Žarko Paić

         Emanuele Severino u Biti nihilizma iskazuje nešto iznimno precizno s obzirom na odnos metafizike i zapadnjačke tehnologije. To je zapanjujući učinak djelovanja biti nihilizma na filozofijske orijentacije kao ideologije i svjetonazorne pozicije koji se može opisati parafrazom jedne knjige Paula Virilioa, Estetika iščeznuća. Umjesto estetike reći ćemo da je posrijedi furija iščeznuća kako, uostalom, glasi naslov jedne pjesničke antologije njemačkoga esejista i intelektualca Hansa-Magnusa Enzensbergera.

ʺTrijumf tehnologije jest trijumf nihilizma. Mnogi iz suvremene kulture priznaju tu činjenicu. Ali zapadna kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma. (…) Tehnologijska moć i razaranje svetoga i kerygme ne impliciraju zaborav naših korijena, iako su naši korijeni gradnja u vremenu, a znanost i tehnologija su najrigoroznija konzistentna realizacija ove izgradnje. Budimo sigurni, pustinja raste. Ali pustinja je vrijeme i usud ovog rasta je tehno-znanstveno vladanje nad zemljom. Svi graditelji-vremena koji s Heideggerom, Adornom, Marcuseom, Habermasom, Frommom, Ellulom, Ricouerom i mnogim drugima pripadaju kulturi koja osuđuje tehnologijsku civilizaciju – svi oni koji se opiru rastu pustinje i brane čovjeka i njegovo dostojanstvo nužno promašuju…Filozofija, kršćanstvo, marksizam, umjetnost, su kolosalne olupine ove svagda rastuće pustinje.ʺ (The Essence of Nihilism, Veso, London-New York, 2016., str. 30-31.)

         Ima samo jedan problem u ovome citatu. Naime, Severino u „kolosalne olupine“ nije uključio i svoju neoparmenidovsku ontologiju. Dakle, da budemo posve bezobzirni i okrutni, ni njegove analize koje su uvijek takve da se ne zna gdje je ta fina razlika spram Heideggera u mišljenju biti metafizike ne mogu uopće biti mjerodavne za suočenje s apsolutno-totalnom Moći tehnosfere, što je tako bjelodano u njegovu razgovoru s Rogerom Penroseom o umjetnoj inteligenciji. No, pustimo sada i Heideggera i Severina i pogledajmo zašto je to tako. Zašto, naime, autentična filozofija koja uspostavlja most između iskona i suvremenosti nema baš mnogo izgleda, ili bolje gotovo da nema nikakvih, u pokušaju tzv. razračunavanja s biti tehnosfere i kao da nužno doživljava sudbinu veće ili manje ‘kolosalne olupine’? Istinska filozofija ne želi ništa od svijeta osim da ga misli tako da ga pusti da bude u svojem sjaju bitka i vremena kao što uvijek i jest. Zato Marxova 11. teza o Feuerbachu nije „istinska filozofija“ jer govori o ozbiljenju filozofije kao metafizike i to kroz praktičnu preinaku biti svijeta. Ovaj radikalni obrat Hegela postaje imperativ suvremenosti. Ali, kad se filozofija realizira u zbilji kao praksa rada kao znanstvena povijest ili još radikalnije kao kibernetika u tehnosferi, što uopće preostaje od filozofije?

          Znamo da Heidegger već sredinom tridesetih godina 20. stoljeća koristi izraze Besinnung i Denken umjesto tradicionalnih izraza za filozofiju kao metafiziku. Oboje, hrvatski prevedeno osmišljavanje i mišljenje nisu puke zamjene za drevne grčke izraze još od Heraklita, već duboko promišljeni jezični adekvati za ono što mišljenje misli polazeći ne više od bitka kao takvoga, već od zgode-događaja, (njemački Ereignis). Kad se filozofija realizira u energetskome načelu dinamike suvremenosti koje pokreću tehnoznanosti, onda je posrijedi i „imanentna transcendencija“ sadržaja filozofije, dakle osmišljavanja i mišljenja događaja, ali i njezine diskurzivne forme kao što je to filozofijski jezik sa svojim pojmovno-kategorijalnim sustavom. Sadržaj postaje bitno promijenjeni svijet kojeg određuju kaos, kontingencija i emergencija umjesto Severinove neo-parmenidovske postojanosti i vječnosti bitka. Forma postaje sinkretičko-eklektičko-hibridno povezivanje svega sa svačime, preklapajuća logika djelovanja „novoga apsoluta“ bez sustava i metode, odnosno s drukčijim shvaćanjem reda kao kaosmosa, kao što kažu Deleuze i Guattari u Što je filozofija?

         Iako se slažem sa Severinom da zapadnjačka kultura nije raspoznala bitan smisao nihilizma, to ne znači da je moguće sačuvati sadržaj i formu filozofije u doba koje tehnoznanstveno mijenja ne samo svijet, već i samu strukturu mišljenja kad čovjek postaje „furija iščeznuća“ u tehnološkoj singularnosti. Koliko puta moram ponoviti da filozofija kao mišljenje događaja i kao događaj mišljenja nije ono Isto u svim vremenima, već se ono Isto sadržajno-formalno pojavljuje kao posvemašnja povijesno-epohalna promjena inače ne bismo mogli govoriti o razvitku povijesti i njezinome smislu. Nihilizam stoga više ne shvaćam kao obezvređivanje i ništenje bitka, jer je to odavno već zrak kojeg udišemo i zato je pravo pitanje o kojem ‘nihilizmu’ još treba govoriti ako je već u biti tehnosfere uključen drugi zakon termodinamike s pojmom entropije koji nam ničeanski kaže da „pustinja raste“ i da je taj proces nezadrživ?

          Moj je odgovor da je nihilizam u trećem poretku kibernetike kao tehnosfere ono nužno i ujedno uvjet mogućnosti drukčije shvaćene slobode koja nam omogućuje da više ne budemo robovi bogova-Boga, prirode i biološke sudbine rađanja u unaprijed određenoj formi individuacije. Ova nužnost i sloboda su modusi izvedbe kontingentnoga događaja, a ne više dijalektičke suprotnosti u smislu one Spinozine omne determinatio negatio est. Ako ima nešto gore od jadnoga pseudo-filozofskoga aktvizma kao utopizma militantnim sredstvima, onda je to kad filozofija postane utjeha nalik kršćanstvu kao utjehi čovjeka u neizmjernoj patnji. No, umjesto „katapultiranja“ u tzv. drugi svijet blaženstva i nade, ovdje je riječ o putovanju vremenskom kapsulom u krajolik „djevičanskoga izvora“. Filozofija ima smisla jedino kad je kao što je to najbolje iskazao Hegel svoje vrijeme sabrano u mislima. Ako je to vrijeme realizacija totalne pustinje koja raste neizmjerno, utoliko gore po deve i beduine u pustinji. Jedino je važno misliti protiv „furije iščeznuća“ tako da se ne bojimo što ćemo postati poput ‘olupine’ na rezalištu brodova povijesti.

            Problem je u tome što je povijest sama kao „furija iščeznuća“ onaj događaj koji se više filozofijski ne može misliti bez uronjenosti u posvemašnju logiku onog što više nije ni bitak niti metafizika niti čovjek kao subjekt, već samostvaralačka evolucija tehnosfere. Za to gotovo sve tzv. suvremene ontologije nisu uopće mjerodavne i ubrzo će završiti na reciklažnome smetlištu povijesti, da uporabim omiljeni Marxov izraz s novim značenjem.