Copyright ©2026 Žarko Paić

Informacija i kazivanje

Heideggerovi prilozi raspravi o kibernetici i nihilizmu

Prvi dio

April 15, 2026
Informacija i kazivanje
Martin Heidegger

1. Informacija kao transformacija

U razmatranju znanstveno-tehničkoga pojma informacije postoji podosta poteškoća u odredbi tog pojma. Jedno je filozofijsko razumijevanje, a drugo ono koje se rasprostire u suvremenim znanostima. Pritom se način definiranja pojma u biologiji razlikuje od onoga u fizici, a navlastitost je ovog presudnoga pojma tehničkoga svijeta, kako je to istaknuo Norbert Wiener, otac-utemeljitelj kibernetike, da se ona ne može svesti ni na materiju niti na energiju. (Norbert Wiener, Cybernetics: or control and communication in the animal and the machine, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, 1961. 2. izd.) Ako je tome tako, nalazimo se u začaranome krugu samoreferencijalnosti. Informacija se, dakle, određuje vlastitim odnosom spram singularnosti i samopotvrđivanja otvorenih sustava života. Ona je pojam koji proizlazi iz drugoga zakona termodinamike te se izvodi iz nužnosti entropije svemira kao kaosa i raspada. Ali, ona je ujedno uvjet mogućnosti nastanka onoga što je suprotnost entropije. To znači da je samo zahvaljujući informaciji moguće uspostaviti „umjetni život“ (A-life) na temelju djelovanja „umjetnoga mozga“ (A-brain).

Kada iz ideje „prirode“ u biološkome smislu te riječi nastaje mogućnost obrata stvaranjem „tehnosfere“ koja više ne slijedi logiku prirodne evolucije, susrećemo se s informacijom u njezina dva modusa pojavljivanja. Prvi je singularnost (jednokratnost i neponovljivost), a drugi samopotvrđivanje (ponovljivost). Logika tehnosfere djeluje svagda tako da sada drugo određuje prvo s pomoću „trećega“. Ono što je samoreproduktivno postaje beskrajno potencijalno. Na taj se način događa ono što kibernetika opisuje procesima samoorganiziranja, samokontrole i samoupravljanja sustava svojim okolinama. Današnji pojam informacije koji rabe tehno-znanstvenici ima svoje podrijetlo upravo u začecima informatike i kibernetike (Claude Shannon i Norbert Wiener). Prvi se služio pojmom „komunikacije“ za „informaciju“, jer se radilo o dvije poruke od kojih jedna ima značenje za korisnika, a druga je besmislena. Već je otuda jasno da pojam informacije čak i unutar kruga zatvorene linearnosti ne može biti sveden na jednoznačnost onoga tko se pojavljuje pošiljateljem poruke. Kada se informacija svodi na poruku, radi se o strukturnoj transformaciji jezika. Drugim riječima, poruka mijenja ne samo korisnika, već i pošiljatelja. Oboje, ako ih se shvati iz procesa komunikacije kao sudionike jednog ljudskoga odnosa kao živoga sustava, nisu subjekti i objekti odnosa.

Naprotiv, njihove su uloge u funkcije unaprijed (apriorno) određene postavom same „biti“ informacije. Što ih postavlja u odnos nije „bit“ jezika u tehničko doba. Ne postavlja ih, dakle, informacija kao metajezik tehničke komunikacije. Umjesto toga posrijedi je ono „treće“. Samouspostavljenost kibernetičke kontrole između pošiljatelja i primatelja/korisnika poruke moguća je tek onda kada se dogodi odluka da informacija iz stanja neisporučivosti i praznine značenja postane u svoja tri modusa (sintaksa, semantika, pragmatika) „viškom značenja“. A to se događa s pomoću djelotvornosti i korisnosti onoga što se nalazi „u“ samoj „biti“ poruke. Riječ je, naravno, o uputstvu za djelovanje u novome kontekstu i situaciji. Stoga nije nipošto začudno da se pojam informacije u tehno-znanostima današnjice određuje s pomoću praktičnoga značenja, odnosno da se informacija nadomještava – transformacijom. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Doba medijalnoga neutraliziranja: Od društvene entropije do obuzdane subverzije kulture“, u: Dražen Katunarić (ur.), Carstvo medija, Litteris, Zagreb, 2012., str. 49-86.)

2. Heidegger i zadaća mišljenja: Računanje i kazivanje

Mislilac koji je uz Wittgensteina najdublje promislio „bit“ jezika i njegovo isklizavanje u zagrljaj mišljenja s posvemašnjom vladavinom tehnike jest, dakako, Heidegger. Baveći se jezikom kao kazivanjem (Dichten) što proizlazi iz „biti“ pjesništva (Dichtung) već koncem 1930-ih godina, ukazao je na poteškoće koje prate mišljenje „na“ jezik kao događaj (Ereignis) u otvorenosti bitka. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65., V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 3. izd.)

Te su poteškoće ponajprije izvedene iz logičko-metafizičkoga ustrojstva bitka u povijesti zapadnjačke filozofije. Prema Heideggeru, „bit“ se jezika ne pokazuje nikako drukčije negoli kao „bit“ metafizike. Razlikovanje jezika i govora pritom nema značajke strukturalističke i semiologijske razlike (de Saussure-Barthes-Derrida) između jezika kao sustava znakova i tzv. običnoga govora. Potonji se već uvijek određuje iz vladavine jezika kao označitelja. Heidegger se, pak, čitavim svojim mišljenjem kao putovanjem kroz bitne postaje povijesti metafizike odnosi spram jezika povijesno-događajno. Povijest se ne događa izvan jezika. Njezin se smisao odvija kazivanjem u govorenju. U njemu posve iščezava „ontologijska razlika“ između bitka i bića. Kada jezik govori „bit“ se metafizičkoga mišljenja Zapada otvara u onome neiskazivome. Čini se da u govorenju o bitku uvijek izostaje mogućnost njegova primjerenoga kazivanja (opisa i prikaza). A kada i kako jezik govori?

Odgovor na to pitanje pretpostavlja razjašnjenje razloga zašto se Heidegger upravo tih kasnih 1930-ih godina okreće odlučno od problematike „bitka“ i „vremena“, odnosno od problematike destrukcije tradicionalne ontologije što mu je bila pripremna zadaća u spisu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. U tom okretanju i napuštanju metafizičke orijentacije koja je imala svoje ishodište u Husserlovoj fenomenologiji sada se smisao bitka ne pronalazi više u toponomiji iskonskoga vremenovanja, nego u onome što omogućuje da i „bitak“ i „vrijeme“ uopće mogu stupiti u odnos. Pripremno mišljenje za shvaćanje karaktera onoga što omogućuje taj odnos proizlazi iz promišljanja „događaja“ (Ereignis). Iz njega se stječe jezik kao kazivanje (Dichten) i jezik kao informacija (Rechnen). Pjesništvo je za Heideggera događanje kazivajuće „biti“ jezika. Tehnika se, pak, pokazuje logikom svijeta koji bitak više ne misli u istinskome smislu riječi. Ona ga postavlja (Gestell) u stanje isporuke i transformacija svodeći ga tako na pragmatičan učinak „korištenja-iskorištavanja“ u drugu svrhu. Je li iz Heideggerova mišljenja „na“ jezik moguće pronaći put slobodnoga odnosa spram tehnosfere a da se pritom očuva ova dvojna „priroda“ mišljenja kao kazivanja i računanja bez prisilne redukcije mythosa i logosa na téchne?

Čini se da je Heideggerovo razumijevanje jezika moguće izvesti tek onda kada imamo u vidu što uopće „znači“ misliti? Uobičajeno shvaćanje jezika kao da odmah zapada u klasičnu zamku metafizike i iz nje izvedenih znanosti. Ponajprije, radi se o uvjetu mogućnosti znanstvenoga načina objašnjenja svijeta. Bez zakona kauzalnosti i načela svrhovitosti (teleologija) novi se vijek ne bi mogao konstituirati kao doba znanosti i tehnike. Heideggerova je analiza nastanka novovjekovnoga mišljenja kasnih 1930-ih godina povezana s pronalaženjem novoga kazivanja. Tragajući za jezikom koji će istodobno otvoriti nove povijesne mogućnosti mišljenja izvan tradicionalne metafizike analiza doba znanosti i tehnike polazi od onoga što je već prisutno u nazivu znamenite rasprave – Doba slike svijeta (Die Zeit des Welbildes) iz 1938. godine. Na počecima rasprave stoji i ovo:

„U metafizici se očituje promišljanje bitosti bića i odluka o biti istine. Metafizika utemeljuje doba u kojem se određenim izlaganjem bića i određenim shvaćanjem istine uspostavlja temelj njezina bitnoga lika. Taj temelj vlada svim pojavama koje obilježavaju to doba. (…) Bitnim pojavama novoga vijeka pripada njezina znanost. Strojna tehnika je u tom sklopu po rangu jedna od najvažnijih. Međutim, ona se ne smije shvatiti pukom praktičnom primjenom novovjekovne matematičke znanosti o prirodi. Strojna tehnika je sama samostalno upravljanje praksom, tako što ova tek zahtijeva primjenu matematičke znanosti o prirodi. Zato strojna tehnika ostaje do danas najbjelodanijim prethodnikom biti novovjekovne tehnike koja je istovjetna s biti novovjekovne metafizike.“ (Martin Heidegger, „Die Zeit des Welbildes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., 8. izd., str. 69.)

Heidegger već ovdje izlazi iz okvira tradicionalnoga shvaćanja odnosa između znanosti, tehnike i tehnologije. Vidljivo je, naime, da se paradigmatskim oblikom novovjekovne znanosti smatra matematika. Njezina se „bit“ očituje u računanju. Priroda kao bitak jest ono izračunato i to na razini: (a) algebre i (b) geometrije. Računanje nužno pretpostavlja premjeravanje prostora. Ono što je ovdje od najvećega značaja jest da se matematika ne pojavljuje tek u novome vijeku kao vodeća znanost uz fiziku koja odlučuje o karakteru metafizičkoga shvaćanja svijeta. Naprotiv, tek iz „biti“ mišljenja kao računanja proizlazi mogućnost osvajanja svijeta time što se bitak bića postavlja kao predmetnost predmeta. Njega se ne dohvaća nikako drukčije negoli strogo, metodički jasno i eksperimentalno s pomoću kvantitativnoga pristupa prirodi.

No, Heidegger pokazuje da novovjekovno mišljenje nije tek rezultat prodora znanstvene metode i eksperimenta u bitak bića na svim razinama i u svim okružjima od prirodnih do humanističkih. Ono što je prekretno u odnosu na antiku i srednji vijek jest da je mišljenje postalo posredovanje, refleksija, medijatiziranje bitka. I to na taj način da je sama strojna tehnika početak procesa samovođenja i samokontrole što dolazi iz „biti“ tehničkoga odnosa spram bitka. Može se čak reći da je Heidegger 1938. godine u raspravi u kojoj razmatra pojmove kao što su „subjekt“, „objekt“, „slika“, „metoda“, „eksperiment“, „strojna tehnika“, „informacija“, „insceniranje“ otvorio mogućnosti za obrat čitave metafizike zasnovane na ideji kauzalno-svrhovita poretka. To znači da se začeci kibernetičkoga obrata filozofijski nalaze upravo u postavljaju nove pojmovne kombinatorike. Što bi drugo imalo značiti „samostalno upravljanje praksom“ negoli da je posrijedi mišljenje koje omogućuje u tendenciji (hegelovski kazano u pojmu), dolazak one tehnologije koja više ne potrebuje nikakvu izvanjsku pomoć čovjeka, već jedino pokretanje stroja s pomoću „umjetnoga uma“ (A-intelligence). Kibernetika je rođena u samoj jezgri metafizike. Ona nije nipošto misterij izvan složenoga tkanja zapadnjačke metafizike, nego se ponajprije mora razumjeti kao tehnička realizacija one mogućnosti i odluke u samim počecima povijesti koji su bitno predodredili putanje zapadnjačke civilizacije. (Gotthard Günther, „Martin Heidegger und die Weltgeschichte des Nichts“, u: Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik, sv. 3, F.Meiner, Hamburg, 1980., str. 260-296.)

Nemojmo zaboraviti što Heidegger uvijek ima u vidu. Jedno je mogućnost, a drugo odluka. Sudbinom nazivamo samo ono što je slobodno predano u ruke usuda. Metafizika je upravo po svojoj sudbini takva mogućnost i odluka. Što to znači? Mogućnost nastanka „novoga“ u tom sklopu nije nešto pripadno tzv. slobodi izbora. U drevnom grčkome iskustvu tragički se svijet znamenovao u preuzimanju sudbine kao povijesnoga događanja istine bitka. Mogućnost se stoga ne može svesti na modalne kategorije bitka kako je to postavio Kant u Kritici čistoga uma. Mogućnost je vezana uz vremensku dimenziju budućnosti, zbilja uz sadašnjost, a nužnost pripada prošlosti. U tom pogledu se „bitak“ razumije u novovjekovlju iz nabačaja zbiljske mogućnosti kao nužnosti. Primat sadašnjosti u modusu aktualnosti jest ono nužno zato što je vrijeme samo derivat tehničkoga postavljanja bitka. Nije stoga slučajno da Heidegger pokazuje kako je mišljenje u novovjekovnome sklopu uvijek rezultat jedne primarne odluke da se svijet konstruira iz znanstvenoga nabačaja predmeta u vidu njegove kvantitativne izmjerljivosti. Odmah se valja metodički ograditi od novovjekovne ideje o volji subjekta kao „biti“ bitka. Odluka o kojoj je ovdje riječ ne proizlazi iz takve antropocentrične iluzije i fikcije gospodara nad prirodom.

Čovjekova se odluka u nabačaju jedne jedine mogućnosti između formalno bezbrojnih pokazuje uvijek tragičkim izborom. No, razlika spram antičkoga razumijevanja sudbine jest u tome što se od novoga vijeka odgovornost prebacuje na tzv. racionalno odlučivanje kolektivno organiziranih pojedinaca u zajednici. To je ipak samo pusta obmana. Mišljenje koje sebe naziva „progresivnim“ i „znanstveno-tehničkim“ ni po čemu nije stvar čovjeka kao subjekta. Subjekt se konstituira već u Descartesa idejom bitka kao pozitivnoga utemeljenja mišljenja (ratio, evidentia, cognitio). A paradigmu tog mišljenja predstavlja matematički osmišljena znanost o prirodi. Na mnogo mjesta različitih predavanja koje je Heidegger držao 1950ih i 1960-ih godina pronalazimo formulacije koje nam daju pouzdan dokaz kako je mislio u kontinuitetu ono što je najavio već na početku „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“). Jedno takvo mjesto nalazi se u Provansalskim seminarima. Heidegger će, dakle, krajem 1960-ih godina svoju poznatu postavku o biti tehnike kao postava (Gestell) pojasniti dovođenjem u svezu kvantne fizike i nastanka mogućnosti stvaranja novoga života iz logike biofizike.

„Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“(Martin Heidegger, Vier Seminare, V.Klostermann, Frankfurt/M. 1977., str. 93.)

3. Tehniziranje jezika

Tehnika nije samo postala „bit“ modernih znanosti. Iza njezina se apsolutnoga zahtjeva za transformacijom bitka u informaciju zbiva još nešto čudovišnije. Sam se jezik kao kazivajuće mišljenje bitka bezuvjetno scijentifizira, postaje „nerazumljivo“ običnome jeziku, te se naposljetku svodi na računske operacije stroja mišljenja (kompjutora). Ako se onda jezik razumije u tom sklopu kao instrument kazivanja mišljenja, tada se misli ne mogu drukčije oblikovati doli govorenjem. Misao misli, a jezik govori. No, odnos između mišljenja i jezika nije nipošto kauzalno-teleologijski. Ne misli se jezik iz logike uzroka i učinka te cilja i svrhe (télos). Kada bi Heidegger prihvatio takav stav, njegovo bi mišljenje bilo samo još jedno mišljenje „o“ jeziku kao pukome predmetu komunikacije. Tada bi se, naime, iz uzroka-učinka stvari sáme jezik pokazao, doduše, nužnim sredstvom komunikacije, ali ne i jedinim. Nastanak pisma s kojim otpočinju visoke kulture Zapada, međutim, ne potire u drugi plan značenje jezika. Jer, bez obzira na obrat u mišljenju bitka kao prisutnosti, što je na tragu ranoga Heideggera učinio Derrida svojom kritikom logocentrizma (govora kao glasa) uspostavom vladavine pisma kao iterabilnosti traga, ( Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967. Vidi o tome: Žarko Paić, „Tijelo, labirint, smrt: Jacques Derrida i pitanje o povijesti kraja čovjeka“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 317-366.) ipak preostaje u mišljenju onaj zatvoreni krug kojim se krećemo kada mislimo polazeći od logike subjekt-objekt ili uzrok-učinak. Krug obuhvaća pitanje o smislu i pitanje o razlogu koji smislu podaruje zaokruženost. Jezikom se mišljenje ne prenosi kao puko označavanje onoga što „jest“. Nije stvar u prijepisu ili oponašanju istine nekog izvanjskoga svijeta u njegovoj moćnoj objektivnosti.

Upravo je to predmetom radikalne kritike Heideggera u svim aspektima „postvarenja“ jezika i njegove tehničke formalizacije. Jednostavno, postoji nekoliko mogućnosti i načina (modusa) u kojima se jezik pojavljuje govorom s onu stranu njegove „običnosti“. To su ujedno i načini kojima se mišljenje od iskona do tehnosfere povijesno oblikuje, pokazujući se kao „lik“ u svojem formalno-materijalnome načinu egzistencije: mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Mišljenje u povijesnome „razvitku“ prolazi kroz postaje na putu. One nisu kao u Hegela prolazni likovi u kojima se svjetski duh utjelovljuje, iščezava i preobražava na putu do stadija apsolutnoga duha kao konačne istine u njezinoj beskonačnoj vrtnji jednog te istoga (=bitka). Umjesto toga, postaje kao „likove“ treba shvatiti višeznačnim kazivanjem-pokazivanjem bitka samoga. Iako su neki od likova poput mita, primjerice, u doba znanosti postali zastarjelima, njihova sekularna prisutnost u kulturi masovnih komunikacija dostatni je dokaz „životnosti“ kao simboličke forme govora. (Roland Barthes, Mythologies, Points, Pariz, 2014.)

Budući da je Hegel dokinuo spekulativno-dijalektički vrijeme u logici apsolutne znanosti (=kraj povijesti), to se isto može kazati za jezik koji u liku enciklopedije filozofijskih znanosti više ne „govori“ drukčije negoli znanstvenim prikazom i predstavom svoje vlastite „prirode“. Smrt se „prirode“ u vladavini apsolutne znanosti istodobno pojavljuje i smrću jezika kao kazivajućega mišljenja. Čovjek se otuda ne može misliti iz njegove povijesne „biti“. Nedostaje mu za tako nešto dostatno jezičnoga potencijala. Jer jezik podaruje čovjeku dostojanstvo u kazivanju i šutnji, čak i kada sve biva napušteno od jezika. ( Vidi o tome: Giorgio Agamben, Language and Death: The Place of Negativity, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2006.) Što preostaje, svodi se na beskrajno dosadnu proceduru obnove već viđenih svjetskih „likova“ u transformaciji (društva i države, umjetnosti i religije).

Ali, hegelovsko je mišljenje u tome zatvoreni krug već unaprijed odigranih mogućnosti. U tumačenju Vanje Sutlića radi se o dva načina pristupa svijetu. Jedan polazi od mogućnosti filozofije kao metafizike, a drugi od tehnologije kao kibernetike.

„…Hegelova filozofija je filozofija samopoimanja ili samoposjedovanja pojma. Taj odnos spram sama sebe, naročito u vidu slobode, u tradicionalnoj filozofiji je označen pojmom volje, pa ćemo za taj proces samoposjeda, od Descartesa do Nietzschea, a naročito u Schellinga, naći izraz v o l j a. I tu se Hegel pokazuje instruktivnim. (….) stalo nam je do toga da na građi problema istine u Hegela iskušamo razliku između s jedne strane filozofije osvajanja i poimanja svijeta i s druge onoga što dolazi poslije filozofije, naime tehnologije posjedovanja u najstrožem smislu riječi, tehnologije osvajanja svijeta. To je ta prijelomna situacija obilježena imenima Hegela i Marxa.“ -Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 93-94. (Prir. Damir Barbarić)

Očito je da su ta dva načina mišljenja međusobno povezana. Njihov odnos nije jednoznačan. Svaki je poredak kategorija i pojmova u jednom ustrojstvu mišljenja nužno „samozakonodavan“ jer slijedi rang i poredak raščlanjenih sfera: theoria, praxis, poiesis. No, isto tako, svako je rastemeljenje takvoga poretka polazeći od volje za stvaranjem „novoga“ preoblikovanje i obrat istoga u drugome načinu mišljenja. Što se rastemeljuje mora i nadalje imati trag utemeljenja, barem kao sjećanje na prvi početak (arché) Mišljenje koje filozofijski priprema vrijeme apsolutne znanosti (pojma) u Hegela ili aspolutne znanosti rada u Marxa ima „svoj“ jezik koji upravo tako i govori. Osvajanjem svijeta kroz refleksivno samopoimanje „biti“ stvari u njemu takav se jezik uzdiže do vladavine onkraj prirode. Njegova se realizacija zbiva u tehnologiji, a ne u tehnici. Tehnologija nužno pretpostavlja sustav i metodu kao logiku vlastita procesa samoreprodukcije. Tome usuprot, tehnika je uvijek samo sredstvo (rada) za neku drugu svrhu. U slučaju „trećega poretka kibernetike“ koju nazivam tehnosferom mišljenje misli računajući „umjetnim umom“ (A-intelligence). S onu stranu tehnike i tehnologije prebiva njegova „bit“. Ništa više izvanjsko niti unutarnje nije potrebno za takvo djelovanje. Ono nije mislivo metafizički sa stajališta „volje“ i „subjekta“ informacijsko-komunikacijskoga procesa.

Otklonom od tih voljno-subjektnih predstava o moći ljudskoga ovladavanja strojnom tehnikom Heidegger se u kasnome razdoblju mišljenja intenzivno počeo baviti ne više tek pjesništvom. Moderno slikarstvo, osobito Cézannea i Klea postalo mu je opsesivnim dokazom nemetafizičkoga mišljenja izvan jezika. I zato je iznimno važno vidjeti kako i zašto je za odnos jezika i kibernetike pojam „informacije“ dospio do uvjeta mogućnosti mišljenja kao računanja (kalkulacije, instrumentalnosti, pragmatizma). Ako se jezik shvaća instrumentom informacije, tada smo suočeni s nastankom nove konstelacije odnosa. U Shannon/Veawerovoj matematičkoj teoriji komunikacije posrijedi je upravo takva zadaća jezika. U zatvorenom krugu kibernetičkoga prijenosa informacija od pošiljatelja do primatelja/korisnika zadržava se još klasična shema linearnosti. Osim toga ono što je najvažnije u tom tehničkome sklopu jest ono što se dešava s uvjetom mogućnosti komunikacije. Radi se o onome između izvora poruke i njezina dekodiranja. To je signal bez kojeg nema omogućenoga dijaloga i diskursa između sudionika komunikacije putem tehničkoga medija (telefon, radio, TV) u analognoj slici svijeta. Pitanje o signalu ovdje je samo drugi način postavljanja onoga što je između bitka i vremena (jezika i slike kao broja). No, iako se medijalnost medija u suvremeno doba transformira onako kako se razvija tehnička struktura materijalnosti poruke, ipake nešto preostaje kao nepromijenjena „bit“ tehnike-tehnologije-tehnosfere. To što se ne mijenja, a uvjet je mogućnosti vlastite transformacije u kibernetičkome sklopu same stvari jest – informacija. (Rafael Capurro, INFORMATION: Ein Beitrag zur etymologischen un ideengeschichtlichen Begründung der Informationsbegriffs, Saur Verlag, München-New York-London, Paris,1978. http://www.capurro.de/db.htm#PhilosophyofInformation

Pogledajmo kako tome pristupa Heidegger tijekom njegova puta mišljenja kao pripremnoga puta k jeziku.

„Poteškoća leži u jeziku. Naši zapadnjački jezici su na različite načine jezici metafizičkoga mišljenja. Iskazuje li se bit zapadnjačkih jezika u sebi tek metafizički i stoga u cijelosti onto-theo-logikom, ili pak ovi jezici posjeduju druge mogućnosti kazivanja i time ujedno kazivajućega nekazivanja, mora ostati otvoreno.“ (Martin Heidegger, Identität und Differenz, GA, sv. 11. V. Klostermann, Frankfurt am M., 2006. 6. izd., str. 78.)

Poteškoća leži očito u mišljenju. Ono što je ipak otvoreno za daljnje promišljanje jest Heideggerova odluka da misli upravo ono što se formalno kazano ne može iskazivati prema zadanim okvirima jezika zapadnjačke metafizike. Pitanje nije „što“ je to, nego „kako“ se to što tako usudno otežava rad mišljenja „prebolijevanja metafizike“ (Verwindung der Metaphysik) pojavljuje u govoru kada se susrećemo s dva posve različita načina mišljenja. Jedan je onaj koji dolazi iz dubina poetsko-mitskoga znamenovanja bitka te se u jeziku pokazuje-iskazuje putem metafore i simbola, figure i alegorije. Drugi se, pak, odlikuje znanstveno-racionalnim obrazloženjem stavka razloga/temelja (principium rationis). U jeziku se prikazuje i predstavlja kao racionalni diskurs. To je pojmovno-kategorijalni jezik koji se od novoga vijeka uspostavio vladajućom paradigmom istinitosti stoga što egzaktno, metodički jasno i eksperimentalno primjenjuje u praksi logičko-matematičke postupke dokazivanja „istine“. Prvi je slučaj onaj koji Heidegger naziva misaonim kazivanjem (Dichten), a drugi računajućim mišljenjem (Rechnen). (Martin Heidegger, „Was hei§t Denken?“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 128-130.)

Razlika između ta dva puta ili načina mišljenja nedvojbeno ima dalekosežne implikacije za ono čime se ovdje bavimo. Već je samoizvjesno da prvo mišljenje pripada humanističkim znanostima u najširem smislu riječi (filozofiji i umjetnosti), dok drugo obilježava htijenja prirodno-tehničkih znanosti. U njemačkoj neokantovskoj tradiciji ova se dioba od kraja 19. do gotovo kraja 20. stoljeća očuvala kroz spor između duhovnih (Geisteswissenschaften) i prirodnih znanosti (Naturwissenschaften). Međutim, želimo li obazrivo slijediti Heideggerovo izvođenje mišljenja i jezika, a jasno je da se ne radi tek o svođenju potonjega na prvo ili čak i obratno, nego o nesvodljivosti mišljenja i nesvodljivosti jezika, ipak je neskriveni primat mišljenja onaj put koji moramo pratiti da bismo dospjeli na prag mogućega rješenja ovog metafizičkoga spora. Zašto je rješenje toliko važno za buduće pokušaje razumijevanja odnosa između mišljenja i onoga što više nije jezik i što se jedino može objasniti vladavinom pojma informacije?

Predmnijevamo da informacija na neki još uvijek neobjašnjiv način „bit“ jezika dovodi do njegove „bezbitnosti“, preobražavajući ga u sliku i broj. Drugim riječima, unaprijed već imamo u vidu vladavinu tehničke slike (tehnosfere). Za nju vrijede druga gramatička pravila negoli za metafizički „urođene“ jezike. Umjesto „prirodnih“ jezika na djelu su programski jezici komunikacije između mislećih strojeva (kompjutora). U promišljanju jezika za Heideggera se postavlja prethodno pitanje: što jezik uopće dovodi na vidjelo – istinu bitka ili tajnu događaja? Ako je posrijedi jedino ovo prvo, onda se „istina“ može iskazati samo iz onto-theo-logike metafizičkoga ustrojstva povijesti. Filozofija nadvladava sve druge „simboličke forme“ govora. S njom za Heideggera otpočinje ono što nazivamo zapadnjačkom poviješću. Razlog leži u tome što povijest u bitnome smislu mora poprimiti formu metafizičkoga mišljenja da bi mogla biti mišljena onako kako se zbivala. Primat prošlosti u Grka proizlazi iz ideje početka, utemeljenja, iskona (arché). Jezici se, međutim, ne razotkrivaju posve u svojim označiteljskim praksama opisa i prikazivanja stanja bitka u vremenskoj dimenziji prisutnosti (ousia). Uostalom, iz navedenoga citata rasprave Identitet i razlika ( Identitet und Differenz) iz 1957. godine jasno se naglašava da postoje i možda neke druge mogućnosti podarene mišljenju unutar postojećih jezika zapadnjačke metafizike.

To pretpostavlja da Heidegger u svojem traganju za „biti“ jezika izvan metafizike, kako je vidi kasnih 1930-ih godina u predavanjima i spisima poput O događaju (Vom Ereignis) i Promišljanje (Besinnung) kao „oznaku za čitavu dosadašnju povijest filozofije“, (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65., str. 432.) dospijeva do uvida o tajni „događaja“. Iz njega se onda na posve drukčiji način izgovora bit umjetnosti kao pjesništva. A to, nadalje, znači da se jezik ne može više smjestiti uz onto-logičku strukturu povijesti Zapada. Njegovo se mjesto mora prokrčiti dublje, u onome bestemeljnome i otuda na prvi pogled „i-racionalnome“. Naravno, to nipošto ne znači i „ludome“, s onu stranu umnih pravila kao obvezujućih za filozofiju i pozitivne znanosti. Što je za poetsko-mitski govor ukazivanje i pokazivanje onoga što se skriva u bitku, a proizlazi iz događaja, to je za filozofijsko-znanstveni diskurs počevši od Leibniza s načelom dostatnoga razloga nužnost „opravdanja“ kao legitimnosti postavljanja istine iz ideje konstrukcije kao takve. Uostalom, novovjekovna se ontologija promeće u epistemologiju. Načelo subjektivnosti i pitanje spoznaje kao evidencije i samoizvjesnosti postavljenoga bitka, kako to tvrdi Dieter Mersch, postaje uzorom mišljenja kao racionaliziranja. (Vidi o tome: Dieter Mersch, „Heideggers Rede“, file:///D:/My%20Documents/Downloads/Mersch_Heideggers%20Rede%20_2012%20(1).pdf)

Pritom se ne smije zaboraviti nešto usudno za povijest zapadnjačke metafizike. Zanositi se lažnom slobodom izbora kao da je mišljenje novi par modnih cipela koje možemo promijeniti po vlastitome nahođenju ne čini se razboritim. Stoga valja pristupiti ovome problemu s dužnim poštovanjem povijesnoga složaja u kojem se pojavljuje. Postoje, doduše, mnogolika pojavna očitovanja načelno dvojakoga mišljenja nastaloga u srcu grčkoga iskona. Mythos i logos su temeljne riječi tog dvoznačja s kojim se suočavamo još i danas. Na Heideggerovu je tragu rani Derrida u njegovu glavnome djelu O gramatologiji (De la grammatologie) iz 1967. godine skovao pravi izraz ovoga načina mišljenja sa svim njegovim popratnim posljedicama. Riječ je o pojmu/riječi logocentrizam. Bez utemeljenja na „razumskim osnovama“, a to znači bez logičko-matematičkoga pristupa bitku i time njegovoj znanstvenoj redukciji, nije moguće ni zamisliti dolazak doba kibernetike i tehno-znanosti. U tom je pogledu jasno da je računajuće mišljenje kao mathema i epistéme uvjet mogućnosti novih tehnologija informacije-komunikacije. Zašto? Jednostavno zato jer je „bit“ tog i takvoga mišljenja upravo u računanju i komputaciji. Objašnjavajući 1965. godine na jednom predavanju u švicarskome sanatoriju na poziv psihijatra i analitičara egzistencije Ludwiga Biswangera naslovljenom „Uz pitanje određenja stvari mišljenja“ („Zur Frage nach Bestimmung der Sache des Denkens“) razlikovanje kazivajućega i računajućega mišljenja, Heidegger postavlja pitanje:

„Mi pitamo što jest i kako se određuje u suvremenome razdoblju stvar mišljenja? (…) Može li se uopće pitati o određenju stvari mišljenja i kako pitati o tome, čini mi se da odlučuje o sudbini mišljenja.“ (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Rede and andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 620.)

Zadaća mišljenja u suvremenome razdoblju pretpostavlja, dakle, pitanje što mišljenje uopće jest i kako se ono određuje. Metafizičko se pitanje vrti u začaranome (hermeneutičkome) krugu. Ono pita „o“ predmetu nečega kao nečega (bitak bića). Ali pita i o načinu kako se misli upravo to što se ima misliti. To znači da je mišljenje o mišljenju bitka bića metafizički način mišljenja. No, vidjeli smo da se takav način mišljenja razdvaja od samoga početka na mito-poetski (Dichten) i filzofijsko-znanstveni (Rechnen). Ono što Heideggera brine i čemu je na putu njegova „kritika“ metafizike od samoga početka, a imenuje se „destrukcijom“ (Destruktion), „okretom“ (Die Kehre), „obratom-preokretom“ (Umwandlung-Verwandlung), (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Rede and andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 620. Vidi o tome: Catherine Malabou, Le change Heidegger: Du fantastique en philosophie, Ed. Leo Schéer, Pariz, 2004.) nije ništa drugo negoli nastojanje da se sve svede na zajednički nazivnik znanosti i tehnike, odnosno na logičko-racionalni redukcionizam. Tako operiraju suvremene tehno-znanosti. Svodeći ono nesvodljivo na jedno jedino načelo mišljenja bitka kao informacije, sve postaje tehnički ustrojeno.

Taj se redukcionizam pokazuje prvorazrednom opasnošću za „mišljenje“ nadolazećega. Samo je po sebi jasno da se u opasnosti ne nalazi tek „čovjek“ kao subjekt i vinovnik svekolikoga napretka i razvitka Zemlje. U opasnosti je ponajprije sve ono što je bilo značajkom veličajne povijesti Zapada. Sve se tzv. „najviše vrijednosti“ koje Nietzsche imenuje idealima i idejama obezvređuju. A sada se ruše u prodoru jednog posve radikalnoga nihilizma koji pod krinkom samopokrenute proizvodnje tehničkoga svijeta ostavlja iza sebe pustoš u bez-smislenosti (Gedanken-losigkeit) bezavičajnosti (Heimat-losigkeit), bezumjetnosnosti (Kunst-losigkeit) i gubitku jezika (Sprach-losigkeit). (Vidi o tome: Ute Guzzoni, Der andere Heidegger: Überlegungen zu seinem späteren Denken, Karl Alber, Freiburg/München, 2014., str. 25.)

Nemogućnost iskonskoga odnosa i sveze bitka i mišljenja dovodi do bezodnosnosti. Kada se metafizički sklop bitka-boga-svijeta-čovjeka raspada u novovjekovnome postavljanju tehnike apsolutom ili supstancijom-subjektom, nastaju pokušaji njegove obnove ili rekonstrukcije na „novim“ temeljima. Oni su toliko krhki jer su zapravo bestemeljni. Nastanak pozitivnih znanosti u 19. stoljeću poput biologije, lingvistike i ekonomije pokazuje što postaje nadomjestak metafizike. Ništa drugo negoli život, jezik i rad kao trojstvo vladavine buduće biokibernetike (informacija + genetski kôd). (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo: Srđan Rahelić)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026