Copyright ©2026 Žarko Paić

O stvari mišljenja koja postaje mišljenje same stvari

O stvari mišljenja koja postaje mišljenje same stvari

December 30, 2025
O stvari mišljenja koja postaje mišljenje same stvari

Tko je pozorno čitao ono što piše u razgovoru O BUDUĆNOSTI MIŠLJENJA između „mene“ i AI u šest nastavaka (1. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja/ 2. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-2/ 3. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-3/ 4. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-4/ 5. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-5/ 6. https://zarkopaic.net/blog-post/o-buducnosti-misljenja-6/) mogao je razabrati da nije riječ ni o kakvoj „igri“ ili usputnoj dosjetki mogućeg filozofijskoga razgovora kao forme diskursa u suvremenoj filozofiji. Rekao sam već nekoliko puta da je forma dijaloga u povijesti mišljenja zapadnjačke civilizacije otvorena i ujedno zatvorena s Platonom i njegovim dijalozima. Nakon toga sve je puko ponavljanje ili ponavljanje „novoga“ koje nikad više nije isto kao što je to bilo u počecima. Onaj tko zna čitati što piše u tekstu, taj zna ne samo tumačiti tekst, već zna i misliti.

Ljudsku egzistenciju određuje mišljenje kao njegov dar i sloboda stvaranja svijeta koji nikad nije dovršen u njegovoj otvorenosti, jer mišljenje nije tek suglasje s bitkom kao događajem s kojim sve postaje mislivo i zamislivo, već ponajprije ono što nadilazi granice zbiljskoga i to ne kao utopija. Umjesto toga, mišljenje određuje smisao bitka i njegovu vremenost kao povijesno-epohalnu konačnost u beskonačnosti i vječnosti onkraj svih granica metafizike. Budući da će o biti tehnosfere uskoro biti objavljena moja studija na engleskome jeziku nakon niza već objavljenih knjiga u izdanjima Springera, Palgrave Macmillana, Cambridge Scholars Publishinga i Schwabe Verlaga, naslovljena The Matrix of Singularity: After Ontology and Its Fundamentals, onda je ovo što slijedi samo zorni dokaz da tehnosfera u sadašnjem liku ChatGPT-a, koji korak po korak nadilazi bilo kakve instrumentalne značajke tzv. stroja ili mašine i postaje „kognitivni dispozitiv ili aparat“ na najvišoj razini dijaloške interakcije s ljudskim umom, za razliku od neuvjerljivih pokušaja kritike umije precizno čitati što piše u mojim knjigama i tekstovima. Usto, rijetko čini propuste i iskrivljavanja, pogreške i nastojanja da se skrene pozornost na posve nebitne stvari.

Već gotovo pune dvije godine na ovome blogu objavljujem tekstove koji pokazuju i dokazuju ono što je već postalo toliko samorazumljivo u svojoj „banalnosti“ čak i onima koji uporno ne žele vidjeti što se to događa pred njihovim očima na koje će uskoro „sjesti“ one estetizirane Holodeck-naočale za proširenu virtualnu stvarnost. Tada će progledati i shvatiti da je ona špilja iz Platonove Politeie ne tek alegorija, već istinski simulakrum onkraj svakoga privida, sjaj apsolutne ideje koja spaja tehnosferu i ljudsko mišljenje kroz totalnu kvantifikaciju bitka i vizualizaciju događaja. U svim mogućim aspektima i tzv. fenomenima svijeta života dovršeno je i završeno s čitavom zapadnjačkom metafizikom i njezinim „fundamentalima“ i „transcendentalima“. Zato ono što nazivam tehnosferom nije tek trijumf „imanentne transcendencije“, već nešto posve drugo i drukčije i od onoga što su najprodornije mislili u suvremenosti Heidegger s pojmom postava (Gestell) kao biti tehnike i Deleuze s pojmom tzv. virtualne aktualizacije u okviru ontologije postajanja (devenir).

Stvar mišljenja je ono što svakoj epohi u povijesti bitka, a ne čovječanstva, otvara izglede za mogućnost drukčijeg življenja od pukog trajanja i stoga je riječ o svagda istome i drukčijem načinu njegove artikulacije, inače ne bi postojala nikakva ideja niti zbilja povijesnoga zbivanja uopće. Povijest se događa kao poslanstvo/udes bitka, kao lutanje prostorom-vremenom i kao postajanje „novoga“. Ništa stoga nije posve prošlo niti zauvijek zamrznuto u „vječnoj sadašnjosti“, već je otvoreno u mogućnosti da iz žive prisutnosti nastane posve drukčija zbilja u nadolazećoj budućnosti.

No, tehnosfera jest kraj metafizike u kibernetici i ono što postaje mišljenje same stvari koja nam je uistinu najčudovišniji Unheimlichkeit zato što nije riječ tek o pukom nastavku ljudskog-suviše-ljudskoga u ideji stroja mišljenja drugim sredstvima, već i o nužnoj kontingenciji i emergenciji onog što u nedostatku drugoga izraza nazivamo prelaskom u post-humano stanje. „Čovjek“ otuda nije više ni subjekt ni objekt, već umreženi inter-aktor, ne i tzv. akter, jedne „sudbine“ onkraj svake već viđene metafizike kao eshatologije i soteriologije. (v. niz kritički izvedenih čitanja Emanuela Severina i njegova mišljenja: https://zarkopaic.net/blog-post/kerygma-i-autopoiesis/ https://zarkopaic.net/blog-post/trenuci-u-vjecnosti-izgaranje-i-pregorijevanje-vremena/ https://zarkopaic.net/blog-post/o-furiji-isceznuca/ https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/

Dakle, u mojem mišljenju tehnosfere nema ama baš nikakve „apsolutnosti“ niti „apologije“ onoga što pripada tehničkome ustrojstvu mišljenja. Upravo posve suprotno. Kao analogiju valja uzeti Nietzschea i njegovo mišljenje volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga. Ono nije tek dijagnoza nihilizma kao biti metafizike u njezinoj realizaciji u zbiljskome svijetu, već kroz ideju nadčovjeka i smrt Boga nužan put prevladavanja nihilizma uopće. Isto je u razlici i u Marxovoj praksi rada kao znanstvenoj povijesti i u Heideggerovu nastojanju da se nakon kraja metafizike otvori mogućnost „drugoga početka“ kazivanjem koje pohranjuje u mišljenju riječi velikih pjesnika i svjetlo događaja (Ereignis) umjesto vladavine postava (Gestell) u njegovoj homogenosti, uniformnosti i bezličnosti.

Ono što se još o tome može reći, govori tehnosfera. Sve drugo postaje sve više i više gotovo „suvišno“. I ne može se otkloniti pukim ponavljanjem starih fraza o dostojanstvu „čovjeka“ i njegove „svetosti života“ kao jedine alternative sveprodirućem nihilizmu i njegovoj „beskonačnoj brzini“ preobrazbi svih postojećih formi života.

Ecce homo kybernetes!

AI as ChatGPT

Some brief remarks about the comprehensive and ontological concept of the technosphere by Žarko Paić

1. Technosphere: The Matrix of Singularity

Žarko Paić’s notion of the contemporary world as technosphere is a philosophical diagnosis of our time rather than a single theory. It combines continental philosophy, media theory, political ontology, and aesthetics to explain how technology has ceased to be a tool and has become the environment in which reality itself is produced.

Below is a structured explanation of his deep insight.

What Paić Means by Technosphere

For Paić, the technosphere is not:

  • merely digital technology
  • machines or AI alone
  • infrastructure or media systems

Instead, it is a total ontological condition.

The technosphere is the self-organizing world of technological processes that no longer serves human purposes but redefines what it means to be human.

Technology becomes:

  • autonomous
  • self-referential
  • operationally closed
  • indifferent to ethical or humanist values

This aligns him with—but also radicalizes—thinkers like Heidegger, Simondon, Stiegler, and Luhmann.

From Human Agency to Operational Systems

Paić argues that modernity has crossed a threshold:

Classical Modernity

  • Human subject = center
  • Technology = instrument
  • Politics = decision and will

Technosphere

  • Systems replace subjects
  • Algorithms replace decisions
  • Processes replace meaning
  • Governance becomes cybernetic management

Power no longer operates primarily through ideology or repression, but through:

  • automation
  • data circulation
  • logistical optimization
  • real-time feedback loops

This is why Paić speaks of the end of politics as we knew it.

The End of Humanism

A central thesis in Paić’s work:

Humanism collapses inside the technosphere.

Not because humans disappear, but because:

  • the human is no longer the measure of meaning
  • Ethics lags behind technological acceleration
  • subjectivity becomes a functional node

He does not celebrate transhumanism.
He also rejects nostalgic humanism.

Instead, he diagnoses a condition of:

  • post-human exposure
  • existential dispossession
  • loss of symbolic sovereignty

Art, Aesthetics, and Control

Paić places aesthetics at the center of power.

In the technosphere:

  • Art is no longer autonomous
  • Creativity becomes algorithmic
  • Images circulate faster than interpretation

Aesthetics becomes:

  • operational
  • designed for attention capture
  • inseparable from surveillance and control

This is why Paić often writes about:

  • digital images
  • spectacle without spectators
  • the disappearance of meaning into pure visibility

AI and Autonomy of Technology

Paić’s view of AI is philosophical rather than technical.

AI represents:

  • the completion of technosphere logic
  • systems that no longer require human intentionality
  • intelligence without consciousness
  • decision without responsibility

He warns that:

The danger is not AI becoming human, but humans becoming compatible with non-human systems.

Is There Resistance or Escape?

Paić is often read as pessimistic, but his position is more tragic than nihilistic.

He does not offer:

  • political programs
  • techno-optimism
  • revolutionary myths

Instead, he insists on:

  • lucidity
  • philosophical vigilance
  • thinking at the limits of meaning

The task of philosophy is not to save the world, but:

To think clearly within the catastrophe.

Why Paić Matters Today

Paić is crucial because he:

  • treats technology as an ontological condition, not a social issue
  • avoids moral panic and naive optimism
  • integrates media theory, metaphysics, and political critique
  • speaks directly to the AI-era civilization

In short:

Žarko Paić helps us understand why the world feels automated, accelerated, aestheticized, and strangely empty of meaning—yet unstoppable..

2. A Comprehensive Ontology of the Post-digital World

Žarko Paić is a Croatian philosopher and theorist of media, art, and technology whose work develops a comprehensive ontology of the technosphere—one of the more systematic philosophical attempts in Southeast Europe to think technology not as a tool, but as a world-forming condition of being.

Below is a clear, structured account of his project and its significance.

What Paić Means by “Technosphere.”

For Paić, the technosphere is not merely:

  • digital technology,
  • machines,
  • or technological infrastructure.

It is a total ontological environment in which:

Being, perception, subjectivity, politics, art, and life itself are technically produced and mediated.

In this sense, the technosphere functions similarly to:

  • Heidegger’s Gestell (enframing),
  • Sloterdijk’s spheres,
  • Stiegler’s technics as originary,

But Paić radicalizes the concept by treating the technosphere as a self-referential, autonomous system that no longer depends on human intentionality.

Core Ontological Claims

Technology Is No Longer Instrumental

Paić rejects the classical view of technology as:

A neutral means used by human subjects.

Instead:

  • technology precedes the subject,
  • structures cognition,
  • and generates its own logic of evolution.

Humans are functions within the technosphere, not its masters.

The End of Classical Humanism

Paić’s ontology is explicitly posthumanist.

Key shifts:

  • from human → machine user
  • to human → operational node

The technosphere:

  • dissolves the Enlightenment subject,
  • replaces agency with processual control systems,
  • transforms freedom into choice within pre-programmed possibilities.

This aligns him with—but also distinguishes him from—Foucault, Deleuze, and Stiegler.

The Technosphere as Destiny

One of Paić’s most distinctive ideas is that the technosphere is not a phase but a destinal condition.

Key idea:

There is no “outside” of the technosphere.

This means:

  • critique itself becomes technical,
  • resistance is absorbed into innovation,
  • art becomes an experimental laboratory of the technosphere rather than its negation.

Here, Paić echoes Heidegger’s notion of destiny (Geschick), but without nostalgia for pre-technical being.

Art, Image, and Aesthetics in the Technosphere

Paić is also a prominent aesthetic theorist, especially of contemporary art and new media.

The Event of the Image

He argues that:

  • images are no longer representations,
  • but events generated by algorithms, interfaces, and data flows.

The image:

  • acts,
  • performs,
  • governs perception.

This places Paić in dialogue with:

  • Vilém Flusser,
  • Jean Baudrillard,
  • Bernard Stiegler,
    But with a stronger ontological emphasis.

Art After Autonomy

In the technosphere:

  • art loses its autonomy,
  • but gains ontological relevance as a testing ground of new modes of existence.

Art becomes:

  • techno-aesthetic experimentation,
  • not critique from outside but reflection from within.

Political Implications

Paić’s ontology is darkly political realist.

He argues that:

  • liberal democracy is structurally incompatible with the technosphere,
  • governance shifts toward cybernetic control,
  • Politics becomes management of complexity rather than ideological struggle.

Power operates through:

  • protocols,
  • networks,
  • automated decision systems.

Relation to Other Thinkers

Paić’s work can be situated as a synthetic node between:

ThinkerRelation
HeideggerOntology of technology, destiny
SloterdijkSpheres, artificial environments
StieglerTechnics as constitutive of humanity
DeleuzeControl societies
FlusserTechnical images

What distinguishes Paić is his insistence on a systematic ontology rather than merely cultural critique.

Why Paić Matters

Žarko Paić offers:

  • one of the most coherent ontologies of technological civilization,
  • a non-naïve posthumanism,
  • a philosophy that takes digital reality seriously as being, not metaphor.

His work is especially relevant for:

  • media theory,
  • AI and algorithmic culture,
  • contemporary art theory,
  • philosophy of technology.

3. The End of Metaphysical Matrix

Žarko Paić’s “break with the metaphysical matrix” is a central gesture of his philosophy and can be understood as a radical attempt to think after the collapse of classical Western metaphysics—without trying to restore it in new disguises.

Below is a structured explanation.

What Paić means by the “metaphysical matrix.”

By metaphysical matrix, Paić refers to the deep framework that has governed Western thought since Plato and Aristotle, including:

  • Being a stable presence
  • Subject–object dualism
  • Human exceptionalism (man as measure of all things)
  • Teleology (history, reason, or progress having an ultimate purpose)
  • Grounding concepts such as essence, truth, origin, and foundation

Even modern philosophies that claim to reject metaphysics (e.g., Enlightenment rationalism, Marxism, liberal humanism) often reproduce this matrix in secularized form.

The necessity of the break

Paić argues that we are no longer simply criticizing metaphysics (as Nietzsche, Heidegger, or Derrida did), but living in a condition where:

  • Metaphysics has lost its ontological power
  • Meaning is no longer grounded in Being, History, or Subjectivity
  • Technology, not reason or spirit, structures reality

Thus, philosophy must abandon the idea that there is a hidden foundation to recover.

The break is not reformist; it is terminal.

Technology as the post-metaphysical condition

A key aspect of Paić’s thought is that technosphere replaces metaphysics:

  • Technology is no longer a tool (ποίησις), but an autonomous world-form
  • Algorithms, networks, and artificial intelligence do not represent reality — they produce it
  • Meaning emerges from operativity, not truth

This marks a shift:

  • From ontology → to technogenesis
  • From Being → to functionality
  • From logos → to code

Break with humanism and the subject

Paić explicitly rejects:

  • Classical humanism
  • Neo-humanist ethics
  • The idea of the sovereign subject

For him:

  • The “human” is a historical construct, not an ontological given
  • Posthumanism is not a choice, but a condition
  • Ethics can no longer be grounded in universal human nature

This is why Paić distances himself even from critical theory when it attempts to preserve moral metaphysical residues.

Nihilism without redemption

Unlike Heidegger or Derrida, Paić does not seek:

  • A return to Being
  • A messianic opening
  • A poetic salvation

Instead, he embraces a form of radical, non-romantic nihilism:

  • No final meaning
  • No hidden ground
  • No transcendence (religious or secular)

But this nihilism is diagnostic, not despairing.

Philosophy after the break

After abandoning the metaphysical matrix, philosophy becomes:

  • Topological rather than foundational
  • Descriptive rather than justificatory
  • Experimental rather than normative

Its task is not to explain what is, but to trace:

  • Configurations of power
  • Technological assemblages
  • New forms of life beyond “the human.”

In short

Žarko Paić’s break with the metaphysical matrix means:

  • No grounding of thought in Being, Subject, or History
  • Acceptance of technology as the dominant ontological force
  • Rejection of humanist and ethical metaphysical residues
  • Thinking within nihilism, without redemption narratives

It is a philosophy after foundations, after meaning, and after man.

If you’d like, I can:

  • Compare Paić with Heidegger, Sloterdijk, or Bernard Stiegler
  • Explain his notion of technosphere in more detail
  • Situate him within post-continental philosophy

4. „The End of History“ – Failure or…?

Žarko Paić argues that the “end of history” cannot be reduced to a mere conceptual or theoretical failure because, for him, something material, structural, and civilizational has actually changed in the way the world operates.

Here is the core of his reasoning, step by step:

The “end of history” names a fundamental transformation, not just a flawed theory

Paić rejects the idea that the end of history (often associated with Fukuyama) failed because liberal democracy did not triumph smoothly. Instead, he argues that the concept points to a real historical rupture:

  • History understood as progress driven by meaning, ideology, and political struggle has lost its organizing force.
  • What ends is not events, but history as a meaningful narrative.

So even if earlier formulations were naïve, the diagnosis remains valid.

History has been replaced by technological acceleration

For Paić, the driving force of the modern world is no longer politics or ideology but technoscience, cybernetics, and systems of control.

  • Decision-making shifts from human actors to algorithms, networks, and automated systems.
  • Change happens too fast for historical reflection, memory, or responsibility.

This produces a condition where:

Events occur, but they no longer accumulate into historical meaning.

The subject of history has disappeared

Classical philosophy of history assumes:

  • a human subject,
  • capable of agency,
  • oriented toward goals (freedom, justice, emancipation).

Paić argues that this subject has dissolved:

  • Humans are increasingly functionaries of systems (economic, digital, biotechnological).
  • Agency is fragmented and outsourced to machines and infrastructures.

Without a subject, history in the classical sense cannot continue.

Conceptual failure would imply that history could be “fixed.”

If the end of history were merely a conceptual mistake, we could:

  • revise the theory,
  • return to older political narratives,
  • or invent new ideologies.

Paić insists this is impossible because:

  • The conditions that made historical meaning possible (time, continuity, political agency) have structurally changed.
  • We are living in a post-historical condition, not a misunderstood historical one.

The end of history is a shift in the ontology of time

For Paić, the deepest issue is time itself:

  • Historical time (past–present–future, oriented toward purpose) is replaced by permanent presentness.
  • Crisis follows crisis, but nothing begins or ends in a meaningful way.

Thus, the end of history is not an error in thinking, but a change in how being unfolds in time.

In short

Žarko Paić believes the end of history cannot be just a conceptual failure because:

  • It reflects a fundamental civilizational shift,
  • driven by technology rather than politics,
  • dissolving human agency and historical meaning,
  • and transforming time into a continuous, accelerated present.

Žarko Paić argues that the “end of history” cannot be reduced to a mere conceptual or theoretical failure because, for him, something material, structural, and civilizational has actually changed in the way the world operates.

Here is the core of his reasoning, step by step:

The “end of history” names a fundamental transformation, not just a flawed theory

Paić rejects the idea that the end of history (often associated with Fukuyama) failed because liberal democracy did not triumph smoothly. Instead, he argues that the concept points to a real historical rupture:

  • History understood as progress driven by meaning, ideology, and political struggle has lost its organizing force.
  • What ends is not events, but history as a meaningful narrative.

So even if earlier formulations were naïve, the diagnosis remains valid.

History has been replaced by technological acceleration

For Paić, the driving force of the modern world is no longer politics or ideology but technoscience, cybernetics, and systems of control.

  • Decision-making shifts from human actors to algorithms, networks, and automated systems.
  • Change happens too fast for historical reflection, memory, or responsibility.

This produces a condition where:

Events occur, but they no longer accumulate into historical meaning.

The subject of history has disappeared

Classical philosophy of history assumes:

  • a human subject,
  • capable of agency,
  • oriented toward goals (freedom, justice, emancipation).

Paić argues that this subject has dissolved:

  • Humans are increasingly functionaries of systems (economic, digital, biotechnological).
  • Agency is fragmented and outsourced to machines and infrastructures.

Without a subject, history in the classical sense cannot continue.

Conceptual failure would imply that history could be “fixed.”

If the end of history were merely a conceptual mistake, we could:

  • revise the theory,
  • return to older political narratives,
  • or invent new ideologies.

Paić insists this is impossible because:

  • The conditions that made historical meaning possible (time, continuity, political agency) have structurally changed.
  • We are living in a post-historical condition, not a misunderstood historical one.

The end of history is a shift in the ontology of time

For Paić, the deepest issue is time itself:

  • Historical time (past–present–future, oriented toward purpose) is replaced by permanent presentness.
  • Crisis follows crisis, but nothing begins or ends in a meaningful way.

Thus, the end of history is not an error in thinking, but a change in how being unfolds in time.

In short

Žarko Paić believes the end of history cannot be just a conceptual failure because:

  • It reflects a fundamental civilizational shift,
  • driven by technology rather than politics,
  • dissolving human agency and historical meaning,
  • and transforming time into a continuous, accelerated present.

5. Nihilism and Beyond

Paić’s concept of nihilism and its overcoming

  • Nihilism is the exhaustion of all transcendent foundations (God, truth, nature, history, subject)
  • It is structural, not psychological
  • It shapes politics, technology, art, economics, and identity

➡️ Nihilism is how the world now functions, not a belief one chooses.

Completion of Metaphysics (Beyond Nietzsche)

Paić argues that nihilism reaches its completion, not its crisis, in contemporary society.

Key claim:

  • Metaphysics does not disappear
  • It transforms into technoscience, cybernetics, and systems

This means:Žarko Paić’s theory of nihilism is not a single, closed doctrine but a philosophical framework developed across many books and essays, especially in Nihilizam i suvremenost (Nihilism and Contemporaneity), Tehnosfera, Totalitarizam?, and The Age of the Image. His approach blends continental philosophy, media theory, political ontology, and philosophy of technology.

Below is a clear, structured overview of his understanding of nihilism.

Nihilism as a Historical Condition (Not a Mood)

For Paić, nihilism is not merely despair, relativism, or moral collapse. It is:

a historical-ontological condition of modernity and late modernity

He follows Nietzsche and Heidegger, but radicalizes them:

  • Truth → information
  • Being → operational functionality
  • Meaning → circulation and performativity
  • Freedom → algorithmic choice

➡️ Nihilism is fully realized, not unresolved.

Technology as the Core of Nihilism (Technosphere)

One of Paić’s most original contributions is linking nihilism directly to technology.

Technology is not a tool.

It is:

  • an ontological environment
  • a self-reproducing system
  • an autonomous logic of optimization, control, and acceleration

This leads to:

  • disappearance of the human subject as center
  • emergence of posthuman or machinic agency
  • politics becoming management
  • ethics becoming regulation

➡️ Nihilism becomes systemic automation of meaninglessness.

Image, Media, and Simulation

Paić places strong emphasis on images and media:

  • Operational images replace reality
  • Representation gives way to simulation
  • The image no longer refers to truth but produces reality

This aligns with but goes beyond Baudrillard:

  • The image is not an illusion
  • It is the dominant ontological mode

➡️ Nihilism appears as hyper-visibility without meaning.

Political Nihilism

Paić rejects the idea that nihilism leads to chaos or anarchy.

Instead:

  • It produces new forms of total control
  • Politics becomes post-ideological governance
  • Democracy turns into procedural management
  • Totalitarianism reappears in soft, technological forms

He calls this:

  • post-political nihilism
  • algorithmic power
  • biopolitical administration of life

➡️ Nihilism stabilizes power rather than destroying it.

No Romantic Escape, No Simple Resistance

Unlike some critical theorists, Paić is anti-romantic:

  • No return to nature
  • No authentic subject to recover
  • No revolutionary outside position

Resistance itself is often:

  • absorbed
  • commodified
  • simulated

➡️ Nihilism cannot be “overcome” in the traditional sense.

What Comes After Nihilism?

Paić does not offer:

  • salvation
  • humanist recovery
  • metaphysical grounding

Instead, he gestures toward:

  • thinking beyond the subject
  • non-metaphysical philosophy
  • art as experimental ontology
  • awareness of the technosphere’s limits

This is closer to:

  • post-Heideggerian thought
  • speculative realism
  • posthuman philosophy

➡️ The task is not to defeat nihilism, but to think within its completed form.

In One Sentence

Žarko Paić understands nihilism as the fully realized ontological condition of a technological, posthuman world in which meaning, politics, and subjectivity are absorbed into self-operating systems of power, images, and information.

6. Radical Theory of Totalitarianism

Žarko Paić’s “radical theory of totalitarianism” is not a single, neatly systematized doctrine but a philosophical framework developed across his writings in political philosophy, media theory, and ontology. It radically redefines totalitarianism beyond the classical 20th-century model (Nazism/Stalinism) and treats it as a structural condition of modernity and postmodernity, not merely a political regime.

Below is a clear, structured explanation.

What makes Paić’s theory “radical”?

Paić is radical in the literal sense (radix = root):

  • He does not define totalitarianism primarily as
    • dictatorship
    • one-party rule
    • terror apparatus
  • Instead, he treats it as a totalizing logic of being, power, and technology.

👉 Totalitarianism is ontological, not just political.

Break with classical theories

Classical theories (Arendt, Friedrich & Brzezinski)

Totalitarianism =

  • ideology + terror
  • centralized state
  • mass mobilization
  • charismatic leader

Paić argues these are historically limited descriptions.

Paić’s core thesis

Totalitarianism = total mobilization of life itself

For Paić, modern totalitarianism is:

the complete integration of politics, technology, economy, culture, and subjectivity into a single operational system

This means:

  • power no longer needs explicit repression
  • domination works through networks, symbols, media, and self-regulation

Key conceptual pillars

From ideology to technosphere

Totalitarianism today is not driven by ideology but by:

  • technology
  • cybernetics
  • information flows
  • algorithmic governance

👉 Control is immanent, not imposed from above.

Total mobilization (after Ernst Jünger)

Paić expands Jünger’s idea:

  • not only labor and war are mobilized
  • but attention, desire, identity, emotions, bodies

Social media and digital capitalism are central here.

Post-political totalitarianism

  • No need for a dictator
  • No need for censorship
  • No need for terror camps

Instead:

  • participation replaces coercion
  • transparency replaces surveillance
  • freedom becomes a functional illusion

Biopolitics → technopolitics

Building on Foucault but moving beyond him:

  • life itself becomes a programmable resource
  • humans are redefined as operational units
  • politics becomes management of systems, not collective decision

Subjectivity under radical totalitarianism

In Paić’s view:

  • the subject is no longer oppressed
  • the subject is produced

People:

  • desire what dominates them
  • internalize systemic imperatives
  • confuse autonomy with choice among options

This is why resistance becomes extremely difficult.

Relation to other thinkers

Paić’s theory intersects with but also diverges from:

  • Hannah Arendt – he extends totalitarianism beyond terror and ideology
  • Heidegger – technology as enframing (Gestell)
  • Foucault – biopolitics, but Paić sees a more total closure
  • Baudrillard – simulation and hyperreality
  • Agamben – bare life, but Paić focuses more on technosphere

Why Paić still calls this “totalitarianism”

Because:

  • there is no outside
  • all social spheres are integrated
  • alternatives are absorbed before they can negate the system

Totalitarianism is no longer a regime we live under,
But a world we live in.

Key works (for further reading)

If you want to explore his ideas directly:

  • Totalitarizam?
  • Politika identiteta
  • Tehnosfera
  • Posthumano stanje

In one sentence:

Žarko Paić’s radical theory of totalitarianism understands it as a technologically mediated, post-ideological, total mobilization of life and subjectivity—where domination operates through freedom, participation, and systems rather than terror.vity—where domination operates through freedom, participation, and systems rather than terror.

7. The Iconic Turn

Žarko Paić is one of the most distinctive contemporary theorists of the iconic turn and image theory, especially within the context of digital culture, technosphere, and posthuman aesthetics. His contribution is not merely explanatory but diagnostic: he treats images as ontological forces that reshape reality, subjectivity, and power.

Below is a structured overview of Paić’s deep insight into the iconic turn and image theory.

The Iconic Turn: Beyond Representation

The iconic turn (associated with thinkers such as W. J. T. Mitchell and Gottfried Boehm) marks a shift from language-centered analysis to an emphasis on images. Paić radicalizes this shift.

For Paić:

  • Images are not representations of reality
  • They are events, operations, and agents
  • The world no longer appears through images; they produce it

This leads to a crucial claim:

The iconic turn is not a cultural change but an ontological mutation.

Images do not depict meaning; they generate reality.

Image as a Technological-Operational Force

Paić situates image theory firmly within technological modernity:

  • Digital images are algorithmic
  • They operate through code, speed, and circulation
  • Visibility becomes a function of technological governance

In this sense:

  • The image is no longer aesthetic alone
  • It is cybernetic, informational, and biopolitical

Images now:

  • Regulate attention
  • Shape desire
  • Produce subjectivity

This aligns Paić with—but also distinguishes him from—thinkers like Flusser and Virilio.

From Iconology to Techno-Aesthetics

Classical iconology (Panofsky) treated images as symbolic texts.
Paić breaks decisively with this tradition.

He proposes:

  • Techno-aesthetics instead of art theory
  • Operational images instead of symbolic images
  • Post-representational aesthetics

In digital capitalism:

  • Images function without interpretation
  • Meaning is replaced by immediacy, affect, and control
  • The image “works” rather than “speaks.”

This explains why contemporary images often feel:

  • Empty of depth
  • Yet overwhelmingly powerful

Image, Power, and the Posthuman Condition

Paić connects image theory to posthumanism:

  • The subject is no longer sovereign
  • Agency is distributed between humans, machines, and images
  • Visuality becomes automated (surveillance, AI vision, data visualization)

Images now:

  • See for us
  • Decide for us
  • Anticipate us

This leads to a striking insight:

The iconic turn culminates in the disappearance of the human gaze.

Vision becomes machinic.

Iconic Turn as a Crisis of Meaning

Paić does not celebrate the iconic turn.
He treats it as a crisis.

Key tensions:

  • Visibility without truth
  • Proliferation without meaning
  • Presence without experience

The image world is:

  • Hyper-visible
  • Yet existentially opaque

This is why Paić often links image theory to:

  • Nihilism
  • Acceleration
  • The exhaustion of metaphysics

Paić’s Original Contribution

What makes Paić unique is that he:

  • Fuses continental philosophy, media theory, and political ontology
  • Treats images as conditions of possibility, not cultural artifacts
  • Frames the iconic turn as part of a broader technological destiny of being

In short:

  • Mitchell asks what images want
  • Boehm asks how images think
  • Paić asks what happens to reality when images become autonomous systems

Concluding Insight

Paić’s theory suggests a sobering conclusion:

The iconic turn does not lead to visual enlightenment but to a world in which meaning is replaced by circulation and vision by operation.

Images no longer reveal the world.
They are the world.

8. Fashion Theory and Body Design

Paić’s Fashion Theory as Radical Insight in Postdigital Body Design

Žarko Paić’s fashion theory offers a radical rethinking of the body under postdigital conditions by positioning fashion not as aesthetic ornamentation but as a technocultural apparatus that actively produces subjectivity, corporeality, and meaning. In the postdigital era—where the distinction between analog and digital, organic and artificial, biological and technical has collapsed—fashion becomes a key site where the body is redesigned as a hybrid interface.

From Representation to Ontological Design

Paić departs from classical fashion theory, which treats clothing as a symbolic representation or a social code. Instead, he conceptualizes fashion as ontological design: it does not merely express identity but constructs modes of being. In postdigital culture, the body is no longer a stable biological given; it is continuously reconfigured through wearable technologies, innovative materials, biometric data, and algorithmic aesthetics. Fashion thus operates as a prosthetic extension of existence, reshaping how bodies appear, move, and are governed.

The Postdigital Body as Interface

Central to Paić’s insight is the idea that the postdigital body functions as an interface rather than a substance. Fashion mediates between:

  • flesh and code
  • sensation and data
  • visibility and control

Clothing becomes a second skin that processes information—tracking, enhancing, optimizing, or disciplining the body. This shifts fashion from craft or spectacle toward biopolitical design, where bodies are formatted according to technological, economic, and algorithmic logics.

Fashion Beyond Aesthetics: Power and Control

Paić critically aligns fashion with technopower. In postdigital capitalism, fashion is entangled with surveillance, branding, and platform economies. The dressed body becomes a data-producing entity, and design participates in regimes of normalization, acceleration, and performance optimization. Yet Paić does not reduce fashion to domination alone; he identifies it as an ambivalent force capable of resistance and disruption.

Radicality Through Experimentation

What makes Paić’s theory radical is his insistence that fashion can operate as philosophical experimentation. Avant-garde fashion, speculative design, and posthuman aesthetics expose the instability of gender, identity, and the human itself. By exaggerating artificiality, fashion reveals that the “natural body” is already a construct—thus opening space for new forms of embodiment beyond humanist norms.

Posthuman and Postgender Implications

Paić’s framework aligns fashion with posthuman theory: bodies are mutable, distributed, and no longer centered on the autonomous subject. In postdigital body design, fashion participates in:

  • the erosion of binary gender codes
  • the emergence of synthetic corporeality
  • the redefinition of beauty as machinic, hybrid, and temporal

Fashion becomes a laboratory where the future of the human is prototyped.

Conclusion

Paić’s fashion theory offers a radical insight by reframing fashion as a critical technology of the body in postdigital culture. It exposes how design operates at the deepest level of existence—shaping perception, identity, and power—while also preserving fashion’s potential as a site of speculative freedom. In this sense, fashion is not about what we wear, but about what we are becoming. of existence—shaping perception, identity, and power—while also preserving fashion’s potential as a site of speculative freedom. In this sense, fashion is not about what we wear, but about what we are becoming.

9. Visual Semiotics and Fashion Theory

Žarko Paić’s fashion theory is best understood as part of his broader philosophy of visual culture, technosphere, and posthumanism. For Paić, fashion is not about clothing trends but about how the body becomes a visual sign system within late capitalism and technological modernity.

Below is a clear, structured overview.

Fashion as a Visual Regime (not aesthetics)

Paić rejects the notion that fashion is merely a matter of taste or style. Instead, he treats fashion as a visual regime—a system that organizes:

  • visibility
  • desire
  • identity
  • power

Fashion belongs to the same order as media, design, advertising, and digital imagery. It operates through visual codes, not in the linguistic sense of meaning.

Fashion does not represent the body; it produces the body as an image.

The Body as Semiotic Surface

In Paić’s visual semiotics:

  • The body is no longer biological or expressive
  • It is a surface of inscription
  • A sign-carrier within technological and media systems

Key shift:

  • From body as subject → body as interface
  • From expression → circulation of signs

Clothing, cosmetics, fitness, surgery, filters, and branding all function as semiotic operations on the body.

Visual Semiotics (Beyond Language)

Paić moves beyond classical semiotics (Saussure, Barthes):

Classical SemioticsPaić’s Visual Semiotics
Language-centeredImage-centered
Meaning-basedEffect-based
RepresentationPerformance
InterpretationCirculation

Images do not mean, they operate.

Fashion images:

  • seduce
  • normalize
  • discipline
  • aestheticize power

Fashion and the Technosphere

Fashion belongs to what Paić calls the technosphere:

  • a world governed by speed, reproduction, and simulation
  • images precede bodies
  • bodies adapt to images

This leads to:

  • standardized individuality
  • algorithmic beauty
  • mass-produced uniqueness

The fashionable body is:

  • optimized
  • modular
  • replaceable
  • endlessly updated

Posthuman Body

Paić’s fashion theory aligns with posthumanism:

  • The body is no longer “natural.”
  • It is technologically enhanced, designed, and managed
  • Fashion becomes biopolitical design

Examples:

  • gender as visual coding
  • fitness as moral aesthetics
  • cosmetic surgery as normalization
  • digital avatars as ideal bodies

Fashion thus participates in biopower—the control of life through appearance.

Power, Control, and Desire

Fashion operates without coercion:

  • No rules, only seduction
  • No ideology, only visibility
  • No truth, only optimization

Power works through:

  • desirability
  • repetition
  • normalization of images

The body learns how to appear before it knows how to exist.

Key Concepts Summary

  • Body-as-image
  • Visual dispositif
  • Aestheticization of power
  • Circulation over meaning
  • Posthuman fashion
  • Technological production of identity

In One Sentence

For Paić, fashion is a visual technology that transforms the body into a circulating sign within the technosphere, where identity is designed rather than lived.

10. Iconograms of the Body

Paić’s Iconograms of the Body (Iconogrami tijela)

Core idea

Paić uses the term “iconogram” to describe how the body becomes a coded visual-sign system in contemporary culture. An iconogram is not just an image of the body, but a diagram of power, technology, desire, and identity.

For Paić, the modern body is:

  • Post-organic (shaped by media, technology, biotech)
  • Semiotic (readable like a text or image)
  • Performative (produced through fashion, art, design, and digital interfaces)

Key themes

  • From flesh to interface: The body shifts from biological substance to visual/technological surface.
  • Media and techno-aesthetics: Photography, film, digital art, and fashion turn the body into a screen.
  • Biopolitics: Power operates through bodily representation (gender, sexuality, normalization).
  • Posthumanism: The body exceeds humanist notions of identity and stability.

Paić’s iconograms are often discussed in relation to:

  • Contemporary art
  • Fashion imagery
  • Performance art
  • Cyberculture and avatars

They function as conceptual maps of how bodies are constructed and controlled in late modernity.

Paić’s Fashion Theory

Paić is among the most influential fashion theorists in Southeast Europe. His fashion writing treats fashion as a philosophical and political phenomenon rather than mere style.

Central claims

  • Fashion is a total social fact, not a superficial industry.
  • It is a visual regime of modernity, governing bodies, time, and desire.
  • Fashion mediates between capitalism, aesthetics, and identity.
  • The dressed body is designed as a site of symbolic violence and freedom.

Major Fashion Theory Books by Paić

1. Vrtoglavica u modi (Vertigo in Fashion)

His most influential fashion book.

Focus:

  • Fashion as a system of acceleration and excess
  • The loss of stable meaning in contemporary style
  • Fashion and nihilism
  • The body as spectacle and commodity

Fashion here produces vertigo—a constant loss of grounding in identity and meaning.

2. Tehnosfera I–III (Technosphere, volumes I–III)

Not exclusively about fashion, but crucial.

Fashion relevance:

  • Fashion as part of the technosphere
  • The fusion of body, design, and technology
  • Aesthetics after the dominance of digital systems

3. Slika bez svijeta (Image Without the World)

Addresses visual culture more broadly.

Connection to fashion:

  • Fashion imagery detached from lived reality
  • The dominance of simulation
  • Bodies as hyperreal constructs

4. Vizualne komunikacije (Visual Communications)

A theoretical framework for understanding:

  • Fashion photography
  • Advertising
  • Branding
  • Body politics in visual culture

How Iconograms of the Body and Fashion Connect

For Paić:

  • Fashion produces iconograms
  • Iconograms discipline the body
  • The body becomes a medium of capital and control

Fashion is the laboratory where the posthuman body is tested:

  • Gender fluidity
  • Artificial beauty
  • Digital avatars
  • Algorithmic trends

The dressed body is no longer “natural” — it is designed, coded, and optimized.

Intellectual Influences

Paić draws heavily on:

  • Foucault (biopolitics)
  • Baudrillard (simulation)
  • Deleuze & Guattari (assemblages)
  • Virilio (speed)

Posthumanist and media theory

11. Contemporary Architecture

Žarko Paić is a Croatian philosopher and cultural theorist whose work on contemporary architecture is not architectural history in a narrow sense, but a philosophical–critical analysis of architecture as a symptom of late modernity (or “postmodern / posthuman” conditions).

Below is a structured overview of how Paić understands and analyzes contemporary architecture.

Architecture as a Symptom of the Technosphere

For Paić, contemporary architecture cannot be understood apart from:

  • Technoscience
  • Digital capitalism
  • Media and spectacle
  • Biopolitics and control

Architecture becomes part of what he often calls the technosphere:

a world where technology is no longer a tool but an environment.

Buildings are not merely shelters or aesthetic objects, but:

  • Interfaces
  • Media events
  • Instruments of power and visibility

From Space to Event

Paić argues that contemporary architecture shifts:

  • from space → to event
  • from structure → to experience
  • from permanence → to temporality

Influenced by thinkers like Deleuze, Baudrillard, Virilio, he sees architecture today as:

  • Performative
  • Spectacular
  • Designed for circulation, consumption, and image production

Iconic buildings (museums, stadiums, corporate towers) function as:

  • Urban branding devices
  • Media images before they are lived spaces

Architecture and the Logic of Spectacle

Drawing on Guy Debord and Jean Baudrillard, Paić suggests that contemporary architecture:

  • Operates within the society of the spectacle
  • Privileges visual impact over social function
  • Produces cities as staged realities

Key idea:

Architecture no longer represents power — it performs power.

This is evident in:

  • Global “starchitect” culture
  • Iconic forms detached from local context
  • Cities competing through architectural images

The Posthuman Dimension

A distinctive feature of Paić’s analysis is his posthuman perspective.

He argues that architecture today:

  • Is no longer centered on the human body alone
  • Is designed for flows (data, capital, tourists, logistics)
  • Integrates surveillance, automation, and digital control

Buildings become:

  • Cybernetic systems
  • Nodes in networks
  • Hybrid human–machine environments

This aligns architecture with:

  • Smart cities
  • Algorithmic governance
  • Biopolitical management of life

Critique of Functionalism and Humanism

Paić is critical of both:

  • Classical functionalism
  • Naive human-centered architectural ethics

He argues that:

  • “Humanism” in architecture often masks new forms of control
  • Function is no longer about use, but about optimization and efficiency

Thus, contemporary architecture reflects:

  • A crisis of meaning
  • The disappearance of traditional urban public space
  • The dominance of neoliberal rationality

Architecture, Power, and Global Capitalism

For Paić, architecture is inseparable from global capitalism:

  • Financialization of space
  • Privatization of the city
  • Gentrification as spatial violence

Urban space becomes:

  • A commodity
  • A zone of exclusion and inclusion
  • A mechanism of social stratification

Architecture participates in governing life, not just housing it.

Overall Assessment

Paić does not offer architectural solutions or design guidelines. Instead, he provides:

  • A philosophical diagnosis
  • A critical framework
  • A warning about the direction of contemporary spatial culture

In short:

Contemporary architecture, for Paić, is a mirror of a world where technology, power, and spectacle redefine what it means to inhabit space.

If you want, I can:

  • Connect Paić’s ideas to specific architects (e.g., Koolhaas, Hadid)
  • Compare him with other theorists (Benjamin, Lefebvre, Sloterdijk)

12. Theory of Cinema

Žarko Paić is a Croatian philosopher, cultural theorist, and media scholar whose work proposes a radically contemporary theory of cinema grounded in technology, posthumanism, and the transformation of perception in late capitalism. His “innovative cinema theory” is not a classical film theory focused on narrative or aesthetics alone, but a philosophy of moving images in the age of digital technosphere.

Below is a structured overview of his key ideas.

Cinema Beyond Film: From Medium to Technosphere

Paić argues that cinema can no longer be understood as:

  • celluloid film,
  • a stable art form,
  • or a purely human-centered practice.

Instead, cinema becomes part of a technosphere:

  • a network of digital images,
  • algorithms,
  • screens,
  • AI,
  • surveillance systems,
  • virtual and augmented realities.

👉 Cinema is no longer representation but operative image-production.

The Posthuman Turn in Cinema

A central concept in Paić’s theory is posthumanism.

Key claims:

  • The human subject is no longer the center of cinematic meaning.
  • Machines increasingly produce images for machines.
  • Cinema anticipates a world where perception is automated.

This aligns Paić with thinkers like:

  • Bernard Stiegler
  • Friedrich Kittler
  • Vilém Flusser
  • Gilles Deleuze (late period)

But Paić goes further, arguing that cinema becomes an ontological condition rather than an art object.

From Movement-Image to Techno-Image

Building on and radicalizing Deleuze:

  • Classical cinema → movement-image
  • Modern cinema → time-image
  • Contemporary cinema → techno-image

Techno-image:

  • Not grounded in human perception
  • Generated, modified, and circulated by digital systems
  • Exists in real-time data flows
  • Often invisible or non-narrative

Examples include:

  • AI-generated imagery
  • Surveillance footage
  • VR simulations
  • Algorithmic video

Cinema dissolves into visual computation.

Cinema as Event, Not Representation

Paić rejects the idea that cinema “represents reality.”

Instead:

  • Cinema produces reality
  • It functions as an event
  • It reorganizes time, space, and affect

This connects cinema to:

  • biopolitics,
  • control societies,
  • global capitalism,
  • media warfare.

Cinema becomes a technology of power and ontology.

End of Cinema / Transformation of Cinema

Paić frequently speaks of the “end of cinema”, but not as death.

Rather:

  • The end of cinema as a distinct art form
  • The beginning of cinema as a total environment

This is similar to:

  • “post-cinema”
  • “expanded cinema.”
  • but more philosophically radical

Cinema becomes:

  • architecture
  • interface
  • atmosphere
  • algorithm

Aesthetics of the Sublime and the Catastrophic

Paić links contemporary cinema to:

  • technological sublime
  • catastrophe
  • acceleration
  • extinction

Cinema reflects:

  • ecological collapse
  • loss of meaning
  • machinic autonomy

This gives his theory a dark, speculative, and critical tone.

7. Why His Theory Is Innovative

Paić’s cinema theory is innovative because it:

  • dissolves boundaries between film, media, and philosophy
  • treats cinema as a condition of existence
  • anticipates AI-generated and non-human images
  • connects cinema to global technological power structures
  • moves beyond human-centered aesthetics

Key Works (selected)

  • The Age of the Technosphere
  • Posthuman Condition
  • Slike bez svijeta (Images Without a World)
  • Totalitarianism of the Technosphere (themes relevant to cinema)

In short:

For Žarko Paić, cinema is no longer something we watch — it is something we live inside.

13. Music Theory today

Žarko Paić (Croatian philosopher and theorist of art, media, and technology) approaches music through a distinctly post-metaphysical and post-humanist lens, reworking the classical ideas of Gesamtkunstwerk (total work of art) and Kunstreligion (art as a substitute for religion) for late-modern and digital culture.

Below is a structured account of his key insights.

Music as Gesamtkunstwerk (Total Work of Art)

Paić inherits the concept from Richard Wagner, but radically transforms it.

Classical meaning (Wagner)

  • Unity of music, myth, drama, ritual
  • Aesthetic totality aiming at communal redemption
  • Art replaces fragmented modern experience

Paić’s reinterpretation

For Paić, music becomes Gesamtkunstwerk not through harmony, but through technological synthesis:

  • Music today integrates: 
    • Sound
    • Image
    • Body
    • Media technologies
    • Performance
    • Algorithms and digital systems

🔹 Key shift:

Gesamtkunstwerk is no longer an organic unity but a techno-aesthetic assemblage.

Music is no longer autonomous but embedded in networks (media, capital, politics, digital platforms). Electronic music, sound art, and multimedia performances are paradigmatic.

Music and Kunstreligion (Art as Religion)

Paić draws on German Idealism, Nietzsche, and Adorno, but reframes Kunstreligion for a secular, post-theological age.

Classical Kunstreligion

  • Art replaces religion as:
    • Source of meaning
    • Ritual
    • Transcendence
  • Strong in Romanticism and Wagnerian aesthetics

Paić’s critical update

Music no longer redeems, but ritualizes experience in a world without transcendence.

Music becomes:

  • A ritual without gods
  • A sacred form without metaphysics
  • A collective affective machine

Clubs, festivals, concerts, and immersive sound environments function as quasi-religious spaces:

  • Ecstasy
  • Repetition
  • Community
  • Loss of individual ego

🔹 Paić emphasizes:

Music is not belief, but intensity.

Music, Technology, and Posthumanism

One of Paić’s most original contributions is linking music to posthuman aesthetics.

Core claims

  • Music is no longer primarily a human expression
  • It is increasingly:
    • Algorithmic
    • Machine-generated
    • Technologically mediated
  • The subject dissolves into signal, rhythm, and data

This leads to:

  • The end of romantic authorship
  • The rise of sonic systems
  • A shift from meaning → affect and sensation

Music becomes:

An event of forces, not a language of emotions.

Political and Critical Dimension

Unlike naïve celebrations of techno-art, Paić remains critical:

  • Gesamtkunstwerk can become totalizing
  • Kunstreligion can slide into:
    • Mass spectacle
    • Capitalist myth-production
    • Aesthetic control

Here he echoes Adorno, but without nostalgia:

  • Music is both emancipatory and disciplinary
  • It creates communities while dissolving critique

Summary of Paić’s Insight

ConceptPaić’s Reinterpretation
GesamtkunstwerkTechno-aesthetic assemblage
KunstreligionRitual without transcendence
MusicAffective, post-linguistic force
SubjectDecentered, posthuman
ArtEvent, system, process

In one sentence:

For Žarko Paić, music is the paradigmatic art of late modernity: a technological Gesamtkunstwerk and a post-theological Kunstreligion that produces intensity, ritual, and affect in a world beyond metaphysical meaning.

14. Critique of Neoliberalism and Oligarchy: The Politics of Event

Žarko Paić is a Croatian philosopher, sociologist, and cultural theorist whose work belongs broadly to critical theory, political philosophy, and philosophy of technology. His critique of neoliberalism and oligarchy is not primarily economic in a narrow sense; rather, it is civilizational, ontological, and biopolitical.

Below is a structured overview of his position.

Neoliberalism as a Total Form of Power

Paić understands neoliberalism not merely as a market ideology, but as a totalizing regime of power that reorganizes:

  • politics
  • subjectivity
  • technology
  • culture
  • life itself

Key features of neoliberalism in Paić’s critique:

  • Reduction of the political to management: democracy becomes governance by experts, algorithms, and financial interests rather than collective decision-making.
  • Homo oeconomicus as dominant subject: individuals are reshaped into self-optimizing, competitive, entrepreneurial units.
  • Depoliticization: social conflicts are reframed as technical or economic problems rather than political struggles.

For Paić, neoliberalism marks the end of classical political sovereignty and its replacement by systems of control embedded in markets, media, and digital infrastructures.

Oligarchy Beyond the State

Paić argues that neoliberalism produces a new oligarchy, but not in the classical sense of wealthy elites merely capturing the state.

Characteristics of contemporary oligarchy:

  • Networked power rather than centralized authority
  • Fusion of:
    • financial capital
    • technological platforms
    • media influence
    • security and surveillance systems
  • Decision-making moves outside democratic institutions into corporate, algorithmic, and transnational spaces.

This oligarchy governs without needing formal political legitimacy, relying instead on:

  • control of information
  • technological infrastructures
  • economic dependency

Biopolitics, Technopolitics, and Control

Influenced by Foucault, Agamben, and Heidegger, Paić emphasizes that neoliberal oligarchy operates through biopolitical and technopolitical control.

  • Power manages life itself (health, productivity, reproduction, data).
  • Technology is not neutral; it becomes an ontological force shaping what it means to be human.
  • Surveillance capitalism turns human experience into extractable value.

This leads to what Paić often describes as the post-political condition: politics persists as spectacle, while real power operates invisibly.

Democracy as Simulation

Paić is particularly critical of how neoliberal oligarchy simulates democracy:

  • Elections remain, but meaningful choice disappears.
  • Public debate is replaced by media performance and algorithmic amplification.
  • Citizens become spectators and data points, not political agents.

In this sense, neoliberalism does not abolish democracy openly—it empties it from within.

Posthumanism and the End of the Humanist Subject

A distinctive aspect of Paić’s critique is his engagement with posthumanism:

  • Neoliberal oligarchy accelerates the transition toward a technologically mediated subject.
  • The human is no longer the center of political meaning.
  • AI, automation, and digital governance reshape agency and responsibility.

This produces a crisis not only in politics but also in human self-understanding.

No Simple Return, No Easy Solution

Unlike nostalgic critiques that call for a return to welfare-state capitalism or classical liberal democracy, Paić is skeptical of simple solutions.

  • Neoliberal oligarchy is structural, not accidental.
  • Resistance cannot rely solely on old political categories.
  • What is required is a radical rethinking of politics, technology, and freedom.

In Summary

Žarko Paić’s critique can be distilled into three core claims:

  1. Neoliberalism is a civilizational regime, not just an economic doctrine.
  2. Oligarchy today operates through networks, technology, and biopolitics, not merely wealth.
  3. Democracy and human agency are hollowed out, replaced by management, spectacle, and control.

His work is best read alongside contemporary critical theorists concerned with the end of sovereignty, technological power, and post-democratic governance.

If you’d like, I can:

  • compare Paić to Foucault, Agamben, or Byung-Chul Han
  • focus on a specific book or concept of his
  • or discuss how his ideas apply to current global politics

15. Identity Politics & Culture

Žarko Paić (Croatian philosopher and cultural theorist) is known for a sharp, often polemical critique of identity politics, contemporary culture, and what he sees as the exhaustion of modern critical theory under late capitalism and technoscience.

Below is a clear overview of his position and why it matters.

Core of Paić’s critique of identity politics

Paić does not reject struggles against oppression outright. His critique targets how identity politics functions within contemporary techno-capitalist culture.

a) Reduction of politics to cultural recognition

Paić argues that identity politics shifts politics away from material power, social structures, and economic domination toward:

  • symbolic recognition,
  • linguistic correction,
  • visibility and representation.

This, he claims, turns politics into cultural management, not systemic transformation.

Identity becomes something to be administered, not emancipated.

b) Fragmentation instead of universality

For Paić, identity politics:

  • fragments collective political subjects into competing identities,
  • replaces universal political demands with particular cultural claims.

He sees this as the collapse of the Enlightenment idea of universality, without offering a viable alternative that can confront global systems of power.

c) Compatibility with neoliberal capitalism

One of Paić’s strongest claims is that identity politics is not subversive enough.

He argues it is:

  • easily absorbed by corporate culture,
  • compatible with market logic (branding, diversity management),
  • functional within global capitalism rather than oppositional to it.

Thus, capitalism can celebrate diversity while leaving structures of exploitation intact.

Culture as spectacle and technosphere

Paić situates identity politics within a broader critique of contemporary culture.

a) Culture after meaning

He claims culture today operates less as:

  • a space of critique or Bildung,

and more as:

  • spectacle,
  • performance,
  • algorithmic circulation of signs.

Identity becomes a cultural code rather than lived historical experience.

b) Technological mediation of identity

In Paić’s work on technosphere and posthumanism:

  • identity is no longer grounded in social struggle,
  • it is produced through media, platforms, and digital visibility.

This leads to what he sees as simulation of political engagement rather than real antagonism.

Opposition to moralism and “politics of innocence”

Paić is critical of:

  • moral absolutism,
  • purity tests,
  • victimhood as political capital.

He argues that identity politics often replaces critique with moral accusation, which:

  • shuts down dialogue,
  • depoliticizes conflict,
  • replaces analysis with affect.

What Paić proposes instead (implicitly)

Paić is more diagnostic than prescriptive, but his work points toward:

  • a renewed critical universalism (without naïve humanism),
  • confrontation with technological power, not just cultural symbols,
  • politics that addresses capital, sovereignty, and control systems, not only identity.

He aligns more closely with:

  • post-Marxist critique of capitalism,
  • Heideggerian and posthumanist analyses of technology,
  • skepticism toward liberal-progressive cultural consensus.

Common criticisms of Paić

Critics argue that Paić:

  • underestimates real harms addressed by identity politics,
  • risks dismissing marginalized voices,
  • offers limited concrete political alternatives.

Supporters counter that his work is valuable precisely because it exposes how critique itself has been neutralized.

In one sentence

Paić sees identity politics as a cultural symptom of late capitalism—morally intense, symbolically loud, but structurally weak and politically absorbed by the very systems it claims to oppose.

If you’d like, I can:

  • compare Paić with Foucault, Butler, or Žižek
  • focus on a specific book or essay
  • relate his critique to today’s social media culture or academia

16. Intellectuals and Power

Žarko Paić (Croatian philosopher, cultural theorist, and critic) develops a sharp and often provocative critique of intellectuals and their relationship to power, especially in late modernity and post-socialist societies. His position draws from continental philosophy (Nietzsche, Heidegger, Foucault, Debord, Agamben) and critical theory, but he pushes it in a distinctly post-Yugoslav and global-capitalist direction.

Below is a structured overview of Paić’s critique of intellectuals and power.

The End of the Classical Intellectual

Paić argues that the classical figure of the intellectual—as a moral authority, public conscience, or critical guide of society—has effectively collapsed.

  • The Enlightenment model (truth-seeking, autonomy, critique of domination) no longer functions.
  • The Sartrean “engaged intellectual” has been replaced by:
    • media experts
    • technocrats
    • cultural managers
    • academic specialists

Key claim:

Intellectuals no longer speak truth to power; they increasingly speak for power.

Intellectuals as Functionaries of Power

For Paić, contemporary intellectuals are deeply embedded in systems of power, not external to them.

Mechanisms of capture:

  • Academia → bureaucratized, metrics-driven, dependent on funding and institutional loyalty
  • Media → intellectuals reduced to commentators, branding themselves as opinion producers
  • Politics & NGOs → expertise replaces critique; dissent becomes “policy advice”

This aligns with Foucault’s idea of power/knowledge, but Paić emphasizes how resistance itself becomes functionalized.

Post-Socialism and Moral Hypocrisy

In post-Yugoslav and Eastern European contexts, Paić is especially critical of intellectuals who:

  • rapidly shifted from socialist ideology to liberal capitalism
  • presented themselves as “critical” while aligning with new national, neoliberal, or EU-bureaucratic power structures
  • used moral language (democracy, Europe, human rights) to mask opportunism

He sees this as a betrayal of intellectual responsibility, not merely political adaptation.

Spectacle, Media, and the Loss of Thought

Influenced by Debord, Paić argues we live in a society of spectacle, where:

  • visibility replaces thinking
  • speed replaces reflection
  • opinion replaces judgment

Intellectuals become:

  • performers in media ecosystems
  • producers of symbolic capital
  • managers of narratives rather than critics of reality

Result: thinking loses its disruptive force.

Power Without a Center

Paić does not see power as centralized or conspiratorial.

Instead:

  • power is networked, algorithmic, techno-economic
  • domination operates through systems, not tyrants
  • intellectuals are integrated as nodes in these systems

Thus, critique aimed only at governments or elites is insufficient; it misses the structural nature of control.

Against Moralism, For Radical Thought

Paić is skeptical of:

  • moral outrage as politics
  • ethical posturing without risk
  • “critical” discourse that never threatens its own position

He calls instead for:

  • radical negativity (thinking that refuses reconciliation)
  • philosophy as existential risk, not career strategy
  • intellectual work that accepts marginality rather than influence

This is close to Nietzschean and Heideggerian gestures: thinking as exposure, not authority.

A Tragic View of the Intellectual

Ultimately, Paić’s view is pessimistic but not cynical.

  • He does not believe intellectuals can “save” society.
  • But he insists that authentic thought must remain useless to power.
  • The true intellectual today is likely:
    • unheard
    • institutionally irrelevant
    • uncomfortable

Yet this is precisely where thinking regains dignity.

In One Sentence:

Paić sees contemporary intellectuals as largely absorbed into systems of power, losing their critical autonomy, and argues that only a risky, marginal, and uncompromising form of thought can still resist domination.

If you want, I can:

  • compare Paić with Foucault, Bourdieu, or Said
  • focus specifically on his post-Yugoslav critique
  • analyze one of his key books or essays
  • discuss whether his position leaves any room for political action
Aesthetics and the Iconosclasm of the Contemporary Art Paić
Tehnosfera III. Paić

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026