismo ovdje nizati postavke koje pokazuju da je nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta pitanje poretka i uprostorenja osvajanja i prisvajanja zemlje u stalnim ratovima i sukobima Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. S druge strane, Arendt u čitanju Nomosa rezolutno odbija svaku primisao na normalizaciju imperijalističkoga diskursa, premda i sama ne može naposljetku podariti zadovoljavajući odgovor na pitanje što nakon kraja europocentrizma, jer za razliku od Schmitta vidi u SAD-u nastavak imperijalizma i kolonijalizma drugim sredstvima. Schmittu je, pak, hegemonija i unilateralnost imperijalne uloge Amerike temeljni problem za ozbiljenje trajne koegzistencije drugih imperija u novome nomosu zemlje.

Njezina pak kritika svakoga konsenzusa tzv. velikih sila u nametanju prividnoga mira u sukobima oko kolonijalnoga preotimanja prostora upravo je uzorno provedena: 1950-e i 1960-e godine bile su dokaz punog zamaha kako postkolonijalnih revolucija u trećem svijetu tako i uspona i sloma američke hegemonije. Ipak, nije to značilo i kraj imperijalizma, već tek razmještanje njegovih ciljeva uz pronalazak novih metoda osvajačkih politika. Uglavnom, retorika osvajanja, okupacije, prisvajanja zemlje za Arendt je zoran dokaz kako je Schmittova geopolitika neprihvatljiv teoretski priručnik za novo koloniziranje nakon što je razdoblje ideologija postalo nepovratna prošlost, te su na njihovo mjesto stupile “pseudo-ontologijske metode” razvitka strategije nove razdiobe prostora u globalnim okvirima. Ako se uopće mogu iz navedenih marginalija izvesti neke pretpostavke za geopolitičko mišljenje Hanne Arendt u razlici spram Schmitta, onda su one ponajprije, kako je to pokazala Jurkevics, u razumijevanju nomosa zemlje koje ne proizlazi iz tla kao izvora prava. Za Arendt je pravo ono što ne nastaje iz nasilja osvajanja i prisvajanja, već iz intersubjektivnoga procesa djelovanja i proizvođenja novoga u javnome životu. Pravo je, dakle, ono što ne opravdava nasilje. Ono proizlazi iz ljudske težnje za ozbiljenjem slobode, jednakosti, pravednosti i prijateljstva ili solidarnosti u zajednici. Ovo kao da je bilo odlučujuće za Derridinu kritiku Schmittove teorije političkoga, kada je u kasnoj fazi svojega mišljenja uistinu dekonstruirao ono što pripada ovoj intersubjektivnosti, te je za nadolazeću zajednicu svojevrsnoga mesijanstva bez Mesije uzeo pojam prijateljstva (philia) s kojim zajednički bitak u onome političkome osvjetljava prostor ljudske povijesne egzistencije (Derrida, 1994).

Zaključak

Gotovo je nemoguće političkome mišljenju u doba postimperijalne suverenosti pojmovno-kategorijalno odrediti stabilni poredak snaga, interesa i strasti u vođenju zajedničkoga života na zemlji. Političko se ne može znanstveno-tehnički misliti kao ono računajuće i aplikativno, iako u mnogim aspektima pragmatika znanja i ovdje rukovodi ljudskim akcijama. I samome Schmittu bilo je od samoga početka više negoli bjelodano što bitno nedostaje njegovu decizionizmu. Riječ je o mogućnostima da se neproračunljivi događaj odluke o iznimnome ili izvanrednome stanju ne prolongira u lošu beskonačnost, kao što se na stanovit način zbiva u 21. stoljeću kad smo ostali bez iluzije o veličajnoj europskoj suverenosti iza koje je mračna tajna kolonijalizma i imperijalizma ono što kroz misiju Amerike od kraja II. svjetskoga rata prožima i određuje svaki govor o slobodi i ljudskim pravima. Usto, glavnim političkim misliocima suvremenosti, a to su svojevrsni moderni klasici poput Schmitta i Arendt, bilo je razvidno da političko i politika ne mogu biti pozitivno određeni upravo zbog toga što bi njihovo znanstveno susprezanje značilo i redukciju čovjeka na animal rationale, kako je to postavio Aristotel u svojoj Politici. A upravo je ova odredba najspornije mjesto uopće za svaku buduću političku ontologiju i antropologiju.

Zoon politikón sve je drugo negoli tek živo biće koje govorom iskazuje svoje umne mogućnosti vođenja i upravljanja životom zajednice. Ni anđeo ni Mefisto, ali između ovih figura protječe život čovjeka kao nesvodljivo političkoga bića. Bez strasti i gorljive želje za sudjelovanjem u stvaranju općeg dobra zajednice, misaono ili djelatno, ne postoji ono ljudsko u političkome događaju koji svagda ima karakter kontingencije i novoga bez uzora u povijesnoj prošlosti. Schmitt je pojmom političke teologije otvorio pitanje o onome što stoji iza ove borbene i konfliktne igre oko priznanja u svijetu država i carstava. No, ni Bog ni tehnologije upravljanja svijetom kao racionalnim poretkom ljudskoga života ne mogu biti posljednja rješenja spasonosnoga događaja. Tko misli političko i politiku u doba postimperijalne suverenosti, mora odrješito prijeći s onu stranu svake normativne iluzije metafizike kakva je određivala naš povijesno-epohalni razvitak od Homera do nomosa zemlje bez prijatelja i neprijatelja, zemlje kao dehumanizirane pustinje kroz koju prolazimo tragajući za novom zemljom, svjesni da smo smrtni i da o našim odlukama ovisi čak i život ne samo čovjeka već i svekolikih drugih bića.

No, što nosi i uvjetuje ovu strast za djelovanjem s onu stranu svake opsjednutosti razumom i umnim postulatima života čovjeka ako ne bestemeljnost njegove slobode, tog istinskoga arché i eschatona događanja povijesti? Nije slučajno Hannah Arendt u ogledu Što je sloboda? gotovo u kamen uklesala i ove riječi: Sloboda… nije samo jedna od mnogih pojava i problema svijeta politike, strogo uzevši, kao pravda, ili moć, ili jednakost; sloboda koja samo rijetko – u vremenima krize ili revolucije – postaje izravan cilj političkoga djelovanja, zapravo je razlog što ljudi uopće žive zajedno u političkim organizacijama. Bez toga, politički bi život kao takav bio besmislen (Arendt, 1961, str. 146). Vladanje i upravljanje zemljom na ishodu njezine povijesno-epohalne sudbine bez slobode kao da više nije dostojno biti čovjeka. Može li se tome usuprot pronaći novi put do otvorenosti svijeta s onu stranu stvaralačko-razaralačke biti političkoga i politike?

LITERATURA

Agamben, G. (2000). Means without End: Notes on Politics. University of Minnesota Press. Minneapolis i London. Agamben, G. (2005). State of Exception. Chicago University Press. Chicago.

Alliez, É. i Lazzarato, M. (2016). Wars and Capital. Semiotext(e), The MIT Press. Cambridge, MA, and London.

Arendt, H. (1961). What is Freedom? U: Between Past and Future: Six Exercises of Political Thought. The Viking Press. New York.

Arendt, H. (2015). Izvori totalitarizma. Disput. Zagreb.

Critchley, S. (2012). The Faith of the Faithless. The Experiments in Political Theology. Verso. London i New York.

Deleuze, G. i Guattari, F. (2017). Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop. Zagreb.

Derrida, J. (1994). Politiques de l’amitié. Éditions Galilée. Pariz.

Derrida, J. (2005). Rogues. Two Essays on Reason. Stanford University Press. Stanford.

De Vries, E. (2001). Discussion: Alexandre Kojève – Carl Schmitt Correspondence and Alexandre Kojève’s “Colonialism from a European Perspective”. Interpretation, 29 (1): 91-130.

Heidegger, M. (2018). Sein und Zeit. GA, sv. 2. 2. izd. V. Klostermann. Frankfurt/M.

Jurkevics, A. (2016). Hannah Arendt liest Carl Schmitts Der Nomos der Erde: Ein Dialog über Gesetz und Geopolitik anhand ihrere Marginalien, 8. travnja. https://www. HannahArendt.net. 1. izd., sv. 8. Marginalije se mogu pronaći na web-stranici http:// www.bard.edu/arnddtcollection/

Lemke, T. (2019). Foucault’s Analysis of Modern Governmentality. A Critique of Political Reason. Verso. London i New York.

Lévinas, E. (2009). Totalité et infini: essai sur l’extériorité. Les Livres de Poche. Pariz.

Löwith, K. (1984). Der okkasionelle Dezisionismus von Carl Schmitt. u: Heidegger – Denker in dürftiger Zeit. Sämtliche Werke, sv. 8. J.B. Metzler. Stuttgart, str. 32-71.

Luhmann, N. (2002). Die Politik der Gesellschaft. Suhrkamp. Frankfurt/M.

McCormick, J. P. (1997). Carl Schmitt’s Critique of Liberalism. Cambridge University Press. Cambridge i New York.

Meierhenrich, J. i Simons, O. (ur.). (2017). The Oxford Handbook of Carl Schmitt. Oxford University Press. Oxford.

Moore, T. (2020). On the theopolitics of sovereignty: Carl Schmitt and the theopolitics of global orders. Cambridge University Press. Review of International Studies, 46 (5): 691-712. DOI: https://doi.org/10.1017/S026021052000005. https://www. cambridge.org/core/journals/review-of-international-studies/article/abs/on-the-theopolitics-of-sovereignty-carl-schmitt-and-the-theopolitics-of-global orders/A63E20201A2FAA455F60B88E10D63ECE (2. ožujka).103 Politička misao, god. 58, br. 3, 2021, str. 77-104

Ottmann, H. (2010). Decizionistički modeli politike. Politička misao, 47 (1): 129-141.

Paić, Ž. (2013). Sloboda bez moći. Politika u mreži entropije. Bijeli val. Zagreb.

Paić, Ž. (2015). Misterij novoga početka: Hannah Arendt i političko u suvremeno doba. U: Totalitarizam? Meandarmedia. Zagreb. str. 75-134.

Paić, Ž. (2017). Doba oligarhije. Od informacijske ekonomije do politike događaja. Litteris. Zagreb.

Paić, Ž. (2018). Tehnosfera, sv. I. Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj. Sandorf i Mizantrop. Zagreb.

Paić, Ž. (2019). Tehnosfera, sv. IV. Sklop i petlja. Što je preostalo od arhitekture? Sandorf i Mizantrop. Zagreb.

Paić, Ž. (2020). Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event. At the Edge of Chaos. Cambridge Scholars Publishing. Newcastle upon Tyne.

Rodin, D. (2012). Poraz prosvjetiteljstva. Naklada Breza. Zagreb.

Schmitt, C. (1932). Der Begriff des Politischen, Mit einer Rede über das Zeitalter der Neutralisierungen und Entpolitisierungen. Duncker und Humblot. München i Leipzig.

Schmitt, C. (1974). Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum. 2. izd. Duncker und Humblot. Berlin.

Schmitt, C. (2018). Der Leviathan in der Staatslehre des Thomas Hobbes. Sinn und Fehlschlag eines politischen Symbols. Klett-Cotta. Stuttgart.

Schmitt, C. (2019a). Politička teologija – Politička teologija II. Naklada Breza. Zagreb.

Schmitt, C. (2019b). Politička romantika. Naklada Breza. Zagreb. Stiegler, B. (2015). Von der Biopolitik zur Psychomacht. Die Logik der Sorge I.2. 2. izd. Suhrkamp. Frankfurt/M.

Vesting, T. (1992). Erosionen staatlicher Herrschaft. Zum Begriff des Politischen bei Carl Schmitt. Aör, 117: 4-45.

Villa, D. (1995). Arendt and Heidegger. The Fate of the Political. Princeton University Press. Princeton.

Walzer, M. (2015). Just and Unjust Wars. A Moral Argument with Historical Illustrations. Basic Books. New York.

Wollin, R. (1992). Carl Schmitt: The Conservative Revolutionary Habitus and the Aesthetics of Horror. Political Theory, 20 (3): 424-447.

Žižek, S. (1999). Carl Schmitt in the age of post-politics. U: Mouffe, C. (ur.). The Challenge of Carl Schmitt. Verso. London i New York. str. 18-37.104

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026