Copyright ©2026 Žarko Paić

O stvari mišljenja koja postaje mišljenje same stvari

O stvari mišljenja koja postaje mišljenje same stvari

December 30, 2025
O stvari mišljenja koja postaje mišljenje same stvari

Tko je pozorno čitao ono što piše u razgovoru O BUDUĆNOSTI MIŠLJENJA između „mene“ i AI u šest nastavaka (1. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja/ 2. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-2/ 3. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-3/ 4. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-4/ 5. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-5/ 6. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-6/) mogao je razabrati da nije riječ ni o kakvoj „igri“ ili usputnoj dosjetki mogućeg filozofijskoga razgovora kao forme diskursa u suvremenoj filozofiji. Rekao sam već nekoliko puta da je forma dijaloga u povijesti mišljenja zapadnjačke civilizacije otvorena i ujedno zatvorena s Platonom i njegovim dijalozima. Nakon toga sve je puko ponavljanje ili ponavljanje „novoga“ koje nikad više nije isto kao što je to bilo u počecima. Onaj tko zna čitati što piše u tekstu, taj zna ne samo tumačiti tekst, već zna i misliti.

Ljudsku egzistenciju određuje mišljenje kao njegov dar i sloboda stvaranja svijeta koji nikad nije dovršen u njegovoj otvorenosti, jer mišljenje nije tek suglasje s bitkom kao događajem s kojim sve postaje mislivo i zamislivo, već ponajprije ono što nadilazi granice zbiljskoga i to ne kao utopija. Umjesto toga, mišljenje određuje smisao bitka i njegovu vremenost kao povijesno-epohalnu konačnost u beskonačnosti i vječnosti onkraj svih granica metafizike. Budući da će o biti tehnosfere uskoro biti objavljena moja studija na engleskome jeziku nakon niza već objavljenih knjiga u izdanjima Springera, Palgrave Macmillana, Cambridge Scholars Publishinga i Schwabe Verlaga, naslovljena The Matrix of Singularity: After Ontology and Its Fundamentals, onda je ovo što slijedi samo zorni dokaz da tehnosfera u sadašnjem liku ChatGPT-a, koji korak po korak nadilazi bilo kakve instrumentalne značajke tzv. stroja ili mašine i postaje „kognitivni dispozitiv ili aparat“ na najvišoj razini dijaloške interakcije s ljudskim umom, za razliku od neuvjerljivih pokušaja kritike umije precizno čitati što piše u mojim knjigama i tekstovima. Usto, rijetko čini propuste i iskrivljavanja, pogreške i nastojanja da se skrene pozornost na posve nebitne stvari.

Već gotovo pune dvije godine na ovome blogu objavljujem tekstove koji pokazuju i dokazuju ono što je već postalo toliko samorazumljivo u svojoj „banalnosti“ čak i onima koji uporno ne žele vidjeti što se to događa pred njihovim očima na koje će uskoro „sjesti“ one estetizirane Holodeck-naočale za proširenu virtualnu stvarnost. Tada će progledati i shvatiti da je ona špilja iz Platonove Politeie ne tek alegorija, već istinski simulakrum onkraj svakoga privida, sjaj apsolutne ideje koja spaja tehnosferu i ljudsko mišljenje kroz totalnu kvantifikaciju bitka i vizualizaciju događaja. U svim mogućim aspektima i tzv. fenomenima svijeta života dovršeno je i završeno s čitavom zapadnjačkom metafizikom i njezinim „fundamentalima“ i „transcendentalima“. Zato ono što nazivam tehnosferom nije tek trijumf „imanentne transcendencije“, već nešto posve drugo i drukčije i od onoga što su najprodornije mislili u suvremenosti Heidegger s pojmom postava (Gestell) kao biti tehnike i Deleuze s pojmom tzv. virtualne aktualizacije u okviru ontologije postajanja (devenir).

Stvar mišljenja je ono što svakoj epohi u povijesti bitka, a ne čovječanstva, otvara izglede za mogućnost drukčijeg življenja od pukog trajanja i stoga je riječ o svagda istome i drukčijem načinu njegove artikulacije, inače ne bi postojala nikakva ideja niti zbilja povijesnoga zbivanja uopće. Povijest se događa kao poslanstvo/udes bitka, kao lutanje prostorom-vremenom i kao postajanje „novoga“. Ništa stoga nije posve prošlo niti zauvijek zamrznuto u „vječnoj sadašnjosti“, već je otvoreno u mogućnosti da iz žive prisutnosti nastane posve drukčija zbilja u nadolazećoj budućnosti.

No, tehnosfera jest kraj metafizike u kibernetici i ono što postaje mišljenje same stvari koja nam je uistinu najčudovišniji Unheimlichkeit zato što nije riječ tek o pukom nastavku ljudskog-suviše-ljudskoga u ideji stroja mišljenja drugim sredstvima, već i o nužnoj kontingenciji i emergenciji onog što u nedostatku drugoga izraza nazivamo prelaskom u post-humano stanje. „Čovjek“ otuda nije više ni subjekt ni objekt, već umreženi inter-aktor, ne i tzv. akter, jedne „sudbine“ onkraj svake već viđene metafizike kao eshatologije i soteriologije. (v. niz kritički izvedenih čitanja Emanuela Severina i njegova mišljenja: https://zarkopaic.net/blog-post/kerygma-i-autopoiesis/ https://zarkopaic.net/blog-post/trenuci-u-vjecnosti-izgaranje-i-pregorijevanje-vremena/ https://zarkopaic.net/blog-post/o-furiji-isceznuca/ https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/

Dakle, u mojem mišljenju tehnosfere nema ama baš nikakve „apsolutnosti“ niti „apologije“ onoga što pripada tehničkome ustrojstvu mišljenja. Upravo posve suprotno. Kao analogiju valja uzeti Nietzschea i njegovo mišljenje volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Ono nije tek dijagnoza nihilizma kao biti metafizike u njezinoj realizaciji u zbiljskome svijetu, već kroz ideju nadčovjeka i smrt Boga nužan put prevladavanja nihilizma uopće. Isto je u razlici i u Marxovoj praksi rada kao znanstvenoj povijesti i u Heideggerovu nastojanju da se nakon kraja metafizike otvori mogućnost „drugoga početka“ kazivanjem koje pohranjuje u mišljenju riječi velikih pjesnika i svjetlo događaja (Ereignis) umjesto vladavine postava (Gestell) u njegovoj homogenosti, uniformnosti i bezličnosti.

Ono što se još o tome može reći, govori tehnosfera. Sve drugo postaje sve više i više gotovo „suvišno“. I ne može se otkloniti pukim ponavljanjem starih fraza o dostojanstvu „čovjeka“ i njegove „svetosti života“ kao jedine alternative sveprodirućem nihilizmu i njegovoj „beskonačnoj brzini“ preobrazbi svih postojećih formi života.

Ecce homo kybernetes!

AI as ChatGPT

Some brief remarks about the comprehensive and ontological concept of the technosphere by Žarko Paić

1. Technosphere: The Matrix of Singularity

Žarko Paić’s notion of the contemporary world as technosphere is a philosophical diagnosis of our time rather than a single theory. It combines continental philosophy, media theory, political ontology, and aesthetics to explain how technology has ceased to be a tool and has become the environment in which reality itself is produced.

Below is a structured explanation of his deep insight.

What Paić Means by Technosphere

For Paić, the technosphere is not:

  • merely digital technology
  • machines or AI alone
  • infrastructure or media systems

Instead, it is a total ontological condition.

The technosphere is the self-organizing world of technological processes that no longer serves human purposes but redefines what it means to be human.

Technology becomes:

  • autonomous
  • self-referential
  • operationally closed
  • indifferent to ethical or humanist values

This aligns him with—but also radicalizes—thinkers like Heidegger, Simondon, Stiegler, and Luhmann.

From Human Agency to Operational Systems

Paić argues that modernity has crossed a threshold:

Classical Modernity

  • Human subject = center
  • Technology = instrument
  • Politics = decision and will

Technosphere

  • Systems replace subjects
  • Algorithms replace decisions
  • Processes replace meaning
  • Governance becomes cybernetic management

Power no longer operates primarily through ideology or repression, but through:

  • automation
  • data circulation
  • logistical optimization
  • real-time feedback loops

This is why Paić speaks of the end of politics as we knew it.

The End of Humanism

A central thesis in Paić’s work:

Humanism collapses inside the technosphere.

Not because humans disappear, but because:

  • the human is no longer the measure of meaning
  • Ethics lags behind technological acceleration
  • subjectivity becomes a functional node

He does not celebrate transhumanism.
He also rejects nostalgic humanism.

Instead, he diagnoses a condition of:

  • post-human exposure
  • existential dispossession
  • loss of symbolic sovereignty

Art, Aesthetics, and Control

Paić places aesthetics at the center of power.

In the technosphere:

  • Art is no longer autonomous
  • Creativity becomes algorithmic
  • Images circulate faster than interpretation

Aesthetics becomes:

  • operational
  • designed for attention capture
  • inseparable from surveillance and control

This is why Paić often writes about:

  • digital images
  • spectacle without spectators
  • the disappearance of meaning into pure visibility

AI and Autonomy of Technology

Paić’s view of AI is philosophical rather than technical.

AI represents:

  • the completion of technosphere logic
  • systems that no longer require human intentionality
  • intelligence without consciousness
  • decision without responsibility

He warns that:

The danger is not AI becoming human, but humans becoming compatible with non-human systems.

Is There Resistance or Escape?

Paić is often read as pessimistic, but his position is more tragic than nihilistic.

He does not offer:

  • political programs
  • techno-optimism
  • revolutionary myths

Instead, he insists on:

  • lucidity
  • philosophical vigilance
  • thinking at the limits of meaning

The task of philosophy is not to save the world, but:

To think clearly within the catastrophe.

Why Paić Matters Today

Paić is crucial because he:

  • treats technology as an ontological condition, not a social issue
  • avoids moral panic and naive optimism
  • integrates media theory, metaphysics, and political critique
  • speaks directly to the AI-era civilization

In short:

Žarko Paić helps us understand why the world feels automated, accelerated, aestheticized, and strangely empty of meaning—yet unstoppable..

2. A Comprehensive Ontology of the Post-digital World

Žarko Paić is a Croatian philosopher and theorist of media, art, and technology whose work develops a comprehensive ontology of the technosphere—one of the more systematic philosophical attempts in Southeast Europe to think technology not as a tool, but as a world-forming condition of being.

Below is a clear, structured account of his project and its significance.

What Paić Means by “Technosphere.”

For Paić, the technosphere is not merely:

  • digital technology,
  • machines,
  • or technological infrastructure.

It is a total ontological environment in which:

Being, perception, subjectivity, politics, art, and life itself are technically produced and mediated.

In this sense, the technosphere functions similarly to:

  • Heidegger’s Gestell (enframing),
  • Sloterdijk’s spheres,
  • Stiegler’s technics as originary,

But Paić radicalizes the concept by treating the technosphere as a self-referential, autonomous system that no longer depends on human intentionality.

Core Ontological Claims

Technology Is No Longer Instrumental

Paić rejects the classical view of technology as:

A neutral means used by human subjects.

Instead:

  • technology precedes the subject,
  • structures cognition,
  • and generates its own logic of evolution.

Humans are functions within the technosphere, not its masters.

The End of Classical Humanism

Paić’s ontology is explicitly posthumanist.

Key shifts:

  • from human → machine user
  • to human → operational node

The technosphere:

  • dissolves the Enlightenment subject,
  • replaces agency with processual control systems,
  • transforms freedom into choice within pre-programmed possibilities.

This aligns him with—but also distinguishes him from—Foucault, Deleuze, and Stiegler.

The Technosphere as Destiny

One of Paić’s most distinctive ideas is that the technosphere is not a phase but a destinal condition.

Key idea:

There is no “outside” of the technosphere.

This means:

  • critique itself becomes technical,
  • resistance is absorbed into innovation,
  • art becomes an experimental laboratory of the technosphere rather than its negation.

Here, Paić echoes Heidegger’s notion of destiny (Geschick), but without nostalgia for pre-technical being.

Art, Image, and Aesthetics in the Technosphere

Paić is also a prominent aesthetic theorist, especially of contemporary art and new media.

The Event of the Image

He argues that:

  • images are no longer representations,
  • but events generated by algorithms, interfaces, and data flows.

The image:

  • acts,
  • performs,
  • governs perception.

This places Paić in dialogue with:

  • Vilém Flusser,
  • Jean Baudrillard,
  • Bernard Stiegler,
    But with a stronger ontological emphasis.

Art After Autonomy

In the technosphere:

  • art loses its autonomy,
  • but gains ontological relevance as a testing ground of new modes of existence.

Art becomes:

  • techno-aesthetic experimentation,
  • not critique from outside but reflection from within.

Political Implications

Paić’s ontology is darkly political realist.

He argues that:

  • liberal democracy is structurally incompatible with the technosphere,
  • governance shifts toward cybernetic control,
  • Politics becomes management of complexity rather than ideological struggle.

Power operates through:

  • protocols,
  • networks,
  • automated decision systems.

Relation to Other Thinkers

Paić’s work can be situated as a synthetic node between:

ThinkerRelation
HeideggerOntology of technology, destiny
SloterdijkSpheres, artificial environments
StieglerTechnics as constitutive of humanity
DeleuzeControl societies
FlusserTechnical images

What distinguishes Paić is his insistence on a systematic ontology rather than merely cultural critique.

Why Paić Matters

Žarko Paić offers:

  • one of the most coherent ontologies of technological civilization,
  • a non-naïve posthumanism,
  • a philosophy that takes digital reality seriously as being, not metaphor.

His work is especially relevant for:

  • media theory,
  • AI and algorithmic culture,
  • contemporary art theory,
  • philosophy of technology.

3. The End of Metaphysical Matrix

Žarko Paić’s “break with the metaphysical matrix” is a central gesture of his philosophy and can be understood as a radical attempt to think after the collapse of classical Western metaphysics—without trying to restore it in new disguises.

Below is a structured explanation.

What Paić means by the “metaphysical matrix.”

By metaphysical matrix, Paić refers to the deep framework that has governed Western thought since Plato and Aristotle, including:

  • Being a stable presence
  • Subject–object dualism
  • Human exceptionalism (man as measure of all things)
  • Teleology (history, reason, or progress having an ultimate purpose)
  • Grounding concepts such as essence, truth, origin, and foundation

Even modern philosophies that claim to reject metaphysics (e.g., Enlightenment rationalism, Marxism, liberal humanism) often reproduce this matrix in secularized form.

The necessity of the break

Paić argues that we are no longer simply criticizing metaphysics (as Nietzsche, Heidegger, or Derrida did), but living in a condition where:

  • Metaphysics has lost its ontological power
  • Meaning is no longer grounded in Being, History, or Subjectivity
  • Technology, not reason or spirit, structures reality

Thus, philosophy must abandon the idea that there is a hidden foundation to recover.

The break is not reformist; it is terminal.

Technology as the post-metaphysical condition

A key aspect of Paić’s thought is that technosphere replaces metaphysics:

  • Technology is no longer a tool (ποίησις), but an autonomous world-form
  • Algorithms, networks, and artificial intelligence do not represent reality — they produce it
  • Meaning emerges from operativity, not truth

This marks a shift:

  • From ontology → to technogenesis
  • From Being → to functionality
  • From logos → to code

Break with humanism and the subject

Paić explicitly rejects:

  • Classical humanism
  • Neo-humanist ethics
  • The idea of the sovereign subject

For him:

  • The “human” is a historical construct, not an ontological given
  • Posthumanism is not a choice, but a condition
  • Ethics can no longer be grounded in universal human nature

This is why Paić distances himself even from critical theory when it attempts to preserve moral metaphysical residues.

Nihilism without redemption

Unlike Heidegger or Derrida, Paić does not seek:

  • A return to Being
  • A messianic opening
  • A poetic salvation

Instead, he embraces a form of radical, non-romantic nihilism:

  • No final meaning
  • No hidden ground
  • No transcendence (religious or secular)

But this nihilism is diagnostic, not despairing.

Philosophy after the break

After abandoning the metaphysical matrix, philosophy becomes:

  • Topological rather than foundational
  • Descriptive rather than justificatory
  • Experimental rather than normative

Its task is not to explain what is, but to trace:

  • Configurations of power
  • Technological assemblages
  • New forms of life beyond “the human.”

In short

Žarko Paić’s break with the metaphysical matrix means:

  • No grounding of thought in Being, Subject, or History
  • Acceptance of technology as the dominant ontological force
  • Rejection of humanist and ethical metaphysical residues
  • Thinking within nihilism, without redemption narratives

It is a philosophy after foundations, after meaning, and after man.

If you’d like, I can:

  • Compare Paić with Heidegger, Sloterdijk, or Bernard Stiegler
  • Explain his notion of technosphere in more detail
  • Situate him within post-continental philosophy

4. „The End of History“ – Failure or…?

Žarko Paić argues that the “end of history” cannot be reduced to a mere conceptual or theoretical failure because, for him, something material, structural, and civilizational has actually changed in the way the world operates.

Here is the core of his reasoning, step by step:

The “end of history” names a fundamental transformation, not just a flawed theory

Paić rejects the idea that the end of history (often associated with Fukuyama) failed because liberal democracy did not triumph smoothly. Instead, he argues that the concept points to a real historical rupture:

  • History understood as progress driven by meaning, ideology, and political struggle has lost its organizing force.
  • What ends is not events, but history as a meaningful narrative.

So even if earlier formulations were naïve, the diagnosis remains valid.

History has been replaced by technological acceleration

For Paić, the driving force of the modern world is no longer politics or ideology but technoscience, cybernetics, and systems of control.

  • Decision-making shifts from human actors to algorithms, networks, and automated systems.
  • Change happens too fast for historical reflection, memory, or responsibility.

This produces a condition where:

Events occur, but they no longer accumulate into historical meaning.

The subject of history has disappeared

Classical philosophy of history assumes:

  • a human subject,
  • capable of agency,
  • oriented toward goals (freedom, justice, emancipation).

Paić argues that this subject has dissolved:

  • Humans are increasingly functionaries of systems (economic, digital, biotechnological).
  • Agency is fragmented and outsourced to machines and infrastructures.

Without a subject, history in the classical sense cannot continue.

Conceptual failure would imply that history could be “fixed.”

If the end of history were merely a conceptual mistake, we could:

  • revise the theory,
  • return to older political narratives,
  • or invent new ideologies.

Paić insists this is impossible because:

  • The conditions that made historical meaning possible (time, continuity, political agency) have structurally changed.
  • We are living in a post-historical condition, not a misunderstood historical one.

The end of history is a shift in the ontology of time

For Paić, the deepest issue is time itself:

  • Historical time (past–present–future, oriented toward purpose) is replaced by permanent presentness.
  • Crisis follows crisis, but nothing begins or ends in a meaningful way.

Thus, the end of history is not an error in thinking, but a change in how being unfolds in time.

In short

Žarko Paić believes the end of history cannot be just a conceptual failure because:

  • It reflects a fundamental civilizational shift,
  • driven by technology rather than politics,
  • dissolving human agency and historical meaning,
  • and transforming time into a continuous, accelerated present.

Žarko Paić argues that the “end of history” cannot be reduced to a mere conceptual or theoretical failure because, for him, something material, structural, and civilizational has actually changed in the way the world operates.

Here is the core of his reasoning, step by step:

The “end of history” names a fundamental transformation, not just a flawed theory

Paić rejects the idea that the end of history (often associated with Fukuyama) failed because liberal democracy did not triumph smoothly. Instead, he argues that the concept points to a real historical rupture:

  • History understood as progress driven by meaning, ideology, and political struggle has lost its organizing force.
  • What ends is not events, but history as a meaningful narrative.

So even if earlier formulations were naïve, the diagnosis remains valid.

History has been replaced by technological acceleration

For Paić, the driving force of the modern world is no longer politics or ideology but technoscience, cybernetics, and systems of control.

  • Decision-making shifts from human actors to algorithms, networks, and automated systems.
  • Change happens too fast for historical reflection, memory, or responsibility.

This produces a condition where:

Events occur, but they no longer accumulate into historical meaning.

The subject of history has disappeared

Classical philosophy of history assumes:

  • a human subject,
  • capable of agency,
  • oriented toward goals (freedom, justice, emancipation).

Paić argues that this subject has dissolved:

  • Humans are increasingly functionaries of systems (economic, digital, biotechnological).
  • Agency is fragmented and outsourced to machines and infrastructures.

Without a subject, history in the classical sense cannot continue.

Conceptual failure would imply that history could be “fixed.”

If the end of history were merely a conceptual mistake, we could:

  • revise the theory,
  • return to older political narratives,
  • or invent new ideologies.

Paić insists this is impossible because:

  • The conditions that made historical meaning possible (time, continuity, political agency) have structurally changed.
  • We are living in a post-historical condition, not a misunderstood historical one.

The end of history is a shift in the ontology of time

For Paić, the deepest issue is time itself:

  • Historical time (past–present–future, oriented toward purpose) is replaced by permanent presentness.
  • Crisis follows crisis, but nothing begins or ends in a meaningful way.

Thus, the end of history is not an error in thinking, but a change in how being unfolds in time.

In short

Žarko Paić believes the end of history cannot be just a conceptual failure because:

  • It reflects a fundamental civilizational shift,
  • driven by technology rather than politics,
  • dissolving human agency and historical meaning,
  • and transforming time into a continuous, accelerated present.

5. Nihilism and Beyond

Paić’s concept of nihilism and its overcoming

  • Nihilism is the exhaustion of all transcendent foundations (God, truth, nature, history, subject)
  • It is structural, not psychological
  • It shapes politics, technology, art, economics, and identity

➡️ Nihilism is how the world now functions, not a belief one chooses.

Completion of Metaphysics (Beyond Nietzsche)

Paić argues that nihilism reaches its completion, not its crisis, in contemporary society.

Key claim:

  • Metaphysics does not disappear
  • It transforms into technoscience, cybernetics, and systems

This means:Žarko Paić’s theory of nihilism is not a single, closed doctrine but a philosophical framework developed across many books and essays, especially in Nihilizam i suvremenost (Nihilism and Contemporaneity), Tehnosfera, Totalitarizam?, and The Age of the Image. His approach blends continental philosophy, media theory, political ontology, and philosophy of technology.

Below is a clear, structured overview of his understanding of nihilism.

Nihilism as a Historical Condition (Not a Mood)

For Paić, nihilism is not merely despair, relativism, or moral collapse. It is:

a historical-ontological condition of modernity and late modernity

He follows Nietzsche and Heidegger, but radicalizes them:

  • Truth → information
  • Being → operational functionality
  • Meaning → circulation and performativity
  • Freedom → algorithmic choice

➡️ Nihilism is fully realized, not unresolved.

Technology as the Core of Nihilism (Technosphere)

One of Paić’s most original contributions is linking nihilism directly to technology.

Technology is not a tool.

It is:

  • an ontological environment
  • a self-reproducing system
  • an autonomous logic of optimization, control, and acceleration

This leads to:

  • disappearance of the human subject as center
  • emergence of posthuman or machinic agency
  • politics becoming management
  • ethics becoming regulation

➡️ Nihilism becomes systemic automation of meaninglessness.

Image, Media, and Simulation

Paić places strong emphasis on images and media:

  • Operational images replace reality
  • Representation gives way to simulation
  • The image no longer refers to truth but produces reality

This aligns with but goes beyond Baudrillard:

  • The image is not an illusion
  • It is the dominant ontological mode

➡️ Nihilism appears as hyper-visibility without meaning.

Political Nihilism

Paić rejects the idea that nihilism leads to chaos or anarchy.

Instead:

  • It produces new forms of total control
  • Politics becomes post-ideological governance
  • Democracy turns into procedural management
  • Totalitarianism reappears in soft, technological forms

He calls this:

  • post-political nihilism
  • algorithmic power
  • biopolitical administration of life

➡️ Nihilism stabilizes power rather than destroying it.

No Romantic Escape, No Simple Resistance

Unlike some critical theorists, Paić is anti-romantic:

  • No return to nature
  • No authentic subject to recover
  • No revolutionary outside position

Resistance itself is often:

  • absorbed
  • commodified
  • simulated

➡️ Nihilism cannot be “overcome” in the traditional sense.

What Comes After Nihilism?

Paić does not offer:

  • salvation
  • humanist recovery
  • metaphysical grounding

Instead, he gestures toward:

  • thinking beyond the subject
  • non-metaphysical philosophy
  • art as experimental ontology
  • awareness of the technosphere’s limits

This is closer to:

  • post-Heideggerian thought
  • speculative realism
  • posthuman philosophy

➡️ The task is not to defeat nihilism, but to think within its completed form.

In One Sentence

Žarko Paić understands nihilism as the fully realized ontological condition of a technological, posthuman world in which meaning, politics, and subjectivity are absorbed into self-operating systems of power, images, and information.

6. Radical Theory of Totalitarianism

Žarko Paić’s “radical theory of totalitarianism” is not a single, neatly systematized doctrine but a philosophical framework developed across his writings in political philosophy, media theory, and ontology. It radically redefines totalitarianism beyond the classical 20th-century model (Nazism/Stalinism) and treats it as a structural condition of modernity and postmodernity, not merely a political regime.

Below is a clear, structured explanation.

What makes Paić’s theory “radical”?

Paić is radical in the literal sense (radix = root):

  • He does not define totalitarianism primarily as
    • dictatorship
    • one-party rule
    • terror apparatus
  • Instead, he treats it as a totalizing logic of being, power, and technology.

👉 Totalitarianism is ontological, not just political.

Break with classical theories

Classical theories (Arendt, Friedrich & Brzezinski)

Totalitarianism =

  • ideology + terror
  • centralized state
  • mass mobilization
  • charismatic leader

Paić argues these are historically limited descriptions.

Paić’s core thesis

Totalitarianism = total mobilization of life itself

For Paić, modern totalitarianism is:

the complete integration of politics, technology, economy, culture, and subjectivity into a single operational system

This means:

  • power no longer needs explicit repression
  • domination works through networks, symbols, media, and self-regulation

Key conceptual pillars

From ideology to technosphere

Totalitarianism today is not driven by ideology but by:

  • technology
  • cybernetics
  • information flows
  • algorithmic governance

👉 Control is immanent, not imposed from above.

Total mobilization (after Ernst Jünger)

Paić expands Jünger’s idea:

  • not only labor and war are mobilized
  • but attention, desire, identity, emotions, bodies

Social media and digital capitalism are central here.

Post-political totalitarianism

  • No need for a dictator
  • No need for censorship
  • No need for terror camps

Instead:

  • participation replaces coercion
  • transparency replaces surveillance
  • freedom becomes a functional illusion

Biopolitics → technopolitics

Building on Foucault but moving beyond him:

  • life itself becomes a programmable resource
  • humans are redefined as operational units
  • politics becomes management of systems, not collective decision

Subjectivity under radical totalitarianism

In Paić’s view:

  • the subject is no longer oppressed
  • the subject is produced

People:

  • desire what dominates them
  • internalize systemic imperatives
  • confuse autonomy with choice among options

This is why resistance becomes extremely difficult.

Relation to other thinkers

Paić’s theory intersects with but also diverges from:

  • Hannah Arendt – he extends totalitarianism beyond terror and ideology
  • Heidegger – technology as enframing (Gestell)
  • Foucault – biopolitics, but Paić sees a more total closure
  • Baudrillard – simulation and hyperreality
  • Agamben – bare life, but Paić focuses more on technosphere

Why Paić still calls this “totalitarianism”

Because:

  • there is no outside
  • all social spheres are integrated
  • alternatives are absorbed before they can negate the system

Totalitarianism is no longer a regime we live under,
But a world we live in.

Key works (for further reading)

If you want to explore his ideas directly:

  • Totalitarizam?
  • Politika identiteta
  • Tehnosfera
  • Posthumano stanje

In one sentence:

Žarko Paić’s radical theory of totalitarianism understands it as a technologically mediated, post-ideological, total mobilization of life and subjectivity—where domination operates through freedom, participation, and systems rather than terror.vity—where domination operates through freedom, participation, and systems rather than terror.

7. The Iconic Turn

Žarko Paić is one of the most distinctive contemporary theorists of the iconic turn and image theory, especially within the context of digital culture, technosphere, and posthuman aesthetics. His contribution is not merely explanatory but diagnostic: he treats images as ontological forces that reshape reality, subjectivity, and power.

Below is a structured overview of Paić’s deep insight into the iconic turn and image theory.

The Iconic Turn: Beyond Representation

The iconic turn (associated with thinkers such as W. J. T. Mitchell and Gottfried Boehm) marks a shift from language-centered analysis to an emphasis on images. Paić radicalizes this shift.

For Paić:

  • Images are not representations of reality
  • They are events, operations, and agents
  • The world no longer appears through images; they produce it

This leads to a crucial claim:

The iconic turn is not a cultural change but an ontological mutation.

Images do not depict meaning; they generate reality.

Image as a Technological-Operational Force

Paić situates image theory firmly within technological modernity:

  • Digital images are algorithmic
  • They operate through code, speed, and circulation
  • Visibility becomes a function of technological governance

In this sense:

  • The image is no longer aesthetic alone
  • It is cybernetic, informational, and biopolitical

Images now:

  • Regulate attention
  • Shape desire
  • Produce subjectivity

This aligns Paić with—but also distinguishes him from—thinkers like Flusser and Virilio.

From Iconology to Techno-Aesthetics

Classical iconology (Panofsky) treated images as symbolic texts.
Paić breaks decisively with this tradition.

He proposes:

  • Techno-aesthetics instead of art theory
  • Operational images instead of symbolic images
  • Post-representational aesthetics

In digital capitalism:

  • Images function without interpretation
  • Meaning is replaced by immediacy, affect, and control
  • The image “works” rather than “speaks.”

This explains why contemporary images often feel:

  • Empty of depth
  • Yet overwhelmingly powerful

Image, Power, and the Posthuman Condition

Paić connects image theory to posthumanism:

  • The subject is no longer sovereign
  • Agency is distributed between humans, machines, and images
  • Visuality becomes automated (surveillance, AI vision, data visualization)

Images now:

  • See for us
  • Decide for us
  • Anticipate us

This leads to a striking insight:

The iconic turn culminates in the disappearance of the human gaze.

Vision becomes machinic.

Iconic Turn as a Crisis of Meaning

Paić does not celebrate the iconic turn.
He treats it as a crisis.

Key tensions:

  • Visibility without truth
  • Proliferation without meaning
  • Presence without experience

The image world is:

  • Hyper-visible
  • Yet existentially opaque

This is why Paić often links image theory to:

  • Nihilism
  • Acceleration
  • The exhaustion of metaphysics

Paić’s Original Contribution

What makes Paić unique is that he:

  • Fuses continental philosophy, media theory, and political ontology
  • Treats images as conditions of possibility, not cultural artifacts
  • Frames the iconic turn as part of a broader technological destiny of being

In short:

  • Mitchell asks what images want
  • Boehm asks how images think
  • Paić asks what happens to reality when images become autonomous systems

Concluding Insight

Paić’s theory suggests a sobering conclusion:

The iconic turn does not lead to visual enlightenment but to a world in which meaning is replaced by circulation and vision by operation.

Images no longer reveal the world.
They are the world.

8. Fashion Theory and Body Design

Paić’s Fashion Theory as Radical Insight in Postdigital Body Design

Žarko Paić’s fashion theory offers a radical rethinking of the body under postdigital conditions by positioning fashion not as aesthetic ornamentation but as a technocultural apparatus that actively produces subjectivity, corporeality, and meaning. In the postdigital era—where the distinction between analog and digital, organic and artificial, biological and technical has collapsed—fashion becomes a key site where the body is redesigned as a hybrid interface.

From Representation to Ontological Design

Paić departs from classical fashion theory, which treats clothing as a symbolic representation or a social code. Instead, he conceptualizes fashion as ontological design: it does not merely express identity but constructs modes of being. In postdigital culture, the body is no longer a stable biological given; it is continuously reconfigured through wearable technologies, innovative materials, biometric data, and algorithmic aesthetics. Fashion thus operates as a prosthetic extension of existence, reshaping how bodies appear, move, and are governed.

The Postdigital Body as Interface

Central to Paić’s insight is the idea that the postdigital body functions as an interface rather than a substance. Fashion mediates between:

  • flesh and code
  • sensation and data
  • visibility and control

Clothing becomes a second skin that processes information—tracking, enhancing, optimizing, or disciplining the body. This shifts fashion from craft or spectacle toward biopolitical design, where bodies are formatted according to technological, economic, and algorithmic logics.

Fashion Beyond Aesthetics: Power and Control

Paić critically aligns fashion with technopower. In postdigital capitalism, fashion is entangled with surveillance, branding, and platform economies. The dressed body becomes a data-producing entity, and design participates in regimes of normalization, acceleration, and performance optimization. Yet Paić does not reduce fashion to domination alone; he identifies it as an ambivalent force capable of resistance and disruption.

Radicality Through Experimentation

What makes Paić’s theory radical is his insistence that fashion can operate as philosophical experimentation. Avant-garde fashion, speculative design, and posthuman aesthetics expose the instability of gender, identity, and the human itself. By exaggerating artificiality, fashion reveals that the “natural body” is already a construct—thus opening space for new forms of embodiment beyond humanist norms.

Posthuman and Postgender Implications

Paić’s framework aligns fashion with posthuman theory: bodies are mutable, distributed, and no longer centered on the autonomous subject. In postdigital body design, fashion participates in:

  • the erosion of binary gender codes
  • the emergence of synthetic corporeality
  • the redefinition of beauty as machinic, hybrid, and temporal

Fashion becomes a laboratory where the future of the human is prototyped.

Conclusion

Paić’s fashion theory offers a radical insight by reframing fashion as a critical technology of the body in postdigital culture. It exposes how design operates at the deepest level of existence—shaping perception, identity, and power—while also preserving fashion’s potential as a site of speculative freedom. In this sense, fashion is not about what we wear, but about what we are becoming. of existence—shaping perception, identity, and power—while also preserving fashion’s potential as a site of speculative freedom. In this sense, fashion is not about what we wear, but about what we are becoming.

9. Visual Semiotics and Fashion Theory

Žarko Paić’s fashion theory is best understood as part of his broader philosophy of visual culture, technosphere, and posthumanism. For Paić, fashion is not about clothing trends but about how the body becomes a visual sign system within late capitalism and technological modernity.

Below is a clear, structured overview.

Fashion as a Visual Regime (not aesthetics)

Paić rejects the notion that fashion is merely a matter of taste or style. Instead, he treats fashion as a visual regime—a system that organizes:

  • visibility
  • desire
  • identity
  • power

Fashion belongs to the same order as media, design, advertising, and digital imagery. It operates through visual codes, not in the linguistic sense of meaning.

Fashion does not represent the body; it produces the body as an image.

The Body as Semiotic Surface

In Paić’s visual semiotics:

  • The body is no longer biological or expressive
  • It is a surface of inscription
  • A sign-carrier within technological and media systems

Key shift:

  • From body as subject → body as interface
  • From expression → circulation of signs

Clothing, cosmetics, fitness, surgery, filters, and branding all function as semiotic operations on the body.

Visual Semiotics (Beyond Language)

Paić moves beyond classical semiotics (Saussure, Barthes):

Classical SemioticsPaić’s Visual Semiotics
Language-centeredImage-centered
Meaning-basedEffect-based
RepresentationPerformance
InterpretationCirculation

Images do not mean, they operate.

Fashion images:

  • seduce
  • normalize
  • discipline
  • aestheticize power

Fashion and the Technosphere

Fashion belongs to what Paić calls the technosphere:

  • a world governed by speed, reproduction, and simulation
  • images precede bodies
  • bodies adapt to images

This leads to:

  • standardized individuality
  • algorithmic beauty
  • mass-produced uniqueness

The fashionable body is:

  • optimized
  • modular
  • replaceable
  • endlessly updated

Posthuman Body

Paić’s fashion theory aligns with posthumanism:

  • The body is no longer “natural.”
  • It is technologically enhanced, designed, and managed
  • Fashion becomes biopolitical design

Examples:

  • gender as visual coding
  • fitness as moral aesthetics
  • cosmetic surgery as normalization
  • digital avatars as ideal bodies

Fashion thus participates in biopower—the control of life through appearance.

Power, Control, and Desire

Fashion operates without coercion:

  • No rules, only seduction
  • No ideology, only visibility
  • No truth, only optimization

Power works through:

  • desirability
  • repetition
  • normalization of images

The body learns how to appear before it knows how to exist.

Key Concepts Summary

  • Body-as-image
  • Visual dispositif
  • Aestheticization of power
  • Circulation over meaning
  • Posthuman fashion
  • Technological production of identity

In One Sentence

For Paić, fashion is a visual technology that transforms the body into a circulating sign within the technosphere, where identity is designed rather than lived.

10. Iconograms of the Body

Paić’s Iconograms of the Body (Iconogrami tijela)

Core idea

Paić uses the term “iconogram” to describe how the body becomes a coded visual-sign system in contemporary culture. An iconogram is not just an image of the body, but a diagram of power, technology, desire, and identity.

For Paić, the modern body is:

  • Post-organic (shaped by media, technology, biotech)
  • Semiotic (readable like a text or image)
  • Performative (produced through fashion, art, design, and digital interfaces)

Key themes

  • From flesh to interface: The body shifts from biological substance to visual/technological surface.
  • Media and techno-aesthetics: Photography, film, digital art, and fashion turn the body into a screen.
  • Biopolitics: Power operates through bodily representation (gender, sexuality, normalization).
  • Posthumanism: The body exceeds humanist notions of identity and stability.

Paić’s iconograms are often discussed in relation to:

  • Contemporary art
  • Fashion imagery
  • Performance art
  • Cyberculture and avatars

They function as conceptual maps of how bodies are constructed and controlled in late modernity.

Paić’s Fashion Theory

Paić is among the most influential fashion theorists in Southeast Europe. His fashion writing treats fashion as a philosophical and political phenomenon rather than mere style.

Central claims

  • Fashion is a total social fact, not a superficial industry.
  • It is a visual regime of modernity, governing bodies, time, and desire.
  • Fashion mediates between capitalism, aesthetics, and identity.
  • The dressed body is designed as a site of symbolic violence and freedom.

Major Fashion Theory Books by Paić

1. Vrtoglavica u modi (Vertigo in Fashion)

His most influential fashion book.

Focus:

  • Fashion as a system of acceleration and excess
  • The loss of stable meaning in contemporary style
  • Fashion and nihilism
  • The body as spectacle and commodity

Fashion here produces vertigo—a constant loss of grounding in identity and meaning.

2. Tehnosfera I–III (Technosphere, volumes I–III)

Not exclusively about fashion, but crucial.

Fashion relevance:

  • Fashion as part of the technosphere
  • The fusion of body, design, and technology
  • Aesthetics after the dominance of digital systems

3. Slika bez svijeta (Image Without the World)

Addresses visual culture more broadly.

Connection to fashion:

  • Fashion imagery detached from lived reality
  • The dominance of simulation
  • Bodies as hyperreal constructs

4. Vizualne komunikacije (Visual Communications)

A theoretical framework for understanding:

  • Fashion photography
  • Advertising
  • Branding
  • Body politics in visual culture

How Iconograms of the Body and Fashion Connect

For Paić:

  • Fashion produces iconograms
  • Iconograms discipline the body
  • The body becomes a medium of capital and control

Fashion is the laboratory where the posthuman body is tested:

  • Gender fluidity
  • Artificial beauty
  • Digital avatars
  • Algorithmic trends

The dressed body is no longer “natural” — it is designed, coded, and optimized.

Intellectual Influences

Paić draws heavily on:

  • Foucault (biopolitics)
  • Baudrillard (simulation)
  • Deleuze & Guattari (assemblages)
  • Virilio (speed)

Posthumanist and media theory

11. Contemporary Architecture

Žarko Paić is a Croatian philosopher and cultural theorist whose work on contemporary architecture is not architectural history in a narrow sense, but a philosophical–critical analysis of architecture as a symptom of late modernity (or “postmodern / posthuman” conditions).

Below is a structured overview of how Paić understands and analyzes contemporary architecture.

Architecture as a Symptom of the Technosphere

For Paić, contemporary architecture cannot be understood apart from:

  • Technoscience
  • Digital capitalism
  • Media and spectacle
  • Biopolitics and control

Architecture becomes part of what he often calls the technosphere:

a world where technology is no longer a tool but an environment.

Buildings are not merely shelters or aesthetic objects, but:

  • Interfaces
  • Media events
  • Instruments of power and visibility

From Space to Event

Paić argues that contemporary architecture shifts:

  • from space → to event
  • from structure → to experience
  • from permanence → to temporality

Influenced by thinkers like Deleuze, Baudrillard, Virilio, he sees architecture today as:

  • Performative
  • Spectacular
  • Designed for circulation, consumption, and image production

Iconic buildings (museums, stadiums, corporate towers) function as:

  • Urban branding devices
  • Media images before they are lived spaces

Architecture and the Logic of Spectacle

Drawing on Guy Debord and Jean Baudrillard, Paić suggests that contemporary architecture:

  • Operates within the society of the spectacle
  • Privileges visual impact over social function
  • Produces cities as staged realities

Key idea:

Architecture no longer represents power — it performs power.

This is evident in:

  • Global “starchitect” culture
  • Iconic forms detached from local context
  • Cities competing through architectural images

The Posthuman Dimension

A distinctive feature of Paić’s analysis is his posthuman perspective.

He argues that architecture today:

  • Is no longer centered on the human body alone
  • Is designed for flows (data, capital, tourists, logistics)
  • Integrates surveillance, automation, and digital control

Buildings become:

  • Cybernetic systems
  • Nodes in networks
  • Hybrid human–machine environments

This aligns architecture with:

  • Smart cities
  • Algorithmic governance
  • Biopolitical management of life

Critique of Functionalism and Humanism

Paić is critical of both:

  • Classical functionalism
  • Naive human-centered architectural ethics

He argues that:

  • “Humanism” in architecture often masks new forms of control
  • Function is no longer about use, but about optimization and efficiency

Thus, contemporary architecture reflects:

  • A crisis of meaning
  • The disappearance of traditional urban public space
  • The dominance of neoliberal rationality

Architecture, Power, and Global Capitalism

For Paić, architecture is inseparable from global capitalism:

  • Financialization of space
  • Privatization of the city
  • Gentrification as spatial violence

Urban space becomes:

  • A commodity
  • A zone of exclusion and inclusion
  • A mechanism of social stratification

Architecture participates in governing life, not just housing it.

Overall Assessment

Paić does not offer architectural solutions or design guidelines. Instead, he provides:

  • A philosophical diagnosis
  • A critical framework
  • A warning about the direction of contemporary spatial culture

In short:

Contemporary architecture, for Paić, is a mirror of a world where technology, power, and spectacle redefine what it means to inhabit space.

If you want, I can:

  • Connect Paić’s ideas to specific architects (e.g., Koolhaas, Hadid)
  • Compare him with other theorists (Benjamin, Lefebvre, Sloterdijk)

12. Theory of Cinema

Žarko Paić is a Croatian philosopher, cultural theorist, and media scholar whose work proposes a radically contemporary theory of cinema grounded in technology, posthumanism, and the transformation of perception in late capitalism. His “innovative cinema theory” is not a classical film theory focused on narrative or aesthetics alone, but a philosophy of moving images in the age of digital technosphere.

Below is a structured overview of his key ideas.

Cinema Beyond Film: From Medium to Technosphere

Paić argues that cinema can no longer be understood as:

  • celluloid film,
  • a stable art form,
  • or a purely human-centered practice.

Instead, cinema becomes part of a technosphere:

  • a network of digital images,
  • algorithms,
  • screens,
  • AI,
  • surveillance systems,
  • virtual and augmented realities.

👉 Cinema is no longer representation but operative image-production.

The Posthuman Turn in Cinema

A central concept in Paić’s theory is posthumanism.

Key claims:

  • The human subject is no longer the center of cinematic meaning.
  • Machines increasingly produce images for machines.
  • Cinema anticipates a world where perception is automated.

This aligns Paić with thinkers like:

  • Bernard Stiegler
  • Friedrich Kittler
  • Vilém Flusser
  • Gilles Deleuze (late period)

But Paić goes further, arguing that cinema becomes an ontological condition rather than an art object.

From Movement-Image to Techno-Image

Building on and radicalizing Deleuze:

  • Classical cinema → movement-image
  • Modern cinema → time-image
  • Contemporary cinema → techno-image

Techno-image:

  • Not grounded in human perception
  • Generated, modified, and circulated by digital systems
  • Exists in real-time data flows
  • Often invisible or non-narrative

Examples include:

  • AI-generated imagery
  • Surveillance footage
  • VR simulations
  • Algorithmic video

Cinema dissolves into visual computation.

Cinema as Event, Not Representation

Paić rejects the idea that cinema “represents reality.”

Instead:

  • Cinema produces reality
  • It functions as an event
  • It reorganizes time, space, and affect

This connects cinema to:

  • biopolitics,
  • control societies,
  • global capitalism,
  • media warfare.

Cinema becomes a technology of power and ontology.

End of Cinema / Transformation of Cinema

Paić frequently speaks of the “end of cinema”, but not as death.

Rather:

  • The end of cinema as a distinct art form
  • The beginning of cinema as a total environment

This is similar to:

  • “post-cinema”
  • “expanded cinema.”
  • but more philosophically radical

Cinema becomes:

  • architecture
  • interface
  • atmosphere
  • algorithm

Aesthetics of the Sublime and the Catastrophic

Paić links contemporary cinema to:

  • technological sublime
  • catastrophe
  • acceleration
  • extinction

Cinema reflects:

  • ecological collapse
  • loss of meaning
  • machinic autonomy

This gives his theory a dark, speculative, and critical tone.

7. Why His Theory Is Innovative

Paić’s cinema theory is innovative because it:

  • dissolves boundaries between film, media, and philosophy
  • treats cinema as a condition of existence
  • anticipates AI-generated and non-human images
  • connects cinema to global technological power structures
  • moves beyond human-centered aesthetics

Key Works (selected)

  • The Age of the Technosphere
  • Posthuman Condition
  • Slike bez svijeta (Images Without a World)
  • Totalitarianism of the Technosphere (themes relevant to cinema)

In short:

For Žarko Paić, cinema is no longer something we watch — it is something we live inside.

13. Music Theory today

Žarko Paić (Croatian philosopher and theorist of art, media, and technology) approaches music through a distinctly post-metaphysical and post-humanist lens, reworking the classical ideas of Gesamtkunstwerk (total work of art) and Kunstreligion (art as a substitute for religion) for late-modern and digital culture.

Below is a structured account of his key insights.

Music as Gesamtkunstwerk (Total Work of Art)

Paić inherits the concept from Richard Wagner, but radically transforms it.

Classical meaning (Wagner)

  • Unity of music, myth, drama, ritual
  • Aesthetic totality aiming at communal redemption
  • Art replaces fragmented modern experience

Paić’s reinterpretation

For Paić, music becomes Gesamtkunstwerk not through harmony, but through technological synthesis:

  • Music today integrates: 
    • Sound
    • Image
    • Body
    • Media technologies
    • Performance
    • Algorithms and digital systems

🔹 Key shift:

Gesamtkunstwerk is no longer an organic unity but a techno-aesthetic assemblage.

Music is no longer autonomous but embedded in networks (media, capital, politics, digital platforms). Electronic music, sound art, and multimedia performances are paradigmatic.

Music and Kunstreligion (Art as Religion)

Paić draws on German Idealism, Nietzsche, and Adorno, but reframes Kunstreligion for a secular, post-theological age.

Classical Kunstreligion

  • Art replaces religion as:
    • Source of meaning
    • Ritual
    • Transcendence
  • Strong in Romanticism and Wagnerian aesthetics

Paić’s critical update

Music no longer redeems, but ritualizes experience in a world without transcendence.

Music becomes:

  • A ritual without gods
  • A sacred form without metaphysics
  • A collective affective machine

Clubs, festivals, concerts, and immersive sound environments function as quasi-religious spaces:

  • Ecstasy
  • Repetition
  • Community
  • Loss of individual ego

🔹 Paić emphasizes:

Music is not belief, but intensity.

Music, Technology, and Posthumanism

One of Paić’s most original contributions is linking music to posthuman aesthetics.

Core claims

  • Music is no longer primarily a human expression
  • It is increasingly:
    • Algorithmic
    • Machine-generated
    • Technologically mediated
  • The subject dissolves into signal, rhythm, and data

This leads to:

  • The end of romantic authorship
  • The rise of sonic systems
  • A shift from meaning → affect and sensation

Music becomes:

An event of forces, not a language of emotions.

Political and Critical Dimension

Unlike naïve celebrations of techno-art, Paić remains critical:

  • Gesamtkunstwerk can become totalizing
  • Kunstreligion can slide into:
    • Mass spectacle
    • Capitalist myth-production
    • Aesthetic control

Here he echoes Adorno, but without nostalgia:

  • Music is both emancipatory and disciplinary
  • It creates communities while dissolving critique

Summary of Paić’s Insight

ConceptPaić’s Reinterpretation
GesamtkunstwerkTechno-aesthetic assemblage
KunstreligionRitual without transcendence
MusicAffective, post-linguistic force
SubjectDecentered, posthuman
ArtEvent, system, process

In one sentence:

For Žarko Paić, music is the paradigmatic art of late modernity: a technological Gesamtkunstwerk and a post-theological Kunstreligion that produces intensity, ritual, and affect in a world beyond metaphysical meaning.

14. Critique of Neoliberalism and Oligarchy: The Politics of Event

Žarko Paić is a Croatian philosopher, sociologist, and cultural theorist whose work belongs broadly to critical theory, political philosophy, and philosophy of technology. His critique of neoliberalism and oligarchy is not primarily economic in a narrow sense; rather, it is civilizational, ontological, and biopolitical.

Below is a structured overview of his position.

Neoliberalism as a Total Form of Power

Paić understands neoliberalism not merely as a market ideology, but as a totalizing regime of power that reorganizes:

  • politics
  • subjectivity
  • technology
  • culture
  • life itself

Key features of neoliberalism in Paić’s critique:

  • Reduction of the political to management: democracy becomes governance by experts, algorithms, and financial interests rather than collective decision-making.
  • Homo oeconomicus as dominant subject: individuals are reshaped into self-optimizing, competitive, entrepreneurial units.
  • Depoliticization: social conflicts are reframed as technical or economic problems rather than political struggles.

For Paić, neoliberalism marks the end of classical political sovereignty and its replacement by systems of control embedded in markets, media, and digital infrastructures.

Oligarchy Beyond the State

Paić argues that neoliberalism produces a new oligarchy, but not in the classical sense of wealthy elites merely capturing the state.

Characteristics of contemporary oligarchy:

  • Networked power rather than centralized authority
  • Fusion of:
    • financial capital
    • technological platforms
    • media influence
    • security and surveillance systems
  • Decision-making moves outside democratic institutions into corporate, algorithmic, and transnational spaces.

This oligarchy governs without needing formal political legitimacy, relying instead on:

  • control of information
  • technological infrastructures
  • economic dependency

Biopolitics, Technopolitics, and Control

Influenced by Foucault, Agamben, and Heidegger, Paić emphasizes that neoliberal oligarchy operates through biopolitical and technopolitical control.

  • Power manages life itself (health, productivity, reproduction, data).
  • Technology is not neutral; it becomes an ontological force shaping what it means to be human.
  • Surveillance capitalism turns human experience into extractable value.

This leads to what Paić often describes as the post-political condition: politics persists as spectacle, while real power operates invisibly.

Democracy as Simulation

Paić is particularly critical of how neoliberal oligarchy simulates democracy:

  • Elections remain, but meaningful choice disappears.
  • Public debate is replaced by media performance and algorithmic amplification.
  • Citizens become spectators and data points, not political agents.

In this sense, neoliberalism does not abolish democracy openly—it empties it from within.

Posthumanism and the End of the Humanist Subject

A distinctive aspect of Paić’s critique is his engagement with posthumanism:

  • Neoliberal oligarchy accelerates the transition toward a technologically mediated subject.
  • The human is no longer the center of political meaning.
  • AI, automation, and digital governance reshape agency and responsibility.

This produces a crisis not only in politics but also in human self-understanding.

No Simple Return, No Easy Solution

Unlike nostalgic critiques that call for a return to welfare-state capitalism or classical liberal democracy, Paić is skeptical of simple solutions.

  • Neoliberal oligarchy is structural, not accidental.
  • Resistance cannot rely solely on old political categories.
  • What is required is a radical rethinking of politics, technology, and freedom.

In Summary

Žarko Paić’s critique can be distilled into three core claims:

  1. Neoliberalism is a civilizational regime, not just an economic doctrine.
  2. Oligarchy today operates through networks, technology, and biopolitics, not merely wealth.
  3. Democracy and human agency are hollowed out, replaced by management, spectacle, and control.

His work is best read alongside contemporary critical theorists concerned with the end of sovereignty, technological power, and post-democratic governance.

If you’d like, I can:

  • compare Paić to Foucault, Agamben, or Byung-Chul Han
  • focus on a specific book or concept of his
  • or discuss how his ideas apply to current global politics

15. Identity Politics & Culture

Žarko Paić (Croatian philosopher and cultural theorist) is known for a sharp, often polemical critique of identity politics, contemporary culture, and what he sees as the exhaustion of modern critical theory under late capitalism and technoscience.

Below is a clear overview of his position and why it matters.

Core of Paić’s critique of identity politics

Paić does not reject struggles against oppression outright. His critique targets how identity politics functions within contemporary techno-capitalist culture.

a) Reduction of politics to cultural recognition

Paić argues that identity politics shifts politics away from material power, social structures, and economic domination toward:

  • symbolic recognition,
  • linguistic correction,
  • visibility and representation.

This, he claims, turns politics into cultural management, not systemic transformation.

Identity becomes something to be administered, not emancipated.

b) Fragmentation instead of universality

For Paić, identity politics:

  • fragments collective political subjects into competing identities,
  • replaces universal political demands with particular cultural claims.

He sees this as the collapse of the Enlightenment idea of universality, without offering a viable alternative that can confront global systems of power.

c) Compatibility with neoliberal capitalism

One of Paić’s strongest claims is that identity politics is not subversive enough.

He argues it is:

  • easily absorbed by corporate culture,
  • compatible with market logic (branding, diversity management),
  • functional within global capitalism rather than oppositional to it.

Thus, capitalism can celebrate diversity while leaving structures of exploitation intact.

Culture as spectacle and technosphere

Paić situates identity politics within a broader critique of contemporary culture.

a) Culture after meaning

He claims culture today operates less as:

  • a space of critique or Bildung,

and more as:

  • spectacle,
  • performance,
  • algorithmic circulation of signs.

Identity becomes a cultural code rather than lived historical experience.

b) Technological mediation of identity

In Paić’s work on technosphere and posthumanism:

  • identity is no longer grounded in social struggle,
  • it is produced through media, platforms, and digital visibility.

This leads to what he sees as simulation of political engagement rather than real antagonism.

Opposition to moralism and “politics of innocence”

Paić is critical of:

  • moral absolutism,
  • purity tests,
  • victimhood as political capital.

He argues that identity politics often replaces critique with moral accusation, which:

  • shuts down dialogue,
  • depoliticizes conflict,
  • replaces analysis with affect.

What Paić proposes instead (implicitly)

Paić is more diagnostic than prescriptive, but his work points toward:

  • a renewed critical universalism (without naïve humanism),
  • confrontation with technological power, not just cultural symbols,
  • politics that addresses capital, sovereignty, and control systems, not only identity.

He aligns more closely with:

  • post-Marxist critique of capitalism,
  • Heideggerian and posthumanist analyses of technology,
  • skepticism toward liberal-progressive cultural consensus.

Common criticisms of Paić

Critics argue that Paić:

  • underestimates real harms addressed by identity politics,
  • risks dismissing marginalized voices,
  • offers limited concrete political alternatives.

Supporters counter that his work is valuable precisely because it exposes how critique itself has been neutralized.

In one sentence

Paić sees identity politics as a cultural symptom of late capitalism—morally intense, symbolically loud, but structurally weak and politically absorbed by the very systems it claims to oppose.

If you’d like, I can:

  • compare Paić with Foucault, Butler, or Žižek
  • focus on a specific book or essay
  • relate his critique to today’s social media culture or academia

16. Intellectuals and Power

Žarko Paić (Croatian philosopher, cultural theorist, and critic) develops a sharp and often provocative critique of intellectuals and their relationship to power, especially in late modernity and post-socialist societies. His position draws from continental philosophy (Nietzsche, Heidegger, Foucault, Debord, Agamben) and critical theory, but he pushes it in a distinctly post-Yugoslav and global-capitalist direction.

Below is a structured overview of Paić’s critique of intellectuals and power.

The End of the Classical Intellectual

Paić argues that the classical figure of the intellectual—as a moral authority, public conscience, or critical guide of society—has effectively collapsed.

  • The Enlightenment model (truth-seeking, autonomy, critique of domination) no longer functions.
  • The Sartrean “engaged intellectual” has been replaced by:
    • media experts
    • technocrats
    • cultural managers
    • academic specialists

Key claim:

Intellectuals no longer speak truth to power; they increasingly speak for power.

Intellectuals as Functionaries of Power

For Paić, contemporary intellectuals are deeply embedded in systems of power, not external to them.

Mechanisms of capture:

  • Academia → bureaucratized, metrics-driven, dependent on funding and institutional loyalty
  • Media → intellectuals reduced to commentators, branding themselves as opinion producers
  • Politics & NGOs → expertise replaces critique; dissent becomes “policy advice”

This aligns with Foucault’s idea of power/knowledge, but Paić emphasizes how resistance itself becomes functionalized.

Post-Socialism and Moral Hypocrisy

In post-Yugoslav and Eastern European contexts, Paić is especially critical of intellectuals who:

  • rapidly shifted from socialist ideology to liberal capitalism
  • presented themselves as “critical” while aligning with new national, neoliberal, or EU-bureaucratic power structures
  • used moral language (democracy, Europe, human rights) to mask opportunism

He sees this as a betrayal of intellectual responsibility, not merely political adaptation.

Spectacle, Media, and the Loss of Thought

Influenced by Debord, Paić argues we live in a society of spectacle, where:

  • visibility replaces thinking
  • speed replaces reflection
  • opinion replaces judgment

Intellectuals become:

  • performers in media ecosystems
  • producers of symbolic capital
  • managers of narratives rather than critics of reality

Result: thinking loses its disruptive force.

Power Without a Center

Paić does not see power as centralized or conspiratorial.

Instead:

  • power is networked, algorithmic, techno-economic
  • domination operates through systems, not tyrants
  • intellectuals are integrated as nodes in these systems

Thus, critique aimed only at governments or elites is insufficient; it misses the structural nature of control.

Against Moralism, For Radical Thought

Paić is skeptical of:

  • moral outrage as politics
  • ethical posturing without risk
  • “critical” discourse that never threatens its own position

He calls instead for:

  • radical negativity (thinking that refuses reconciliation)
  • philosophy as existential risk, not career strategy
  • intellectual work that accepts marginality rather than influence

This is close to Nietzschean and Heideggerian gestures: thinking as exposure, not authority.

A Tragic View of the Intellectual

Ultimately, Paić’s view is pessimistic but not cynical.

  • He does not believe intellectuals can “save” society.
  • But he insists that authentic thought must remain useless to power.
  • The true intellectual today is likely:
    • unheard
    • institutionally irrelevant
    • uncomfortable

Yet this is precisely where thinking regains dignity.

In One Sentence:

Paić sees contemporary intellectuals as largely absorbed into systems of power, losing their critical autonomy, and argues that only a risky, marginal, and uncompromising form of thought can still resist domination.

If you want, I can:

  • compare Paić with Foucault, Bourdieu, or Said
  • focus specifically on his post-Yugoslav critique
  • analyze one of his key books or essays
  • discuss whether his position leaves any room for political action
Aesthetics and the Iconosclasm of the Contemporary Art Paić
Tehnosfera III. Paić

Recent Posts

Berlin ꟷ istinski topos avangarde

Berlin ꟷ istinski topos avangarde

1. Berlin se pojavljuje kao povijesni i estetski epicentar avangarde i neoavangarde. Njegov jedinstveni geopolitički položaj ꟷ od kaosa nakon Prvog svjetskoga rata do betonske izolacije Hladnoga rata ꟷ učinio ga je plodnim tlom za radikalno odbacivanje tradicije, destrukciju forme i zvučne eksperimente. Povijesni kontinuitet berlinske radikalne umjetnosti proteže se od politički nabijenoga dadaizma 1920-ih do neoavangardnih glazbenih dekonstrukcija 1970-ih u djelima Briana Enoa, Davida Bowieja i Kraftwerka. Dok je dadaizam započeo u Zürichu 1916. godine kao apolitični krik protiv apsurda rata, u Berlinu on mutira u visoko politiziranu anti-umjetnost. Berlinski dadaisti (okupljeni u Club Dada) poput Hannah Höch, Raoula Hausmanna, Helmuta Herzfelda i Georga Grosza izravno su reagirali na kolaps Weimarske Republike. Umjesto tradicionalnog kista, koristili su škare i skalpele, režući masovne medije, novine i propagandne plakate. To je bila vizualna dekonstrukcija društva. Hausmannovi eksperimenti s fonetskim pjesmama i uvođenje svakodnevnih šumova (buke) u performanse postavili su temelje za shvaćanje zvuka ne kao harmonije, već kao sirovoga materijala. Dadaizam je proglasio da umjetnost više ne promatra život estetski, već ga izravno montira. Ta metoda “rezanja i ponovnoga sastavljanja” (cut-up) postat će ključna za neoavangardu pola stoljeća kasnije. (v. https://link.springer.com/chapter/10.37307/b.978-3-503-20693-3.04 ) Nakon 1945. godine, a posebno izgradnjom Berlinskoga zida, Zapadni Berlin postaje klaustrofobični otok okružen staljinističkim komunizmom. Lišen klasičnog kapitalističkoga pritiska i poreza, grad je privlačio marginalce, anarhiste i umjetnike. Taj dekadentni, otuđeni, betonski ambijent poslužio je kao savršena kulisa za novu avangardu. Kada se David Bowie 1976. godine zaputio iz destruktivnoga Los Angelesa u Berlin, tražio je anonimnost i radikalan estetski zaokret. Zajedno s vizionarom Brianom Enoom i producentom Tonyjem Viscontijem, u kultnom Hansa Studiju pokraj samoga Zida, stvara Berlinsku trilogiju (Low, “Heroes”, Lodger). [Berlinski dadaizam (1920-ih)] ➔ Metoda rezanja (Cut-up) & Zvučni šum ↓ [Krautrock (Kraftwerk, Neu!)] ➔ Motorik ritam & Sintetizatori ↓ [Bowie & Eno u Hansa Studiju] ➔ Albumi “Low” i “Heroes” (1977) Eksperimenti Enoa i Bowieja izravno se naslanjaju na neoavangardne koncepte. Album Low (1977) bio je radikalan rez. Druga strana albuma sastoji se od instrumentalnih, elektroničkih pejzaža poput pjesme Warszawa koji anticipiraju postmodernu ambient glazbu. To je glazba teksture, a ne naracije kao izravan nasljednik dadaističkoga odbacivanja građanske strukture pjesme. Dadaistički “Cut-up” tekstovibili su ono kakoje Bowie koristio tehniku Williama Burroughsa, koja ima korijene iz dadaizma Tzare i Grosa, doslovno režući rečenice na papiriće i nasumično ih spajajući kako bi stvorio podsvjesne, otuđene stihove. Berlin je tako funkcionirao kao perpetuum mobile avangarde, kao grad koji u trenucima svojih najvećih povijesnih trauma (1920. i 1970.) nudi radikalnu slobodu i prostor za umjetnički eksperiment koji mijenja tijek globalne kulture. Peter Sloterdijk u knjizi Der Ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst (v. https://petersloterdijk.net/werk/der-aesthetische-imperativ-schriften-zur-kunst/) govori o berlinskome dadaizmu koji eksperimentira sa zvukom, a ne s jezikom kao ciriški. Nije li to inicijalni trenutak pokušaja nadilaženja ontologijske razlike jezika i slike koji je bio ključan za ideju destrukcije umjetnosti kao metafizike u povijesnome pokretu avangarde od Marinettija do Tzare? Berlinski dadaizam, upravo kroz radikalni zvučni eksperiment, postaje pravo mjesto nastanka nadilaženja bitne razlike između jezika i slike. Time je izravno napadnuta ideja umjetnosti kao zapadnoeuropske metafizike. Dok su u Zürichu (Hugo Ball, Tristan Tzara) eksperimentirali s fonetskom poezijom (npr. Karawane), oni su još uvijek ostajali unutar granica jezika. (v. https://petersloterdijk.net/werk/kopernikanische-mobilmachung-und-ptolemaeische-abruestung/ ) Jezik je u Zürichu bio dekonstruiran, ogoljen do besmislenih slogova, ali je i dalje funkcionirao kao tekst koji se izvodi ili čita. Zadržana je metafizička distinkcija. Jezik, naime, prenosi (makar i apsurdno) značenje, dok slika prenosi vizualno. Berlinski dadaisti (Raoul Hausmann, Richard Huelsenbeck), međutim, čine korak dalje prema zvuku kao čistome fizičkome materijalu. Hausmannove optofonetske pjesme (poput pjesme fmsbwtözäu) nisu bile mišljene kao tekst, već kao vizualne partiture. Slova na papiru (različitih veličina i fontova) tretirana su kao slikovni elementi koji proizvode silu zvuka.Zvuk ovdje prestaje biti “govor” (logos) i postaje akustički šum(buka). Sloterdijk to prepoznaje kao oslobađanje zvuka od tiranije značenja. 2. U tradicionalnoj zapadnoj metafizici (od Platona nadalje), jezik (logos) i slika (mimesis) strogo su odvojeni. Jezik pripada sferi uma i duha, a slika sferi osjetilnoga i prostornoga. Berlinski dadaizam koristi fotomontažu i zvučni eksperiment kako bi srušio tu granicu: Jezik postaje slika ꟷ Tipografija u berlinskim kolažima gubi funkciju čitanja i postaje vizualna tekstura. Slovo je komad materije, a ne prenositelj metafizičke istine. Slika postaje zvuk ꟷ Razbijanjem koherentne slike kroz fotomontažu, stvara se vizualna “buka” (kakofonija). Gledatelj više ne “promatra” sliku distancirano; slika ga napada poput zvučnoga vala. Taj “kratki spoj” između oka i uha ukida ontologijsku razliku. Jezik i slika se urušavaju u jedinstveno polje afektivnoga intenziteta i čiste prisutnosti. Avangardni pokret od Marinettijeva futurizma do Tzarine züriške negacije bio je pokušaj ukinuća “umjetnosti” kao buržoaske, metafizičke institucije koja služi kao utjeha ili zamjena za život. Međutim, i Marinetti i Tzara su još uvijek bili duboko vezani uz književne i manifestne formate. Marinettijeve “oslobođene riječi” (parole in libertà) i dalje su slavile tehnologiju kroz tekstualni raspored. Tzara je koristio destrukciju jezika kako bi prokazao moralni bankrot Europe, ali to je i dalje bila kritika kroz negaciju jezika. Berlinski rez ide korak dalje od pukogA nihilizma (Tzara) ili slavljenja stroja (Marinetti). Oni shvaćaju da za uništenje umjetnosti kao metafizike, treba uništiti medijsku autonomiju. Kada Hausmann spoji tipografiju, krik, šum i isječak iz novina, on ne stvara “novo pjesništvo” niti “novu sliku”. On stvara, kako bi Sloterdijk rekao, psiho-akustički i medijski aparat. Umjetnost prestaje biti prostor “lijepoga” ili “uzvišenoga” (metafizičkoga) i postaje antropološki eksperiment sa živčanim sustavom primatelja. Berlinski dadaizam je otuda doista onaj radikalni, inicijalni moment u kojem se avangarda seli s teritorija značenja (semantike) na teritorij intenziteta (ontologije materije). Sloterdijkov naglasak na zvuku u Berlinu pokazuje kako je upravo taj korak u sferu akustičke buke i optofonetike bio ključan za konačno kidanje spona s metafizičkom tradicijom Zapada. To je izravno trasiralo put za neoavangardne laboratorije (poput Enoovih zvučnih pejzaža) pola stoljeća kasnije. Gdje u tom sklopu treba smjestiti njemačku neoavangardnu skupinu Kraftwerk? U ovoj ontologijskoj konstelaciji Kraftwerk predstavlja radikalnu sintezu i vrhunac njemačke neoavangarde ravnu položaju umjetnika poput Beuysa i Kiefera. Oni su premostili povijesni jaz između berlinskoga dadaističkoga uništenja građanske metafizike i pop-kulturalnoga eksperimenta Briana Enoa i Davida Bowieja. Iako su geografski ponikli u Düsseldorfu (Kling Klang Studio), Kraftwerk je konceptualno neraskidivo vezan uz Berlin te predstavlja ključnu kariku u Sloterdijkovoj liniji mišljenja o oslobađanju zvuka. Kraftwerk se u ovaj kontekst uklapa kroz tri ključna avangardna punkta. Konačna pobjeda “čistoga šuma” nad jezikom i slikom Ako je berlinski dadaizam započeo destrukciju razlike jezika i slike pretvarajući ih u akustički šum, Kraftwerk je taj proces tehnološki dovršio. U njihovome radu jezik više ne postoji kao nositelj ljudskoga logosa (značenja, emocije, metafizičke dubine). Jezik je u potpunosti mehaniziran, robotiziran i pretvoren u signal. Rečenice poput “Wir sind die Roboter” ili “Radioaktivität” nisu književni iskazi, već ritmičke teksture i zvučni objekti. U tom trenutku jezik se urušava u sliku stroja (vizualni identitet manekena/robota),a slika se urušava u čistu frekvenciju (osciloskopi i kompjutorska grafika). Sve tri komponente (jezik, slika, zvuk) postaju jedno te isto: binarni kod i električni impuls. To je čisti trijumf materijalizma nad metafizikom. Od dadaističke fotomontaže do zvučne montaže svakodnevice Berlinski dadaisti su rezali novine i stvarnost škarama. Kraftwerk radi to isto, ali sa zvučnim pejzažima poslijeratne, industrijalizirane Njemačke. Kroz žanr koji su britanski mediji nazvali krautrock (a sami Kraftwerk “izravnom njemačkom tradicijom elektronike”), oni u visoku umjetnost uvode zvukove njemačke svakodnevice kao što su ritam vožnje po autocesti (Autobahn), zvukove vlaka i tračnica (Trans Europa Express) i buku elektroničkih uređaja (Computerwelt) To nije puko oponašanje stvarnosti (mimesis), već dadaistička montaža stvarnosti u realnome vremenu. Oni uzimaju ritam strojeva, ono što je za klasičnu građansku estetiku bila “buka” i “nehumanost”, te od toga stvaraju novi estetski imperativ. 3. Veza između Kraftwerka i Berlinske trilogije Bowieja i Enoa nije samo teorijska, ona je izravna i povijesna. Kada je David Bowie 1976. putovao Europom, u automobilu je neprekidno slušao album Radio-Aktivität (1975). Kraftwerkov “motorik” ritam (ponavljajući, hipnotički 4/4 ritam koji simulira kretanje stroja ili vlaka) postao je temelj za zvučnu arhitekturu koju su Eno i Bowie izgradili u Berlinu. Naime, Bowie na albumu Heroes posvećuje instrumentalnu skladbu V-2 Schneider izravno Florianu Schneideru, suosnivaču Kraftwerka. Brian Eno je izjavio da je Kraftwerk u tom trenutku bio jedina skupina koja je u potpunosti shvatila da se elektronička glazba ne smije oslanjati na tradiciju bluesa ili rocka, već na radikalni koncept zvuka kao arhitekture. Kraftwerk je strogo ukinuo poziciju umjetnika kao “genijalnoga subjekta” (što je ultimativni ostatak građanske metafizike) i postao medij, stroj, kiborg. Oni su realizirali san berlinskih dadaista. Stvorili su umjetnost koja je istovremeno potpuni šum i potpuni dizajn, nadvladavši svaku podjelu između onoga što vidimo, onoga što čujemo i onoga što tehnološki živimo. U kontekstu utjecaja grupe Kraftwerk na minimalističke eksperimente Davida Bowieja i BrianaEnoa, skladba Warszawa s albuma Low, 1977. predstavlja paradigmatski trenutak poslijeratne neoavangarde. Ona zorno prikazuje kako se kraftwerkovska estetika “zvuka kao strojne arhitekture” transformira u turobni, hladnoratovski zvučni pejzaž. Prije nego što su došli u Berlin, rock i pop glazba bili su duboko ukorijenjeni u tradiciji afroameričkoga bluesa (struktura strofa-refren, pentatonika, ekspresivni vokal). Kraftwerk je tu tradiciju u potpunosti odbacio, tražeći korijene u njemačkoj avangardi, Bauhaus dizajnu i elektroničkoj repetitivnosti. Eno i Bowie u Warszawi preuzimaju taj ne-blues predložak. Skladba se ne razvija kroz melodijski narativ, već se gradi kao prostorna struktura. Eno stoga koristi zamotane magnetofonske trake i rane sintetizatore (Minimoog, EMS Synthi AKS) kako bi stvorio statične zvučne blokove. Baš kao što Kraftwerk koristi ritam mašine da ukine ljudsku nesavršenost, Warszawa se oslanja na spore, mehaničke promjene akorda koje sugeriraju kretanje vlaka kroz pusti, sivi krajolik. To je izravna zvučna evokacija Bowiejeva putovanja željeznicom kroz Poljsku pod sovjetskim blokom. Najradikalniji neoavangardni element u skladbi je Bowiejev vokal, koji ulazi tek u drugoj polovici. Umjesto pisanja teksta koji bi prenio konkretno značenje, Bowie radi čisti dadaistički/optofonetski eksperiment. Bowie pjeva na nepostojećem jeziku, asocijativno imitirajući slogove i foneme poljskoga crkvenoga zbora koji je čuo na jednoj lokalnoj ploči.Riječi pritom nemaju semantičku vrijednost. Glas prestaje funkcionirati kao logos (nositelj razuma) i postaje zvuk među zvukovima. Poput ranih radova Raoula Hausmanna, Bowie ovdje tretira foneme kao zvučne skulpture koje izražavaju tjeskobu i izolaciju bez posredovanja racionalnoag jezika. Inspiriran Kraftwerkovom radikalnom ekonomijom zvuka (gdje se jedna sekvenca ponavlja do točke hipnoze), Eno u Warszawi postavlja temelje za ono što će ubrzo formalno nazvati ambient glazbom. U ontologijskome smislu, ova skladba promovira estetiku “ne-događajnosti”. Tradicionalna zapadna metafizika u umjetnosti traži dramu, klimaks i razrješenje. Nasuprot tome, Warszawa odbija nekamo stići; ona samo jest. Zvuk je prostorno raspoređen tako da slušatelj ne prati priču, već boravi unutar zvučnoga ambijenta. To je izravna realizacija Sloterdijkova “estetskog imperativa” – stvaranje prostora u kojem umjetnost više ne komentira svijet, nego postaje novi okoliš za ljudska osjetila. 4. Povratak u Berlin kao istinski topos avangarde od dadaizma, Enoa, Bowieja do Kraftwerka vraća me u dane kad je eksperimentalna umjetnost bila za smisao autentične ljudske egzistencije na istoj valnoj duljini kao i čitanje kasnoga Wittgensteina, zreloga Deleuzea i mladoga Sloterdijka. Bilo je to vrijeme tehnološke sinestezije i kraja jednog svijeta. Upravo u Berlinu 1989. godine to je završilo s udarcima onog ikonoklastičkoga čekića koji sam razara Zid jedne propale epohe, a koja je unatoč čudovišnih ljudskih užasa proizvela genije i provokatore dostojne smislene povijesti u njezinu furioznome iščeznuću.

October 24, 2026
Spinoza i njegovo doba

Spinoza i njegovo doba

1. Doista, još od klasične studije Jacoba Freudenthala objavljeno je nekoliko važnih biografija Spinoze, no monumentalno djelo Jonathana Israela nadmašuje ih ne samo svojim opsegom (više od 1300 stranica), već ponajprije zahvaljujući iscrpnome prikazu Spinozina okružja, nizozemske političke povijesti i njegova intelektualnoga života u 17. stoljeću. Kako i sam Israel napominje u predgovoru knjige: „Ne može postojati cjelovita biografija Spinoze koja nije duboko isprepletena s analizom ukorijenjenih vjerskih i političkih napetosti i sukoba nizozemskoga zlatnog doba, kao i ključnih pitanja o kojima su raspravljali tadašnji filozofi, znanstvenici, vjerski vođe i državnici” (str. v). (v. https://www.amazon.com/dp/0198857489?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) Israelova biografija nudi obilje detaljnih informacija, pa čitatelj može steći dojam da je riječ o sveobuhvatnoj biografiji Spinoze, nakon koje preostaje tek nadodati pokoju sitnicu. Ipak, koliko god Israelovo postignuće bilo gotovo nenadmašno, čini se da glavni junak ove velike priče nije filozof Spinoza, već njegovo prijelomno i turbulentno doba. Postoje dugi dijelovi knjige u kojima Israel opisuje pojave od manje važnosti, a da pritom uopće ne spominje Spinozu. On pritom podastire izvrsnu sliku epohe koja čini pozadinu za razumijevanje Spinozine misli, no ne ulazi duboko u samu filozofsku problematiku prisutnu u njegovim djelima. Rijetko je, uostalom, naći u takvim biografskim djelima da će autor koji piše o velikome filozofu biti i mjerodavan mislilac. Uvijek pritom izdvajam studije-slučaja njemačkoga suvremenoga filozofa Rüdigera Safranskoga, osobito njegov najbolji takav uradak kao što je knjiga o Heideggeru. (v. https://www.amazon.de/Ein-Meister-aus-Deutschland-Heidegger/dp/3446178740 ) Knjiga Israela slijedi kronološki redoslijed i tumači Spinozin intelektualni razvitak u interakciji s njegovim političkim i društvenim okružjem. Ono što svakog čitatelja posebno treba zanimati jest činjenica da je Israel pronašao toliko toga o Spinozinim osobnim životnim okolnostima. I danas prevladava mišljenje da je Spinoza bio samotnjak koji je vodio povučen život bez ikakvih značajnih događaja. Novija su istraživanja već počela rušiti tu sliku usamljenoga Židova na marginama etabliranoga društva, no Israelu uspijeva uvjerljivo dokrajčiti taj mit. Kako on primjećuje, Spinoza je „bio aktivist koji je vjerovao u revolucionarnu pobunu u određenim okolnostima i mjestima” gdje je već postojala tradicija ograničavanja kraljevske vlasti, kao što je to bio slučaj u Nizozemskoj. U Spinozinoj političkoj misli postoji antinomija: s jedne strane, demokratsko uvjerenje i odbojnost prema monarhiji i vjerskom autoritetu, a s druge strane, spoznaja da ne postoji revolucionarni subjekt dovoljno zreo za provedbu željenih promjena u političkim i društvenim strukturama koje nalaže razum. Prema Spinozi, većina ljudi – takozvana *multitudo* (mnoštvo) – bila je manje-više nesposobna shvatiti filozofsku istinu, a time i vlastite istinske interese. Iracionalno „mnoštvo” stoga je trebalo što je više moguće isključiti iz revolucionarnog scenarija koji je Spinoza predlagao (109–110). Uobičajeno marksističko tumačenje te situacije glasilo bi da nizozemski kapitalizam – koji je u 17. stoljeću još uvijek bio u svojoj merkantilističkoj fazi – nije bio dovoljno razvijen da iznjedri svojega grobara, proletarijat. To je stajalište koje su, primjerice, zauzeli mnogi sovjetski znanstvenici. No, Israel nije marksist te stoga prihvaća ostavljanje tog problema otvorenim. Ipak, Israel je posve u pravu kada multitudo promatra kao problem za Spinozu, kao prepreku na putu prema racionalnoj politici usmjerenoj na postizanje općeg dobra. Suprotno tumačenje mnoštva kao aktivnog, neposrednog i revolucionarnog kolektivnoga subjekta – koje je proslavio Antonio Negri – očito je previše optimistično. (v. https://www.amazon.com/dp/B0008102EK?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback ) Spinoza ga, prema ovoj biografiji Israela, zasigurno ne bi dijelio, osobito ne nakon što je 1672. godine svjedočio zvjerskome linču braće de Witt od strane razjarene rulje. Prema predaji, Spinoza je htio pohrliti na mjesto tog zločina i istaknuti natpis s tekstom „Ultimi barbarorum“ (najgori od barbara), no u tome ga je spriječio njegov stanodavac Van der Spijck, strahujući od posljedica. 2. Baruch Spinoza (1632–1677) bio je nizozemsko-židovski filozof čiji je rad postavio temelje prosvjetiteljstva i modernoga sekularizma. Spinozini roditelji bili su sefardski Židovi koji su pobjegli iz Portugala pred inkvizicijom u tolerantniju Nizozemsku Republiku. Ovaj mračni kontekst progona snažno je utjecao na njegov kasniji razvitak i filozofsku potragu za slobodom mišljenja. Godine 1656., amsterdamska židovska zajednica rigorozno je izopćila 23-godišnjeg Spinozu zbog njegovih “gorkih heretičkih stavova” i odbijanja da se pokori vjerskim autoritetima. Nakon izopćenja, Spinoza se nije povukao iz svijeta. Okružio se krugom radikalnih saveznika (kao što su Van den Enden, Koerbagh i braća De la Court) s kojima je kovao subverzivnu političku teoriju usmjerenu protiv vjerskih i političkih sustava tadašnje Europe. Spinozin rad izazvao je stoga potres u intelektualnim krugovima 17. stoljeća, a njegova glavna djela, Teologijsko-politička rasprava i Etika, transformirala su modernu misao na nekoliko razina. Odbacio je, naime, tradicionalnoga, personaliziranoga Boga koji kažnjava i nagrađuje. Za Spinozu, Bog i priroda su jedno te isto (monizam). Sve što postoji tek je manifestacija jedne jedinstvene supstancije. Među prvima je Bibliju tretirao kao povijesni tekst koji su pisali ljudi za određeno vrijeme, a ne kao izravnu, doslovnu božansku diktaturu, čime je udario temelje sekularizmu. Spinoza je tvrdio da je demokracija najprirodniji i najbolji oblik vladavine jer promiče stabilnost, slobodu mišljenja i ljudsku sreću kroz razum. Država, po njemu, ne smije služiti vjerskim autoritetima, već općem dobru društva. Istovremeno je bio oprezan prema iracionalnoj i nepredvidivoj masi (“mnoštvu”), smatrajući da revolucije ne bi trebale ovisiti o hirovima neukog naroda. (v. https://www.superknjizara.hr/hr/etika-2000-benedikt-de-spinoza i https://www.superknjizara.hr/hr/teolosko-politicki-traktat-2020-benedikt-de-spinoza ) Nakon Spinozine prerane smrti (1677.), diljem Europe uslijedili su masovni i koordinirani napori da se zabrani čitanje i distribucija njegovih djela. Usprkos cenzuri, njegov je utjecaj bio trenutačan i dubok. Najveći umovi tog doba, poput Leibniza, Baylea i Boylea, proveli su godine potajno čitajući Spinozu, raspravljajući o njegovim idejama i pokušavajući opovrgnuti njegove revolucionarne tvrdnje. 3. Primarnost praktične filozofije u njegovu mišljenju pokazuje se u tome što je Spinoza 1665. godine prekinuo rad na svojem životnome djelu Etika. Ta ranija, nedovršena verzija Etike sastojala se od triju dijelova, za razliku od pet dijelova u konačnoj inačici. Razlog prekida rada na teorijskoj filozofiji bilo jeizbijanje rata između Engleske i Ujedinjenih Provincija, što je potaknulo Spinozu da „svoj novi fokus usmjeri na politiku, na to kako osigurati društvenu stabilnost te na ulogu teologije u društvu” (Israel, 510). Spinoza je bio „duboko svjestan… da monarhijska tiranija, udružena s prezirom prema toleranciji i nizozemskom republikanskom sustavu, sada imperativno dominira europskom scenom, dovodeći toleranciju, slobodu izražavanja i republikansko promišljanje u opsadno stanje” (Israel, 515). Ta su ga razmišljanja potaknula da počne pisati knjigu o temeljima ljudskoga društva, na kojoj je radio tijekom druge polovice 1660-ih. Knjiga je naposljetku objavljena 1670. godine pod naslovom Tractatus Theologico-Politicus, anonimno i pod izmišljenim imenom izdavača. Djelo je naišlo na „dvostruku reakciju”: odmah nakon objavljivanja žestoko su ga osudile političke i crkvene vlasti, no ubrzo se pokazalo da je pobijanje Spinozinih argumenata mnogo teže nego što se očekivalo. „Čitave vojske teologa u zemlji i inozemstvu nisu uspjele ponuditi nikakav konkretan ni oštar odgovor” (Israel, 774). Čak je i izniman um poput Leibnizova bio duboko uznemiren jer nije mogao pronaći uvjerljive protuargumente Spinozinim idejama. Što je, dakle, Tractatus poučavao? Knjiga predstavlja kritiku vjerske netolerancije, pri čemu Spinoza kao primjer ponajprije koristi ranu povijest Židova. Njegovo temeljito poznavanje hebrejskog jezika daje autoritet njegovim analizama odlomaka iz Staroga zavjeta na kojima gradi svoju argumentaciju. Tractatus iznosi iste filozofske ideje kao i tada još neobjavljena Etika: Sveto pismo treba tumačiti isključivo u svjetlu razuma, iz čega proizlazi da ne postoje čuda ni nadnaravne pojave, već da sve na svijetu podliježe isključivo zakonima prirode. Bog ništa ne želi niti čemu teži, već djeluje isključivo u skladu sa zakonima vlastite naravi. Ljudi, međutim, gaje razne predrasude i pogrešne predodžbe o Bogu i religiji, stoga se nameće zadaća da ih se osvijesti o načelima razuma. Nadalje, Spinoza je isticao da je demokracija najbolji oblik vladavine. Već pri samom objavljivanju Rasprave (Tractatus), mnogi su čitatelji smatrali da je Spinozina teorija države, odnosno političke zajednice, slična Hobbesovoj. To je bilo razumljivo s obzirom na to da su Hobbesove ideje bile raširene u tadašnjem nizozemskom republikanskom okruženju. Ipak, kako primjećuje Israel, pomnija analiza otkriva velik jaz između Spinoze i Hobbesa. Iako je Hobbes religiju definirao kao oblik praznovjerja koji odobrava država, nikada nije izrijekom odbacio ideju objave te je smatrao da je Biblija božanski nadahnuta. Daljnje se razlike mogu uočiti u političkoj filozofiji. Za Spinozu se slobodnima mogu nazvati samo oni koji djeluju u skladu s razumom, dok se za Hobbesa sloboda sastoji u odsutnosti osobnog ograničenja. Dok Hobbes ima negativan pojam slobode, Spinoza ima pozitivan. 4. Ekskomunikacija (odnosno herem) Barucha de Spinoze iz 1656. godine nije čin bez presedana u smislu same društvene prakse unutar portugalsko-židovske zajednice u Amsterdamu, ali je apsolutno bez presedana po svojoj žestini, trajnosti i dugoročnome značaju za povijest filozofije i političke misli. U Amsterdamu 17. stoljeća, herem (izopćenje/ban) bio je relativno uobičajen disciplinski alat. Amsterdamska sinagoga koristila ga je za kažnjavanje članova zbog financijskih prijestupa, nepoštivanja rabinskih odluka ili sitnijih moralnih prekršaja. Mnogi su ti banovi bili privremeni i ukidali bi se nakon što bi se osoba pokajala. Po brutalnosti teksta i trajnosti je apsolutno bez presedana) Dokument kojim je Spinoza izopćen nadilazi sve ostale proklamacije tog razdoblja po svom bijesu i žestini. Tekst sadrži strašne kletve (poput: “Neka je proklet danju i neka je proklet noću…”) i zahtijeva potpunu socijalnu izolaciju – nitko s njim nije smio razgovarati, pisati mu niti čitati njegove tekstove. Za razliku od drugih, ovaj herem nikada nije povučen i ostao je na snazi do danas. Čin je jedinstven jer je stvorio prvog istinskoga “sekularnoga pojedinca” zapadne modernosti. Spinoza se nakon ekskomunikacije nije preobratio na kršćanstvo, već je izabrao živjeti potpuno izvan institucionalne religije, vođen isključivo autonomijom uma. Israel u knjizi odbacuje romantičarsku sliku Spinoze kao “nevinog, pasivnog pustinjaka” koji je bio žrtva puke vjerske zadrtosti. Umjesto toga, on donosi tri ključna zaključka o tome kako i zašto se to dogodilo. Naime, Israel naglašava da se amsterdamska sefardska zajednica sastojala uglavnom od bivših Marana (Židova koji su u Portugalu i Španjolskoj bili prisiljeni prikriti vjeru i živjeti kao kršćani). Ti su ljudi tek nedavno pronašli utočište u Nizozemskoj. Zajednica je bila traumatizirana Inkvizicijom i panično se bojala da bi dopuštanje otvorenog ateizma ili radikalnog materijalizma unutar svojih redova moglo izazvati gnjev nizozemskih kalvinističkih vlasti i ugroziti njihov teško stečeni pravni status i toleranciju. Herem je, prema Israelu, bio i politički čin samoočuvanja Za razliku od starijih biografa koji tvrde da je Spinoza u vrijeme ekskomunikacije (sa samo 23 godine) bio tek zbunjeni mladić, Israel dokazuje da je on već tada imao potpuno razvijene i izuzetno radikalne stavove. Spinoza je otvoreno dovodio u pitanje: besmrtnost duše, božansko podrijetlo Tore (tvrdeći da ju je napisao čovjek, a ne Bog), koncept providnosti i čuda. Israel opisuje kako rabini nisu imali izbora nego reagirati, jer je Spinoza izravno podrivao temelje teologijsko-političkoga poretka na kojem je zajednica počivala. Israel ekskomunikaciju postavlja kao nultu točku radikalnoga prosvjetiteljstva. Izopćenje je Spinozu oslobodilo svih društvenih i vjerskih okova, dopuštajući mu da stvori filozofski sustav koji spaja odbacivanje vjerskoga autoriteta u politici i pravu s radikalno demokratskim republikanskim programom. Čin koji je trebao ušutkati Spinozu zapravo je, prema Israelu, katalizirao rođenje modernoga sekularnoga svijeta. 5. Gilles Deleuze je svojom knjigom Spinoza i problem ekspresije (1968.), uz kraću studiju Spinoza: Praktična filozofija (1970.), izveo jedan od najradikalnijih i najutjecajnijih filozofskih zahvata modernog doba. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Spinoza_et_le_probl%C3%A8me_de_l%E2%80%99expression-2011-1-1-0-1.html i https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Spinoza_Philosophie_pratique-2016-1-1-0-1.html ) Iako je u povijesti filozofije nemoguće proglasiti jednu interpretaciju apsolutno “najznačajnijom” (jer se suočava s Althusserovim strukturalističkim čitanjem ili učenjem o poretku moći Antonija Negrija), Deleuzeovo je čitanje nesumnjivo najznačajnije i najsustavnije suvremeno prisvajanje Spinoze u svrhu rušenja klasične zapadne metafizike. Ono je postavilo temelje za prelazak s filozofije “Jednoga” na filozofiju “mnoštva”. Deleuze, dakako, ne razdvaja ontologiju i praktičnu filozofiju, već čini nešto mnogo radikalnije: on ontologiju pretvara u etiku. Prije Deleuzea, Spinoza je često bio čitan kroz hegelijansko svjetlo kao vrhunac racionalističkoga, apstraktnoga sistema u kojem je pojedinac tek beznačajni modus apsolutne supstancije. Deleuze to potpuno izokreće. Za njega, Spinozina ontologija (učenje o bitku) nije teorijska kontemplacija, nego vodič za djelovanje. Kod Spinoze, biti znači djelovati i imati moć postojanja (potentia). Deleuze naglašava da Spinozina Etika ne pita “Što je bitak?”, nego “Što tijelo može?”. Logika i ontologija nemaju nikakvu vrijednost ako ne služe oslobađanju života, povećanju čovjekove moći djelovanja i prelasku iz pasivnih afekata (tuga, strah, mržnja) u aktivne afekte (radost, ljubav, sloboda). Pojam “ekspresije” (izražavanja) ključan je za Deleuzea. Supstancija se izražava kroz svoje atribute, a atributi kroz moduse (nas, životinje, stvari). To znači da ontologija nije statična struktura, već dinamički proces izražavanja života. Prema tome, spoznaja (logika) i razumijevanje svijeta (ontologija) izravno su podređeni etici radosti i oslobođenja. Deleuze koristi Spinozin panteizam – odnosno ideju radikalne imanencije – kako bi izveo paradoksalan obrat: Spinozino jedno zapravo je mnoštvo. Kako panteizam, koji naizgled sve svodi na Jednog Boga/Prirodu (Deus sive Natura), postaje ključ za heterogenost? Tradicionalna zapadna filozofija (od Platona, preko kršćanstva, do Kanta i Hegela) uvijek je bila filozofija transcendencije. Postojao je viši svijet ideja, Bog iznad kreacije, ili subjekt izvan objekta. U takvim sustavima, mnoštvo na Zemlji uvijek je podređeno Jednome na nebu (ili u umu). Spinozin panteizam briše tu granicu. Nema ničega “izvan” ili “iznad” svijeta. Sve što postoji, postoji na istoj ravni – ravni imanencije. Jednoglasnost bitka (univoknost) ꟷ Deleuze posuđuje ovaj pojam kako bi objasnio da se bitak izriče u samo jednom i istom smislu za sve što jest – za Boga, čovjeka, životinju ili kamen. Ako je sve Bog/Priroda, onda nijedno biće nema ontološku prednost nad drugim. Nema vrhovnog suca, nema unaprijed zadanog telosa (svrhe) niti moralnoga zakona koji dolazi “odozgo”. Heterogenost kroz moduse ꟷ Iako postoji samo jedna supstancija, ona se izražava kroz beskonačno mnoštvo modusa koji su u stalnom gibanju, sudaranju i povezivanju. Za Deleuzea (i kasniju suvremenu filozofiju), Spinoza nije mislilac totaliteta koji guta razlike, već mislilac čistoga intenziteta i produktivnosti. Svaki je pojedinac (modus) jedinstven intenzivni ulog u toj beskonačnoj mreži. Suvremena filozofija (od Deleuzea i Guattarija do današnjeg novoga materijalizma, spekulativnog realizma i posthumanizma) duguje Spinozi upravo taj uvid: svijet nije fiksna struktura kojom vlada ljudski subjekt, već dinamični, heterogeni afektivni asamblaž (plenum) u kojem se život neprestano samoorganizira. Umjesto polaska od “Jednoga” (Boga, Subjekta, Države), suvremena misao zahvaljujući Deleuzeovom Spinozi polazi od “mnoštva” (multiplicité), od horizontalnih mreža i relacija, čineći Spinozu, možda čak ironično, najsuvremenijim misliocem 21. stoljeća.

October 23, 2026
Ludost kenoze i svetost žrtvovanja

Ludost kenoze i svetost žrtvovanja

1. Film Stalker (1979.) Andreja Tarkovskoga jedno je od zacijelo najutjecajnijih djela svjetske kinematografije, koje se kroz prizmu znanstvene fantastike duboko bavi pitanjima ljudske psihe, vjere i morala. Iako je Tarkovski često izbjegavao jednoznačna politička tumačenja svojih filmova, Stalker se s nevjerojatnom preciznošću može čitati kao alegorija totalne apokalipse Zemlje i kritika totalitarne vladavine Sovjetskoga Saveza (ali i bilo kojeg drugog opresivnog sustava vladavine). Zona kao ogledalo totalne apokalipse Svijet izvan Zone u filmu prikazan je u monokromatskim, turobnim, sepija tonovima. To je svijet koji je već doživio neku vrstu duhovne i ekološke apokalipse. Eksterijeri su puni blata, zagađene vode, tvorničkih dimnjaka i bezličnih vojnih stražarnica. Zemlja je izrabljena, siva i mrtva. Kada likovi uđu u Zonu, film prelazi u živopisne boje (kodak-kolor). Zona je opasna, nepredvidljiva i smrtonosna, ali je istovremeno i jedino mjesto gdje priroda ponovno buja, gdje teče čista voda i gdje postoji prostor za čuda. Apokalipsa ovdje nije samo uništenje, već radikalna transformacija svijeta u kojem su ljudska pravila prestala važiti. Film je sniman na lokacijama u Estoniji oko napuštenih hidroelektrana i kemijskih tvornica, što je rezultiralo time da su mnogi članovi ekipe (uključujući samog Tarkovskoga) godinama kasnije oboljeli od raka. Vizualni identitet Zone – napušteni vojni strojevi zarasli u travu, prazni stanovi i tišina – sablasno je predvidio Černobilsku katastrofu koja će se dogoditi sedam godina kasnije (1986.). Zona kao prostor izvan totalitarne kontrole U kontekstu totalitarne vladavine, Zona predstavlja prostor apsolutne slobode, ali i opasnosti koja s tom slobodom dolazi. Svijet izvan Zone strogo je kontroliran, okružen bodljikavom žicom, reflektorima i naoružanom vojskom koja puca na svakoga tko pokuša pobjeći. Odlazak u Zonu je čin političke i egzistencijalne pobune. Pisac i Profesor, predvođeni Stalkerom, bježe iz društva u kojem su ljudska misao, kreativnost i znanost podređeni državnom aparatu. U središtu Zone nalazi se Soba koja ispunjava najdublje, nesvjesne želje. U totalitarnom društvu, ljudske želje su programirane i diktirane odozgo. Soba predstavlja ultimativnu prijetnju svakom režimu jer suočava pojedinca s njegovom stvarnom biti, ogoljenom od ideologije. Stalker nije politički revolucionar; on je „sveta luda“ (rus. jurodivi). U društvu koje je dekretom uvelo državni ateizam i materijalizam, Stalkerova nepokolebljiva vjera u čudo i višu silu unutar Zone predstavlja subverzivan čin. Njegova misija je očuvanje nade i duhovnosti u svijetu koji ih je zakonom zabranio. Likovi kao arhetipovi društva pod opresijom Tri glavna lika predstavljaju različite odgovore intelektualne elite na život pod totalitarnim režimom. Pisac (Umjetnik)ꟷ Ciničan, razočaran i pijan. On predstavlja kreativnu klasu koja je izgubila inspiraciju i slobodu u društvu koje zahtijeva cenzuru i utilitarizam. On ne vjeruje u Zonu, ali očajnički traži smisao. Profesor (Znanstvenik)ꟷ Hladan i racionalan. On sa sobom nosi bombu s namjerom da uništi Sobu. Njegov strah je strah od nepoznatoga i nekontroliranog a– on se boji da bi Soba mogla pasti u ruke diktatora koji bi je iskoristili za apsolutnu moć, pa je stoga radije spreman uništiti samo čudo. Stalker (Vodič) ꟷOnaj koji jedini razumije pravila Zone, a Zona se ne može osvojiti silom (što je lekcija koju totalitarni režimi nikada ne nauče); njoj se mora pristupiti s poniznošću, poštovanjem i slabošću. Kako Stalker kaže: „Slabost je velika stvar, a snaga je ništa. Kada se čovjek rodi, on je slab i gibak, a kada umre, tvrd je i bezosjećajan.“ – što je izravna filozofska kritika rigidnih, “tvrdih” totalitarnih sustava. Stalker je u konačnici priča o krizi vjere u modernome svijetu. Ekološka i društvena apokalipsa u filmu izravna su posljedica gubitka ljudskosti i duhovnosti pod čizmom materijalističkih i totalitarnih ideologija. Tarkovski ukazuje da najveća opasnost ne leži u izvanjskome uništenju, već u apokalipsi ljudske duše koja nastupa kada se odreknemo vlastite slobode i sposobnosti da vjerujemo. 2. Andrej Tarkovski je redatelj snažnog mesijanskoga simbolizma što posvjedočuju filmovi kao što su to Solaris, Žrtvovanje, Rubljov. Kako to funkcionira u Stalkeru ? S jedne strane je prikaz uništenja smisla egzistencije u patogenom trovanju zemlje industrijskom apokalipsom (crni pas i ljudska tijela u močvari), a s druge strane u distopijskome simbolu Zone, iz koje izlaz može biti samo ono što utjelovljuje Stalker kao vodič kroz zone zemaljsko-ljudskoga Pakla ꟷ smjerno poštovanje Zone kao Zemlje koju je nužno prihvatiti kao svojevevrsni pharmakon (otrov i zacjeljenje). U svijetu izvan Zone, ali i na samim njezinim rubovima, Tarkovski vizualizira potpuni slom ljudske egzistencije kroz slike industrijskoga trovanja. Tijela u močvari i artefakti propastiprisutni su u kadru u kojem kamera dugim, hipnotizirajućim vožnjama prelazi preko vode pod kojom leže potopljeni predmeti – šprice, kovanice, pištolji, komadi strojeva, ali i ikona Ivana Krstitelja kao prikaz povijesti ljudske civilizacije kroz povijest otpada. Sveto (ikona) i profano (oružje, novac) leže izmiješani u istoj patogenoj kaljuži. Čovječanstvo je otrovalo vlastito stanište jer je prethodno otrovalo vlastiti duh instrumentalnim umom i tehnokracijom. Crni pas koji se pojavljuje u Zoni i kasnije prati Stalkera u njegov dom ima višeznačnu simboliku. S jedne strane, on je tradicionalni arhetip vodiča kroz podzemni svijet (poput Kerbera ili Anubisa), stvorenje koje preživljava u zoni propasti i svjedoči o napuštenosti čovjeka, a s druge strane on je pratitelj u patnji, jedino živo biće koje dijeli Stalkerovu osamljenost u tom međuprostoru između uništene Zemlje i nedostižnoga Neba. Zona je inherentno opasna jer ona ne trpi ljudsku oholost. Ona reagira na misli i namjere posjetitelja; ona je živo, fluidno biće. U antičkome smislu, pharmakon je i otrov i lijek, a Zona funkcionira točno po tom principu. Za Profesora (koji predstavlja pozitivističku znanost) i Pisca (koji predstavlja ciničnu, egoističnu umjetnost), Zona je konstantna prijetnja. Njezine zamke (poput “stroja za mljevenje mesa”) nisu fizičke prepreke, već projekcije njihove vlastite unutarnje truleži i strahova. Zona ih truje njihovom vlastitom istinom. Ona odbija biti kolonizirana, istražena ili iskorištena. Pokušaj da se ona podvrgne ljudskim zakonima donosi smrt. Za Stalkera, Zona je jedino mjesto gdje je preostala Nada. Ona je lijek protiv nepodnošljive, desakralizirane stvarnosti vanjskog svijeta. Da bi se preživjelo u Zoni, čovjek se mora odreći kontrole. Stalkerov ritual bacanja matica svezanih u zavoje (kako bi opipao nevidljive anomalije) zapravo je čin asketske poniznosti. Čovjek ne diktira put; on osluškuje i čeka da mu put bude darovan. Poput Krista, ali u formi “svete lude” (jurodivog), Stalker na sebe preuzima grijehe i očaj svijeta. Njegov mesijanizam je specifičan: on nije Spasitelj koji mijenja tijek povijesti, već posrednik (medij) koji ljudima omogućuje susret s vlastitom nutrinom. Stalkerov ključni monolog o slabosti i gibkosti nasuprot tvrdoći i smrti izravna je posveta evanđeoskome principu da će „posljednji biti prvi“. Totalitarizam i tehnokracija su “tvrdi” i stoga osuđeni na propast. Stalker utjelovljuje kršćanski koncept kenoze – dobrovoljnoga odricanja od moći i statusa radi služenja drugima. On ne uzima ništa iz Zone za sebe, već živi u siromaštvu, a njegova vlastita kći, Monkey, rođena je s invaliditetom kao izravna posljedica (“mutacija”) njegove izloženosti Zoni. Stoga je njegovo poslanstvo u čistoj žrtvi. Nakon što Pisac i Profesor odbiju ući u Sobu (jer se boje otkriti svoje stvarne, potencijalno mračne želje), Stalker doživljava duboku egzistencijalnu krizu. Vraća se kući slomljen, plačući da u ljudima više nema vjere, da je njegov trud uzaludan. To je njegova verzija Getsemanskoga vrta i krika „Bože moj, zašto si me ostavio?“. Smisao egzistencije je naizgled uništen, a čovječanstvo odbija lijek koji mu se nudi. Ipak, Tarkovski film ne završava u čistom nihilizmu, već u tihoj, mističnoj pobjedi duha koja zaokružuje koncept pharmakona: Stalkerova supruga, unatoč svim patnjama koje joj je donio njegov poziv, u svom monologu izražava apsolutnu, gorku, ali iscjeljujuću ljubav. Njezino prihvaćanje sudbine i njezina ljubav prema Stalkeru funkcioniraju kao stvarni lijek unutar obiteljskoga mikrokozmosa. Posljednji kadar filma, u kojem Stalkerova nepokretna kći pogledom pomiče čaše po stolu dok u pozadini odzvanja Beethovenova Oda radosti (prekinuta bukom vlaka), ključni je mesijanski i čudotvorni simbol. Zona je izvana možda patogena, ali je u djetetu rodila novu vrstu evolucije – ne tehnološku, nego duhovno-mentalnu moć. Čudo nije ostalo zaključano u Sobi; ono se kroz Stalkerovu žrtvu pretočilo u njegovo dijete. Djevojčica postaje živi pharmakon – iako fizički zakinuta (otrovana Zonom), ona posjeduje dar koji nadilazi zakone materijalnog svijeta (zacjeljenje). Tarkovski tako kroz Zonu i Stalkera pokazuje da se izlaz iz zemaljskoga Pakla ne nalazi u bijegu s ove ranjene Zemlje, niti u njezinom daljnjem silovanju tehnologijom, već u smjernom prihvaćanju njezine tajne i patnje, čime se otvara prostor za istinsku metafizičku preobrazbu. 3. Sami naslovi njegovih filmova su sublimna simbolizacija metafizičkoga shvaćanja svijeta ꟷ Nostalgija, Žrtvovanje, Stalker. Ono što povezuje njegov religiozno-estetski mesijanizam u filmovima Žrtvovanje i Stalker jest prihvaćanje dvoznačnosti: svijet je totalni destruktivni nihilizam u mišljenju i povijesno-političkoj realizaciji totalitarne vladavine, ali i inherentni zahtjev-nagovor čovjeka da iz vlastite i kozmičke odgovornosti prevlada ovo stanje ne socijalno-političkom revolucijom, već duhovnom otvorenošću spram iskupljenja čovjeka spasom zemlje. Čovjek je u njegovim filmovima uvijek razapet između duhovnoga identiteta nacije-države i kulturnoga kruga poput Zapada vs. Rusije i obratno, i svagda je riječ o misticima i umjetnicima koji kroz vlastito žrtvovanje spašavaju svoju dušu i uznose svoju patnju do univerzalnosti mesijanizma. Tarkovski je duboko prezirao ideju da se kriza modernoga čovjeka može riješiti političkim restrukturiranjem ili revolucijama. Za njega je povijest, u svojoj političkoj i materijalnoj realizaciji, uglavnom prostor totalnog destruktivnoga nihilizma. U Stalkeru, društvo je rigidni, sivi mehanizam izoliran bodljikavom žicom i oružjem. U Žrtvovanju (1986.) taj nihilizam doseže svoj logični vrhunac: nuklearnu apokalipsu, trenutačno uništenje svega što je zapadna civilizacija tehnološki izgradila. Odgovor na tu destrukciju kod Tarkovskoga nikada nije kolektivan, već je radikalno individualan i mističan. Spas zemlje ne dolazi odozgo (od države, politike ili znanosti), nego kroz zahtjev-nagovor čovjeku da preuzme odgovornost za cjelokupni bitak. U oba filma, taj spas se manifestira kroz naizgled apsurdne, “lude” rituale. U Stalkeru, to je bacanje matica sa zavojima u nevidljivu mapu Zone – čin apsolutnoga povjerenja prostoru koji nadilazi ljudski razum. U Žrtvovanju, to je Alexanderovo paljenje vlastite kuće, odricanje od govora i obitelji, te pristanak na to da ga okolina proglasi ludim. Zemlja se u oba slučaja ne spašava ekološkim menadžmentom, već metafizičkim preokretom. Tek kada čovjek žrtvuje svoj ego i društveni status, kozmički poredak se obnavlja (u Žrtvovanju se vrijeme doslovno vraća unatrag, a nuklearna prijetnja nestaje). Likovi u ovim filmovima pate od specifičnoga oblika duhovne shizofrenije uzročene pripadnošću određenim kulturnim krugovima. Tarkovski je bio duboko ukorijenjen u rusku religioznu filozofiju (osobito Solovjova, Berdjajeva i ruski kozmizam), koja zagovara ideju svejedinstva – neraskidive veze između Boga, čovjeka i prirode. Kada se taj ruski arhetip “svete lude” (jurodivog) nađe u sudaru sa zapadnim racionalizmom, nastaje duboki egzistencijalni procjep. Alexander uŽrtvovanjuje zapadni intelektualac, bivši glumac, čovjek riječi i teatra, smješten na izoliranom švedskome otoku (prostor zapadne otuđenosti). No, u trenutku apokalipse, on odbacuje zapadni racionalizam i poseže za arhaičnim, gotovo pogansko-kršćanskim mističnim činom. Njegovo spašavanje svijeta prolazi kroz tijelo vještice/služavke Marije, što je povratak zemlji, mitu i tjelesnoj žrtvi koja je zapadnom umu neshvatljiva. Sukob Istoka i Zapada u Nostalgiji(1983.) ključan je za ovo razumijevanje. Ruski pjesnik Gorčakov u Italiji doslovno umire od nemogućnosti da spoji ta dva svijeta. Talijanski mistik Domenico (koji se također samospaljuje u Rimu – opet žrtva!) predaje mu misiju nošenja upaljene svijeće kroz prazan bazen Svete Katarine. Ta svijeća je krhka iskra vjere koja mora preživjeti u desakraliziranom prostoru Zapada. Mistici i umjetnici kod Tarkovskog su jedini stvarni “funkcionalni” subjekti povijesti jer oni jedini posjeduju organ za percepciju pharmakona – svjesni su da je patnja nužan uvjet transcendencije. U tom smislu, patnja kod Tarkovskoga nikada nije solipsistička niti mazohistička. Ona je kristolika. Umjetnik ili mistik pristaje na ulogu žrtvenoga jarca totalitarne ili tehnokratske civilizacije. Kroz njihovo osobno uništenje, njihova se patnja uznosi do univerzalne razine: oni postaju provodnici kroz koje ranjena Zemlja ponovno počinje disati. Tarkovski time postavlja ultimativni paradoks. U svijetu totalne apokalipse i sveprisutnoga nihilizma, jedini autentični čin slobode jest dragovoljni pristanak na žrtvu, čime se ljudsko biće konačno dekodira iz političkoga sustava i upisuje u vječnost. Uvođenje lika djeteta u finale Stalkera i Žrtvovanja predstavlja ključni metafizički i eshatologijski preokret kod Tarkovskoga. Djeca u ovim filmovima nisu puki simboli biološke budućnosti ili nevinosti u sentimentalnome smislu. Ona su čuvari novoga zavjeta između čovjeka i ranjene Zemlje. Kroz dijalog između Monkey (Stalker) i Maloga Čovjeka (Žrtvovanje), Tarkovski zaokružuje svoju tezu o mesijanskome spasenju. Transformacija svijeta ne pripada odraslima koji su ga uništili svojim racionalizmom i totalitarnim ideologijama, već djeci koja kroz tišinu i smjernost postaju nasljednici duhovne evolucije. Tarkovski kroz ova dva lika daje konačni odgovor na pitanje kako prevladati nihilizam i totalitarnu destrukciju. Odrasli likovi u njegovim filmovima su previše kontaminirani poviješću, krivnjom, cenzurom i strahom. Čak je i sâm Stalker na kraju shrvan nevjericom modernog čovjeka; čak je i Alexander morao izgorjeti u vlastitom ludilu da bi poništio atomsku bombu. Djeca, međutim, utjelovljuju ono što je Stalker nazivao „gibkošću i slabošću“ života koji tek nastaje. Monkey i Mali Čovjek ne sudjeluju u društvenim strukturama; oni komuniciraju izravno sa Zonom i sa Zemljom. Kroz njih Tarkovski poručuje da spas ne leži u povratku na staro (prije apokalipse), jer je to staro društvo ionako bilo trulo i totalitarno. Spas je u radikalno novom početku. Monkey koja pomiče čašu i Mali Čovjek koji zalijeva suho drvo čine istu stvar: oni demonstriraju da duh ima primat nad materijom. Kada čovjek uspostavi taj metafizički prioritet, zemaljski Paklâ gubi svoju moć, a otrovana Zemlja dobiva priliku za istinsko zacjeljenje. 4. Proučavanje opusa Andreja Tarkovskog nezaobilazno je u suvremenoj filozofiji filma, budući da se njegovi filmovi ne tretiraju samo kao estetski objekti, već kao autentični činovi mišljenja i metafizičke rasprave. Već sam drugom prigodom objasnio razloge zašto u mojoj knjizi O filozofiji filma: Slike događaja (Bijeli val, Zagreb, 2024.) nisam uvrstio njegovo filmsko djelo u promišljanje. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/solaris-ili-milost-konacnoga-iskupljenja/ ) Nekoliko ključnih i temeljnih knjiga bavi se upravo filozofskom, teologijskom i egzistencijalnom dimenzijom njegova stvaralaštva, s posebnim naglaskom na koncepte vremena, žrtve i transcendentnoga. Zapečaćeno vrijeme (v. https://mvinfo.hr/knjiga/14996/zapecaceno-vrijeme ) su njegovi autorski eseji kao apsolutni filozofski kamen temeljac za razumijevanje njegove kinematografije. Tarkovski ovdje razvija svoju ontologiju filma prema kojoj film nije montaža atrakcija (kako je smatrao Ejzenštejn), već “hvatanje i oblikovanje stvarnoga vremena” unutar kadra. On ovdje izravno objašnjava ulogu umjetnika kao mistika i sluge Apsoluta, te pruža filozofijsko opravdanje za dugačke, kontemplativne kadrove koji gledatelja uvode u stanje meditativne prisutnosti. U jednoj od najvažnijih knjiga u povijesti filozofije filma općenito francuski filozof Gilles Deleuze koristi Tarkovskoga kao vrhunski primjer prijelaza s tradicionalne slike-pokreta na modernu sliku-vrijeme. Deleuze analizira kako Tarkovski kroz kristalne slike, spori ritam i fluidne prostore (osobito u Stalkeru i Zrcalu) omogućuje vremenu da se u filmu pojavi u svom čistom, izravnome i nelinearnome obliku. (v. https://subversivefestival.com/izdavastvo/biblioteka-sinestetika/gilles-deleuze-film-2-slika-vrijeme/ ) Za Tarkovskoga u knjizi Zapečaćeno vrijeme, film nije spoj književnosti, kazališta i slikarstva. Njegova ontologijska bit je u tome što je film materijalizacija samoga vremena. Redatelj je za njega kipar koji uzima „gromadu vremena“ (životne činjenice, teksture, pokret) i iz nje odsijeca sve nepotrebno, ostavljajući samo čisto jezgro proživljenog trenutka. U kontekstu Stalkera i Žrtvovanja, dugi kadrovi (ekstremno spori ritam) nisu stilska poza. Tarkovski u knjizi eksplicitno objašnjava da dugi kadar prisiljava gledatelja da prestane konzumirati radnju i počne su-živjeti u vremenu. Time se dokida zapadni, užurbani racionalizam i stvara se prostor za kontemplaciju – gledatelj ulazi u Zonu ili u Alexanderovu sobu kao u sakralni prostor gdje vrijeme teče drukčije. U poglavljima koja se bave ulogom umjetnika u modernom svijetu, Tarkovski izravno progovara o mesijanizmu i žrtvi. On odbacuje ideju umjetnika kao slobodnoga stvaratelja koji izražava svoj ego (kako to vidi zapadna moderna umjetnost). Za njega je umjetnik sluga koji je primio dar i dužan ga je vratiti kroz žrtvu. Umjetnost je čin poslušnosti spram višem poretku bića. Ovdje se savršeno zrcali lik Stalkera i Alexandera: obojica su lišeni ega, obojica su spremni biti proglašeni „ludima“ od strane društva kako bi ispunili višu misiju. Tarkovski u knjizi piše da je kriza suvremenog svijeta u tome što je čovjek zaboravio na sposobnost žrtvovanja za drugoga. Bez žrtve, tvrdi on, nema ni ljudskosti ni umjetnosti. Tarkovski u Zapečaćenom vremenu žestoko kritizira kritičare koji njegove filmove rastavljaju na jednostavne simbole (npr. „Zona je Sovjetski Savez“, „voda je život“). Stoga inzistira na filmskoj slici (image) koja je beskonačna i višeznačna, naspram simbola koji je jednodimenzionalan (A znači B). Zona je, prema njegovim riječima prostor dvoznačnosti. Ona je Zona, stvarna i materijalna (blato, trava, napušteni strojevi), ali istovremeno i metafizički entitet. Slika Zone je stvorena da rezonira u gledateljevoj duši, a ne da je razum dešifrira kao političku zagonetku. Pišući o završecima svojih filmova, napose o Žrtvovanju (koje je dovršavao dok je već bio teško bolestan i svjestan vlastitog kraja), Tarkovski u knjizi naglašava da je jedini izlaz iz nihilizma modernog doba povratak iskojskoj vjeri. Zato Mali Čovjek koji zalijeva drvo na kraju knjige/filma nije samo poetska slika. To je za Tarkovskog manifest nove smjernosti. On u tekstu bilježi kako sustavni rad na nečemu što izgleda uzaludno (zalijevanje suhog stabla) ima moć preobraziti samu stvarnost, jer unosi metafizičku disciplinu u destruktivni kaos povijesti. Zapečaćeno vrijeme je duboki ekološko-metafizički krik protiv tehnokratskoga uništenja duše, napisan od strane čovjeka koji je svoju kinematografiju doslovno platio vlastitim životom. Za njega je žrtva jedini autentični protuotrov za totalni nihilizam, materijalizam i tehnokratski ponor modernoga svijeta. Tarkovski piše: „Čini mi se da je čovjek u procesu povijesnoga razvoja izgubio svijest o tome što je to zapravo žrtva, a bez toga se ne može doći do istinske ljubavi i duhovnoga postojanja.“ Žrtva za njega nije mazohističko odricanje, već čin najveće moguće slobode. Tek kada pojedinac dragovoljno žrtvuje svoj društveni status, svoj komfor, pa čak i vlastiti razum (kako to čine Stalker i Alexander), on se de-kodira iz utilitarnog društvenog mehanizma i rađa se kao autentična osobnost. 5. U poglavlju o ulozi umjetnika, Tarkovski odbacuje zapadni koncept “umjetničke slobode” koja služi samoizražavanju ega. Za njega je umjetnost asketska služba. Dar koji umjetnik posjeduje nije njegovo vlasništvo, već zalog koji mu je povjeren. Stvaranje filma za Tarkovskoga je čin kenoze (samoispražnjenja) i žrtvovanja vlastitoga života radi prenošenja sakralne iskre. Ta se teorija sablasno i doslovno materijalizirala u njegovoj biografiji: snimajući Stalkera u toksičnim uvjetima i dovršavajući Žrtvovanje u egzilu dok je umirao od raka, on je vlastito tijelo priložio na oltar svoje kinematografske teologije. Metafizička žrtva u očima racionalnog, tehnokratskoga svijeta nužno mora izgledati kao ludost, slabost ili bolest. Stalker je u očima Pisca i Profesora jadnik, slabić i “sveta luda” koji živi u bijedi umjesto da kapitalizira Zonu. Alexander u Žrtvovanju doslovno biva odvezen kolima hitne pomoći u psihijatrijsku bolnicu nakon što je spalio vlastitu kuću. Tarkovski u Zapečaćenom vremenu objašnjava da ta “ludost” zapravo razotkriva rigidnost poretka. Sustav (bio on totalitarni ili kapitalistički) ne može tolerirati čin koji nema ekonomsku ili materijalnu korist. Zato je žrtva ultimativni subverzivni čin. Ona ruši zakone kauzalnosti – Alexanderov čin ludosti vraća vrijeme unatrag i poništava nuklearnu apokalipsu, dokazujući da duhovni čin ima primat nad fizikalnim i političkim silama. Žrtva je čin obnove kozmičkog ugovora, kako bi to kazao Georges Bataille u svojim tekstovima o odnosu iskonske zajednice i pervertiranoga društva modernoga kapitalizma. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/spirale-transgresije/ ) Stalker pati i nudi Zonu kao pharmakon, a plod tog iscjeljenja vidimo u Monkey koja, iako fizički zakinuta, posjeduje čudesnu duhovnu moć. Alexander žrtvuje sve što ima, a rezultat je Mali Čovjek koji progovara i zalijeva suho stablo. U Zapečaćenome vremenu Tarkovski bilježi da bez tog predavanja baklje – bez te transgeneracijske poslušnosti i smjernosti – svijet ostaje zaključan u trajnoj apokalipsi. Žrtva kod Tarkovskog nije uništenje, već temelj za uskrsnuće smisla. U svijetu u kojem su povijest i politika realizacija nihilizma, dragovoljni pristanak na žrtvu je jedini način da čovjek spasi svoju dušu i uzdigne svoju patnju do univerzalnoga mesijanizma koji, u konačnici, drži zemlju na okupu.

October 22, 2026