AI i budućnost filozofije

Dijalog Rogera Penrosea i Emanuela Severina

May 30, 2024
Emanuele Severino
Emanuele Severino

Među brojnim knjigama o tzv. umjetnoj inteligenciji i njezinim posljedicama na život u informacijskome društvu današnjice svakako vrijedi izdvojiti knjigu razgovora jednog od najznačajnijih suvremenih matematičara, nobelovca Rogera Penrosea s pokojnim vrhunskim talijanskim filozofom Emanuelom Severinom, Artificial Intelligence vs. Natural Intelligence, Springer, Cham, 2022. Knjigu je priredio Fabio Scardigli. Ono što je ovdje zanimljivo nedvojbeno je to da razgovor nužno podsjeća na ono što je tijekom povijesti zapadnjačke metafizike uvijek bio problem. Naime, kako uspostaviti istinski dijalog o biti stvari koja je predmet spora između znanosti i filozofije. Nije li taj dijalog otpočeo zapravo još u predplatoničko doba u Grka, primjerice, između Talesa i Parmenida, a nastavio se u novom vijeku razgovorom između Newtona i Kanta, da bi u 20. stoljeću kulminirao, naravno neizvedenim razgovorom između Einsteina i Heideggera? Pitanje je, međutim, o čemu bi svi ti susreti između znanstvenika i mislioca svjedočili ako ne o temeljnim pitanjima tzv. ontologije, poput pitanja je li svijet vječan ili je nastao Velikim praskom, postoji li Bog ili je njegova egzistencija nepotrebna za nastanak svijeta, te može li mišljenje biti jedino ljudsko ili možda pripada i onome ne-ljudskome na neki još uvijek nama nepoznat način?

Kad je 1988. Hans Moravec u vizionarskoj knjizi Mind Children. The Future of Robot and Human Intelligence odredio da će oko 2030. godine čovjek biti u bitnom smislu ‘prevladan’ moćnim djelovanjem inteligentnih strojeva, onda je to predviđanje imalo još uvijek crtu utopijskoga zanosa s tehničkom konstelacijom suvremenosti. Uglavnom, ono što je Moravec predvidio jest da će upravo oko navedene godine nastati ekvivalencija između tzv. prirodnog uma i tzv. umjetne inteligencije. U svojoj knjizi Suvišan čovjek – Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021. prir. Damir Barbarić, bavio sam se ovim problemom odnosa između dva načina mišljenja i njihove složene konfiguracije pojmova polazeći od mojeg shvaćanja tehnosfere. Ukratko, između mišljenja kao racionalnosti-planiranja-konstrukcije i mišljenja kao kazivajućeg događaja smisla bitka postoji korelativan odnos i istodobno nespojivost u bitnim postavkama onog što Heidegger naziva zadaćom mišljenja. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, 2023. pokušao sam isti problem ekstenzivno razviti na taj način što sam dospio do postavke da je budućnost filozofije u razlici spram apsolutne vladavine tehnoznanstvenoga sklopa vizualizacije i matematizacije mišljenja u nastojanju obrane onog što uopće omogućuje bit mišljenja kao takvog, a to je sloboda odluke o vlastitome putu onkraj trijumfa znanstvenoga pozitivizma i onkraj povratka u bezdan metafizike iskona. Čini mi se da ovaj razgovor Penrosea i Severina uistinu predstavlja, što bi rekao Borges u jednoj svojoj književnoj paraboli, zrcalo vječnosti i trag metafizičke strasti za istraživanjem istine.

          No, što je to uopće ‘umjetna inteligencija’ u razlici spram tzv. prirodnoga uma? Razgovor između matematičara i filozofa održao se 12. svibnja 2018. godine u Milanu pred više od 800 ljudi. Penrose, profesor emeritus s Oxforda, zastupao je stav da je umjetna inteligencija ili AI izraz, doduše neprecizan, za opis aparata koji misle tako što reproduciraju aktivnosti za koje je nadležna ljudska inteligencija. On tvrdi, međutim, kako sva ta silna dostignuća u razvitku umjetne inteligencije poput ubrzanja u procesuiranju podataka, evoluciji stroja učenja, Big Data i algoritmi još uvijek nisu dostatni za objašnjenje pravog trijumfa umjetne inteligencije nad prirodnom ili ljudskom. Zašto? Penrose smatra da treba objasniti logičku strukturu tog neljudskoga mišljenja i zbog toga usmjerava pozornost na Gödelov teorem o nemogućnosti ‘inteligentnoga stroja’. Ipak, ključni problem za njega nije logičkoga karaktera, već onaj koji zadire u pitanje fizikalne naravi. U svojim knjigama neprestano je ukazivao na to da je za razumijevanje biti svemira i njegova nastanka potrebno promisliti o stvaralačkoj dimenziji svrhovitosti korelacije između materije i energije, a pritom ostaje i nadalje nerazjašnjen problem nastanka ljudske svijesti i samosvijesti. Prema Penroseu, naš ljudski um ne može se algoritamski programirati u procesima izvedbe. Ne samo da još uvijek malo znamo o tome, nego i ono što znamo ne možemo protumačiti na ispravan način s pomoću ograničenih shema mišljenja. Drugim riječima, nedostaje nam pojmovni okvir koji bi mogao riješiti aporije odnosa između onog prirodnoga i onog umjetnog.

Kad se sve svede na pravu mjeru, čini se da je skeptičnost Penrosea prema onome što Moravec naziva ‘human equivalence’ rezultat nečeg filozofijski već promišljenog unutar njemačke spekulativne filozofije od Fichtea do Schellinga. ‘Umjetna inteligencija’ ne može biti primjeren pojam za samu stvar razvitka stroja mišljenja sve dok ne razvije ono što se naziva samosviješću. No, pitanje je može li ‘samosvijest inteligentnoga stroja’ biti tek kopija ljudske samosvijesti ili moramo pronaći drukčije rješenje za ono što kibernetičar Günther Gotthard naziva transklasičnom logikom koja nadilazi načelo identiteta i načelo dostatnoga razloga. I sada slijedi nešto neočekivano. Penrose u svojem tumačenju ovog problema kaže da AI nije nikakva realna inteligencija, jer samo ljudska inteligencija jest zbiljska stvar.

Ovdje bih želio dodati sljedeće. Mislim da je za razumijevanje odnosa između ljudskoga mišljenja i onog koje nazivamo AI potrebno još nešto osim klasičnih ontologijskih kategorija poput realnosti i ne-realnosti. Kao što dobro znamo, u Kanta je riječ o modalnim kategorijama u kojima se supstancija i esencija neke stvari pojavljuje u prostoru i vremenu. Te su kategorije mogućnost, zbilja odnosno realnost i nužnost. Kad govorimo o AI onda je samorazumljivo da je posrijedi mogućnost razvitka stroja mišljenja unatoč Gödelovu teoremu koji će algoritamski, dakle kalkulativno i komputacijski biti sve više opskrbljen mnoštvom informacija s onu stranu svekolikih ljudskih mogućnosti pamćenja. Uostalom, još je Platon u temeljne značajke ljudskoga mišljenja ubrajao sjećanje, jer samo zahvaljujući tom modusu mišljenja mi imamo svijest o sebi u prostoru i vremenu.

Mogućnost samorazvitka AI pretpostavlja dvoje: samorazvitak racionalne strukture ili logike ovog mišljenja i samorazvitak onoga što se naziva umjetnom intuicijom, odnosno mišljenjem koje proizvodi informacije tako što funkcionira prema modelu vizualiziranog pojma odnosno slike. Ta je slika sve drugo negoli realna, pa je utoliko Penrose samo djelomice u pravu. AI nije ništa ‘realno’, već ‘hiper-realno’. I upravo zbog toga je ključna točka kategorije modalnosti za samorazvitak AI na putu spram tehnologijske samosvijesti sveza mogućnosti i realnosti kao nove kontingentne nužnosti. To je ono što Gilles Deleuze naziva virtualnom aktualizacijom. Iako je Penroseu razvidno da pojam ‘umjetne inteligencije’ valja izbaviti iz jarma svih tzv. društvenih implikacija i posljedica za ljudsku komunikaciju tako što se treba riješiti pada u bezdan redukcionizma, ostaje problem koji je već sada, na ovoj razini uporabe AI, neotklonjiv. Otvorenost prostora za stvaralačku dimenziju ljudskoga mišljenja i za inovaciju ne isključuje nimalo mogućnost da AI misli i djeluje tako što stvara inovativno ono što je nalik ljudskoj misaonoj egzistenciji. Uglavnom, Penrose je u ovom razgovoru branio svoje postavke iz knjiga The Emperor’s New Mind te Shadows of the Mind, a to znači da je nastojao pokazati različite logičke nekonzistentnosti kao i znanstvene puteve u rješevanju problema svijesti, savjesti i samosvijesti izvan metafizičkih okvira kojima se bavi filozofija kao epistemologija ili kognitivne znanosti uopće.

Emanuele Severino, vodeći talijanski filozof, autor knjige Bit nihilizma, o kojem sam pisao u svojoj knjizi Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., u ovom razgovoru s Penroseom dosljedno je branio svoje postavke o izvornoj stukturi mišljenja kao otvorenosti i postojanosti bitka u njegovoj vječnosti polazeći od Parmenida i predsokratovske ontologije. Problem koji je za njega odlučujući u raspravi o odnosu prirodnoga uma i AI svodi se na to da je pojmovni okvir obojega prisutan u onome što Platon naziva poiesis, odnosno proizvođenje ili produkcija. Budući da je Zapad upravo apsolutiziranje proizvođenja kao vladajućeg i jedino mjerodavnoga puta mišljenja, onda je poiesis uzrok koji omogućuje stvaranje nečega iz ne-postojanja u postojanje. Vidimo otuda kako Severino nastoji pokazati da je pitanje mišljenja kao spora između onog izvornoga i ne-izvornoga u samom temelju zapadnjačke metafizike. Zbog toga je pitanje o mogućnosti, realnosti i nužnosti umjetne inteligencije istodobno pitanje o ontologijskome karakteru svijeta i čovjeka s obzirom na to da inteligencija po prvi put u povijesti može postati u cijelosti neljudska i stoga stvorena kao manipulativni okvir svakog daljnjeg postupanja u zbilji.

Severino u razlici spram Penrosea, koji je definirao tzv. realnu ili prirodnu inteligenciju s pomoću pojma savjesti kao kvalitete svijesti, a što pretpostavlja etičku dimenziju razlikovanja dobra i zla, zaključuje kako je svijest ono područje u koje AI ne može doprijeti i na taj način čini se da je produkcija svijesti ono što postaje temeljno pitanje današnjice. Kad se sve sabere, i matematičar i filozof svjesni su kako je ovaj razgovor ništa drugo negoli razmjena stavova o nadi da samorazvitak AI ne može zamijeniti nesvodivost ljudskoga mišljenja i da će u budućnosti ipak odnos između onog umjetnoga i onog prirodnog biti u koherenciji obojeg, a ne u totalnoj moći AI nad čovjekom.

Sve što iz ove knjige proizlazi, međutim, nije daleko od Heideggerova pojma opuštenosti (Gelassenheit) spram tehničkoga sklopa u smislu očuvanja navlastitosti mišljenja kao kazivanja smisla bitka. No, čini mi se da je to samo pokušaj umirivanja čovjeka pred nezadrživim procesom tehnologiziranja mišljenja i vizualiziranja događaja. Nije problem više u ukazivanju na to da je proizvođenje u smislu totalne produkcije svijesti put zapadnjačkoga nihilizma, Ono što nastojim promisliti s pojmom tehnosfere nadilazi dva puta mišljenja, kako znanstveni, tako i filozofijski. Jer tehnosfera nije ono o čemu Penrose i Severino govore kad skeptički nastoje obraniti nesvodivi teritorij ljudske svijesti s pomoću etike i ontologije, već sinteza svih pet osjetila u ljudskoj povijesti. Kad logika beskonačnog broja u procesu komputacije posve ovlada pojmom slike u smislu proizvodnje informacija kao vizualiziranih pojmova, onda je problem u tome što uopće s jezikom kao prvim i posljednjim jamstvom onog što od Aristotela pripisujemo biti ljudskoga mišljenja u smislu animal rationale. Iz biti tehnosfere kao samosvijesti autopoietičkih strojeva nužno slijedi ono mišljenje koje sintetizira neljudsko u ljudskome, odnosno racionalno u intuitivnome, pa nije nimalo slučajno da je s robotikom i inženjerstvom početkom 21. stoljeća otpočelo intenzivno istraživanje tzv. umjetne intuicije koja nadilazi granice ljudskoga mišljenja koje uobičajeno pripisujemo umjetnosti, a ne znanosti.

U razgovoru između Penrosea i Severina nedostojao je ‘treći čovjek’, sinteza umjetnika i vizionara, onaj ‘Veliki Treći’ koji nije ni bog niti tehnologija, već Ono što može misliti drukčije i stvaralački proizvoditi novo a da to nije puko oponašanje ljudskoga stvaralaštva. Je li taj ‘tertium datur’ još uvijek tek mogućnost, a ne realnost i nužnost, ili je možda već realizirana virtualna aktualizacija ne-ljudskoga kao kreativnoga dizajna svjetova?

Roger Penrose
Roger Penrose

Similar Posts

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove […]

June 24, 2024

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su […]

June 23, 2024