Žarko Paić

Emanuele Severino nadahnjujući je mislilac suvremenosti. Usto, njegov je put mišljenja radikalno ‘arhaičan’, jer zahtijeva povratak Parmenidu kao ono spasonosno, što Grci nazivaju kerygma. Još jednom ću navesti jedan od njegovih ključnih citata za daljnji komentar.

ʺTrijumf tehnologije jest trijumf nihilizma. Mnogi iz suvremene kulture priznaju tu činjenicu. Ali zapadna kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma. (…) Tehnologijska moć i razaranje svetoga i kerygme ne impliciraju zaborav naših korijena, iako su naši korijeni gradnja u vremenu, a znanost i tehnologija su najrigoroznija konzistentna realizacija ove izgradnje. Budimo sigurni, pustinja raste. Ali pustinja je vrijeme i usud ovog rasta je tehno-znanstveno vladanje nad zemljom. Svi graditelji-vremena koji s Heideggerom, Adornom, Marcuseom, Habermasom, Frommom, Ellulom, Ricouerom i mnogim drugima pripadaju kulturi koja osuđuje tehnologijsku civilizaciju – svi oni koji se opiru rastu pustinje i brane čovjeka i njegovo dostojanstvo nužno promašuju…Filozofija, kršćanstvo, marksizam, umjetnost, su kolosalne olupine ove svagda rastuće pustinje.ʺ(Emanuele Severino, The Essence of Nihilism, Versi, London-New York, 2016., str. 30-31.)

         Nihilizam je jednoznačno shvaćen kao ništenje smisla bitka odakle proizlazi i ‘razaranje svetoga i kerygme‘. No, Severino ovaj pojam koji je Nietzsche uveo u filozofijsku uporabu krajem 19. stoljeća preusmjerava. Poput Heideggera, i on u tehnologiji vidi fundamentalnu opasnost za osmišljavanje bitka i kao ‘trijumf nihilizma’. U razgovoru s Rogerom Penroseom uz razvitak umjetne inteligencije njegova intervencija dohvaća se Platonova pojma poiesis s kojim od Grka ulazi u svijet ono novo kao navlastit način odjelovljivanja kojim čovjek stvara i ostvaruje u prirodi i ljudskome svijetu istodobno ljudsko-neljudsku moć poiesisa. Ipak, taj pojam nije moguć bez téchne, pa je moderna tehnologija kao već spomenuta fundamentalna opasnost i trijumf nihilizma ništa drugo negoli metafizički rezultat tehno-poietičkoga mišljenja. Neću ovdje više ponavljati koliko je opravdano, a nije, među mislioce koji su razvijali pojam nihilizma uvijek kao ono što treba biti prevladano, ubrajati i Heideggera i tvrditi da je htio spasiti ‘čovjeka’ od pošasti nihilistične epohe razaranja smisla bitka. Ne, nije to ovdje uopće više bitno. Umjesto toga, postavit ću pitanje na sljedeći način. Može li se s pojmom nihilizma kao tehno-poietičkoga načina mišljenja zapadnjačke metafizike uopće više dospjeti u prostor-vrijeme te spasonosne izvorne kerygme koju je zagovarao i Parmenid bez radikalnoga prožimanja s onim što tehnološki način mišljenja otvara u svojoj drugoj mogućnosti koju Severino ne propituje i ne istražuje, a ta mogućnost jest onkraj svekolike realizacije metafizike u kibernetici i skriva se u pojmu umjetne inteligencije kao bit tehnosfere ‒ autopoiesis?

          Ako je nihilizam u metafizičkome mišljenju proces otuđenja ili račovječenja čovjeka nadolaskom nadčovjeka, kako je to shvatio Nietzsche, onda nije riječ samo o smrti Boga kao uvjetu mogućnosti nastanka nihilizma, jer nihilizam nužno pretpostavlja upravo postojanje božanskoga kao nadosjetilnosti što čovjeka degradira u njegovu dostojanstvu i svodi ga na stvora koji ovisi od više instancije i ropski mu služi tijekom povijesti. Potrebno je još nešto mnogo važnije od smrti Boga kao Raspetoga da bi nihilizam postao ono što Nietzsche tvrdi kad kaže da pustinja raste.

          To je smrt prirode kao physisa i smrt čovjeka kao animal rationale. Nadčovjek preuzima vladanje nad onim što je preostalo od povijesti na njezinu kraju tako što postaje medij nadolaska nečeg što više nema horizont ‘smisla zemlje’, jer bi to značilo da je čovjek u svojem prevladavanju ostavio u nasljeđe budućem mišljenju čitav sklop metafizičkoga ustrojstva antropocena. Umjesto toga, nadčovjek na kraju povijesti prelazi u posvemašnju realizaciju posthumanoga stanja kao autopoietičke djelatnosti stvaranja ‘novoga’ onkraj razlike zemlje i neba, smrtnika i besmrtnika. Nihilizam jest jednostavno ništa drugo negoli bivanje ili postajanje vječno novoga, nemogućnost zaustavljanja volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga, jer bi tek tada umjesto reda zavladao kaos, a umjesto stvaralaštva dobili bismo kozmodiceju onog istoga u svojem vječnome ponavljanju. Svaki je povratak Parmenidu otuda fatalan korak u žitko blato nikad prevladane metafizike. Bez autopoiesisa ne postoji mogućnost niti ljudske usmjerenosti mišljenju koje nadilazi i istočnjačku mudrost pasivnoga prihvaćanja svijeta i zapadnjačku pobunu protiv božanskoga poretka s Prometejem kao glavnim pokretačem neljudsko-ljudske povijesti.

         Severino je nadahnjujući mislilac zato što je onaj koji stvaralački ponavlja sve što su bitno mislili Grci i Heidegger, ali tako da nam iskustvo umjetnosti ostavlja izručeno biti nihilizma iz jednostavnog razloga što umjetnost nije poput filozofije mišljenje smisla bitka, već bivanje ili postajanje svagda novoga koje ništi bitak. Umjetnost je iz sebe same otuda iskustvo nihilizma jer pretpostavlja doba koje više nije ni mitsko niti religiozno, već stvoreno djelo čovjeka u borbi sa silama prirode i kaosa. Najspornije mjesto povratka ove drevne ontologije u suvremeno mišljenje nije stoga nikakav razlog za postmetafizički ‘fundamentalizam’, ali ni za svetkovinu povratka grčke mitologije u doba umjetne inteligencije, u kritičkoj analogiji s iskustvom Hölderlina i Schellinga i neuspjeli pokušaj obnove umjetničke religije (Kunstreligion).

            Severino, za razliku od Heideggera, ne vidi u filozofiji kao metafizici iskustvo zapadnjačkoga nihilizma koje se globalno-planetarno širi na čitav svijet u 20. stoljeću. On filozofiju oslobađa bilo kakvog svođenja na znanost kao tehnologiju eksploatacije zemlje i svekolikoga bitka bića i od svođenja na umjetnost kao ekstazu bivanja. O teologijskome mišljenju objave božanskoga nije potrebno ni govoriti, jer je nihilizam u samome temelju ništenje svetoga i razaranje biti božanskoga. Što smo time dobili za razliku od glavnog smjera mišljenja na liniji Nietzsche-Heidegger-Deleuze, koja s pomoću umjetnosti kao iskustva bivanja u osmišljavanju svijeta nastoji filozofiju osloboditi od redukcije na metafiziku transcendencije i od redukcije na pozitivizam znanstvenoga računanja-planiranja-konstrukcije? Ono iskonsko mišljenje koje ne pripada nikakvoj tehno-poiezi, već smisao bitka izvodi iz puta Dana protiv puta Noći. Ono, naposljetku, što nikad nije prošlo niti će ikad proći, jer je vječno naspram vremenitoga, ali ne u značenju religioznoga temelja za moć Boga koji stvara svijet, prirodu i čovjeka iz vlastite volje za stvaranjem, a ne iz apsolutne bezrazložnosti.

            Dobili smo drukčiju verziju ‘autonomije’ filozofijskoga mišljenja koje u sebi samome gradi put oslobađanja od antropocentrizma i tehnocentrizma, upravo zato što nije cilj ovoga prevladavanja nihilizma u spasu čovjeka, već u spasonosnome koje pretpostavlja kerygmu samoga bitka kao vječnosti i postojanosti Istoga. Ovo ‘Isto’ se ne ponavlja ni eleatski niti u modernome krugu volje za moć. ‘Isto’ istvuje i istinstvuje kao ono što jest i sve je drugo tome suprotstavljeno nihilizam, prihvaćanje nijekanja i ništenja kao principium rationis cjelokupne metafizike. Uglavnom, Severino osporava ideju stvaralačkoga prevladavanja nihilizma, Nikakav ni Zaathustra ni dolazak nadčovjeka, niti ekstatično stanje apologije umjetnosti ne omogućuje povratak iskonu, a ponajmanje bilo kakvo nadigravanje prevladavanja-prebolijevanja (Überwindung-Verwindung) metafizike na liniji Hegela-Marxa-Heideggera.

             Ni znanost niti umjetnost nisu, dakle, put spasonosnoga, a ono spasonosno nije nikakav eshatologijsko-soteriologijski dolazak Boga na zemlju nakon trijumfa tehnologije nad svim drugim načinima osmišljavanja ljudske egzistencije. Filozofija koja to nije, filozofija koja pripada predplatoničkome dobu mišljenja i nakon njega je posve potisnuta u zaborav, kao što je to po mojem sudu daleko bolje pokazao Heidegger, postaje i ostaje ono budno i svagda spasonosno koje nikad nije niti prošlo niti će proći. Severino je nasuprot Nietzscheu-Heideggeru-Deleuzeu onaj mislilac posvemašnje afirmacije smisla bitka iz njegove nepromjenljive postojanosti i stoga je ovo mišljenje u bitnome smislu a-povijesno, a ne ne-povijesno, kao što je to Deleuzeovo. Povijest nihilizma u strogome smislu riječi može biti, po Severinu, samo napredak i razvitak tehno-poietičkoga načina mišljenja koji svojim trijumfom uspostavlja moć rasta pustinje. Nihilizam otuda nije nikakva prirodna katastrofa niti kozmička kataklizma, a ne može se niti svesti na apokaliptičko iskustvo koje u sebi ima ono strahotno i ono spasonosno, kako je to pjevao Hölderlin ‒ gdje raste opasnost, prebiva i ono spasonosno.

         U svakom slučaju, Severino je poput budnoga Grka iz iskona civilizacije koji postavlja uvijek ista pitanja i na njih daje uvijek iste odgovore, a ne želi pristati ni na spašavanje prirode od ništenja, niti na spašavanje čovjeka od njegova tehničkoga usuda posvemašnjega raščovječenja. Ono što je spasonosno, što ima moć kerygme, jest mišljenje koje afirmira bitak kao otvorenost postojanosti i nepromjenljivosti i tako svako bivanje drukčijim i drugim otklanja iz misaonoga horizonta kao index nihilizma uopće. Severino je, dakle, arhaični svjedok puta mišljenja koji u promjeni i transformaciji ‘bitka’ vidi samo logiku rastuće pustinje i umjesto toga predlaže povratak Parmenidu.

          Autopoiesis? Nije to nikakva nova verzija postojanja aristotelovskoga boga koji sve pokreće, a sam je nepokretan. Autopoiesis je ono samo-pokretno i samo-mislivo kao i samo-otvoreno, jer je samo-stvoreno iz sebe-rađajućega prostora-vremena koje više nije ni živo niti neživo. Ono umjetno u smislu umjetne inteligencije nužno jest ono što sebe samo osjeća i vidi, što u sebi ima moć umjetne intuicije i zato može vidjeti dalje od živoga čovjeka i svih njegovih iskustava bivanja. Autopoiesis je samo-rođenost u vječnosti koja se beskonačno otvara kao prostor-vrijeme stvaranja čistih kontingencija. Severino je uzeo tradicionalno-metafizički pojam nihilizma i dao mu jednoznačnost i samorazumljivost polazeći od iskonskoga Ništa.

          No, postoji još jedna mogućnost mišljenja Ničega i to ne kao ništećega Ništa. Postoji mogućnost da Ništa u svojoj ništini i nigdini, govoreći na tragu Heideggera i Sutlića i njihovih uvida u bit Nietzscheova pojma nihilizma, bude ono Ništa koje otvara iz sebe samoga prostor-vrijeme stvaralačkoga patosa novoga mišljenja i njegovih povijesnih izgleda s onu stranu realizirane metafizike u tehnosferi. Stoga nije nužan nikakav povatak Parmenidu niti odbacivanje umjetnosti i znanosti kao nihilizma s trijumfom zapadnjačke tehnologije. Ovaj se trijumf mora dogoditi u svojoj globalno-planetarnoj ništičnosti tako da iz same biti autopoietičkoga mišljenja tehnosfere proizađe ono kerygmatsko, a ne izvan njega, jer je sve drugo nemoguće. Nužnost novoga mišljenja nije u redukciji filozofije na put Dana iskonskoga otvaranja bitka. Umjesto toga, imamo umjetnost i znanost da nam ono autopoietičko u biti tehnosfere bude u korist užitka i sreće mišljenja kao smisla egzistencije, ali tako da filozofija s njima u ‘svetoj trijadi’ igra autonomnu ulogu osmišljavanja prostora-vremena za igru vječne otvorenosti bitka, bivanja i zbivanja same zgode mišljenja.

           Ne trebamo se više nigdje vraćati. To je vrijeme s Odisejem zauvijek prošlo. Isto tako ne trebamo nigdje bezglavo putovati da bismo samo putovali. Bolje je lutati ovdje i sada zajedno s umjetnicima i znanstvenicima koji misle svaki trenutak svojeg postojanja kao neizmjernu radost ove eksperimentalne igre slobode po kojoj i ono Ništa nije nihilistički krug kredom, već naprosto Ništa koje poput nužnosti svojeg ‘bivanja’ ulazi u svijet kao posljednja granica autopoiesisa, a ne kao chora iz Platonova Timeja.

          Autopoiesis i Ništa?