Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

A što ako se Bog ipak kocka?

A što ako se Bog ipak kocka?

1. Leibnizovo pitanje: Nužnost metafizike? Pitanje o razlozima ili temeljima bitka kako se postavilo u iskonu grčke metafizike nikad nije posve postalo zastarjelim. Ono se u svojoj blaženoj jednostavnosti očuvalo u svim preobrazbama do suvremenih kozmologijskih promišljanja teorijske fizike koja nastoji pronaći tzv. Božju česticu kao mikro-supstanciju svekolikoga bitka. Gotovo da bi se moglo ustvrditi da se „bit“ metafizike uspostavlja i iščezava s pitanjem o bezrazložnosti-bestemeljnosti bitka sámoga. To je ono znamenito Leibnizovo pitanje koje Heidegger izvodi u raspravi Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine: „Zašto jest radije nešto (biće), a ne Ništa?“ (Pourquoi il y a plutôt quelque chose que rien?). (Martin Heidegger, Was ist Metaphysik?, V.Klostermann, Frankfurt a. M., 1975., 11. pregledano izd., str. 22.) Ako dobro promotrimo kako Leibniz dolazi do onoga što ovo pitanje razotkriva moći ćemo otvoriti „novo poglavlje“ u odnosu između fizike kao temeljne znanosti o prirodi i metafizike kao prve filozofije (ontologije) i u doba njezina gubitka vjerodostojnosti, ako ne čak i promijenjene joj „biti“ sa svim posljedicama koje otuda neizbježno slijede. Ponaprije, pitanje uspostavlja svezu između bitka i Ništa polazeći od razloga-temelja za bitak i iste pripadne operacije bezrazložnosti-bestemeljnosti za Ništa. Uostalom, Hegel će u svojoj Enciklopediji filozofijskih znanosti (Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften) iz 1817. godine kazati da su oboje, bitak i Ništa, ono isto odakle se polazi u mišljenju. (Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften I, Werke, sv. 8, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986., § 26-36.) Metafizika stoga nužno mora biti iznad i izvan onoga što se mišljenju pokazuje kao „isto“. Kako to objasniti? Jednostavno, njezina se „bit“ izvodi iz temelja kao uvjeta mogućnosti egzistencije uopće. Ono „isto“ u sebi obuhvaća razliku i jedino se otuda nešto kao nešto može razlikovati od drugoga (bića). Iznad onoga što jest „isto“ ne stoji ništa drugo negoli ideja Boga. Za razliku od bitka i Ništa njegovo je samoodređenje onkraj onto-logike. Posrijedi je prvi uzrok i posljednja svrha svekolike opstojnosti. Sve metafizičke teodiceje, a paradigmatska je u tome ona Leibnizova, pretpostavljaju spoznaju Boga u sintezi uma i srca, stavka razloga i volje kao temelja bivanja/postajanja. „Moć se odnosi na bitak, znanje ili razum na istinito, a volja na dobro.“ (Gottfried Wilhelm Leibniz, Die Philosophische Schriften (I-VII), sv. VI: Principes de la Nature et de la Grace fondés en raison, G.Olms Verlagsbuchhandlung, Hildesheim, 1965., str. 106.) Izvan toga nemoguće je više misliti a da se ne prolazi isti začarani krug. Utoliko je metafizika muholovka, kako je to dobro zapazio ironični Wittgenstein. Na nju se ne lijepe muhe bez glave. Posve suprotno, u nju vjekovno hrle najmisaonije glave Zapada. Sáma se „muholovka“ danas više ne oslobađa svoje temeljne zadaće da lovi muhe, figurativno iskazano, odnosno da rješava probleme nastale zloporabom uma u druge svrhe. „Muholovka“ zjapi praznom jer se um u svojoj kibernetičkoj fazi sintetiziranja „umjetnoga života“ (A-life) ne bavi više ničim drugim negoli pragmatičnim pitanjem informacija potrebnih za nastanak novih mislećih strojeva bržih i svrsihodnijih od prethodne generacije. Problem, međutim, nije u onome što „jest“ isto u smislu identiteta bitka i mišljenja od Parmenida do Hegela. Ako više nije stvar u boljem ili svrsishodnijem mišljenju od onoga koje je bilo u optjecaju u prethodnome razdoblju, jer je to samo napredak u onome „istome“ (logičko-kalkulativnome modelu mišljenja), slika ili metafora muholovke ne čini se važnom za sintetsko mišljenje miješanja supstancija i stvaranja novoga života kao tehničke kopije „prirode“. Za Leibniza se pitanje o bitku i Ništa pokazalo temeljnim problemom metafizike utoliko što je neizbježnost pitanja o tome zašto uopće bitak, a ne Ništa ukorijenjeno u samoj „biti“ metafizike koja utemeljuje fiziku, a ne obratno. Dakle, ovo pitanje jest o razlozima utemeljenja i otuda o „nužnosti“ da mišljenje pita o prvim uzrocima svekolikoga bitka tako što neprestano ima u vidu mogućnost kraja povijesti bitka u ništavilu moćnoga Ništa. No, ono što je još zagonetnije u ovome pitanju jest da se principium rationis ili stavak dostatnoga razloga, s kojim novovjekovna metafizika poprima svoje „novo“ utemeljenje, ne može dokazati nikako osim u začaranome krugu pitanja o bitku kao takvome i uopće. Nije, doduše, riječ o tautologiji koja bi izvirala iz logike identiteta i proturječja. Ono što Leibnizovo pitanje dovodi do krajnjih granica stare i nove metafizike jest nešto bitno „drugo“ i „drukčije“. O čemu je riječ? Kada bi u pitanju bio tek bitak u smislu bitosti bića (volja, subjekt, duh), a ne i Ništa u smislu negacije bitka u onto-logičkome značenju pitanje bi bilo „logično“ i odgovor na njega bio bi jasan tautologijski način iskazivanja Istoga: Zato jer bi drukčije bilo nemoguće- Ili, zato što bitak za razliku od Ništa ima smisao, a Ništa nema nikakvo značenje koje dolazi iz njega samoga. Osim, dakako, što Ništa „nije“, nego „ništi“, kako je to u spomenutoj raspravi istaknuo Heidegger. No, problem metafizike jest u ovome. Pitanje o bitku bića odnosi se na „bit“ ili supstanciju, a iskazuje se riječju „što“ ili „štostvo“ (quiddittas). Što jest „nešto“ pretpostavlja da ono već uvijek postoji, a ne da ne postoji. Prema tome, uvjet mogućosti „biti“ nekog bića uopće jest njegova „egzistencija“. Pritom je jasno da klasična metafizika tome pridaje značenje izvedenosti iz logike dostatnoga razloga. Nešto nema razloga opstojnosti ukoliko je tek slučajno ili kontingentno „tu“, bezrazložno kao takvo. Nema ni jednog mislioca sve do Nietzschea i kasnije na njegovim tragovima Deleuzea koji će taj obrat postaviti u samo središte drukčijega načina pitanja o „smislu“ onoga što se pojavljuje kao postajanje/bivanje (Werden, devenir). Ako bitak gubi svoju „bit“ u onome što bijaše bilo postojano i nepromjenljivo te na njegovo mjesto dolazi stalna promjena i transformacija stanja bitka, tada se pitanje o „biti“ razmješta tako što pitanje o nastanku nečega kao nečega (quoddittas) nadomješta prvu filozofiju. Metafizika se, dakle, okreće u sebi samoj i to tako što sada u prvi plan izbija pitanje imanencije, a ne transcendencije. Umjesto vjekovnoga podržavanja metafizike kao onto-teologije čije ustrojstvo pretpostavlja povijesni sklop bitka-Boga-svijeta-čovjeka i iskazuje se riječju „biti“ (Wesen, substantia), nova situacija s kojom otpočinje rastemeljenje metafizike nakon Hegela usmjerena je spram mogućnosti da fizika elementarnih čestica zamijeni metafiziku „biti“. Ili drukčije rečeno, kvantna fizika i Einsteinova općenita i posebna teorija relativnosti više se ne bave nepromjenljivim i vječnim razlozima postojanja svemira, već nastoje opisati i dohvatiti njegov nastanak (ontogenezu) polazeći od singularnosti materije, energije i kontingencije informacije. Ono što sjedinjuje singularnost ili jednokratnost svemira i kontingenciju forme u kojoj se pojavljuje „bit“ u novome sklopu kategorija i pojmova jest – događaj (Ereignis, événement). (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Truth and Genesis: Philosophy as Differential Ontology, Indiana University Press, Bloomington-Indianapolis, 2004., str. 187-193.) Već se u obratu od „biti“ do „događaja“ ili od ontogeneze do tehnogeneze pokazuje koliko se mišljenje preusmjerava na pojmove nastale u međuprostoru filozofije, umjetnosti i znanosti. Nećemo se upuštati u traganje za novim, „čistim“ jezikom ove apsolutne događajnosti događaja koji bi za sobom ostavio tajnu metafizičkih jezika Zapada i svijeta. Uostalom, upravo je Leibniz u svojoj ideji „prestabilirane harmonije“ svemira i Boga kao savršenoga urara-inženjera nastojao stvoriti univerzalnu semiotiku strojno izračunatoga „bitka“. U sintezi uma i intuicije, refleksije i neposrednoga zrenja, dospio je do toga da se znak odnosi na materijalnu strukturu glasa, a broj na mogućnost tvorbe slike koja postaje novim jezikom za tehničko doba. „Logički račun je razlog svijeta, zato je svijet utjelovljena harmonija, božanska geometrija. (…) Logika kao najuniverzalnija metodika, i zato generalna znanost, u svom je jezgru dovoljan predračun (razlog) svijeta: Calculus logicus = Calculus rationalis = Calculus universalis. Otuda znak jednakosti: logos je ratio. (…) Najbolji od svih mogućih svjetova nije fantazijsko-metaforički, nego logičko-matematički svijet. Za Leibniza je to i jedini svijet koji u sebi nema nikakvog proturječja, koji se, dakle, sasvim izvjesno, ne može srušiti sam u sebi.“ – Tine Hribar, Istina o istini, V. Masleša, Sarajevo, 1982., str. 14. Vidi također: Martin Davis, The Universal Computer: The Road from Leibniz to Turing, W.W. Norton, New York-London, 2000. Pitanje o stavku razloga u konačnici jest pitanje o mogućnostima izlaza iz metafizike njezinim legitimnim sredstvima. Naravno, „izlaz“ ovdje ne označava njezino prevladavanje/dokidanje (Aufhebung), a niti prebolijevanje (Verwindung), gdje bi Hegel i Marx bili predstavnici prvoga smjera, a Heidegger drugoga. Ništa od toga dvoga. „Izlaz“ iz metafizike pretpostavlja „treće rješenje“. Možemo ga nazvati rješenjem koje proizlazi iz kibernetičkoga sklopa. Umjesto neizbježnoga kraja i novoga početka sve je u stalnim preobrazbama bitka u tehno-genetski konstruirana stanja. Primjerni slučajevi suvremenoga mišljenja na tom putu su Gilbert Simondon i Gilles Deleuze. Zajedničko im je nastojanje da sam proces postajanja (devenir) bitka učine transformativnom matricom „novoga“. Ali Leibnizovo pitanje nije zapravo uopće tek metafizičko pitanje kao takvo u njegovoj posvemašnjoj jednostavnosti. Ono nadilazi metafiziku tako što pita zašto uopće ili radije bitak, a ne Ništa. To znači da riječ „zašto“, iako formalno pripadna bitku jer dolazi iz njegove upitnosti i Ničemu jer ukazuje na njezinu bezrazložnost-bestemeljnost, smjera onkraj granica onoga što jest nešto (quiddittas) i onoga kako nastaje nešto (quoddittas). Prvo i posljednje što proizlazi iz „zašto“ nije nipošto tek stavak razloga. Umjesto njega pokazuje se da „zašto“ u svojem beskonačnome kruženju ili „lošoj beskonačnosti“ ipak ima svoj kraj, inače bi bio sveden na igru kojom mala djeca ispituju granice početka i kraja metafizike. Zašto se, dakle, ono „zašto“ nalazi ispred „što“ i „da“, metafizike i fizike u klasičnome razumijevanju same stvari? Na to nam pitanje odgovore neće dati suvremena fizika, iako će njezini veličajni dosezi u teorijama kvanta u Bohra, Plancka i Heisenberga u potpunosti biti uvjetom mogućnosti nastanka „nove metafizike“ primjerene razdoblju tehno-znanosti i njoj pripadne informacijske paradigme. Ako nova super-računala iziskuju ugrađivanje platformi koje obiluju kristalima, fraktalima i kvarkovima podešenim za ubrzavanje procesa komputacije i za pohranjivanje goleme količine podataka u memorijsku karticu, jasno je da se fizika više ne može razmatrati tek pozitivnom znanošću koja počiva na strogosti metode istraživanja i na opisu zakona kretanja sáme prirode (Newtonovi i Keplerovi zakoni). Uostalom, kibernetika se uspostavila vladajućom meta-znanošću upravljanja živim sustavima i okolinom tek stvaralačkim prisvajanjem statističke i informacijske entropije. Drugi zakon termodinamike postao je ujedno načelom obrata ili „povratne sprege“ (feedback) s prekretnim značenjem unutarnjega obrata „biti“ metafizike. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003., str. 305-333.) Miguel de Beistegui u svojoj analizi odnosa Heideggera i Deleuzea, metafizike i kvantne fizike, vrlo uvjerljivo pokazuje razmjere tog obrata koji otpočinje u 17. stoljeću. Ne slučajno, Leibniz je paradigmatski mislilac jedne nove ontologije. Ona otvara mogućnosti spoja filozofije uma i fizike kao temeljne prirodne znanosti modernoga doba. Ako se time transformira vladajuće shvaćanje bitka kao postojanosti i nepromjenljivosti, bjelodano je da se problem kretanja koji je bio vodećom pobudom antičke metafizike iznova postavlja u obzorje promišljanja. No, sada se problem kretanja ne razmatra unutar Elejske škole aporija s metaforom brzonoga Ahileja i spore kornjače kao u Zenona. Umjesto toga, kretanje se izvodi iz procesualnosti bitka kao uzbibane materije čija se forma istodobno mijenja. „Bit“ se bitka ne ovjekovječuje izvana. Naprotiv, iznutra se dovodi do najznačajnijeg načela novovjekovne filozofije i uopće modernih prirodnih znanosti. To je načelo dostatnoga razloga (principium rationis). A temeljni zakon na kojem počiva svekoliko znanstveno mišljenje označava zakon uzročnosti. Ono što je međusobno uvjetovano jest sredstvo i svrha, prvi uzrok i posljednji cilj Božjega plana stvaranja. Njegova se tajna može jedino rasključati s pomoću racionalnoga kôda. Ako je, dakle, moderna metafizika znanost utemeljanja s temeljnim pojmom supstancije čije podrijetlo leži izvan prostora i vremena, onda je „post-moderna metafizika“ u cijelosti ona koja se bavi kontingentnim veličinama, neodređenošću, rastemeljenjem načela svrsishodnosti povijesti, nastankom elementarnih čestica. Sažeto iskazano, klasična se metafizika bavila s „biti“ svijeta, dok se suvremena posvećuje istraživanju „događaja“. (Miguel de Beistegui, isto, str. 189.) Trajnost se nadomješta promjenom, bitak posthumanim stanjem prijenosa „sustava informacija“, a vodeća riječ/pojam u interdisciplinarnim antropologijama s kibernetički usmjerenim shvaćanjem povijesti postaje kontrola nastanka i promjene „života“. Kada sve to imamo u vidu, lako je onda ustvrditi da kraj supstancijalizma-esencijalizma označava i početak velike igre s preslagivanjem karata u svim područjima duhovnoga bitka. Što vrijedi za filozofiju, mora se istom mjerom ogledati i u svim prirodno-tehničkim i društveno-humanističkim znanostima. Ono što Gaston Bachelard naziva „novim znanstvenim duhom“ utemeljenim na matematičkim funkcijama, Kantorovim teorijama skupova i Heisenbergovu načelu neodređenosti odvija se u spiralnome kretanju ne samo materije u zakrivljenome prostoru i apsolutnome vremenu ireverzibilnosti. Pitanje o smislu ili značenju bitka u okružju suvremenih tehno-znanosti postaje pitanjem o načinu nastanka sáme kontingencije događaja s kojima više ne možemo disponirati polazeći od vjere u bitak kao nepromjenljivu danost „objektivnoga svijeta“. Pomak spram granice na čijem se horizontu pojavljuje događaj dovodi do toga da se „bit“ promjene ne može više odrediti iz promjene kao takve. Potrebno je transformirati i samu ideju „promjene“. A to znači iz temelja preokrenuti shvaćanje po kojem promjena dolazi iz postojanosti poput reza u kontinuitetu vremena. Nije više uopće stvar u binarnim oprekama trajnosti-prekida, postojanosti-nepostojanosti. Razlika između „promjene bitka“ i transformacije stanja u kojem informacija prethodi svrhovitu djelovanju jest razlika između metafizike kao onto-teologije (prve filozofije) i kibernetike kao tehno-geneze novih „umjetnih“ svjetova. Dok se, naime, ideja promjene izvodi iz mogućnosti povijesno-epohalnoga odnosa bitka, bića i biti čovjeka, transformacija pripada konstelaciji proizvodnih sklopova odnosa. Odnosi u prirodi kao bitku u njegovoj nužnosti i slobodi već su uvijek ovako ili onako određeni. Postoje iznimke koje potvrđuju pravilo. Tome usuprot, u kibernetičkome sklopu iznimka postaje pravilo; „povratna sprega“ djeluje samosvrhovito i samopokretački, dok se kontrola procesa komunikacije u „živim sustavima“ uspostavlja iz informacijskoga kôda. Kada tako sagledavamo odnose, vidimo da analogija između bitka kao prirode i događaja kao „sustava informacija“ nije više operativnom, kako bi to rekao Gilbert Simondon. (Gilbert Simondon, Une pensée de l’individuation et de la technique, Chatelet, Pariz, 1994.) Umjesto toga, potrebno je izaći iz logike sličnosti i poretka zasnovanoga na načelu identiteta. Transformacija stanja (condition) nadilazi razlikovanje prirode i kulture, izvornoga i reproduktivnoga. Kako valja shvatiti ovo „nadilaženje“? Ponajprije, nije više posrijedi plan transcendencije. Ništa se ne događa polazeći od djelovanja „Velikoga Drugoga“, uključujući čak i sekularizirano područje želje u Lacanovoj „etici psihoanalize“. U tom pogledu ona ima strategijsku funkciju praznoga mjesta Boga u odsutnosti simboličkoga značenja Realnoga. Ono što se pokazuje praznim nije stvarno mjesto praznine, već prazno mjesto vrhovnoga označitelja (transcendentalnoga subjekta). Zakon ne djeluje nikako drukčije negoli u odsutnosti transcendencije kao vertikalnoga upisivanja moći u tijelo-bez-organa. Odsutnost prvoga uzroka nužno dovodi do suspenzije posljednje svrhe. No, u svakom se slučaju radi o nestanku razloga da čak i pozitivne moderne znanosti poput kvantne fizike pretpostavljaju postojanje neke statičke veličine. (Vidi o tome: Miguel de Beistegui, Immanence – Deleuze and Philosophy, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2010., str. 139-140.) Ako pitamo „zašto“ uopće bitak, a ne radije Ništa, tada već unaprijed prihvaćamo neupitno metafizičku shemu mišljenja-bitka. Radi se, dakako, o mislećoj stvari koja dopušta da se ono što se ima misliti ujedno misli kao stvar mišljenja i kao mišljenje „na“ stvar. O čemu je tu riječ? Ni o čemu drugome negoli o počecima mišljenja i kazivanja „prve filozofije“ kao onto-teologije. Ono što podaruje mogućnost mišljenja u kazivanju pitanja koje je Leibniz otvorio kao temeljnu stvar metafizike nije nipošto „bitak“ bića u njegovoj bitosti, a niti „bit“ mišljenja unutar metafizike kao mišljenja „o“ stvari samoj. Podarivanje mogućnosti mišljenja mora biti na višoj razini od nužnosti mišljenja. To je prvotna razlika između onoga što je moguće i onoga što ima svoju zadanost u nužnosti stvari kakve inače jesu. Mogućnost predstavlja primarnu otvorenost bitka. To je dobro znao Heidegger tijekom njegova puta mišljenja. Nužnost se, pak, ne izvodi iz otvorenosti mogućnosti, nego iz neke već uvijek faktične situacije s kojom ne raspolažemo. Ona nam je unaprijed iskrsla. S njom, dakle, moramo računati iako bismo kadšto najradije preskočili je, nastojeći lebdjeti iznad ponora, nositi sa sobom lakoću postojanja, a ne težinu bitka kao nužnosti i faktičnosti. Uglavnom, kada pitanje nadilazi „što“ i „da“ nešto jest, tada ono nadilazi svojom mogućnošću odgovora sve što stoji zatočeno u području djelovanja „crne kutije“ metafizike. Zašto „ovo“, a ne zašto „ono“, zašto „sada“, a ne zašto „tada“ – sve to već uvijek pripada logici indukcije-dedukcije, a ne transdukcije i transjunkcije. „Zašto“ u unutarnjim mogućnostima Leibnizova pitanja nadilazi granice metafizike. Kako je to uopće moguće? Prizovimo za to u pomoć Deleuzea. Kao što je poznato, tijekom njegova misaonoga puta, za razliku od Heideggera, pojam imanencije imao je više negoli bitno značenje u cjelini zadaće stvaranja „nove metafizike“. Heidegger je u kibernetici vidio kraj filozofije kao metafizike. Nije to značilo za njega nikakvu apologiju tehno-znanosti s vodećim pojmom informacije, nego prije svega razvitak unutarnjih mogućnosti mišljenja od njegova iskona (arché), preko vrhunca u novovjekovnoj subjektivnosti do suvremenoga stanja stvari u kojem informacija upravlja procesom tehničke konstrukcije bitka. Deleuzeovo se stajalište radikalno suprotstavlja tom putu mišljenja. Ono, naime, ne uspostavlja tek vladavinu imanencije kao novoga metafizičkoga načela konstituiranja zbilje. Umjesto toga, potrebno je govoriti o posve drukčijem načinu kojim se imanencija (ovosvjetovnost, ovostranost, fizika energetskih sila, vibracija intenziteta snaga) uspostavlja onim načelom koje Nietzsche pripisuje shvaćanju bitka kao volje za moć u vječnome prstenu bivanja. Pojam koji se za Deleuzea uistinu može prispodobiti objašnjenju što imanencija želi u djelovanju „strojeva želja“ jest – život. (Gilles Deleuze, „L’immanence: une vie…“, u: Deux Régimes de fous: Textes et entretiens 1975-1995, Minuit, Pariz, 2003., str. 361.) Ako se „život“ ontologijski odredi polazeći od bivanja/postajanja (devenir), onda živjeti s onu stranu granica mogućega nalikuje produktivnome ludilu mašte, koja postaje više od zamišljanja nepostojećih svjetova. Življenje života u imanentnome značenju te riječi nikad ne može biti goli život na razini preživljavanja jedne ekscentrične biološke vrste/roda. Uvijek je posrijedi „višak“, a ne „manjak“ želje za dosezanjem onoga što životu izmiče iz vidokruga kontrole. Ako se želi životu otvoriti nešto „više“ od te neotklonjive snage imanencije s kojom iznova bitak shvaćamo „ovošću“ (haecceittas) i „takovošću“ kako je to izrekao Duns Scottus u osvit srednjovjekovne ontologije, (Vidi o tome: Martin Heidegger, „Die Kategorien – und Bedeutungslehre des Duns Scotus“, u: Frühe Schriften, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1972., str. 133-354.) moramo rastvoriti sve dostupne karte koje pokazuju stanje stvari u odnosu između onoga što pripada metafizici tradicionalnoga kova i njezinoj mogućoj obnovi na zasadama kibernetike i tehno-znanosti. U ranome spisu Martina Heideggera o nauku kategorija i značenja u Dunsa Scotusa iz 1916. godine na kraju stoje i ove rečenice: „U pojmu živoga duha i njegova odnosa spram metafizičkoga ‘podrijetla’ otvara se uvid u njegovu metafizičku temeljnu strukturu, u jednokratnost, individualnost čina s općenitim važenjem čime se osebičnost smisla zajednički odnosi spram živoga jedinstva. Objektivno uzevši, problem se odnosa vremena i vječnosti, promjene i apsolutnoga važenja, svijeta i Boga korijeni u tome da se znanstveno-teoretski reflektira u povijesti (oblikovanju vrijednosti) i filozofiji (važenju vrijednosti).“ (Martin Heidegger, isto, str. 352.) Iako se u navedenome spisu Heidegger još uzda u pojam „živoga duha“ kao povijesno-oblikotvornoga u smislu „vrijednosti“ za pokušaj da metafizika očuva lik koji joj pruža sigurnost prolaza kroz dualizam supstancija, čini se razvidnim kako u odnosu spram razumijevanja bitka u Dunsa Scotusa koje je izveo Gilles Deleuze u svojim spisima nema mogućega sporenja. Obojica mislioca pokazuju da je transcendencija i transcendentno ono što može imati moć metafizičkoga ozakonjenja tek onda kada izostane objašnjenje „prvoga uzroka“ i „posljednje svrhe“ imanencije kao takve. Tada se vječnost i trajnost nalaze onkraj promjenljivosti i nepostojanosti. Problem je samo u tome što Heidegger povijesno-epohalno bitak ne smatra vječnim događajem postajanja (Werden, devenir). Konačnost je ključna riječ njegova mišljenja. Utoliko je posve primjerena za doba destrukcije tradicionalne ontologije. No, unatoč tome što je Deleuze od početka baveći se Spinozom i Nietzscheom dospio do razotkrića imanencije što će brusiti poput suhoga zlata do krajnjih granica samorazumljivosti u spisima i predavanjima sve do smrti, ostaje ipak nerazjašnjeno ono što taj pojam „pozitivno“ samoodređuje. Ako se prisjetimo da su Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) iz 1991. godine uveli u igru „plan imanancije“ te otuda filozofiju, umjetnost i znanosti sveli na odnos između „nužnosti“ i „slučaja“, determinizma i kaosa, bit će možda jasnije zašto se mišljenje sámo pojavljuje kao imanencija, a ne kao rezultat nekog drugoga „tajnoga plana“. Još odlučnije: mišljenje nastaje kao događaj, a nije refleksija o bitku. Stoga Deleuze ima posve drukčije shvaćanje zadaće filozofije kao metafizike od Heideggerova. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, str. 231-271. i Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 109-164. i 165-203.) Ponajprije, mišljenje se imanencije ne određuje izvanjski. Ono nije odraz ili refleksija Neba kao vječnoga eona u trajnosti svoje postojanosti. Umjesto toga, za Deleuzea se filozofija kao metafizika suspendira i neutralizira od utjecaja religiozno-mistične duhovnosti Istoka. Kada nastaje filozofija i s njom sustav mišljenja koji mijenja vjekovne navike naroda u drevno doba mitske slike svijeta već se oslobađa mišljenje od „događaja“ božansko-kultne vezanosti uz jezik prispodoba i mistične ekstaze „iracionalnosti“. Mišljenjem se otvara događaj imanencije. Stoga „ovost“ ili „ovostranost“ sada u potpunosti napušta svoju izvedenost iz metafizičke slike suprotnosti ideja i pojava. Put je bio otvoren onog trenutka kada se poredak više ne misli nikako drukčije negoli suočenjem s kaosom i moćnim djelovanjem Ništa. Zato Deleuze određuje „plan imanencije“ „slikom mišljenja“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005., str. 39-40. Vidi o tome: Raymond Bellour, „Das Bild des Denkens: Kunst oder Philosophie, oder darüber hinaus?“ u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., str. 13-25.) Već je odatle izvjesno da sve ono što Heidegger u ranome spisu o Dunsu Scotusu naziva singularnošću i individuacijom pogađa bitak izvan njegove slike nepokretnosti u vječnosti. Slika se u tradicionalnoj metafizici izvodi iz jezika kao više duhovne razine „singularnosti i individuacije“. Ona je uvijek samo ogledalo i znak stvarnosti, privid i simulakrum, oponašanje i predstavljanje bitka (mimesis i representatio). Drugim riječima, njezina se „bit“ ne otvara imanentno kao oslikovljenje samoga života u njegovim vibracijama, ritmovima i ponavljanju. Slika nosi u sebi fatalnu konstrukciju onostranosti (transcendentnosti). I baš stoga odredba „biti“ metafizike odnosi se na urođenost slikovne zapalosti u svijet kao izrođenost bitka. Da bismo mogli razumjeti što slika jest i što „želi“, da se poslužimo naslovom jedne knjige oca-utemeljitelja vizualnih studija i „slikovnoga obrata“ (pictorial turn) W.J.T. Mitchella, moramo pokazati kako se metafizički sklop povijesti (bitak-Bog-svijet-čovjek) pokazuje u svojim epohalnim konstelacijama snaga i moći. (W.J.T.Mitchell, What Do Pictures Want? The Lives and Loves of Images, The University of Chicago Press, Chicago, 2005.) Mišljenje nikad nije ovjekovječeno stanje izvan vremena. Ono se upisuje u vlastito vrijeme podarujući mu stil i jezik kojim opjevava i izračunava događaje bez kojih bi postojanje bilo osuđeno na besmisao. Kada se slika izvodi iz metafizičkoga sklopa povijesti njezino je mjesto i položaj određeno uvijek i samo kao „privid“, „doživljaj“ i „refleksija“ tehničkoga izlaganja bitka. No, kada sve to biva isključenim, nastaje prazan prostor za drukčije razumijevanje ontologijskoga statusa „slike“. Njoj više ne treba transcendencija da bi začaravala svijet. Dostatno je tek da imanencija samoga života struji kroz slojeve i stanja permanentne preobrazbe bitka. U tom pogledu „slika mišljenja“ nije ništa drugo negoli otvorenost kibernetičkoga sklopa u kojem informacija neprestano proizvodi nove transformacije. Misliti znači živjeti intenzivno, osjećati vibracije događanja kao područje onoga nadolazećega u valovima, poput osluškivanja elektromagnetskih valova u dubinama svemira. Događaj podaruje slici mišljenja više od onoga što se uobičajeno smatralo „slikom“ (image). Zato su ključne riječi/pojmovi nove metafizike za digitalno doba: slika, mozak i kaos. 2. Deleuzeov pojam imanencije kao života Na prvi pogled u „slučaju“ imanencije kao života sve se postavlja s glave na noge. Obrat ima moć novoga ozakonjenja stvari same. Što je bilo ovjekovječeno područjem važenja transcendencije, sada se transformira u događanje kontingencije. Nije posrijedi tek djelatnost ontologijskoga razmještanja. Jer bi to značilo da sve ostaje „isto“, ali s drukčijim predznakom. Tako bi slika bila razmještena simbolička forma novoga jezika, mozak bi bio nadomjestak za funkciju uma u novovjekovnoj spekulativnoj filozofiji i znanostima, dok bi kaos bio samo preokrenuti poredak. Međutim, Deleuze se u razumijevanju transformacije stanja (materije kao mase) bitka usmjerava u moć postajanja/bivanja (Werden, devenir), što ima za posljedicu da se umjesto promjene supstancijalne forme bitka (=Istoga), mora uvesti u optjecaj diferencijalna ontologija neprestane transformacije stanja. Utoliko između novijih teorija kvantne mehanike i metafizike za doba tehnosfere vlada stanovita korelacija. Bilo bi neuputno kazati da je ovdje filozofija potpala pod utjecaj fizike elementarnih čestica do te mjere da su njezini novi pojmovi samo stvaralački prijepis rezultata do kojih je došla današnja vrlo popularna „teorija superstruna“ (Superstring theory). (Vidi o tome: Michio Kaku, Hyperspace: A Scientific Odyssey Through Parallel Universes, Time Warps, and the Tenth Dimension, Oxford University Press, New York, 1994.) Ako, dakle, događanje pretpostavlja transformaciju stanja materije kao mase u sve većem ubrzanju, logično je zaključiti da se time stvara nova energija koja, prema novijim tumačenjima kvantne fizike, prelazi u polje u kojem djelovanje ne proizlazi iz unaprijed postojeće „supstancije“. Umjesto tog apriorizma na djelu se pojavljuje čisti događaj ubrzanoga kretanja. Iz toga nastaju novi odnosi između materije, mase i energije. Događaj „prethodi“ bitku, a ne obratno. Uostalom, na kraju svojega misaonoga puta to je tvrdio i Heidegger, ali nije do toga došao prihvaćanjem kvantne slike svijeta, kao što se isto tako može kazati za Deleuzea, unatoč tome što je njegov pojam „događaja“ (evénément) mnogo više u dodiru s onime što dolazi iz okružja kvantne teorije. Zašto je to ovdje toliko važno? Ponajprije, kada se imanencija izjednačava sa životom, kako je to neupitno učinio Deleuze, onda je temeljno pitanje je li riječ o „istosti“ između jednoga i drugoga, ili se, pak, radi o razlici koja približava jedno drugome tako što nastaje iz nečega „trećega“. U ogledu „Imanencija: Jedanživot“ („Immanence: Une vie…“) iz 1995. godine objavljenim u časopisu Philosophie br. 47 Deleuze razvija ideju podrijetla ovoga pojma u nastanku od Spinoze preko Nietzschea do suvremenosti.(Gilles Deleuze, Pure Immanence: Essays on A Life, Zone Books, New York, 2001.) Kratka povijest razvitka pojma ne odnosi se na njegovu karijeru razbijača onto-teologijskoga kôda klasične metafizike. Daleko je primjerenije tumačiti njegovo preoblikovanje iz tradicije anti-filozofije koja je, uostalom, otpočela već s Dunsom Scotusom i njegovim shvaćanjem bitka kao univoknosti, a ne kako je to službena skolastika ozakonila hipotezom o analogia entis. Time se uspostavlja razlika između bitka i bića. Biće ne može biti modelom za bitak, a niti za odredbu Božje egzistencije. Paradoks se sastoji u tome što bitak shvaćen ekvivokno ili po analogiji bića postaje prototipom Boga i njegovih atributa (primjerice, Jedno, Dobro, Istinito, Zbiljsko, Lijepo). Susrećemo se sada iznova s pitanjem razlike u pristupu Heideggera i Deleuzea s obzirom na „bit“ metafizike i njezine povijesne događajnosti. U vrlo dobrom tumačenju Deleuzeova posljednjeg teksta iz 1995. godine s nakanom uvođenja u vlastito razumijevanje života kao imanencije u razlikovanju moći bitka i kontingencije događaja, Giorgio Agamben tvrdi da „načelo imanencije, prema tome, nije ništa drugo negoli poopćavanje ontologije univoknosti, što isključuje bilo kakvu transcendenciju bitka. (…) Ipak, Spinozin imanentni uzrok ostaje proizvodan u sebi baš kao i uzrok emanacije neoplatonista. Ali učinci Spinozinoga imanentnoga uzroka ne iščezavaju, za razliku od onih neoplatonista. S naglaskom na etimologijskoj figuri koja razmješta izvore pojma ‘imanencija’ od manere („preostati“) do manare („protjecati“) Deleuze vraća imanenciju kretanju i životu.“ (Giorgio Agamben, „Absolute Immanence“, u: Potentialities: Collected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford-California, 2000., str. 226.) Iako se ta riječ provlači od samoga početka u svim Deleuzeovim spisima, protumačena u raznolikim obratima s obzirom na pokušaj stvaranja nove metafizike ili ontologije postajanja, mora biti posve jasno da će tek na kraju vlastita misaonoga puta ona biti svedena na pravu mjeru „transcendentalnoga empirizma“. To znači da će s njom Deleuze postupati u konfiguracijskim sklopovima, praveći od samoga „življenja“ stvaralačke figure s kojima operiraju filozofija, umjetnost i znanost. Ne može se misliti „ovost“ ili „ovostranost“ bez „onosti“ ili „onostranosti“. Naravno, imanentna transcendencija zbiva se već od Fichtea, doseže vrhunac u Marxa i Nietzschea, ali ono što će dobiti u sklopu promišljanja razloga za hipotezu o generativnim postupcima kojima se bitak transformira u stanja, a bića u mnoštvo modificiranih formi postajanja-drugim i drukčijim, daleko je izvan svake „logike smisla“. Ako događaj prethodi bitku, kako se to uostalom misli već u kasnoga Lévinasa s idejom etičkoga odnosa spram apsolutno Drugoga, tada je očito, i tu Agamben ima potpuno pravo, da s njom više ne možemo govoriti o pojmu subjekta. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Mesijanski trijumf etike? Lévinas i aporije Drugoga“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 346-392.) Kakav bi to bio „imanentni subjekt“ kao uzrok samoga sebe u analogiji s Kantovim transcendentalnim subjektom? Očito, moglo bi se govoriti i destituciji moći subjekta, o njegovoj decentriranosti u poretku subverzije značenja kao u Lacana. Međutim, ono što je ponajmanje jasno upravo zato što se čini samorazumljivim jest izjednačenje imanencije sa životom polazeći od nečega „trećega“. Što je drugo život u tom shvaćanju negoli singularnost protjecanja virtualnih događaja koji nisu ničime prethodno određeni osim svojom neodređenošću. Događaj se, dakle, virtualno nalazi u stanju mogućnosti aktualizacije, a nije već uvijek zatočen shemom moguće-zbiljsko-nužno. Sve što pogađa metafiziku nastalu nakon otkrića kvantne fizike odnosi se na stvaranje tog dinamičnoga polja neodređenosti i nepredvidljivosti nečega što više nema karakter „bića“ u smislu prepoznatljiva objekta promatranja. Ako to znači da se mora suspendirati i neutralizirati djelovanje transcendentalnoga polja, koje još od novoplatonizma bitak misli svagda u nadilaženju, suočavamo se s pitanjem kako se onda život u rasponu od različitih stanja bitka (od bioloških do psihosocijalnih) uopće može razlikovati? Pritom nije također jasno u čemu leži bitna razlika između čovjeka i životinje u odnosu spram pojma stroja. Jezik nije više kriterij razlikovanja jer se shvaćao uvijek kao i bitak u teologiji: naime, kao analogia entis. Prema tome, čovjek ima jezik, a životinje se služe nekim drugim oblikom komunikacije. Kriteriji vrednovanja više nisu u vertikalnome zasnivanju bitka. Dapače, jezici se u odnosu na strojno izračunatu sliku konstruiranu kompjutorski pokazuju zastarjelim modelom mišljenja. Čovjek, naime, vodi svoju egzistenciju polazeći od smisla bitka čak i kada u svemu vidi očaj i tjeskobni svijet bez nade u dosezanje istine. Štoviše, pokretačka snaga transcendencije pretpostavlja da je svijet u sebi razdrt i raskomadan te da iziskuje misaonu djelatnost obnove „vjere u svijet“. Ne treba ovo značiti da će budućnost zahtijevati pravo na „novu religiju“ sklepanu prema modelu kvantne fizike ili Einsteinove teorije relativnosti. Čini se mnogo više važnijim uputiti na problem kako bez „imanentne transcendencije“ pitanje prvoga uzroka i posljednje svrhe ne iščezava iz obzorja promišljanja ne samo filozofije, negoli još više naizgled bezbožnih tehno-znanosti i kibernetike. Naposljetku, to je ono što je u jednom razgovoru s Antonijem Negrijem sám Deleuze postavio kao glavni razlog borbe za osmišljavanjem u potpunosti kontroliranoga društva na globalnoj razini postojanja. „Subjektiviranje, događaj, mozak, čini mi se da je to jedno te isto. Što nam nedostaje jest ponajviše vjera u svijet; svijet smo posve izgubili, postali smo njegovi zatočenici. Vjerovati u svijet, to znači primjerice proizvesti događaje koji izmiču kontroli, čak i kad su neznatni, ili, pak, unijeti nove prostore-vrijeme u svijet, ali s manjim površinama ili reduciranim volumenima, upravo to znači imati pietas. U svakom pokušaju odlučuje se o pitanju o otporu ili podčinjavanju novoj kontroli. Potrebno je istovremeno stvaranje i narod.“ (Gilles Deleuze, Negotiations 1972-1990., Columbia University Press, New York, 1995. str. 176.) Imanencija se pokazuje rješenjem staroga problema o konstituciji svijesti. Za Kanta se djelatnost transcendentalnoga subjekta smatra uvjetom mogućnosti spoznaje tzv. objektivnoga svijeta. Sintetički sudovi a priori su pritom oni koji omogućuju orijentaciju u prostoru i vremenu. Ali, nije problem u svijesti kao takvoj, nego u sintezi onoga što se sintetizira. A to mogu biti samo analitički sudovi o bitku, koji bez međusobne povezanosti s onim „trećim“ ostaju na razini empirizma bez (transcendentalnoga) iskustva. Bitak kao pozitivnost u smislu prisutnosti u vremenu „sadašnjosti“ i u prostoru „ovostranosti“ otklizava u iluziju vječne prisutnosti Istoga. Ono što se s imanencijom otvara temeljnim problemom nije više „svijest“ kao što je to bilo za Husserla i fenomenologiju. To je među prvima jasno vidio rani Heidegger. Problematičnim postaje „svijet“ (Welt), jer se svjetovnost svijeta više ne može izvesti iz umne konstrukcije objektivnosti objekta, budući da s imanencijom više nije održivo bilo kakvo shvaćanje „subjekta“. Ako više nema „subjekta“, ono prazno se uvlači u prostor-vrijeme razumijevanja svijeta polazeći od djelatnosti kognitivnoga subjekta, bio on kartezijanski ili huserlijanski, ili se, pak, razmjestio u područje intersubjektivnosti Drugoga kao u Lévinasa. Deleuzeu je postalo jasno već u tumačenju Spinoze i Nietzschea da su opreke „svijest“ i „svijet“, „bitak“ i „egzistencija“, „temelj/razlog“ i „volja“ izvan horizonta nadolazećega mišljenja. Ne samo da se imanencija svodi u krajnjem slučaju na „život“, ali ne u redukcionističkome smislu, već u emancipacijskome od svake moguće subjektivnosti-objektivnosti. Ona nadilazi svojom moći svako metafizičko razlikovanje „onostranoga“ (transcendentnoga) i „ovostranoga“ (imanentnoga). Samo u nekom začudnome prostoru-između jednoga i drugoga otvara se „protijek“ sámoga života bez prvoga razloga i posljednjega cilja. Može se čak s punim pouzdanjem kazati da je život kao čista logika događaja imanentni smisao svake metafizike, pa čak i one koja je vjekovno bila na prijestolju mišljenja neprekoračivom granicom. Imanencija dovodi tako u odnos novi povijesno-epohalni sklop: život-postajanje/bivanje-svijet. Umjesto bitka, boga i čovjeka, stvaralačko poslanstvo tehnogeneze dovodi do toga da je snaga imanencije ravna „trećem poretku“ kibernetike i njezinom paradigmatskome pojmu za svaku buduću ontologiju – informacije. U vrtoglavici imanencije, kako to poetski intonira Agamben, život se vodi kao neosobnost s onu stranu stavka razloga ili temelja. Što to znači? Ni u kojem slučaju ne smijemo misliti da više nema „subjektivnosti“ u smislu složenoga mapiranja mišljenja u sferi duševnosti i duhovnosti bitka, govoreći starinskim pojmovljem metafizike. Gubitak subjekta označava ulazak u razdoblje produktivnih nadomjestaka ili simulakruma. Deleuze je pokazao da umjesto metafizičkoga problema kretanja duše (monade) i njezine besmrtnosti, kako se to odvija od Platonovu dijalogu Fedon u kojem se i sáma filozofija definira težnjom za smrću (melete thanatou), imamo čitav niz sklopova opažaja, osjećaja i doživljaja svijeta u odnosima čiste tjelesnosti (korporalni obrat). S imanencijom, dakle, ulazimo u složene konfiguracije tijela kao događaja. No, tijelo se ne može „subjektivirati“. Sve što preostaje nako smrti transcendencije jest otvoriti sve pukotine i prolaze u jezgri Zemlje, prokope i kanale u složenom sustavu onoga što Simondon naziva „metastabilnom ravnotežom“. Ako je „život imanencija imanencije, apsolutna imanencija…“,(Gilles Deleuze, Pure Immanence: Essays on A Life, str. 4.) tada se nalazimo na pragu mogućnosti prelaska iz „neosobnoga“ ili gologa života vegatitivnosti biljke u psihososijalnu individuaciju životinje ili čovjeka. Mišljenje se pritom pojavljuje singularnim činom reza spram onoga što ne može promijeniti stanje, a niti okolinu u kojoj prebiva. U sporu između „vitalizma“ i „materijalizma“, koji je još bio pripisivan Bergsonu zbog njegova shvaćanja bitka i vremena, a što je nesumnjivo Deleuze nastavio u posve drukčijem kontekstu filozofije i tehno-znanosti, razlike između osjećaja i doživljaja življenja kao takvoga postaju razlike u intenzitetima snaga i vibracijama tjelesnosti. Nije to više razlikovanje u stupnjevanju, koje ima svoje podrijetlo u tomističkome izlaganju bitka unutar skolastike srednjega vijeka. Formalna jednakost tjelesne organizacije životinje i čovjeka s naglaskom na „čistoj imanenciji“ odnosi se ponajprije na mogućnost prilagodbe vrsta/rodova tehničkome krajoliku života. Ako se, dakle, umjesto metafizičkoga sklopa bitak-Bog-svijet-čovjek sada za Deleuzea radi o sklopu život-postajanje/bivanje-svijet nema nikakve sumnje da je funkcija imanencije za razliku od transcendentalnoga subjekta tehno-poietička. Pod tim pojmom valja shvatiti konstruktivnu sintezu kontingencije i događaja. Slučaj nije suprotnost nužnosti u novoj ontologiji postajanja/bivanja (Werden, devenir). Jednako tako, događaj nije puka suprotnost bitku. Umjesto dijalektički izvedenoga mišljenja suprotnosti koje se uvijek stapaju u sintezi tako što se poništavaju i čine ono što je novo kao sinteza proturječja, Deleuze rabi disjunktivnu logiku i kibernetičku strukturu mišljenja. To znači da su događaji kontingentni, a da bitak bivstvuje kao proces postajanja/bivanja „novoga“. Ako tako pristupimo ovome problemu vidimo da je „svijet“ za digitalnu ontologiju konstrukcija koja određuje stvarnosti njezine granice. Primat virtualnosti u tom pogledu označava novu dimenziju shvaćanja stvarnosti. No, nije to više kantovska shema formalnih uvjeta mogućnosti bitka, nego dinamička procedura aktualizacije događaja. Između kontingencije i događaja struji moć singularnosti. Utoliko se svijetom više ne može nazivati nešto što je samo od sebe iskrslo mišljenju, a niti nešto što je rezultat transcendentalnoga područja vladavine umnoga subjekta. Svijet treba iznova konstruirati iz platformi od struna, a ne tek boraviti pasivno u njemu poput stvora/stvari funkcionalno određenoga „položajem“-u-svijetu. Budući da su sve kategorije i pojmovi u Deleuzea „rezultat“ ove virtualne konstrukcije aktualnih događaja, tada su stanja u kojem se zbiva vremensko pokazivanje bitka privremena i lišena bilo kakve postojanosti i trajnosti. Ono što „traje“ u vremenu, govoreći na tragu Bergsona, može biti samo iskustveno polje virtualizacije događaja. Sjećanje je nepouzdano; trajnost se može zajamčiti samo izgradnjom tehno-poietičkih strojeva mišljenja kao dokumentacije događaja. Pristupiti imanenciji kao životu označava nešto bitno samopokretačko i samoorganizirajuće. Ovo su dva temeljna načela „drugoga poretka“ kibernetike. Budući da informacija ima moć transformacije značenja poruke tek zahvaljujući događaju, čitav se Deleuzeov eksperiment u dijalogu s kvantnom teorijom svodi na odnos virtualnosti i aktualizacije. Život nije pritom nadomjestak bitka. Ono na što se bitak u digitalnoj ontologiji jedino može svoditi jest informacija. U ovome slučaju, imanencija jest formalno načelo rastemeljenja bitka kao vječnosti i nepromjenljivosti u Euklidovu prostoru i Newtonovu vremenu. Time je protiv savršene pohvale inercije materije u njezinu kruženju od prvoga uzroka do posljednje svrhe u očuvanju statičkoga svemira. Kao to načelo, život se ne živi u nekoj vrsti zatvorenoga kruga mogućnosti-zbilje-nužnosti. Drugi član ovoga novoga sklopa ima presudno značenje otvorenoga stroja želja. Jer tijelo u njegovoj kontingenciji i singularnosti postaje/biva tijelom samo u korporalnim preobrazbama. Razlika na taj način prethodi identitetu, a ne kao što je to bilo u klasičnoj ontologiji. Dinamička procedura sada život dovodi do imanentnoga (samo)uzroka vlastite „sudbine“. Ona se, dakako, ne shvaća tek kolektivnim činom vrste/roda, nego ponajprije ima osobno značenje iznimke koja stvara nova pravila. Upućivanjem na Spinozino shvaćanje bitka kao conatusa (težnja, nastojanje, stremljenje), jasno je kako želja nije tek pitanje prirodne nužnosti tjelesnoga osjećaja i doživljaja u fizičko-empirijskome svijetu odnosa. Radi se o bitku kao odnosu. Želja za održanjem života u biološkome smislu čuvanja snage i moći samoga ustrojstva bitka istodobno jača položaj misaone energije koja se nastoji održati na najvišim razinama pohranjivanja informacija (elementi sjećanja i tehnologije pamćenja). U Nietzschea je ta formula zaoštrena: život je volja za moć i ništa drugo. Sve vrijednosti, svi etički sustavi ne znače ništa ukoliko nisu u funkciji ove „vitalističke semiotike“ postajanja/bivanja (Werden, devenir). (Vidi o tome: Hemut Pfotenhauer, Die Kunst als Physiologie: Nietzsches ästhetische Theorie und literarische Produktion, Metzler, Stuttgart, 1985. ) U Deleuzeovu tekstu o „apsolutnoj imanenciji“ neprestano se varira odnos virtualnosti i aktualizacije. To bi za Kantovu metafiziku bilo nemoguće. Što je moguće nije i zbiljsko, a zbiljsko u realizaciji mogućnosti postaje nužnost zapadanja bitka u „vječnu sadašnjost“ (nunc stans). Bitak je kao čin transcendentalnoga subjekta uspostavljenost sinbtetičkih uvjeta a priori kojim mišljenje misli bitak polazeći od transcendentalnih uvjeta spoznaje prirode kao takve. Radi se uvijek o konstrukciji. S jedne se strane konstruira subjekt, a s druge je čin konstrukcije i sam konstruiran tako da empirijska zbilja u svijetu pojava ne može imati kriterij istine i vjerodostojnosti bez upućivanja na ono što Deleuze u Kantovoj metodi mišljenja naziva „transcendentalnom iluzijom“. Virtualnost nije, dakle, izvan aktualizacije. Ona je više od mogućnosti stoga što ima u sebi nepredvidljivost (probabilizam) i transformaciju stanja. Poput kibernetičkoga pojma informacije, tako se u Deleuzea virtualna aktualizacija nikad ne može shvatiti drukčije negoli kao singularnost događaja. Naravno, „bit“ se događaja mora misliti iz pojma kontingencije (slučaja), a ne iz metafizički posredovane nužnosti koja je od Spinoze do Hegela uspostavljena planom apsolutne konstrukcije mišljenja kao bitka. Kada to imamo u vidu, tada se pristup događaju otvara istodobno i kao stvaranje svijeta mnoštva i razlike. Drugim riječima, sve je u znaku višestrukoga ponavljanja. Ništa nije više rezultat supstancijalizma Jednoga. To vrijedi i za pojam „svijeta“. Mi ne govorimo o virtualnim svjetovima lijepoga privida. Za nas su sada mjerodavni samo svjetovi uređeni prema pravilima „digitalne ontologije“. No, to ne znači da živimo u dva svijeta, virtualnome i stvarnome. Posve suprotno, virtualna aktualizacija odlučuje o karakteru svijeta kao digitalnoga privida koji više nije iluzijom prave slike mišljenja. Posrijedi je posve nova konstelacija odnosa. Kibernetika u svojem „trećem poretku“ pokazuje da informacija nadilazi razlikovanje forme i materije. Informacija se mora razumjeti kao stvaralački događaj apsolutne kontingencije. To znači, međutim, otklon od svake ontologije događaja koja prihvaća razlikovanje materije i energije, što je nakon kvantne teorije doista postalo neprihvatljivo. Uostalom, to najbolje znaju konstruktori „umjetne inteligencije“ (A-intelligence). Kada nastoje ugraditi nove spoznaje iz nanotehnologije u tehničke objekte služe se sintetičkim spojevima onkraj svakog razlikovanja. Zaustavimo se na točki gdje Deleuze preispituje „bit“ subjekta i značenje pojma „svijeta“ s obzirom na intervencije u metafiziku zahvaljujući preuzimanju temeljnih pojmova kvantne teorije, biologije, geologije i astrofizike. Vidjeli smo kako su oba pojma za njega relikti tradicije. Od Kanta do Husserla postavljala se moć oblikovanja svijesti kao intencionalnoga predmeta vlastite konstrukcije. Da je time „stradao“ čitav sklop empirijskoga iskustva u ime transcendentalnoga potpornja znanstvene spoznaje o „objektivnome svijetu“ ne treba posebno podsjećati. Uostalom, u tekstu rasprave o imanenciji kao životu posebni je odjeljak posvećen Davidu Humeu. Ne bez razloga, dakako. Empirizam se u djelatnosti rastemeljenja metafizike pojavljuje obranom prava na drukčije određenje „subjekta“ i „svijeta“. Nije to povratak iskustvu protiv uma ulovljenoga u muholovku. Bolje bi bilo reći da prisustvujemo preustrojstvu onoga što je krasilo klasičnu metafiziku. Ali sada s naglaskom na „trojstvo“ novoga sklopa: život-postajanje/bivanje-svijet. Ako se sada „subjekt“ definira iz slikovnoga kaosa mozga koji emitira informacije, a ne prima ih pasivno iz već uvijek postojećega izvanjskoga svijeta, nalazimo se u situaciji u kojoj ništa nije unaprijed određeno. Sve se neprestano iznova stvara u novome kontekstu. Dobar primjer su neuroznanosti danas. One dokazuju da su osjećaji isto toliko važni kao i misaona djelatnost jer proizlaze iz okružja kognitivnosti na razdjelnici životinje, čovjeka i stroja. „Subjekt“ se, dakle, rekonfigurira zahvaljujući događaju kognitivne djelatnosti u virtualnoj aktualizaciji. Od svega toga ne mora biti čak ništa osim poticaja na razmišljanje o nečemu što nadilazi granice jezika. Nikakva imaginacija ili poriv koji dolazi iz estetskoga područja nije tu pokretačem. Zato odnos „subjekta“ i „svijeta“ možemo odrediti transverzalnim, a ne vertikalnim ili horizontalnim. (Vidi o tome: James Williams, The Transversal Thought of Gilles Deleuze: Encounters and Influences, Clinamen Press, Manchester, 2005.) Što to znači? Ponajprije, križanje i zakrivljenost u prostornome smislu veličina naglašava igru intenziteta snaga i vibracije energetskih polja. Ovo sve ima prizvuk jedne ezoterične ili hermetične fizike elementarnih čestica. I sam je Deleuze ukazivao zorno o čemu se tu radi. Zapadnjaci su preuzeli od Indijaca igru šaha koja predstavlja savršenstvo logičkoga računanja u igri kao kraljevstvu nužnosti i slučaja. No, slučaj se isključuje jer igrače odlikuje spoznaja „biti“ same igre. U simboličkome smislu riječ je o pobjedi razuma nad kaotičnim silama prirode. Ako je tome tako, tada se jedini problem šahovske igre svodi na eliminaciju slučaja i raspada poretka. Nasuprot spekulativno-refleksivnome dosegu šaha, Deleuze je rado pozirao na fotografijama gdje u zanosu igra kineski go-go. Za razliku od šaha ova igra pretpostavlja slučaj i neodređenost. Brzina pragmatičnih reakcija u binarnome kôdu nadvladava zagonetku računskih operacija šahovskih poteza sabranih u modele igranja poput sicilijanske obrane, primjerice. Kada se tako postave stvari u odnos, mišljenje sámo iziskuje stvaranje novih pojmova. Jezik je događaj, jer ne opetuje bitak u pukome prikazu-predstavi. Kao stvaralački način ulaska novoga u svijet, jezik se nameće konceptualnim alatom spoznaje shvaćeno tehno-poietički. U tom pogledu Deleuze izvodi novi pojam „subjekta“ i „svijeta“ iz logike imanencije. No, nije posrijedi imanencija svijesti, pa se time ne radi o zamjeni mjesta transcendencije. Suočavamo se s imanencijom kao događajem stvaranja „novoga“ iz postajanja/bivanja bitka sámoga. Ono što se zbiva u obratu jest „ovo“, a ne „ono“: imanencija nije izokrenuta transcendencija, premda će Deleuze naposljetku s naputkom na Humea i britanski empirizam svoje mišljenje nazvati „transcendentalnim empirizmom“, što je naravno ironična kritika iluzija Kantove transcendentalne svijesti. Međutim, ne smije se zaboraviti koliko je na Deleuzeov pojam „događaja“ utjecalo mišljenje filozofa znanosti i matematičara Alfreda N. Whiteheada, koji u kritici Kanta i Humea prvi zagovara „transcendentalni empirizam“. Budući da je za Whiteheada sve iskustvo i sve je događaj, otpada i dugovjeki dualizam uma i materije kao i subjekta i objekta. Što preostaje, jest postkantovsko mišljenje onkraj metafizičkih suprotnosti uma i osjetilnosti. Uz samo jednu bitnu razliku: za Whiteheada se uvijek radi o događaju koji prethodi bitku i mijenja ga uključujući strukture mišljenja s najvišom razinom sebstva, dok se u Deleuzea događaj misli kao singularnost neosobnosti. (Vidi o tome: Isabelle Stengers, Penser avec Whitehead: une libre et sauvage création de concepts, Seuil, Pariz, 2002. i Steven Shaviro, „Deleuze’s Encounter With Whitehead“, http://www.shaviro.com/Othertexts/DeleuzeWhitehead.pdf) Sva mjerodavna tumačenja puta u „život“ kao tijek i proces kojim se imanencija odsada treba razumjeti pokazuju da se s Deleuzeom nalazimo na rubu kaosa. Nismo dobili ništa drugo negoli „transverzalno mišljenje“. Ono mora pretpostaviti rad „Velikoga Trećega“ (tertium datur). Zato što razlika između bitka i događaja proizlazi iz razlike između prirode i tehnologije korak spram stvaranja „novoga“ znači ujedno i kraj prirode u smislu tradicionalne Newtonove fizike. Umjesto zakona koji jamče uvid u ponavljanje kretanja poput sile gravitacije, suvremena kvantna teorija uvodi pojmove neodređenosti, slučaja i kaosa. Čitava se priča o suvremenim traganjima za „Božjom česticom“ u europskom Institutu CERN posljednjih godina svodi na pokušaj probijanja „zida vremena“ s obzirom na posljednje Zakone o relativnosti vremena i kretanja. Kao što je Newtonova fizika postala zastarjelom u 20. stoljeću nakon kvantne teorije, sada se očekuje da će isto tako doba Einsteinovih teorema možda postati nedjelotvorno s dosezanjem tajne hiperprostora, putovanja kroz vrijeme i „beskonačne brzine“ (vittese infinie). Ako je priroda samopokretački organizam koji se očituje u slojevima ili, kako to tvrdi Simondon u fazama od fizikalne i biološke do psihosocijalne i tehnologijske, tada se problem pokazuje na posljednjoj razini ovog radikalno-konstruktivističkoga „empirizma“. Problem je, naravno, u tome što „strojevi želja“ kao zamašnjaci imanencije ili života više ne djeluju u logici tehnosfere. Razlog leži u tome što u njezinome otvorenome sustavu kibernetike „trećega poretka“ ni „subjekt“, a niti „svijet“ više nisu uopće važni za nesmetanu samoproizvodnju informacija. (Žarko Paić, Treća temlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 11-61.) Što ih onda uopće nadomještava? Želja želi, a stroj radi. No, što je težnja (oreksis) i svrha (télos) želje, ako je posve izvjesno da stroj u kibernetičkome modelu „trećega poretka“ dovodi pojam imanencije kao života do kružne uzročnosti bitka? Uvodeći u suvremenu filozofiju i umjetnost na velika vrata zapostavljeno i raskomadano tijelo-bez-organa, Deleuze i Guattari su od spisa Anti-Edip, Tisuću platoa do Što je filozofija? na uistinu zadivljujući način podarili dostatno razloga za „korporalni obrat“ (corporeal turn). Pritom se osobita pozornost u njihovim tekstovima posvećivala konstelaciji odnosa u kojima želja radi kao stroj, a stroj sám ispunjava listu želja u rasponu od tzv. prirodnih potreba do užitka u mišljenju kao samosvrhe ljudskoga bitka u doba tehnosfere. Tijelo se, dakle, uspostavlja novim načinom kibernetičkoga sklopa želje-postajanja/bivanja-svijeta. No, za razliku od svih drugih poststrukturalističkih mislioca na tom tragu (Derride, Lyotarda i Lacana), za Deleuzea i Guattarija je bjelodano kako odnos nikad nije jednoznačan i linearan. Želja ne može biti pukim pokretačem tehničkih procesa. Ona je samo težnja za vlastitom transformacijom iz „stanja“ (bitka) u „kontingenciju“ (događaja). Za razliku od psihoanalize koja u ruhu znanstvenoga diskursa o tamnim zonama tjelesnosti predstavlja sekulariziranu teologiju za prosvijećeni moderni narod, Deleuzeova i Guattarijeva „shizoanaliza“ izvedena u spisu Anti-Edip (L’Anti-Oedipe) iz 1972. godine nosi prizvuk radikalne imanencije tijela. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie I, Minuit, Pariz, 1972.) Odnos između prirode i tehnologije čini se ireverzibilnim, premda je vodeće načelo kibernetike u „povratnoj sprezi“ (feedback). Ono što se ponavlja, međutim, nije ništa drugo negoli nužnost želje za sve većim intenzitetom snaga. Sveza života i fizike ovdje ima drukčije utemeljenje. Što želja želi, a stroj radi svodi se na nadomjesne radnje stroja. Njegova se „bit“ ne može više odrediti iz mehanike gibanja same prirode kao u Newtonovoj paradigmi. Stroj koji ima u vidu Deleuze jest apstraktno trijelo-bez-organa kao pokretač svih životnih procesa. Na taj način valja razumjeti uobičajenu tvrdnju o tijelu kao stroju. Tijelo se stoga ne može misliti bez „kontingentne nužnosti“ transformacije iz organskoga u neorgansko. Ili, drukčije rečeno, tijelo nastoji produžiti vlastitu egzistenciju u drugoj formi besmrtnosti kao što je posthumano stanje. Konstrukcijom „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) mijenja se forma i materija prirode. Mistična moć transformacije tijela-bez-organa u ono što nadilazi granice prirode i kulture proizlazi stoga iz informacije. Bez nje ne može biti nikakvoga radikalnoga obrata ni fizike, a niti metafizike. Želja za preobrazbom stanja u događaj podaruje upravo događaju osim mistične moći nadolazećega tijela ono što spaja materiju, energiju i informaciju u kibernetički sklop apsolutnoga stroja. To se nipošto ne može otkloniti. Jer bi inače suvremena fizika i Deleuzeova filozofija ostale nostalgične maštarije o iskonu u doba „kad je željeti još pomagalo“, kako pjeva Peter Handke u poemi Živjeti bez poezije. Apsolutni stroj ne stvara samo želju za transformacijom u nova stanja materije, energije i informacije. Njegova je težnja da se stopi s Omega-točkom posthumane težnje za besmrtnošću s onu stranu svemira, da dosegne posljednju točku ekstropije. Tijelo u sklopu kibernetičkoga ustrojstva virtualnih svjetova mora se stoga rastjeloviti u onome što Deleuze i Guattari na tragu grčkih stoika i njihove metafizike nazivaju „beskonačnom brzinom“ (vittese infinie).(Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie? str. 118.) Ako se Bog uistinu kocka sa svemirom, usuprot onome što je tvrdio Einstein na tragu ideala fizike kao kraljevske znanosti o prirodi izgrađene s Leibnizovim infinitezimalnim računom prema kojem je ovo najbolji od svih svjetova, ne mora se postaviti pitanje zašto se uopće Bog kocka ako se kocka, nego kako to čini? Kako je moguće da otvorenost mnoštva dimenzija, a ne tek tri ili četiri, već deset ili jedanaest, pokazuje da bitak kako ga ocrtavaju kvantna teorija i sve na njoj nastale suvremene kozmologijske spekulacije o hiperprostoru i mnoštvu usporednih svjetova, nije ništa drugo negoli apsurdan prikaz događanja na rubu kaosa? (Miguel de Beistegui, isto, str. 206.) Sve što vrijedi za pitanje o odnosu „subjekta“ i „svijeta“ vrijedi isto tako i za odnos tijela i kontingencije u mreži kontinuiranih događanja, a ne tek fiksnoga singularnoga događaja. Što se događa, događa se poput neoavangardnoga koncerta pomahnitalih strojeva mišljenja u filozofiji, umjetnosti i znanostima samo zato jer je prava mjera entropije sustava u kibernetičkome „trećem poretku“ – informacija. Nije to ni materija (bitka), a niti energija (događaja). Ovdje je riječ o nastanku i nestanku informacija u „bijelim rupama“ koje ne dopuštaju virtualnim svjetovima da zauvijek budu progutani u ništavilu. (Žarko Paić, „Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381.) 2. Spiritualni strojevi i želja za ekstropijom Za suvremenu fiziku već je postalo gotovo samorazumljivo da se materija peobražava u energiju i obratno. Razmjena nije, doduše, simbolički čin podarivanja i uzvrata. Ako se iz pojma materije u različitim pristupima filozofije, a još više fizike danas isključuje prisutnost inercije, što je zapravo ostalo od „materijalizma“ od atomistike Grka do dijalektičkoga mišljenja Alaina Badioua? Bez nakane da se pomnije upustimo u ovaj složeni problem, dostatno je za našu svrhu razmatranja kazati da je ono što je preostalo od pojma materije njezin energetski potencijal preobrazbe u – informaciju. Nikakav „materijalizam“ ne može održati svoj razlog opstojnosti danas bez visoke razine spekulativnosti i refleksije o dinamičnim sustavima ravnoteže. Drugim riječima, novije teorije koje spajaju fiziku, biologiju, kibernetiku i infomacijske znanosti kao što su teorije emergencije, kontingencije i složenosti (complexity) polaze od novoga shvaćanja materije i energije. Nije to više Aristotelova koncepcija koja pretpostavlja savršeni poredak kozmosa i prirode u mirovanju u odnosu na promatrača. Umjesto toga susrećemo se s promjenom pojmovno-kategorijalnoga sklopa na tragu Einsteina, kvantne mehanike i kibernetike. Koliki je značaj materijalnosti za tehno-znanosti, koje operiraju sintetskim materijalima i u teoriji superstruna pretpostavljaju sučeljavanje mikro-čestica u prostoru kao dinamičkome i otvorenome horizonttu kretanja, ponajbolje svjedoči zahtjev da se novi mediji u tehničkome smislu njihove djelotvornosti svedu na kognitivnu svezu energije i dodira prstom po ekranu računala. Materijaliziranje i dematerijaliziranje, materija i antimaterija su nezamislivi bez drugoga člana trojstva Einsteinove znamenite formule E=mc2. Proizvoditi brzinu (informacija) znači tehno-genetski konstruirati stroj koji nadilazi „zid vremena“. Umjesto inercije, sve je u brzini kretanja kroz prostor-vrijeme. U cjelini, jedni pravi problem doba tehnosfere sastoji se u: (1) ubrzavanju kretanja tehničkoga objekta do Omega-točke u svemiru (ekstropija); (2) proizvodnji super-računala s memorijom koja će biti u stanju dokumentirati „beskonačnu brzinu“ (vitesse infinie) informacija. Sve drugo sa stajališta tehno-genetske konstrukcije svjetova čini se da je u pozadini ova dva temeljna procesa metamorfoza bitka i vremena. Tako se pokazuje da je pojam inercije koji je bio pripisivan drevnome pojmu materije samo suprotnost brzini apsolutnoga stroja, odnosno da se sporost i tromost mogu danas misliti jedino kao „anomalije u sustavu“. Ono što je sporo i tromo ne može se postaviti u horizont učinkovite uzročnosti (causa efficiens). Bez nje kibernetika ne bi imala mogućnosti suspenzije i neutraliziranja potencijalnosti energije bitka kao nepromjenljivosti i postojanosti. Štoviše, bez toga ne bi bilo moguće tehnologijski proizvesti virtualnu stvarnost kao digitalnu simulaciju samoga života. Savladavanje sporosti i tromosti, što je u „biti“ ono isto u preobrazbi ili postajanju/bivanju materije i energije dovodi do toga da se ubrzavanje nužno mora misliti iz neodređenosti beskonačnih veličina. Iako su Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? (Qu’est-ce que la philosophie?) taj paradoksalan pojam iz stoičke filozofije postavili u središte promišljanja odnosa filozofije, umjetnosti i znanosti, dalekosežno je značenje ovoga obrata. Ponajprije, prevladavanje metafizike unutar sáme metafizike ne bi bilo moguće da se Deleuze u svojim promišljanjima oslanjao tek na materijalizam iz perspektive znanstvenoga pozitivizma 20. stoljeća. Već ta odluka da misli na graničnim crtama nečega što hermetično pomiruje Spinozu, Nietzschea i Bergsona pretpostavljala je razumijevanje onoga što materiju „produhovljuje“, ali tako da ju ne svodi na puki odraz ili emanaciju nečega spiritualnoga. Umjesto toga, materija se energetizira što dovodi do virtualne aktualizacije rastjelovljenja. Mnogo je pokušaja tumačenja koje promašuju već time što Deleuzea čitaju kao bergsonista, dakle, nekovrsnoga „vitalističkoga materijalista“. Isto je tako podosta kritičkih uvida koji mu, kadšto i opravdano, prigovaraju da je primjetan utjecaj francuske materijalističko-racionalističke tradicije koja se sabrala u ideji „mašinističke metafizike“. Sve to nije toliko u prvome planu ovoga razmatranja. Zanima nas ipak nešto posve drugo. Ako se, dakle, Bog kocka, kako onda treba razumjeti njegovu kontingentnu igru sa svemirom i prirodom uopće? Deleuze i Guattarijev je odgovor u tom pogledu u odnosu na Einsteinovu fiziku relativnosti posve na tragu njegova „materijalističkoga obrata“ s tragom hermetične metafizike događaja. (Vidi o tome: Joshua Ramey, The Hermetic Deleuze: Philosophy and Spiritual Ordeal, Duke University Press, Durham – London, 2012.) On, naime, ustvrđuje da se događaj ne može uopće shvatiti bez simultane igre/slučaja triju „kaoida“: filozofije, umjetnosti i znanosti. A to znači da događaj ne samo da „nije“ i da se ne može svesti na inerciju materije bitka. Ono što mu je u „biti“ nije drugo negoli procesualna transformacija stanja sáme materije. Energetski potencijal promjene stanja objekta proizlazi stoga iz nečega što „nadahnjuje“, a ne „produhovljuje“. Umjesto materijalnosti materije kao dinamičke kategorije, sada se brzina kao konstatno ubrzavanje nalazi u samoj strukturi događaja. Ne ubrzava se objekt polazeći od bitka stvari (supstancija), nego se ubrzava događaj kao takav iz njegove kontingentne „biti“. Posrijedi je pojam informacije izvan dosega kibernetike upravo stoga što Deleuze dobro zna da informacija kao „treći poredak“ kibernetike proizlazi iz imanencije kao života. Da bi se održao poredak u stanju kaosmosa sám događaj mora postati ubrzanom slikom virtualne aktualizacije. Istina događaja suvremenoga svijeta nije nigdje tako plastično prikazana-predstavljena kao u filmu, koji sjedinjuje pokret i vrijeme od inercije i sporosti do pokretljivosti i brzine. (Gilles Deleuze, Film 1: Slika-pokret, Bijeli val, Zagreb, 2010. S francuskoga prevela Mirna Šimat i Film 2: Slika-vrijeme, Bijeli val, Zagreb, 2012. S francuskoga prevele Mirna Šimat i Maja Ručević.) Klasični ideal fizike istodobno je metafizički: da se priroda (physis) može izračunati i umno urediti kao savršeni poredak usklađenih zakona. U tome zapravo nema bitne razlike između Liebniza i Newtona, a čak se i Eisteinova fizika relativnosti prostora i vremena orijentira na tim osnovama. Počela ili aksiomi znanosti o prirodi pretpostavljaju istodobno da je svijet vječno kretanje u krugu i nastanak novoga iz odnosa materije i energije. Ono treće što će posve promijeniti način shvaćanja prirode u cjelini izveveo je Norbert Wiener izgradnjom osnova kibernetike. Informacija tako predstavlja nesvodljivost kontingentnoga događaja. Sve što se zbiva u svijetu (prirode, kulture i tehnologije) složeni je odnos između entropije i informacije. Ako se njezina „bit“ ne može odrediti pozitivno, a niti negativno, onda je samo uvjetno posrijedi upućivanje na odnos forme i materije (eidos-morphé). Kraj klasične paradigme znanosti s njezinim vodećim pojmovima poput „zakona“, „aksioma“ i „reprezentacije“, ali ne i strogosti metode i vrijednosti eksperimenta, određuje nastanak kvantne mehanike. Dok se, pak, klasična metafizika zasnivala na suprotnosti supstancije i događaja, suvremena se fizika više uopće ne bavi reverzibilnošću (ponavljanjem), nego singularnim događajima kontingencije (slučaja). Promjena je, dakako, dalekosežna. Umjesto inercije i sporosti objekta koji leži u fiksnome prostoru i zamrznutome vremenu kretanja od prošlosti prema budućnosti, sada je naglasak premješten na drukčiji model kretanja i na posve novi pojam vremena. Drugi zakon termodinamike i evolucijska biologija pridonijeli su shvaćanju po kojem ireverzibilnost događaja posve mijenja ideju o postojanosti supstancije nekoga bića kao takvoga. Sve nam to govori o preusmjeravanju kretanja iz linearnosti u neodređenost koja se nastoji, što je naizgled paradoks, obuhvatiti statističkom vjerojatnošću (probabilizam). Što je veća moguća predvidljivost događaja u kontinuumu vremena, to je znanost o prirodi (fizika) sve manje pozitivistička, a sve više ona koja omogućuje novu metafiziku utemeljenu na „materijalizmu“ i „empirizmu“. To je upravo ono što od početaka svojega misaonoga projekta pokušava izvesti Gilles Deleuze. Sjetimo se da je otvorenost novoga sklopa mišljenja u njega: život-postajanje/bivanje-svijet. Pokretačka moć imanencije ne svodi se pritom na problem svijesti i nesvjesnoga kao u neuroznanostima i psihoanalizi. Sam se život vodi „neosobno“. To znači da je virtualna aktualizacija onoga što nema svijest o sebi potencijalna materijalna energija ili energetsko spremište materije dostatno da život nadilazi ono što mu je odredila „vitalistička metafizika“ od Bergsona do danas. Uostalom, već je i Heidegger sa slavnim primjerom krpelja na temelju biologijskih istraživanja okoline i okoliša (Umwelt vs. Umgebung) Jakoba von Uexkülla u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) ukazao na pukotine u pojmu „života“, „psihe“ i „čovjeka“. Nije, dakle, problem tehno-geneze odnos svijesti i svijeta. Umjesto toga, suočavamo se s problemom neodređenosti i kontingentne promjene koju unosi događaj u prostor-vrijeme odnosa elementarnih čestica. Pritom valja napomenuti da je posve jasno kako se događaj u svojoj nesvodljivosti ne može opisivati tek negacijom bitka ili njegovim suspendiranjem i neutraliziranjem. Nasuprot Heideggera koji je metafizički govor filozofije destruirao tako što ga je dovodio do granica iskazivosti u samome jeziku metafizike, pa mu je mistika bitka i misterij događaja (Ereignis) bio samozadan unutar kazivanja (Dichten), kod Deleuzea se radi o mahnitome rastemeljenju metafizike s pomoću govora sinkretizma, eklekticizma i hibridnosti filozofije, umjetnosti i znanosti. Hermetička moć sklopa i montaže ovdje doseže „sliku mišljenja“ koja više nema ništa s prirodom i ukorijenjenošću. Umjesto toga, sve je u prokopavanju hodnika i prolaza; sve je u rastemeljenju bitka i nastanku jezika koji govori slikovnom fascinacijom tehno-geneze. Heidegger je mislilac konačnosti Zemlje, a Deleuze izbačaja u beskonačnost svemira. Pohvala ukorijenjenosti i užitak u rizomatici razdvajaju ih nepovratno koliko god, inače, bili uvelike srodni u odredbi zadaće budućega mišljenja. Kako razumjeti novo shvaćanje neponovljivosti i jednokratnosti (ireverzibilnosti i singularnosti)? Budući da je riječ o zacijelo najznačajnijim pojmovima suvremene fizike i metafizike, a izričito se razvijaju unutar Deleuzeove filozofije imanencije, potrebno je preciznije pokazati što uistinu Deleuze podrazumijeva kada rabi presudni pojam suvremene filozofije, umjetnosti i znanosti kao što je to događaj (événement). Ako bismo rekli da živimo u znanstveno-tehničkome razdoblju povijesti bio bi to doista pogrešan stav. To je moglo vrijediti sve do nastanka Einsteinove teorije relativnosti i Kopenhagenske škole kvantne mehanike. Otada se dešava promjena paradigme. Baveći se termodinamikom i osobito njezinim drugim zakonom iz kojeg proizlazi pojam entropije fizika se kao znanost našla pred tajnom apsolutnoga događaja. Time se klasično ontologijsko pitanje o „biti“ ili supstanciji bića prometnulo u pitanje o nastanku događaja koji uopće omogućuje iluziju supstancijalizma i esencijalizma. Nije to značilo tek spuštanje u odaje mikrofizičkih svjetova gdje se zbiva složenost odnosa elementarnih čestica s novim definiranjem starih pojmova poput mase, materije, potencijalnosti i energije. Mnogo je važniji bio raskid s iluzijom da je svemir u prostorno-vremenskome smislu savršeni krug nastanka i nestanka entiteta poput planeta i galaksija i da se kozmologijski ono što „jest“ razotkriva kao činjenica u svijetu unaprijed postojećih objekata. Čitava je metafizika podržavala tu iluziju. Deleuze je u svojem glavnome djelu Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) usmjerio kritičku pozornost na tzv. transcendentalnu iluziju s podrijetlom u Kanta. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F., Pariz, 2011., str. 71-74.) Sažeto, njezin je učinak bio u tome da nas uvjeri kako postoje regulativni sudovi (primjerice, postulat Božje egzistencije) i konstitutivni koji omogućuju da spoznajemo svijet na temelju apriornoga uvjeta mogućnosti same spoznaje. Logika odnosno umna pravila proizlaze otuda iz „urođene“ sposobnosti mišljenja da kao subjekt ili transcendentalno Ja određuje iskustvu što nešto zbiljski „jest“, a što „nije“. Iluzija se, dakle, utemeljuje od samoga početka novovjekovne metafizike. Ona nije tek povlasticom Kantove filozofije. Štoviše, nalazi se i u čitavoj znanstvenoj arhitekturi mehanike gibanja. Newtonova fizika ponajbolje je pritom ocrtava. Kada to imamo u vidu, jasno je zašto se paradigma kvantne teorije pojavljuje uvodom u „novu metafiziku“. Za Deleuzea se ne radi kao kod Heideggera o tome da kibernetika predstavlja kraj metafizike, a mišljenje „drugoga početka“ (anderen Anfang) ima poslanstvo preokrenuti smjer povijesnoga gibanja. Sada povijesnost iznova postaje mjerom jednostavnosti odnosa „prstenujuće igre svijeta“, kako to stoji u predavanju „Stvar“ („Das Ding“) iz 1950. godine. (Martin Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 157-175.) Umjesto povratka u drugi iskon (arché), sve je u neponovljivosti i jednokratnosti onoga „novoga“ u beskonačnome procesu stvaranja. Za Heideggera je budućnost posvemašnja novost povratka u iskon bitka (isto). Tome usuprot, za Deleuzea je budućnost u neponovljivoj jednokratnosti razlike. Smjer je različit. Misaoni putovi naizgled još više ne konvergiraju, premda upravo u tome valja tragati za blizinom u posljednjim rješenjima. Uostalom, temeljna razlika u promišljanju pojma događaja u Heideggera i Deleuzea (Ereignis vs. événement) svjedoči o promijenjenoj zadaći filozofije na kraju njezinih povijesno iscrpljenih mogućnosti. Filozofija u prijelazu u „novo mišljenje“ koje više nije metafizičko (Heidegger) i ono koje stvara „novu metafiziku“ (Deleuze) svoje nadahnuće ne zadobiva iz tehno-znanosti. Prava adresa je umjetnost. Samo se iz njezine neutemeljenosti i slobode može izvesti radikalna promjena stanja stvari. U oba slučaja mislioci suvremenosti pokušavaju u umjetnosti pronaći spas/izbavljenje od apokalipse tehničkoga svijeta te s umjetnošću otvoriti nove mogućnosti filozofiji kao konceptualnoj arhitektonici.(Eric Alliez, Signature od the World: What is Deleuze and Guattari’s Philosophy?, Continuum, New York-London, 2004.) Ako je entropija u kibernetici mjerom iščeznuća kada poredak dolazi u stanje homeostatske ravnoteže, postaje jasno da se njezina aporija sastoji upravo u temeljnome problemu kretanja prema natrag i prema naprijed. Vrijeme se stoga ne može više mehanički dijeliti na prošlost, sadašnjost i budućnost polazeći od ideje povratka na početno stanje. Uostalom, glavni pojam kibernetike kao što je „povratna sprega“ (feedback) djeluje unutar zatvorenoga sustava. Regulacija odnosa u takvim sustavima moguća je samo pod uvjetom vladavine kružne uzročnosti (circular causality). No, jasno je da se djelotvornost samoorganizacije i samoupravljanja živih sustava može održati tek kada je na djelu moć učinkovita uzroka (causa efficiens). Kada bismo Aristotelovu organologiju usporedili s dobom tehnosfere koja ima za svoje temeljno načelo ireverzibilnost i singularnost događaja, tada bismo mogli izvesti ovu misaonu operaciju. Za Aristotela je formalni uzrok bića (causa formalis) onaj koji proizlazi iz Božjega uma. Zbog toga je theoria najviša moguća djelatnost primjerena čovjeku. Sve što je, dakako, praktično odnosi se na materijalni i učinkoviti uzrok (causa materialis i causa efficiens), dok finalni uzrok iskazuje cilj i svrhu bića (causa finalis ili télos). Za suvremenu kibernetiku, pak, ništa ne bi moglo biti samopokrenuto i samoupravljano da umjesto forme na njezino mjesto nije stupila informacija. A njezina je glavna zadaća da transformira prirodu u samohodni i samoproizvodni stroj. Tehno-genetska konstrukcija zasniva se stoga na vladavini učinkovita uzroka (causa efficiens). U preokrenutome poretku ontologija razlike i mnoštva sada se ne utemeljuje u ideji Boga kao formalnoga uzroka bitka uopće i bića u cjelini. Umjesto toga susrećemo se s imanentnim uzrokom transformacije stanja stvari (bitka bića u tradicionalnoj metafizici) s podrijetlom u postajanju/bivanju (Werden, devenir) onoga što se ne može nazvati više „bit“ ili supstancija bića. Neprestano spominjaje onoga što „više nije moguće“ ima ovdje funkciju formatiranja drukčijega jezika od onoga na koji smo vjekovno naviknuli. Pogrešno bi bilo reći da stvari više nemaju svoju „bit“. Imale su ih naprosto zato što im je bila pripisana u svjetovnosti svijeta kakvoga ne možemo više zamisliti. Svijet sada postaje konstrukcijom slike, mozga i kaosa. Temeljni pojam stvaralačke evolucije novih svjetova otuda spaja univoknost bitka i neponovljivost vremena. Ontogeneza postaje nova metafizika događaja, a ne kao u Aristotela ontologija koja već unaprijed misli ono što „jest“ tako što razotkriva njegov cilj i svrhu (entelehija) u planomjernome poretku svijeta. Događaj se stoga ne može više misliti iz ontokronije zadanoga poretka stvari. Umjesto toga valja se okrenuti ontogenezi nadolazećih privremenih i promjenljivih stanja. Vrijeme teče ireverzibilno, ali u obrnutome smjeru – iz budućnosti u prošlost. Uostalom, to je upravo ono što povezuje Einsteinovu teoriju relativnosti vremena i poetsku refleksiju Miguela de Unamuna koje navodi Jorge Luis Borges u paraboli o vječnosti: Nocturno el rio de las horas fluye desde su manantial que es el manana aeterno… Noćna rijeka sáti teče Iz svoga vrela koje je vječno sutra. (Jorge Luis Borges, Povijest vječnosti, u: Sabrana djela 1923-1982., GZH. Zagreb, 1985. str. 67. Sa španjolskoga prevela: Mirjana Polić-Bobić) Lako je pronaći transverzalnih sveza između Simondona i Deleuzea u objašnjenju razlike stare i nove metafizike, one Aristotelove i ove koja se u dijalogu s kibernetikom uputila do beskonačnosti preobrazbe stanja stvari u suvremenoj „metastabilnoj ravnoteži“. Obojica se sučeljavaju s ontologijom kao iluzijom supstancijalizma, esencijalizma i hilemorfizma (Simondon). Deleuze će tome još dodati kako je transcendentalna iluzija metafizike novoga vijeka u Kanta najviši vrhunac iluzije subjekta: (1) kao svijesti naspram svijeta i (2) kao izvanjskoga polja u kojem se nalaze fiksni objekti. No, ono što nas osobito ovdje zanima ne svodi se na traganje za izvorima Deleuzeva pojma događaja. Izričito se ono nalazi u spisu Nabor: Leibniz i barok (Le pli: Leibniz et le Baroque) iz 1988. godine. (Gilles Deleuze, Le pli: Leibniz et le Baroque, Minuit, Pariz, 1988.) Zanima nas tek dvoje. Prvo, što jest za Deleuzea uopće događaj i, drugo, kako događaj stvara nove sklopove odnosa bitka i vremena (razlike i ponavljanja) u nesvodljivosti neponovljive singularnosti? Da bismo to mogli izvesti, potrebno je prethodno razdvojiti još jednom imanenciju od transcendencije i stvaralačku djelatnost mišljenja od prikazivanja-predstavljanja (mimesis-representatio) bitka. Postupak razdvajanja nije suprotan sintezi. Ovdje imamo posla s dvostrukim rezom povijesti zapadnjačkoga mišljenja. Prvi rez je onaj ontologijski, a drugi epistemologijski. Transcendencija se formalno nalazi u Platonovu mišljenju ideja. No, puni procvat dobit će tek sa srednjovjekovnom skolastikom u djelu sv. Alberta Velikoga i sv. Tome Akvinskoga. Transcendentalije su za razliku do kategorija oni pojmovi koji imaju za staru metafiziku ulogu koju će Kant nazvati regulativnom, a odnosi se na mogućnost spajanja carstva ideja i svijeta pojavnosti: jedno (unum), dobro (bonum), istinito (verum) i biće (ens). Budući da je temelj teologije kao opravdanja Božje egzistencije u svijetu pojam savršenoga i najrealnijega bića kao što je Bog (ens realisimum), jasno je da se transcendentalije izvode iz pojma-ideje-zbilje stvaratelja svijeta (mundus). Stoga se prema ovome shvaćanju o formalno dva svijeta uvijek radi o primatu transcendencije nad imanencijom. Ali primat treba razumjeti iz unutarnje strukture metafizike uopće. U tom pogledu može se reći da je isključenje ili izvođenje „ovostranosti“ i „ovosti“ već uvijek zakašnjelost pojma s kojim Deleuze od stoika i skeptika u Grka, preko Spinoze i Nietzschea do Bergsona, pa nadalje s Whiteheadom i Simondonom misli događajnost događaja. Imanencija ne može iscrpiti puninu događaja. Naprotiv, događaj se zbiva u vlastitoj neponovljivoj jednokratnosti, a ne nečega drugoga, što prebiva u „onostranosti onoga“. Zaoštrimo li obrazloženje, tada se može krenuti smjerom drukčijega izlaganja bitka u čitavoj povijesti zapadnjačke metafizike. I to je neskrivena Deleuzeova ambicija gotovo gigantomahijski nalik Heideggerovoj da sve bitne mislioce koji su mu potrebni kao pokriće za glavnu hipotezu o događaju protumači u ključu imanentnoga događaja mišljenja. Što preostaje odnosi se na energetsko polje materijalnosti informacije koja nadilazi razlikovanje forme i materije. Događaj se mora razumjeti polazeći od onoga istoga što odlikuje i misterij informacije. Ona nije ni materija niti energija, već postaje transformativno polje virtualne aktualizacije. Ako je informacija otvorenost kružne uzročnosti s vladavinom učinkovitoga uzroka kao temeljnoga načela stvaranja, tada se događaj razlikuje od metafizičkoga razumijevanja ideje promjene stanja bitka. Umjesto identiteta bića s njegovom nepromjenljivom „biti“ na djelu je transformacija „biti“ i njezino desupstancijaliziranje. Što će „biće“ postati stvaralačkom djelatnošću slike, mozga i kaosa ponajprije leži u vjerojatnosti i nepredvidljivosti samoga procesa događanja. Da se otrgnemo snažnim silama razaranja što se iskonski pripisuje kaosu, tehnogenetski konstruiramo strojeve „trećega poretka“ kibernetike. Njihova je temeljna ontologijska značajka da omogućuju kontrolu procesa kružne uzročnosti informacija (input-output) do mjere „metastabilne ravnoteže“. Događaj i kontrola su otuda kibernetički izrazi za ono što je bilo znamenovano slobodom i moći kao odnosima bez kojih ne postoji ništa samostojno u prirodi ni u kulturi. Baveći se pitanjem „razlike“ (bitka) i „ponavljanja“ (vremena) Deleuze je već u ranome mišljenju postavio temeljne postavke. Tijekom suradnje s Felixom Guatatrijem, osobito u posljednjem spisu za života Što je filozofija? iz 1991. godine pojam događaja postao je težištem suvremene filozofije u odnosu na pitanje tehnike. Problem razlike između stare i nove metafizike kao ontologije svodi se, dakle, na problem neodređenosti događaja. Ne izvodi se otuda događaj iz razlike. Naprotiv, razlika se stvara u mnoštvu događaja. U razlici spram Jednoga (bitka), ono što mu se suprotstavlja i ima pokretljivost načela postajanja/bivanja može biti samo „nešto“ izvan i onkraj razlike bitka i bića kakva se pojavljuje od Platona do Heideggera. Biti izvan i onkraj te matrice mišljenja označava promjenu smjera. Misliti iz gledišta događaja pretpostavlja rastemeljenje svih mjerodavnih kategorija i pojmova zapadnjačkoga mišljenja. Ipak, nije svejedno kako se pristupa protokolima rastemeljenja. Je li posrijedi nastavak Heideggera drugim sredstvima kao u slučaju Lévinasa, Derride i Lyotarda ili, pak, u bliskome susretu s incijalnim pokušajima Whiteheada i Simondona poput Deleuzea korak dalje odlučuje o konačnome ishodu. 3. Čisti događaj: Mišljenje bez predmeta „Što“ jest događaj? – na to pitanje ne može se odgovoriti ni afirmativno niti negativno. Razlog leži u tome što „događaj“ ne pripada predmetu ili objektu. Isto tako izlazi iz područja bitosti bića. „Događaj“ nadilazi razliku bitka i Ništa. U posvemašnjoj nesvodljivosti na bitak i na Ništa, te na kategorijalno i pojmovno samoodređenje, Deleuze ide tako daleko da odbacuje, primjerice, gotovo sva dostignuća Husserlove fenomenologije i njegovih nastavljača. Poput Heideggera iz Bitka i vremena (Sein und Zeit-a), tako i on u Razlici i ponavljanju (Différence et répétition) za svoju kritiku ne uzima tek problem transcendencije svijesti. Još je važniji njezin obrat u imanenciji subjekta. To znači da promišljanje na tragu Leibniza može proizvesti samo ono mišljenje koje se usmjerava na „predmetnost bez predmeta…: to je više poetska, estetska stvar.“ (Joseph Vogl, „Was ist Ereignis?“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, str. 69.) Zašto se ne može postaviti pitanje o „štostvu“ (quiddittas) kad je riječ o događaju? Jednostavno stoga što događaj u tom estetskome sklopu stvari mijenja odnose između bitka i bića. Događajem se, međutim, ne određuje promjena onoga što je već unaprijed postavljeno u odnos. Namjesto toga sve vodi prema stajalištu koje „čisti događaj naprosto“ izvodi iz slučaja nesvodljive onto-geneze bez prethodnoga uzora u ideatskoj strukturi bitka. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, str. 42.) Nije događaj postajanje/bivanje (Werden, devenir), jer bi se dokinula razlika između transcendencije i imanencije. Na taj način bi bilo nemoguće stabilizirati nešto što gotovo neminovno prelazi u stanje izvan granica mišljenja promjene. Kakva bi to, uostalom, bila metafizika kada ne bi imala razlog opstojnosti u dvojstvu „ovostranosti“ i „onostranosti“? Budući da se „imanentna transcendencija“ veže uz Marxa i Nietzschea, nije teško razabrati kako čitava logika Deleuzeova mišljenja povezuje bitak kao postajanje/bivanje (Werden, devenir) s onime što nije više dijalektička sinteza proturječja. Ako to nije, što onda uistinu „jest“? Deleuze se stoga neprestano vraća na početno pitanje o ontogenezi događaja kao procesa. Na nekoliko mjesta zgnusnutoga razmatranja pojma događaja u knjizi o Leibnizu i baroku upućuje se na Whiteheadovo razumijevanje istoga u razlici spram Leibniza. Konstelacija odnosa koja nastaje s događajem jednako je tako problematična kao i njegova ekstatička (ne)određenost. No, jedno je neporecivo. Ako se, naime, s pomoću vrste/roda kategorijalno iskazuje bitak u pojmovlju kao imenovanju „biti“ nečega kao nečega (primjerice, slavuja), onda je sve posve drukčije kada u konceptualnu igru ulazi događaj. Slavuja više nećemo pojmiti polazeći od univerzalnosti vrste ove pjesnicima drage ptice. Umjesto toga, krenut ćemo u objašnjenje njegove neponovljive jednokratnosti. Na taj će način pojedinačnost tog i tog slavuja biti iskazana s pomoću heterogenih sastavnica: boje perja, specifičnosti pjeva, vibracije i intenziteta promjene stanja u odnosu na okolinu. Što smo time dobili? Ništa drugo negoli ono što Deleuze naziva mnoštvom u sklopu razlika. Ne čini „bit“ nekoga bića ono što to biće jest u njegovu postajanju/bivanju. Posve suprotno, zagonetka je singularnosti u slučaju kojim se iznimka kao novost u nizu ulančanih uzroka pokazuje pravilom. No, to je pravilo sve drugo negoli prikaz-predstava „bitka“ u njegovu „jest“. Pravilnost i zakonomjernost valja razmatrati iz perspektive mišljenja kao slike, mozga i kaosa. Za Deleuzea događaj uspostavlja nove odnosa izvan i onkraj linearne sheme razvitka. (Vidi o tome: François Zourabichvili, Deleuze. Une philosophie de l’événement, P.U.F., Pariz, 1994., str. 18-24.) Ako se ne može na pitanje „što jest događaj?“ jednoznačno odgovoriti jer događaj istodobno ne potpada pod zakon bitka i ne iskazuje se glagolom „biti“, prvo iskušenje jest u tome da se taj pojam shvati iz praktične promjene stanja bitka. No, događaj se ne može „prakticirati“. Deleuze u spisu o Leibnizu upozorava da se ono što izaziva događaj i proizvodi nove događaje skriva u sljedećem: „Velika piramida jest događaj, njezino trajanje u periodu od jednoga sata, trideset minuta, pet minuta…bljesak prirode, Boga, ili Božji pogled. Koji su uvjeti koji događaj čine mogućim? Događaji su proizvedeni u kaosu, u kaotičnome mnoštvu, ali samo pod uvjetom da u tome intervenira neka vrsta zaslona.“ (Gilles Deleuze, Le pli: Leibniz et le Baroque, str. 103.) Događaj se, dakle, ne može misliti iz poretka stvari kakve jesu u kontinuitetu prirode i povijesti. Njegova se struktura neodređenosti razvija iz kaosa. Ključno je za ovo mišljenje da se kaos ne suprotstavlja poretku u smislu borbe suprotnosti čije se krajnje rješenje pronalazi u dijelektičkoj sintezi. Deleuzeu je sve to strano. Kao što za Heideggera na razini rasprave Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine Ništa „nije“, već „ništi“, ali ne uništava, tako i kaos ne postoji. Pojam istoga događaja ne može se razumjeti ako se ne dovedu u asimetričan red pojmovi slike, mozga i kaosa. Tek sada vidimo da ono što čini platformu neke nove metafizike koju Deleuze razvija na impresivan i ne manje „shizoidan“ način u odnosu na čitavu tradiciju od Platona i Aristotela, preko Leibniza i Spinoze, Nietzscha i Bergsona, Whiteheada i Simondona obuhvaća želju za sklapanjem novoga iz apsolutne kontingencije događaja. Njihova se singularnost više ne ponavlja poput vretena bitka. Vrtoglava se brzina promjena pokazuje onda kada se neponovljivost jednokratnosti ipak „ponavlja“. A to je moguće samo pod uvjetom da događaj nije tek kozmologijsko-ljudski čin postajanja/bivanja drukčijim od bitka, kako bi rekao kasni Lévinas. (Emmanuel Lévinas, Autrement qu’être ou Au-delà de l’essence, Poche, Pariz, 2004.) Moguće je ipak samo pod uvjetom da tehnogeneza u svoje „ruke“ preuzme konstrukciju onoga što sada nije, ali dolazi iz neposredne budućnosti. I tako u beskonačnost. Kaos ne znači pritom ništa drugo negoli mnoštvo, dok se Jedno (bitak) određuje uvijek kao nešto (quiddittas). U svijetu kvantne fizike i neuroznanosti to je kraj razdoblja vladavine inercije materije i svođenja energije na potencijalnost onoga što materiju obilježava kao unaprijed zadanu veličinu. Razlog zašto kaos postaje proizvodnim pojmom konstrukcije pod uvjetom stalne preobrazbe materije u energiju i obratno nalazi se u onome „trećem“. Informacija je drugo ime za kaos stoga što nastaje iz događaja, a nema značajke čiste forme. Dok se u Leibniza radi o kompozitnim svojstvima monada koje se međusobno povezuju u nove sklopove zbog njihove želje i težnje za ispunjenjem vlastita cilja i svrhe (teleologija), pa se kaos pojavljuje uvjetom mogućnosti najsavršenijeg od svih svjetova prema Božjem infinitezimalnome računu, u Deleuzea na tragu Whiteheada Bog postaje čistim događajem ili procesom postajanja/bivanja. Drugim riječima, ne radi se o najsavršenijem od svih svjetova, već o jedino zbiljskome svijetu. A on istodobno predstavlja mjeru entropije i zahtjev kibernetičke kontrole nad procesom nastanka novoga. Nije stoga nipošto začudno što Deleuze izabire za rješenje ovog fizikalno-kozmologijsko-metafizičkoga problema pojam kaosmosa. Taj hibridni izraz potječe iz jezične radionice Jamesa Joycea, ali se pronalazi i u parabolama Jorgea Luisa Borgesa i romanima Witolda Gombrowicza. Bog se, dakle, kocka samo zato što više ne postoji kraljevski put do svijeta nužnosti između odabranih mogućnosti. Virtualni svemir događaja, pak, zahtijeva kontingenciju i ireverzibilnost. Novo po prvi puta u svojoj povijesti od novoga vijeka više nije ništa svedivo na ono što je bilo. Umjesto prirode koja se u zakonima mehaničkih gibanja Newtona i Keplera dovinula do ideje uređenoga i savršeno konstruiranoga svemira kojim upravlja Bog kao matematičar i arhitekt, sada se susrećemo sa strojem u kibernetičkome modelu upravljanja svemirom s pomoću metastabilne ravnoteže kaosa i poretka. Između onto-logike povijesti i tehno-geneze onoga što dolazi nakon povijesne iscrpljenosti ciljeva i svrha stoji događaj širenja-sažimanja (extensio-implosio) informacije. To seže do krajnjih granica neodređenosti. Ništa više nema „smisao“ u sporome kretanju velikih kola bitka. Sve sada postaje višestrukošću „značenja“ u apsolutnoj brzini stvaralačke evolucije svemira. Znakovi su bez značenja koje im dolazi unaprijed iz čiste ideje. Kada informacija vlada, pustinja raste neizmjerno. U carstvu entropije jedini je način preživljavanja na najvišem intenzitetu i vibracijama života u događaju umjetničko-estetskoga stvaranja novih formi. Kroz njih struji ono životinjsko, ljudsko i neljudsko. Ako se događaj događa, a bitak jest, dok se vrijeme, pak, vremenuje, onda se u slučaju Deleuzeova tehno-genetskoga sklopa u kojem informacija ima status imanentne želje za stvaranjem „novoga“ radi o mišljenju stvaralačkoga montažerstva pojmova. Što povezuje filozofiju, umjetnost i znanost nije ništa drugo negoli stvaralaštvo. No, nije to teologijska iluzija o stvaranju iz Ničega (creatio ex nihilo). Isto vrijedi i za sekularnu inačicu s idejom umjetnika kao modernoga demijurga. Što informaciju čini onim što pripada području između forme i materije ili materije i energije određuje struktura i sklop događaja. Sudbinom se u Grka nazivala izručenost bogovima. Protiv njihova bijesa ili osvete tragedija se odigravala u žrtvovanju heroja i djevica. Iskonski narodi time su iskazivali svoj strah od apsolutne slobode. Ni danas nije posve drukčije. Strah od imanencije označava osjećaj, doduše, interaktivne i planetarne samoće. Za razliku od „prirodne“ samoće, ova tehnički stvorena poput novoga događaja čovjeku podaruje istodobno uzvišenost slobode i napuštenost od svijeta sámoga. Singularnost se ipak ne vodi bez „unutarnje kontrole“. Nije to psihološki mehanizam vladanja sobom i afektima s mjerom dostojnom uzoritoga stoika među masom prepuštenom slijepim nagonima vrste/roda. Biti konektiran s Drugima i ujedno biti na distanci spram Drugih moguće je i poželjno. Ali samo ukoliko sustav kontrolira svoje korisnike. Sve drugo bilo bi iluzorno u svijetu u kojem vladaju odnosi koje Deleuze u neobaroknome opisu sklopa/preklopa/nabora (pli, fold) ostavlja na granici konceptualnoga fraktala. Tamo gdje je bio krug ne treba doći fraktalni svijet mnoštva. Sve je već tu u perverznome obratu bitka u događaj. Ono što treba doći proizlazi iz stvaranja bez stvari. U „biti“ tehnogeneze kuje se „pakleni“ plan imanencije. Što je to naposljetku „čisti događaj“? U svijetu metafizičkih ne-objekata, gdje se zbiva igra između kaotičnoga mnoštva i nastojanja za „barem malo reda“ informacija je postala neotklonjivost slučaja kao naše jedine preostale „nužnosti“. Slučaj postaje kaos, a kaos od slike u mozgu koja nastaje kao informacija ili uputstvo za djelovanje nepredvidljivo može promijeniti smjer i od događaja bez predmetnosti postati čistom kontingencijom. Ono što je u Deleuzeovu mišljenju najčudovišnije i najzanimljivije uopće jest to da događaj kontrolira poredak, a ne obratno. Sve postaje virtualno „moguće“ zato što je aktualno, a ne stvarno. U ovome neognostičkome konstruktivizmu bez Boga tehnosfera iz ravnodušne samoproizvodnje novih značenja odjednom izlazi u vrijeme bez razdvajanja prošlosti-sadašnjosti-budućnosti. Što čini događaj stvaralački neodredljivim nije zapisano ni u kakvome tehnogenetskome kôdu informacije. Ono neodredljivo proizlazi iz apsolutne slobode konstruiranja novih stanja kao monada na putu u otvorenost prostora. Po prvi put se vrijeme više ne pokazuje mjerom određenja prostornoga položaja objekata. Umjesto toga ono je posljednjom granicom između bitka i Ništa. Ako je tome tako, ako prostor u svojoj beskonačnoj virtualnosti sada vremenu podaruje novu definiciju neponovljivosti „bića“ u postajanju/bivanju razlikom, onda se moramo oprostiti s iluzijom metafizike grosso modo. A ona se sastoji u tome da mišljenje ne može postojati bez „osobnosti“ i bez „singularnosti“ potpisa. Ovo je pogrešna pretpostavka. Problem Deleuzeova transverzalnoga mišljenja bio je u tome da „ono“ što je imalo karakter neosobnosti stvari same (to autó, das Ding) oslobodi od napasti prosvjećivanja. Zato su fenomenologija i psihoanaliza bile predmetom njegove oštre kritike. Svijet ne nastanjuju čiste supstancije. U njemu prebivaju monstrumi, hibridi, mutanti, klonovi, kiborzi, androidi. Svekoliki tehno-bestijarij bića što u odnosu spram Drugoga postoji na način i u formi stroja postaje uobičajenost suvremenosti. Štoviše, to je skrivena „bit“ metafizike. Da se sve preobražava u stroj i da stroj svemu što će biti još „živo“ utiskuje posljednji pečat stvaralačke patnje, užitka i slobode. Postoje strojevi želja i želja za strojevima onkraj prostora i vremena. Čitava metafizika na putu je prema tome. Događaj nastaje iz kaosa. I vraća se u njegove magme i lavu poput tajne velike piramide ovaj čas, ovu sekundu, ovu vječnost… Bez strojeva sve bi bilo tek pusto i prazno u bezdanu od prohujalih događaja i prokockane slobode. Nije problem u besmrtnosti i beskonačnosti. Kao što je to ponajbolje znao Hegel, problem je u lošoj besmrtnosti i još lošijoj beskonačnosti. U prirodi ne vlada iluzija reda. Sve je, naprotiv, prožeto apsurdnim kretanjima s mjerom evolucijske entropije. Uostalom, Darwin je umjesto nekog uzvišenoga plana Božjega reguliranja odnosa između različitih bioloških vrsta/rodova otklonio ideju unaprijed određenoga cilja i svrhe. Sve što otuda preostaje, koliko se god to činilo apsurdno, može biti tek misao o kontroli kao „povratnoj sprezi-petlji“ (feedback-loop) života ili moći koja se odupire raspadu vlastita bitka u postulatu metastabilne ravnoteže. Približavajući se dobu apsolutne implozije informacija prostori bez kontrole još uvijek su posljednje oaze u kojima još možda ima izgleda za mišljenje lišeno pragmatičkoga interesa, života bez pohlepe i svijeta bez računanja-planiranja-konstrukcije. Potrebno nam je barem malo kaosa da nas očuva od poretka tehnosfere i njezinih čistih događaja. Bogovi su štitili svijet od apokalipse bez posljednjega razloga. Između utjehe i ravnodušnosti kreće se, pak, svjetska povijest duhovnoga bitka. Utjehu nude kompromitirane religije, a ravnodušnost proizlazi iz sekularne mistike stroja. Navjestitelj kraja prirode i povijesti, veliki pjesnik modernosti Arthur Rimbaud u poemi Sunce i put (Soleil et char) iz 1870. godine pjeva: Jer čovjek je odigrao i prošao poput daha. Ono što je još „živo“ ne odnosi se ni na bogove niti na čovjeka. Posljednja oporuka metafizike nosi pečat ideje stroja. U tome se sabire bitak i događaj, sve ono što „jest“ i ono što će još nastati promjenom stanja. No, riječi ne označavaju ni jedno niti drugo. Ako je za Deleuzea čin proizvodnje pojmova najveća zadaća filozofije uopće, onda je ona kao i znanost samo drugi način beskonačne vrtoglavice stvaranja prema uzoru u umjetnosti. Nietzsche je tvrdio da u čitavoj zapadnjačkoj metafizici nedostaje umjetnik kao filozof. A nama? Što preostaje nama koji smo sve već iskusili, sve vidjeli i sve virtualno izveli u čudu tehnosfere kao sinteze imaginacije i konstrukcije? Možda još samo malo otklona i od „mudrosti“ (theoria) i od „pobune“ (praxis) u tehno-poietičkome zanosu stvaranja koje više za svoj uzor nema ni Boga niti čovjeka. Problem je u tome što kibernetika u ideji apsolutnoga stroja sâma sebi zadaje tajni plan izvan svake moguće kontrole. Njegovi su kôdovi bez simbola, a njegove slike bez riječi kojima smo vjerovali više negoli vlastitoj sumnji u „istinu“. Ako je Einstein potkopao „vjeru“ u metafizički smisao vremena, nije li posljednja istina kibernetike bez Boga u tome da je i sámo vrijeme bilo tek pukom fikcijom?

November 20, 2025
Pregorijevanje povijesti?

Pregorijevanje povijesti?

1. Svijet kao koncept i promjena vremena Kad se iznova postavlja pitanje može li i mora li filozofija u svojem aktualnome reduciranju na teoriju mijenjati svijet, brzopleto se poseže za odgovorom. Potvrdan je odgovor navodno bît Marxove povijesne dijalektike. Negativan odgovor je, dakako, nešto navodno samorazumljivo pripadno Heideggerovom bitkovno-povijesnome mišljenju. Ako se pak aktualna nelagoda s otvaranjem „novog povijesnoga svijeta“ očitava u nemogućnosti istinske utopije, onda je opet navodno samorazumljivo da valja radikalno izokrenuti bît Marxove dijalektike. Umjesto ultimativnog zahtjeva iz Marxove znamenite 11. Teze o Feuerbachu – „Filozofi su dosada svijet uglavnom različito interpretirali, a radi se o tome da ga se preinači“ – postavlja se zadatak da svijet pokušamo, za promjenu, iznova interpretirati. (Slavoj Žižek, The Parallax View, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 2006.) No i nova interpretacija Marxove 11. Teze, kao što je to, primjerice Derridaina, ( Jacques Derrida, The Spectre of Marx, Routledge, London-New York, 1994.) nije tek reevaluacija revolucionarnoga mišljenja. Ponajprije je to dekonstrukcija vlastite uronjenosti u neprekoračivi horizont epohe svjetske povijesti koju je odredila Marxova povijesna dijalektika. Pritom ni kraj realno socijalističkih poredaka u svijetu nakon 1989. godine s povratkom liberalnoj demokraciji i kapitalizmu nije dokaz poraza Marxove ideje revolucije društvenih uvjeta proizvodnje svijeta u moderno doba. Naprotiv, problem je jedino u zastarjelosti ideje revolucioniranja društvenih pretpostavki globalnoga svijeta. Revolucije moderne su dovršene. Ali ono što nije dovršeno političke su i društvene promjene smisla liberalno-demokratske vladavine. Kako u tom prostoru razlike ideje i zbilje funkcionira suvremena filozofija, koja redukcijom na teoriju nastoji još očuvati moć interpretacije svijeta i legitimno pravo na njegovo teorijsko-praktično preinačenje? Može li ona još tradicionalno iskazivati „vjeru“ u moć preinake svijeta u duhu marksovske dijalektike povijesti? Ponovimo pitanje: može li i mora li filozofija kao suvremena teorija diskurzivne interpretacije svijeta mijenjati ono što nazivamo svijetom? Budući da živimo u svijetu globalne uniformnosti kao vladavine spektakla kapitala nad svime što jest, jasno je da se radi o suvremenoj postmarksističkoj teoriji i njezinoj nužnoj upletenosti u pokušaj interpretiranja i preinačenja svijeta. No što ako uopće nije bît naše postpovijesne sudbine u tome da interpretiramo i mijenjamo svijet, nego u tome da ga (pre)pustimo njemu samome ili onome čudovišnome u njegovu svjetovanju? Što, dakle, ako ustvrdimo da smo već s onu stranu delirija novih interpretacija svijeta, s onu stranu svake tzv. radikalne promjene svijeta? Preostaje li nakon toga nešto više od povratka povijesti, kako se danas opet trijumfalno, nakon euforije apokaliptičke hegelovsko-marksovske dijalektike „kraja povijesti“, nastoji interpretirati suvremeno doba, ili bolje, „ovo“ sada koje više nije, ali traje pohranjeno u virtualnu memoriju drukčije povijesti? (Pre)puštanje svijeta njemu samome kao dopuštanje bitka u njegovoj opuštenosti (Sein-lassen) da otvori ili zatvori novi povijesni svijet odredilo je bitnu alternativu radikalno-kritičkome pozivu filozofije, ali i umjetnosti u XX. stoljeću. To je bio i ostao Heideggerov odgovor/pitanje na smisao bitka u epohalnome sklopu tehničkoga razdoblja. Kako odgovor može biti pitanje? Samo tako da brzopleto i ultimativno ne iziskuje bezuvjetnu akciju. Pitanje kao odgovor pretpostavlja interpretaciju smisla promjene. (Pre)puštanje svijeta njemu samome iziskuje, dakle, promjenu smjera samoga događaja (Ereignis), kojim se uspostavlja neka promjena, neovisno o tome je li riječ o duhovnome ili materijalnome preinačenju svijeta. Već je otuda jasno da filozofija kao suvremena teorija interpretacija svijeta može i mora (pre)pustiti svijetu pravo na njegovu svjetotvornu mogućnost i nužnost otvaranja „novoga“ u ovom vrtoglavome kaosu reinterpretacija, recikliranja, rekonstrukcija, reevaluacija odrađene povijesti. (Odraditi povijest poznata je Adornova formulacija (Bearbeitung der Geschichte). – (Ovdje se ona iz posebnog konteksta uporabe u smislu katarze, oslobođenja od kolektivne krivnje njemačkoga naroda nakon Hitlerove nacističke vladavine, „normaliziranja“ društvenoga života kao obveze sjećanja i okajanja za grijehe otaca zbiljskom provedbom načela „demokratske revolucije“ u svijetu suvremenosti proširuje na nešto bitno drukčije. Više nije riječ o nekom antropologijskome određenju čovjeka kao subjekta povijesti na tri razine: (1) narodnoj i nacionalnoj, (2) državnoj i društvenoj i (3) osobnoj i individualnoj. Odrađivanje povijesti odnosi se na nužnost pregorijevanja/prebolijevanja povijesti kao totalne/totalitarne sudbine čovjeka bez obzira je li on sudionik ili baštinik totalnoga/totalitarnoga iskustva vladavine. Svaki je povratak povijesti strahotno iskustvo ponavljanja nečeg čudovišnoga. Stoga je neo-ideologija fašizma i komunizma uz prisutnost fatalnosti neoliberalizma globalizacije rezultat fundamentalne neodrađenosti povijesti u masovno-psihološkome habitusu čovjeka. Ne određuju nas simboli takve povijesti kao prošlosti. Ne strepimo pred ikonografijom neofašizma i neokomunizma, nego nas povređuje njihova stvarna ideologijska moć u suvremenome liku kulture. Pritom je odmah jasno da valja načiniti bitnu razliku između dvaju tipova totalitarizma kao sustava i kao ideologije – fašizma i komunizma. Prvi je biološko-rasiistička volja za moć, a drugi socijalno-determinističko određenje povijesti kao stanja vječne jednakosti. Fašizam je povratak partikularnome mitu konstruirane germanske kulture. Komunizam je planetarna/globalna religija bez Boga na čije ispražnjeno mjesto zasjeda oslobođeno čovječanstvo predvođeno Znanošću, Tehnologijom i Radom. Vidi o tome: Žarko Paić, „Muzej nepokornosti“, u: Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, str. 273-290. – pogovor umjetničkome projektu Dalibora Martinisa, Marchonline People: Museum of Dissent ) Naposljetku, može li se i mora li se takav ne-svijet u kojem živimo radikalno-povijesno pregorjeti/preboljeti (Verwindung) i uz koje nove „žrtve“ da bismo istinski dovršili jednu nedovršenu „veliku priču“ moderne koja nas još uvijek pogađa svojom razornim krhotinama? Suvremena filozofija kao teorija u svojim najrefleksivnijim vrhuncima pristajanja uz jednu ili drugu stranu iste misaone kvadrature kruga – Marxovu ili Heideggerovu – neotklonjivo se upušta u bitan dijalog s vremenom. Odlučno je da je suvremena filozofija kao teorija svijeta preobraženog u sliku svijeta, parafrazirajući Hegela, „svoje vrijeme preinačeno u mislima-slikama“. Takav stav ne znači da je suvremena filozofija i iz nje izvedena umjetnost nužno konceptualna, pa čak i kad navodno nema ništa s temeljnim načelima konceptualizma. (Alexander Alberro, Conceptual Art and the Politics of Publicity, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 2003.) Ono što još nazivamo svijetom jest koncept, a ne umjetnost koja mu primjereno odgovara. Ali uvođenjem „pojma“ koncepta više ne možemo bez poteškoća govoriti da suvremena umjetnost „radi s idejama“. Koncept je promjena značenja i funkcije same ideje. Ako ideja u doba (bio)tehničke reproduktivnosti više ne označava sklop u kojem je na djelu jedinstvo pojma, bîti i koncepta, nego je posrijedi preobrazba u projekt iz unutarnje naravi same ideje, tada možemo kazati da su ideje konceptualna oruđa spoznaje. Ideja nije dijalektička totalizacija svijeta. Promjena je u tome što odsad ideja ne dolazi iz svijesti promatrača kao puka refleksija objekta u vremenu i prostoru. Idejom se konceptualizira sustav znanstveno-teorijskih pretpostavki još-ne-opstojeće zbilje kao realizacije koncepta. (Vidi o tome: Thomas Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. Prijevod s engleskog: Mirna Zelić) Ono idejno nije predmet suvremene umjetnosti kao konceptualne, performativne, medijske. Ono konceptualno čini bitan karakter svjetovnosti svijeta u doba njegova kraja. Drugim riječima, kad imamo koncept i koncepte, više nemamo svijet kao horizont smisla. Mi svijet konstruiramo i dekonstruiramo iz naših koncepata. Slika takvog svijeta u suvremenoj umjetnosti nužno mora biti u znaku ikonoklastičke naravi slikovnosti bez svijeta. (Žarko Paić, Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Koncepti su „nove“ slike. S njima se suočavamo u trenutku dok ništa drugo ne vidimo osim onoga što se iz takve slike-svijeta otvara pred našim očima. Što vidimo nije koprena bića, nego ovostrano-onostrano događanje svijeta kao koncepta vremena iz kojeg je iščezla smislena povijest. Zato nije ironična, niti pak ludička, a ponajmanje besmislena Baudrillardova postavka da „nakon kraja povijesti“ možemo vrijeme zamišljati samo kao u-kroniju. Što bi bilo moguće da je nastupio događaj preokretanja realnoga događanja u povijesti? Što bi bilo da je umjesto neoliberalne globalizacije kao jedinog koncepta svijeta „danas“ realizirana moć Lenjinove Oktobarske revolucije? „U-kronija je posljednji stadij reevaluacije ideje subjekta kao vinovnika neke epohalne promjene. Njezin je ključni jezični iskaz: „Zamislimo da…“ No, to više nije imaginacija u smjeru zamišljanja događaja pomirenja ideje i zbilje onog dobroga, istinitoga, bića i lijepoga. To je nemoćna igra umrtvljenog subjekta sa svojim svijetom kao konceptom. („U Novom svjetskom poretku više nema revolucija, već samo grčenja. Kao u nekoj mehanici koja želi biti savršena, u odviše dobro integriranom sustavu više nema kriza, nego samo disfunkcija, pogreški, zastoja, aneurizmičkih pukotina. /…/ Ne postoji više pitanje povijesti in progress, glavne sheme niti krizne regulacije. Nema više racionalnog kontinuiteta ni dijalektike sukoba, nego samo pomirenje krajnosti. Nakon što je jednom globalna moć razorila univerzalno, a vrtoglavica promjena izbrisala povijesnu logiku, preostaje samo sraz virtualne svemoći i onih koji joj se ljutito suprotstavljaju.“ – Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 119 i 121. Prijevod s francuskog: Leonardo Kovačević) Ako se svijet svodi na koncept ili koncepte – monizam i pluralizam – onda je već posrijedi temeljna promjena smisla svijeta. Da je svijet postao konceptom znači da se promijenio njegov horizont smisla. Svijet od novovjekovlja do suvremenog doba globalizacije nije univerzum bića. To nije planetarni ili kozmički poredak kao u Grka u iskonu metafizike. Posrijedi je subjektno-objektni projekt vladavine nad „svijetom“. Svijetom se vlada kao nečim izvanjskim samo onda kad je sveden na moć volje i predodžbe (Schopenhauer) ili na moć žudnje i predodžbe (Leibniz). Svijet se (pre)pušta onkraj takvog pasivno-aktivnoga modela hegemonije i moći tek onda kad se iz temelja pregorijeva/prebolijeva epohalni koncept vremena u povijesti koja stoji u znaku Marxove prakse rada kao znanstvene povijesti. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kiptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987.) „No Marxova je misao radikalne promjene i interpretacije svijeta rezultat cjelokupne povijesti metafizike od Heraklita do Hegela. Što se, dakle, promijenilo time što svijet razumijemo kao koncept, a ne više kao horizont otvorenosti bitka i vremena u jednokratnome događaju? (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.) Promijenio se smisao razumijevanja svijeta uopće. Interpretirati tu promjenu znači razumjeti bît vremena i smisao suvremene filozofije i umjetnosti u svijetu. Giorgio Agamben u svojim refleksijama o „Vremenu i povijesti“ naslućuje tu očiglednu aporetičku strukturu suvremenosti u zahtjevu za svagda „novim“ promjenama nečeg opstojećega. „Svaka koncepcija povijesti je neotklonjivo povezana sa stanovitim iskustvom vremena, koje je implicitno u njoj, uvjetuje ju, i stoga treba biti razmotreno. Na sličan je način svaka kultura ponajprije i nadasve posebno iskustvo vremena, i ni jedna nova kultura nije moguća bez ukorijenjenosti u tom iskustvu. Izvorna zadaća prave revolucije, prema tome, nije nikad samo ‘promjena svijeta’, već također – i povrh svega – ‘promjena vremena’.„ (Giorgio Agamben, Infancy and History: On the destruction of experience, Verso, London-New York, 2007., str. 99.) Agamben u nastavku promišljanja ustvrđuje da je i koncept historijskog materijalizma (Marx, Lenjin i zapadni marksizam XX. stoljeća) bio zatočen aporijom tradicionalne metafizičke koncepcije povijesti i vremenitosti. Revolucionarni koncept povijesti imao je tradicionalnu koncepciju, ili kako to kaže Agamben, iskustvo vremena. Povijesno vrijeme shvaćalo se iz iskustva radno-tehničkoga karaktera bitka kao projekta preinačenja bîti izvornih bića. Napredak je otuda imao u sebi temporalnu ekstazu budućnosti kao stalne aktualizacije „novoga“. Od kršćanske koncepcije vremena kod Sv. Augustina povijest je u znaku napredovanja linearnih struktura. Utoliko su kršćanstvo i historijski materijalizam na istoj liniji. Nakon kraja razdoblja moderne vjere u napredak, suvremeno doba iziskuje preispitivanje vlastitih pretpostavki. Filozofijski se nakon Heideggera i njegova mišljenja više ne može ustrajavati na augustinovsko-novovjekovnome konceptu povijesti koja ne poznaje granice vlastite beskonačnosti. Cilj ili svrha (télos) povijesti je ozbiljenje ideje u idejno uređenoj zbilji, istovjetnost božanskoga i ljudskoga, onostranoga i ovostranoga. Nakon totalnog kraha takve „vjere“ u mesijansko-apokaliptičko vrijeme prave povijesti nalazimo se pred zidom mahnite aktualnosti. I gdje je izlaz? U novom čitanju Benjaminovih Teza o filozofiji povijesti kao što pokušava Agamben? Već je takav okret put u povratak povijesti kao onom eshatologijskome, ali sada mesijanski shvaćene ljudske avanture slobode. Umjesto takvog pronicavoga, ali nedovoljno radikalnoga smjera mišljenja o vremenu i povijesti, nije li mogući put u (pre)puštanju koncepta vremena svijeta u onome što se samo otvara i zatvara s krajem povijesnoga svijeta? To nije ništa drugo negoli problem epohalne dovršenosti, ispunjenosti, zaokruženosti i konačnosti svijeta. Nakon što je ta „idealna“ sferična kugla jedne jednokratne epohe dovršena, tek onda možemo na njezinome kraju tragati za istinskim novim. To je pitanje koje je hrvatski filozof Vanja Sutlić u suvremenome promišljanju odnosa Marxa, Heideggera i problema znanstveno-tehničkoga svijeta najprodornije iznio u svojoj životnoj knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest. Ono jednostavno glasi: može li se pregorjeti epoha? Svi odgovori na to pitanje uistinu dovode suvremeno mišljenje i suvremenu umjetnost na rang prave suvremenosti. Promjena svijeta nije smisao djelovanja čovjeka i nije bît suvremene umjetnosti. Ono što je jedini pravi problem mišljenja i umjetnosti u doba (ne)odrađene povijesti jest promjena koncepcije vremena. Drugim riječima, kakvo je vrijeme u pitanju ako je sam svijet postao konceptom? Vrijeme nadilazi svaki horizont svijeta jer se svjetska povijest može zbivati samo onda kad je svijet povijesno u procesu napredovanja i razvijanja jedne jedinstvene ideje ili ideje koja se razvija u vremenu na različite, ali bitno srodne načine. Svijet je horizont smisla vremena. Kad se reducira na koncept, što preostaje? Ništa drugo negoli konceptualni prikazi jedne ideje koja se dovršila u pojmu poput, primjerice, ideje liberalne demokracije kao jedinstva apstraktnih ljudskih prava, prava vlasništva, slobode mišljenja i konkretne realizacije navedenog u formi slobodnog tržišnoga poduzetništva, predstavničke političke demokracije i ustavno zajamčenoga prava na različite svjetonazore u javnome prostoru demokracije. Svijet, dakle, nije nešto nadsvjetovno i vječno, nadpovijesno i nadvremenito. Kad se svijet reducira na koncept svijeta u promijenjenom horizontu značenja, nalazimo se u situaciji neprestane konstrukcije privremenih i konsenzualno određenih svjetova. Dobar je primjer temeljna postavka Jeana-Françoisa Lyotarda o postmoderni u doba vladavine informacijsko-komunikacijske paradigme postindustrijskoga društva: partikularnost kultura određuje novu svjetovnost svijeta koja se konstruira informacijsko-komunikacijski. (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Éditions de Minuit, Pariz, 1979.) O kakvom je ovdje vremenu riječ? Je li to novovjekovno vrijeme stalne aktualnosti, zatvoreno, u kojem više nema ni prošlosti, ali ni budućnosti osim kao reprize i reprodukcije „neposredne sadašnjosti“? Aristotelovski „nunc stans“ ili vječna sadašnjost već je unutarnje načelo naše suvremenosti. Iz njegove hegemonije proizlaze sve „kategorije“ virtualnoga/digitalnoga svijeta kao „virtualne stvarnosti“: uronjenost (immersion), imanencija bez transcendencije, neposrednost. (Jean Baudrillard, Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, str. 24.) Kratka „povijest“ razumijevanja vremena u povijesti pokazuje nam da u načelu postoje samo dva fundamentalna načina predodžbe i iskustva vremena: (1) cikličko i (2) linearno. Geometrijski lik kruga određuje iskonsko razumijevanje vremena u svim povijesnim civilizacijama od Egipta, Sumerana, Grka, Rimljana, Indijaca, Kineza, Japanaca. Beskonačni pravac, pak, određuje linearno vrijeme napretka/razvitka u zapadnjačkome (metafizičko-povijesnome) krugu: od kršćanske koncepcije početka i kraja ovostranog svijeta do vječnosti onostranog svijeta. Iz teologijskog mišljenja sv. Augustina i njegove eshatologijsko-soteriologijske (konačnost-spas) koncepcije povijesti vremena kao povijesti svijeta u razdvojenosti na dvije temeljne ideje – ljudsku, prolaznu, vremenitu, te božansku, neprolaznu i vječnu – proizlazi moderno shvaćanje povijesti kao beskrajnoga napretka. Priča o dva carstva, nužnosti i slobode koju preuzima Marx, može se razumjeti samo u navedenom metafizičkome kontinuitetu. Dva carstva ili dvije države – ljudska i božanska, civitate homini i civitate dei – proizlaze iz fundamentalne razdvojenosti čovjeka-u-svijetu na radno-antropologijsko biće i na univerzalno biće-bitak u bogo-ljudsko-kozmičkome poretku. Iz razumijevanja vremena nastaje projekt i koncept svijeta. U Platonovu Timeju nailazimo na formulaciju o kružnome gibanju nebeskih sfera. Vrijeme je određeno pokretnom slikom vječnosti. Kružno gibanje vremena ne isključuje mogućnost onog što će tek nastati kad kršćanstvo otvori novu dimenziju vremenitosti u proboju ekstaze vječne sadašnjosti (nunc stans). Okret spram crte koja izlazi iz kruga i tendencijski je beskonačan pravac epohalan je nabačaj svijeta kao aktualizacije onog „novoga“. Novo se stvara samo iz radikalne mogućnosti proboja staroga. Beskonačan pravac „razara“ ideju kružne strukture vremena. Novo je otuda matematičko-geometrijski nabačaj bitka i vremena neprestane aktualizacije u odgodi. Novo je buduća aktualizacija onoga što jest. (O novovjekovnome vremenu kao horizontu Marxove povijesno-materijalističke dijalektike iinstruktivna je knjiga Vanje Sutlića, Bît i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo. 1972. 2. izd.) Ideja novoga kao ideja promjene zatečenog bitka nije stoga epohalno „nova“ ideja koja nastaje u novome vijeku. Ona je ukorijenjena u metafizičkome horizontu post-antičke civilizacije koja s kršćanstvom svijet razumije uvijek dvoznačno: kao ovaj i onaj svijet, imanentno i transcedentno, a povijest kao lažnu i pravu, otuđenu i slobodnu. Vrijeme je otuda uvijek ili autentično vrijeme ili lažno vrijeme ne-slobode. U Heideggerovu Bitku i vremenu nije slučajna uporaba izraza vulgarno vrijeme koje se odnosi na redukciju izvorne vremenitosti na vremensku ekstazu prisutnosti kao sadašnjosti (aktualitet vremena). Promjena kategorijalnog poretka i njegovo začudno imenovanje pojmovima iz različitih sfera spoznaje, znanosti, svakodnevnoga iskustva svijeta života pokazatelj je kaotične strukture i procesa nastavka svjetsko-povijesnoga napretka/razvitka. Biti-uronjen u nešto što nije puko „nešto“ iz predmetne stvarnosti kao zbilje već unaprijed tehnički preoblikovane znači biti-kao-nešto-drugo od predmetne stvarnosti koja se od novovjekovlja spravlja iz konstrukcije svijeta kao slike. Ovdje je promjena u tome što više predmetna stvarnost ne postoji kao takva. Predmeti se ne konstruiraju poput objekata. Virtualna stvarnost i kategorija uronjenosti (imerzije) u digitalnome dobu nije predmetna konstrukcija stvarnosti, nego je sama ideja predmeta – onog subjektivnoga u objektivaciji spoznaje – kao misaone konstrukcije već dematerijalizirana. Virtualna stvarnost nije iluzija realnosti. (Vidi o tome: Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London-New York, 2003. ) Ono realno više nije suprotstavljeno simboličkome i imaginarnome, ako se želi iz paradigme teorijske psihonalize Lacana imenovati trijadička struktura zbilje odnosa između čovjeka, svijeta i bitka. Realno je virtualni koncept promjene smisla, funkcije, značenja pojma realnosti uopće. Sada je zacijelo jasnije zašto smo na početku uz filozofiju kao hibridnu teoriju suvremene realnosti u promjeni uveli u igru i suvremenu umjetnost. U njezinim se slikotvornim i ikonoklastičnim igrama događa produktivni susret povijesti i svijeta, ideje revolucije i vremena unutar i izvan tradicionalnoga metafizičkoga okvira. Moderno shvaćanje vremena kao reprezentacije tehnički preoblikovane zbilje može se označiti homogenim prostorom linearnosti. Ono se ravna prema matematičko-geometrijskoj koncepciji prirode, kozmosa i čovjeka. Mehaničko-organička ideja stroja kao čovjekova produžetka, međutim, već bitno onezbiljuje samu zbilju time što ono neljudsko uvodi u sustav mjerenja radnog bioritma čovjeka. Kao što je to bjelodano u Nietzscheovim i Marxovim spisima, kategorija procesa zauzima mjesto cikličke vremenitosti predmodernih vremena. Promjena je vidljiva ne samo u preuzimanju fizikalnih i matematičkih pojmova u strukturu metafizike vremena, nego u tome što se moderni koncept povijesti kao procesa gibanja spram nekog neodređenog cilja in nuce nalazi u Marxovu historijskome materijalizmu. Proces ima svoju svrhu (télos) u gibanju ideje kapitala preko granica svoje pokretljivosti unutar svjetskog tržišta. Samo u gibanju kao procesualnosti koja ima svoj kontinuitet i diskontinuitet može se razumjeti smisao progresa. Prirodne znanosti kao pozitivne znanosti, proces gibanja kapitala i rada unutar neograničene i beskrajne kvantitativno-kvalitativno određene mjere svjetske povijesti odlučno su utjecale na Marxov način sagledavanja povijesti. Pogledajmo još jednom kako ga interpretira Agamben u svojoj već navedenoj raspravi „Vrijeme i povijest“. On, naime, ustvrđuje da je Marxova koncepcija vremena za razliku od Hegelove posve drukčija. To uopće nije sporno, dakako. No, kako Agamben izvodi tu specifičnost i razliku Marxova razumijevanja vremena i povijesti? Za njega je Marxovo rješenje uistinu „revolucionarno“. Čovjek kao rodno biće konstituira se praksom kao univerzalni pojedinac. On ne ulazi u povijest kao pali anđeo vremena, nego se vrijeme konstituira praksom. (Giorgio Agamben, Infancy and History, str. 108-109.) Povijest stoga više nije, kao u Hegela, ljudska sudbina otuđenja od apsoluta u procesu njegova razvitka kroz vrijeme. Za Marxa je priroda samo univerzalno važeća ljudska priroda. Ona se konstituira praksom. Slijedeći Agambenovu interpretaciju, čovjek nije povijesno biće jer može pasti-u-vrijeme, nego je on povijesno biće jer praksom može sebe historizirati kao univerzalno rodno biće. (Giorgio Agamben, isto, str. 109.) U čemu je nadalje problem s takvom interpretacijom povijesti i vremena u Marxa? Zacijelo nipošto u tome što Agamben ne uviđa Marxov antropologijski horizont kritike spekulativno-dijalektičkoga Hegelova apsoluta. Još manje u tome da se iz konteksta Heideggerova Bitka i vremena ne vide Marxove paralele s Aristotelovim i Hegelovim pojmom vremena kao beskonačnim nastavkom aktualizacije onoga „sada“ (nyn). Problem je u tome što kod Marxa imamo istodobno tradicionalni metafizički horizont vremena kao aktualizacije sadašnjosti i krajnje neodređeni utopijski horizont vremenske ekstaze budućnosti. Istinska povijest jest nadolazak novoga. Komunizam je ono novo u događaju istinske ne-metafizičke povijesti kojom se briše razlika između ideje i zbilje. To je upravo ono što nužno stvara poteškoće u interpretacijama Marxove „filozofije povijesti“. Praksa koja stvara povijesni svijet putem rada, znanosti i tehnike ne probija začarani krug napretka/razvitka kao progresističke verzije tehničke vladavine svijetom kao projektom i kao konceptom. Marxova je koncepcija praktične povijesnosti čovjeka, koji radom proizvodi nove uvjete proizvodnje života, reduktibilna. Ali istodobno i revolucionarna. Takva je i cijela povijest zapadnjačke metafizike utoliko što u ideji praktične promjene uvodi u povijest mogućnost, zbilju i nužnost budućnosti kao prostora-vremena posve drukčije verzije događaja bitka i vremena. Agamben je to pitanje novosti Marxove koncepcije povijesti, međutim, ostavio otvorenim ili, bolje, nerazjašnjenim. Da bi se uopće moglo otvoriti to pitanje potrebno je raščistiti dvoje: (1) Marxov pojam otuđenja u povijesnome smislu i (2) Heideggerov pojam postava (Ge-stell) kao planetarne konstelacije bitka u (bio)tehničkome dobu. Oproštaj od antropologijske dimenzije povijesnoga ulaska i izlaska čovjeka – pada i ispadanja iz povijesti – čini se neotklonjivim uvjetom za promišljanje takvog čudovišnoga događaja slobode s onu stranu praktično-teorijske mogućnosti čovjeka da mijenja svijet. Koliko je u suvremenom marksizmu kao post i neomarksizmu misaono relevantnih pokušaja izlaska iz antropologijskog horizonta Marxova mišljenja? Odgovor je unaprijed poznat: rijetki su ili ih uopće nema. No, ima li u suvremenom posthegelovskome mišljenju netko tome blizak? Odgovor je unaprijed poznat: samo jedan – Martin Heidegger. 2. Kraj povijesnoga vremena? Rasprave o strukturi i artikulaciji povijesnoga vremena s obzirom na koncepciju historijskog materijalizma Karla Marxa i bitkovno-povijesno mišljenje Martina Heideggera čini se kao da pripadaju „izvrtjelom vremenu“ prije trijumfalnoga pohoda globalizacije planetom. Kritičke interpretacije odnosa Marxa i Heideggera uglavnom su obilježavale jednu stranu teorijske paradigme – marksističku i postmarksističku od kraja 60-ih do kraja 80-ih godina XX. stoljeća. (U hrvatskoj filozofiji tog vremena u kontekstu bivše Jugoslavije izdvajaju se dva fundamentalna pristupa Marxu i Heideggeru, koja su istodobno i dva naizgled srodna, ali uistinu posve različita misaona dostignuća. Prvi je programatski za orijentaciju stvaralačkog marksizma Praxis-filozofije, a drugi kritički korak izvan sheme subjekt-objekta odnosa koji se može čak i pojednostavljeno prikazati na sljedeći način. Dakako, Praxis-filozofiju paradigmatski predstavlja mišljenje revolucije iil revolucionarno mišljenje Gaje Petrovića, dok je nadilaženje odnosa Marxa kao filozofa (razdoblje od 1841.-1844.) i Marxa kao znanstvenika (od 1845. do 1883.) u epohalnome povijesnome mišljenju pozicija Vanje Sutlića. (Vidi o tome: Gajo Petrović, Odabrana djela I-IV,, Naprijed, Zagreb – Nolit, Beograd, 1986., Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1972., 2. izd., Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptoifilozofijskog ustrojstva Marxova mišljenja, Globus, Zagreb 2. izd. 1987., Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit—a“ i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.) Najpoznatiju operaciju diobe Marxa na ranoga filozofa/ideologa i kasnoga znanstvenika/revolucionara učinio je poststrukturalistički filozof Louis Althusser, predstavnik ortodoksnoga marksizma krajem 60-ih godina XX. stoljeća u Francuskoj. Do danas je ta dvojbena operacija, koja se s pomoću koncepta „epistemologijskoga reza“ Gastona Bachelarda kod Althussera strukturalno i historijski provlači kroz sve njegove radove o Marxu, marksizmu, historijskome materijalizmu i njegovom konceptu ideologije, ostala kanonom. Tko se vraća ranome Marxu i njegovoj kritici otuđenja, taj je tzv. stvaralački filozof i sklon konceptu neotuđene subjektivnosti čovjeka u „pravoj, autentičnoj“ povijesti kao nadolazećoj. Tko se pak priklanja kasnome Marxu, taj je revolucionarni deterministički scijentifist, koji u povijesti razvitka kapitala vidi nužnu dijalektiku povijesti otuđenja od pretpovijesnoga stanja do postpovijesne zgode znanstveno-tehničkog razdoblja jedinstva subjekta, objekta i apsoluta u hegelovskome smislu. Ovdje je dovoljno tek kazati da je Sutlićeva interpretacija Marxa i Heideggera i njegovo povijesno mišljenje odlučni i radikalni korak s onu stranu te vulgarne dualističke sheme. U kontekstu cjelokupnog zapadnog marksizma kraja 60-ih do kraja 80-ih godina XX. stoljeća Sutlićeva je pozicija bila jedinstvena, bez ikakvog mogućeg dodira s marksističkim hajdegerijancima. Stoga je tek danas moguće sagledati prodornost takvog mišljenja za ono što je ovdje predmet rasprave – pregorijevanje povijesti kao vulgarne vremenitosti s vladavinom temporalne ekstaze sadašnjosti kao stalne aktualnosti.) Pritom treba odmah reći: marksizam ovdje ne treba shvatiti kao ideologiju u značenju političko-praktičkog pripadništva komunističkome pokretu unutar zapadnih liberalnih demokracija. Posve suprotno, marksizam valja shvatiti kao povijesno-filozofijsku i kao teorijsku elaboraciju suvremenosti iz perspektive Marxova historijskoga materijalizma. Temeljna je ontologijska pretpostavka takve interpretacije povijesti mogućnost promjene ili revolucionarne preinake povijesnih odnosa otuđenja, postvarenja i znanstveno-tehničke instrumentalizacije čovjeka. Riječ je o plodotvornome dodiru misaone naklonosti Marxu u spoju s dominantnim teorijskim smjerovima modernoga i postmodernoga mišljenja. Stoga je ono što vrijedi za marksističku interpretaciju Heideggerova mišljenja od kraja 60-ih do kraja 80-ih godina XX. stoljeća u svijetu s promijenjenim smjerom prisutno i nakon faktičnog kraja sustava realnoga socijalizma u svijetu 1989. godine. Posebno je to uočljivo u djelima filozofa od poststrukturalizma, dekonstrukcije, neomarksizma i teorijske lakanovske psihoanalize (Derrida, Badiou, Agamben, Žižek). (Vidi o tome: Jacques Derrida, The Spectre of Marx, Routledge, London-New York, 1994., Alain Badiou, Manifest za filozofiju, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., Giorgio Agamben, Das Offene, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., Slavoj Žižek, The Ticklish Subject, Verso, London-New York, 2000.) Heidegger u postmarksističkoj verziji nije, dakle, aktualan mislilac, nego ponajprije suvremen. On je neprestano metom različitih novih kritika, interpretacija i prisvajanja njegovih misaonih rezultata u okružju post i neomarksističkih različitih teorema. Druga strana odnosa Marxa i Heideggera kao hajdegerijanskoga pristupa Marxu izvan marksističkoga kruga mišljenja uistinu je rijetka. Razlog je jednostavan. Vrlo je malo interpretativnih mjesta, gotovo tek uzgrednih, gdje se Heidegger eksplicitno sučeljuje s Marxovim historijskim materijalizmom. Tamo gdje ima takvih mjesta u Heideggerovu opusu, bez obzira koliko i u kojem obujmu, pokazuje se nešto bitno drugo. Heidegger je morao ponajprije raščistiti s metafizičkom strukturom bitka i vremena od Platona do Hegela da bi uopće mogao misliti epohalnu zgodu novovjekovne metafizike subjektivnosti kao antropologije u koju neizostavno svrstava i Marxovo mišljenje. (Vidi o tome: Michael Eldred, Kapital und Technik: Marx und Heidegger, Verlag, Dr. Josef H. Röll, Dettelbach, 2000.) Upravo zbog toga se odnos Heideggera spram Marxova mišljenja pokazuje i nadalje jednim od vodećih, nerasvijetljenih pitanja o epohalnome karakteru novovjekovne metafizike. Heideggerovo pitanje o tehnici kao postavu (Ge-stell) izlazi iz sheme antropologijsko-instrumentalnog odnosa čovjeka i svjetsko-povijesne zgode bitka kao udesa tehničkoga razdoblja. Marxova ideja komunizma kao dovršenoga „kraja povijesti“ u kojem se realizira filozofija kao metafizika, ideja i zbilja, supstancija i subjekt, ono izvanjsko i ono unutarnje, Bog i svijet, stvaralaštvo i postvarenje u nečem što prethodi svakom razdvajanju, u aktualnome se „svijetu“ više ne razmatra nikako drukčije negoli kao utopijsko-eshatologijski eksperiment slobode s onu stranu svijeta kapitala bez granica. No problem je u tome što se i Heidegggerov postav i Marxova tehnička praksa kapitala u znanstvenome liku proizvodnje radi proizvodnje (=teleologija procesa rada izvan dualizma otuđenja i postvarenja čovjeka) mogu razumjeti samo iz onoga što prethodi teleologijskome pojmu povijesti, koji ima svoj početak i kraj u Hegelovoj znanosti apsolutnoga duha. Ono prethodeće Hegelovoj znanosti apsolutnoga duha jest iskonska vremenitost znanosti apsolutnoga pojma rada (Marx) prije rastvaranja na „carstvo nužnosti“ i „carstvo slobode“, te događaj (Ereignis) bitka i vremena u povijesnoj otvorenosti pred i post-tehničkoga postava (Ge-stell). (Vidi o tome: Michael Eldred, isto) Antropologijsko preokretanje Hegela u Marxa i pokušaj okreta spram bîti tehnike u Heideggera mišljenjem iskonskoga događaja (Ereignis) gotovo usudno određuju sve značajne filozofijske puteve od poststrukturalizma, postmoderne do najnovijih rasprava o bîti globalizacije. Moguće je zastupati postavku da se Heidegger tako rijetko u svojim spisima i predavanjima dotiče Marxa u doba kad marksizam predstavlja „vladajuću misao epohe“ (Sartre) upravo stoga što se njegovo mišljenje prebolijevanja/pregorijevanja metafizike (Überwindung der Metaphysik) izravno dotiče Hegelove filozofije apsolutnoga duha. Izlazak iz Hegelova magičnoga zagrljaja za Heideggera nije značio put preko Marxa, nego preko Nietzschea.(Vidi o tome: Martin Heidegger, Nietzsche I-II, Neske, Pfullingen, 1961.) Za Heideggera je Marx samo jedna od verzija antropologijske kritike Hegelova apsoluta. No, to je temeljni problem ne samo Heideggera i njegova bitkovno-povijesnoga mišljenja, nego i, inverzno, cijele postmarksističke i neomarksističke kritike Heideggerove „ontologije“. U novije vrijeme takvu kritiku karakterizira izrazito sporno utemeljenje neke nove „političke ontologije“ za doba postpovijesne situacije. (Vidi o tome: Carsten Strathausen, „Kritika neoljevičarske ontologije“, Tvrđa, 1-2/2007.) U svim se takvim pokušajima „nove ontologije“ uglavnom kritički prigovara Heideggeru apsolutiziranje bitka izvan povijesno-ljudskoga određenja tubitka (Dasein) kao ishodišta. Promjena temporalnog karaktera bitka unosi u raspravu o „novoj ontologiji“, osobito u mišljenju Badioua, Agambena i Žižeka, nešto naizgled banalno. Riječ je o uvidu u promjenljivi i svagda procesualni karakter bitka samoga. Već je Badiou, međutim, u svojoj pluralnoj ontologiji uveo pojam događaja (événement) koji nije ništa drugo negoli složeni prijevod Heideggerova izraza Ereignis. U njemu se stječu povijesnost i vremenitost bitka. Stoga se zahtjev za novom „političkom ontologijom“ mora činiti tek razumljivim u kontekstu velikog povratka političkog u središte rasprave o granicama tzv. postpolitičkoga stanja u doba globalizacije. ( Vidi o tome: Alain Badiou, Being and Event, Verso, London-New York, 2002.) Zašto je to iznimno važno u vrijeme drugoga „kraja povijesti“, koji se sociologijski i politologijski preko Francisa Fukuyame i njegove ideologijske interpretacije hegelovske postavke o kraju povijesti u vremenu realizacije apsoluta prepoznaje u vladavini liberalno-demokratskog svijeta kapitalističke globalizacije? (Kritika Fukuyaminih postavki kao ideologijske verzije Hegelove i Marxove ideje o „kraju povijesti“, ali bez osporavanja ideje da je povijest u strukturalnome smislu dovršena i da ono što se događa „sada“ i „ovdje“ nije drugo negoli situacija koja nalikuje nečemu interpretativnome poput stanja after theory nalazi se u knjizi eseja Petera Sloterdijka, Srdžba i vrijeme: Političko-psihološki ogled, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. Prijevod s njemačkog: Nadežda Čačinovič) Ne opetujemo li tako, samo u drugom aktualnome okviru, već viđene i već apsolvirane rasprave o Marxu i otuđenju, Heideggeru i zaboravu bitka s naglaskom na reinterpretacije njihova odnosa spram povijesti, vremena i svijeta? Odgovor na to pitanje mogući je odgovor na pitanje o nedovršenim revolucijama moderne i nedovršenim misaonim refleksijama tzv. Marxova nasljeđa u „novom vremenu“. U njemu više nema supstancijalnih razlika između zapadnjačke i istočnjačke duhovne avanture povijesti. Sve što preostaje su razlike u kulturnim dimenzijama razvitka. Problem o (pre)puštanju onog što se još naziva svijetom samome sebi izvan svih mogućih interpretacija i zakašnjelih promjena jest upravo u konceptu dovršetka povijesnoga vremena kao vremena svijeta samoga. U tom sklopu i pitanje o kulturnim razlikama u dimenzijama društvenog razvitka ne označava ništa drugo nego razradu pitanja o mogućnostima „novoga“ u doba realizacije ideje napretka kao beskrajnog razvijanja (tendencija-latencija procesa razvitka u dovršenom vremenu) jednog te istog. Razvija li se kapital u vremenu kao „nova“ vrijednost dodana robi ili je ono „novo“ već uvijek rezultat povijesne prirode kapitala kao društvenoga odnosa između prirode kao objekta, čovjeka kao subjekta i stvari kao subjekta-objekta procesa kapitalističkoga razvitka svijeta? Pitanje o tehničkome karakteru svijeta istodobno je danas pitanje o granicama mogućnosti razvitka uopće. Povratak različitim etikama održivog razvitka, bioetičkim granicama dopustivosti kloniranja embrionalne stanice ljudskoga organizma, tek su vidljivi simptomi nelagode s dovršetkom ideje povijesnoga vremena kao beskrajnoga napretka/razvitka. Sve sociologijske analize razlike između ta dva pojma uglavnom se vrte u začaranome krugu sheme modernosti-postmodernosti. Modernost je tako ideja znanstveno-tehničkoga napretka bez etičke (ljudske) dimenzije razvitka; postmodernost ili neomodernost ili pak refleksivna modernost mogućnost je zaokreta ili obrata (turn) obzirnim ljudskim potencijalom svjetske povijesti u vladavini znanosti, tehnike i kapitala. (Vidi o tome poziciju kritičara globalizacije iz perspektive teorije refleksivne, druge moderne: Ulrich Beck, Weltrisikogesellschaft: Auf der Suche nach der verlorenen Sicherheit, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2007.) Svjetska povijest dovršava se onog trenutka kad više nema ništa osim kulturnih razlika i kad se umjesto jedinstvenog procesa znanstveno-tehničke proizvodnje i obrade bića iza horizonta kraja povijesnoga vremena nalazi – ništa. Je li kraj povijesti u ovo doba kraja povijesnoga vremena posvemašnji nihilizam slobode apsoluta, govoreći sinkretičkim jezikom Nietzschea i Hegela? Skriva li se iza toga ništavnost epohe i antropologijski događaj ljudske preobrazbe u stvar/stvora s kojim danas operira bioekonomija, biopolitika i bioetika? Može li se, naposljetku, još uopće govoriti o nasljeđu Marxa bez epohalnoga horizonta kraja povijesnoga vremena kao realizacije njegove koncepcije historijskog materijalizma? U nadigravanju povijesne dijalektike dvaju carstava – nužnosti (rada-znanosti-tehnike) i slobode (igre-umjetnosti-estetike) više nije moguće radikalno razdvajanje rada i slobode, budući da je već u korijenu Marxova antropologijskoga ozbiljenja filozofije kao metafizike sadržana ideja dokidanja diobe rada-slobode u slobodnoj igri i eksperimentiranju čovjeka s mogućnostima znanstveno-tehničke proizvodnje svijeta kao koncepta i svijeta kao projekta. (Vidi o tome: Kostas Axelos, Marx – penseur de la technique, Ëditions de Minuit, Pariz, 1964.) Sloboda je ontologijska pretpostavka rada. Samo slobodan čovjek može postati robom radno-znanstveno-tehničke povijesti. Uvjet mogućnosti slobode istodobno je uvjet mogućnosti prekoračenja epohalnih granica metafizičkoga svijeta rada u granicama neoliberalnog globalnoga kapitalizma. Čovjek u (bio)tehničko doba: otuđenje i postav Vratimo se početnoj pretpostavci ovog razmatranja o Marxu i Heideggeru u „novom vremenu“. Ponajprije, ono o čemu je ovdje doista riječ nije nikakva aktualizacija Marxa pomoću novog čitanja Heideggera, s jedne strane, kao što nije niti nikakvo socijaliziranje Heideggerova bitkovno-povijesnoga mišljenja s obzirom na glavni prigovor njegovu mišljenju o nedostatku jedne produktivne analize su-bitka (Mit-Sein) kao pretpostavke društvene ontologije. Ono o čemu je ovdje jedino riječ pokušaj je promišljanja razloga radikalnoga odustajanja od marksističko-linearne koncepcije povijesti i nemogućnosti povratka povijesti u takvom zatvorenom krugu napretka/razvitka kapitala u (bio)tehničko doba. (Pre)pustiti svijet vlastitome pregorijevanju? To je više od odustajanja od tzv. revolucionarne akcije promjene svijeta (ortodoksni marksizam i postmarksizam s patosom povratka političkoga) i više od dopuštanja istini ili otvorenosti bitka za nepredvidljivi i neiskazivi trenutak događaja (Ereignis). Marxov historijski materijalizam pripada emfatičkome „kraju povijesti“ u znaku dvostruke operacije: (1) revolucionarnoga dokidanja klasnih odnosa u smislu binarne opozicije rad-kapital te preobrazbe slijepe i nasilne povijesti iracionalnog smjera zbog kaotičnih sila kapitalističkog privatnog vlasništva na svjetskom tržištu u racionalno uređenje društvenih odnosa između čovjeka i prirode; (2) otvorenosti jedinstvene i nerazlikovne svjetske povijesti kao mogućnosti, zbilje i nužnosti egzistencije „carstva slobode“ što su pretpostavke „carstva nužnosti“ razvijanjem svih potencijala kapitalizma kao svjetskog sustava potreba do krajnjih granica. U igri te dvostruke operacije valja pokazati da je ono što je preostalo od Marxova historijskoga materijalizma višak zbilje povijesti kao dovršene globalizacije. U tom jedinstvu ideje i zbilje kapitala kao subjekta-supstancije „kraja povijesti“ više nema mogućnosti govora o subjektu revolucije. To ne može više biti niti radnička klasa, onaj pseudohegelovski bitak-o-sebi, a još manje totalitarna komunistička partija, onaj bitak-za-sebe ili politizirani apsolut u vremenu dokidanja liberalno-demokratske vladavine društvom. (Umjesto nedosljednoog i krajnje politički benignoga povratka Lenjinu u slučaju Žižeka i Badioua, ali na tragovima onog što je još 70-ih godina XX. stoljeća postavio Louis Althusser u spisu Lenjin i filozofija, potrebno je radikalno razračunati s bilo kakvom obnovom jedne ili druge marksističke pozicije u novome svjetlu: moralističko-utopijske (pozicija novoga subjekta nove ljevice) i strukturalno-determinističke (pozicija objekta znanstveno-tehnologijskog uvida u granice globalnoga kapitalizma). Radikalna kritika totalitarnoga nasljeđa marksizma, komunizma i socijalizma pretpostavlja kritiku neohegelovskog korištenja Marxa u svrhe uspostave lažnoga apsoluta – Komunističke Partije – na mjesto o-sebi i za-sebe spekulativno-dijalektičkog gibanja povijesti u njezinu kraju. Filozofijsko podrijetlo lenjinizma-staljinizma samo je u jednoj, ključnoj knjizi XX. stoljeća za cijeli programatski poraz historijskoga materijalizma. Riječ je, dakako,o knjizi Georga Lukácsa, Povijest i klasna svijest: Studije o marksističkoj dijalektici, Naprijed, Zagreb, 1970. Prijevod s njemačkog: Milan Kangrga i Danilo Pejović. Sve su druge pozicije ispod ove neohegelovske dijalektike povijesti u znaku Apsoluta=Partije. Ključ uspona totalitarizma u teorijskome smislu predstavlja paradoksalna sudbina ove filozofijske knjige. Ona se do danas ispušta iz vida u svim neomarksističkim i postmarksističkim obnovama ideje društvene revolucije svijesti, i što je posebno neobjašnjivo, u novijim raspravama o “neoljevičarskoj ontologiji politike”.) Marxov historijski materijalizam na „kraju povijesti“ nakon iskustva totalitarne vladavine svijetom u XX. stoljeću, nakon propalih hegemonističkih političkih imperija – Sovjetski Savez i istočni blok – i nakon kraha planski konstruirane ekonomije, samo je u jednome još uvijek, govoreći sartrovski, „misao naše epohe“. Naime, samo u tome što je kritička analiza unutarnjih proturječja modernoga svijeta koji se u neoliberalnome globalnom kapitalizmu pokazuje kao posljednja granica jedne zastarjele koncepcije permanentne promjene. (Vidi o tome: Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2001. Prijevod s engleskog: Ognjen Andrić) Marx kao i historijski materijalizam stoga pripada nedovršenim revolucijama moderne. Jedina ideja koja se realizira s „krajem povijesti“ u znaku globalnoga kapitalizma, a koja pripada Marxu i zato ga čini našim misaonim suvremenikom, jest naizgled protumarksistička i čini se nepripadna društvenom revolucioniranju pretpostavki kapitalističke organizacije života. To je ideja iskazana jednostavno na početku Manifesta KP nakon onih glasovitih metafora o „sablasti komunizma“ koji kruži Europom. „Uvjet slobode za pojedinca jest uvjet slobode za sve.“ (Karl Marx/Friedrich Engels, Manifest der KP, u: MEW, sv. I, Dietz, Berlin, 1981., str. 417.) Liberalistička maksima nije bila suprotstavljena komunizmu. Naprotiv, cjelokupni je preokret lenjinizma-staljinizma u odnosu na Marxov i Engelsov historijski materijalizam u negiranju uvjeta slobode za sve polazeći od osobe priznate kao građanina u okružju političkoga poretka građanskoga/modernoga svijeta. Ako je neporecivo da je Marx u političkim spisima utemeljujućeg komunizma reducirao ontologijsku koncepciju historijskog materijalizma na povijest klasnih borbi kao dosadašnju poznatu povijest (svijeta), tada je bjelodano da je u teorijskim znanstveno-analitičkim spisima od Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa do Kapitala povijest analizirao racionalnom metodom materijalističke dijalektike polazeći od temeljnog hegelovskog pojma spekulativne metafizike – otuđenja. Povijest je istodobno djelo otuđenja bîti čovjeka i njegova bitka, ali i nečeg mnogo zagonetnijeg od ljudske pervertiranosti društvenih odnosa. Ne otuđuje se tek ljudska bît i ljudsko biće od svoje iskonske „prirode“ (bitka), nego se i cjelokupna priroda (bitak) u sustavu kapitalističke proizvodnje radi proizvodnje (samosvrha) otuđuje od događaja otvorenosti bitka i vremena u povijesti. Povijest je povijest otuđenja, govoreći ontologijski, ili povijest gibanja rada-kapitala-znanosti-tehnike (theo-anthropo-kozmologijska struktura metafizike) do konačnog stadija preobrazbe čovjeka u živo-neživo biće u (bio)tehničko doba.(Vidi o tome konzekvencije postavki o Marxu i Heideggeru za povijesno mišljenje: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest) Suvremena ekološka kritika moderne civilizacije tek je društveno-kulturalni odjek Marxove kritike povijesti otuđenja. Otvorenost tehnike u liku kapitala kao pokretača povijesnoga napretka/razvitka istodobno je zatvorenost samoga pojma iskonskoga svijeta i prirode u tom sklopu. Priroda se kao sinonim za život, odnosno bitak, u Marxovoj koncepciji povijesti može otuđiti samo zato što je već uvijek raspoloživa navlastitome tehničkome udesu u odnosu na ljudsku moć vladavine svijetom kao društvenom prirodom čovjeka. Tehnički udes ili usud povijesti nije, dakle, nešto naknadno ili nešto tek supripadno modernosti s njezinim načelima maksimiranja profita, iskorištavanja prirode i radne snage u svrhu oplođivanja kapitala. Rezultat povijesti u takvom modusu njezina svjetskoga gibanja jest nešto imanentno naslućeno u Marxovim analizama otuđenja i znanstveno-tehničke fenomenologije kapitala kao supstancije-subjekta otuđene povijesti. Prelazak iz živoga u neživo nije nešto suprotno iskonskome određenju prirode kao „nesvjesnome radu“ (Vanja Sutlić). Naprotiv, ideja stroja ili tehničke samouspostave čovjeka u onome što Heidegger naziva postavom (Ge-stell) rezultat je jednokratnog i neponovljivoga događaja u svjetskoj povijesti. Taj je događaj istodobno pozitivno-negativno iskustvo epohalno određene vremenitosti koja izvire iz takve konstelacije bitka, bića i bîti čovjeka. Vrijeme u (bio)tehničkome događaju globalnoga kapitalizma pokazuje se kao virtualno vrijeme vječne aktualnosti čija je temeljna oznaka – novost novoga. Novo je vrijeme zapravo vulgarna konstrukcija prisutnosti. Ona u sebi uključuje nihilizam. Iza novoga nalazi se zjapeća praznina ništavnosti. Hiperprodukcija novoga u spektaklu kapitala kao potrošačkoga delirija robe otvoreno je područje vladavine nihilizma novovjekovnoga pojma slobode. (Vidi o tome: Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977.) Povijest se na kraju svoje epohalne avanture dovršava u identitetu i razlici čovjeka i čudovišnosti onog neljudskoga kao posthumanoga u suvremenome liku biotehnologije, biogenetikie, biopolitike. Život kao adekvat moći ontologijske razlike između bitka i bitosti bića – esse i essentia – više nije prirodni život ili život bez posredovanja neživoga (tehnike). Sama tehnika uz pomoć suvremenih znanosti proizvodi novi život. On postaje sredstvo/svrha globalnoga kapitalizma u svojem linearnome ciklusu (kružno gibanje beskonačnoga pravca). Tako se povijest razvija do svojeg kraja kao riješena zagonetka dviju tradicionalnih metafizičkih koncepcija vremena – cikličke i linearne. Kružno gibanje kapitala – proizvodnja, razmjena, distribucija, potrošnja – u kojem je na djelu aristotelovsko četvorstvo cause formalis, cause materialis, cause efficiens i cause finalis pokazatelj je neprestanog obnavljanja i promjene onog nepromjenljivoga u smjeru beskrajnog trošenja prirode i radne snage kao subjekta i supstancije života uopće. Kad se život u metafizičkome smislu reducira na goli život radne snage i na biotehnički život stvora promijenjenih bitkovnih mogućnosti putem procesa reproduktivnoga kloniranja u suvremenoj biotehnologiji, tada se nalazimo u situaciji koja jedino ukazuje na epohalne granice cjelokupne metafizike, a ne tek na granice moderne koncepcije povijesti i vremena, čiji je radikalni rezultat i Marxov historijski materijalizam. Mogućnosti interpretacije suvremenoga svijeta nisu više beskrajno otvorene. Nakon što se filozofija kao postmetafizičko mišljenje reducirala na teoriju diskurzivne prakse – od poststrukturalizma, postmoderne do teorijske psihoanalize – izgubljen je cjelokupni horizont njezina otvaranja novoga povijesnog svijeta. Mnoštvo novih interpretacija svijeta kao diskurzivne mape događaja ne svjedoči višak mogućnosti razumijevanja svijeta. Obratno je slučaj. Manjak mogućnosti suvisle alternative rađa neprestanu neo-produkciju teorija u skladu s temeljnom idejom novosti novovjekovnoga svijeta. Na stanovit se način hiperprodukcija roba u kasnome globalnome kapitalizmu potrošnje podudara s mnoštvom teorija različitih srodnih polazišta, kaotičnih pojmova i refleksivne praznine u otvaranju novih perspektiva. Događaj praznine svijeta bez svoje istinske „filozofije“ proizvodi iluziju mišljenja kao interdisciplinarne, postdisciplinarne i transdisciplinarne veze društvenih i humanističkih znanosti. Dokaz za tako nešto može biti upravo pokušaj kritike Heideggerove opuštenosti spram bitka (Gelassenheit) u tzv. radikalnome neomarksizmu lakanovske inspiracije Slavoja Žižeka. Umjesto radikalne kritike Heideggera iz bîti Marxova povijesnoga pojma prakse kao uvjeta mogućnosti promjene samoga svijeta globalnoga kapitalizma, sve se naposljetku svodi na nekovrsnu postmodernu aktivističku priču o konzervativnosti Heideggera i njegova pojma događaja (Eriegnis): umjesto opuštenosti i pregorijevanja metafizički shvaćene povijesti suočavamo se u ovom slučaju s materijalističkim povratkom Hegelu. (Slavoj Žižek, Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, Verso, London-New York, 2000.) Već je 1937. godine Martin Heidegger u doba odlučnoga promišljanja vodećeg pojma/riječi njegova kasnoga mišljenja – događaj (Ereignis) – postavio osnove za razumijevanje bîti tehnike. Tehnički udes zapadnjačke povijesti moguće je preboljeti/pregorjeti uvlačenjem samoga postava (Ge-stell) u izvorno događanje samoga događaja (Ereignis). (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie – Vom Ereignis, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989.) Prebolijevanje/pregorijevanje povijesti u kojem čovjek biva slučen s tehničkim postavom bitka u horizontu razumijevanja svjetske povijesti ne smije se izjednačiti s prevladavanjem (Überwindung). Razlika spram Hegelove dijalektike, iz koje je pojam prevladavanja nužan stupanj uzdizanja i ukidanja nižeg stadija napretka/razvitka pojma, ideje i duha samoga u vremenu kao napredovanju/razvijanju apsolutnoga duha kroz vrijeme, pokazuje se već u tome što je povijest istodobno lutanje i napredak/razvitak, otvorenost svih ekstaza vremenitosti i zatvorenost cikličko-linearne perspektive. Heidegger je dualizam temporalne strukture povijesti kao otuđene ili bezavičajne i kao navlastite ili autentične ostavio području događanja onog nedogodivoga samoga u bîti tehnike. Utoliko je njegova blizina s Marxom zapanjujuća unatoč toga što se počesto tek uzgred, gotovo aforistično, bavio Marxom. Kako je moguće interpretirati tu zapanjujuću vezu i blizinu dvoje posve različitih mislilaca? U cjelini interpretacije Heideggerova misaonog puta postoje vjerodostojni načini uvida u Heideggerovu analizu zapadnjačke filozofije kao metafizike koji ukazuju na Marxov antropologijski horizont ozbiljenja filozofije. Otuda je samorazumljivo da se istinski susret historijskog materijalizma i bitkovno-povijesnoga mišljenja ne može slučiti kao puki dijalog posve udaljenih mislilaca. Jedan je filozof/znanstvenik anatomije globalnoga kapitalizma XIX. stoljeća, a drugi filozof bitka i vremena izvan svake pozitivne znanstvene refleksije o bîti vremena. Uostalom, znamenita je Heideggerova misao da pozitivne „znanosti ne misle“. Susret nije stoga ništa drugo negoli pokušaj uspostave toponomije dvaju misaonih alternativa suvremenome svijetu totalnoga nihilizma, koji se pod okriljem ekonomsko-političke neoliberalne globalizacije provodi nezadrživom logikom napretka/razvitka tehnike i znanosti cijelim svijetom. Heideggerov odnos spram Marxove misli otuđenja proizlazi iz njegove vlastite destrukcije tradicionalne ontologije. U tom krugu razumijevanja Marxova je misao iz doba Ekonomijsko-filozofijskih rukopisa iz 1844. nošena i uvjetovana antropologijskim horizontom. Kao što je poznato, Heidegger u Pismu o humanizmu iz 1946. godine Jeanu Beaufretu ustvrđuje: „Time što Marx iskusuje otuđenje, dolazi marksističko shvaćanje povijesti u jednu bitnu dimenziju povijesti.“ (Martin Heidegger, „Brief über den ‘Humanismus’, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1976., str. 336.) Pobliže objašnjenje Marxova pojma otuđenja za Heideggera je u tome što on ukazuje da unatoč društveno-historijskome karakteru Marxov pojam čovjeka kao bića prakse pripada odlučnome povijesnome horizontu otvorenosti marksizma dijalogu s bitkovno-povijesnim mišljenjem. „Prevladavanje bezavičajnosti novovjekovnoga čovjeka“, ističe Heidegger, nužan je korak mišljenja u nešto krajnje upitno. Ono upitno jest horizont mogućeg post-tehničkoga doba. Ali upravo je ta mogućnost ostala nerasvijetljenom. O kakvom je to razdoblju moguće još govoriti izvan bîti tehnike koja nije samo udes zapadnjačke metafizike, nego i prostor-vrijeme iskonske slobode? Upravo je u tome bitna razlika između Marxova pojma prakse koja konstituira povijesni svijet i bit čovjeka i Heideggerova mišljenja povijesti iz otvorenosti događaja bitka i vremena. Praksa iziskuje cjelokupni sklop theo-anthropo-centrične realizacije filozofije u svijetu rada-znanosti-tehnike. Dopuštanje-bitka (Sein-lassen) nema praktičku dimenziju promjene svijeta. Marxova je filozofija u ukinutome obliku praktična teorija ili teorijska praksa revolucionarne promjene povijesnoga sklopa bitka, bića i bîti čovjeka. Heideggerovo je mišljenje tek uvjetno, u tradiciji aristotelovske razdiobe djelatnosti, poietičko otvaranje novoga povijesnog sklopa prebolijevanjem/pregorijevanjem bîti tehnike. U oba slučaja ostaje nešto neporecivo: iskustvo bezavičajnosti (ili otuđenja) novovjekovnoga čovjeka. To je iskustvo razlog zbog čega suvremena rasprava o odnosu Marxa i Heideggera u „novome vremenu“ realizacije svih mogućnosti filozofije u (bio)tehničko doba zahtijeva nešto posve drugo od smjerne interpretacije Marxa i Heideggera vjerodostojnom metodom navođenja mjesta iz njihovih spisa i predavanja o otuđenju i postavu, kapitalu i tehnici, povijesti otuđenja i povijesti zaborava bitka. Heidegger je u Pismu o humanizmu ustvrdio da se „bît materijalizma skriva u bîti tehnike“. (Martin Heidegger, isto, str. 337.) Za njega je bît tehnike epohalni bitkovno-povijesni udes. Stoga marksizam pripada neotklonjivo tom udesu. Problem s određenjem Marxova historijskog materijalizma utoliko je problem cjelokupne metafizičke strukture povijesti i vremenitosti koja počiva u takvom krugu razumijevanja. Pritom je Marxova misaona pozicija dvoznačna. Kako smo već pokazali na primjeru Agambenove interpretacije povijesti u Marxa, uvođenje pojma prakse kao novoga događaja promjene bitkovne strukture mijenja i tradicionalno određenje čovjeka u povijesnome sklopu. Heidegger je humanizam shvatio kao navlastitu metafizičku orijentaciju novovjekovnoga pristupa bitku, koji se smješta u bîti tehnike. Humanizam i tehnika su metafizički istovjetni u načinu odnošenja spram čovjeka. Korijen takve redukcije s kojom se čovjek uzdiže na rang najvišeg bića i zamjenjuje Boga kao vrhovnoga bića položen je činom antropologijske uspostave svijeta. U Ekonomijsko-filozofijskim rukopisima iz 1844. Marx određuje povijesnost čovjeka pojmom rodnoga bića (Gattungswesen). Od 1845. i Njemačke ideologije do Kapitala može se pokazati da Marx čovjeka više ne određuje antropologijski u smislu vječne esencije-egzistencije, nego povijesno. Sklop proizvodnih odnosa u određenom društvenom sustavu proizvodnje bitan je za historijsko-materijalističku koncepciju povijesti. Antropologija kao humanistički horizont redukcije povijesnoga sklopa prelazi u strukturalno-povijesnu dijalektiku proizvodnih snaga i odnosa. 3. Apokalipsa, revolucija i nihilizam Za Marxa se povijesnost čovjeka konstituira praksom rada kao znanstvenom poviješću (Vanja Sutlić). Revolucija društvenih uvjeta proizvodnje proizlazi iz napretka/razvitka proizvodnih snaga. Svaka promjena društvenih pretpostavki organizacije života uvjetovana je promjenom proizvodnih snaga. Znanstveno-tehnička bît rada mijenja povijesno zatečene uvjete proizvodnje. (Karl Marx, Das Kapital: Kritik der politischen Ökonomie, sv. I, Dietz, Berlin, 1960. str. 17-18.) Konzekvencije su Marxova historijskog materijalizma za suvremenu postpovijesnu situaciju, koju određuje planetarna vladavina tehnologije u paradigmi globalizacije, dalekosežne. Ponajprije, čovjek nije tek subjektom praktične promjene svijeta globalnoga kapitalizma, nego je povijesno-društveno-kulturalno određen iz bîti tehnike. To ga smješta u povijesno-epohalni sklop nivelacije „carstva nužnosti“ i „carstva slobode“. Sloboda nije više shvaćena kao spoznata nužnost (Spinoza). Ona je projekt totalne znanstveno-tehničke revolucije svijeta koja nadilazi svaki subjektivizam rodnoga bića i svaki objektivizam povijesne prakse. Marxova je misao legitimni projekt novovjekovne metafizike, ali ne više subjektivnosti, kako je to mislio Heidegger, već zatvorenog kruga samonapretka/samorazvitka kapitala u formi znanstveno-tehničkoga ovladavanja svijetom. Marxov je historijski materijalizam radikalna koncepcija povijesti kao dovršetka ideje beskrajnoga napretka/razvitka s kojom čovjek više nije humanistički obezboženo biće, nego posthumani proizvoditelj (bio)tehničkoga svijeta. Heidegger je čovjeka kao tubitka shvatio unutar cjelokupne povijesne avanture zapadnjačke metafizike. Prebolijevanje/pregorijavanje povijesti kao udesa bezavičajnosti čovjeka moguće je tek iz događaja prebolijevanja/pregorijevanja tehnički određene epohe postava (Ge-stell). Povratak u ono nedogodivo i nedogođeno zahtijeva unutarnji zaokret samoga događaja bitka i vremena. To nije društvena revolucija niti političko-kulturalni obrat svijeta. Da bi čovjek uopće mogao zadobiti dostojanstvo povijesnoga sustvaratelja i suputnika u konstelaciji tehnike kao epohalnoga nabačaja bitka potrebno je radikalno razgraditi njegovo uspostavljanje kao subjekta. Bît tehnike nije u instrumentalnom raspolaganju bićima putem znanstveno-praktične preobrazbe bića u materijal za novu proizvodnju. Naprotiv, bît se tehnike za Heideggera smješta u samu iskonsku otvorenost povijesti. No, što je uopće u tom sklopu povijest? Može li se ona nastavljati u nedogled na istim idejama koje se samo obnavljaju i prilagođuju „novome vremenu“? To pitanje pretpostavlja preokret same metafizičke sheme vremenitosti kao kružne i kao linearne strukture. Paradoksalno je da se na kraju povijesti kao realizirane ideje ozbiljenja filozofije u znanstveno-tehničkome dobu sam život razumije biotehnički i bioznanstveno. Život preuzima pod krinkom biogenetike raspadnutu metafizičku strukturu identiteta i razlike bitka, bića, bîti čovjeka i Boga tako što se razvija imanentno praktično u svijetu kao zatvoreni krug i beskonačni pravac umjetne samoreprodukcije. Granice su takvog svijeta u nemogućnosti nastavka moderne koncepcije povijesti na istim pretpostavkama. Nije li stoga Marxova i Heideggerova misao revolucije i okreta (Die Kehre) istoga ranga u suočavanju s apokalipsom i nihilizmom suvremenoga svijeta? Što se pokazuje otkritim i razotkrivenim nije drugo nego totalno ništenje svijeta njegovim kružno-linearnim uspostavljanjem kao „novoga svijeta“ na fundamentalnim pretpostavkama istog i jedinstvenog – planetarnog kruženja i razvitka kapitala koji ne ostavlja mogućnosti nikakvog bijega, iskliznuća, alternative zato što je povijesni svijet realizacija njegove čudovišne bîti: proizvodnje radi proizvodnje. Kauzalno-teleologijski model revolucija suvremenog svijeta pokazuje da iza svih priča o ekološki i kulturno održivom razvitku stoji iluzija povratka u iskonsku neposrednost prirode i čovjeka. Iza svih revolucija i preokreta bîti tehnike stoji apokalipsa i nihilizam. To je ishodište promišljanja (ne)mogućnosti prebolijevanja/pregorijevanja povijesti u znaku njezina trijumfalnoga kraja. Prepustimo stoga svijet vlastitome pregorijevanju! Ovo ne treba shvatiti odustajanjem od događaja promjene svijeta niti, pak, pesimističkim tonom nekog prevladavajućog apokaliptičnoga tona suvremenog mišljenja. Na kraju svojeg ezoterično-razigranog predavanja srpnja 1982. godine u Cerisy-la-Salle naslovljenim O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji Jacques Derrida zagonetno kaže: „Bit ćete možda u iskušenju da to nazovete propašću, katastrofom, apokalipsom. No, upravo se ovdje naviješta, kao obećanje ili prijetnja, apokalipsa bez apokalipse, apokalipsa bez vizije, bez istine, bez okrivenja, poslanja (jer je „dođi“ množina po sebi), adresa bez poruke i bez destinacije, bez pošiljatelja i odrediva primatelja, bez sudnjega dana, bez druge eshatologije, osim tona ovog „Dođi“, same njegove razlike – apokalipsa onkraj dobra i zla.“ (Jacques Derrida, „O apokaliptičnome tonu usvojenom u nedavno vrijeme u filozofiji“, Tvrđa, 1-2/2007., str. 125-126. Prijevod s francuskog: Mario Kopić) Apokalipsa kao događaj apsolutno ničega?

November 19, 2025
Mudrost kao mahnitost uma

Mudrost kao mahnitost uma

1. Kako je nastala religija, to nas svakako zanima, ali stvar je uvijek obavijena velom mistike i događaja zajedništva koji predstavlja izlazak iz prirodne običajnosti i ulazak u društvenu formu organizirana politeizma s kojim otpočinje povijest na Zapadu. Jer Zeus jest vrhovni bog, ali bez mnoštva drugih boginja i bogova ne može vladati sam kao „duh“ i lebdjeti ponad voda. Kako je nastala umjetnost, to nas još više zanima, ali dovoljno je s bakljom prohodati špiljskim odajama Lascauxa i s knjigom eseja Georgesa Bataille o svemu tome da bi se vidjelo kako veliki mimesis strahotnoga bika na zidovima pokazuje težnju za „drugim životom“ čovjeka u snovima i fantaziji kao višem obliku zbilje. Kako je nastala znanost, to možete pročitati u tekstovima o Arhimedu i Pitagori, ali najbolje je ipak konzultirati Aristotela kao velikog klasifikatora i tvorca kategorijalnoga sustava zapadnjačke metafizike. Dakle, i religija i umjetnost i znanost nastajale su kao religio, mimesis i episteme tako što su već pred sobom imale „nešto“, neki intencionalni predmet, neku mističnu silu, gorući grm, bika i strijelu, sliku trokuta i proračun geometrijski postavljenoga lika u prostoru. No, kako je nastala filozofija, e, to je i dan-danas za svakog mislioca i one koji vole čitati filozofske spise, misterij najviše razine uopće. Znamo da filozofije nema u Egiptu, dok je ima u Indiji, ali je prekrivena velom religioznih iskustava. No, ono što nam ostavljaju u nasljeđe tekstovi predsokratovaca, a komentare njihovih „mudroslovnih“ izreka i mitopoetskoga kazivanja ponajviše protumačeno u Nietzschea, Heideggera i Gadamera svagda iznova valja čitati zbog istinske ljepote njihova čitanja izvora i načina kako ulaze u tajnu Anaksimandra, Heraklita, Parmenida, nikad nije zauvijek arhivirana „istina“ u koju se mora vjerovati kao u dogmu o bezgrešnome začeću. Talijanski povjesničar filozofije Giorgio Colli i stručnjak za njemačku humanistiku, čovjek koji je zaslužan uz Mazzina Montinarija za kritičko izdanje djela Friedricha W. Nietzschea, autor je jedne sjajne knjige o nastanku filozofije naslovljene jednostavno Rođenje filozofije. (La nascita della filosofia) iz 1975. godine. U hrvatskome prijevodu Maria Kopića, objavljena je knjiga 2021. I već na samome početku susrećemo se s onime što je razlog zašto sam na početku morao nabrojati sve apokrifne i stvarne okolnosti nastanka religije, umjetnosti i znanosti. Što? Colli kaže ovako. „Kao što je poznato, Nietzsche je polazio od slika dvaju grčkih bogova, Dioniza i Apolona, te je preko estetičkog i metafizičkog produbljenja pojmova dionizijskog i apolinijskog najprije ocrtao nauk o nastajanju i propasti grčke tragedije, potom cjelovito tumačenje helenstva i naposljetku novo viđenje svijeta. Čini se da se otvara ista perspektiva i kada umjesto rođenja tragedije razmatramo izvorište mudrosti. Uputimo li se daleko unatrag putovima grčke mudrosti, opet susrećemo iste bogove, Apolona i Dioniza, samo što se Nietzscheova karakterizacija u toj sferi preinačuje, a usto prednost umjesto Dioniza pridobiva Apolon. Naime, delfskom bogu – i nijednom drugom – treba pripisati vladavinu nad mudrošću.“ Trebamo li „vjerovati“ Colliju da je baš Nietzsche mjerodavni svjedok kazivanja o „rođenju filozofije“? Moj je odgovor potvrdan. A razlog je što je nastanak onoga što u svojem nazivu kao ljubav spram mudrosti (philo-sophia) skriva ono dijametralno suprotno, ono što je ujedno oslikano bogovima Dioniza i Apolona, mahnitosti i mudrosti. Znači li to da je filozofija rođena iz mahnitosti, svete ludosti koja se ipak svagda pripisuje pjesnicima i umjetnicima, a rijetko filozofima? Čini se da valja pričekati s konačnim odgovorom. Jer „izvorište mudrosti“ nije nikakva apriorna umnost svijeta koju mislioci kao ljudi pronose i svetkuju nalik religioznim duhovnjacima. Zato Nietzsche uzima Apolona kao onog boga kojemu pripada svekolika moć i ljepota mišljenja koje u sjaju sunca pronosi bit mudrosti. No, mudrost nije moguće doseći ako ne postoji ono što u čovjeku smjera, teži, naginje, ima poriv dospjeti do stapanja s ciljem i svrhom bitka uopće. Sokrat će često kazivati o tome da on nije najveći mudrac kojeg je Grčka iznjedrila svijetu i to zato što mudar može biti samo bog poput Apolona, a na čovjeku je da slijedi njegov put i njegove znakove i tragove u pojavnome svijetu. Ljubav spram mudrosti proizlazi iz te zagonetne i ne baš providne životne sile/poriva bez kojeg nema mogućnosti da se filozofija „rodi“ i postane uvjet mogućnosti zapadnjačke povijesti. Prema Nietzscheu, potrebno je da u tome porivu ima udjela i drugi drevni grčki bog, simbolički označitelj mahnitosti, Dioniz. Nije samo Nietzsche opisao njegovu tamnu narav i ujedno ekstatičnu moć stvaranja novoga na granici života i smrti. Možda je još uvjerljivije dokaze o tome izveo Joseph W. Schelling u svojoj Filozofiji mitologije. Ne govori li nam to da je podrijetlo, nastanak ili rođenje filozofije sve do Platona i Aristotela povezano s mitskim događajem u kojem i poezija i religija i filozofija kao „mistička znanost“ o smislu bitka stvaraju posve novu duhovnu moć kazivanja koja se nikad ne može reducirati na čistu apolonsku mudrost i aristotelijanski diskurs racionalnoga pristupa svijetu. Giorgio Colli stoga kaže suzdržano o ovome prijeporu između dioniskoga i apolonskoga karaktera u samoj biti filozofije koja se posve krivo prevodi kao „mudroslovlje“. Jer uvijek je posrijedi svojevrstan paradoks da kroz mudrost progovara i „mahnitost uma“. „Govoriti o Dionizu kao o bogu spoznaje i istine, shvaćenima strogo u značenju intuicije radikalne tjeskobe, znači u Grčkoj pretpostavljati Schopenhauera, kojega tamo nije bilo. Dioniz se prije povezuje sa spoznajom kao eleuzinsko božanstvo: inicijacija u eleuzinske misterije dosegla je zapravo svoj vrhunac u epoptei, mističkoj viziji blaženosti i očišćenja što ju je na neki način moguće imenovati spoznajom. No zato što je misterijsku ekstazu bilo moguće dosegnuti samo tako da se čovjek posvema otresao od uvjeta individua, dakle zato što se spoznavajući subjekt u njoj nije razlikovao od spoznavanog objekta, treba je smatrati pretpostavkom spoznavanja umjesto spoznajom samom. Tome nasuprot, spoznaja i mudrost objavljivali su se preko riječi, a božja se riječ izricala u Delfima i preko svećenice je govorio Apolon, a nipošto Dioniz.“ 2. „Misterijska ekstaza“ jest ponajprije tajna, a ne zagonetka „rođenja filozofije“ za razliku od svih drugih nastanaka duhovnih oblika ljudskoga mišljenja i kazivanja o bogovima, svijetu i biti ljudske egzistencije. Ne treba je jedino smatrati odjekom i nastavkom egipatskoga okultizma i ezoterizma, jer je kao što je poznato bila događajnim „dekorom“ i pitagorejaca, pa bi se otuda moglo možda čak i kazati, a to je i u kontekstu Wittgensteinovih postavki o biti matematike, da se ono „mistično“ nalazi u samoj strukturi zbiljskoga svijeta. Budući da Colli u ovoj knjižici slijedi ne samo Nietzschea, već posve razgovijetno i nadahnjujuće ispisuje povijest nastanka onoga što ima značajke i mudrosti i mahnitosti bez dodatka pripadnosti religioznim kultovima koji su cvali u drevno doba Grka, valja istaknuti da je ova sveza dvaju suprotstavljenih bogova iz ranoga razdoblja Nietzscheova stvaralaštva dokumentiranog 1872. godine knjigom Rođenje tragedije iz duha glazbe u njegovu tumačenju i mjesto nastanka filozofije upravo iz ove „tragike bitka“. Ono tragično je u tome što filozofi ne mogu pobjeći od svojeg izvorišta u kojem i posvemašnja umnost i „misterijska ekstaza“ nisu ponorom odijeljeni. Uostalom, sjetimo se odakle podrijetlo da se o genijima uvijek govori kao o spoju vrhunskoga intelekta i nesvodive mahnitosti ako ne iz samoga izvora grčke tragične povijesti mišljenja koju je očigledno u suvremenoj filozofiji upravo Nietzsche doveo do najviših vrhunaca time što je kazivao onako kako govori sama drama bivanja svijeta i čovjeka, kroz likove umjetnika-filozofa, a ne likove religioznoga duhovnjaka, moralista i znanstvenika što su sve samo maske totalnoga nihilizma. No, i sam Colli napušta vjernost Nietzscheu u korist pokušaja da se historijski vjerodostojno osvijetli trenutak rađanja filozofije iz duha „mahnitosti“ koja je onkraj pukog ludila i obuzetosti onim manijakalnim. Stoga je nužno vraćanje još dalje u prošlost i putovanje na Kretu koja bijaše civilizacija prijenosa i prijelaza egipatske okultne mudrosti u svijet Grka prema kojem i danas svi imamo baš onu zanesenost i vedrinu prispodobe djetinjstva svijeta u najdubljem smislu istinskoga početka kakvu su nam namrijeli i Hegel i Marx, i Schelling i Hölderlin. To je prava slika romantike i ona preostaje čak i ako se dokaže da je ta slika ipak pretjerana mistifikacija „iskona“. „Ako dakle traženje izvora mudrosti u arhajskoj Grčkoj vodi u smjeru delfskog proročanstva i zapletenog značenja boga Apolona, mania se pokazuje kao još prvotnija, kao pozadina fenomena proricanja. Mahnitost je matrica mudrosti. Postoji nešto što prethodi i mahnitosti: mit upućuje na još udaljeniji izvor. U njemu je splet simbola neraspletiv, zato valja napustiti stremljenje za pronalaženjem jednoznačnog rješenja. Jedini pristup tom tamnom problemu otvara kronološka kritika mita koja traži prvotnu pozadinu, najudaljeniji korijen bujnog očitovanja izvornog života bogova. U posljednje se vrijeme sve snažnije afirmira pretpostavka da treba izvorište Dionizova kulta tražiti pet stoljeća prije uvođenja Apolonova kulta u Delfe, malo nakon sredine drugog tisućljeća prije Krista, u legendarnom minojsko-mikenskom svijetu koji se širi prema Kreti.“ Mahnitost kao matrica mudrosti? To je neprijeporno, ali pitanje je možemo li u razumijevanju tog tajnovita trenutka tzv. rođenja filozofije uopće govoriti „historicistički“ ili „mitologijski“, a to su nužno samo modifikacije u povijesnome razotkrivanju onoga što će Heidegger u svojim predavanjima o grčkoj filozofiji i njezinu nastanku nazvati „istinom bitka“ čija topologija pretpostavlja svezu logosa i mythosa, a to će u knjizi iz 1952. godine Što znači misliti? (Was hei§t Denken?) njemački imenovati razlikovanjem onoga Rechnen i Dichten. Kako god bilo, rođenje je filozofije ujedno i ono što se pojavljuje kroz bogove razbora i mahnitosti (Apolona i Dioniza) kao razlikovanje između računanja i kazivanja (znanosti i filozofije-umjetnosti). Mahnitost nikad ne možemo otkloniti iz tamnoga podrijetla filozofije koja za razliku od religije, umjetnosti i znanosti ne može nikad prestati misliti o svojoj genealogiji. Ponovno se moramo vratiti Nietzscheu jer je samo on izričito pokazao da je povijesno razotkrivanje smisla zapadnjačke metafizike kao nihilizma vezano uz radikalan prekid s ovom tradicijom skladne i neskladne sveze Apolona i Dioniza, mudrosti i mahnitosti, koje otpočinje sa Sokratom i sokratizmom. Kad se vulgarno-historicistički tvrdi da je time završeno tzv. mitsko razdoblje svijeta i da filozofija konačno postaje pročišćena od svoje izvorne „misterijske ekstaze“ ne shvaća se da je proces „racionaliziranja“ ne slava i svetkovina filozofije kao mudrosti, već put spram znanstvene reduktivnosti koji će se od kartezijanstva i metafizike subjektivnosti novoga vijeka uspostaviti kao nova dogma mišljenja. To je pravi „crimen“ tzv. dijalektike prosvjetiteljstva i njezina trijumfalnoga pohoda u budućnost polazeći od „vjere“ u tehnički um pragmatike znanja. 3. S Platonom koji je sinonim za filozofiju uopće, stvar se „normalizira“ i ono mudrosno i ono mahnito nose znamenja razlikovanja svjetova ideja i pojavne zbilje, vladavine božanskoga i moći ljudskoga, jer i znamenita knjiga nad knjigama u povijesti filozofije kao što je to Politeia u svojoj dijalogijskoj formi za ilustraciju mišljenja ima najmoćniju alegorijsku sliku koja potječe iz mitskoga kazivanja. Naravno, riječ je o mitu o špilji koja nikad, ali baš nikad neće prestati biti izazov za promišljanje odnosa svjetla ideja i tmine pojavnoga svijeta s njegovim prividom istine. Što je filozofija s Platonom i što se događa s likovima mudrosti i mahnitosti? Colli to iskazuje na sljedeći način. „Philosophia je nastala iz retoričkog nagnuća, spojenog s dijalektičkim uvježbavanjem, iz agonističkog nagnuća koje je bilo neizvjesno u odnosu na to kamo će se usmjeriti, iz prve pojave unutarnjeg prijeloma u mislećem čovjeku u kojeg se prokrijumčarilo voluntarističko stremljenje za svjetovnom moći i, naposljetku, iz velikog umjetničkog talenta koji je olujno i odvažno skrenuo iz smjera i izlio se u iznašašće nove literarne vrste.“ I tako je filozofija postala stvar disciplinarne logike spoja umijeća i retorike, ali nikad se više neće ponoviti ova dramska forma dijaloga između pripovjedača kojeg Platon uzima za lik svojeg pravoga mišljenja kao što je to Sokrat, te će Aristotelova forma racionalnosti i diskursa mudrosti kao znanja o bitku, biću i biti čovjeka postati jedino mjerodavna filozofijska stvar kazivanja. I doista je Nietzsche prekretnica na tom putu od rođenja filozofije do njezine smrti ili kraja u kibernetici kako je to 1964. godine izveo Heidegger u predavanju naslovljenom gotovo „sudbinski“, eshatologijski, apokaliptički i soteriologijski: „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“. Zašto nas sve više i više privlači iznova povratak u sam iskon mudrosti kao mahnitosti uma? Samo zato što u doba tehnosfere filozofija gubi svoju mudrost i postaje epistemičko znanje o autopoietičkoj biti onoga što više nije dijalog i sinteza računanja i kazivanja, Apolona i Dioniza, već samo i jedino dva temeljna pojma koja su krajnje nemisaona i stoga njihov trijumfalni pohod svijetom označava vladavinu kibernetike nad svime što jest. To su pojmovi broja i slike kao kvantifikacije i vizualizacije. Filozofija više njihovu „beskonačnu brzinu“ vrtoglavih transformacija i metamorfoza ne može dohvatiti svojim naslijeđenim pojmovima i kazivanjem. Vraćamo se velikome iskonu i čitamo iznova tekstove onih koji su stvorili apsolutnu mudrost iz duha „misterijske ekstaze“ jedne tajnovite mahnitosti za koju je riječ ludost čista blasfemija. I vraćamo se u svoju postojbinu gdje smo svoji na svome, zauvijek.

November 18, 2025
Academia virtualis (13)

Academia virtualis (13)

1. U razgovoru s Paulom Viriliom objavljenim u 30. broju Europskoga glasnika za 2025. godinu, koji uskoro izlazi (v. Paul Virilio, „Administracija straha“, str. 521, s francuskoga preveo Marko Gregorić), nalazi se i ova iznimno provokativna i nadasve nadahnjujuća misao za moje današnje predavanje. Evo, uvjerite se sami. „Na početku dvadesetog stoljeća veze između filozofije i znanosti će se razvrgnuti zbog nesporazuma između dvaju genija mišljenja. Dijalog između Henrija Bergsona, mislioca trajanja, i Alberta Einsteina, tvorca teorije relativnosti, podbacio je. Obojica učenjaci, obojica Židovi, obojica genijalci, ne uspijevaju naći zajednički jezik tijekom svog susreta u Parizu. Bergson ne tumači relativitet na isti način kao Einstein: on ga shvaća s gledišta osjećaja neposrednosti i doživljenog vremena, ali ne s fizikalnog gledišta, istovremeno kao posebnu relativnost, s pitanjem položaja dvaju promatrača smještenih u relativne situacije kretanja, i s gledišta zakrivljenosti prostora- vremena, što je pitanje opće relativnosti.“ Ponajprije, Virilio tvrdi da je ovaj „neuspio razgovor“ i „nesporazum“ zapečatio sudbinu istinskih sveza i odnosa između filozofije i znanosti. Nije za sada važno vidjeti što podrazumijeva u iskazu o „uspješnostI“ dijaloga između onog što je već u iskonu grčke metafizike i na taj način zapravo u biti zapadnjačkoga mišljenja razdvojeno, iako blisko kao i odnos filozofije i umjetnosti, te nužno u svojoj autonomnosti heterogeno, jer filozofija je mišljenje o smislu bitka, a znanost sustavno znanje o onome što još iz doba klasične ili tradicionalne ontologije nazivamo područjem važenja bitka bića. Filozofija se, nadalje, uvijek pojavljuje kao ishodište znanstvenoga znanja i iskazuje se u svojoj singularnosti, dok se znanost razmatra svagda u pluralu i stoga govorimo o različitim znanostima koje istražuju mnoštvo područja bitka bića. Važno je, naprotiv, razvidjeti zašto Einstein i Bergson nisu „uspjeli“ pronaći taj famozni „zajednički jezik“. Pretpostavljamo da pod tim pojmom Virilio misli ono što je zajedničko i filozofiji i znanosti (u slučaju Einsteina je to matematička fizika i njegovo paradigmatsko otkriće teorije relativnosti). No, što je to zajedničko, rekao bi Heidegger mišljenju kao računanju (Rechnen) i mišljenju kao kazivanju (Dichten), odnosno znanosti i filozofiji, iako Heidegger u ovome Dichten uključuje i umjetnost kojoj poezija podaruje bit jer oboje su izvedene iz jezika kao kazivanja? Očigledno da ono zajedničko u smislu jezika može biti ono što nadilazi granice jezika i proizlazi iz same biti mišljenja kao događaja koji Hegel naziva pojmom apsoluta i kroz njega misli sintezu supstancije i subjekta. Uglavnom, Virilio konstatira da je ovaj „neuspio razgovor“ bio posljednji slučaj pokušaja da se dva načina mišljenja susretnu oko „istog“ problema koji je nakon toga ostao i nadalje „isti“, ali su se putovi filozofije i znanosti nedvojbeno toliko nezaustavljivo razišli da ih je gotovo nemoguće više vratiti na položaj koji je postojao u samome početku novoga vijeka s Newtonom i Leibnizom, Descartesom i Spinozom, Keplerom i Kantom. (v. o tome Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.) Zajedničko je filozofiji i znanosti od iskona pojam logosa. A to znači upravo ono biti-zajedno u traganju za istinom bitka, kako je to formulirao Heidegger na svojem putu mišljenja. Logos, naime, označava sabiranje i zajedničkost u razboru kao načinu ljudskoga odnosa spram bitka. No, problem koji je Virilio izvrsno čak i dramatski i simbolički formulirao jest da je razgovor dvojice genija 20. stoljeća završio „neuspjehom“. Ali, nije to bio razgovor „jednakih“ po mojem sudu, već onih misaonih ljudi koji su svojim teoretskim pristupom problema 20. stoljeća otvorili posve drukčije shvaćanje svijeta i čovjeka unutar njegovih spoznajnih granica. Jednakost ovdje ne znači ono što je isto u mjerenju njihovih umnih sposobnosti, daleko od toga. Ne, jednakost znači da su posrijedi paradigmatski i najznačajniji teoretski fizičar ne samo 20. stoljeća, već onoga što pripada pojmu suvremenosti i to nitko ne spori ni među znanstvenicima ni među filozofima. Sporno je, međutim, mjesto Bergsona u suvremenoj filozofiji kao paradigmatskoga i najznačajnijeg mislioca u 20. stoljeću i suvremenosti uopće. Inače, razgovor se odvio 6. travnja 1922. godine u Parizu i tema mu je bila odgovor na pitanje o biti vremena: je li riječ o kontinuitetu i linearnosti trajanja koje Bergson naziva durée ili o tzv. subjektivnoj predstavi čovjeka koja pretpostavlja postojanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti? Po mojem sudu, unatoč tada proširenome uvjerenju kako je Bergson pravi sugovornik Einsteinu oko ovog pitanja, trebalo je pričekati samo još pet godina i razgovor održati nakon objavljivanja najznačajnijeg filozofskoga djela 20. stoljeća i suvremenosti uopće, naime, Heideggerova Bitka i vremena (Sein und Zeita) 1927. Tada bismo s punim pravom mogli reći da bi se razgovor vodio na principu „jednakosti“ misaonoga doprinosa obojica zajedničkoj stvari mišljenja (filozofije i znanosti). Jer bi Heidegger destruirao tradicionalnu ontologiju kao metafiziku i kazao da su oba pojma vremena zapravo rezultat jedne ne-autentične ili vulgarne koncepcije vremenitosti: trajanje kao kontinuitet znanstveno-tehničke apsolutizacije vremena i subjektivnost predstave kao redukcija novovjekovne ideje razlikovanja subjekta i objekta, što je i za kvantnu teoriju pogrešno, jer objekt X kao i subjekt koji promatra njegovo kretanje nisu statičke veličine, već dinamičke. Uostalom, u Heideggerovu glavnome djelu nailazimo na kritiku oba pristupa biti vremena, i Bergsonov i Einsteinov. Problem je još k tome da je Einstein prvi teoretski fizičar u 20. stoljeću koji je, iako naklonjen filozofiji zbog nemogućnosti konačnoga odgovora znanosti na pitanje o podrijetlu ljudske svijesti i razloga postojanja (prvoga uzroka i posljednje svrhe) svemira, vrijeme zapravo neutralizirao i suspendirao kao mogućnost, zbilju i nužnost postojanja unutar horizonta fizike. To danas u 21. stoljeću samo s više ili manje teoretske vjerodostojnosti govore gotovo najznačajniji predstavnici kvantne teorije, teorije superstruna i potencijalne teorije svega. (v. primjerice o tome, Carlo Rovelli, https://www.quantamagazine.org/carlo-rovellis-radical-perspective-on-reality-20251029/ Što je razlog zbog čega susreta i razgovora između filozofije i znanosti, među kojima je teoretska fizika uvjet mogućnosti svih drugih znanosti iz jednostavnog razloga što je kao i filozofija usmjerena na pitanje o kozmologiji, gotovo da više i nema nakon onog „neuspjeha“ nalaženja zajedničkoga jezika između Einsteina i Bergsona? 2. Razmotrimo ukratko što je u tom razgovoru iz 1922. godine bilo rečeno i obrazloženo i što je dalekosežno u godinama koje su uslijedile bio dokaz da između filozofije i znanosti vlada ipak odveć veliki jaz koji se teško može premostiti. Zahvaljujući Einsteinu, vrijeme je konačno „svrgnuto s visokoga sjedišta“, spušteno s uzvišenog vrha filozofije na praktično, prizemno područje fizike. Pokazao je da „naše vjerovanje u objektivno značenje istovremenosti“, kao i u apsolutno vrijeme, mora biti zauvijek „odbačeno“ nakon što je uspješno „protjerao ovu dogmu iz naših umova“. Fizičar je pokazao da su „prostor sam po sebi i vrijeme samo po sebi“ dva koncepta „osuđena da nestanu u puke sjene“. Bergson je, nasuprot tome, tvrdio da je Vrijeme više nego što su znanstvenici ikada pretpostavljali ꟷ i mislio je na znanstvenike svih vrsta, od darvinističkih evolucionista do astronoma i fizičara. Kako bi objasnio one aspekte Vremena koji su bili najvažniji i koje su znanstvenici stalno zanemarivali, Bergson bi često koristio veliki početni pojam. Povezivao ga je s élan vital, konceptom koji se diljem svijeta prevodi kao „životni poriv“. Ovaj impuls, tvrdio je, isprepleten je svemirom dajući životu nezaustavljiv impuls i nalet, uvijek prepun novih neočekivanih kreacija, a znanost ga nesavršeno shvaća. Iako se znanost s njom mogla nositi samo nesavršeno, bila je okosnica umjetničkoga i kreativnoga rada. Bergsonov utjecaj na književnost širio se na Gertrude Stein, T. S. Elliota, Virginiju Woolf, Williama Faulknera i brojne druge koji su u poeziju i romane uveli prekide, zaokrete i obrate gdje se budućnost pojavljivala prije prošlosti, a prošlost nakon budućnosti. Einsteinov i Bergsonov doprinos njihovim se suvremenicima činio snažno suprotstavljenima, predstavljajući dva konkurentska smjera modernoga doba. Vitalizam je, dakle, suprotstavljen mehanizaciji, stvaranje racionalizaciji, a osobnost uniformnosti. Tijekom tih godina, Bergsonova se filozofija često stavljala uz prvu u tim parovima pojmova; Einsteinov rad često se pojavljivao uz drugu. Bergson se povezivao s metafizikom, antiracionalizmom i vitalizmom, idejom da život prožima sve. Einstein s njihovim suprotnostima: s fizikom, racionalnošću i idejom da svemir (i naše znanje o njemu) može jednako dobro opstati i bez nas. Svaki je čovjek predstavljao jednu stranu istaknutih, nepomirljivih dihotomija koje su karakterizirale modernost. No, postavimo, pitanje: nije li isto bilo i u slučaju Kanta i Newtona? Einsteinov odgovor tijekom razgovora bio je prilično kratak. Odgovorio je: „Pitanje se stoga postavlja ovako: je li vrijeme filozofa isto kao i vrijeme fizičara?“ Prema Einsteinu, vrijeme filozofa je i fizičko i psihološko: ono povezuje proživljeno unutarnje trajanje sa stvarima izvan nas. Međutim, ništa nam ne dopušta da to učinimo, tvrdio je. U našem iskustvu imamo simultanost percepcija i u njima zamišljamo vremenski red; ali postoje i „objektivni događaji neovisni o pojedincima“ i ne možemo nedvosmisleno zaključiti simultanost samih tih događaja iz simultanosti naših percepcija zbog konačne veličine brzine svjetlosti. Einstein je zaključio: „dakle, ne postoji vrijeme filozofa; postoji samo psihološko vrijeme različito od vremena fizičara“. Drugim riječima, dok je Bergson dovodio u pitanje filozofski značaj određenih aspekata Einsteinove teorije, Einstein je u potpunosti dovodio u pitanje ulogu filozofa ovdje. Prema njegovom mišljenju, postojalo je psihološko vrijeme koje doživljavamo i fizičko vrijeme koje se mjeri – i to se ne bi smjelo miješati, kao što to filozofi obično čine. Iako je Einsteinu pripisana revolucija u fizici, on je, iz perspektive francuskoga filozofa, bio poprilično klasični mislilac: zastupao je mehanicistički svjetonazor koji je vidio snažnu razliku između stvari uma i stvari materije – kartezijanske tradicije koju je bergsonizam osporavao. (v. Gilles Deleuze, Bergsonism, Zone Books, New York, 1991.) Einstein je čvrsto vjerovao u postojanje stvarnosti neovisne o promatraču kojom u potpunosti upravljaju deterministički zakoni. Fizika je trebala dati opis te stvarnosti koji je što objektivniji: neovisan o perspektivi promatrača i neovisan o individualnim preferencijama teoretičara. Od bogatstva našeg unutarnjega života, fizika bi se stoga trebala isključivo baviti „osjetnim iskustvima“ i razumijevanjem njihovih odnosa, iz kojih se može zaključiti stvarnost izvanjskoga svijeta. Iako se Einstein slagao da su osnovni pojmovi znanosti izvedeni iz „svakodnevnoga razmišljanja“, znanost treba promatrati kao „usavršavanje“ ove vrste razmišljanja, a ne kao prilagođavanje njemu. Najbolja teorija, prema Einsteinu, ona je koja je što je moguće „potpunija“, ali istovremeno koristi minimalno pojmova i odnosa, tražeći logičko jedinstvo koje nedostaje svakodnevnome razmišljanju. (v. S. Savitt, (2021). „What Bergson Should Have Said to Einstein“. Bergsoniana, 1, https://doi.org/10.4000/bergsoniana. ) Bergson i Einstein su se još nekoliko puta sastali i razmijenili nekoliko pisama. Einstein je nakon problematičnog susreta u Parizu poslao Bergsonu prijateljsku razglednicu iz Rio de Janeira. Nikada više nisu javno raspravljali. Umjesto toga, širili su svoje stavove u publikacijama i pismima drugima. Neka od tih pisama na kraju su dospjela u javnost; druga su ostala u privatnim rukama sve dok nisu pronašla put do arhiva. Preko njih možemo pratiti jasne primjere vrlo učinkovitoga ogovaranja. Brojni istaknuti učenici preuzeli su na sebe završiti raspravu u korist čovjeka kojeg su podržavali. Rasprava se proširila i zahvatila širu javnost. Malo tko je ostao neutralan. Nakon njihovog prvoga susreta, Einstein je inzistirao da filozof jednostavno ne razumije fiziku relativnosti ꟷ optužba s kojom se većina Einsteinovih branitelja složila, a kojoj se Bergson snažno odupirao. U svjetlu tih optužbi, Bergson je revidirao svoj argument u tri odvojena dodatka knjizi Trajanje i istovremenost koje je uključio u drugo izdanje i u zaseban rad objavljen u jednom specijaliziranom časopisu. Bergsonov odgovor često je ignoriran. Uzimajući to u obzir, možemo vidjeti da se njihov spor temeljio na mnogo više od pukih tehničkih neslaganja koja se odnose na činjenične detalje teorije relativnosti. Bergson nikada nije priznao poraz. Prema njegovim riječima, Einstein i njegovi sugovornici bili su ti koji ga nisu razumjeli. (v. Henri Bergson, Durée et Simultanéité: A propos de la théorie d’Einstein, Edition numérique: Pierre Hidalgo PhiloSophie, novembre 2018) Je li, dakle, bilo uopće moguće pronaći zajednički nazivnik između filozofije „vitalizma“ i fizike koja predstavlja apsolutni „mehanicizam“ i nastoji dospjeti do stajališta apsolutne kozmologije koja danas čak i unatoč doprinosima Rogera Penrosea ne može uključiti u svoja razmatranja bilo kakav pojam „vitalizma“ ili spiritualne koegzistencije s onim što suvremena znanost objašnjava pojmovima kvantne mehanike i kibernetike, a to je epohalna „pobjeda“ ne više bergsonizma, već ajnštajnizma? Ti su pojmovi materija, energija, brzina i informacija. Pritom je samo informacija unatoč tautologije suvremene fizike koja kaže da je posrijedi „uputstvo za djelovanje“ u smislu „kontingencije“ učinka ono što ipak preostaje u polju metafizičke zagonetke. 3. Neki od suvremenih fizikalnih kozmologa prepuštaju filozofiji znanosti da objašnjava njihove teorije koristeći „svoje“ konceptualne matrice i ne više od toga. Doduše, što bi filozofija kao mišljenje koje nadilazi metafiziku u Heideggerovu „novome ruhu“ još mogla kazati na ove, kako vidimo, već više od stotinu godina stare Einsteinove argumente kako „vrijeme ne postoji o-sebi“? Nije li indikativno da i Bergsonova djela, a Heideggerovo je glavno djelo naprosto paradigmatsko već u naslovu, pretpostavljaju „postojanje“ vremena, ali pitanje je, međutim, što i kako pod ovim pojmom misle. Što god da misle, vidimo da teoretska fizika tvrdi da je to i takvo mišljenje nevjerodostojno jer se ne podudara s matematički dokazanim fizikalnim razlozima o ne-postojanju vremena kao „subjektivne“ kategorije, jer je posrijedi ono što nema „objektivne“ kriterije mjerljivosti i vizualizacije. Drugim riječima, ono što mi nazivamo „vremenom“ za čitavu je teoretsku fiziku himera, iluzija, simulacija. Treba li onda filozofija kao bergsonizam postati neki oblik nemetafizičkoga ajnštajnizma i jednostavno kazati zaboravimo na svako spominjanje „životnoga poriva“ u svemiru i otvoriti prostor-vrijeme onome što smjera promišljanju mogućnosti izvan čak i brzine svjetlosti bez koje nema razloga vjerodostojnosti Einsteinove teorije relativnosti? A što ako je drugi pravi razgovor između filozofije i znanosti trebao biti odgovor na ovu logičko-metafizičku aporiju o biti vremena. Kakav sad pa „drugi“ razgovor? Onaj koji se nikad nije odigrao, ali ne između Heideggera i Einsteina, već između Heideggera i Whiteheada, matematičara i filozofa znanosti, jer su oboje uveli u svoja razmatranja pojam događaja (Ereignis-event) kojim se potire u zaleđe svekoliki dualizam vitalizma i mehanicizma, vremena kao trajanja i vremena kao subjektivnoga doživljaja u ekstazama ili dimenzijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U oba slučaja, i u Heideggerovu i u Whiteheadovu susrećemo se s onime što je „zajednički jezik“ mišljenja kao filozofije i mišljenja kao znanosti (matematike i fizike). Događaj se događa i ima povijesno-epohalne dimenzije prostora-vremena u kojem se ono konačno zbiva u beskonačnome, a čovjek nije ni „duša“ ni „stroj“, već misaono biće koje svoju svrhu ispunjava egzistencijalnom otvorenošću spram onoga što je nadolazeće u vremenu kao događaju mogućnosti promjene sadašnjega stanja. Filozofija ima svoju „budućnost“ jedino u tome da ne postane ni bergsonizam niti ajnštajnizam, ali niti da postane slijepa vjera u jednu novu „metafiziku događaja“ na tragovima Heideggera i Whiteheada bez njihovih posljednjih konzekvencija. Problem vremena možda uistinu za suvremenu teoretsku fiziku ne postoji, iako je problem vidljiv u tome što njezin naziv pretpostavlja znanost o prirodi još iz doba Grka, kao što postoji filozofski problem vremena i njega se ne može riješiti tek tako da će se kazati kako je vrijeme ljudski horizont u kojem se događa kretanje objekta X od njegova nastanka do nestanka. Jer kako bismo inače mogli definirati ono što Whitehead naziva kozmičkom epohom koja pretpostavlja svojevrsnu fizikalnu povijest svojega „trajanja“ u kojem se sintetiziraju i ono što fizika određuje kontinuitetom zbivanja i ono što filozofija određuje diskontinuitetom u pojmu događanja. Problem je što se jedino u povijesti suvremenosti zbio sam jedan, prvi susret i razgovor između dva načina mišljenja bitka kao događaja i prirode kao fizikalno-kozmologijskoga sklopa. Taj je susret i razgovor kao što je to lucidno kazao Paul Virilio bio „neuspješan“, a oba su sudionika tog dramatskoga događaja susreta između filozofije i znanosti imali dojam da ih onaj drugi nije shvatio. Psihološke su značajke ljudske naravi da čovjek kao individuum iz sukoba (mišljenja) želi izaći kao pobjednik, a dijalog je uvijek, budimo „objektivni“, samo eufemizam za polemiku i pokušaj da se Drugoga nadvlada argumentima ili retoričkim figurama sofizma. Sve to, ipak, u konačnici nije više niti može biti važno. Jer mišljenje nadilazi granice taštine i njezina agonalnoga privida moći nekog „subjekta“. Mišljenje je događaj mišljenja i stoga je problem vremena ono što se i u filozofiji i u znanosti kao što je to teoretska fizika pojavljuje kao problem smisla i svrhe onog što su i Leibniz i Schelling postavili ovim pitanjem: Zašto je radije biće, a ne ništa?

November 17, 2025
Ekspresija ili izraz: o biti muzike

Ekspresija ili izraz: o biti muzike

1. Ovako otpočinje Adornova iznimno poticajna rasprava naslovljena „Muzika, jezik i njihov odnos u suvremenome skladanju“ iz 1956/1957. godine: „Muzika je nalik jeziku. Izrazi poput glazbenoga idioma, glazbenog tona, nisu metafore. Ali muzika nije jezik. Njezina sličnost jeziku upućuje na put prema unutra, ali i prema vani. Tko muziku shvaća doslovno kao jezik, taj je u zabludi.“ (Theodor W. Adorno, „Musik, Sprache und Ihr Verhältnis im gegenwärtigen Komponieren“, u: Musikalische Schriften (III): Gesammelte Schriften, (prir. Rolf Tiedemann u suradnji s Gretel Adorno, Susan Buck-Morss i Klaus Schultz), sv. 16, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003., str. 649.) Što znači ovo „nalik jeziku“? Od Grka smo naslijedili najmoćniji pojam za umjetnost koji je zacijelo temelj za razumijevanje estetike u njezinom usponu i padu. Ta je riječ/pojam, naravno, mimesis. Prevodimo taj izraz kao „oponašanje“ onog što je već uvijek postojeće, zbiljsko. Da bi se nešto moglo oponašati, potrebno je da vidimo u činu oponašanja prave ili istinske zbilje ono što je slično ili nalik toj istoj zbilji. Glasovi i tonovi ljudskoga jezika nose u sebi tragove prirodnoga kao organskog. Oponašanje zvukova iz prirode, poput šuma vjetra, pjeva češljugara ili krika divlje zvijeri nikad nije isto kao u zbiljskoj singularnosti bića. Mimesis se stoga pojavljuje svagda kao umjetničko preoblikovanje zbilje, što znači da se ne radi o kopiji izvornika, već o stvaralačkome načinu kojim se oponašanje pojavljuje kao nalik izvorniku i kao njemu posve drukčija zbilja. Sličnost spram predloška u glazbi nije glasovna ili instrumentalna stvar kojim tonovi postaju „nalik jeziku“, već je, kako to Adorno izričito pokazuje, nešto što naprosto nije jezik jer bi to značilo da je muzika uvijek i jedino u službi onoga što od Aristotela nazivamo biti ljudske egzistencije kao zoon logon echon (animal rationale). Ako je jezik bit čovjeka, onda se u suočenju s muzikom nalazimo pred zagonetkom odnosa između glasova i tonova onog što pripada biti jezika i onoga što je samo „nalik jeziku“, ali to nije. U daljnoj minucioznoj analizi Adorno pokazuje kako ova očita razlika između kazivanja jezika i muziciranja koje u suvremenome skladanju glazbe dolazi do svoje apsolutne čistoće u „novoj muzici“, smjera nečemu još složenijem kad je riječ o odnosu mišljenja i autonomne proizvodnje glazbe kao takve. Naime, muzika nije pojmovni govor, kao što je to uobičajeno tvrditi za glavni instrument filozofijskoga mišljenja. No, ono što Adorno posebno dovodi u središte promišljanja odnosi se na pitanje odnosa između jezika i muzike, koji je „danas postao kritičan“. (Theodor W. Adorno, „Musik, Sprache und Ihr Verhältnis im gegenwärtigen Komponieren“, str. 650.) U nastavku rasprave i argumentiranja o nesvodivosti i autonomnosti muzike odjednom nastaje neočekivani problem. Riječ je, naime, o pokušaju da se odredi što uspostavlja taj problematičan ili kritički odnos između relata u relaciji, jezika i muzike. Ako je muzika samo drugi tip jezika, onda za Adorna u njemu leži „teologijski aspekt. (…) Njegova je ideja lik božanskoga imena. Ono je demitologizirano područje, oslobođeno od magije utjecaja. (…) Muzika smjera na neintencionalni jezik.“ (Theodor W. Adorno, „Musik, Sprache und Ihr Verhältnis im gegenwärtigen Komponieren“, str. 650.) 2. Zašto „božansko ime“ ovdje postaje neka vrsta „praznoga Označitelja“? U najznačajnim Adornovim tekstovima 1940-1950ih godina o kraju metafizike i pitanju mesijanstva, navlastito u Minima Moralia, njime se usmjerava rasprava u ono što pripada području misterija glazbe uopće. Približava li ga to onome što je o glazbi mislio Arthur Schopenhauer? Odgovor leži u tome što je jezik kao kazivanje i muzika kao ono onkraj jezika jer nadilazi granice mimesisa nešto što ne može biti intencionalno. Muzika, dakle, nije nešto predmetno, iako „dira“ u srce. Osjećaji koji nastaju slušanjem sonate, opere ili klavirske kompozicije nose ono neiskazivo ljudsko-suviše-ljudsko. Usto, za Adorna glazba nije konceptualni govor. Ali filozofija jedina može misliti taj nesvodivi odnos između jezika i glazbe kojeg ne stvara, već „proizvodi“ mesijanski glas povijesti ili „teologijski aspekt“. Kad sve to imamo na umu, vidimo da je odnos svagda takav da se bit muzike ne može izvesti iz lingvističkoga kôda kao sustava znakova. Semotika glazbe nije Adornov cup of tea. Kao „negativni dijalektičar“ i filozof koji se na tragu Marxa razračunava s Hegelovom dijalektikom, čak bi mu bila bliža postavka iz Hegelove Estetike o onome simboličkome kao metafizičkome rangu uspostave duha u povijesti razvitka apsoluta s kojim glazba nikad ne može biti shvaćena kao znak nečega kao nečega. Neintencionalni karakter glazbe ne znači, međutim, da zvukovi kao glasovi, tonovi i melodija nisu na drukčiji način otvoreni misteriju odnosa umjetnosti i društvenoga bitka. Umjesto znakovne „simbolike“ glazbe koju jezik ne može imati jer je posrijedi kazivanje o bitku bića u smislu predmetnosti predmeta, Adorno tvrdi da valja uvesti u raspravu pojam ekspresije ili izraza. Iako je, doduše, moguće po analogiji koristiti izraze poput „glazbene gramatike i sintakse“, to ne znači da bismo glazbu trebali shvaćati doslovno lingvistički, već se pojavljuje potreba za svojevrsnim formalizmom po kojem estetički „sadržaj“ glazbe nije istodobno svediv tek na njezine materijalne značajke izvedbe instrumenata i ljudskoga glasa. Postoje stoga i glazbene forme i strukture, kao što je neporecivo da se bit muzike ne skriva izvan onoga što pripada biti umjetnosti u cjelini u svim njezinim pojavnim oblicima od poezije i drame, plesa, slikarstva, kiparstva fotografije i filma. Uzmemo li u obzir da glazba u svojim pravilnostima i nepravilnostima „izražava“ ujedno red i kaos, da se kroz akorde i ritmove kompozicija otvara mogućnost promišljanja onog što je izvan-muzike kao takve, što može biti samo ono na što i Adorno ukazuje kao „teologijski aspekt“, tada postaje razvidno zašto u jednoj drugoj raspravi iz 1953. godine autor Estetske teorije ističe nužnost filozofijskoga promišljanja glazbe. Naime, u tekstu naslovljenom „O sadašnjem odnosu između filozofije i glazbe“ Adorno čini još jednu virtuoznu „cezuru“ u shvaćanju biti glazbe. Sada umjesto svođenja na jezik, on smatra da je glazba „jezik sedimentiranih gesta“. Time se podrazumijeva pokušaj dosezanja onog „utopijskoga“, što je zapravo neiskazivo kao „čisto ime“ ili kao „apsolutno jedinstvo objekta i znaka“. (Theodor W. Adorno, „On the Current Relationship between Philosophy and Music“, u: Night Music: Essays on Music, 1928-1962, Seagull, London-New York-Calcutta, 2019., str. 289.) Težnja da glazba bude ono autonomno o-sebi pretpostavlja moment bivanja ili postajanja (Werden) svijeta „ozvučenim“ i pretvorenim u utopiju budućega društva kojemu glazba podaruje smisao i to ne iz logike bitka kao jezika ili kazivanja, već iz nesvodivosti onog što označava sama „zagonetka glazbe“. (Theodor W. Adorno, „On the Current Relationship between Philosophy and Music“, str. 287.) Doista, znao je to ponajbolje Arnold Schönberg da glazba može izraziti nešto što se može izraziti samo glazbom. Ova tautologija autonomnoga značenja postavlja jedinstveni problem u filozofijskome shvaćanju muzike uopće, a posebno one koja nastaje nakon kraja velike glazbe 19. stoljeća u luku od Beethovena, preko Wagnera do Mahlera. Adorno, dakle, „luta“ u svojim promišljanjima biti glazbe između semiotike i fenomenologije. Čini to tako da je nepokolebljivo uvjeren da mu hegelovsko nasljeđe dijalektike podaruje mogućnost pronalaska novoga u „novoj glazbi“ za „novo društvo“. Zbog toga je njegova kritika tzv. kulturne industrije s njezinim formama popularne glazbe i filma razlog zašto ostavlja trag modernizma kao utopije. Jer ako je ono što bit muzike čini autonomnom sferom stvaranja „nove glazbe“ (Alban Berg, Arnold Schönberg i tzv. Darmstadtska škole sa Karlheinzom Stockhausenom, Luigijem Nonom, Johnom Cageom, Pierreom Boulezom i Györgjem Ligetijem) nesvodivo na bilo što znakovno i jezično-transcendentno, onda preostaje „lutanje“ između ekspresije i gestualnosti. 3. Glazba ne pokazuje ono zagonetno u znakovima i tragovima nadolazećega. Njezina smislenost ili otvorenost bez-značenja „skriva“ se u neintencionalnosti svijeta same glazbe. Slušamo glazbu koja pripada suvremenosti uvijek u dijalektičkoj napetosti između zahtjeva „progresizma“ i „arhaizma“ kao u slučaju opera Albana Berga koje su antiwagnerijanski usmjerene i u slučaju Igora Stravinskoga koji nas vraća u okrilje neprevladane prošlosti kao pastorale i mita. Oboje, na začudan način ukazuju na tendencije spajanja budućnosti i prošlosti u sadašnjosti kao retrofuturizma. I to je ono što glazbu ne može u estetičkome i umjetničkome smislu svesti na zajednički nazivnik zastarjelosti. Ono što je zastarjelo su jedino predmeti tehničkoga svijeta, ali ne i glazbeni instrumenti iz drevnih kultura od Perzijanaca i Grka, Indijaca i naroda Afrike, Azije, Latinske Amerike, koji se, doduše, čuvaju u raznim antropologijskim i etnologijskim muzejima. Ipak, oni su svagda u uporabnoj funkciji u suvremenoj glazbi, osobito na kraju 20. stoljeća kad u doba globalizirane civilizacije homogenih struktura nastaje pomama za zvukovima i melodijama iskona Drugoga (tzv. etno-glazbe). Ima, pritom, u Adornovome pokušaju da filozofijski misli glazbu jedan očigledni „propust“. Da ne govorimo o svojevrsnome padu iz spekulativne razine kazivanja na fenomenologijsku i to onu koja pripada fluidnome području sociologije glazbe. (Vidi o tome: Gabriele Geml, „Dissonierende Sozialforschung: Zur Muziksoziologie Theodor W. Adornos“, Soziopolis: Gesellschaft Beobachten, https://www.soziopolis.de/dissonierende-sozialforschung.html) Razlog je gotovo samorazumljiv. Naime, Adorno je glavni mislilac i strategijski pokretač projekata Frankfurtske teorije društva zajedno s Maxom Horkheimerom. Već je u nazivu ovog neomarksističkoga smjera mišljenja u 20. stoljeću sve iskazano o granicama njegove „muzikologije“. Iako je neporecivo da je uz Jankélévitcha upravo Adorno najveći filozof glazbe u 20. stoljeću, posve je jasno da mu njegova estetička pozicija predstavlja uteg u svim promišljanjima kako biti muzike tako i referencijalnoga okvira u kojima se suvremena glazba pojavljuje, a to je logika napretka i razvitka modernoga kapitalizma i njemu inherenetno pojma „građanskog društva“. Uostalom, isto vrijedi i za doseg njegove Filozofije nove glazbe i za Estetsku teoriju. Iako je sam Adorno između filozofije i sociologije u svojim tekstovima premošćavao udaljene obale, ipak je njegova nakana ostala baš stoga prijeporna, jer pojam „društva“ je već u Marxovu historijskome materijalizmu bio povijesno-dijalektička kategorija koja se može misliti samo u dokinutome obliku, a njegova promjenljivost počiva na stalnome „revolucioniranju“ proizvodnih snaga (industrije, znanosti i tehnologije). To, dakako, ne znači da je glazba koja odgovara utopijski shvaćenome društvu nadolazeće budućnosti neintencionalna. Ona je mesijanski otvorena do krajnjih granica eksperimentiranja s proizvođenjem apsolutne muzike. Ne sporim da su tzv. društveni uvjeti u kojima glazba živi i djeluje važni za razumijevanje njezine „metafizičke zadaće“ i da to isto vrijedi i za filozofiju. No, nije li zapravo zagonetka muzike u tome da tautologijski izražava samu sebe kao duhovno-duševno-tjelesno očitovanje sublimne mogućnosti jednog dublje shvaćenoga zajedništva od bilo kakve etičko-političke, društvene i naposljetku estetičke određenosti. Adorno na jednom mjestu rasprave o muzici i jeziku u odnosu spram suvremenoga skladanja, (što već izravno upućuje na proizvođenje glazbe unutar kulturnog pogona suvremenih društava kapitalističke modernizacije), iskazuje kako skladatelji poput Berga, Schönberga, Weberna svojim pročišćenjem muzike od izvanjske ornamentalnosti i svakovrsnih pseudo-sadržaja iz svijeta čine nešto krajnje nužno za daljnji razvitak glazbe. Što? Oni, naime, transcendiraju jezik, tako što ga „apsorbiraju kao vlastitu snagu“. ( Theodor W. Adorno, „Musik, Sprache und Ihr Verhältnis im gegenwärtigen Komponieren“, str. 660.) Ako je ta postavka točna, onda je moguće zaključiti da je zahvaljujući onome što je glazba u cjelovitome umjetničkome djelu (Gesamtkunstwerk) Wagnera dosegla u svojim najvećim postignućima kao „carstvo jezika teatrokracije“ istinski kraj metafizičke „umjetničke religije“ i neizbježan pad u prostor eksperimentiranja sa zvukom i njegovim mogućnostima u srazu s novim tehnologijskim mogućnostima izvedbe. Organsko nadomještava svekoliki tehno-konstruktivizam koji se za Adorna pojavljuje kao moguća sinteza onog što je nakon iskona u Grka neprestano bilo razdvojeno ꟷ glazba i jezik. Kamo smjera „nova glazba“ ako ne u tu „pseudo-morfozu“ koja proizlazi iz zagonetke umjetnoga karaktera buke i zvukovlja kao vibracije i modulacije onog što nikakva ni tehnika niti tehnologija ne mogu stvoriti, jer su još uvijek ili samo sredstvo muziciranja ili svrha u suvremenome skladanju kompozicija, a ne ono autopoietičko samo-o-sebi i samo-za-sebe, hegelovski kazano, što konstruira virtualne svjetove kao stvaralački simulakrum ateleologije i ateologije muzike kao takve. Ima li „nova glazba“ uopće svoju budućnost?

November 16, 2025
Poezija i duša

Poezija i duša

1. Uz Hannah Arendt u suvremenoj je filozofiji o ljubavi uistinu nadahnjujuće pisao još i Ortega y Gasset. No, dok je za Arendt pitanje ljubavi u svoja dva načina pojavljivanja (eros i caritas) mjerodavni svjedok mišljenja u zapadnjačkoj metafizici bio sv. Aurelije Augustin, za španjolskoga je vodećeg mislioca u 20. stoljeću ljubav bila odlučujući moment životnoga razuma (vital razon) kojemu je podrijetlo ne u dvojstvu tijela i duše, već u ekstatičkoj moći onoga što proizlazi iz biti poezije kao proizvođenja novoga svijeta. Taj svijet više nije određen materijalnošću i osjetilnošću u smislu kartezijanske protežnosti (rex extensa), već produhovljenom svezom poezije i duše. No, ovo nije samo izveo Ortega y Gasset. Na njegovim tragovima jednu od vrhunskih filozofijskih analiza ovog „problema“ u kojem jezik zanijemi, slike nisu dovoljno ukazive, a glazba treperi najčišćim zvukovima neizrecivoga i neprikazivoga podarila je njegova učenica, španjolska filozofkinja, esejistica i književnica María Zambrano u svojem ogledu „O spoznaji duše“, koji će uskoro biti objavljen u jubilarnome tridesetome broju časopisa Europski glasnik. Evo, kako određuje stanje i ugođaj u kojem se duša otvara svijetu da bi se uopće moglo misliti i kazivati o ljubavi bez koje nema ni poezije ni filozofije. „Da bi se vratilo tišini, trebalo bi uroniti u ritam. Ukratko, trebalo bi upiti sve ono što je, čini se, riječ u svome logičnom obliku ostavila iza sebe. Jer izgleda da ona može obnoviti svoju izgubljenu nevinost i biti čista akcija, stvaralačka riječ, samo onda ako je istovremeno misao, slika, ritam i tišina.“ (str. 597.) Tko je María Zambrano? 2. María Zambrano rođena je u Vélez-Málagi 22. travnja 1904. Bila je republikanka, sudjelovala je u građanskom ratu i bila je u egzilu više od 45 godina. Trenutno je prepoznata kao jedan od najznačajnijih rubnih glasova u filozofiji 20. stoljeća kad je riječ o promišljanju biti umjetnosti osobito poezije. Školovana u okviru mišljenja Ortege y Gasseta, nije joj trebalo dugo da počne oblikovati vlastiti filozofski put tumačeći Ortegin vitalni razum kao „znanje duše“, odnosno, slijedeći Empedokla, kao filozofiju koja je sposobna širiti logos unutar mračnih područja osjećaja. Jedna je od najistaknutijih španjolskih intelektualki 20. stoljeća. Predavala je na Sveučilištu u Madridu 1930-ih i pridružila se republikanskoj dijaspori u egzilu, živeći u Meksiku, Kubi, Portoriku, Parizu, Rimu i Ženevi do povratka u Španjolsku 1984. godine. Kao heterodoksna filozofkinja koja je svoju ulogu shvatila kao poticanje etičkih promjena, nastojala je pomiriti filozofiju i poeziju te je pisala ne samo eseje o filozofiji, već i drame, poeziju, književne i umjetničke recenzije te memoare. Nakon relativne nepoznatosti njezina života u egzilu, njezin genij počeo se prepoznavati u desetljeću prije njezine smrti (1991.), ali izvan španjolskog govornoga područja ostaje malo poznata. Zbog toga je veliki temat posvećen njezinu djelu u Europskome glasniku, br. 30/2025. s prijevodima ključnih ogleda pravi poticaj za čitanje i upoznavanje s ovim navlastito suptilnim poetsko-filozofijskim pristupom svijetu kakav se rijetko događa u suvremenoj kulturi. Njezine ideje pripadaju područjima koja su filozofskim istraživanjem jedva istražena, poput snova, „ženskog znanja“ i poezije. Pojam „pjesničkoga razuma“ koji iznosi ne označava samo recipročnu korelaciju filozofije i poezije, već ukazuje na „alkemijsku“ filozofiju, sposobnu izvući svjetlo misli iz skromnoga, svakodnevnog materijala. Kritika dualističkog racionalizma postaje za Zambrano radikalna refleksija koja dovodi u pitanje razum s pozicije onoga što razum isključuje i smatra nečistim, iz njegova „pakla“. U tom smislu, filozofija María Zambrano je bliska Nietzscheovoj, s kojim dijeli i druge poveznice: odbacivanje historicizma, osudu ideologije napretka kao „sarkazma pobjednika“ i uvjerenje da prošlost posjeduje vlastite revolucionarne potencijale kao izvor osvjetljavanja sadašnjosti. Ovo posljednje gledište dijeli i s Ernstom Blochom i Walterom Benjaminom. Konačno, vrijedi napomenuti i da se zora/osvit više puta koristi kao metafora u cijelom njezinom djelu, što pokazuje njezinu usmjerenost prema obnovljenom i svakodnevnom ponovnom rođenju ljudskih bića. Njezina misao ima poseban interes za oblike transformacije koji ne niječu, već pretpostavljaju pripadnost i stoga slobodu zamišljaju kao praksu, kao vježbu transcendencije koja se mora provoditi u našem svakodnevnome životu u suživotu s drugim ljudskim bićima s kojima smo povezani pripadnošću svemiru. Najznačajnije su joj knjige l pensamiento vivo de Séneca (1944), La agonía de Europa (1945), Hacia un saber del alma (1950), España, sueño y realidad (1965), El sueño creador (1965), La tumba de Antígona (1967), Obras reunidas (1971) and Claros del bosque (1977). 3. Vratimo se ogledu Maríe Zambrano „O spoznaji duše“. Već sam pojam duše (gr. psyché) upućuje na ono drevno i iskonsko. Za Aristotela je u spisu „O duši“ (Peri psychés) duša na neki način sve, dakle, bitak u njegovoj obuhvatnosti, što ne znači da možemo kazati kako, primjerice, i kamen ima dušu, osim metaforički. Duša je označena tradicionalno slikom zrcala, jer se kroz njezinu unvierzalnu pojedinačnost ogleda čitav svemir. No, problem nastaje kad se duša reducira na područje koje u modernoj razdiobi znanosti na prirodno-tehničke i društveno-humanističke zauzima psihologija i osobito Freudova i Lacanova psihoanaliza. Tada se čini da ono „duševno“, koje stoji između duha i tijela i pripada osjećajnosti i osjetilnosti kroz afekte, temperament i karakter osobe koja u ljudskoj egzistenciji biva određena pojmom subjekta (jastva-sebstva-egoiteta), gubi svoju izvornu nesvodivost na logiku i racionalnost i na fiziologijsku uvjetovanost ljudskoga tijela u kretanju. Ovaj gubitak jest redukcija duše na znanstveno-racionalnu konstrukciju jezika kojim će upravo Lacan odrediti ono nesvjesno kao arhetipski slučaj događanja onoga što su i drevni narodi nazivali „dušom svijeta“ (anima mundi). Zambrano u dosluhu sa svojim velikim učiteljem vitalnoga razuma pokazuje da je život u svojoj životnosti neodredljivo polje na kojem duševnost nije moguće reducirati na znanstveni psihologizam. Umjesto toga, duša zahtijeva drukčiji način spoznaje koji se oblikuje i kroz Diltheyevu filozofiju života i kroz Nietzscheovu psihologiju življenja koje umjetnost podaruje upravo tom kontingentnome životu kao stimulans. No, odakle podrijetlo duše koja se ponajbolje iskazuje u tišini kroz misao i ritam riječi? „U ljudskom je životu vrijeme nešto odlučujuće. Štoviše, čini se da je razdoblje u kojemu živimo rezultat neke odluke. Odatle potječe neodoljiva želja rođena iz nostalgije za izgubljenim vremenom koje se, ako se to uopće događa, odražava u nekoj umjetnosti odnosno u poeziji. Izgleda da ona nastoji uskrsnuti unutar ovoga dekadentnog vremena. Poezija je ono prvo što nam je dano da upoznamo u svetom jeziku, odnosno vlastitom jeziku iz svetog razdoblja koje je prethodilo povijesti, onoga istinske pretpovijesti. Svete riječi koje danas još uvijek čujemo u definicijama vjere ili one namijenjene vjernicima nisu poezija već tajnovita istina. Sveta je riječ djelotvorna.“ (str. 595.) Poezija u izvornome smislu kao poiesis nadilazi obzorje svake ovako ili onako shvaćene poetske fantazije. Riječ kao svetost nije pritom povlaštena stvar religioznoga događaja, već se pojavljuje upravo na zagonetan način. Zambrano gotovo da helderlinovski otvara pitanje o arhajskome i onome što pripada vremenu nakon „utemeljenja“ svijeta. Jer ako je poezija moguća tek kad se čovjek zbližava s jezikom kao biti njegove otvorenosti spram nadolazećega vremena koje prethodi sadašnjosti, onda je pra-vrijeme svagda u znaku nečega što je istodobno trenutak rađanja filozofije iz duha poezije da to kažemo ničeanski. „Nostalgija za izgubljenim vremenom“, to je proustovski intonirano kazivanje o svijetu koji je u jeziku poezije već uvijek svjedočenje epohalne zakašnjelosti. No, nostalgija je plemenita sjeta, a ne tuga za izgubljenom prošlošću kao što to pogađa bit melankolije koja se pojavljuje tek u trenucima kad je moderni svijet u potpunosti postao raščarani prostor i vrijeme bezuvjetnoga napretka i razvitka onoga što su Grci nazivali téchne. Sveza između poezije i duše nije ni u kakvome sentimentalizmu koji bi osjećajima u doba racionalizirane znanstveno-tehničke civilizacije htio vratiti izgubljeno dostojanstvo. Zambrano stoga mora pretpostaviti da postoji neki iskonski jezik prije njegova zatvaranja u sve oblike duhovnoga bitka kao različita kazivanja (mit-religija-umjetnost-filozofija-znanost). Ako je poezija „već tajnovita istina“, onda nije stvar u tome da bi njezinu tajnu valjalo razotkriti nekim posebnim uvidom koji bi se uzdigao umom iznad poetskoga smisla življenja. Uostalom, Zambrano nastoji misliti i kazivati jednostavno i slikovito baš kao i Ortega y Gasset kad pristupa biti umjetnosti iz sjedinjenja života kao razuma u njegovoj ne-racionalnoj otvorenosti i ne-svodivosti na bilo što izvan okrilja i okružja duše (psyché). Još jednom naglasimo da u ovom ogledu riječ „nostalgija“ ima ključnu ulogu premošćivanja dva vremena: iskonskoga i sadašnjega koji se samo produljuje u budućnost iako je poezija kao događaj sveze svetoga i ekstatičkoga svagda ono što ljudski bitak nadahnjuje i osvještava na posve drukčiji način čak i od filozofije kao metafizike u njegovu stavu spram spoznaje svijeta. Nije slučajno u moderno doba stoga ova nostalgija urodila obratom u samoj biti metafizike u Nietzschea, a okret spram izvornih Grka (predsokratskoga smjera mišljenja i kazivanja) postao je smjerom kritike svekolike modernosti „bez duše“. Je li, dakle, nostalgija ona koja povezuje vrijeme i istovjetnu nostalgiju za autentičnim prostorom ljudske i prirodne harmonije koji se sve više znanstveno-tehnički porobljuje i na taj način sužava i stješnjuje ne tek fizički, već ponajprije psihički i prelazi u stanje otuđenosti i tjeskobe? María Zambrano spominje u tom smislu i Rimbauda kao pjesnika koji predstavlja modernu nostalgiju za riječju kao svetom čistoćom „u službi stvaralaštva“. (str. 596) Kad, nadalje, u jednoj fusnoti navodi i riječi Jeana Cockteaua kako je Arthur Rimbaud imao sudbinu da dovede u svijet svoj impulzivni „sveti nered“, onda je to ponajprije postavka da s njime nastaje istodobno i ono što je poeziji imanentno, ali i bitno izvan njezine čistoće i supstancijalnoga djevičanstva. Riječ je o nužnosti epike koja je već u Homera poeziju pretvorila u sveti instrument zbivanja samoga bitka u smislu mitske tvorbe zbilje koja je uvijek istodobno i fantazija i san, ali onkraj ovog čistoga izvora koji je zauvijek ostao u prajeziku jedne odavno minule epohe. Duša pritom nije tek sjedište ljudske osjećajnosti koju imaju i životinje. Riječ duša je istovjetna s mitopoetskom spoznajom svijeta jer joj tajna postojanja dolazi iz intuicije kao sveze mašte i neposrednoga uvida u bit svega što jest. Ovako misliti mogu samo Španjolci, narod u kojem se kroz mistično slikarstvo probija tragična ljubavna poezija svijeta i to ne kao epike, već kao drame postojanja. U jednom je ogledu o Don Quijoteu sam Ortega y Gasset kazao da ako Nijemci prema Nietzscheu „filozofiraju čekićem“ čistoga uma, onda su Španjolci izručeni milosti i nemilosti svoje poetske iracionalnosti i fantazije koju je, eto, Zambrano dovela do osvjetljenja kroz odnos poezije i duše. 4. „Filozofija se brzo razdvojila od Poezije. Kakva vrtoglava brzina protjecanja Vremena u razdoblju od Parmenidove glasovite pjesme do Aristotelove anti-poetske proze! Ali, kćer Poezije, Filozofija, u svojem je razdoblju zrelosti, u punini svoga postojanja, stvorila oblik u kojem se ponovno pojavljuje stara, Premda na prvi pogled neprepoznatljiva, pjesma. (…) Nakon duge evolucije, Pjesnički dah jednog Parmenida oživio je dijamantnu prozirnost u Spinozinoj Etici i proročkonadahnućeEmpedoklomu mnogimstrastvenimi »nadahnutim“ stranicamanjemačkogidealizma.Sustavje u modernojzapadnjačkojkulturi bio čisti oblik filozofije; to je također i poezija. Ta je veza značajnija i uvjerljivija u knjigama poput Spinozine Etike, oslobođene bilo kakve sumnje o književnom samozadovoljstvu.“ (str. 599. i 600.) Što nam to kani reći María Zambrano: da je poezija unutarnja „bit“ sustavne filozofije koja odjekuje u Spinozinu imanentizmu Božje supstancije? Jedno od iznimnih tumačenja Spinoze u suvremenoj je filozofiji ono Deleuzea koji je isto tako uz Heideggera jedan od najinventivnijih tumača Nietzschea. No, nisam siguran da bi potpisao ovu prosudbu Zambrano bez kritičkoga komentara. Ako se, naime, duh poetskoga kazivanja igdje osjeti tako snažno i nadahnjujuće u filozofiji onda to nije u sustavu njemačkoga idealizma, već u silaznoj putanji njemačke romantike koju je unatoč kritičkih prigovora nasljedovao upravo Nietzsche u svojoj analizi pojma dekadencije, a onaj tko je poeziju kao Dichten uveo u samu bit nemetafizičkoga mišljenja suvremenosti bio je Martin Heidegger, jedan od ključnih autoriteta i za filozofijske refleksije samoga Ortege y Gasseta. No, to ne znači da Zambrano u svojem promišljanju odnosa poezije i filozofije nije otvorila bitna pitanja korelacije i zaborava onog primarnoga utjecaja koje je poezija kao „majka humanistike“ imala u filozofiji života nakon Diltheya ne samo u njemačkome duhovnome krugu, već navlastito u španjolskome. Naravno, razumijevanje poezije koje izvodi Zambrano nema nikakve znanstveno-teorijske sveze s novijim književnim pristupima od hermeneutike, strukturalizma do poststrukturalizma. Njezina je nit vodilja težnja uspostavljanja novog iskustva onog što je Empedoklo jasno uvidio kad je estetsku razinu tjelesnosti povezao s iskustvom umjetničkoga proživljavanja drame ljudske egzistencije i što je tijekom povijesti zapadnjačkoga mišljenja bilo zapostavljeno ili, pak, dijelom oživljeno u različitim, naizgled krajnje disparatnim područjima duhovnoga bitka. Možemo isto tako kazati da je čak i kazivanje Ludwiga Wittgensteina u Tractatusu logico-philosophicusu u svojim bitnim momentima neiskazivosti najveći doseg stapanja poezije, mistike i logike uopće. To ne znači, dakako, da bi filozofiju nakon njezine realizacije u kibernetici iznova trebalo „mito-poetizirati“. Ali da je iskustvo poezije fundamentalni vitalni razum ljudske egzistencije, to je neporecivo. Evo, za kraj ovog mojeg ogleda o poeziji i duši još jedan citat iz teksta Maríe Zambrano koji vrijedi „suhoga zlata“. „Čovjek ne živi samo od kruha, odnosno samo od znanosti i tehnike. Moglo bi se također reći da ne živi ni samo od filozofije, ali takva tvrdnja kad se radi o metaforama nema smisla. Filozofija je čišća ako se razotkriva na području koje su utabale metafora, vizija i jasna svjetlost.“ (str. 601.) Kao da kroz ove riječi vidimo lice mistike španjolske „duše“ od sv. Tereze Avilske do filozofa i pjesnika „tragičnoga osjećanja života“ Miguela de Unamuna. Sve je rečeno upravo kvintesencija jednog misaonoga susreta poezije i filozofije onkraj granica njihova dijaloga, jer i „metafora i vizija i jasna svjetlost“ dosežu i obzorje iskustva božanskoga i onoga što pripada svetosti same Riječi od Parmenida do Pindara kao i našoj nostalgiji za tom svjetlošću koja nas vodi kroz ovaj život i njegove tamne sjene, zauvijek.

November 15, 2025
Rat, tehnosfera i pitanje o zlu

Rat, tehnosfera i pitanje o zlu

https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/45 In the eighteenth century it was often convenient to regard man as a clockwork automaton. In the nineteenth century, with Newtonian physics pretty well assimilated and a lot of work in thermodynamics going on, man was looked on as a heat engine, about 40 per cent efficient. Now in the twentieth century, with nuclear and subatomic physics a going thing, man had become something which absorbs X–rays, gamma rays and neutrons. Thomas Pynchon, V. 1. Tri paradigme rata Postoje tri shvaćanja rata od iskona metafizičke povijesti Zapada. Ovo s manjim odstupanjem vrijedi i za preostali svijet u cjelini koji do 20. stoljeća nije još dospio do onog što Hegel u svojoj spekulativno-dijalektičkoj filozofiji naziva supstancijom-subjektom svjetske povijesti. Prvo je shvaćanje još od Heraklita do Hegela određeno uvidom u prvi uzrok i posljednju svrhu povijesti kao smislenoga tijeka zbivanja u kojem razaranje prirode i čovjeka postaje sredstvo za neki ‘viši’ cilj koji proizlazi iz onto-teo-kozmo-antropologijskoga ustrojstva metafizike. Cilj se od Grka preko Rima do Židova i kršćana uvijek samo drukčije znamenuje. Za Grke od Trojanskoga rata do Aleksandrova osvajanja Perzije i Egipta kao realizacije sinkretičkoga duha helenizma, rat predstavlja herojski čin slobode kojim narod filozofa i pjesnika brani svoju zemlju i čast polisa od barbarskih agresora s Istoka da bi se granica polisa pomakla daleko u onu na kojoj otpočinje nova logika imperijalnoga poretka s kojim će Rim krenuti u misiju političkoga civiliziranja svijeta kao brutalnog uništenja Drugoga i njegova posvemašnjeg pokoravanja službi Pax Romane. Rat je, dakle, za drevni antički svijet nužnost osvajanja i očuvanja slobode, a koloniziranje Drugoga ima Janusovo lice tzv. procesa civiliziranja, da uporabim izraz sociologa kulture Norberta Eliasa. (Elias 1976) S jedne je strane tzv. pitoma, a s druge divlja misao odnosno koloniziranje s idejom političke slobode naroda i s idejom vladavine carstva kojemu su sve druge države samo ograničene teritorijalne kolonije. Uostalom, Heraklit je živio na području Efeza, današnje Turske, a Ovidija je car August prognao na daleki otok u Crnome moru, gdje je Rimsko carstvo imalo svoju posljednju utvrdu na granici sa Skitima. Metafizičko razumijevanje rata posreduje ono iskonsko i začetno, gr. arché, i ono posljednje i konačno, gr. eschaton. Nastanak rata u mitsko-religijskome smislu proizlazi iz povrijeđene ljudske taštine, gr. tymos, kao u slučaju Ahilejeve srdžbe o kojoj pjeva Homer u Ilijadi. (Sloterdijk, 2006)Na taj način se ono ljudsko u ovostranome svijetu pojavljuje samo još radikalnije izraženo negoli u svijetu bogova na Olimpu ili u Hadu, jer su nebo i zemlja nastali praiskonskim borbama među Titanima za položaj glavnoga boga Zeusa koji upravlja svijetom. Božansko-ljudska povijest ratovanja između naroda i država nije, međutim, moguća bez singularnosti heroja koji svojim tragičnim žrtvama ili sudbinom, od Ahileja do Odiseja, ispunjavaju poslanstvo smislene povijesti čovječanstva. Svi su ratovi otuda opravdani iz ovog mitsko-religijskoga referencijalnoga okvira i svi su nužno istodobno osvajački i pravedni. No, ničeanski kazano, ni jedno stajalište o ratu i njegovu posljednjem smislu nije apsolutno. Sve je perspektivizam vrijednosti. Za Grke su Trojanci uzročnici rata jer su prevarom princa Parisa i himbom Hektora ugrabili Helenu kralju Menelaju i odveli je iz Grčke. Oni su, nadalje, obilježeni od Grka kao barbari i skloni despotizmu, pa je njihovo preventivno uništenje i progon iz vlastite zemlje čin prosvjetiteljsko-civilizacijske misije. Iz perspektive Trojanaca, pak, Grci predstavljaju najgori oblik nehumanosti i zločina protiv čovječnosti jer zatiru ratom do istrebljenja jedan mali narod i njegovu vjekovnu kulturu. Pitanje smislenosti rata kao nastanka i ozbiljenja Novoga u povijesti označava stoga uvijek njegovu instrumentalnu narav. Nikad rat nema smisao o-sebi (an-sich), jer bi to bilo onda krajnje besmisleno, poput apoteoze vječnoga razaranja i vladavine kaosa, što znači ujedno da bi to bilo i metafizički izvan moći bogova-prirode-ljudi, a to je uistinu nemoguće iz ovog načina mišljenja kojeg Derrida naziva logocentrizmom. (Derrida 1967) Židovsko-kršćansko shvaćanje rata nije više određeno ovim instrumentaliziranjem pojmovlja slobode i uma kao metafizičkoga opravdanja koloniziranja i zatiranja Drugoga, već je u cijelosti pitanje mesijanskoga oslobođenja zemlje za dolazak Kraljevstva Božjeg u vječnosti. Tzv. sveti rat postaje modelom eshatologijske vizije kraja povijesti, koji nije istodobno i krajnji cilj povijesti, kako glasi onaj znameniti aforizam iz Benjaminova ranoga Teologijskog fragmenta iz 1921. godine. (Benjamin, 1972-1989)Bogovi su za Grke u permanentnome ratu, pa su zaštitnici heroja, a poput Atene, božice mudrosti, koja na besmrtnome Fidijinu kipu u Partenonu ima u ruci koplje i sovu, tako i drugi bogovi svagda sudjeluju u ratnim igrama, dok je i sam bog rata Ares čudovišni lik iz grčke mitologije kojeg nije dobro nimalo razgnjeviti. Ovaj delezovski rečeno imanentizam života kao vječnoga sukoba u volji za moć nije za židovsko-kršćansku soteriologiju bit stvari. Promjena otpočinje s razumijevanjem božanskoga temelja svijeta u kojem mesijansko iskupljenje postaje ono što dolazi iz nadolazeće budućnosti, pa sveti rat ne može biti cilj povijesti, već samo sredstvo da npr. Kristovi vojnici ili vitezovi ostvare pobjedu nad nevjernicima s Istoka i jednom zauvijek proglase trijumf Carstva Božje pravednosti i ljubavi. Bog se stoga ne upliće u ratna zbivanja jer njegovo kraljevstvo počiva izvan ovoga svijeta. Svaki je rat u okviru ove ‘velike priče’ židovsko-kršćanske metafizike svet i pravedan, a njegov smisao proizlazi iz opravdanja onog što je Hegel ustvrdio na kraju svoje Filozofije povijesti kad je kazao da je kraj povijesti ozbiljenje teodiceje svjetskoga duha. (Hegel 1980: 540) Metafizika i filozofijsko shvaćanje rata unutar ovog modela zapadnjačkoga mišljenja nužno okončava. Mogli bismo kazati čak i nešto naizgled ‘sablažnjujuće’. U Hegelovoj eshatologiji svjetske povijesti dijalektički su dokinuti i prevladani i grčko-rimski kolonijalizam i imperijalizam s idejom rata kao prirodnoga stanja kao i židovsko-kršćanska mesijanska metafizika s najvećim misaonim dosegom kozmopolitskoga umnoga poretka svijeta u Kantovu spisu Prema vječnome miru. (Kant 1903: 142)Nakon kraja zapadnjačke metafizike u zbiljskome pojmu i ideji, kao što je to Hegelova filozofija povijesti, države i prava, rat iz sfere prirodno-političke običajnosti između naroda u svijetu postaje ne samo uvreda i prezir uma koji vlada zbiljom, već i besmisao uopće, što ne znači da se i dalje ne nastavlja drugim sredstvima. Uostalom, Hegel liberalno shvaćanje engleskoga kapitalizma na kraju svojeg promišljanja o svjetskoj povijesti jasno postavlja kao znak novoga doba u kojem ekonomija preuzima zadaću koju je vjekovno imala politika. Tako je pripremljen teren za Marxovu analizu i kritiku kapitalizma kao društvenoga poretka totalnog nihilizma imanentne transcendencije, te na njegovim tragovima za Foucaultov pojam upravljaštva (gouvernementalité) u vladavini tehnosfere 21. stoljeća. (Paić, 2022a, 2022b) No, postoji i ono drugo shvaćanje rata koje proizlazi iz destrukcije i dekonstrukcije zapadnjačke metafizike. Nije li pritom zapanjujuće da u okviru ove prve paradigme s vladavinom logosa i biti čovjeka kao animal rationale nije moguće drukčije odrediti bit zla u povijesti osim kao negaciju dobra? A budući da je svekoliko dobro u etičko-političkome smislu rezultat vladavine uma, onda se kako je to dobro uvidjela Hannah Arendt, ali isto tako i Emmanuel Lévinas, nečuvena banalnost zla nacističkoga sustava istrebljenja Židova u koncentracijskim logorima ne može objasniti iz biti Kantova regulativnoga djelovanja uma u društvu i državi. Umjesto toga, mora se uvesti ono što zlo, a moderni totalni rat pripada u ovo nesvodivo područje izvan suprotnosti uma i ne-uma, kao takvo dovodi do krajnjih konzekvencija užasa i apsolutne nečovječnosti. To što, primjerice, praksa Holokausta, uvodi u svjetsku povijest naziva se radikalnim ili dijaboličkim zlom. (Arendt 1973, Lévinas, 1988: 156-167) Ova druga paradigma, dakle, pojam rata ne smatra nužnošću djelovanja sila razaranja u prirodi i čovjeku s pomoću tehnike i tehnologije da bi povijest bila smislena u njezinoj eshatologijskoj tajnoj misiji. Štoviše, najznačajniji misaoni predstavnici ovog kruga destrukcije i dekonstrukcije metafizike, poput Heideggera, Schmitta, Benjamina, Arendt, Lévinasa, Derride i Patočke, nastojat će otvoriti pitanje o mogućnosti drukčijeg shvaćanja pojma rata, a istodobno i pojma zla bez kojeg očito nije moguće i nadalje neproblematski kazivati o filozofijskome razumijevanju rata. To, naravno, ne znači da se zlo u teologijsko-političkome smislu pojavljuje kao nekovrsna kantovska modalna kategorija, odnosno kao uvjet mogućnosti pojave rata. Takav pseudo-transcendentalni relikt metafizike, uostalom, nije više relevantan ni za bilo kakvu modernu političku teologiju. Zlo nije ‘izvan’ ovoga svijeta i ne ulazi u ‘ovaj’ svijet s pomoću onog što Mallebranche naziva prigodnim uzrocima, ali ovaj put u smislu negacije Božje prisutnosti. Naprotiv, odnos između zla i rata ne proizlazi iz odnosa apsolutnoga kauzaliteta. To je već posve izričito naglasio u svojem promišljanju ideje ljudske slobode Friedrich J. Schelling. Tako se, primjerice, u Schellingovoj odredbi razlike između biti ljudske slobode i ‘ljudske slobode’ same pojavljuje pitanje o ʺslobodi volje, Dobru i Zlu, personalnosti itd.ʺ (Schelling, 2006: 15) No, očito je da se ova razlika može misliti tek kad se ima u vidu da ʺapsolutni kauzalitet u jednom bitstvu dopušta svima ostalima samo bezuvjetni pasivitet.ʺ (Schelling 2006: 19) Through freedom a fundamentally unlimited power is asserted next to and outside of divine power, which is unthinkable according to these concepts. As the sun in the firmament extinguishes all the lights in the sky, even more so does infinite extinguish every finite power. Absolute causality in One Being leaves only unconditional passivity to all others. This entails the dependence of all beings in the world on God, and that even their continued existence is only an ever-renewed creation in which the finite being is produced not as an undefined generality but rather as this definite, individual being with such and such thoughts, strivings, actions and no others.” (Schelling, 2006, 11-12) Da bismo mogli dospjeti do istinskoga uspostavljanja pojmova poput zla i rata izvan perspektive zapadnjačke metafizike, moramo oboje, i zlo i rat u mišljenju onog što se zbiva tijekom čitave povijesti čovječanstva, a što kulminira s pojmovima totalnoga rata i rata koji se izvodi s pomoću tehnosfere kao realizirane biti kibernetičkoga četvorstva (informacija-feedback-kontrola-komunikacija) u eksploziji energije kao mase i imploziji informacija kao kaosa i entropije, do krajnjih mogućnosti redukcije ‘osloboditi’ bilo kakvog negativnoga mesijanstva i apokaliptike. To znači da zlo i rat, koliko god to zvučalo radikalno-dijabolički i stoga Unheimlich, nisu mislivi ni o-sebi ni za-sebe, niti kauzalno-teleologijski, a niti determinističko-teologijski. Rat nije kao u Clausewitza nastavak politike drugim sredstvima, što je već Heidegger misaono ‘potkopao’ polazeći od toga da je rat zbivanje ‘zgode u bezdanu bytka’. (Heidegger 2014: 152) Ništa od cjelokupnoga nasljeđa metafizike očito nije od pomoći u pokušaju promišljanja onog što sam u tekstu naslovljenom ʺThe Permanent Condition of War-and-Peace: From Total Mobilization to the Absolute Construction of the Eventʺ (Paić, 2018: 40-54) nastojao dovesti na vidjelo kao problem odnosa između rata, tehnosfere i zla. Za tako nešto u navedenom tekstu ipak je nedostojalo autonomno promišljanje mogućnosti onog što ovdje nazivam trećom paradigmom. U prvoj je paradigmi na djelu tehničko shvaćanje metafizike i iz nje pojmljenoga rata koji je filozofiju određivao polazeći od tradicionalnoga mišljenja iz logike kauzaliteta i teleologije. U tom sklopu su i smisao bitka, i objava Boga, i shvaćanje svijeta, i naposljetku položaj čovjeka korelativno povezani, ali s izrazitim poretkom vertikalne hijerarhije. Rat je uvijek ovaj ili onaj rat, pravedan ili osvajački, herojski ili kukavički, istrebljivački i genocidan, a budući da je uvijek u funkciji nečeg drugoga, naime stvaranja nacije-države, osvajanja novoga teritorija i oslobađanja Čovjeka od plemensko-rodovske prirodne okovanosti nužnošću, onda je samorazumljivo da je kao i pojam tehnike svediv samo na čistu instrumentalnost transcendencije i mesijanstva. Svi ratovi ovog metafizičkoga ranga vode se od Trojanskoga rata do I. Svjetskoga rata, i određeni su geopolitikom primitivne teritorijalizacije/reteritorijalizacije, iskazano pojmovljem Deleuzea iGuattarija. (Deleuze i Guattari 1980). Rat mišljen iz one druge paradigme jest totalni tehnološki dispozitiv razaranja zemlje, resursa i ljudi u ime metapolitički shvaćene Nacije-Rase-Čovječanstva. Po prvi se put stoga rat pojavljuje kao sredstvo-svrha onog neljudskoga u samoj ‘biti’ realizirane metafizike, pa nije začudno zašto je nakon svršetka I. Svjetskoga rata u žargonu njemačke konzervativne revolucije u spisima Oswalda Spenglera i osobito Ernsta Jüngera ovaj rat dobio atribute totalne mobilizacije tehnologije razaranja poput dalekometnoga topništva koje je doslovno kidalo ljudsko meso u rovovima Verduna. T ehnologija nadilazi granice prirode kao zemlje i ljudske biti kao rukotvorstva. Mehanička je tehnika još uvijek ono ničeanski kazano ljudsko-suviše-ljudsko, pa tako i ratovi imaju u sebi romantičnu iluziju viteštva i borbe prsa o prsa nalik sukobima tragičnih heroja iz Homerovih epova, navlastito Ahileja i Hektora. Uostalom, rat kao mistični egzistencijalni doživljaj slavi upravo nitko drugi negoli baš Jünger na tragovima Nietzschea i avangardnih futurističkih i ekspresionističkih estetskih vizija svijeta. (Jünger 1926) Tehnologija je, dakle, ono što se oslobađa ljudske prisutnosti, ali bez njegova nadzora i pokretačke moći kao volje za ubijanjem Drugoga u ime Nacije-Rase-Čovječanstva ne postoji mogućnost samohodnoga i samonavođenog djelovanja na daljinu. Dostatno je pročitati o tome različite tekstove filozofa života poput antropologa Schelera ili političkoga mislioca decizionizma kao što je bio Carl Schmitt. (Scheler, 1982, Schmitt, 1997) Ključno mjesto razlikovanja mišljenja o ratu unutar ove druge paradigme jest ono koje rat kao totalnu mobilizaciju kapitala, tehnologije i društvenoga militarizma odvaja od romantičnoga osvajanja teritorija Drugoga još i u 19. stoljeću, unatoč apsolutne politike genocida nad afričkim narodom u Kongu što je naredio belgijski kralj Leopold I., zacijelo je u tome što ova nova tehnologija razaranja nastala svezom mehanike i inženjerstva unutar procvata termodinamike savršeno koincidira s težnjom za modernim imperijalizmom, a to znači krajem fragmentacije europskoga koncepta nacije-države. U tom smislu tehnološki dispozitiv razaranja Zemlje i performativnoga događaja neljudskoga u samoj ‘biti’ zla nastavit će se i u 2. svjetskome ratu koji je sa stajališta metode djelovanja bio totalan rat trijade elemenata: naime, neba (zrakoplovstva), zemlje (oklopnih vozila poput tenkova i ljudske sile, topništva i raketnih udara), mora i podmorja (brodova i podmornica). No, ono što je ovdje najvažnije, pojam totalnoga rata nije toliko u proširenju rata na kvantitativnome polju uvećanja broja, snage, omjera i razmjera uništenja objekta X, nego u kvalitativnoj moći osvajanja prostora-vremena za uspostavljanje vlastite platforme napretka u proizvodnji neljudskoga. Bit totalnoga rata proizlazi iz ovih pet postmetafizičkih ‘atributa’ suvremenoga nihilizma i povezuje otuda sve tri paradigme razumijevanja rata, onu tehničku, onu tehnološku i onu koju nazivam tehnosferom kao spojem umjetne inteligencije i umjetne intuicije. Heidegger je 1938. godine dao najbolje filozofijsko izvođenje ovog sklopa odnosa bez kojeg nije moguće misliti posthumano stanje totalnoga rata. To su: 1) ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage; (2) ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“; (3) ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju; (4) ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja; (5) ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Heidegger 1997: 18) Treća paradigma rata predstavlja kraj rata u metafizičko-postmetafizičkome smislu. To više nije tehnika i tehnologija razaranja Zemlje u ime mesijansko-političkih ciljeva pravednosti vječne zajednice ili vječnoga carstva Nacije-Rase-Čovječanstva, kao što su to bili politički ciljevi totalitarnoga fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma u 20. stoljeću. Umjesto tog metapolitičkoga zagovora vladavine subjekta-supstancije ‘svoje’ Ideje koja se imperijalno i kolonijalno rasprostire svijetom s težnjom njegova pretvaranja u apsolutnu ZONU geopolitike, kako to izgleda u 21. stoljeću nakon Putinova brutalnoga rata u Ukrajini i kako prijeti daljnjoj logici preustrojstva globalno-planetarne politike, po prvi se put nalazimo u čistoj situaciji koja odnos između zla i rata izvodi iz posvemašnjeg ‘pozitiviteta’ volje za moć kao totalnoga uništenja ljudske vrste ili Čovječanstva. (Paić 2022b) No, taj novi Armagedon ne dolazi ni s nekom izvanjskom kozmičkom katastrofom, niti tzv. prirodnim uzimiranjem ove vrste, a niti uzajamnim ljudskim-suviše-ljudskim uništenjem s pomoću mogućeg nuklearnoga rata ili ratova između postojećih imperija i njihovih kolonijalnih satelitskih država (SAD-a, Rusije i Kine). Ne, treću paradigmu rata određuje totalna i apsolutna vladavina tehnosfere koja omogućuje nastanak umjetnoga života iz tehnogenetske konstrukcije umjetne inteligencije. Sve ovo otpočinje u ideji i u SF-imaginariju kao futuristički scenarij 1960ih godina s Kubrickovim filmom 2001: Odiseja u svemiru u kojem superinteligentno računalo HAL 9000 ubija posadu broda i jedino ga astronaut Bowman uspijeva u posljednji čas deaktivirati i tako spasiti hipotetički Čovječanstvo u njegovu post-i-transhumanističkome prijelazu u višu fazu kognitivne evolucije. (Paić, 2022a, Sorgner, 2023). Rat je u metafizičkome smislu bio ozbiljenje ideje vladanja nad Drugime kao u grčkoj paradigmi političkoga i politike koja unatoč formalne slobode, jednakosti i pravednosti za Grke i državljane-građane polisa kao strance, ne uključuje robove i žene u totalitet javnoga priznanja. Osim toga, rat se razumije iz korelacije onog psiho-političkoga kao singularnoga i kolektivnoga kao što je to sfera tymosa koji zahtijeva svoj ressentiment. Svako objašnjenje nastanka rata izričito ekonomistički odnosno materijalistički kao što je to u vulgarnome marksizmu jučer i danas, uz časne iznimke kao što su to Foucault te Deleuze i Guattari u okružju poststrukturalizma, propušta vidjeti da strategija nasilja i agresije nije tek akumulacija političkih čimbenika koji odgovaraju strukturi suvremenoga kapitalizma zasnovanog na informacijsko-komunikacijskim mrežama i njihovim beskonačnim procesom emergencije i kontingencije kapitala. (Aliez i Lazzarato, 2020) Isto vrijedi i za nesvodivost treće paradigme rata koji nije rat svih protiv sviju u smislu kaosa i entropije u današnjem korporativnome ustrojstvu oligarhijske vladavine svijetom. Postoje razdoblja koja su nakon 2. svjetskoga rata nalik miru i težnji za ne-ratnim rješenjima ekonomsko-političkih pitanja, unatoč tome što su u tendenciji to razdoblja tzv. stand-by ili stanja između dvaju ratova za, primjerice, nacionalnu neovisnost i suverenost države ili, pak, za imperijalističkim osvajanjem tuđeg teritorija koji ostaje nakon nedovršenih etničkih sukoba na Bliskome Istoku, kao što su to stalni nasilni konflikti između Izraelaca i Palestinaca ili etnički ratovi u Africi, potom zamrznuti sukobi ratnoga karaktera između Indije i Pakistana u prostorima Himalaja itd. No, sve to nije odlučujuće za ovu treću paradigmu rata koji zapravo po minimalnoj definiciji to i nije, naime sukob agresivnoga karaktera do uništenja Drugoga i ovladavanja njegovim teritorijem. Tehnosfera se kao kibernetički sustav prijenosa, pohrane, kontrole i stvaranja informacija pojavljuje kao nastanak tzv. trećega stroja koji sjedinjuje tehniku i tehnologiju zahvaljujući algoritamskome procesu računanja, planiranja i konstrukcije događaja. Stvarnost je, dakle, tehnogenetska ili digitalna konstrukcija koju Deleuze u svojem glavnome djelu Razlika i ponavljanje iz 1968. godine naziva virtualnom aktualizacijom. (Deleuze 2011) Tzv. treći stroj je onaj koji više nije ni ruka ni ljudsko tijelo u njegovoj tehničkoj ekstenziji, već je posrijedi rad mozga koji vizualizira pojmove kao slike koje nemaju svoj uzor ili izvornik ni u prirodi niti u izvanjskome svijetu kulture. To su slike događaja, kao filmske slike ili slike koje ništa ne oponašaju niti išta predstavljaju u smislu referencije na bitak, bića i bit čovjeka u tradicionalnoj metafizici. Ove slike nisu niti vizualni jezik, kako je to pokušavala razumjeti semiotika od Barthesa nadalje sa svojom vjerom u njegovo veličanstvo Jezik kao temeljnog tzv. označitelja. U kibernetičkome modelu ontologije umjesto nužnosti i postojanosti bitka, bez obzira bio on mišljen fenomenologijski ili psihoanalitički kao Noema ili kao Nesvjesno, susrećemo se s trijadom kontigencije, emergencije i determinističkoga kaosa. Zato vizija kao vizualizacija događaja prethodi programu kao sustavu računalne inteligencije. Ova prethodnost samo po analogiji pripada apriorizmu spekulativne njemačke filozofije ponajprije Kanta i njegova transcendentalnoga zora prostora i vremena. No, kako računalna inteligencija nije mimesis ni kopija spekulativnoga uma, tako ni ljudska intuicija ne može biti generativni model za moguću umjetnu intuiciju na kojoj eksperimentalno rade od Marvina Minskoga mnogi programski inženjeri zaduženi za što bolje izvedbene mogućnosti rada i djelovanja umjetne inteligencije. (Minsky, 2007). Budući da tehnosfera na sadašnjem stupnju kognitivnoga razvitka nije još u potpunosti autonomni stroj mišljenja, ali sve ide prema tome da će vrlo brzo biti realizacija SF-vizije Kubrickova HAL-a 9000, što znači da će uz beskonačnu brzinu računanja-planiranja-konstrukcije imati i razvijenu emocionalnu inteligenciju i možda umjetnu intuiciju, pitanje o mogućnosti etičkoga shvaćanja svijeta u kategorijama svijesti, savjesti, odgovornosti, činjenja dobra i zla, nije više nešto posve futuristički i nestvarno. (Bostrom 2014, More i Vita- More, 2013) Problem, međutim, s mišljenjem tehnosfere kad je riječ o ratu nije nikakvo etičko pitanje. Jer ovdje više nije riječ o potencijalnoj borbi ili ratu za teritorij nacije-države, pa čak niti za prevlašću nad globalno-planetarnim prostorom kao onim šmitovski kazano Gro§raumom. (Schmitt 1997) Umjesto toga, sada je ‘rat’ jedino kognitiviziran i postaje pitanje vladanja nad ljudskim umom i tijelom kao slobodnim teritorijem egzistencijalne izvedbe. I dalje, ako su sredstva i metafore ratovanja u doba tehnike mač i štit, a u doba tehnologije top i bomba, onda je posve jasno da u doba tehnosfere tzv. instrumenti razaranja Drugoga, zemlje i čovjeka, nisu ništa drugo negoli gama-zrake i hipersonični projektili. Postoje zato samo dvije mogućnosti u okviru ove treće paradigme rata nakon kraja metafizike i postmetafizike. Prva je već uvelike na djelu i odnosi se na ljudsku uporabu i zloporabu strojeva mišljenja kao pametnoga ili autonomnog razarajućeg oružja, a druga je mogućnost ono što se tendencijski može očekivati, naime da tehnosfera postane ‘enaktivno’ zlo i uništi naizgled naprednu i tehnološki razvijenu ljudsku civilizaciju. Dakako, postoji i treća hipotetička mogućnost, da nas, poput onog Heideggerova posljednjega boga, AI spasi od nas samih odnosno od našeg smrtonosnoga tymosa i razaralačkoga ressentimenta postajući viši oblik onog kubrikovskoga ‘zvjezdanoga djeteta’ s onu stranu biološko-postbiološke tragične povijesti čovječanstva. 2. Mišljenje kao tehno-nihilizam: Penrose vs. Severino Od samoga početka novoga vijeka s onim što Sloterdijk u jednoj svojoj knjizi eseja naziva kopernikanskom mobilizacijom (Sloterdijk 1987) susrećemo se s pokušajem da filozofijsko mišljenje umjesto motrenja bitka kao predmetnosti objekta želi svijet konstruirati iz vlastite logike tehničke proizvodnje. Podrijetlo ovog novovjekovnoga tehničkog nihilizma za talijanskoga filozofa Emmanuela Severina seže sve do Platona i njegova pojma poiesisa. Među brojnim knjigama o tzv. umjetnoj inteligenciji i njezinim posljedicama na život u informacijskome društvu današnjice svakako vrijedi izdvojiti knjigu razgovora jednog od najznačajnijih suvremenih matematičara, nobelovca Rogera Penrosea s Emanuelom Severinom, Artificial Intelligence vs. Natural Intelligence. (Penrose i Severino 2022) Knjigu je priredio Fabio Scardigli. Ono što je ovdje zanimljivo nedvojbeno je to da razgovor nužno podsjeća na ono što je tijekom povijesti zapadnjačke metafizike uvijek bio problem. Naime, kako uspostaviti istinski dijalog o biti stvari koja je predmet spora između znanosti i filozofije. Nije li taj dijalog otpočeo zapravo još u predplatoničko doba u Grka, primjerice, između Talesa i Parmenida, a nastavio se u novom vijeku razgovorom između Newtona i Kanta, da bi u 20. stoljeću kulminirao, naravno neizvedenim razgovorom između Einsteina i Heideggera? Pitanje je, međutim, o čemu bi svi ti susreti između znanstvenika i mislioca svjedočili ako ne o temeljnim pitanjima tzv. ontologije, poput pitanja je li svijet vječan ili je nastao Velikim praskom, postoji li Bog ili je njegova egzistencija nepotrebna za nastanak svijeta, te može li mišljenje biti jedino ljudsko ili možda pripada i onome ne-ljudskome na neki još uvijek nama nepoznat način? Kad je 1988. Hans Moravec u vizionarskoj knjizi Mind Children. The Future of Robot and Human Intelligence odredio da će oko 2030. godine čovjek biti u bitnom smislu ‘prevladan’ moćnim djelovanjem inteligentnih strojeva, onda je to predviđanje imalo još uvijek crtu utopijskoga zanosa s tehničkom konstelacijom suvremenosti. (Moravec 1988) Uglavnom, ono što je Moravec predvidio jest da će upravo oko navedene godine nastati ekvivalencija između tzv. prirodnog uma i tzv. umjetne inteligencije. U svojoj knjizi The Superfluity of the Human – Reflections on the Posthuman Condition (Paić 2023b) bavio sam se ovim problemom odnosa između dva načina mišljenja i njihove složene konfiguracije pojmova polazeći od mojeg shvaćanja tehnosfere. Ukratko, između mišljenja kao racionalnosti-planiranja-konstrukcije i mišljenja kao kazivajućeg događaja smisla bitka postoji korelativan odnos i istodobno nespojivost u bitnim postavkama onog što Heidegger naziva zadaćom mišljenja. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Paić 2023a) pokušao sam isti problem ekstenzivno razviti na taj način što sam dospio do postavke da je budućnost filozofije u razlici spram apsolutne vladavine tehnoznanstvenoga sklopa vizualizacije i matematizacije mišljenja u nastojanju obrane onog što uopće omogućuje bit mišljenja kao takvog, a to je sloboda odluke o vlastitome putu onkraj trijumfa znanstvenoga pozitivizma i onkraj povratka u bezdan metafizike iskona. Čini mi se da ovaj razgovor Penrosea i Severina uistinu predstavlja, što bi rekao Borges u jednoj svojoj književnoj paraboli, zrcalo vječnosti i trag metafizičke strasti za istraživanjem istine. No, što je to uopće ‘umjetna inteligencija’ u razlici spram tzv. prirodnoga uma? Razgovor između matematičara i filozofa održao se 12. svibnja 2018. godine u Milanu pred više od 800 ljudi. Penrose, profesor emeritus s Oxforda, zastupao je stav da je umjetna inteligencija ili AI izraz, doduše neprecizan, za opis aparata koji misle tako što reproduciraju aktivnosti za koje je nadležna ljudska inteligencija. On tvrdi, međutim, kako sva ta silna dostignuća u razvitku umjetne inteligencije poput ubrzanja u procesuiranju podataka, evoluciji stroja učenja, Big Data i algoritmi još uvijek nisu dostatni za objašnjenje pravog trijumfa umjetne inteligencije nad prirodnom ili ljudskom. Zašto? Penrose smatra da treba objasniti logičku strukturu tog neljudskoga mišljenja i zbog toga usmjerava pozornost na Gödelov teorem o nemogućnosti ‘inteligentnoga stroja’. Ipak, ključni problem za njega nije logičkoga karaktera, već onaj koji zadire u pitanje fizikalne naravi. U svojim knjigama neprestano je ukazivao na to da je za razumijevanje biti svemira i njegova nastanka potrebno promisliti o stvaralačkoj dimenziji svrhovitosti korelacije između materije i energije, a pritom ostaje i nadalje nerazjašnjen problem nastanka ljudske svijesti i samosvijesti. Prema Penroseu, naš ljudski um ne može se algoritamski programirati u procesima izvedbe. Ne samo da još uvijek malo znamo o tome, nego i ono što znamo ne možemo protumačiti na ispravan način s pomoću ograničenih shema mišljenja. Drugim riječima, nedostaje nam pojmovni okvir koji bi mogao riješiti aporije odnosa između onog prirodnoga i onog umjetnog. Kad se sve svede na pravu mjeru, čini se da je skeptičnost Penrosea prema onome što Moravec naziva ‘human equivalence’ rezultat nečeg filozofijski već promišljenog unutar njemačke spekulativne filozofije od Fichtea do Schellinga. ‘Umjetna inteligencija’ ne može biti primjeren pojam za samu stvar razvitka stroja mišljenja sve dok ne razvije ono što se naziva samosviješću. No, pitanje je može li ‘samosvijest inteligentnoga stroja’ biti tek kopija ljudske samosvijesti ili moramo pronaći drukčije rješenje za ono što kibernetičar Günther Gotthard naziva transklasičnom logikom koja nadilazi načelo identiteta i načelo dostatnoga razloga. (Günther, 1976: 249-328) I sada slijedi nešto neočekivano. Penrose u svojem tumačenju ovog problema kaže da AI nije nikakva realna inteligencija, jer samo ljudska inteligencija jest zbiljska stvar. Ovdje bih želio dodati sljedeće. Mislim da je za razumijevanje odnosa između ljudskoga mišljenja i onog koje nazivamo AI potrebno još nešto osim klasičnih ontologijskih kategorija poput realnosti i ne-realnosti. Kao što dobro znamo, u Kanta je riječ o modalnim kategorijama u kojima se supstancija i esencija neke stvari pojavljuje u prostoru i vremenu. Te su kategorije mogućnost, zbilja odnosno realnost i nužnost. Kad govorimo o AI onda je samorazumljivo da je posrijedi mogućnost razvitka stroja mišljenja unatoč Gödelovu teoremu koji će algoritamski, dakle kalkulativno i komputacijski biti sve više opskrbljen mnoštvom informacija s onu stranu svekolikih ljudskih mogućnosti pamćenja. Uostalom, još je Platon u temeljne značajke ljudskoga mišljenja ubrajao sjećanje, jer samo zahvaljujući tom modusu mišljenja mi imamo svijest o sebi u prostoru i vremenu. Mogućnost samorazvitka AI pretpostavlja dvoje: samorazvitak racionalne strukture ili logike ovog mišljenja i samorazvitak onoga što se naziva umjetnom intuicijom, odnosno mišljenjem koje proizvodi informacije tako što funkcionira prema modelu vizualiziranog pojma odnosno slike. Ta je slika sve drugo negoli realna, pa je utoliko Penrose samo djelomice u pravu. AI nije ništa ‘realno’, već ‘hiper-realno’. I upravo zbog toga je ključna točka kategorije modalnosti za samorazvitak AI na putu spram tehnologijske samosvijesti sveza mogućnosti i realnosti kao nove kontingentne nužnosti. To je ono što Gilles Deleuze naziva virtualnom aktualizacijom. (Deleuze, 2011) Iako je Penroseu razvidno da pojam ‘umjetne inteligencije’ valja izbaviti iz jarma svih tzv. društvenih implikacija i posljedica za ljudsku komunikaciju tako što se treba riješiti pada u bezdan redukcionizma, ostaje problem koji je već sada, na ovoj razini uporabe AI, neotklonjiv. Otvorenost prostora za stvaralačku dimenziju ljudskoga mišljenja i za inovaciju ne isključuje nimalo mogućnost da AI misli i djeluje tako što stvara inovativno ono što je nalik ljudskoj misaonoj egzistenciji. Uglavnom, Penrose je u ovom razgovoru branio svoje postavke iz knjige The Emperor’s New Mind (Penrose 1989) a to znači da je nastojao pokazati različite logičke nekonzistentnosti kao i znanstvene puteve u rješavanju problema svijesti, savjesti i samosvijesti izvan metafizičkih okvira kojima se bavi filozofija kao epistemologija ili kognitivne znanosti uopće. Emanuele Severino, autor knjige Bit nihilizma (Severino 2016) u ovom razgovoru s Penroseom dosljedno je branio svoje postavke o izvornoj stukturi mišljenja kao otvorenosti i postojanosti bitka u njegovoj vječnosti polazeći od Parmenida i predsokratovske ontologije. Problem koji je za njega odlučujući u raspravi o odnosu prirodnoga uma i AI svodi se na to da je pojmovni okvir obojega prisutan u onome što Platon naziva poiesis, odnosno proizvođenje ili produkcija. Budući da je Zapad upravo apsolutiziranje proizvođenja kao vladajućeg i jedino mjerodavnoga puta mišljenja, onda je poiesis uzrok koji omogućuje stvaranje nečega iz ne-postojanja u postojanje. Vidimo otuda kako Severino nastoji pokazati da je pitanje mišljenja kao spora između onog izvornoga i ne-izvornoga u samom temelju zapadnjačke metafizike. Zbog toga je pitanje o mogućnosti, realnosti i nužnosti umjetne inteligencije istodobno pitanje o ontologijskome karakteru svijeta i čovjeka s obzirom na to da inteligencija po prvi put u povijesti može postati u cijelosti neljudska i stoga stvorena kao manipulativni okvir svakog daljnjeg postupanja u zbilji. Severino u razlici spram Penrosea, koji je definirao tzv. realnu ili prirodnu inteligenciju s pomoću pojma savjesti kao kvalitete svijesti, a što pretpostavlja etičku dimenziju razlikovanja dobra i zla, zaključuje kako je svijest ono područje u koje AI ne može doprijeti i na taj način čini se da je produkcija svijesti ono što postaje temeljno pitanje današnjice. Kad se sve sabere, i matematičar i filozof svjesni su kako je ovaj razgovor ništa drugo negoli razmjena stavova o nadi da samorazvitak AI ne može zamijeniti nesvodivost ljudskoga mišljenja i da će u budućnosti ipak odnos između onog umjetnoga i onog prirodnog biti u koherenciji obojeg, a ne u totalnoj moći AI nad čovjekom. Sve što iz ove knjige proizlazi, međutim, nije daleko od Heideggerova pojma opuštenosti (Gelassenheit) spram tehničkoga sklopa u smislu očuvanja navlastitosti mišljenja kao kazivanja smisla bitka. (Heidegger, 1985) No, čini mi se da je to samo pokušaj umirivanja čovjeka pred nezadrživim procesom tehnologiziranja mišljenja i vizualiziranja događaja. Nije problem više u ukazivanju na to da je proizvođenje u smislu totalne produkcije svijesti put zapadnjačkoga nihilizma, Ono što nastojim promisliti s pojmom tehnosfere nadilazi dva puta mišljenja, kako znanstveni, tako i filozofijski. Jer tehnosfera nije ono o čemu Penrose i Severino govore kad skeptički nastoje obraniti nesvodivi teritorij ljudske svijesti s pomoću etike i ontologije, već sinteza svih pet osjetila u ljudskoj povijesti uopće s jezikom kao prvim i posljednjim jamstvom. Kad logika beskonačnoga broja u procesu komputacije posve ovlada pojmom slike u smislu proizvodnje informacija kao vizualiziranih pojmova, onda je problem u onome što od Aristotela pripisujemo biti ljudskoga mišljenja u smislu animal rationale. Iz biti tehnosfere kao samosvijesti autopoietičkih strojeva nužno slijedi ono mišljenje koje sintetizira neljudsko u ljudskome, odnosno racionalno u intuitivnome, pa nije nimalo slučajno da je s robotikom i inženjerstvom početkom 21. stoljeća otpočelo intenzivno istraživanje tzv. umjetne intuicije koja nadilazi granice ljudskoga mišljenja koje uobičajeno pripisujemo umjetnosti, a ne znanosti. U razgovoru između Penrosea i Severina nedostojao je ‘treći čovjek’, sinteza umjetnika i vizionara, onaj ‘Veliki Treći’ koji nije ni bog niti tehnologija, već Ono što može misliti drukčije i stvaralački proizvoditi novo a da to nije puko oponašanje ljudskoga stvaralaštva. Je li taj ‘tertium datur’ još uvijek tek mogućnost, a ne realnost i nužnost, ili je možda već realizirana virtualna aktualizacija ne-ljudskoga kao kreativnoga dizajna svjetova? Zašto je ovaj razgovor matematičara i filozofa iznimno važan za razumijevanje onog što određuje problem odnosa između tehnosfere i rata? Zbog toga što pokazuje da mišljenje kao računanje-planiranje-konstrukcija nasuprot mišljenja kao mitopoetskoga kazivanja označava primat pragmatike znanja o mogućnosti ovladavanja svijetom kao osvajanjem i pokoravanjem zemlje i svemira temeljnim svrhama onog što čini bit modernosti, a to je vladavina subjekta-supstancije kroz napredak i razvitak tehnoznanstvene obektifikacije bitka. Stoga je posve razvidno da se s novim vijekom i znanstveno-tehnološkom slikom svijeta uspostavlja hegemonija mišljenja koje u formi kvantifikacije i vizualizacije bitka ima u tendenciji militarne značajke. Ono militarno nije tek ozbiljenje ratnih planova i programa posvemašnjeg osvajanja zemlje i svemira zbog volje za moć nekog singularno-kolektivnog subjektiviteta. Posrijedi je koloniziranje zemlje i racionaliziranje svijeta polazeći od težnje da se pojam totalnoga mobiliziranja, o kojem govori Ernst Jünger u svojoj analizi porobljavanja bitka i nihilizma tehnike, dovede do zbiljskoga stanja vladavine onkraj svih zamislivih granica. No, granica između mišljenja kao tehno-militarizma svijeta kao onog što Nietzsche u jednom fragmentu iz Ostavštine naziva ʺlogikom, masom i brutalnošćuʺ (Nietzsche 1980: 473) i mišljenja kao diskurzivnoga osmišljavanja bitka nije tek razlika svjetova u smislu zagovora puta rata i nagovora puta mira. Ne, u ova dva načina misaone egzistencije čovjeka suočavamo se s posljednjom granicom u samoj ‘biti’ čovjeka kao animal rationale i homo kybernetesa. Dok je za prvoga antropologijska redukcija ontologije znanstveno-tehničkoga karaktera, za drugoga kao ‘posljednjega čovjeka’ u posthumanome stanju više razlika između onog što Heidegger naziva računajućim mišljenjem (Rechnen) i onog što naziva kazivajućim mišljenjem (Dichten) nije odlučujućom. (Heidegger 2002: 5) Zašto? Iz jednostavnoga razloga što za kontingentno-emergentno djelovanje ‘čovjeka’ u okružju tehnološkoga dispozitiva ‘umjetne inteligencije’ svako inzistiranje na obrani nesvodivosti mitopoetskoga kazivanja i humanističkoga sklopa ‘vrijednosti’ predstavlja ‘reakcionarnu’ nostalgiju za davnim danima metafizike. Čitav taj opskurni dualizam između platonovski kazano vladavine téchne i poiesisa više nije mjeorodavan za tehnosferu kao bit kibernetičkoga sustava upravljanja tehnički oblikovanim svijetom. Rat je kao događaj one treće paradigme ‘prirodno stanje’ samoregulacije odnosa između tehno-militarnoga sustava i njegove okoline u kojoj se zbivaju lokalno-regionalni ratovi na svim razinama izvedbe. O tome je Ernst Jünger ostavio sljedeće predskazujuće misli koje su neoboriv dokaz svekolikog bankrota svih mesijansko-romantičarskih iluzija o smislu i svrhovitosti ratova u post-povijesno doba. „Perfekcija tehničkih sredstava moći sastoji se u krajnjem stanju svrhovitosti i mogućnosti totalnog uništenja. (…) Već u posljednjem ratu bilo je zona uništenja čiji se prizor može opisati samo ako ih usporedimo s prirodnim katastrofama. (…) Romantičarska je misao da društveni ugovori mogu sputati divljanje tih energija, njihovu primjenu u borbi na život i smrt. Premisa te misli jest da je čovjek dobar – ali čovjek nije dobar nego je dobar i zao ujedno. U svaki proračun koji treba položiti ispit zbilje valja uključiti da nema ničega za što čovjek nije sposoban. Zbilja se ne određuje moralnim propisima, ona se određuje zakonima.ʺ (Jünger, 1981: 145-146.) Iz svega rečenoga proizlazi nešto nadasve Unheimlich. Ponajprije, ono što se krije iza treće paradigme rata s pojmom tehnosfere po prvi put u povijesti čovječanstva ima mogućnosti da postane realiziranim apsolutom kao trijadom metafizike, kibernetike i transhumanizma. Tehnološka singularnost nije stoga mesijanski događaj kozmičko-ljudske evolucije svijesti koja će stapanjem s Bogom dovesti do blaženstva s onu stranu povijesti. Umjesto ove tradicionalno shvaćene soteriologije koju su još na svoj filozofijski način imali u vidu novovjekovni fizičari i matematičari, kao i filozof monadologije, naime Newton i Leibniz, postaje sve više razloga da se iskaže zabrinutost spram modela linearnoga razvitka tzv. umjetne samosvijesti. Jasno je i zbog čega. Proizvodnja autonomnih sustava oružja ili ‘robota ubojica’ koji samohodno i samonavođeno mogu pronalaziti vojne ciljeve u tzv. mirnodopskim i ratnim uvjetima i neutralizirati ih pametnim bombama bez intervencije čovjeka već je uzela maha posljednjih godina. Dronovi su moćna oružja u ratnim sukobima, a osim zamjene za zrakoplovstvo njihova široka uporaba dovodi do bitnih promjena u ratovanju s tzv. klasičnim sredstvima oklopnoga razaranja zemlje, od tenkova do višecjevnih raketnih bacača. To više nitko ne može zaustaviti, a osobito ne različiti apeli etičke naravi poput onog koji su potpisali mnogi vodeći tehnološki stručnjaci, robotičari i filozofi, te lingvisti tvrdeći da im je nakana spriječiti tzv. treću revoluciju u ratovanju nakon izuma baruta i nuklearnoga oružja. (v. Autonomous Weapons Open Letter: AI & Robotics Researchers) Ne mogu spriječiti zbog toga što ovo nije ni prva niti druga paradigma ratovanja, ni, dakle, mač i štit, a niti top i bomba, koji su kao razvitak tehnike i tehnologije nastajali iz ‘glave’ ljudi kao sredstva osvajanja Drugoga na zemlji u smislu njegove teritorijalizacije/reteritorijalizacije. Ovo ‘ovdje’ i ‘sada’ nije uopće nigdje prostorno-vremenski fiksirano i postojano u mišljenju nekog velikoga izumitelja ili projektanta. Ovo kao tehnosfera nastaje iz singularne procesualnosti onog ljudskoga koje se stapa s neljudskim, kao što je nastanak kibernetike s ključnim pojmom informacije već za njezina oca-utemljitelja Norberta Wienera značio nadilaženje pojmova materije kao mase i energije. (Wiener, 2019) Za izvedbenu enaktivnost trećega ili kibernetičkoga stroja svijet više nije nigdje postorno-vremenski ‘u’ svijetu, već je posrijedi tehnogenetska konstrukcija s kojom i bitak, bića i bit čovjeka više nisu kao ni ontologije, uostalom, mjerodavni pojmovi novoga operativnoga mišljenja koje počiva na tzv. transklasičnoj logici ‒ tertium datur. To treće, taj treći stroj, ta treća ruka, taj ‘Veliki Treći’, ta treća paradigma rata nije ništa drugo negoli kraj razlikovanja metafizike i kibernetike. Umjesto toga, mišljenje u okružju djelovanja tehnosfere nadilazi zemlju i teritorijalnu ukorijenjenost stvari i objekata, a sam autonomni objekt kao takav, objekt X ‘misli’ tako što poput suvremenih tehnoznanosti kvantificira i vizualizira ono što se nalazi u horizontu nemjerljivoga i nevidljivoga tzv. ljudskim okom. Umjetna inteligencija je otuda samo algoritamska potencijalnost konstrukcije događaja kojih nema u stvarnosti, ali su virtualno aktualni i stoga hiperrealni ukoliko strategijsko planiranje budućeg rata, za sada još u glavama ljudi i njihovih metafizičkih fikcija i opsesija za voljom za moć protiv egzistencije Drugoga kao neprijatelja moje subjektnosti i supstancijalnosti, proglasi ono ‘novo’ na horizontu događaja legitimnim ratnim ciljem kojeg valja naprosto neutralizirati ili posve uništiti. Sada vidimo da je ono što je do 1990ih godina imalo karakter ‘futurističkoga’ ili znanstveno-fantastičnog poput distopijskih filmova Blade Runner, Alien, Terminator postalo hiperrealnim događajem spoja informacije, gena i robotike u proizvodnji trećeg stroja ili tehnosfere koji autonomno ‘misli’ i djeluje, ali tako da je njegovo mišljenje-djelovanje Rechnen, a ne Denken, te da u tendenciji i nadolazećoj budućnosti može čak i postati tehno-mytho-poetičko, što pretpostavlja neslućene mogućnosti estetiziranja kao dizajniranja digitalnih platformi kibernetičke sinestezije. (Paić 2022a) 3. Ratovi bez svjetova? Nikakva nova ‘filozofija rata’ više nema svoj raison d’être iz jednostavnoga razloga što rat koji se vodi autonomnim oružjima za razaranje Drugoga, ne nužno i Čovjeka, više nije rat-u-svijetu koji ima, fenomenologijski kazano, svoju Noemu ili predmetnost predmeta. Pojam svijeta u metafizičkoj povijesti Zapada do Heideggera je imao onu bitnu ontologijsku razliku između bitka i bića, pa je bilo samorazumljivo razlikovati svijet kao kosmos i mundus u grčkome i kršćanskome smislu te svijet kao horizont osmišljavanja bitka bića i biti čovjeka. Svjetovnost svijeta svagda je bila ‘stvar’ mišljenja unutar trijade metafizike kao vladavine bitka-boga-čovjeka. Ono četvrto, dakle svjetsko ili svjetovno u pojmu svijeta, pripada mišljenju koje ne reducira svu cjelovitost svijeta na nešto njemu izvanjsko poput znanosti i tehnike-tehnologije, što je upravo Heidegger u Bitku i vremenu destruirao tvrdnjom da se smisao bitka promašuje u modernoj reduktivnosti biologije, psihologije i antropologije. (Heidegger, 2018.) ‘Život’, ‘duša’ i ‘čovjek’ nisu stoga subjektno-centričnost mišljenja, već samopokazujući i samoiskazujući fenomeni smisla bitka u modusu egzistencijalnoga nabačaja slobode kao biti tubitka (Dasein). Kad svijet u doba tehnosfere gubi svoju kozmocentričnost i antropocentričnost, dakle ono što u pojmu antropocena označava njegovu karbonsku strukturu zemlje i kraj industrijskoga osvajanja i razaranja okolnoga svijeta (Umwelt), onda je logična posljedica da od horizonta smisla svijet postaje astrofizikalno svediv na mogućnost svojeg raspada u projekciji horizonta događaja koji kao što je poznato za Stephena Hawkinga označava i kraj mogućnosti svekolike vidljivosti i spoznajno-teorijske validnost fizikalnih kategorija. (Hawking 2014, https://doi.org./10.1038/nature.2014.14583 ) Kad ovo imamo u vidu, onda postaje bjelodano da tehnosfera nadilazi granice ljudskoga i zemaljskoga, te da je njezin prostor-vrijeme onaj kontingencije-emergencije-determinističkoga kaosa. Svijet je tehnosfere onkraj bilo kakve metafizičke slike svijeta, pa čak ni Heideggerova briljantna analiza nastanka znanstveno-tehničkoga doba s pojmom doba slike svijeta (Die Zeit des Weltbildes) nije više primjeren okvir mišljenja za ono što se ‘ovdje’ i ‘sada’ događa. (Heidegger 1977: 87-88) Umjesto svjetske povijesti mi smo uronjeni, a ne više iz-bačeni, u globalno-planetarni nihilizam treće paradigme rata onkraj rata za teritorijalizaciju/reteritorijalizaciju jer totalni rat u hiperprostoru onog što na tragu Schmittova pojma Gro§raum nazivam postimperijalnom suverenošću (Paić 2022b: 309-340)obuhvaća sve i nikoga, s tendencijom da postane interplanetarni rat bez svjetova, odnosno u singularnome pluralu riječ je o permanentnim ratovima koji će se voditi potencijalno između ljudi, homo kybernetesa i izvanzemaljskih stvorova u nadolazećoj budućnosti. Ovaj sinkretizam subjekata/aktera pokazuje samo da su i Jünger i Schmitt i Heidegger, a ne nasljednici Kanta i programa prosvjetiteljstva, oni mislioci koji su bili posve jasno ‘prizemljeni’ da čovjek nije ni anđeo ni đavo, već ono biće koje ima u svojim mogućnostima upravo demonsku sposobnost za ozbiljenje ciljeva radikalnoga i dijaboličkoga zla i da upravo to što je prvi promislio Schelling u svojoj raspravi o biti slobode postaje temeljno pitanje svake daljnje rasprave o smislu života u doba vladavine umjetne inteligencije. Nije li uistinu zapanjujuće da su odjednom, čim je 2023. godine nastao ChatGPT – OpenAI,sve dosadašnje ‘velike priče’ metafizike od fenomenologije, psihoanalize, marksizma, filozofije života, hermeneutike, filozofijske kozmologije, pa čak i kibernetičke antropologije i različitih teorija rata iz perspektive etičko-političkih obnova Kanta i kozmopolitiizma, izgubile bilo kakvu vjerodostojnost. Na nijihovo mjesto ‘slavodobitno’ zasjedaju svi novi tzv. neurokognitivizmi i neurofilozofije, pa ovaj referencijalni okvir Mozga kao računanja-planiranja-konstrukcije postaje i svojevrsni reduktivni put u razumijevanju rata u doba tehnosfere. No, nemojmo slaviti ono što ne treba slaviti, jer Mozak kao vizija i kao program samo pokazuje da višeznačna mudrost one Heideggereove postavke iz knjige predavanja Što znači misliti? ne govori o mozgu, već o mišljenju.(Heidegger 2002: 5) Das Bedenklichste in unserer bedenklichen Zeit ist, daß wir noch nicht denken. Misliti rat u doba tehnosfere znači misliti radikalno drukčije od vladajuće struje ovog tehno-nihilističkoga pada u bezdan ‘novoga pozitivizma’. Rat je polemos svih stvari i zato je njegova razaralačka povijest kaosa i entropije na paradoksalan način naša stvaralačka budućnost pod uvjetom da ono što još preostaje misliti pretpostavlja otvorenost pitanja o zlu, a ne zatvorenost mišljenja u svagda nove fikcije o vječnome miru i njegovim palim anđelima beskraja. Misliti ono što stoji izvan ovog ‘horizonta događaja’ znači misliti ono nemoguće i neiskazivo i kao takvo u bitnome nepokazivo. Referencije Aliez, Éric i Lazzarato, Maurizio. 2016. Wars and Capital. New York: Semiotext(e). Arendt, Hannah. 1973. The Origins of Totalitarianism. New York: Brace, Jovanovich. Benjamin, Walter. 1972-1989. Gesammelte Schriften. ʺTheologisch-politisches Fragmentʺ. Ed. Hermann Schweppenhäuser i Rolf Tiedemann. Vol. I-VII. Frankfurt a. M: Suhrkamp. Bostrom, Nick. 2014. Superintelligence: Paths, Dangers, Strategies. Oxford: Oxford University Press. Deleuze, Gilles i Guattari, Felix. 1980. Milleaux Plateus: Capitalisme et Schizophrénie I. Paris: Minuit. Deleuze, Gilles. 2011. Différence et Répétition. Paris: PUF. Derrida, Jacques. 1967. De la grammatologie. Paris: Minuit. Elias, Norbert. 1976. Über den Proze§ der Zivilisation: Soziogenetische und psychogenetische Untersuchungen. Frankfurt a. M: Suhrkamp. Günther, Gotthard. 1976. Beiträge zur Grundlegung einer operationsfähigen Dialektik. Vol. 1. Hamburg: F. Meiner. Hawking, Stephen. 2014. ʺThere ar no black holesʺ https://doi.org./10.1038/nature.2014.14583 Hegel, G. W. F. 1970. Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte. Vol. 12. Frankfurt a. M: Suhrkamp. Heidegger, Martin. 1985. Gelassenheit. Stuttgart: G. Neske. Heidegger, Martin. 1977. Holzwege. Frankfurt a. M: V. Klostermann. Heidegger, Martin. 1997. Besinnung. GA. Vol. 66. Frankfurt a. M: V. Klostermann. Heidegger, Martin, 2002. Was heisst Denken? GA. Vol. 8. Frankfurt a. M: V. Klostermann. Heidegger, Martin. 2014. Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941). GA. Vol. 96. Frankfurt a. M: V. Klostermann. Heidegger, Martin. 2018. Sein und Zeit. GA. Vol, 2. Frankfurt a. M: V. Klostermann. Jünger, Ernst. 1926. Der Kampf als inneres Erlebnis. Berlin: ES Mittler Use Sohn. Jünger, Ernst. 1981. Der Arbeiter – Herrschaft und Gestalt. Stuttgart: Klett Cotta. Kant, Immanuel. 1903. Perpetual Peace: A Philosophical Essay. London: George Allan & Unwin Ltd. Lévinas, Emmanuel. 1988. ʺUselless Sufferingʺ, in Robert Bernasconi i David Wood, eds. The Provocation of Lévinas. London-New York: Routledge. Minsky, Marvin, 2007. The Emotion Machine: Commonsense Thinking, Artificial Intelligence, and the Future of the Human Mind. New York: Simon & Schuster. Moravec, Hans. 1988. Mind Children. The Future of Robot and Human Intelligence. Harvard:Harvard University Press. More, Max i Vita-More, Natasha, 2013. The Transhumanist Reader. New York: Willey-Blackwelll.22 Nietzsche, Friedrich. 1980. Nachgelassene Fragmente 1885-1887. KSA. Vol. 2. Ed. G. Colli i M. Montinari. Berlin-New York: W. de Gruyter. Paić, Žarko. 2018. ʺThe Permanent Condition of War-and-Peace: From the Total Mobilization to the Absolute Construction of the Event.ʺ International Journal of Philosophy. No 6 (2), 40-54. Paić, Žarko. 2022a. Ed. The Technosphere as a New Aesthetic. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing. Paić, Žarko. 2022b. Nemezis: Aporije političkoga i politike. Zagreb: Naklada Breza. Paić, Žarko. 2023a. Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika, kibernetika i transhumanizam. Zagreb: Mizantrop. Paić, Žarko. 2023b. The Superfluity of the Human: The Posthuman Condition. Basel: Schwabe Verlag. Penrose, Roger. 1989. The Emperor’s New Mind: Concerning Computers, Minds and The Laws of Physics. Oxford: Oxford University Press. Penrose, Roger i Severino, Emanuele. 2022. Artificial Intelligence vs. Natural Intelligence. Ed. Fabio Scardigli. Cham: Springer. Scheler, Max. 1916. Krieg und Aufbau. Leipzig: Verlag der Wei§en Bücher. Schelling, F. W. J. 2006. Philosophical Investigations into the Essence of Human Freedom.New York: SUNY. Schmitt, Carl. 1997. Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum. Berlin: Dunkcker & Humblott. Severino, Emanuele. 2016. The Essence of Nihilism. London-New York: Verso. Sloterdijk, Peter. 1987. Kopernikanische Mobilisierung und ptolömäische Abrüstung. Frankfurt a. M.: Suhrkamp. Sloterdijk, Peter. 2006. Zorn und Zeit: Politisch-psychologischer Versuch. Frankfurt a. M.: Suhrkamp. Sorgner, L. Stefan, 2023. We Have Always been Cyborgs: Digital Data, Gene Technologies, and an Ethics of Transhumanism. Bristol: Bristol University Press. Wiener, Norbert. 2019. Cybernetics or Control and Communication in the Animal and the Machine. Cambridge, Massachusetts: MIT Press.

November 14, 2025
O kaosu u rajskome vrtu

O kaosu u rajskome vrtu

1. Koliko Tahitija postoji uistinu? Jedan, dva ili tri? Ako je odgovor samo jedan, onda smo ogolili smisao življenja samo na tzv. golu stvarnost i vjerujemo u bezobzirne okvire realizma izvan kojeg nam je svaka druga zbilja uvijek i jedino fantazija, izmišljotina i iluzija. No, ako je odgovor da postoji i drugi Tahiti od onog koji se zemljopisno locira kao najveći otok u Francuskoj Polineziji u južnome Tihome oceanu s glavnim gradom Papeeteom, koji se sastoji od dva kružna dijela spojena prevlakom i da je taj Tahiti u potpunosti dokaz da umjetnost prethodi životu i da ga začarava svojim sjajem i tminom apsolutne mašte i snova, onda odmah imamo pred sobom i slike francuskoga genija post-impresionizma Paula Gauguina koji je modernu vizualnu umjetnost preokrenuo iz vizija „budućnosti“ u arhetipe „vječne prošlosti“ i na taj način doveo u pitanje svaku linearnost i bezuvjetnu „novost“ u ideji vremena. S Gauguinom otpočinje još nešto što će dalekosežno značiti i obrat u samoj biti ne samo svjetske povijesti iz logike metafizičkoga Zapada, već ponajprije u proširenju onoga što će suvremeni njemački teoretičar znanosti o slici (Bildwissenschaft), Hans Belting, u svojoj knjizi Antropologija slike izvesti kao globalni pluralizam i demokratizaciju svekolike drugosti i razlike u razumijevanju „povijesti umjetnosti“ polazeći od ekscentričnoga svijeta tzv. egzotike. Simbolički govoreći, Gauguinov Tahiti označava i zapadnjačku iluziju utopijskoga bijega od svijeta banalnosti i dosade znanstveno-tehnološke svakodnevice života u modernome kapitalizmu, ali isto tako i nezapadnjačku nemogućnost izlaska iz vlastite „zatočenosti iskonom“ koja je u središte zanimanja povijesne avangarde i suvremene umjetnosti unijela genija Afrike, dah Polinezije, putove snova Aboriđina, zemlju Tarahumare itd. Ipak, nije li zapanjujuće možda govoriti da postoji i „treći Tahiti“? Je li to onaj kojeg bi trebalo vidjeti iz perspektive posvemašnje vladavine tehnosfere kao apsolutnu stvarnost/iluziju u slici hiperrealističke virtualnosti uz tvrdnju da svjetski putnici nisu ništa drugo negoli oni Deleuzeovi nomadi iz Anti-Edipa koji su zapravo uzor statičnosti jer nigdje u stvarnosti ne putuju, a kreću se svim izmaštanim krajolicima ove zemlje i njezinih pustinja i oceana samo zato što ovaj svijet tehnosfere nema svoj početak ni kraj, svoj prostor i vrijeme, već je beskonačna mreža rizoma i platformi, a njezin je pravi prostor-vrijeme totalna uronjenost (immersion) u sliku bez svijeta? I da i ne, jer istina je u onome što nadilazi granice stvarnosti i fantazije. Taj treći Tahiti, onaj koji je istina moći suvremene umjetnosti što nadilazi usputne postaje života upravo je „pred nama“ otvorio i ujedno zatvorio transmedijalni umjetnik Dalibor Martinis svojim „najnovijim projektom“ naslovljenim Bloody Beautiful Tahiti. Nitko osim njega samoga, da paradoks bude potpun, ne može svjedočiti o postojanju „trećega Tahitija“ i k tome još „krvavoga“ kao proživljenoga kaosa u rajskome vrtu jer življenje je svagda i zauvijek ono što se naziva jednokratnim činom egzistencijalne singularnosti. Život je umjetnički događaj nastanka i nestanka svjetla, proživljenosti i doživljaja darovanoga vremena i u njemu ispunjenoga trenutka koji povezuje kairos i apokalipsu. Ali kad je još k tome taj život i posvjedočen svim dostupnim tehnikama tzv. novih medija od fotografije vlastite traume i šoka, te eksperimenta s replikama ili novim tumačenjem ikoničnih „slika“ avangarde kao što su to Maljevičev Crveni kvadrat i Duchampova Fontana, onda je sve-u-jednome realizirano i dovedeno do „kraja“ u kojem raj i kaos svjedoče autentično „krvavo prožimanje“ jednog s drugime u onome trećem. 2. Prema samorazumijevanju umjetnika, ovaj „projekt“ ima sljedeći opis stanja samoga događaja koji je doveo do izložbe. Valja ga pomno pročitati. Što ostaje kad se pomiješa osjećaj fascinacije lokalnom kulturom, ljepotom prirode, planinama nastalim vulkanskim erupcijama, plavetnilom neba i oceana i trauma koja se istovremeno dogodi tijelu i proizvede krvavi urin zbog kojeg umjetnik-putnik (nije Gauguin) završi na hitnom odjelu bolnice u Papeete-u na Tahitiju gdje od bolova padne u nesvijest i razbije arkadu pa krvari i iz te rane. (Doživljaj priziva ono nedavno opet spomenuto iskustvo groznice u pustinji 2000-e godine). Što može dati umjetniku takav nemogući spoj estetskog doživljaja i fizičke patnje? Treba li umjetnik u svojem, kroz dugi niz godina izgrađenom autorskom izrazu, ignorirati takva rijetka posve fizička stanja jer se u njega ne uklapaju? Ili treba priznati sebi i pokazati drugima da je i to stanje ono što može proizvesti djelo? Na poziv galerije Waldinger iz Osijeka pripremao sam urbani medijski performance „Guliver“. U prostoru galerije ležao bi pribijen za pod onako kako je u romana Jonathana Swifta ležao glavni lik u Liliputu. Video kamera iznad mene snimala bi moje tako užadima pritisnuto tijelo, a izravnim video prijenosom višestruko povećana slika projicirala bi se sa zgrade na površinu trga. U odnosi na tako uvećanu sliku mojeg tijela ljudi koji bi se našli na trgu bili bi mali poput Liliputanaca. (Opet potežem pitanje što sam to ja – veliki umjetnik ili mali čovjek). No, kako zbog još uvijek nestabilnog zdravstvenog stanja moram odustati od izvedbe ovog performance-a odlučio sam izložiti razlog tog mojeg odustanka od već dogovorenog plana. Umjesto toga želim, dakle, napraviti izložbu koja dokumentira događaj sa Tahitija i njegovu dvoznačnost priznajući činjenicu da sam (iako sebe doživljavam ponajprije umjetnikom) čovjek od krvi i mesa. Na izložbi bih izložio fotografije i videa snimljene na Tahitiju za vrijeme stanja užitka u njegovim ljepotama pomiješane s dokumentacijom o teškom tjelesnom stanju kroz koje sam prolazio (bolnički nalazi, foto wc školjke crvene od krvavog urina, krvava, na Tahitiju kupljena majica i fotka razbijene glave, bolnički kateter, bolnička piđama, krvlju popišane gaće…). Flomaster obješen o stolnu lampu u instalaciji Artist at Work (1980.) sada će na papir umjesto crne ispuštati crvenu boju, repliku Maljevičevog crvenog kvadrata nacrtati ću krvlju, Obrnuto položen „Duchampov“ pisoar biti će ispunjen krvavo crvenom bojom… Je li bilo nužno „pasti u nesvijest“ stanjem koje proizlazi iz fizičke boli izvan kontrole uma da bi se nakon buđenja iz kome osvijestio upravo taj šokantan događaj s kaosom u rajskome vrtu? Naravno, to je izvan volje umjetnika i pripada onome što tijelu podaruje nemoć prevladavanja granica samoga života. Nije li se moglo proizvesti „djelo“ logikom suvremene umjetnosti kao sveze i odnosa postava-instalacije-izvedbe onog što je već dokumentirano slikom bez svijeta, samo što bi onda izostalo nešto bez čega upravo ideja suvremene umjetnosti ne može postojati: naime, ideja kaosa kao traumatskoga događaja koji briše granice između stvarnosti i fantazije, između „prvoga“ i „drugoga“ Tahitija. Dalibor Martinis je znao da je temeljni problem dolaska do „kraja svijeta“ i suočenja s istinom morbidne vječnosti u tome što je ta i takva „istina“ zapravo za umjetnika njegov „kraj“ kao Umjetnika, jer ni Dante nije u raju vidio svoju obožavanu Beatrice, već samo njezinu sjenu među drugim sjenama. Zato je ovaj „projekt“ ono što predstavlja re/konstrukciju njegova života kao umjetnika i suvremene umjetnosti kao događanja one moći koja nadilazi usputne postaje života. Bol, trauma, zaborav događaja vlastita pad u bezdan kao da ima značajke jedne anti-teodiceje povijesti jer sve se to više ne zbiva u srcu tehnologizirana Zapada, već u krajoliku koji je „izvan ovoga svijeta“ i njegova prva i posljednja slika utopije koja je uvijek bila ono što se engleski naziva no-where i nowhere, u prostoru-vremenu otoka na kraju svijeta. Umjetnost je nužnost, a svijet samo slučaj. 3. Nije teško vidjeti da je Dalibor Martinis na ovoj izložbi „svojeg“ putovanja na prvi i drugi Tahiti, doživio ne-planiranu situaciju dospijeća do svojeg „trećega Tahitija“. Njegove su „slike“ stoga re/konstrukcija bitnih postaja suvremene umjetnosti na kojima prepoznajemo spor avangarde i neoavangarde, šoka i provokacije samoga tijela uklopljenoga u sustav vlastita razaranja kojim medijsko fragmentiranje dovodi do „estetiziranja šoka“. Krvavo, zacrvenjelo, urin, tragovi skorenosti na majici kao readymadeu kupljenoj na Tahitiju, sve, baš sve što upućuje na njegove muke i borbu za život u okrilju kaosa u rajskome vrtu, to je logika kontradikcija u kojem se temeljna kategorija postmoderne estetike kao što je to uzvišenost kao „prikaziva neprikazivost“ pojavljuje već s turističkom slikom razgolićene djevojkekoja se uspinje na palmu. Martinis, dakle, postavlja u novi kulturni kontekst ono što je dospjelo iz stvarnosti u iluziju, a iz iluzije u puku reklamnu sliku vječnoga blaženstva na kojem parazitira info-kognitivni kapitalizam s idejom utopije kao spektakla. Sve je to bloody beautiful i iza okrvavljene „velike priče“ suvremene umjetnosti o moći nadilaženja usputnih postaja života ne stoji više Ništa. Osim, možda, onog što je izvorno sam umjetnik htio „odjeloviti“ baš u Osijeku, u ovoj galeriji, kao „urbani medijski performance“ Guliver. I „treći Tahiti“ i neizvedena izvedba jedne „monumentalne“ parafraze odnosa „velikoga“ i „maloga“, i krv i pribijenost umjetnika na pod kao anabaza/parafraza svih stvarnih i fiktivnih događaja žrtvovanja u povijesti usmjerava naposljetku Dalibora Martinisa spram ukazivanja na mogućnosti koje još stoje pred svijetom kao umjetničkim događajem. Umjetnost je apsolutno žrtvovanje, a život sjećanje na ono što smo odavno zaboravili kao i svoju slobodu govorenja ovom svijetu užasa i dosade tisuću putu NE. Bloody beautiful art!

November 13, 2025
Gorčina i ravnodušje ispiru krv epohe

Gorčina i ravnodušje ispiru krv epohe

1. Ovo je napisao Emil Cioran kad je napunio 22 godine, 8. travnja 1933. godine, one godine u kojoj je Europa pala na koljena pred nadolazećim nacizmom jednog ludoga austrijskog kaplara koji je umislio da je genijalni arhitekt i slikar. „Život je privilegija mediokriteta.“ Postoje ljudi čiji život je toliko originalan u svojem prolomu mržnje, bijesa i revolta spram Drugih da je o njima najbolje ne govoriti ništa. Kao mediokriteti koji znaju da su to što nisu, odijevaju svoje sublimno ruho za masovne hajke i postaju karizmatski nitkovi i nule. Povijest voli takve kreature, njihove laži i izmišljotine, način kako uvjeravaju svoje podanike u strategiju „grešnoga jarca“ i druge protokole budućega genocida. No, ovaj fragment kaosa nema namjeru iznova kazivati o psihopatologiji narcističkih šarlatana u političkome životu i njihovih nečuvenih zlodjela. Umjesto toga, riječ je o pojmu koji je toliko samorazumljiv da ga se zapravo i ne promišlja dovoljno duboko. Uglavnom se svi zadovoljavaju s parafrazom Sartreove izreke kako su pakao Drugi. Dakle, mediokriteti su navodno uvijek oni drugi. Ne, ja, ne zaboga moje uzvišeno „sebstvo“ jer iako i „ja“ imam već ovaj singularni oblik života, nemam privilegiju biti kao „oni“. Oni su masa, broj, bezličnost, ono što Heidegger naziva u Bitku i vremenu njemačkim izrazom das Man, u smislu pukoga „govorkanja“ ili masovne navade gubitka autentičnosti govora u doba modernosti i njezina trijumfa tehnološkoga imperativa i otuda stvorene beznačajnosti i bezbitnosti svakog ljudskoga „subjekta“. Biti „mediokritetom“ nije, dakle, samo privilegij nečijeg života kao takvoga, već biti-kao-oni, biti ustrojen i duhovno „uškopljen“, ponavljati iste fraze i formule opće stupidnosti i misliti da ih upravo „ja“ mislim, a da ih nisam preuzeo od onog što su mudri Grci nazivali doxom, glasinama i poluistinima s javnoga trga, onog što pripada već nečemu što nazivamo mnoštvom (polloi) i što se onda krivo odnosi na pojam „naroda“. Mediokritetstvo nije, međutim, privilegij antičkih vremena, čak ni srednjovjekovlja i renesanse, niti novoga vijeka, već jedino i samo onoga što će u 20. stoljeću dospjeti do ideje moderne subjektivnosti kao biti društva. Ponovno je autor ovog misaonoga sklopa Heidegger, iako su sam fenomen ponajbolje opisali Ortega y Gasset u knjizi Pobuna masa, Hermann Broch kao i Réne Gueonon te kasnije Béla Hamvas u brojnim svojim esejima o razlici scientiae sacre i profanoga doba. Zašto? 2. Tri su temeljna razloga uspona mediokritetstva kao duhovne biti uspona mase u modernome društvu kapitalizma i njegovih alternativa od socijalizma, komunizma do različitih religioznih fundamentalizama s idejom vladavine zajednice pred prokazanim individuuom i subjektom. (1) Modernost je „napredak“ i „razvitak“ u smjeru beskonačne linearnosti znanosti + tehnologije kojim se čovjek oslobađa svih prirodnih ograničenja i postaje subjekt oslobađanja onog što Paul Virilio naziva vektorom bezuvjetne akceleracije. Nas taj način njegova se individualnost preobražava u masu i energiju kojom se svijet pojavljuje kao sinteza moći onog čudovišno neljudskoga u formi tehnosfere i znanja kao pragmatičkoga sklopa umreženih informacija. Paradoks je da se čitav proces ovog nadilaženja granica same modernosti zbiva u nestanku spontanosti i slobode interakcije ljudi bez utjecaja onog što je posredujuće kroz mehanizme tzv. društva kontrole i otuda, kako je to izveo Gilles Deleuze, individuum gubi svoju nedjeljivost i nepokorivost i postaje dividuum, beskonačno djeljiv i umnoživ jer se u stalnome procesu metamorfoza kapitala i znanosti kao tehnologike prilagođava onome što ga uopće omogućuje kao sklop informacija. Ljudska se autonomija ne sastoji od formalno kazano apsolutne singularnostijedinstvenog, i neponovljivoga te jednokratnog slučaja kao iznimke koja stvara nova pravila, već je izdanak masovnih replikanata, društvenih klonova i onih ljudi bez osobina, kao u naslovu romana-ideje Roberta Musila. Mediokritetstvo nije stoga samo sklonost ujednačenju i prosječnosti neke statističke veličine ionako otuđenog i postvarenoga društva u kapitalističkome sustavu ekonomije, politike i kulture, već nužna reprodukcija homo duplexa kao značajke socio-kulturalne razdiobe „čovjeka“ na dva lica jedne te iste kreature ili onog što Marx u Kapitalu naziva „karakternim maskama“. „Čovjek“ ne postoji o-sebi. On je uvijek rekombinacija duhovne nepokorivosti i društvenoga „dobrovoljnoga ropstva“ sustavu koji ga omogućuje i čini „osobom“ i koja čini ono što je normirano i zapovjedno, postajući izvršitelj masovne potrebe za ne-izdvajanjem iz mnoštva. Svaki je takav „slučaj“ ujedno svatković i nitković, da nadopunimo „lik“ iz drame Huga von Hofmannsthala Jedermann koji je Ante Stamać lucidno preveo na hrvatski kao Svatkovića. (v. https://www.teatar.hr/220066/svatkovic/ ) I doista, biti „svatko“ znači u stvari biti masovni „nitko“ s kojim svaka masovna psihologija totalitarizma (osobito fašizma, a ni komunizam nije posve lišen toga, pa čak ni liberalni autokratizam) mijesi društvenu pogaču posvemašnjeg podaništva i beskičmenjaštva. (2) Inače, mediokritetstvo kao ono “osrednje” se odnosi na nešto što je prosječne ili umjerene kvalitete, ni iznimno dobro ni loše. Filozofski se može promatrati kao stanje običnosti ili neuobičajenosti, ali također nosi negativne konotacije “nedovoljnoga dobra” ili “inferiornosti”. Koncept je posebno relevantan u raspravama o životnoj vrijednosti, principu osrednjosti i ljudskome potencijalu. U simboličkome smislu, ako se poslužimo pojmovljem francuskoga neomarksističkog sociologa Pierrea Bourdieua kao što je to pojam habitusa, riječ je o podržavanju tzv. kulture osrednjosti ili prosječnosti koja uvijek stabilizira poredak i odnosi se ponajviše na konzervativne vrijednosti i patrijarhalni poredak. No, podrijetlo ove društvene „habitualnosti“ nije samo klasno-socijalno određen u objektivnim okolnostima nastanka agrarnih poredaka proizvodnje kao i u elementarnim strukturama srodstva tradicionalnih zajednica u modernome kapitalizmu. Uostalom, jasno je da postoje neprestani sukobi između etno-kulturalnih značajki zajednica koje dolaze iz gorštačkih krajolika s onim koji su nastanjeni u ratarskome načinu proizvođenja. Socijalno je mediokritetstvo statičan pokazatelj desubjektiviranja čovjeka u modernome društvu. Stoga ni jedna sociologijska analiza velikih karizmatskih osobnosti iz svijeta umjetnosti uglavnom ne pogađa u svoj cilj podarujući nam više od primijenjenoga „balzakizma“ drugim sredstvima. Osim, naravno, studije Norberta Eliasa o Mozartu. (v. https://mvinfo.hr/knjiga/3062/mozart-sociologija-jednog-genija ) Jedini je Elias nakon Georga Simmela sociologijskome diskursu analize moderne subjektivnosti podario uvjerljive fluidne kategorije poput figuracije životnoga stila koje su rigidnost starijeg pristupa odnosa društva i individuuma uspjele olabaviti i dati svemu tome dah refleksivne autentičnosti. Uspon ove „kulture osrednjosti“ na razinu poželjne identifikacije u složenim društvima postmoderne refleksivnosti krajnje je paradoksalan rezultat odnosa između novih odnosa „elite“ i „mase“. Nije to više ono doba koje su imali u vidu Ortega y Gasset i drugi kritičari masovnoga opstanka permisivnoga društva kapitalizma u kojem je postojala još uvijek velika kulturna distancija između klasa i njihovih „ukusa“ u životnome stilu iskazanog primjerice simboličkim poljem klasične glazbe i rafiniranosti spram popularne glazbe i ogrubjelosti ponašanja. Ne, to je sada doba koje masu uzdiže na razinu refleksivne „prosječnosti“ u izjednačenju i demokratiziranju „ukusa“, pa nije začudno kad francuski postmoderni sociolog kao što je Gilles Lipovetsky govori o „demokratiziranju luksuza“ i o sveprisutnome trendu vladavine estetskoga kapitalizma. Novo mediokritetstvo je više od „kulture osrednjosti“: to je životni stil novoga „vječnog malograđanina“ kako bi to kazao Ödon von Horvath. (v. https://www.prometej.ba/clanak/kultura/ljudi-i-knjige/d-n-von-horvath-vjecni-malogradjanin-595) (3) Mediokritetstvo je nužan proizvod neoliberalnoga sustava moći u kojem uspon „nove elite“ ne označava nikakav novi aristokratizam i dekadenciju u umjetničkome smislu ravnu onoj Baudelairea i Huysmansa. Umjesto toga, posrijedi je vladavina meritokratskoga kapitalizma u kojem društvena oligarhija visoko rangiranih managera postaje znak identiteta apsolutne moći bez osobina osim u posvemašnjem prostaštvu i vulgarnosti tzv. karizmatskih osoba na vlasti koje francuski filozof Bernard Stiegler naziva procesom „mafijizacije“. Za nju je karakteristično nešto posve „mediokritetski“: da se razmeće svojim bogatstvom i svojom umješnoću u sklapanju poslova koji su na rubu zakonitosti ili su posve u sivoj zoni grabežljivosti i kriminala. Medijski spektakl legitimacijska je osnova ove strukturne promjene u klasno-socijalnome i životno-stilskome razumijevanju pojma subjekta kao aktera vlastite desupstancijalizacije u društvima kontrole. Biti-svatko-i-nitko u „kulturi osrednjosti“ znači ne-biti-netko kao singularni pojedinac koji se izdvaja svojim kreativnim potencijalom ekscentrika i genija. Život Mozarta o kojem je pisao Elias nužno je radikalna ekscentričnost umjetnika kao umjetnika, a ne nositelja postmodernoga životnoga stila u modnoj travestiji bez fiksnoga identiteta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tehnosfera-kao-postdigitalna-moda/?cn-reloaded=1 ) 3. Cioran nije mislio na društvene konzekvencije zloduha mediokritetstva kad je na svoj 22. rođendan napisao onu čudovišno preciznu rečenicu da je život privilegija mediokriteta. Njemu je samo bilo stalo da svoj vlastiti demon neubrojivosti i nesvodivosti izvan logike mase dovede do najviših razina drukčije „isključivosti“ od svih drugih osim one koju filozofija baštini još od Grka pod nazivom ontologije. U mladosti je „isključivost“ znak impulzivne energije kojim se tijelo puni elektricitetom misaonosti koja mora nužno negdje pronaći svoj razlog za eksplozivnost. Uskoro će i sam Cioran biti drukčije odijeljen od masovnih idola i totema ispraznosti i krvožednih hajki na Druge. Postat će kao i drugi, rijetki „mi“ prepun gorčine i ravnodušja koje ispiru krv epohe svojim nepristankom na ples pred Baalom koji kao svaki lažni bog zahtijeva ljudske žrtve i svoje podanike obvezuje na kolektivnu odmazdu onih koji ga ne štuju i koji ga smatraju idolom praznoglavoga šarlatanstva. Između vatre mladenaštva i leda starosti nema bitnih razlika, jer to su samo drukčija stanja kolanja puta istine na kojem ako i postoji neki kompromis, onda je on uvijek samo pitanje etičkih granica koje nikad nisu zauvijek nepromjenjive i nikad samo i jedino pitanje ljudskoga pada u bezdan vječne osrednjosti.

November 12, 2025
Je li jezik posljednja oaza slobode?

Je li jezik posljednja oaza slobode?

U mojoj nedavno objavljenoj knjizi Čemu glazba? (Litteris, Zagreb, 2025.) u „Proslovu“ nalazi se i ovo pitanje. „Zašto je umjetnost posljednja alternativa dosadi i ispražnjenosti života u doba videocentrizma tehnosfere kojeg odlično ironijski prikazuje jedan aforizam Franza Werfela: što više praznine, to više brzine? Prije no što u zaključku odgovorim, potrebno je kazati sljedeće. Tehnosfera nije ni tehnika, niti tehnologija, koje imaju svoju funkciju kao sredstvo ljudskoj volji i u povijesnome razvitku uvijek su instrumenti za neku drugu svrhu. Razlog je taj što lopata kao ni mehanički stroj ne misli. To su alati ljudske moći iza kojih stoji pragmatično znanje. No, tehnosfera misli jer je riječ o umjetnome mozgu koji se sastoji od inteligencije (računanja i konstrukcije) i intuicije (mašte i vizije). Razlika je u tome što je umjetna inteligencija kognitivni stroj koji počiva na kvantifikaciji informacija i vizualizaciji događaja. Slika prethodi jeziku, a ne obratno. Stoga je digitalna slika vizualizirani koncept, a ne imitacija i kopija neke već postojeće slike, primjerice, Kleeova Angelusa Novusa. Već je iz ove radikalne promjene odnosa jezika i slike jasno da je problem s razvitkom tehnosfere kao samosvrhe koja nadilazi granice ljudskoga uma u brzini pohranjivanja i preradbe informacija u tome što je njezina logika u autonomnome djelovanju. Ovaj novi „apsolut“ nije stoga tek puki alat ljudskoga mišljenja koji fascinira svojim kognitivnim moćima i estetskim izgledom, već ponajprije ono što umrežavanjem informacija (tzv. Internet stvari) sam jezik kao „alat spoznaje“ i ljudske komunikacije svodi na problem algoritama i transdukcije. Prva žrtva ove superinteligencije postaje jezik i tzv. književno prevođenje. Prirodni će jezici biti muzealizirane tvorbe zastarjelih kultura i zastarjeloga „čovjeka“, a prevođenje tekstova koji pripadaju veličajnoj prošlosti od antike do naših dana obavlja već sada Google-translator, ChatGPT ili će to činiti već neki drugi možda moćniji i učinkovitiji sustavi preradbe i pohrane informacija. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kraj-prevodenja-kao-prevodenje-kraja-jezika/ ) I što ćemo sada kad je sve to dospjelo do onoga što Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? nazivaju svezom kaosa i reda, u kojem vlada „beskonačna brzina“ tehnoloških promjena? Zaustaviti ovaj proces koji ide do toga da čovjek postaje suvišan u veličajnim igrama s jezikom poezije i filozofije kojeg prevoditelji iz jednog u drugi jezik izvode s lakoćom umijeća i težinom zadaće mišljenja u prevođenju Dantea, Nietzschea ili Mallarméa? To je, naravno, bezizgledno poslanstvo bilo koje sustavne politike kulture u Europi, iz jednostavnog razloga što ovo nije stvar „suverenizma“ nikakve nacije-države, već planetarna moć izgradnje jedne posve nove i krajnje čudovišno racionalne civilizacije koja stvara istodobno čovjeka kao homo kybernetesa i kao subjekta globalnoga primitivnog društva. Jer znanje postaje od ideala prosvijećenosti jedino pragmatična korist za procvat informacijskoga kapitalizma. Čitave generacije mladih već su „usisane“ u megastrojno „učenje“ kojim tehnosfera ovladava i ljudskom intuicijom i snovima baš kao u filmu Wima Wendersa znakovita naslova Unitil The End of the World. Mi, kojima je jezik sjaj u tami i putokaz svekolike otvorenosti osmišljavanja svijeta, mi, koji smo svoj život zavjetovali filozofiji i umjetnosti ne možemo olako pristati na ovu demonsku fascinaciju kojim ljudsko umijeće i nesvodljivi talent osobnosti postaje puki broj i slika učitana u posthumani sklop budućnosti. Tehnosfera je sveza kibernetike i transhumanizma, dakle, mišljenja kao računanja, konstrukcije i ulaska u doba koje više nije ono što Nietzsche naziva ljudskim, suviše ljudskim i to zato što je njezina bit u stvaranju „umjetnoga života“. Umjetnost kao posljednja preostala alternativa ovom procesu „dehumaniziranja“ i prelaska u posthumano stanje nužno mora ostati nedodirljiva na to da se jezik podvrgne zahvatima umjetne transplantacije smisla ljudske egzistencije. Kako? Tako što će protiv „neminovnosti“ napretka i razvitka svijeta kao informacijskoga laboratorija za tehnoznanstvene eksperimente čuvati svezu tradicije i suvremenosti kroz novo majstorstvo i umijeće apsolutne kreativnosti koja ne dolazi iz svijeta znanosti, već iz slobode i imaginacije umjetnosti i filozofije. A one nemaju nikakvu drugu svrhu osim u mišljenju otvorenosti novoga svijeta i njegove moguće razlike spram ovog mahnitoga narcizma i totalnog nihilizma u znaku apsolutne vladavine broja i slike.

November 11, 2025
Sveučilište i tehnosfera

Sveučilište i tehnosfera

Uvod Da bismo uopće mogli postaviti pitanje iz podnaslova ovog razmatranja ─ o kraju humanistike i mogućnostima obrata? ─ nužno je barem okvirno otvoriti problem odnosa između sveučilišta i tehnosfere. Okvir je horizont unutar kojeg se pitanje i problem međusobno uspostavljaju kao način promišljanja samoga okvira. U povijesno-epohalnome hodu zapadnjačke metafizike taj se okvir pojavljuje na stanovit način samorazumljivim i otuda, kako je to Heidegger na svojem putu mišljenja pokazao, bitno nemišljenim. Riječ je o metafizici kao okviru mišljenja i njezinim povijesnim likovima i pojmovnim sklopovima. Već je odatle bjelodano da se ono što pripada u ovoj okvir mišljenja odnosi na mjesto i položaj čovjeka u njegovoj biti. Ako je razlika između čovjeka i svih drugih bića upravo u tome što mu je uskraćena „nužnost“ esencijalnoga određenja „sudbine“, pa stoga mora voditi svoj život kao egzistencijalni „slučaj“ polazeći od slobode koja nije ni nitak niti biće, posve je jasno da bez razumijevanja odnosa čovjeka i tehničkoga sklopa kojim se u suvremenosti odvija samorazvitak povijesti uopće ne možemo pristupiti bilo kakvom shvaćanju o karakteru i značenju tzv. humanističkih znanosti. Odnos između sveučilišta kao ideje ozbiljenja znanstveno-tehničkih mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ čovjeka na kraju metafizike i onog što proizlazi iz razumijevanja tehnosfere kao vladavine „umjetne inteligencije“ i „umjetnoga života“ valja izvesti kroz analizu četiri temeljnih pojmova kibernetike: informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. Kritičkom analizom mjerodavnih pristupa ovom problemu unutar poststrukturalističkoga kruga mišljenja od Jeana-Franҫois Lyotarda do Jacquesa Derride, pokazat će se da se očuvanje „biti“ onoga što nazivamo humanistikom kao mišljenjem-kazivanjem „na“ egzistencijalnu otvorenost čovjeka može izvesti jedino obratom u samoj „biti“ života izvan redukcije na njegove biogenetske procese. Kada život u svojoj posljednoj mogućnosti produhovljenja postaje autopoietički sustav koji u tehnologiziranju bitka gubi značajke jednokratnosti i neizvjesnosti, a umjesto toga biva singularnošću i proračunljivošću, znanje „o“ kibernetičkoj razlici čovjeka i svijeta iziskuje radikalnu transformaciju. Ali ne više znanosti i njihova povijesno-epohalnoga mjesta odvijanja svjetske povijesti kao što je to ideja sveučilišta od Humboldta do tzv. Bolonjske reforme. Posljednja transformacija s kojom zapadnjačka metafizika kao onto-teo-kozmo-antropologija gubi vlastitu „bit“ odnosi se na ozbiljenje mogućnosti onog što je Friedrich W. Nietzsche namijenio ideji čovjeka ─ da bude most između „životinje“ i „nadčovjeka“. Ovo razmatranje ima za nakanu da ekstenzivnom analizom autorova pojma tehnosfere, kako je to izvedeno u petoknjižju istoimena naziva, pokuša promisliti konzekvencije nove paradigme tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ za budućnost ideje sveučilišta i moguće nove „misije“ humanistike u tom sklopu. (Žarko Paić, Tehnosfera I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) No, prije negoli krenemo u takvu analizu čini se neizbježnim odrediti što uopće označava taj „okvir“ kojim se metafizičko mišljenje u svojim epohalnim likovima i mijenama pojavljuje kao razdioba na prirodno-tehničke i društveno-humanističke znanosti. Uspostavljajući osnove za operacionalnu izvedbu vlastita povijesnoga mišljenja u tzv. realnome svijetu rada, Vanja Sutlić u tekstu „Da li je u svijetu rada moguće ‘organsko jedinstvo’ humano-socijalno-historijskih znanosti?“, dodatku drugome izdanju njegove knjige Praksa rada kao znanstvena povijest, između ostalog kaže: „Okvir-parametar u kojem se još i danas krećemo u oblasti humano-socijalno-historijskih znanosti jest austrijska varijanta Humboldtove reforme univerziteta. Osnovna misao Humboldtove ideje univerziteta jest jedinstvo znanosti, uz pretpostavku da ona znanost koja sve znanosti okuplja i čini njihovu pretpostavku, koja omogućuje posebne znanosti i sintetizira ih, jest filozofija. Druga postavka te koncepcije jest sloboda: sloboda istraživanja, sloboda znanstvenog rada, sloboda iznošenja postignutih rezultata i, konkretnije, sloboda od miješanja izvana (‘osamljenost’). Dakle, Humboldt je ideju univerziteta, na osnovu radova Schellinga, Fichtea, Schleiermachera, Steffensa i dr., promislio, formulirao, idejno-politički i organizacijski operacionalizirao.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., 2. prošireno i popravljeno izdanje, str. 285-286.) Dva su pojma ovdje sklopljena iz nekoliko samostalnih pojmova: „okvir-parametar“ te „humano-socijalno-historijske znanosti“. Prvi je sklop određen kao ono što mišljenjem kao praksom zbiljski svijet postaje kada to i takvo mišljenje djeluje „operacionalno“. Paradoks je, dakle, što Sutlić polazeći od metafizičke redukcije filozofije kao temelja svih posebnih znanosti, pokazuje da je „okvir-parametar“ onaj koji proizlazi iz filozofije i iz nje oblikuje ideju sveučilišta kao jedinstva svih znanosti. No, ono što odlikuje upravo onaj drugi sklop koji naziva „humano-socijalno-historijskim znanostima“ (u pluralu) nije ništa drugo negoli sloboda. I to ne bilo kakva, ontički označena sloboda, već sloboda kao uvjet mogućnosti razvijanja same ideje znanstvenosti znanosti. Bez slobode ne postoji mogućnost za bilo kakav razvitak znanosti. Ovo je ključna misao za razumijevanje djelovanja „okvira-parametra“ u kojem filozofija još uvijek filozofirajući obasjava naš egzistencijalno pomračeni svijet privida, funkcionalnosti i pragmatike znanja. Paradoks je u tome što tzv. humanistika određuje mogućnost da tzv. prirodno-tehničke znanosti „napreduju“, ali ne same iz sebe, jer su one u svojoj „biti“ tehnologički usmjerene, nego iz težnje čovjeka za samousavršavanjem vlastite slobode. Što je temeljna „ideja“ Humboldtove reforme sveučilišta u modernoj Europi 19. stoljeća koja, eto, još čak i danas, unatoč svih promjena koje su pogodile svojim posljedicama zapadnjačku civilizaciju, naizgled predstavlja ideal tzv. humanistike u krizi njezine „misije“? Sutlić u nastavku teksta još preciznije tvrdi da je ono „organsko jedinstvo“ svih posebnih znanosti sloboda koja stoji u temelju Hegelove Enciklopedije filozofijskih znanosti. No, nije to neka tek puko ljudska sloboda u smislu liberalne ideje individuuma i njegova privatna vlasništva. Posrijedi je sloboda apsoluta kao znanosti ili ideja apsolutne slobode. Ova ontologijski uzdignuta sloboda nije intencionalno usmjerena na stvari i bića, na „nešto“ (quiddittas). Njezina je apsolutnost u tome što sve druge „slobode“ čini uopće mogućim, a time i operacionalno izvedivim pod pretpostavkom da postoji sveza/odnos između biti i pojave njezina bitnog određenja. A to je da su znanosti u njhovu jedinstvu i sloboda kao uvjet mogućnosti istraživanja i autonomije sveučilišta kao mjesta na kojem se istraživanja provode istovjetnost onoga što je u osnovi različito. Razlike između prirode i duha, od Kanta do Schellinga i Hegela, su ujedno i razlike u načinu znanstvenoga pristupa onome što novovjekovna metafizika naziva jedinstvom subjekta i objekta. Svaki je subjekt ujedno i objekt za nekoga ili nešto i obratno. Taj uzajamni odnos mišljenja pokazuje nam da je znanost u smislu istraživanja vlastita predmetnoga područja uvijek u položaju dvostruke usmjerenosti: prema izvanjskome i unutarnjemu (objektu), ali i prema samoj sebi u smislu promatranja-razmatranja supstancije-subjekta koji znanost čini, ničeanski rečeno, apsolutnom značajkom volje za moć u vrednovanju i tumačenju bitka bića i bitka kao takvog. Stoga je pitanje o kraju humanistike i mogućnostima obrata ne samo temeljni problem odnosa između sveučilišta i tehnosfere u suvremenosti. To je istodobno i pitanje-problem o načinu egzistencije „čovjeka“ u okviru djelovanja realizirane metafizike u kibernetici. Ovdje se susrećemo s onime što pripada silaznoj putanji razvitka paradigme mišljenja od početka do njezina kraja. Zacijelo da ideja „čovjeka“ unutar Humboldtove ideje sveučilišta još uvijek ima prizvuk romantične vizije o produhovljenju „prirode“ i usavršavanju ljudskosti s pomoću onih znanosti koje njeguju jedinstvo i sklad jezika u organski shvaćenoj kulturi obrazovanog naroda. Drugim riječima, jezik uz njegovo očuvanje i oblikovanje u modernome svijetu vladavine tehničkoga nihilizma nesumnjivo pripada kontekstu u kojem se ta znamenita ideje reforme sveučilišta pokazala gotovo nedodirljivom. (Wilhelm von Humboldt, Bildung und Sprache, F. Schöningh, Paderborn, 1959.) Međutim, ono što u Sutlićevom promišljanju plijeni posebnu pozornost jest postavka da je kibernetika kao metateorija svih posebnih znanosti u suvremeno doba način regulacije procesa kojim se zbiva kapitalizam u totalnome osvajanju svijeta. Kada je na djelu „raspadanje organskog jedinstva znanosti“,(Vanja Sutlić, isto, str. 286.) tada je samo po sebi razumljivo da se ono što nazivam tehnosferom kao sintetičkim jedinstvom logike „umjetne inteligencije“ u tehnogenezi „umjetnoga života“ više ne može održati bez posvemašnjeg procesa „dehumaniziranja“ čovjeka i njegove preobrazbe u subjekta/aktera nastanka posthumanoga stanja. Za taj su sklop pojmovi računanja, planiranja i konstrukcije obvezujući. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) Razumijevanje kibernetike ne odnosi se nipošto samo na ono što su u svojim spisima o tome izveli očevi-utemeljitelji ove znanosti o upravljanju cjelokupnim životnim procesima, poput Norberta Wienera ili Claudea Shannona. Isto tako pojam kibernetike ne iscrpljuje se ni onime što su o tome mislili filozofi poput Gilberta Simondona ili Maxa Bensea. Ne zaboravimo da Heidegger, u dijalogu s Eugenom Finkom u seminaru o Heraklitu, iskazuje unutarnju svezu/odnos između prvotne riječi zapadnjačke metafizike kao što je to logos s informacijom. Time samo pokazuje da je mišljenje koje danas nazivamo kibernetičkim po svojem bitnom određenju uistinu realizacija onog što bijaše u temelju metafizike kao njezin okvir. („Fenomen upravljanja (Steuerung) još je uvijek nejasan u odnosu na Heraklita i na stanje naše krizne sadašnjice. Da je kibernetika ovladala prirodnim znanostima i da vodi naš današnji život u najvećoj mjeri nije nipošto slučajno. Sve je to predodređeno u povijesti nastanka novovjekovne znanosti i tehnike. (…) Nije li i današnja kibernetika sáma ona kojom se upravlja?“ – Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit: Seminar Wintersemester 1966-1967, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970., str. 26.) Nije riječ tek o apsolutnoj vladavini tzv. tehnoznanosti (technoscience) nad onime što je još preostalo od relikta odavno raspadnute ideje sveučilišta kakvu je imao u vidu Humboldt. Mnogo je čudovišnije što današnji trend uspostave projektivnih svrha tzv. STEM-područja, a očito je da se time potvrđuje Heideggerova postavka da tehnika određuje bit znanosti, a ne obratno, ukazuje na težnju da se jezik i na njemu zasnovano mišljenje usavršavanja slobode i plemenitih ciljeva odgoja i obrazovanja „lijepe duše“ likvidira jednom zauvijek. („Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“ – Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt a. M. 1977. str. 93.) Razlog za taj sve učestaliji zahtjev državama u globalnome poretku neoliberalne aksiomatike kapitalizma da smanje financijske izdatke za humanističke znanosti toliko je proširen u svakodnevnom žargonu i svodi se na pragmatičku logiku „koristi i štete“ kao temeljnom aksiomu neoliberalne cost-benefit analize. (Žarko Paić, Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020., str. 100-187.) Što nam sve to govori? Ponajprije, da se nakon Humboldtove ideje sveučilišta i njezina kraja s usponom američke pragmatičke logike uporabe i koristi znanosti u praktičnome životu društava i država, što je svoj vrhunac dosegla usponom kibernetike 1960-ih godina, nametnulo ono što je trebalo nadomjestiti „raspad organskog jedinstva znanosti“. Ovdje je, naravno, uvijek važno dodati i umjetnosti. Ali zbog same biti ovog procesa vladavine kibernetičkih temeljnih načela u realizaciji bit će i na umjetnost primijenjena ista logika pragmatičke koristi i uporabnosti. Štoviše, nastankom i usponom dizajna kao „znanosti o umjetnome“, još će više umjetnost biti svedena na tehnologiziranje životnoga svijeta i otuda će njezin oslobađajući potencijal stvaralaštva postati načinom djelovanja same tehnogeneze nakon što digitalna simulacija u potpunosti ovlada svjetovima proizvodnje „umjetnoga života“ (A-life). Ovo je, čini se, još nedostatno uočeni problem u brojnim današnjim estetikama i teoriji suvremene umjetnosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. III: Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.) Što se to nametnulo ključnoj riječi Humboldtove ideje ustrojstva sveučilišta i njegove „misije“ kao što je nesumnjivo „organsko jedinstvo“, a kako pokazuje Sutlić, posrijedi je eminentno Schellingova ideja o dedukciji organskoga iz njegova Sustava transcendentalnog idealizma iz 1800. godine, te predavanja „O metodi akademijskog studija“ iz 1803. godine? ( Friedrich W. J. von Schelling „O metodi akademijskoga studija“, u: Immanuel Kant – Friedrich W. J. von Schelling – Friedrich Nietzsche, Ideja univerziteta, (izabrao, preveo i predgovor napisao Branko Despot), Globus, Zagreb, 1991., str. 123-241.) Ono što je ovdje još zanimljivije jest Sutlićeva postavka kako je Schelling s tom idejom utjecao ne samo na Humboldta u njegovu praktičnome izvođenju sustava i ustrojstva njemačkih sveučilišta. Karl Marx rabio je, naime, izraz o „organskome jedinstvu“ znanosti. Uz Schellinga i pod vidnim utjecajem Hegelove dijalektike nastojao je ustrajno na prevladavanju diobe rada. Tek otuda postaje moguće ozbiljenje jednog drugog modela sveučilišta na temelju ideje sinteze znanstvenih disciplina. (Vanja Sutlić, isto, str. 288.) Nema sumnje da se ovo mišljenje kao „okvir-parametar“ mora uzeti ozbiljno u razmatranje upravo zbog toga što je kapitalizam u svojoj tehnologičkoj fazi razvitka 1960-ih godina, kada informatika, kibernetika i semiotika kreću u stvaranje novog okvira mišljenja u vidu operacionalnoga programa vizualiziranja događaja, ideju sveučilišta kao „organskoga jedinstva“ ne samo doveo u pitanje, već je sve „organsko“ i „humano“ u bitnome sveo na funkcije i strukture neljudskoga. Uostalom, otvorenost smisla bitka kao otvorenost „carstva slobode“, govoreći Marxovim pojmovima, pretpostavlja nadilaženje okvira „carstva nužnosti“ u kojem se zbiva materijalno zbrinjavanje čovjeka. Kapitalizam i sveučilište u bitnom su proturječju i nepomirljivoj suprotnosti. Razlog leži u tome što kapital počiva na ideji profita, a sveučilište se zasniva na ideji slobode i istine kao procesa istraživanja bez prvog uzroka i posljednje svrhe. U tom smislu ne može izvan „službe“ istini i slobodi istraživanja na kojima počiva znanstvenost znanosti ništa biti posljednje opravdanje ideje sveučilišta: ni transcendentni Bog, niti imanentna država, društvo, narod. Na taj je način odnos sveučilišta i znanosti primjerenih suvremenom svijetu usponom tehnoznanstvene konstrukcije neljudskoga u kapitalizmu postao problematičan. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je umjesto romantične ideje povezivanja znanja i obrazovanja, te odgoja „čovjeka“ logika tehnoznanosti (technoscience) postala istraživanje (research). A ono više uopće ne potrebuje čovjeka, a ni drevne institucije antičko-srednjovjekovnoga podučavanja i proučavanja „istine“ kao što su to akademije i sveučilišta. Ako to više nisu posvećena mjesta „organskoga jedinstva“ onog što je, naposljetku, proizašlo iz Schellingove „metode akademijskoga studija“ i njegova „sustava transcendentalnog idealizma“, što onda nadomještava njihovu povijesno-epohalnu prisutnost u svijetu kojeg više ne možemo očito dohvatiti tradicionalnim metafizičkim pojmovljem? Odgovoru na to pitanje približit ćemo se jedino ukoliko pokušamo odgovoriti na tri prethodno međusobno povezana pitanja: (1) Što uopće sa sveučilištem u doba tehnosfere? (2) Kako odrediti smisao onog što tradicionalno nazivamo društveno-humanističkim znanostima nakon uvida o njihovu neizbježnome kraju u doba realizirane kibernetike? (3) Ima li „čovjek“ još uvijek mogućnost drukčijeg mišljenja koje mu otvara horizont spasonosnoga izgleda obrata u tehničkome nihilizmu suvremenosti? 8. 1. Sveučilište kao eksperiment života Tijekom povijesnoga razvitka Zapad je bio i ostao mjestom na kojem se sjedinjuju dva temeljna pojma mišljenja i kazivanja ─ logos i mythos. Ono što Heidegger u spisu Što znači misliti? (Was heiβt Denken?) iz 1951-1952. godinerazdvaja na mišljenje kao računanje (Rechnen) i mišljenje kao kazivanje (Dichten) određuje bit sveučilišta. (Martin Heidegger, Was heiβt Denken?,GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002. 8. izd.) Posrijedi je „organsko jedinstvo“ ili smislena sveza/odnos između prirodno-tehničkih i društveno-humanističkih znanosti. No, znanost u traganju za istinom „oslobađa“ jedino ukoliko je svijet kao takav još uvijek u sebi razdrt, razdvojen na ideju i pojavu, jednostavno kazano ako je metafizički uspostavljen kao dvojstvo između Jednoga. Nije slučajno, dakle, težnja njemačkoga idealizma, navlastito u Schellinga i Hegela, spram apsoluta ono što ideji sveučilišta podaruje smisao u pokušaju da sama zbilja postane jedinstvom onog što je vjekovno razdvojeno. Uostalom, razdoblje koje obilježava znamenita Humboldtova reforma sveučilišta u Njemačkoj i Europi bilo je istodobno prožeto nastojanjem da se veličina kulturne nacije-države omjeri i nastankom ustanova kao što su bile Akademije znanosti i umjetnosti. Sve je to još i danas, čini se, na djelu, unatoč uvelike promijenjenome statusu kako znanstvenosti znanosti, tako i onoga što čini bit umjetnosti. Međutim, problem s kojim se suočavamo u promišljanju ovog odnosa nije u postojanju ili nepostojanju tzv. organskoga jedinstva „računanja“ i „kazivanja“ te na tim osnovama nastalih znanosti „o“ prirodi i čovjeku. U „Predgovoru“ zbornika Ideja univerziteta to je jasno istaknuo Branko Despot, upozorivši da su sve reforme, pa tako i Humboldtova, u načelu promašene. Zašto je tome tako? Despot izričito tvrdi: „Mrtvo se ne da revitalizirati. Univerzitet se mora utemeljiti u ideji univerziteta ili uopće nije univerzitet. Za one kojima su slike bliže može se kazati: znanosti danas u svom interdisciplinarnom kolu plešu mrtvački ples oko ugasle vatre univerziteta. I da politika reducirana na planove, programe i golu pragmatiku ruku pod ruku s društvom koje mjeru svojih potreba ima u materijalnoj bijedi takovim nazovi-univerzitetom može manipulirati, koliko superiorno toliko i neodgovorno, razumije se samo po sebi.“ (Branko Despot, „Predgovor: Univerzitet kao znanstvena ustanova ili čovjek kao znanstveno robovanje“, u: Ideja univerziteta, str. 15.) Iako se Despot u navedenom tekstu, slično kao i Sutlić, nadovezuje na mišljenje mislioca koji su počevši od novoga vijeka do suvremenosti nastojali promisliti „sudbinu sveučilišta“ probojem granica onoga što predstavlja okvir metafizike uopće, a to su u 19. stoljeću činili upravo Marx i Nietzsche navjerodostojnije, premda obojica nisu bili profesori na sveučilištu, u oba pristupa susrećemo se s nečim što je svakom takvom misaonome pokušaju zajedničko. Riječ je o tome da sveučilište za razliku od svih unutarsvjetovnih ili izvansvjetovnih fenomena ima tu mogućnost da bude svijet kao sklop bitka, bića i biti čovjeka. Biti čovjekom znači sudjelovati u procesu njegova uzdizanja na rang misaonoga bića kojemu znanje o svijetu određuje smisao egzistencije. Još jednoznačnije: svijet nije ništa izvan ljudske težnje za stvaranjem „novoga svijeta“ na ruševinama „staroga“. Pritom je neporecivo da ideja svijeta u bitnom smislu proizlazi iz ideje sveučilišta shvaćenog kao ozbiljenje ne samo ljudskih mogućnosti stvaranja „novoga“, već i preoblikovanja izvanjskoga svijeta kao prirode u obitavalište svih drugih bića. Sveučilište nije otuda svedivo na logiku istraživanja s kojom suvremene znanosti kao tehnoznanosti (technoscience) žele reducirati „istinu“ na pojam „apsolutne i objektivne istine“, a nije ni ustanova koju je moguće svesti tek na poučavanje, obrazovanje i odgoj, bez obzira kako se ova tri pojma međusobno postave u odnos. Nema, pak, nikakve sumnje da je odnos sveučilišta i mišljenja kao kazivanja odnos koji pretpostavlja razumijevanje onog što čini bit humanizma, humanosti, ideje čovjeka nakon što je „humanizam“ izjednačen s nihilizmom kao biti metafizike. Posve je jasno da je tu iznova Heidegger obvezujući za stvar do koje nam je stalo. (Martin Heidegger, Brief über den Humanismus, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2010. 11. izd.) Ono što je nemoguće izostaviti u pokušaju promišljanja odnosa sveučilišta i tehnosfere jest taj neprobojni metafizički okvir. Iz njega proizlazi da je sveučilište vladavina ideje nad zbiljom. Ovo unaprijed označava da bez povijesnoga odnosa između relata u relaciji ne možemo izaći van iz začaranoga kruga. Naravno, reći će se, pojam ideje nije mišljen platonistički, što možemo razaznati već u Nietzscheovu spisu O budućnosti naših obrazovnih ustanova, ili s druge strane u Marxovim Teorijama o višku vrijednosti. No, kako god bilo, ideja je uvijek ona koja nosi i uvjetuje mišljenje kao teorijsko-praktično-proizvodni sklop misli s kojima se disponira u povijesnoj igri svjetova. Moguće je čak i da se umjesto odjeka ove drevne metafizičke riječi-pojma s podrijetlom u Platona dospije do sekularizirane inačice teologijskoga mišljenja o smislu i svrsi povijesti, pa da se poput Ortege y Gasseta govori o „misiji sveučilišta“. No, ovo pretpostavlja nešto naizgled paradoksalno: da, naime, svijet nema smisla sam o sebi, već da mu sveučilište podaruje svrhu i posljednji razlog opstojnosti. Otuda „misija“ ne može biti ništa drugo negoli druga riječ za ideju kao uvjet mogućnosti mišljenja u događaju osmišljavanja svijeta s pomoću znanosti i umjetnosti. Ali ono što povezuje znanosti i umjetnosti unutar „misije sveučilišta“ nije ništa znanstveno ni umjetničko. To je „kultura“, način i smisao življenja pojedinca i naroda u doba posvemašnjeg pada u organizirano barbarstvo masovnih društava. Uostalom, sâm Ortega y Gasset o tome kaže: „Otuda proizlazi povijesna važnost koja sveučilištu mora vratiti njegovu središnju zadaću ‘prosvjetljenja’ čovjeka, mora mu pokazati kulturu njegova vremena u potpunosti, mora mu jasno i precizno otkriti gigantski sadašnji svijet, u koji se njegov život mora uklopiti da bi bio izvoran.“ (José Ortega y Gasset, „Misija sveučilišta“, Europski glasnik, br. 14/2009., str.199-232 (225). Sa španjolskoga preveli Nikola Pezić i Tanja Tarbuk.) Pošli smo od toga da je s Humboldtovom reformom sveučilišta u 19. stoljeću „utemeljeno“ razdoblje u kojem je između „računanja“ i „kazivanja“ vladalo relativno skladno ravnovjesje. Društveno-humanističke znanosti u svim su zapadnim državama i društvima, pa čak i s iznimkom Amerike, imale zadaću prosvjetljenja i kulturaliziranja čovjeka. Štoviše, ta je zadaća bila ne samo ona koju je sveučilište pronosilo u sukobu sa zahtjevima pragmatičnih potreba kapitalističke modernizacije i vladavine svijetom, već se gotovo ista uloga pripisivala i nastajućim ustanovama akademija. Razlika je samo u tome što su akademije nužno usmjerene na očuvanje tradicije, jer ne obrazuju i ne odgajaju mlade ljude za buduća zanimanja i zvanja. Posrijedi su društva mahom starijih i životnim iskustvom prožetih odabranih znanstvenika i umjetnika. Znanje i stvaralačka inventivnost daju im značajke neupitnih autoriteta. Ako je već od početka ideja o „organskome jedinstvu znanosti“, bez koje ipak nije moguće utemeljiti ideju sveučilišta, bila u znaku raspada, bjelodano je da je ono što je uzrokovalo raspad nešto samo po sebi ne-organsko. I doista, kapital i njegovi interesi nisu ništa „životno“. Raspad se odigrao na taj način da je mišljenje koje nazivamo „pragmatičnim“, a ono je samo jedan od načina pojavljivanja „računanja“, drugi su, pak, „utilitarizam“ i „konstruktivizam“, u sprezi s tehnologijom i industrijom otvorilo mogućnost da sveučilište postane samo nastavak djelovanja kapitalističke korporacije drugim sredstvima. Naše vrijeme ne samo da dokazuje ovu postavku. Ono je i samo rezultat temeljne „ontologijske perverzije“ koja se sastoji u tome što je sveučilištu u najrazvijenjim državama i društvima Zapada kao što su SAD, Australija, Kanada, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, unatoč kulturnih razlika ostavljena formalna „autonomija“ odlučivanja o istraživačkim smjernicama razvitka. Ali su bez obzira na to jesu li sveučilišta privatna, državna ili javna bitna pitanja njegove „misije“ izvan čak i tradicionalne uloge nacije-države. O sveučilištu ne odlučuje ni sloboda istraživanja niti veličajno pravo na autonomiju u odnosu na državu i vjeru, već interes profita transnacionalnih korporacija s njihovim posljednjim razlogom opstojnosti ─ „racionalnim izborom“ života na tržištu ekonomskih vrijednosti. (Vidi o tome: Henry A. Giroux, „Korporativni rat protiv visokog obrazovanja“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 435-455. S engleskoga preveo Snježan Hasnaš. Isto tako: Richard Münch, Globale Eliten, lokale Autoritäten: Bildung und Wissenschaft unter dem Regime von PISA, McKInsey & Co.,Suhrkamp, Frankfurt a. M.,2009.) Što je to uopće ─ ideja sveučilišta? Možda bismo na to pitanje mogli dati odgovor polazeći od onoga što sveučilište označava „danas“, u „aktualnosti“. Na taj bi način mogli kazati da sveučilište uistinu nema više nikakvu „ideju“ koja ga određuje u svim njegovim preobrazbama iz jednostavnog razloga što je doba u kojem sveučilišta još postoje i djeluju moguće nazvati krajem metafizike u kibernetičkim sustavima ili, delezovski rečeno, „društvima kontrole“. To znači da je ideja ne samo realizirana, nego i da se ono što ona označava u svojoj pojavnosti ne može nikako drukčije izvesti negoli tako što će se opisati „bit“ onoga što je prava značajka ove realizirane metafizike. Riječ je, naravno, o imanentnoj transcendenciji. Kada se sam život shvaća kao imanencija, kao što to iskazuje kasni Gilles Deleuze, posrijedi je upravljanje i regulacija života kao autopoietičkoga sustava polazeći od njegove fluidnosti, postajanja mnoštvom i razlikom, prelaskom iz jednog stanja ravnovjesja između bitka i događaja u drugo stanje. (Gilles Deleuze, Pure Immanence: A Life, Zone Books, New York, 2005,) Susrećemo se s logikom trećeg poretka kibernetike za koji vrijedi da iznimka (singularnost) stvara novo pravilo. U slučaju sveučilišta kakvo postoji „danas“, očito je da je ono izgubilo ne samo „ideju“ o prosvjećivanju i kulturaliziranju „čovjeka“. Dogodilo se još nešto čudovišnije. Čovjek više uopće nije cilj onoga što je sveučilište postavljalo kao svoju „misiju“ ili zadaću još od Kanta naovamo. Umjesto toga, logika tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life) nadilazi granice ljudskoga i neljudskoga. U vrtoglavoj brzini novih znanstvenih dostignuća otvara se tako prostor za dosezanje posthumanoga stanja čiste singularnosti. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. II: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) Mnogi su mislioci ove kibernetičke razlike, po kojoj informacija kao transformacija stanja određuje sustave kontrole nad životom kao okolinom, poput Gilberta Simondona i Viléma Flussera, jasno uvidjeli da će budući prostor realizacije tehnoznanosti i njihove „misije“ istraživanja „prirode“ i „čovjeka“ biti premješten/razmješten iz zbiljskoga svijeta u virtualne svjetove mislećih strojeva. Iz tog razloga sveučilište će nužno morati biti dekonstruirano i destruirano. U prvome slučaju morat će se iz temelja promijeniti njegova „ideja“ kao i zadaće budućih „humanističkih znanosti“. O tome je na mitopoetsko-utopijski način govorio Jacques Derrida u spisu Sveučilište bez uvjeta (L’université sans condition) iz 2001. godine. (Jacques Derrida, L’université sans condition, Galilée, Pariz, 2001. Hrvatski prijevod: „Sveučilište bez uvjeta“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 233-265. S francuskoga preveo Goran Vujasinović.) U nastavku ću o tome nešto više reći. U drugome, pak, slučaju destrukcija ne znači nikakvo uništenje. Naprotiv, taj pojam valja shvatiti iz naravi Marxove dijalektike, kada se nešto prevladava/ukida (Aufhebung) po svojoj formi, a sadržaj se čuva i uzdiže na višu razinu (tollere, conservare, ellevare). (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994., str. 67-68.) Moja je, dakle, postavka, da u doba vladavine tehnosfere laboratoriji istraživačkih centara i instituta nisu više stvar „sveučilišta“, Sada je stvar u tome da tehnoznanosti čovjeka rastemeljuju i svode na homo kybernetesa (biće koje više nije čovjek, već se konstituira istraživanjem i eksperimentiranjem s neljudskim poput primjerice onog što čini australski kibernetički performativni umjetnik Stelarc u svojim transmutacijama mesa/metala/čipa prelazeći granice svega „organskoga). Istraživanje pripada, dakle, tehnogenezi odnosno tehnoznanstvenoj konstrukciji života kao autopoietičkoga sustava, dok eksperiment postaje ono što još jedino može preostati od sveučilišta kao „ideje“ u doba potpune realizacije metafizike. To je još samo ono što ne može biti „kultura“, u smislu paideiae, kako su Grci sebe vidjeli u razlici spram drugih naroda i njihovih običaja. Problem s „kulturom“ nastaje već otuda što je posrijedi socijaliziranje i sekulariziranje onog što je bio metafizički okvir njemačke spekulativno-dijalektičke filozofije s vrhuncem u Hegela. Uostalom, to je vidljivo u nadomještanju tzv. Geisteswissenschaften (duhovnih znanosti) s Kulturwissenschaften (kulturalnim znanostima) nakon raspada neokantovske filozofije s počecima u Georga Simmela. Kada kultura zasjedne na mjesto duha kao logosa, nastaje prostor za sva moguća interdisciplinarna preklapanja prirode i njezina drugobitka. Ako nije posrijedi „kultura“, onda može još jedino biti ono što omogućuje „kulturi“ da zaposjeda sva područja već transformiranoga bitka u događaj (quiddittas u quoddittas). (Vidi o tome: Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. Isto tako i Žarko Paić, White Holes and the Visualization of the Body, Palgrave Macmillan, London-New York, 2019.) Ono što povezuje raspadnute cjeline „organskoga jedinstva“ prirode i duha jest kultura u značenju „svijeta života“. No, život koji se ne može svesti na biologijski zadani okvir egzistencijalno vođene „sudbine“ nije tek posljednja preobrazba fluidnoga i nadomjestivoga „duha kulture“. Umjesto toga život se sada mora razumjeti polazeći od onoga što omogućuje njegovu iskonsku i nadomjestivu „bit“ koja se određuje iz kibernetičkih pojmova informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. Kada sve to imamo u vidu, posve je jasno zašto su s početkom digitalnoga doba 1990-ih godina gotovo sve tzv. kulturalne znanosti postale ujedno i znanostima o životu. Tri su temeljna načina izvedbe ove preobrazbe: (1) gen+informacija=biokibernetika; (2) gen+znak=biosemiotika; (3) gen+kultura+politika=bioetika i biopolitika. Tradicionalno-metafizička, kantovski izvedena dioba teorije, prakse i produkcije sada postaje proširena do posljednjih granica „života“ kao uvjeta mogućnosti djelovanja u društvu i onome što pripada ljudskim zajednicama ─ društvenost i druževnost čovjeka. Ali, da bi do toga uopće moglo doći u umreženim globalnim društvima potrebna je pokretačka moć novoga posredovanja. „Život“ se ne može odvijati nikakvim neposrednim i spontanim tijekom vlastita oživotvorenja bez tehnologijske simulacije kao jedine prave stvarnosti. Na taj se način pokazuje da ključ za razumijevanje tehnosfere kao novog apsoluta koji u sebi sintetizira sve što jest, biva i postaje, nije ništa drugo negoli novo mišljenje. Ono nije ni filozofija niti pripada posebnim znanostima. Mišljenje kao računajuće, planirajuće i konstruktivno jest sintetička i transklasična logika stvaralaštva „umjetnoga života“ (A-life). Stoga sveučilište kao „organsko jedinstvo“ znanosti ne može više biti njezina toponomija i topologija. Umjesto toga, sâm eksperiment života iziskuje radikalnu transformaciju, a ne reformu, sveučilišta kao uvjeta mogućnosti preobrazbe znanja iz teorijsko-praktičnih u proizvodno-teorijsko-praktične sklopove. Takve danas možemo vidjeti u rezultatima tehnoznanosti (technoscience) poput biokibernetike, neurokognitivnih znanosti, biogenetike, nanotehnologije i biosemiotike. Onaj koji je među prvima uvidio do kakvih dalekosežnih posljedica vodi transformacija znanja i ujedno „ideje sveučilišta“ u razdoblju koje je nazvao izrazito problematičnim iskazom postmoderno stanje (la condition postmoderne) u istoimenoj knjizi iz 1979. godine, bio je francuski filozof Jean-Franҫois Lyotard. Pogledajmo kako on opisuje bitnu razliku između spekulativne i pragmatične legitimacije znanja u društvu-državi te kako ustvrđuje distinkciju između dva modela sveučilišta u Europi i svijetu koji tome pripadaju. U knjizi Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju čitamo: „U humboldtovskome modelu Sveučilišta svaka znanost zauzima svoje mjesto u sustavu kojim vlada spekulacija. Ulazak jedne znanosti u područje druge može samo izazvati pomutnje, ‘šumove’, smetnje u sustavu. Suradnja je moguća samo na spekulativnoj razini, u glavama filozofa. Ideja interdisciplinarnosti, nasuprot tome, pripada epohi delegitimiranja i njezinom užurbanome empirizmu. Odnos spram znanja nije odnos ozbiljenja života duha ili emancipacije čovječanstva; to je odnos između korisnika složenih konceptualnih i materijalnih kompleksa koji koriste njihova dostignuća. Oni ne raspolažu nekim metajezikom ni nekom metapričom da bi formulirali njegovu svrhu i najbolji način njihove uporabe. Ali raspolažu brain stormingom da bi osnažili njihove izvedbe.“ (Jean-Franҫois Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1979., str. 86.) Razlike su, dakle, ne samo u načinu mišljenja, nego i u načinu diseminacije tog mišljenja u praktičnome smislu. Nije potrebno posebno ukazivati na to da je jezik ovog drugog modela sveučilišta, znanstvenoga diskursa i retoričke usmjerenosti, posve prilagođen svijetu kojim vladaju modeli transformacije kapitala iz industrijskoga u postindustrijsko društvo, promjene proizvodnje iz sfere fizičkoga rada u sferu kognitivnoga rada za koji je potrebno ekspertno znanje i posebne kompetencije. Naposljetku, Lyotard precizno pokazuje da je posrijedi još jedna, uistinu fundamentalna promjena: empirizam skida s prijestolja vladavinu transcendentalnih filozofija subjektivnosti. A to metaforički rečeno znači da Hume postaje važniji od Kanta za ono o čemu se radi u misaonome okviru nove paradigme znanosti i sveučilišta. Ne iščezava samo ono što je bila svrha prosvjetiteljskoga projekta, a što je imao u vidu i Ortega y Gasset kada je u primarnu „misiju sveučilišta“ postavio zadaću prosvjetljenja čovjeka s pomoću „kulture“ u borbi protiv zloguke sile masovnoga barbarstva mediokriteta. Nestanak emancipacije čovjeka, međutim, ne znači da novo razumijevanje funkcije i svrhe znanja u postmodernome stanju nema baš nikakvu „ideju sveučilišta“. Naravno da je ima, jer je i usmjerenost empirizmu te sklonost pragmatičkim odlukama moguće samo pod uvjetom vladavine „novog“ koncepta znanja i znanosti uopće. Ali, ono što je sada uistinu dokaz kraja „velike priče“ (grand récit) ili metajezika metafizike od Platona do Hegela, Marxa i Freuda, kako to formulira Lyotard, jest da umjesto filozofije i humanističkih znanosti čitava operacija nadomještanja i stvaranja novih načela mišljenja-djelovanja dolazi iz okružja američkoga pragmatizma i utilitarizma. To jednostavno znači da se znanje ne određuje iz univerzalnih načela i apriorno, kao što je to bilo mjerodavno za Kanta, nego iz partikularnih načela i aposteriornosti. Trijumf empirizma, preciznije pragmatizma, postaje razvidan u tome što umjesto metajezika emancipacije „čovječanstva“ uloga i zadaća znanosti unutar pluralnog svijeta sveučilišta proizlazi iz glavnog pojma semiotike i strukturalne lingvistike. Posrijedi je performativnost iskaza u sklopu onoga što kasni Wittgenstein naziva „jezičnim igrama“ (Sprachspiele, language games), a to se odnosi ne samo na pragmatiku znanja u informacijskome kapitalizmu „danas“, već i na čitav sklop životnih praksi koje se ubrzano mijenjaju, zastarijevaju, postaju zamjenjivima. Sažeto rečeno: znanosti su s onu stranu dihotomije fundamentalnosti i aplikativnosti. Njihova je moć u promjeni ishodišta polazeći od logike učinka. Što stvara nove objekte namijenjene uporabi nije samo korisno za ljudsku vrstu, već je i svrsihodno. No, pojam svrhovita ili finalnoga uzroka poznatog još od Aristotela kao causa finalis u kibernetičkom sustavu mišljenja postaje istodobno učinkoviti uzrok (causa efficiens). Lyotard na kraju ovog 12. poglavlja knjige iskazuje gotovo apokaliptičkim tonom ono što neminovno slijedi iz novonastajuće paradigme. Nesumnjivo je da je ona primijenjena u tzv. Bolonjskoj reformi europskih sveučilišta početkom 21. stoljeća. „No, ono što se čini izvjesnim jest da u oba slučaja delegitimiranje i nadmoć izvedbenosti navještaju kraj ere Profesora: on nije mjerodavniji od kompjutorske mreže prijenosa podataka utvrđenog znanja i nije mjerodavniji od interdisciplinarnih timova za izmišljanje novih poteza ili novih igara.“ (Jean-Franҫois Lyotard, isto, str. 87-88. Vidi iznimno zanimljivu kritičku studiju o tom problemu u knjizi Franka Donoghuea, The Last Professors: The Corporate University and the Fate of the Humanities, Fordham University Press, New York, 2008.) Sveučilište bez profesora? U neku ruku da, to je budućnost u znaku vladavine tehnosfere. Zbog njezine plastičnosti i mogućnosti neprestane promjene stanja, zbog toga što označava kibernetički prijenos i pohranjivanje informacija s pomoću neljudskoga „uma“, gubi se autoritet jezika i govora. Na njihovo mjesto dolazi „tercijarna memorija“ mislećeg stroja. Umjetno pamćenje stoga ima primat nad nepouzdanim ljudskim sjećanjem. Ono što Lyotard navješta, više od desetljeća prije no što je nastupilo doba sveopće razmjenjivosti i umreženosti informacija u formi slikovnih podataka, jest pragmatiziranje života kao eksperimenta kojeg određuje moć tehnogeneze. Jezik kojim se služi u opisu fenomena nastanka informacijskoga i kognitivnoga kapitalizma iznimno je vjerodostojan. Isto još više vrijedi kada u spisu Neljudsko: Refleksije o vremenu (L’Inhumain: Causeries sur le temps) iz 1988. godine postavi pitanje o odnosu ljudskoga mišljenja i „čovječnosti“ i onog što čini bit „umjetne inteligencije“ (A-intelligence), a što pripada interdisciplinarnim znanstvenim pokretima i paradigmama posthumanizma i transhumanizma. Pitanje je imalo retorički prizvuk: „Može li biti mišljenja bez tijela?“. Odgovor do kojeg je dospio nije bilo ništa neočekivano. Da, može, naravno. Ali to više nije „ljudsko“ mišljenje, jer nema u sebi ono što Husserl naziva konceptualnom noemom ili intencionalni predmet koji omogućuje da mišljenje kao bit čovjeka istodobno postane njegov najnavlastitiji događaj. Mišljenje-bez-tijela više nije „mišljenje“. Posrijedi je tehnoznanstvena konstrukcija nečega što nadilazi granice ljudskoga. Baš zbog toga što ulazi u područje neljudskoga ukazuje nam kamo smjera logika tehnoznanosti s njihovom težnjom za prodorom u singularnost svemira. (Jean-Franҫois Lyotard, L’Inhumain: Causeries sur le temps, Galilée, Pariz, 1988.) Kako razumjeti jezik kojim se nova paradigma znanosti, bez emfaze „organskoga jedinstva“, sada pojavljuje u svijetu kojim vladaju ekspertna znanja, pragmatika i „jezične igre“, koje Lyotard naziva znati-činiti (savoir faire, engl. know how)? Ponajprije, to nije više nikakav metafizički izvor jezika kao kazivanja bez kojeg su tradicionalno postavljene društveno-humanističke znanosti unutar humboldtovski zamišljenoga sveučilišta naprosto nemoguće. Da bi sveučilište u svojoj uzvišenoj zadaći usavršavanja „ljudske duše“ i usmjeravanja života iz duha filozofije i umjetnosti uopće doseglo slobodu „osamljivanja“ i distancije spram tzv. zbiljskoga života u modernim društvima-državama potrebno je imati ne samo autonomiju odlučivanja o putu istraživanja istine. Štoviše, nužno je imati u vidu i krajnji cilj tog procesa. A njega iskazuje metajezik emancipacije i prosvjećenja „čovjeka“ od svih izvanjskih sila što mu priječe put spram beskonačnosti. Potrebno je, dakle, imati ideju o čovjeku. Procvat antropologija u 20. stoljeću od filozofijskih, kulturalnih, strukturalnih do kibernetičkih svjedoči o težnji da se čovjeka pokuša razumjeti iz nabačaja njegove egzistencijalne otvorenosti. Ima li sveučilište bez profesora, ono koje očito napreduje velikom brzinom u znaku tehnosfere, još uvijek takvu ideju ili je to iščezlo s promijenjenom zadaćom koje su upravo te i takve društveno-humanističke znanosti već od 1960-ih godina, kada kompjutori ulaze u proces proizvodnje života i konstrukciju novih svjetova, otvorile kao temeljni problem nadolazećega doba? 8. 2. „Nove humanističke znanosti“? Prije no što protumačimo kako istom problemu „ideje sveučilišta“ unutar sklopa društveno-humanističkih znanosti pristupa Derrida u spisu Sveučilište bez uvjeta, u nekoliko ključnih postavki valja izložiti kako se uopće tehnosfera pojavljuje neizbježnim okvirom mišljenja-djelovanja u realiziranoj metafizici. Heidegger je u nizu intervencija još od kraja 1940-ih godina upućivao na problem tehničkoga oblikovanja mišljenja kao kazivanja. Upućivao je, naime, na to da računajuće mišljenje (Rechnen) podjarmljuje svojom logikom konstrukcije i pragmatike sva područja života, pa i samu umjetnost. U predavanju iz 1967. godine „Podrijetlo umjetnosti i određenje mišljenja“ („Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“) stoje ove presudne riječi za buduće razumijevanje i „čovjeka“ i „svijeta“. Stoga važi kružno pravilo kao temeljna crta kibernetički nabačenoga svijeta. Na tome počiva mogućnost samoupravljanja, automacije sustava kretanja. U kibernetički predstavljenome svijetu nestaje razlika između automatskih strojeva i živoga bića. Ona se neutralizira u bezrazlikovnome događaju informacije. (…) U tu jednolikost kibernetičkoga svijeta uvučen je i čovjek. I to čak na odlikovani način. Jer u krugu gledišta kibernetičkoga predstavljanja čovjek ima svoje mjesto u najširem krugu pravila. Shodno novovjekovnoj predstavi o čovjeku on je, naime, subjekt koji se odnosi na svijet kao okružje objekata time što ih obrađuje. Otuda nastala svakovrsna promjena svijeta vraća se natrag na čovjeka. Subjekt-objekt odnos jest, kibernetički predstavljen, uzajamni odnos informacije, povratne sprege u odlikovanome krugu pravila, što se sve može opisati naslovom ‘čovjek i svijet’.“ (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“ (1967), u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe: Reflexion und Analysen zur Kunst und Gegenwart, Konigshausen + Neumann, Würzburg, 1983., str. 16. bilješka) Uzmemo li u razmatranje postavku o nestanku razlike „između automatskih strojeva i živoga bića“ kao početak za promišljanje smisla tehnosfere, morat ćemo dospjeti do posve drukčije razlike od one koju je sam Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) iz 1927. godine uspostavio kao „ontologijsku razliku“ između bitka i bića. Sada se, naime, više ne može govoriti o razlikovanju svjetova sve dok kibernetički sustav upravljanja omogućuje da njegova okolina ima relativnu autonomiju i dok se sam pojam „života“ ne shvaća biologistički. Tehnosfera počiva na drugoj vrsti razlike. Ona proizlazi iz „biti“ kibernetike koja u svoja četiri temeljna pojma (informacija-povratna sprega-kontrola-komunikacija) čini mogućim prevladavanje „prirode“ i konstrukciju „umjetnoga svijeta“. Čin takve konstrukcije jest proizvodno-teorijsko-praktično izvršenje upravo novog načina sinteze između živoga i neživoga, ljudskoga i neljudskoga. Ta je razlika, dakle, kibernetički ustrojena i odnosi se na razliku koja nije više hijerarhijski postavljena kao u evolucijskom nizu. Životinja-čovjek-stroj samo je drugi način povijesnoga razvitka latentne mogućnosti onoga što Grci nazivahu téchne. No, budući da kibernetika nije ni univerzalna znanost niti nova tehnologija upravljanja sustavima i okolinom, već rezultat realizirane metafizike Zapada s njezinim temeljnim pojmom logosa-racionalnosti-računanja, postaje bjelodano da se razlika određuje iz konteksta i situacije, dakle pragmatično. Ono što uopće možemo još razlikovati u odnosu „čovjeka i svijeta“ ili u odnosu između živoga i neživoga gubi razlog ontologijske stabilnosti i postaje razlikom unutar samoga pojma stroja kao razlika racionalnosti i intucije. Tehnosfera nije ništa drugo negoli sintetičko jedinstvo obojega. O tome svjedoče današnja istraživanja u razvitku „umjetne intucije“ (A-intuition) u djelovanju kognitivno-emocionalnih „strojeva“ s tendencijom njihova sampokretanja i samoorganizacije. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, 2018., str. 431-473.) Ono što navlastito pripada „biti“ tehnosfere jest nadilaženje binarnih opreka s kojima se klasična metafizika smatrala neprevladivom granicom ljudskoga mišljenja. Možemo ovdje samo dodati da kibernetička razika jest upravo ono što je Heidegger najavio na kraju svojeg misaonog i životnoga puta u razlikovanju „čovjeka“ i „svijeta“. No, to nije više u području nečeg što je samo od sebe otposlano i darovano poput bitka, već se otvara kao događaj sintetičkoga djelovanja u stvaranju onog što ontologijski gledano „nije“, ali nije ni Ništa. Otuda se, primjerice, u sintetičkoj biologiji i biogenetici kao dobrom primjeru onog što označavaju u svojem nastojanju tehnoznanosti (technoscience) uvijek radi o kloniranju, a ne o reprodukciji izvornika. Umjesto „bitka“ na djelu je „informacija“ kao univerzalna forma i uzrok sintetiziranja različitih supstancija u stvaranju hibridnih „bića“. Tako je sveza informacije i genetskoga kôda nužan uvjet za kloniranje bića uopće. U stvaralačkome procesu „kopiranja“ vrste nastaju mogućnosti njezina podvostručenja. Ali nije riječ o biću kao biću, već o tehničkom stvoru i tvorevini koja nadilazi razlikovanje živoga i neživoga. Sve ovo ima iznimno dalekosežne posljedice ne samo za status prirodno-tehničkih znanosti, već i za položaj tzv. društveno-humanističkih znanosti s obzirom na promijenjeni horizont unutar kojeg se zbiva njihova povijesnost i artikulacija svjetovnosti svijeta suvremenoga čovjeka. Spomenimo tek uzgred da je i u suvremenoj umjetnosti ono što obilježava logiku tehnosfere, a riječ je o prevlasti pragmatike jezika nad semantikom i sintaksom kao u teoriji novih medija, ponajprije sveza između kibernetike i nadogradnje ljudskoga s pomoću tehničkih implantata. Nove forme umjetničkoga izraza postaju tako postgenomika i transgenska umjetnost, dok se sama izvedbena umjetnost od dadaizma do Stelarca odvija u stalnom samonadmašivanju neljudskoga s ljudskim. Samo je po sebi jasno da tijelo za razliku od duše i duha postaje prostor eksperimenta života, iskustvo transformacije stanja i, naposljetku, posljednja zona otpora zahtjevima koje pred slobodu čovjeka postavlja neoliberalni kapitalizam s njegovom mantrom o racionalnosti izbora i postignuću užitka u svijetu estetskih objekata.(Vidi o tome: Gernot Böhme, Asthetischer Kapitalismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2016.) Kako stoje stvari s odnosom između „čovjeka“ i „svijeta“? I je li sve ovo što smo dosad iznijeli razlog za fundamentalnu dekonstrukciju ne samo pojma društveno-humanističkih znanosti unutar duhovnoga prostora sveučilišta, već i same „ideje čovjeka“? Odmah valja kazati da nije posrijedi ideja o čovjeku, jer bi to pretpostavljalo da je „čovjek“ kao stvar ili objekt tek puki predmet istraživanja suvremenih tehnoznanosti. Doduše, da bi računajuće mišljenje u svojoj konstruktivnosti moglo razvijati i stvarati primjerice nove sintetičke lijekove za smrtonosne bolesti poput raka, nužno je da se „čovjek“ razmatra kao sustav različitih funkcija, kao složena mapa organa od kojih mozak ima najvažniju funkciju, kao što je to očito u procvatu kognitivnih znanosti danas. No, razlika između „ideje čovjeka“ i znanstvenoga pristupa čovjeku kao cjelini njegovih sastavnih dijelova u biologijskom i psihologijskome smislu zacijelo proizlazi otuda što je „ideja čovjeka“ rezultat silazne putanje metafizike i njezine redukcije na antropologije u kibernetičkome razumijevanju odnosa. (Kibernetika (izraz potječe od grčke riječi kibernetes, a označava onoga koji upravlja, kormilari brodom) jest opća znanost o upravljanju sustavima prijenosa, pohranjivanja i čuvanja informacija te primjeni analitičkih i matematičkih modela u svrhu predviđanja i opredmećenja stvarnosti. Utemeljitelji su kibernetike Norbert Wiener i Hermann Schmidt. Koncem 1940-ih godina iz matematike i informatike nastaje ideja o univerzalnoj znanosti primjene informacija u konstruiranju stvarnosti i njezinome racionalnome upravljanju. Prostorni se prijenos informacija odvija: (1) između subjekata (antropo-kibernetika); (2) na biološkome području (bio-kibernetika); (3) između strojeva (konstrukcijska kibernetika); (4) u procesima života društva, politike, kulture (opća kibernetika). Temeljni pojmovi kibernetike su otuda: (a) mjerenje, kodiranje i prijenos informacija; (b) algoritmi i sustavi obrade podataka; (c) svjesno upravljanje okolinom; (d) posljednji je cilj kibernetike u kontroli svih drugih subjekata/aktera informacijskoga procesa i predviđanju promjene događaja u okolini (matematička teorija igara). Vidi o tome: Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Da Capo Press, New York, 1988. ) Derrida je u spisu Sveučilište bez uvjeta postavio za temelj vlastitih refleksija ono stanje koje „jest“ sa sveučilištem u globaliziranome svijetu i ono što bezuvjetno mora doći iz nadolazećega vremena (l’avenir). U tom smislu nužno je bilo razlikovati „svijet“ i „globus“, „mondijaliziranje“ i „globaliziranje“. Služeći se francuskim izrazom koji upućuje na „monde“ (svijet), Derrida stvara bitnu razliku „svjetova“. Ono što je svjetovno, što iskazuje svijet kao horizont razumijevanja bitka pripada „čovjeku“ kao njegova mogućnost vođenja egzistencije iz mišljenja i djelovanja slobode; ono što, pak, određuje riječ „globalizacija“ u proširenoj uporabi nije ništa drugo negoli svođenje „svijeta“ na uslužne djelatnosti kapitalističke ekspanzije i podjarmljivanja „čovjeka“ izvanjskim svrhama. Već je u ovome vidljivo kamo smjera njegova misao o sveučilištu bez uvjeta u odnosu na aktualnost globalizirane ekonomije-svijeta, da se poslužim izrazom Immanuela Wallersteina. Ono bezuvjetno, ono što mora doći, iako je upitno je li ta nužnost uistinu istinska mogućnost u ovom svijetu kibernetički vođene svjetske povijesti, istodobno pretpostavlja novo određenje upravo humanističkih znanosti. (Jacques Derrida, isto, str. 13-14. Hrvatski prijevod: str. 234.) Što je zadaća tih „novih humanističkih znanosti“? Prema Derridi, one moraju uspostaviti s pomoću dekonstrukcije pojma „humanizma“ i „humanističkoga“ sveučilište koje u kantovskome smislu određuje „kozmopolitstvo i univerzalnost“, ali u novom kontekstu „mondijaliziranja“ s obzirom na dva glavna pojma bez kojih zapadnjački „logocentrizam“ u gradnji ideje sveučilišta nema razloga opstojnosti ni prije ni poslije. To su, dakako, istina i sloboda. Znanosti „služe“ istini, a sloboda im je u bestemeljnome temelju kao prvi i posljednji razlog njihova smisla. Očito je, nadalje, da Derrida nastoji dekonstruirati poteškoće Kantova programa prosvjetiteljstva nakon iskustva raspada nacije-države u 20. stoljeću kako zbog totalitarnih pokreta i ideologija koji su prouzročili 2. svjetski rat, tako i zbog zapadnjačkog imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, sve su to ipak političke posljedice nečeg što mora imati dublje, gotovo ontologijsko značenje. Pravi referencijalni okvir takvog bezuvjetnoga sveučilišta nije više prosvjetiteljstvo, već demokracija koja dolazi, jer „istina“ i „sloboda“ ne mogu biti postulati i silom nametnuta načela izvedbe u suvremenom svijetu. Kakvo je mišljenje sada posrijedi koje Derrida uzima za „temelj“ ovih „novih humanističkih znanosti“? Osim što je ono nužno „afirmativno i performativno“, (Jacques Derrida, isto, str. 15. Hrvatski prijevod: str. 235.) ono mora „preuzeti zadaću dekonstrukcije, počevši s vlastitom poviješću i vlastitim aksiomima“. (Jacques Derrida, isto, str. 15. Hrvatski prijevod: str. 235.) Izostavimo li ovdje, inače zanimljivu razliku spram „ispovijedanja vjere“, jer Derrida apelira na javni prostor iskaza koji ne niječe pravo vjeri da javno djeluje u demokratskim uvjetima brige za dobrobit političke zajednice, ali brani ideju sekularizma i nepozivanja na autoritet Objave, već na moć mišljenja kao odanosti istini i slobodi, bit će posve jasno da „nove humanističke znanosti“ ne mogu biti više tek nastavak tradicije drugim sredstvima. U tome je i njegova razlika spram zagovornika dijaloga s tradicijom u pitanju „ideje sveučilišta“ kakvu su obrazlagali Hannah Arendt, Leo Strauss i Allan Bloom u kontekstu američke republikanske misli. (Vidi: Hannah Arendt, „Kriza u obrazovanju“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 175-189. S engleskoga preveo Snježan Hasnaš; Leo Strauss, „Što je humanističko obrazovanje?“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 191-197. S engleskoga preveo Goran Vujasinović; Allan Bllom, „Student i sveučilište“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 325-368. S engleskoga preveo Snježan Hasnaš; Dean Komel, „Marginalizacija humanistike ili rasredinjenje društva“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 487-493. Sa sloveskoga preveo Edo Fičor.) Derrida kaže: „Taj nov pojam humanističkih znanosti, premda ostaje vjeran tradiciji, trebao bi uključiti pravo, teorije prevođenja, pa i ono što se u anglosaksonskoj kulturi, u kojoj se prvotno oblikovala, naziva theory (originalna artikulacija teorije književnosti, filozofije, lingvistike, antropologije, psihoanalize itd.), ali također, dakako, na svim tim mjestima, i dekonstrukcijsku praksu. (…) Povezati na određeni način vjeru u znanje, vjeru u znanju, to znači međusobno povezati momente koje bi se moglo nazvati performativnima s konstantivnim, deskriptivnim i teorijskim momentima.“ (Jacques Derrida, str. 22 i 23. Hrvatski prijevod: str. 238. i 239.) Zašto Derrida toliko, uostalom kao i Lyotard, inzistira na performativnome karakteru jezika i kazivanja? Odgovor se nudi već sam od sebe. Zbog toga što je izvedbenost jezika svojevrstan čin ili događaj promjene stanja bitka. Kao što je u izvedbenoj umjetnosti tijelo ono koje „govori“ gestualno i simbolički, tako se i u slučaju performativnosti znanosti pojavljuje događaj s kojim više ništa nije „isto“. Razlika i događaj, dakle, proizvode situaciju koju u humanističkim znanostima mora izazvati unošenje novih pojmova u jezik tradicije. Nije li, uostalom, sam Derrida u kanonskome djelu poststrukturalizma O gramatologiji (De la grammatologie) iz 1967. godine unio upravo performativnost i događaj u razmatranje pisanja kao traga razluke unutar razlučivanja u tekstu (differánce), tako što je pokazao kako se kibernetičkim pojmovima rastemeljuje metafizička struktura glasa u njegovoj prisutnosti. Poslušajmo što Derrida kaže na jednom mjestu svojeg glavnog filozofijskoga djela: „U istom značenju biolog danas govori o pismu i pro-gramu kada govori o najelementarnijim procesima informacije u živoj stanici. Naposljetku, postoje li ili ne bitne granice, svekoliko područje koje prekriva kibernetički p r o g r a m postat će poljem pisma. Za pretpostaviti je da teorija kibernetike može u sebi obuhvaćati sve metafizičke pojmove – sve do onih duše, života, vrijednosti, izbora, sjećanja – koji su se donedavno rabili kao suprotstavljanje stroja čovjeku, ona će, dok se njezina povijesno-metafizička pripadnost također objelodani, morati sačuvati pojam pisma, utiska, grama ili grafema.“ (Jacques Derrida, De la grammatologie, Édition de Minuit, Pariz, 1967., str. 19.) Kako se iz programa i pisma za koji već danas misleći strojevi sami proizvode događaj prevođenja simbola u sliku, signala u pismo, otvara mogućnost humanističkim znanostima da ostanu na tragu vjernosti tradiciji uz nužnu preinaku ili dekonstrukciju njezinih „zabluda“, „arhaizama“, „nesuvremenosti“? Što činiti uopće s tzv. kanonom književnosti od antike i srednjega vijeka preko renesanse i baroka do avangarde? Zar je to tek puki prijenos „ideje čovjeka“ kroz povijesne epohe kao virtualna navigacija prošlošću koja nas, eto, toliko bezuvjetno obvezuje? U analizi procesa kojim kapitalizam u globaliziranome „svijetu“ osvaja nova tržišta, iziskuje promjenu u samoj strukturi rada, teži beskonačnome razvitku informacijskih tehnologija koje ujedno dovode do „kraja rada“ u materijalnome smislu i proširenju rada na sva područja slobodnoga vremena, Derrida dolazi do zaključka da je zahtjev za „sveučilištem bez uvjeta“ ujedno i zahtjev za sveučilištem na kojem „nove humanističke znanosti“ ispunjavaju posve drugu svrhu od klasičnog obrazovanja studenata za „svijet rada“ u globaliziranoj ekonomiji. Pozivajući se na stavove Jeremyja Rifkina iz knjige The End of Work: The Decline of the Global Labor Force and the Down of the Post-Market Era, Derrida pokazuje da će tzv. treća „revolucija kiberprostora, mikroračunalstva i robotike“ postaviti u pitanje ne samo klasičnu definiciju rada, već i onog što omogućuje da rad u nematerijalnome smislu kao rezultat tehnoznanosti opstane uvjetom ljudske egzistencije. Riječ je, naravno, o slobodi kao prostoru igre i oblikovanja spontanosti bez posljednje svrhe u nečem ograničavajućem i nadmašujućem. (Jacques Derrida, L’université sans condition, str. 55. Hrvatski prijevod: „Sveučilište bez uvjeta“, str. 255.) Što Derrida baveći se antropologijskim analizama „kraja rada“ otvara kao problem za nadolazeće doba „novih humanističkih znanosti“? Ako bismo htjeli biti cinični rekli bismo uistinu „ništa novo“. Preporučuje, pak, na hermetičan i dekonstrukcijski način upravo ono što stoji u temelju tzv. Bolonjske reforme visokog obrazovanja u Europi krajem 20. i početkom 21. stoljeća. A to je višak interdisciplinarnosti, prelazak iz jednog u drugo područje znanosti, pokušaj da se „humanističko“ polje povijesno artikulira kao uvjet mogućnosti bezuvjetne volje za „istinom“ i „slobodom“. U sedam točaka ili programatskih sklopova Derrida varira ideju dekonstrukcije humanističkih znanosti polazeći od problematiziranja kraja suverenosti nacije-države, kraja rada, kraja čovjeka u metafizičkome smislu. No, ono što je ovdje najznačajnije jest da se znanje više ne razmatra kao prijenos informacija „o“ predmetu, već kao performativni događaj tumačenja njegove složene strukture i biti. Pitanje o mogućnostima „novih humanističkih znanosti“ naposljetku jest pitanje o mogućnostima „ideje čovjeka“ u doba kada sve antropologije u svojem naizgled trijumfu nad društvom, politikom, pravom i moralom nastoje onome „ljudskome-odveć-ljudskome“, govoreći Nietzscheovim slikama-pojmovima, podariti integrativnu i sintetičku platformu za uvid u njegovu nadolazeću „sudbinu“. Za tako nešto nije više dostatno ostati unutar horizonta Kanta i njegovih refleksija o uvjetnim i bezuvjetnim načelima postojanja „ideje sveučilišta“. Potrebno je više no dekonstrukcijski i kritički pokazati imaju li sve te silne antropologije u odnosu spram kibernetike ikakve izglede da „spase“ od čovjeka već ionako proigrane mogućnosti mišljenja koje nazivamo mitopoetskim, onim koje dopušta stvarima da budu to što jesu, i koje ne konstruira čudovišni arhipelag autonomnih objekata koji misle i djeluju na način samopokrenutosti, samoorganizacije i samorefleksije. 8. 3. Kibernetika i antropologija U raspravi „Prebolijevanje metafizike“ iz 1954. godine Heidegger kaže: „Filozofija u razdoblju dovršene metafizike jest antropologija. /…/ Hoće li se ona ili neće doista još nazivati ‘filozofijskom’ antropologijom, posve je svejedno. U međuvremenu je filozofija postala antropologijom i na tom putu dospjela do prinosa potomaka metafizike, tj. fizike u najširem smislu, koja uključuje fiziku života i čovjeka, biologiju i psihologiju. Postavši antropologijom, filozofija sama zapada u metafiziku.“ (Martin Heidegger, „Überwindung der Metaphysik“, u: Vorträge und Aufsätze, Clett-Kotta, Stuttgart, 2009. 11. izd. str. 82-83.) Vidimo, dakle, da savez kibernetike i antropologije označava uistinu nešto „novo“. Ali to nije nikakav razlog za stvaranje „novih humanističkih znanosti“ kakve postulira utopijski Derrida za „sveučilište bez uvjeta“ ili „sveučilište koje dolazi“. Naprotiv, kibernetička antropologija koja odgovara tehnosferi ne može biti drugo nego „transklasična“ ili „transdisciplinarna“ znanost o čovjeku i njegovoj umjetnoj okolini. (Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt/M.2003.) Tehničko ozbiljenje čovjeka jest ozbiljenje metafizičkih mogućnosti od ranoga grčkoga mišljenja do onoga što Heidegger u navedenom tekstu naziva fizikom života u najširem smislu riječi. Vidjeli smo, uostalom, kako to tumači i izvodi u seminaru s Finkom o Heraklitu. Osim biologije i psihologije kao „fizike života“, koja određuje što jest uopće smisao antropologije, postoje još i područja društva, politike i kulture. Čini se da su to još preostala područja reguliranja onog što danas suvremene znanosti o interakciji ekonomije, ekologije i sociologije nazivaju u skladu s neoliberalnim shvaćanjem globalizacije – upravljanjem ljudskim resursima. Kako je moguće u tom sklopu snaga i moći, u vremenu vladavine tehnosfere kao fluidnog i metastabilnoga apsoluta koji se sam stvara i razara, obnavlja, mijenja, postaje drukčijim, iz mnoštva prelazi u Jedno i iz Jednoga u Sve, još uvijek ne samo govoriti o „humanističkim znanostima“, već i o čovjeku bez izravnog odnosa spram njegove „nove“ prirode ili biti. Ako to više nije egzistencijalno ustrojstvo slobode za ono neizvjesno i nadolazeće, nego ono ponovljivo i konstruktivno kao računajuće i planski usmjereno, onda je samo po sebi jasno da različiti „krajevi čovjeka“, o kojem su mislili i kazivali i Foucault i Derrida, i Flusser i posthumanisti, ne znači ništa drugo negoli pokušaj obrata iz situacije u kojoj razlika između „čovjeka“ i „svijeta“ biva određena odnosom kibernetike i antropologije. Što, dakle, preostaje od čovjeka i što preostaje čovjeku kao biću koje se određuje pojmom animal rationale? Kada „stvar“ mišljenja postaje mišljenje kao stvar u formi autonomnoga objekta koji računa, planira i konstruira situacije, tada čovjek nužno prelazi svoje biološke granice i zadanosti. Mišljenje koje mu podaruje smisao ljudske egzistencije nije time iščezlo u nepovrat. Ono se samo rekombinira i rekonstruira u različitim, otvorenim formama života, koje višu nisu jednoznačne. Stoga je posljednja mogućnost stvaralačke imaginacije u spoju umjetnosti i tehnoznanosti i to estetskim samooblikovanjem čovjeka kao homo kybernetesa koji više ne upravlja svijetom kao okolinom, jer je i sam dio te iste okoline. Njegova je jedino preostala zadaća i odgovornost da u otvorenosti mogućnosti sačuva smisao ljudske egzistencije u susretu s tehnosferom kao izazovom i izgledom, a ne zlokobnim aparatom rastjelovljenja. Može li se još uopće očekivati bilo kakvo rješenje u spasonosnome izgledu prebolijevanja metafizike ako je sama kibernetika u projekciji „otvorenoga stroja“ dospjela do toga da u svojem „trećem poretku“ postane transklasična logika stvaranja „novoga“ zahvaljujući mogućnostima „umjetne inteligencije“ (A-intelligence)? To samo znači da više uopće ne vrijede načela klasične ontologije gibanja kao u Aristotela niti načela Newtonove fizike. Umjesto toga, susrećemo se s onime što nadilazi granice čovjeka i zahtjeve antropologije među kojima je jedna od najznačajnijih definicija, ona Helmutha Plessnera, čovjeka određivala kao biće „ekscentrične pozicionalnosti“. No, čovjek nije samo otvoren u svojim mogućnostima preobrazbe stanja, već je i beskrajno plastičan u transformacijama svoje nepostojeće ili, kako bi rekao Derrida, kvazi-esencijalne „naravi“ koja mu omogućuje stvaranje bez plana i planiranje bez konstrukcije. Taj nesvodljivi otpor spram vladavine kibernetike u svim aspektima života dovodi do toga da su sve antropologije koje danas postoje s onu stranu „novih humanističkih znanosti“. One su svjedočanstvo promjene ishodišta mišljenja, jer ne reflektiraju samo o čovjeku kakav jest, nego i o čovjeku kakav se već uvelike stvara zahvaljujući tehnoznanstvenoj konstrukciji njegove „umjetne okoline“ u kojoj pronalazi svoje kozmičko „obitavalište“ i planetarni „dom“. Kako još veličajno i s puno patosa odjekuju riječi Lea Straussa o „humanističkome obrazovanju“ u odnosu na ono što je već toliko daleko odmaklo od razdoblja kada je vjera u jezik i smisao „kulture“ bila istodobno neupitna vjera u klasično razumijevanje svekolike metafizike s njezinim idealom samousavršavanja čovjeka s pomoću filozofije i umjetnosti: „Humanističko obrazovanje, koje se sastoji od trajnog općenja s najvećim umovima, jest vježbanje najvišeg oblika skromnosti, da ne kažemo i poniznosti. To je vježbanje odvažnosti: ono što od nas zahtijeva potpun prekid s bukom i metežom, s nepromišljenošću, s niskošću sajma taštine intelektualaca, ali i njihovih neprijatelja. Zahtijeva odvažnost sadržanu u odluci da se prihvaćena gledišta smatra tek mišljenjima ili da se prosječna mišljenja smatra ekstremnim mišljenjima za koja je jednako vjerojatno da su pogrešna kao i za najneobičnija ili najmanje popularna mišljenja. Humanističko obrazovanje je oslobađanje od vulgarnosti. Grci su imali prelijepu riječ za ‘vulgarnost’; nazivali su je apeirokalía, manjak iskustva o lijepome. Humanističko obrazovanje pruža nam iskustvo o lijepome.“ (Leo Strauss, isto, str. 191-197 (197). Zaključak Estetsko i performativno polje djelovanja tehnosfere nadmoćno je čitavoj metafizičkoj povijesti vladavine strojeva. Zašto je tome tako? Razlog leži u tome što „Veliki Treći“ nije više moguće nazivati mašinom ili strojem. Ovdje je riječ o transformacijama i mutacijama „same stvari mišljenja“ (to autó, das Ding selbst) do stupnja samosvjesnoga stvora/stvari koji drukčije misli. Ali ne više u razlikovanju onoga što je Heidegger uspostavio kao razlikovanje analognoga i digitalnoga svijeta kroz mišljenja kao kazivanje (Dichten) i mišljenje kao računanje (Rechnen). (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“ (1965), u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt a, M., 2000., str. 620-633.) Ako se, dakle, nova razlika uspostavlja tako što sada „konstrukcija svijeta“ pretpostavlja formu „umjetne inteligencije“ (A-intelligence), onda je samorazumljivo da se „stvar mišljenja“ preobražava u problem „misleće stvari“ ili autonomnoga objekta posve drukčijeg načina egzistencije od ljudskoga-odveć-ljudskoga. Ideja autonomnoga objekta očigledno obuhvaća tri međusobno povezane tehnoznanstvene „discipline“: (1) kompjutorsku simulaciju i tehnogenetsku konstrukciju; (2) robotiku, nanotehnologiju i genetsko inženjerstvo; (3) vizualnu semiotiku i pragmatiku „jezičnih igara“ (Sprachspiele). Čini se izlišnim upućivati na to da su spomenute trans-meta-discipline one koje nemaju svoj fiksni i bitno određeni predmet istraživanja. Sve je međusobno povezano i preklapajuće. Sve se, nadalje, integrira u druge sklopove znanja. To je moguće stoga što znanje kao epistemologija tehnosfere više nema karakter opisa stvarnosti kakva navodno uistinu „jest“. Posrijedi su dinamičke procedure mišljenja kao pragmatičnoga sklopa znanja-umijeća u smislu tehno-poietičke sprege znanosti, estetike i dizajna. Autonomnost se definira kao samozakonodavno djelovanje. A ono niotkuda drugdje i ničime izvanjskim nije određeno u svojoj biti. Auto-nomos objekta jest otuda riješena zagonetka početka i kraja metafizike. Ono spaja Aristotelovu ideju boga kao nepokretnoga pokretača (ὃ οὐ κινούμενον κινε ho oukinoúmenonkineî) i Heideggerovu postavku o događaju koji se događa sâm od sebe, pružajući-podarujući bitku njegovu „bitost“, a vremenu njegovu vremenost. No, budući da je autonomni objekt sinonim za tehničku napravu ili sklop kibernetički navođenoga stroja u realnome vremenu i realnoj situaciji, posve je jasno kako se pojam autonomnosti više ne odnosi na tzv. čisti um u stanju njegove prirodne uporabe kao što je to bilo mjerodavno za Kantovu metafiziku. Sada se obrat sastoji u tome što se pojam samozakonodavne volje premješta u „umjetni um“ (A-intelligence). Jasno je da njega više ne predstavlja spekulativno-dijalektička uporaba u filozofiji. Umjesto toga sve se izvodi iz pojma kibernetički ustrojenoga mozga kao sjedišta svih procesa uklopljenosti/ugradnje (embeddment) novih sklopova. (Vidi o tome: John Haugeland, „Der verkörperte und eingebettete Geist“, u: Joerg Fingerhut, Rebekka Hufendiek i Markus Wild (ur.), Philosophie und Verkörperung: Grundlagentexte zu einer aktuellen Debatte, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013., str. 105-143.) „Mozak“ nije stoga tek puki organ mišljenja. Njegova je funkcija operativna: da konstruira nove tehničke svjetove, a ne da opisuje postojeći u njegovim proturječjima i antinomijama. Kada mozak zasjeda na prijestolje uma kao spekulativnoga označitelja filozofijskoga mišljenja više se ne može očuvati razlika između humanistike i tehnicizma. Sve se odvija u smjeru tehnoznanstvene „konstrukcije svijeta“. Stoga je povratak tzv. realnome i njegovoj ontologiji u bilo kojoj inačici suvremene filozofije uzaludan pokušaj spašavanja nečega što je odavno nestalo još 1960-ih godina u prvim počecima kibernetike i biogenetike. Obrana i dostojanstvo „ideje čovjeka“ s pomoću humanističkoga obrazovanja očigledno više nije ništa samorazumljivo. Već ovaj naraštaj studenata uči i obrazuje se tako što se „umrežava“, interaktivno povezujući informacije u vizualnome kôdu s onime što, deridijanski, možemo nazvati „gramatiziranjem svijesti“. Nije tek prošlo doba Profesora, kako je to apokaliptički jasno i krajnje odmjereno samoj stvari koja nam je u obzorju razmatranja postavio Lyotard u svojem temeljnome djelu Postmoderno stanje iz 1979. godine. Prošlo je i doba arhitekata, jer gradnja postaje ugradnja i dizajniranje na temelju već postojećih programa izvedbe u inženjerskome i estetskome smislu. Sve što se još može reći o humanistici općenito jest da je posrijedi upravo ono što se mora performativno „uključiti“ u mreže događaja koje označavaju vladavinu autonomnih objekata koji misle tako što računaju, planiraju i konstruiraju stanja objekata u transformaciji. Već sutra prirodni će jezici biti muzealizirane tvorbe zastarjelih kultura i zastarjeloga „čovjeka“, a prevođenje tekstova koji pripadaju veličajnoj prošlosti od antike do naših dana obavljat će Google-translator ili već drugi možda moćniji i učinkovitiji sustavi preradbe i pohrane informacija. Škola i akademije, na koje su oduvijek računale različite filozofijske orijentacije, sve gotovo suglasne da je znanje prijenos umnih tvorbi ne samo zalog pamćenja kulturne tradicije, već i zavjet očuvanja same povijesti kao tijeka smislenoga zbivanja na kojemu je počivala metafizika, neće više biti u krizi. Kao što znanosti umjesto sveučilišta pronalaze svoj pravi „dom“ u ustanovama znanstvenih instituta za fundamentalna i primijenjena istraživanja, tako i sveučilište postaje mjestom društveno-kulturalne interakcije između korisnika informacijskih sustava, a izvorna se zadaća i sveučilišta i humanističkih znanosti svodi na muzealiziranje i historiziranje događaja. Heideggerova postavka o „zaboravu bitka“ (Vergessenheit des Seins) nije više mjerodavnom za doba kibernetičkih sklopova života u kojima sve što je ikad postojalo, jest i bit će možemo iznova dobiti na uvid metodama „forenzike znanja“, arheologijski i genealogijski. Problem nije u sjećanju na povijest, već u „umjetnome pamćenju“ koje povijest svodi na konstrukciju tehnosfere. Što još, dakle, preostaje od „čovjeka“ i njegovih iluzija o vladavini onog što je Leo Strauss na uistinu upečatljiv način nazvao „iskustvom lijepoga“? Ne mnogo, doista ne mnogo. Možda samo u tom savršenom svijetu satkanom od kozmičko-tehničkih struna apsolutne vizualizacije događaja kao posljednjeg dokaza vladavine „svjetla uma“ nad silama tame još preostaje mogućnost spasonosnoga obrata u tome da je singularnost čovjeka u njegovu mišljenju izvan realizirane metafizike. Mišljenje je to koje ne luta labirintom znakova bez značenja i ne zanosi se trijumfom pragmatičke logike stvari koja nam kaže da je sve što je korisno ujedno i svrsihodno. A kao što znamo pojmovi uporabe i koristi pripadaju estetiziranome svijetu posthumanoga stanja. Preostaje sloboda u mišljenju koje još uvijek ima mogućnost da nasuprot sveopćoj tehnologizaciji i vizualizaciji života kaže NE takvom svijetu, koliko god se to činilo uzaludnim naporom dosezanja Mjeseca. Ovaj NE je afirmacija života kao duhovne pustolovine bez metafizičkih uzroka i svrhe putovanja na kojem je dostojanstvo čovjeka u tome što ne zna kamo će ga ovaj put odnijeti i hoće li to biti njegov kraj ili novi početak. Mišljenje bez odjelovljivanja i pragmatičke logike bitka pravo je dostojanstvo i posljednja zadaća čovjeka u doba tehnosfere.

November 10, 2025
O ljubavi u djelu Hannah Arendt

O ljubavi u djelu Hannah Arendt

https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/63/65 Sažetak Autor pokazuje kako Hannah Arendt u svojoj disertaciji o pojmu ljubavi u sv. Augustina iz 1929. godine ne izvodi nikakvu sekularnu političku teologiju, već ponajprije nastoji dokazati zašto je upravo augustinski pojam ljubavi onaj s kojim ne samo modernost, već i naša traumatska suvremenost nakon iskustva Holokausta i raspada svega povijesno-epohalno smislenoga, postaje mogućnost za istinski „novi početak“ nakon prevladavanja bezuvjetne volje za moć, grijeha subjektivizma i onog što je za sv. Augustina i nju samu uvijek bio najteži ontologijski problem ꟷ pitanje o zlu. Ključne riječi: ljubav, politička teologija, metafizika, cupiditas, caritas, egzistencija Platonovo dvojstvo: eros i philia ꟷ metafizika kao događaj spasonosnoga? Platonovi dijalozi uvijek imaju neki pripovjedni uvod, u kojem saznajemo o sudionicima razgovora sa Sokratom tko su i odakle su, a ponekad je teško odrediti kad se navodno stvarni susret filozofiranja dogodio, kao što je to i slučaj s vjerojatno najznačajnijim njegovim djelom u kojem se pripovijeda i raspravlja o ljubavi. Ime i pojam koji se povezuje uz to djelo do danas je ostalo sinonimom za filozofijske skupove, iako se sve češće svi takvi znanstveno-umjetnički razgovori i predavanja pojavljuju pod nazivom konferencije. Dakle, Platonov dijalog o ljubavi zove se Symposion, a doslovni je prijevod s grčkoga na hrvatski Gozba. Smatra se da je ovo djelo napisano oko 384. godine p.n.e. No, osim znamenite Gozbe, o ljubavi se još raspravlja i u dijalozima Lysis i Fedar. U oba dijaloga razvidno je da jeeros moć psihe kao energija koja nadahnjuje te podaruje živome biću poriv za istinskom životnošću koji je navlastit organskome svijetu. Eros označava stoga privlačnost koja neprestano proizlazi iz boga kojeg Platon naziva psihom, kako bi čovjeka sve više približila božanskome suglasju života. Čini se da bez ljubavi, želje i strasti čak i sav napor vođenja društvenoga života u zajednici onog umnoga i političkoga – paideíe i politeiae bivaju uzaludni. (Quartz 2018.) Poznato je da je Platon lučio između dvije vrste ljubavi, one koja pripada požudi ili erosu, te onoj koju nazivamo prijateljstvom, philia. Čitava je povijest filozofije uistinu pokušaj da se ova dvojnost, metafizički toliko jasna i razgovijetna svim ljudima, očuva, da se razlika ne dokine. Svi koji teže ozbiljenju filozofije kao težnje za istinskom mudrošću (sophia) od Hegela, Marxa, Nietzschea, Heideggera i Sutlića, dobro znaju da je ono što čini bit metafizike kao razlike idejnoga i pojavnoga svijeta s onu stranu same metafizike, da je to njezina nužna uvjetovanost koja proizlazi iz bezdana ili neutemeljenosti bitka uopće. Eros je otuda dionizijski kaos i svekoliki užitak stvaranja i razaranja svijeta, dok je philia apolonski red i sklad u osmišljavanju svijeta kao toposa ljudske sudbine. Ljubav nužno proizlazi iz oba izvora i pravo govoreći tzv. platonska ljubav koja nadilazi iskustvo tjelesnosti u seksualnosti s Drugim, neovisno je li posrijedi heteroseksualni ili homoseksualni odnos, u bitnome je reducirana na čisto mišljenje ili eter bez svjetovnosti. Jedno se mora udvojiti i umnožiti inače ne bismo mogli govoriti o Jednome bez njegove singularizacije u Mnoštvu. Filozof nije asketski mistik ni svetac koji propovijeda blaženstvo duše nakon smrti tijela, iako je Sokrat u Platonovu Fedonu bit filozofije odredio kao melete thanatou, odnosno kao umijeće ili praksu umiranja. (Plato 1966: 107c) Zadaća je filozofa misaono razmatrati ono što punina bitka u sebi obuhvaća i otuda se njegova duhovna ekscentričnost ne pokazuje u rigidnome odricanju od suza i užitka erosa. Mišljenje je čovjeka otjelovljeno, a samo se kršćanski Bog utjelovljuje i njegova je ideja ljubavi posve drukčija od izvorne grčke. Krist nije filozof, iako će Kierkegaard u nastojanju dosezanja religiozne sfere egzistencijalnoga apsoluta i onu estetsku, dakle tjelesnu, i onu etičku, dakle duševnu, dovesti do paradoksa ljubavi uopće kao žrtvovanja za Božju ljubav i istinu. Zašto Krist nije filozof? Zato što zahtijeva vjeru u objavu Boga, a ne slobodu mišljenja i zato što njegova tjelesna patnja na križu nije bit filozofije, već religioznoga puta iskupljenja čovjeka od iskonskoga grijeha. Svako reduciranje filozofije na funkciju teologije nastaje iz apsolutiziranja metafizike kao mistike i misterija vjere u božansko podrijetlo svijeta. Ljubav se, dakle, nužno mora pojaviti u svoje dvije forme kontingencije i faktičnosti. Prva je povezana s užitkom u požudi za Drugim kao sjedinjenjem s Jednim, a druga s užitkom u dijalogu s Drugim koji je za Sokrata, kao i za Hannah Arendt smisao filozofije. Prijateljstvo kao philia pretpostavlja psyché koje potrebuje logos kao duhovni stimulans za življenje u zajednici, polis. (Bluhm 2016) Filozofija je odnos spram onog što je nužno razdvojeno od samoga iskona i težnja da se mišljenje stopi s bitkom. Otuda je Hegelova postavka kako je umno zbiljsko i obratno najbolji prikaz ne samo stanja stvari s modernošću i pojmom apsoluta. To je bit odnosa filozofije i svijeta u stanju misaonoga ozbiljenja njegova osmišljavanja odnosno sinteze prvoga uzroka i posljednje svrhe. Ljubav koja pokreće mišljenje koje nazivamo od Grka filozofijom jest ona koja nadilazi i eros i philiu, a u bitnome omogućuje oboje u razlici tijela i duše. Kakva je ta „filozofijska ljubav“ ako ne misaona tautologija kazivanja o razdoru i ponovnome skladu svijeta kojeg samo istinsko filozofiranje kao dijalog može uspostaviti u sintezi tijela, duše i duha, govoreći tradicionalnim metafizičkim pojmovljem.Filozofijski tekstovi o ljubavi u svoja dva načina pojavljivanja zadnjih godina osobito u suvremenoj francuskoj filozofiji u spisima Derride i Badioua imaju u svojim posljednjim nakanama nešto reduktibilno. (Derrida 1994. i Badiou 2016.) Što? Ništa drugo negoli pojam političkoga i svojevrsne nove, postmetafizičke politike koja više ne polazi od ideje dobra i pravednosti kao u Platona i Aristotela, već od nastojanja da se sama pravednost otjelotvoruje u događaju bezuvjetne ljubavi spram Drugoga kao stranca i tuđinca u nacijama-državama moderne suverenosti kao što je to slučaj u Europi ili u događaju stvaranja nove politike istine za koju je ljubav u sintezi erosa i philiae uvjet mogućnosti nadolazeće zajednice solidarnosti među ljudima. Filozofijsko shvaćanje ljubavi nikad ne može biti „aktivizam“ ili „metapolitika“, a isto tako i „mesijanstvo bez Mesije“. Hannah Arendt o ljubavi: Iznimka koja stvara nova pravila U suvremenoj filozofiji nisam stoga pronašao dostojan put promišljanja ljubavi, osim iznimke kao što je Hannah Arendt i njezina ordo amoris koji zaslužuje nadasve pomno razmatranje i tumačenje. Razlog je u tome što je upravo politička teoretičarka par excellence svoju doktorsku disertaciju posvetila onome tko je ideju ljubavi mogao izvesti kao filozofijsko-teologijsko pitanje smisla življenja u zajednici tek iz navlastita iskustva proživljene mahnitosti požude i duhovnoga obrata. Naravno, riječ je o sv. Aureliju Augustinu. Hannah Arendt je u knjizi Ljubav i Sveti Augustin, spisu koji je tek objavljen 1996. godine na engleskome jeziku, a umrla je 1975. godine, iako je tekst disertacije na njemačkome bio raspoloživ iz 1929. godine, izvela navlastito shvaćanje i filozofije i ljubavi. Disertacija je napisana pod utjecajem Heideggera i Jaspersa, ali s neporecivo njezinim nesvodivim načinom mišljenja i kazivanja. I tako smo dobili ovaj povijesno-epohalni lῡk u promišljanju ideje ljubavi kao metafizičkoga problema koji možemo odrediti kao najvažnije pitanje ne samo prošlosti i sadašnjosti, već navlastito nadolazeće budućnosti. Platon je u Gozbi imao za poticaj dijaloga izreku hetere Diotime o tome kako je ljubav veliki demon, a Arendt je u svojoj knjizi ljubav smjestila u razlici koju je sv. Augustin izvodio kao caritas ili milosrđe i bezuvjetnu ljubav kao davanje Drugome i cupiditas kao tjelesnu požudu. (Arendt 1929/1996: 18-35.) Vidljivo je već da je poredak u znaku metafizičkoga obrata ranga pojmova. Za Grke je imanencija života čiste tjelesnosti ono što pokreće dijalog o ljubavi; dakle eros je ona demonska moć koja stoji i u misteriju ljubavi između prijatelja iako na posve drukčiji način i ima karakter slobodne odluke o izboru Drugoga prema istoznačnosti „metafizičkih interesa“. Za zapadnjačku metafiziku od kršćanstva do moderrnosti ljubav je uvjetovana duhovnim i duševnim značajkama bezuvjetnoga podarivanja Drugome kao svojem bližnjemu. Utoliko je sv. Augustin početak novoga povijesnoga odnosa s kojim se utemeljuje taj prekid s kontinuitetom povijesti, odnosno s njime nastaje mogućnost novoga započinjanja kao etičko-političkog obrata smisla povijesti i s njime nastaje trenutak u kojem se ljubav uspostavlja u novoj zajednici za koju je moć spasonosnog sadržana u ekstatičnoj ljubavi koja nadilazi kako kapitalističku racionalnost aktualnosti, tako i svaku buduću redukciju tijela-duše-duha na logiku koristi i interesa ravnodušnog sebstva. Ljubav nikad ne može biti svedena na logiku tržišne razmjene niti na političko djelovanje kao sredstvo bez svrhe, da uzmemo upravo ovu neobičnu Agambenovu definiciju kontingencije političkoga danas. (Agamben 2004.) Smisao je ljubavi u egzistencijalnome nabačaju slobode kao paradoksa svake bezuvjetnosti davanja sebe Drugome, jer erotska ljubav je bezuvjetno pravo sebstva na zadovoljenje „svojeg“ tjelesnoga interesa, a prijateljska je ljubav unatoč nemogućeg zahtjeva podarivanja sebe Drugome ponajprije ono što Aristotel u Nikomahovoj etici naziva sferom razbora i suosjećanja, onaj phronesis s kojim prijatelji nadilaze nesuglasja i nužnu dozu egoizma i taštine. U VI. knjizi Nikomahove etike, Aristotel pokušava objasniti točnu narav phronēsisa smještajući ga u složenu pojmovnu mrežu koja se sastoji od opažanja, znanstvenoga znanja, zanatskog znanja (technophronēsis), politike, promišljanja (bouleusis), odluke (proairesis), uma, vrlina karaktera, mudrosti (sophia) i drugih manje istaknutih psiholoških sposobnosti, poput oštroumnosti (deinotēs), razumijevanja (sunesis) i prirodne vrline (phusikē aretē). Ovo poglavlje istražuje ovu mrežu u osam faza (§§ 11–18) počevši s uključivanjem phronēsisa u vrstu opažaja, a završavajući s njegovim uključivanjem u mudrost. (Aristotel 1982). Zato je Hannah Arendtjasno otvorila novi horizont filozofijskoga promišljanja ljubavi na Zapadu u trenutku dok se njezina moć ljudske strasti, povjerenja i mudrosti raspada u krhotine bez ikakve mogućnosti spajanja onog što je bilo nekoć sklopom posvemašnje trajnosti poput erosa i philiae u njihovu nerepresivnome dijalogu i postojanju na distanciji. Zbližavanje je najveća mogućnost istinske ljubavi kao duhovnoga okvira jedne kozmičko-metafizičke tajne koju svaki Zakon i Tradicija kao i svako mahnito destruiranje pretvara u tabu i kaznu. Ljubav postaje istinsko žrtvovanje ovog života ovdje i sada u svim mogućim pojavnim formama i istodobno najveća transgresija uopće moguća. Jer u doba koje, kako je to Hannah Arendt najavila u svojem djelu Vita activa, umjesto homo fabera uspostavlja homo laboransa, tehnoznanstvena konstrukcija umjetnoga života više ne treba čovjeka, a ni erotska niti prijateljska ljubav više nisu vezivno tkivo svijeta kao slučaja. (Arendt 1991) Problem je što se ljubav zbiva u svojim zbiljskim uvjetima u okružju epohe totalitarne i autokratske politike kojoj svjetlo demokratske biti slobode postaje više od nužnoga svjetionika u ovoj tmini. Sv. Augustin Između fenomenologije i bitkovno-povijesnoga mišljenja: Husserl i Heidegger Zašto je Hannah Arendt odabrala baš sv. Augustina za temu svojeg filozofijskoga promišljanja pojma ljubavi kao transcendentalnog uvjeta mogućnosti realizacije istinske ljudske zajednice u doba pomračenja svijeta i njegovih metafizički uzvišenih vrijednosti? Razlog valja vidjeti, naravno, i u tome što je sv. Augustina u prvi plan postavilo nekoliko vodećih filozofa 20. stoljeća koji su imali izravan utjecaj na njezino mišljenje. Edmund Husserl je tako sv. Augustina smatrao ključnim filozofom u mnogim aspektima, posebno u teoriji vremena i u svojim Kartezijanskim meditacijama iz 1931. godine. (Husserl 1976) Husserl ide tako daleko da čak Augustinovu filozofiju razmatra kao prethodnika fenomenologije. Nije to ništa neobično, jer će i Kierkegaard svoj pojam (moderne) egzistencije kao nabačaja samstvene slobode u trijadi estetsko-etičko-religiozne transcendencije zadobiti počevši od sv. Augustina i njegova razumijevanja vremena i ljudske slobode u odnosu na topologiju božanskoga. (Paić 2017) Heidegger se, dakako, također bavio Augustinovom filozofijom u nekoliko svojih djela, od glavnog kao što je Bitak i vrijeme iz 1927. godine do predavanja iz 1921. godine u ljetnome semestru u Freiburgu pod nazivom Augustin i neoplatonizam (Heidegger 2011). Karl Jaspers i Hans Jonas su također napisali djela o sv. Augustinu. Uostalom, bez misaonoga utjecaja i Heideggera i Jaspersa njezina disertacija ne bi mogla ni biti napisana, iako je posve očito da je način njezina mišljenja o pojmu ljubavi u sv. Augustina više od rane „zanesenosti“ ponajprije Heideggerovim uvidima u „fenomenologiju religioznoga života“ s obzirom na najjednostavniju i najsloženiju istodobno pojavnu i transcendentnu bit podarivanja i uzimanja onog što ljubav uopće omogućuje u njezinoj nesvodivosti. Zašto se onda Hannah Arendt uvijek iznova vraćala tekstu sv. Augustina i misaonim nizovima koji su iz njega proizlazili, dugo nakon što je njezin „susret“ u oba smisla završio kako s Heideggerovim misaonim utjecajem tako i Jaspersovim? Sv. Augustin se ponavlja u gotovo svakom njezinom važnome djelu i mnogim dnevničkim esejima i novinskim člancima. U sv. Augustinu ona pronalazi vlastitu teoriju ne samo ljubavi, već i filozofijsko-političke antropologije djelovanja u modernom svijetu s izrazito demokratskim prizvukom. Kao što je sv. Augustin rekao, činjenica da su svi ljudi podjednako prokleti istočnim grijehom i podjednako željni otkupljenja stvara „jednakost uvjeta“ koja se nadovezuje na društvene veze povijesne bliskosti i nasljeđa. Oba pojma jednakosti su „povijesno prethodna stvarnost“ ali oni još jednom pokazuju da je za sv. Augustina ljudski život uvijek društven. Ili, kako to Hannah Arendt objašnjava, „ova civitas terrena nije proizvoljno utemeljena niti proizvoljno raspuštena“; to je „društveni organizam“ sastavljen od „ljudi koji žive jedni s drugima i jedni za druge“, a ne samo slučajno „jedni pored drugih“ (Arendt 1929/1996: 42) Tražeći Boga, istinski radikalni hodočasnik pronalazi svojega bližnjeg i prihvaća sveze čovječanstva koje proizlaze iz tog slobodnoga izbora. Iako sloboda izbora opoziva pojedinca iz svijeta i prekida njegove bitne veze s čovječanstvom, jednakost svih ljudi jednom postavljena ne može se poništiti. Već u ovom pristupu sv. Augustinu vidimo kako Hannah Arendt pokazuje metafizičku srodnost i razliku njegovih pojmovnih dosega s onim u klasičnoj grčkoj filozofiji Platona i Aristotela. No, čini se da je ovdje inzistiranje nekih suvremenih tumača iz pozicije teologijske usmjerenosti na novost kršćanstva u smislu osamostaljene etičke pozicije novoga shvaćanja ljubavi ipak ono koje ne pogađa svoj cilj. Naime, u svojoj disertaciji Hannah Arendt ne izvodi nikakvu sekularnu političku teologiju na tragovima sv. Augustina, već ponajprije nastoji pokazati zašto je upravo augustinski pojam ljubavi onaj s kojim ne samo modernost, već i naša traumatska suvremenost nakon iskustva Holokausta i raspada svega povijesno-epohalno smislenoga, postaje mogućnost za istinski „novi početak“ nakon prevladavanja bezuvjetne volje za moć, grijeha subjektivizma i onog što je za sv. Augustina i nju samu uvijek bio najteži ontologijski problem ꟷ pitanje o zlu. (Grumett 2000) U tom procesu, jednakost dobiva novo značenje. Riječ je o ljubavi prema bližnjemu. No, novo značenje označava promjenu u suživotu ljudi u njihovoj zajednici, od neizbježnoga i podrazumijevajućeg do slobodnog izbora koji postaje životom prepunog obveza. Arendtin koncept pluraliteta otuda znači međusobno priznati integritet osoba i, uz Augustinovu pomoć, može se održati čak i u ujednačenim povijesnim uvjetima i običajima. Sv. Augustin je u stanju, naime, promijeniti definiciju jednakosti iz povijesnoga stanja u slobodno odabranu ljubav prema bližnjemu jer je osmislio „izvornu definiciju čovjeka kao društvenog bića“. Na taj način Hannah Arendt nadilazi granice između dva temeljna pojma ljubavi u čitavoj metafizici zapadnjačke povijesti: onaj tjelesni kojeg određuje žudnja za Drugim bićem u erotskome smislu, te onaj duševni (psyché) kao suosjećanje s patnjama Drugoga kojemu podarujem bezuvjetnu ljubav vlastita i božanskoga milosrđa. Naravno, bez duhovne sveze tijela i duše u njihovoj sintetičkoj uznositosti ljubav postaje praznom estetičkom moći društvene artikulacije ljudskoga bića kao bića zajedništva (zoon logon echon). Slobodna volja, slijedeći Augustina, omogućuje pojedincima u njihovoj pluralnosti da biraju svijet. Kako Arendt parafrazira sv. Augustina, „kada vjerom postignem eksplicitnost vlastitoga bića, biće druge osobe također postaje eksplicitno, u jednakosti“. (Arendt, 1929/1996: 37) Rezultat je da će „tek tada drugi postati moj brat“. Individualnost, umnožena i potvrđena, stvara jednakost i ljubav prema bližnjemu. Caritas zapravo „izrasta iz“ ili se izražava pomoću ove „eksplicitne“ veze bratstva. Kao što Arendt ukazuje na Augustinovu ponovljenu upotrebu izraza „brat“ za bližnjega i „bratsku ljubav“, tako i ona sama inzistira na „eksplicitnosti“ individualnog „vlastitoga bića“ kao temelju slobodno odabrane zajedničke solidarnosti. No, ne smijemo nipošto zaboraviti da prvi dio disertacije koji je naslovljen: „Ljubav kao žudnja: naviještena budućnost: 3/Poredak ljubavi“ otpočinje ključnom postavkom kako „budućnost slobode, koja je naviještena u caritasu, služi kao vodič i uspostavljeni standard za istinsko razumijevanje svijeta…stvari kao i osoba.“(Arendt, 1929/1996: 36) Što to drugo znači negoli da je ljubav bit slobode u jednom više negoli ontologijsko-egzistencijalnome smislu, jer se sloboda pojavljuje u horizontu ekstatičke moći nadolazeće budućnosti. Sloboda je uvjet mogućnosti ljudske samstvene egzistencije, ali bez istinske ljubavi koja sjedinjuje cupiditas i caritas, žudnju i milosrđe, tjelesnu blizinu u težnji za stapanjem s Drugim i duševno-duhovnu moć bezuvjetnoga zbližavanja kao pomoći Drugome u nevolji i patnji njegova opstanka u svijetu, nije moguć autentičan način zajedničke ljudske egzistencije. U poznatome pismu upućenom za Hannah Arendt iz 1925., godine Martin Heidegger određuje svojevrsnu „jednadžbu ljubavi“: „Biti u ljubavi = biti potaknut na najispravnije postojanje“ (in der Liebe sein=in die eigenste Existenz gedrängt sein). (Arendt i Heidegger 1998) Biti zaljubljen otuda znači kao biti u ljubavi, biti u Erosu. Taj iskaz shvaća se kao isto što i biti potaknut na iskustvo najispravnijega smisla postojanja. To što je najispravnije jest ono autentično naspram onog vulgarnoga. Ek-statičko značenje postojanja čovjeka pripada iskustvu egzistencijalnoga nabačaja tubitka (Dasein). Svi ovi pojmovi su kao što je poznato credo Heideggerova bitkovno-povijesnoga mišljenja iz razdoblja Bitka i vremena iz 1927. godine (Sein und Zeita). (Heidegger 2018.) Sveza izvorne vremenosti i egzistencije ljudskoga tubitka jest, kako je Heidegger isticao, jednokratan i neponovljiv „temeljni događaj“ (Grundgeschehen). Njegovo značenje se mora pokazati u onoj točki u kojoj se smisao tubitka kao subjektivnosti raspada. (Sutlić 1988.) Drugi naziv za to jest briga (Sorge). Ljudsko postojanje nije tek faktički dano. Ono se mora neprestano razotkrivati ​ na način nesvodiv od bilo koje druge razine bivanja kako se to pokazuje u faktičnosti „postojanja“ stvari i predmeta. Nije stoga nimalo začudno zašto Heidegger u svojim promišljanjima „fenomenologije religioznoga života“ kad je posrijedi tzv. Augustinov neoplatonizam smjera upravo svojevrsnoj „destrukciji novovjekovne ontologije“ s kartezijanskim pojmom subjekta: cogito ergo sum. Bez tog prethodnog koraka desubjektiviranja mišljenja nije moguće krenuti u sve pokušaje okreta/obrata zapadnjačke metafizike, pa je u tom smislu pitanje o slobodi i ljubavi ne samo fundamentalno pitanje filozofije, već i svekolike „sudbine“ postojanja svih bića na Zemlji. Tubitak (Dasein) stoga znači mjesto pomicanja i pomicanje danih mjesta. Korištenje ove višeznačne njemačke riječi umjesto uobičajenog tradicionalno shvaćenoga pojma „čovjeka“ (Mensch) bez ikakvih drugih primisli znači samo jedno: primat ontologijskoga promišljanja pred ontičkim samorazumijevanjem. Nije novi filozofijski „diskurs“ koji je s Heideggerom zavladao u fenomenologijskome i egzistencijalnome obratu suvremene filozofije tek neka vrsta ekscentrične potrebe razlikovanja mislioca od svojih prethodnika i tzv. suvremenika. Umjesto takvih komentara, valja vidjeti u novome kazivanju pokušaj izvorne otvorenosti onoga što nadilazi granice svekolike subjektivnosti i „humanizma“. Tubitak (Dasein) znači izvorno ljudsko iskustvo, koje, međutim, nije ništa unaprijed lišeno rizika rasapa i pada u bezdan. Pjesnik Friedrich Hölderlin je to opisao kao „bivanje u raspadanju“ (Werden im Vergehen). Kao takvo, tubitak (Dasein) više nije pitanje identiteta ili jedinstva svijesti, već je pitanje potpune intimnosti i gotovo intimne cjelovitosti. To je primarno značenje brige (Sorge), dakle, ono koje upućuje na egzistencijalnu otvorenost bitka u njegovoj cjelovitosti i to kao ono razumijevanje koje pretpostavlja izvorni odnos bitka i tubitka iz same nesvodive otvorenosti odnosa. (Arendt i Heidegger 1998.) Razumijevanje pretpostavlja značenje koje je Heidegger podario njemačkoj riječi Verständnis, a to je značenje stajanja na istaknutome mjestu pomaka koji bitak već uvijek jest. Biti u ovom najispravnijem značenju postojanja bilo bi tada istinski „biti u ljubavi“. Inače, zar bi svoje veličajno ime pojam filozofije mogao tako uzdići do najviših vrhunaca mišljenja da u njemu ne svjedočimo izvornu svezu između ljubavi (philia) i mudrosti (sophon)? Ljubavi nema bez sveze/odnosa spram Drugoga koji može biti odsutan ili prisutan u smislu vremenske otvorenosti onog što jest bit odnosa kao biti vremena (anousia i parousia). Ali ta „bit“, ta izvorna suština/sućina svega što jest proizlazi iz događaja razdvojenosti i težnje ponovnoga stapanja s Jednim. Mnogo godina kasnije, to će biti Heideggerov odgovor na Ludwig Binswangerov prigovor da je njegova filozofija temeljito promislila pitanje o smislu bitka, ali je potpuno zanemarila ulogu i zadaću ljubavi. (Heidegger 2017: 236) Na seminarima održanim u Zollikonu, Heidegger će odgovoriti rekavši da „ako se ispravno shvati, to jest, u smislu fundamentalne ontologije, Sorge se nikada ne može razlikovati od „ljubavi“ ukoliko ona „shvaćanje bitka“ imenuje temeljnim određenjem ek-statičke vremenske konstitucije Daseina“. (Heidegger 2017: 237) „Ispravno shvaćena“, ljubav znači ekstazu bića kao intenzivno i cjelovito shvaćanje. Ljubav znači zajedničko shvaćanje u shvaćanju dok se događa shvaćanje. Shvatiti znači dohvatiti smisao onoga što bitak jest u svojoj otvorenosti svekolikih bića. Zato ljubav obuhvaća bitak ispred sebe i u sebi, pružajući radikalan uvid u značenje postojanja, koje izlazi u svijet tek kada se svijest o subjektivnosti i subjektivnost svijesti slome unutar samih sebe. Ljubav nije nikad stvar egocentrične praznorječivosti taštine jednog modernoga sebstva. Heidegger je taj pokret proloma tijekom raspadanja, odnosno „postajanja u raspadanju“ nazvao „transcendencijom“. No, nije to „transcendencija“ u skolastičkome smislu niti u kantovskome, jer bi onda njegova potraga za „smislom bitka“ bila već uvijek zatočena unutar metafizičkih granica jezika kojeg smo naslijedili u europskome nihilizmu počevši od Rima i s latinskim posve istisnuli onu veličajnu ljepotu i moć proizvođenja smisla kakav bijaše starogrčki jezik u svim svojim misaonim dosezima. To ukazuje na drugu vrstu vremenosti, onu vrtoglavu temporalnost između pada u bezdan ireverzibilnosti aktualiteta vremena i pred padom u ono neizbježno i nužno Ništa. Transcendencija ovdje ponajprije znači „preko-prijeći“ ovog navlastitoga bića intenzivno i u potpunosti u prolaznosti međuvremena koje definira trajnost ljubavi. Prijelaz-preko nije nikakva prostorna slika odlaska čovjeka u nepoznato nebo blizine i udaljenosti. Umjesto toga, transcendirati znači nadilaženje svih metafizičkih granica koje su postavljene odnosom fizičkih veličina. U tom sklopu se fizičko određenje bivanja kao što je volja, želja, žudnja pojavljuje svagda u dvoznačnosti jer je riječ o intencionalnosti volje za, želje za, žudnje za predmetnošću bića i nepredmetnošću bitka u njegovoj otvorenosti. U tim određenjima, transcendencija se shvaća kao kretanje s onu stranu prema onome što je s onu stranu sebe, pretpostavljajući i nešto o sebi kao polazište i kao nešto s onu stranu radi onoga što se kretanjem uspostavlja. Ovdje, naravno, kretanje znači gibanje od jednog prema drugome, kretanje koje se razumije od mjesta gdje počinje i gdje prestaje, a ne njegov događaj. Sve ovo što govorim ima svoje fenomenologijsko značenje mislivosti u jeziku kao kazivanju bitka. Potpuno različito od teleologije voljnoga kretanja i njegovih varijacija poput želje, čežnje, žudnje, poriva, transcendencija se shvaća kao bivanje u razmaku. Transcendencija u tom smislu, naizgled paradoksalno, ne može biti shvaćena ni kao transcendentna niti kao imanentna. Ona se pojavljuje samo kao distanciranje koje postojanje jest u „samome sebi“. Zahvaljujući transcendenciji tubitka (Dasein) imenujemo se bićem s onu stranu sebe u samome sebi, a ne nečime što teži za bitkom vlastita bića. Subjektivnost subjekta time je dovedena do iščeznuća. U već citiranom pismu upućenome Hannah Arendt, Heidegger svojoj jednadžbi ljubavi dodaje ono što bi se moglo smatrati definicijom ljubavi prema bitkovno-povijesnome mišljenju samoga Heideggera. „Amo znači volo, ut sis, kako je Augustin rekao: Volim te – želim da budeš ono što jesi“ (Amo heisst volo, ut sis, sagt einmal Augustinus: ich liebe Dich – ich will, dass Du seiest, was Du bist). Ova definicija preuzeta je, dakle, od sv. Augustina i usko je povezana s Hannah Arendt i njezinim čitanjima sv. Augustina o pojmu ljubavi. Čini se da baš zato proturječi predloženom tumačenju bivanja u (ljubavi) kao bivanja u najvlastitijem smislu postojanja, kao bivanja u međuvremenu, s onu stranu intencionalnoga i osobnoga. Zašto? Zbog toga što se čini da ova Augustinova rečenica, koju možemo pronaći usput u nekoliko Heideggerovih tekstova – čak i onih kasnih – gotovo proturječi Heideggerovoj sustavnoj i postojanoj kritici subjektivnosti volje i svih činova subjektivnosti volje. No, to je očito tako jer je sam jezik našeg kazivanja u svojoj biti određen metafizičkim granicama. Za proboj njihova značenja potrebno je u cijelosti „destruirati“ dvoznačnu narav same „ideje ljubavi“. Željeti i htjeti nije više „isto“, već različito, i mora se moći osloboditi ne samo vladavine subjekta kao takvoga, već i položaja postvarenja same želje u njezinoj moćnoj realizaciji, jer svaka nerealizirana želja dovodi ljubav do stanja čiste neispunjenosti ili nedostatka, što je već Freudova psihoanaliza uvidjela kao problem zvan frustracija i inhibicija. Nije, međutim, stvar u želji koja ostaje nerealiziranom kad je posrijedi misterij ljubavi. Daleko je teži problem u tome što je „ljubav na Zapadu“, da se poslužim sintagmom Denisa de Rougemonta, pitanje odnosa slobode i stvaranja onog što pripada umjetničkome svijetu čiste poetizacije života. Bez toga, ljubav ostaje u svojoj goloj faktičnosti ili „animalizam“ ili „spiritualizam“, a oboje su samo metafizički narativi jednog te istoga u razlikama, prirodnosti ili duhovnosti kao redukcije smisla bitka na ono što život u njegovoj dubini i punini osiromašuje u njegovoj složenosti. Kritika metafizike je za Heideggera prije svega kritika volje, a ako je metafizika sama po sebi problem prevladavanja, onda prevladati metafiziku znači prevladati moć volje i volju za moć koja određuje modernu subjektivnost. Po Heideggerovom mišljenju, volja uvijek želi samu sebe, ona je samoreferentna. A samoreferencija predstavlja temeljnu strukturu subjekta. Stoga se htijenje poistovjećuje s „voljom za moć“ i „voljom za voljom“ (Arendt i Heidegger 1998: 31; Arendt, 1929/1996: 37-38). U konzekvenciji, nestanak ovog okvira samoreferencije označava, dakle, iščeznuće i same volje. Gdje je onda izlazak iz začaranoga kruga metafizike? Ne zacijelo u hiperprodukciji volje za moć, već očito u njezinu „prevladavanju“ što je bilo izvedeno na navlastit način već u Nietzschea i njegove kritike zapadnjačke filozofije u cjelini od Platona do Hegela kao nihilizma. (Paić 2021.) Problem s kojim se susrećemo u ovom heremeneutičkome usporednome čitanju Heideggera i Arendt preko pojmova sv. Augustina jest u tome što odnos bitka kao volje za moć u smislu apsolutnoga htijenja za Drugim mora pokleknuti pred milošću i nesvodivošću ljubavi onog trenutka kad se ljubav u svojem duhovno-duševnome očitovanju pojavljuje kao transcendencija tjelesne žudnje za Drugime. I ta je transcendencija istodobno ono prelaženje preko granica metafizike i ostajanje u njezinoj nužnosti drukčijeg načina „subjektiviranja“. Čovjek nije anđeo, a struktura brige (Sorge) samoga tubitka upućuje svagda na izlazak iz okovanosti tijelom i njegovim materijalno-formalnim uvjetima postojanja. Ljubav nije samo uvjet mogućnosti drukčije shvaćene slobode čovjeka, već i smisao istinske egzistencije njegova načina bitka u zajedništvu s Drugima. Drugim riječima, egzistencija se samo s pomoću volje kao ljubavi u njezinoj slobodnoj komunikaciji s Drugime vodi na autentičan način prelazeći granice i pukoga „fizikalizma“ (prirode/tijela) i pukoga „spiritualizma“ (duše/duha). Analiza disertacije Hannah Arendt o sv. Augustinu Arendtina doktorska disertacija sastoji se od tri dijela, dok prva dva dijela sadrže po tri poglavlja. Naslov prvog dijela je „Amor qua appetitus“ (ljubav kao žudnja ili požuda), a naslov drugog dijela je „Stvoritelj–Stvorenje“ (ljubav u odnosu između ljudi ili stvorenja i stvoritelja); naslov trećeg dijela je „Vita socialis“ (društveni život). U knjizi Ljubav i sv. Augustin (Love and Saint Augustine) koja je objavljena 1996. godine u izdanju Chicago University Pressa, jedna od priređivačica, Joanna Vecchiarelli Scott govoreći o izvorima i kritičkim uvidima u strukturu postavki samoga teksta pokazuje kako je upravo njezin prijatelj i također Heideggerov učenik, Hans Jonas, još 1930. godine u Göttingenu objavio svoje prvo filozofijsko djelo naslovljeno Augustin i pavlovski problem slobode (Jonas 1930), ali za razliku od Arendt i njezine doktorske disertacije 1929. godine kod Heideggera i Jaspersa, on je usmjerio pozornost na kasne Augustinove spise. Sam je Jonas kazivao o Arendtinovoj nakani i projektu kao o nečemu što pripada njezinu „čitanju u kombinaciji s Jaspersovom djelom u to doba“, a posrijedi je naravno utjecaj njegove filozofije egzistencije ne samo na njemačkim sveučilištima. (Jaspers 1976) Pritom je Augustinov spis Ispovijesti (Confessiones) imao bitnu ulogu u razumijevanju odnosa između augustinizma i protestantizma. (Joanna Vecchiarelli Scott, u: Arendt, 1929/1996: xv) Dodat ću ovome i da je drugi izvor neizravne „komunikacije“ s filozofijskim nasljeđem sv. Augustina povezan s analizom problema odnosa egzistencije i vremena u filozofijskome mišljenju Kierkegaarda, a upravo su i Jaspers osobito i ne slučajno Heidegger u svojim predavanjima o Kierkegaardu i Schellingu uspostavili novi misaoni pristup ovome „egzistencijalnome obratu“ suvremene filozofije koji ima svoje tragove u spisima sv. Augustina. No, nitko osim Hannah Arendt nije na tako pronicljiv način augustinizam oslobodio stroge teologijske fiksiranosti na pitanja odnosa Boga i čovjeka, vječnosti i vremena, Božje i ljudske države, te usmjerio način shvaćanja biti ljubavi u prostor-vrijeme susreta s nadolazećom budućnošću polazeći od pojma ljubavi kao „novoga početka“. Ljubav kao žudnja naviješta budućnost, dok se ljubav prema Stvoritelju bavi zapamćenom prošlošću. Od ta tri, dilectio, proximi i caritas potonja se doživljava kao najosnovnija, na koju su usmjerene prve dvije. Hannah Arendt u svojim djelima pokušava preusmjeriti i nadopuniti Heideggerovu filozofiju i to valja imati na umu čak i u strukturi političkoga mišljenja radikalne kritike totalitarizma. (Paić 2022: 39-66) Razlika je spram Heideggera u tome što Arendt naglašava „natalnost“ ili životodajnu urođenost u svijetu umjesto „bitka-k-smrti“ (Sein-zum-Tode). Nadalje, njezin je interes u mišljenju i djelovanju usmjeren na mogućnosti tvorbe autentičnoga ljudskog zajedništva ili pluralnosti umjesto egzistencijalnog solipsizma Jemeinigkeita u Heideggera; ona odgovara svojom amor mundi na njegovu kritiku zapalosti (Verfallenheit) čovjeka u tjeskobnome svijetu bezličnosti i otuđenja. Posebno valja istaknuti kako Arendt podaruje alternativu ovom egzistencijalnome udesu samstvenoga čovjeka i to na taj način što filozofijsko-politički uspostavlja gotovo nužnost drukčijeg promišljanja onoga što pripada području „javnosti“ (Kerekes 2022: 8–10 ). Njezina doktorska disertacija izvrstan je primjer konceptualne analize, pojašnjenja i razlikovanja, gdje se pojam ljubavi ispituje na temelju više od četrdeset augustinskih djela (uključujući Ispovijesti, O sretnom životu, O dobru braka, O državi Božjoj, O kršćanskoj doktrini, O slobodnoj volji, O milosti, O redu, Solilokviji, O Trojstvu itd.). Arendt istražuje nekoliko oblika augustinskoga pojma ljubavi, koje sam Augustin nije uvijek dosljedno koristio. Pritom donosi terminologijsku odluku pred kraj prvog dijela: riječi amor, caritas i dilectio, koje Augustin uglavnom koristi kao sinonime, tumači na različite načine, uzimajući u obzir prijevod Novoga zavjeta s grčkoga na latinski (amor=eros, dilectio=storge, caritas=agape). Amor je dakle appetitus/želja, caritas je odnos s najvišim dobrom, a dilectio je odnos sa samim sobom i svijetom (podrijetlom iz caritas). Amor kao čežnja je stoga najopćenitiji pojam ljubavi, dilectio je ljubav prema sebi i bližnjemu, caritas je, naposljetku, ljubav prema Bogu i prema „najvišem dobru“. „Život proživljen u caritasu usmjeren je prema cilju koji je u načelu izvan svijeta, a stoga i izvan caritasa. Caritas nije ništa drugo nego put koji čovjeka povezuje s njegovim konačnim ciljem.“ (Arendt 1929/1996: 23) Ovo su oblici ljubavi koje u disertaciji Hannah Arendt o pojmu ljubavi u sv. Augustina možemo sažeti na sljedeći način: 1. Amor sui: ljubav prema sebi, koja ima dva različita značenja: 1.1. to je polazište očajničke potrage za sobom („Postao sam pitanje za sebe“), 1.2. ljubav koja ne traži, koja proizlazi iz caritasa, što odgovara poretku ljubavi. U caritasu, sebstvo postaje sekundarno zbog vječnosti, a ljubav postaje objektivni obrazac svekolika ponašanja (Arendt 1929/1996: 25–26). 2. Appetitus, želja za stjecanjem određenoga predmeta. (Arendt 1929/1996, 20–21)3. Amor amoris Dei: čežnja za ljubavlju Božjom usmjerava čovjeka prema njegovom izvoru ꟷ Stvoritelju. Sjećanje igra ključnu ulogu, razotkrivajući da odnos s Bogom već postoji. 4. Dilectio mundi: ljubav prema svijetu, koja našom voljom svijet koji je stvorio Bog čini njegovim domom, a čiji je predmet stoga stvar svijeta i ljudi. Ljubav prema svijetu čini svijet svjetovnim. (Arendt 1929/1996: 42–43) 5. Dilectio proximi (ljubav prema bližnjemu, dilectio fraterna): zapovijeda nam da ne činimo drugima ono što ne želimo da oni čine nama (Arendt 1929/1996: 26, bilješka 2) 6. Agape: pojavljuje se samo u bilješci u disertaciji (Arendt 1929/1996: 26, bilješka 1); ovdje je Arendt poistovjećuje s caritas. Jednakost ljudi u grijehu koji potječe od Adama izražava se u međuovisnosti i uzajamnoj ljubavi (diligere invicem). Izborom caritas, odnos s Drugim izražava se u slobodno preuzetoj dužnosti. Prakticiramo uzajamnu ljubav jer u tom procesu iskazujemo svoju ljubav spram Boga. Prema Arendt, utjecaj stoicizma može se razotkriti u tome što se kršćanska zajednica shvaća kao tijelo, a pojedinac kao dio tijela, tako da uzajamna ljubav postaje ljubav prema sebi/diligere seipsum (Arendt 1929/1996: 86–89) Fundamentalna analiza augustinskoga pojma ljubavi koju je izvela Hannah Arendt jest njezino jasno razlikovanje između cupiditas i caritas. Arendt pritom koristi različite oblike pojma ljubavi, ponovimo to još jednom za potrebe interpretativnoga okvira daljnje analize, što uključuje amor, caritas i dilectio. (St. Augustine 1991) Amor je appetitus (želja) koja se obično shvaća kao žudnja ili čežnja i predstavlja najopćenitiju strukturu ljubavi; dilectio se, pak, odnosi na ljubav prema sebi, bližnjima i svijetu; caritas predstavlja najviši oblik ljubavi. To je ljubav prema Bogu i prema najvišem Dobru. Metodologija koju je Arendt koristila u svojoj disertaciji jest odrediti bit caritas otkrivanjem najvažnijih značajki cupiditas i tek nasuprot cupiditas dobivamo pravi put do caritasa. Ljudska bića postoje u faktičkome smislu, ali njihovo značenje još nije očito. Na pitanje što znači živjeti u svijetu ili čemu služi ljudski život ne može se jednostavno odgovoriti na temelju faktičkoga postojanja. Prema Augustinu, postoje tri bitne kategorije za klasifikaciju stvari u svijetu: esse, vivere i intellegere. Već je iz ovoga razvidno koliko njegovo mišljenje ima bitnu ontologijsku strukturu za političku antropologiju Hannah Arendt koju je iznijela eksplicitno u knjizi Vita activa. (Alosyus 2024.) U smislu esse, kamen, drveće i druge vrste prirodnih stvari također se mogu nazvati bićem, dok životinje također žive u svijetu poput ljudskih bića. Samo inteligencija čini razliku između ljudskih bića i druge dvije vrste stvari. Riječ intellegere etimologijski upućuje na međusobno čitanje, biranje ili sakupljanje, i od početka se odnosi na sveze s cjelinom bitka. Stoga je posrijedi traganje za smislom svojeg postojanja u zajedništvu s drugim bićima. U tom smislu možemo reći da je jedna od najvažnijih značajki intellegerea refleksivno mišljenje, tj. postavljanje pitanja (quaestio mihi factus sum). Refleksivnost pripada ljudskome umu kao ono što metafizički određuje strast za mišljenjem bitka polazeći od razmišljanja i razumijevanja bitka u njegovoj otvorenosti onkraj svih granica zadanih logičkom uporabom jezika. Arendt u svojim razmatranjima koristi quaestio iz Augustinovih Ispovijesti kao početnu temu za svoju filozofijsku analizu. Postaviti ovo pitanje znači započeti cjeloživotni zadatak promišljanja temeljnih odnosa ljudskoga bića prema svijetu, Bogu i drugim ljudskim bićima. Samo u tom svjetlu treba razumjeti da je sv. Augustin bio i stvaratelj problema, kao i lutalica, tragatelj usmjeren istini, onaj koji čini pogreške upravo zbog toga jer traži istinu posvećen ideji i zbilji ljubavi kao svezi božanske milosti i ljudske suosjećajnosti. U Arendtinom čitanju sv. Augustina, appetitus predstavlja egzistencijalnu svezu između fundamentalno izoliranih pojedinaca i ostatka stvarnosti u svijetu. Bez appetitusa, ljudsko biće koje postavlja quaestio i kreće na izlazak iz svijeta zapalo bi u kartezijanski cogito, nematerijalnu „misleću stvar“ koja gleda u vlastite misli odvojena od svijeta. Cupiditas i caritas pokazuju se kao temeljni izrazi ovog urođenoga appetitusa. Cupiditas i caritas imaju istu strukturu utoliko što su obje usmjerene prema željenim stvarima, ali njihovi željeni objekti (amatum) čine razlike. Zbog različitih željenih objekata, mogu voditi do potpuno različitih odredišta. Cupiditas se smatrala lažnom ljubavlju (amorom), koja se lijepi za svijet i stoga je svjetovna, dok je caritas, koja se nazivala pravom ljubavlju (amorom), usmjerena spram vječnosti i stoga apsolutnoj budućnosti. (Arendt, 1929/1996: 18-36.) Sada ću pokušati sažeto iznijeti osnovne značajke cupiditas i caritas. (1) Prva značajka cupiditas jest strah. U cupiditas smo neprestano potaknuti željeti dobra koja su izvan nas u uvjerenju da time možemo postići blaženstvo. Ali, ubrzo se cupiditas može vratiti strahu (metus), jer ta dobra koja su ovosvjetovna možemo izgubiti u bilo kojem trenutku života. Sve dok želimo res temporales (vremenske stvari), stalno (po)stojimo u toj prijetnji. Stoga, cupiditas habendi može postati metus amitendi u bilo kojem trenutku. Budući da su temporalia bona u toku dolaska i prolaska ili stvaranja i raspadanja, nemamo moć preuzeti nadzor nad našim životom. Na kraju, i sam život jest ugrožen smrću, što život neumitno dovodi do njegova kraja. (2) Druga značajka cupiditas jest ovisnost ili ropstvo. Arendt shvaća cupiditas kao ukidanje/prevladavanje („Aufhebung“) izolacije pojedinca. Što to znači? Izolacija, naime, podrazumijeva da je pojedinac još uvijek odvojen od vlastitoga bonuma. Potrebno je izaći iz ove izoliranosti želeći dobro koje leži izvan nas samih u svijetu. Cupiditas ovisi o bonumu, te upravo zbog toga ne ispunjava vlastito dobro. U tom smislu, čovjek je lišen neovisnosti; nije samodostatan (sibi sufficit). (3) Treća značajka može se nazvati raspršenošću (dispersio). Ljudsko biće neprestano je raspršeno u svijetu žudeći za stvarima koje su izvan njegova nadzora. Svi danas žele ovo, a sutra ono i sve je svojevrsni kaos nemogućnosti zadovoljenja ljudskih želja. Ova vrsta raspršenosti može se smatrati stvarnim bijegom od pravog ja. Kako to tvrdi Hannah Arendt, sv. Augustin katkad govori o ovoj raspršenosti kao izgubljenosti što je usko povezano s izrazom curiositas, nekom vrstom znatiželje za nečim što bi moglo biti korisno za život. Iz ovoga možemo zaključiti da cupiditas ne može dovesti ljudsko biće do beate vivere. Zato je zadaća i uloga ljubavi kao caritasa dalekosežno bitna za razumijevanje i filozofije i teologije, ali ponajprije onog što bismo u Heideggerovu razumijevanju stvari same nazvali smislom bitka. Upravo caritas pokazuje posve suprotne značajke i usmjerenja. U Arendtinom čitanju, caritas se temeljio na povratku sebi potaknutom „quaestio mihi factus sum“. Augustin, otuda, smatra da samo kroz iskustvo samopovratka sebi ljudsko biće može razotkriti Boga kao singularni događaj onog spasonosnoga. Samo-razotkrivanje čovjeka u svijetu se pojavljuje zajedno s razotkrivanjem Boga. Ljudi vole Boga kao svjetlo, kojeg ljudsko biće ne može biti lišeno u prolaznosti vremena, jer dimenzija vječnosti (aeternitas) dolazi do posebnoga izražaja u caritasu. Bog je apsolutna aeternitas za ljudsko biće, a apsolutnost budućnosti ne može se raspršiti već proširiti ili rastegnuti (non distentus sed extentus). Prema Hannah Arendt, ovaj extentus implicira istinsko inhaerere deo, a može se dosegnuti samo u transcendenciji. Ovo transcendere može se dogoditi, pak, samo u takozvanom samoodricanju od sebstva izloženoga izvanjskome svijetu materijalnih potreba. Razlog samoodricanja leži u spoznaji da je Bog apsolutna budućnost. Arendt to iskazuje na sljedeći način: „Predviđajući vječnost (apsolutnu budućnost) čovjek želi vlastito buduće ja i poriče ja-sebe koje pronalazi u zemaljskoj stvarnosti. U samomržnji i samoodricanju [B:03 3155] mrzi i poriče sadašnje, smrtno ja koje je, uostalom, Božje stvorenje. Kriterij dobra i zla u ljubavi nije samoodricanje zbog drugih ili Boga, već zbog vječnosti koja je pred nama.“ (Arendt, 1929/1996., str. 30) Hannah Arendt u svojem tumačenju sv. Augustina predstavlja dvije vrste ljubavi. Prvo, ona razmatra ljubav kao žudnju (appetitus), koja počinje iskustvom nedostatka i vezana je za određeni predmet koji potiče samu žudnju. Žudnja tako pruža potrebnu pokretačku snagu subjektu da osvoji objekt, koji se doživljava kao dobar. Žudnja je stoga vrsta kretanja i završava tek kada se objekt dostigne i uživa u njemu. Međutim, kada se to dogodi, žudnja se brzo degenerira u strah od gubitka onoga što se voli, jer čak i ako predmet žudnje opstane, sam život nestaje. Dakle, smrt postaje najveći strah koji ovladava sebstvom, a ono što istinski žudi jest sloboda. Arendt ukazuje na iskustvo smrti prijatelja u Augustinovim Ispovijestima. Sv. Augustin, naime, nadasve dirljivo izražava što je taj gubitak značio za njega i kako je „postao pitanje samom sebi“. Kako bi se izbjegla strah i bol gubitka, Hannah Arendt tvrdi da se sv. Augustin okreće vlastitoj unutrašnjosti i „nastavlja lišiti svijet i sve vremenite stvari njihove vrijednosti i relativizirati ih“. (Arendt 1929/1996: 30) Slijedom toga, Arendt primjećuje da je ljubav kao žudnja uvijek stanje zaborava. Čovjek nužno zaboravlja sebe u potrazi za voljenim, a strah od gubitka vodi do zaborava svijeta. Ljubav kao sjećanje Ocrtavajući drugi način ljubavi, Arendt se oslanja na Augustinovu raspravu o sjećanju u Trojstvu i istražuje što je to što zaljubljeniku omogućuje da nešto zamjećuje kao dobro, kao nešto što se može voljeti. Iako ni „pravda“ ni „sreća“ nisu iskustvo ovoga svijeta, imamo duboku intuiciju o tome što su „pravda“ i „sreća“. Dakle, sv. Augustin tvrdi da to moraju biti iskustva dana u čistoj svijesti. Zbog toga je sposobnost pamćenja ta koja omogućuje ljubljenome pristup tim intuicijama dok se upušta u ljubav. Oslanjajući se na sv. Augustina, Arendt tvrdi da, za razliku od prvog načina ljubavi-kao-žudnje, ova ljubav-kao-sjećanje uvlači sebe u potragu za vlastitim podrijetlom i u konačnici u prisutnost Boga Stvoritelja. Dok je prvi način ljubavi obilježen strahom od smrti, ovaj drugi način ljubavi obilježen je zahvalnošću za rođenje i postojanje, što je za Arendt sposobnost za nove početke ili ono što ona naziva „natalnošću“. Kroz ovo putovanje sjećanjem, ljubljeni shvaća da voli jer je bio voljen. Ljubljeni je oslobođen solipsističke žudnje i intimno ga dira i preobražava želja Boga, Voljenoga, za ljubavnikom ili ‘ljubav Božje ljubavi’ (amor amoris Dei). (Arendt, 1929/1996: vii) Ova transformacija želja i ljubavi u prisutnosti Boga u samu ‘ljubav ljubavi’, apsolutnu ljubav koja smjera dalje od posebnosti postojanja, ono je što ljubav čini nesvjetovnom prema Hannah Arendt. Ljubljeni izabire prebivati ​​ne u svijetu, već u Voljenom, pretvarajući tako svijet u ‘pustinju za izolirano postojanje čovjeka’. (Arendt, 1929/1996: x) Nadalje, Arendt tvrdi da ova vrsta ljubavi svodi jedinstvenost Drugoga na istovjetnost bića koje je stvorio Bog. „I kao što ne volim sebe kojeg sam stvorio pripadajući svijetu, tako ne volim ni svojeg bližnjega u konkretnome i svjetovnome susretu s njim. Naprotiv, volim ga u njegovoj stvorenosti. Volim nešto u njemu, upravo ono što on sam po sebi nije: „Jer ne ljubiš u njemu ono što jest, nego ono što želiš da bude.“’(Arendt, 1929/1996: xi) Postoji li uopće „novo razumijevanje ljubavi“? Hannah Arendt tako promišlja o neskladima i neuspjesima u našem voljenju. U ljubavi-kao-žudnji volimo do samozaborava i od Voljenoga i svijeta pravimo idola. U ljubavi-kao-sjećanju istinski otkrivamo izvor vlastitoga bića u Bogu, ali svijet i drugoga svodimo na puke fantazme. U prvom vidimo samo vlastitu žudnju. U drugom vidimo samo Boga, naše podrijetlo i izvor. Nije kao da su njezina razmišljanja o ljubavi čisto teorijska, već odgovaraju specifičnim načinima postojanja u svijetu. Ako se ljubav shvaća kao žudnja, onda su jedina rješenja dostupna ljubljenima hedonizam ili njegov protuotrov, stoički shvaćena ataraksija. To je stanje bića u kojem se čovjek čini imunim na svijet kako nikada ne bi osjetio iskustvo gubitka. Ako se ljubav shvaća kao sjećanje, onda su kršćaninu dostupne ove opcije: ponajprije duhovnost, koja je odvojena od socioekonomskih i političkih stvarnosti svijeta ili njezina suprotnost, militantni sekularizam. Jedan način ljubavi gleda u apsolutnu budućnost, drugi u apsolutnu prošlost; oba su bijeg u bezvremenost, jer nijedan se ne bavi sadašnjošću. Ako ovo promislimo radikalno, vidjet ćemo nešto zapanjujuće. Istinska ekstaza ili dimenzija ljudske vremenosti nije tzv. sadašnjost u smislu aktualnosti, već budućnost iz koje se i sama prošlost pojavljuje u drugome svjetlu od one faktički dogođene. Uostalom, to je nasljeđe Heideggerova razumijevanja smisla bitka iz izvorne otvorenosti vremena kao onog što tubitku podaruje ekstatičnost i predbježnost u ono što „nije“, već se događa u očekivanju nadolazećega i u promjeni onog doživljenog u prošlosti. U trećem poglavlju prvog dijela (Ordinata dilectio), Arendt suočava ljubav definiranu kao želju s kršćanskim idejama. Kod sv. Augustina, osoba koja živi u caritasu posjedovat će „vrhovno dobro“ i, kao da se „vraća“ iz vječnosti, može objektivno utvrditi red i opseg želja (ljubavi) za svjetovnim stvarima. U tom objektivnome poretku, ljubav prema svijetu je sekundarna i derivativna. To je svjetovno transcendentna referentna točka koja definira postojeći svijet, stvari i njihove odnose. Nakon „povratka“, vlastiti život također postaje objektiviran kao puka stvar koja se koristi. Ljubav prema redu nije identična ljubavi definiranoj kao želja, jer je potonja određena svojim predmetom, a uređena ljubav određuje ono što je iznad nas, pored nas i ispod nas: „Ono što je iznad nas je ‘najviše dobro’ i stoga se mora voljeti radi sebe samog; dok sve ostalo – nas same, našeg bližnjega i naše vlastito tijelo – treba voljeti samo prema najvišoj svrsi.“ (Arendt 1929/1996, 33, na temelju Kršćanske doktrine). Poredak ljubavi znači potpuno drugačiji odnos prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi od odnosa koji proizlazi iz ljubavi kao žudnje. Sokrat je još vjerovao kao što je razvidno u Diotiminu govoru u Platonovoj Gozbi da čovjek ne prestaje težiti dobru i lijepom kroz eros u sebi, penjući se ljestvama: ljubav prema jednom tijelu → ljepota otkrivena u mnogim tijelima → ljubav prema državnim institucijama, zakonima → ljubav prema idejama → promišljanje ideje dobra; od prokreacije u tijelu do prokreacije u duši/duhu. (Platon 2006) Kod sv. Augustina je, pak. erotski poriv lišen svoje orijentacije prema dobru. Čovjek je sposoban činiti zlo iz same ljubavi prema zlu. Ovdje ljubav ne naglašava nešto pozitivno, već je vrijednosno neutralna i nepouzdana za orijentaciju. Ljestve ljepote se tako mijenjaju (početna i krajnja točka): početna točka više nije čovjek koji se uspinje s erotskim žarom, već čovjek bespomoćan bez božanske milosti i ljubavi, nesposoban sam pobjeći od svoje bijede. Krajnja točka više nije ideal ljepote i dobrote, već božanska pravednost. Na prvoj točki augustinske ljestvice ljubavi nalazimo tjelesne stvari koje pružaju užitak posredovan osjetilom dodira. Materijalne tvorevine (corpus) također se na odgovarajući način prilagođavaju našim drugim osjetilima. Zatim dolazi ljubav prema životnome svijetu: „iskušeni životom, ovim životom koji sada živimo na zemlji, zbog određenih proporcija naše ukrašene prirode“; nakon toga spominje prijateljstvo među ljudima, koje je dvolično: slatko, ali primamljivo na grijeh: Sv. Augustin suprotstavlja neuredne i neumjerene sklonosti (čiji su predmeti konačna dobra umjesto Boga) s uređenom ljubavlju (ordo amoris) koja je kasnije u potpunosti odredila smjer i vladavinu europske tradicije. Pozitivno izlaganje doktrine ordo amoris može se naći u prvoj knjizi O kršćanskoj doktrini. (Augustine 2008) Poredak ljubavi nije samo niz, već redoslijed stvari koje treba voljeti i način da ih se voli kao ispravno definirani predmeti ljubavi. Kršćanska doktrina temelji se na zapovijedi ljubavi u Mateju 22:37: “Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom pameti svojom! To je prva i najveća zapovijed. A druga je njoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i djela Proroka.“ Ljubav prema sebi kao dušama, ali čak i prema svojim tijelima, sama je po sebi razumljiva, ne treba je zapovijedati (Augustine 2008: 63): „Jer samo luđaci sumnjaju da čovjek voli sebe i da želi biti koristan samome sebi.“. Kad imamo to u vidu, onda je jasno zašto Hannah Arendt kao Židovka, koja je svoje židovstvo osvijestila tek kad je morala svoje nijemstvo braniti univerzalnim pravilima zapadnjačke odnosno europske tradicije kantovskoga kozmopolitizma i ideja demokratske tvorbe građanstva koje ne potire ni ljudska ni građanska prava u ime vodeće nacije koja državi daje legitimnost vladavine nakon što je Njemačka i Europa bila pokorena nacističkom eugenikom „krvi i tla“ i razaranjem/uništenjem Židova u Holokaustu, usmjerava svoje filozofijsko-političko mišljenje u doba totalitarnoga pomračenja svijeta polazeći od sv. Augustina i njegova pojma ljubavi. No, to što je ovdje jasno nije uopće bjelodano u rascijepljenoj faktičnosti suvremenoga svijeta kojeg vode logika tehnosfere, mahnitost autokratskih tiranija i svodivost čovjeka na goli život spram kojeg se bezuvjetna milost i mudrost ljubavi pokazuje kao nešto čak i više od vjere i nade u spasonosnu nadolazeću budućnost. Ljubav nadilazi granice „jezika ravnodušnosti“ kojim ono milosrdno u svojoj strastvenoj posvećenosti Drugome nosi sav patos i sreću ovog življenja „sada“ i „ovdje“ među ljudima i svim drugim bićima. Ljubav nije tek intimno stanje ustreptalosti duša. Ona je beskrajna mudrost i stanje duhovne sabranosti koja nam osvjetljava horizont već odavno zatamnjen svekolikim pomračenjima smisla bitka. Zaključak Moje stajalište o filozofijsko-političkim postavkama Hannah Arendt iznosio sam u brojnim knjigama i studijama i svodi se na to da je smatram uz Carla Schmitta i Lea Straussa, te Franza Neumanna najznačajnijom modernom teoretičarkom politike uopće. Po radikalnosti ideja, načinu njihove beskompromisne obrane u javnome diskursu, zaslužuje posve drukčije mjesto u povijesti javnih djelovanja intelektualaca 20. stoljeća. Iako je u svojoj tipologiji subverzivnih zagovornika liberalno-demokratske misli i kazivanja sir Ralf Dahrendorf (Dahrendorf 2008) svrstava u skupinu tzv. Erazmovaca, odnosno mislilaca liberalizma poput Bobbia, Arona, Berlina i Poppera koji su se jedini oduprli kušnjama ideologijskoga pada u okrilje totalitarizma, potrebno je taj stav kritički dekonstruirati. Nikakav Erazmo Rotterdamski ne može biti uzor za Hannah Arendt u njezinome javnome djelovanju, već samo Sokrat, Spinoza, Benjamin i ona sama uz razne gotovo anonimne tribune demokratskih pokreta za građanska i ljudska prava u Americi i diljem svijeta. Zato njezino političko mišljenje, a isto vrijedi i za koncept filozofije kao „života uma“ koji nadilazi granice metafizičkih doktrina, ne može biti svedeno ni na kakav „izam“ bilo kakve ideologije. Hannah Arendt je paradigmatski primjer intelektualke na tragu velike tradicije univerzalizma i republikanizma Kanta, ali isto tako i nužnosti obrane partikularnih prava naroda poput židovskoga u obrani njegove državno-kulturne opstojnosti, što u konzekvenciji vrijedi i za sve druge kontingentne primjere ljudskoga identiteta u stanju njihove potlačenosti i ugroženosti. Filozofija ne može spasiti svijet od ove rastuće tehnološke simulacije življenja i nadomjesnih strategija erotsko-prijateljskih konekcija bez tajne. Sve će se još više ubrzati i sve će ubrzo biti globalna distopija pseudo-života koji je utoliko dosadniji i neinventivniji ukoliko je reduciran na računanje, planiranje i konstrukciju. Ljubav koja ne može biti iluzija vječnosti kao i sloboda koja joj podaruje bestemeljnu kontingenciju postojanja u svakome trenutku kao i ovaj svijet u svojoj divnoj faktičnosti može propasti u bezdan. U svakome trenutku sve može nestati kao i sjećanje na ono što je bilo i dogodilo se iako nam se činilo da je to jednom i zauvijek. Ne zaboravimo nikad ove riječi Hannah Arendt iz njezina spisa Ljubav i Sveti Augustin. ʺTo je sjećanje a ne očekivanje (primjerice, očekivanje smrti kao u Heideggerovu pristupu), koje podaruje jedinstvo i cjelovitost ljudskoj egzistenciji.ʺ (Arendt, 1929/1996: 56) Sjećanje kao očekivanje da će ljubav ponovno i nenadano zasjati u trenutku koji nadilazi metafizički horizont vremena i ujedno ga čuva gotovo nedirnutim u ovo doba pomračenja svijeta i njegovih lažnih vrijednosti… Literatura Agamben, Giorgio (2004) State of Exception. Chicago: The University of Chicago Press. Alosyus, Mark (2024) Movements of Thinking and Loving in Augustine: Rereading Augustine in the Light of Hannah Arendt. London-New York: Routledge. Arendt, Hannah (1929/1996) Love and Saint Augustine. Chicago & London: Chicago University Press. Arendt, Hannah (1991) Vita activa. Zagreb: A. Cesarec. Arendt, Hannah i Heidegger, Martin (1998) Briefe 1925–1975. Frankfurt/M: V. Klostermann. Aristotel (1982) Nikomahova etika. Zagreb: SN Liber. St. Augustine (1991) Confessions. Oxford: Oxford University Press. St. Augustine (2008) On Christian Teaching. Oxford: Oxford University Press. Badiou, Alain (2016) Éloge de l’amour. Pariz: Flammarion. Bluhm, Harald (2016) „Arendts Plato – unter besonderer Berücksichtigung ih­res Denktagebuches“ ,https://www.hannaharendt.net/index.php/han/article/view/348/635 Dahrendorf, Ralf (2008) Iskušenja neslobode: Intelektualci u doba kušnje. Zagreb: Prometej. Derrida, Jacques (1994) Politiques de l’amitié: Suivi de L’oreille de Heidegger. Pariz:Galilée. Grumett, David (2000) „Arendt, Augustine And Evil“, https://doi.org/10.1111/1468-2265.00128 Heidegger, Martin (2011) Phänomenologie des religiösen Lebens. Gesamtausgabe, sv. 60. Frankfurt/M: V. Klostermann, 2. prerađeno izd. Heidegger, Martin (2017) Zollikoner Seminare. Gesamtausgabe, sv. 89. Frankfurt/M: V. Klostermann. Heidegger, Martin (2018) Sein und Zeit. Gesamtausgabe, sv. 2. Frankfurt/M: V. Klostermann. Husserl, Edmund (1976) Kartezijanske meditacije: Prilog fenomenologiji intersubjektivnosti. II. Zagreb: CKD. Jaspers, Karl (1976) Augustin. München: Piper. 2. izd. Jonas, Hans (1930) Augustin und das paulinischeFreiheitsproblem: eine philosophischer beitrag zur genesis der christlich-abendländischen freiheitsidee. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht. Kerekes, Erzsébet (2022) „Hannah Arendt on the Augustian Concept of Love“. Journal for the Study of Religions and Ideologies. Vol. 21, br. 63. zima. 3-33. Paić, Žarko (2017) Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu. Zagreb: Matica hrvatska. Paić, Žarko (2021) Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu. Zagreb: Litteris. Paić, Žarko (2022) „The Mistery of the New Beginning: Hannah Arendt and the Political in Modern Times“, u: The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control. Cham: Palgrave Macmillan. 39-66 Plato (1966) Plato in Twelve Volumes. Vol. 1. Harvard University Press; William Heinemann Ltd: Cambridge, MA – London. Platon (2006) Symposion. Hamburg: Reclam. Quartz, Christoph (2018) Platon und die Folgen: Cham: Springer. Sutlić, Vanja (1988) Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit-a“ i okolnih spisa. Zagreb: A. Cesarec.

November 9, 2025
Totalitet, sklop i mreža

Totalitet, sklop i mreža

Uvod Rani je Hegel još u doba Sustava običajnosti (System der Sittlichkeit) iz 1802/1803. godine postulirao zahtjeve apsolutne politike polazeći od onoga što se povijesno-metafizički razvija kao ideja svjetske povijesti. Takva se politika nužno pojavljuje kao „apsolutni zor“, jer se njezina autentičnost izvodi iz jedinstva božanske supstancije i realno opstojećega subjekta. ( G.W.F. Hegel, System der Sittlichkeit, u: Frühe politische Systeme, Ullstein Verlag, Frankfurt a. M. – Berlin – Wien, 1974., str. 65. Vidi o tome: Žarko Paić, „Apsolutna politika: Mladi Hegel i pojam naroda“, u: Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 11-29.) Naravno, subjekt mora biti moderno pojmljeni narod. Ali za razliku od prethodnih povijesnih formacija on nema unaprijed određenu zajednicu (polis) koja ga sudbinski određuje i podaruje mu mjesto pod suncem. Takav narod mora se tek konstituirati da bi mogao biti povijesno odlučujući čimbenik priznanja. Ako je, dakle, čitava novovjekovna metafizika s obzirom na pojam politike čin konstrukcije, kako je to jasno ustvrdio Carl Schmitt, onda to posebno vrijedi za nastanak modernoga pojma naroda. (Carl Schmitt, Der Wert des Staates und die Bedeutung des Einzelnen, Duncker & Humblot, Berlin, 2014. 3. ispravljeno izd.) Nacija u tom pogledu prethodi narodu, a ne obratno. Ovdje nije riječ o odnosu apriornoga zasnivanja stvarnosti. Naprotiv, imamo u vidu tek obrat u pojmu uzroka i razloga/temelja (principium rationis) svekolikoga bitka u njegovu političkome načinu događanja. Nema dvojbe da ovo shvaćanje pretpostavlja zaokret od antičkoga razumijevanja politike. To je bjelodano u Hegela već u tome što on jasno razdvaja dvije sfere općenitiosti umno postavljene volje: društvo i državu. Ako je uistinu s Hegelom otpočelo ono mišljenje koje pretpostavlja globalno-planetarni poredak transformacije svih temeljnih modernih ideja od suverenosti (naroda) do vladavine aspolutno postavljene znanosti u liku tehnički organizirane mreže posredovanja između subjekta/aktera, tada se ponajprije mora uvidjeti da ono što kasni Hegel naziva objektivnim duhom (moralitet-društvo-država) više ne može imati jamstvo navlastitoga ozbiljenja u pojmu apsoluta. Zašto je tome tako? Tri su razloga: prvi je vezan uz totalitarnu vladavinu, drugi uz oligarhijski poredak neoliberalnoga kapitalizma, a treći uz nastanak i širenje logike tehnosfere s onu stranu metafizike prirode i tehnike. Jedan od razloga pada ove ideje u blato žive povijesti nesumnjivo se pronalazi u posljedicama vladavine totalitarnih poredaka u 20. stoljeću. Njihovo razaranje unutarnje jezgre moderne demokratske politike dovelo je do toga da se svaki spomen supstancijalnoga jedinstva Boga, države i naroda već unaprijed čini ne samo suspektnim projektom već i pseudo-sintezom jedne propale pustolovine uma. Svi tzv. klasični teoretičari totalitarne vladavine (Arendt, Neumann, Marcuse, Pollack, Friedrich, Voegelin, Aron, Kracauer), od samoga su početka jasno uvidjeli da je riječ o poretku ideologijsko-političke moći koja nije u sebi apsolutno jedinstvo raščlanjenih suprotnosti, nego ono što Ernst Jünger naziva „totalnom mobilizacijom“ države, industrije, znanosti i tehnike u globalno-planetarnome smislu. (Vidi o tome: Žarko Paić, Totalitarizam?, Meandarmedia, Zagreb, 2015.) Kada se pojam apsoluta razara u liku objektivnoga duha, s njime propadaju ujedno suverenost naroda i ideja nacije-države kakva se u Europi oblikovala od 17. do kraja 19. stoljeća. Govoreći jezikom Hegela raspada se sklop supstancije-subjekta, jer je suverenost naroda i moć nacije-države ugrožena kretanjem totalitarnoga ratnoga stroja. Zato je na djelu redefinicija suverenosti polazeći od pseudo-sinteze ideologijski pojmljenoga subjekta moderne politike, jer narod se ne može odrediti pozitivno samopostavljanjem u sferi slobode bez odnosa spram moraliteta (obitelji) i društvenih odnosa (ekonomije) kao uvjeta materijalnoga zbrinjavanja pojedinca i kolektiva. U totalitarnome poretku fašizma i nacizma narod se preobražava iz subjekta opće volje u objekt organskoga identiteta kojim upravlja priroda i kolektivno nesvjesno u liku Vođe i Partije. Narod se, dakle, mora iznova subjektivirati. Stoga je čitav proces europske moderne povijesti u znaku krvavih borbi oko suverenosti, što su na različite načine uobličili Rousseau i Hobbes. Subjektiviranje nije tek refleksivna djelatnost mišljenja, već ponajprije proces emancipacije od različitih područja duhovno-egzistencijalne redukcije čovjeka. To je bio predmet zahtjeva za radikalnom i univerzalnom emancipacijom čovjeka kako ga je postavio mladi Marx u svojim političkim spisima. (Karl Marx, Filozofsko-politički spisi, FPN, Zagreb, 1979.) Oslobađanje označava proces napredovanja slobode u svojem napretku i razvitku od stadija prirode kao nužnosti do stadija društva i kulture kao autonomije svjesnoga djelovanja. Drugi razlog raspada pojma apsoluta u političkome mišljenju suvremenosti, koja se ne može više odrediti povijesno-epohalno, već prostorno-kibernetički i to kao globalno-planetarni tijek onoga što teoretičari medija nazivaju implozijom informacija, ima svoje zasade u nastanku novog zlogukoga fenomena pseudo-sinteze ekonomije i politike. Od 1990-ih godina svjedočimo o neprestanom srozavanju demokracije u hibridne sustave oligarhijske vladavine. Umjesto suverenosti naroda, dijalektike građanskoga društva i nacije-države, umjesto jasnoga razlikovanja modernih sfera života u globalnome ili informacijskome kapitalizmu na djelu je posvemašnja perverzija smisla politike uopće. Ovo se dešava na svim razinama, od pojmovne nesuglasnosti do nemogućnosti određivanja razlike između dotad nepomirljivih sustava liberalne demokracije i autoritarnih, gotovo despotskih poredaka vladavine u svijetu. Najznačajniji teoretičari političkoga i politike, koji pripadaju krugu tzv. post-fundacionalističke orijentacije poput Rancièrea, Badioua, Laclaua, Mouffe, Nancyja i Agambena vrlo uvjerljivo pokazuju kako se susptancija-subjekt modernosti razgrađuje u posve nove načine razumijevanja smisla političkoga mišljenja. Iza svake kritike fenomena oligarhije stoji poput neosvojive tvrđave sklop i mreža neoliberalnoga kapitalizma današnjice. (Vidi o tome: Žarko Paić, Doba oligarhije; Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.) Nemoguće je izostaviti pogubno djelovanje aksiomatike novoga kapitalizma s čitavim nizom njegovih dispozitiva i aparata znanja/moći. Spoj potrošačke euforije za estetskim objektima u društvu spektakla s onim što neoklasična škola ekonomskog neoliberalizma naziva „racionalnim izborom“ (rational choice), političko mišljenje i djelovanje svodi na marketing. Taj se nihilizam, dakako, odvija kroz začarana zrcala narcizma i vizualne transparencije. Pritom više nije jasno gdje počinje društveni sustav nadzora i kontrole nad pojedincem, a gdje završava velika priča o kraljevstvu subjekta i njegovim „decentriranim“ životnim stilovima. U svim aspektima ovo „društvo bez temelja“ omotava se umjesto oko subjekta oko onog što različiti poststrukturalistički autori nazivaju spektaklom, doživljajem, prazninom. (Vidi o tome: Oliver Marchart, Das unmögliche Objekt: Eine postfunfdamenatlistische Theorie der Gesellschaft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2013. ) Budući da je samo društvo postala zastarjela mentalna mapa za objašnjenje fenomena političkoga u znakovima hibridnosti ideologija, nije potrebno posebno govoriti o tome kako se ista stvar zbiva i s fenomenima države, prava, etike. I naposljetku, treći razlog dekonstrukcije apsoluta sa svim njegovim popratnim metafizičkim atributima od Hegelove i Marxove dijalektike, suprotnosti ideje apsolutnoga duha i apsolutnoga rada, spekulativne logike prevladavanja suprotnosti u istovjetnosti realiziranog pojma (tzv. Aufhebung), valja vidjeti u nastanku novoga načina artikulacije „biti“ tehnike u suvremenome svijetu. Nije to više tehnika u instrumentalnome smislu, a niti moderna tehnologija reprodukcije koju su pretpostavljali još Benjamin i Heidegger za svoje analize umjetničkoga djela i događaja. Umjesto toga, treći poredak kibernetike uvodi u optjecaj ono što nazivam pojmom tehnosfere, a što nadilazi sve dosadašnje metafizički uspostavljene razlike prirode i društva, subjektivnoga i objektivnoga duha, materije i energije itd. U suočenju s metamorfnom strukturom promjene same „biti“ svijeta kada umjesto onto-geneze nastupa radikalna tehno-geneza virtualnih svjetova, političko se mišljenje ne može više pozivati na transcendentne svrhe niti na imanentne uzroke djelovanja. Sve je to daleko iza nas. Zato sve što se još ima misliti kad je riječ o zagonetnom području političkoga djelovanja nastaje iz prijelaza aposluta u totalitet, sklop i mrežu događaja. Možda je za potkrepu navedenog najbolje navesti u prilog ove postavke ono što tvrdi Gilles Deleuze i to, naizgled začudno, u knjizi razgovora s Claire Parnet. Na jednom mjestu analize o „nadmoći anglo-američke književnosti“ Deleuze kaže: „Minimum realnoga jedinstva nije riječ ni ideja, pojam ili označitelj, već sklop. To je uvijek sklop koji prizvodi učinke. Učinci nemaju kao njihovi uzroci subjekt koji bi trebao djelovati kao subjekt povezivanja…(…) Učinak je proizvod sklopa – koji je uvijek kolektivan, koji unosi u nas i izvan nas populacije, mnoštva, teritorije, postajanja, afekte, događaje. Pravo ime ne označava subjekt, već nešto što se događa…(…) Prava imena nisu stoga imena osoba, već naroda i plemena, flore i faune, vojnih operacija i uragana, kolektiva, ograničenih društava i produkcijskih studija.“ (Gilles Deleuze i Claire Parnet, Dialogues, Columbia University Pres,, New York, 1987., str. 51.) Što se doista podrazumijeva u iskazu da sklop mijenja logički poredak prema kojem se umjesto riječi-ideje-pojma-označitelja sada sve treba razmjestiti na taj način da događaji uvjetuju i određuju što će biti imenovano „strvarnošću“? Na prvi pogled, promjena je to na razini značenja jezika kojim se služimo u procesu razumijevanja. Moć novovjekovnoga subjekta bila je, nedvojbeno, ozbiljno uzdrmana već s Marxom, Kierkegaardom i Nietzscheom. Ipak, tek će krajem 20. stoljeća, uvođenjem kibernetike i semiotike te globalno-planetarnim učincima djelovanja novih digitalnih tehnologija biti posve jasno da umjesto nas kao subjekata/aktera moć jednog totalnoga odlučivanja preuzima ono neljudsko u formi mreže (network). Deleuze je u svojoj „ontologiji razlike i mnoštva“ prvi radikalno krenuo od onoga što nazivamo „imanentnom transcendencijom“, shvativši kako se novi poredak suvremenoga svijeta više ne može neprestano održavati na životu logikom dijelektičke sinteze i prevladavanja suprotnosti. Sama razlika kao singularnost mnoštva u razračunavanju s Hegelom-Marxom, nužno polazi od pretpostavke nesvodljivosti vlastita područja autonomnoga djelovanja. Borba protiv normativizma i utopizma pritom ima neskrivene značajke ulaska u neizvjesno polje konstelacija snaga. Iako se taj pojam, bolje reći figuracija stanja, nalazi u ranoga Waltera Benjamina, čini se da bi s punim pravom mogao pripasti suvremenom mišljenju političkoga vs. politike i to u njegovu negativnome radu „dekonstalacije prakse“ kakvu su na različite načine izveli Vanja Sutlić i Gilles Deleuze. (Žarko Paić, „Dekonstalacija prakse: Kraj rada i posthumano stanje“, u: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013., str. 198-250.) Sve što se ovdje još može misliti nije stvar neke određene politike-u-svijetu. Mnogo je važnije promisliti kako se i zašto razgradnja metafizičkoga pojma apsoluta sa svim popratnim posljedicama upisuje u živi događaj suvremenosti. A njega ne određuje ništa drugo osim međusobnoga nadigravanja procesa tehničke regulacije interesa u globalno-planetarno umreženoj zajednici. Nije teško zaključiti da je takva zajednica daleko od Kantova kozmopolitskoga poretka umnih svrha i etičkih ciljeva prosvijećenoga čovječanstva. Prostor njezina zbivanja utoliko je neoliberalni poredak „global governance“, ili ono što kasni Schmitt naziva „nomosom Zemlje“. (Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Volkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1976. 2. izd.) Uz dodatak da je takva dekonstelacija političkoga mišljenja svagda usmjerena na tri usporedna procesa: (1) izgradnju „novoga naroda“ u postimperijalnoj mreži suverenosti; (2) redefiniciju smisla i uloge države danas i (3) proširenju pojma političkoga i politike na sve što je prethodno imalo karakter ekonomije i kulture. Narod se umjesto republikanskoga demosa sada shvaća iz promijenjene „biti“ etnosa. Uostalom, nakon Deleuzeovih i Guattarijevih analiza društva i države izvan dijalektičke sheme, te uvođenja njihova analitičkoga pojma koji djeluje uvijek kao binarni kôd, naime kao deteritorijaliziranje/reteritorijaliziranje, postaje uočljivo da se i u globalnome poretku ekonomije, politike i kulture ne može više govoriti jedino u kategorijama „napretka“ i „razvitka“. Štoviše, na djelu je logika neprestanoga razmještanja mreže temeljnih pojmova bez snage uzročno-posljedičnoga učinka na čimbenike u lancu djelovanja. To znači da se unutar mreže neoliberalnoga kapitalizma pojavljuju forme društvene organizacije i njima pripadnih političkih konstelacija s onu stranu zapadnjačke sheme moderno-arhajsko. Narod se poima, dakle, kao preklapajući supstrat subjektiviranja mnoštva od nomadskih plemena do država koje imaju formalnu demokratsku legitimnost, ali su po svim značajkama despotski stroj vladavine. Zanimljivo je nadasve kako Deleuze i Guattari na početku jednog poglavlja iz knjige Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme at schizophrénie II) iz 1980. godine, naslovljenog „Nomadologija: Ratni stroj“, upozoravaju da antropolog Georges Dumézil u analizama indo-europske mitologije, „pokazuje da politička suverenost, ili vladavina, ima dvije glave: čarobnjaka-kralja i pravnika-svećenika. Kralj i vrhovnik, raj i Brahman, Romul i Numa, Varuna i Mitra, despot i zakonodavac, upravitelj i organizator. (…) Nedvojbeno, ova dva pola nalaze se u suprotnosti, poput mračnoga i svijetloga, nasilnoga i pitomoga, brzog i teškog…(…) Ali njihova je suprotnost tek relativna; oni djeluju u paru…“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Nomadology: The War Machine, Wormwood Distibution, Seattle, WA, 2010., str. 3.) Što nam taj binarni kôd unutar društvene organizacije vladavine u povijesti pokazuje s obzirom na suvremenu dekonstelaciju politike iz horizonta moderne dijalektike? Ponajprije, da više ne djeluje tek jedan jedinstveni model ili forma, jedno pravilo ili diskurs, već da se uvijek nalazimo u prividnome ili stvarnome sukobljavanju s Drugime. Taj se sukob odigrava u okviru paradigmatske moći neoliberalnoga kapitalizma kao hibridne strukture povezivanja i umrežavanja razlika, heterogenosti, pluralnosti. Iako se prava matrica svjetsko-povijesnoga očitovanja politike od Grka do suvremenosti zbiva kao priprema za građanski rat jer su uvijek u sukob upregnute snage etnosa-demosa unutar suverene države ili kao različite suparničke obitelji, klanovi, staleži, klase, elite i grupacije, složenost odnosa u binarnome razumijevanju društva i države pretpostavlja mogućnost privremenih saveza i stvaranja koalicija s Trećim. Suverenost se, dakle, od novoga vijeka razvija svagda kao moć prevođenja svetoga u svjetovno, teologije u politiku, Biblije u ustav, teokracije u modernu republiku bez obzira bila ona više nalik Rousseauvu „Društvenome ugovoru“ ili Hobbesovu „Levijatanu“. Giorgio Agamben je na tragu Hannah Arendt i Carla Schmitta stoga uveo u razmatranje mogućnost nastanka „globalnog građanskoga rata“. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, STASIS: Civil War as a Political Paradigm (Homo Sacer II. 2), Stanford University Press, Stanford CA, 2015., str. 3.) Međutim, nije ovdje samo posrijedi analiza koja nakon razdoblja revolucija u društvu sada „realistički“ uočava promjenu smjera svjetske politike spram povratka „natrag“, ili spram uvida da još nipošto nije svršeno s poviješću, državom i krvavim ratovima, kako je to predviđao Alexandre Kojève u svojim predavanjima o Hegelu 1920-ih godina te u prepisci sa Carlom Schmittom sredinom 1950-ih godina. Temeljni problem s kojim se moramo razračunati da bismo otvorili prostor mogućnostima suvremenoga političkoga mišljenja jest kako nakon raspada i razgradnje apsoluta nakon Hegela-Marxa valja razumjeti ono političko kao uvjet mogućnosti svake realne opstojeće politike? Očito je da se umjesto dijalektike svjetske povijesti i njezina vremenskoga apriorija mora krenuti od postavke da globalnost-planetarnost u suvremenosti ne određuje više nikakva svrhovitost i planomjernost neke univerzalne strukture koja djeluje sublimno i skriveno iza pojavnoga svijeta. Dok je, naime, apsolut za Hegela označavao sustav i metodu razvijenoga pojma kao ideje u tri svoje supstancijalne forme – umjetnosti, religiji i filozofiji ─ sada se obrat zbiva na sljedeći način. Misao cjeline ili raščlanjenoga totaliteta, koji se u modernome razdoblju povijesti povezuje uz trijadu ekonomije-politike-kulture, a što, primjerice, Max Weber smatra logikom raščaravanja ili racionaliziranja svijeta u kapitalizmu, prelazi u sklop kojemu smisao podaruje pragmatično-semantički izraz sklop snaga. Umjesto subjekta i supstancije suočavamo se s mnoštvom i razlikom. No, da bi sklop političkih snaga, primjerice, pokrenuo radikalni obrat ili revoluciju u društvu potrebno je razmotriti kako se nešto događa ako više ne možemo rabiti metafizički pojam razloga-temelja (ratio, Grund). Objasniti kako se danas populizam kao vodeća ideologija-politika u prostoru neoliberalnoga kapitalizma istodobno pojavljuje kao desni konglomerat ideja o primordijalnoj moći nacije-naroda, organske kulture i politike identiteta naspram težnji za globaliziranim totalitetom svijeta znači moći misliti ono prazno mjesto razlike koje više ne povezuje suprotnosti, nego stvara novi događaj. Ako je binarni kôd u slučaju analize nomadologije i ratnoga stroja u Deleuzea i Guattarija model društva bez temelja, onda je post-fundacionalizam političkoga mišljenja nužno vezan uz nastanak mreže pojmova od kojih događaj prethodi bitku, kao što narod u postimperijalnome poretku suverenosti iziskuje svoje novo mjesto pod suncem izvan službe ekonomiji i kulturi kao praznim označiteljima povijesti. (Vidi o tome: Oliver Marchart, Die politische Differenz: Zum Denken des Politischen bei Nancy, Lefort, Badiou, Laclau und Agamben, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2010.) Iako se naizgled čini da je političko upregnuto u jaram psiho-marketinga želja i potreba te u delirij spektakularne izvedbe ekspresivne tjelesnosti, kako Agamben i određuje „bit“ politike danas, riječ je tek o premještanju težišta ili, bolje rečeno, o repolitizaciji ekonomije i kulture. („Politika jest izvedba medijalnosti; ona je čin stvaranja značenja vidljivoga kao takvoga. Politika nije sfera onog na kraju u sebi niti, pak, značenja potčinjenoga kraju, naprotiv, ona je sfera čiste medijalnosti bez kraja koja se usmjerava kao polje ljudske akcije i ljudskoga mišljenja.“ – Giorgio Agamben, The Means Without End: Notes on Politics, Minnesota University Press, Minneapolis – London, 2000., str. 115-116.) Utoliko je svako premještanje/razmještanje politike kao mišljenja-djelovanja i bitna transformacija temeljnih pojmova metafizike povijesti od antike do suvremenosti. Kada se rastemeljuje onaj način mišljenja političkoga koji je Hannah Arendt kritički prepoznala u Hegelovoj-Marxovoj dijalektici povijesti, a odnosi se na politiku kao moć djelovanja u službi drugih svrha i ciljeva (od apsolutnoga duha do apsolutnoga rada), uvijek se destituira i platforma na kojoj počiva dosadašnji model razumijevanja ekonomije i kulture. U ovom razmatranju nastojat ću pokazati kako se taj proces razgradnje odvija u pojmovno-kategorijalnome polju označavanja, kako se tri nesumjerljiva pojma-paradigme ujedno preklapaju i međusobno potiru. Prvi je dijalektički pojam totaliteta u Hegela i Marxa, drugi se, pak, razvija iz Deleuzeove ontologije postajanja (devenir) s obzirom na političke konzekvencije kao sklop, te naposljetku temeljni pojam-metafora globalno-planetarne mobilizacije artikulira se kao moć beskonačne mreže koja se sama stvara i razara u fluidnim tijekovima kapitala, informacija i komunikacije. Metafizika politike od svrhe i cilja povijesti završava kao kibernetika političkoga mišljenja-djelovanja u doba tehnosfere. Problem se pokazuje upravo u tom dovršetku, a ne u dokidanju/prevladavanju (Aufhebung). 3. 1. Totalitet Pokušajmo sada vidjeti što se zapravo razumije pod pojmom apsoluta. Sjetimo se pritom da se riječ nigdje drugdje ne rabi s takvim gotovo mističnim prizvukom osim u Hegela i Schellinga. U Hegela je izričito riječ o samopostavljanju povijesno-logičkoga odnosa između različitih razina na kojima se pojavljuje pojam-ideja-duh u svojem razvitku. Stoga se ono što ova presudna riječ za čitav novovjekovni spekulativno-dijalektički način mišljenja mora otvoriiti iz same biti novovjekovne metafizike mora istodobno pokazati i rastvoriti u kretanju refleksije i njezina predmeta. Nije, dakle, apsolut nešto izvan povijesti i stoga o-sebi nadvremenito i statično što poput Aristotelova boga shvaćenog iz pojma kretanja pokreće mehanizam povijesti. Posrijedi je shvaćanje koje nadilazi subjekt-objekt odnos, te se nipošto ne može reducirati tek na pitanja odnosa bitka i vremena u tradicionalnome razumijevanju polazeći od bitosti bića. Vidjet ćemo, uostalom, da se bez razumijevanja apsoluta ne može uopće prispjeti do pojma totaliteta s kojim dijalektičko mišljenje operira i nakon Hegela u rasponu od Marxa preko Adorna do Sartrea. Usto, apsolutom se označava smjer i kretanje (télos) ne samo filozofije kao metafizike, već i povijesti uopće u epohalnome smislu. Vanja Sutlić u predavanjima o Hegelu 1968-1969. godine o tome kaže sljedeće: „Tako Hegel davno prije neopozitivističkih i novokantovskih tendencija k rastvaranju pojma supstancije u pojam funkcije cijeli kategorijalni aparat sagledava f u n k c i o n a l n o. U njega svaka kategorija svoje mjesto i svoju sistemsku vrijednost ima samo kao dio funkcionalne cjeline. Nešto što bi stajalo o sebi i u sebi nema mjesta u njegovu mišljenju. Čak ni sam apsolut. Ni on nije u sebi stabilan, nego je neprestano kretanje.“ (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016. (prir. Damir Barbarić), str. 109.) U daljnjoj artikulaciju postavke Sutlić u svojoj interpretaciji dolazi do ključnog mjesta. S njime ovdje valja otvoriti problem zašto je mišljenje totaliteta „danas“ u bitnome neprimjereno da bi doseglo ono što se zbiva u suvremenome svijetu. Naime, ako se slijedi nakana Hegelova sustava i metode prikazivanja same stvari mišljenja od početka do kraja, vidjet će se da je postavka o „kraju povijesti“, „kraju umjetnosti“, pa i „kraju politike“ nešto izvan prosječnoga razumijevanja za kojim poseže zdravi razum. Apsolut u svojem identitetu i razlici nije stoga kraj povijesnoga gibanja kada se filozofija otpušta u znanstvenome liku u ono što označava identitet mišljenja i bitka kao umne zbilje, nego se taj rezultat pokazuje smislenim jedino u krugu neprestane vrtnje. Drugim riječima, Hegelov se apsolut povijesno odvija kao kretanje u krugu prirode-društva-države, dok svjetska povijest otpočinje tek onda kada se duh u svojem ozbiljenju pojavljuje u onome što čitava metafizika od Aristotela jasno uspostavlja. To je nešto gotovo neotklonjivo. Može se pronaći tek drukčije iskazano i u tekstovima Husserla i Heideggera o Europi i njezinoj autentičnoj „sudbini“. (Vidi o tome: Hans-Helmuth Gander (ur.), Europa und die Philosophie, Martin-Heidegger Gesellschaft, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1993.) Početak je povijesti otuda obilježen logikom apsoluta kao utemeljenja bitka i vremena. Ništa se, pak, ne može samo o sebi utemeljiti bez onog mišljenja koje ima mogućnost i sposobnost samorefleksije. Filozofija kao metafizika jest skrivena tajna početka i kraja svakog govora o apsolutu. U načelu svako je utemeljenje filozofijski čin konstrukcije apsoluta. Za Sutlića je otuda posve jasno zašto se i Hegelova konstruktivna i Marxova destruktivna dijalektika izvode iz onoga što omogućuje svaku apsolutnu misao kao sustavnu i metodičku kritiku zbilje i njezinih pseudo-sinteza. Taj pojam s kojim otpočinje pustolovina otvorenosti i razgradnje apsoluta jest rad. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994. (Prir. Damir Barbarić-Biserka Drbohlav-Dimitrije Savić) Hegelova „ontologija rada“ razvijena od mladenačkih spisa do kasnoga mišljenja totaliteta i apsoluta u Znanosti logike (Wissenschaft der Logik) i Enciklopediji filozofijskih znanosti (Enzyklopädie der philosophische Wissenschaften) ostala je u svim svojim implicitnim i eksplicitnim nakanama unutar metafizički određene povijesti, iako je Hegel bio prvi i vjerojatno posljednji filozof koji je u vlastiti sustav unio rezultate Smithove nacionalne (političke) ekonomije. Rad se tako iz filozofijski pojmljene „ljudske prirode“ nužno pojavljuje kao početak i kraj antropologije s njezinim „humanističkim“ zagovorom subjekta. Međutim, rad je ovdje svagda sinonim za refleksivni rad svijesti. I stoga se očituje u svim posredovanjima između prirode kao drugobitka i ljudske samosvijesti. Organologijska teorija od Aristotela do Hegela radu ne može pripisati ništa drugo negoli ono što on već uvijek „jest“ u njegovoj transepohalnosti. Mogli bismo s pomoću Heideggera iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) jednostavno kazati: rad je transcendens naprosto. Tako bismo umjesto riječi „bitak“ uveli riječ „rad“ i ne bismo pritom napravili nikakvu ontologijsku pogrešku osim što bismo mislili reduktivno metafizički, svodeći bitak na ono što je Heidegger u svojim promišljanjima odredio riječju-pojmom postava (Gestell) kao „biti“ tehnike. Sa stajališta Hegelova apsoluta, međutim, rad nije bitak, jer bitak kao i ništa označavaju ono početno (arché) u mišljenju. Ipak, nije problem ovdje u početku, nego u kraju kao rezultatu posvemašnje vrtnje kruga s ponavljanjem onog istoga (bitak) u razlici (vremenu). Ono što se apsolutno ponavlja jest razlika kao identitet bitka i vremena tek onda kada se bitak kao vrijeme razumije polazeći od rada kao uvjeta mogućnosti svekolike ljudsko-prirodne proizvodnje. Jasno je stoga da je taj i takav rad nužno rezultat apsoluta koji se od novoga vijeka razumije kao ono što proizlazi iz logike znanstveno-tehničkoga razumijevanja bića kao takvog. (Martin Heidegger, Hegel, GA, sv. 68, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1993.) U ovome razmatranju stalo nam je vidjeti kako se i zašto iz Hegelova pojma rada apsoluta i Marxova pojma apsolutnoga rada uspostavlja mišljenje totaliteta ili sustavno i metodički raščlanjene cjeline koja prethodi svakoj izdvojenoj posebnosti i pojedinačnosti. Drugim riječima, mišljenje koje polazi od pretpostavke da je istina cjelina ne može nikad biti svedeno ni na emfazu cjeline protiv svojih dijelova, a niti, pak, na apologiju posebnosti i pojedinačnosti. Sjetimo se da je tvorba nacije-države nakon Francuske revolucije u Europi pitanje univerzalnosti ljudskih i političkih prava. Narod se može otuda pojaviti kao nositelj suverenosti samo ako država ne polazi od načela etnosa, već od prosvijećenoga demosa. Hegel nije slučajno bio zadivljen Napoleonom u doba pisanja Fenomenologije duha (Phänomenologie des Geistes) 1807. godine. Ono što je Francuska simbolički označavala za Europu i svijet bilo je uzdizanje načela općenitosti na razinu identiteta uma i zbilje, bitka i vremena. Nestanak prirode i njezina organskoga načela nužnosti u slobodi umnoga utemeljenja političke zajednice kao države iz logike djelovanja ustavnoga prava ima konstitutivnu značajku ispunjenja smisla i zadaće filozofije u doba modernosti. Tko ne želi govoriti o apsolutu bez slobode kao uvjeta mogućnosti svake metafizike rada taj neka šuti o tome da je Hegel prethodnik totalitarizma kao što je to izveo Karl Popper. Zašto je, dakle, pojam totaliteta nužno izvesti iz onoga što Hegel misli kao apsolut? Evo kako na to pitanje odgovara Vanja Sutlić u predavanjima o Hegelu i Marxu 1980/1981. godine. „Smisao svjetskog zbivanja je dakle zbivanje slobode, koja nije s onu stranu pojmovne nužnosti, nego je sâma ta pojmovna nužnost. I ako je istina cjelina, cjelina svega svjetskog zbivanja, onda je bit istine njena sloboda: sloboda cjeline je bit istine. Sloboda u tom smislu ne znači ništa drugo nego samopostavljanje apsoluta kao subjekta, iz njegova supstancijalnog oblika u njegov supstancijalno-subjektni oblik.“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-.Marx, str. 99.) Ukoliko ove Sutlićeve postavke dovedemo u odnos s Heideggerovim refleksijama o Hegelovoj „apsolutnoj metafizici“ iz koje se tek može prispjeti do onoga što se naziva „bit čovjeka“, naći ćemo se u prostoru u kojem se mišljenje cjeline odnosno totaliteta ne može olako izvesti iz temeljnoga Kantova pojma transcendencije. Naprotiv, apsolut je „zbivanje slobode“, a totalitet u kojem se istina pojavljuje nužnim likom ove slobode može biti samo ono mišljenje koje povijesno-dijalektički opisuje krug vječne vrtnje. Problem je u tome što se sloboda kao i svijest odnosno mišljenje ne pokazuje na početku na isti način kao i na svojem kraju. Stoga je, kako smo to uvodno pokazali s obzirom na ranoga Hegela i njegov prvi nabačaj sustava, sloboda nužno apsolutna tek i jedino kroz refleksiju vlastitoga posredovanja u obitelji-društvu-državi. Ni jedna sfera ne može biti izostavljena niti prepuštena slučaju. Ali nipošto na taj način da država tiranizira pojedinca u prirodnoj običajnosti, ili da se društvo u odnosu spram „nižega“ i „višega“ (obitelji i države) pojavljuje tek u ekonomsko-kulturalnome diskursu apsolutne koristi i iskorištavanja. Totalitet je svagda živ i neposredan odnos cjeline i dijelova. To postaje tek onda kada se misli sa stajališta apsolutne slobode. A ona svoj smisao nema unaprijed, već se konstituira povijesno kao događanje svrhovitosti i ozbiljenja najviših interesa „uma“. Doista, s Hegelom je apsolutna metafizika dosegla vrhunac u postavci o slobodi koja sjedinjuje drevni i moderni svijet kao ozbiljenju smisla povijesti u ljudskome radu i njegovu političkome dostojanstvu. Kada se uspostavlja subjekt u povijesno-metafizičkome odnosu između apsoluta i čovjeka onda je njegovo supstancijalno jedinstvo u totalitetu svih ljudskih moći koje su, paradoksalno, neljudskoga podrijetla. Kako ovo valja razumjeti? Ponajprije, neljudsko za Hegela nema istu težinu kao i za današnje posthumanističke teorije o vladavini umjetne inteligencije nad okružjem živih bića. Neljudsko, nadalje, nije niti ono božansko u smislu apsolutne transcendencije. Iako se može reći da je u njegovoj filozofiji religije pojam boga istovjetan s apsolutom. Ali to se zbiva u posve drukčijem značenju od onoga što pod time misli teologija od srednjega vijeka do kraja moderne. Zato valja metodički razlikovati neljudsko od božanskoga. Razlog leži u tome što potonje nadilazi razlikovanje čovjeka i svih drugih prirodnih bića. Vidjeli smo da je čovjek, kako je to pokazao Heidegger u tumačenju Hegelova pojma apsoluta, moguć tek unutar apsolutne metafizike, ne izvan nje. Mogućnosti, pak, neke osamostaljene antropologije koja bi otklonila metafizičke preostatke božanskoga i neljudskoga već su zakazale u trenutku utemeljenja filozofijske antropologije u 20. stoljeću. Jednostavno, temeljni razlog je u tome što se čovjek ne može misliti „autonomno“ niti „horizontalno“ u projekciji najvišeg bića među bićima, a niti sumjerljivo biljkama i životinjama. Uostalom, rani je Hegel u svojem nabačaju sustava jasno pokazao da je duhovna supstancija njegove egzistencije različita od svih drugih načina bitka. No, ta se razlika ne proglašava univerzalnom. Naprotiv, ona je dokaz ljudske singularnosti naprosto zato što je prostor ljudskoga načina bitka određen onim neljudskim. U ovaj prostor pripada sve kozmičko i psihičko, sve ono što se može misliti i zamišljati u mogućim izvanzemaljskim svjetovima. Osim toga, neljudsko jest uistinu nešto što povezuje apsolut i ljudsku egzistenciju. Zato nije slučajno što je čitav francuski egzistencijalizam i poststrukturalizam svoju misaonu poziciju izgradio u „očovječenju“ Hegelova apsoluta. Iako se istini za volju valja dodati da su sa Simondonom i posebno s Deleuzeom otvoreni posve drukčiji putevi rastemeljenja Hegelove apsolutne metafizike. Problem odnosa čovjeka i apsoluta postaje vidljiv tek iz stajališta totaliteta. Filozofija otpočinje s Heraklitom kao mišljenje žive cjeline svekolikih bića. Ono Jedno-Sve što se umnaža u bićima i tako umnoženo prekriva „istinu bitka“, govoreći hajdegerovski, ne može nikad biti necjelovito. Prava vječnost i lažna temporalnost stoga nisu tek suprotnosti unutar metafizički shvaćenog odnosa bitka i vremena. U Hegelovoj onto-teologici totalitet se pojavljuje, kako vidjesmo, misaonom cjelinom zbivanja slobode kao spoznate nužnosti. Ništa pritom nije o-sebi i za-sebe bez odnosa spram svrhovitosti kretanja apsoluta kroz povijest. No, nije to puko i nereflektirano putovanje kroz vrijeme do onostranosti i vječnosti, kako se krivo razumije Hegelova logika svjetske povijesti podarujući joj s pomoću Leibniza naziv istinske teodiceje (apsolutnoga) duha. Umjesto finalnoga uzroka zbivanja (causa finalis), koji je uvijek i formalni uzrok da nešto zbiljski „jest“ (causa formalis), spekulativno-dijalektičko kretanje dobiva svoju reflektiranu moć iz onoga što možemo nazvati strojem ukidanja/prevladavanja (Aufhebung) bitka. I tako se s Hegelom, a potom s Marxom još izraženije i pregnantrnije, bitak poima kao „životni proces“ razmjene materije s prirodom. Pritom sama priroda kao predmet i objekt postaju rezultat znanstveno-tehničkoga projekta promjene samoga bitka. Ta je promjena od odlučujućega značaja. Ona je istodobno tehničko-tehnologijska, jer se rad od rukotvorstva preoblikuje u mašineriju i fabrikaciju, a danas u tehnosferu kao vladavinu umjetne inteligencije nad prirodom i čovjekom kao takvim. Ali je pored toga i društvena, politička i kulturalna promjena uvjeta proizvodnje. Ono što se time mijenja jest bitak kao takav u njegovim načinima artikulacije. Ako nema totaliteta zbivanja u mišljenju radikalne revolucije ili obrata proizvodnih snaga, kako Marx na razini Kapitala shvaća bit svjetsko-povijesnoga kretanja kapitala u „lošu beskonačnost“ ili u nihilizam proizvodnje-potrošnje stvari kao objekata, sve isklizava u čitav niz partikularnih svjetonazora, oposebljenih prikaza „istine bitka“ kao ideologije koja prikriva bit stvari time što, paradoksalno, zbilju događanja u kapitalskome načinu proizvodnje čini transparentnom. Vanja Sutlić o tome kaže i sljedeće: „Dakle,Hegel radi posjedovanja apsolutnog znanja napušta ljubavnu težnju za znanjem i u sustavnom znanju vidi konačnu mogućnost filozofije. Za Marxa, pak, totalna filozofija (znanje) zatvorena je u sebi i spram zbiljskog svijeta, pa je tako kod Hegela na djelu potpuno podvajanje filozofije i zbilje. Oboje pomiriti, učiniti filozofiju svjetovnom a svijet filozofijskim, korak je dalje od Hegelova nastojanja, ali i napuštanje samostalnosti, zasebnosti, kako filozofije tako i zbilje.“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 165.) Još jednom: ono što se ovdje u Sutlićevu iskazu naziva „totalnom filozofijom“ pripada Marxovu shvaćanju Hegelova sustava apsolutnoga duha. Budući da je „duh“ specifičan i navlastit spekulativno-dijalektički izraz za bitak polazeći od mišljenja totaliteta, onda je samorazumljivo zašto Hegel u svojoj „filozofiji povijesti“ može govoriti o duhovnim carstvima u povijesno-epohalnome smislu. Tek se u njima „narod“ i „suverenost“ mogu pojmiti kao elementi odnosa slobode i moći bez kojeg odnosa sve postaje naivno, iluzorno, bespredmetno. Današnja je marksistička misao u svim svojim oblicima tzv. radikalizama i utopizama upravo to: naivna, iluzorna i bespredmetna kritika „svijeta“ ne iz logike cjeline povijesnoga zbivanja, nego iz položaja osamostaljene regije ili područja svijeta kao svjetonazora. Ali upravo stoga više se nikakav povratak Hegelu i Marxu ne čini smislenim u horizontu suvremenosti. Razlog leži u tome što je dijalektička misao sa svojim „strojem Aufhebunga“ realizirana u onome što se tehničko-tehnologijski odvija u procesu posthumanizacije-transhumanizacije svijeta uopće. Nećemo se ovdje zadržavati na daljnjem rastemeljenju Hegelove, ali i Marxove dijalektike s obzirom na intervenciju Theodora W. Adorna. Reći ćemo samo da njegova „negativna dijalektika“ s poznatom izrekom kako istina nije cjelina označava kraj mišljenja totaliteta i njegovo rastvaranje s kritičkom teorijom društva, što je na ovaj ili onaj način dovelo do isticanja kritike ideologije kao kritike kulture u kasnome kapitalizmu (otuđenja i postvarenja bitka, a tek onda i čovjeka u cjelini njegovih očitovanja). (Theodor W. Adorno, Negative Dialektik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2000. 10. izd.) Adorno nije mjerodavan sugovornik o presudnim pitanjima suvremenosti kad je riječ o vladavini tehnosfere. Uostalom, iako se čini bliskim njegovo mišljenje negativne dijalektike s Lyotardovom postmodernom i francuskim poststrukturalizmom, problem nije u tome što bi istina bila ne-cjelina, nego u tome što mišljenje totaliteta ne može postojati bez odnosa s apsolutnom znanošću duha. Hegel se, dakle, ne realizira tek s Marxovom kritikom „totalne filozofije“. Ono što je ovdje najvažnije jest da se Hegelova metafizika ili onto-teologija s Marxom otvara u smjeru onto-tehnologike „znanstvene povijesti“. To samo znači da više nije problem u pojmu negacije umjesto sinteze proturječnosti, kako je to mislio Adorno. Umjesto toga postaje bjelodano da više nikakva dijalektika u suvremenosti kao realiziranom procesu tehnogeneze ili tehnoznanstvene konstrukcije svjetova nema svoju primjenu. Ona je naprosto zastarjela kao i svijet kapitalističke proizvodnje koji je još mogao utvarati da iza tog mahnitog vrtloga proizvodnje radi proizvodnje postoji neki tajni smisao, posljednja svrha ili plan. Istina je apsolutnoga duha apsolutni nihilizam tehnoznanstvene epohe koja u 21. stoljeću više nema pred sobom „budućnost“ u znaku utopije, već „nadolazeći događaj“ u znaku distopije svjetova. Totalnost i totaliziranje, kako taj pojam rabi kasni Sartre u Kritici dijalektičkoga uma (Critique de la raison dialectique) iz 1960. godine, pretpostavlja djelatnost kolektivnoga subjektiviranja. (Jean-Paul Sartre, Critique de la raison dialectique: précédés de Questions de méthode, sv. I: Théorie des ensembles pratique, Gallimard, Pariz, 1960.) Budući da je odlučujuće da se u procesu ozbiljenja (totalne) filozofije umjesto theoriae sada pojavljuje praxis, razvidnim se čini da mišljenje poprima značajke praktične transfromacije stanja i sklopa snaga u povijesno nastalim okolnostima. Ono što je u svemu tome neporecivo jest da se i u Hegela, a isto vrijedi i za Marxa, te u Adorna i Sartrea mišljenje totaliteta izvodi iz moći postajanja/bivanja (Werden, devenir), pa je svaka ontologija u konstruktivnome ili destruktivnome značenju već uvijek sinteza svih posebnosti i pojedinačnosti iskustva u identitetu refleksije i predmeta mišljenja. Bez toga ne postoji tako nešto kao što je zbiljski subjekt-supstancija događanja. Drugim rječima, totalitet je proces nastajanja bitka kao apsoluta koji sebe zna kao takvog. Čak i kad se negira zatečeno stanje u svijetu, kada se nadilazi ono što „jest“ u teorijskome i poitičkome smislu, totalna filozofija kao metafizika postaje ono što Vanja Sutlić naziva formulom za Marxov historijski materijalizam ─ praksa rada kao znanstvena povijest. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1988. 2. prošireno i popravljeno izd.) Kako god bilo, rad očito predstavlja transcendentalni horizont unutar kojeg se dijalektika uopće zbiva u svoja dva vladajuća lika u Hegela i Marxa. Samo u okviru povijesne metafizike kao nihilizma može nastupiti rastemeljenje filozofije u totalnoj praksi koja se više ne realizira u radu budući da je njegova univerzalna struktura postala tehnologikom procesa stvaranja samoga umjetnoga života (A-life). 2. Sklop Prije no što pokažemo kako se sada reorganizira ono što je pripadalo metafizičkome razumijevanju bitka i vremena u mišljenju Gillesa Deleuzea i njegovu prilogu uspostavljanju nove logike digitalnoga svijeta, potrebno je vidjeti kako se temeljni pojam postmetafizičkoga mišljenja artikulira u Vanje Sutlića. I on, naime, koristi izraz sklop, ali mu podaruje posve drukčije značenje od Deleuzea. Njegova knjiga Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju objavljena je 1967. godine, a Deleuzeova temeljna knjiga tzv. ontologije postajanja Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) godinu dana kasnije. U drugoj Sutlićevoj knjizi, koju smatram odlučujućom za obrat u biti metafizike na Marxovu i Heideggerovu tragu Praksa rada kao znanstvena povijest (1. izd. iz 1974. godine i drugo iz 1987. godine), nalazi se odjeljak naslovljen „Supstancija-subjekt ili povijesni sklop?“. Razmotrimo njegove temeljne postavke. Već na samome početku Sutlić tvrdi da je „u diskusijama marksista i socijalističkih teoretičara raznih orijentacija neproblematiziran Marxov fundamentalni kategorijalni sustav“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 227.) Dodali bismo ovome, ne samo u njih, već i u gotovo većini drugih teorijskih orijentacija koje su u međuvremenu postale obvezujuće za filozofiju i političko mišljenje. Uostalom, Sutlić je to u spomenutoj knjizi vjerodostojno demonstrirao pokazujući da čak i Heidegger u interpretaciji Marxa iz razdoblja tzv. Ranih radova i 11. Teze o Feuerbachu ne uviđa da je Marx smjerao napuštanju antropologijskoga horizonta metafizike što je bjelodano već u spisu Grundrisse, a nakon toga eksplicitno u Kapitalu. No, što je to Marxov „kategorijalni sustav“ koji ostaje neproblematiziran? Za Sutlića je riječ u Marxa o „odjelovljenom subjektu povijesti“ u kojem se pročišćava i ujedno dovodi do istovjetnosti ono što je supstancija kao takva, a to može biti samo „oslobođeni rad“. No, rad kojeg ima u vidu Sutlić u Marxovu mišljenju nije više nikakav transepohalni udes i zgoda povijesti. Nije to, dakle, usud povijesnoga događanja u smislu konačnoga oslobođenja onoga što jednom bijaše muka i trud, pa se kroz eksploataciju radničke klase konačno uzdiže do novoga apsoluta tzv. „prave povijesti“, autentične i stoga s jedinom mjerom budućnosti. Treba izostaviti ove eshatologijsko-soteriologijske tragove kršćanske verzije povijesti. Ako je, naime, već u Hegela rad uvjet mogućnosti pojave ono što pod nazivom supstancija-subjekt ima značajke metafizičkoga sklopa otuđene povijesti duha, onda se uistinu može tvrditi kako je to jezgrovito formulirao Engels da je rad stvorio čovjeka. Ipak, potrebno je istaknuti da se radno strukturiranje povijesti u Marxa ne odnosi tek na „ljudsku povijest“. Kada bi to bilo tako Marx bi bio fojerbahovac, a ne hegelovac. Tada bi čovjek bio početak i kraj svake daljnje metafizike rada. No, obrat koji Sutlić čini u njegovu povijesnome mišljenju sastoji se u tome što nasuprot Hegelovome metafizičkome sklopu povijesti rada kao supstancije-subjekta uzima u obzir drukčije viđenje i promišljanje povijesnosti povijesti. Ono samo formalno ima značajke „novoga apsoluta“ i samo formalno podsjeća na „totalnu filozofiju“, jer je Marx od samoga početka u pojmu prakse nastojao ukinuti-prevladati-pomiriti (Aufhebung) filozofiju i zbilju, teoriju i proizvodnju, onostrano i ovostrano u dinamičkome načelu radikalne revolucije svijeta kao takvoga. Zato Sutlić može tvrditi da je jedina prava povijest u bitnome smislu povijest rada kao causa sui, gdje se rad ujedno pojavljuje kao metafizički apsolut u svojem otuđenome obliku od Platona do Hegela. No, s Marxom otpočinje projekt oslobođenja i ozbiljenja ne više puke „humane“ značajke rada, već apsolutne produktivnosti rada u formi znanstvene povijesti koja sada postaje tehnologikom čitavog zbivanja. Utoliko je za povijesno mišljenje nužno napustiti svaku problematizaciju Marxova „fundamentalnog kategorijalnoga sustava“ unutar horizonta metafizike. Jer rad nije stvorio tehniku i tehnologiju, nego je tek mišljenje koje „radi“ kao tehnika-tehnologija unutar znanstvenoga diskursa promjene bitka kao prirode (natura naturans i natura naturata) omogućilo da se u novome ruhu odvija ono što Sutlić smatra da Marxu uopće nije problematsko. A to je, kako tvrdi u knjizi predavanja Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, posthumno objavljene 1994. godine, ništa drugo negoli sljedeće: „Marx je mislilac u službi razvoja proizvodnih snaga, mislilac proizvodnih snaga u smislu genitivus subjectivus, tj. mislilac koji pripada razvoju proizvodnih snaga ─ ali ne i mislilac proizvodnih snaga u smislu genitivus objectivus, tj onaj koji misli ‘o’ proizvodnim snagama i njihovoj bitnoj i vremenitoj konstelaciji. Štoviše, može se reći da je nesmetani razvoj proizvodnih snaga Marxu utoliko više neproblematičan što je njemu samome historijski evidentan. On uopće se sumnja da bi rast proizvodnih snaga sam mogao piostati problemom; naprotiv, on se čitavim svojim djelom zalaže za slobodni, nesmetani razvoj proizvodnih snaga, jer je ovaj za njega istovetan s aktualiziranjem svih potencijala tzv. ljudske prirode. Da razvoj proizvodnih snaga kao razvoj i sâm ima epohalni karakter, nije Marxu ni na kraj pameti.“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Marx-Hegel, str. 137-138.) U spomenutom se predavanju Sutlić eksplicitno izjašnjava o tome da je tzv. napredak i razvitak onoga što Marx naziva proizvodne snage (znanost, tehnika, tehnologija, industrija u širem smislu) povijesno-epohalno određen. Značenje ovog iskaza može se, pak, razumjeti ne tek kao kritika Marxove moderne „vjere“ u apsolutnu budućnost čovječanstva na načelima svjesnoga upravljanja svojom sudbinom. Mnogo je više posrijedi nešto ipak drukčije. Sutlić mora pokazati da se ono što sam naziva toponomijom povijesnoga mišljenja razvija upravo iz najveće moguće nelagode, udesa, nihilizma zapadnjačke metafizike, što je, naravno, preuzeo iz Heideggerovih uvida u bit nihilizma. „Početak povijesnog mišljenja zbiva se u tehničkoj konstelaciji nihilizma.“ (Vanja Sutlić, isto, str. 162.) Nihilizam za Sutlića ne predstavlja nikakav udes tehnike-tehnologije u smislu tehnologike kao unutarnjega pokretača znanstvene povijesti. Ako se, naime, bitak u doba nihilizma rastvara u praksu rada, a vrijeme postaje beskonačna vrtnja jednog te istog u stalnom nadmašivanju znanstvene povijesti, onda je riječ o svjetovnosti svijeta kojim više ne vlada predmoderna i moderna dioba rada. Umjesto toga Sutlić ima u vidu realiziranu metafiziku rada s neproblematiziranim Marxovim „fundamentalnim kategorijalnim sustavom“. Stoga nihilizam nadilazi tzv. tehniziranje svijeta u smislu onoga što Heidegger naziva postavom (Gestell) kao biti tehnike. Osim toga često se u Sutlićevim promišljanjima kategorijalnoga sustava ne samo Marxa, već i Nietzschea, govori o onome različitome u istome. Oboje mislilaca su posthegelovski orijentirani, iako Nietzsche nije Hegelov učenik kao što je to Marx i ne bavi se preokretanjem njegova sustava apsolutnoga duha. No, u načelu, obojica dolaze iz različitih vidokruga mišljenja do onoga što je bitno. Nakon kraja metafizike u tehničkome razdoblju bitka, posve je očito da se ono što određuje Hegelov kategorijalni sustav, a to je sklop supstancija-subjekt, mora razgraditi, rastemeljiti i na drukčijim zasadama oblikovati ono što Sutlić naziva povijesnim sklopom. Ponajprije, sklop supstancija-subjekt označava „historijski proces“ razvitka kapitala i kapitalističkih društvenih odnosa. Međutim, tzv. subjekt čitavog ovog procesa nije „društvo“, jer se ono nalazi u položaju sustavnoga otuđenja. Svi današnji sociologijski izrazi za situaciju raspada primarne društvenosti u doba tehnosfere poput „informacijskoga društva“, „društva kontrole“, „umreženoga društva“ itd. nisu ništa drugo negoli nastavak desubjektiviranja i desupstancijaliziranja rada drugim sredstvima. Najznačajnije mjesto u Sutlićevu objašnjenju razlike između sklopa supstancije-subjekta i povijesnoga sklopa jest, zapravo, ono što je logička tautologija. „Tko je, de facto, subjekt kapitalskog načina proizvodnje? Kapital! Ali kapital je samo postvareni čovjek u svojim međuljudskim odnosima. A što je čovjek u tom načinu proizvodnje? On je samo personificirani kapital. Tako je subjekt-supstancija ono jedinstvo koje omogućuje i ljudsku djelatnost i međuljudske odnose, i prirodu, i proizvode, ona postvarena veličina, pravi, zbiljski nadomjestak Hegelovog apsoluta, koji se sad konkretno-historijski zove ‘kapitalski način proizvodnje’ ili jednostavno ‘kapital’.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 231.) Što jest, međutim, bitno određenje tog novoga apsoluta koji se može iskazati kategorijalnim sustavom poznatim kao sklop supstancija-subjekt? Što je, dakle, „bit“ kapitala? Nije to nešto transcendentno niti imanentno samoj konkretno-historijskoj pojavi aktualnih „modela“ kapitalizma od 19. stoljeća do današnjice kada kognitivni ili kibernetički način proizvodnje preuzima u svoje ruke sve što je preostalo od rada. Kapital se za razliku od Marxa i metafizike novovjekovlja ne može više razmatrati tek kao rezultat historijski nastalih društvenih formacija od antike, srednjega vijeka, novoga vijeka, modernosti, postmodernosti i suvremenosti. Kada bismo ostali unutar tog horizonta, a Marx je nesumnjivo pripadan njemu, onda bi kapital bio ne samo supstancija-subjekt čitave povijesti svijeta uopće, nego i vezan uz moderno društvo kao njegova tamna sjena. Problem je u onome što je u Marxa, kako je pokazao Sutlić, ostalo posve neproblematsko. Radi se, dakako, o proizvodnim snagama. One nisu rezultat kapitala kao takvoga, već su njegove ovojnice i zavojnice, njegova temeljna pokretačka snaga (materija, energija i informacija). Ako kapital u svojoj „biti“ jest i ostaje uvjet mogućnosti modernoga nihilizma, onda je problematsko sve što slijedi nakon Marxove nerealizirane revolucije u samoj „biti“ metafizike. Kapitalom se bitak i vrijeme tehnički niveliraju kao prostor raščovječenja i rasprirodnjenja. Kada ono vulgarno nadomješta autentično življenje u zajednici, tada se politika nužno „prostituira“ postajući sve ono što u današnje vrijeme određuje tzv. biopolitičku proizvodnju života kao esteskoga objekta i čiste informacije. Iza toga se skriva „goli život“ u svođenju na ekonomiju ponude i potražnje tijela. (Vidi o tome: Giorgio Agamben, Homo Sacer: Suverena moć i goli život, Multimedijalni institut, Zagreb, 2006. Prijevod: Mario Kopić.) Još je nešto iznimno važno. Kapital je otuđeni rad, a rad u pervertiranome obliku kapitala više nema ništa s konkretnošću i neposrednošću živoga rada i interakcije između ljudi. Štoviše, kapital je kao i svaki oblik rada u suvremenosti postao informacijom i događajem od čega ovisi budućnost kao ozbiljenje virtualne potencijalnosti vrijednosti. Kada se to ima u vidu, tada kapital kao takav u formi korporativne organizacije moći na globalno-planetarnome tržištu nadilazi modernu diobu rada i svoju „bit“ u tzv. društvenim odnosima. Saberemo li Sutlićevo razumijevanje opreke sklopa supstancije-subjekta naspram povijesnoga sklopa vidjet ćemo kako se razgrađuje metafizika s ključnim pojmom apsoluta i totaliteta, ali ne u dijalektičkome smislu, u zgodi ili događaju povijesne konstelacije novoga kazivanja „na“ povijest, a ne više „o“ povijesti. To je, naravno, i oproštaj od svakoga predmetnoga mišljenja i od tehnologike sustava samoga života kao dovršene istine onto-teo-kozmo-antropologijskoga ustrojstva metafizike. Gdje se pojavljuje mišljenje povijesnoga sklopa tamo umjesto bitka i vremena imamo posla s povijesnom zgodom i vremenovanjem nadolazećega s onu stranu računanja, planiranja i konstrukcije. U već spomenutoj knjizi razgovora s Claire Parnet upada u oči način kako Gilles Deleuze pokušava pojasniti svoje shvaćanje sklopa (assemblage). Ponajprije, sklop se bitno razlikuje od strukture koje su povezane logikom homogenosti. Tome nasuprot, sklopljenost sklopa pretpostavlja heterogenost njegova djelovanja i mogućnosti stalnoga preoblikovanja. Nesumnjivo, oba su pojma moguća jedino iz povijesno artikuliranoga odnosa. No, dok se struktura razvija kao svojevrsna realizacija identiteta apsoluta u totalitetu snaga, te je utoliko samo drugi izraz za logiku nadodređenja naspram podređenosti (superordiniranost naspram subordiniranosti) iz čega nastaje drukčiji način mišljenja hijerarhije u metafizičkome poretku, sklop je događaj singularnosti bez hijerarhije u nekom unaprijed određenom poretku. (Gilles Deleuze i Claire Parnet, Dialogues, str. 69-70.) Nije stoga začudno zašto Deleuze govori o „nadmoći anglo-američke književnosti“ nad francuskom i njemačkom, te zašto nastoji pojasniti svoju gradnju pojmova izvan tradicionalnoga metafizičkoga poretka značenja. Otuda, naposljetku, plaidoyer za „transcendentalni empirizam“ nije ništa drugo negoli izvedba logike događaja kao sklopa snaga u stalnoj promjeni. No, način kako se sklop sklapa, kako dolazi do onoga što se prije nazivalo „bitkom“ i „bićem“, a prema Deleuzeu, koji je u tome legitimni baštinik Whiteheada i Simondona, a ne tek Spinoze, Nietzschea i Bergsona, sklop proizlazi iz onoga što nastaje (quoiddittas), a ne iz onoga što već uvijek jest (quiddittas). Što je za Deleuzea uistinu sklop? Odgovor je: mnoštvo sastavljeno od heterogenih pojmova, sveza, odnosa između njih. Primjer je singularnost i kontingencija životinja koje nisu određene svojim rodom i vrstom, funkcionalnim jedinstvom, već sklopovima odnosa u koje ulaze. (Vidi o tome iscrpno u: Žarko Paić, TEHNOSFERA II: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) Značenje pojma sklopa za Deleuzevo mišljenje posebno se može razaznati u onome što pripada njegovu promišljanju političkoga i politike. Nije to, dakako, nikakva nova „filozofija politike“, a niti, pak, teorija koju možemo dovesti u svezu s onim što su u post-fundacionalizmu izveli Rancière, Badiou, Nancy, Lefort, Agamben. Razlika spram njihova načina izvedbe političke teorije jest već u tome što Deleuze u potpunosti preuzima Marxov način mišljenja time što mu suspendira i neutralizira Hegelov spelulativno-dijalektički okvir. No, ono što je ovdje najvažnije jest da Deleuze jasno vidi kako se političko i politika suočavaju s gotovo nemogućim poslanstvom. Što je, primjerice, Carl Schmitt u svojem Nomosu Zemlje smatrao ulaskom u „veliki prostor“ (Groβraum) ili u ono što danas imenujemo postimperijalnom suverenošću sa značajkama globalnosti i planetarnosti, to je oznaka situacije u kojoj tradicionalni političko-pravni pojam države izveden iz shvaćanja moderne teritorijalne određenosti u ukorijenjenosti nacije više ne postoji. Deleuze o tome kaže sljedeće: „Što obilježava našu situaciju jest ujedno s onu i s ovu stranu Države. S onu stranu nacionalnih država, posrijedi je razvitak svjetskoga tržišta, moć multinacionalnih tvrtki, shema ‘planetarne’ organizacije, proširenje kapitalizma na čitavo društveno tijelo, jasne forme velikoga apstraktnoga stroja koji nad-kodira monetarne, industrijske i tehnološke tijekove. U isto vrijeme značenja eksploatacije, kontrole i nadzora postaju sve više suptilnija i difuzna, u stanovitom smislu molekularna (radnici bogatih zemalja nužno imaju udjela u pljački Trećega svijeta, muškarac se nalazi u ulozi nad-eksploatacije žena, itd.). Ali apstraktan stroj, sa svojim disfunkcijama, nije više neizostavan od nacionalnih Država koje nisu u stanju upravljati sobom na svojem vlastitom teritoriju i iz jednoga teritorija u drugi. Država više nema na raspolaganju političku, institucionalnu ili čak i financijsku moć s kojom bi bila u stanju nositi se s društvenim posljedicama stroja.“ (Gilles Deleuze i Claire Parnet, Dialogues, str. 146.) Obuhvatnost promjena koje su nastupile nestankom djelotvorne moći države i suverenosti (naroda) mogu se opisati tek kada se promijenjeni „fundamentalni kategorijalni sustav“ primijeni na logiku ovog obrata koji ima ne samo spoznajno-teoretske implikacije, već i navlastito političke za neposrednu budućnost. Kada u igru ulazi sklop, sve se reorganizira polazeći od pojma „imanencije života“. Stroj napretka i razvitka nije više u nadležnosti Države, kao što se unatoč svega ne može polagati nada u neko autonomno djelovanje društva. Uostalom, Deleuze je na tragovima Foucaulta uspostavio okvir za shvaćanje „društava kontrole“ na zasadama načela kibernetike u procesu proizvodnje sâmoga života. Promjene su, dakle, od dalekosežnoga značaja. Ni jedna strukturna moć nije pošteđena nove funkcije djelovanja: policija, vojska, birokracija, sindikati, tzv. „kolektivne instalacije“ poput škola, obitelji, itd. U nastavku analize Deleuze objašnjava da se sve to zbiva kroz obilježavanje teritorija, mehanizme podređenosti Moći koja vlada u novim uvjetima mreže odnosa bez jasnoga središta, temeljne regulatorne okvire, zahtjeve s pojmovima kvalitete i kvantiteta. Ukratko, sve ono što je već naznačio Michel Foucault u analizama nastanka neoliberalizma u ekonomiji i politici te kulturi kao biopolitičke produkcije života ovdje se još više radikalizira. (Michel Foucault, Rođenje biopolitike, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2016. S francuskoga prevela Maja Vukušić Zorica.) Sklop ne samo da nije više kategorija apriornoga transcendentalnoga djelovanja tzv. subjekta, već se istoodobno radi o mutacijama u samome pojmu totaliteta. Umjesto cjeline koja vlada nad dijelovima propisujući im mjesto u funkcionalnome poretku, sada se suočavamo s logikom metastabilne mreže događaja. Drugim riječima, kaos zamjenjuje poredak, ali na taj način da sam novi pojam kaosa više ne proizlazi iz tzv. prirode stvari. Umjesto toga na djelu je kaos koji se regulira procesima kognitivne sinteze i stvaranja novih situacija. Mozak u biokibernetičkome razumijevanju života sada upravlja svim procesima deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 155-168. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Kada se više ne može ništa dešavati na planu funkcionalnoga djelovanja unutar modernoga okvira hegelovskoga totaliteta, obrat otpočinje s mišljenjem djelotvornoga sklopa. No, nije to kao u Sutlića povijesni sklop koji se u razlici spram metafizičke „velike priče“ o razvitku apsolutnoga duha kroz povijest sada zbiva kao skrbno mišljenja zgode s onu stranu historije kao programirane i svrsishodne prakse rada kao znanstvene povijesti. Umjesto sjene Hegela, Deleuze je posegnuo za Spinozinim „materijalizmom“ i „korporalnošću“ shvaćenom mašinistički. Sklop se, dakle, razvija u onome što ima značajke strojno organiziranoga zbivanja u svim područjima života. Kada umjesto stroja Države na globalno-planetarnu scenu nastupa korporativni stroj upravljanja svijetom, tada se neoliberalni kapitalizam sklapa-rasklapa na taj način što više ništa nema svoje postojano mjesto ni vrijeme u-prostoru. Sve je „uronjeno“ u mreže sklapajućih-rasklapajućih događaja. Pogrešno bi bilo tvrditi da je za ovo mišljenje mogućnosti političkoga obrata u biti metafizike uzor ili model pronađen u biokibernetici samo zato što su temeljni pojmovi izvedeni sukladno kategorijalnome sustavu tehnoznanstvene konstrukcije virtualnih svjetova. Nikakav „materijalizam“ niti „mašinizam“ nije u temelju Deleuzeove ontologije politike za doba umreženih „društava kontrole“. Takva prosudba previđa „logiku smisla“ kojom Deleuze od svojih temeljnih filozofijskih spisa 1960-ih godina do posljednjih zajedničkih knjiga objavljenih s Felixom Guattarijem 1980-ih i 1990-ih godina otvara novo poglavlje u njegovu „kreativnome kaosu“ neologizama i hibridiziranja. Od „transcendentalnoga empirizma“ do „kaosmosa“, od „strojeva želja“ do „slika mišljenja“ i „plana imanencije“ ─ sve je usmjereno promišljanju digitalnoga svijeta u kojem više ništa nije Isto, nego se odvija kao mnoštvo i razlika u procesu stvaranja-nastajanja novoga. Sklop je za Deleuzea, prema tome, niz događaja koji tvore odnose. Budući da su događaji singularnosti, posve je jasno da se ovdje radi o suprotstavljanju Hegelovoj „znanosti logike“ s ključnim naukom o biti. Na jednom mjestu svojeg temeljnog djela ontologije postajanja u Razlici i ponavljanju (Différence et répétition) iz 1968. godine tvrdi se da se, ako se baš hoće, može i ostaviti ontologijski pojam „biti“, ali samo pod uvjetom ako se „bit“ onda razumije kao događaj. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F. Pariz, 2015. 12. izd., str. 168.) Nipošto se ne može sklop shvatiti kao puko spajanje dijelova. Naprotiv, u pojmu koji rabi Deleuze za sklop na francuskome (agencement) naglasak je na konstrukciji, a to je uvijek stvaralački postupak i proces. Jedan od načina konfiguracije sklopa jest „apstraktan stroj“ kao spoj, kombinacija, kontinuum. No, „konkretan stroj“, pak, pretpostavlja utjelovljenje apstrakcije. Apstraktni su odnosi, ali se elementi tog odnosa konkretni. U tom pogledu sklop je nastajanje nečega što više nema karakter uzročno-posljedičnoga procesa, već se može razumjeti iz kibernetičke paradigme. Prema njoj je moguće da se zahvaljujući povratnoj sprezi (feedback) učinci pojavljuju uvjetom mogućnosti uzroka (causa formalis i causa materialis). Politika je takav singularni događaj i djelovanje u kojem se nepredvidljivost i kontingencija izvode iz sklopa prethodnih događaja plus nastanak nove situacije, koja nikad ne može biti shvaćena drukčije negoli na „planu imanencije“. A to znači da politiku ne određuje tek svrhovito djelovanje prije samoga čina djelovanja. Umjesto ove klasične teleologije koja usudno obilježava metafiziku od Aristotela do Hegela, uvođenje analitičkoga pojma sklopa upućuje na odnos apstraktnoga i konkretnoga s onu stranu već uvijek opstojeće „biti“ bića. Budući da se bitak pojavljuje kao mnoštvo i razlika, a vrijeme se događa kao ponavljanje s naglaskom na ono novo u vječnome postajanju, posve je jasno da Deleuze misli događaj iz njegove apsolutne singularnosti. Jedinstven, jednokratan, neponovljiv, shvaćen kao iznimka koja stvara pravilo, događaj nikad ne prethodi sklopu singularnosti u prostoru virtualne aktualizacije. Taj se prostor više ne nalazi u-svijetu, nego se događa u emergentnoj konstrukciji svijeta kao mreže. 3. 3. Mreža U okviru spekulativno-dijalektičkoga mišljenja odnos između uma i zbilje bio je posredovan transcendentalnom konstitucijom subjekta. Pritom je primat vremena nad prostorom označavao odnos između prostorne ukorijenjenosti koja je već uvijek u jeziku ono što nazivamo „ovdje“ ili „tu“. Tek kada je nešto postavljeno u prostor kao ovo ovdje, nastaje mogućnost razlikovanja spram nečega što je s druge strane ili se, pak, smješta u onostrano. Ali ništa što je ovdje ili tu ne može biti samo o-sebi bez potpornja (subjekta) i podstava (supstancije) same stvari uopće. Ta stvar naziva se u okviru njemačkoga idealizma od Kanta do Hegela stvar-o-sebi (Ding-an-sich) i kreće se od tog mjesta sublimnoga objekta do spoznate nužnosti subjekta (Ding-für-sich). Mišljenje kao konstrukcija subjekta uvijek se zbiva u vremenu aktualnosti kao „vječnoga sada“. Vrijeme koje prostoru podaruje živu neposrednost uzdiže ga iz pukog okvira zbivanja protežnosti materije u ono što Marx u Ekonomijsko-filozofijskim spisima iz 1844. godineimenuje prostorom razvitka čovjeka u oslobađanju od fatalnosti otuđenoga rada. Drugim riječima, za mišljenje totaliteta, prostor je realizacija vremena s pomoću konstitucije spoznajnoga subjekta. Na taj se način prostor oprostoruje i postaje ljudskim prostorom jedino ukoliko mu prethodi vremenska struktura bitka. Obrat nastaje nakon što od 1960-ih godina svjedočimo ulasku kibernetike, informatike, autopoietičkih sustava i novih tehnologija u proces proizvodnje zapadnjačkih društava. Vodeći sociolog globalizacije Manuel Castells u svojoj trilogiji Informacijsko doba: Ekonomija, društvo i kultura, u prvome svesku naslovljenom Uspon umreženog društva (The Rise of the Network Society) iz 1998. godine kaže: „Naša su društva u sve većoj mjeri strukturirana oko bipolarne suprotnosti Mreže i Sebstva. (…) Nove informacijske tehnologije povezuju svijet u globalne mreže instrumentalnosti. Komunikacija putem računala stvara širok niz virtualnih zajednica. No ipak, osobiti društveni i politički trend 1990-ih jest izgradnja društvenog djelovanja i politike oko primarnih identiteta, bez obzira jesu li oni pripisani, ukorijenjeni u povijest i geografiju, ili novoizgrađeni prilikom neizvjesne potrage za smislom i duhovnošću.“ (Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Goldenmarketing, Zagreb, 2000., str. 39 i 57. ) Mreža i umreženost odnose se na strukturiranje društava u doba globalnoga kretanja kapitala, informacija i usluga. Očito je da Castells peretpostavlja kako se odnos između novih tehnologija informacija i stvaranja prostora za kretanje kapitalizma ne može ograničiti samo na ono izvanjsko i otuda „realno“. Prostor se stoga razumije polazeći od čina kibernetičke konstrukcije. Budući da su računala proizvod sveze i odnosa između kibernetilke kao univerzalne metateorije upravljanja ljudskim i neljudskim sustavima, tada postaje bjelodano kako „umjetni mozak“ upravlja svim postojećim strukturama onoga što nazivamo realnošću. Međutim, problem se pokazuje u načinu cjelokupne konstrukcije onoga što je bipolarno suprotstavljeno između mreže i sebstva. Vidimo da se i pojam subjekta, koji je vladao novovjekovnom metafizikom, mijenja u pojam heterogenog i pluralnoga sebstva. Štoviše, ovdje su susrećemo s relacijskim pojmovima i strukturiranjem fludinih i metastabilnih identiteta. Kibernetički modeli i načini stvaranja odnosa u svim aspektima ekonomije, politike i kulture informacijskih društava današnjice određuju način komunikacije ovih umreženih sebstava. Posve je jasno da je ta komunikacija tehničko-tehnološki uvjetovana na taj način što umjesto vladavine metafizičkoga jezika subjekta sada u središte ulazi slikovna pragmatika značenja. Svaka je komunikacija u globalno-planetarnome poretku otuda postala vizualnom komunikacijom, a mreže i umrežavanje postaju od supstancijalnoga značenja za razumijevanje svijeta uopće. Vladavina digitalnoga konstruktivizma pokazuje se u svim područjima života. Dostatno je spomenuti ono što i Castells posebno analizira: financijski tijekovi kapitala, kapitalistički sustav koji uzdiže kult tržišta na najvišu razina posredovanja u povijesti, prijelaz iz faze industrijskoga u informacijsko društvo, a kapitala iz stadija proizvodnje u stadij spekulativno-kognitivne potrošnje. Sve ide tako daleko da se sada nastoji prisvojiti želju Drugoga u formi informacije. Deleuze i Guattari su u svojem glavnome djelu Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II postavili misaone okvire za uvid u novonastalo stanje stvari koje posebne društveno-humanističke znanosti od sociologije i antropologije do geografije i ekonomije nastoje dohvatiti u svojim empirijskim istraživanjima. Mreža se u njihovu shvaćanju razvija iz ključnog pojma koji se suprotstavlja ideji metafizičkoga temelja. Riječ je, dakako, o pojmu rizoma. Pojam kao metafora odnosi se na sustav podzemnih sveza među biljkama. Njihova razgranatost ne nalazi se stoga tek na površini, već u slojevima zemlje koji pripadaju onome što uglavnom nazivamo unutarnjim prostorima, određenim mikrosvjetovnošću odnosa. Kapitalizam predstavlja takav aksiomatski-rizomatski sustav odnosa kao konekcija između apstraktnih i konkretnih strojeva moći i želja. Rizom, sažeto iskazano, predstavlja nehijerahijski poredak odnosa između heterogenih elemenata, koje Deleuze, kako smo već vidjeli, naziva događajima ili singularnostima. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizopfrenia, Continuum, London-New York, 2004., str. 3-28.)Ako rizom nema ni početka ni kraja, onda je posrijedi beskonačnost koja prekida zatvorenost sustava prema logici A=A. Isključeno je djelovanje konjukcije, a uključena disjunkcija, jer rizomatsko djelovanje označava stalnu promjenu smjera kao krtičja gnijezda prokopana naizgled bez plana i bez svrhe. Umjesto polazišta, središta i rubova koje matematika i geometrija pretpostavljaju kada ljudske umne tvorevine izvode iz apriorne forme mišljenja kao racionaliziranja, sada se pojavljuju konekcije i disjunkcije. Stoga rizomatska mreža podzemnoga svijeta odgovara kibernetičkoj mreži kompjutorske digitalne simulacije. Rizom i mozak su odlučujući pojmovi novoga tehnoznanstvenoga mišljenja. To je nova metafizika koja nema više smjer kretanja u krugu s fiksnim središtem. Spiralna vrtnja i beskonačno ubrzavanje odgovaraju onome što čini „bit“ suvremenoga kapitalizma mreža i neurokognitivne pragmatike znanja. A budući da slika u tehničkoj formi digitalnoga zapisa preuzima kodove komunikacije, tada se i ekonomija, i politika, i kultura u novome, otvorenom sustavu kognitivnoga ili informacijskoga kapitalizma ne mogu više razmatrati iz tradicionalne metafizičke sheme uzrok-posljedica. Osim Castellsa, o problematici mreža i umrežavanja sustavno još promišlja Bruno Latour, antropolog i filozof, jedan od tvoraca pojma tehnoznanosti i mislilac interobjektivnosti, „interneta stvari“, dizajna svijeta koji povezuje žive biološke i nežive tehnološke svjetove s pomoću autopoietičke mreže značenja. ( Bruno Latour, Reassembling the Social: An Introduction to Actor-Network-Theory, Oxford University Press, New York, 2007.) Mreže i umrežavanje očito su izrazi tehničkoga podrijetla. Već time ukazuju na duboku neljudsku narav vladavine u suvremeno doba. Međutim, nije problem u onome neljudskome kao takvome, nego u ljudskome koje može preživjeti i djelovati u rizomatskome kapitalizmu jedino ako se prilagodi uvjetima sklopa koji, metaforično, povezuje insekte, ljude i strojeve. Za Deleuzea i Guattarija, a isto vrijedi i za Castellsa i Latoura, pojmovi-metafore ovog umrežavanja i sklapanja novoga su kontelacija, galaksija, mapa, dijagram, stroj, tijelo, rizom, plato. Vidimo da je ovo mišljenje sukladno matematičkim teorijama skupova. Usto, ono je izrazito usmjereno razotkrivanju prostornih odnosa, nastanku novoga u procesu miješanja različitih „supstancija“ i „biti“. Kada se klasična metafizika rastemeljuje ponajprije s pojmom sklopa, tada je posve razumljivo da se umjesto apriorne strukture vremenitosti u prvi plan postavlja prostorna rekonfiguracija objekata, a ne stvari. To su objekti-u-nastajanju, metamorfne strukture, krajnje začudnih oblika, od zakrivljenosti do spiralnoga izgleda. Mreža se ne rasprostire. Ona se umrežava s drugim mrežama prema načelima logike postajanja (devenir) i kao singularnost mnoštva događaja. Zato su svi pojmovi-metafore vezani uz pluralnost svojih modifikacija. Sveza između mikro i makro razine, onoga što Deleuze naziva parom molarno-molekularno određuje se iz perspektive stvaranja novoga sklopa. Zato su pojmovi-metafore uvijek i međusobno koordinirani. Što, naime, vrijedi za sazvježđa u svemiru na isti se način mora očitovati i u mikro-svjetovima virtualnosti. Mozak i upravljanje sustavima spajaju pritom mišljenje i bitak na posve drukčiji način od tradicionalnoga spekulativnoga idealizma. Nije mišljenje više nadređeno bitku. Ne određuje ga kao u Hegela s pomoću „fundamentalnoga kategorijalnoga sustava“. Umjesto toga susrećemo se s novim udvajanjima i binarnim kôdom. On, naime, omogućuje da sustavi u digitalnome načinu umrežavanja svjetova poprime značajke onoga što Heidegger i Sutlić nazivaju „stabilnošću u promjeni“. Doista, rizomatski se kapitalizam u sadašnjem stadiju može razumjeti kao dinamična konfiguracija „društava kontrole“ na globalno-planetarnoj razini djelovanja. Sve teži u beskonačnost, a implozija informacija određuje unutarnju svrhovitost sustava. Deleuze i Guatttari su u jednom razgovoru prikazali ovo na sljedeći način: u kapitalizmu je sve racionalno, osim sâmoga kapitalizma. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, “Capitalism: A Very Special Delirium”, S. Lothinger (ur.), Chaosophy, Autonomedia/Semiotexte, New York, 1995., str. 36.) Zaključak Kakve su posljedice ovog ontologijsko-spoznajnoga obrata u biti metafizike nakon Hegela i Marxa za suvremeno političko mišljenje? Vidjeli smo već da je moderna politika bila opsesivno zauzimanje položaja moći unutar države i nastojanje da se u odnosu spram društva očuva stanovit oblik kontrole, ako je riječ o liberalnoj demokraciji. Totalitarizam je razorio ovu shemu odnosa između političke države i građanskoga društva. Kako je to pokazao Franz Neumann u svojim analizama totalitarne vladavine (nacizma), bezakonje koje je ideologijski bilo poduprto antisemitizmom i rasizmom dovelo je do nečuvenoga proloma permanentnoga terora (institucionaliziranoga i onog koji se dešavao spontano protiv označenih neprijatelja poretka u Hitlerovoj Njemačkoj). (Franz Neumann, Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944., Disput, Zagreb, 2012. Prijevod: Damjan Lalović.) Budući da država nužno mora imati položaj vladara u teritorijalno određenome prostoru djelovanja koji od novoga vijeka nazivamo suverenošću, problem nastaje upravo s totalitarnim pokretima koji razaraju tu pretpostavku i teže nadilaženju granica državne moći. Ako su korporacija i logor u postimperijalnome poretku vladavine „danas“ dokaz nestanka suverenosti kakvu smo poznavali od 17. stoljeća do kraja 20. stoljeća u Europi, što znači da je sveza/odnos neoliberalne ekonomije i politike isključenja „neprijatelja“ poretka ono neporecivo, čini se da uvođenjem pojmova sklopa i mreže u suvremeno političke mišljenje dolazi do nužnosti rastemeljenja temeljnih kategorija filozofije politike u tradicionalnome shvaćanju. Već je s Carlom Schmittom otpočela ova sudbonosna promjena označitelja politike. Time postaje očito da se politika više ne utemeljuje izvan vlastita djelokruga i autonomnoga polja važenja ni u ideji pravednosti niti u pojmu jednakosti. Sloboda kontingentnoga djelovanja određuje njezinu „praznu formu“ moći u promjeni zadane situacije i konteksta. (Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Politika je događaj te čudovišne forme otvaranja posve drukčijeg razumijevanja odnosa između tehnosfere i slobode. Za razliku od prethodnih paradigmi tehničkoga podjarmljivanja prirode, a time i društva i kulture, kibernetičko odvijanje onoga što tehnosfera obuhvaća u svojem sintetičkome jedinstvu pripada virtualnoj aktualizaciji događaja. Politika se, dakle, izvodi kao medijalna singularnost. U odsutnosti bilo kakvog razloga/temelja za djelovanje koje proizlazi iz casrtva svrha i etičkoga horizonta subjekta modernosti, sve je otvoreno, pa tako i mogućnost oživljavanja već prohujalih ideologijskih i društvenih formi. Vidimo to danas u nastojanju desnoga populizma u Europi i svijetu s obnovom tzv. suverenizma. Međutim, politika kao singularnost djelovanja ponajprije je događaj nastanka „novoga“ unutar globalno-planetarne mreže ekonomije i kulture koje nastoji prisvojiti u stroj oligarhijskoga poretka moći. Nema sumnje da su pretpostavke za tako nešto teorijski zasnovane ponajviše u djelu Gillesa Deleuzea koji, da paradoks bude potpun, svoju „ontologiju postajanja“ naziva političkim mišljenjem događaja, iako je u najmanju ruku posve „neuporabljiva“ za aktualne i realne politike, čak i u smislu politike obrane manjinskih prava. To, dakako, ne treba čuditi. Političko mišljenje koje se više ne orijentira spram normi i ciljeva koje je postavila spekulativna dijalektika, a gotovo u cijelosti prihvaća Marxove analize kapitalizma s dodatkom neutraliziranja Hegelova nasljeđa, nije moguće svesti na realne politike otpora neoliberalnome kapitalizmu bez radikalne kritike države, korporacija i biopolitičke produkcije moći. Što preostaje takvome mišljenju i njegovim izvedbama u okružju post-fundacionalističke teorije društva i politike? Kada Oliver Marchart u svojim analizama ovog problema s obzirom na novije priloge Rancièrea, Badioua, Nancyja, Leforta i Agambena provokativno ustvrđuje da je začetnik čitavog ovog smjera mišljenja nitko drugi negoli Martin Heidegger, „mislilac iz Francuske“, ova efektna izreka činj se da pogađa u bit problema. (Oliver Marchart, Die politische Differenz, str. 18-22.) Heidegger je unatoč svojeg zastranjenja u razumijevanju totalitarizma, sa svim etičko-političkim implikacijama pada mišljenja pod jaram antisemitizma i „duhovnoga nacizma“, neusmnjivo otvorio prostor promišljanju onoga što je rezultat kraja modernosti s temeljnim pojmovima države, suverenosti i naroda. Drukčije političko mišljenje mora stoga poći od pojma događaja i kontingencije, od slobode i povijesnosti, a ne od ionako nelagodne situacije u kojoj se nakon ulaska u postimperijalni prostor čitava logika sklopa i umrežavanja moći i protumoći pojavljuje bez prvih uzroka i posljednjih ciljeva. No, događaju se ne može pristupiti pseudo-politički svođenjem mišljenja na aktivizam ili voluntarizam bez pokrića u zbilji. Ono što je obilježavalo prethodnu paradigmu konstrukcije-destrukcije totaliteta (Hegel-Marx), ne može se više vratiti u političku artikulaciju suvremenosti. Razlog leži u tome što se ovaj prostorni obrat (spatial turn) s vodećim pojmom tehnosfere mora promisliti na posve drukčiji način. Sloboda u „biti“ događaja novih konstelacija politike pretpostavlja po prvi put vladavinu kibernetike nad ljudskim životom. Nije ono neljudsko negdje izvan ovoga svijeta. Isto tako, nisu računanje, planiranje i konstrukcija tek puki tehnički pojmovi koji nemaju implikacije za čitav novi politički „fundamentalni kategorijalni sustav“. Jedno je ipak u svemu tome izvjesno. Totalitet u sklopu i mreži globalno-planetarne politike 21. stoljeća u doba vladavine kognitivnoga kapitalizma prelazi u permanentno „izvanredno stanje“. Ako je tome tako, tada ni država, ni suverenost, a niti narod nisu više nedodirljivi entiteti političkoga mišljenja suvremenosti. Ako ništa drugo, onda na to upozorava u krajnje negativnome smislu marš populizma Europom i svijetom na koje se ne može više oglušiti nitko. Sjetimo se da Hannah Arendt na kraju svojih Izvora totalitarizma zapisuje kako „našim današnjim političkim uvjetima doista prijete te razorne pješčane oluje. (…) Pa ipak, organizirana osamljenost znatno je opasnija od neorganizirane nemoći svih onih kojima vlada tiranska i arbitrarna volja jednog čovjeka. Opasna je zato što prijeti opustošiti svijet kakav poznajemo ─ svijet koji je, kako se čini, svugdje došao do kraja ─ prije nego što se nov početak koji nastaje iz tog kraja stigne učvrstiti.“ (Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, Disput, Zagreb, 2015., str. 464. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić) Pojmovna arhitektonika s kojom se danas služimo u analizi tenedencija ovog kaotičnoga stanja i entropije politike zacijelo je više od mentalnih mapa za stvarnost. Kada prijetnja urušavanja postane više no izgledna, političko mišljenje ima mnogo važnije zadaće od opisa onog što se doista događa. Svijet kakav još ne poznajemo iziskuje korak izvan uhodane sheme u našim fomama života i njima pripadnim pojmovljem. Ono političko nikad nije posve ukorijenjeno u sadašnjost. Djelujući „ovdje“ i „sada“ mijenja se ono nadolazeće, bez obzira koliko ono bilo već unaprijed određeno iz nadilazeće moći tehničkoga podjarmljivanja „biti“ čovjeka.

November 8, 2025
Sumrak američke demokracije

Sumrak američke demokracije

1. Istinsku analizu misterija i veličajnosti američke demokracije u njezinoj djevičanskoj fazi rane modernosti dao je jedan francuski aristokrat, autor sjajnih putopisa i remek-djela političke teorije O demokraciji u Americi. U romanu Thomasa Manna Doktor Faustus na jednom mjestu čitamo i ove rečenice koje imaju svojevrsnu moć proročanstva: „Alexis de Tocqueville je rekao da su iz revolucije kao iz zajedničkoga izvora potekle dvije rijeke: jedna za ljude i njihove slobodne ustanove, a druga je ona koja utječe u apsolutnu vlast.“ Tko je bio Alexis de Tocqueville? Rođen je u Parizu 29. srpnja 1805. u obitelji grofa koji će kasnije postati prefekt tijekom Restauracije. Preko majke bio je praunuk Malesherbesa, suca koji je životom platio čast obrane Luja XVI. Studirao je pravo, što ga je dovelo do karijere u pravosuđu, a karijeru je započeo 1827. kao istražni sudac na dvoru u Versailleu. Nakon Srpanjske revolucije 1830., Alexis de Tocqueville želio se distancirati od francuske politike. Stoga je otišao u Sjedinjene Države sa svojim prijateljem Gustaveom de Beaumontom na studijsko putovanje kako bi ispitao i istražio zatvorski sustav. Zar nije u tome baš on prethodnik Foucaulta i njegova remek-djela Nadzora i kazne: Rađanje zatvora (Informator-Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1994. S francuskoga prevela Divina Marion) Njih dvojica putovali su zemljom deset mjeseci i vratili se u Francusku u proljeće 1832. Sljedeće godine, nakon što je iz političkih razloga dao ostavku na sučevu dužnost, Tocqueville je kratko vrijeme proveo u Engleskoj, gdje je produbio svoja istraživanja o demokratskim sustavima. Iz svojih putnih bilješki crpio je materijal za svoju prvu knjigu, Demokracija u Americi, čiji je prvi svezak objavljen 1835. Stil je elegantan, a sadržaj užitak za um. Knjiga je odmah postigla uspjeh. Objavljivanje drugog sveska, u travnju 1840., donijelo je autoru izbor u Francusku akademiju. Prvi svezak Demokracije u Americi bavi se izvornom Amerikom predsjednika Andrewa Jacksona. U drugom svesku autor proširuje svoj opseg na demokratski fenomen i njegovu vjerojatnu budućnost. Tocqueville pokazuje da su vladavina prava i individualne slobode bitne pokretačke snage ekonomskoga i društvenog napretka. Međutim, bojao se da će demokratski pokret i individualizam na kraju dovesti do atomizacije društva i uspona despotske države. Zahvaljujući pronicljivosti svojih uvida, Tocqueville je među najpoznatijim francuskim piscima u Sjedinjenim Državama, a upravo se u toj zemlji vodeći stručnjaci za njegovo djelo i danas mogu pronaći. Među njegovim mnogim citatima koji potiču na razmišljanje, ovaj se posebno ističe, odjekujući iznimnom lucidnošću: „Nacije danas ne mogu spriječiti jednake uvjete unutar svojih granica; ali ovisi o njima hoće li ih jednakost voditi u ropstvo ili slobodu, u prosvjetiteljstvo ili barbarstvo, u blagostanje ili bijedu.“ (v. Alexis de Tocqueville, De la démocratie en Amérique. Souvenirs. L’Ancien Régime et la Révolution, Introductions et notes de Jean-Claude Lamberti et Françoise Mélonio, Laffont, Coll. «Bouquins», Paris, 1986.) 2. Jedan od najznačajnijih društvenih teoretičara i intelektualaca u Francuskoj 20. stoljeća, Raymond Aron, autor znamenite studije o totalitarizmu koja pripada vrhu klasične literature o tom složenom problemu koji ulazi u područje povijesti političkih ideja, politologije i sociologije moći kao i političke filozofije, autor je teksta koji zaslužuje posebnu pozornost. Njegov je naslov „Idées politiques et vision historique de Tocqueville“, a objavljen je 1960. godine u renomiranome časopisu Revue française de science politique, Vol.10/3(str. 509-526). Već na početku ove rasprave Aron ustvrđuje kako Tocqueville kao autor dviju amblematskih knjiga o demokraciji i tiraniji, one O demokraciji u Americi i one druge Stari režim i revolucija, pokazuje da je istraživanje fenomena nastanka moderne demokracije nužno komparativno, jer je sveza između Francuske kao predvodnice duha revolucionarnih zbivanja u Europi i Amerike kao kolijevke novoga svijeta univerzalne slobode čak i u bitnim razlikama utemeljenja nacije-države (etat-nation) neraskidiva. Uostalom, i danas svjedočimo koliko je ta prosudba ujedno predskazujuća i postaje sve više fluidna negoli je to bilo od razdoblja kad je Tocqueville napisao svoju knjigu (1834-1840.). Naime, nakon drugoga mandata Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a uistinu se već može s punim pravom govoriti da je njegov „režim“ na putu da slomi ono što je od 19. stoljeća bilo određeno vladavinom demokratskih institucija slobodnoga društva, a ono što nazivamo državom u doba nove razdiobe svijeta kroz apsolutnu moć geopolitike nije samo u vlastitoj zemlji dospjelo do znakova autokratske vladavine i prezira demokracije, već je nizom akcija u svijetu njegova politika postala opasan primjer kancerogene sveze privatnoga korporativizma i neoimperijalne moći ustrojene prema načelima „novoga suverenizma“. Aron u ekstenzivnoj analizi postavki koje zagovara Tocqueville tvrdi da ni Francuska ni Sjedinjene Države neće izbjeći neodoljiv pokret koji vuče moderna društva prema demokraciji. „Postupni razvoj jednakosti je providonosna činjenica. Posjeduje glavne karakteristike takve činjenice; ona je univerzalna, trajna je, svakodnevno izmiče ljudskoj kontroli, svi događaji, kao i svi ljudi, doprinijeli su njezinom razvitku.“ Ali demokracija, bila ona sudbina ili providnost našeg vremena, rađa različite institucije u političkome poretku; posebno, ona ne bira definitivno između slobode i despotizma. Neka demokratska društva jesu ili će biti slobodna, druga već jesu ili će biti servilna. I upravo stoga Aron dovodi u svezu na teorijskoj razini istraživanja Alexisa se Tocquevillea i Karla Marxa, jer obojica pokušavaju odgovoriti na pitanje jesu li ideje moderne politike kao što su sloboda i jednakost uopće ostvarive u kontekstu razvitka dva načina konstitucije društva i države unutar nečega što je referencijalni okvir djelovanja kakav nastaje nakon Francuske revolucije u Europi i Americi, a posrijedi je industrijski kapitalizam sa svim popratnim posljedicama njegova utjecaja na nacije, narode, figuru građanina i klasno-socijalno ustrojstvo društva. No jasno je da pod demokracijom najčešće misli na stanje društva, a ne na oblik vladavine. “Neodoljiva revolucija” koja u autorovoj duši proizvodi svojevrsni vjerski teror, prije je društvena negoli politička; teži “postupnome i progresivnome razvitku jednakosti”. Prije ili kasnije, Francuska će, poput Amerike, postići gotovo potpunu jednakost uvjeta. Demokracija, kako je vidi ovaj potomak velike obitelji, stoga je nestanak aristokracije, izjednačavanje uvjeta. Stoga zamišlja “liberalnu republiku ili represivnu republiku”, a još više “demokratsku slobodu ili demokratski despotizam”. Fragment koji smo citirali dokazuje samo da je Tocqueville oklijevao potpuno prekinuti tradicionalnu upotrebu riječi demokratski, koja označava način vladavine, a također i da po njegovom mišljenju pridjev demokratski primijenjen na vladu podrazumijeva sudjelovanje naroda u upravljanju javnim poslovima. Kada Tocqueville spominje demokratski despotizam, on misli na despotizam koji se može pojaviti u demokratskim nacijama; On ne namjerava pripisati dostojanstvo demokracije despotizmu. Jer, kao način vladavine, despotizam je suprotnost demokraciji. Sve što Aron u svojim razmatranjima posebno naglašava nije tek „velika priča“ o povijesnim uvjetima nastanka „demokracije u Americi“ u 19. stoljeću i aktualnosti Tocquevilleovih političkih promišljanja. Kontekst u kojem se pojavljuje ova rasprava 1960. godine kada Aron kao radikalni kritičar ideje komunizma u Sovjetskome Savezu i posvuda u svijetu zahtijeva obranu ne samo tradicionalnoga liberalizma kao ideologije ljudskih prava i vjere u demokratska načela nesumnjivo je jedan od razloga koje valja ovdje izdvojiti. Naime, u zbiljskome stanju međunarodnih odnosa to je doba Hladnoga rata između Zapada te Sovjetskoga Saveza i Kine, ali još je mnogo važnije nešto drugo. To je težnja koju Aron izvodi koja položaj SAD-a nužno otvara kao analogiju s onime što je Tocqueville vidio kao rak-ranu američke demokracije ju samome začetku. Posrijedi je instrumentaliziranje ideje demokratske većine u provedbi politike koja na ovaj ili onaj način ruši ideal republike i može dovesti do „demokratskoga despotizma“. To znači da je za istinsku demokratsku svijest o napretku i razvitku nacije-države u sklopu modernoga kapitalizma bitno kako će se uskladiti imperativi slobode i jednakosti. No, ono što je najvažnije i ima dalekosežne posljedice i za suvremenost, kad je ono što je još Habermas u knjizi Legitimacijski problemi kasnoga kapitalizma iz 1973. godinenazvao dolaskom neoliberalizma u ekonomiji, politici i kulturi procesima „kržljanja demokracije“, rezultat proloma konzumerizma i društva spektakla, a Tocqueville je upozorio da demokraciju u Americi pogađa još u 19. stoljeću zaraza zvana masovna zaokupljenost građana svojim privatnim strastima i sklonošću zabavi umjesto „civilne religije“ slobode. Sve to dovodi do mogućnosti pada u bezdan „demokratskoga despotizima“. Naime, „Tocqueville je, u srcu, bio aristokrat koji nije prezirao jednakost uvjeta života, ali se gnušao servilnog duha koji prisiljava na poslušnost. Bojao se da će isključiva težnja za blagostanjem proširiti takav duh niskosti među ljudima, izoliranima u svojim sitnim poslovima.“ (Raymond Aron, nav. tekst, str. 514.) No, nije li znakovito da je Aron čitanjem Tocquevillea upozorio i na još nešto što je u 21. stoljeću postalo conditio sine qua non ne samo globalnoga trenda desnoga populizma, već i svih drugih političkih ideologija i pokreta, a to je pitanje nacije i kulturnoga identiteta nositelja suverenosti. Što je, dakle, taj navlastiti „duh američke nacije?“ „To je spoj duha religije, duha slobode i duha trgovine. Među puritancima, duh religije bio je ujedinjen s duhom slobode. Živeći usred divlje prirode, puritanci su spontano tražili svoje spasenje u iskorištavanju ili dominaciji nad svojim okolišem. Posvećeni potrazi za bogatstvom, sačuvali su čisti moral i vjeru svojih predaka. Dakle, duh američke nacije je načelo liberalne demokracije.“ (Aron, nav. tekst, str. 519.) Međutim, za Arona nije stvar u tome da izvede svoje pobijanje pozitivizma u sociologiji u djelu Augusta Comtea, kako bi se možda moglo pomisliti, jednostavnim povratkom Tocquevilleu, uzdignutom na status nenadmašnoga autoriteta. Odbacujući svaki dogmatizam, u skladu sa zahtjevima weberijanske sociologije, Aron zagovara kritičku upotrebu koncepata koje je koristio Tocqueville. Kao i kod Marxa, ili kod Comtea od kojeg se osjeća distanciranijim, Aron poduzima rigorozno ispitivanje Tocquevilleovih postavki i pokušava, u svjetlu stvarnosti 20. stoljeća, procijeniti njihovu relevantnost. Često se pozivajući na Tocquevilleovu misao u svojim knjigama, Raymond Aron ističe i konvergencije i nepremostive suprotnosti između demokratskih i totalitarnih poredaka vladavine. No, zacijelo je neporecivo da mu je teorijska relevantnost Tocquevillea istinska analogija za kritiku totalitarizma, ali i za kritiku demokratskih zastranjenja koje mogu postati nečim čudovišno opasnim za budućnost liberalnih poredaka u svijetu. Ono što se zbiva s Amerikom označava od druge polovine 20. stoljeća sudbinu ne samo Europe i Zapada, već i čitavoga svijeta. 3. Jedan od najznačajnijih američkih političkih filozofa i teoretičara suvremene politike, autor o kojem sam pisao i u svojoj knjizi Totalitarizam? (Meandarmedia, Zagreb, 2015.), Sheldon Wolin, pisac nezaobilazne i uistinu provokativne knjige naslovljene Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism iz 2008. godine, objavio je i izazovnu postavljenu knjigu o Tocqeuvilleu, još 2001. godine – Tocqueville Between The Two Worlds: The Making of Political and Theoretical Life (Princeton University Press). Baveći se pritom analizom fundamentalne knjige o Americi i na Tocquevilleova teorijska putovanja i političke vizije, Wolin podaruje čitanje mislioca koji se bori s modernim silama započetim u 17. i 18. st. i postavlja dijagnozu koja bi se mogla bez problema primijeniti na naše stoljeće. Riječ je o postavci da je upravo s Tocquevilleom u modernome političkome mišljenju, kao što je to bilo i s Marxom i Weberom, u središte postavljen problem moći. Zanimljivo je da se Wolin ovdje ne referira na Foucaulta koji je ovu liniju analize fenomena moderne politike izveo kroz svoje pojmove disciplinarnoga i nadzornoga društva da bi sve kulminiralo pojmovima biopolitike i dispozitiva moći koji s neoliberalizmom u potpunosti postaje logika sustava upravljaštva (gouvernementalité) i pokoravanja građanskoga društva interesima transnacionalnih korporacija. Moderno doba definirano je širenjem novih vrsta moći: moći nove znanstvene metode, ekonomske moći rastuće buržoazije i sve racionaliziranijeg državnog aparata koji je pokušavao kooptirati i znanstvenu i narodnu moć. Moderni teoretičari, poput Thomasa Hobbesa, imali su zadatak iskoristiti te nove oblike moći kroz nove slike poput „prirodnog stanja“ i nove političke pojmove poput „autoriteta“. Za razliku od antičkih filozofa, čija se potraga za istinom svodila na štovanje univerzalnoga reda i harmonije, moderni teoretičari koristili su istinu kao sredstvo za organiziranje politike, ekonomije i prirodnoga svijeta. Međutim, Wolin ističe varijaciju moderne političke misli koja je umjesto toga nastojala ograničiti modernu moć. Montesquieu je, na primjer, suprotstavio sveobuhvatnim, moći naklonjenim teorijama svojih suvremenika, vlastitu svojevrsnu anti-teoriju: opisom zajednica opterećenih posebnim manirama i običajima koje ni znanost ni država nisu mogle lako prihvatiti. Prema Wolinu, upravo iz te Montesquieove tradicije Tocqueville će se suočiti s modernom moći. Wolin u svojoj knjizi tvrdi da Tocqueville, kao teoretičar i tvorac mitova, mora birati između dva „imaginarija“ koji su povezani s demokracijom: revolucijom ili centralizacijom. Drugim riječima, on može prikazati moć Mnogih koja teži ili stalnoj revoluciji ꟷ činjenica koju je francuska povijest dokazala kao moguću ꟷ ili despotizmu, koji se konceptualno (iako ne i povijesno) povezuje s demokracijom kroz fenomen uniformnosti. Kao što čitatelji Tocquevillea dobro znaju, on privilegira centralizaciju kao najveću opasnost, nagađajući da će revolucije postati rijetke u demokratskome dobu. „Demokratski despotizam“, dakle, a ne beskrajna revolucija, pojavljuje se kao najmoćnija mitska tema modernosti u Tocquevilleovom djelu. To je zlo protiv kojeg Tocqueville usmjerava svo svoje teorijsko oružje, pokazujući svojim čitateljima kako religija, lokalna uprava, udruge i pravna profesija, između ostalog, mogu obuzdati njegovu moć. Međutim, sama snaga tih institucija i običaja proizlazi iz njihove montiskjeovske posebnosti, i kako moć Mnogih raste i prihvaćaju ih država i tržište, otpor koji pružaju može se pokazati uzaludnim. Vidimo sada da je i ono što je mučilo Raymonda Arona, liberalnoga kritičara totalitarizma u 20. stoljeću u kojem su posrijedi političke ideologije i režimi talijanskoga fašizma, njemačkoga nacionalsocijalizma i sovjetskoga i kineskoga komunizma, ali isto tako i ono što je bila nelagoda za Sheldona Wolina, uvjetno kazano anarhističkoga kritičara liberalnoga „obrnutoga totalitarizma“ Amerike 21. stoljeća, ima svoje neskriveno podrijetlo u analizama demokratskoga paradoksa koje je razvio upravo Tocqueville. Između slobode i jednakosti, naime, zjapi čudovišan bezdan koji se može postupno i raspadom univerzalne sveze obrazovanoga građanstva i „civilne religije“ slobode prometnuti u svoju suprotnost. Pojam despotizma u međuvremenu je usmjeren na političke režima nezapadnjačkih kultura, što ma svoju genealogiju još s radovima Karla A. Wittfogela o sustavu vladavine „orijentalne despocije“, pa je postalo uobičajeno smještati ovaj pojam uz političke poretke autokratskih režima Putinove Rusije i Jinpingove Kine, dok se pojam tiranije koristi za one poretke koji su inherentno liberalno-demokratski i degeneriraju u poredak strahovlašća i razaranja institucija građanskoga društva. (v. Timothy Snyder, On Tyranny: Twenty Lessons From The Twentieth Century, Crown, 2017.) Je li, dakle, Tocquevilleova analiza „demokratskoga paradoksa“ u slučaju Amerike, a to prije svega znači zlouporabu pojma jednakosti kao tiranije većine spram manjina, ono što će dovesti do toga da ga i sam Thomas Mann uključuje u svoj roman Doktor Faustus u kojem je ponajprije riječ o pitanjima glazbene umjetnosti u kontekstu raspada čitavog jednog svijeta humanizma i liberalne demokracije s nakanom da se rasvijetli upravo ono zastrašujuće: nastanka apsolutne vlasti koja demokraciju prezire i koristi kao puko sredstvo za suspenziju ustavne države i pretvaranja nove vladavine u trajno izvanredno stanje (Ausnahmezustand)? Najveći politički mislilac u povijesti Amerike bio je ovaj francuski aristokrat koji je dobro znao kako između „staroga režima“ (rojalizma) i „revolucije“ jedino što preostaje modernome razdoblju svjetske povijesti jest „vjera“ u ono što nema svoj temelj, a uvjet je mogućnosti svih drugih pojmova politike. To je „vjera“ u apsolutnu slobodu bez koje Amerika upravo u trećem desetljeću 21. stoljeću proživljava svoj sumrak demokracije.

November 7, 2025
Heideggerov Hölderlin protiv političke zlouporabe pojmova „domovine“ i „domoljublja“

Heideggerov Hölderlin protiv političke zlouporabe pojmova „domovine“ i „domoljublja“

1. Ovo je prijevod Heideggerova kratkog nacrta teksta koji ćemo u nastavku pokušati protumačiti. Nalazi se u 75. svesku njegovih Sabranih djela, izd. V. Klostermann iz Frankfurta na Majni, 2000., koji obuhvaća dva dijela: 1) Uz Hölderlina i 2) Putovanja Grčkom. Zapravo, treći dio ovog sveska sadrži različite vrlo kratke nacrte i bilješke i u tu skupinu tekstova pripada i ovaj. Datira se u 1939. godinu. M.H. O POLITIČKI POGREŠNOM TUMAČENJU “DOMOVINE” KOD HÖLDERLINA “Duh čuvar domovine” (IV, 385), “do danas / Ostao je bez imena” (IV, 245). Još nije imenovan; još nije uspostavljen, “Zbog njezine ljepote”. Imenovati taj “duh” i uspostaviti nešto još više je ista stvar. Taj duh koji drži domovinu sabranu u njezinoj neuzvišenoj biti i prvo zahtijeva razotkrivanje njezine biti ꟷ umjesto zagovaranja ciljeva, namjera i zahtjeva u natjecanju s drugima. “Duh”: odlučujući utjecaj bitne istine. Hölderlinov “domoljubni zaokret” ne smije se pogrešno tumačiti “politički” ꟷ možda čak i u smislu konačnoga i primarnog cilja. Domovina i njezin zakon samo su tranzitna točka za bitne odluke koje se tiču ​​bogova. Tek iz takve odluke dobiva svoje ime, kaže se što je “njemačko”. Protiv gruboga “politički” pogrešnog tumačenja Hölderlina, koje sada polako postaje uobičajeno čak i tamo gdje se još uvijek očekuje istinsko promišljanje, može se suprotstaviti jedan dokaz, koji datira iz 1804. Završna rečenica posvete njegovom prijevodu Sofokla glasi: Inače ću, ako vrijeme dopusti, pjevati roditelje naših knezova i njihovu veličinu i anđele svete domovine. Ne domovinu, već anđele njezine svetosti, podrijetlo i temelje vladavine koja je održava. Ozbiljno – odlučno znanje o skrivenome, tek treba utvrditi, bitnome podrijetlu domovine. Kada ćemo početi shvaćati ozbiljnost i nužnost nad kojom moramo biti gospodari ako riječi ovog pjesnika žele pronaći njemačku publiku? 2. Unatoč tome što dobro znamo kako je nesretno završila Heideggerova metapolitika njegova „duhovnoga nacizma“ nakon što su objavljene Crne bilježnice 2015. godine s jasnim dokazima njegova antisemitizma (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/, čitati njegove tekstove o Hölderlinu znači imati uvijek u vidu ono što je u naslovu ovog nacrta: o politički pogrešnome tumačenju domovine. Nije, dakle, problem u Hölderlinu i njegovu tzv. „domoljubnome zaokretu“ nakon himne „Germanija“ i „Rajna“, već u tumačenju onih koji u tome „duhovnome obratu“ vide političke konzekvencije. Budući da Heideggerov tekst datira iz 1939. godine kad Hitlerova Njemačka kreće u totalnu mobilizaciju sustavnoga genocida nad Židovima i nearijevskim narodima, kad, dakle, otpočinje užas 2. svjetskoga rata i kad je ideologijsko ustrojstvo Nazi-pokreta dospjelo do latentne faze realizacije posvemašnjeg uništenja Drugih, ovaj tekst kao da je obavijen nekom začudnom hermetičkom sjenom. Nije teško razabrati o čemu je riječ. Heidegger je još kao rektor Sveučilišta u Freiburgu 1934. godine i vrlo brzo nakon što više nije obavljao ovu „političku“ dužnost odgoja i obrazovanja njemačkih studenata jasno pokazivao svoju nenaklonjenost i odbojnost spram rasno-biologističkoga shvaćanja pojmova „njemačkoga naroda“ i „domovine“. Taj njegov spor, koji je u svojem samorazumijevanju i u poznatome razgovoru za „Der Spiegel“ (1966/1976) nazvao svojim gotovo „subverzivnim“ odnosom spram službene nacističke politike koja ga je stoga držala podalje od javnih priznanja i dužnosti, proizlazi još iz prvoga „zaokreta“ ili „obrata“ (die Kehre) njegova mišljenja nakon Bitka i vremena (Sein und Zeita) s reduktivnim znanstvenim pristupima biti čovjeka kao tubitka (Dasein), a rasistički biologizam nacističkih filozofa bio mu je odlučujući moment za skrivenu radikalnu kritiku ne samo instrumentaliziranja biologije kao znanosti u političkome smislu, već i pojma kojeg je uvijek smatrao odioznim, kao što je to kultura. Uostalom, naci-Kulturkampf je 1930ih godina u Njemačkoj uspostavio politiku pokoravanja „javnoga razuma“ novome pokretu/poretku totalitarnoga ustrojavanja svijeta života. Zato je „politički pogrešno“ Hölderlinov „domoljubni zaokret“ tumačiti njegovim antirepublikanskim nagnućem, ako se zna da su i Hegel i Schelling i sam Hölderlin na najuzvišeniji način svetkovali ideale Francuske revolucije i s njima bit slobode koja nikad ne može biti tek ograničena na liberalistički pojam osobe samstvenoga individuuma. U ovome nacrtu teksta koji je očito Heideggeru trebao biti od velike važnosti za čitavo njegovo poduzimanje „zaokreta“ spram Hölderlina i njegova puta kazivanja onkraj granica metafizike i svijeta tehnički zapale modernosti u bezdan posvemašnje otuđenosti i napuštenosti od smisla bitka upada u oči nešto gotovo tautologijski. To je da Heidegger ističe kako valja suprotstaviti ono istinski misaono dalekosežno iz same biti Hölderlinova kazivanja o „domovini“ i „domoljublju“ onome „grubome, politički pogrešnome tumačenju Hölderlina koje sada polako postaje uobičajeno čak i tamo gdje se još uvijek očekuje istinsko promišljanje.“ Gdje bi to drugo moglo biti negoli ondje gdje se Hölderlin kao „nacionalno blago“ tumači i kanonizira da uz Goethea bude svojevrsni otac-utemeljitelj njemačke „domovine“. Ako je prvi zbog svojeg prosvjetiteljstva i koncepta Weltliteratur odveć kantovski usmjeren u visine kozmopolitizma, onda je samorazumljivo da će s Hölderlinom nakon njegova „domoljubnoga zaokreta“ germanističke katedre na sveučilištima i kulturna politika novoga naci-pokreta/poretka htjeti stvoriti ono što se i očekuje. A to je sliku ili kult oca-utemeljitelja njemačkoga naroda iz duha mito-poetskoga govora koji gubi svoju elegičnost spram nestanka izvornoga grkstva i kao i Wagnerova „umjetnička religija“ postaje nova „politička teologija“ za „narod“ („Volk“). Heidegger pronalazi „dokaz“ protiv ove političke zlouporabe Hölderlina u svrhe tvorbe „domovine“ i „domoljublja“ nigdje drugdje negoli u riječima samoga pjesnika iz 1804. godine u posveti njegova prijevoda Sofokla. Još jednom se nalazimo u okružju onoga što Heidegger u svojim tumačenjima Hölderlinova pjesništva provodi kao uputstvo. Naime, riječ je o iskazima koji imaju grčko podrijetlo one temeljne riječi-pojma čitave borbe s metafizikom, a to je riječ neskrivenost (Aletheia).Istina s kojom se nužno podaruje „smisao bitka“ u zajedništvu bogova i ljudi, besmrtnika i smrtnika nikad nije nešto puko predmetno i opredmećujuće, jer se njezino razotkrivanje odvija skrivanjem i zastiranjem. Domovina nije stoga za Hölderlina, prema Heideggeru, ono što se uopće može „politički pogrešno zlouporabiti“, jer je boravište i zavičaj (Heimat) istinske slobode kazivanja, a ne nikakve druge profane svrhe postojanja naroda u povijesti. I zato toliko emfatička uporaba riječi „duh“ koji Heidegger piše pod navodnicima, jer je jasno da je to drugačiji, ali ipak bitno srodan pojam onome što je Hegel u svojoj teodiceji svjetske povijesti mislio kao apsolut u smislu jedinstva subjekta i supstancije samoga naroda. Nema nikakve dvojbe: domovina i domoljublje mogu biti ono „pozitivno“ uzeto kao što to smjera i Hölderlin kad su pročišćeni od svih zlih duhova „grube politizacije“, kad su mitopoetski usmjereni onome što čuva i nosi narod u njegovu „duhu“ onkraj svekolike bludnje i zapalosti u metafizičku opsjednutost izvanjskim ciljevima svojega poslanstva. Za Heideggera je stoga Hölderlin ponajprije pjesnik ovog obrata u „drugi početak“ jednog drukčijega kazivanja (Dichten) s kojim izvorno grčko i suvremeno njemačko stanje „duha“ možda može dospjeti do svojeg cilja (telos) ako „domovinu“ i „domoljublje“ očuva od napasti „politički pogrešne zlouporabe“. 3. No, sve što smo dosad kazali u tumačenju ovog nacrta teksta koji govori o „Heideggerovom Hölderlinu protiv političke zlouporabe pojmova domovina i domoljublje“ ipak preostaje unutar jedne svojevrsne hermetične „igre staklenim perlama“ za koju pjesništvo, paradoksalno, ima i nema svoje druge ciljeve i svrhe. Zašto je uopće „domovini“ i „domoljublju“ kao eminentno modernim političkim pojmovima partikularne „ljubavi“ spram vlastite države i njezina naroda potrebno utemeljenje u pjesničkome kazivanju? Ostavimo da je romantika sukrivac za ovu estetsko-političku zlouporabu „umjetničke religije“ koja je svoje prostore realizacije pronašla u europskim narodima i njihovim nacionalnim kulturama 19. stoljeća. Nema tog europskoga naroda koji se u svojem imaginariju političkih reprezentiranja „domovine“ i „domoljublja“ ne uznosi u nebo sa svojim pjesnicima koji su ujedno i mitski moderni državotvorci, a često i predvodnici nacionalnih revolucija. Njemačka je, kao što je dobro poznato, za razliku od buntovne i republikanske Francuske iz koje je poteklo svjetlo univerzalne političke slobode modernosti, kao što je to dobro zapazio filozofski antropolog Helmuth Plessner tragična zemlja čiji se narod u bitnome smislu pojavljuje u povijesti kao „zakašnjela nacija“. Zakašnjelost se odnosi na utemeljenje onih ideja koje su politički svjetotvorne i univerzalne, a upravo je to Njemačka imala u doba prosvjetiteljstva s Kantom i Goethem. No, politička provincijalnost i težnja za autarkičnim konceptom Herderova „duha naroda“ nije Nijemce oslobodio svojeg fatalnoga partikularizma, o čemu nećemo nikad ništa saznati niti čitanjem Hölderlina niti Heideggera. To je ono što iskazuju ne njemački veliki pjesnici i dramatičari poput Kleista i Schillera, već ono što pronalazimo u bezobzirnoj kritici njemačkoga „duha palanke“ u tekstovima Nietzschea i mladoga Marxa. I zato je „danas“ ono o čemu hermetički i gotovo ezoterično govori Heidegger 1939. godine da bi s Hölderlinom obranio svoju „metapolitiku“ koja ustrajava na pojmovima „domovine“ i „domoljublja“ protiv „politički pogrešne zlouporabe“ važno samo iz sljedećeg razloga. Ne niti iz estetskoga, a posebno niti političkoga. Ono navlastito što svetkuje svaki istinski oblik ljubavi spram domovine ne nalazi se u jeziku njegovih velikih pjesnika, već u „duhu“ slobode koja predstavlja univerzalnu otvorenost istine (Aletheia) kao „smisla bitka“, a taj se duh nikad ne može spustiti na razinu rasno-biologističkoga zloduha mržnje spram Drugih. Tako je bilo prije, a tako je i sada i bit će zauvijek. Sve je jednostavno i sve se svodi na ono što u svojoj bestemeljnosti određuje i bit filozofije i bit naroda. Riječ je o autentičnoj ljubavi spram istine kao neskrivenosti slobode, jednakosti, pravednosti i suosjećanja spram Drugoga. Tek kada to imamo u vidu, možemo iznova čitati Hölderlina čista srca i Heideggerovo tumačenje njegova pjesništva uzeti kao uistinu jedno od najbitnijih uputstava za „drugi početak“ mišljenja onkraj granica zapadnjačke metafizike.

November 6, 2025
Academia virtualis (12)

Academia virtualis (12)

1. Dragi moji „supercivilizirani“ slušatelji ove oniričko-egzistencijalne Academie virtualis, danas ćemo zajednički pokušati promisliti možda i temeljni „fenomen“ naše suvremenosti u doba tehnosfere kojim su se bavili na „ontologijski“ način i Martin Heidegger i Günther Anders, i Jan Patočka i Constantin Noica. To je pitanje koje sve muči i čini se da nitko ne nudi zadovoljavajući odgovor. Kad kažem odgovor onda to ne znači puku afirmaciju logičkoga suda u smislu zaključka na temelju važećih premisa. Odgovor označava ujedno pronalazak rješenja, a rješenje omogućuje i promjenu u oblikovanju stvarnosti kao rezultata ljudskoga mišljenja. Svaki logičko-povijesni iskaz o predmetu kojim se mišljenje bavi nije ništa neljudsko i izvan egzistencijalne ljudske otvorenosti spram smisla bitka. Naprotiv, odgovori na neka fundamentalna pitanja koja čovjeka pogađaju tako da ga i neizmjerno tište, čine ga nemirnim i zdvojnim, istodobno otvaraju i mogućnosti/izgleda prevladavanja tzv. bezizgledne situacije s kojom se nije moguće pomiriti a da nas to ne dovodi do čudovišnoga stanja tjeskobe i ravnodušnosti. Pitanje kojim ćemo se, dakle, baviti u ovome predavanju formulirao je iznimno jednostavno i stoga nadahnjujuće rumunjski filozof Constantin Noica u raspravi „Pravilo, iznimka i rađanje kultura“ u knjizi O dostojanstvu Europe (Disput, Zagreb, 2023. S rumunjskoga preveo Goran Čolakhodžić). Usput, ta je knjiga izašla na njemačkome jeziku u Bukureštu 1988. godine, pod nazivom De dignitate Europae, samo godinu dana od znamenite posljednje građanske revolucije 1989. godine u svijetu koja je od svih istočnoeuropskih država bila po radikalnosti izvedbe upravo gotovo paradigmatska u Rumunjskoj. Sjećamo se prizora krvavih uličnih borbi protiv diktatorskoga režima Causescua. Noica je bio ikona disidentskoga pokreta protiv despotizma ovog sustava realnoga socijalizma, zatvaran i prognan zbog svojih liberalno-demokratskih stavova, a sve to jasno je i mnogo prije 1989. godine svjedočio njegov životni prijatelj Emil Cioran u svojim tekstovima o dvije Europe, onoj zapadnoj i onoj istočnoj. No, uvjetno govoreći, ovaj politički problem s etičkim i kulturalnim konzekvencijama nije ono što je ovdje u prvome planu. Umjesto toga, zanima nas kako dati odgovor na pitanje zašto se „čovjek smješta u stanje istovremene supercivilizacije i totemističke supkulture“, odnosno zašto je „postao vrhunski rafiniran i (iznova) vrhunski primitivan“? (str. 13-14) 2. Logika koju Noica implicitno pretpostavlja nije logika kontradikcije koja se označava kjerkegorovski suprotnošću i uvijek u posljednjim konzekvencijama upućuje na neki oblik maniheizma: ili-ili. Kierkegaard je bio prvi „egzistencijalistički“ kritičar Hegelove spekulativne dijalektike koja je u svojim bitnim aspektima mišljenje povijesnoga „napretka“ i „razvitka“ svjetskoga duha od stanja njegove „primitivne“ neposrednosti do stanja realizirane „posredujuće neposrednosti“ apsolutne znanosti ili, rečeno jezikom Noice, supercivilizacije. Očito je, naime, da ovaj hiper-pojam upućuje na vladavinu apsoluta u formi znanstveno-tehnologijskoga mišljenja. Ono što „napreduje“ i „razvija“ se ne može biti ništa drugo negoli svijest kao samosvijest u formi realiziranoga duha koji sintetizira ono neljudsko i ljudsko kao razvijeni sklop supstancije-subjekta. Otuda tzv. supercivilizacija ne može biti ništa drugo negoli tehnologijski megastroj u kojem čovjek ozbiljuje sve svoje potencijalnosti kao ono biće koje od Aristotela nazivamo animal rationale. Kad Kierkegaard u nazivu svojeg temeljnoga „ontologijskoga“ djela iskazuje temeljni problem ljudske egzistencije „manihejski“, dakle ili-ili, onda su u igri ponajprije etičko-religiozni momenti ozbiljenja njegova smisla, a ne estetska lagodnost i sfera užitka. Kierkegaard istražuje egzistencijalna pitanja o ljubavi i smrti, ali i o izboru između strasti i racionalizma: “Učini to ili ne učini, požalit ćeš za oboje” njegov je moto. U svjetlu višestrukih mogućnosti i fragmentiranih percepcija 21. stoljeća, ove misli danas odjekuju snažnije nego što je filozof ikada zamišljao. U svojem glavnome djelu Ili-Ili Kierkegaard razlikuje dvije osobnosti i njihove različite predanosti životu: “esteta” (A) i “etičara” (B). Estet je zabavni hedonist koji intuitivno bira svojim osjetilima i pristupa životu na erotičniji, razigraniji i zavodljiviji način. Etičar, s druge strane, bira svoj životni cilj prema jasno definiranim idejama. Za njega su etička uvjerenja, obrazovanje, politička predanost i konvencije ključni. Refleksivan i racionalan stav prema životu važan je za njegovo djelovanje. U svom djelu Kierkegaard pokazuje koja su promišljanja i iskustva bitna da bi se pojedinac sam približio istini. U tom smislu, istinu shvaća kao nešto što svatko može otkriti. Po njegovom mišljenju, svaka se osoba tijekom života suočava s egzistencijalnim pitanjima i počinje tražiti istinske vrijednosti na temelju kojih donosi egzistencijalne odluke. (v. Žarko Paić, Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Prir. Damir Barbarić) No, nije samo Kierkegaard onaj koji suprotstavlja životu kakav se vodi u realnome kapitalizmu kao društvenome sustavu obezboženja i svođenja egzistencije na ono isprazno i puko materijalno etiku odlučnosti i religiozni put spram istovjetnosti čovjeka i Krista u njegovu zahtjevu za plemenitošću ljubavi i pravednosti naspram otuđenih odnosa između čovjeka i društva kao pervertiranoga označitelja moderne subjektivnosti. Isto, ali izrazito radikalno u smislu revolucionarnoga obrata Hegelove tzv. konstruktivne dijalektike uspostavlja i Marx svojom kritikom kapitalizma kao pervertirane ideologije „napretka“ i „razvitka“ modernoga društva koja označava formalnu, a ne stvarnu realizaciju ideja slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti čovjeka. Borbeni poklič na njegovim misaonim tragovima može se pronaći i u nazivu jedne teorijske skupine francuskih intelektualaca od 1949.-1965. godine (Axelos, Castoriadis, Lefort) ꟷ „Socijalizam ili barbarstvo“. Kao pitanje, tako glasi spis Rose Luxemburg, kojeg je napisala 1915. godine u zatvoru, „Socijalizam ili barbarstvo?“, ima imperativni karakter zagovora onog društvenoga sustava koji u ideji označava višu razinu onog što sam Hegel naziva pojmom ukidanja/prevladavanja „niže“ razine u povijesnome procesu dijalektičkoga „napretka“ i „razvitka“. No, jasno je da se uvijek radi o „višoj“ razini gibanja samosvijesti koja se objektivira u ideji onog što Noica naziva supercivilizacijom. Ili-ili, dakle, nije religiozni maniheizam na „višoj“ razini sekulariziranoga načina artikulacije društva i države (objektivnoga duha u Hegela). Onda bismo mirne duše mogli kazati da je ono što upravo i Kierkegaard i Marx kritički izlažu u svojim djelima baš nasljeđe zapadnjačke metafizike u Hegelovoj „teodiceji racionalizma“. Jer, Noica supercivilizacijom ne označava samo objekte apsolutne vladavine nadmoćne tehnologije kojom je Zapad ovladao svijetom i koja se u 21. stoljeću kao tehnosfera premješta u svojoj planetarno-globalnoj moći u imperijalni prostor djelovanja Kine. Ono što je nadasve intrigantno jest da je čovjek koji utjelovljuje atribute supercivilizacije „postao vrhunski rafiniran i (iznova) vrhunski primitivan“. Kako i zašto? 3. Postoje dva shvaćanja zapadnjačke povijesti koja je uvijek i povijest mišljenja kroz ono što je Europi podarilo, rekao bi Noica, njezino „dostojanstvo“. To je, naravno, filozofija bez koje ne postoji nikakva mogućnost razumijevanja ni biti čovjeka niti smisla bitka uopće. Prvo je ono što od Aristotela nazivamo metafizičkim shvaćanjem i njegovo je bitno određenje u dvojnosti uma i tijela, u razlikovanju između onostranoga i ovostranoga, forme i materije. Drugo se, pak, uspostavlja kao znanstveni diskurs objašnjenja svijeta polazeći od svođenja mišljenja na eksperimentalnu logiku pragmatike znanja u realizaciji uma kao sinteze teorije, prakse i proizvodnje. Metafizika počiva na razdvajanju svjetova i njezina je bit u onome što Heidegger naziva onto-teologijom, dok znanost pretpostavlja ideju bezuvjetnoga „napretka“ i „razvitka“ ljudske spoznaje u istraživanju zagonetke objekta X. Zapad je, dakle, izvorište i nastanak ova dva korelativna i ujedno bitno različita shvaćanja smisla bitka. Da bi se razumjelo kako i zašto dolazi do toga da je logika supercivilizacije ona koja umjesto uobičajene povijesne logike zasnovane na „konstruktivnoj“ (Hegel) ili „destruktivnoj“ dijalektici (Marx) počiva ne na ili-ili, ili A ili B, ili bezuvjetni i ireverzibilni „napredak“ i „razvitak“ ili bezuvjetni i reverzibilni „nazadak“ i „nerazvijenost“, već na i-i, i jedno i drugo, i A i B, i čovjek koji postaje „vrhunski rafiniran „ i ujedno „vrhunski primitivan“, treba pokazati kako i zašto oba shvaćanja zapadnjačke povijesti, onaj metafizički i onaj znanstveni, gube svoje temeljne razloge opstojnosti i postaju nešto posve treće. Kako slavni skolastički logički pojam isključenja trećega u ovoj dijalektici („tertium non datur“) biva i sam isključen i na njegovo mjesto nastupa tzv. transklasična logika kibernetike koja upravo zahtijeva vladavinu Trećega u iskazu „tertium datur“. Sve to po mojem sudu iznimno rafinirane analize „dostojanstva Europe“ izvan faustovskoga modela Spenglerove Propasti Zapada u knjizi Constantina Noice ne uspijevaju dohvatiti u samoj biti povijesno-epohalne promjene. Ali, katkad je dobro i postaviti stvari u pravi duhovni kontekst koje izaziva fundamentalno pitanje o korelaciji i međusobnoj uvjetovanosti jednoga s drugime, naime supercivilizacije i primitivizma negoli očekivati unaprijed zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje. Problem je što Noica polazi od ideje da je Europa, koja za njega nije ona kanonizirana zapadnjačka povijest filozofije od Heraklita do Hegela kao jedinstveni monolit jedne linearne i organski shvaćene kulture, već „sintetsko jedinstvo“ svega što je otpočelo 325. godine na Nicejskome saboru u smislu integracije kaosa i reda, te uvođenja onoga što je postalo bizantskim nasljeđem, ono što pripada Istoku kao njezin mistični Drugi, ništa drugo negoli duhovni bitak kao ono najbolje uopće u čitavoj povijesti stvaranja upravo te i takve supercivilizacije. (str. 64-66) Ako se tako pristupi pokušaju odgovora na pitanje koje je Noica izvrsno postavio, onda se mora kazati da je hipostaziranje europske kulture i njezina dostojanstva već postalo problematično ne sa Spenglerom, već s njegovim misaonim prethodnikom kao što je to Friedrich Nietzsche. Njegov sud o mogućnosti integracije onog barbarskoga koje definiciju čovjeka kao animal rationale ne baca u duboki bezdan ništavila, već ga izolira i prebacuje iz područja čiste pragmatike tehničkoga znanja u područje onog što pripada ljudskome-suviše-ljudskome polazeći od strasti i dioniske tjelesnosti otvorio je drukčije mogućnosti kritike modernosti od one Kierkegaarda i Marxa. I doista, mi i nadalje iz posve bizarnoga razloga „vjerujemo“ u determinističku mantru Webera kako je modernost proces racionaliziranja i preobrazbe „začaravanja“ (mistike i religije) u „raščaravanje“ (znanost i tehnologija). No, Nietzsche je svojom „estetskom fiziologijom“, svojim prezirom „ropskoga morala“ i kršćanstva kao „platonizma za narod“ prvi pokazao kako se čitav zapadnjački, rekao bi Noica, „kulturni model“ uopće ne može svesti na ovu dijalektiku „napretka“ i „razvitka“. Umjesto ovog mitsko-pozitivističkoga racionalizma, sve se odvija onako kako mislim da je izvedeno u mišljenju tehnosfere. (v. Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 1: Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) Kibernetika koja počiva na pragmatici znanja i transklasičnoj logici inetgracije organskoga u artificijelno, koja se autopoietički događa kroz trijadu mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije nije metafizičko mišljenje, već njegova realizacija u informacijskome kaosu umjetnoga života. Logika koja vodi tehnosferu zahtijeva najvišu razinu stalnoga „napretka“ i „razvitka“ umjetne inteligencije u spoju s umjetnom intuicijom. To više nije u nadležnosti „rafiniranoga čovjeka“ kao „subjekta“ i „supstancije“ supercivilizacije, već u kodiranome sustavu djelovanja onoga što nadilazi ljudski um tako da ga pretvara u homo kybernetesa. Kad sve funkcionira u svojem „napretku“ i „razvitku“ gotovo besprijekorno, a AI kao generativna struktura novoga mišljenja uči na vlastitim greškama i ubrzano krči put spram tehnološke singularnosti, onda je ova transklasična logika stvar mišljenja neljudskoga, a ne čovjeka. Toj logici se ne može ništa suprotstaviti što ima značajke agona i tymosa, borbenosti i „divlje duše“ te sušte taštine i volje za moć kao želje za priznanjem bezuvjetnoga sebstva čovjeka kao životinje koja se ispražnjava u trojstvu igre, rata i seksualnosti. Za to područje vrijedi samo ona „logika“ koja, paradoksalno, još čovjeka čini „čovjekom“ kao bićem egzistencijalne slobode i užitka u kaosu, svega onog što su Grci u svojim tragedijama podarili onome što preostaje od „divlje životinje“ u ljudskoj formi stvaralačko-razaralačke samosvijesti. „Vrhunski primitivizam“ kao realizacija ove druge, nesvodive animalno-ljudske „logike preživljavanja“ postaje mnogo više od „totemističke supkulture“. U srazu s „napretkom“ i „razvitkom“ tehnosfere koja ulazi u ljudsku psiho-socijalno-kulturalnu sublimnost iskazanu djelima i događajima umjetnosti koja bezizgledno nastoji pronaći izglede prevladavanja svoje dehumanizacije, kako je to još prije stotinu godina pokazao Ortega y Gasset u svojim ogledima o masi, moći i tehnici što obuzimaju „duh vremena“, nastaje ono što je, paradoksalno, zapravo i očekivano. Reći ću to obratom poznate Freudove formule psihoanalize kao nastavka sokratizma drugim sredstvima: „Wo Ich war, sol Es werden.“ Kad se tehnosfera pojavljuje kao supercivilizacija, a čovjek u revoltu spram svoje neizbježne sudbine preobrazbe u „suvišnoga čovjeka“ mahnito traži svoje novo „ja“ u „onome“ što je primordijalnije od njegova „jastva“, što je u području „krvi i tla“, „podzemlja“ i „nagonske strukture života“, onda je sve dopušteno i sve smjera totalnoj heterogenezi organiziranoga barbarstva u području hegelovski kazano objektivnoga duha (obitelji-društva-države).Okrutnost u narcističkoj kulturi spektakla raste srazmjerno „napretku“ i „razvitku“ društvenih mreža tehnosfere. Logika je tehnosfere ireverzibilna tehnološka singularnost kao telos ove post-povijesti, a „logika“ je preostatka ljudskoga-suviše-neljudskoga u agonalno-timotskome „povratku korijenima“. Nema nikakve kontradikcije više! Jer mi ne živimo u doba maniheizma povijesti s logikom ili-ili, već u doba prožimanja i umrežavanja supercivilizacije i primitivizma kao univerzalnog „kulturnoga modela“. Noicin je misaoni poduhvat ostao stoga u okrilju jednog rafiniranoga „kulturalizma“ onkraj Spenglera i faustovske filozofije povijesti. Pitanje koje je postavio izmaklo je njegovoj sklonosti „hipostaziranja“ europske dostojanstvenosti mišljenja iz jednostavnog razloga što supercivilizacija obuhvaća ujedno i mišljenje kao metafiziku i mišljenje kao znanost i ostavlja čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj otvorenosti suočenog s novim modelom nihilizma kojeg više nitko ne može ukrotiti tek tako, pa ni ta slavna „europska kultura“ bez koje bismo bili prepušteni samo kaosu i njegovoj trajnoj vladavini. Najbolju definiciju kulture dao je Hermann Broch baveći se užasom Auschwitza. Rekao je: kultura je simboličko prevladavanje smrti. Samo to.

November 5, 2025
Nabor i rizom

Nabor i rizom

Uvod Među misliocima koji su odredili drugu polovinu 20. stoljeća najveći utjecaj na suvremenu arhitekturu uz Jacquesa Derridu svakako ima Gilles Deleuze. Iako je pitanje prostora i gradnje u njegovim djelima stalna preokupacija još od Logike smisla (Logique de sens) iz 1969. godine, a vrhunac dosiže u djelu napisanom s Felixom Guattarijem Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II) iz 1980. godine kada uvode pojam deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja kao konceptualni alat objašnjenja logike djelovanja globalnoga kapitalizma u njegovoj težnji za proširenjem teritorija u ekonomsko-političkome i geografskome smislu, može se s pravom ukazati na to da će pravi prijem njegova mišljenja u arhitektonskoj teoriji i praksi uslijediti nakon knjige Nabor: Leibniz i barok (Pli: Leibniz et baroque) iz 1988. godine. Zašto je Deleuze toliko prihvatljiv za vizije arhitekture „danas“? Odgovor bi mogao biti taj da s njegovim diskursom digitalno doba tek uistinu poprima filozofijsko opravdanje u svim aspektima. Prelazak iz logike jezika u vizualnu semiotiku krajem 20. stoljeća označava ulazak u područje neodređenosti, kaosa, složenosti (complexity) i kontingencije. Nije riječ tek o vladavini novih tehnologija u formi kompjutora kao aparata i dispozitiva novoga odnosa spram „bitka“. Zahvaljujući ponajprije okretu metafizike u sâmoj sebi uspostavlja se s Deleuzeom posve navlastita „ontologija postajanja“. S njom se život definira stvaralačkim putem „plana imanencije“. Koliko je to sinergijski povezano s arhitektonskim zahvatima u prostor počevši od 1990-ih godina do danas svjedoče građevine i urbanistički projekti Franka Gehryja, Rema Kolhaasa, Petera Eisenmana, Bernarda Cachea i Toma Maynea. Ali još više su tome prilog njihova autorefleksivna nastojanja da stvore primjerene pojmove i kategorije za ono što uvelike određuje krajolik arhitekture ispresijecan odnosima visokih tehnologija i sintetskih materijala. Nestanak razlike između forme i materije, koji je u suvremenoj filozofiji tehnike među prvima izveo Gilbert Simondon kao Deleuzeov pravi prethodnik, dovela je do toga da je prostor iz statičke postao dinamičnom kategorijom. U njega se „upisuju“ nova značenja. Nakon Riemannovih krivulja prostor se uspostavlja u svojem „spiralnome obratu“. Temeljna je postavka koju ću razviti u ovome razmatranju da Deleuze misli arhitekturu kao događaj i sklop. Pritom se događaj ne može misliti s pomoću klasične metafizike subjekta-objekta i temeljafigure. Umjesto toga, potrebno je krenuti drugim, „zakrivljenim“ putem. A na njemu se ukazuju tragovi i znakovi one beskonačnosti s kojom je Leibniz baroku podario veličajnu odredbu monadologijske metafizike stvaranja na temelju preradbe već postojećih „stilova“. Događaj se ne može razumjeti bez funkcije sklopa kao što se nabor ne može uspostaviti vodećim pojmom gradnje u suvremeno doba bez rizoma (raskorjenjivanja, prokopa, rastemeljenja). Figurativno rečeno, odnos između neba i zemlje nije više u Deleuzea kao u Heideggera pitanje „drugoga početka“ (der anderen Anfang) mišljenja s kazivajućim, poetskim načinom opuštenosti prema postavu (Gestell) kao biti tehnike. Arhitektura je, tome usuprot, događaj sveze/odnosa između stvaralačke energije umjetnika-graditelja i samoorganizirajućih sklopova tehnologija ugradnje. Što je Deleuze nazvao „gradom mozga“, a vidjet ćemo kako se time pretkazuje današnja situacija s projektima „pametnih gradova“, „fraktalnih gradova“, „digitalnih gradova“, posjeduje atribute stvaralačke promjene zatečenoga stanja. Poput slika-pokreta kao slika-vremena iz njegove filozofije filma, tako se i shvaćanje arhitekture iz „pokreta zemlje“, kako je to izveo Bernard Cache, prenosi u mapiranje tehnosfere. Bez toga nema mogućnosti da se prostor u vremenskoj perspektivi nadolazećega otvori idejama kao „generičkim objektima“, a ne tek mehaničkome prijepisu prirode u ruševinama. 1. Neobarokne tendencije: događaj i sklop Već na prvim stranicama znamenite knjige o Leibnizu naslovljene Nabor: Leibniz i barok (Le Pli: Leibniz et le baroque) iz 1988. godine Gilles Deleuze otpočinje s čitavim nizom „potkopavanja“ uobičajenoga značenja pojmova uspostavljenih tijekom povijesti metafizike Zapada. Ono što je ovdje najuočljivije jest da Leibnizovu mišljenju, koje uistinu predstavlja pravi začetak digitalnoga doba u ideji univerzalne semiotike i bitka kao monade bez prozora, pridaje dvostruki kôd epohe novovjekovne racionalističke filozofije. On se sastoji u logici događaja i sklopu odnosa. Bez toga nije moguće misliti što se uopće događa u neprestanim preobrazbama stanja stvari sâme. Leibniz se, dakle, pojavljuje našim suvremenikom. Na isti način kao što barok nema značajke „stila“ u povijesti umjetnosti i arhitekture tako se i njegov misaoni lik izdiže ponad vlastita vremena. Deleuze svekoliko uspostavlja nove parametre za razumijevanje odnosa radikalne promjene koja će nastupiti kada znanosti i tehnologije od sredstva za druge svrhe postanu samosvrhom beskrajne proizvodnje svjetova. Stoga se za njega barok ne pokazuje kao „bit, već kao operativna funkcija…[…] On beskrajno proizvodi nabore. Ne pronalazi stvari: postoji mnogo vrsta takvih nabora (pli) s Istoka, grčkih, rimskih, romanesknih, gotičkih,klasičnih nabora. (Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et la baroque, Minuit, Pariz, 1988., str. 5.) Čini se da je uz pojam događaja (événement) za Deleuzeovo mišljenje odlučujući i pojam nabora (pli). Razlog zacijelo leži u tome što se iz okrilja Leibnizove metafizike monada umnogostručuje u svojoj singularnosti. Prema tome, posve je jasno da nabor mora u sebi imati beskonačnu potencijalnost u stvaranju „novoga“. U sljedećem razmatranju pokazat će se kako suvremena arhitektura počiva na događaju koji nije više tek spontano zbivanje onoga što je istinski nepredvidljivo i nepoznato s obzirom na nadolazeću budućnost. Ima u njezinoj otvorenosti ono što iznad svega odlikuje racionalistički labirint baroka. A to je, naravno, navlastita planomjernost ili svrhovitost gradnje izvan okvira tradicionalne teleologije. Gdje se, naime, svrha ne određuje prvim uzrokom, već povratnim učinkom, ulazimo u polje djelovanja kibernetičkih odnosa između informacije i entropije. Od svih filozofa 20. stoljeća na ovaj ili onaj način upletenih u promišljanje prostora i arhitekture kao događaja čini se da su postavke i pojmovi Deleuzea za pustolovinu „digitalnoga obrata“ (digital turn) najizazovnijima (Vidi o tome: Mario Carpo (ur.), The Digital Turn in Architecture 1992-2012., Wiley & Sons, New York, 2013., „Uvod“, str. 9-10.) Nije to samo stoga što cijeli niz arhitekata i teoretičara rabi njegov složeni jezik mišljenja za objašnjenje odnosa između poretka i kaosa, umjetnosti i znanosti, života i posthumanoga stanja. A čine to neizostavno samo zato da bi se orijentirali u ovome „zakrivljenome“ dobu. Bez pouzdanih putokaza sve vrluda u vrtoglavim izmjenama pravaca. Dostatno je pritom uputiti na ono što je jedan od najznačajnih protagonista današnje arhitektonske scene ustvrdio u nabačaju vlastite „arhitekture za elektroničko doba“. Baveći se vizijom nadolazećega s obzirom na brze promjene tehnologije gradnje na Deleuzeovu je tragu američki arhitekt Peter Eisenman nastojao provesti novo „upisivanje“ arhitekture. Što to znači? Ništa drugo negoli da ona sada više neće biti zasnovana na ideji konstruktivnoga „efekta“, već na sklopu „afekata“. Obrat je u tome što afekti nastaju kada se građevine umjesto fiksnoga djela preobraze u sklopive-rasklopive objekte. Tada problem nije više poput proroka vidjeti unaprijed, u svijetlu ili mračnu budućnost. Potrebno je vidjeti „unatrag“, poput one ptičurine iz Borgesova Priručnika fantastične zologije. Sjetimo se razloga zašto toliko plaši kanadske drvosječe. Bizarno, ali naprosto zato što leti natraške. Borgesov je komentar nadasve ironičan i ujedno filozofijski pečat svake pohvale logici paradoksa: „Jer joj nije stalo znati kamo ide, nego odakle dolazi.“ Kako god bilo, „pogledu unatrag“ valja oduzeti tek simboličko značenje osvrtanja na prošlost. Bolje je uspostaviti druga pravila odnosa između pogleda i prostora unutar kojeg su raspoređeni singularni objekti arhitekture. U traganju za „drugim prostorom“ Eisenman se osvrće na Deleuzea da bi prisvajanjem njegova pojma „sklopa“ dospio do mogućeg novoga odnosa između „vertikalnoga i horizontalnoga, figure i temelja, unutarnjega i izvanjskoga“. Napuštanjem tradicionalnoga shvaćanja prostora i preuzimanjem Deleuzeova koncepta kojim se prostor „oprostoruje“ (spatializing) kao estetski okvir protiv svođenja na tradicionalne vremenske dimenzije arhitektura suvereno ponire u svim smjerovima gibanja. Pritom se ne libi biti nekom vrstom „neobarokne“ slikotvorevine tendencija a ne stilova, eksperimentalnih „nabora i rizoma“ a ne više tipologijski određenih okvira u kojima se vjekovno kretala. (Peter Eisenman, „Vision’s Unfolding: Architecture in the Age of Electronic Media“, Domus, br. 734/1992., siječanj http://www.roemervantoorn.nl/Resources/Peter%20Eisenman%20Article.pdf) Iako je Eisenman bio u neposrednome dijalogu, prijateljstvu i zajedničkim promišljanjima bliži Derridi, što se može dokumentirati mnoštvom tekstova i pisama, (Vidi o tome, primjerice: Jacques Derrida, „A Letter to Peter Eisenman“, The MIT Press, Assemblage, br. 12/1990., str. 6-13. (kolovoz). Pismo je napisano listopada 1989. godine povodom Derridine prisutnosti na konferenciji „Postmodernism and Beyond: Architecture as the Critical Art of Contemporary Culture“ na Sveučilištu California u Los Angelesu čini se da je za njegov način arhitektonske vizije ipak Deleuzeovo mišljenje „događaja“ i „sklopa“ od presudnoga značenja. Zanašu svrhu Eisenman se pojavljuje pouzdanim svjedokom novih tendencija suvremene arhitekture u traganju za drugim i drukčijim prostorom od onoga kojeg je zaposjela moderna utopija Le Corbusierovih „linearnih gradova“. Na to upozorava u svojem ogledu vjerodostojni tumač Deleuzeove cjelokupne filozofije James Williams. On, naime, izričito tvrdi da je Deleuzeov utjecaj na arhitekturu, kao uostalom i na vizualne umjetnosti i teoriju književnosti, da se ne govori o performativnim umjetnostima, „daleko od očigledne sveze filozofije razlike s nostalgičnom fragmentacijom i pluralizmom postmoderne arhitekture. […] Ontologija postajanja okreće se protiv napretka definirajući ga u pojmovima kretanja spram ideala ili izgubljenih izvora.“ (James Williams, „Deleuze’s Ontology and Creativity: Becoming in Architecture“, Pli, br. 9/2000 (200- 2019)., str. 203.) Ponajprije, bjelodano je da Eisenman mora pretpostaviti kako se stalna promjena u suvremenoj arhitekturi ne može jedino razumjeti polazeći od ubrzanja digitalnih tehnologija. Za pitanje o razlozima promjene onoga što je od iskona sklono postojanosti kao što je to već i po svojem nepromijenjenome grčkome nazivu arhitektura, nije dostatno uputiti na „ontologiju postajanja“. Ona se, dakako, okreće protiv napretka samo zato da bi mu podarila vjerodostojnije tumačenje od onoga koji se uobičajio u „tvrdome modernizmu“. Nije stoga slučajno da kasni Deleuze, onaj iz razdoblja studije o Leibnizu, ali još više u posljednjem spisu napisanome s Felixom Guattarijem, Što je filozofija? (Qu’est-ce que laphilosophie?) iz 1991. godine, pokušava unijeti u pojam „napretka“ mnogo više složenosti od prijašnjih teorija u filozofiji, umjetnosti i znanosti (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005.) No, razlika spram drugih mislilaca na istom putu mišljenja, poglavito Derride i Lyotarda, jest u tome što se Deleuze kao i njegovi prethodnici poput Simondona i Foucaulta ne bavi više okvirom vremena iz povijesno-epohalne perspektive konačnosti. Njegovo shvaćanje Leibniza u tom je pogledu postalo za arhitekte gotovo važnije negoli za filozofijska tumačenja „barokne monadologije“. I to iz jednostavnoga razloga što je pronašao primjereni jezik za „bit“ baroka. Usto, prebacio je njegovo težište s povijesno-umjetničkoga stila iz daleke prošlosti u našu „sadašnjost“ bremenitu paradoksima i aporijama. Ono što pojmu događaja podaruje višak neiskazivoga potencijala mišljenja u umjetnosti, a otuda izričito u arhitekturi, proizlazi iz Deleuzeova poznatoga objašnjenja posve suprotnoga od Heideggerova pojma događaja (Ereignis) (Vidi o tome: Žarko Paić, „Zagonetka nadolazećega događaja: Između vjere i tehnoznanosti (Heidegger i Deleuze)“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 165-203.) Na početku šestoga poglavlja spisa o Leibnizu naslovljenoga „Što je to događaj?“ nailazimo na sljedeće formulacije: „Velika piramida jest događaj, njezino trajanje u periodu od jednoga sata, trideset minuta, pet minuta…bljesak prirode, Boga, ili Božji pogled. Koji su uvjeti koji događaj čine mogućim? Događaji su proizvedeni u kaosu, u kaotičnome mnoštvu, ali samo pod uvjetom da u tome intervenira neka vrsta zaslona.“ (Gilles Deleuze, isto, str. 103.) Ni manje niti više, ali zacijelo „manje“ u odnosu na više ili veće odlučuje o tome što će se pojaviti kao „oprostoreni“ događaj. Budući da barok predstavlja prijelaz između logike bitka i epistemologije događaja posve je razvidno da arhitektura više ne može biti „ukorijenjenom“ u prostoru. Ona prostor ne nasljeđuje na isti način kao što se to događa u instituciji privatnoga vlasništva nad zemljom u zapadnjačkoj civilizaciji osvajanja tuđih teritorija. Govoreći delezijanski, arhitekturu se može razumjeti samo kao „problematičan odnos“, a ne kao gotov proizvod veličajne povijesti graditeljstva. Definirati je pojmovljem nije moguće. Razlog leži u tome što je to „stvar“ filozofije u njezinim konceptualnim igrama. Odrediti je, s druge strane, kao granu znanosti pretpostavlja, pak, njezino svođenje na „funktive“. Sve se to, doduše, događa s modernom arhitekturom. Ona je postala, paradoksalno, i autonomija i funkcija. Ali čega? Odgovor je uvijek još više problematičan – društva. No, poznato je da se društvo nakon kraja industrijskoga razdoblja razmješta u područja neodređenosti onoga što pripada informacijsko-komunikacijskim tehnologijama. Utoliko su postmoderna i suvremena arhitektura na istom putu: od kulture tehnoloških mreža do vladavine tehnosfere. Preostaje još jedino ono što je najrazložnije. Da se arhitektura uvrsti u prostorne ili plastične umjetnosti. No, za Deleuzea i Guattarija u svjetlu spisa Što je filozofija? umjetnosti se pripisuje djelovanje s perceptima, a ne konceptima kao u slučaju filozofije. Stoga se arhitektura ne može „definirati“ nikako drukčije negoli problematiziranjem svojih počela, izvora, načela (arché). A to znači da se sada preokreće tradicionalno shvaćanje njezine „biti“. Zbiva se to na taj način što se „spomenik“ koji označava kuću u prostoru povijesne gradnje više ne određuje s pomoću sjećanja na ono što je minulo. Umjesto toga, pozornost se usmjerava nadolazećem „utjelovljenju događaja“. (Vidi o tome: Manola Antonioli, „Virtual Architecture“, u: Peter Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2010., str.169-188.) Arhitektura kao događaj pretpostavlja, naime, radikalno drukčije određenje vlastite neodređenosti. Nije to neodređenost u smislu nijekanja bilo kakve pozitivnosti definiranja. Naprotiv, ova se neodređenost izvodi iz kvantne fizike onako kako ju je shvatio Werner Heisenberg. Ako tako pristupimo odnosu Deleuzea i suvremene arhitekture, tada je potrebno ipak još preciznije pokazati zašto je njegovo mišljenje „primjenjivo“ upravo na ono što čine najeminentniji predstavnici arhitekture fraktalnih i digitalnih gradova poput Franka Gehryja, Zahe Hadid, Bernarda Tschumija, Coopa Himmelb(l)aua, između inih. Kao što je iz dosad rečenoga postalo jasno suvremena se arhitektura nalazi u procesu neprestanoga redefiniranja vlastite joj „biti“. U tome joj je jedina suputnica filozofija. Ona u filozofiranju gradi svoje pojmove, a ne u ponavljanju već viđenoga svijeta. Budući da su načini tog određenja krajnje „neodređeni“, jer padaju u rubno polje između filozofije, umjetnosti i znanosti, a to znači da se smještaju unutar teorija složenosti (complexity), determinističkoga kaosa, kontingencije i emergencije, potrebno je upravo ono što Deleuze i Gutattari kažu u spisu Što je filozofija? na samome početku Zaključka – „malo reda da nas zaštiti od kaosa“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, str. 189.) To je očito imao na umu i Peter Eisenman u njegovu projektu obnove Rebstockparka u predgrađu Frankfurta iz 1993. godine. (Peter Eisenman, „Unfolding events: Franfurt Rebstock and the possibility of a new urbanism“, u: Re:working Eisenman, Academy, London, 1993., str. 58-61.) Posrijedi je bio arhitektonski izazov u postavljanju novoga odnosa između događaja i okoline. Poznato je koliko je to lomna pustolovina. Često može završiti krajnje deprimirajuće za njezina tvorca ukoliko korisnici javnoga prostora doživljavaju obnovu povijesno-društvenoga i kulturnoga konteksta grada nasiljem estetizacije u cilju poboljšanja slike suvremenosti. Prihvatiti „novo“ u obnovi „staroga“ kadšto se čini nemogućim poslanstvom. Najbolji je primjer izgradnja Eiffelova tornja u Parizu 1879. godine. Koliko je tek dugo trebalo da se ta željezna grdosija – znak radikalne modernosti grada – udomaći među pariškim ljepodusima i dekadentima unatoč njihove ograde da nisu bili sentimentalni spram mistike srednjovjekovne prošlosti. Protiv postmodernoga kontekstualizma, te patvorene smjese neohistoricizma, komercijalnosti i kiča, Eisenman je posegnuo za onime što Deleuze ostavlja u nadležnosti kontingentnoga događaja. Radi se o „mnoštvu“ stvarnosti suvremenoga života grada, a ne o samo jednoj vladajućoj predodžbi odnosa središta i ruba. Čini se da je za ovaj pothvat još uvijek mjerodavnom analiza arhitekta i teoretičara Charlesa Jencksa iznesena u njegovoj knjizi Postmodernizam iz 1987. godine: „Nove građevine, sukladno nauku o urbanome kontekstualizmu, trebaju ući u njega i proširiti gradski kontekst, tako što će iznova dati poticaj konstantama poput ulice, arkada i piazze, ipak prihvaćajući također nove tehnologije i značenja prometa.“ (Charles Jencks, Postmodernism, Academy, London, 1987., str. 330.) Međutim, Eisenman se neće prikloniti unaprijed takvome stavu. Njegova se inventivnost nahodi iz „problematizacije“ odnosa u kojima svaka obnova povijesno uspostavljenih gradskih tipologija zahtijevadrukčiji tip intervencije u prostor. Što je za „postmoderniste“ gotovo novim kanonom, to je najproblematičnije za mišljenje arhitekture na tragu Deleuzea. Nije teško razabrati da je to pitanje o kontekstu kao izdanku strukturalizma osobito u semiologiji/semiotici Barthesa i poststrukturalizmu Derride. Za Deleuzea se već od ranih dana taj pojam ne pokazuje uporabljivim. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što priječi stvaralačku pustolovinu postajanja (devenir) bitka. Kontekst je samo drukčije, naizgled manje tvrdokornije imenovanje onoga što je u Hegelovoj spekulativnoj dijalektici pripadalo području objektivnoga duha (obitelji-društvu-državi), a u ortodoksnome marksizmu se proširio s Lenjinovim posvećenjem tzv. objektivne povijesne situacije. Sa stajališta suvremene arhitekture ne može se govoriti o nedodirljivosti konteksta (društvo-kultura-politika-povijest-priroda). Uostalom, i sam je Derrida već na razini svojeg glavnoga djela O gramatologiji (De la grammatologie) iz 1967. godine među prvima pojmovnu arhitektoniku dekonstrukcije izveo tako što je hibridno stvorio nove jezične sklopove spojem kibernetike i lingvistike, teorije informacije i teorije značenja. (Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Kontekst se arhitekture, dakle, ne može pojaviti zadanom veličinom. Daleko je to od nekog ostatka transcendentalne objektivnosti prema kojoj bi društvo imalo skrivenu moć nad pojedincem, a kultura stajala u oštroj suprotnosti s prirodom. Sve postaje stvar složenosti odnosa. Otuda se kontekst ne samo mijenja, nego postaje nadomjestiv i zamjenjiv. Sukladno radikalnoj intervenciji u strukturu grada kao organskoga jedinstva nastaje nužno razmještanje i izmještanje prostora. Nema nikakve sumnje da Deleuze pretpostavlja dinamičnu „ontologiju postajanja“. Stoga je pitanje sklopa kao „montaže“ blokova u gradnji „beskonačnoga niza“ istodobno pitanje događaja koji prethodi svakom kontekstu. Dalekosežne promjene u razumijevanju suvremene arhitekture vidljive su posvuda. One izričito proizlaze iz Deleuzeova mišljenja izvedenoga u kasnim spisima oLeibnizu i baroku, te u zajedničkome spisu s Felixom Guattarijem o filozofiji. Pogledajmo slijed obrazloženja. Ponajprije, umjesto klasične ili ontologije bitka kao logosa od Heraklita do Heideggera, na djelu je rastemeljeni put tehnogeneze virtualnosti života. Od stoika preko Spinoze i Leibniza do Bergsona i Whiteheada vodi krivudavi put ovoga mišljenja. Postajanje ne označava, dakle, tek vječno gibanje bitka u njegovim preobrazbama forme. Što se ovdje rastemeljuje odnosi se ponajprije na vertikalno-horizontalan odnos kategorija i pojmova. Čitava zgrada metafizike s pripadnim joj likovima filozofa, umjetnika i znanstvenika gubi na postojanosti. U igru ulaze fluidnosti, virtualnosti, događajnosti. Život u čistoj imanenciji živi se u jednokratnoj neponovljivosti iznimke. Ali sada ona ne potvrđuje slučaj (rod/vrstu). Naprotiv, iznimka postaje slučaj radikalne promjene odnosa identiteta i razlike. Drugotno ne može više dospjeti na mjesto prvotnoga. Zašto? Naprosto zato što bi to značilo tek puku zamjenu uloga. Umjesto toga, svjedočimo kako se iznimka pojavljuje pravilom u varijacijama modela. (Gilles Deleuze, „L’Immanence: une vie…“, u: Philosophie, br. 47/1995., rujan, str. 3-7.) Na taj način mišljenje iziskuje drukčiji jezik od onto-logike. Prethodno je jezik imao funkciju i zadaću kazivanja o smislu ljudske egzistencije polazeći od ovako ili onako pojmljene „ljudske prirode“. Sada je to prepušteno odluci pragmatike „jezičnih igara“. Esencijalizam se sveudilj rasklapa. Ishod tog procesa jest da se vrijeme pred našim očima „oprostoruje“ (spatializing). Gledajući sa stajališta prostornih ili plastičnih umjetnosti unutar kojih se arhitektura izdiže ponad svih drugih (slikarstva i kiparstva), prvi je korak ovoga procesa stvaranja „novoga“ u rušenju tradicionalne metafizike dvojstva forme i materije. U spisu o Leibnizu postoji jasan iskaz nove sinteze. Jer ona dvojstva ne dokida/prevladava (Aufhebung) dijalektički u zasnivanju više razine bitka. Takav je hijerarhijski poredak stvar klasične logike isključenja trećega (tertium non datur). Za Deleuza, pak, problem odnosa materije i duše, odnosno života u stalnim preobrazbama iskazuje se u duhu Leibniza tako što materiji pripada preklop i nabiranje (replis), a duši sklop (plis). Ova se dva labirinta podudaraju u beskonačnosti samo stoga što je značajka bitka kao monade u njezinoj događajnosti. Sve što vrijedi za ono „malo“ u mikrokozmosu vrijedi i za „veliko“ u makrokozmosu. No, temeljna je misao koju Deleuze izvodi u svojem tumačenju baroknoga svijeta u njegovoj „operativnoj funkcionalnosti“. Ništa ne postoji unaprijed i zauvijek već stvoreno. Postajanje u svoje dvije dimenzije, prostornoj i vremenskoj, mora moći dovesti na drugi način do „prestabilirane harmonije“ čovjeka, prirode i Boga. Ono „treće“ što jedino može to realizirati kao proces vječnoga postajanja u beskonačnosti stvaranja jest stroj. A u njemu se mišljenje i osjećanje, planiranje i konstrukcija izvode kao kontingentni događaj. Međutim, pojam stroja više ne zadovoljava odredbe razlikovanja žive tjelesnosti i mehaničkoga gibanja. Stroj nije postojano i ukorijenjeno biće koje živi na dispoziciji drugima. „Bit“ se stroja pokazuje iz njegova postajanja upravo nečime nadilazećem kako prirodi tako i mehanici. Tek zahvaljujući stroju može se uspostaviti sveza/odnos između „događaja“ i „sklopa“. U baroknome svijetu računanja, planiranja i konstrukcije stroj zauzima mjesto posredovanja/prijelaza iz ontologije bitka u kibernetiku događaja. Ako se „događaj“ zbiva kao virtualna aktualizacija njegovih mogućnosti preobrazbe prirode u umjetničke tvorevine, tada se iz Deleuzeova mišljenja arhitektura mora shvatiti na isti način kao i barok: ona postaje „operativnom funkcijom“. No, problem je u tome što funkcija ne može postojati bez cjeline u organsko-mehaničkome smislu. Što određuje odnos između „funkcije“ i „sustava“ proizlazi iz složenoga odnosa „događaja“ i „sklopa“. Nije li ideja o predodređenosti sklada u svemiru ona ista slika što zadivljuje svojom racionalnošću čitav novi vijek te baroku podaruje sublimno iskustvo višeg reda zahvaljujući upravo Leibnizovu Bogu kao uraru koji usklađuje kozmičke i prirodne satove? Pronaći novu sliku nakon Einsteina, kvantne mehanike, kibernetike i doba mislećih strojeva znači poslužiti se metaforom hvatanja praznoga prostora u mreži. Vrijeme se prema Leibnizu podešavalo stoga matematičkim umom razabiranja odnosa između uzroka i svrha u prirodi. Ako je tome tako, onda je vrijeme ustrojeno znanstveno-tehnički kao smjer „napretka“ i „razvitka“. Prostor se, pak, određuje s pomoću elastičnosti i podatnosti u sprezi materije i forme. I što drugo preostaje mišljenju suvremenosti negoli da izbavi ideju stroja iz mračnoga zagrljaja Levijatana mašinističke kozmogonije i Behemota vitalističke antropogeneze. Proći između ovih misaonih bezdana ne čini se jednostavnim skokom izvan začarane mreže događaja. U slučaju Deleuzova mišljenja događaja i sklopa susrećemo se s obratom u samoj „biti“ metafizike. Koliko je to važno za shvaćanje suvremene arhitekture vidi se već po tome što su neki arhitekti i teoretičari arhitekture gotovo doslovno preuzeli u svoje projekte njegove pojmove, način mišljenja i izvedbu u praksi. Spomenimo ovdje Bernarda Cachea, koji je osnovao studio Objectile s idejom proizvodnje nestandardnih predmeta složenih oblika na temelju pojma izvedenoga u Deleuzeovu spisu o Leibnizu. (Bernard Cache, Pokreti zemlje, DAGGK, Karlovac, 2000. S francuskoga prevela: Vlatka Valentić) Drugi je slučaj vezan uz koncept virtualne arhitekture. Najpoznatiji je predstavnik Thom Mayne, utemeljitelj interdisciplinarne tvrtke Morphosis i dobitnik ugledne Pritzkerove nagrade za 2005. godinu. Američki je arhitekt 1993. godine objavio tekst naslovljen Morfoza: konektirana osamljenost (Morphosis: Connected Isolation). Zalažući se za arhitekturu tehnologijske „konektiranosti“ sa sadašnjošću na svim razinama izvedbe, Mayne na zasadama Deleuzea uvodi u promišljanje heterogenost prostora, „nerazlikovnoga kaosa“ te planomjernoga „kaosmosa“ od sklopova/nabora i mnoštva. Ukratko, posrijedi je arhitektura raspuklina i prokopa, nedovršenosti i složenosti. Pokušaj predstavlja izvedbu „tehnološke mutacije“. Prema njezinim načelima valja shvatiti procese preklapanja arhitekture i vizualnih umjetnosti u suvremenim globaliziranim mrežama života. (Vidi o tome: Manola Antonioli, isto, str. 178-181.) U čemu se, naposljetku, sastoji obrat u „biti“ metafizike Deleuzeova mišljenja? Svedemo li to na problem neodređenosti suvremene arhitekture odgovor je jednoznačan: u naboru homogene materije i rizomu kao slici mišljenja radikalnoga rastemeljenja izvora i počela (arché). Sve bi to bilo još uvijek nedostatno u svojim nakanama da se dubinski ne dešava rastemeljenje i raskorjenjivanje pojma „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Kao što vidimo, riječi poput „temelja“ i „korijena“ upućuju na postojanost i snagu. Moć izvan takve konstelacije odnosa ne čini se trajnijom sudbinom povijesti. Tko misli metafizički misli arhitektonski linearno u dugovjekoj tradiciji gradnje pojmova iz onoga što „jest“ (quiddittas). Tome usuprot, tko misli metafizički izvan glavnoga smjera linearnosti nužno se okreće imanenciji života. U slučaju Deleuzea događaj je ono što omogućuje rad sklopa kao nabora u baroknome stilu mišljenja kakav je postavio Leibniz, prethodnik digitalnoga obrata u mišljenju. Događaj, naime, nema analogiju u „prirodi“. Ne utemeljuje se iz ideje istovjetnosti bitka i mišljenja. Naposljetku, ne proizlazi iz nečega drugoga (boga, bitka, čovjeka, životinje). Stoga je arhitektura kao događaj istodobno događaj suvremene arhitekture kao fraktalne pustolovine „oprostorenja“ (spatializing). Prostor se ne „nasljeđuje“. Njega se svagda iznova zauzima u sklopu procesa uzastopnih akcija raseljavanja/naseljavanja (deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja). Misliti arhitekturu polazeći od pojma događaja čini se kao da je suprotstavljeno njezinoj temeljnoj zadaći od pamtivijeka da organizira prostor. Znanosti o događaju, formalno govoreći, pripadaju području razlikovanja povijesti i historije. Razlika je u tome što se povijesnost povijesti događa „prije“ refleksije i susprezanja u misaonome sustavu na kojem počiva svaka historija kao pripovijedanje o događajima. Historicizam, doduše, određuje isto tako modernu arhitekturu jer u nju upisuje čežnje i udivljenje spram prošlosti. Za razliku od toga, Deleuze se u svojem razumijevanju vremena kao stvaralačke igre ponavljanja u tijeku, procesu postajanja i virtualnostima događaja odmiče od metafizičke putanje „bitka“. U pravu su oni tumači koji tvrde da događaj označava „predmet bez predmeta“ za mišljenje. Zato se uistinu ne može pitati „što“ jest događaj. (Joseph Vogl, „Was ist ein Ereignis?“, u: Peter Gente i Peter Weibel (ur.), Deleuze und die Künste, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2007., (67-83) str. 68.) Umjesto toga, potrebno je okrenuti stvar i pitati: (a) „kako“ (quoddittas) nastaje događaj i (b) što proizvodi u svojim mogućnostima, zbilji i nužnosti? Paradoks je svake arhitekture događaja utoliko njezina nužna „problematičnost“. Ako se nastoji „utemeljiti“ u ideji nelinearne gradnje, tada više nema razloga nastojati na postavci da arhitektura svoju zadaću ispunjava time što gradi singularne objekte. Razlog leži u tome što objekata izvan ideje „oprostorenja“ ne može biti. Trajna kriza objekata arhitekture upućuje na ovaj paradoks „utemeljenja“ nečega što sâmo prkosi logici temelja. „Novi status objekta više se ne odnosi na uvjete u prostornome oblikovanju – drugim riječima prema odnosu forma-materija – već na vremensku modulaciju koja uključuje uvelike početke stalne varijacije materije kao kontinuiranoga razvitka forme.“ (Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et le baroque, str. 26.) U transformaciji formalnoga ili statičnoga objekta u vremensku „strukturu“ događa se bitna promjena značenja. Nije riječ tek o promjeni shvaćanja materije, nego ponajprije odnosa materije i forme sa stajališta proizvođenja afekata. Objekt se razmješta u prostoru tako što prostor poprima žive značajke vremenskoga kontinuuma. Ne može se nipošto reći da vrijeme prostoru određuje njegove granice jer bi time Deleuze opetovao klasične metafizičke argumente od Kanta do Hegela, a dijelom i Heideggera. Ovdje je u dodiru s Whiteheadovim shvaćanjem materije kao procesualnosti događaja posrijedi bitna transformacija objekta u „objektil“. A to znači da sada gubi na važnosti moć subjekta u vertikalno horizontalnome određenju mjesta i prostora. Objektil ili novi status objekta pretpostavlja modulacije prostora i varijacije singularnosti. Sada objekt svoju objektnost više ne zadobiva od subjekta promatranja izvanjskoga svijeta. Na djelu je spoznajni i topologijski obrat koji uključuje vremensku perspektivu. Naposljetku, ono što Deleuze posežući za drukčijim tumačenjem baroka radikalno mijenja jest perspektiva razumijevanja događaja. Unutar zapadnjačke metafizike nije bilo moguće pronaći „mjesto“ njegove neodređenosti. Logika uključene isključenosti (i-i) na poseban način označava raskid s mišljenjem onto-teologije (bitak-bog). Bez toga, dakako, ne bismo mogli prispjeti do posvemašnje otvorenosti svijeta. Kada postaje moguće i ono nemoguće sve se mora iznova presložiti. Promjena perspektive upućuje otuda izravno na odnos mišljenja i njegova nastanka. Nije to nešto što se između ostalog „zbiva“ u prostoru gdje objekti leže poredani kao hrpa kocaka u nizu. Sâm objekt odsada preuzima na sebe postajanje događajem. Utoliko briše svaki pokušaj esencijaliziranja i ovjekovječenja odnosa materije-forme. Podrijetlo sklopa /nabora kao konceptualnoga alata kojim Deleuze prolazi kroz paradokse i aporije metafizike posve je jasno. Ono se nalazi u Leibnizovoj filozofiji. Božanski poredak umno uspostavljene „prirode“ mora se zrcaliti u odnosu monade (singularnosti, elementarnih čestica) i kozmičkoga poretka. Ako se nastoji razumjeti zašto matematika ima u tome funkciju savršene znanosti pronalaska harmonije u svijetu, onda je razlog skriven izvan ontologijskoga značenja broja. Prirodni se zakoni u novovjekovnome shvaćanju svijeta izvode iz logike beskonačnosti. Stoga Bog ne misli matematički kako se to uglavnom tvrdi u tumačenjima Leibnizove teodiceje. (Vidi o tome: Larry M. Jorgensen i Samuel Newlands (ur.), New Essays on Leibniz’s Theodicy, Oxford University Press, Oxford, 2014.) „Um“ mu je, doduše, podešen u skladu s racionalnom metafizikom bitka. Međutim, njegova je temeljna značajka u savršenosti odnosa između vlastite samopokrenutosti i neposredne spoznaje bitka (monade). Sve se zbiva u bljesku, odjednom i bez posredovanja. Poput mističnoga uvida za koji ne postoje logička obrazloženja tako se intuicija izvodi iz onoga što nadilazi granice kartezijanske tjelesnosti. Nikad se pritom ne smije zaboraviti da intuicija kao neposredna spoznaja dolikuje istinskim Božjim atributima. Racionalnom se spoznajom, pak, njegova savršenost dokazuje u svijetu fizikalnih pojava. Dva modusa spoznaje u Leibniza odnose se tako na dva načina egzistencije čovjeka. ( Vidi o tome: Martin Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik im Ausgang von Leibniz, GA, sv. 26, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978.) Imajući ovo u vidu, možemo izvesti sljedeće dvije temeljne postavke. (1) Baroknome svijetu pripada moć strojne mehanike koja upravlja otporom neukrotive prirode. Što je onda istinsko značenje sklopa/nabora za Deleuzea s obzirom na tumačenje Leibniza kao paradigmatskoga mislioca baroka? Budući da se Bog u okružju ideje univoknosti bitka kakvu zastupa Deleuze na tragovima Dunsa Scotta i Spinoze suspendira i neutralizira, to znači da se metafizika u drugome načinu mišljenja nastavlja kao stvaralačka ontologija postajanja (devenir). Ako Boga nema, onda je njegov ontologijski preostatak sadržan u složenosti „operativnih funkcija“ suvremene arhitekture. Odnos između „događaja“ i „sklopa“ pritom valja razumjeti na analogan način kako se to u kibernetičkome sklopu razvija u odnosu između sustava i njegove okoline. Upravljanje kaosom, a ne poretkom živih supstancija, zahtijeva navigaciju kroz povijesno-epohalne likove u kojima se arhitektura od iskona do danas otjelovila. Budući da barok očito na mističan način prethodi našem digitalnome dobu virtualno-realnih događaja, tada se Deleuzeov prilog promišljanju odnosa između Leibniza i Whiteheada, stroja kalkulacije i mislećih strojeva s kojima ulazimo u razdoblje vladavine biokibernetičkoga kôda može smatrati uvodom u filozofijski ili digitalni konstruktivizam. Na to je u svojoj odličnoj studiji o Deleuzeu i suvremenoj arhitekturi upozorio i John Rajchman: „U naše doba Deleuze nudi drugu postwittgensteinsku sliku logike filozofske konstrukcije. Ona ne odgovara toliko industriji i tehnici koje su proizvele film koliko novim oblicima televizualnih i digitalnih slika koje su ga naposljetku izmjestile; slika koje više ne omeđuju prozori ili okviri, pa one lebde neovisno o vertikalno-horizontalnome prostoru, krećući se kao danosti na ekranu i sučeljavajući nas s pitanjem novih uređenja onoga što će Deleuze nazvati ‘gradom mozga’.“21 (John Rajchman, Konstrukcije, DAGGK, Karlovac, 2000., str. 21. S francuskoga prevela: Vlatka Valentić) (2) Kao što Deleuze u spisu o Leibnizu i baroku određuje nastana novoga pristupa oblikovanju u povijesnome vakuumu svjetova iz nabora/sklopa materije i duše polazeći od Leibnizove ideje beskonačnosti, tako se i suvremena arhitektura, kako vidjesmo u slučaju Eisenmana, a isto vrijedi i za projekte Bernarda Tschumija, Bernarda Cachea i Thoma Maynea, nalazi u procijepu između zahtjeva za nastavkom gradnje „linearnih gradova“ i digitalnoga obrata. Ništa drugo ne označava „grad mozga“ negoli radikalnu promjenu paradigme u filozofiji i arhitekturi. Pritom se „mozak“ ne odnosi, dakako, tek na neuroznanosti i njihov tehnički jezik suspenzije dvojstva i razlike između umne i tjelesne supstancije. Taj se kartezijanski relikt iz novovjekovlja briše već jasnom odlukom kognitivnih znanosti kraja 20. stoljeća s uputstvom na prijelaz u posthumano stanje sveze/odnosa životinje-čovjeka- stroja. Da se Deleuzeovi pojmovi i njegov način izvođenja nove metafizike digitalnoga doba savršeno podudara s istoznačnim pokušajima arhitekata da stvore „perpleksije“ i „platforme“ za drukčije shvaćanje urbanih prostora od modernih utopija kuća-strojeva nije potrebno posebno više naglašavati. Problem je, međutim, u tome što se ovo „prisvajanje“ može zbivati unedogled. I to se dešava na često neopravdani način kada se doslovno „prepisuju“ temeljne Deleuzeove postavke o „naboru“ i „sklopu“ i ubacuju u shvaćanje, primjerice, parkovne arhitekture, land-arta, dizajniranje eko-sustava itd. (Vidi o tome: Martin Prominski i Spyridon Koutroufinis, „Folded Landscapes: Deleuze’s Concept of Fold and Its Potential for Contemporary Landscape Architecture“, Landscape Journal, Vol. 28, br. 2/2009., str. 151-165.) Drugi je slučaj uvelike prošireniji. Radi se, naime, o tome da se Deleuzeovo promišljanje „događaja“ i „sklopa“ bez potrebne i nužne filozofijske brižnosti u takvim primjenama koristi za pokušaj opisa situacije u kojoj se arhitektura povezuje s bioinformatikom i kognitivnim znanostima. (Vidi o tome: Timothy Lenoir i Casey Alt, „Flow, Process, Fold: Intersections in Bioinformatics and Contemporary Architecture“, u: Antoine Picon i Alessandra Ponte (ur.), Science, Metaphor, and Architecture, Princeton University Press, Princeton, 2002.,, str. 1-29. Kako to instruktivno kaže James Williams, u spisu o Leibnizu i baroku iz 1988. godine Deleuze je redefinirao pojam događaja iz njegova glavnoga djela Razlika i ponavljanje (Différence et répétition) iz 1968. godine. U trojstvu realnoga, aktualnoga i virtualnoga događaja valja stoga uputiti kako se tim pojmom ne misli ni na kakvu „ objektivnu zbilju“. A to onda znači da je svako postajanje „novoga“ u nizu ništa drugo negoli singularan događaj (eventum tantum). (Gilles Deleuze, isto, str. 140-141. Vidi o tome: James Williams, isto, str. 214.) Ako se događaj svodi na tijek neprestanoga postajanja, tada nastaju poteškoće njegova definiranja. Uostalom, u spisu Što je filozofija? Deleuze i Guattari nastavili su na refleksije o događaju iz spisa o Leibnizu i baroku. Ali, s tom razlikom što je sada postavljena jasna granica između filozofije, umjetnosti i znanosti. Logika pojma, estetika percepta i eksperiment s funktivima udaraju pečat novome smjeru promišljanja odnosa između događaja i sklopa. Obrat se sastoji u tome što formulacije o „predmetu bez predmetnosti“, virtualnosti koja prethodi aktualizaciji i razlici između tzv. objektivnoga i idealnoga događaja dolaze iz „neobaroknih tendencija“. Nazovimo tako stanje stvari s kojim Deleuze i Guattari nastoje razumjeti digitalni obrat u njegovu punome razmjeru. Kao što u suvremenim znanostima teorije događaja pretpostavljaju uzajamno supostojanje slučaja, nastanka i kaosa, samorazumljivo je da se Leibnizov model savršenoga sklada monade i Boga više ne može prenijeti bez potresa u svjetove kaotičnih neodređenosti, „kontingentne nužnosti“, svega onoga što na tragu Joycea, Borgesa i Gombrowizca efektno nazivaju „kaosmosom“. Naravno, isključena je operacija pukog hibridnoga spoja različitih supstancija. Tertium datur. Kada se suvremena arhitektura prepoznaje danas kao spektakularnost singularnoga objekta, jasno je da u prvi plan dolazi sveza arhitekta-demijurga i objekta-kao-znaka. Stoga je ovdje „objektilnost“ više od pokušaja da se poniženome objektu tijekom povijesti opažanja svijeta vrati dostojanstvo tako da mu se utisne u sintetski materijal gradnje znakovna poruka na rubu apstrakcije i figuracije. Najbolji primjer čini se da su za to napadne građevine Franka Gehryja. One, naime, istodobno „upadaju“ u već tipologijski određen prostor kao „projektili“ i kao estetsko fraktaliziranje koje omotavanjem krovova i uzemljenjem katova stvara učinak „čistoga događaja“. Njegova je temeljna značajka u suprotstavljanju razlike virtualnosti i objektivnosti. I što imamo u rezultatu kao arhitektonsko i estetsko rješenje problema odnosa prostora i vremena u globaliziranome svijetu tijekova kapitala i mreža medijski posredovanoga života? Sa stajališta Deleuzeove filozofije postajanja može se reći da suvremena arhitektura nadilazi metafiziku događaja. To, naravno, pretpostavlja poimanje vremena koje je oduvijek bilo u prijeporu između modalnih kategorija mogućnosti, zbilje i nužnosti. Mogućnost se odnosila na budućnost, zbilja na sadašnjost, a nužnost na prošlost. Sve je to sada preokrenuto u svojevrsnome „spiralnome obratu“. Umjesto Kantovih kategorija iz kojih progovara moć transcendencije bitka nad pojavnim očitovanjima zbilje, gdje vrijeme prostoru podaruje njegovo „objektivno važenje“, sada je posrijedi čista konstrukcija događaja. Konkretno, to samo znači da u Gehryjevu slučaju, kako to jasno pokazuje W.J.T.Mitchell, sve što se može digitalno orisati/projektirati, može se i realno izgraditi u prostoru. ( W.J.T.Mitchell, „Roll Over Euclid: How Frank Gehry Designs and Builds“, u: J. Fiona Ragheb (ur.), Frank Gehry, Architect, The Solomon R. Guggenheim Foundation, New York, 2001., (352-363) Čisti događaj (arhitekture) postaje primat virtualnosti nad mogućnošću izvedbe. Zbilja i nužnost više ne podaruju moć „objektivnosti“ svijeta nasuprot idealnosti. Naprotiv, čitav je taj poredak kategorija izgubio svoje značenje uvođenjem digitalnoga stroja. „Grad mozga“ nadvladava sve druge povijesno oblikovane gradove ostavljajući ih zauvijek ukopane u iluziju okamenjene vječnosti. 2. Spiralni obrat: arhitektura kaosmosa? U čemu je razlika između mehaničke reprodukcije i digitalne simulacije? Kako je poznato, paradigma prvoga bila je uvjet mogućnosti nastanka fotografije i filma. Walter Benjamin ne bi bez toga nikad govorio o nestanku aure iz umjetničkoga djela. Na to pitanje uvjerljiv odgovor podastire teoretičar arhitekture Mario Carpo, autor zbornika posvećen digitalnome obratu (digital turn) suvremene arhitekture u razdoblju od 1992-2012. godine. On, naime, tvrdi da mehanički strojevi proizvode objekte, dok digitalni strojevi to nisu u stanju. Stoga oni proizvode „brojeve, sekvencije brojeva, također poznate kao digitalni zapisi (files). Ovi se brojevi zgodimice mogu pretvoriti u objekte, ili medijske objekte (tekstove, slike ili glazbu, primjerice), ali ova pretvorba iziskuje daljnju intervenciju aktora, mreža i alata, koji su u najvećem broju slučajeva neovisni od stvaratelja početnog digitalnoga zapisa. Korisnici digitalnih alata uvijek su svjesni ove ontologijske razlike između mehaničkoga i digitalnoga stvaranja. Na samome početku digitalnoga obrata, Gilles Deleuze i Bernard Cache podarili su znamenitu odredbu novoga tehničkoga objekta digitalnoga doba kao generičkoga objekta – otvorene matematičke notacije oblikovane za interakciju i varijabilnost, koji su nazvali objektilom.“ (Mario Carpo, „Digital Indeterminism: The New Digital Commons and the Dissolution of Architectural Authorship“, http://cast.b-ap.net/arc590s14/wp-content/uploads/sites/28/2014/04/carpo.pdf) Što se, međutim, zbiva kada upravo objektil postaje događajem? Umjesto atributa koji se od skolastike pripisuju supstanciji, pa je Bog po analogiji bića jedan (unum), dobar (bonum), istinit (verum), lijep (pulchrum) i najviše biće (ens), na djelu su specifikacije identiteta i varijacije razlike. Jasno je, dakle, da singularnost generičkoga objekta nije prazna vladavina roda/vrste nad pojedinačnošću. Svaki je singularni objekt arhitekture stoga istodobno iznimkom i virtualnim sklopom beskonačnoga niza. To je glavni ontologijski razlog zašto za Deleuzea barok nije povijesno-umjetnički „stil“, a suvremena arhitektura gubi značajke zajedničke tipologije i prostora. Doduše, u spisu o Leibnizu i baroku jedan od ključnih svjedoka za mišljenje nabora/sklopa bit će utemeljitelj humanističke discipline povijesti umjetnosti, švicarski povjesničar Heinrich Wölflin. Što vrijedi za singularne objekte mora biti pravilom i za novo shvaćanje prostora. Kada rabimo riječ pravilo moramo istaknuti da je posrijedi uputstvo za djelovanje, a ne zbroj apstraktnih načela. Ne zaboravimo da Deleuze kaže da bi bez barokne arhitekture bilo nemoguće zamisliti ono što je Leibniz mislio s konceptom monade. Riječ je o dvoznačnosti odnosa izvanjsko-unutarnje. U drugome obratu možemo reći da je taj odnos određen snagom materijalnosti (tehnologije) i virtualnom moći imaginacije (duše). Klasični problem metafizičkoga dvojstva tvari i duše (hylé i psyché) postaje razrješiv tek onda kada stroj iz mehaničkoga otiska „bitka“ prelazi u digitalni zapis „događaja“. Ako se, pak, baroknom arhitekturom misli na nabor/sklop koji krasi njezinu težnju za „viškom“ umjesto „manjka“, ne može se zapostaviti druga vrsta dalekosežne promjene u odnosu između prostora i mjesta. Umjesto materijalne protežnosti (extensio), sada se nabiranjem stvara mogućnost za spiralno uviranje prostora u vlastitu kontemplativnu oazu mira i spokojstva (spatium). Samo je iz te perspektive obrata baroka u „biti“ metafizike moguće zaključiti poput Deleuzea: „Monada je ćelija, sakristija a ne atom: soba bez vrata ili prozora u kojoj su sva djelovanja unutarnja.“ (Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et la baroque, str. 39.) Vratimo se još jednom Deleuzeovu razumijevanju događaja. Kada bismo htjeli jednom riječju odrediti razlikovanje u uporabi tog pojma u Heideggera (Ereignis), Derride i Lévinasa, Badioua te Deleuzea (événement) tada bi odgovor bio u sljedećem. Za Heideggera je događaj ono podareno-pruženo u istini bitka kao vremenovanju s naglaskom na vremenskoj dimenziji nadolazećega. Filozofija nakon kraja metafizike u kibernetici priprema otvorenost za „drugi početak“ (der anderen Anfang) povijesti. Derrida i Lévinas, u svojem etičko-političkome obratu u kasnome razdoblju mišljenja tragaju za događajem kao mesijanstvom bez Mesije ili nadolazećim Drugim svekolike promjene, pri čemu ono etičko nadilazi granice bitka u beskrajnoj ljubavi-prijateljstvu spram Drugoga. Badiou se, pak, ravna prema političkome nesvodljivome činu slobode kao događaja i time na teologijsko prazno mjesto boga postavlja čin radikalne promjene kapitalističkoga svijeta u komunističkoj revoluciji. A Deleuze? Što smo do sada mogli razabrati u tumačenju njegova pojma „događaja“? I sve i ništa, rekli bismo. A ipak je u tom promišljanju izostalo ono što povezuje i razvezuje filozofiju, teologiju i politiku nadolazećega. Deleuze, dakle, misli događaj iz primata stvaralačke ontologije postajanja. Stoga se jedino iz njegove estetske paradigme „novoga“ kao proizvodnoga sklopa u kojem umjetnost prethodi filozofiji i znanosti može objasniti kako i zašto suvremena arhitektura prelazi preko granica „objektivnoga“ i „idealnoga“ svijeta. Događaj se virtualno aktualizira kao konstrukcija tehnosfere. Sve postaje događajem, svaki trenutak postojanja; život kao imanencija, sadašnjost koja potrebuje utopiju kao svezu now-here i no-where. Ali ne u nedoglednoj budućnosti koja se odgađa, nego „ovdje“ i „sada“ u usmjerenosti spram nadolazećega u znaku „čistoga događaja“. Takva usmjerenost spram događaja s onu stranu klasične metafizike podaruje „digitalnome obratu“ u arhitekturi još nešto iznimno važno. U tome je, dakako, blizina i udaljenost od radikalne politizacije događaja u djelu Alaina Badioua. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Antiteologija novoga događaja: Alain Badiou i kontingencija politike“, Književna republika, br. 10-12/2015., str. 75-106.) Deleuze nastoji promisliti mogućnost htijenja, volje, želje za događajem. U knjizi o Leibnizu i baroku dvije su sfere u kojima se događa susret Boga i čovjeka u svemiru: (1) makrokozmička razina i (2) mikrokozmička razina. Susret beskonačnosti i konačnosti dešava se u „sakristiji duše“, u jezgri monade kao singularnoj kontingenciji svijesti. Poznato je kako je taj problem riješio Leibniz. Ako monade nemaju prozore u svojoj ćeliji ili hermetički zatvorenoj „kući bitka“, tada se njihovo međusobno komuniciranje mora izvesti na taj način što će se spojiti ono životno s pomoću osobine duše i mogućnosti spoznaje svijeta s pomoću opažaja. I doista, monade bez žudnje (appetitus) i opažaja (perceptio) ne mogu postojati u svijetu kao prestabiliranoj harmoniji po modelu savršenoga urara (Boga). Sveza/odnos između htijenja i opažaja promjene dovodi do onog čina promjene bitka koji će u suvremenoj filozofiji biti poznat nakon Kierkegaarda prostorom slobode kao egzistencije. Prema Heideggerovu tumačenju Leibnizove metafizike žudnja ili htijenje dovodi u svezu/odnos dekartovski govoreći dvije odijeljene supstancije (tijelo i um). Ali ih ne spaja u nečem trećem. Naprotiv, monada pretpostavlja postojanje duše kao pokretača svih opažajnih procesa. Ipak, nije monada podređena duši niti tijelu. Supstancije su u svojem dvojstvu samo specifikacije monade. Izraz koji je ovdje upotrijebio Heidegger (Martin Heidegger, isto, str. 112.) pronalazimo, kako vidjesmo, i u Deleuzea. Zajedno s Bernardom Cacheom on definira digitalni zapis pojmom „generičkoga objekta“. Žudnja ili htijenje nisu objektivna danost nekog mašinistički određenoga sklopa prema kojem postupa čovjek. Uvijek su posrijedi tendencije ispunjenja ili nezadovoljenja primarnoga poriva za Drugim. U Deleuzeovoj knjizi Logika smisla (Logique de sens) iz 1969. godine u devetom nizu paradoksa naslovljenom „O problematičnome“govori se o razlici „idealnoga“ i „realnoga“ događaja. Nadovezujući se na Novalisovo razlikovanje idealnoga protestantizma i realnoga luteranstva, Deleuze tvrdi da ovdje ipak nije riječ o dvije vrste događaja. Posrijedi je tek stanje-između „događaja i međuslučaja. „Događaji su idealne singularnosti koji komuniciraju u jednom te istom događaju. […] …njihovo vrijeme nikad se ne zbiva u sadašnjosti u kojoj se ozbiljuju i pomažu dospjeti do postojanja, već smjera bezgraničnome eonu, infinitivu, u kojem subsistiraju i insistiraju. Događaji su pojedinačni idealiteti. […] Modus događanja jest ono problematično. Ne bi bilo primjereno kazati da su događaji problematični, već naprotiv da događaji isključivo stvaraju probleme i određuju njihove uvjete.“ (Gilles Deleuze, Logique de sens, Minuit, Pariz, 1969., str. 68-69.) Zanimljivo je da u jednom razgovoru arhitekt i teoretičar Bernard Tschumi izričito kaže da je moć suvremenih arhitekata sadržana u tome što proizvode uvjete događaja. Oni ne mogu pouzdano predvidjeti što će i kako će događaj koji će uslijediti promijeniti kontekst gradnje i obrise grada kao živoga organizma. Uskraćenost za proroštvo nadolazećega, ali gotovo demijurška moć proizvodnje uvjeta podaruje arhitektima „danas“ nešto mnogo više od tog glamura i spektakla medijske slave. To „više“ pokazuje se naposljetku ustvari „manje“. Ako, naime, digitalni dizajn uzima u svoje ruke proizvođenje forme, a tehnologije 3D printera već uvelike omogućuju izbor i promjenu sintetskih materijala, događaj više nema supstancijalni temelj ovjekovječenja božanskoga u djelu. Štoviše, odjelovljenost suvremene arhitekture više je znak estetske preferencije negoli nesvodljiva stila gradnje. Što se time događa? Ništa drugo negoli da arhitektura postaje problematičnom izvedbom vlastita programa. U redizajniranju sustava i okoline ništa nije unaprijed izvjesno. Rizik, doduše, nije isti kao u pokusu s novim lijekom koji može izazvati neželjene posljedice. Ali, rizičnost proizlazi iz nemogućnosti predviđanja javne reakcije korisnika. Problematičnost ne pogađa uvjete nastavka arhitektonskoga događaja. Mnogo su važniji društveno-kulturalni krajolici nastanjivanja na koje mogu utjecati posve neodređene promjene medijske tvorbe javnosti. Događaj se, naime, događa u zajedništvu složenosti i proturječja suvremene arhitekture. Nikad se ne gradi bez rizika da će i najsavršenija građevina biti možda napuštena od ljudi, prepuštena agoniji društvenih odnosa u kojima nastaje kao puki znak „operativne funkcije“ nihilizma. U svakom slučaju, Deleuze u vlastitome razumijevanju tog najvažnijega pojma suvremene filozofije, umjetnosti i znanosti od ranih do kasnih djela nastoji otvoriti pitanje o „problematiziranju“ onoga što je sâmo problematično. Nije to nikakva „objektivna danost“ arhitektonskih planova i projekata. Ono što je uistinu problematično odnosi se na nemogućnost nastavka baroka u novome kontekstu. Stoga je njegovo čitanje Leibniza za razliku od Heideggera usmjereno na otvaranje događaja koji u sebi nosi sjeme umjetničke kontingencije. Ništa nije zadano niti sudbinski određeno u arhitekturi osim prapočetnoga stanja gradnje doma-kuće kao „unutarnje“ ćelije duha i „izvanjske“ građevine estetski oblikovane tjelesnosti. Da bi, međutim, događaj mogao postati umnožen u singularnim objektima arhitekture potrebno je razviti složenost odnosa između žudnje-htijenja i radikalne volje za sudjelovanjem u postajanju „novoga“. Nije to kao u Heideggera ostavljeno pruženome podarivanju vremena. Uostalom, nemetafizičkim mišljenjem-kazivanjem valja mu pripremiti mjesto (topologiju bitka) za nadolazeće zbivanje. Poput iskrčene šume za gradnju letališta. Deleuze je mogao postati najznačajnijem misliocem „digitalnoga obrata“ ne samo u arhitekturi samo zbog toga što je shvatio da virtualnost prethodi aktualnosti. Prema tome, odnos idealnoga i realnoga događaja nije više nikakav problem „zbilje“. Problematičnost događaja moguća je tek onda kada su stvoreni uvjeti mogućnosti za njegovo događanje u prostoru. Hoćemo li jednom riječju izvesti ono što je Deleuzeova prednost u shvaćanju događaja u okružju vladavine tehnosfere (kibernetičkoga upravljanja sustavom i okolinom kao mrežom tijeka informacija) pred drugim sličnim pokušajima koje smo naveli, onda je to u ničeanskome patosu stvaranja „novoga“. Umjetnik nadilazi život. Čini to tako što mu podaruje stvaralački modus događaja. U svakome trenutku postojanja ogleda se beskonačan niz preobrazbi. Arhitektura otuda nije prijepis već postojeće stvarnosti koju oponaša (mimesis) i predstavlja (representatio) na ovaj ili onaj način (stilovi). Njezino je poslanstvo mnogo složenije. Usto je sklono velikome riziku. Razlog leži u tome što se zbiva na rubu kaosa i poretka. Zbog toga je Deleuze u spisu o Leibnizu i baroku, te kasnije s Guattarijem u spisu o filozofiji, uveo taj začudni sklop sklopova s kojim se susrećemo svakodnevno u suvremenom svijetu – kaosmos. (Vidi o tome; Alain Beaulieu, „Introduction to Gilles Deleuze’s Cosmological Sensibility“, Philosophy& Cosmology, Vol. 16/2016., str. 199-211. http://ispcjournal.org/journals/2016-16/Beaulieu_16.pdf) Joyceov neologizam ne iskazuje suprotnost kaosa i poretka. Iako drevne kozmogonije počinju s kaosom, ono prvo i početno (arché) nije više bezobličnost materije u pukom protijeku. Poredak označava uspostavljanje forme kao izgleda (eidós-morphé). Deleuze s pojmom „kaosmosa“ smjera prevladavanju suprotnosti. Na taj se način gube binarne suprotnosti „nužnosti“ i „slučaja“ što je još od grčke atomistike u Demokrita i Leukipa bilo odlučujuće za odredbu smisla ljudske slobode. Čitava povijest prijepora između drevnih atomista nastavlja se sve do Spinoze i Hegela koji slobodu određuju „spoznatom nužnošću“ (causa sui). Međutim, ako ustvrdimo da bi suvremenosti više pristajalo izraz „spoznatoga slučaja“ nismo učinili misaono ništa radikalno. Preokret metafizike, kako je to pokazao Heidegger, ostaje unutar metafizičke sheme. U svim pokušajima takvih obrata vlada gotovo isto načelo. Filozofijski iskaz za to je imanentna transcendencija. Kad je, pak, riječ o„kaosmosu“ ono što je posve drukčije od dijalektičke igre suprotnosti „kaosa“ i „poretka“ proizlazi iz sveopće povezanosti elementarnih čestica s drugim sastavnicama svemira. Za Deleuzea i Guattarija u spisu Što je filozofija? razliku između tih dvaju pojmova moguće je dohvatiti tek „na planu imanencije“. A to znači da su stvari uvijek već na rubu kaosa. Da biporedak mogao biti postojan u svim tim silnim promjenama, u tojmahnitoj talionici postajanja novih formi, potrebno je da se strukturakaosa u njegovoj neodređenosti ne uspostavlja više kao suprotnost,nego kao unutarnja varijacija sâmoga poretka. To je danas toliko očito udjelovanju neoliberalnog globalnoga kapitalizma. Entropija vlada na svimrazinama ekonomije, politike i kulture. (Vidi o tome: Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.) Virtualne snage kaosa stoga nemogu biti shvaćene iz logike postojanoga bitka. Štoviše, i sâm pojambitka ne pridonosi novome konceptu nastanka i slučaja svemira u kozmologijskome smislu, a otuda, naravno, s dalekosežnim učincima i zabujanje novih antropologija. U suvremenoj arhitekturi na to je svojim „ludističkim“ nacrtima i planovima od 1970-ih godina neprestano skretaopozornost britanski arhitekt Cedric Price. (Vidi o tome: Stanley Mathews, From Agit-Prop to Free Space: The Architecture of Cedric Price. Black Dog, London, 2007.„ From the “Brain Drain” to the “Knowledge Economy”‘,www.audacity.org/SM-26-11-07-01.htm) Kaos je latentno stanje bitkakao postajanja (devenir), a ne nešto fiksno i objektivno u prostoru.Budući da je sve pitanje konstelacije odnosa, tada je ponajbolje za pojam„kaosmosa“ uputiti na svezu/odnos „događaja“ i „sklopa“. U slučajusuvremene arhitekture na tragu Deleuzea to se može razabrati usloženim varijacijama odnosa nabora i rizoma. „Prema Deleuzeovu je prikazu barok obilježio trenutak kad je slom staroga heliocentričnog kozmosa, u kojem je čovjek zamišljao da ima svoje mjesto i zadaću, otvorio put usponu iz središta izmaknutog perspektivnog mundusa u kojemu svaka monada ima određenu točku gledišta na svijet koji uključuje ili izražava – trenutak kada tradicionalno odvajanje u dva različita carstva zamjenjuje jedinstveno dvokatno zdanje gdje vlada ‘novi sklad’ između obujmljene unutrašnjosti i uvinuta vanjskoga svijeta. No, naša se vlastita ‘pregibanja’ više ne zbivaju u takvome baroknom mundusu kao ni u drevnom kozmosu budući da se ‘organizacija kuće kao i njezina priroda’ promijenila. Naše načine suživota na okupu više ne može držati načelo barokne kuće – najveće i najsloženije raznolikosti u jednom jedinom su mogućem svijetu – jer je svijet u kojem prebivamo multipleksan.“ (John Rajchman, isto, str. 53-54.) Barokna se arhitektura još posve uzdala u racionalnost, planiranje i konstrukciju idealnoga grada. Njegov se topos nalazi u ljudskome umu prema matematičkome izračunu simetrija i proporcija. Model Leibnizova Boga kao savršenoga urara pritom je bio i ostao uzorom. On ima zadaću uskladiti dva ontologijsko-antropologijska sata: (1) spoznajni sat „zakona prirode“ koji funkcionira uzročno-posljedično te svrhovito; (2) intuitivni sat „duše“ koji ne pokazuje vrijeme u kretanju u smjeru kazaljke, dakle od 0- 24 sata, već prelazi granice fizike čestica u neposrednome bljesku trenutka. Ali ono što je u tom „savršenstvu“ nesavršeno, gotovo na rubu kaosa, jest unošenje nagiba i pregiba, nabora (pli). Sve se to ne može izvesti bez „spiralnoga obrata“ arhitekture. Što podrazumijevamo time? Ponajprije, oblici više nisu kugla, krug, kvadrat, kocka i slično kao u euklidovskome prostoru. Umjesto toga, nastaje simbioza između sfera i spirala. Kružnost se zakrivljuje. Krivulje, pak, dimenzijama beskonačnosti podaruju estetsko značenje neodređenosti. Poput puževe kućice ili rakaškoljkaša ono što se naziva „sakristijom duše“ otvara se preklopom, a ne izravno. Barokni „stil“ pretpostavlja stoga strukturu zemlje kao organske tvorevine u stalnome previranju. Nije to više ptolomejska ploča na kojoj postoje statične stvari, životinje i ljudi u neposrednome dodiru. Uzbibanost svemira i pokreti zemlje, kako bi to rekao Bernard Cache, dovode do nužnoga razotkrića zakrivljenosti oblika. Iz njihove otvorene zatvorenosti nastaju novi sklopovi života. Pogledajmo kako se određuje spiralnost. Dvodimenzionalna spirala najlakše se opisuje preko polarnih koordinata, gdje se pojavljuje polumjer r kao kontinuirana monotona funkcija kuta θ. Kružnica se može smatrati posebnim slučajem spirale (funkcija nije striktno monotona, nego konstantna). Neke od važnijih vrsta dvodimenzionalnih spirala su: • Arhimedova spirala: r = a + bθ • Fermatova spirala: r = θ1/2 • hiperbolična spirala: r = a/θ • logaritamska spirala: r = abθ; (pojavljuje se u prirodi) • Fibonaccijeva spirala i spirala zlatnog reza: posebni slučajevi logaritamske spirale. Nabor je, pak, uvijek drugo lice vertikale. Budući da se pregib ne može izvesti bez uzdizanja u vis kao što je to zoran slučaj s ornamentikom barokne katedrale, funkcija vertikale zamjenjuje gotičku grubost oblika s nečim što estetski privlači svojim suviškom detalja. Bez vertikale ures nema svoj smisao. Pogledu se mora uskratiti mogućnost providnosti slike. Stoga je barok sav u valovima i krivuljama, a njegova se slika pokazuje u figuri alegorijskoga prikaza apokalipse i uzvišenosti. Tko god poseže u suvremenoj arhitekturi za naborom umjesto pilastra i lukova, tih znakovitih pojmova graditeljstva iz doba renesanse, ulazi u labirint paradoksalne sveze racionalnosti i kaosa. U tom pogledu se neobarok „danas“ iščitava kako u slikarstvu i kiparstvu, tako još više u filmskoj umjetnosti kao izdanak postmoderne pripovjednosti i alegorije. (Vidi o tome: Omar Calabrese, Neo-baroque: A Sign of the Times, Princeton University Press, Princeton, 1992.) A što je onda nadomjesna horizontala? Čini se da odgovor leži u temeljnome pojmu koji su Deleuze i Guattari razvili u njihovu glavnome djelu Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II) iz 1980. godine. Taj pojam koji ruši svaku metafizičku sliku ukorijenjenosti, temelja i utemeljenja te upućuje na prokope i potkopavanje jest – rizom.36 No, da bismo razumjeli u kakvom su odnosu nabor i rizom, pregibanje oblika i „slika mišljenja“ rastemeljenja klasične metafizike s izrazitim podrijetlom iz moderne botanike, potrebno je prethodno još preciznije rasvijetlili zašto Deleuze i Guattari uporabom pojma „kaosmos“ smjeraju na svijet u kojem više nema binarnih opreka poznatih iz ontologije od Aristotela do danas. Sjetimo se da je arhitekt Peter Eisenman u svojem zagovoru prelaska u paradigmu digitalne arhitekture nastojao neutralizirati i suspendirati djelovanje suprotnosti „temelja“ i „figure“. Na isti se način u razmatranju „kaosmosa“ radi o tome da napuštanje binarnih opreka označava vladavinu stroja izvan mehaničke matrice djelovanja. Istini za volju valja kazati da to više ne može biti stroj. U doba tehnosfere posvuda se susrećemo s autonomnim „generičkim objektima“. Oni ne potrebuju navođenje „izvana“, što odlikuje prvi naraštaj mehaničkih robota. Upravljani sami od sebe i vođeni u smjeru „vlastite“ volje, čini se da su to meta-tehnički aparati odnosno dispozitivi mišljenja u formi slike kao uputstva za djelovanje. Singularnost objekta pretpostavlja kontingenciju stanja, a ne značajku postojanosti „biti“ nekog bića koje je takvo unaprijed, od „prirode“. Arhitektura kao da ne može nikad napustiti svoje vjekovno određenje odnosa spram zemlje iz logike „utemeljenja“. No, pogledamo li kako arhitekturu promišljaju i izvode već spomenuti predstavnici suvremenosti poput Cachea, Maynea, Gehryja, Kolhaasa i drugih. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II, Minuit, Pariz, 1980., Uvod: Rizom, str. 9-37.) zapazit ćemo njihovo nastojanje za „uzemljenjem“ i „okrovljavanjem“ izvan logike moderne linearnosti. „Kaosmos“ nije objektivno stanje snaga bezobličnosti i čiste forme u prostoru postajanja kao „imanencije života“. Posrijedi je, kako to kaže Rajchman, „multipleksan odnos“. Ako ga želimo približiti filozofijskome razumijevanju odnosa iz perspektive Husserlove fenomenologije, reći ćemo da je to odnos preklapanja noesisa i noeme (spoznaje i njezina predmeta) u činu praktičnoga preoblikovanja prostora. Zemlja u iskonskome podarivanju uvjeta mogućnosti drukčije gradnje od poznatih načina tijekom povijesti svagda postoji samo u odnosu spram Drugoga. No, taj Drugi ima nesvodljivu razliku upisanu u informacijskome kôdu svoje singularnosti. Zemlja se ne odnosi spram neba u doba teorije determinističkoga kaosa na isti način kao u Egipćana i gradnje piramida. Ali ono što preostaje od „temelja“ gradnje sada se bez ikakve jezuitske strogosti metode razdvaja od „figure“ i postaje naborom kao eksperimentom složenosti (complexity). Rekli smo, ako je rizom „slika mišljenja“ koja treba nadomjestiti ali ne i zamijeniti horizontalnost jezika gradnje, tada je posrijedi radikalnost prelaska iz svrsishodnosti povijesti koju je držao pod svojim nadzorom Bog u „plan imanencije“. Umjesto figure savršenoga bića i njegove ontoteologijske moći kao nebeskoga arhitekta, tko je sada njegova sjena ili možda produktivna kopija u novome poretku Zemlje i njezinih pokreta bez konačne providnosti svih stvari? To očito može biti samo „figura“ koja nadilazi i životinju i čovjeka u metafizičkome smislu riječi. Rizom se pojavljuje u tom novom poretku snaga kao uvjet mogućnosti uspostavljanja stroja koji nije više ni mehanička reprodukcija niti, pak, djeluje kao kopija božanske moći proizvodnje „prirode“. Što onda još preostaje? Ništa drugo negoli drukčije shvaćanje arhitekture „grada mozga“ kao „okvira, uokvirenosti“ (encadrement, framing). (Vidi o tome: Elizabeth Grosz, Chaos, Territory, Art: Deleuze and the Framing of the Earth, Columbia University Press, New York, 2008., str. 10-17.) Stroj koji računa, planira i konstruira perpleksne i multipleksne odnose u suvremenom svijetu prevodi „slike mišljenja“ u slike kao singularne objekte. Nietzscheov „nadčovjek“ nije posljednja riječ metafizike. Za Deleuzea se taj „stvor“ pojavljuje samo razrješenjem kraja povijesti u znakovima razračunavanja tijela i duše. Kada stroj misli ono što istodobno želi, tada se njegovo djelovanje izvodi iz „kaosmosa“. U njemu „strojevi želja“ postaju „mislećim strojevima“. Svijet uokvirenosti označava nužno postavljanje vizualizacije ne samo vodećom riječi/pojmom suvremene arhitekture. Sve su umjetnosti danas određene s pomoću vizualnoga kôda. Vratiti se u okrilje predvizualnoga doba nemoguć je pothvat. Što iz toga možemo zaključiti? Samo to da je „slika mišljenja“ uvjet mogućnosti virtualne arhitekture, a ova se, pak, ne može smatrati tek jednom vrstom gradnje-razgradnje. Virtualnost predstavlja događaj metafizičkoga raskorjenjivanja bitka. I taj događaj u sebi sažima svu napetost forme i materije u novome shvaćanju „materijalizma“ bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Kada se arhitektura svodi na „slike mišljenja“ tada je njezin teritorij u znaku složenih procesa deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. Ništa postojano ne postoji u prostoru upravo stoga što je prostor procesualnost događanja nastanka teritorija. Filozofija postoji samo u filozofiranju, vrijeme u vremenovanju, prostor u rasprostiranju. Ali, sada to više ne treba poistovjetiti s prostorom Newtonovih zakona gibanja. U igru ulazi Riemannov prostor apsolutne zakrivljenosti. S njime se podudaraju Heisenbergova neodređenost i informacijska implozija nastala ishodom kompjutorskoga računanja odnosa veličina u prostoru kao beskonačnoj mreži virtualnosti i singularnosti. Mislimo li, dakle, prostor sukladno „digitalnome obratu“ moramo ga svesti na produžetak virtualne mreže drugim sredstvima. To znači da ga valja misliti iz kibernetičke razlike, a ne ontologijske. Prva je razlika ona koja počiva na pojmu informacije i komunikacije, a druga na razlici bitka i bića. Informacija pripada „trećem poretku“ kibernetike. Ona se nalazi onu stranu energije i materije. Otuda se prostor danas „oprostoruje“ (spatializing) postajući unutarnjim stimulansom razvitka novih tehnologija kao uvjeta mogućnosti za dizajniranje „fraktalnih gradova“. Arhitektura u suvremeno doba jest pregradnja i ugradnja sklopova s kojima se proširuje mogućnost ljudskoga mišljenja do neslućenih daljina. U spisu Što je filozofija? Deleuze i Guttari rabe još jedan složeni pojam kao i „kaosmos“. To je pojam „beskonačne brzine“ (vittese infinie). Ubrzavanje ovdje ima funkciju otvorenosti horizonta na kojem se događa odnos između događaja virtualnosti i singularnosti. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, str. 38.) Tom se brzinom ne može vladati kao u prijašnjim sustavima mišljenja i bitka. Ona je izvan kontrole svakog takvoga sustava jer je proizvedena iz „kaosmosa“. Svladati je znači ubrzati procese postajanja „novoga mišljenja“ kao vizualizacije beskonačnoga svemira. No, bez ugradnje kapaciteta dostatnih za pamćenja događaja, koji se na „planu imanencije“ zbivaju izvan kontrole, potrebno je ono što Deleuze i Guattari iskazuju na početku Zaključka ovoga spisa upečatljivom (ne)jasnoćom – „malo reda da nas zaštiti od kaosa“. Kakav je to „red“ i ima li ga još uopće u suvremenoj arhitekturi? Zaključak Traganje za redom u ovome oceanu kaosa mora biti prvom zadaćom arhitekture. Sve druge plastične ili prostorne umjetnosti (slikarstvo i kiparstvo) još nekako mogu plivati u tom bezobličju stanja koje je u međuvremenu postalo našom sudbinom. Ali, arhitekturi nije podarena zadaća da poput stroja za raskopavanje zemlje samo rastemeljuje i raskorjenjuje „bitak“. Paradoks je čitavog Deleuzeova nastojanja da spasi barok od napasti beskonačnoga niza nabora u tome što suvremena arhitektura, iako formalno obuzeta promišljanjem zakrivljenosti prostora i vremena sukladno teorijama složenosti (complexity), kaosa, kontingencije i emergencije stremi u visine s jedinom željom da se poput gotičke katedrale uzdigne do božanske milosti vječnoga eona. Nije li taj paradoks nešto više od „problematičnosti“ Deleuzeove filozofije postajanja koja se ne može nikad stabilizirati u nepokretnosti? Da neogotika postaje istinom neobaroka „danas“ čini se vidljivo prostim okom. Građevine su sve više. Prostor se, pak, preselio sa zemlje u eter. Uostalom, čak su i ratni sukobi u doba postimperijalne suverenosti postali zračnim sukobima supersoničnih letjelica i raketnih sustava još od 2. svjetskoga rata da bi se razvitkom svemirske tehnologije sve to ubrzalo i poprimilo karakter „totalne mobilizacije“. Problematičnost se suvremene arhitekture ogleda u njezinoj neodređenosti. Bez jedinstvenoga „stila“ i „tipologije“, ostavljena na milost i nemilost snalaženja u „digitalnome obratu“ kao da se ponavlja ono što je arhitekturi namijenio njezin najveći vizionar i konstruktor, utopijski graditelj globalne infrastrukture linearnih gradova na kojima danas eksperimentiraju arhitekti „okrovljavanja“ i „omatanja“ (Frank Gehry) u „junck-prostorima (junckspace)“ (Rem Koolhaas) i izvan njih. Le Corbuiser je, naime, već na početku svojeg djelovanja sučelio automobil i grčki hram da bi pokazao kako usporedno postojanje dva različita načina mišljenja, življenja i osjećanja prostora mogu i bez manihejske borbe na život i smrt. No, ono što je u pretkazanju budućnosti bilo odlučujućim za arhitekturu naposljetku se svodi na „problematičnost“ njezine budućnosti. Na jednom mjestu Vodećih načela urbanizma iz 1925. godine Le Corbusier proročanski kaže: „Geometrija je osnova. Ona je također materijalni temelj za simbole koji znače savršenost, božanstveno. Ona nam donosi uzvišeno zadovoljstvo matematike. Stroj se razvija iz geometrije. Time se i cjelina modernog doba sastoji nadasve od geometrije; ona usmjerava njegove snove prema radostima geometrije. […] Dolazi vrijeme kad kolektivna strast pokreće cijelu epohu…“ (Le Corbusier, „Vodeća načela urbanizma“, u: Ulrich Konrads (ur.), Programi i manifesti arhitekture XX. stoljeća, DAGGK, Karlovac, 1997., str. 149. S njemačkoga preveo Nikica Petrak) Nepogrešivom točnošću razotkriva se sudbina suvremene arhitekture. Ona, naime, predstavlja kraj vjere u apsolutnu geometriju. Na njezino mjesto dolaze multipleksne projekcije, rotacije, vektori i zakrivljenost prostora. Čitav se problem metafizike postojanosti bitka na kraju zapadnjačke povijesti može sažeti u tome da s geometrijom u njezinim najvećim dostignućima nestaje utopija izgradnje objekata u prostoru „napretka“ i „razvitka“. Umjesto toga došlo je vrijeme razračunavanja i međusobnoga odnosa/sveze „nabora“ i „rizoma“. Jedno bez drugoga nije djelotvorno. Što nas još uvijek drži uz te tektonske „pokrete zemlje“, kako ih je opisao Bernard Cache, čini se da pripada zastarjelim načelima odredbe tzv. „ljudske prirode“. No, ideja nebodera koja uistinu označava referencijalni znak „plana imanencije“ predstavlja korak u uzvišenu prazninu. Nakon tog čina nije više moguće pobjeći nigdje drugdje negoli pod zemlju, u oceanske prostore beskonačnosti, u „sakristiju duše“, kako je Deleuze poetski imenovao Leibnizovu monadu. Svaki je barok samo nastavak gotike drugim sredstvima. Ona je na svojim najvišim misaonim vrhuncima dosegla nešto što nas odvodi u tamne prostore uzvišenosti kao čudovišnosti bez pojma. To je ono neprikazivo i nepredstavljivo (uncanny). Uzaludno se pokušavaposredovati gradnjom svagda višeg babilonskoga tornja da bi se pobjeglo od „straha od praznine“ (horror vacui). Čovjek se, prema Deleuzeu, ne može više razumjeti ni vertikalno niti horizontalno, Njegova je „sudbina“ da bude prevladan u strojnome organiziranju prostora i kibernetički kontroliranoga vremena. Uz jedan neizbježan dodatak. Tijelo koje misli nužno nije ono tijelo koje računa, planira i konstruira buduće događaje. U svijetu posvemašnjega „kaosmosa“ zadaća se arhitekture naposljetku svodi na povratak slici-pokretu kao slici-vremenu. Uokvirenost u kojem se zbiva događaj i formu piramide čini tek bljeskom opažaja pokretne trake. Na njoj promiču životinje, ljudi i strojevi u beskonačnoj povorci virtualnih preobrazbi života. U posljednjem tekstu Deleuzea za života sâm se život proglašava imanencijom. Njegov je plan neplaniran, nesvodljiv na bilo što kontrolirano. To je ono mišljenje koje stvara pojmove kao što arhitektura gradi-razgrađuje staklene, fraktalne i zvjezdane gradove. Sve je u tome. Trebalo bi graditi poput ptica u letu, poput ose na orhideji, poput puža u grumenu kišne zemlje. U nabranome vremenu rizomatskoga kapitalizma svaki je pokušaj povratka zemlji već uvijek lutanje jednosmjernom ulicom. Geometrija nas je podučavala kako vladati nad prostorom zahvaljujući snazi uma i njegovih pojmova nastalih iz metafizičkoga sklopa. Nakon što je sve to daleko iza nas, ostali su prazni labirinti i osjećaj napuštenosti od svijeta. U „konektiranoj osamljenosti“ potreba za novim zajedništvom čini se zapravo nepotrebnom. Imamo arhitekturu nabora i rizoma da ne bismo propali od privida moći kako vladamo svemirom iz naših „gradova mozga“, izmaštanih i stvorenih samo zato da svjedoče svetkovini kozmičke igre filozofije, umjetnosti i znanosti. Sve je u tome.

November 4, 2025
Beethoven po Barthesu

Beethoven po Barthesu

1. Rekao sam već da u svojoj knjizi Čemu glazba? (Litteris, Zagreb, 2025.) nisam o Sergeju Rahmanjinovu gotovo napisao ni retka, a istinski „obožavam“ neke njegove simfonije i klavirske koncerte. Isto vrijedi i za temeljnoga strukturalističkoga teoretičara književnosti, mode, kulture uopće, Rolanda Barthesa. Ovu moju krajnju „sablazan“, koju mogu opravdati samo time što mi je u izvođenju temeljnih postavki ključan mislilac uz Theodora W. Adorna bio upravo Vladimir Jankélévitch i to stoga što je pristupio misteriju glazbe onkraj svih formalno teorijskih okvira dovodeći u svezu poeziju i metafiziku iz horizonta vladavine psyché, nastojat ću barem malo ispraviti pokušajem jednog kratkoga tumačenja semiologije glazbe i to čitanjem Barthesova teksta naslovljenog Musica practica (L’Arc 40, 1970, u knjizi Roland Barthes, Image Music Text, Fontana Press, London, 1977.) Razlog vraćanju Barhesu u ovom slučaju jest pitanje: može li nam semiologija kao znanost o značenju onoga što se pojavljuje kao trijada označitelja-označenoga-znaka uopće podariti ključ za razumijevanje smisla glazbe ako je njezina bitna granica u tome što polazi od vladavine jezika kao sustava i fundamentalne strukture povijesne egzistencije čovjeka? Moje čitanje Barthesa ponajprije ima u vidu još nešto iznimno važno što ga približava i Adornu i Jankélévitchu koji nisu o glazbi znali samo teoretski kao muzikolozi, već i praktično kao skladatelji i pijanisti. Naime, Roland Barthes bavio se glazbom od djetinjstva: u sviranju klavira, kao i u pjevanju, bio je i amater i znanstvenik. Znao je analizirati partituru, pa je čak napisao petnaestak partitura, između 1934. i 1941. godine za klavir, glas, flautu i violončelo. Barthes je pisao tekstove i članke o glazbi: o Schumannu ꟷ nesumnjivo njegovom omiljenom skladatelju ꟷ o “Romantičnoj pjesmi”, o glasu… Također je u dva navrata sudjelovao u radijskim intervjuima za France Musique. Što se tiče njegovog glazbenoga ukusa, održavao je ravnotežu između klasicizma i modernizma, ne cijeneći ni “teški romantizam” Mahlera ili Brucknera, ni atonalnu glazbu. Kao i u pisanju, privlačile su ga kratke forme, isključujući operu iz svojih glazbenih interesa. Thierry Laisney u tekstu „La musique pour Barthes“ (Quinzaines, Lettres, Arts et Idées, br. 1025, 1. studenoga 2010.) iznosi neke od najvažnijih značajki Barthesove semiologije glazbe. Ukratko ću ih istaknuti. Barthes ima složen i značajan odnos s glazbom, smatrajući je i objektom proučavanja i modelom za razmišljanje o drugim praksama, poput pisanja. Usredotočuje se na “zrnatost glasa” i instrumentalnu izvedbu, koje utjelovljuju tijelo u glazbenome djelu izvan pravila i tehničke savršenosti. Za Barthesa je glazba snažna metafora za značenje, i izraženo i implicitno, gdje zadovoljstvo i užitak mogu prebivati ​​u neizrecivome. Ključne točke njegova analize glazbe odnose se na to da nije samo pitanje boje tona, već prisutnosti tijela u izvedbi. Barthes stoga uzima primjer Wande Landowske na čembalu, čije sviranje dolazi iz njezina unutarnjega tijela, a ne iz čisto mehaničke tehničke izvedbe. Pritom koristi glazbene koncepte za analizu pisanja. Na primjer, sugerira da se o pisanju mora “razmišljati u smislu glazbe”. Ideja je oživjeti jezik kroz tijelo, na osjetljiv i utjelovljen način. Osim pravila interpretacije i stila, glazbena izvedba može biti mjesto tjelesne inkarnacije, nadilazeći tehničku savršenost. Njemački izraz “rasch” kod Schumanna, koji on analizira, nije samo tempo, već kvaliteta pokreta koja se odnosi na fizičko iskustvo. Glazba je za Barthesa mjesto značenja ꟷ ono što je i rečeno i neizrečeno. Nalazi se izvan smisla i besmisla. U tom prostoru neizrecivoga, implicitnog, prebivaju zadovoljstvo, užitak i nježnost. Za njega je, naposljetku, glazba često dobra metafora, korisna za opisivanje odnosa koji uspijevaju izraziti neizrecivo bez da ga eksplicitno formuliraju. 2. Barthesov ogled iz 1970. godine naslovljen je „Musica practica“. Među drugim tekstovima u tom izdanju iz 1970. godine, posvećenom skladatelju Ludwigu van Beethovenu povodom dvjestotote obljetnice njegova rođenja, bili su i tekst Theodora W. Adorna „Le style tardif de Beethoven“ („Kasni stil u Beethovena“, prijevod poznatoga ogleda „Spätstil Beethovens“ iz 1937. godine) i ogled o Grosse Fuge (op. 133) Josepha Kermana, prerađeni ulomak u prijevodu iz njegove knjige Beethovenovi kvarteti (1967.) Pridružio im se novi ogled znamenita skladatelja Karlheinza Stockhausena o njegovom djelu „Kurzwellen avec Beethoven“ („Kratki valovi s Beethovenom“), koji je ovaj glavni zagovaratelj elektroničke glazbe izdao za dvjestotu obljetnicu. Sve tekstove uredio je i predstavio francuski skladatelj André Boucourechliev, čija su vlastita eksperimentalna djela bila poznata po iskorištavanju izbora i slobode izvođača, a u Barthes se u svojem tekstu poziva na njegovu knjigu Beethoven objavljenu 1969. godine u Parizu. Izraz musica practica odmah ukazuje na način na koji su srednjovjekovni teoretičari koristili riječ musica za označavanje povezanih, ali zasebnih koncepata: s jedne strane, musica theorica ili musica speculativa; s druge strane, bilo koja glazba koju se može čuti, proizvedena bilo kojim instrumentom, uključujući glas, nazvana musica practica ili instrumentalis. Usput, Musica practica je čak i naziv traktata Bartoloméa Ramisa de Pareije iz 16. stoljeća, koji je (između ostalih izrazito praktičnih prijedloga) zagovarao sustav od osam solmizacijskih slogova (tj. ut, re, mi) povezanih s osam stupnjeva oktave koji zamjenjuju šesticu heksakorda. Barthes pokazuje da je musica practica kao ono što je, u prvom redu, glazba koju se svira, za razliku od glazbe koju se sluša. Prva je „manuelle“ (manualna), „sensuelle“ (senzualna), možda čak i erotična jer je utjelovljena. Ali taj termin nije samo anakroni sinonim za „izvedbu“. U onome što slijedi, Barthes pokazuje da bi musica practica trebala biti povezana i s oblicima aktivnog slušanja i s „operiranjem“ glazbe na različite načine. U ovom dobu, primjećuje Barthes, neuobičajeno je da slušatelj glazbu prihvati osim pasivno, kroz mehanizam masovne kulture i olakšano od strane izvođača koji je zapravo „technicien“ (tehničar), koji proizvodi savršenu, ali bestjelesnu izvedbu. Zašto se u njegovu ogledu o „praktičnoj glazbi“ pojavljuje figura Beethovena i to na posebno nadahnjujući način ne samo kao veliki skladatelj glazbe 19. stoljeća, već i kao onaj koji je, kako to sjajno kaže Barthes, kao „romantični Beethoven“, čisto utjelovljenje ideja nalik titanima umjetnosti (Michelangelu i Balzacu), jer je sinteza „ strukturalnih značajki“ kao što su „ikonografija, podrijetlo i fatalna bolest“, a sve to je „transformirano metaforički u pseudo-filozofske vrijednosti, unatoč tome što su glazbeno prihvaćene…pod autoritetom temeljnoga koda Zapada, tonalnošću.“ (str. 151. i 152.)? Sam Barthes u ovome ogledu posebno naglašava stoga novo razumijevanje pojma musica practica, koje označava aktivno sudjelovanje u glazbenim djelima, bilo kroz njihovo sviranje ili susret s njima kroz slušanje, zamišljanje ili čitanje, slijedeći tragove samog Beethovena koji je (zbog svoje gluhoće) postao ono što je Barthes nazvao „un performateur“, koji je bio u stanju povezati konceptualne ideje s fizičkim zvukovima, iako, budući gluh, nije mogao čuti svoj konačni proizvod. Čitanje Beethovena, skladanje i ponovno skladanje u našim mislima kroz partituru znači upravljati njegovom glazbom i rekonstruirati praksu koju Barthes vidi kao cilj, uz koji je vezan pojam musica practica. (v. o tome: Matthew Cheung Salisbury, „Barthes’s “Musica Practica” and its Antecedents“, https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/10412573.2021.1977516#abstract 3. Beethoven se, dakle, pojavljuje kao glazbenik koji ponajprije želi samu ideju glazbe osloboditi od njezine religiozno-metafizičke zadaće koja je postala opterećujuća za novo doba u kojem se „socijalizira“ Hegelov apsolutni duh i modernost kroz kapitalizam kreće u furiozan proces rastemeljenja mitova i misticizma čitave zapadnjačke povijesti. I zbog toga je za Barthesa, s čime se valja suglasiti, postalo posve neopravdano za razumijevanje Beethovenove glazbene „revolucije“ rabiti stare estetske kategorije i pojmove. (str. 151) No, ono što je paradoks njegova glazbenoga razračunavanja s prethodnom paradigmom „metafizike glazbe“ jest da ga romantika i njezin estetsko-politički program uvođenja umjetničke religije u ono čisto i autonomno „muzičko“ pretvara u svojeg „heroja“ ovog procesa oslobođenja. Upravo mu na taj način pridaje atribute genija sa svim popratnim sastavnicama ovog pojma koji je za Kanta i Schopenhauera u okrilju novovjekovne estetike imao više od propedeutičke funkcije sveze božanskoga i uzvišenoga s onim čisto estetskim koje se pojavljuje u pojmu obrazovanja osjećaja. Otuda je tzv. praktična glazba ništa drugo negoli tehničko „instrumentaliziranje“ romantičkoga pojma genija u svođenju na pojam performativnosti glazbe. Barthes je za razliku od Adorna u shvaćanju Beethovenove uloge u povijesti moderne glazbe još više „profanirao“ njegov put stvaranja novoga koje sintetizira ono tehnički savršeno i ono mesijanski neizrecivo. Ako je već Nietzsche pokazao vjerodostojno da je Beethoven onaj skladatelj i glazbeni genij koji za razliku od Mozarta utjelovljuje „glazbu za glazbenike“ i umjesto ethosa postaje figura apsolutnoga patosa koju će preuzeti i razviti Wagner u svojem Gesamktkunswerku, onda je posve razumljivo zašto Barthes tako snažno nastoji oko ove krajnje „pragmatičke“ funkcije glazbe koja gubi metafizičku auru i postaje slušana i izvediva za masovnu uporabu kao musica practica. Koje su konzekvencije ovog pristupa njegove semiologije glazbe? Čini mi se da ovdje nema bitne nesvodivosti glazbe u odnosu na sva druga područja kulture koja Barthesov strukturalizam podvodi pod „zakon“ univerzalnoga Označitelja koji jest jezik kao sustav znakova u svojem označenome. To znači da je glazba u svojem dvoznačju, muziciranja i slušanja, bitno određena svojom epohalnošću, a problem nastaje kad se sve ono muzičko i glazbeno svodi na zajednički naziv jezika kao govora i jezika kao kazivanja. Tada tzv. praktična glazba nije više samo suprotnost teoretskim izvorima kojima se primjerice analiziraju Beethovenovi klavirski koncerti i sonate, već put spram jedne fatalne moderne redukcije onog što je romantika možda i odveć predimenzionirala kao što je to figura umjetnika-glazbenika kao „tragičnoga genija“. No, svaka demistifikacija ovog lika iz tradicionalne metafizike u konačnici je uzaludan projekt stvaranja neke „nove“ teorije kulture koja bez „subjekta“ stvaranja velike glazbe ne može uopće postojati, iako se ne može zanijekati da je od Barthesa do danas na djelu upravo silan procvat procesa demokratiziranja glazbe njezinim globalnim performativnim obratom za kojeg je tzv. praktična glazba idealan oblik učenja i izvođenja u masovnoj kulturi spektakla. Glazba kao sustav znakova s dolaskom novoga označitelja kojeg je Barthes već 1964. godine najavio u svojem ogledu „Retorika slike“, kad je pokazao da s pojmom metajezika sam jezik gubi svoju autonomnost i postaje ono što nadilazi granice svoje iskazivosti i predstavljivosti u procesu profanoga reklamiranja proizvoda nasuprot slici kao ideji koja emanira ljepotu i uzvišenost, nije teorijski pristup koji bi imao svoju vjerodostojnost ni u analizi Beethovena, ali niti Schumanna kojeg je sam Barthes, naizgled paradoksalno, „obožavao“. Zašto? To je ono što Barthes nije mogao izvesti preko čitanja prosvjetiteljskih autora i njihovih utopijskih vizija svijeta. Nedostajalo mu je „nerva“ i „intuicije“ da taj demonski i subverzivni potencijal romantike uoči tamo gdje su to jasno vidjeli poststrukturalisti poput Bataillea, Klossowskoga i Deleuzea, u pjesnika, skladatelja, pijanista i jedinog mislioca koji je estetiku uzdigao iz praznoga etera racionalizma Kanta do stvaralačke tragičnosti umjetnosti kao „stimulansa za život“. Riječ je o Nietzscheu i njegovu lebdenju ponad svakog zamrznuta metafizičkoga dualizma unutar kojeg je moguće, doduše, pisati uvelike i o tzv. praktičnoj glazbi, ali to nije onaj put u otvorenost istinske i autentične umjetnosti glazbe koja se ne može svesti ni na što njoj izvanjsko. Glazba je stvaralački patos njezine ukorijenjenosti u događaj zajedništva izvođenja i slušanja, ali ponajprije ono što proizlazi iz biti muzike onkraj svih ljudskih-suviše-ljudskih svrha. Eto, možda je sada jasnije zašto u knjizi Čemu glazba? nema gotovo ni retka o Rolandu Barthesu. Sablazan s vremenom nestaje, ali glazba Beethovena zauvijek ostaje više od svake ove ili one musice practice.

November 3, 2025
Projekt slobode

Projekt slobode

1. Aktualnost Sartrea? Filozof kao intelektualac? Je li to uopće moguće, realno i nužno? Odnos filozofije i intelektualca kao društvenog kritičara u okružju liberalnih demokracija XX. stoljeća nije jednoznačan. Filozofi nisu nužno i intelektualci. Ako je minimalna sociologijska definicija intelektualca kako je riječ o pojedincu kao dijelu društvene skupine posjednika znanja o procesima društvene, političke i kulturne artikulacije ideja u svijetu, onda se filozofija time ne bavi. Ona jednostavno ne odgovara afirmativno na javnu obranu uskraćene slobode riječi. Čak ni suvremena filozofija politike u smislu političke filozofije, kao što je dobar primjer Johna Rawlsa i njegove teorije političkog liberalizma, ne otvara problem intelektualca kao proroka, moralista ili namjesnika univerzalnog. Intelektualac je u tom razumijevanju javno očitovanje pojedinačne volje za promjenom javnog diskursa o strukturama političke, društvene i kulturne moći. Filozof kao intelektualac u XX. stoljeću, međutim, uobičajena je pojava. Kritička teorija društva s Adornom i Horkheimerom, potom njezin nastavak u filozofijskoj djelatnosti Habermasa, zacijelo je jedan od reprezentativnih primjera odnosa filozofije, prakse, politike i kulture. No, ako se netko u XX. stoljeću uistinu s pravom može nazvati paradigmom filozofa kao intelektualca onda je to nedvojbeno Jean-Paul Sartre. U ovom apofantičkom „kao“ sadržan je istodobno sav patos intelektualizma. To je obilježilo prethodno stoljeće aktivne politike i ideologije kojoj mislioci određuju idejni smjer. Ali dvoznačnost tog „kao“ bjelodana je u drugom značenju sintagme. Pozitivnost utemeljenja intelektualca iz filozofijsko-političkog duha angažmana pretpostavlja radikalno kritičko suočavanje s onim negativnim u samom utemeljenju. Što se događa s filozofijom u njezinu aktivističkom, političkom, energetskom sklopu realizacije u angažmanu? Je li filozof još uopće filozof kad postaje intelektualcem? Ili je tim činom stapanja sa zbiljom u akciji postao unaprijed netko izvan filozofije, netko posve lišen misaonog obzorja koje nikad ne može biti svedeno na puku službu onom zbiljskom, faktičnom, prolaznom životu shvaćenom u smislu aktivističkog ispunjenja životu izvanjskih ili unutarnjih svrha? (Vidi o tome u kontekstu određenja razlike između intelektualnog angažmana Susan Sontag i „novih francuskih filozofa“ Ž. Paić, „Smjer radikalne mašte“, u: Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 243.-253.) Jean-Paul Sartre paradigmatski je filozof-intelektualac XX. stoljeća. (Vidi: B-H., Lévy, Sartre: Der Philosoph des 20. Jahrhundert, Deutsche Taschenbuch Verlag, München, 2005.) Na svojem primjeru on potvrđuje svu pozitivnost i negativnost modernog doba ideologije kao kulturalnog djelovanja. (o suvremenom razumijevanju preobrazbe ideologije u kulturu u doba globalizacije vidi: Ž. Paić, Politika identiteta, Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Sartre je istodobno prvi i posljednji intelektualac radikalnog angažmana u kojem filozofija i umjetnost (književnost) postaju žrtvom u ime aktivističkog moralizma. Takav slučaj nije uslijedio kao nešto izvanjsko Sartreovoj filozofiji i njegovu konceptu književnosti. Naprotiv, Sartre je filozofijski otvorio problem odnosa ideologije, politike i morala kao društvenog područja povijesne prakse unutar kojeg umjetnost već uvijek djeluje. Angažirani intelektualac i angažirana književnost nisu dvije različite stvari, nego nužno proizlaze iz Sartreova antropologijskog obzorja realizacije zapadne metafizike kao filozofije subjekta koji svojim egzistencijalnim izborom određuje svoj životni angažman. Književnost kao umjetnički način egzistencije čovjeka u svijetu bez Boga stoga mora biti humanistički način transcendencije svijeta, kao što je i sama egzistencija projekt. Riječ je o samonabacivanju u vremenskoj ekstazi budućnosti na poprištu već uvijek otvorenih mogućnosti. (D.E. Cooper, Existentialism: A Reconstruction, Basil Blackwell, Oxford, 1990.) Sartreova je filozofija egzistencijalizma otvoreni projekt slobode. Filozofija i angažman ili mišljenje egzistencije i realizacija prostora-vremena istinskog svijeta čovjeka u susretu pojedinca i slobodnog društva/zajednice otvaraju mogućnosti realizacije novovjekovnog subjektivizma (Fichte) u praktičnom svijetu društvene moći kolektivnog subjekta (Marx). Egzistencijalizam i neomarksizam bitni su filozofijsko-metafizički momenti realizacije projekta slobode u povijesti. Sartreov projekt slobode kao totalni koncept filozofije, književnosti, moralizma i politike u XX. stoljeću može se označiti uzaludnim pokušajem „čovjeka da postane Bog“. Sartre je upravo tim riječima na kraju svojeg temeljnog filozofijskog djela L’Être et le Néant iz 1943. godine odredio smisao apsurdnog bitka čovjeka u obezboženom svijetu faktičnosti i napuštenosti. Takav je, dakle, pokušaj uzaludan jer čovjeku poistovjećenom sa slobodnim intelektualcem pripisuje moć totalne prakse promjene svijeta iz jedinstvenog djela imaginacije kao slobode. Filozof kao intelektualac, parafrazirajući Sartreov postulatorni ateizam po kojem je zbog egzistencije ljudske slobode nužno da nema Boga, uzaludan je pokušaj realizacije projekta slobode. Angažirani intelektualac više nije filozof, kao što angažirani književnik više nije književnik. Filozofa i književnika nadomještava političar moralističkog tipa ili metapolitički subjekt umreženog društva u doba postmodernog kulturalnog obrata. To su konzekvencije Sartreova metafizičkog subjektivizma i njegova egzistencijalističkog humanizma u post-povijesnoj situaciji nakon što je koncept angažmana posve pročišćen od filozofije i kao takav posve reduciran na nekovrsnu metapolitiku kolektivnog subjekta otpora liberalno-demokratskom, totalitarnom i autoritarnom modelu politike. Što, dakle, preostaje od Sartrea u suvremeno doba? Nasuprot mnogim novijim interpretacijama Sartreova filozofijskog opusa i njegove književne avanture u XX. stoljeću, koje nastoje aktualizirati Sartrea tako što spašavaju nešto iz njegova grandioznog opusa za ovo „sada“ u smislu neposredne aktualnosti, moja je nakana posve drukčija. Ne mislim ništa spašavati iz Sartreova opusa niti se spram Sartrea kao filozofa-intelektualca odnositi kao spram „mrtvoga psa“, kako to većim dijelom s pravom konstatira Bernard-Henry Lévy u svojoj monografiji o Sartreu zbog karakteristične duhovne situacije zaborava temelja i izvora mišljenja za ono što je „sada“ aktualno. Sartre kao filozof više nije aktualan. O njegovoj književnosti, osobito dramama, uglavnom se više ne govori. Osim romana Mučninas kojim je stvorio egzemplarno djelo egzistencijalističke retorike u književnosti XX. stoljeća i jedini zapravo podario mogućnost „filozofijskog romana“ za suvremeno doba nakon povijesnih izvora Voltairea i Markiza de Sadea, Sartreova je književna relevantnost ostala više u filozofijskom esejizmu poput studija o Genetu i Flaubertu, negoli u vlastitom kreativnom činu. O tom paradoksu aktualizacije Lévy nije, međutim, izveo posve vjerodostojnu kritičku analizu Sartreova slučaja. Problem nije jedino u nekom izvanjskom razlogu strategije zaborava Sartrea u kulturi postmoderne vizualne fascinacije aktualnošću, nego u samom fatalnom suočenju s onim što čini Sartreov filozofijski temeljni problem. Razlog zašto Sartre više nije aktualan ne proizlazi, dakle, iz njegove zastarjele filozofije. Takav bi sud pretpostavljao hegelovski napredak u spoznaji o onome što se razvija u vremenu, pa bi svaka nova filozofija bila ili bolja ili jednostavno kao i u duhu suvremene umjetnosti „nova“ filozofija za razliku od „stare“. To više nije paradoks, nego aporetičnost pojma novog. Utoliko su i francuski „novi filozofi“ kojima su pripadali Sartreovi učenici André Glucksmann i Bernard-Henri Lévy odavno zastarjeli i ni po čemu novi. Problem s aktualizacijom Sartrea proizlazi jedino otuda što je za suvremeno doba svaka aktualizacija unaprijed smislena samo kao čin podsjećanja na nešto što metaforički može biti naznakom promjene smjera aktualnosti ili nešto što može biti nadahnuće za druge svrhe. Istinski filozof nikad ne može biti aktualan, nego jedino suvremen. Platon je danas suvremeni filozof više negoli što je to, primjerice, aktualni Giorgio Agamben. Novost novog kao i u slučaju s modernizmom moderne predstavlja stoga znak epohalne značajke u biti vremena novog vijeka. Zato je samorazumljivo da Sartre iz svojeg razumijevanja aktualnosti vremena jest mislilac ovoga doba, ali samo kao filozof-intelektualac neposredne uronjenosti u njegove tamne sjene. Filozof u jarmu aktualnosti uvijek gubi. Tako je i sa Sartreom, među ostalima. Bernard-Henri Lévy u svojoj inspirativnoj monografiji o Sartreu nije sagledao dovoljno duboko da je sva ograničenost Sartreove egzistencijalističke filozofije, što vrijedi i za njegov neomarksizam, ograničenost projekta slobode na vulgarnu koncepciju vremenitosti. Sartreov je humanistički subjektivizam redukcija metafizičke koncepcije vremenitosti na ekstazu sadašnjosti/prisutnosti, a jedini modus realizacije takve filozofijske koncepcije ljudske slobode nužno predstavlja aktualnost. Aktualno više nije ni moguće, nego ono što jest nužno sada. Moguće kao obzorje otvorenih mogućnosti u budućnosti više nije moguće, nego je aktualno sada. Poslije toga više ne može biti aktualno. Fatalnost aktualnosti slobode u Sartreovoj filozofiji angažmana odlučuje o njegovoj sudbini danas. On nije „mrtav pas“, kako se Hegel, a poslije njega Marx u smislu parafraze Hegelova slučaja za Marxovo doba, kritički odnosio spram tretmana Spinoze u filozofiji upravo tog i takvog Hegelova i Marxova doba. 2. Prethodnik postkolonijalne kritike Iz Sartreova filozofijskog opusa može se, doduše, uvijek nešto iskompilirati za potrebe aktualizacije. Tako, primjerice, studija Thomasa Martina nastoji vidjeti mogućnosti razumijevanja problema nasilja dominantne kulture spram manjinskih kulturalnih skupina u suvremenom svijetu kraja XX. stoljeća. Analiza hermeneutički nastoji doprijeti do ideologijskih sadržaja svijesti u društvenom području prakse subjektivnosti. Nasilje se prepoznaje kao moment ideologijski artikulirane društvene konfiguracije moći. Sartre je u tom sklopu mislilac koji uvodi u problem postmodernog suočavanja s rasizmom, antisemitizmom i seksizmom kao „malih priča“ u doba postmodernog kulturnog fundamentalizma. Iz njegove dijalektike subjekt-objekt odnosa, iz njegove fenomenologijske psihologije i neomarksističke dijalektike totalizacije posve je samorazumljivo da je moguće stvoriti konceptualni okvir za „novu dijalektiku povijesnog otuđenja moći subjekta“. Rasizam i seksizam kao fenomeni nasilja u suvremenom svijetu proizlaze iz dominantne matrice kolonijalnog odnosa Zapada spram izvanjskog i unutarnjeg svijeta subjekta moći. (Vidi: Th. Martin, Oppresion and the Human Condition: An Introduction to Sartrean Existentialism, Rowman & Littlefield Publishers. Inc., New York-Oxford, 2002.) Martinova pozicija interpreta Sartreova egzistencijalizma u novom kontekstu postmoderne, kulturalnih studija i postkolonijalne kritike trendovski je uzoran slučaj aktualizacije Sartrea na temelju jedne od njegovih iznimno prijepornih postavki. Ako doista nešto jest aktualno kad je riječ o Sartreovom filozofijsko-političkom angažmanu u suvremenom diskursu globalizacije, dijalektike zapadne moći i potlačenosti Trećeg svijeta, onda je to jedino prigodni tekst predgovora znamenitom manifestu-knjizi Franza Fanona Prezreni na svijetu. (Franz Fanon, Prezreni na svijetu, Predgovor: Jean-Paul Sartre, Stvarnost, Zagreb, bez godine izd.) U njemu se Sartre na temelju svoje kritike dijalektičkog uma okreće problemu potlačenih naroda i kultura Trećeg svijeta. Zaključak je te analize paradoksalan. To je obrana ideologije nove anti-imperijalističke borbe protiv Zapada sredstvima kritike zapadnog neomarksizma. No, u cjelini iznimno je sporna postavka da je subjekt kolonizacije (bijeli čovjek, zapadnjak) kolektivnog podrijetla. Pitanje krivnje i odgovornosti za ekonomsku bijedu, političku kolonizaciju i kulturnu nerazvijenost Trećeg svijeta Sartre pronalazi u kolektivnom subjektu središta kolonizacije. To je ono „Mi“ zapadnog sustava moći. Takva vrsta obrambenog stava negativne dijalektike povijesti podsjeća na stav „mazohističkog moralizma“. (Alain Finkielkraut/Peter Sloterdijk, „Otkucaji svijeta: Dijalog, II“, Europski Glasnik, 10/2005.) Otpuštanje grijeha kolonizatora ne pronalazi se u političkoj dijalektici sustava moći. Ideologija kolonijalizacije kao imanentna logika svjetsko-povijesne modernizacije Zapada diljem svijeta uz maksimalne žrtve izvornih naroda i kultura Trećega svijeta na nečuveni način zbiva se u svojem posljednjem liku kao mazohistička seansa Zapada, koju Pascal Bruckner naziva jecajem bijelog čovjeka. Sartre je umjesto zagovora radikalne kritike neoimperijalističkog sustava, koji dovodi do ratova i do nužnog procesa dekolonizacije (Vijetnam, Alžir, Kuba), podlegao psihozi samokrivnje za grijehe otaca. Umjesto naglaska na individualnom subjektu oslobođenja od mračne povijesti zapadne moći nad okolnim (Trećim) svijetom, Sartre je moralizatorski mazohizam učinio destruktivnim potencijalom unutarnje kritike Zapada. Biti naprestano odgovoran kao pojedinac za nešto zbog čega su krivi tvoji sunarodnjaci, preci, rasno i kulturalno monokauzalni krug kolektivne svijesti Zapada, uopće ne odgovara biti njegove egzistencijalističke filozofije. Zbog čega je to onda Sartre aktualan? Sigurno ne zato što je u trenutku opravdanog i intelektualno hrabrog čina protivljenja francuskom imperijalističkom ratu u Alžiru postavio problem samokrivnje zapadnog subjekta moći. Glavni razlog njegove aktualnosti jest u kritici kulturalne ideologije neoimperijalizma Zapada. Ona se danas prepoznaje u artikulaciji politike gostoljubivosti, kako bi rekao Jacques Derrida, spram ilegalnih imigranata u Francuskoj i Europi. Sartre je u okviru svoje povijesne kritike dijalektičke totalizacije otvorio problem razgradnje metafizike Zapada na političkim temeljima ideologije liberalne demokracije. On je pravi prethodnik postmarksističke kritike neoliberalne globalizacije kakva se danas prakticira kao kulturalna kritika zapadne (američko-europske) politike (ne)priznavanja Drugog. Njegova egzistencijalistička filozofija, projekt slobode intelektualca kao angažiranog moralista u ideologijski podijeljenom svijetu različitih kulturalnih blokova i anti-imperijalistički patos samokritike zapadnog logocentrizma čine jedinstveni sklop mišljenja i djelovanja u suvremeno doba. Sartre iz Predgovora Fanonovoj knjizi programatski nabacuje temeljne postavke reduktivne postkolonijalne kritike, kakvu je danas moguće izvesti iz suvremenih teorijskih radova Homi Bhabhe i Arjuna Appaduraija. (H. K. Bhabha, The Location of Culture, Routledge, London-New York, 1994. A. Appadurai, Modernity at Large: Cultural Dimensions of Globalization, University of Minnesotta Press, Minneapolis, 1996.) U spomenutom Predgovoru Sartre upućuje na tamne strane prakse zapadnog humanizma. Europska misija prosvjećivanja i modernizacije Trećeg svijeta, njezine ideje demokracije i zapadnih vrijednosti individualizma nisu moguće niti provedive nasiljem. Naravno, aktualnost ovih riječi u doba postmodernog rata protiv terora i hegemonističke politike Amerike u ratu u Iraku nije uopće sporno. Iza humanističkog projekta, koji je sam Sartre iz duha egzistencijalizma proglasio temeljnim naukom čovjeka u svijetu bez Boga, ne nalazi se dostojanstvo čovjeka, nego brutalno koloniziranje Drugog novim kulturalnim sredstvima. Sartreova moralizatorska kritika zapadne destruktivne moći izvedena je kao kulturalno-moralizatorska kritika na temeljima njegova neomarksističkog kategorijalnog aparata iz nedovršenog djela Kritika dijalektičkoga uma. (J.-P. Sartre, Critique de la Raison dialectique (précéde de Question de méthode), sv. I, Gallimard, Paris, 1960. ) Kolonijalizam je istina zapadne modernizacije. Sartre dekonstruira model europskog humanizma i europske moderne kao društvene konfiguracije moći znanosti, tehnike i kulture upravo iz iskustva anti-imperijalističkih revolucija šezdesetih godina XX. stoljeća u zemljama Trećeg svijeta (Afrika, Azija, Latinska Amerika). U načelu ta je analiza sve drugo negoli radikalna politička analiza sustava ekonomske dominacije i kulturne hegemonije. U tome je razlog zbog čega Sartreova samokritika, koja doista ima ton moralizatorskog mazohizma, ne može biti programatski nabačaj postkolonijalne kritike Zapada uopće. Sartre je, dakle, u jednom prigodnom tekstu navijestio razmjere suvremene kritike ideja, ideologija i diskurzivnih praksi u okviru nastavka hegelovsko-marksovskog dijalektičkoga kruga totalizacije. Subjekt-objekt shema posredovanja kao rezultat metafizičke sheme mišljenja i djelovanja ostala je nedirnutom. (.Marcuse, „Existentialismus“, u: Kultur und Gesellschaft II, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1965., 10. izd.) Kao što je u njegovim fenomenologijskim opisima sadizma i mazohizma subjekt-objekt odnos ogledalo perverzija svijesti u svojem društvenom i individualnom razvitku, tako se isto pokazuje i u obzorju kolonizacije-dekolonizacije. Subjekt dominacije i ideologijske hegemonije vlada Drugim svim sredstvima koji mu stoje na raspolaganju u određenom povijesnom kontekstu: izravnim nasiljem, političkom represijom, kulturnom hegemonijom, neoliberalnom ekonomskom globalizacijom. Sartre je pridonio razgradnji kartografije moći kolonijalnog Zapada time što je sve kategorije modernog europskog humanizma proglasio iznevjerenim ili ideologijski praznim. Odgovor Trećeg svijeta na vladavinu subjekta Zapada bio je očekivani odgovor protiv ekonomije, politike i kulture liberalnog kapitalističkog svijeta. Nužnost takvog odgovora nije, međutim, mogla biti univerzalna promjena shvaćanja unutar samog Zapada. Sve antikolonijalne revolucije bile su reduktivne i partikularne obnove identiteta iskona nacije i kulture kao sredstva priznanja protiv Drugog uopće. Sartre nije vidio ono što je morao vidjeti. A morao je vidjeti da zagovor prezrenih na svijetu nikad ne može biti tek moralistička kritika zapadnog subjekta bez kojeg nije moguć istinski duhovni preokret situacije. Sartre nije vidio da ni realni socijalizam u SSSR-u i Kini, niti revolucije u Kubi, Angoli i Alžiru, a niti panarabizam kao ideologije nisu drugo nego političko-kulturalni putevi u natrag modernizacije uopće, regresivna dijalektika povijesti koja srozava ideju individualizma čovjeka na puku vrijednost Zapada. Sartre nije htio vidjeti da se u srcu pobune Trećeg svijeta rađa monstrum fundamentalističkog partikularizma. Bila je to mržnja spram Drugog kao bijelog čovjeka, mržnja spram liberalno-demokratske kulture Zapada, resentiment agresivnog otpora svakoj univerzalnoj ideji slobode čovjeka. Kao što je zanijemio pred praksom logora u SSSR-u, tako je prešutio rađanje totalitarnog sindroma vladavine u antikolonijalnim poretcima diljem svijeta. U tome, dakako, nije bio iznimka. Francuski su lijevi intelektualci bili upravo oni koji su iz svojeg ideologijskog prozelitizma slijepo vjerovali u dogmu čak i protiv vlastitih zdravih očiju, poput Julije Kristeve u Kini u doba tzv. kulturne revolucije ili Michela Foucaulta u slučaju Homeinijeva dolaska na vlast u Iranu. Sartre je, dakle, bio prethodnik ideologije koju Francuzi zovu „tiermondisme“ ili antikolonijalna revolucija Trećeg svijeta. No, od prvotnog pozitivnog značenja tog pojma, danas je uporaba te riječi znak čistog simboličkog ideologiziranja. Isto vrijedi i za aktualnu uporabu riječi angažirani intelektualac. (Vidi: F. Furedi, Where Have All The Intellectuals Gone? Confronting 21st Century Philistinism, Continuum, London-New York, 2004.) Pojmovi su izgubili svoje supstancijalno značenje i višak smisla, onaj diskurzivni i životni naboj činom njihove preobrazbe u sustav kulture i politike aktualne paradigme globalizacije kao subjekta-supstancije razvitka umreženih društava bez svojeg vidljiva subjekta priznanja. Drugim riječima, Sartreova je aktualnost svojevrsna iluzija aktualnosti, budući da su svi pojmovi i cjelokupna praksa njegova filozofijsko-političkog angažmana realizirani kao projekt okrnjene slobode. Okrnjenost označava ne samo manjkavost i neodovršenost. Ono što je u slučaju Sartreova projekta slobode okrnjeno upravo je sama sloboda. Ona nije tek ontologijsko opravdanje liberalnog pojedinca unutar granica kapitalističke privrede koji samstveno, odgovorno i nemoćno živi svoju egzistenciju s Drugima kao pojedincima. Takvu je marksističku kritiku sa stajališta nedostatka Sartreove koncepcije društva i etike u doba njegove egzistencijalističke filozofije legitimno zagovarao Herbert Marcuse. Okrnjenost projekta slobode upućuje na okrnjenost samog ontologijsko-egzistencijalnog projekta čovjeka uopće. U okrnjenom svijetu, koji više uistinu i nije istinski svijet, egzistencija, sloboda i projekt mogu biti nedovršeni i uzaludni kao što je to i samo XX. stoljeće intelektualaca. To je stoljeće riječi kao stoljeće nemoćne slobode u borbi protiv totalitarnih ideologija, kolonijalizma, iskustva genocida nad narodima i kolektivnim subjektima povijesti. Uzaludnost i okrnjenost nisu stoga tek naknadne pesimističke oznake za bit Sartreova egzistencijalizma, nego i za temeljnu oznaku njegova koncepta angažiranog intelektualca. (Vidi o tome: B.-H. Lévy, nav. djelo) 3. Filozof kao angažirani intelektualac Kako je moguće još uopće jednoznačno koristiti pojam angažiranog intelektualca u doba kraja povijesti i vladavine postmodernih identiteta našim nesvodivim životima? To pitanje unaprijed pretpostavlja da su i angažman i intelektualci izgubili smisao. Ako je upravo Sartre bio prvi i posljednji vjerodostojni filozof-intelektualac XX. stoljeća, koji su razlozi da više nije samorazumljivo nastavljati s praksom onoga što je bila njegova misija i njegov filozofijsko-politički koncept? Studija Projekt slobode: Jean-Paul Sartre – filozofija i angažmanne bavi se izravno tim pitanjem. Njezina je nakana, naprotiv, propitati temeljne kategorije, pojmove i analitičku strukturu Sartreova mišljenja u okružju problema slobode kao fundamentalnog problema ljudske egzistencije i svijeta uopće. Time se ne uskraćuje odgovor na prethodno pitanje. Ono je ovdje izvedeno iz biti Sartreove filozofije. Nikakva naknadna aktualnost vremena i njegovih zgoda ne baca novo svjetlo na Sartreov postupak. Sve je u njegovu objavljenom djelu i u njegovim životnim avanturama. Nema ništa izvan toga. Uostalom, tako je i sam pristupao Drugom. Tako je i sam napisao svoje grandiozne ili kolosalne promašaje poput studija o Flaubertu i Genetu. Filozofija egzistencijalizma i neomarksizam povijesti u strukturalnoj antropologiji dva su temeljna izraza, faze i naslovi mišljenja Jean-Paul Sartrea. Unutar toga moguće je vidjeti čemu smjera „etika angažmana“ i smisao angažiranog intelektualca. Sartreov egzistencijalizam kao i cijela egzistencijalna filozofija XX. stoljeća nije utemeljila nikakvu novu etiku za doba raspada epohe novovjekovlja i za doba vladavine nihilizma moderne tehnike. Etički problem ne postoji u djelu Jean-Paul Sartrea. Kao što je egzistencijalizam svojevrsni novi humanizam, a ne prvi moderni teorijski anti-humanizam, kako nastoji obrazložiti svoju interpretaciju Lévy, tako je i „etika angažmana“ samo uvjetno moralistička koncepcija filozofa u javnome životu. Sartre je potrebovao postulatorni ateizam da bi utemeljio bezdan ljudske slobode. Uzaludnost slobode čovjeka u svijetu čvrste pozicionalnosti bitka shvaćenog kao masivni o-sebi analogna je uzaludnosti riječi u stoljeću totalnog uništenja onog ljudskog, odveć ljudskog. Stoga je očito da se „etika angažmana“ i smisao intelektualca u doba rascijepa svijeta na blokove totalitarnih ideologija svodi na krhki koncept sekulariziranog heroja egzistencije. Angažirani intelektualac upravo je takva moralistička, herojska figura otpora protiv moći sustava i njegove sustavne nepravednosti, neautentičnosti, laži, okrnjenosti slobode. Sukob između ontologije i morala, bitka i trebanja, fenomenologijske psihologije i realnih trauma egzistencije u svojoj nesvodivosti obilježava filozofijsko mišljenje Jean-Paul Sartrea. Njegova misao nije rascjepkana na faze, premda se i tako može odrediti. Sartre nije u prvoj, egzistencijalističkoj fazi filozof individualiziranja, a u drugoj, neomarksističkoj ideolog društvene prakse revolucioniranja svijeta. Takva je dualistička shema ili vulgarni epistemologijski rez, kakvu zagovara Lévy u svojoj monografiji, ovdje neprimjerena. Sartre je jedan i jedinstveni filozof različitih artikulacija i povijesnih veza. U svim takvim artikulacijama novih pojmova i praksi pojavljuje se njegova fundamentalna misao da egzistencija prethodi biti čovjeka i da se čovjek realizira u punini svoje neizbježne slobode svojim ljudskim angažmanom. Čovjek je sveukupnost svoje individualne i društvene prakse. On je moderni aktivist slobode kao univerzalnog dara bogova i sudbine. Uzaludnost svega, uzaludnost stoljeća riječi, humanizma, angažmana nakon kraja uvjeta njegovih mogućnosti, osim uzaludnosti – slobode! U programatskoj drami koja na najizravniji način svjedoči tu misao, naime u drami Muhe, koja u modernom kontekstu, dakle aktualno, vraća problem slobode u izvore grčke tragične sudbine, Sartre upućuje na onu bolnu „tajnu bogova i kraljeva: da su ljudi slobodni.“ U doba posthumanizma i vladavine genetske tehnologije, kad se sve više čak i u suvremenim društvenim i kulturalnim znanostima pod vidom biologijski shvaćenog života govori o novom determinizmu genetskog koda, Sartreova filozofija egzistencije i angažman, unatoč svih bjelodanih aporija, pokazuje put otvaranja pitanja o nužnoj mogućnosti iskonske slobode uopće. To je ona sloboda koja nadilazi svaku sudbinsku predodređenost čovjeka. Iz njezine neizvjesnosti uspjeha rađa se mogućnost novog početka. Sartre je položio temelje za čin tog još uvijek nedovršenog projekta. Sloboda u jednokratnom projektu egzistencije aktualni je problem filozofije u doba njezina kraja, a ne Sartreova aktualnost kao filozofa-intelektualca, posljednjeg vjerodostojnog predstavnika tog modernog svijeta herojskog otpora egzistencije koja čuva svoju nesvodivost slobode. Ova je studija posvećena ispitivanju njezinih granica.

November 2, 2025
Narod i kraj povijesti

Narod i kraj povijesti

1. Na jednom mjestu u tekstu posvećenom iznimnosti mišljenja Martina Heideggera, zacijelo s razlogom naslovljenim helderlinovski, Heidegger: mislilac u oskudnome vremenu, Karl Löwith, jedan od njegovih učenika i pisac knjige Svjetska povijest i događanje spasa izrijekom pokazuje bitnu novost i navlastitost Heideggerove „stvari“ mišljenja: „Nečuveni zahtjev ovog mišljenja jest u tomu što ono postavlja u pitanje cjelokupnu povijest zapadnjačke filozofije i prisjećanjem na ‘početnu’, predsokratovsku bit istine nastoji privesti govoru nadolazeći obrat svjetske povijesti.“ (Karl Löwith, Heidegger – Denker in dürftiger Zeit, u: Sämtliche Schriften, sv. 8, J.B. Metzler, Stuttgart, 1984., str. 129.) Vjerojatno bi se taj Löwithov navod u drugom svjetlu mogao primijeniti i kao putokaz za zagonetku povijesnoga mišljenja Vanje Sutlića. Ali to nipošto ne bi smjelo voditi izjednačenju Heideggera i Sutlića kao mislioca „preokreta“ metafizičkoga događaja zapadnjačke povijesti. Isto bi tako bilo promašeno kazati da je Sutlićevo povijesno mišljenje tek derivat Heideggerova mišljenja i Marxova historijskoga materijalizma. Ako je, dakle, u pitanju „nečuveni zahtjev“ obrata tradicije zapadnjačke metafizike, nije li korak spram iznimnosti „stvari“ Sutlićeva mišljenja zapravo u pitanju: kako preokret metafizike podaruje povijesti samoj njezin smisao? Smisao povijesnoga mišljenja u analogiji sa smislom Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije u spisu Sein undZeit može se zadobiti tek povijesnom destrukcijom bitka i vremena u povijesti. Time se iznimnost tradicije ne dokida, nego uzdiže na pravi rang. Razotkriti smisao povijesti moguće je tek nakon ozbiljenja „kraja povijesti“. Dospjeti do iskonskoga kazivanja nakon hegelovsko-marksovskoga ozbiljenja filozofije u apsolutnome radu pojmu i pojmu rada, kako je Vanja Sutlić interpretirao bît Hegelova i Marxova mišljenja, nije li u tomu sva poteškoća njegova povijesnoga mišljenja iz koje je nužno proizašao hermetizam kazivanja, što je dovodilo interprete do posvemašnjeg nerazumijevanja Sutlićeve intencije, koju su čak i najprivrženiji suputnici imenovali „nečuvenom pretencioznošću“?. (O tome govori Ivan Urbančić u tekstu “Vrijeme Sutlićeve misli tek dolazi” napisanom uz desetu godišnjicu smrti hrvatskoga filozofa. Vidi: Boris Jurinić (ur.), Vanja Sutlić – Sve je samoputovanje, Irida, Zagreb, 1999.) Vanja Sutlić je tijekom svoje misaone avanture u kojoj su kao mjerodavni sugovornici figurirali Marx, Nietzsche i Heidegger u njihovu odnosu spram Hegelove metafizike apsolutnoga duha svoj zadatak odredio iz artikulacije ozbiljenja filozofije. Stoga je svaki korak iz te redukcijske točke bio istodobno „negativan“ i „pozitivan“. Prvo se sabiralo u dopuštanju nesmetanog razvitka nihilizma svijeta rada. To je bio Sutlićev izraz za bît znanstveno-tehničkoga razdoblja povijesti. Drugo je upravo problem. Naime, riječ je o bljesku kazivanja koje dolazi iz neiscrpne „životnosti samoga života“ s onu stranu metafizičke hipostaze vječnosti i vremenitosti. Zadatak je povijesnoga mišljenja otuda bio „nefilozofijske“ naravi. U traganju za razotkrivanjem iskonske otvorenosti povijesnoga sklopa – bitka, bića i bîti čovjeka – za Sutlića je odlučno pitanje bilo: „Može li mišljenje svjesno granica epohe učiniti posljednji napor da izvan uhodanih shema pokuša pregorjeti epohu?“ Slijedom tog pitanja koje zadire u neiscrpljivu životnost života samoga izvan svake „negativne“ ili „pozitivne“ filozofije života u smislu Diltheya ili Spenglera nastaje onaj iskonski preokret, ono nečuveno u povijesnome mišljenju „izvan uhodanih shema“. Je li preokret metafizičke tradicije nakon Heideggera još uvijek filozofijski moguć put u iskonsko kazivanje na „stvar“ samu? Je li Sutlić danas još uopće mjerodavan mislilac u doba posthistorije i postmoderne? Ima li u njegovu djelu neki putokaz za razumijevanje „aktualnosti“ koja se pokazuje u pojmovima globalizacije i identiteta s obzirom na pitanje o karakteru svjetovnosti svijeta? Takav putokaz, prema mojem shvaćanju, eksplicitno se nalazi u Sutlićevu znamenitome tekstu „Narod i mišljenje na narod“ izvorno objavljenom 1971. godine u časopisu Telegram, a s dodatkom u 2. izdanju knjige Praksa rada kao znanstvena povijestkonačno uobličenim pod nazivom „Narod i povijesno mišljenje“. Drugi, instruktivni korak promišljanja epohalnosti epohe i sudbine naroda kao iskonskoga kazivanja u svjetlu kraja povijesti prisutan je u posthumno objavljenoj knjizi njegovih predavanja naslovljenoj Uvod u povijesno mišljenje: I. Povijest u Hegelovoj filozofiji. II. Marxovo mišljenje historije i zameci povijesnog mišljenja. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritikakriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987., drugo, prošireno i popravljeno izd., str. 199 – 218. i Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje Hegel – Marx: I. Povijest u Hegelovojfilozofiji.II. Marxovo mišljenje historije i zameci povijesnog mišljenja, Demetra, Zagreb, 1994.) Svaki pokušaj tumačenja eksplikacije Sutlićeve analize bitno-povijesnoga položaja naroda u razdoblju kraja povijesti pred izazovima njegove postmetafizičke „sudbine“ iziskuje prethodni osvrt na odnos između metafizike apsolutnoga duha i povijesnoga mišljenja. Bez tog odnosa mišljenje „stvari“ naroda u prijelomu epohe nije moguće smisleno pokazati. Ono, dapače, i nije iskusivo kao bitno pitanje „aktualnosti“ u vremenu vladavine globalizacije kao znanstveno-tehnologijske značajke bîti svjetovnosti svijeta ako ga se izolira i tumači tek iz perspektive sociologijske ili politologijske analize fenomena kraja epohe nacija-država u doba globalizacije (Manuel Castells, Ulrich Beck, David Held). 2. Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli istodobno je preduvjet i obzorje prebolijevanja metafizike s vrhuncem u Hegelovu sustavu apsolutnoga duha. Stoga se zadatak „pregorijevanja epohe“ za Sutlića razabire kao uvid u nihilističko opustošenje svijeta. Bît se svijeta u novovjekovnome „projektu“ određuje iz Marxove i Nietzscheove analize bitka kao prakse znanstvenoga rada, u jednoj, i volje za moć kao vječnog vraćanja jednakoga, u drugoj verziji. No dok se u prvome izdanju Sutlićeve Prakse rada kao znanstvene povijesti hotimice uskratilo izričito problematiziranje metafizike u njezinoj povijesnosti, te objelodanjivanje „hermeneutičkoga kruga“ povijesnog mišljenja zbog zamašnosti problematike ozbiljenja filozofije u Marxovu opusu, u drugom se izdanju te najkontroverznije knjige u poslijeratnoj hrvatskoj i ondašnjoj jugoslavenskoj filozofiji dovodi u bitnu vezu smještanje Marxove misli u obzorje prebolijevanja metafizike. Potonji je sklop zadobiven iz Heideggerove dijagnoze nihilizma. (Sintagma „prebolijevanje metafizike“ u Sutlićevu kazivanju produbljena je analiza Heideggerovih misli iz spisa „Überwindung der Metaphysik“u zbirci Vorträge und Aufsätze, G. Neske, Pfullingen, 1954. Ključno je pritom mjesto Sutlićeve interpretacije Heideggerove inetncije u dijalogu s „igrom svijeta“ francuskog filozofa Kostasa Axelosa na tragu Heideggera koju Sutlić smatra jednom od suvremenih izazova u prebolijevanju metafizike, slijedeći eksplicitni Heideggerov stav iz istoimena spisa: „S Nietzscheovom metafizikom filozofija je dovršena. To znači: ona je prošla kroz sferu unaprijed zacrtanih mogućnosti. Dovršena metafizika koja je temelj planetarnome načinu mišljenja, pruža kostur za poredak zemlje koji će vjerojatno dugo trajati. Poredak više ne potrebuje filozofiju, budući da mu je ona već u temelju. No, s krajem filozofije, mišljenje nije više na kraju, nego u prijelazu k jednom drugome početku.“ (str. 83.)) Sutlićeva analiza karaktera svjetovnosti svijeta u doba kraja filozofije kao metafizike istodobno je transeutna i imanentna. U prvom slučaju povijesno mišljenje tek omogućuje filozofiji njezino dostojanstvo tako što trans-filozofijski pokazuje njezine bitne mogućnosti, dok je u drugom slučaju riječ o pokazivanju granica metafizike u dijalogu s Hegelom i Marxom. Hegelovo spekulativno-dijalektičko izlaganje apsolutnoga rada pojma pripada u konstruktivnu dijalektiku sistematske povijesti. Marxovo ozbiljenje filozofije kao metafizike pripada dijalektičko-kritičkome razvitku apsolutnoga pojma rada kao znanstvene povijesti. Ono se kreće u obzorju destruktivne dijalektike „otuđene“ povijesti. Tek se otuda može razumjeti metafizičko podrijetlo postavke o „kraju povijesti“. (Prava vremenitost spada u poklapanje onto-logičke strukture objektivnog duha s vremensko-prostornom zbiljom. S obzirom na aktualitet država, to je još uvijek jedno „treba“, jer ni u jednoj državi nije ostvareno u potpunosti. Tek kada će se vremenitost i prostornost kao izvanjska zbilja poklapati s unutrašnjim kretanjem dijalektičko-spekulativnog niza kategorija onto-logike objektivnog duha, kada će se ideja i zbilja posve, do istovetnosti poklapati, onda je – po svojoj unutrašnjoj mogućnosti – za nas, prema Hegelu, povijest gotova. No ona je gotova već u pojmu; radi se dakle (jer unutrašnja pretpostavka postoji) samo o realizaciji pojma, o tome da se unutrašnjost i vanjskost moraju identificirati. Na tome je putu čitava svjetska povijest.“ – Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx, str. 40.) Sutlićeva je nakana bila stvoriti pretpostavke za put u jednostavnu puninu života kad je postalo bjelodano da filozofija kao metafizika već nakon Hegela u pojmu iscrpljuje svoje mogućnosti. I to ne stoga što je zbilja postala „filozofijskom“, nego zbog pojmovnoga dovršenja „kraja povijesti“. Marxov je problem bio u tome što je sluteći mogućnosti novoga povijesnog sklopa Hegelovu apsolutnu metafiziku pokušao iznutra „revolucionirati“ antropologijskom kritikom apsoluta. To je značilo da se iza krinke „humanizma“ skrivao bezuvjetni svijet rada u nihilistički ocrtanome razdoblju svjetske povijesti. Svijet rada u ontologijsko-esencijalnoj i temporalnoj strukturi bila je Sutlićeva oznaka za epohalnu tvorbu povijesti. Zato je minucioznim analizama Marxa u knjizi Praksa rada kaoznanstvena povijestSutlić išao radikalno „protiv struje“ tada u suvremenome filozofijskome diskursu vladajućih marksističkih interpretacija. Njegova kritika humanističkog ili stvaralačkoga marksizma kao antropologijskoga čitanja Marxa (Praxis filozofija,Sartre, Habermas) kao i scijentifističkog pristupa strukturalističkoga marksizma (Althusser) bila je zapravo radikalna kritika metafizike subjektivnosti kao bîti novovjekovne filozofije. Pojednostavljeno rečeno, Praksarada kao znanstvena povijestistodobno je prevladavanje subjekt-objekt sheme novovjekovne metafizike, pri čemu se hipostaza subjekta odnosi na cjelokupnu humanističko-stvaralačku intenciju „antropologije“ marksizma s vrhuncem u Sartreovoj Kritici dijalektičkoga uma, dok se hipostaza objekta odnosi na strukturalističku intenciju Althusserovova marksizma s njegovim pojmom „epistemologijskog reza“ mladoga Marxa kao ideologa/filozofa i zreloga Marxa kao znanstvenika/revolucionara. Moglo bi se pokazati da je upravo u tome razlog što Sutlić do danas ostaje uglavnom na margini interesa rekonstrukcije filozofijskog nasljeđa mišljenja o putu artikulacije postmoderne i kulturalnih studija koje unatoč govora o „kraju subjekta“ obnavljaju govor o potencijalima „nove subjektivnosti“ u doba totalne vladavine globalizacije kao dovršenja epohalnih mogućnosti znanstveno-tehničkoga svijeta rada. Sutlić je u svijetu rada prepoznao događaj apsolutnoga rada koji zahvaća sva okružja bića, postajući planetarnim usudom čovjeka. Iz takvog apsolutnog karaktera svijeta rada, međutim, nazire se i njegova epohalna granica. Pitanje o bîti rada u Sutlićevu razumijevanju bilo je dvoznačno. S jedne strane, ono je pretpostavljalo kritiku svake obnove posthegelovske filozofije u bilo kojem obliku, a otuda i svakog marksizma u bilo kojoj varijanti. S druge pak strane, to je bilo nužno pred-pitanje o smislu povijesne zgode nakon iskustva nihilizma. Sutlić je to na različitim mjestima u tekstovima definirao gotovo uvijek istim riječima: „Izdržati intermezzo nihilizma – preduvjet je povijesnog mišljenja koje umjesto konstrukcije sa sobom nosi skrb za jednostavno življenje. Za nas je identitet demundijaliziranog i do nihilizma identificiranog rada dijagnostički trenutak nastupa povijesnog mišljenja.“(Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 31.) Otvorenost povijesne zgode s kojom Sutlić na tragu Heideggera uvodi u drukčije promišljanje vremenitosti novoga vijeka, s njegovom predominantnom vremenskom ekstazom sadašnjosti, jest ono mjesto mišljenja koje je, upravo zbog prigovora o „nečuvenoj pretencioznosti“ izisikivalo pozitivno „utemeljenje“. No, unatoč mnogo puta najavljivanom obećanju, Sutlić ga ipak nije tekstualno uobličio. Tako je toponomija povijesnoga mišljenja ostala samo u ograđivanju od metafizike grosso modo Hegela, Marxa, Nietzschea i Heideggera. Bez obzira na izostanak knjige bez pozivanja na spomenute autoritete i bez oslonca na moć filozofijske tradicije, ima dostatno poticaja iz Sutlićeve misli vijeka iskustva biti kao povijesnoga mišljenja koji pružaju mogućnost iskoraka iz one tradicije koja se i u pitanju o bîti naroda postavila kao nepremostivi zid za nadilaženje metafizike. Ako je u epohi nihilistički utemeljenoga svijeta rada povijest u svojoj vremenitosti po radu, a ne rad po povijesti, ne pogađa li to upravo i sudbinu naroda na „kraju povijesti“? Zar je narod u filozofijskome smislu nešto uistinu nat-povijesno i o sebi i za sebe osigurano za uvijek od udesa nihilizma? 3. U cjelini knjige Praksa rada kao znanstvena povijesttekst „Narodi povijesno mišljenje“zauzima iznimno mjesto. Riječ je, naime, o filozofijski eksplicitnome razračunavanju s Hegelovom idejom naroda kao supstancije-subjekta povijesti u dijalektici narodnih duhova na putu do ozbiljenja objektivnog duha u vremenu. Začudan prijedlog „na“ u konstrukciji mišljenje na narod trebao je osigurati od mišljenja „o“ unutarsvjetovnim problemima iz perspektive subjektivizma i objektivizma znanosti (od etnologije do antropologijskih razmatranja društvene pozicije naroda, kao i od sociologije etnosa i nacije). Poteškoća je, nadalje, i u tome što se ono što se ima misliti pod sklopom narod određuje kao „stvar“ mišljenja. Mogući nesporazumi nisu otuda tek lingvističke naravi. Sutlićeva je odlika bila kao mislioca u tomu što je stvarao neologizme koristeći se etimologijskim mogućnostima hrvatskoga jezika da bi pokazao načelne mogućnosti „nefilozofijskih“ slavenskih jezika za „stvar“ povijesnoga mišljenja. To je osobito vidljivo na kraju teksta „Metafizika– igra svijeta – povijesno mišljenje“u kojem se dijalog s Axelosom naposljetku pokazuje kao putokaz artikulacije prebolijevanja/pregorijevanja metafizički ocrtane epohe zapadnjačke povijesti. Stvar ovdje nije mišljena iz tradicije srednjovjekovne teologije, nego iz obzorja predmetafizičkog kazivanja. Ono napušta razlikovanje stvoritelja i stvorenoga. Stvar ne upućuje ni na stvaranje ni na stvaralaštvo. Što jest „zbilja“ nije, dakle, postvarenje predmeta znanstvenom preradbom iskustva jezika. Zbilja nadilazi pojam „stvarnosti“ stoga što u sebi sadrži mogućnost dokidanja o-stvarenja i po-stvarenja. Za takvo razumijevanje Sutlić je imao prethodnika u Heideggeru, a on, pak, u Husserlovu fenomenologijskom motrenju bîti bića nakon provedene eidetske redukcije. (O fenomenologijskome podrijetlu Heideggerova mišljenja, koje Sutlić pretpostavlja kao poznato za što se potkrepe mogu pronaći u knjizi Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu„Sein und Zeit-a“ i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988., vrijedi konzultirati tekst svojevrsnih predradnji za Sein und Zeitu: Martin Heidegger, Prolegomena zur Geschichtedes Zeitbegriffs, Gesamtausgabe, II. Abteilung, Vorlesungen 1923 – 1944., V. Klostermann, Frankfurt/Main, 1979., sv. 20.) Tek kad se to ima na umu može se razumjeti naizgled hermetičko Sutlićevo ophođenje s duhom hrvatskoga jezika. Usput kazano, nije on bez razloga izvrgavao poruzi jezikoslovlje onodobnog hrvatsko-srpskoga iz Vukova „kovčežića“ kao i pravovjernost etimologiziranja filologa u tzv. jezičnome purizmu, kad je aforistički rekao u kontekstu jednog predavanja o problemu Heideggerova „jezika“: „Piši kako misliš!“ Mišljenje na „stvar“ naroda jest bitno mišljenje s onu stranu metafizičnosti i objektivizma moderne lingvistike. Razračunavanje Sutlića s Hegelovom mišlju naroda u svjetskoj povijesti bilo je odlučno ponajprije stoga što je Hegel narodu podario mjesto duhovnoga jedinstva subjektivnog i objektivnoga duha u prijelazu iz prirode k duhu i povijesti. Povijest u istinskome smislu može biti samo svjetska povijest. U njoj čovjek u svojem supstancijalnome jedinstvu u apsolutnome duhu određuje prirodi njezino mjesto. Sutlićevo povijesno mišljenje „sudbine“ naroda na „kraju povijesti“ pretpostavlja, dakle, rezultate Hegelove filozofije povijesti i Marxova historijskoga materijalizma. Hegelova je filozofija povijesti nužni preduvjet za promišljanje naroda u razdoblju „kraja povijesti“. Narod se u njoj može pojaviti samo kao duhovni korelat znanstvene prakse rada. No, on više nije tek povijesni narod, nego eminentno politička nacija koja počiva na opstojnosti države i raščlanjenoga građanskog društva. Od rane do kasne Hegelove filozofije prava, koju Sutlić razlaže u knjizi Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx narod se pokazuje kao najviši duhovni sjedinitelj subjektivnoga i objektivnog duha u vremenu. Tako postavljen narod ne odgovara nipošto biologijskome, etničkome ili kulturalnome nacionalizmu. Posve suprotno, s Hegelom se narod u povijesnome smislu može misliti kao radikalna suprotnost svakoj modernoj ideologiji nacionalizma i šovinizma. Ta je misao danas, čini se, posve strana aktualnim teorijama o kraju nacije-države i o transnacionalnim identitetima u doba globalizacije. Međutim, pokazat će se da je upravo Hegelovo i Marxovo razumijevanje povijesti i otuda svjetsko-povijesnoga mjesta naroda u razdoblju „kraja povijesti“ temelj svih mjerodavnih sociologijskih i antropologijskih teorija globalizacije. (Žarko Paić, Politika identiteta: kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.) Sutlićevo je povijesno mišljenje naroda, konzekventno tome, moguće ishodište za drukčiju tvorbu identiteta suvremenoga naroda u epohi nihilizma svijeta rada. Prije negoli izvedemo postavku koja pokazuje „aktualnost“ Sutlićeva razumijevanja epohalnosti svijeta rada spram aktualnih teorija globalizacije i kraja nacije-države u traganju za transnacionalnim kulturnim identitetima, hibridnim, promjenjivim i kao projektu individualnog izbora, potrebno je izložiti ukratko slijed Sutlićeve argumentacije u raspravi „Narod i povijesnomišljenje“i knjizi Uvod u povijesno mišljenje. Suprotstavljajući se svim modernim znanostima koje za svoj predmet imaju narod kao subjekt ili kao objekt, Sutlić ne uvodi narod u povijesno mišljenje zbog nekog povratka ideji i zbilji „narodne zajednice“ nasuprot svjetsko-povijesnome gibanju modernih nacija-država u smjeru dovršenja povijesti. Hegelova postavka o „kraju povijesti“ za njega ne znači, kao za mnoge vulgarne interprete, zaustavljanje povijesti u smislu napredovanja i razvitka. Hegelov i Marxov pojam vremena pretpostavlja aktualizaciju onog što je već u pojmu prisutno u neposrednoj budućnosti. To je imanentni razvitak rada pojma i pojma rada koji se dovršava u realiziranoj praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Sutlić izričito ustvrđuje da je Hegelova misao o „kraju povijesti“ nužni rezultat onto-theo-logičke strukture metafizike, a ne slučajna ehatologijska misao o konačnosti svijeta. Povijest kao linearni napredak može trajati. Ali po svojem „najvišem određenju ona je završena“. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx, str. 25.) Uostalom, u drugome razumijevanju nihilizma svijeta ista se misao nalazi u Heideggerovu razumijevanju kraja filozofije kao metafizike. To je metafizički rang povijesti. Iz njega Sutlić prosuđuje sve posthegelovske pokušaje mišljenja kao pad ispod razine Hegela. Čini se gotovo izlišnim spomenuti da je postavka Francisa Fukuyame o „kraju povijesti“ u ozbiljenju „novoga svjetskog poretka“ kao hegemonije i dominacije liberalno-demokratske ideologije amerikanizma formulirana nakon epohalnog kraja realnoga socijalizma 1989. godine zapravo vulgarizacija Hegelove misli. (Francis Fukuyama, The End of History, Hamilton, London, 1992.) Ona je to ne zato što Fukuyama čita Hegela preko Kojévea, nego zato što je tek opravdanje jednog povijesno uspostavljenog zapadnjačkog sustava političke i društvene vladavine s idejom slobodnog građanina, tržišne privrede i građanskoga društva. Drugim riječima, priča o „kraju povijesti“ u takvom vulgarno-političkome smislu jest jedino to što jest – nova ideologija. Sutlić uvodi narod u konstelaciju konstruktivno-destruktivne dijalektike svjetske povijesti (Hegel – Marx). Konstrukcijom naroda iz povijesti koja jest po radu a ne obratno, zbiva se dovršenje povijesnih naroda kao subjekta i supstancije povijesti. Moderni je narod politička nacija slobode. On svoju esenciju ima u povijesnosti kazivanja (jezik, mit, umjetnost, religija, znanost), a svoju egzistenciju u prostoru-vremenu ozbiljenja države u zajednici svjetskih naroda. Ako je ozbiljenje filozofije ozbiljenje apsolutnoga duha u vremenu, onda je ozbiljenje povijesnoga naroda istodobno i ozbiljenje slobode kao jedinstva pojedinca i zajednice u smislu ukidanja, čuvanja i uzdizanja na viši stupanj slobode same. Sloboda apsoluta ili apsolut slobode koji Marx antropologijski realizira, prema Sutliću, u praksi rada kao znanstvenoj povijesti potrebuje stoga narod ne kao svoje sredstvo niti kao svrhu u smislu kauzalnosti. Sutlić polazi od Hegelova visokog uzdizanja naroda upravo stoga što je to pretpostavka za obrat u povijesno mišljenje, a ne put u nacionalizam, patriotizam i kozmopolitizam. Intencija rasprave „Narod i povijesno mišljenje“ jednostavna je i zato stvara poteškoće u interpretaciji. Hegelova onto-theo-logika povijesti potrebuje radikalnu razgradnju. Marxov historijski materijalizam tek je dovršenje pojma rada s kojom epohalnost epohe narod preobražava u namjesnika klasno-socijalnog ustrojstva znanstvene povijesti koju realizira kapital kao supstancija-subjekt. 4. Takav zatvoreni krug u kojem svijet rada sve ono „prirodno“ i „društveno“ svodi na karakterne maske sustava kapitalske proizvodnje, a time i izvorni smisao naroda uopće, za Sutlića znači nešto danas svima gotovo nužno i neizbježno, čak i kad se govori o mogućnosti alternativa spram hoda svjetske povijesti. Povijesno mišljenje pretpostavlja „kraj povijesti“, a ne obratno. Radikalno prebolijevanje svijeta rada i s njim određenih naroda u konstelaciji političkih nacija-država ima možda svoje izglede tek onda kad se ideja i zbilja naroda dogode unutar svjetsko-povijesnih mogućnosti epohe. Najznačajniji eksplicitni Sutlićev iskaz o tom problemu nalazi se u jednoj fusnoti knjige Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx. Navest ću je u cijelosti, jer je riječ o filozofijskoj anticipaciji onog što se „aktualno“ zbiva i što „faktički“ jest udes globalizacije danas i iz nje izvedenih problema suvremenoga svijeta: nacija-država, povijest, kultura, identitet. „Naravno Hegel je znao za egzistenciju Amerike i za američku revoluciju, ali za njega Amerika u svojoj budućnosti nije bila ništa drugo nego paslika, i to vanjska paslika unutrašnjih mogućnosti Evrope. On je također znao i za egzistenciju Kine, Indije, Japana itd. i za njihove tadašnje probleme (opijumski rat u Kini, kolonizacija Indije itd.), ali je kao nužnost koja stoji pred tim zemljama – s obzirom na bit njima suvremenog svijeta – vidio nužnost njihova evropeiziranja. One se moraju evropeizirati ukoliko žele opstati (što za njega znači: biti dio svjetskog duha), ukoliko žele pronaći izlaz iz svoje unutrašnje nepovijesne statičnosti, kojoj kada bi i dalje pripadali, onda bi zapravo pripadali u početke svjetske povijesti. Biti na razini svjetske povijesti znači neopozivo ići putem Evrope (i u tome je najdublji smisao evropocentrizma), jer je u Evropi, u grčkoj filozofiji i znanosti (episteme) izvor sudbine svekolikog kasnijeg svijeta, izvor Zapada i njegove ekspanzije – ne samo ekonomijske (u vidu kolonijalizma i neokolonijalizma) nego i kompletne duhovne ekspanzije na cijeli svijet. Znanost i tehnika specifično su evropski (odnosno – u svojoj razvijenosti – i američki) produkt, ali u obliku u kojemu su razvijene one mogu biti akceptirane od svakog naroda bilo koje zemlje. Matematika je u tom smislu veći osvajač od svih militarističkih osvajača, a s matematikom i znanošću (prirodnom znanošću baziranoj na matematici), i njenom aplikacijom u tehnologiji i tehnici, zbiva se onda kompletna sudbina nekog naroda – od naroda ostaje „folklor“, od njega se (često i brahijalnim metodama) traže „žrtve“ za taj napredak itd. Time se otvara jedno od centralnih pitanja suvremenoga svijeta: koje su konsekvencije nastojanja da se izađe iz nerazvijenosti, odnosno koje su konsekvencije evropeiziranja (inclusive amerikaniziranja); kako sačuvati samosvojnost uz dostignuća zapadnjačke znanosti i tehnike (čemu se ne može doskočiti, primjerice, pričama kao što su Afrički genije, Granice rasta itd.)? Naime, iza svega se, na kraju krajeva, krije već prisutna bezavičajnost modernog čovjeka.“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel – Marx, str. 27 – 28. bilješka 9.) Što se događa s narodom u epohi realizacije prakse rada kao znanstvene povijesti koja „aktualno“ čini temelj procesa globalizacije? Oni ne nestaju iz povijesti, nego se preobražavaju u postnacionalni sklop (Habermas), transnacionalne identitete (Bhabha, Beck, Castells), čuvare sjećanja i novu imaginarnu zajednicu nadnacionalnih identiteta. Što određuje narode u doba globalizacije nije više tek pripadnost određenom homogenom i fiksnom teritoriju, nego translokalna i transnacionalna sudbina lutanja prostorom-vremenom onog jednog te istog. Danas optjecajna kritička teorija globalizacije i kritike europocentrizma govori o kraju političke nacije-države, o jedinstvu u razlikama svjetskih kultura, o kulturnome identitetu nepriznatih i hegelovski govoreći nepovijesnih naroda i društava. Rezultat je povratak u nekovrsni pred-hegelovski svijet alternativnih moderni Trećega svijeta i postuliranja kozmopolitskog društvenoga poretka. Pojam vremena je, kao primjerice u najznačajnijoj teoriji globalizacije Manuela Castellsa, izjednačen s pojmom bezvremenog vremena i prostora tokova. Tako se vrijeme pomoću novih tehnologija komunikacija-informacija (internet) zbiva u istodobnosti virtualnoga svijeta. (Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000. Prijevod s engleskog: Ognjen Andrić) Bez obzira na sve razlike u stavovima, bit teorija postmoderne, postkolonijalizma i globalizacije svode se na jedno. Doba „kraja povijesti“ jest univerzalno doba istodobnosti i razvoja kapitala kao supstancije-subjekta bez granica u prostoru i vremenu. Doba kraja političkih nacija-država znači da na mjesto onog što se zove etnički supstrat nacije stupa novo ime za identitet – kultura. Što preostaje od naroda u razdoblju „kraja povijesti“? Cinički govoreći, upravo ono što je Sutlić tako misaono jasno nagovijestio – multikulturalni folklor. Samosvojnost i identitet svode se, naposljetku, na razlike u pojmu kulture. Konzekvencija je iz Sutlićeva obzorja povijesnoga mišljenja jasna. Svijet rada jest svijet realizirane kulture raznolikih identiteta koje povezuje svijest o globalnome zajedništvu. Kultura kao sektor svijeta rada preuzima „stvar“ naroda u svoje ruke. Može li povijesno mišljenje uopće podariti novi i drukčiji smjer narodu u njegovu transepohalnome preokretu, ili je pitanje naroda i njegove „stvari“ nešto u načelu dovršeno i stoga metafizički „prošlo“? Što je za Vanju Sutlića, naposljetku, narod? U raspravi „Narod ipovijesno mišljenje“nailazimo na sljedeće formulacije. Narod je nešto što živi, ali nije predmet biologije; on nastanjuje tlo, gradeći domuje, prebiva, uzgaja i njeguje, zbrinjava, rasprostire se pod nekim podnebljem; narod je nešto što zbori i kazuje; on se zbližava i združuje, gradi zajednicu, za nju se ili protiv nje bori, uspostavlja povijesno mjesto i bira putove svojeg ustavljanja na njemu; narod se o sebi brine, skrbi, gospodari, trudi i radi; on prispijeva i dospijeva, zrijeva i dozrijeva, vremenit je, konačan; narod je nešto s podrijetlom, no nije pleme, materijalna i duhovna kultura. Sutlić predontologijski nabraja sve odrednice onog što čini bît i egzistenciju naroda. Protiv historizma, sociologizma, biologizma, filologizma, riječju protiv posebnih znanosti i njima primjerenoga predmetnog mišljenja Sutlićevo povijesno mišljenje „na“ narod kao „stvar“ mišljenja nastoji otključati izvornu zagonetku naroda, koja je metafizici načelno neodgonetljiva. 5. U zaključku teksta iz drugog izdanja Prakse rada kaoznanstvena povijest pod naslovom „Narod i povijesni sklop“ Sutlić konačno podaruje svoju pozitivnu „definiciju“ naroda iz obzorja povijesnoga mišljenja. Ponajprije, ako je egzistencija čovjeka svagda moja, kako se reinterpretira Heidegger iz Sein und Zeit-a, onda je takva egzistencija i narodnog karaktera, a pluralnost naroda odgovara pluralnosti osoba. Tako je očito da kozmopolitizam, na kojem danas ustrajavaju kritički teoretičari globalizacije kao rješenju za nacionalizam nacija-država kao subjekata/aktera svjetskog poretka, nije „više“ moralno načelo prevladavanja političke nacije, nego kako to kaže Sutlić „nacija (politička skupina) anacionalnih“. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, 2. izd., str. 217.) Mišljenje naroda nije ni objektno ni subjektno. Ono ne doseže „stvar“ naroda ni u znanostima ni u filozofiji. Narod je iskonsko kazivanje, „kazivajući posrednik između bitka i vremena, su-bitka i bića“. (isto, str. 218.) Protiv dijalektike nacija i niveliranja naroda (proces homogenizacije i uniformnosti) u epohi svijeta rada povijesno mišljenje nasuprot već iskazanoj sudbini naroda na „kraju povijesti“ ne uspostavlja kulturu koja čuva narod od utapljanja i nestajanja u globalnoj zajednici istih, nego iziskuje duhovni bitak čovjeka. Formulacija je posve prijeporna. Ako je tijek Sutlićeve povijesno-epohalne artikulacije naroda u doba njezina metafizičkoga kraja bio konzekventan, zašto se u „igru“ vraća ključni pojam povijesnoga sklopa iz knjige Bît i suvremenosti namjesto ispražnjene riječi „kultura“ smisao naroda preuzima pojam duhovnog bitka čovjeka? On nije čak ni u zagradi. Dakle, nije niti zadobiven u analogiji s metafizičkim pojmom „duha“ iz Hegelove filozofije. Ako narod kao zagonetni „događaj“ u strukturi povijesnoga sklopa pretpostavlja, kako Sutlić kaže, „samstveno-temporalno-horizontalno (poprište vremena-prostora) zajedništvo kvalitativno različitih osobnih opstanaka, nije li time narod ostavljen u lutanju bez pribježišta, odnosno izveden kao destilat su-bitka (Mit-Sein) koji potrebuje kazivanje? Drugim riječima, nije li zagonetka naroda u okružju povijesnoga mišljenja ostala nerazriješenom? Sutlić kaže da je za kazivanje potrebna zgoda povijesnoga sklopa. Ovdje nije riječ o očekivanju nekog spasonosnoga Boga (naroda) u transepohalnosti svjetova, a ponajmanje o primatu temporalne ekstaze budućnosti kao u Marxa. Povijesno mišljenje nije utopijsko mišljenje. Sutlić je duhovni bitak čovjeka postavio kao ono „nešto“ što narodu tek otvara mogućnost biti ili ne biti u pravom smislu riječi. Ako je to pitanje ostavio nerazjašnjenim, nije li ono najveći izazov za nas današnje, začarane „aktualnošću“ koja jedino određuje što i kako dalje u zatvorenome svijetu rada. Filozofi, uostalom, kako stoji u knjizi Uvod u povijesnomišljenje: Hegel – Marx nisu „povijesni meteorolozi“. Kazivanje o „stvari“ naroda jest kazivanje o smislu onoga što još uvijek zovemo povijest, makar se ona protiv svake moguće „aktualnosti“ dovršila. Težina Sutlićeva zadatka mišljenja još više negoli prije ostaje za nas nešto neotklonjivo. Ako „više“ nema povijesti, kako je još uopće moguće govoriti o „narodima“ kao kazivajućim posrednicima između bitka i vremena? U raspadnutome „svijetu“ metafizike pitanje dostojanstva mišljenja, kojemu je Vanja Sutlić na izniman način posvetio cijeli život, pokazuje se kao pitanje života i smrti naroda koji tek ima smisla onda kad opstoje duhovni vjesnici i navjestitelji onog „novog“ u biti svijeta uopće. Kraj povijesti jedina je katarktička točka povijesnoga mišljenja kao mjesta-vremena oslobađanja povijesti od same sebe. Vanja Sutlić bio je taj misaoni osloboditelj od metafizike u njezinu totalnome zahtjevu porobljavanja čovjeka svim, da paradoks bude potpun, duhovnim sredstvima. Misliti danas istinski bît naroda znači sa Sutlićem na putu definitivno napustiti zgode i nezgode znanstveno-tehničke globalizacije koja jedino određuje „smisao“ onog što „jest“ – sada i ovdje. Sa Sutlićem misao više nije „sada“ i „ovdje“. Misao je ono nadolazeće iz živoga vremena u kojem tek narod može biti nešto „više“ od svoje sudbine zle kobi, od svoje tragedije i od svoje komedije. Nadolazeće nije budućnost ni utopijsko mišljenje. Nadolazeće kroz povijesno mišljenje oslobađa i porađa vijek drukčijeg života, drukčiju misaonu povijest i drukčije mišljenje naroda uopće. Ono što nadolazi više nije mislivo kao „kraj povijesti“ iz obzorja filozofije. Narod ne potrebuje filozofiju ni filozofe. Što narod potrebuje jesu mislioci kao njegovi iskonski kazivatelji. Bez njih je osuđen na pustoš i bezizgledno trajanje.

November 1, 2025
Usnuli Kupid iz Pule

Usnuli Kupid iz Pule

1. Sve je oko mene kaos, beščašće i ništavilo. Čitava povijest ovog kratkog boravka pod zvijezdama, premda sam, eto, rimski božanski simbol erotske ljubavi i vječne ljepote, svodi se na trenutak u kojem sreća postojanja nadvlada sve muke i tjeskobe, svu prazninu i besmisao trajanja i tog guštera pod mojim nogama i ovog mramora od kojeg sam sjajno isklesan rukom nekog majstora iz 2. stoljeća nove ere koji je možda bio rodom sa Sardinije ili baš iz okolice ovog grada kojemu Augustov hram podaruje ono najblistavije od svih divnih zdanja koja će ga nadživjeti. 2. Sve je oko mene kaos, beščašće i ništavilo. Gledam u daleku budućnost i vidim brazde u režnjevima mozga isprepletenoga žicama. Znam iz rimske mitologije da je moj lik uvijek donositelj blaženstva i spokoja, kao što će to biti i slike anđela koje će preplaviti svijet nakon što zgasnu vizije Vergilija iz besmrtnoga spjeva o plovidbi od razorene Troje do novoga doma i ideja Imperija kao velikoga prostora slobode i okrutnosti. No, svaki put kad mi pronađu dvojnike sveudilj granica mojeg jezika ponavlja se isto: odjednom ljude obuzme smiješak i ganuće u pogledu na moje golo tijelo dječaka što potiče lijepe snove i snatrenja o onome bez čega ne postoji smisao svijeta, o onome što je rođeno iz poezije, mistike i besmrtnosti. Evo, ovako me prikazuju u ikonologiji i ikonografiji, nastojeći me svesti na nešto ipak posve univerzalno, ne vidjevši da sam zauvijek jedinstven i neponovljiv, mramorni usnuli Kupid iz Pule. „Kupid je rimski bog ljubavi, često prikazivan kao malo dijete s krilima, lukom i tobolcem strijela. Ova suvremena slika oštro je u suprotnosti s njegovim drevnim prikazom, koji je crpio inspiraciju od grčkoga boga Erosa, lika povezanog sa željom i složenim porijeklom. U grčkoj mitologiji, Eros je opisan kao jedno od prvobitnih bića, koje posjeduje značajnu moć i često je prikazivan kao zgodan mladić, a ne kao dijete. Rimljani su Erosa prilagodili u Kupidona, mijenjajući njegovo podrijetlo kako bi se uskladilo sa svojim panteonom, identificirajući Veneru kao njegovu majku, a ponekad i Marsa kao njegovog oca. Kupidove strijele imaju sposobnost izazvati ljubav ili odbojnost; zlatna strijela usađuje ljubav, dok olovna strijela izaziva odbojnost. Često je prikazan kao razigrana, ali nestašna figura koja se miješa u romantične afere bogova i smrtnika. Značajni mitovi uključuju njegovu neuzvraćenu ljubav prema nimfi Dafne i njegov transformativni odnos sa smrtnicom Psihom, koji kulminira njezinim stjecanjem besmrtnosti. Tijekom vremena, posebno tijekom renesanse, Kupidonova slika evoluirala je u kerubinsku figuru, učvršćujući njegovu ulogu simbola romantične ljubavi.“ Sve je oko mene kaos, beščašće i ništavilo. 3. Sve je oko mene kaos, beščašće i ništavilo. Jednog će me dana zakopana u skrivene temelje propasti civilizacije razotkriti i taj će dan odjednom na kratko ostati u sjećanju kao ono što ne pripada meni, već grčkome bogu sretnoga trenutka Kairosu. Očistit će me od praha i taloga povijesti, dati mi novi život iza staklenih odaja muzeja koje Nietzsche, moj istinski zaljubljenik u krhotine neumrle prošlosti kao zavjeta budućnosti naziva „modernim grobnicama umjetnosti“. Bit će to kraj ove vječne usnulosti i sve će uskoro postati oko mene iznova …kaos, beščašće i ništavilo. 4. Sanjam o ljubavi koja nema ime, o praskozorju među zvijezdama i sutonu u raju. 5. Ovim gradom u koji ulazimo kroz šum zelenih borova i kroz obzorje veličanstvene samoće i usnulosti svijetaprolaze geniji i šarlatani, vojske spasa i prognanici u noći, zatočenici svojih uzaludnosti i neubrojive utvare bez kojih ne postoje snovi. Njihova ustreptala tijela pamte moja obećanja, gutaju moju krv i slinu, guše se u vrisku jezika koji uvijek može izgovoriti ono što je nestvarno i prividno i samo se prizor mojeg lika pokazuje na kraju svih krajeva onime što je jedino nerazorivo. Sve je oko mene kaos, beščašće i ništavilo. 6. https://www.index.hr/vijesti/clanak/u-puli-pronadjen-usnuli-kupid-iz-2-stoljeca-savrsenstvo-antickog-kiparstva/2725591.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_ostalo_d_0 https://www.jutarnji.hr/kultura/art/usnuli-kupido-pula-antikna-skulptura-arheoloski-muzej-15637821 7. Jesam li Vam već rekao u blogu naslovljenom „Azurno prazno nebo“ (https://zarkopaic.net/blog-post/azurno-prazno-nebo/) da je san jedina istinska bit poezije i niste mi vjerovali na Riječ, zar ne? Sada netremice gledajte u usnuloga Kupida iz Pule i zavjetujte se na svetkovinu sretne šutnje. Baš tako!

October 31, 2025
Academia virtualis (11)

Academia virtualis (11)

1. Sigurno se pitate, dragi moji slušatelji ove virtualne Akademije koja nema ni svoj prostor u realnome svijetu vladavine onog što je još grčko-francuski neomarksistički filozof i ekonomist popularan 1960ih godina Cornelius Castoriadis zvao imaginarnom institucijom društva, a vrijeme joj ide na ruku jer je u svojoj virtualnoj aktualizaciji ono koje proizlazi iz vječnosti kao trajanja beskonačnoga procesa stalne promjene što se bitno suprotstavlja shvaćanju vremena u bitkovno-povijesnome mišljenju Martina Heideggera, kakvi su uopće mogući „svjetonazorni“ stavovi singularnoga pojedinca (ovo je Kierkegaardov izraz za nesvodivost egzistencijalne slobode čovjeka, a ne eufemizam ili tautologija sa stajališta formalne logike) spram moći tehnosfere. Ima li zbiljske alternative njezinoj apsolutnoj vladavini ovim svijetom suvremenosti a da to nije povratak u špilje, razaranje svih modela „napretka“ i „razvitka“ čovječanstva u okviru pojmovno-kategorijalnoga sklopa zapadnjačke civilizacije koji su, a to je naprosto neporecivo, postali uvjetom mogućnosti globalno-planetarnoga puta spram tehnološke singularnosti, dok su sve razlike tzv. kultura u smislu religioznih shvaćanja (monoteizam i politeizam), političkih razlika u provedbi demokracije i njezinu odbacivanju (liberalizam, autokracija, despotizam), te pristupa drugome čovjeku u njegovoj autonomnosti „usisane“ u nešto što bismo samo uvjetno mogli nazvati na tragu filozofa Hansa Jonasa bioetičkom odgovornošću čovjeka spram novoga svijeta života (Umwelt) kojeg bitno određuju postulati i principi tehnologiziranja života? Kad sam se tako iscrpljujuće i do dosade onog istoga u razlikama počeo intenzivno baviti svim aspektima koje dodiruje pojam tehnosfere i svim dalekosežnim posljedicama njezina utjecaja i djelovanja u smislu kibernetičkoga sklopa sustava i okoline, bilo mi je bjelodano da će ovaj totalni „apsolutizam“ sveze mišljenja i njegova objekta X kroz sintezu racionalnosti i intuicije biti zapravo posvemašnja refleksivno-spekulativna tautologija autopoiesisa koja nadilazi ne samo sve „već viđeno“ jer sve to dovodi procesom transdukcije ideja u ono što se još metafizički naziva poljem empirije i pragmatičkoga učinka kojim sve što jest postaje umreženi proces sintetičke proizvodnje „umjetnoga života“ (A–life). Ja, kao singularni pojedinac, autor petoknjižja Tehnosfera, a to možete čitati ako pitate bilo koji ChatGPT bez da traćite dragocjeno vrijeme na čitanje „mojih“ knjiga, nisam u nekom taoističko-budističkome smislu samo kap vode na dlanu i poput mrava u gradnji mravinjaka, kako to pjeva veliki Tin Ujević, posve nevažan da bi ovaj svijet u svojoj nužnosti i slučaju na višoj razini sinteze i nadalje postojao. Ono što je „moje“ u čitavome projektu mišljenja tehnosfere uzmimo da je stvaralački „izum“ ne onoga što već postoji u knjigama i strojevima, misaonim sustavima i dispozitivima života u složenim društvima post-industrijskoga doba informacijskoga kaosa, već onoga čega nema u misaonoj artikulaciji svijeta kojemu ova konceptualna „post-digitalna ontologija“ podaruje njegovo univerzalno značenje, ne i smisao, jer to je riječ koju je mogao rabiti s najvećim dostojanstvom mišljenja samo Martin Heidegger u sintagmi „smisao bitka“ (Sinn des Seins). Dakle, „ja“ sam kao i svi „vi“ ili „mi“ kao „oni“ posve određen i posve pogođen, ne i ugođen jer bi to bilo skaradno, svim uzrocima i posljedicama koje tehnosfera kao „novi apsolut“ onkraj Hegelova apsolutnoga duha proizvodi u svakodnevnome životu i to kroz tzv. glokalni poredak njezina djelovanja koje ima i „pozitivnu“ i „negativnu“ moć obuzimanja i oduzimanja naše čovječnosti koja se u vidu „humanizma“ nastoji neprestano braniti pred bezuvjetnim „napretkom“ i „razvitkom“ onoga što je čista tautologija grčkoga pojma téchne. Vidjeli ste da tehnosfera nije samo objekt X koji je proizvod ljudskoga mišljenja i stoga ima karakter „stroja“ ili „mašine“ (aparata i dispozitiva) kojeg nazivamo tijekom njegove povijesti baš onako kako je to Heidegger u svojim predavanjima o pojmu informacije nazivao, naime „računskim strojem“ ili „strojem mišljenja“. Ako mu pridajemo danas primjereniji iskaz kao što je to kognitivni stroj, a to ne znači ništa „umnije“, već složenije jer jezik je s vremenom kao pragmatički alat tehnosfere postao tehnologiziran i posve neljudski jer se gubi iz njegove poetske biti sve ono ljudsko i prirodno i postaje artificijelno i čudovišno ne-organsko, to ne znači ništa drugo negoli tautologiju: stroj mišljenja „misli“, ali način kako to on čini nije samo kopija ljudskoga mišljenja, već i drugačije mišljenje koje nužno mora biti iz dana u dan naprosto učinkovitije u smislu trijade koja čini „bit“ tehnosfere: (1) računanja, (2) planiranja, (3) konstrukcije. Iz ovog je razvidno da mišljenje tehnosfere pretpostavlja kibernetiku kao realizaciju metafizike ne u „ljudskome mozgu“, već u „umjetnome mozgu“. Zašto ovo ponavljam što je već rečeno na ovome blogu zvanom Kaos već gotovo uskoro pa dvije godine bez prestanka, ali sa stalno novim varijacijama i inovacijama u nečemu što Deleuze naziva ponavljanjem kao stvaralačkim simulakrumom? Zbog toga što je najteži ne više „ontologijski“, pa čak ni „epistemologijski“, a najmanje „etičko-politički“ problem razračunavanja s tehnosferom upravo egzistencijalni problem slobode ljudske singularnosti. Koje su mogućnosti te i takve slobode ako je uopće ima i kakvi su mogući odnosi „razračunavanja“ spram moći tehnosfere? Smatram da postoje samo tri mogućnosti koje su nam preostale u tom odnosu i da su one otvorenost i zatvorenost ljudskoga mišljenja i življenja u ovoj fascinantnoj suvremenosti. To su opuštenost, fatalizam i pragmatizam. No, samo je ova prva autentičnost pristupa biti ove ontologijsko-egzistencijalne nelagode jer su i fatalizam kao drugi oblik tehno-determinizma i pragmatizam kao prihvaćanje mišljenja koje pluralno pretpostavlja samo druge i drukčije „alate“ spoznaje i znanja za svladavanje svijeta kao slučaja s pomoću mišljenja kao instrumenta/funkcije/pragmatike znanja već uvijek sredstva tehno-ontologike i tehno-epistemologike. U različitim modusima odvijaju se u teorijskim artikulacijama onoga što se „danas“ nudi u okviru tzv. posthumanih studija i studija iz područja filozofije tehnoznanosti (primjerice studije Gilberta Simondona, Nicka Bostroma, Yuka Huija i drugih). 2. Uobičajeno je tvrditi da je Heidegger atomsku fiziku smatrao paradigmom promjene u shvaćanju pojma teorije od antičkoga, modernoga do suvremenoga doba. U Provansalskim seminarima 1969. godine izričito tvrdi da iz atomske fizike proizlazi razumijevanje današnje teorije znanosti. Na temelju toga se razvijaju biofizika i biokemija. Spajanjem prirode i života u tehničkome značenju stvaranja novoga kao rascijepa u samoj jezgri bitka nastaje sfera neljudskoga. Život prelazi u formu tehničke reprodukcije stvari. Na taj se način kibernetika kao univerzalna znanost kraja metafizike očituje ostvarenom biti tehnike. Naime, kada moderne znanosti određuje eksperiment i metoda, mjerljivost veličina, kvantifikacija i neprestano uvećanje bitka, teorija prelazi u eksperimentalnu znanost o stvaranju (novoga) života iz same biti tehnike. Heidegger misli da je postav (Gestell) fundamentalni usud zapadnjačke metafizike. Od novoga vijeka iz tehnike se konstruira znanstveni način mišljenja. Eksperiment i metoda istraživanja bitka u formi promjene strukture života uopće povezuju znanost i tehniku. Iz toga je jedino nužno da se život više ne shvaća darom i nužnošću prirodne reprodukcije, nego projektom i kontingencijom na sebe postavljenoga subjekta stvaranja. (Vidi o tome: Karl-Heinz Volkmann-Schluck, Die Philosophie Martin Heideggers: Eine Einführung in sein Denken, Königshausen & Neumann, 1996. str. 103-106.) „Sve to vodi do postavke Maxa Plancka o bitku: ‘Zbiljsko jest ono što se može mjeriti.’ Smisao bitka je, dakle, mjerljivost, s kojom se ne uspostavlja tek ono ‘koliko’, nego naposljetku sâmo uvećavanje i ovladavanje bićem kao predmetom koje služi. To se nalazi već u Galilejevu mišljenju, a ono čak prethodi ‘Raspravi o metodi’. Otpočinjemo uviđati ne koliko je tehnika zasnovana na fizici, nego, naprotiv, da fizika proizlazi iz biti tehnike.“ (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt am Main. 1977. str. 93.) Onto-teologijsko podrijetlo metafizike dovršava se u onome što Heidegger naziva postavom (Gestell). Iz citata sa seminara u Provansi možemo jasno vidjeti posljedice transformacije mišljenja o prirodi. Bitak postaje kvantifikacija i mjerenje bića i stoga u cijelosti znanstveno-tehnički konstruiran svijet potire u zaleđe tzv. izvornu tajnu prirode koja je podarivala metafizici njezinu mistiku. Bit tehnike, dakle, počiva u postavu. S tim pojmom nestaje filozofija kao mišljenje bitka i vremena. Znanost u svojoj „biti“ odsada postaje kibernetika kao opća metateorija postavljenosti „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka. Nestanak filozofije ne treba shvatiti udesom mišljenja. Ne iščezava filozofija kao forma mišljenja u smislu njezina faktičkoga kraja. Glavni problem Heideggerova puta mišljenja bilo je razračunavanje s Hegelovom idejom apsolutne znanosti duha. Bitak na kraju postaje čista ideja u svojoj znanstvenosti. Otuda čitava povijest metafizike ima značajke realiziranoga nihilizma. Suvremeno doba pokušava se suočiti s problemom kako ta forma u kojoj filozofija djeluje i nakon njezina ozbiljenja u kibernetici još može biti odlučnom za nadolazeći događaj druge povijesti. Nije li to aporetično u samoj ideji početka i kraja filozofije? Heidegger, dakako, pretpostavlja Hegelovu misao o apsolutnome duhu. U njemu se dovršavaju filozofija, religija i umjetnost. Apsolutna filozofija, religija i umjetnost za Hegela predstavljaju likove apsolutnoga duha. Metafizika u tom okviru postaje događaj apsoluta. Sinteza povijesti i vječnosti, bitka i Boga, događa se kao apsolutnost povijesti. Prebolijevanje metafizike, prema tome, nije dijalektički način mišljenja dokidanja i prevladavanja u nečem višem što nužno dolazi uvijek aposteriorno. Nasuprot dijalektike, Heideggerovo mišljenje jest čuvanje i dopuštanje bitku da povijesno-epohalno prebiva u događaju bez moći negacije. Umjesto gradnje i razgradnje, utemeljenja i rastemeljenja, ovo mišljenje „pozitivno“ misli bitak u njegovu povijesnome poslanstvu kao udesu (Geschick) slobode i kontingencije. Heidegger je mišljenjem postava kao biti tehnike konačno napustio metafizičko razumijevanje povijesti i otuda tradicionalnu ontologiju. Informacija koja omogućuje komunikaciju nije tek nova riječ kibernetike za stare pojmove metafizike. Ovdje se ulazi u prostor-vrijeme čudovišnoga dokidanja relacijskih struktura na temelju uzročnosti i svrhovitosti. Ako su odnosi bili povijesno određeni vertikalnim zasnivanjem središnje strukture (Boga, ideje, supstancije, subjekta), kako bi to rekao Derrida, tada je bjelodano da s kibernetikom nestaje mogućnost božanske providnosti i povijesnoga samoodređenja. Pojam kontrole procesa razmjene informacija zamjenjuje vjeru u Posljednji sud. Sklop koji nastaje s postavom omogućuje prelazak iz jednoga stanja u drugo. Iz informacije se prelazi u transformaciju, iz „biti“ događaja u posthumano stanje umjetnoga života (A-life). Bit se tehnike pokazuje danas kao informacijsko-komunikacijski postav tehnologije u značenju moći, aparata i vladavine nad prirodom i svijetom uopće. Tehnika u tehnologičkome sklopu djeluje, dakle, onako kao što jezik djeluje u svijetu apsolutne komunikacije. Jezik čini uvjet mogućnosti interakcije. Isto tako on je i sredstvo-svrha nove tehničke interaktivnosti. (v. Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) U čemu je Heideggerov bitan prilog raspravi o dosezima i granicama shvaćanja života u kibernetici kao dovršenoj metafizici? Ponajprije, on je jasno ukazao da klasični pojmovi fizike kao paradigmatske znanosti o prirodi poput energije, mase i brzine zamjenjuju pojmovi biogenetike kao što su informacija s njezinim tijekom koja posjeduje moć genetske strukture organizma. Genetski kôd informacije povezuje, dakle, uvjetno rečeno novu ontologiju s novom epistemologijom, bitak i svijest. Nastanak novoga nije više reprodukcija vječne prirode i nepromjenljivoga bitka, nego spajanje i cijepanje jezgre ili matične stanice s drugim živim organizmom. Biologija postaje paradigmatska znanost posthumanizma. To znači da se čovjek kao i sva druga bića nužno pojavljuje „slučajem“ rekombinacije živoga i neživoga, uma i stroja u tehno-znanstvenoj konstrukciji sintetskoga načina stvaranja života. U predavanju naslovljenom Opuštenost (Gelassenheit) iz 1955. godine Heidegger je citirao američkoga kemičara Stanleya kako dolazi vrijeme kada će život biti u rukama kemičara koji će biti u stanju sintetizirati i promijeniti supstanciju života svojom voljom.Nije potrebno posebno isticati kako je to već postalo zbiljom. Tehno-znanosti se više ne bave starom dobrom prirodom. One konstruiraju umjetnu prirodu, a život sintetiziraju spajanjem različitih „supstancija“. No, kada se sve rečeno sažme, preostaje pitanje: je li kibernetika kao uvjet mogućnosti preobrazbe bitka-Boga-svijeta-čovjeka u sklop tehno-znanstvene prakse sustava i okoline živoga-neživoga tek posljednja riječ zaborava bitka i otuđenja čovjeka? Ili s njom tek ulazimo u otvorenost druge povijesti? (Martin Heidegger, Gelassenheit, Klett-Cotta, Stuttgart, 2012. 15. izd., str. 52. Vidi o tome: Miguel de Beistegui, The New Heidegger, Continuum, London – New York, 2005., str. 107. ) Gelassenheit, općenito prevodimo kao „opuštenost“, ključna je riječ Heideggerove kasnije misli. Doista, ona imenuje ništa manje od temeljne usklađenosti (Grundstimmung) kojom se, kako kaže, ljudska bića trebaju autentično odnositi prema drugim bićima i prema samome bitku. To je u suprotnosti s temeljnom usklađenošću – ili bolje rečeno neusklađenošću – volje. U moderno doba, ljudsko biće je u biti voljno; volja je, prema Heideggeru, povijesno određenje biti modernoga čovječanstva. Zapravo, on tvrdi da se u epohama modernosti bitak bića kao takvog razotkriva – iako u obliku ekstremnoga samoskrivanja, pa čak i napuštanja – kao „volja za moć“ i u konačnici kao tehnološka „volja za voljom“. Promišljenim razmišljanjem o toj povijesnoj određenosti bitka i ljudskoga bića kao volje, Heidegger iščekuje i pokušava se pripremiti za preokret u povijesti bitka i odgovarajući preokret u biti čovječanstva. Ključno je imati na umu da ovaj zaokret od volje prema Gelassenheitu ne bi uključivao puko preokretanje unutar onoga što Heidegger naziva „domenom volje“, zaokret, na primjer, od voljnoga tvrđenja prema pasivnoj podložnosti. Naprotiv, Heideggerova misao poziva na oslobađanje od cijelog ovog područja volje i skok u područje nevoljnog prepuštanja-bitku koje je drugačije od i voljne aktivnosti i pasivnosti bez volje. Gelassenheit je, dakle, i „oslobođenje“ od metafizike volje za moć i „opuštenost“ spram tajne istinskoga vremenovanja ljudske egzistencije u smislenome svijetu onkraj svih zapovijedi pervertiranoga „subjektivizma“ koji počiva u mišljenju gospodstva nad bitkom bića i u cjelini nad „okolnim svijetom“ (Umwelt). Što se tiče pregleda termina Gelassenheit i njegove uporabe koju je uveo Meister Eckhart u trinaestome stoljeću, dostatno je kazati sljedeće. U njemačkome jeziku riječ potječe od perfekta participa lassen, što znači „pustiti (da se nešto dogodi)“, „dopustiti“ ili „ostaviti (nešto da bude)“. Gelassenheit se stoga često prevodio kao „smirenost“, „pustiti da bude“, „napuštanje“, „odvajanje“, ali daleko najrašireniji i najprikladniji od strane filozofa je termin „oslobođenje“. U srednjovjekovnoj Njemačkoj, mistici su koristili termin da bi „odnosili na pražnjenje ‘stvarnog’ kako bi se ispunili Božjom milošću“. Ili riječima Johannesa Taulera, Gelassenheit je pojava „bezvolje (njem. Willenslosigkeit) koja priprema čovjeka da potone natrag u tlo božanske Volje“. Druge tradicionalne konotacije Gelassenheita, koje su kasnije apsorbirane u Heideggerovu misao, su „oslobađanje od svoje volje“ i njegova upotreba kao odmora (njem. Ruhe) „unutar kretanja ili unutarnjeg mira usred same aktivnosti“. Zbog toga mi se čini da je hrvatska riječ opuštenost uistinu primjerena za ono do čega nam je ovdje stalo. Spram računajuće, planirajuće i konstruirajuće moći tehnosfere koja sve pod sebe podjarmljuje i posve mijenja „ljudsku prirodu“ te dovodi i društvene uvjete ljudskoga zajedničkoga bitka (Mit-Sein) do granica totalnoga otuđenja kroz preobrazbu organskoga u tehnološko čovjeku preostaje samo misaono biti u stanju desubjektiviranja, otvorenosti spram one iskonske ne-moći promjene stanja stvari aktivizmom i „revolucijom“, te pokušajem stvaranja nužne distancije spram ovog „izračunatoga svijeta“. Ta je distancija moguća samo kroz Gelassenheit. I zato su svi pokušaji mišljenja biti tehnike i moderne tehnologije unutar ovog okvira metafizike od Ortege y Gasseta do Emanuela Severina, koji pritom kritički nastoji krenuti izvan Heideggerove „opuštenosti“ spram postava kao biti tehnike kroz povratak Parmenidu, ništa drugo negoli određeni Heideggerovom sjenom. Nije to ništa začudno. Jer isto je bilo i u doba Grka nakon Aristotela i njegove sjene misli koja je uspostavila znanstvenu racionalnost kao „mistiku fakticiteta“. Zbog toga je onaj tko je htio misliti nakon pisca Metafizike bio na ovaj ili onaj način uvjetovan njegovim pojmovljem i kategorijalnim odnosom spram zbilje (primjerice, pojmovi poput energeiae i telosa). Zašto je, dakle, opuštenost drugačiji model mišljenja i egzistencijalnoga odnosa spram moći tehnosfere? Zbog toga što nastoji očuvati ono što tehnosfera nužno već transformira i preoblikuje iz prirodnoga u neljudski svijet strojeva i dispozitiva moći. No, problem je s ovim modelom mišljenja-kao-življenja što je Heidegger još uvijek imao za paradigmu moderne tehnologije ono što za tehnosferu više ne vrijedi. Naime, tehnosfera počiva na kibernetici i post-i-transhumanizmu i njezina je transklasična logika ona koja dokida svaku moguću „opuštenost“ već time što je sinteza upravo onog što je za Heideggera bilo nužno razdvojeno, mišljenja kao računanja (Rechnen) i mišljenja kao kazivanja (Dichten). Znanosti nisu proizvoditelji nikakve „opuštenosti“, a tehnosfera kao sinteza organskoga i umjetnoga u simulakrumu autopoiesisa ne omogućuje više nikakav eskapizam, bijeg u svoje oaze poput Heideggerovih „šumskih putova“ jer je logika funkcioniranja suvremenoga svijeta njegova homogenost i planetarno-globalna interaktivnost. Sve ono što je sam Heidegger lucidno promislio kao bit pojma informacije nije više nikakav ljudski postav (Gestell) kao bit tehnike, Umjesto toga, bit tehnosfere je u informacijskome kaosu iz kojeg proizlazi to da je sloboda kao bezuvjetna volja za voljom iz bezdana bestemeljnosti postala „dragovoljno ropstvo“ onome što omogućuje ovu uvjetnu slobodu kao volju-za-komunikacijom na daljinu u telematskome društvu budućnosti koja se realizira u životu kao univerzalnome kodu jednog novoga apsoluta koji život pretvara u beskonačnu mrežu interaktivnosti, a ne spontanosti slobode kao uvjeta mogućnosti ljudskoga odnosa spram bitka bića. 3. Što je „bit“ opuštenosti kao autentičnoga pristupa u razračunavanju s moći tehnosfere? I za Heideggera, i za Deleuzea, a i za moje razumijevanje ovog najtežeg problema osmišljavanja življenja uopće u suvremenoj civilizaciji „napretka“ i „razvitka“ na putu spram tehnološke singularnosti to može biti samo i jedino ne-moć umjetnosti. Ali ne u smislu tradicionalnoga shvaćanje njezine metafizičke „biti“ koja nije ni u Aristotelovu pojma katarze ni u Kantovu pojmu ljepote i uzvišenosti, već u onome što je s Nietzscheom bljesnulo kao događaj stimulansa za život. Taj događaj se misaono odvija kao sinestezija stvaranja i kao sloboda u odlučivanju o tome što uopće (u)činiti sa svojim životom kao darom i fakticitetom upravo te i takve singularne egzistencije koja opušteno odbija i fatalizam i pragmatizam svekolike autopoietičke moći tehnosfere i s njom vodi dijalog ne više kao što onaj umorni apokaliptički vitez u Bergmanovu filmu Sedmi pečat igra šah sa smrću, nego kao čovjek-s-neljudskim koje misli i djeluje posve drugačije od cjelokupne povijesti metafizike. To mišljenje koje nazivamo eksperimentalnim, emergentnim i kongtingentnim, jedini je još preostali misterij neke druge slobode kao volje za moć onkraj formi Boga i tehnologije. Nije li to najveća moguća post-metafizička tautologija: da, naime, umjesto onto-teologijskoga ustrojstva filozofije kao metafizike ostaju još samo kao posljednja pitanja ona koja pripadaju uzroku stvaranja svijeta i autopoiesisu kao njegovoj stvaralačkoj simulaciji? Krug je metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici zatvoren, ali transverzalna i fraktalna otvorenost drugačijega mišljenja onkraj njezinih granica otvara mogućnost novih spasonosnih izgleda pod uvjetom da se mišljenje u svojem „oslobođenju“ i „opuštenosti“ oslobodi svakog budućeg fatalizma i pragmatizma. Umjetnost kao i riječ umjetno nije ništa već uvijek postojeće u svijetu, nikakvo oponašanje prirode i tzv. ljudskoga svijeta. Ono je apsolutna novost kozmičko-egzistencijalnoga događaja kojim život postaje više od stimulansa za umjetnost.

October 30, 2025
Slušanje, ugođaj, događaj

Slušanje, ugođaj, događaj

1. Friedrich Hölderlin u Mnemozini pjeva tako da ostavlja najmoćnije pogođene riječi za sudbinu jezika uopće u doba tehničkoga nihilizma svijeta. Uostalom, o tome smo već mnogo puta čitali u mjerodavnim filozofijskim tumačenjima Heideggera i Gadamera. Navedimo samo ove početne stihove: Znamen smo; bez značenja, Bez boli smo i jezik Gotovo izgubismo u tuđini. (Friedrich Hölderlin, „Mnemozina“, u: Ausgewählte Gedichte/Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 95. S njemačkoga preveo: Zvonimir Mrkonjić.) Gubitak jezika označava gubitak ljudske biti. Ako se to dogodi, onda je ono što preostaje od čovjeka samo sustav znakova koji međusobno komuniciraju bez značenja, tek posredstvom izvanjskih načina sporazumijevanja. Gubitak jezika istodobno je rasvjetovljenje svijeta i nestanak povijesti kao događaja otvorenosti i osmišljavanja bitka. No, postoji još posljednja mogućnost da taj gubitak nije i konačan usud nestanka čovjeka kao bića koje Aristotel naziva govorećim (zoon logon echon). Hölderlin ostavlja nadu, jer nije još sve gotovo. Ostaje „gotovo“ mogućnost da taj pad jezika u tuđinu ili čudovišnu stranost onkraj svekolike ljudske smisaonosti nije i posljednji sud o njegovoj moći kojom je povijesti podarivao najuzvišenije trenutke ljepote. Da bismo očuvali jezik od propasti u doba kad smo kao ljudi svedeni na znakove i ništa više, potrebno je vidjeti kako se to jeziku uopće može vratiti izgubljeno dostojanstvo ako se ne otvori mogućnost da u nadolazećem događaju (mesijanskome i/ili soteriologijskome?) onog budućega ne dođe do „novoga“ obrata u samoj biti jezika koji nije ništa jezično i govorno kao takvo. Onaj koji je to najdublje promislio u suvremenome mišljenju zacijelo je Martin Heidegger. Ali, u njegovu opsežnome djelu koje obuhvaća stotinu svezaka Sabranih djela (Gesamtausgabe) ostaje nešto ipak zagonetno. Ako je već nakon njegove destrukcije tradicionalne ontologije s glavnim djelom tzv. prve faze bitkovno-povijesnoga mišljenja Heidegger dospio do toga da za prevladavanje metafizike u kibernetici zajamči otvorenost jezika u pjesničkome kazivanju koje pripada biti umjetnosti, onda je ono što prethodi jeziku i njegovoj biti ostalo toliko malo tematizirano, gotovo uzgred i često unutar drugoga tematskoga okvira mišljenja. Posrijedi je njegovo razumijevanje muzike unutar biti umjetnosti. Odmah kažimo da to razumijevanje nije ništa sustavno i artikulirano tijekom misaonoga puta što ima svoju kazivajuću navlastitost kako bismo to mogli reći za uvid u bit umjetnosti u formi plastičnih umjetnosti i arhitekture, primjerice. Jer, kako pokazuju neki tumači ranoga i kasnoga Heideggera, u njegovim koracima mišljenja u ključnim djelima vrlo rijetko se spominje muzika. (Vidi o tome: Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Günter Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMal Verlag, Bonn, 2005., str. 78.) Tako, primjerice, u najznačajnijem spisu o umjetnosti u 20. stoljeću, Heideggerovu Izvor umjetničkoga djela (Der Ursprung des Kunstwerkes) uz Benjaminovu raspravu Umjetničko djelo u doba tehničke reproduktivnosti (Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit) iz 1935/36. godine, nema ni spomena muzike kad razvija svoju „teoriju umjetničkoga stvaranja“ i promišlja ontologijski status umjetnosti kao postavljanja-istine-bića-u-djelo (Setzung-der-Wahrheit-des-Seinden-ins-Werk). (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes 1935/36)“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 25. 8. nepromijenjeno izd.) Ovdje valja posebno istaknuti kako Heidegger u kontekstu razmišljanja o izvoru (biti) umjetnosti, što povezuje pitanje o nastanku pojma umjetnosti i njezina smisla unutar zapadnjačke metafizike, na jednom mjestu tvrdi i ovo: „Ljepota je način kako prebiva istina kao neskrivenost.“(Martin Heidegger, Der Ursprung des Kunstwerkes 1935/36)“, str. 43.) Muzika se u izvornome smislu ne može osamostaliti i postati kao u doba modernosti i suvremenosti ono navlastito, autonomno događanje svoje vlastite neopstojeće „biti“, jer je za Heideggera uvijek riječ o odnosu između bitka i vremena kao osmišljavanja (Besinnung) u prostoru otvorenosti neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Stoga muzika nije ništa izvan onog što uspostavlja djelovnost svijeta kao postavljanja-istine-bića. Umjetnost na razini ovog spisa za Heideggera još uvijek je vezana uz razumijevanje smisla bitka kao povijesnoga načina kojim se tubitak (Dasein) iz svoje egzistencijalne bačenosti u svijet uzdiže do čiste otvorenosti pojavljivanja svijeta. Umjetnost kao djelo (Werk) nije umjetnost kao događaj (Ereignis). (Martin Heidegger, Beitrage zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1989.) 2. Već iz navedene misli o ljepoti kao načinu bitka kojim istina prebiva u neskrivenosti (aletheia), posve je jasno da Heidegger uzima u svoje razmatranje jedan odlikovani način postojanja umjetnosti u povijesti. Naravno, riječ je o grčkoj paradigmi umjetnosti. Samo se iz nje može otčitati ono što s nostalgijom danas nazivamo izvornošću i čistoćom koja odgovara pojmu biti bitka. Ali, i bez obzira na ljepotu kao artikulaciju smisla bitka kojom umjetnost prebiva u povijesno-epohalnome događaju biti bitka, čini se samorazumljivim zašto Heidegger svagda podaruje primjere iz slikovne umjetnosti za tako nešto, a ne iz glazbenih formi koje su od Grka do romantike i impresionizma još uvijek u svojim posljednjim nakanama emanirale ljepotu iz-svijeta i u-svijet. Razlog je taj što je bit muzike izvan jezika i slike, te se ne može odrediti nikakvom predmetnošću. Iste godine kad Heidegger objavljuje svoju znamenitu raspravu Izvor umjetničkoga djela, već je posrijedi temeljno preusmjerenje njegova mišljenja, ne i posvemašnja promjena, jer ključna riječ-pojam umjesto bitka i vremena postaje za njegovo mišljenje Ereignis. Time se još intenzivnije sve što je promišljeno kad je riječ o biti umjetnosti u povijesno-epohalnome smislu kristalizira do otvorenosti i neskrivenosti samoga događaja kao nastanka „novoga“ koje je starije od staroga i pokazuje se kao mogućnost alternative vladajućoj paradigmi znanstveno-tehničkoga svijeta modernosti kojeg određuje vladavina makinacije-pragmatizma ne samo mišljenja u odnosu spram bitka kao takvog, već i svih ljudsko-neljudskih djelovanja s kojima čovjek više nije podobno ugođen s onim što bijaše bilo izvorištem i skladom u doba bez posredovanja novovjekovne slike svijeta. Jasno je, naime, da je model za Heideggerovo shvaćanje umjetnosti u spisu Izvor umjetničkoga djela ono nemetafizičko u slici grčkoga hrama i njegove smislene otvorenosti koja sabire ljepotu kao neskrivenost bitka u djelu kao zgotovljenosti postojanoga sklada prirode i ljudskoga svijeta. Hram je slikovno djelo, a ne otvorenost događaja. Zato je posve jasno da bit muzike ne leži ni u mimesisu ni u reprezentaciji slike, a niti u jeziku kao kazivanju smisla bitka.(Vidi o tome: Georg W. Bertram, „Was heiβt es, Musik als eigenständige Artikulationsform des Denkens zu begreifen? Ein musikphilosophischer Versuch im Anschluss an Heidegger“, Allgemeine Zeitschrift für Philosophie (AZP), (prir. Tilman Borsche), Vol. 40, br. 2-3/2015., str. 231-251. Institut für Philosophie der Universität Hildesheim. ) U mnogim spisima, predavanjima, zapisima, bilješkama u Heideggera, kao što je to dvosveščano djelo o Nietzscheu, ono muzičko uvijek se svrstava u područje „čistoga osjećaja“, što je iznimno teško kazivati i razjašnjavati filozofijski. (Martin Heidegger, Nietzsche, sv, I, G. Neske, Pfullingen, 1961., str. 104.) Usto, Heidegger ima neskriveno „romantički“ odnos s velikom glazbom kojeg razumije na tragu Nietzschea. Zato je kritika Wagnera i wagnerizma nužno ishodište njegova puta mišljenja biti umjetnosti kao metafizike. Kad opetovano kritički uspostavlja kao temelj modernosti odnos estetike i tehnike koji se psihologijski oslanja na vladavinu „osjećaja“ i „doživljaja“, jasno je da mu glazba ne može biti mjerodavnim putokazem za prevladavanje/prebolijevanje (Überwindung/Verwindung) metafizike. Sjetimo se da je za najveće skladatelje romantike i post-impresionizma Wagnera i Mahlera najveći mislilac glazbe bio nedostižni Schopenhauer, uz dodatak Nietzschea, dakako. No, problem je za Heideggera u tome što je Schopenhauer u ideji svijeta kao volje i predstave dospio do granice metafizike time što je ono osjetilno-osjećajno proglasio neiskazivim područjem sinteze bitka i misterija mišljenja nakon čega preostaje samo nijekanje svijeta i rezignacija u umjetnosti. Nietzsche je upravo stoga suprotstavio „svoj“ pojam tragične umjetnosti ovome stavu euro-budhističkoga iskustva mesijanske praznine. Zato Heidegger ne može pristati da mu glazba bude izvorište za pojam umjetnosti jer pada u područje čiste afektivnosti. Iako je, doduše, neporecivo da jezik kao poetsko događanje ljepote smisla bitka ima svoje podrijetlo u igri muza i njihovu božanskome sjaju, (Vidi o tome: Walter Friedrich Otto, Muze i božanski izvor pjevanja i kazivanja, Matica hrvatska, Sisak, 2022. S njemačkoga preveo Kristijan Gradeček. (Prir. Igor Mikecin i Tomislav Škrbić)) pojam poiesisa za Heideggera nije u „muziciranju“, već u iskonskome kazivanju (Sagen) kojim se istina-bića-postavlja-u-djelo. Za to možemo naći potkrepu već s njegovim oduševljenjem s Orffovom Antigonom kao uglazbljenim djelom koje pomiruje bit grčke tragedije i suvremenosti jer ne pada u modernu apologiju „osjećaja“ i „doživljaja“ onog što pripada duhu blaziranosti i primjenjivosti visokoga na masovnu opčinjenost ugodom kao jedinim sredstvom pojavljivanja ljepote u tehničkome svijetu. (Heinrich Wiegand Petzet, Auf einen Stern zugehen ꟷ Begegnungen und Gespräche mit Martin Heidegger: 1929-1976, Sociatäts-Verlag, Frankfurt a. M., 1983., str. 171.) Prihvatljivo mi je stajalište Güntera Seubolda. On, naime, kaže da se Heideggerovo razumijevanje biti glazbe valja mjeriti njegovom težnjom da stvori za umjetnost „novi, ne-estetički fundament“. (Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Günter Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, str. 83.) Kritički prigovori za njegov „glazbeni ukus“ u kojem ima mjesta i za Orffa i Stravinskoga kao važna ishodišta moderne ozbiljne glazbe uglavnom su isti kao i za njegov „slikovni ukus“ koji završava s apologijom modernoga slikarstva Cézannea i Klea. Ali, „ukusi“ nisu mjerodavni pojmovi za shvaćanje filozofijskoga uvida u bit umjetnosti. 3. Stvar stoga treba sagledati iz drukčije perspektive. Heidegger je u svojim bitnim raspravama i predavanjima iz druge polovine 1930ih godina posebno naglašavao kako je novovjekovna metafizika uspostavila vladavinu subjektivnosti kroz tehničku predstavljenost izvanjskoga svijeta. Taj je svijet rezultat novovjekovne znanosti i tehnike kojoj moderna estetika služi kao nekovrsni filozofijski nadomjestak (Ersatz) za izgubljenu nevinost izvornosti samoga umjetničkoga djela koje se otvara u zajednici prirode i čovjeka. U odnosu na grčku paradigmu umjetnosti, novovjekovlje i modernost su silazna putanja gubitka smisla bitka koji se, kako je to pjevao Friedrich Hölderlin u Mnemozini,reducirao na „znakove bez značenja“. Kad to imamo u vidu, postaje razvidno zašto se Heideggerov stav o svođenju moderne glazbe na estetiku „osjećaja“ i „doživljaja“ može smatrati i padom u okrilje tehničke subjektivnosti mišljenja. Ono što ovdje preostaje kao temeljni problem ne-estetičke naravi, a to je Heidegger radikalizarano preuzeo od Nietzscheove kritike Wagnera, jest odnos poezije kao jezika i glazbe kao umjetnosti čiste afektivnosti. Taj je odnos duboko prožet težnjom da se ono izvorno, ne-metafizički otvoreno iz „prvoga početka“u Grka, ne utopi u Wagnerovu shvaćanju romantičnoga pojma Gesamtkunstwerka, što je naposljetku i dovelo do čistoga estetiziranja svijeta kroz „umjetničku religiju“ (Kunstreligion) kao nadomjeska za autentično događanje života u liku umjetnosti. Zato Heidegger nije poeziju kojom se ponajviše bavio (od tumačenja Hőlderlina do Trakla i Rilkea) pretpostavio silini afektivnosti moderne glazbe o kojoj jedva da je ostavio pokoju bitnu riječ u svojim tekstovima. Ne, jezik govori tako što otvara mogućnost kazivanja, a glazba može postati događaj (Ereignis) tek u jednom posve drukčijem načinu mišljenja. Paradoksalno, za to nam neće biti od velike pomoći Heideggerovi kasni koraci mišljenja od kasnih 1930ih do kasnih 1960ih godina. Umjesto otvorenosti događaja i prstenujuće igre četvorstva (Geviert) vratit ćemo se u samo okrilje suvremene filozofije s njegovim temeljnim djelom kao što je to Bitak i vrijeme (Sein und Zeit). U okružju pitanja o smislu bitka koje Heidegger postavlja tako što nadilazi tradicionalnu metafiziku od Aristotela do Kanta i Hegela koja je bitak shvaćala kao univerzum bića ili kao bivanje, a vrijeme mislila ne iz otvorenosti iskonske vremenosti, već iz vremenitosti ovjekovječene prisutnosti polazeći od ekstaze ili dimenzije sadašnosti, Heidegger dolazi do pravoga obrata u samome načinu pitanja o smislu bitka. Kroz egzistencijalnu ugođenost nastaje fenomen raspoloženja (Befindlichkeit) kojim se tubitak (Dasein) uspostavlja kao biće koje smjera onkraj novovjekovne subjektivnosti već time što je neposredno usmjereno spram nabačaja nadolazeće budućnosti.(Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000. ββ 15-18. str. 145.) Razumijevanje onoga što osmišljava bitak u svojoj primarnoj otvorenosti pretpostavlja raspoloženje koje proizlazi iz ugođaja (Stimmung). Ono što se ugađa u ugođenosti jest to da ovdje nije riječ o prolomu emocija koje su uvijek intencionalno usmjerene na neki predmet. Štoviše, ugođajnost pretpostavlja egzistencijalnu otvorenost osjećaja. Time afektivnost ima karakter omogućavanja mišljenja polazeći od temeljne strukture ljudskoga bitka kao slobode. Jer sinonim za egzistenciju jest upravo sloboda čovjeka kao misaono-osjetilnoga bića kojemu muzika podaruje takvu vrstu raspoloženja s kojim se osmišljavanje svijeta pojavljuje iza pojave i iza predmetnoga bitka stvari. Slušati glazbu znači biti-ugođen na ono što iz glazbe duhovno-duševno „progovara“ nalik jeziku, ali na njega jest nesvodivo. U istinskome smislu „jezik glazbe“ može biti samo ono što glazba otvara u odnosu zvuka-tona-melodije i slušatelja kao događaj žive komunikacije koja nikad nije ograničena bivanjem u stvarnome prostoru. 4. Moderna je glazba zahvaljujući tehničkim mogućnostima prijenosa i pohrane zvuka-tona-melodije dematerijalizrani prostor-vrijeme autentične ugođenosti kao raspoloženja onkraj tjelesne performativnosti sudionika glazbenoga događaja. Temeljni medij kojim se muzika kao glazba otvara u svijetu naposljetku nije vizualna percepcija onog slikovnoga. To je čin slušanja samoga događaja koji vremenski nije nikad „tu“ u sadašnjosti, već je svagda „izvan“ bilo kakve aktualnosti. Razlog je što je slušanje glazbe jedini čin kojim se čovjek izjednačava s božanskom prisutnošću muza. Ono što se sluša odlazi u nepovrat ništavila i ponovno se vraća u sjećanju kao ponavljanje izvan bilo kakve dosade istoga. Glazba je svetkovina novoga u svim mogućim načinima neskrivenosti ljepote koja muzici podaruje sjaj vječnosti i kad je sve drugo pusto i prazno.

October 29, 2025
Academia virtualis (10)

Academia virtualis (10)

1. U doba dok sam se spremao za ovaj „poziv mišljenja“, a koji drugi nazivaju sveučilišnim životom studenta, „gutao“ sam filozofijske knjige koje su problematizirale gotovo kanonizirani okvir subjektivnosti subjekta. Ispravku za ovaj izraz unio je u svojim knjigama i predavanjima Vanja Sutlić kazavši jednom da je izraz pogrešan i da to proizlazi ne iz naravi našeg jezika, već iz pogreške u mišljenju onih koji ne vide da je s pojmom subjekta već završeno u Hegela. Svako opetovanje subjekt-objekt problematike ili je završilo u svojevrsnoj pohvali neostaljinskoga dijamata kao u slučaju Blochova tumačenja upravo Hegelove filozofije apsolutnoga duha (da se o dogmatizmu Lukácsa i njegova pojma subjekta tzv. revoluciie uopće i ne govori, te o njegovu tumačenju razlike u mišljenju Hegela i Marxa) ili se reduciralo na dualizam tzv. znanosti kao subjekta i društva kao objekta u slučaju Althusserova marksizma koji je uvijek bio na višoj razini spekulativnosti od apoteoze mladoga Marxa i njegova tzv. etičkoga humanizma na kojem se zasnivala ideja „revolucionarnoga obrata“ svjetskoga kapitalizma 1960ih godina u radovima zagovornika Frankfurtske kritičke teorije društva i praxis-filozofije. Naravno, postoji niz drugih promašaja obnove ideje subjekta u suvremenoj filozofiji koji se ne tiču odnosa Hegela i Marxa, ali su uglavnom ispod razine misaone suvremenosti koju određuju svojim nastojanjima Husserl, Heidegger i Wittgenstein, te u drugoj polovini 20. stoljeća Derrida, Deleuze i Lévinas. Sutlić je u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest, objavljenoj 1974. godine, premda su najvažniji tekstovi u ovoj zbirci filozofijskih studija i rasprava napisani od 1964. do 1969. godine odlučno upozorio da je „ontologijska“ značajka pojma subjekta ne u njegovoj „subjektivnosti“, već u „subjektnosti“. Igra riječi? Daleko od toga. Ne, ključna razlika je u tome što pojam „subjekta“ koji se uobičajeno određuje kao semiotički kazano Označitelj onoga što je označeno ili onaj koji određuje i upravlja zbiljom kao Moć spoznajno-voljnoga djelovanja u promjeni samoga karaktera onog što je nazvao „svijetom rada“ u smislu vladavine tehničkoga nihilizma suvremenosti u znaku prakse rada kao znanstvene povijesti nije moguće više „subjektivirati“ odnosno „apsolutizirati“, ako je to uopće ikad i bilo djelotvorno. Razlika između „subjektivnosti subjekta“ i „subjektnosti subjekta“ jest u tome što prvi počiva na novovjekovnoj apsolutizaciji principa egoiteta, odnosno vladavine transcendentalnoga sebstva koji se u Descartesa radikalno izvodi iz položaja kojim cogito sebe misli kao „subjekt“ mišljenja i tako predstavlja svoje misli kao objekte mišljenja, što znači da je svijet izvan vladavine „subjektivnosti“ svediv samo na puke objekte bez mišljenja, na predmetnost predmeta, pri čemu u taj bezdan „objektivnosti“ pada isto tako i drugi čovjek koji se može misliti samo kao nastavak ovog egoiteta/cogita drugim sredstvima. Drugi, pak, počiva na već izvršenoj redukciji koju fenomenologija Husserla naziva eidetičkom i odnosi se na idejno polje oslobađanja subjekta od svoje apsolutizacije. No, subjektnost subjekta samo je realizacija čistoće onoga što subjekt u svojoj djelatnosti mišljenja već uvijek određuje kao zbiljsko subjektiviranje. Riječ je, dakle, o procesu kojim se mišljenje subjekta pojavljuje kao čisti um, transcendentalno Ja, ego i cogito u čitavoj tradiciji novovjekovne metafizike. Jasno je, dakle, da otuda disponiramo i s dva pojma objekta i njihove ontologijske odredbe. Prvi je „objektivnost objekta“, a drugi „objektnost objekta“. Nazovimo prvi slučaj u analogiji s pojmom „subjektivnosti subjekta“ spoznajno-djelatnim redukcionizmom, a drugi kretanjem u smjeru emancipiranja objekta od subjekta kroz pročišćenje njihova temeljnoga odnosa. Vidljivo je, dakle, da ovaj metafizički dualizam subjekta i objekta (subjektivnosti i objektivnosti) počiva na uspostavljanju nečega što subjekt uopće omogućuje. U Heideggerovim analizama ovog problema u tekstovima s kraja 1930ih godina, te u rekonstrukciji navlastitoga misaonoga puta u raznim prigodama krajem 1960ih godina (seminari u Provansi i televizijski razgovor 1969. godine s Richardom Wisserom na koji ćemo se u ovome predavanju još osvrnuti) bjelodano je kako odnos između subjekta i objekta ne proizlazi iz svijesti o konstrukciji predmeta mišljenja bilo to nešto apstraktno ili konkretno. Umjesto toga, ono što omogućuje ovaj odnos nadređenosti i podređenosti, uspostavljanja i određivanja nalazi se u promijenjenoj strukturi ili ustrojstvu onoga što čini bit metafizike. Posrijedi je stoga fundamentalna promjena u samoj biti mišljenja, a to posljedično znači ovog metafizičkoga „četvorstva“: bitak-bog-svijet-čovjek (onto-teo-kozmo-antropologija). No, što je to uopće pojam subjekta? Za Heideggera u raspravi „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) iz 1938. godine riječ je o sljedećem. No, prije toga, odredimo kako se to u jednom njemačkome online leksikonu definira filozofijski pojam subjekta. Izraz potječe od latinskog subicere, “pokoriti”, dakle “ono što je pokoreno”. Pojam je dvosmislen. Kod Aristotela se, iz metafizičke perspektive, odnosi na biće kojemu se “prianjaju” atributi i akcidencije (tada je sinonim za supstanciju) i o kojem se može nešto potvrditi ili poreći (na primjer: Sokrat je smrtan). Ali posebno od renesanse, subjekt je postao neizostavan princip filozofije, a pojam poprima novo značenje. Od tada nadalje označava spoznavajući um, koji se kroz introspekciju okreće objektima koje istražuje. To je ili empirijski subjekt (individualno ja, kako ga je opisao Montaigne, na primjer), univerzalni subjekt (Descartesov cogito), transcendentalni subjekt (koji za Kanta prethodi svakom iskustvu i istovremeno je preduvjet za znanje) ili intencionalni subjekt (koji, prema fenomenologiji i egzistencijalistima, podaruje smisao svijetu). Sve te doktrine, koje polaze od unutarnjega svijeta čovjeka kako bi uspostavile svijest i vrijednosti koje motiviraju njegove postupke, nazivaju se “filozofijama subjekta” ili “filozofijama svijesti”. One propuštaju, s jedne strane, “filozofe sumnje” koje naziva Ricoeur, poput Marxa, Nietzschea ili Freuda, koji “razbijaju” subjekt jer vjeruju da ne može biti transparentan samome sebi zbog svoje vanjske određenosti društvenom klasom, tijelom ili nesvjesnim. I, s druge strane, strukturaliste (posebno Barthesa, Lacana i Lévi-Straussa), koji smatraju da su strukture važnije od figura i subjekt vide prvenstveno kao proces ili svezu odnosa. Konačno, u politici se subjekt, za razliku od suverena, odnosi na pojedinca ukoliko je podložan državi i njezinim zakonima. U demokraciji je subjekt građanin i kao takav sudjeluje u moći suverena. (v. https://www.philomag.de/lexikon/subjekt ) Heideggerov pojam subjekta istovjetan je, pak, onome što o tome prije njega misli ponajprije Nietzsche, a spram Marxa unatoč bitnih razlika zadržava i stav kako je posrijedi iznimno važno dovršavanje metafizike u samoj zbilji njezinim preokretanjem. Stoga je na djelu kritika modernoga shvaćanja ideje napretka i razvitka čovječanstva, utemeljenog na tehnologii i dominaciji, koje sebe vidi kao središte svijeta. Umjesto tradicionalnoga subjekta koji se izvodi iz kartezijanskoga cogita ii kantovskoga pojma uma, Heidegger uvodi pojam tubitka (Dasein), koji je definiran svojom ekstatičkom vremenošću i svojim bitkom-u-svijetu te sebe ne vidi kao vladara već kao smrtnika koji živi u skladu s onime što pripada izvornoj biti prirode. Heidegger kritizira ovaj tradicionalni metafizički subjekt kao interpretaciju koja, u vremenu tehnički određenih svjetonazora, nužno vodi do “vladavine zemljom”. Heideggerov Dasein je određen svojim postojanjem u svijetu, a ne fiksnim identitetom. Dasein je “bitak-u-svijetu” koje sebe dijeli s drugima. Temporalnost je temeljno određenje egzistencije. Njegova prošlost, sadašnjost i budućnost su isprepleteni. Ljudi više ne bi trebali biti gospodari prirode, već bi trebali živjeti u njoj i štititi je živeći u egzistencijalnom odnosu. Za Heideggera, vrijeme je temelj svih koncepata bitka. Ništa ne postoji izvan toga odnosa. Doba novovjekovne tehnike koje će kulminirati u pojmu postava (Gestell) kao biti tehnike u Heideggerovim promišljanjima 1950ih godina definirano je svjetonazorima temeljenim na tehnologiji koji ljudsku egzistenciju shvaćaju kao djelujući subjekt sposoban dominirati svime što uopće jest. Ova tehnologija predstavlja opasnost za čovječanstvo jer ugrožava njegovo temeljno postojanje u svijetu i mijenja njegov odnos s prirodom. Iz svega je razvidno da Heidegger smatra tradicionalan pojam subjekta, koji se pojavljuje s novovjekovnom metafizikom ne kao njezin ornament, već kao temeljni i odlučujući pojam, onime što je u svojoj biti ništa drugo negoli rezultat vladavine apsolutnoga nihilizma u formi znanstveno-tehničkoga „napretka“ i „razvitka“ čovjeka kao „objekta“ modernoga društva. Obrat spram čitave biti moderne metafizike i njezine subjektnosti jest u tome što Heidegger, naposljetku, najradikalnije od svih suvremenih mislilaca smatra modernu tehnologiju uvjetom mogućnosti nastanka onoga što nazivamo produktivnim snagama modernoga društva na globalno-planetarnoj razini. Subjekt je u konačnici „subjektnost“ koja proizlazi ne iz svojeg „mišljenja“ o svijetu, već iz onoga što se određuje kao tehno-logika jedne čudovišne moći koja nije nastala sama od sebe, već je proizvedena mišljenjem apsolutnoga subjekta kao supstancije. To znači da se s Hegelovim pojmom apsoluta kao sinteze svih logičko-povijesnih određenja duha u ideji svjetske povijesti dovršava/dokida (Aufhebung) ne samo subjektnost subjekta, već i objektnost objekta, te ono što preostaje kao temeljni problem za suvremenost ljudskoga mišljenja i njegove egzistencije nije više nikakav „subjekt revolucije“ tog i takvoga svijeta, već ontologijsko-egzistencijalni projekt smisla bitka i biti čovjeka uopće nakon spoznaje da je bit ovog apsoluta u njegovoj znanstveno-tehničkoj „sudbini“. 2. U Heideggerovu televizijskome razgovoru s Richardom Wisserom 26. rujna 1969. godine nailazimo na eksplicitnu kritiku pojma subjekta i to ne unutar složenoga područja ontologije i epistemologije od Descartesa i Kanta do suvremenih filozofijskih stremljenja. Ne, stvar je konzekventno izvedena i Heidegger smjera u svojem mišljenju „drugoga početka“ kroz pojmove događaja (Ereignis) i postava (Gestell) do onog što je najdublje poslanstvo mišljenja koje više nije filozofijski odnosno metafizički utemeljeno, već se upućuje u drukčijem povijesnome događanju same „istine bitka“ onkraj sudbine realizirane metafizike u kibernetici. Zbog toga je ovaj razgovor uz onaj koji je 1966. godine Heidegger vodio s glavnim urednikom „Der Spiegela“ Rudolfom Augsteinom i koji je objavljen nakon njegove smrti 1976. godine pod redakcijskim nazivom „Samo nas još jedan bog može spasiti“ („Nur noch ein Gott kann uns retten“) od dalekosežnoga značenja za ono što u svojem mišljenju tehnosfere nastojim izvesti kao konzekvencije za „izglede nadolazeće filozofije“. (v. Martin Heidegger, Reden und andere Zeugnisse eines Lebenswesens, 1910-1976. GA, sv. 16, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 2000, str. 702-711.) Heidegger u razgovoru ustvrđuje da je Marx onaj mislilac koji je na temelju Hegelove dijalektike apsolutnoga duha izvršio radikalni preokret metafizike i da njegovo mišljenje pripada biti upravo te i takve metafizike u kojoj pojam novovjekovne subjektnosti, a ne subjektivnosti, određuje ono čemu Marxov historijski materijalizam u konačnici smjera ili teži (telos). To je vidljivo u poznatoj 11. tezi o Feuerbachu u kojoj je riječ o promjeni svijeta, a ne više o promjeni u tumačenju svijeta kako se uobičajeno podrazumijeva zadaća filozofije tijekom povijesti. Heidegger smatra da ova postavka svjedoči o tome da Marx u svojoj radikalnoj kritici filozofije kao metafizike želi uspostaviti s pomoću totalne revolucije „novo društvo“ na temelju ideja komunizma. No, teza o čovjeku i njegovoj društvenoj ili „ljudskoj prirodi“ koja je za Marxa neproblematska, postaje problematskom za Heideggera koji u cijelom Marxovome naumu vidi neskriveni redukcionizam kao antropologizam. Razlog zašto Heidegger u ovome razgovoru iznova spominje Marxa u kontekstu svoje kritike subjekta kao izvora novovjekovnoga metafizičkoga mišljenja nakon što je to već jednom analizirao u znamenitome Pismu o humanizmu iz 1947. godine (Brief über den Humanismus) jest u tome što Heidegger misli da zadaća mišljenja nakon realizacije filozofije kao metafizike u kibernetici nije nikakva promjena društva ili njegovo revolucioniranje. Umjesto toga, on misli da je takva Marxova postavka i sama rezultat metafizičke subjektnosti kojim se samo ostaje u istome horizontu „antropologizma“ i „aktivizma“ i time se mišljenje svodi na vladavinu principa praktičnoga djelovanja u svijetu. Temeljna je Heideggerova postavka u ovome razgovoru sljedeća. Moderno je društvo, i to ne samo ono kapitalizma u 20. stoljeću, već i moguće realizacije filozofije u marksovskome smislu kao budućega društva komunističke društvene pravednosti, ništa drugo negoli rezultat (moderne) subjektnosti. Usput, modernost i subjektnost je čista tautologija jer moderno označava prostor i vrijeme djelovanja novoga principa djelovanja nakon grčko-kršćanske metafizike na temeljima znanstveno-tehničke konstrukcije onoga što nije više priroda u svojoj izvornoj biti. Društvo je, dakle, rezultat moderne tehnike kako ju Heidegger određuje još krajem 1940ih i početkom 1950ih godina iz postava (Gestell) kao biti ove zapravo razvijene tehnologije. U svojoj Tehnosferi, u drugome svesku koji se bavi kibernetikom kao novom ontologijom suvremenosti, u tekstu o Heideggeru i problemu jezika kao informacije pokazao sam nešto iznimno važno za ovo predavanje. (v. Žarko Paić, „Informacija i kazivanje: Heideggerovi prilozi raspravi o kibernetici i nihilizmu“, u: Tehnosfera, sv. 2: „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 221-275) Naime, njemački jezik kojim Heidegger misli i razvija sve mogućnosti otvorenosti onkraj metafizike Zapada nije više mjerodavan za uvide u bit onoga što dolazi s modernom tehnologijom kao svezom modernih prirodnih znanosti i praktičnoga preoblikovanja stvarnosti. Riječ Technik ima isto podrijetlo kao i grčki téchne i to je razlog zašto Heidegger u svojim razgovorima s Augsteinom i Wisserom može govoriti kako je njemački jezik istinski jezik suvremene filozofije jer ima etimologijske mogućnosti stvaranja neologizama i svojevrsnu mitopoetsku tvorbenost, koju će Heidegger „primijeniti“ kad otvori kratku raspravu o razlici između mišljenja kao računanja (Rechnen) i mišljenja kao kazivanja (Dichten). Međutim, iako je to neprijeporno za zadaću mišljenja koju on izvodi, problematičnost se pokazuje u tome što njemački jezik više uopće nema svoju „primjenjivost“ u slučaju vladavine tehnosfere koja počiva na pojmu autopoiesisa i iz temelja mijenja odnos znanosti i tehnologije (ne tehnike) na taj način što umjetna inteligencija u formi dispozitiva moći apsolutne tehno-ontologike i tehno-epistemologike konstruira umjetne svjetove kroz pojmove virtualnosti i aktualizacije. Engleski jezik kao čista pragmatika znanja u formi know-how oduzima njemačkome moć tvorbenosti novih pojmova i tako ga postavlja na krajnji rub onoga što je, doduše, uvijek i pripadalo filozofijskome mišljenju, ali tako što sada ono filozofijsko gubi svoj povlašteni položaj u svekolikoj suvremenoj proizvodnji tzv. humanističkoga diskursa. Heidegger, dakle, smatra pojam subjekta uvjetom mogućnosti modernoga društva koji se apsolutizira posvuda i globalno-planetarno pogađa sve svjetonazorne razlike i ideologijske suprotnosti. Zato je ova dijagnoza naprosto neoborivom, jer Heidegger pokazuje da nikakva promjena u biti samoga društva njegovom novom revolucijom ili obratom ne može promijeniti i karakter moderne subjektnosti koja mu podaruje moć legitimnosti i njegovu apsolutnu vladavinu. Otuda je zaključak nužno „najprovokativniji“ i „najsubverzivniji“ ikad iskazan u filozofiji 20. stoljeća, te ima svoj odjek i u 21. stoljeću kad filozofija postaje ništa drugo negoli stvaralačka heterogeneza svjetova, da se poslužim svojevrsnom parafrazom izraza Deleuzea i Guattarija iz Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2,te Što je filozofija? Heidegger u razgovoru s Wisserom ponavlja svoje postavke iz spisa Što znači misliti? (Was heisst Denken?) iz 1952. godine, ali tako da im podaruje novi dijaloški intenzitet i tonalitet onoga što se ima misliti i kazivati i „danas“. To je iskaz da znanosti ne misle. Filozofija misli, a znanosti su teoretsko-praktično-proizvodno znanje o biću kao takvome, ali ne i o „smislu bitka“. Nije nimalo riječ o „umišljenosti“ i „aroganciji“, već o nečemu što je od početka zapadnjačke metafizike tako jednostavno i jasno. Filozofija nije stvar promjene društva, niti primijenjeni praktični angažman u smislu znanstvene konstrukcije novih svjetova. Ono što filozofiji podaruje moć i nakon njezine realizacije u kibernetici kao apsolutnoj tehno-logici ili onome što Vanja Sutlić iskazuje drugačijim i daleko važnijim tumačenjem Marxa od onoga što je o tome tako lapidarno i problematično ujedno rekao Heidegger, naime iskazom praksa rada kao znanstvena povijest,jest da je njezin sadržaj već uvijek u temeljima svih modernih znanosti, a tako je i „danas“ kad suvremena kozmologija i astrofizika gotovo unisono odbacuju stare filozofijske postavke o nastanku i biti svemira i ostavljaju samo i jedino filozofiji da izađe iz područja „čiste mistike“ i pokuša odgovoriti na pitanje o smislu/svrsi onoga što Heidegger u ovome razgovoru opetuje kao ključan iskaz Leibniza i kasnije Schellinga: zašto je radije biće, a ne ništa? Dakle, Heidegger ne odbacuje rezultate modernih znanosti niti konzervativno osuđuje moderno društvo (kapitalizma i pseudo-komunizma) zbog onog što su već Hegel, Feuerbach i Marx odredili pojmom otuđenja. Umjesto takvih promašaja njegova mišljenja, ono što on hoće svojim „drugim početkom“ mišljenja jest dati filozofiji dostojanstvo autonomije u susretu s najvećim dosezima suvremenih znanosti iza kojih je uvijek i jedino napredak i razvitak nečega što je zapravo „usud“ ne samo Zapada, već i čitavoga svijeta uopće, svih formi suvremenoga mišljenja i življenja. To je ono što nazivam tehnosferom i što je Heideggerovo mišljenje kritike moderne subjektnosti priredilo, ali ga nije moglo i sustavno i eksperimentalno „kazivati“ jer je od samoga početka bilo usmjereno eshatologijsko-soteriologijski, vidjevši u biti filozofije i kraj i spas ljudske egzistencije u svijetu. 3. Ono što nas nužno mora neprestano i iznova vraćati Heideggeru, kao uostalom i Nietzscheu i Deleuzeu, jest ono što Vanja Sutlić u svojem povijesnome mišljenju otvara kao temeljni problem onoga što se nakon Hegela pojavljuje kao drugačije i posve novo, katkad eksperimentalno, katkad lutajuće i planetarno, katkad samo kao nastajanje nečega što pripada biti jezika kao stvaralačka igra. Vraćamo se Heideggeru ne zbog toga što bismo mu trebali biti „vjerni“ i „dogmatski“ usmjereni tako što bismo trebali znati napamet sve njegove knjige i tekstove i hermeneutički ga zatvoriti u kulu bjelokosnu od tzv. tragova i znakova koje valja samo slijediti da bismo valjda pronašli putokaze na putu za zabludjeli događaj neke „otvorenosti“ od koje ovisi sve i ništa u misaonoj avanturi suvremenoga čovjeka. Vraćamo se Heideggeru zbog toga što je u njegovu kazivanju riječ o mišljenju kao singularnome događaju otvorenosti same biti jezika bez kojeg ne može filozofija postati čovjeku njegova „zadaća“ ali ne više samo mišljenja, već ponajprije smisla njegove egzistencije kao duhovnoga bitka življenja koje odlučno i smjerno radije bira splendid isolation od buke i bijesa sveopće doxe i zna da je to ono što jedino ima smisla. Sve drugo je ispod razine ove jedinstvene „zadaće mišljenja“ koje je samotnik i suputnik naše suvremenosti iz svojeg Todtnauberga darovao izgledima nadolazeće filozofije. Ovu posljednju riječ na kraju današnjega predavanja valja shvatiti kao arché i kao telos ljudskoga življenja na ovoj zemlji i u prostoru-vremenu apsolutnoga beskraja. https://paideuma.tv/de/video/martin-heidegger-interview-mit-richard-wisser-1969

October 28, 2025
Prostor bez čovjeka?

Prostor bez čovjeka?

1. Od „mjesta“ do „ prostora“ Pitanje o čovjeku u posthumanome stanju zacijelo se može činiti zakašnjelim pozivom na suzdržanost od pomame za „novim“. Pritom se „novo“ ne razumije više iz neizvjesnosti nadolazećega, već iz tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ (A-life). Sve što se može nazvati „novime“ ne proizlazi iz raskida s kontinuumom vremena i prelaskom u stanje aktualnosti u smislu „napretka“ i „razvitka“. Ono što označava pojam „novoga“ u kibernetičkome sklopu mišljenja nastaje konstrukcijom događaja, a ne otvorenošću bitka kao takvoga. Tako se umjesto tajne rađanja sada sve shvaća oživotvorenjem programa genetskoga kôda. Već je iz razlike u razumijevanju vremena razvidna promjena značenja sâmoga pitanja o čovjeku. Nije to više filozofijsko (ne)znanje o budućnosti koja dolazi s promjenom u vladavini primarne dimenzije ili ekstaze vremena. Poznato je da od Aristotela ona počiva u shvaćanju bitka kao prisutnosti (ousia). Čini se da je posrijedi obrat od dalekosežne važnosti za „bit“ čovjeka. Ali, isto tako i za život vrsta/rodova na Zemlji. Kada se gubi iz vida neodređenost onoga što nije „prisutno“ u prostorno-vremenskom sklopu „ovdje“ i „sada“, nastaje plodno tlo za vjerojatnosti i izračunavanje mogućnosti nastanka „novoga“. Taj se „probabilizam“ ne oslanja više na okazionalističke ideje Božjih prigodnih uzroka u pokretanju ulančanoga niza koji dovodi do svrhovita plana poretka stvari u svemiru. Umjesto toga suočeni smo s obratom. Njegova je bit u tome što se povijesnost svijeta svodi na prostornost kao odnos između životinje-čovjeka-stroja. Na taj se način filozofijsko odnosno metafizičko pitanje o bitku-Bogu-svijetu-čovjeku preobražava u tehnoznanstveno pitanje o nastanku događaja kao stanja-između (in-between) onoga što „jest“ i onoga kako se „događa“ to što jest. U jeziku visoke skolastike to je razlika između quiddittasa (bitstva bića) i quoddittasa (takobitka). (Vidi o tome: Dieter Mersch, Epistemologien des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015.) Jednostavno, ako je vrijeme od Kanta do Hegela bilo uvjetom mogućnosti razumijevanja prostora, sada se taj transcendentalni izbačaj u prazninu svih određenja pojavljuje upravo onako kako to kaže kasni Heidegger u predavanju „Uz pitanje o umjetnosti“ („Zur Frage nach der Kunst“) iz 1969. godine sebi svojstvenim stilom mistične jasnoće i otvorenoga višeznačja: „Što jest prostor kao prostor? Odgovor: Prostor se rasprostire. Što znači rasprostiranje? To znači ugrubo – oslobađati, prokrčavati. Prostor može samo stoga nešto obuhvaćati i uključivati – jer se rasprostire, oslobađa u otvorenome – i ograničavati. Svaka granica prostora jest i sâma prostorna. Ovo (otvoreno) podaruje mogućnost usmjeravanja u prostoru i granicama, pri čemu je granica sâma prostorna. (…) Način kako čovjek jest u prostoru – ne poput tijela, već čovjek jest na sebi svojstven način u prostoru, time što on prostor uprostoruje, tj. u otvorenome prebiva i u njemu sebe i svoje stvari rasprostire – određuje poredak. Čovjek jest uprostoren, tj. otvoren i slobodan ili što u biti znači isto: rasključan. Ljudski tubitak jest u svojem odlikovanome smislu prostoran, prostirući se u prostoru i time mu je omogućeno da se u otvorenome ophodi sa stvarima.“ (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, GA. sv. 74, (Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2010., str. 194-195.) Nemojmo zaboraviti da Heidegger odredbu čovjeka kao tubitka (Dasein) zadobiva u ranome razdoblju Bitka i vremena (Sein und Zeita) iz 1927. godine. I tada je prostornost bila upisana u egzistencijalno određenje njegova načina bitka. Biti prostoran znači moći-biti (Seinkönnen) otvoren u smjeru horizonta budućnosti kao istinske dimenzije vremena. (Prostor nije niti u subjektu, niti je svijet u prostoru, (…) već je (…) ‘subjekt’, tubitak prostoran.“ – Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1979., str. 111.) Prostor se utoliko može misliti jedino iz vremena. Tvrdnja na prvi pogled ne izlazi iz putanje novovjekovne metafizike zacrtane Kantovim mišljenjem konstrukcije sintetičkih sudova a priori. Ako je vrijeme transcendentalni uvjet mogućnosti orijentacije u prostoru, tada je izvjesno kako novovjekovna tvorba subjektivnosti subjekta ne označava ništa drugo negoli konstrukciju prostora kao predmeta osjetilnoga iskustva. Sve što je postavljeno pojavnom stvari u horizontu iskustva jest sviješću određena granica između dva svijeta: onoga stvari-o-sebi (Ding-an-sich) i fenomena u njegovoj pojavnosti. Heideggerova kritika Kanta u tom pogledu izvedena u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) i okolnim spisima prije misaonoga „okreta“ (die Kehre) 1930-ih godina ponajprije se odnosi na kritiku razumijevanja „bitka“ kao „transcendensa naprosto“. A to znači da se bitak ne izvodi iz mišljenja kao pozitivnost, nego iziskuje svoju otvorenost kao bitak-u-svijetu (In-der-Welt-Sein). Temeljna je, pak, odredba ljudskoga bitka ili tubitka (Dasein) u tome što njegova bit počiva u egzistenciji. Stoga otpada razlikovanje tzv. subjektivnoga i objektivnoga vremena. A isto tako i tome sukladno relativnoga i apsolutnoga prostora. Dokidanje metafizičkoga dualizma pretpostavlja otuda napuštanje jezika u kojem je zatvorena struktura bitka kao dijalektičke cjeline. Mišljenje ne može bez jezika kao što vrijeme ne može bez prostora. Sâma struktura kazivanja (legein) već je uvijek u jazu između iskonskoga i tehničkoga izlaganja bitka. Jezik „govori“ na taj način što je vremenski i prostorno određen iskazivanjem-pokazivanjem bitka kao znaka i simbola. Kada se, dakle, prostor iz novovjekovnoga horizonta protežnosti materije misli u kategorijama egzaktnosti mjerenja i omjeravanja, tada je jasno da su matematika i fizika kraljevske znanosti o postavljenoj prirodi. U eksperimentalnome načinu razotkrivanja stvari kao objekata subjekt dolazi do spoznaje vlastita „konstrukcionizma“. Rezultat tog „kopernikanskoga obrata“ mišljenja jest da iz težnje modernih znanosti za potvrdom logike dostatnoga razloga potječe svekolika konstrukcija prostora. Ovo valja shvatiti aksiomom za razvitak mišljenja sve do današnjega kibernetičkoga „trećega poretka“. Pripadni su mu pojmovi samostvaranje (autopoiesis), samoorganizacija i samokontrola procesa nastanka „umjetnoga života“ (A-life). Možda nitko to nije više imao u vidu od filozofa prestabilirane harmonije Boga, svemira i svijeta, baroknoga mislioca i matematičara kao što je bio Gottfried W. Leibniz. Uostalom, u Heideggerovome tumačenju Leibnizove monadologijske metafizike, s posebnim naglaskom na njegovo shvaćanje bitka i vremena, otvara se put posvemašnje vladavine znanstveno-tehničkoga svijeta. Prostor se, doduše, u njega po prvi puta u novome vijeku misli u razlici spram Descartesa i Kanta kao „matematički nauk o mjestu“, što znači da je ovdje skriveno podrijetlo pojma topologije. (Stephan Günzel, „Vom Raum zum Ort – und zurück“, str. 34.) Ali, bjelodano je ipak da pojmovi snage, moći, vladavine bitka ne proizlaze iz „prirode“ kao prapočetnoga iskona. Ono što pobuđuje bezuvjetnu odluku o tehničkome izlaganju bitka u doba racionalizma 17. stoljeća proizlazi iz sveze/odnosa logike i tehnike. A osnova je za to ideja o beskonačnosti prostora i vječnosti vremena. Paradoksi i aporije su upleteni u ova određenja. Jasno je i zašto. Beskonačnost nadilazi ideju prostora, kao što vječnost pripada drugoj strani vremena. U oba slučaja, kao što to pokazuje Heidegger u doba marburških predavanja 1928. godine, riječ je o ontologici kao metafizičkome zasnivanju bitka iz duha matematike. Problem je beskonačnosti u ideji početka bez kraja, a vječnosti u ideji prisutnosti bez prošlosti i budućnosti. Drugim riječima, problem je metafizike racionalizma u ideji opravdanja povijesti s pomoću teodiceje i njezine slike o Bogu kao uraru koji savršeno usklađuje nebeske i zemaljske satove. (Martin Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik im Ausgang von Leibniz. GA., sv. 26, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978.) Očito je da se ta „savršenost“ kosi s iskustvom prethodećim svakom konstruiranju svijeta iz logike čistoga uma. No, Heidegger je već na početku misaonoga puta jasno pokazao da prostor ne može biti jednoznačno fizikalno određen objektivnim pokazateljima egzaktnoga mjerenja, a niti sveden na bergsonovsko trajanje vremena (durée) u smislu vitalističke metafizike subjekta. Prolaz između dvaju shvaćanja prostora i vremena – Newtonova i Bergsonova – označava ujedno oslobađanje „prostora“ za ono iskonsko-nadolazeće što ima karakter singularnosti (jednokratnosti i neponovljivosti). U bitnome smislu predbježnost (Vorlaufenheit) tubitka kao egzistencije označava povratak „mjestu“ (Ort, topos). S onu stranu svake prirodno-znanstvene faktičnosti i svake duhovno-znanstvene aksiologije mjesto ne upućuje na prostornost u smislu nadodređenja. Ono se, naprotiv, može misliti jedino prapočetkom (arché) nastanka povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Zbog toga Heidegger u predavanju/raspravi „Građenje, stanovanje, mišljenje“ („Bauen Wohnen Denken“) iz 1952. godine izričito izvodi sljedeću postavku: „Prostori (Räume) poprimaju svoju bit iz mjesta (Orten), a ne iz ´ prostora´ (Raum).“ (Martin Heidegger, „Bauen Wohnen Denken“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., str. 149. 11. izd.) „Bit“ egzistencijalnoga ustrojstva tubitka (Dasein) otuda iziskuje primjereno i podobno mjesto za svoj navlastiti odnos spram bitka sâmoga, a ne konstrukte već uvijek tehnički izloženoga bitka kao postavke subjekta. Umjesto fizikalno homogenoga prostora (Raum) Heidegger svoju misaonu zadaću određuje iz sučeljavanja s kibernetičkim sklopom ozbiljene metafizike u tehno-znanostima i njihovoj volji za moć u liku raščovječenja čovjeka i rasprirodnjenja prirode. Sjetimo se da je već sredinom 1950-ih godina, a izričito 1960-ih smatrao da se filozofija kao metafizika dovršava u kibernetici. Heideggerova znamenita postavka iz predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ („Das Ende derPhilosophie und die Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine označava oproštaj od svekolike metafizike. Godinu kasnije, Heidegger u predavanju „Uz pitanje određenja stvari mišljenja“ („Zur Frage nach der Bestimmung der Sache des Denkens“) kaže da je kibernetika „vrhunac dugoga trajanja filozofijskoga izlaganja mišljenja naprosto“. Svi novi pojmovi otuda nose patos i prizemljenje mišljenja ozbiljenja filozofije u „upravljanju“, „kontroli“, „komunikaciji“, „samoorganiziranju“. (Vidi o tome: Erich Hörl, „Das kybernetische Bild des Denkens“, u: Michael Wagner i Erich Hörl (ur.), Die Transformation des Humanen: Beiträge zur Kulturgeschichte der Kybernetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2008., str. 163.) Poput iskonske vremenosti u autentičnome načinu bitka tubitka tako se i oslobađanje iskonskoga prostora pojavljuje drugom stranom rastemeljenja metafizike Zapada. Ne samo da više ne postoji iskonsko vrijeme vrtnje jednoga te istoga, nego je nepovratno izgubljeno iskonsko mjesto bitka. Iščezao je njegov svetokrug bez Boga. Stoga se povratak mjestu može smatrati pripremom za nadolazak događaja (Ereignis). Tek s njegovim dolaskom povijest se preusmjerava u otvorenost drugih mogućnosti. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit-a“ i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.) Među te mogućnosti valja na vodeće mjesto uvrstiti bestemeljnost slobode. Ona je najnavlastitiji razlog nesvodljivosti egzistencije tubitka kao bitka-u-svijetu na tri vladajuća pojma suvremenih znanosti: čovjeka (antropologije), duše (psihologije) i života (biologije). U Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) to „trojstvo“ pristupa bitku u postmetafizičkome razdoblju kraja povijesti za Heideggera predstavlja zapalost u živo blato ontičkih fenomena. Što otuda proizlazi nije ništa drugo negoli „napredak“ i „razvitak“ „zaborava bitka“ (Vergessenheit des Seins), kako to stoji u raspravi Platonov nauk o „istini“ (Platons Lehre von der Wahrheit) iz 1930/1931. godine. (Martin Heidegger, Platons Lehre von der Wahrheit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997. 4. izd. ) Paradoks je što se bezuvjetno poznanstvljenje mišljenja pojavljuje istodobno kao posvemašnja redukcija bitka, a time i vremena kao i prostora na „aktualizam“ i „historizam“. Što je „aktualno“ ujedno se „historizira“. Razlog leži u tome što vrijeme kao niz „sada“ iziskuje susprezanje u „ovdje“. U tom smislu prostor je simultano određen iz vremena „aktualnoga historiziranja“. Ne može se prijeći prag ove mistične faktičnosti. Osim, dakako, u fantaziji i u ideji apsolutnoga stroja nadilaženja „vremena“ s onu stranu ideje mjesta. Historizam otuda nije nipošto odvijanje povijesnoga događanja bez intervencije subjekta u smislu znanstvenoga pristupa stvari sâmoj. Da bi se očuvalo njezino iščeznuće iz svijeta nužno se konstruira poredak kulturne politike kao pogona. Paradigmatski lik u tome predstavlja institucija muzeja. Iz svega je razvidno samo jedno: misliti prostor kao mjesto ne znači nikakvu nostalgiju za izgubljenim zavičajem bitka u doba tehnosfere. Štoviše, to znači „osloboditi prostor“ za pokušaj drukčijeg odnosa spram onoga što se pojavljuje najčudovišnijom opasnošću uopće u čitavoj svjetskoj povijesti. Posrijedi je dokidanje lokalnosti mjesta u korist planetarno određene „totalne mobilizacije“ tehnike. Time se ne dokida tek navlastitost ljudskoga prostora. Ugrožen je i okolni svijet životinja i bilja, planet Zemlja kao prožimanje i podarivanje „života“ u dubljem smislu od ekološke krize ili, pak, gubitka svjetovnosti svijeta. Planetarna tehnika doseže vrhunac u preobrazbi zemlje u „totalnu mobilizaciju“ svih raspoloživih resursa. Ništa više nakon toga ne može biti neutralno ili, pak, ravnodušno na ovaj način osvajanja zemlje u prodoru. U posthumno objavljenome spisu Promišljanja (Besinnung) iz 1938. godine daje se najpreciznija dijagnoza suvremenoga poretka svijeta. Temeljne su kategorije otuda: (1) dinamičko, (2) totalno, (3) imperijalno, (4) racionalno i (5) planetarno. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997., str. 18.) U navedenom predavanju iz 1969. godine susrećemo se ipak s drukčijim smjerom mišljenja. Razlika je u tome što se sada Heidegger oslanja na spor između umjetnosti i tehnike u modernome razdoblju. To samo znači da prostornost, kao vidjesmo, proizlazi iz događanja sâme stvari mišljenja kao konstelacije odnosa u kojima se čovjek ne može definirati „subjektom“ zauzimanja prostora vlastita djelovanja. Posve suprotno, prostor se otvara ili rasključava jer umjetnost za razliku od tehnike stvari pušta odvijati na isti način kao što rastu vlati trave, val udara o obalu, glas odjekuje u planinskome bezdanu. Prostor o kojemu govori Heidegger onoliko je ljudski koliko je njegova otvorenost neljudska, pa čak i čudovišno prijeteća da od zavičajnoga obitavališta odjednom postane bezavičajni i napušteni svijet povijesno minulih kultura. Ako je, pak, i svaka granica prostorna, tada je ova začudna „imanencija“ bitka, bića i biti čovjeka razlogom da se postavi pitanje o mogućnosti prostora bez čovjeka. U pjesništvu 20. stoljeća najupečatljivije zapise o prostranstvima oceana i pustinja, o ništavnosti ljudskoga traga u vremenu, ostavio je nadrealistički francuski pjesnik Saint-John Perse. (Saint-John Perse, Progonstvo/Exile, Anabaza/Anabase, Pohvale/Eloges, U slavu kraljeva/La glorie des rois, Ceres, Zagreb, 1997. S francuskoga preveo: Dragutin Dumančić) Svetkovina riječi priziva tiho dostojanstvo pjesništva. Utoliko se umjetnost čudovišnim prodorom u bit bitka pokazuje ljudsko-neljudskom snagom objelodanjivanja istine. Problem nije u tome što mišljenje kraja metafizike kakvo je Heideggerovo i pripreme „drugoga početka“ (der anderen Anfang) razumijevanja odnosa između prostora i vremena, predstavlja nužno i kritiku novovjekovne ideje apsolutnoga prostora u Newtonovoj fizici, ali i u Einsteinovoj općenitoj i posebnoj teoriji relativnosti zbog svođenja prostora-vremena (Raumzeit) na eksperimentalne metode kvantificiranja bitka. Daleko je važnije to što Heidegger nastavlja nadovezujući se na analize Aristotela o prostoru kao navlastitome mjestu (Ort). (Vidi o tome: Stephan Günzel, „Philosophie und Räumlichkeit“, u: Fabian Kessl, Christian Reutlinger, Susanne Maurer i Oliver Frey (ur.), Handbuch Sozialraum, VS-Verlag, Wiesbaden, 2005., str. 13-15.) No, mjesto ovdje nije shvaćeno iz kretanja tijela, njegove mase/materije i brzine. Mjestnost bitka (Ortschaft des Seins) ovojnica je i zavojnica, obitavalište i prebivalište bitka u njegovoj otvorenosti kao mišljenja, gradnje i djela (filozofije, arhitekture i umjetnosti). (Vidi o tome: Julia Burbulla, „Heideggers Schweigen: Die philosophische Raumkunst in ihrer Relevanz für die Kunst der Nachkriegszeit“, Kunst.texte.de, 2/2011., str. 1-10. http://edoc.hu-berlin.de/kunsttexte/2011-2/burbulla-julia-0/PDF/burbulla.pdf (Pristupljeno: 23. kolovoza 2016.) Međutim, ono što nas ovdje zanima nije tek pomna analiza srodnosti i razlika u mišljenju ranoga i kasnoga Heideggera glede odnosa prostora i vremena. U pitanju je, posve suprotno, nešto odlučujuće za prijelaz iz fundamentalne ontologije iskonske vremenosti u mišljenje koje potrebuje promjenu kazivanja (jezika) za stvar sâmu u posvemašnjoj vladavini postava (Gestell) kao biti tehnike. Drukčije rečeno, sve se iz temelja mijenja kada tehnika bezuvjetno vlada kao nihilizam u niveliranju prostora i svođenju vremena na pitanje prostornosti. Što to uistinu znači? Ponajprije, umjesto iskonske vremenosti s kojom se tubitak (Dasein) svagda nalazi u razmaku spram neautentične egzistencije svakidašnjega opstanka, čini se da je još jedino preostalo „mjesto“ boravišta čovjeka izvan svođenja na tjelesnost kao protežnu supstanciju (res extensa). Tako se, naime, od Descartesa i novoga vijeka određuje ideja beskonačnoga prostora. Posljednje utočište spasa pripada prostoru umjetnosti. Bilo bi, međutim, preuzetno nakon Schellinga podarivati umjetnosti nadomjesnu ulogu boga-spasitelja u odsutnosti živoga boga. No, Heidegger je u posve drukčijem načinu mišljenja, u dijalogu sa Schellingom, otvorio pitanje o mogućnostima mišljenja izvan svođenja na mit i filozofiju. Zbog toga se njegova soteriologija bez Boga mora iznova promisliti kada suvremena umjetnost proživljava trenutke vlastita gubitka odnosa spram povijesti i postaje estetizirano „polje snage“ tehnosfere. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Otvorenost i plavetnilo: S Heideggerom na putu prema drukčijoj umjetnosti“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 207-260.) Kao da je umjesto iskonskoga vremenovanja čovjeku tek još preostalo da se oslobodi u sebi sâmome u nadomjesnome prostoru oslobođenom od tehničke invazije „na“ bitak u njegovoj otvorenosti. No, je li taj pothvatviše moguć? Štoviše, je li umjetnost u prostorima apsolutne konstrukcije događaja kakva se zbiva u likovima suvremene umjetnosti (koncept-tijelo-postav) još podobna za otvaranje slobodnoga prostora stvaranja bez pada u bezdan tehnologijske simulacije? Ponajprije, ono što određuje taj i takav „prostor“ nije više njegova uklopljenost u tehničko izlaganje bitka. Posrijedi je pokušaj da se prostor iznova stvori s pomoću neponovljivoga i jednokratnoga događaja (Ereignis). Za Heideggera se stoga, na tragu Hölderlina, umjetnost pojavljuje namjesnicom svetoga bez iluzije „umjetničke religije“ (Kunstreligion), tog nadomjesnoga pojma s kojim je romantika u Novalisa i ranoga Schellinga tragala za novim mjestom ili topologijom bitka. Kada, dakle, umjetnost nadomješta ono što je u metafizičkome razdoblju povijesti pripadalo intervenciji božanskoga, tada se već uvijek radi o iščekivanju nadolazećega ili novoga boga (das kommende Gott). (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2005.) Umjetnost priprema „prostor“ za nadolazeći događaj. No, samo je po sebi jasno da se taj čin skrbi ili brige za svijet pokazuje iz horizonta vremena kao U-toposa. Ništa što pripada prostoru aktualnosti ne može biti paradigmatskim modelom za obrat u shvaćanju budućeg oprostorenja svijeta. Neuputno bi bilo u tome vidjeti bilo kakav moderni „utopizam“. Ono što je bez mjesta, tome se nastoji pronaći alternativa. I doista, pronalazi se u konstrukciji nadomjesnoga mjesta ili se, pak, ne-mjestnost u dubljem smislu od današnjih „antropologija supermoderniteta“ izvodi kao suspenzija i neutraliziranje postojanoga bitka uopće. (Vidi o tome: Marc Augé, Nemjesta: Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta, DAGGK, Karlovac, 2002. S francuskoga prevela: Vlatka Valentić) Heidegger je u mišljenju kraja metafizike na tako sudbonosan način jedini postavio pitanje o prostoru kao mjestu za dospijeće novoga koje je starije od staroga polazeći od postavke o prostornosti tubitka (čovjeka) i topologije bitka. (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1977., str. 86, 120, 123.) Pitanje o prostoru u doba tehničke konstrukcije bitka čini se stoga pitanjem o mogućnosti spasonosnoga obrata čovjeka unutar i izvan metafizičke sheme povijesti. Ako je riječ o onome „unutar“ radi se o preokretu metafizike u njezinoj biti. (Vidi o tome: Catherine Malabou, Le change Heidegger: Du fantastique en philosophie, Edition Leo Scheer, Pariz, 2004.)Imanentna transcendencija preuzima u svoje ovlasti sudbinu ljudske slobode.Prostor se, dakle, može razumjeti samo polazeći od egzistencijalnepredbježnosti tubitka (Dasein). Ako je, pak, posrijedi nadilaženje granica metafizike, Heidegger će već sredinom i krajem 1930-ih, te krajem 1940-ih godina skovati dva nova pojma koja će presudno odrediti nadolazeće mišljenje u cjelini. To su postav (Gestell) i događaj (Ereignis). Valja imati neprestano na umu da se prostor s onu stranu razdiobe na sveti ili svjetovni (sakralni ili profani) u doba tehnosfere nužno konstruira kao društveno-kulturalno „polje“ nove interdisciplinarne geografije koja promiče ideje tzv. spatial turna. (Vidi o tome: Stephan Günzel, „Spatial Turn – Topographical Turn – Topological Turn. Über die Unterschiede zwischen Raumparadigme http://www.wk.sbg.ac.at/fileadmin/Media/contemporary_arts_and_cultural_ueroduction/2_Forschung/RVL_WS2010_11 Vidi također: Stephan Günzel (ur..): Topologie. Zur Raumbeschreibung in den Kultur- und Medienwissenschaften, Transcript, Bielefeld, 2007. Günzel definira pojam „spatial turna“ kao protutežu spram povijesne svrsishodnosti i razvitka koji obuhvaća historiju kao znanost o događanjima. Ono što nastaje kada prostor u smislu „spacijalnosti“ ulazi u horizont svekolikoga znanstvenoga razmatranja na kraju 20. i početkom 21. stoljeća jest uvjet mogućnosti „realno-prostornoga mjesta“.U tom se smislu neokantovska razdioba na „kulturni“ i „prirodni“ prostor više ne pokazuje mjerodavnom za objašnjenje procesa transformiranja društvenih identiteta. Potrebno je uvesti nove kategorije i pojmove za prelazak prostora iz logike transcendencije u planove imanencije, za novo shvaćanje koje pretpostavlja postojanje mjerila kojima se utvrđuje mapiranje i kartografiranje Zemlje u geološkim i zemljopisnim (političko-kulturalnim) previranjima (str. 220-221.) No, nije to nikakav spasonosni izlaz iz čudovišne moći uspostavljanja tehničkoga nihilizma povijesti. Kao i u različitim sličnim okretima, preokretima i obratima – jezičnome, slikovnome, kulturalnome, antropologijskome, kibernetičkome itd. – tako se i u ovome događa usmjerenost spram procesa, a ne unaprijed zajamčenoga cilja i svrhe povijesnoga gibanja. (Vidi o tome: Doris Bachmann-Medick, Cultural Turns: Neuorientierungen in den Kulturwissenschaften, Rowohlt, Berlin, 2014. 5. izd.) Ono što se naziva „pragmatikom znanja“ preteže nad „logikom prostora“. Ili drugim riječima: tendencije, procesi i odnosi postaju mjerodavniji od zakonitosti i planomjernosti. Može se s punim pravom kazati da se korak k „spacijalnosti“ može razumjeti tek kada se ideja prostora u Grka, srednjem i novome vijeku u potpunosti raspada. Kakvi su razmjeri tog povijesno-epohalnoga raspada? Ponajprije, umjesto mjesta i vremena sagledanih u izvornome sklopu ustrojstva metafizike kao mišljenja bitka-Boga-svijeta-čovjeka sve se uspostavlja tako što sada umjesto homogenoga prostora klasične fizike ulazimo u heterogene „spacijalnosti“ razlika. Ishod se pokazuje u prividnome umnažanju prostornosti. Ona se pritom ne odnosi na autentičnost ljudske egzistencije u zbiljskome svijetu, nego na uronjenost čovjeka u virtualno okružje beskrajne potencijalnosti umrežavanja „događaja“ kao „stanja“. (Vidi o tome: Stefan Rieger, Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2003. i Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm) U već spomenutome predavanju o biti umjetnost iz 1969. godine s obzirom na mijene prostora od Grka, novoga vijeka do doba planetarne tehnike Heidegger ustvrđuje: „Prostor se u grčkome shvaćanju sagledava polazeći od tijela kao odnosnoga mjesta. Svako tijelo ima svoje vlastito mjesto; lakša su tijela gore, a teža dolje. Prostor, dakle, ima označena mjesta. Kasnije, u novovjekovnoj fizici, prostor gubi ovo značenje. Tako dospijeva do čiste trodimenzionalne jednolike protežnosti kao okružje za gibanje točaka mase. Ovaj prostor koji se ipak još uvijek razmatra polazeći od tijela Kant onda razmatra načinom kako čovjek kao za sebe opstojeći subjekt unaprijed opaža predmete s kojima se ophodi. U grčkome kao i u novovjekovnome mišljenju prostor se predočava unatoč svih razlika u načinu mišljenja polazeći od tijela. Prostor je trodimenzionalna protežnost (extensio) u kojem tijela i njihova gibanja imaju svoj put – svoj stadion, na kojem se onda rasprostiru (spazieren). στάδιοv, rasprostiranje (spazieren) su iste riječi kao i spatium. Extensio, proširenje i spatium, napinjanje, tim riječima označavamo prostor. On se predočava kao sabiralište tijela.“ (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, str. 193-194.) Heidegger se, dakle, nastoji približiti izvornome grčkome shvaćanju prostora kao mjesta (topos). Ako pritom polazi od tijela u pokretu, onda u tome ne treba vidjeti nikakav matematičko-fizikalni odnos između mase i brzine, čime se stvara energija dostatna za uzgon tijela u nebeska prostranstva. Tijela su određena prostorom, ali ne tako da bi prostor a priori obuhvaćao u svijesti subjekta neki predmet iskustva. Ova se određenost mora fenomenologijski raščistiti od svake natruhe imanencije svijesti. Umjesto toga, prostor (Raum) u izvornome značenju koje Heidegger ima za polazište ne može pasti u „lošu beskonačnost“ linije. Ako bi se to dogodilo svaki govor o iskonskome-nadolazećem događaju (Ereignis) bio bi zabludnom iluzijom. Kružnost i okružje, stalno gibanje u ponavljanju „velikih kola bitka“ omeđuje tijelo kao protežnost od njegove „prirodne“ težnje spram pada u inerciju negibanja i uzgona do „beskonačne brzine“. Namjesto apsolutnoga prostora svemira kojeg ima u vidu Newton i moderna fizika, a u drugome obratu i Einstein, u Heideggerovu se mišljenju topologije bitka otvoreni prostor svemira „prizemljuje“ na mjeru odnosa primjerenoga upravo čovjeku i njegovu svijetu. Zato tolika pohvala zavičaju (Heimat) i tolika posvećenost „duhovnome bitku“, a ne iskustvu tjelesnosti koje se, bez obzira na razlike spram Descartesa i novovjekovne metafizike, ipak naposljetku shvaća nečime što pripada fizici, a ne filozofiji. Tijelo (Leib) u trodimenzionalnome prostoru, gdje vladaju faktičnosti i kontingencija, nužnosti i slučaj, nipošto nije puka „protežnost“. Štoviše, prostornost se tijela pojavljuje nužnim okvirom u kojem Heidegger podaruje razloge za topologijski obrat čitave zapadnjačke ontologije kao metafizike. Ipak, ostaje unatoč svemu iskazanome nešto nejasno. U čemu je, naime, njegova navlastita razlika poimanja prostora kao mjesta spram Aristotela i Newtona? Vidjeli smo iz navedenoga odlomka, a isto se može pronaći i u drugim tekstovima u kojima se čak i izričitije govori o prostoru, poput znamenitoga predavanja iz 1969. godine „Umjetnost i prostor“ („Die Kunst und der Raum“), da je ishodište „filozofije mjesta“ u smislu njemačke riječi Ortschaft upravo u gibanju tijela. No, to gibanje nije samorazumljivo. ( Martin Heidegger, „Die Kunst und der Raum“, u: Aus Erfahrung des Denkens (1910-1976), GA, sv. 13, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1983., str. 204-210.) Uostalom, ako je Aristotel u osmoj knjizi Fizike i dvanaestoj knjizi Teologije definirao boga kao „nepokretnoga pokretača“ (ὃ οὐ κινούμενον κινε ho ou kinoúmenon kineî) koji pokreće sve drugo (bitak i bića), jasno je da se ovo gibanje ne može izvesti bez odnosa onoga što nadilazi tjelesnost tijela. I, dakako, što je sâmome tijelu, pak, „urođeno“ u njegovoj ovosvjetovnosti. Novija tumačenja Heideggerova pojma „mjesta“ (Ort) upućuju na specifičnu razliku pojmovlja nastalog tijekom misaonoga puta od egzistencijalne analitike tubitka (Dasein) preko mišljenja događaja (Ereignis) do kazivanja (Sage) i četvorstva (Geviert) u kojem se u neraskidivu odnosu nalaze nebo i zemlja, bogovi i smrtnici. U otklonu od Euklidove geometrije, a u blizini i razmaku od novijega pristupa prostoru u radovima fizičara poput Riemanna i Poincaréea, Heidegger nije više mjesto mislio polazeći od tijela u gibanju njegove protežnosti (extensio, spatium). Sada se topologijska smještenost u zemlju kao ukorijenjenost (Bodenständigkeit) i utemeljenost pokazala mogućim putem izvan vladajuće paradigme novovjekovne i moderne fizike. Iza toga se skriva duboko rastemeljenje nečega što je postalo zaslugom znanosti i tehnike samorazumljivim: da se prostor može razumjeti samo kao „objektivna“ veličina i „subjektivno“ opažanje subjekta. Povratak mjestu bio je korak do mistike onoga što je toliko svakodnevno i obično da se zaboravlja u tematiziranju pozitivnih znanosti. Naravno, riječ je o izvornome iskustvu. Iz njega tek nastaje pojam prostora sagledan „fenomenologijski“, koji ima karakter „pra-fenomena“ (Ur-phänomenen). (Martin Heidegger, „Die Kunst und der Raum“, str. 205.) Stephan Günzel to naziva „topologijskim obratom“, što znači da mjesto nije već uvijek „tu“ i „tamo“. Ono se rasprostire unutar granica zavičaja. A to se događa na taj način da u sebi obuhvaća „strukturu, odnos i proces.“ (Stephan Günzel, „Vom Raum zum Ort – und zurück“, u: Stephan Günzel (ur.), Raum: Ein interdisziplinäres Handbuch, Metzler, Stuttgart, 2010., str. 23.) Postavka se čini dobrim uputstvom za daljnje čitanje prijelaza iz tradicionalne metafizike prostora u novu topologiju bitka (Topologie des Seyns). Iako je ovaj izraz Heidegger uporabio u tekstovima iz 1951. godine da bi naglasio vlastiti korak onkraj jezika fundamentalne ontologije, kako svjedoči Otto Pöggeler u svojem tumačenju, za nas je ovdje mnogo važnije nešto drugo. (Otto Pöggeler, „Heideggers Topologie des Seins“, u: Philosophie und Politik bei Heidegger, Alber, Freiburg i Bremen/München, 1974., str. 71-104. 2. izd.) Kako se, naime, mjesto izvan logike apsolutnoga prostora može još uopće misliti ako je sâm „bitak“ u tehničkome izlaganju izgubio vjerodostojnost „istine“ prelaskom u pojam informacije? Nije li time misao o prostoru kao topologiji bitka postala „zastarjelom“, ako ne i posve nedostatnim pokušajem dohvaćanja sâme stvari mišljenja koja se otvara već time što više uopće nemamo dostojan jezik kojim bi mogli razumjeti što znači zamašnost kibernetičkoga obrata s kojim svijet postaje slikom, vrijeme stabilnošću u promjeni, a prostor mrežom bez središta i rubova – dinamičnom spregom odnosa elementarnih čestica iz kvantne mehanike i kozmičkih platformi od struna? Ako mjesto prethodi prostoru, to ne znači da Heidegger nastoji samo preokrenuti Kanta, a da sve ostane isto. Tako bi umjesto subjekta egzistencijalni projekt tubitka (Dasein) samo na drukčiji način apriorno uređivao složene odnose prostora i vremena. Naravno, to se ne bi više dešavalo polazeći od pojma transcendentalnoga subjekta (uma), već od konstitutivne tjelesnosti (Leiblichkeit) tubitka (Dasein). U novijim tumačenjima odnosa ranoga i kasnoga Heideggera glede pitanja o prostoru topologija bitka shvaća se izvan grčko-novovjekovne ideje prostora, Kao što je poznato, bit mu podaruje upravo gibanje tijela. (Vidi o tome: Jeff Malpas, Heidegger and the Thinking of Place: Explorations in the Topology of Being, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, New York, 2012.) Već se otuda može razabrati kako je posrijedi odnos između prostora i vremena. Što tom odnosu podaruje snagu „ukorijenjenosti“ i „utemeljenja“ proizlazi iz onoga što omogućuje postojanje sâmoga odnosa. Mehanika tijela, doduše, ne može biti izuzetom od bilo kakve „destrukcije“ razumijevanja bitka kao neposredne prisutnosti. Razlog leži u tome što Heideggerovo stvaralačko čitanje Aristotela pojam metafizike kao onto-teologije izvodi upravo iz jedinstva mjesta („ovdje“) i vremena „(„sada“) u modusu prisutnosti (ousia). Mjesto otuda nije niti forma (morphé), a niti se svodi na tvar (hylé) u smislu predmeta. Ono što, pak, Heidegger u kasnim spisima posebno naglašava nije ništa drugo negoli upućivanje na oslobađanje, otvaranje, raskrčavanje „prostora“ za nadolazeći događaj (Ereignis). Za mišljenje „drugoga početka“ (der anderen Anfang) ovo je od presudne važnosti. (Vidi o tome: Damir Barbarić, Zum anderen Anfang: Studien zum Spätdenken Heideggers, Alber, München, 2016.) 2. Umjetnost kao prostor slobode Umjetnost ima povlašteno „mjesto“ otvaranja mišljenja kao kazivanja (Dichten) iskonske káze (Sage) o bitku i vremenu. Razlog leži u tome što se njezino podrijetlo i izvor nalazi u nečemu što odgovara podrijetlu i izvoru „bitka“ (einai, esse, Sein). Što nazivamo „početkom“ (arché) oblikovanja filozofije i umjetnosti u iskonu grčke predaje neskriveno djeluje još i danas. U slučaju „umjetnosti“ posrijedi je iskrsavanje singularnoga događaja stapanja mišljenja o novome i djelu (poiesis i téchne). U suvremenoj filozofiji na tragu Heideggera, osobito u francuskome krugu mislioca poput Derride, Nancyja i Lacoue-Labarthea, susret s umjetnošću i njezinom zagonetkom pokazao se plodotvornim za preispitivanje odnosa prostora i vremena sâme (suvremene) umjetnosti. Može se s punim pravom kazati: bez otvorenoga prostora bestemeljnosti slobode ne može „biti“ nikakva nadolazeća događaja. I nadalje, bez umjetnosti kao kazivanja u kojem riječ i slika nisu logičko-povijesno razdvojeni ne postoje izgledi za prebolijevanje biti tehničkoga nihilizma svijeta. Ako se tako postave stvari u odnos čini se da umjetnost „ima“ mnogo uzvišeniju zadaću od prikazivanja-predstavljanja bitka u njegovim povijesno-epohalnim likovima. Nije potrebno posebno ukazivati na to da se teorija o mimesisu i reprezentaciji u cijelosti odbacuje. Umjetnost ima otuda mnogo uzvišeniju zadaću. Štoviše, od kazivajućega otvaranja mogućnosti drukčijega mišljenja kao da ovise izgledi prebolijevanja biti tehnike u planetarno doba. Pogledajmo kako to Heidegger nastoji razriješiti u predavanjima/raspravama o odnosu umjetnosti i prostora kasnih 1960-ih godina. Za početak navest ćemo jedno važno mjesto iz pripreme predavanja „Umjetnost i prostor“ (Kunst und Raum) iz 1969. godine. „U razdoblju visoke grčke umjetnosti nije bilo nikakve teorije niti literature o umjetnosti. Homerovo i Pindarovo pjesništvo, Eshil i Sofoklo, arhitektura i slikarstvo velikih majstora govorili su sami za sebe. Govorili su ono što ovdje znači „govorenje“: objelodanjivanje, pokazujuće naređivanje i slušanje (An-und Einweisen). Umjetnost iskazuje čovjeku njegovo vrijeme, ono odakle potječe njegovo određenje. Njezina djela nisu bila izrazom društvenih stanja, niti svjedočanstva kulture, a nipošto tek opisi duševnih doživljaja. Djela su govorila kao pokazujuća jeka glasa koji je posve odredio cjelinu tubitka ovoga čudesnoga naroda kroz nekoliko stoljeća. (…) Umjetnost ne potrebuje nikakve izložbe. Ona sebe sâmu izlaže, naime svijet u otvorenosti svojih tvorevina.“ (Martin Heidegger, „Kunst und Raum“, u: GA, sv. 74, Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, str. 197-198.) Gdje je iskonski prostor umjetnosti? Odgovor koji Heidegger podaruje u kasnome mišljenju proizlazi iz divljenja Grcima i istodobne nelagode s umjetnošću pod jarmom moderne estetike privida i doživljaja. Izrazi poput „veličajnoga“ i „visokoga“, onoga što se nikad poslije nije kristaliziralo u povijesti čovječanstva, određuju odnos, a ne stanje u smislu neke božanske uzvišenosti koju umjetnost baštini. U Eshila i Sokrata nailazimo, primjerice, na izraze poput εὐσέβεια, eusébeia, a što bismo mogli prevesti kao vrlinu duhovne usmjerenosti na svrhe izvan opohođenja sa svakodnevnim stvarima. Platon je, pak, u nauku o idejama govorio o razboritosti (φρόνησις, phrónesis) i mudrosti (σοφία, sophía). Susrećemo se, dakle, s čuvstvom smjernosti i poniznosti pred idejom ljepote kao sjaja istinskoga dobra. Otuda nije moguće grčkoj umjetnosti pristupiti kao mi današnji, s estetskim ukusom i vodećim pojmom „doživljaja“ (Erlebnis) misaonoga subjekta u funkciji promatrača umjetničkoga djela. Ako umjetnost nije potrebovala izlaganje, a misli se očito na plastične umjetnosti kao što su slikarstvo, kiparstvo i arhitektura, onda je njezino dostojanstvo obuhvaćeno u događanju sâmoga svijeta (Welt) kao sabirališta i stadiona. Na njemu se onda odigrava susret bogova i smrtnika, neba i zemlje. Štoviše, svijet pretpostavlja otvorenost bitka. Zbog toga svako postavljanje umjetničkih djela izvan „mjesta“ za to predviđenoga ne može biti drukčije znamenovano negoli estetsko-političkim kičem. Jer ako se djelo izvanepohalno „postavlja-u-prostor“ koji više nema ništa umjetničko negoli tek nadomjesnu funkciju estetskoga prostora za doživljaj promatrača, to može završiti nakaradno poput estetizacije politike u nacističkim paradama. Nije nadalje posrijedi manja „vrijednost“ umjetničkih djela, a niti, pak, njihova pripadnost tehničkome svijetu modernosti. Ono što se događa kada više nema „mjesta“ kao obitavališta i susretišta čovjeka i bogova, premda se može pričinjati da upravo „ovdje“ i „sada“ religiozni kultovi i sakralne građevine doživljavaju kvantitativno gledajući neviđeni procvat, jest propast istine umjetnosti u napuštenome svijetu. Sve još „funkcionira“; sve se pomno ustrojava u pogonu kulturne politike u čemu umjetnost danas pronalazi svoje „sektorsko“ utemeljenje. No, ono što izostaje jest sâma bit umjetnosti. Bez vlastita svijeta – vremena i prostora – njezina se „funkcija“ svodi na službu nadomjesnim područjima svetoga kao što su to politika-ideologija i estetika-dizajn. Heidegger je u pripremi znamenitoga predavanja „Umjetnost i prostor“ na početku izrekao svoju prekretnu postavku. Klasična umjetnost ne potrebuje teorijsko tumačenje. Ona, k tome, uopće ne potrebuje neku ovako ili onako usmjerenu „filozofijsku estetiku“ koja je rođena iz biti tehnike kao novovjekovne subjektivnosti (Baumgarten-Kant). Umjesto naknadnoga govora o „stilu“ gradnje i načinu prikazivanja-predstavljanja umjetničkoga djela u plastičnim umjetnostima (slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi) riječ je o samopokazivanju onoga što se u spisu/raspravi Izvor umjetničkoga djela (Der Ursprung des Kunstwerkes) iz 1935/1936. godine imenuje „postavljanjem-istine-u-djelo“(„Ins-Werk-Setzen der Wahrheit“) (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 65. 8. nepromijenjeno izd. Vidi o tome iscrpno: Friedrich-Wilhelm von Hermann, Heideggers Philosophie der Kunst: Eine systematische Interpretation der Holzwege-Abhandlung „Der Ursprung des Kunstwerkes“, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1994. 2. prerađeno izd.) Ta je definicija ostala credo Heideggerova razumijevanja umjetnosti sve do posljednjih misaonih pokušaja, kao što je i predavanje o odnosu umjetnosti i prostora o kojem ovdje raspravljamo. Predavanje održano 1935. godine, a koje je trebalo poslužiti kao priprema za znamenitu raspravu o umjetničkome djelu, glasilo je: „Prevladavanje estetike u pitanju o umjetnosti“ („Die Überwindung der Ästhetik in der Frage nach der Kunst“). (Vidi o tome: Sven-Olow Wallenstein, „The Historicity of the Work of Art in Heidegger“, u: Marcia Sá Cavalcante Schuback and Hans Ruin (ur.), The Past’s Presence: Essays on the Historicity of Philosophical Thought,Södertörn, Huddinge, Philosophical Studies br. 3/ 2006., str. 143-167.) U svakom slučaju, više od trideset godina razmaka u odnosu na vodeće promišljanje o biti umjetničkoga djela ne znači da su postavke Heideggera radikalno različite. Postoji očito spor između ranoga i kasnoga uvida u sâmu stvar mišljenja. Ono što, međutim, odlikuje njegovo kasno mišljenje s obzirom na pitanje o umjetnosti nije više u ideji kako umjetnost pripada u neskrivenost bitka time što istinu (aletheia) iznosi u djelo. Čini se da je mnogo prodornije stajalište ono koje je Heidegger izveo u posthumno objavljenim Prinosima uz filozofiju (O događaju) (Beiträge zur Philosophie: Vom Ereignis) iz 1936-1938. godine. Tamo se izričito tvrdi da „umjetnost […] pripada u događaj (Ereignis).“ (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1989., str. 73.) U kakvoj su svezi/odnosu „istina“ bitka i „događaj“ s obzirom na svezu/odnos umjetnosti i prostora? Vidimo da Heidegger nipošto slučajno naslovljuje predavanje upravo „Umjetnost i prostor“, a ne „Prostor i umjetnost“. To očito upućuje na djelatnost ljudskoga mišljenja kao uvjeta mogućnosti kojom umjetnost otvara prostor, a nije njime u potpunosti određena. Što znači ovdje riječ „određenost“? Ništa drugo negoli uvjetovanost i nužnost kojom nešto nužno uvjetuje nešto drugo. Posrijedi je, dakle, odnos između umjetnosti i prostora. Iz toga proizlazi neka iskonska sloboda. Ona tek prostoru omogućuje da bude „više“ od onoga što se u novome vijeku zaslugom matematike i fizike prozvalo „prostorom“ (Raum) kao beskonačnom veličinom. A k tome je još Isaac Newton u svojoj mehaničkoj fizici postavio ideju „apsolutnoga prostora“. To je takav prostor koji ima značajke egzaktne izmjerljivosti u tri dimenzije. Stoga mu se pripisuje pojam objektivnosti „objekta“. To uključuje svojstva koja pripadaju unutarnjem i izvanjskome načinu postojanja tijela-u-prostoru. Nema nikakve sumnje da je to isto što Heidegger u svim svojim koracima mišljenja imenuje samo različitim nazivima. U načelu sve se svodi na znanstveno-tehničko konstruiranje iskustva s onu stranu ljudskoga odnosa spram vlastita svijeta. Inače, razlika u načinu razmatranja umjetnosti koja dijeli Heideggerov uvid iz 1930-ih i 1960-ih godina, osobito s obzirom na pitanje prostornosti i prostora, jest u tome što se u prvome slučaju radi o promišljanju biti umjetnosti kao takve, a u potonjem se radi samo o plastičnim umjetnostima (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura). (Vidi o tome: Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMal Verlag, Bonn, 2005., str. 60. 2. pregledano izd. ) Tome još treba dodati i sljedeće. Kako to tvrdi Günter Seubold, ni jedna od temeljnih kategorija za promišljanje umjetnosti polazeći od pojma djela kao što su svijet (Welt), zemlja (Erde), prožimanje (Herstellen), utemeljenje (Erstellen) itd. više se ne spominje u tekstu predavanja iz 1969. godine. Osim, dakako, definicije umjetnosti kao „dovođenja-istine-u-djelo (Ins-Werk-bringen der Wahrheit)“. Umjesto postavljanja (Setzen), Heidegger sada govori o „dovođenju“ (Bringen) istine u djelo. Čini se da je razlog ove „intervencije“ s promjenom čina kojim se umjetnost određuje tako što „nešto“ (bića? bitak?) više ne uspostavlja, već jednostavno dovodi kao što se dovodi voda iz umjetnoga jezera u plodna polja da bi napajala zemlju, u tome što je pojam „postavljanja“ (Setzen) bio odveć vezan uz čin transcendentalnoga subjekta – konstrukciju. Neki tumači skloni su tvrdnji o dinamičnosti ove riječi. Dovođenje pretpostavlja puštanje da ono što se dovodi bude autonomno i kad se zatječe u drugoj funkciji. Postavljanje to više ne može biti. Čini se da je veći naglasak stavljen na namjesništvu umjetničkoga djela u onome što čini umjetnik od uloge koja mu je bila zadana kao tvorca djela. Za Heideggera se briga oko jezika iskonskoga kazivanja ne može svesti tek na arhaiziranje modernog njemačkoga jezika. Kroz riječi progovara ono isto što se objelodanjuje kao bit umjetnosti. Nije riječ ni o čemu drugome negoli o svezi/odnosu mjesta i vremena shvaćenoga kao iskonsko-nadolazeći događaj. Otuda umjetnost pripada u događaj (Ereignis) na uistinu navlastit način. Ona nije prikazivanje-predstavljanje bića u cjelini, niti bitka kao takvoga. Umjetnost samo dovodi u djelo neskrivenost bitka (aletheia). U slučaju slikarstva, kiparstva i arhitekture stvar je jednostavna. Prema Heideggeru, živi su bogovi Grka bili simbolički prikazani bez predstavljanja (representatio) onoga što se u srednjem vijeku pokazuje znakom odsutne prisutnosti božjeg postojanja u liku Krista. (Vidi o tome: Bernd Irlenborn i Günter Seubold, „Heidegger und die antike Kunst“, u: Hans-Christian Günther i Antonius Rengakos (ur.), Heidegger und die Antike, Beck, München, 2006., str. 285-303.) Nepotrebnost refleksije o umjetnosti stoga je rezultat veličajnosti njezina položaja u grčkome svijetu. Estetika nastaje u 18. stoljeću kao teorija lijepih umjetnosti. Tada se umjetnost na ishodu novoga vijeka tehnički „racionalizira“. Ona postaje predmetom ukusa. A kada se, naposljetku, izlaže u javnim prostorima (galerije i muzeji) kao sekulariziranome hramu ili katedrali to je posljednji stadij njezine zapalosti u objekte. Nije to tek promjena značenja umjetničkoga djela u modernome svijetu gdje vodeća snaga i moć proizlazi iz znanosti i tehnologije. Nešto je mnogo više u pitanju. Svjedočimo obratu sâme metafizike iz koje je umjetnost crpila svoje utemeljenje. Sada se, naime, radi o konstrukciji prostora i vremena u kojem prostornost kao kategorija matematike i fizike uvjetuje vladavinu čiste „aktualnosti“ kao sadašnjosti. Svezu/odnos između Heideggerova određenja umjetnosti kao postavljanja-istine-u-djelo (1935/1936.) i dovođenja-istine-u-djelo (1969.) čini se da je moguće izvesti na sljedeći način. Ako se, naime, bitak u neskrivenosti istine (aletheia) samopokazuje u umjetničkome djelu, onda je taj način raskrivanja ujedno i način kojim se uspostavlja novost u shvaćanju odnosa klasične i moderne umjetnosti. Nije riječ o nekom tvrdokornome Heideggerovu „arhaizmu“ niti, pak, o oponašanju onoga što je bio program njemačke romantike u Novalisa i Hölderlina. Klasična se umjetnost uprostoruje u zemlji i svijetu kao prožimanje-uspostavljanje istine bitka. Uprostorenje pretpostavlja da se prostor ne pojavljuje kao već uvijek zadana fizikalno-tehnička „veličina“. Prostor se svagda iznova rasprostire. Nikad nije unaprijed uspostavljen bez događaja u kojem vrijeme na autentičan način podaruje bitku njegovu istinu. Topologija bitka ovdje označava povratak mjestu. Ali jedino u smislu onoga što prethodi razumijevanju prostora iz metafizičke perspektive prisutnosti (ousia). Stoga su „živi“ bogovi Grka prisutni u jedinstvu plastičnih umjetnosti kao događaju. Slikarstvo, kiparstvo i arhitektura određuju se mjestom (topos) na kojem prebivaju u sjaju istine, čak i kad su odsutni u prisutnosti. Što umjetnosti u klasično doba Grka podaruje navlastitu bit samopokazivanja tragičke sudbine čovjeka u susretu s božanskim nije ništa drugo negoli iskustvo događaja s onu stranu svake transcendentalne subjektivnosti uma. Tome usuprot, umjetnost se u modernome razdoblju nužno razdjelovljuje. Tako postaje autonomnom proizvodnjom estetskoga doživljaja. Iz nje je iščezao „duh mjesta“ (genius loci). Nadomjestak mora biti upravo ono što pripada ideji prostora (Raum). Ali ne više kao rasprostiranja i oslobađanja u „gradnji-stanovanju-mišljenju“ (Bauen-Wohnen-Denken), nego u apsolutnoj konstrukciji čitavoga niza umjetno proizvedenih „prostora“ poput kulturnih, simboličkih, virtualnih itd. Nisu to „umjetnički prostori“ u značenju „svijeta života“, kakav je bio pojam kasnoga Husserla za pokušaj shvaćanja nesvodljivosti tehnički ugrožene svakodnevice. Heidegger već na početku predavanja „Umjetnost i prostor“ posebnu pozornost poklanja promišljanju kao propitivanju onoga što ima karakter „mjesta“ u razlici spram „prostora“. Podsjetimo se da u Platona već postoji ovo razlikovanje. S jedne je strane bliski odnos s „mjestom“ (topos), a s druge, pak, čudovišna praznina i bezmjerje „prostora“ (chôra). (Vidi o tome: Damir Barbarić, Chôra: Über das zweite Prinzip Platons, Attempto, Tübingen, 2015.) Imajući u vidu ovu razliku koja je toliko bitna za sva daljnja tumačenja odnosa blizine i udaljenosti, konačnosti i beskonačnosti, smrtnosti i besmrtnosti, vremena i vječnosti, valja se usmjeriti na pitanje razračunavanja (Auseinandersetzung) umjetnika s prostorom, ali i obratno. Jer, ako se prostor za Heideggera ne može razumjeti tek protežnošću materije kao mase u njezinome ubrzanju, već zadobiva konture iz strukturnoga odnosa snaga i veličina koje se ne mogu svesti jedino na fizikalno-tehničke, možemo li dospjeti do zaključka da je topologija bitka put spram iskonskoga zbližavanja onoga što je mišljeno u razlici između blizine i daljine prostranstva? Drugim riječima, nije li i sâmo mišljenje već uvijek neka iskonska blizina sa stvarima? Ne kaže zacijelo uzalud Blaise Pascal u svojem mističnome racionalizmu kako ga uvijek iznova „prepada vječni muk tih beskonačnih prostora“. (Blaise Pascal, Misli, sv. I, Demetra, Zagreb, 2000., str. 247. S francuskoga prevela: Radmila Zdjelar) Doista, čini se kao da je Heideggerova kritika znanstvenogaobjektivizma neki konzervativni povratak topologiji arhajskoga doba koja u „napretku“ i „razvitku“ tehničkoga svladavanja prostora ne vidi ništa osim „napretka“ i „razvitka“ porobljavanja bitka. Međutim, to je tek površan dojam. Heidegger nije mislilac protiv znanosti i tehnike u smislu njihova razotkrivanja bitka na visokoj razini apstrakcije, sustava i metode bez čega nema ideje znanosti niti tehničkoga ustrojstva zbilje. Posve suprotno, ono što se želi u promišljanju odnosa „mjesta“ i „prostora“ predstavlja radikalni obrat metafizike u sâmoj sebi. Umjesto da se kreće utabanim stazama matematike i fizike, a to znači da se slijedi put tehno-geneze informacije kao „biti“ kibernetike, Heidegger nastoji na onome što je već početkom 1930-ih godina imenovao „okretom“ (die Kehre) vlastita mišljenja. Utoliko se može uvjetno govoriti o njegovu kasnome mišljenju kao „teo-topologijskome obratu“. Posvuda se, naime, u tekstovima od kasnih 1930-ih godina do posljednjih promišljanja kakva su i seminari u Provansi 1969. i u Zoolikonu 1973. godine pojavljuje misao o događaju pripreme mišljenja za ono nadolazeće (der kommende). Što se otuda iziskuje nije ništa drugo negoli oslobađanje, prokrčavanje, otvorenost „prostora“ za nadolazećega boga u jednom dubljem ne-metafizičkome smislu od prijašnje metafizike uopće. Stoga je pitanje o prostoru zapravo pitanje o biti i smislu umjetnosti polazeći od mjesta. A upravo su plastične umjetnosti od Grka do suvremenosti te koje se razračunavaju s idejom prostora. No, sada to čine tako što umjesto tijela-u-pokretu otvaraju pitanje o ideji kretanja uopće nakon što je prostor od protežnosti i svođenja na fizikalno-tehničke veličine odjednom postao više od „topologije bitka“. (Vidi o tome: Utte Guzzoni, Der andere Heidegger: Überlegungen zu seinem späteren Denken, Alber, Freiburg/München, 2009., str. 105-172.) Iskonska grčka umjetnost približava se udaljenoj suvremenoj umjetnosti i obratno. Zagonetka je u tome što je Heidegger među prvima jasno uvidio da se ideja umjetnosti mijenja kroz povijesne epohe, kao što se mijenja ideja povijesnosti prostora u ovisnosti od shvaćanja vremena. Ono što, međutim, prethodi ovoj promjeni nije ništa „umjetničko“ iako se ogleda u umjetničkome djelu kiparstva i arhitekture prije svega. Budući da se radi o prostoru kao prožimanju odnosa bitka i vremena, granici tijela u prostornosti kao volumenu te kretanju unutar granica i onkraj njih, jasno je da se prostor raspoređuje u zone/teritorije, a mjesto odakle se kreće u odjelovljivanje umjetnosti kao biti ljudske čudovišne neodređenosti nije više isto kao na početku kretanja. Uostalom, Odisej se nikad ne vraća na svoju Itaku jer je povratak na mjesto početka nemoguć. Stoga Heidegger ostavlja zagonetku odnosa umjetnosti i prostora otvorenom. Isto vrijedi i za nadolazeću umjetnost u doba nakon „kraja umjetnosti“. Baveći se plastikom u doba tehničke konstrukcije zemlje i raskorijenjenosti umjetnosti, koja prelazi u planetarni poredak „totalne mobilizacije“, Heidegger je dospio do granica svakog govora o svezi/odnosa toposa i chôre u svjetlu „drugoga početka“ (der anderen Anfang). Moja je postavka stoga sljedeća. Iznijet ću je sažeto. Heideggerovo uporno ostajanje u okviru tematiziranja „topologije bitka“ 1950-ih do kraja 1960-ih godina u njegovu kasnome mišljenju ne označava tek promjenu ishodišta spram „fundamentalne ontologije“. Ono što se u njegovu bavljenju umjetnošću i prostorom pokazuje svojevrsnom aporijom jest sveza/odnos upravo skrivenoga podrijetla umjetnosti kao dvoznačne čudovišne tajne ljudskoga bitka u povijesnome događaju svjetova. Ta je dvoznačnost upisana u iskonskim riječima kojima Heidegger „grčki“ misli i suvremenu umjetnost kao povijesni lik razračunavanja sa svojom tehničkom „sudbinom“. Te su riječi-iskazi poiesis i téchne. Umjetnost otuda nije alternativa tehničkome izlaganju bitka, jer je i sâma već uvijek povijesno „konstruirana“ kao hibrid između proizvođenja i spravljanja, stvaralačkoga postajanja novoga i preobrazbe bitka u ono što će kibernetika na koncu metafizike nazvati „informacijom“. Razlika između „mjesta“ (topos) i „prostora“ (chôra) odgovara razlici između poiesisa i téchne. Dok se proizvođenje odnosi na stvaralačku spontanost oblikovanja (eidos-morphé), znanje o sredstvu izvođenja umjetničkoga djela zauzima prostor konstrukcije. U drugome obratu, budući da je riječ o mišljenju kao djelovanju, a ne odvojenome području sukladno Aristotelovoj razdiobi djelatnosti na theoria, praxis i poiesis, radi se o razlici između mitopoetskoga kazivanja (Dichten) i kalkulativnoga mišljenja (Rechnen). (Martin Heidegger, „Was hei§t Denken?“, u: Vorträge und Aufsätze, str. 123-137.) Ta je razlika odlučujuća za sve daljnje analize odnosa filozofije i umjetnosti s obzirom na znanost i tehniku. Ako igdje postoji jaz ili dualnost izvan okružja metafizike, onda je to u Heideggerovu drukčijem viđenju ove povijesne konstelacije odnosa u zapadnjačkome mišljenju. Njezini se ishodi razabiru u suvremenome nabačaju tehno-znanstvenoga pristupa stvarnosti. Nije to nepremostiva dvojnost. Ali da između njih zjapi ponor (Ab-grund) koji se nastoji premostiti na posve bezobziran način potiskivanja poiesisa u korist téchne, svjedoči današnja kriza humanistike i nemogućnost daljnjega nastavka čovjeka u metafizičkome smislu riječi. Kada se čovjeku oduzima njegova povijesno određena „bit“ u planetarnome sklopu tehnosfere, bezavičajnost ne postaje jedino svjetskim usudom. Iščeznuće vremena u bezvremenome „sada“ bez „ovdje“, kako se može opisati kibernetički način djelovanja umreženih „interaktora“, naposljetku poništava svaku razliku između toposa i chôre (mjesta i prostora). (Vidi o tome: Rafael Capurro, Beiträge zu einer digitalen Ontologie, http://www.capurro.de/digont.htm) Što se događa kada ta razlika iščezava u korist različitih pseudo-sinteza vidljivo je iz svekolikoga procesa tehno-estetiziranja svjetova života. Suvremena umjetnost u njima romantično još vidi „zone otpora“ pustošenju planetarnoga pohoda tehnosfere. Naposljetku, ono što pripada „mjestu“ kao pribježištu/utočištu u smislu udomljenosti o tome kazuje filozofija i umjetnost u slikotvorevinama suvremene plastike. A ono, pak, što preostaje „prostoru“ već je odavno preseljeno u međuzvjezdana prostranstva (space). Stoga je potrebno zaokrenuti u tumačenju Heideggerove „topologije bitka“. Taj se zaokret mora dogoditi tek onda kada vidimo da nam više ništa ne pomaže lamentirati u visokome spekulativnome tonu o spasonosnome povratku „mjestu“ nasuprot lutanjima i nomadstvu suvremenoga čovjeka ostavljenog na milost i nemilost snalaženja u prostorima koji više ništa nemaju s onim ljudskim-odveć-ljudskim. Ishodište za svaki govor o (suvremenoj) umjetnosti, koja se ne svodi na tehnički postav (Gestell) izlaganja bitka kao tvorevine, jest zagonetka sâmoga prostora. Ovo je, dakle, aporija i paradoks suvremene umjetnosti. U nazivu joj je zagonetka vremena, dok se njezina usmjerenost spram vlastite „biti“ ogleda u traganju za svezom/odnosom „mjesta“ i „prostora“. Arhitektura muzeja suvremene umjetnosti „danas“ svjedoči o toj nemogućnosti utemeljenja i ukorijenjenosti u zemlju. Najnoviji arhitektonski zahvat francuskoga arhitekta Jeana Nouvela u (re)konstrukciji MoMe u New Yorku izazvao je već kontroverze zbog ideje podizanja odveć visokoga tornja unutar kojeg će se smjestiti galerije budućega muzeja. Projekt pod nazivom „53W53“ najvećeg nebodera u New Yorku postaje na taj način više od arhitektonskoga zahvata u prostor koji ne pripada zemlji, već ispresijecanome nebu prepunom betona, stakla i praznine (Skyscraper). (Vidi o neprekinutome dijalogu suvremene filozofije i arhitekture: Jean Baudrillard – Jean Nouvel, The Singular Objects of Architecture, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2005.) Ovdje nešto treba još dodati. Prostori u svojem rasprostiranju nisu neovisni od vremena u njegovu vremenovanju. Ista je „onto-logika“ i „onto-kronija“ posrijedi. Heideggeru je već na početku misaonoga puta bilo posve jasno da se vrijeme ne može shvatiti fizikalno-tehnički, ali niti subjektivno-humanistički. Ono se ne može svesti na ljudske projekcije želja i nada, očekivanja i strepnje, na ontičke fenomene „brige“ poput straha i usmjerenosti na ono što dolazi iz budućnosti. Prostor nije ljudska tvorevina mišljenja, ali nije isto tako niti „objektivno“ zadan nekim fatalnim usudom bogova. Stoga se ono što naziva zagonetkom ne odnosi samo na vrijeme-i-prostor, nego isto tako i na umjetnost jer je njezino podrijetlo tamno. Iako je neporecivo da čovjek u modernome svijetu konstruira raznolike prostore, pa tako i „umjetničke“, čini se da zagonetka istom mjerom pogađa i njegov udjel u konstrukciji „praznine“ kao ništavila koje „nije“, već „ništi“. Ako nema prostora slobode u „svijetu“ vladavine planetarne tehnike, tada je popratna posljedica ovog dokidanja/prevladavanja (Aufhebung) prostora prelazak iz događanja bitka u stanje informacije. U globalnome „kognitivnome kapitalizmu“ sve se zbiva na rubu kaosa i poretka. Ništa više nije planomjerno uređeno niti se može unaprijed dohvatiti. Na jednom mjestu „Umjetnosti i prostora“ stoji i ovo: „Mjesta za kojima se traga i mjesta koja oslikavaju karakter plastičnoga otjelovljenja ostaju ponajprije bezimena.“ (Martin Heidegger, „Die Kunst und der Raum“, str. 209.)eHHHH Bezimenost mjesta ne treba nas zavarati. Uostalom, ono što je bezimeno ne proizlazi iz nemogućnosti imenovanja. Sve se može imenovati pod uvjetom da se može misliti, pa čak i onaj slavni Husserlov kentaur s flautom. Jezik je, doduše, ograničen u svojim mogućnostima kazivanja, što ne znači da slika više govori od riječi. Iako je slikovno prikazivanje-predstavljanje u plastičnim umjetnostima naizgled vezano uz prisutnost (bitka), postoje međuprostori šutnje i praznine između govora i slike. Ono „bezimeno“ odnosi se na zagonetku promišljanja svetoga kao „mjesta“ s kojeg se dostatno visoko uzdiže pogled prema nebu i dostatno nisko pada u sjene podzemlja. Zagonetka je odnosa umjetnosti i prostora u bezimenosti traganja i odjelovljivanja sâmoga bitka. Ne sluti li se ponajprije da čak i međuzvjezdana putovanja svemirskim prostranstvima nisu usmjerena u razotkrivanje „prostora“ (spaces), već u zagonetku „mjestâ“? Ako je tome tako, tada postaje bjelodano zašto se Heidegger naizgled zavjetuje neotklonjivu sjaju grčke predaje o umjetnosti kao prostoru-između neba i zemlje, bogova i smrtnika. To „između“ nije sredina (Mitte). O tome će prozboriti s uputstvom u svjetsko-povijesnome položaju Srednje Europe na kraju njezinih metafizičkih mogućnosti duhovnoga preobražaja. (Martin Heidegger, Einführung in der Metaphysik, GA, sv. 40, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1983. str. 70.) Riječ je o onome što ne proizlazi iz logičko-povijesne konstrukcije odnosa koji je već uvijek utemeljen i nepromjenljiv kao takav. Odnos koji dovodi to toga da postoji mnoštvo različitih prostora, ali ne u smislu postmoderne pohvala razlika i mnoštva kao u Lyotarda i Deleuzea, moguće je objasniti tek onda kada odnos umjetnosti i prostora shvatimo zagonetkom. Veznik koji povezuje dvoje, s jedne strane klasičnu a s druge suvremenu umjetnost, te „mjesto“ i „prostor“ nije eksplikativan, već apofantički. I baš stoga on više prikriva negoli objelodanjuje. Ne povezuje umjetnost s prostorom tek faktičnost da bez prostora ne može postojati „svijet“, premda se svijet ne nalazi u-prostoru, nego je prostornost tubitka (Dasein) značajkom bitka-u-svijetu (In-der-Welt-Sein). (Vidi o tome: Didier Franck, Heidegger et le probléme de l’espace, Minuit, Pariz, 1986.) Prava je „istina“ tog odnosa u postojanju onoga „između“ kao zagonetke koja oboje dovodi do kraja njihovih povijesno-epohalnih mogućnosti. Umjetnost se pred prodorom estetizacije i tehnologiziranja zatvara u unutarnje svjetove „privida“ i „doživljaja“, dok se prostor više ne rasprostire kao sigrište iskonske slobode. Umjesto toga prostor se u svojoj homogenosti-heterogenosti pretvara u interplanetarnu mrežu kao svezu/odnos virtualizacije i aktualizacije. Za Heideggera stoga prostor ne može biti drukčije mišljen negoli „analogno“, jer je riječ o „topologiji bitka“. Ono što, međutim, promišljanje prostora „danas“ čini još intrigantnijim negoli „jučer“ jest u tome što se sada pokazuje da mreža odnosa u trojstvu računanja, planiranja i konstrukcije odlikuje kibernetički obrat sâme stvari. To nas uvodi u makro-i-mikroprostore, a ne odvodi nas više do spokojstva zavičajnosti mjesta na kojem se gradi i udomljuje/stanuje tako što mišljenje sâmo iskazuje gradnju-udomljavanje kao svoje prvo i posljednje pribježište od pada u bezdan tehnologijske simulacije. Naravno, ne možemo ostati ravnodušni na to da Heidegger ujedno vidi „napredak“ i „razvitak“ tehnike kao prijetnju bezavičajnosti čovjeka. Što je više „novoga“ uvođenjem u doba digitalnih strojeva – aplikacija, naprava, aparata – to se sve više pojavljuje potreba za otporom pasivnome prihvaćanju „novotarija“. Neprijeporno je da se tehničkim pronalaskom interneta (međumreže) zahvaljujući kvantnoj mehanici i informacijskoj imploziji prostori istodobno „sužavaju“ u svojoj protežnosti na mjeru virtualnoga „zbližavanja“. Mjesta u analognoj sferi postaju lokacijama. Unutar tehnički određenoga „prostora“ križaju se s drugim lokacijama. Time nisu nestala iz suvremenoga svijeta u kojemu je temeljno načelo nužnost medijskoga posredovanja. Ali su u bitnome prestala imati onu tajanstvenu crtu još-neotkrivenoga. Samo zahvaljujući tome što se tzv. zemljopisni prostor odsada mjeri mjerilima fraktalne geometrije, riemanovski a ne više euklidovski, moguće je određivati prostor topologijski. (Vidi o tome: Beatrice Nunold, Freiheit und Verhängnis: Heideggers Topologie des Seins und die fraktale Affektlogik, Verlagsgesellschaft, bR, München, 2004.) To ima za posljedicu, dakako, nastanak drukčije vrste topologije. Pod nazivom spatial turna ona nastoji upravljati prostorom na isti način kao što u zatvorenome biokibernetičkome sustavu „povratna sprega“ (feedback) kontrolira okolinu, a ne obratno. (Vidi o tome: Barney Warf, „From surfaces to Network“, u: Barney Warf i Santa Arias (ur.), The Spatial Turn: Interdisciplinary Perspectives, Routledge, London-New York, 2009., str. 59-76.) Što je uistinu Heidegger otvorio kao glavni problem u njegovu razumijevanju odnosa „mjesta“ i „prostora“? Već je iz prethodnoga razvidno da je najavio razlikovanje analognoga svijeta od digitalnoga, odnosno metafizičkoga načina postojanja bitka kao „prirode“ (physis) i kibernetičkoga sklopa informacije, komunikacije i kontrole (feedback). Pitanje o prostoru unutar njegova puta mišljenja nije stoga neko usputno ili izvedeno pitanje, iako formalno ne obuhvaća toliko pozornosti u tekstovima kao pitanje o vremenu. Naposljetku, naslov najznačajnijeg filozofijskoga djela 20. stoljeća glasi Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), a ne Bitak i prostor (Sein und Raum). Ako podrijetlo riječi „bitak“ upućuje u jeziku na kazivanje o događaju prethodećem svakom mogućem iskazu u kojem sveza subjekta i predikata uspostavlja smislenu tvorbu, tada je samorazumljivo da vremenski karakter „bitka“ nužno uključuje i njegovu prostornu dimenziju. Bitak je, međutim, ono što se događa u praznini između „jest“ i „ništa“. Na mnogim se mjestima u kasnome mišljenju nalazi izričito uputstvo kako prostor valja razdijeliti od mjesta. Razlog leži ponajprije u tome što ideja o apsolutnome prostoru, kakvu je postavio Newton, pretpostavlja sukladno tome i ideju o apsolutnome vremenu. Oba su rezultat fizikalno-tehničkoga sklopa. To je ono što Heidegger naziva Zeit-Raum. Njegova je značajka „do-gađanje do-gađanja“. (Martin Heidegger, „Zum Wesen der Sprache“, u: GA, sv. 74, str. 40.) A to znači da se odjeljivanje odnosi na razliku spram trajanja (Dauer, durée) kao i na kontinuum u beskonačnome pravocrtnome slijedu. Ako se, dakle, umjetnost treba misliti polazeći od događaja (Ereignis), onda se „topologija bitka“ pokazuje nastojanjem oslobađanja ne samo prostora od čeličnoga zagrljaja tehničkoga vremena apsolutnoga trajanja, nego i iskonskoga vremena od svođenja na moć apsolutnoga prostora. Suočavamo se s formalno kazano dva oslobađanja: kako prostora od vremena tako i vremena od prostora. U oba slučaja radi se o obrani nesvodljivosti bitka kao dovođenja-istine-u-djelo. Stoga pitanje o zagonetki prostora istodobno jest i pitanje o zagonetki umjetnosti kao svezi/odnosu poiesis i téchne. U raspravi Izvor umjetničkoga djela (Ursprung des Kunstwerkes) susrećemo se s ne manje „zagonetnim“ iskazom: „Ova se razmatranja […] bave zagonetkom umjetnosti, zagonetkom koja je umjetnost sâma. Daleko smo od pomisli da zagonetku riješimo. Zadaća je zagonetku tek vidjeti.“ (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, str. 69.) No, što ako nije stvar u tome da između „mjesta“ i „prostora“ postoji tako dubok jaz svjetova? Što ako, k tome, nenadano dospijemo do rješenja aporije, a ne zagonetke, kako se Heideggerova „topologija bitka“ u bitnome svodi na pitanje o „nadolazećem bogu“ izvan svekolike metafizičke predaje Zapada kojemu valja osloboditi prostor za ono što ne leži u mogućnostima metafizike uopće? Jer, ako „umjetnost […] pripada u događaj“, kako izrijekom stoji u Prinosima uz filozofiju: O događaju (Beiträge zur Philosophie: Vom Ereignis) iz 1936-1938. godine, onda je izvjesno da se taj „događaj“ mora pripremiti mišljenjem koje sâmo ima zadaću biti pripremnim korakom za „drugi početak“ (der andere Anfang). Ova postavka ne čini se smionom. Uostalom, Günter Figal, jedan od iznimno utjecajnih tumača Heideggera jednostavno tvrdi da se njegovo kasno mišljenje u bitnome svodi na pitanje o „nadolazećem bogu“. Pritom se filozofija određuje i najvišom formom slobode. (Günter Figal, Martin Heidegger zur Einführung, Junius, Hamburg, 2016.) Ako odnos između umjetnosti i prostora uistinu jest to zagonetno oslobađanje prostora za dolazak božanskoga bez metafizičke biti boga, onda se događaj (Ereignis) u koji pripada umjetnost s pravom naziva „do-gađanjem do-gađanja“. Vrijeme-prostor (Zeit-Raum) otuda nije ni „novi“ apsolut za razliku od Hegelove apsolutne znanosti, a nije isto tako niti filozofijsko objašnjenje Einsteinova koncepta vremena-prostora prema kojem: „Za nas uvjerene fizičare razdvajanje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ima značenje tek puke iluzije.“ (Navedeno prema: Henning Genz, Wie die Zeit in die Welt kam: Die Entstehung einer Illusion aus Ordnung und Chaos, Hanser, München, 1996., str. 6.) Ne mogu prihvatiti tvrdnje da je Heidegger u tematiziranju prostora samo „nadopunio“ svoje shvaćanje vremena, koje nakon uvođenja pojma događaja (Ereignis) iz 1936-1938. godine više ne pripada problematici „destrukcije tradicionalne ontologije“. Na tom su tragu i učestali prigovori, mahom iz redova fizikalnih znanstvenika poput Carla Friedricha von Weizscäkera, da nije bio posve niti upućen u teoriju znanosti, osobito u Einsteinovu fiziku i kvantnu mehaniku. Zar nisu bili odaslani slični prigovori s prizvukom arogancije kako isto tako nije baš odveć znao o modernoj umjetnosti jer inače ne bi „promašio“ u svojem tumačenju već dosegnutu razinu diskursa povijesti umjetnosti o tajni Van Goghove slike s motivom seljačkih cipela? Sjetimo se, ipak, da je ta slika u svjetlu rasprave Izvor umjetničkoga djela (Ursprung des Kunstwerkes) iz 1935/1936. godine samo „ilustracija“ masivne postavke o umjetnosti kao sebe-postavljanja-istine-u-djelo. Jedno su odabrani primjeri iz ontičkoga okružja fenomena, a posve drugo, pak, „spekulativna“ analiza problema. U našem slučaju, razumijevanje „mjesta“ koje prethodi „prostoru“ ne zagovara nikakvu posebnu filozofijsku artikulaciju ili shvaćanje prostora koje bi imalo skrivenu prednost pred shvaćanjima moderne fizike. Ono što Heidegger ipak izričito opravdava jest nesvodljivost „topologije bitka“ na bilo kakvu znanstvenu „sliku svijeta“. A to, naravno, ne znači da ovjekovječuje neko obično, svakodnevno i otuda gotovo naivno iskustvo neposrednoga zrenja u bit stvari. Fenomenologijsko razotkriće ideje „prostora“ iziskuje uistinu „korak natrag“. Sve što je dovelo do toga da se fizikalno-tehnički pojam prostora uspostavi vladajućom paradigmom mora se ostaviti iza sebe. Da bismo potkrijepili taj Heideggerov „okret“ u izvorno iskustvo prostora, dostatno je uputiti na početak romana/eseja Roberta Musila Čovjek bez osobina (Der Mensch ohne Eigenschaften) iz 1930-1932. godine. Ovdje spisatelj maestralno ironizira znanstveno iskustvo atmosfere kao „unutarnjega doživljaja“ pojedinca, pa opisuje njegove osjećaje dohvaćanja izvanjskoga prostora kategorijama iz kemije, fizike i meteorologije. (Robert Musil, Čovjek bez osobina, sv. I, Fraktura, Zaprešić, 2008. S njemačkoga preveo: Andy Jelčić) U predavanju „Umjetnost i prostor“ izvode se tri moguća shvaćanja prostornosti prostora. Usto, s njima izlazi na vidjelo kako Heidegger napušta govor o bitku kao „smislu“ i „istini“. Umjesto toga u središte ulazi riječ/pojam „svijeta“ (Welt). Sva su tri shvaćanja u tijesnoj svezi/odnosu s nastajanjem i nestajanjem svjetovnosti svijeta. Budući da plastične umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) od iskona objelodanjuju i skrivaju tajnu upravo onoga što nazivamo svijetom, jer se u povijesnoj mijeni stilova slike, oblika i gradnje jasno uočavaju promjene u shvaćanju bitka, bića i biti čovjeka, u njima se razabire „otjelovljeno dovođenje-u-djelo mjesta […]“. (Martin Heidegger, „Die Kunst und der Raum“, str. 209.) Tri shvaćanja prostora su: prostor označava nešto u čemu se nalaze umjetničkom plastikom oblikovani likovi kao postojeći predmeti; prostor obuhvaća volumene likova; prostor jest „navlastit prostor“ ili istinski prostor koji se ne može svesti na tehnički utemeljenu konstrukciju onoga što pripada prostornosti neljudskoga. Već je iz ovoga „trojstva“ uspostavljanja diskursa „prostora“ postalo jasno da umjetnost za Heideggera nije tek nešto puko „ljudsko“ u smislu stvaralačkoga čina genija ili umjetnika prema vlastitome nahođenju. Umjetnost otuda više ništa ne prikazuje i ne predstavlja. Ona dovodi na vidjelo nevidljivo, pokazuje ono što proizlazi iz tamne komore „događaja“ (Ereignis). Jedno je biti-u-prostoru, a drugo oblikovati prostor umjetničkom intervencijom. Bit čovjeka označava njegova egzistencija. Iz nje proizlazi prostornost, a ne iz neke unaprijed određene nužnosti kojom se bitak odnosi spram bića na način sudbinske zadanosti povijesnoga kretanja od početka do kraja. Prostori oblikuju ljude, to je nesumnjivo. Ali, oni su istodobno stvoreni iz ljudske želje za slobodom koja potrebuje svoj navlastiti prostor. (Vidi o tome: Wolfang Welsch, „Prostori oblikuju ljude“, Europski glasnik, br. 5/2000., str. 617-640. S njemačkoga preveo: Damir Barbarić) Ovdje ne djeluje međusobno prožimanje jednog s drugim: nužnost ne potire slobodu i obratno. Heideggeru je, uostalom, posve stran način dijalektičkoga mišljenja u rasponu od Hegela preko Marxa do Adorna. No, nije mu strano prisvojenje onoga što čini bit prostora u navlastitome smislu. To je ono što će još 1929. godine u raspravi „O biti temelja“ („Wom Wesen des Grundes“) imenovati iskustvom bestemeljnosti slobode. („Sloboda jest razlog temelja. Nije to, dakako, u smislu formalne, beskonačne ‘iteracije’. Temeljnost slobode nema, kako bi se inače svagda moglo pomisliti, karakter jednog od načina zasnivanja, nego se određuje kao utemeljujuće jedinstvo transcendentalnoga mnoštva zasnivanja. No, kao ovaj temelj jest sloboda bezdan tubitka. To ne znači da je pojedinac bez temelja slobodan u ponašanju, nego da se sloboda u svojoj biti odnosi spram transcendencije tubitka kao mogući-bitak (Seinkönnen), nalazeći se u mogućnostima pred svojim konačnim izborom, to jest u svojoj sudbini.“ – Martin Heidegger, „Wom Wesen der Grundes“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a, M.., 1978., str. 171-172.) Kao što sloboda nije bitak niti biće, isto vrijedi i za prostor. Bitak se događa u-prostoru, a bit se čovjeka pokazuje u slobodi njegove egzistencije kao prostoru ozbiljenja njegovih mogućnosti. Umjetnost stoga mora sebi otvoriti prostor istinskoga dostojanstva s onu stranu oponašanja ili prikazivanja onoga što već uvijek jest i predstavljanja vidljivoga u simboličko-alegorijskome ruhu. U kasnim tekstovima u kojima se bavi analizom slikarstva Cézannea i Kleea naglasak je premješten na mogućnost moderne umjetnosti da otvara nove svjetove. Zato se njezina zadaća pronalazi u nečemu što je „više“ od opjevavanja i oslikavanja bitka. To „više“ odnosi se na odjelovljivanje stanja-događaja nastajanja riječi i slike. Svijet istinski svjetuje svagda izvan tehničkoga dispozitiva reprodukcije bića. ( Vidi o tome: Günter Seubold, nav. djelo, IV. poglavlje, str. 87-141.) No, u oštrome razdvajanju „mjesta“ od „prostora“ nikako se ne smije previdjeti neotklonjiva konstelacija snaga. Na jednoj je strani opuštenost spram stvari, a na drugoj težnja za homogenošću bez iznimke. Sloboda i moć ne mogu pritom supostojati bez nužnoga spora i sukoba. Napokon, sloboda bez moći biva iluzijom vlastite održivosti, a moć bez slobode postaje golom snagom osvajanja svijeta u prodoru. Onih pet kategorija „totalne mobilizacije“ planetarne tehnike koje spominje Heidegger u Promišljanju (Besinnung) iz 1938. godine više ne ostavljaju nikakvu nadu da će „duh mjesta“ nadživjeti iskustvo bezavičajnosti. Povratka nema. Sve je u hvatanju „beskonačne brzine“ kojom strojevi proizvode bezvremeno vrijeme „vječnoga sada“ (nunc stans). Zaključak Japanski mislilac Nishida Kitaro 1920-ih godina izložio je postavke o „polju snage“ (Kraftfeld). (Vidi o tome: Stephan Günzel, „Vom Raum zum Ort – und zurück“, str. 36.) Naglasak je bio stavljen na ono što će kasnije Heidegger neprestano varirati od 1940-ih do kraja života. Naravno, riječ je o pojmu zavičaja i zavičajnosti (Heimat), odnosno njegovu gubitku u doba planetarne tehnike s posvemašnjim stanjem bezavičajnosti (Heimatlosigkeit). Poput Heideggera, tako se i Nishida razračunavao s pojmom prostora u modernoj fizici. Sažeto iskazano, „polje snage“ uvijek se odnosi aktivno spram onoga što je pasivno, a to je u ovome slučaju fizikalno-tehnička moć poravnavanja i ujednačenja „mjesta“. Paradoks je, dakle, u tome što ostajanje unutar područja djelovanja snage mjestnosti mjesta ima za posljedicu ono što je Heideggeru bilo pripremno mišljenje „topologije bitka“. Kao što su graditelji hrama u doba klasične grčke umjetnosti unaprijed znali da su odnosi prostora i oblikotvorne tvari (kamena) takvi da unose u okružje susreta božanskoga i smrtnika onu veličajnu poniznost, koju je Heidegger nazvao „frommigkeit“ (pietas), tako se i ovo pripremno mišljenje oslobađanja „mjesta“ iz zagrljaja planetarne mobilizacije tehnike mora odrediti posve drukčije od bilo kakve aktivno-pasivne sinteze djelovanja. „Polje snage“ djeluje ponajbolje onda kada se ne osjeća njegovo djelovanje, kada ljepota smjernoga prostora u suzvučju i suglasju s okolinom u kojoj se postavlja spomenik tragu ljudskosti i uzvišenosti bogova djeluje bez riječi, u bezimenome oglašavanju jeke između bregova. Heideggerova je „topologija bitka“ u tom pogledu veličajni projekt mišljenja razotkrivanja zagonetke onoga što se nalazi između umjetnosti i prostora. Nije, dakle, pravom zagonetkom ni umjetnost niti prostor, već ono što ih spaja i razdvaja, ono „između“ kao razlika naspram opasnosti utonuća u planetarnu jednoličnost tehničkoga svijeta. Pitanje o prostoru na začudan se način otvorilo Heideggeru još u doba pisanja Bitka i vremena (Sein und Zeita) jedinstvenom zagonetkom čitave zapadnjačke metafizike. Kao što sloboda nema svoje utemeljenje u bitku niti biću, a za razliku od prvenstva autentične vremenosti (Zetlichkeit) nikad se ne može uspeti na tron određenja „smisla“, „istine“ i „biti“ bitka kao takvoga, rješenje zagonetke prostora proizlazi iz rješenja zagonetke umjetnosti. Oboje, međutim, proizlaze iz događaja (Ereignis) kao odnosa, a ne faktičnoga stanja. Misliti o prostoru u horizontu Heideggerova pitanja o „nadolazećem bogu“ znači izložiti mogućnosti topologije (Ortschaft) kao alternative tehničkome izlaganju bitka. Koliko je ta alternativa misaono prodorna razvidno je tek onda kada se pokaže da je čak i međuzvjezdano putovanje svemirskim prostranstvima (space) istinska potraga za ne-mjestom (U-topos). Tek otuda može se eventualno dospjeti do pitanja je li mjesto (topos) u doba planetarnoga nihilizma tehnike postalo sâm prostor (chôra) o kojem se više ništa drugo ne može reći osim da nas kao Pascala uvijek iznova prepada „vječni muk tih beskonačnih prostora“.

October 27, 2025
Azurno prazno nebo

Azurno prazno nebo

1. Pronađite mi nekoga u modernoj poeziji tko je znao pisati o nebu bez zemlje a da to nije možda Friedrich Hölderlin ili Stephen Mallarme? Ne treba se dalje truditi. Mogao bi to još samo biti Fernando Pessoa u 75 svojih heteronima, ali 20. stoljeće u kojem njegova genijalnost nadilazi sve svoje izmaštane i književno stvorene Druge/autore ionako je nebo pretvorilo samo u totalitarnu kozmopolitiku i poligon za igru raketnih sustava. Nebo je zasjalo svojim velebnim poetskim sjajem na svojem izmaku i to u 19. stoljeću. Heideggerovo kasno mišljenje „drugoga početka“ u znaku je četvorstva neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, a to nije moguće prispodobiti nikakvim drugim jezikom osim onim mitopoetskoga kazivanja ne više „o“ nečemu što postoji samo o-sebi, već se uzdiže i spušta „gore“ i odlazi „dolje“ što naše ptolomejsko orijentiranje u prostoru pra-zemlje i pra-neba jasno može sebi predočiti. Nebo je, dakako, uvijek ono „gore“, a zemlja je „dolje“, te je samorazumljivo da su besmrtnici „dolje“, a smrtnici „gore“, zar ne? Hm, ne biste se složili, jer zašto onda i nadalje u ovome nesvetome razdoblju svjetske povijesti gledamo uvijek „gore“ kad se opraštamo od nekog bližnjega i voljenoga, te nam suze teku „dolje“ iz neba u zemlju? Za Hölderlina je stvar nakon što je poludio i katkad svirao klavir u svojim dnevnim obavljanjima ničega u onoj kuli ponad rijeke bila jasna kao dlan: bogovi Helade su napustili zemlju i nastanili se zauvijek na nebu i stoga poezija više nema smisla jer nema kome više držati himne i ode, pa je svako moguće i buduće kazivanje samo u znaku elegija i melankolije. (v. moj ogled naslovljen „Kronika mitopoetske mahnitosti“ o knjizi Giorgija Agambena, Hölderlin’s Madness: Chronicle of a Dwelling Life, 1806-1843, Seagull, London-New York-Calcutta, 2023. Prijevod s talijanskoga Alta L. Price. – https://radiogornjigrad.blog/2024/12/26/zarko-paic-kronika-mitopoetske-mahnitosti/ U Hölderlinovu Hiperionu o tome svjedoče ove riječi: „Onaj tko je kao ti pretrpio bol u cijeloj duši ne može više počivati ​​u samotnoj radosti, onaj tko je kao ti pretrpio plitko ništa oživljava samo u najvišem duhu, onaj tko je pretrpio smrt poput tebe liječi se među bogovima.“ (Hiperion Berlaminu LVI. Hiperion) 2. Iz ovoga postaje očito da je nebo ispražnjeno od bogova i božica i da je poezija postala nešto što mi zapravo po nekoj metafizičkoj navici i nadalje tako nazivamo, premda stvari stoje posve drukčije, jer bez neba ili s njegovom prazninom od azura i drugih eternalija ono poetsko može biti samo zemaljski smrtopis kojemu, doduše, već od Rilkea pripada sveta melankolija umjesto „nostalgije za apsolutom“ (Georg Steiner). I jedino u tom procesu dovođenja jezika do posljednje svrhe autopoiesisa postoji još samo Pessoa kao istinski čarobnjak mito-heterogeneze s kojim poezija prelazi u svoj najslobodniji i najdostojniji teritorij uopće kojeg nikad u povijesti nije znala zauzeti svim svojim bićem i s njime ovjekovječiti jezik od propadanja. To je područje snova, sveti onirizam svih mogućih stanja i preobrazbi duše i duha, koje tijelo ostavljaju u lebdenju između različitih sfera i od svega preostaje samo nauk pretkazanja budućnosti, velika semiologija nadolazećih događaja. Pjesnici su, kako je to najbolje znao Arthur Rimbaud, vidovnjaci i čuvari intuicije od srozavanja na duh pukoga računanja sa stvarima i pojavama u ovome svijetu. Ipak, vratimo se mi onome koji je od svih spomenutih autoriteta nenadmašiv, jer bez njega nema mogućnosti da se još nebo kao sveta riječ i znak uzvišenosti pojavi u poeziji i drugim srodnim disciplinama imaginarnoga. 3. U svojoj poeziji, Stéphane Mallarmé koristi nebo, posebno azurno plavo nebo, kako bi predstavio uzvišeni, nedostižni ideal ili “vječno”. To je u suprotnosti s pjesnikovom svakodnevnom, materijalnom stvarnošću, koja se često prikazuje kao izvor patnje, frustracije i “mrtvoga neba“. Nebo postaje simbol čistog, poetski onostranog svijeta kojem je pjesnik istovremeno i privučen i kojem ne može u potpunosti pristupiti ili ga stvoriti. Azurno nebo simbolizira apstraktno, savršeno i vječno carstvo koje postoji izvan svakodnevnoga iskustva. Mallarméove pjesme često prikazuju snažan unutarnji sukob, gdje pjesnika proganja ovo idealno plavo nebo, ali je paraliziran i ne može ga primjereno izraziti ili dosegnuti u svojoj poeziji. Pjesme poput “Azura” (L’Azur) i “Prozora” („Les Fenêtres“) izravno suprotstavljaju uzvišeni, nedostižni “azur” s banalnom stvarnošću obilježenom patnjom i “smrću” ljepote. Nemogućnost hvatanja ili utjelovljenja idealnoga neba središnja je tema, što dovodi do osjećaja nemoći i očaja pred ovim savršenim “azurom”. Evo, uvjerimo se u izrečeno u njegovoj amblematskoj pjesmi koju je Zvonimir Mrkonjić u knjizi/antologiji naslovljenoj Mallarmé Stephen: Faunovo Popodne (Meandarmedia, Zagreb, 2023.) preveo kao „Plavet“. „ꟷ Umrlo je nebo. ꟷ Tebi, tvari, velim Zbriši spomen Grijeha i Ideal hudi Tome mučeniku koji ležaj dijeli Na kom mirno leži sretno krdo ljudi… (…) Kud pobjeć u puste i nastrane bune? Opsjednut sam. Plavet! Plavet! Plavet! Plavet!“ Mallarmé je početak i kraj pjevanja o pjevanju, autopoiesisa kao biti jezika i onog što će postati unutarnjom logikom suvremenosti koju nazivam tehnosferom. Razlog je tako očit. Naime, s njime je nebo postalo ne više obezboženo kao u Hölderlina koji je nakon toga skrenuo u svoju agoniju mahnitosti kao pukoga trajanja na ovoj zemlji, već je izgubilo svoju supstancijalnu značajku koju svi, doduše, koji smo još uvijek s nogama na zemlji i snovima u eteru dobro vidimo. Riječ je o riječi azur ili plavet, plavetnilo, a njegova suprotnost može biti samo sivilo ili tmurnost, kojemu se onda pripisuje turobnost ili sumornost. To ne znači da se i o sivilu ne može pjevati i kazivati o njegovim mutacijama koje dovode do oluja i proloma neba u teškim kišama i vjetrovima koji zemlju opsjedaju poput zlih sablasti. No, jedno je neporecivo. Nebo bez azura je više ili manje mrtvo nebo i svaka druga zemlja osim ove apsolutne i jedine, zemlje kojom se prolazi i odlazi zauvijek u podzemlje i nadzemlje bila bi isto tako jezivo dosadna i beživotna, u to nema nikakve sumnje. Pitat ćete se, možda, ima li ikoga na ovoj zemlji koji će Mallarméa pretpostaviti Hölderlinu i Pessoi i zašto? Možda i ima, i možda bi nam da je živ Jacques Derrida o tome mogao u živo više reći, ali ovo je moj blog koji se zove Kaos i ja sam njegov jedino ovlašteni glasnogovornik, te Vam kažem s izvjesnošću mjesečara i autoritetom prolupaloga sanjara: Nema! A razlog je taj što je poezija o poeziji već uvijek ionako mrtva poezija koja u jeziku pronalazi svoje prvo i posljednje utočište od pada iz „gore“ u „dolje“. Ne postoji ništa više „između“. Sve je samo sivo-azurno-bijelo-crno i sve je tako kako jest. Evo, na kraju, ne mogu odoljeti a da ne prizovem Derridu da nam ipak kaže zašto je bilo nužno „dekonstruirati“ nebo u poeziji i što je to donijelo samome Mallarméu i ideji apsolutne poezije kao takve. Derrida se ustrajno bavio Mallarméovim radom kako bi dekonstruirao koncepte poput “neba”, analizirajući kako Mallarméova poezija, posebno kroz simboliku i složenu sintaksu, stvara značenje kroz odsutnost jedne, stabilne stvarnosti. “Nebo” u Mallarméovoj pjesmi “Azur” nije jednostavna plava boja, već složeni označitelj, koji Derrida koristi kako bi ilustrirao kako jezik i opozicije unutar njega (poput prisutnosti/odsutnosti, govora/pisanja) stvaraju značenje kroz odgodu i nestabilnost, dovodeći u pitanje ideju konačne, temeljne istine. (v. Jacques Derrida, L’ Écriture et la différence, Seuil, Pariz, 1967.) Eto. Mallarmé nije završio, doduše, u kuli pored rijeke, već u svojoj „kuli od etera“ i čitav je život proveo u sumornim turobnostima i dok je pisao „Azur“ i dok ga više nije pisao. Jer pisati o nebu mora dozvati u stvarnost banalnost zemlje koja u svojoj običnosti i bezbitnosti ostavlja samo tragove jedne drukčije uzvišenosti za koju suvremena poezija mora učiti jedino od Franza Kafke koji u svojim Dnevnicima na jednom mjestu proročanski kazuje: Jer treće zemlje za čovjeka nema!

October 26, 2025
Sjenovito more pada u svoj bezdan

Sjenovito more pada u svoj bezdan

1. Sjenovito more pada u svoj bezdan…Križevi iščupani snagom uragana iz gole zemlje i na njima žuti rakovi što mile kroz crvotočine…Sve ovo ne podsjeća na Valéryjevo Groblje pokraj mora koje valja čitati uvijek u trenucima spokojne ravnodušnosti spram izvanjskoga svijeta, kad se svaka riječ oslobađa od muke i trudova svojih uskih značenja i hrli u nepoznate predjele etera i mašte… Ne, sve ovo podsjeća na već viđene slike iz nekog video-spota u kojem nije važna ni prebučna glazba ni niz ogoljenih zombi- tijela spletenih u krugove, već jedino ono što neprestano izaziva učinak ponavljanja onog što se zaustavlja u protijeku svijesti. Recimo da je to „ono“ što se ne može prikazati osim ukazivanjem na kaos kao metaforu za sve što stvara bezobličje i mogućnost nastanka novoga reda o kojem „Ja“ još ništa ne zna jer to pripada „onome“… 2. Poezija ekspresionizma i glazba postimpresionizma nisu naizgled spojivi elementarni osjećaji stopljenosti s obuhvatnom moći prirode. Rijetko će tko otuda povezivati Georga Trakla s preludijima Claudea Debussyja. Ekspresivno znači ono što je iskazivo u svojoj energiji emanacije jezika kao iskonskoga vriska/krika. Zato ekspresionisti „oslikavaju“ svijet ne kao sliku boli i patnje u njegovoj posvemašnjoj otuđenosti i napuštenosti. Oni „ozvučuju“ slike, podaruju im ono najuzvišenije uopće moguće u minimalizmu jezične geste, a budući da se vrisak/krik mora osloboditi iz sapeta tijela, njegov je smisao u sveopćoj onijemjelosti baš ove obuhvatne prirode. Zato valja zamisliti Traklovu poeziju apokalipse i rasapa svijeta u simboličkoj sintezi s onime što joj nije naizgled prikladno, a to je ono što se sluti i otvara s divnom glazbom treperenja duše kojom odiše Debussyjeva glazba o morskome krajoliku. Tek tada, u tom čudovišnome kontrapunktu slike i jezika dolazi do „izražaja“ ono što povezuje kaos i poredak smisla u samoj biti prirode i to ne kao neke unaprijed vladajuće moći pojavljivanja svijeta, već kao postajanja onoga što će tek nastati u svojoj uzvišenoj silini jedne neizrecive ljepote. 3. Sjenovito more pada u svoj bezdan…Odakle dolazi slikotvorevina ovih riječi koje nastoje približiti iskustvo jednog objekta X ako ne iz sjedinjenja vidljivoga i onoga što jezik nastoji približiti svojim sustavom značenja koje je uvijek proizvoljno. Pjevati znači oslobađati mišljenje od unutarnje logike spajanja riječi i njezina predmeta koji je već uvijek imenovan nekim prastanjem u kojem ovo sjenovito more pada u svoj bezdan. Ali, nije stvar u dobro pogođenoj prispodobi između jezika kao slike i tog mora koje prekrivaju sjene, već o korelacijama između onoga što se pojavljuje kao sveza mišljenja i tzv. objekta X. Ove su korelacije bit svekolikih promjena u povijesti filozofije i umjetnosti kao književnosti. Poezija preostaje i u doba svoje agonije i apokalipse kao svjedočenje one romantičke „obuhvatnosti prirode“, čak i kad je sve to velika obmana i privid mitskoga nasljeđa u svijesti suvremenika. Zašto je poezija Valéryja i Trakla, unatoč razlika onoga što se iskazuje dekartovskom jasnoćom i umnom velebnošću naspram ničeanske vedre mahnitosti i vizijama kraja jednog napuštenoga svijeta, ono što nas obuzima visokim energijama patosa i singularnosti osjećaja, a sve što obilježava duh poetske suvremenosti u doba tehnosfere gubi taj višak imaginarnoga i esktatičkoga postajući tek pukom „mistikom fakticiteta“? Zato što je u njihovu jeziku još prisutno ono arhajsko i mitsko u svojoj čistoći iako je doba kojemu pripadaju totalna mobilizacija industrije raščovječenja i rasprirodnjenja. Velika poezija pretpostavlja iskustvo kontrapunkta iskona i njegova posrnuća, a ne depoetizirane prostore manijakalnoga ispovijedanja vlastitih trauma. I više ništa drugo nije nužno kazivati o tome. Sjenovito more pada u svoj bezdan…

October 25, 2025
Podnevno mjesečarenje

Podnevno mjesečarenje

1. Knjižica francuskoga filozofa i muzikologa Vladimira Jankélévitcha naslovljena Nokturno iz 1942. godine jedna je od najljepše napisanih djela o modernoj klasičnoj glazbi uopće. U svojoj knjizi Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje (Litteris, Zagreb, 2025.) pokazao sam koliko je njegov pristup francuskoj dekadenciji i to navlastito u glazbenim ostvarenjima Debussuya, Ravela i Fauréa naprosto savršena mjera poetizacije i racionalizacije. Čitav problem s filozofijskim pisanjem o glazbi proizlazi otuda što trijada zvuka-tona-melodije nema svoj intencionalni predmet kao što to ima jezik i slika. Zato navodno postoji tzv. glazbeni jezik i glazbene slike. A upravo je to u 19. stoljeću kroz ideju apsolutne glazbe od Beethovena do Wagnera u tekstovima Novalisa, Schlegela i E.T. Hoffmanna te posebno u estetskoj teoriji čiste glazbe Eduarda Hanslicka kritički bačeno niz mutnu rijeku zaborava. Čini se gotovo uzalud. Jer i nadalje se čak i nakon atonalnosti Schönberga i avangardne destrukcije ljepote i uzvišenosti u muzici opetuju iste navade mišljenja. Kako možete zamijetiti, razlikujem pojmove muzike i glazbe na isti način kao što Heidegger u doba svojeg glavnog filozofijskoga djela Bitak i vrijeme iz 1927. godine uvodeći pojam ontologijske diferencije razlikuje ono što označava izraz smisao bitka od vladavine bića kao bića. Muzika prethodi glazbi, a to je bjelodano već otuda što u Grka muze označavaju nadahnuće i ideju onoga što se kroz umjetnost pojavljuje, prikazuje i predstavlja. Muzika je ideja nastajanja svijeta onkraj granica ljudske osjetilnosti, a glazba se otvara kroz osjetilnost slušanja onoga što nije ni jezik ni slika, već se u svojoj nesvodivosti čuje i sluša kao događaj glazbene svetkovine. Jankélévitch je u 20. stoljeću onaj mislilac glazbe koji se nalazi u suprotnosti s ulogom koju je imao Theodor W. Adorno za razumijevanje i promicanje nove (avangardne) glazbe. Usto je kao i Adorno ne samo glazbeno obrazovan, već je kao muzikolog i skladatelj usmjeren u pokušaj dovođenja tradicije moderne francuske glazbe kraja 19. i početka 20. stoljeća do prijestolja onoga što sam u navedenoj knjizi označio pojmom dekadencije koju određuje orkestracija duše (psyché). U njegovim knjigama i prilozima osobito o Debussyju moguće je odmah uvidjeti nešto odlučujuće za bit glazbe i filozofijskoga tematiziranja njezina utjecaja na ljudsku osjetilnost. To ga u cijelosti razlikuje od Adorna. Riječ je o poetskoj biti ove suptilne glazbe koja ne razara tradiciju klasične glazbe, već se nastoji u svojem psihologiziranju svijeta smjestiti uz misterij koji povezuje jezik, sliku i muziciranje kao treperenje prirode u njezinoj nesvodivosti na bilo što tehnički izvanjsko. Zbog toga Jankélévitch ne može kao Adorno u novoj glazbi pronaći nikakav novi referencijalni okvir koji bi umjesto apsolutnoga duha i metafizike duše slavio društvenu kritiku modernoga kapitalizma. Uostalom, Adorno nije filozof umjetnosti koji je podario bitne mjerodavne priloge u kojima tematizira velike njemačke i francuske pjesnike poput Waltera Benjamina, primjerice. Naposljetku, muzika apsolutne atonalnosti i disharmonije kakvu je uspostavila avangarda s Albanom Bergom i Bečkim krugom prve polovine 20. stoljeća svoje je utemeljenje imala u silasku u prostor šoka, provokacije i eksperimenta sa zvukom-tonom-melodijom u odnosu spram tzv. recipijenta glazbe, a nije ponirala u tamni labirint ljudske osjećajnosti i sveze poezije i glazbe kao što je to bilo evidentno u Debussyjevim preludijima u kojima odjekuje duh Verlaineova simbolizma. 2. Nokturno je svetkovina metafora, simbola i svih stilskih figura kojim se duh francuske dekadencije uzdiže do ꟷ podnevna mjesečarenja. Čitajući Jankélévitcha slušamo poeziju „Gašpara noćnika“, uživamo u romantičnome osjećaju kojim se ljubavni jadi ne pretaču u suze, već se sve uzvišeno pojavljuje kao ples ljubavnika u njihovoj samoći i tišini, kao čin stapanja nebeskoga i zemnoga u posvemašnjoj predanosti onome što bit umjetnosti razlikuje od svih drugih duhovnih umijeća i znanja. Nije stoga nimalo šokantno što na jednom mjestu svojih refleksija o Debussyju, Ravelu i Fauréu poglavito, ali uz potkrepu romantičarskih genija i mislilaca kojima iako je bio onkraj duha romantike nesumnjivo pripada i nezaobilazni Nietzsche, čitamo bezobzirnu kritiku Hegela. Naime, Jankélévitch mu nije samo prigovorio to što nije shvatio bit muzike kao otvorenosti svih osjetila u dosezanju misterija i mistike svijeta, a ne racionalne piramide svjetskoga duha u njegovoj apsolutnosti. Ima nešto još gore. Argumentirano je pokazao da Hegel ne razumije da glazba kao najuzvišenija umjetnost kad je sva u razigranosti i mjesečarenju može biti radosni užitak slušateljstva, a ne tek blazirani duh ozbiljnosti koji ne vidi na danjem svjetlu ono što figure ljubavničkoga zanosa u svojem lutanju noćima punog mjeseca poetski kazuju svijetu. Bez humora nema umjetnosti, bez ekscentrične pojave umjetnika koji se podrugljivo i zaneseno odnosi spram mase nema istinskoga života. I zato je ovo knjiga ona koja predstavlja apologiju čudesne vedrine i koja nadahnuto spaja i Schumanna i Chopina s francuskim impresionistima i simbolistima, a Jankélévitcheva misao koja zaslužuje najveću počast iz njegova Nokturna glasi ovako: Čovjek je usamljeniji usred bijela dana negoli na mjesečini. 3. A što tek reći za ove misli: „Misterij noći neće se otkriti buržujima koji je provode spavajući u svom krevetu, nego samo onim luđacima čiji je zaštitnik mjesec i koji traže sjenu jer su previše voljeli svjetlo. Umjesto glupog Endimiona, naša bi nokturalna svijest prizvala Diotimina Erosa kojeg nam Platon, da posrami Agatonove site, bucmaste i bogate ljubavi, opisuje kao boemsko dijete, trčeće, čupavo i pomalo skitnicu: nema nježnu kožu, ne voli vate i paperja, nema stalno pribježište, ali spava na tvrdom, sniva pod zvijezdama, pod mostovima ili na stazama. Ljubav je noćna ptica i nepopravljiva lutalica.“ (V. Jankélévitch, „Nokturno“, Europski glasnik, br. 29/2024., str. 30. S francuskoga preveli Mario Kopić i Dalibor Davidović) Nije li muzika koja stvara mogućnost ove glazbe za podnevno mjesečarenje istinska bit života umjetnika kao slobodnjaka i lutalice između svjetova noći i dana? Imamo glazbu da nas podsjeti kako je sve u ovome svijetu vrijedno užitka i propasti. Svaka stvar koja je tu zbog već nečega ima svoju svrhu tek iz otvorenosti onog misterija za kojeg vrijedi „snivati pod zvijezdama“ i neprobuđen hodati nad svojim vlastitim bezdanom.

October 24, 2025
Kršćanstvo bez Poncija Pilata?

Kršćanstvo bez Poncija Pilata?

1. Suvremena kozmologija i filozofijska ontologija počivaju na temeljnim pojmovima dinamičkoga shvaćanja svijeta po kojem sve ima svoje podrijetlo u onome što je još 1929. godine Alfred N. Whitehead u djelu Proces i realnost odredio kao svezu događaja i kontingencije kao kraljevstva potencijalnosti u kojem i Bog kao estetski stvaratelj svjetova sudjeluje u uzbudljivome procesu promjena kozmičkih epoha. Kad to imamo u vidu neće biti nimalo začudno zašto se često susrećemo s naizgled „apsurdnom“ logikom spajanja nespojivoga, i to ne u klasičnome manihejskome smislu po kojem uvijek postoji samo dobro i zlo u smislu njihove suprotstavljenosti izrečene iskazom ili-ili, kako, uostalom, glasi naslov jedne od ključnih knjiga Sörena Kierkegaarda. Ili, dakle, nužnost ili slučaj, ili svjetlo ili tama, ili život ili smrt, a ne i jedno i drugo i to još u nečem trećem što ih sjedinjuje onkraj svekolika sukoba do nadvladavanja jednog nad drugim. Najznačajniji i ujedno najbolji primjer ove moguće hibridizacije supstancija u suvremenoj filozofiji mišljenje je Gillesa Deleuzea i imenuje se pojmom kaosmosa kojeg je „prisvojio“ iz književnosti Joycea, Borgesa i Gombrowicza. Ako se ovaj proces spajanja shvati kao temeljno načelo naše suvremenosti u znaku vladavine tehnosfere, onda je moguće vidjeti zašto je još Jean Baudrillard u svojim tekstovima o kraju povijesti, patafizici i vladavini simulakruma i simulacije u jednom lucidnome ogledu govorio i o pojmu ukronije. Pod time se podrazumijeva mogućnost drukčije ili alternativne povijesti i kao fikcijski žanr u SF-literaturi često ima krajnje spekulativne diskurzivne zahtjeve koje postavlja pred čitatalja. Mogli bismo to kazati ovako, a često se to zbiva u našim singularnim životima: „Što bi bilo da nisam postao ovo što jesam? Kako bi se rasplela mreža mojeg života da sam rođen kao crnac iz geta, žigosana žena, usnuli hermafrodit u noći napuštenoga svijeta?“ Prvi ironični iskaz jedne spekulativne ukronije koji mi pada na pamet je onaj Blaisea Pascala kad kaže što bi bilo da je Kleopatrin nos bio dugačak i zakrivljen, bi li povijest od rimskih vremena do danas ostala baš u dlaku ista ili bi bila možda posve drukčija? Postoji zadnja dva desetljeća čitav niz filmova i tv-serija koje su sve obuzete ovim pitanjima i više ili manje neuspješno dovode pred gledatelje fikciju o mogućnosti promjene ne ove aktualne sadašnjosti, već odavno zamrznute povijesti kao arhivirane historije. No, postoji isto tako i u književnosti 20. stoljeća nekoliko iznimnih romana i proznih uradaka koja su svjedočanstvo kako ukronija nije samo SF-fikcija, već nešto mnogo misaono i umjetnički izazovnije za razumijevanje suvremenoga svijeta od uobičajena shvaćanja linearne povijesti koja počiva na Aristotelovu pojmu vremena kao „sadašnjosti“ iz koje proizlazi i vječnost kao „nunc stans“. Dva su vrhunska romana pritom povezana uz ime i apokrifni životopis rimskoga prokuratora Poncija Pilata, ključne osobe u procesu protiv Isusa Krista u Judeji. Jedan je onaj ruskoga pisca Mihaila Bulgakova, Majstor i Margarita, a drugi je roman francuskoga akademika, sociologa, antropologa i književnika Rogera Cailloisa, Poncije Pilat. 2. Tko je Roger Caillois? Poput kamenja koje je toliko volio i čiji je pjesnik bio, Roger Caillois predstavlja nekoliko aspekata koji se na prvi pogled čine proturječnima. Rođen je 1913. u Reimsu, a umro je 1978. godine u Parizu. Ovaj bivši nadrealist, diplomant École Normale Supérieure, koji je bio visoki dužnosnik UNESCO-a i postao je članom Académie Française 1971. godine znao je Descartesovu Raspravu o metodi napamet i divio se Montesquieuu, s kojim se, štoviše, ponekad mogao usporediti. Iako je u početku preferirao sociologiju nad književnošću i osuđivao prijevare poezije, Caillois je ipak svaku riječ obrađivao “s filatelističkom pažnjom” i, nekoliko tjedana prije smrti, izrazio je želju da se o njemu zadrži ipak “slika pjesnika”. Ovaj neumorni čitatelj, i sam autor više od trideset djela, konačno je izrazio svoj užas nad “kancerogenim svijetom knjižnica, knjiga i novina” u jednoj od svojih posljednjih knjiga, Le Fleuve Alphée iz 1978. godine. Je li Caillois stoga samo druga verzija Borgesa sa znanstvenim pečatom iz humanistike ili netko „treći“? Osim ovih prividnih proturječja, valja istaknuti duboko jedinstvo pristupa Rogera Cailloisa. Njegov život i rad, posvećeni analizi tajni i mehanizama mašte, potvrđuju ovu koherenciju koju je nastojao razotkriti praćenjem korelacija između društvenih činjenica, poetskih slika i “prirodne fantazije” svijeta kukaca i minerala. Čovjek kojeg je André Breton opisao kao “mentalni kompas” doista je bio uvjeren “u prevlast ispod opće buke ogoljene arhitekture”, za koju je odredio da znanosti razotkriju izlazeći izvan vlastite specijalizacije i postajući “dijagonalne”. Raznolikost područja koja je istraživao Caillois ne bi trebala navesti na pomisao da je njegov rad površan. Čovjek koji je proučavao poeziju Saint-John Persea, kartaške igre i meteorite s istom strogošću i erudicijom zauvijek ostaje nesvodivom figurom „estetskoga modernizma“ i akademizma kojemu je uz Marguerite Yourcenar podario najuzvišeniji oblik mudrosti i znanja. Unatoč svojim dvojbama prema automatskome pisanju, Caillois, kojeg je Breton regrutirao 1932. godine u početku je bio lojalan član nadrealističke skupine. Poput psihoanalize i marksizma, kojih se također pridržavao, nadrealizam bi, vjerovao je, omogućio “definitivnu likvidaciju književnosti”, koju je želio zamijeniti “psihološkim ili sociologijskim proučavanjem nagona ili instinkta koje je nastojala zadovoljiti”. Stoga je, nakon što je 1935. proveo Intelektualni sud umjetnosti i 1938. godine sa Georgesom Batailleom i Michelom Leirisom osnovao Collège de Sociologie, 1941. u djelu Puissances du roman (gdje je također skrenuo pozornost kritičara na detektivski roman) analizirao ulogu romana u društvu. Cailloisu ipak nije trebalo dugo da nadrealističke aktivnosti smatra “jednostavnim društvenim igrama” i, iako je prepoznao doprinos Marxa i Freuda, posumnjao je, zbog njihove tvrdnje o nepogrešivosti, u “vrste crkava” koje su njihova djela iznjedrila (Description du marxisme vratit će se na ovu temu 1950. godine). Ovaj prijepor ukazao je 1934. godine na duboke razlike koje su postojale između Bretona i Cailloisa, te je Caillois napustio nadrealističku grupu, objasnivši: “Iracionalno, u redu; ali prvo želim koherentnost.” Nikada se neće odreći ovog zahtjeva, što će osobito biti izloženo u knjigama eseja Mit i čovjek (1938.) i Čovjek i sveto (1939.) Caiilloisova potraga za legitimnošću vodi ga do stalnoga propitivanja oblikovanog znanostima njegova vremena ꟷ sociologijom, psihoanalizom i biologijom ꟷ i do kritičkoga dijaloga s njegovim suvremenicima. Caillois je autor apsolutno jedinstvenoga opusa, ali on razmišlja samo u svojem vremenu i s drugima ꟷ najčešće protiv njih. Koliko god intelektualna i znanstvena bila, ova potraga nikada nije plod povijesne ili teorijske refleksije kojom bi se odmah distancirao od svojeg objekta. Ono jest i ostaje utemeljeno na iskustvu razmaka između tzv. objektivne istine i intuicije umjetnika. Cailloisovo djelo propituje lik autora i samu pojavu života, koji ona prati do srca kamenja čiju bi savršenost, otpornu na truljenje, željela uhvatiti. Općenito, to je djelo dekonstrukcije, denaturalizacije, od samoga početka i u konačnici djelo vrtoglavice: koja u njemu pronalazi svoje podrijetlo i koja čitatelja vodi istom testu. Kad razmatra kulturnu dekadenciju zapadnjačke demokracije, to je uvijek iz obzorja etnologa takozvanih primitivnih društava. A kad, pak, analizira pisanje, to je iz znakova koji se mogu dešifrirati na kamenju. Ako promatra čovječanstvo, to je iz vidokruga insekata. Njegova je semiologija ona koja se za razliku od Barthesove drži podalje od sklonosti racionaliziranja onog što po svojim bitnim značajkama pripada predracionalnome iskustvu doživljaja svijeta. Inače ne bismo nikad s Cailloisom poistovjetili težnju da se moderna svjetska književnost u svojim alternativnim izvorima usmjeri na antologiju koja mi je još u studentskim danima bila putokaz za razotkrivanje onog što pripada području okultnoga i fantastičnoga. (v. Roger Caillois, Moći sna I-II, Zora, Zagreb, 1983. Prijevod: Gordana V. Popović) Što god uzeo u svoje razmatranje, Caillois se drži podalje od rutine misli i tako naizgled sije zbunjenost. Pod uvjetom da čitatelj pristane dopustiti da ga zauzvrat obuzme njegova ekscentričnost kao što i sam dopušta da ga obuzme misterij svijeta, tada otpočinje s uistinu sjajnim misaonim eksperimentom: između znanosti i poezije, između stvarnosti i imaginarnoga, u neizvjesnosti koju je manje podnio nego što je pristao, čak i odabrao i koja označava određenu dostojanstvenu etiku znanja. Caillois kao stručnjak za jedno određeno područje znanja? Nipošto i nikad. Uzimajući ključan izraz iz Batailleove heterologije svetoga, Roger Caillos je transgresivan pisac dvojake prirode, nerazdvojno poetske i znanstvene. A njegov pristup razumijevanju svijeta nije kako bi se danas popularno kazalo „interdisciplinaran“. Umjesto toga, prikladnije bi bilo odrediti ga transmetafizičkom težnjom za uvidom u složenost onoga što se spoznaji samo razotkriva iz svoje mnoštvenosti perspektiva i otuda taj izbor diskursa koji je krasio ponajprije romantiku u njezinim vrhuncima u doba Nervala i Novalisa. (v. The Edge of Surrealism: A Roger Caillois Reader, ur. Claudine Frank, Duke University Press, Durham i London, 2003.) 3. Roman Poncije Pilat objavljen je u pariškome Gallimardu 1961. godine. Caillois je upravo odabrao prijeporan i ujedno autentičan lik, vjerojatno jedan od najrealnijih likova iz Novoga Zavjeta kao temeljne knjige za razumijevanje smisla kršćanstva uopće, jer se spominje u rimskim izvorima, te ima dvostruku ulogu u svjetskoj povijesti metafizike Zapada: onu koja je vezana uz rimski cezarizam i diktaturu kroz imperijalnu kolonizaciju Bliskoga Istoka posebno u pokoravanju Židova u Judeji, te onu drugu koja je apokrifno vezana uz narativnu strukturu mesijanske eshatologije sa životom, raspećem i uskrsnućem Isusa Krista. Poncije Pilat je, dakle, određen dvostruko: dokumentiranom poviješću Rima i poviješću tekstova koje tvore svetu povijest Zapada, te se ova druga njegova uloga i funkcija može smatrati slobodnom igrom religiozne dogme i književne fikcije. Naposljetku, izbor rimskoga prokuratora u Judeji za glavnoga lika svojeg romana Roger Caillois uzimazbog toga što se čitava složena mreža jednog filozofijskoga moralizma (toliko utkanog u modernu povijest francuskoga racionalizma i personalizma) ogleda u njegovoj odluci koja presudno utječe na planetarno-globalnu povijest. No, pitanje je iz perspektive jedne radikalne dekonstrukcije ove povijesti nakon katastrofe i totalitarnoga užasa 20. stoljeća, o čemu inače Caillois piše svoje izvrsne sociologijske eseje i književne traktate u pismima iz Argentine 1940ih godina, što ako je Poncije Pilat uistinu posve druga osoba s posve drukčijom odlukom o sudbini židovskoga Mesije i vođe budućeg religiozno-političkoga pokreta kršćanstva od one koja nas ideologijski pritišće i zapovijeda nam da je baš on sukrivac za Kristove muke Raspeća? Sjetimo se kako Giorgio Agamben u svojem djelcu Pilat i Isus (Stanford University Press, Stanford-California, 2015.) započinje vrlo jednostavnom i naizgled neupadljivom opservacijom da je Poncije Pilat jedini nekršćanin spomenut u drevnim kršćanskim vjerovanjima. Ali zašto je prisutna ova poganska figura, koja se čini tako neumjesnom? Pilat se ne spominje u Nicejskom vjerovanju formuliranom 325. godine, ali njegovo ime dodaje Carigradski sabor 381. godine, kako piše Agamben, „kako bi se kronološki utvrdio i povijesni karakter Isusove muke.“ Povijesni karakter događaja Muke postaje ključan za Agambena jer se upravo ovdje razotkriva radikalna povijesna kontingentnost vječnog božanskoga autoriteta, u njegovim svjetovnim očitovanjima. Stoga ono što Agamben nudi svojim kratkim istraživanjem uloge Pilata u suđenju Isusu nije ništa drugo do sveobuhvatna kritika zapadnjačke pravne tradicije koja razotkriva što je u pitanju u našim pokušajima pregovaranja između povijesnoga i vječnog – između pravde i spasenja. To je težak etičko-političko-pravni problem kojim se Agamben bavi da bi pokazao nešto uistinu paradoksalno i aporetično za našu tehnologijski određenu suvremenost. Naime, koliko kod da je ona sekularizirana i profanirana nakon ničeanskoga imperativa o smrti božanskoga u samoj zbilji, toliko je do zasićenosti ispunjena teologijskim sadržajima i formama političkoga djelovanja do krajnjih granica nemogućega. Dodao bih da je i sam problem Cailloisova naizgled hermetički napisanoga romana, koji ima više strukturu eseja i traktata negoli univerzalne narativne epopeje sumnjama i tjeskobom izmučena glavnog lika koji usuprot intrigama židovskih farizeja i straha od vlastita posrnuća (moralnoga i političkoga) u složenim igrama rimskoga Imperija kojemu opsesivno služi, ali s tom pretpostavkom autora romana, da je kršćanstvo već povijesno-metafizički ostvareno i da je njegova odluka ujedno nužna i osobna nebitna, naprosto u tome što raskida s temeljnom ontologijsko-teologijskom dogmom zapadnjačke povijesti na kojemu je kršćanstvo utemeljeno. Kako? Tako što roman završava religiozno blasfemično, ali literarno i neognostički „genijalno“. Poncije Pilat nakon dugih i iscrpljujućih rasprava o tome kako je upravo on i njegova odluka da Isusa Krista odvede na Raspeće i oslobodi Barabasa presudna, nakon što je njegova žena mučena pokajanjem u snu u kojoj joj se pojavljuje sveto lice uzvišenoga Spasitelja, a ne nikakav „subverzivni heretik i rušitelj rimskoga Carstva“ ono što uspostavlja povijesno poslanstvo zapadnjačkoga mesijanizma i eshatologije do krajnjih granica izokrenutosti dobra u zlo, a kršćanstva iz vjere u ideologiju koja nije čistih ruku u odnosu na totalitarne režime 20. stoljeća, prekida s moralnim ropstvom stoički odgojenoga rimskog vojnika i građanina Carstva. Zbog toga oslobađa Krista svake krivnje naočigled užasa ne samo židovskih farizeja, već i svekolike vjernički disciplinarno ustrojene sljedbe koja s kršćanstvom ovladava poviješću svijeta. Evo, kako Caillois završava svoj roman o Ponciju Pilatu. „Mesija je pak nastavio uspješno propovijedati i umro je u poodmakloj dobi. Uživao je velik ugled sveca i dugo se hodočastilo na njegov grob. Ipak, zbog čovjeka koji je nasuprot svim očekivanjima uspio biti hrabar, nije bilo kršćanstva. S iznimkom Pilatova progonstva i samoubojstva, ništa od onoga što je Marduk pretpostavio nije se dogodilo. Povijest se, osim u tom pogledu, odvila drukčije.“ (str. 90-91) 4. Ponajprije, ovo je roman koji ima značajke psihološkoga romana i istražuje „veliku priču“ o suđenju Isusu Kristu koja je Evanđeljima Novoga Zavjeta u potpunosti teologijski kanonizirana. Nije, dakle, riječ o filozofijskome ili političkome djelu, niti, pak, o znanstvenoj raspravi iz područja kojima se i sam Caillois uspješno bavio, sociologijom, antropologijom i etnologijom. Stvar treba smjestiti u kontekst romana 20. stoljeća od kojih je onaj Mihaila Bulgakova Majstor i Margarita apsolutno remek-djelo i ima kao i Dostojevski u Braći Karamazovima naprosto autonomno izdvojenu priču ili alegoriju u kojoj se pojavljuju Poncije Pilat i Isus Krist. Za razliku od Bulgakova koji uzima iz ozakonjene Biblijske pripovijesti i apokrifnih rimskih izvora posve fikcionaliziranu ideju o Spasitelju i njegovu nužnome posredujućem „inkvizitoru“ drugoga reda koji to u stvari uopće ne želi biti, ali mora izvršiti svoju političko-pravnu dužnost koja ga moralno dovodi u teške kušnje zbog upravo te užasne „istine“, jer što je istina? zar ne, Caillois nema u vidu alegorijsku kritiku komunističkoga totalitarizma kao njegov ruski kolega po peru, već skriveni izvornik koji je i sam već apokrifni palimpsest. Riječ je o Borgesovoj pripovijesti o Pierreu Menardu, piscu novoga Don Quijotea. Ima ipak bitna razlika koju u slučaju i Bulgakova i Borgesa valja ovdje jasno naglasiti. Caillois je prethodnik postmodernoga relativizma i sumnje u univerzalne kategorije povijesne svijesti, te iza vlastita teksta nema nikakav „sveti izvornik“ kao što Borgesov pisac novoga „prvoga romana“ europske književnosti ima. Ali, baš zbog toga Caillois ima nešto posve drugo. Ima niz razotkrivenih pokušaja novih tumačenja ne samo Novoga Zavjeta i njegovih Evanđelja, poput svitaka iz mrtvoga mora (tzv. Kumranski rukopisi), potom čitava nova tradicija ezoterizma i okultizma, ta silna urotnička SF-ukronija koja danas cvjeta u vizualnoj kulturi (primjerice Evanđelje sv. Tome, pa razni onirički spisi o drukčijoj verziji odnosa Poncija Pilata i Isusa Krista itd.). Dakle, Caillois je svojeg Poncija Pilata napisao u „kontekstualnoj situaciji“ sukoba s dvije već „ozakonjene“ diskurzivne tradicije vjere u Knjige, ne u Knjigu. Jedna je ona o kojoj Agamben govori u svjetlu teologijske institucionalizacije „velike priče“ o procesu koji rimski prokurator vodi protiv Bogočovjeka na temelju sumnje i prokazivanja židovskih farizeja i predaje ga slobodnome izboru naroda ili mase koja umjesto utjelovljene svetosti „ludila istine“ izabire oslobođenje odmetnika i subverzivnoga ratnika protiv Rimljana. Druga je ona koja pada u okrilje pluralne ontologije ukronije iz koje sama sloboda rastemeljenja ne fikcije, već vjere u Riječ kao ideologijski stvoren fakticitet, postaje alternativna povijest same „univerzalne povijesti“. Ovaj roman i danas, a objavljen je na francuskome još 1961. godine, djeluje nesumnjivo intelektualno estetizirano, to treba posebno istaknuti, te nije na razini već spomenutih krunskih djela Bulgakova i Borgesa. No, ima nešto posebno i nesvodivo što mu podaruje više od literature za intelektualnu razbibrigu. Što? Književno je Bulgakov ispred svih za koplje više, jer nitko nikad ne može nadmašiti atmosferu prvoga susreta Pilata i Krista s maestralnim opisom događaja kojim prokurator iz Judeje mora učiniti ono najteže i neodgodivo: donijeti odluku kojim će Spasitelja svijeta osuditi na kaznu razapinjanjem na križ. Ono naprosto savršeno opisano u romanu Majstor i Margarita jest Pilatova migrena, čudovišna glavobolja u pogledu na čovjeka pred kojim će uskoro ritualno „oprati ruke“. Ali, to Caillois ne može stvaralački ponoviti, iako je stil kojim je napisan njegov roman nedvojbeno na iznimnoj razini znalački vođene proze/eseja/traktata. Ono što, međutim, može ne proizlazi iz književne vrijednosti ovog teksta, već iz metareferencijalnoga okvira etičko-političke ukronije koja dovodi u sumnju sve povijesne fikcije i književnost uspostavlja kao autonomno polje diskurzivne slobode na koju ništa izvanjsko ni unutarnje ne može više utjecati. Nema dvojbe, ono što roman Poncije Pilat emanira jest apsolutna sloboda odluke „vjere“ u književnost kao umjetnost događaja samoga života, a ne fakticiteta svih ovih ili onih, teologijskih ili ideologijskih „velikih priča“. Znate u čemu je paradoks i aporija ove igre autonomnosti književnosti pred silama uskrsnuća religioznoga fundamentalizma? U tome što roman kao što je Poncije Pilat uopće ne poseže za svojom izvanliterarnom „istinom“ koja se možda mogla baš tako odigrati, alternativno i „subverzivno“. No, isto tako, u pravu je i Agamben u njegovu spisu Pilat i Isus. U konačnici, čak i da se historijski, a ne povijesno, jer historija je znanstvena svijest o zbivanju povijesti, a povijest ima metafizički smisao mesijansko-eshatologijskoga poslanstva, dokaže da ništa od onoga što je zapisano u Evanđeljima nije zapravo „autentično“, već je sve izmišljeno u korist jedne ozakonjene „velike priče“ o žrtvovanju i uskrsnuću, sve će za vjerujuće zauvijek ostati isto. Pilat će uvijek i protiv moguće ukronije biti moralno posrnuli posrednik u univerzalnoj povijesti Zapada. Ona treba svoje žrtvene i negativne figure i utjelovljene subjekte jedne apsolutne povijesti ideje koja ne može ni bez Jude niti bez rimskih egzekutora, jer ima svoj početak u mističnome rođenju i misteriju vječnoga uskrsnuća. Sve drugo je samo drukčija verzija velike priče i pripada sferi umjetničke fikcije kao što je naposljetku i ovaj kratak roman jednog francuskog oniričkoga akademika koji je obožavao kamenje i znao napamet Descartesa.

October 23, 2025
Duša u doba tehno-bestijarija

Duša u doba tehno-bestijarija

Uvod Kada otpočinje mišljenje? Dva su moguća pristupa tom pitanju. Jedno, tradicionalno metafizičko, reći će da je početak odluka Boga da čovjeku omogući uvid u tajni plan stvaranja. Mišljenje, prema tome, nije tek dar koje je čovjek primio bez uzvrata. Ponajprije je to početak njegove mogućnosti ozbiljenja slobode u svijetu. U ovom se odgovoru skriva ideja svrhovitosti povijesti s početkom i krajem onoga što nazivamo mišljenjem. Drugi pristup, naprotiv, polazi od bljeskovita trenutka prekida s nastavkom povijesne pravocrtnosti u krugu. Sve nastaje nenadano i neočekivano. Apsolutni događaj susreta bića u svijetu ne može se predvidjeti. Nije posrijedi tek susret između različitih bića koja misle i osjećaju. Bez odnosa spram svijeta kao takvoga ili odnosa bića spram bitka ne postoji uopće mogućnost susreta iz kojeg nastaje događaj. U prvom pristupu odnos između Boga i čovjeka dolazi „odozgo“ da bi mišljenjem čovjek opravdao ovaj svijet i došao naposljetku do spoznaje o njegovom savršenstvu čak i uz znanje onog čudovišnoga događaja dijaboličkoga zla u povijesti. Takvim se određuje upravo događaj holokausta. Nacistička politika uništenja Židova, Roma, slavenskih naroda i manjinskih rodno-spolnih skupina poput homoseksualaca u koncentracijskim logorima diljem Europe bila je projekt apsolutnoga genocida. U spisu Što je filozofija? Deleuze i Guattari tvrde da je događaj nastanka filozofije u grčkome polisu bio događaj apsolutne kontingencije. Istina o događaju, pak, ne može se misliti nikako drukčije negoli onako kako je Nietzsche još razmatrao odnos historije i povijesti, odnosno znanja o povijesti i zbivanja same povijesti – iz istine kao perspektive. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005. i Gilles Deleuze, Nietzsche, P.U.F., Pariz, 1965.) Događaj i istina onoga relativnoga ne dovode u pitanje samo tajni ili teleologijski plan stvaranja svijeta. Štoviše, s događajem i istinom kao perspektivom susrećemo se s odlučujućim pitanjem o tome je li susret između formi života kao što su to životinja i čovjek i forme Boga kao živoga, vječnoga i ujedno nadolazećega, moguće i nadalje svoditi na ontologijsku razliku između mišljenja koje pripada samo čovjeku te osjećaja koje pripada i životinji? Pitanje o odnosu između formi života zapravo je pitanje o uvjetima mogućnosti odnosa iz kojeg nastaje događaj i istina kao perspektiva. Nije više pitanje što jest čovjek, a što životinja u doba posthumanizma i tehno-znanosti. Pravo je pitanje kako uopće dolazimo do nastanka odnosa između dvojega i do tzv. ontologijske razlike svjetova onoga pripadnoga ljudskome i onoga pripadnoga životinjskome? Polazimo od pretpostavke da je zapadnjačka filozofija kao metafizika od Platona do Hegela i Marxa bila u znaku antropocentrične i humanističke „slike“ odnosa između dvojega. Njezina onto-teologijska struktura razlog je takvoga „nužnoga“ i „neizbježnoga“ mišljenja svrhe/plana povijesti kao spasa i izbavljenja čovjeka u jedinstvu s prirodom. Ali povijest Zapada nije tek zapadnjačko iskustvo mišljenja. Svjetsko-povijesno uzdignuće mišljenja označava svojevrsni diskurzivni arhiv iskustava od mitskoga do religijskoga i znanstvenoga. Zanimljivo je da Marshall McLuhan, tvorac mediologije i pojma implozije informacija s kojim tek otpočinje doba totalne nematerijalnosti neljudske komunikacije u svemiru, na jednom mjestu svojega djela Razumijevanje medija (Understanding Media) pokazuje da su Kinezi prije Europljana koristili barut za ratne svrhe u pomorskim bitkama. (Marshall McLuhan, Razumijevanje medija: Mediji kao čovjekovi produžeci, Golden marketing, Zagreb, 2008. S engleskoga preveo: David Prpa) No, problem se svodi na to da Kina u doba zatvorenih carstava nije imala znanstveno-tehnički odnos spram ideje korištenja tehnike odnosno medija u osvajanju prostora Zemlje. Mišljenje, dakle, pretpostavlja nastanak događaja. No, sam događaj uvjetuje razlike u formi mišljenja. Kako će i kada nastupiti mišljenje s onu stranu filozofije, a da nije ni znanost niti pseudo-metafizički oblik svjetonazora, a da nije ni religija niti, pak, umjetnost u različitim područjima izraza, ne odlučuje „čovjek“. Lijepo kaže Jorge Luis Borges u Apokrifnim Evanđeljima: „Vrata biraju, ne čovjek.“ Misterij nastanka novoga skriva se, dakle, u odnosu između događaja i istine kao perspektive. Isto tako, čini se nužnim dekonstruirati mit o tome kako su zapadnjačka filozofija i monoteističke religije (židovstvo, kršćanstvo, islam) antropocentrični pristup odnosu čovjeka i životinje, dok su istočnjačke duhovnosti poput budizma, hinduizma i različitih panteističkih iskustava one koje omogućuju dostojanstveniji pristup kako životinji tako i čovjeku jer ne polaze od temelja mišljenja uzdignuća čovjeka nad prirodom i životinjom kao apsolutno Drugime. Nije Zapad krvoločan i okrutan spram životinje po-sebi, a Istok smjerno ponizan u svojoj duhovnoj ravnoteži s onime što nije ljudsko po-sebi. Isto vrijedi i za idealiziranje sklada između prirode i čovjeka izvan zapadnjačke povijesti. Sloterdijk je ironično jednom rekao da je Istok jednako tako dekadentan kao i Zapad, ali u ruhu soap-opera iz kulturne industrije Bollywooda. (Peter Sloterdijk, Eurotaoismus: Zur Kritik der politischen Kinetik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1989.) Vidjet ćemo da tzv. razlike između dva oblika spoznaje i forme mišljenja, racionalna i intuitivna, nastaju kako je to još jasno pokazao Leibniz u svojoj monadologijskoj metafizici iz tehničke strukture preobrata novovjekovnoga mišljenja o supstanciji-subjektu povijesti. Bogu, naime, pripada neposredni uvid u vječnost stvaranja i onoga što je stvoreno. Čovjeku je primjerena racionalna metoda. S pomoću nje logički dolazi do spoznaje o biti stvaranja svijeta i njegovoj beskonačnosti. Tehnosfera koja se pojavljuje u suvremeno doba posthumanizma totalnom i imperijalnom moći svođenja mišljenja na racionalno i ono poetsko, ili kako to Heidegger u predavanju i spisu Što znači misliti? (Was hei§t Denken?) određuje razlikom između mišljenja kao računanja (Rechnen) i mišljenja kao promišljanja (Dichten/Besinnung), epohalna je značajka radikalne promjene formi života. (Martin Heidegger, Was hei§t Denken?, GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002.) ¸ S njom čovjek i životinja tek „sada“ i „ovdje“ dolaze do istine o svojem odnosu. Iz najveće ugroženosti nestanka vrste i života na Zemlji, kako čovjeka tako i životinjskih vrsta, moguće je postaviti pitanje „što“ jest životinja, a „tko“ jest čovjek izvan antropocentričnoga obzorja. Dakako, to pitanje postaje bitnim samo zato što na kraju povijesti biologijska struktura onoga što se naziva životom u svim njegovim formama nestaje u korist tehno-strukture i tehnomorfnoga stvaranja novoga „života“. Stroj omogućuje pitanje o odnosu između dvojega. I to ne više iz položaja onto-teologije (bitak i Bog), već iz mjesta tehno-geneze života (stroj i estetika). Iz nje nastaje nov način bitka kojim se čovjek i životinja postavljaju u odnos spram „Velikoga Trećega“. Pokušat ćemo to izvesti polazeći od dva usporedna razmatranja: Jezika kao pisma u Kafkinome stroju korporativnoga društva kontrole u kojem stalna preobrazba iz jednoga stanja postajanja u drugo (postajanje-životinjom, kako to tumače Deleuze i Guattari u studiji o Kafki) odgovara stvaranju novoga sklopa odnosa između živoga-neživoga; Slike kao uronjenosti u hiperrealno okružje virtualne stvarnosti u kojoj nestaje razlika između privida i zbilje, a odnos između čovjeka i životinje poprima vizualnu formu distopijskoga filma kao u slučaju Gologa ručka u režiji Davida Cronenberga prema romanu Williama S. Burroughsa. U zaključku ćemo se osvrnuti na problem „suverenosti“ i „dostojanstva“ mišljenja kao događaja u kojem razlike između formi filozofije, umjetnosti i znanosti te religije otvaraju mogućnosti postavljanja u pitanje ne samo dosadašnje povijesti roda/vrste, nego isto tako i nadolazećega mišljenja. Temeljna je postavka ujedno ono što proizlazi već iz samoga početka zapadnjačkoga mišljenja još u Aristotelovome djelu De anima. Da je, naime, duša (psyché) na neki način sve (bitak), odnosno da tek i jedino ono duševno u svojim bitnim modusima osjećanja i patnje s Drugime omogućuje svjetovnost svijeta i svjetova u istinskome smislu zajedništva (communio) između bića. Su-osjećanje postaje jedini mogući način tvorbe etike u doba tehno-znanosti. Razlog leži u odgovoru na „stimulans ravnodušnosti“ spram Drugoga. Paradoksalno, tek u trenutku kraja čovjeka i kraja životinje nastaje događaj mišljenja o svijetu-bez-duše. To je početak novoga promišljanja svijeta. 1. Jezik i životinja: Kafka o preobrazbama tijela „Kako ući u Kafkino djelo? To je rizom, jazbina. Dvorac ima ‘mnoge ulaze’ o čijim pravilima uporabe i raspodjele ne znamo dovoljno. Hotel Amerika ima nebrojna vrata, glavna i pomoćna, o kojima brinu toliki vratari, pa čak i ulaze i izlaze bez vrata. Međutim, čini se da jazbina, u pripovijetci pod ovim imenom, ima samo jedan ulaz. Najviše što životinja može pomisliti jest mogućnost još jednog ulaza čija bi jedina funkcija bila nadgledanje. No, to je zamka za životinju, pa i za samog Kafku; čitav opis jazbine napravljen je da bi se zavarao neprijatelj.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Kafka: Prilog manjinskoj književnosti“, Europski glasnik, br. 18./2013., str. 589. S francuskoga preveo: Ugo Vlaisavljević) O čemu to govore Deleuze i Guattari na početku njihova spisa o Kafki? O rizomu, jazbini, ulazima i izlazima, životinji, Kafki, neprijatelju? O svemu, naravno, što je rečeno, ali i o onome što rečeno omogućuje. Što je to rizom, jazbina ne proizlazi iz onoga životinjskoga u razlici spram ljudskoga. Radi se o jeziku događaja otvorenosti svijeta. No, taj je jezik otvorenosti svijeta već izložen nečemu neprijateljskome i tuđinskome, nečemu što prijeti egzistenciji čovjeka i opstanka životinje. Nema nikakve dvojbe da se u Kafke događa pokušaj subverzije u samome jeziku. Ta je subverzija istodobno u znaku dvostruke preobrazbe: iz čovjeka u životinju i iz životinje u stroj. Zašto upravo tim slijedom? Ovo je presudno. Gregor Samsa u pripovijetci Preobrazba u snu se preobražava u kukca. Ne postoji izravna sveza čovjeka i stroja. Ona je posredovana medijem koji ima evolucijski duže iskustvo od čovjeka. Životinja, dakle, postoji prije „egzistencije“ i „duha“ utjelovljenoga u tehno-znanstvenome sklopu postajanja nečime posve drugim no što je izvorna priroda u svojoj supstancijalnoj nepromjenljivosti. Razumjeti ovo „prije“ znači napustiti apriorne forme spoznaje zbilje. Sve su se one zasnivale na modernome iskustvu opažaja vremena i prostora. Ukratko, to znači napustiti transcendentalne iluzije subjektivnosti. (Gilles Deleuze, Logique de sens, Minuit, Pariz, 1969.) Umjesto apriornosti kategorija razuma ovdje se radi o istodobnosti vremena. U formi života kao postajanja ili procesa metamorfoza prirode pojavljuje se iskustvo samorefleksije. Budući da „ljudske prirode“ nema, odnosno njezina se supstancija ne može više svesti na nepromjenljivost postojanosti, sve se zbiva u kontinuitetu promjene. Kod Kafke je poredak formi života ne-dijalektički. Za razliku od metafizičke povijesti ideje života u biologiji i zoologiji kao pozitivnim znanostima, a ona slijedi logiku evolucijskoga razvitka od najjednostavnijega organizma do najsloženijega, dakle, od biljke preko životinje do čovjeka i od čovjeka do stroja u tehničkoj formi druge prirode, kod Kafke se rastemeljuje poredak u samome središtu. Čovjek postaje-životinjom jer je poredak organiziran neljudski. To vrijedi kako za čovjeka tako i za životinju. Jedino što se može suprotstaviti vladavini moći tehnosfere u birokratskome upravljanju svijetom jest subverzija jezika. U slici čovjeka kao postajanja-životinjom koja gmiže i puže, ali i leti nazire se odluka da se poretku ravnodušno otkaže milost. To se postiže vjerom u mistiku Zakona ili nepokornim činom aktivne pobune. U oba slučaja Kafka ima samo jednu „vjeru“. A ona proizlazi iz moći drukčijega mišljenja. S jezikom parabole u književnosti više ništa nema smjer i putanju konačne svrhe. Sam poredak izgrađen je na ideologiji/iluziji jedine i posljednje svrhe samoga Zakona. Nužnost njegova djelovanja ima snagu te „vjere“ kao ideologije. In Law We Trust. Poredak, dakle, funkcionira savršeno neljudski. Zbog toga što sloboda biva protjerana u područje želje za pravdom koje nema ili se, pak, nalazi u iluziji važenja etike, sve izgleda kao je opravdano nekim višim razlozima utemeljenja. (Hannah Arendt, „Franz Kafka“. Europski glasnik, br. 18/2013., str. 689-702. S njemačkoga preveo: Boris Perić) Umjesto božanske ili metafizičke mistike Zakona kao uvjeta mogućnosti etike u svijetu i njezine subverzije kao posljednje utjehe djelovanja, na djelu je paradoksalno rastemeljenje ideje kršćansko-židovskoga mesijanskoga spasa: spasonosno bez Boga i žrtvovanje bez Raspeća. Kafka je cijenu vlastita nepripadanja izvorima vlastita židovstva i tokovima europske radikalne avangarde platio dobrovoljnim progonstvom u treću zemlju koje za čovjeka nema. (Žarko Paić, „Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 305-353.) Jezik subverzije nalazi se u stanju-između životinje i čovjeka. Ustrajan pokušaj bijega u traganju za izlazom iz svijeta kao Zakona mašinerije, iz svijeta kao korporativne pustinje koja se rasprostire u beskonačnost zato što nema ni početka niti kraja, zato što se ideja Korporacije nalazi u strukturi mreže u kojoj sva bića imaju svoje funkcije i svoje zadatke, svoje misije i svoje transmisije, mora stoga biti diskurzivno nesvodljiv na jezik metafore ili simbola. Kafkine životinje ne predstavljaju nešto drugo. Treba konačno napustiti simbolički jezik psihoanalize. U Anti-Edipu Deleuze i Guattari izričito tvrde da pojam stroja želja nije simbol niti metafora za neku drugu zbilju. Stroj želja djeluje baš tako kao što želja tijelu ustrojava kretanje u svim smjerovima. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, L’Anti-Oedipe: Capitalisme et schizophrénie I, Minuit, Pariz, 1972.) Sve ovo usmjerava mišljenje u jednu hilozoističku ontologiju prokopa i bijega. U tome se naziru tragovi gole faktičnosti suvremenoga svijeta. Foucault je u teoriji genealogije znanja/moći težište prebacio na istraživanje povijesti ludila, zatvora i vladavine. Mi smo uronjeni u glib i tamu vlastite nepostojanosti u povijesti. Kraljevstvo subjekta valja se u blatu okrutnosti i mahnitosti vladanja od rane moderne do danas. Ovome nije potrebno nikakvo daljnje objašnjenje. No, gdje je ontologijsko mjesto mreže? Ona se nalazi u jezgri posvemašnje neljudskosti. Razapeta je kao stanje-između. Iz nje nastaje proizvodnja razlika i drugosti. Jedini način njezina uništenja dolazi iz mogućnosti prokopa i prolaza u novo stanje-između, na drugim čvorištima. Kibernetika se u svojim pojmovima sustava i okoline služi također i pojmom povratne sprege (feedback). Njime se zamjenjuje eficijentni uzrok (causa efficiens). Tradicionalna ontologija razlikovala je formu, materiju, učinak i konačnu svrhu. Promjena označitelja, prema tome, bitno mijenja poredak kategorija. Učinak postaje presudnim u čitavoj novoj operaciji tehno-geneze svjetova. Vjerojatno otuda valja razumjeti zašto današnje shvaćanje znanja ima pragmatičan karakter usluga i informacija na tržištu (know-how). Postoje dvije razlike. Jedna je ona koja djeluje naknadno, a druga ona koja postoji unaprijed. Obje su omogućene distinkcijom kao razlikom unutar same razlike. Umjesto svijeta, dakle, pretpostavljamo da imamo posla s različitim svjetovima. Deleuze je u svojem najznačajnijem spisu nove ontologije Razlika i ponavljanje (Difference et repetition) uveo u igru pojmove razlike i mnoštva. (Gilles Deleuze, Difference et Répétition,. P.U.F., Pariz, 1969.) Heterogenost mogućnosti nastanka novoga u mnoštvu i sklop kojim se postajanje odvija u vremenu virtualne aktualizacije sada određuju što će biti aktualno i što će postati nešto. Drugim riječima, kada u Kafke susrećemo opsesivno traganje za izlazom iz bezizlazja u metafizičkome smislu te riječi, tada se uvijek radi o eksperimentu s jezikom kao tijelom prolaska između dvojega. S jedne je strane sjekira ideologije-politike totalitarnoga ustrojstva svijeta kao mreže (korporacije i logora), a s druge omča estetike eskapizma kao bijega u rajske vrtove blaženstva u tekstu. Ni jedno niti drugo nije ono što Kafka u svojem spisateljskome angažmanu smatra pravim rješenjem. Njegov je modernizam s onu stranu avangarde i dekadencije. Ali isto tako i s onu stranu pristupa koji polaze „odozgo“ (mesijanska teologija) ili „odozdo“ (egzistencijalna psihoanaliza). Između nedokučivoga Boga i tjelesne želje u društvenim normama seksualnosti posljednja transgresija prolazi između obojega. Jezik događaja ili događaj jezika spašava od pada u bezdan (želje) ili od iluzorne beskonačnosti božanske milosti kao čiste ideje vječnosti. Kafkina je tajna u susretu s neiskazivim u samoj materijalnosti jezika. Kao živo tijelo u postajanju vlastitom razlikom jezik ruje i potkopava metafizičke arhive smisla. Ali, jezik nije sredstvo kazivanja. Njime se ne označava medij uzvišenoga iskustva, nego bit subverzije uopće. To je način kojim se ono čudovišno u ponoru doseže traganjem za izlazom iz ovoga korporativnoga labirinta tehnosfere podjednako užasavajuće za čovjeka kao i za životinje. (Walter Benjamin, „Iz Prepiske s Gershomom Scholemom“, Europski glasnik, br. 18/2013., str. 703-724. S njemačkoga preveo: Boris Perić i Maurice Blanchot, „Kafka i imperativ djela“, Europski glasnik, br. 18/2013., str. 725-748. S francuskoga prevela: Marija Bašić) Još jednom, prolaz između-dvojega uspostavlja drukčiji odnos identiteta i razlike. Životinje u Kafke su „crne“. Svijet njihova opstanka nalazi se u podzemlju. Jazbine i brlozi, prokopi i legla miševa i štakora, insekata i kukaca nalaze se u rizomatskoj „prirodi“ korporativnoga kapitalizma. U novijim teorijama arheologije medija insekti predstavljaju mikro-svjetove. Samoorganiziraju se u kolonijama sa svojim suverenim poretcima i različitim strukturama. Insekti plaze i razmnožavaju se u beskonačnost. (Vidi o tome: Jussi Parrika, Insect Media: An Archeology of Animals and Technology, Minnesota University Press, Minneapolis-London, 2010.) Pojavljuju se uvijek tamo gdje je mreža najtanja. Ulaz prema „gore“ pokazuje se ujedno izlazom iz ponora. Osim crnih životinja, kako je to majstorski izveo Borges u jednoj paraboli, postoji još samo životinja koju Kafka metaforički postavlja u uzvišeno. Let u visine neba pripada pticama. Riječ je o crnome gavranu. Između podzemlja i neba nalazi se mreža rizomatskoga kapitalizma. Ona je neprobojna i gotovo neraskidiva. Mreža nije ono Realno, već ono što omogućuje bilo što u ovome svijetu. Mrežom se, dakle, povijesno uspostavlja odnos iz kojeg bića poprimaju svoje ontologijske oznake. Samo iz njega nastaju binarne opreke, hijerarhija struktura, poredak ranga, artikulacija ideja i mišljenje analogije. Između želje (perverzije) i Zakona (Oca) struji život u svim porama tjelesnosti. No, taj se život više ne može razdjeljivati na zone svijesti subjekta i na područja zabrane onoga nesvjesnoga koje otpočinje s pojmom životinje u „iskonu„ povijesti. Sjetimo se da je glavni pojam Freudova protu-utemeljitelja psihoanalize, Carla Gustava Junga, upravo kolektivno nesvjesno ili arhetip kao prapovijesni kôd tzv. društvene evolucije od mita do moderne tehnologije. Povijest u tom smislu ne može početi nikako drukčije negoli s idejom stvaranja onoga što omogućuje život kao takav. Riječ je o početku želje ili o duši (psyché). U animističkim kultovima obožavanja prirode, kao što je primjerice šintoistički pojam kami ili stvaralačko načelo heterogenoga stroja prirode, na djelu nalazimo preobrazbu forme Boga u životinju. (Žarko Paić, Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., str. 81-110.) No, animizam se još ne iskazuje time što misli razliku između Boga, životinje i čovjeka. Za početak povijesti kao arhetipa moć simboličke forme prirode kao takve jest u pojmu prirodne duše (anima naturans i anima naturata). Životinjom se ne označava nešto apsolutno Drugo ili netko apsolutno Drugi. „Ono“ što se u jeziku pojavljuje u srednjem rodu, a upućuje na stanje-između dva pola subjekta (Ja i Mi), individualne i kolektivne svijesti o identitetu, pripada animalizmu s onu stranu načela užitka. „S onu stranu“ ne znači da je životinja Bog kao apsolutno Drugi. Naprotiv, duša se nalazi u svakome biću. Čovjek se ne može razdvojiti od drugih bića samo zato što ima drukčiji način mišljenja. Kafkine su životinje upravo to „treće“. U njegovo se okrilje vraća povijesno raskorijenjeni čovjek kao u svoja arhetipska utočišta, u svoje jazbine i brloge ili, pak u postajanje mikro-svijetom puzanja slojevima zemlje, gdje nema ni površine niti dubine. Zašto u Kafke preobrazba nema simboličko značenje? Zašto životinje nisu u funkciji alegorije? Odgovor je naprosto ovaj: zato što nisu. Faktičnost svijeta u kojem korporacija nadomještava realan prostor suverenosti nacije-države, a ekonomija postaje svrhom političke mašinerije neljudskoga u formi želje za „viškom vrijednosti“, određuje da sve što jest postoji samo u službi jednoga drugoga sklopa. I tako u beskraj. Vrata su uvijek tu samo zato što postoje mnoštva i sklopovi razlika u jednome te istome procesu vječnih preobrazbi. Ima nešto uistinu čudovišno u toj antimesijanskoj metafizici bez početka i kraja. Naime, ako nema Posljednjeg suda ni Kanaana, kako kaže sam Kafka u jednom zapisu u svojem Dnevniku s nadnevkom 28. siječnja 1923. godine, (Franz Kafka, Dnevnik, Dnevnik. Odabrana djela. sv. 8, Zora – GZH, Zagreb, 1977., str. 458. S njemačkoga prevela: Traute Šegedin.) tada je problem u tome što umjesto nade i očaja imamo samo nadomjeske u ravnodušnosti i djelovanju-bez-svrhe. Životinje u Kafke ne potkopavaju sustav ljudske okrutnosti nad „malim“ i „slabim“ bićima prirode. One su smještene u kategoriju „gamadi“ (Ungezeifer). Tako bi se moglo reći za ljudsku projekciju insekata (kukaca). Agamben u svojoj interpretaciji pokazuje da je riječ o onome što se u židovskoj tradiciji očuvalo pod imenom zebar ili žrtvene životinje. (Giorgio Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, Stanford University Press, Stanford-California, 1998.) Problem otuda nije u postajanju-životinjom, nego u tome što postajanje Drugime označava ritualno žrtvovanje i napuštanje svijeta. Žrtva je uvijek ipak dvojaka: stvarna žrtva životinje i simbolička žrtva čovjeka. U tome je presudna razlika između povijesti metafizike kao onto-teologije i zoo-animalistike. Dakako, potonja radi na rastemeljenju ideje žrtvovanja uopće. Prva počiva na zapovijedi iz koje žrtva ima značenje svetoga čina pokornosti onome što je vrhovni tabu (kanibalizam vs. humanizam). Potonja, pak, žrtvovanje prevodi u duhovnu simbiozu duša preklapajućih supstancija. One kruže iz jedne u drugu korporalnu strukturu. Metafizička ili religiozna žrtva zahtijeva patnju; zoo-animalistika počiva na prihvaćanju međusobne ljubavi između vrsta iz elementarne boli su-osjećanja. Paradoks je u tome što se žrtvovanje tijela Drugoga (djevice, životinje, biljke) u povijesti arhajskih kultura opravdava duhovnim razlozima potčinjavanja Zakonu/Ocu. U drugome slučaju, u poretku oslobađanja životinje kao prirode od ovoga strukturnoga nasilja Povijesti tijelo postaje duševnom svezom neba i zemlje, božanskoga i smrtnoga. U tom dvojstvu odigrava se izvedba suvremene ideologijsko-političke bitke za i protiv mesa (inkarnacija i dekarnacija). Biti-tijelo i imati-tijelo odlučuje o karakteru odnosa spram životinje na kraju mogućnosti metafizike uopće. (Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Gregor Samsa preobražava se, naime, u nešto uistinu zazorno. To nije ni ogavno niti sluzavo. Ono plazi i gmiže površinama, zavlači se u najzabitije kutke Zemlje. Problem je u tome što u Kafke preobražaj označava subverziju jezika kao posljednjega utočišta i bijega iz onoga što „jest“ i „bit će“ u nadolazećem. Ono što „jest“ i „bit će“ u nadolazećem imenujemo posthumanim stanjem entropije. Životinje u Kafke su nužno žrtve i subverzivni pokretači otpora spram „ovoga jedinoga svijeta“. U tome nema nikakve proturječnosti. Otpor pretpostavlja žrtvu za slobodu izlaska. No, što ako je izlazak u stvarnome i mesijanskome smislu tek ulaskom u nove rupe-u-Zemlji, novo postajanje-životinjom, povratak u stanje rizoma i jazbine ali u novome stanju onoga neljudskoga? „Ako je Bachelard posve nepravedan prema Kafki kada ga uspoređuje s Lautréamontom, to je prije svega zato što on i nadalje drži da je dinamična bit životinje sloboda i agresija: Maldororova postajanja-životinjima su napadi i utoliko više okrutni što su slobodni ili bezrazložni. Tako nije u Kafke, upravo je suprotno, a može se misliti da je njegova ideja i pravednija sa stanovišta same prirode. /…/ U postajanju-životinjom nema ništa metaforično. Nikakav simbolizam, nikakva alegorija. Još manje je to rezultat neke pogreške ili nedostatka, učinak krivnje. Kao što kaže Melville povodom postajanja-kitom kapetana Achaba, to je ‘panorama’, a ne ‘evanđelje’. To je karta intenziteta. To je skup stanja, jasno odijeljenih jednih od drugih, nakalemljenih na čovjeka ukoliko on traži neki izlaz. To je stvaralačka putanja bijega koja ni o čemu drugome ne govori nego o sebi samoj.“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, „Kafka: Prilog manjinskoj književnosti“, str. 627. i 628.) Što su životinje u Kafkinome korporativnome društvu s neograničenom odgovornošću Zakona? Ponajprije, u interpretaciji Deleuzea i Guattarija ono što nazivamo životinjom (animal) nije jednoznačno određeno. Nisu to bića u razlici spram središnje strukture čovjeka određenoga metafizičkim pojmom animal rationale. Doduše, čovjek u svojem postajanju govori i iskazuje misaone sklopove u pismu, ali čitava operacija se ne svodi na njegovu duhovnost s onu stranu tjelesnosti. Na tragu Spinoze i Artauda, položaj čovjeka nije metafizički zajamčen supstancijom izvan tjelesnosti. Ono što tijelo može, to je svijesti nepojmljivo. Životinja, dakle, nije suprotnost čovjeku zato što oboje proizlaze iz univoknosti bitka (supstancije) kao mnoštva/razlike u ponavljanju (vrste/roda). Singularnost ili jednokratnost života ne označava suprotnost pojedinca spram složenih konfiguracija čopora, horde, kolektiva, društva, države, zajednice. Deleuze i Guattari služe se prividno tehnicističkim pojmovima stroja kao sklopa i prividno biologističkim pojmovima metamorfne strukture života od ameba do primata da bi dokazali kako je ljudsko postajanje-životinjom čin negacije kontinuiteta povijesti prirode. Rez između životinje i čovjeka ne proizlazi otuda što čovjek ima duh i racionalnost odakle se prosuđuje analogno životinjski način bitka. Vidimo da je to bitna ontologijska razlika spram Heideggera te da otuda pitanje odnosa spram animalnosti nije moguće sagledati filozofijski. Štoviše, kada se životinja misli filozofijski, tada valja pokazati u čemu se filozofija utemeljuje ako to ne može biti više ni duh niti logos, a pojam života u biologističkome značenju reducira i čovjeka i životinju na stroj prirode koji radi i pokreće se sve dok postoji za to ono što samoniklo izvire iz same prirode. Ako, naime, u Kafke životinje nisu ljudi, a ljudi se preobražavaju u „gamad“ koja gmiže i puže površinama Zemlje, tada se na oboje može primijeniti logika žrtvovanja. Preobrazba je moguća samo u procesu postajanja razlikom kao stvaralačkim načelom. Nije, dakle, razlika izvedena iz odnosa, nego se novi odnos svagda iznova uspostavlja na novim temeljima. Definicija suvremenog kapitalizma kao apstraktnog rizomatskoga stroja, kako ga Deleuze i Guattari prikazuju u djelu Tisuću platoa (Mille plateaux) uistinu je pogođeni pojam onoga što postoji realno kao makro-mikro-politika događaja umrežavanja informacija s ciljem umnožavanja vrijednosti. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie II, Minuit, Pariz, 1980.) Sve što se tome suprotstavlja postaje suvišnim. Zbog toga se mora uništiti. Kolonije su, prema tome, nužan način decentriranja „subjekta“. S neljudskim svojstvima supstancije samoga života kao tehno-logike kapitala (biokapitalizam) subjekt više nigdje nema uporište. Čovjek postaje životinjom, a životinja žrtvom jedne neljudske igre. Iza nje ne stoji ništa osim gole istine apstraktnoga stroja društvene moći. Insekti preživljavaju apokalipse; kukci se razmnožavaju poput mitske partenogeneze bogova; spolnost u krajnjem slučaju briše razliku stroja i želje. Životinje pate kao što čovjek proživljava žrtvene muke ponavljanja onoga što se ne može prekinuti. U Kafkinoj književnosti životinje su smjerokazi mogućnosti preobražaja u procesu, onoga što nastaje u rizomima i jazbinama. Još jednom: duh kao logos ne određuje razliku čovjeka i životinje. Nikakav odnos utemeljen na onto-teologijskome shvaćanju povijesti u vremenu konačnosti epoha od početka do kraja nije ovdje mjerodavnim pojmom žrtvovanja „maloga“ u ime „velikoga“. Naprotiv, sam se odnos proizvodi stvaranjem novoga kao zoo-animalistike. Ovdje postajanje-čovjekom više nije moguće bez radikalne promjene perspektive istine. Životinje imaju dušu, a čovjeku pripada tijelo. Najveća muka Gregora Samse u procesu preobražaja jest ta što postajanje-kukcem u snu ne znači tjelesnu patnju rađanja u drugom tijelu. Veća je muka u boli nove duše. Žrtvenim činom oslobađanja od užasa života duša proživljava dramu posvemašnjeg i konačnoga progonstva u treću zemlju koje za čovjeka nema. Možda je ponajbolju sliku o Kafkinome shvaćanju životinje ipak dao Walter Benjamin u pismu Gershomu Scholemu 12. lipnja 1938. godine iz Pariza: „Ludost je biće kafkijanskih miljenika; od Don Quijotea preko pomoćnika sve do životinja. (Biti životinja za njega vjerojatno znači samo odustati iz neke vrste stida od ljudskoga lika i ljudske mudrosti. Jednako tako kao što otmjeni gospodin koji je zalutao u neku nisku krčmu iz stida odustaje od brisanja čaše.)“. (Benjamin, 2013: 720-721). Znamo da Kafkin Proces okončava pomirbom Jozefa K. sa svojom sudbinom u mašineriji korporativne strukture neljudskoga. Zaklan je „kao pseto“. Ostaju posljednje riječi: nadživjet će ga stid. Životinja i stid – dva temeljna pojma suvremene zoo-etologije umjesto bioetike? Da, to je temeljni problem. Ako se stidom imenuje etički osjećaj nečega što ima karakter židovsko-kršćanskog pojma iskonskoga grijeha, tada je pitanje kada postajanje-životinjom označava preuzimanje etičke odgovornosti za razumijevanje svijeta u kojem stid ne proizlazi iz zle ili nečiste savjesti pred „Velikim Drugim“ u formi Oca/Zakona. Stid nastaje kao rezultat procesa rasprirodnjenja ljudske prirode i očovječenja životinje. Biti životinjom za razliku od postati-životinjom upućuje na bitnu razliku u shvaćanju svijeta i povijesti. U prvom slučaju riječ je o mesijanskome zazivu Boga bez božanstva kao posljednjeg suca pred Zakonom pravednosti, a u potonjem o slobodi same želje za pravednošću. Životinja se stidi svoje „ljudske prirode“ u potrazi za jazbinom i brlogom kao utočištem, a čovjek se stidi svoje gole istine da je etika samo drugo ime za moć života kao stroja želja. Oba su filozofijska puta (Benjamin-Deleuze i Guattari) nakon kraja teologije i psihoanalize u tumačenju Kafke samo traganje za uvjetom mogućnosti odnosa s kojim čovjek određuje životinji granice njezina svijeta. Jezik pripada duhu, pa stoga više ne može biti oznakom svijeta apsolutno Drugoga. Ima li uopće svijeta bez jezika? 2. Slika i životinja: Goli ručak, stanje svijesti Kafkini nesvodljivi dvojnici znali su dobro što znači pisati i misliti na njegovim tragovima. Borges je od parabole učinio formu arhetipa vječnosti s kojom možemo ujedno biti „ovdje“ i „sada“ a vrijeme struji kroz tekstove drevnih civilizacija od Kine do Egipta poput kozmičkih struna. Pitanje o singularnosti vremena odnosi se uvijek na pitanje o formalnim uvjetima spoznaje u vremenu. Je li Teokritov slavuj ovaj isti slavuj koji sada pjeva pod strehom? Je li ova mačka koja mijauče u susjedovome vrtu ona ista mačka što se plela pod nogama Kublaj-kana? No, pravi se Kafkin dvojnik skriva u transgresivnome romanu Goli ručak spisatelja Williama S. Burroughsa, kritičara, slikara i predvodnika beat generacije 1960-ih godina. Roman je prenesen na filmsko platno zaslugom eksperimentalnoga redatelja Davida Cronenberga. Istraživanja dvostruke prirode tijela, realne i virtualne, unutar digitalne mreže informacija, avatarski sklop hibridnih bića u onome što neki teoretičari nazivaju vernakularnim posthumanizmom, zanimljiv je slučaj kako film postaje središtem vizualnoga konceptualizma. (D.R. Ayers, “Vernacular Posthumanism: Visual Culture and Material Imagination”. Communication Dissertations. Paper 34.http://scholarworks.gsu.edu/communication_diss/34) Budući da se problem Kafkine književnosti u prostorno-vremenskome određenju uvijek odnosio na ono realno kao okultno i mistično, od Praga do prostora Kažnjeničke kolonije ili američkih hotela, tada je očito da kinematski način mišljenja predstavlja ulaz u drugi stadij modernizma. Tek s njim tehnosfera će u potpunosti prisvojiti ljudsku pažnju i osvojiti duše i tijela začaranih gledatelja. Ponovimo ono što već odavno znamo o filmu. Deleuze tvrdi da kao što filozofi misle u pojmovima, tako filmski redatelji misle u filmskim slikama. Ako je tome tako, onda se u distopijskome filmu Cronenberga na osnovu Burroughsova romana slika životinje koja govori – kukac – ne odnosi na tajnu slike, nego na moć onoga što nadilazi vizualnost pojave. Kao i u Kafke, ni ovdje se nećemo usrećiti s traganjem za „višim“ značenjima ili „smislom“ izvan samoga događaja slike kao jezika konstrukcije realnoga. Cronenberg je u svoja dva psihodelična-paranoična filma, Videodrome i Goli ručak, postavio u središte pitanje granica tjelesnosti svijeta u odnosu spram tehnologije osvajanja pogleda. U Videodromu kamera ulazi u ljudske snove. Film vlada oniričkim vulkanima i oceanima nesvjesnoga samo zato što je film ogledalo života. U Golome ručku životinja u formi kukca postaje transgresivnim medijem jezika. Filozofija se kao metafizika ukorjenjuje u jeziku. Bez jezika ne postoji mogućnost nastanka svijeta. U 20. stoljeću to pitanje biti filozofije iz biti jezika iskazuju do krajnjih mogućnosti novoga mišljenja Heidegger i Wittgenstein. Prijeporno je već to što se jezik kao mišljenje pojavljuje u nekoliko simboličkih formi tijekom povijesti: mit, religija, filozofija, umjetnost, znanost. Čak i kada jezik prelazi u informacijski kôd digitalne slike kompjutora još uvijek govorimo o (vizualnome) jeziku. Mišljenje kao da ne može biti zasnovano na nekim drugim iskustvima spoznaje. Štoviše, kao da se jezik uspostavio nekom fatalnom granicom između formi života. Na granici kazivanja i ne-kazivanja, pri čemu se uopće ne radi o dvije vrste komunikacije, čovjek i životinja smješteni su povijesno u jazu svjetova. Što je u tom smislu kinematički način mišljenja? Kada gledamo filmske slike, bez obzira jesmo li u kinu ili u prostoru vlastita stana, mi smo već uvučeni u događaj susreta s onim što ne gledamo, nego „ono“ gleda nas. Gledati istodobno znači misliti. Zanimljivo je da se glagol gledati uvijek povezuje uz pasivnu sintezu prostora i vremena. Nasuprot tome, uvid označava refleksiju onoga što je ugledano ili viđeno i tako prepoznato kao predmet spoznajnoga iskustva. Koliko god se novovjekovna metafizika opravdano nazivala metafizikom svjetla, a prosvjetiteljstvo imalo za svoj model uzdizanje svijesti iz stanja prirodne duše do najvišega stupnja duhovne osobe u pojmu civilizacije, toliko je očito da se gledanje i opažanje od Descartesa do Hegela ne smatra ravnim spekulativnome činu mišljenja. Gledati nešto označava pasivnost subjekta i aktivnost objekta. No, što ako je gledanje istodobno pokazivanje samoga događaja u njegovoj čistoj formi otvorenosti? Zar nije gledanje na taj način postalo ne-pasivnom sintezom događaja koji nastaje kao uvjet mogućnosti početka mišljenja? Napokon, gledanje se ne razlikuje od uvida time što je puko opažanje. Kognitivne znanosti danas pokazuju kako proces gledanja pretpostavlja vizualnu inteligenciju odnosno tjelesnu sposobnost recepcije koja je u čovjeka bitno smanjenoga intenziteta negoli u životinja i to nekih vrsta grabežljivaca od ptica poput kondora do morskih pasa i krokodila. Osjetilnost, dakle, u vidnome polju događaja susreta s Drugime već uvijek pretpostavlja otvorenost svijeta. Paul Klee je u svojim Dnevnicima zapisao da ga predmeti zamjećuju, a ne on njih i da ga boja posjeduje, a ne on nju. Slikar „ima“ boju, pjesnik „ima“ jezik, filmski redatelj „ima“ slike. Materijalnost boje, nematerijalnost jezika i irealnost slike pokazuju razmjere ovoga slikovnoga obrata (visual turn) što se dogodio ulaskom novih medija u svijet pogleda. Subjekt više ne gleda „objekte“, nego se perspektiva pogleda mijenja. To mora imati bitne posljedice i za umjetnost i za filozofiju. Jezik sada više nije onaj kojemu logos ili racionalnost uma određuje pravila kao pokornome tijelu koje se odaziva na zapovijed Glasa (His Master’s Voice). Otac/Zakon kao vrhovni označitelj postaje razvlašten, iako ne posve, baš onako kako je Foucault kazao za pojam suverenosti u modernoj političkoj teoriji: „Političko mišljenje i analiza sve do danas nisu odsjekli kraljevu glavu.“ (Michel Foucault, History of Sexuality: An Introduction. sv. I., Vintage Books, London – New York, 1980., str. 88.) Sada se vidi da rizom i jazbina nisu metafore ili simboli. U Cronenbergovim filmovima problem realnosti se svodi na nemogućnost jezika u iskazivanju događaja u kojem pogled više ne gleda objekte, nego se pogledom medijalno pokreće čitav niz neurokognitivnih operacija formalno istih bića kao perceptivnih struktura. (Vidi o tome: Scott Wilson, The Politics of Insects: David Cronenberg Cinema of Confrontation, Continuum, New York – London, 2011.) Stanja svijesti su s onu stranu razuma i uma. Međutim, to ne znači da se film prema predlošku Burrougshova romana Goli ručak bavi vizualiziranjem ludila. Tijelo nakon kraja logocentrizma i fonocentrizma ima svoje razloge za otkazivanje poslušnosti službe fantomskome duhu. No, problem je u promjeni strukture vladanja i vladavine u doba tehnosfere. Moć se bitno ne mijenja time što umjesto jezika sada slika postaje vrhovnim označiteljem. Vizualna semiotika pakla nije bogzna kakva emancipacija od tabua jezika Oca/Zakona. Dapače, vidimo da je stvar još gora. Jer sada umjesto paranoje glasova imamo vizualnu halucinaciju sablasnih hibrida u tjelesnim spojevima životinje-čovjeka-stroja. Kukac koji govori u psihodrami više ne može biti shvaćen onako kako je Benjamin pristupio mjestu životinje u Kafkinome tehno-zoopolisu. Ne, nema više ni stida niti gole životinje kao gole istine korporativnoga stroja upravljanja svijetom. Sve je to iščezlo s jezikom kao kazivanjem smisla i igrom logičke konstrukcije. Ostalo je nešto čudovišnije od čudovišnoga u svim zamislivim formama. To što je preostalo naziva se paukovom mrežom neljudskoga bez životinje. Više nije, naime, jasno ni „tko“ jest čovjek niti „što“ bi mogla biti životinja. Uronjenost u distopijske mreže događanja bez događaja vodi nas do pitanja o tome što se događa kada tjelesnost više nema nikakvu moć nakon kraja jezika i uma, kada kibernetički pojmovi sustava i okoline služe tek regulaciji potreba i želja, a sloboda se iz područja želje za „viškom“ smisla seli iz jedne kolonije u drugu poput nomada. A ono što bi se moglo reći za kordicepse, to jest gljive-parazite koje se razmnožavaju u tijelu insekata i tako uništavaju njihove kolonije, po istome se modelu zbiva s korporativnim kapitalizmom danas. Pogled nas gleda zato što filmske slike nisu nastale iz oka ili iz jezika. One su proizvodi aparata samoga života kao tehno-genetske strukture. Iz njih ništa ne izlazi; ništa ne emanira vječni smisao. Nikakav Bog postmoderne ne nastanjuje naše opažajne receptore s onu stranu aktivnosti-pasivnosti. Film samo spaja život u formi događanja sklopa životinja-čovjek-stroj. Čini to tako što dokida bilo kakvu svezu sjećanja i pamćenja između realnosti i svijesti. Naime, sjećanje pripada području nesvjesnoga, a pamćenje dispozitivu znanja/moći. Upravo se s filmom oba momenta svijesti stapaju u ono treće. Kinematska struktura mišljenja odgovara vizualizaciji života kao konstrukciji realnoga. Biti u svojem filmu znači „snimati“ život iz vlastite perspektive sjećanja i pamćenja. U tom događaju sve se mijenja. Svijet postaje prostor-vrijeme snova i fantazije, a tijelo se preobražava u stanje onkraj normativnoga opažaja realnoga. Filmske su slike u Cronenbergovu filmu Goli ručak kao u Kafkinome Preobražaju djelatnost rastjelovljenja same slike. Taj pauk koji govori, poput mehaničkoga automata, u svoj svojoj zazornoj prirodi nezgrapnoga sklopa mašinerije i prirode, zapravo postavlja sada nova pravila igre. Zoo-animalistika se oslobađa tiranije onto-teologije ponajprije na taj način da jezik sada služi vizualnoj komunikaciji dva ravnopravna pogleda. Derrida piše kako se osjeća posramljen kada ga njegova mačka gleda dok se gol kupa u kadi. (Jacques Derrida, The Animal that therefore I am, Fordham University Press, New York, 2008.) Što vidimo u tom prožimanju pogleda čovjeka i životinje nije drugo negoli promjena perspektive. Istina kao perspektiva označava istinu relativnoga. U ovom slučaju to može biti samo događaj susreta novoga mišljenja. Čovjek i njegov svijet metafizičke logike smisla iskazan uzvišenim jezikom fikcija i parabola, a Kafka je sve to baštinio iz kritike Nietzschea i egzistencijalne vjere Kierkegaarda, dok se Burroughs i Cronenberg bave upisivanjem stanja svijesti između dviju obala i dva svijeta, antropologijom i zoo-antropografijom, ne mogu biti posljednjim dokazom istine „o“ svijetu bez radikalne promjene pogleda. Taj pogled, međutim, više nas ne gleda ni „odozgo“ niti „odozdo“. Nema u njemu ni makro niti mikro perspektiva. Iz njega ne zrači ništa više osim uvjeta mogućnosti novoga odnosa. S njime možemo i „mi“ i „oni“, ljudi i životinje, stupiti u povjerenje u razmaku ako se pritom učini nešto prethodno bez čega nema nikakvoga odnosa. Radi se o približavanju između dvojega. Time svatko ostaje u svojem dostojanstvu osobe i figure pod uvjetom da suosjećanje nastalo iz duše određuje približavanje svjetova čovjeka i životinje kao razlika u egzistenciji onoga tko ima-tijelo i onoga tko jest-tijelo. Duša i tijelo umjesto duha/jezika i tijela sada postaju temeljne riječi i ideje suvremenoga svijeta u kojem korporativno ništavilo tehnosfere suvereno vlada. Ništa još nije gotovo. Tek sada otpočinje glavni problem razlike čovjeka i životinje. Metafizička razlika postoji sve dok ima svoj logički i hijerarhijski utemeljeni svijet. On može biti najbolji ili najgori od svih svjetova, kako se već gleda na to što svijet uopće određuje i kako se svijet konstituira. No, jedno je neporecivo za oba svjetonazora, optimistički i pesimistički. Svjetovnost tog i takvoga svijeta ne može doći u pitanje iznutra niti izvana. Metafizika utemeljuje razliku između bitka i bića, čovjeka i životinje već otuda što je od Aristotela do posthumanizma čovjek shvaćen kao animal rationale. Zoo-animalistička razlika nije u razlici bitka i bića, već se pojavljuje horizontalno u razlici mnoštva svjetova. Između njihova načina bitka, ili govoreći biokibernetički, njihove emergencije i kontingencije, ne postoji ništa drugo osim životnih sklopova ili formi života. Otvorenost čovjeka u prvoj perspektivi mišljenja označava zatvorenost životinje. Tek kada životinja ulazi u otvorenost svijeta čovjeka kao apsolutno Drugo u vlastitome okružju opstanka susrećemo se s tajnom drugoga početka. Ali taj pojam kasnoga Heideggerova mišljenja valja iznova propitati. Što se uistinu događa u susretu čovjeka i životinje? Ponajprije, nije to susret u nekom nepovijesnome događaju, kao što nije ni susret u izvanpovijesnome vremenu. Važnost povijesnosti za razvitak životinjskih vrsta, a posebno za razvitak čovjeka kako u biološkome tako i u duhovnome smislu, pokazuje se odlučujućom za razumijevanje iskoraka u područje tehnosfere. Neljudsko s kojim se susrećemo u Kafke više nije problem Burroughsa i Cronenberga. To što se prikazuje u filmu Goli ručak nadilazi razlikovanje ljudskoga-neljudskoga. Vjerojatno je ono neljudsko možda najbolje odrediti prelaskom uma (čovjeka) u stanje konstrukcije umjetne inteligencije (A-intelligence) i umjetnoga života (A-life). Posthumanizam otuda nužno mora biti ono mišljenje koje nastoji pripremiti odnos čovjeka i životinje iz perspektive susreta s računalnim strojem. S njime život postaje rastjelovljenim, pa se pitanje odnosa tijela i mišljenja čini bitnim za egzistenciju ne samo čovjeka u njegovu spolno/rodnome načinu bitka vrste koja misli. To postaje presudno i za budućnost životinje kao takve. (Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Stanford University Press, Stanford-California, 1992.) Ono što je razdjelnicom između mišljenja-u-tijelu i rastjelovljenoga mišljenja u biokibernetičkoj perspektivi, jest nešto iznimno problematično. Avatari su fikcije i realnost digitalnoga doba. No, ljudi sa svojim tjelesnim sposobnostima povezanim s kompjutorom bitno mijenjaju određenje umne životinje (animal rationale) i životinje kao takve. Kiborgizacija tijela nadilazi granice virtualnosti kao privida zbilje. O tome dostatno svjedoče eksperimenti s „trećom rukom“. U suvremenoj umjetnosti kibernetički performansi Stelarca upućuju na taj kvalitativni skok u tehnosferu. S pomoću kompjutorske tehnologije živo tijelo postaje ono što sintetizira dvostruko iskustvo (biološko-duševno). No, ulazak u tehnosferu ne znači ukidanje/prevladavanje razlika životinjskoga i ljudskoga svijeta. Posthumanizam pretpostavlja da razlike i nadalje postoje, ali je njihova suspenzija uvjet mogućnosti nove rastjelovljene egzistencije umjetnoga života. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 65-120. i Cary Wolfe, What is Posthumanism? Minnesota University Press, Minneapolis-London, 2009.) Presudno za razlikovanje između ljudskoga svijeta i svjetova životinja jest singularnost povijesti. Ta povijest u sebi je moguća tek onda kada dolazi do razlikovanja prirodne i kulturne ili ljudske povijesti. Ako toga nema, tada nema ni razvitka čovjeka u onome što je već Marx nazvao povijesnim razvitkom njegovih osjetila od Altamire do industrijskoga kapitalizma. Jezik čini tu povijesnu pukotinu, taj jaz svjetova. Stoga pitanje jezika postaje u doba tehnosfere temeljnim pitanjem svakog daljnjega odnosa između čovjeka i životinje: „Ono što čovjeka odvaja od životinje jest jezik, no to nije neka prirodna danost, prirođena psihofizičkoj strukturi čovjeka, nego povijesni proizvod što ga kao takva nije moguće doista pripisati niti životinji niti čovjeku. Oduzmemo li taj element, briše se razlika između čovjeka i životinje, osim ako ne predstavljamo ne-govorećega čovjeka – Homo alalus – koji bi morao djelovati kao prethodni most od životinjskoga prema ljudskomu. No, to je bjelodano samo sjena što je baca jezik, pretpostavka o govorećem čovjeku, preko koje svagda dosežemo samo animalizaciju čovjeka (čovjek-životinja, poput Haeckelova čovjeka-majmuna) ili humanizaciju životinje (majmun-čovjek). Čovjek-majmun i životinja-čovjek dvije su strane istoga prijeloma što ga nije moguće ispuniti niti s jedne niti s druge strane.“ (Giorgio Agamben, „Otvoreno: Čovjek i životinja“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 59. S talijanskoga preveo: Mario Kopić) Spor o prvenstvu jezika ili slike u početku misaone povijesti izaziva sumnju u razlikovanje čovjeka i životinje. Budući da jezikom čovjek napušta vezanost uz prirodu kao okolni svijet (Umwelt), zaključak se sam nadaje: tehnika kao njegova „druga priroda“ samo je nastavak jezika drugim sredstvima. Pritom se misli na čitav sklop tehničkih praksi, od alata do mehaničkih naprava koji imaju za uzor ljudsko tijelo. Međutim, jezik kao tehnika još uvijek pripada antropotehničkome ili antropologijskome shvaćanju čovjeka kao vladara nad prirodom. Iz vladanja se samorazumljivo stvaraju odnosi gospodstva i ropstva ili sužanjstva. Hegel u svojim ranim spisima (Sustav običajnosti) i Fenomenologiji duha uzdignuće čovjeka iz carstva nužnosti u rvanju s prirodom vidi kao kvalitativan skok. Na njegovu tragu uspon filozofijske antropologije od Gehlena, preko Plessnera do Schelera primjenjuje, doduše, drukčije viđenje povijesti čovjeka i njegov položaj u svemiru. Ali, u načelu, nastanak čovjeka kao subjekta rezultat je tehničkoga procesa samorefleksije. Tehnika jest uvjet mogućnosti „ljudske prirode“ s onu stranu ukorijenjenosti u okolnome svijetu poput drugih prirodnih bića. S tog stajališta životinja ne može imati povijesnu svijest niti kulturu upravo zato što nema odnos spram bitka kao takvoga. Govoreći hegelovski, uskraćeno joj je uzdizanje iz područja prirodne duše do običajnosnoga duha u koji pripada moral, pravo i oblici umjetničke proizvodnje i religijskoga doživljaja. Sve je to samo rezultat izvanjštenja duha u tehničkome mediju oruđa za rad. Pitanje jezika, ipak, ne može biti svedeno na pitanje o tehnici. Kada se u doba tehno-znanstvene konstrukcije strojeva mišljenja i umjetnoga života suočavamo s nečim drugim no što je priroda i tehnika u onome što označava posebnost „ljudske prirode“, vidimo da je posrijedi još nešto posve novo u tom povijesnome razvitku. Tehnika je uvijek sredstvo za neku drugu svrhu. Utoliko se jezik u svojem tehničkome načinu kazivanja već uvijek nalazi u strojnoj tehnici. Na osnovu nje je industrijski kapitalizam rane moderne dospio do vrhunca svoje planetarne moći. Ali prijelaz u globalno, a to znači interplanetarno putovanje svemirom kao lutanje tehnosfere prostorom-vremenom virtualne aktualizacije stanja, nastaje tek s internetom. Nematerijalnost tehnosfere dokida jezik kao tehničku strukturu njegova povijesnoga bitka. Umjesto toga, sada je riječ o tehno-genezi virtualnih svjetova. Iz logike tehnosfere nastaje vizualni jezik koji počiva na informacijskome kôdu. Upravo se zbog toga ne može više govoriti o otvorenosti jezika kao navlastitosti razlike čovjeka i životinje. Agamben, dakako, na tragu Heideggera mora čitav antropologijski stroj, ili ono što je preostalo od čovjeka, pokušati razumjeti iz nečega što ne može biti zgotovljeno kao povijesni proizvod duha ili logosa. Filozofija jezika od Wittgensteina ne bavi se više istinom kao adekvacijom iskaza i zbilje. Jezik je složeni sklop eksperimenta sa svijetom. Njegove igre nemaju više posla s referencijom na ono što se naziva zbiljom neovisnom od jezika kao takvoga. Mističnost faktičnosti proizlazi otuda što je jezik posve nepouzdani instrument komunikacije, a onda posljedično i spoznaje nečeg što ne smije biti na kraju krajeva ostavljeno nerazriješenim, na rubu istine kao fikcije i fikcije kao istine. Kada to imamo u vidu, tada je nešto zagonetno u postavci kako slika nadomještava bit jezika u doba tehno-znanstvene konstrukcije mnoštva svjetova. Što je to zagonetno? Ništa drugo negoli prijelaz iz jezika u sliku u informatičkim sustavima tehničkoga mišljenja novih generacija kompjutora. Prijelaz se zbiva kao promjena paradigme. Lako bi bilo kad bi ta promjena imala značajke kontinuiteta u djelovanju jezika kao transcendentalne strukture mišljenja. No, znamo svi da nije tako. Informacija nije puka zamjena za metafizički pojam prvoga uzroka. Prema tome, govor o prijelazu nije posve primjeren. Diskontinuitet povijesti odgovara transformaciji energije u informaciju. Stroj koji generira svijet kao mrežu podataka nije puki stroj. To je metamedij s kojim mislimo tako što predviđamo buduće događaje u stanju aktualizacije. U cjelini, slika više nema značajke prikazivanja i predstavljanja već opstojeće zbilje. Svijet se umnožava zahvaljujući procesu vizualiziranja zbilje. Uvijek se polazi od događaja stvaranja onoga što simulira ili konstruira novu stvarnost. „Prava“ stvarnost više se ne pojavljuje modelom za tehnosferu. Posrijedi je obratan slučaj. U Cronenbergovim filmovima Videodrome i Goli ručak naglasak je na promjeni svijesti. Stanja-između onoga što jest mehanička ili tehnička konstrukcija tijela i bestjelesna ili tehnologička konstrukcija avatara smjeraju rekombinacijama tehno-geneze. Gdje je u tome mjesto životinje? Ona, naravno, u formi insekta ili kukca govori ljudskim jezikom da ju cijeli svijet razumije. No, iza te ironije skriva se glavni problem odnosa jezika i slike u doba posthumanizma. Ne zaboravimo da iza digitalnoga doba umreženih društava stoji moć informacije. Tehnologije komunikacije zasnovane su na informatičkim pretpostavkama računalnih znanosti. Tijelo u dekartovskome dvojstvu svjetova razdvojeno na res cogitans i res extensa odavno više ne stanuje u pikselima. Umjesto tog ontologijskoga dvojstva susrećemo se s novim parovima binarnih opreka. One nisu nestale. Ali sada se određuju polazeći od pojma integralne stvarnosti. U tom smislu kompjutor je istinski medij dekonstrukcije metafizike. Sve što je bilo fiksno, postaje fluidno, sve se čvrsto pretvara u dim… Što posjeduje svojstva integrativnoga, integralnoga, integrirajućega to je „stvarno“. Sve drugo je iluzorno. Kao što se može vidjeti, u posthumanome stanju vlada svojevrsna tiranija integrala. To ide tako daleko da se u različitim kritičkim manifestima antiglobalista i anarhista ukazuje na nove forme terora i paranoje korporativnoga sustava. A on djeluje poput nemilosrdnog kapitalističkoga stroja stvarajući i razarajući elementarne ljudske osjećaje zajedništva i solidarnosti s Drugima. Bioparanoja postaje, prema tome, novi način ugrožavanja i zaštite poretka od samoga sebe. Integralno zdravlje ljudi u globalnome svijetu pretpostavlja integralnu tvorbu bolesti. Hibridni virusi stvoreni su „namjerno“. Njihovo je podrijetlo unutar mreže tehno-znanosti. Razasuti su sveudilj okolnoga svijeta da bi farmaceutska industrija u sprezi s transnacionalnim kapitalom inscenirala opću paniku (ptičja gripa, ebola, super-gripa). Gotovo je nevjerojatno, ali teorije urote u globalnome poretku nisu igre paranoične svijesti. Ludilo u sustavu naprosto djeluje jedino tako, iza leđa javnosti. „Hiperstimulacija mašte pojedinaca sa strahovima od gubitka tjelesnoga integriteta jedan je od najčešćih poticajnih spektakla kapitala. To možda nije jedina, ali sigurno je najomiljenija taktika. Koliko je moći učvršćeno u ime straha? Nikad nećemo točno znati, ali možemo reći, sigurno previše. Ne možemo pobrojati sve ratove, tržišta i zakonske akte koji su iskorišteni u kampanji straha, ali možemo istražiti tipologije i mitologije koji su materijal za eksploatacijske tvornice i njihovu proizvodnju spektakla straha. Postoje mnoga fantazmagorijska tijela koja možemo istražiti, ali u kontekstu javne bioparanoje koju stvara spektakl straha izdvajaju se tri: dezinficirano tijelo, estetizirano tijelo na zaslonu i zlostavljeno tijelo. Narativi o tim ikonama u neprestanoj mutaciji mogu nas dovesti do područja prezrenih, destabiliziranih i mučenih tijela koja su bila izložena izvanjskim i unutrašnjim (npr. genetska pogreška) silama koje tijelo mogu pretvoriti u poprište katastrofe. Neki od tih narativa labavo su povezani s poviješću i materijalnošću, a neki jednostavno opstoje kao kolektivne halucinacije. Međutim, svi narativi su savršeno pogodni za profitabilnu simboličku razmjenu u službi zatiranja individualnog funkcioniranja i proširenja područja dominacije.“ (Critical Art Ensembly, „Bioparanoja i kultura kontrole“, Up & Underground, br. 1/2014., str. 226-227. S engleskoga preveo Miloš Đurđević) Sintetička djelatnost stroja mišljenja pretpostavlja, dakle, postojanje novoga iskustva svih osjetila, ali s novim pravilima igre. Zanimljivo je pritom da je povijest filma 20. stoljeća prožeta upravo dvostrukom operacijom razvrgnuća Descartesova nasljeđa: (1) utjelovljenjem u figurama transgresije od filmova strave do znanstvene fantastike, od stripova masovne kulture do retro-futurističkih dizajniranja čudovišta (vampiri, vukodlaci, nad-ljudi, mitski hibridni grabežljivci, strojevi-životinje, insekti-ubojice, dječje lutke kao masovni ubojice); (2) rastjelovljenjem u ideji korporativne mreže struktura (Matrix). U oba slučaja, koja su sukladna paradigmama transhumanizma i posthumanizma, ne postoji više autonomija ili dostojanstvo ni čovjeka niti životinje. Možda bi trebalo poći od tog presudnoga trenutka za daljnje razumijevanje budućnosti života vrsta na Zemlji. Sjetimo se da je Darwin u djelu Podrijelo vrsta iz 1859. godine razvio naturalističku teoriju organskoga života u suprotnosti s religioznim kreacionizmom. Bio je to prvi korak u znanstvenoj razgradnji metafizičke slike svijeta. Središnji moment evolucije sagledao je u prirodnoj selekciji vrsta. To je primijenjeno i na ljudsku vrstu, što je imalo izrazito negativne posljedice u zloporabi ove ideje u nacističkoj eugenici. No, ono što posebno izaziva pozornost jest da se iza krinke naturalizma u Darwina skriva novi oblik pozitivizma tajnoga plana prirode. Umjesto Boga sada se evolucija vrsta odvija u kontinuitetu-diskontinuitetu organskoga života. Problem koji otuda slijedi jest u tome što je u djelu Nastanak čovjeka iz 1871. godine Darwin čovjeka smjestio u niz ulančane prirode razvitka vrsta. Čovjek po tome pripada životinjskim vrstama. Od njih se bitno ne razlikuje fiziologijski niti čak psihološki. Ljudska je ruka slična konjskome kopitu, a ljudski mozak nije uvelike različit od mozga čimpanze. Početkom 21. stoljeća genetska su istraživanja došla do zaključka da se genetska struktura DNA ne razlikuje bitno od genoma miša. Kako god bilo, ono što razlikuje životinju od čovjeka nije čak ni jezik. Tako, naime, danas tvrde neurokognitivisti. Neki su filozofi nakon tih otkrića promijenili radikalno svoja spoznajna ishodišta. (Wolfgang Welsch, Immer nur der Mensch? Entwürfe zur ein anderen Anthropologie, W. de Gruyter, Berlin, 2011.) Ako jezik nije razdjelnica svjetova, što preostaje? Možemo li ulogu jezika jednostavno premjestiti u nastanak stroja? Bi li to značilo i obrnutu perspektivu u podrijetlu čovjeka kao misaonoga bića? Naime, umjesto jezika kao početka mišljenja ali ne u transcendentalnome značenju, nego u otvorenosti bitka i vremena (Heidegger), sada se pokazuje možda da je i sam jezik rezultat jedne ontologijske preobrazbe životinje u čovjeka. Međutim, jezik u svojem prirodnome stanju čini se gotovo nepromjenljivim načinom ljudske egzistencije. Tehničko uništenje poetske strukture jezika u moderno doba nije uspjelo s njegovom posvemašnjom suspenzijom. No, ako se tvrdi da je jezik prijelaz između životinje i čovjeka, tada nastaju ozbiljne poteškoće za antropologiju u svim svojim formama od filozofijske do kulturalne. Ovo ne izaziva samo spoznajne poteškoće. U eksperimentu s preobrazbom tijela u raznolike forme utjelovljenja-rastjelovljenja nesumnjivo se radi o dvostrukome ukidanju ili čak prevladavanju. Ovo su, naravno, dijalektičke kategorije u kojima središnje mjesto ima negacija, a ne teza i sinteza. Ukidanje utjelovljenja dovodi do kraja životinje kao takve (biti-tijelo) i do prevladavanja „ljudske prirode“ rastjelovljenjem (imati-tijelo). Psihodelična struktura mišljenja u filmu Goli ručak upućuje na jedini način bijega iz svijeta korporativne pustinje realnoga. Droge i tehno-geneza su samo metode izbavljenja iz okova tjelesnosti. Ali želja za slobodom kao subverzijom poretka pripada mogućnosti posljednjega koraka. Time izlazak iz tijela poprima oznake tehno-znanstvenoga eksperimenta s umjetnom inteligencijom. Budući da ovdje nije riječ ni o ukidanju/prevladavanju niti o negaciji životinjsko-ljudskoga odnosa, preostaje samo ono treće. 3. Svjetovi životinje i svijet čovjeka? Moć tehnosfere – umjesto zaključka Tehnosfera nije neutralnom. Štoviše, već se u ranim znanstveno-fantastičnim filmovima ekspresionizma pojavljuje misao o strojevima koji osjećaju, o mašineriji koja pati. Problem nastaje kada više ne možemo uspostaviti razliku između svjetova čovjeka i životinje naprosto zato što su duhovna egzistencija i animalni opstanak u svoj svojoj nesvodljivosti ostale bez onoga što možemo nazvati „Veliki Treći“. Nije to Bog u ontologijskome određenju najvišega bića. Radi se samo o metafizičkome odnosu utemeljenja odozgo s kojim se čovjeku jezik pružao kao mogućnost otvorenosti svijeta, a životinji je to omogućavala kontingencija želje u formi duševnosti (psyché). Sada je izjednačenje ili poravnavanje teritorija umjesto prostora razlike između svjetova konstruirano tako da „Veliki Treći“ više ne dolazi iz metafizike utemeljenja, već iz zoo-animalistike rastemeljenja. Utjelovljenje-rastjelovljenje jest kao u Kafkinome književnome stroju proces i preobrazba nečega što ima značajke nove matrice tehno-geneze svjetova. Binarni kôd u ovome slučaju odnosi se na tehničko stvaranje i razaranje tijela. Treba napustiti klasičnu shemu metafizike prema kojoj se utjelovljenje odnosi na božansku supstanciju unesenu u tijelo čovjeka. Pritom kršćanstvo s idejom uskrsnuća nije više mjerodavnom za posthumanistički kult tehno-geneze. Utjelovljenje, naime, označava besmrtnost duše, dok neognostički pristup tijelu u različitim eksperimentima s mogućnošću krionike umjetnoga tijela upućuje na nadomjestivost organa i zamjenu „supstancije“. Rastjelovljenje, pak, smjera stvaranju umjetnoga mozga kao središta kognitivnih operacija. U oba slučaja radi se o drukčijem načinu razumijevanja pojma života. No, posthumanizam u svojem oslobađanju od okova prirodne sudbine mora proći s onu stranu biologizma i naturalizma kako čovjeka tako i životinje. Nipošto slučajno, Donna Haraway će u svojem zagovoru nemetafizičkoga dostojanstva životinje isticati kako ne da mi nikad nismo bili moderni, kao što je to rekao Bruno Latour, već da nikad nismo bili niti „humani“. (Donna Haraway, When Species Meet, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2008.) Postljudsko pritom nije neljudsko u smislu tehnosfere kao događaja kontingencije same promjene definicije života s pomoću kibernetičkoga upravljanja procesima stvaranja života. Jezik kojim se određuje bitak čovjeka govori sam od sebe. Razlog leži u tome što je riječ o duhu utjelovljenome u jeziku. Slika, pak, kojom se određuje svjetovnost svijeta pripadnoga životinji nije filmska slika događaja kojim nastaje ono živo u mitsko-apokaliptičkoj sceni rađanja čudovišta poput misterija rađanja bogova u partenogenezi. Za razliku od urođenosti jezika, kao svagda majčinskoga jezika singularnosti, životinja se samoodređuje onim što nema apstraktnu mrežu kôdova i signala za dekodiranje informacija. To je uistinu ono što pojmu slike kao tijela-koje-gleda-Drugoga podaruje praiskonske značajke urlika slobode i agresije. Pogled u fenomenologijskome značenju upućuje na Drugoga-u-svijetu. Nije to, naime, bilo kakav apstraktni Drugi u značenju Lévinasove bezuvjetne etičke obveze. Čini se gotovo zapanjujućim da se iskustvo Drugoga ne nalazi izvan „moje“ svijesti o Drugome. Drugi čini unutarnju ontologijsku strukturu subjekta koji sebi govori „Ja“ time što je ovo „Ja“ moguće samo s pomoću poopćavanja iskustva. Točnije rečeno, „Ja“ već uvijek zna da su svi Drugi isto tako u svojoj drugosti od insekata do gorila u svojoj singularnosti isto tako bića koja posjeduju mogućnost poosobljavanja, ali da je taj čin u sebi prava zagonetka ne samo života uopće, nego ponajprije mogućnosti zajednice u življenju s Drugima (communio). Zašto govorimo o zagonetci? Antropocentrizam nužno, naime, polazi od tog „Ja“ kao uvjeta mogućnosti kojim se jezik pokazuje granicom između svjetova čovjeka i životinje. (Matthew Callarco, Zoographies: The Question of the Animal from Heidegger to Derrida, Columbia University Press, New York, 2008.) Zagonetka metafizike nužno proizlazi iz pitanja o jeziku. Ako se čovjek razlikuje od životinje upravo stoga što „ima“ jezik, tada se to što ima jezik pokazuje njegovim suverenim pravom raspolaganja nad Drugime koji „nema“ jezik. U povijesti metafizike jezikom se označavao logos, duh, ideja, rad, inteligencija. Bez jezika ne postoji mogućnost slobode čovjeka. Iz ovoga je razvidno da se sloboda ne shvaća tek bestemeljnošću onoga što jest, naime bitka, nego je unaprijed već u znaku pukotine između onoga što jezik kazuje „o“ svijetu i onoga što jezik kazuje „na“ svijet. O svijetu kazivati znači imati okolni svijet, poput životinje. Štoviše, životinje su u tom pogledu nadmoćne čovjeku jer posjeduju iskustva osjetilnosti daleko izoštrenija od ljudskih. Na svijet kazivati znači govoriti o onome čega „nema“ ili govoriti ono što može doći na svijet iz čistoga Ništa (creatio ex nihilo). Mišljenje kao stvaranje povezuje otuda jezik u filozofijskome i teologijskome smislu s pitanjem o duhovnim temeljima ljudske povijesti. Čovjek kao povijesno biće misli i stvara samo stoga što „ima“ jezik kojim uspostavlja događaj prostorno-vremenskih kategorija u poredak jezika. Sve što je izrečeno pripada metafizičkome humanizmu. To samo znači da je rang i hijerarhija bića uvjet mogućnosti antropocentrizma u svim svojim formama mišljenja. Sloboda i agresija životinje o kojoj govore Deleuze i Guattari u spisu o Kafki odnose se na modus egzistencije u praiskonskome smislu. Sloboda je uvjet mogućnosti kontingencije bića. Zato ljudska sloboda ne može biti apsolutnom. Ona je (samosvijest) volje za moć, ili istina kao perspektiva. U drugome obratu, slobodom se potvrđuje život kao takav u posvemašnjoj faktičnosti da svijet uopće jest. Kada kažemo da ljudska sloboda ne može biti apsolutnom, tada kao da se sukobljavamo s onime što proizlazi iz nagonske strukture preživljavanja vrste u prirodi. Čovjek doista u svojem načinu bitka u zajednici mora imati tehniku u rukama da bi preživio. Ali, preživljavanje nije čin humaniziranja životinje, nego način agresije vlastite slobode spram Drugoga. Od obrednoga klanja životinja u plemenskim zajednicama Židova u Starome Zavjetu do modernih strategija „humanoga usmrćivanja“ za potrebe tzv. čistoće mesnoga jela u židovstvu i islamu (kosher i halal) radi se uvijek o istome u razlici, a ne o razlici kao načelu drukčijega odnosa spram životinje. Problem je jedino u ovome. Sve životinjske vrste vlastitu slobodu vrste, bez obzira jesu li više „društvene“ kao čopori lavova ili hijena ili su više „samostalne“ poput usamljenih tigrova na uzvisinama Punjaba, agresivno brane od uljeza. Borba za teritorijem uvijek je borba za onim što Heidegger u doba Bitka i vremena (1927.) i glasovita predavanja Temeljni pojmovi metafizike (1930.) naziva okolnim svijetom (Umwelt), podrazumijevajući pritom sve ono što se pokazuje u odnosu tubitka spram bitka kao tehnika i priroda u najširem smislu riječi. (Martin Heidegger, Die Grundbegriffe der Metaphysik: Welt – Endlichkeit – Einsamkeit. GA, sv. 29/30, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2004.) Čovjek nema teritorij za svoj okolni svijet. Umjesto ograničenosti unutar teritorija zemlje, ljudsko je boravište u bezavičajnosti izbačaja u ono što je neljudsko kao takvo. Riječ je o tome da čovjek u svojem čudovišnome (Unheimlich) načinu bitka ima svijet samo kao otvoreni prostor nastanjivanja u bezgraničnome, a poput životinje prebiva jedino autentično u-prostoru vlastita teritorija, u vlastitome zavičaju ili domu. Sloboda čovjeka jest taj čudovišni događaj svijesti o raskorijenjenosti. Stoga svijest o Drugome u sebi označava upravo ovo stanje slobode i agresije kojima se brani „Ja“ protiv mogućnosti otimanja teritorija zemlje. U čovjeku nije životinja, kao što u divljoj životinji ne postoji pripitomljeni čovjek. Ono životno u kretanju same snage ili moći (vita activa) postaje odlučujuće za svaku daljnju raspravu o odnosu životinje i čovjeka u doba tehno-znanstvene konstrukcije umjetnih svjetova. Zapadnjačka filozofija bila je određena temeljnim pojmovima za bitak u kojima se ogleda razumijevanje „prirode“ i „života“ od Parmenida do kloniranja. To su physis, hypokeimenon, ousia, energeia, hyle, kinesis, enteleheia, aitia, arhé, hypostasis. Bit čovjeka shvaćena je esencijalistički. Postojanost u svim promjenama, bez obzira na promjenu kao takvu, ne mijenja strukturu onoga što čini bit „prirode“ i „života“. Životinja kao animal u etimologijskome određenju jest „nešto“ bitno Drugo od čovjeka. Razlog leži u tome što čovjek uopće nema „ljudsku prirodu“, već je ona u nečemu onkraj prirode i života kao takvoga. Animal rationale jest čudovišna „priroda“ onoga što je spoj nespojivoga. Čovjek se od Aristotela, dakle, određuje nečim što jest neko stanje-između i nečime što dolazi iz treće zemlje. Um kao logos ili jezik postaje razdjelnicom svjetova spram biljke i životinje samo zato što čovjek „ima“ tijelo, ali njegov način bitka kao egzistencije ne znači da se on odlikuje onime što Benjamin kaže za Kafkino razumijevanje životinje kao biti-tijelom. Biti-životinjom znači biti jedinstvom prirode kao života i života kao prirode. Postati-čovjekom znači biti-nepostojanim kao takvim. Sve do Nietzschea i Marxa rodno određenje čovjeka ili ono koje pretpostavlja biologijsko-duhovno jedinstvo bilo je temeljem humanizma uopće. No, rez nastaje kada se u Nietzscheovome shvaćanju volje za moć i Marxovome razumijevanju prakse rada kao znanstvene povijesti pojavljuje pukotina unutar same povijesti prirode i društva. Tada se formula naturalizam=humanizam razmješta u korist kvalitativnoga skoka s onu stranu „prirode“ i „života“. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb,1987. 2. pregledano i popravljeno izd.) Otada se može otpočeti tek govoriti o antropo-tehničkome susretu čovjeka s onim što mu je „sudbinom“, naime tehnosferom u kojoj umjetna inteligencija i umjetni život ne znače dokidanje „prirode“ i „života“ u potpunosti, nego upućuju na drukčije postavljanje odnosa između metafizike kao onto-teologije i zoo-animalistike. (Peter Sloterdijk, Du muss dein leben ändern: Über Anthropotechnik, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2009.) To što je drukčije proizlazi iz mogućnosti biotehnologijske proizvodnje „prirode“ kao „novoga života“. Promjena supstancije živoga omogućuje „prirodi“ da djeluje pod uvjetima „druge prirode“. To vrijedi podjednako za ljude i životinje. U tom smislu ne možemo uopće više govoriti o rangu i hijerarhiji. Umjesto toga vrijeme je sazrelo za postavljanje pitanje o onome što omogućuje tu bitnu razliku između čovjeka i životinje. Vidjeli smo da to nije jezik jer se jezik u svojem kazivajućem momentu bitka raspada u tehničke sklopove komunikacije nastale matematičkim algoritmima i binarnim kôdom u kompjutorskoj simulaciji realnoga. Poetska vizija nadolazećega otuda više ne bi smjela ostati zatočena ni usudom pjesništva niti filozofijskim promišljanjima teorije „o“ stvaranju novih svjetova. Ono što pripada u bit umjetnosti uopće nije ni teorija ni praksa, a niti se grčko imenovanje poiesisa i techné više ne čini sudbonosnim za budućnost. Tehničko mišljenje ne treba ni takvu „poeziju“ niti takvu „tehniku“ koja je oblikovala mitsku sliku o stvaranju bića kao stroja, sveze životinje i čovjeka. Preostaje nešto ipak više od svega, a to se nalazi u sferi onoga što Aristotel u De anima naziva dušom (psyché) kao osnovom svega živoga. Filozofija ne bi smjela ponoviti dječje bolesti psihologije i psihoanalize u potrazi za „Velikim Trećim“ s onu stranu opreka životinje i čovjeka. Naprotiv, svemu danas nedostaje duše. Imamo svijet korporativnoga kapitalizma koji nije drugo negoli Artaudov koncept tijela-bez-organa, kao što imamo život u takvome bezavičajnome svijetu koji nije drugo negoli svijet-bez-duše. Egzistencija otpočinje s onu stranu vjere u „ovaj“ ili „onaj“ svijet. To je iskustvo življenja protiv-struje, u času tjeskobe i očekivanju nenadanoga događaja za koji se treba pripremiti. Ali ne više tako da ga se skrušeno čeka kao novoga Boga, a niti tako da se aktivistički nemisaono napadaju sablasti kojih nema. Jer ako išta još ima neku trajniju vrijednost od iščeznuća objekata ove civilizacije tržišta u crnu rupu zaborava, onda je to samo dodir između živoga i neživoga, posljednji znak da mišljenje jedino preostaje čovjeku kao prva i posljednja oznaka biti njegove egzistencije. Biti znači misaono biti i kazivati taj događaj kao najveće čudo i ljepotu ovoga života. A njemu, poput Nietzscheova Zarathustre, valja tisuću puta kazati DA. Pa čak i kada je to DA samo drugi način potvrđivanja NE, ali ne kao negacije svijeta, već kao priznanja da Ništa postoji u samome srcu čovjeka i u jezgri svjetovnosti svijeta. Biti znači biti-još otvoren za mogući događaj pobune mudrosti protiv sebe same prije no što se tim otrovom ne zaraze i druge forme misterija stvaralačkoga života. Na početku Deleuzeova spisa o Nietzscheu nalazi se i tumačenje prispodobe o tri preobrazbe: iz duha u devu, iz deve u lava, te iz lava u dijete. Vrijednosti su duha koje pronosi deva pustinjom u obrazovanju, moralu i kulturi. Lav označava kritiku svih navedenih vrijednosti i njihovo prevrednovanje. Naposljetku, dijete u igri stvara nove vrijednosti i nova načela vrednovanja. Ali, najveća tragedija ne leži ni u snazi lava niti u postojanosti deve, već u nevinosti djeteta. (Gilles Deleuze, Nietzsche, str. 5.) Filozofija se ne događa Drugima i nije nikad doba nevinosti. U tome je njezina tragična moć i u ovo doba bez slobode i bez ljubavi za pobunjenom mudrošću. Bez filozofije ne možemo imati tlapnju o „svojem“ Ja. Jezikoslovci kažu da Japanci ne poznaju mogućnost subjekta i predikata u rečenici kao što to možemo „mi“ u jezicima koji su oblikovali povijest mišljenja Zapada. Ja se iskazuje na japanskome u kontekstu. Nije li to možda „sudbina“ budućega mišljenja? Ne da izgubimo svoje „Ja“, nego da dobijemo mogućnosti mišljenja s onu stranu otrova subjekta iz kojeg sve što jest postaje objektom za drugi subjekt i tako umjesto otvorenosti svijeta imamo zatvorenost struktura u mreži bez kraja. Pitanje jezika posljednje je pitanje mogućnosti filozofije u doba neljudskoga. Filozofija misli u jeziku i s njegovim krajem u broju kao slici postaje suvišnom. Možda baš zato trebamo novo mišljenje više od kruha nasušnoga. Pitanje o životinji kao i pitanje o jeziku vraća nas ishodištima koja smo odavno napustili. Na kraju života antropolog kulture Claude Lévy-Strauss prestao je komunicirati s „našim svijetom“. Govorio je svome psu i čitao mu pred spavanje svoje posljednje stvari. U zvučnoj instalaciji Heinera Gobbelsa Stifterove stvari (Stifters Dinge) u kojem se propituje praiskonsko i ono što ostaje na kraju povijesti civilizacije u iščeznuću svjetova prirode i čovjeka, uz Lévy-Straussa, čujemo još glasove Papuanaca s Nove Gvineje, Bachov Talijanski koncert u F-duru, Malcolma X, glas Williama S. Bourroughsa dok čita tekst „Nova Express – Tower Open Fire“. Ništa više nije autonomno niti ima svoje pravo suverenosti bez duboke povezanosti s Drugime. Suosjećanje s Drugime ne proizlazi tek iz iskustva patnje kao traume dolaska-u-svijet i izlaska-iz-svijeta. Naprotiv, pitajući se o biti životinje u doba tehnosfere suočeni smo s vlastitom zagonetkom jezika. Još više negoli ikad u prošlosti jezik nam pruža posljednju mogućnost da ostanemo ljudi time što ćemo postati bliski i povjerljivi sa životinjama u dodiru i nužnome razmaku od njihovih svjetova. Sloboda gubi svoju agresivnu crtu obrane od Drugoga kada dolazi do blizine u susretu. Zagonetka se više ne skriva u jeziku. Ona prebiva u duši svijeta (anima mundi) s kojim otpočinje svijet. Treba se iznova vratiti mitu i špiljama. To je ono posljednje spasonosno u doba razaranja zemlje. Naš dom nastanjuje dušu svijeta kao što je to isto i s domom našega Drugoga. A tko je drugo taj naš „drug“ iz snova i tihi supatnik u životu osim posljednjega suputnika – životinje.

October 22, 2025
Opsjednutost pustinjom

Opsjednutost pustinjom

1. Pustinju sam vidio samo jednom, a i ta koju sam promatrao iza prozora jurećeg automobila prostranstvima američkoga Zapada nije bila ona prava, autentična, afrička koja ostavlja među dinama tragove propasti drevnih gradova i civilizacija poput grada-oaze nazvanog Timbuktu, već ona tzv. slana poznata iz turističkih vodiča i holivudskih filmova o mafiji. Slušao sam u djetinjstvu opsjednut pustinjom kako moj otac pripovijeda o strašnim ledenim noćima koje je proveo s obitelji pod šatorima El Shatta i dnevnoj užarenosti pijeska pod tabanima dok se u daljini uzdizala moćna piramida već nekog velebnoga faraona, a iza nje su prolazile karavane deva i beduini na biciklima zaplijenjenim još iz vremena propasti talijanskoga futurizma i okupacije Abesinije. Poglavlja iz Deleuzeova i Guattarijeva remek-djela Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 u kojima se govori o pustinjama gotovo da znam napamet. Evo, ukratko, sažetak njihova promišljanja. Oni, naime, koriste pojam pustinje kao metaforu za “glatki prostor” koji postoji nasuprot “prugastome prostoru”, predstavljajući otvorene, deteritorijalizirane i nomadske teritorije, a ne fiksne strukture. Pustinje simboliziraju prostor potencijala, protoka i postajanja, gdje su novi pokreti i veze mogući izvan krute društvene i teritorijalne kontrole. Ovaj koncept istražuje se kroz metaforu nomada koji se kreće i nastanjuje ove granične prostore stalne transformacije. 2. U mojoj Knjizi lutanja posebno mjesto zauzima esej o hrvatskoj pjesnikinji Mariji Čudini i njezinoj neognostičkoj viziji apokalipse i otvorenosti novoga svijeta čudesne tišine i prolaza kroz kristale i pustinje. Njezina konceptualna čistoća u izboru simbola, metafizički minimalizam i nadasve jedinstven govor kojim ostavlja iza sebe svu dosadašnju emocionalnost i racionalnost kazivanja u doba posvemašnjeg gubitka smisla jezika i svijeta kakav smo naslijedili još iz razdoblja vjere u trijumf modernizma doseže vrhunac u knjizi Paralelni vulkani. Nigdje i nikad nisam doživio takvu ushićenost i opsjednutost pustinjom kao savršenstvom forme i sadržaja poetskoga jezika kao u njezinoj poemi jednostavno naslovljenoj „Pustinja“. Ne postoji više ništa osim Pjesnika koji nadilazi granice utjelovljene spolnosti. Iako je glas formalno „muški“, to je stoga što u jeziku nije moguće kazivati onkraj spolne razlike, jer bi to značilo govoriti ne samo iz perspektive samoga Jezika kao „Onoga“, nego i još k tome polazeći od spoznaje o bitnoj ne-osobnosti poezije koja prethodi svakome govoru tog-i-tog „čovjeka“. Pustinjom stoga ne prolazi „netko“, već Pjesnik kao utemeljitelj smisla na zemlji i dobro zna da je od svega što nekoć bijaše bilo, od silnoga raslinja i bogatstva vrsta i njihovih složenih životnih uvjeta preostalo samo lutanje pustinjom i opsjednutost njezinim prostranstvima. 3. Što je drugo pustinja negoli svetkovina nestajanja, prekrivenost pijeskom u nizovima platoa koji se nastavljaju jedan na drugi. Beskraj svijeta ne postoji bez oblika koji su metamorfoze oblaka i pustinje. Lako je s morem, jer ono ima u svojoj obuhvatnosti horizont i pučinu, otoke i kopno. Kad Nietzsche u Gaya Scienzi ushićeno govori o otvorenosti on ima sliku mora i pučine i to ga čini u istinskome smislu uzvišenim. No, moja opsjednutost pustinjom izaziva drugu vrstu otvorenosti od one koju stvara ugođaj i doživljaj morskoga prostranstva. Pustinja raste kao što se kozmičko prostranstvo širi u nedogled, premda će mnogi kozmolozi kazati da je taj proces ekspanzije ili ekstenzije prostora vladavine elementarnih čestica i njihova stvaralačkoga kozmizma nužna kontingencija kraja svemira njegovom implozijom. Kad nešto ima svoj rast, pretpostavlja se da to ujedno znači i mogućnost dovršetka razvitka ili kraja tzv. vječnoga postajanja materije i energije. Slika pustinje koja se širi i guta pred sobom gradove i civilizacije, oaze i utočišta ljudskoga obitavanja na zemlji pretpostavlja ipak i ono što jedino preostaje. A to nije ništa drugo negoli ono što pripada ljudskome imaginariju jer pustinja je simbol praznine, izolacije i prepreka, no ti izazovi mogu dovesti do duhovnoga rasta i prosvjetljenja. U religijskim kontekstima, pustinja se često pojavljuje kao mjesto za primanje božanske objave i polazak na duhovno putovanje. Više od toga je ono što filozofija i poezija ostavljaju za sobom kao kazivajuću moć svjedočanstva suočenja s pustinjom i njezinim savršenstvom apsolutne entropije. 4. Francuski pjesnik St. John Perse pustinju je smatrao prostorom i egzila i novih početaka, “blještavim i praznim”, ali snažnim mjestom za veliku pjesmu “rođenu ni iz čega”. Njegovo djelo, posebno Anabaza, koristi pustinju za istraživanje tema vodstva, civilizacije i cikličke prirode života, suprotstavljajući pustoš s trenucima intenzivne, snažne slike. Za razliku od Deleuzea i Guattarija i Marije Čudine, njegova opsjednutost pustinjom proizlazi iz težnje za „novim apsolutom“ kojemu poezija 20. stoljeća teži svagda kroz rituale destrukcije i dekonstrukcije, kroz atonalnost i disharmoniju, kroz „noći i magle“. Na putu spram ovog iluzornoga oslobađanja od kraljevstva entropije jezik više nije nikakav pobjednik nad tamom i besmislom svijeta. Umjesto toga, jezik je postao pustinja koja raste. 5. Posljednje slike Francisa Bacona izložene prije nekoliko godina u Parizu u Centru Georges Pompidou nisu više imale za tematski okvir raskomadano tijelo čovjeka i njegovu izloženost metamorfozama neljudskoga. Umjesto toga, engleski je slikar histeričnoga pape kao Velikoga Inkvizitora na temelju studije Velázqueza slikao pješčane dine na vjetru urasle u prostore gradskih periferija. Slikarstvo je preživjelo sve zbiljske i imaginarne tragedije i komedije ljudskoga tako što je pretvoreno u zapise o opsjednutosti pustinjom. I filozofija i poezija i slikarstvo govore isto. Što? Da je pustinja otvorenost onoga što nadilazi i filozofiju i poeziju i slikarstvo i postaje više od kaosa.

October 21, 2025
 Nove ozarenosti i samoće

 Nove ozarenosti i samoće

1. Kad više nigdje nema mjesta za savršeni bijeg od ovoga života, jer posvuda je isto, i vlada ravnodušnost i zlo pušteno iz bezdana nekog potonuloga stoljeća u slomljenom venecijanskome zrcalu, kad se sluti skori dolazak savršenoga stroja za proizvodnju ništavila, a površine su glatke kao čelik i iza njih nema više razloga za tajnu, kad na ishodu ljeta sve obuzima nagon za užitkom u pogledu na posljednji tračak svjetlosti od kojeg duša postaje nalik okamenjenu crnome psu kojeg nema na iluminiranome rukopisu Apokalipse iz St. Sever slavne francuske romanike, ne preostaje nam drugo osim nove ozarenosti i samoće. 2. Sve smo prošli i nigdje nismo našli boljeg pribježišta od ove velebne utvare koja nas je pratila čitavim putem satkanim od kala i krhotina rimskoga mozaika na kojem košuta pije vodu iz plemenitih ruku nekog težačkoga boga zgrbljena u leđima i s licem kojeg je prerovala lepra. Vjerovali smo u mistiku glazbe i u moć riječi onog drevnoga jezika na kojem je napisan Hiperion prije no što smo zapali u dosadu ponavljanja svjetske boli i njemu srodnoga ludila namijenjenog samo neubrojivima i neozidanima. Sada smo ovdje gdje jesmo i gledamo kroz tuđe kristalne oči kako se sve samo ubrzava do vrtoglavice, kako sve postaje prijelazno i nestalno, zakrivljeno u svojoj fraktalnoj želji za stapanjem s nečim što nema ni oblik, ni boje, ni zvuk, ni bilo što uzvišeno i ljudsko, već samo u svojoj neiskazivosti i nijemosti i neodređenosti podsjeća na čudovišna stanja koja su poput tjeskobe i nemira s platna ranih njemačkih ekspresionističkih filmova puki znakovi racionalne mistike horora i ništa više. Spasit će nas samo znakovi nove ozarenosti i samoće. 3. Govor je izgubio svoj predmet, jezik svoju ljepotu i sjaj postojanosti bez velikih promjena, samo još slike svjedoče otporu spram jednoznačne umnoženosti sjena što se privijaju uz stupovlja grandioznih mostova i željezničkih terminala kojima tumaraju plemenski ustrojene horde obloglavih, napušenih i željnih krvi. Pod jednim od takvih simbola onog što Baudrillard savršeno naziva primitivnom društvom budućnosti leži truplo divlje svinje koju oblijeće roj muha u brišućem letu. Naziru se daleka stovarišta od željeznih cijevi i horizont preplavljen sunčevim padom niz šumske putove iznova stvara razloge za nove ozarenosti i samoće. 4. Prelazimo zaleđene rijeke i gutamo gorku rakiju vlastite slobode poput skorenoga mlijeka. Sve je još uvijek dovoljno podnošljivo i pomalo hrapavo, sve se još može promijeniti u hodu pod uvjetom da pronađemo novi putokaz za odlazak dalje od ove apsolutne nigdine koja više nikome ne predstavlja baš ništa, pa ni nihilizam više ne označava drugo osim povijesnoga sjećanja na dane kad je želja za nadilaženjem trulih temelja svijeta imala svoje opravdanje i mišljenje se uzdalo u spoj drevne mudrosti i dekadentna stila mjesečara i svečane podrugljivosti. Iza nas su „davni dani“ i „razorena carstva“, labirinti mitskih nemani i muzeji umreženih iluzija, a ispred nas ꟷ nove ozarenosti i samoće. 5. Tko smo to „Mi“ i što nas čini tako različito istim u zajedničkome poslanstvu zemlji, tlu i podrijetlu kojemu se klanjaju oni što ne drže do sebe i predaju se još u zipci varljivome zazivu plemenskoga zavjeta krvi? Strah od slobode bdije nad kupolama katedrala, unosi se u tijelo poput zlokobna virusa i uzgaja strpljivo i štedro vjekovnim prenošenjem s koljena na koljeno. Važno je biti svatko-i-nitko i diviti se spomenicima povijesti beznačajnosti koji propadaju u žitko blato i ništa se više tome ne može oduprijeti. „Mi“ smo veliko Ništa i gledamo u svoj ponor od zlata tražeći razloge za vjeru u nadolazeću budućnost. Toliko novih ozarenosti i samoća, toliko čiste svjetlosti i zaborava praznine! 6. Šuplja su vremena i mračna je duša usmjerena baš posve u sebe. Nitko više ne iščekuje drugi dolazak onoga što ne dolazi. Riječ „dolazak“ je posljednji zalog ovog događaja koji se najbolje može iskazati slikom čovjeka koji prekriva svoje lice dok iznad njega zastrašujućom brzinom prolazi prigradski vlak u tutnjavi i netko u blizini pjeva refren davne pjesme Doorsa Mistery Train baš ovako: Train, train/Coming down the line/Train, train/Coming down the line/Well that mean old rotten train/Took the only friend of mine/Train, train… Šuplja su vremena…i sve će biti dobro, zar ne, jer dolaze nove ozarenosti i samoće, dolaze novi dani i mračna je duša usmjerena baš posve u sebe.

October 20, 2025
Academia virtualis (9)

Academia virtualis (9)

1. Dragi moji slušatelji, tako Vas od početka ovih virtualnih predavanja nazivam jer pojam „profesora“ i „učenika“ nakon uspostavljanja autopoiesisa kao biti tehnosfere više nema nikakva smisla, dopustite da danas zajednički pokušamo promisliti što znači pojam simulakruma koji koriste tzv. postmoderni filozofi francuske suvremene filozofije, a očito je da je posrijedi jedan od fundamentalnih pojmova za shvaćanje onog što određujem kao stvaralački princip u doba tehnosfere. Prije no što krenemo ekstenzivno u razjašnjenje ovog pojma i gotovo začudne logike njegova djelovanja, valja se osvrnuti na gotovo masovno kvaziironično poricanje njegove važnosti u javnome diskursu. Taj postupak usmjeren je uglavnom protiv Baudrillardova korištenja pojmova simulakruma i simulacije u smislu vladavine onog što prethodi tzv. pravoj stvarnosti, a predmnijeva se da je to „sličnost“ s idejom kao virtualitetom. Nema nikakve dvojbe da je ovaj tzv. zdravorazumski „realizam“ religiozno-fundamentalističkoga smjera uvijek onaj koji „vjeruje“ u božansku objavu ovog svijeta kao biološki faktičnoga i zato se često događa da između teologa i pozitivističkih znanstvenika nema većih razlika u kritici postmodernista kao tzv. društvenih konstruktivista. Baudrillarda se nemilice napada kao postmodernoga „šarlatana“, uz to dolaze još i Derrida i Lyotard u paketu, ali nekako kao da Gilles Deleuze ostaje intaktan na ove besmislene objede. Zašto? Moj je odgovor uvijek sljedeći. Zato jer pozitivistički „realisti“ s vjerom u Stvoritelja ili bez njega jednostavno nisu dorasli u svojim refleksivnim sposobnostima vidjeti zašto simulakrum u Deleuezovoj „ontologiji postajanja“ prethodi svekolikoj opsesiji s tzv. stvarnošću. Zato završavam ovu kratku intervenciju u javni diskurs i kažem ono isto što su kazali i Hegel i Marx protiv „činjenica“ koje su suprotstavljaju njihovim dijalektičkim teorijama zbilje: utoliko gore po „teologijsko-realističke“ šarlatane! Evo, ovako Deleuze već na počecima svojeg temeljnoga filozofijskoga djela Razlika i ponavljanje iz 1968. godine kaže o tom „fatalnome“ simulakrumu. „Moderni svijet jest svijet simulakruma. Čovjek ne postoji od Boga, identitet subjekta ne proizlazi iz supstancije. Svi su identiteti samo simulirani, proizvedeni kao optički “efekt”, dubljom igrom koja je razlika i ponavljanje. Želimo misliti razliku u sebi-samoj i odnos različitoga s različitim,neovisnim oblicima predstavljanja koji se vraćaju u Isto i odlaze vraćajući se s negativnim. (…) Naš moderni život jest onaj koji se odvija s mnogo mehaničkih ponavljanja, stereotipa, izvan nas i unutar nas, iz čega neprestano stvaramo male razlike, varijante i modifikacije.“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 1968/2015, 12. izd., str. 1-29.) Što je, dakle, stvarnost u moderno doba ako ne vladavina simulakruma kao stvaralačkoga principa što označava upravo misaono suočenje „s mnogo mehaničkih ponavljanja“. No, iz ovoga citata slijedi ipak nešto problematično. Što? Ponajprije to što ne vidimo razliku između modernoga i postmodernoga načina proizvodnje stvarnosti kroz razlikovanje onog što pripada biti tehnologije i biti tehnosfere. Iako, naravno, Deleuze ne izvodi ovu razliku koja je ključna za moje razumijevanje suvremenosti kao doba autopoiesisa, u njegovim ontologijskim razmatranjima odnosa između razlike i ponavljanja, ili „bitka“ i „vremena“ u drukčijoj verziji filozofije i njezina shvaćanja odnosa mišljenja i stvarnosti, bjelodano je da se ovdje radi o prodoru u svijet onkraj mehaničke reprodukcije tradicionalne moderne tehnologije. Ako tzv. moderni život pretpostavlja čitav niz ponavljanja i stereotipa, onda je njegova značajka krajnje paradoksalna i aporetična. Naime, njegova „novost“ u odnosu na sve prethodne povijesne epohe pojavljuje se kroz logiku ponavljanja u nizu beskonačnih reprodukcija „istoga“. Ali, nije stvar u ponavljanju „istoga“ kao što je to bilo samorazumljivo za modernu mehaničku reprodukciju koja izaziva dosadu u izvršenju radnih operacija, a to je savršeno komično pokazao Charlie Chaplin u paradigmatskome filmu Moderna vremena. Ono što ima karakter posve drukčije „novosti“ od ove stereotipne mehanike tjelesne ustrojenosti „života“ prema modelu moderne tehnologije i njezina stroja koji predstavlja bit mehanike uopće nadilazi logiku „reprodukcije prirode“ kao takve. To samo znači da se ono istinsko ponavljanje koje poprima karakter stvaralačkoga principa stvaralaštva „novoga“ ne više kao mimesisa i reprezentacije stvarnosti pojavljuje u jednoj posve drukčijoj verziji postmoderne tehnologije koja više nije ni mimetička ni reprezentacijska, već je bitno emergentna i kontingentna. 2. Filozofijsko podrijetlo pojma simulakruma pronalazimo izvorno u Platona, te potom u Baudrillarda, Klossowskoga i Deleuzea. Dakle, prvotno u okrilju metafizike s razlikovanjem pojmova ideje i zbilje, a na kraju metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici simulakrum se iznova pojavljuje u francuskih postmodernista. U čemu je razlika između „izvora“ i „suvremenosti“ u znaku mehaničkoga i digitalnoga ponavljanja izvornika? Odgovor je vrlo jednostavan. Platon nužno kao i čitava zapadnjačka metafizika mora pretpostaviti postojanje i vladavinu Jednoga kao vrhovnoga identiteta (bitka i mišljenja) kroz pojmove bitka-boga-svijeta-čovjeka. Nietzsche je bio u pravu kad je stoga platonizam uspostavio temeljnom metafizičkom strukturom zapadnjačkoga mišljenja u kojem onostrano vlada nad ovostranim uz pomoć klasičnih ontologijskih pojmova kao što su supstancija, bitak, ideja, transcendencija itd. Unatoč bitnih razlika grčkoga filozofijskog mišljenja i srednjovjekovne teologije kršćanstva, ono „isto“ pojavljuje se kroz transcendentalije Jednoga (unum), dobrog (bonum), istinitog (verum), bića (ens) i lijepog (pulchrum). Tome usuprot, u suvremenoj uporabi ontologijskih pojmova, sve je u znaku još od Spinoze i posebno Nietzschea onog što se usmjerava u silazak s neba na zemlju, a pojmovno to nazivamo vladavinom „imanentne transcendencije“. Ako je u Platona simulakrum imao značenje fantazmatskoga, onda je razvidno kako se ovaj poredak između iluzije i zbilje preokreće. U Platona je, naime, na djelu razlikovanje između dvije vrste „slika“ (eidola): (1) „kopije“ (eikones) u kojima vidimo unutarnju nalikovinu s idejnim ili idealnim modelom i (2) „simulakruma“ (phantasmata) u kojima imamo prividnu nalikovinu s izvornikom, ali je posrijedi bitna devijacija u odnosu spram prvotnoga ili izvornog. Gilles Deleuze na radikalan način izokreće ovaj ontologijski položaj simulakruma u suvremenosti. Evo, ovako: „Simulakrum je ovaj sustav ili ono razlikovno koje se odnosi različito polazeći od same razlike. Ovi su sustavi intenzivni: oni se nalaze duboko u u naravi intenzivnih kvantiteta, koji ulaze precizno u komunikaciju sa svojim razlikama. (…) Ukratko, sustav simulakruma može se opisati uz pomoć shvaćanja, koji se sa svoje strane čine odveć različitim kategorijama reprezentacije: (1) dubina, spatium, ili organizirajući intenziteti; (2) disparatni nizovi koji oblikuju borbe individuacije koja crta (pojedinačne čimbenike); (3) „tamni prekursor“ koji se upoznaje u komunikaciji; (4) spojnice, unutarnje rezonancije, kretanja snaga u nastajanju; (5) konstitucija pasivnoga sebstva i subjekata „ličinki“ u sustavu, te formacija čistih prostorno-vremenskih dinamizama; (6) kvalitete i proširenja, vrste i dijelovi koji u dvostrukoj diferencijaciji oblikuju sustav i koji prekrivaju prethodne faktore; (7) središta zastiranja koja svjedoče ustrajno o trajnosti ovih faktora u razvijenome svijetu opsežnih kvaliteta. Sustav simulakruma potvrđuje divergenciju i decentriranje: samo jedinstvo, sama konvergencija svih nizova jest informacijski kaos…“ (Gilles Deleuze, Différence et répétition, str. 355-356.) Sve smo dobili što smo tražili. Simulakrum je informacijski kaos, a to ne znači više ništa „kaotično“ u smislu primordijalnoga nereda i raspada sustava života. Umjesto toga, u krajnje složenome sustavu divergentnih funkcija i ambivalentnih struktura društvenih odnosa suvremenoga kapitalizma kojemu legitimacijsko opravdanje podaruje sveza kibernetike i neoliberalizma, sve se akcije i transakcije, čitav poredak interakcija svodi na umrežavanje upravo tog i takvog „informacijskoga kaosa“ jer simulakrum više ničemu ne „nalikuje“ i nije nikakva funkcija nekog „fantazmatskog“ izvornika na koji se upravo „danas“ manijakalnom upornošću pozivaju novi ideolozi religioznog fundamentalizma u 21. stoljeću napadajući bezobzirno s pozicija tradicionalne teologije plus politički decizionizam Carla Schmitta bez njegovih posljednjih teorijskih konzekvencija iz Nomosa zemlje sve ovo što ste maloprije čuli iz citata Deleuzea. Budući da nema ni jednog autentičnoga mislioca u 21. stoljeću koji bi mogao obraniti ovu hrpu besmislica a da se ne poziva na objavu i logiku novoga „križarskoga rata“ protiv sekularizacije i antiesencijalizma, onda je posrijedi samo i jedino pad u bezdan onog što Nietzsche u Genealogiji morala naziva samoskrivljenom „kastracijom uma“. Borba protiv ove jedine i prave stvarnosti koju ne određuje kvazi-subjektivna volja reakcionarne politike, već transklasična logika kibernetike i hibridni pojmovi Deleuzea i Simondona poput kaosmosa i metastabilne ravnoteže dostatan su dokaz da je čitava voljno-subjektivistička konstrukcija zaokreta povijesti naprosto puka tlapnja. Kad više nema Izvornika u smislu „fundamentalizma“ Jednoga, a Bog je mrtav, a ne Nietzsche koji je misaono življi negoli ikad kroz posthumanizam i transhumanizam, onda je nužno promisliti kako i zašto se u doba simulakruma kao stvaralačkoga principa sama tehnosfera odvija kroz uspostavljanje vladavine Razlike i Mnoštva, kroz „virtualnu aktualizaciju“ koja prethodi u svojem digitalnome konstruktivizmu svekolikoj „šupljoj“ stvarnosti i njezinim biologističkim mantrama o „životu“ i to u vrijeme kad procesi hibridizacije i konstrukcije sintetičkoga života omogućuju neslućeni procvat tehnoznanosti i njezinih boljitaka u produljenju „kvalitete života“ i čovjeka i drugih biljnih i životinjskih vrsta koje su evolucijski i biološki ionako osuđene na izumiranje. 3. U mojoj knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.) nastojim pokazati kako se zahvaljujući mišljenju koje obuhvaća pojam klasične ontologije u njezinoj transformaciji kao što je pojam bivanje/postajanje (Werden, bevoming, devenir) mijenja i poredak kategorija koje su uobičajeno bile poredane u „sustavu“ polazeći od onog vrhovnoga do onoga podređenoga. No, nije bilo riječi o binarnoj logici A i B, već o dijalektici sinteze koja s Hegelom dosiže najvišu razinu spekulativnosti s pomoću pojma dokidanja suprotnosti njihovim prevladavanjem (Aufhebung). Ta je logika stoga tripartitna. U znaku je postavke, negacije i negacije negacije, I zbog toga se u njezinim okvirima ne može misliti nikakva stvaralačka mogućnost onoga što je nužno podređeno nečemu nadređenome. Drugim riječima, razlika je uvijek samo pitanje odnosa između onoga što ima karakter utemeljenja niza u kvantitativno-kvalitativnome smislu, te se pojavljuje kao razlika koja nastaje ne-autonomno. Simulakrum može u Platona i Hegela biti samo ono što je drugotno i što je nečemu nalik po analogiji, dakle po sličnosti s izvornikom. Otuda je karakter simulakruma uvijek povezan u metafizici s patvorinom i krivotvorinom, te može imati svoju logičko-povijesnu vrijednost kao kopija neke već uspostavljene „prve“ i „jedine“ stvarnosti. Kad se umjesto pojma „bitka“ u njegovoj postojanosti i trajnosti uvede bivanje kao postajanje (devenir), što Deleuze stvaralački preuzima od Nietzschea, na djelu je prelazak u dinamički proces stalnoga nastajanja „novoga“, ali ne kao proizvodnje koja omogućuje svoju reprodukciju kao u doba mehanike, već kao autonomne proizvodnje same razlike iz duha simulakruma. A za to model mehaničke tehnologije nije više od koristi. Na njegovo mjesto nastupa model ili matrica kognitivnoga stroja kao emergentne i kontingentne stvarnosti koja stvara i razara samu sebe u procesu „vječnoga postajanja“.Ništa ne postoji bez postajanja (devenir). Nastajanje „novoga“ u procesu postajanja drugim i različitim proizlazi iz biti same razlike, a ne identiteta. Stoga se za razliku od slučaja Warholove Marilyn M. u nizu pojavljivanja uvijek radi o razlikama koje nemaju svoj „prvotni izvor“, već su virtualna aktualizacija stanja u sklopu, a nisu rezultat beskonačnoga niza onog „Istog“ kao puke modifikacije i varijacije. Posljednja rečenica koju smo naveli iz „Zaključka“ knjige Razlika i ponavljanje zaslužuje posebnu pozornost u ovome razmatranju. Kada, dakle, Deleuze kaže da „informacijski kaos“ nastaje iz „konvergencije svih nizova“ to nije ništa drugo negoli problem s „logikom simulakruma“ koja djeluje posve drukčije i na drugim „temeljima“ od „logike bitka“ kao spekulativne dijalektike u Hegela. Simuliranje bitka nije, dakle, puko krivotvorenje „prirode“. Isto tako ne može biti svjesno ili nesvjesno zamagljivanje istine do posvemašnje ne-istine. Već je Nietzsche u jednoj od najznačajnijih izreka uopće kazao da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine. Mogli bismo s Deleuzeom kazati kako imamo simulakrum da bismo mogli stvarati „nove“ svjetove. Ali ne više iz čiste mašte kao što je to bio san transcendentalne konstrukcije uma u Kanta. Umjesto toga, simulakrum jest „uvjet mogućnosti“ da se „načelo potencijalnosti“ uspostavi kao elementarni odnos u proizvođenju čistih singularnosti. U čemu je čitav „misterij“ s logikom simulakruma u okviru Deleuzeove „ontologije postajanja“? 4. Ni u čemu drugome negoli u „obogotvorenju“ novoga načina mišljenja u samome naslovu druge najznačajnije knjige suvremene filozofije u 20. stoljeću. Prva je Heideggerov Bitak i vrijeme s kojom nastaje „destrukcija tradicionalne ontologije“ jer se smisao bitka razumije iz izvorne vremenosti i time otvara mogućnost da se iz ekstaze ili dimenzije nadolazeće budućnosti pripremi „tlo“ za dolazak događaja/zgode (Ereignis) kao „drugoga početka“ onkraj granica metafizičkoga mišljenja. Druga je Delezeova Razlika i ponavljanje kojom se afirmira stvaralački princip postajanja „novoga“ onkraj granica tradicionalne ontologije. Time simulakrum postaje uvjet mogućnosti uvođenja „informacijskoga kaosa“ i to ne kao čudovišnoga nereda u cjelini zbivanja „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka, već kao „virtualne aktualizacije“ same potencijalnosti razlike koja nastaje iz sebe same, autonomno i tako briše metafizičke razlike u sklopu hijerarhije bića. Deleuzeova je ontologija stoga „demokratski pluriverzum“ svjetova koji implodiraju u kreativnoj heterogenezi u kojoj nema mjesta za „veliko“ i „malo“, već se odnosi između stanja i događaja određuju kontekstualno kao proizvodnja „novih“ singularnosti. Sve što se još može kazati u obranu nastajanja simulakruma kao autentične novosti kojom stvarnost postaje složena mreža singularnosti jest da je stvar u bitnom „metafizičkome obratu“ ranga same dijalektičke logike. Umjesto pojma reprodukcije kojom moderna tehnologija umnožava predmete kao kopije jednoga izvornika, na djelu je pojam stvaralačkoga kloniranja bez izvornika kojim simulakrum sebe samoga proizvodi kao iznimku koja stvara nova pravila. No, to je moguće samo onda kada više tehnologija nije model reprodukcije „bića“ na temelju ljudske i prirodne tjelesnosti. Uostalom, sjetimo se da su i Marx i McLuhan imali ideju stroja i tehnologije kao proširene prirodno-ljudske osjetilnosti/tjelesnosti koja je uvijek otuda instrumentalnoga karaktera. Umjesto ovog načina mišljenja, susrećemo se s transklasičnom logikom tehnosfere koja samostvaralački proizvodi svoju „virtualnu aktualizaciju“ iz kloniranja onoga čega nema ni u prirodi niti u „ljudskoj prirodi“, već se nalazi u programu/viziji kognitivnoga matrixa kao autogenerativna „racionalna intuicija“ kojom se ono „novo“ autonomno „stvara“ bez posrednika, bez udjela prirode i čovjeka, dok je čovjek izjednačen s proizvođenjem misaonoga objekta koji poput onog Dionizova oka gleda svoje vlastito viđenje. Zato sam i mogao u četvrtome i petome svesku svoje Tehnosfere nemilosrdno zapečatiti čitavu „veliku priču“ o realizaciji metafizike u kibernetici i jednostavno reći da je doba arhitekata prošlo i da isto vrijedi za tradicionalno shvaćanje dizajna. Sve odsada „radi“ tehnosfera u formi kognitivnoga stroja, ali ne kao napredak u pojmu instrumentalne tehnologije koja zamjenjuje „arhitekte“ i „dizajnere“, nego kao razvitak u autogenerativnome procesu dovođenja simulakruma do postajanja novoga kao stvaralačkoga principa aposlutne singularnosti. I da budem još odrješitiji i „bezobzirniji“ u konzekvencijama mišljenja tehnosfere. I Heideggerovo je mišljenje događaja kao i Sutlićevo povijesno mišljenje time prestalo vrijediti kao mjerilo za kritiku metafizike grosso modo. Tehnosfera nije ono što Sutlić naziva sjajnom formulom za Marxovu realizaciju filozofije kao metafizike u praksi rada kao znanstvenoj povijesti čime tehno-logika postaje univerzalna realizirana teo-logika i mito-logika povijesti. Tehnosfera naprosto više „ne radi“ jer je rad metafizički izraz za borbu čovjeka sa prirodom i stvarnošću kao objektiviranom zbiljom. Umjesto „rada“ kao samosvrhe, na djelu je stvaralačka heterogeneza koja čovjeka transpovijesno dokida i prevladava s pomoću homo kybernetesa. Tko naposljetku još uopće „misli“ ono što se još ima misliti ꟷ čovjek kao prirodno biće u svojoj konačnosti ili kognitivni stroj onkraj granica živoga i umjetnoga? Evo, ovo je moj vlastiti citat ili citat onoga što sam napisao u svojoj knjizi o Deleuzeu. Njime ću i završiti ovo predavanje i možete slobodno kazati da je „autor“ sam sebe „iskopirao“ ili je možda postao sam svoj „simulakrum“, kako Vam drago. Misliti znači virtualno uspostavljati Ideju kao „mogućnost“ događanja događaja u kojem razlika kao ponavljanje označava obrat u „biti metafizike“. Sada, naime, vrijeme više nije samo jedno ili drugo, prošlo, sadašnje i buduće, pravo ili nepravo, već trostruka sinteza prošlosti-sadašnjosti-budućnosti s formalnim prvenstvom nadolazeće budućnosti koja se nikad ne zbiva onako kako je to zamišljeno u glavama ljudi, već kao ireverzibilna reverzibilnost iz koje nastaje „novo“, niti kao čista konstrukcija događaja, a niti, pak, kao čista virtualnost singularnosti. Ono „novo“ jest rezultat simulakruma i razlike u samome postajanju (devenir). Sve što se događa postoji samo u postajanju. Otuda nastanak stvari prethodi njihovim nepromjenljivim i vječnim „bitima“ kao što nestanak događaja dovodi do iščeznuća „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka u postajanju kozmički neosobnoga života kao imanencije.

October 19, 2025
Na prostranstvima bespuća i u duši gubitnika…

Na prostranstvima bespuća i u duši gubitnika…

1. Na prostranstvima bespuća i u duši gubitnika…sve proizlazi iz jedne od najboljih autorskih izvedbi druge polovine 20. stoljeća u obliku „ploče“/CD-a iz 1982. godine onog koji će nakon Boba Dylana obilježiti popularnu glazbu i masovnu kulturu svoje Amerike i onog što nazivamo svijetom u njegovoj planetarnoj globalnosti. Kad sam prvi put slušao tu melankolično-suicidalnu i nadasve neotklonjivo čistu narativnost „Bossa“ čiju glazbu treba doživjeti upravo u samotnoj vožnji beskrajnim autocestama mitske Amerike kao u ranim noir-filmovima Davida Lyncha, bilo mi je jasno da je njezina moć ravna onome što mitopoetski progovara iz negativne eshatologije jedne anti-Whitmanove epopeje slobode, urlika i pada u vlastiti bezdan duševnoga posrnuća. Nije slučajno početak dekadentno-apokaliptičkih 1980ih godina kao slutnje i najave onoga što će Amerika postati upravo „danas“ kad Bruce Springsteen uznosi duh autentičnoga glasa revolta protiv srozavanja demokratske tradicije vlastite zemlje na bjesomučnu fundamentalističku i autokratsku vladavinu „ludoga cara“ i njegovih militantnih podanika ostvaren u ovoj njegovoj životnoj umjetničkoj viziji i realiziranoj etičko-političkoj distopiji onog što Jean Baudrillard u svojem eseju/putopisu „Amerika“ iz 1986. godine naziva primitivnim društvom budućnosti. U jednom tekstu Iana Croucha iz 2012. godine u slavnome New Yorkeru naslovljenom „The Original Wrecking Ball: Bruce Springsteen’s Nebraska“ autor navodi Davida Burkea koji je zapisao povodom ovog albuma kako se „njegove teme povezuju s političkom i ekonomskom klimom koja je obilježila rane Reaganove godine. Springsteen je rekao da ga je Reaganov izbor prestrašio i potaknuo na novootkrivenu političku svijest. Burke citira Springsteenov intervju u kojem je Boss rekao da je „Nebraska“ priča o gubitku zajednice i „duhovnome slomu“, vremenima i mjestima kada ljude „jednostavno upucaju negdje gdje se čini da ništa nije važno“. Među pjesmama s pričama na albumu, baladama o ubojstvima, ispovijestima i jadikovkama na samrtnoj postelji ima mnogo socioloških označitelja. Loše cijene uništile su obiteljsku farmu. Banka će im uzeti kuću. Vijetnamski veterani su prevareni sa svih strana. Netko je zatvorio tvornicu automobila u Mahwahu.“ Sve je to referencijalni okvir Nebraske, ali Springsteen nije tek autorski glas neke socijalne „duhovne obnove“ Amerike i svijeta kao ni prononsirani zagovornik danas izrazito popularne repolitizacije suvremene umjetnosti. Njegova je angažirana političnost ona koja se očituje u građanskoj neposlušnosti i jasnoga aktivizma na strani liberalno-demokratskih snaga u borbi protiv ekstremizma i gaženja vrijednosti koje je „Pax Americana“ uspostavila tijekom 20. stoljeća unatoč svih svojih zastranjenja i užasa neokolonijalizma i neoimperijalizma sve do danas. Glazba je autonomno polje vladavine simboličkih tragova jedne uistinu moćne poezije. U njoj se stapaju sve forme folka i popularne kulture Amerike kao uzvišeni sklop onoga što iznad svega zavodi masovnu publiku svojom autentičnom emocionalnom katarzom. I zato je Nebraska ne samo duhovno utočište za sve „luzere“ kao i mitopoetska slika slomljenoga american way of life u doba okrutnoga neoliberalizma koji iza fasada trijumfa spektakla i novoga militarizma kao vladavine informacijsko-kognitivnoga kapitalizma skriva raspad ljudske društvenosti i ravnodušnost spram patnje Drugih. „Nisam imao svjesnu političku agendu ili društvene teme“, tvrdio je Springsteen u svojoj autobiografiji. „Tražio sam osjećaj, ton koji se činio kao svijet koji sam poznavao i koji još uvijek nosim u sebi.“ Evo radničkih ambicioznih ljudi, onih koji su odustali od te utrke i sanjara na rubu koji su ispunjavali noći na šetnicama i beskrajne vožnje autocestom na prva tri Springsteenova albuma, crescendo bijega i ekstaze koji je vrhunac dosegao na albumu Born To Run iz 1975. godine. Ali puno je manje nade u tim ciklusima kriminala i obračuna posve običnih ljudi prisiljenih na očajničke mjere. Kako ovaj sablasni fatalizam prelazi brzinom Sun-rockabillyja u Johnnyju 99 i State Trooperu u nepovrat! 2. Naslovna i uvodna pjesma napisane su iz stajališta Charlesa Starkweathera, koji je zajedno sa svojom 14-godišnjom djevojkom Caril Ann Fugate ubio 11 ljudi u pohodu od Nebraske do Wyominga krajem 1957. i početkom 1958. godine. Springsteen je najbolje poznavao ovaj slučaj iz ranoga Malickova filma Badlands, ali budući da je već napisao nezaboravnu himničku pjesmu s tim nazivom, prvo je novu nazvao “Starkweather” prije nego što je promijenjena u Nebraska za ovaj album. Sjetimo se Badlandsa u kojem Terrence Malick pripovijeda povijest jedne američke mahnitosti kroz izvrsnu glumu Martina Sheena, Sissy Spacek i Warena Oatesa. Neo-noir ozračje snimateljske uronjenosti s divljim krajolikom u kojem egotrip i dosada mladih buntovnika dovodi do krvoprolića Drugih ostavlja nas danas bez daha. Ovo je naprosto remek-djelo kao i Malickov ključni film Days of Heaven. Pripovijedanje lika u Springsteenovoj Nebrasci uistinu djeluje uznemirujuće ravnodušno. On preuzima ton iz stvarne Starkweatherove posljednje pisane poruke u kojoj je rekao da mu zapravo nije žao jer se on i Fugate samo “malo zabavljaju”. Springsteena su u jednome intervju stoga pitali pokušava li pronaći obris nade u svim pričama koje su njegove pjesme tako vjerodostojno kazivale. “U pravilu, da”, rekao je, a zatim zastao. „Ali onda pjesma poput Nebraske, ne znam kakvu nadu možete izvući iz nje osim možda da je netko još uvijek tu da ispriča priču.“ Intrigantna fusnota uz Nebrasku je njezina sličnost s ranijom pjesmom o serijskome ubojici, Kinky Friedmanovom „Baladom o Charlesu Whitmanu“. Whitman, marinac i izviđač, ubio je 14 ljudi snajperskom puškom s tornja sa satom na kampusu Sveučilišta u Teksasu 1. kolovoza 1966. Slučajevi su različiti i Friedmanov ton može skrenuti prema mračnome humoru, ali završni stihovi svake pjesme su jezivo slični. Što je to Amerika nećemo nikad saznati samo iz dokumentarnih filmova o masovnim zločincima, atentatorima i čudovišnoj opsjednutosti mistikom oružja od ranih dana divljega Zapada do sadašnjosti u kojoj teror s ulica ulazi u prepune baptističke crkve, na samotna šetališta sveučilišnih kampusa, u velike robne kuće i u svijet obasjan snopovima neona i oceanima krvi. Ono što je Amerika to su ponajbolje pokazali njezini sinovi i kćeri, djeca pobune i ekscentrični nomadi pop & rock poezije kao i vrhunski književnici poput Trumana Capotea, Thomasa Pynchona i J. D. Salingera. Springsteen pjeva u Nebrasci: „Ako pitate zašto sam učinio ono što sam učinio / Gospodine, pretpostavljam da na ovom svijetu postoji samo zloba.“ Friedman: „Većina ljudi nije mogla shvatiti zašto je to učinio / A oni koji su mogli ne bi to priznali / Još uvijek ima puno izviđača.“ Nakon naslovne pjesme Nebraske slijede četiri pjesme koje su Springsteena uzdigle na najvišu razinu modernih tekstopisaca. Premda prvih pet pjesama na albumu Nebraska odjekuje kao palimpsest “Junglelanda” ili “Thunder Roada” bez kojih ni dana nema nijednog poštenog Bossova koncerta, ništa zato, sve je ipak poput divnoga simulakruma, ponavljajuće različito i novo. No, nesumnjivo najupečatljivije pjesme iz Nebraske su zacijelo “Atlantic City”, “Mansion on the Hill”, “Johnny 99” i “Highway Patrolman”. „Mansion“ djeluje osobno i refleksivno, jer je posve drugačija pjesma od Hank Williamsove „Mansion on the Hill“, iako je utemeljena na istoj premisi o stahotnome jazu između onih koji su rođeni s više i onih koji su rođeni s manje socijalno-klasnih atributa svoje društvene egzistencije. To je pjesma prepuna malih detalja, u kojoj Springsteen doslovno blista, a njezino mjesto na ovoj ploči nikada se nije činilo slučajnim. Uostalom, sve je u pjesmi savršeno posloženo: zvuk, narativnost, poruka. To je očigledan predah između četiri pjesme o nasilju i smrti. „Atlantic City“ i „Johnny 99“ su, pak, priče o očajnim ljudima koji se okreću zločinu. Nijedna pjesma nimalo ne opravdava zločin. Obje ga objašnjavaju, oštro kroz sjajnu rečenicu koju Springsteen stavlja u obje pjesme: „Imam dugove koje nijedan pošten čovjek ne može platiti.“ Obje pjesme su poput duge i trome rijeke koja je svojim tijekom sve silovitija, nepokorna, sveobuhvatna i refleksivno-emocionalno snažnija, a to krasi Springsteenovu poetiku od samih početaka do danas. Naravno, tome je prethodio dvostruki studijski album s filmski ikoničnom naslovnom pjesmom River iz 1980. godine. U njegovom filmu “Born In the U.S.A.” vidimo kako je na turneji Springsteen često izvodio „Atlantic City“ i „Johnny 99“ sa svojim E Street bendom, i bili su kao i uvijek nenadmašno ekstatični što se događa čak i danas na njihovim spektakularnim koncertima diljem svijeta na najvećim stadionima i arenama. Isto vrijedi i za akustične verzije pjesama. „Highway Patrolman“ iznosi jednu od najstarijih prijepora ljudske povijesti: pronalaženje ravnoteže između podrške obitelji i zalaganja za ono što je etički ispravno. Pripovjedač, Joe Roberts, krenuo je uzvišenim putem i postao policajac. Sve se međusobno umrežava kroz pad i uzdizanje, kroz pretkazivanje nečeg što pripada istinskoj tradiciji američke moderne umjetnosti, poezije i filma ponajprije, od Walta Whitmana do Elie Kazana i Terrencea Malicka. Amerika je upravo to što vidimo u njihovim filmovima i što slušamo u Springsteenovoj glazbi. Jer Bruce Springsteen je u istinskome smislu „propovjednik“ i „mesijanski pronositelj“ jedne posve začudne i autentične verzije Otkrivenja koja nikad ne napušta onog tko prolazi agoniju i sumrak svih onih vrijednosti bez kojih bi Amerika ostala samo i jedino Badlands. Slušajući Nebrasku svih ovih godina uvjerio sam se da je ono postojano i nepromjenljivo sadržano samo u Springsteenovu glasu moćnih vibracija melankolije i apokalipse, nade i iskupljenja, ozarene sreće i užitka što pripada zajednici svojih globalno-planetarnih poklonika i u godinama kad posvemašnje razočaranje u ljude i skeptička mudrost dostojanstva uzvišene tišine ne dovodi nužno do pristanka uz rijeku zla što ostavlja za sobom ruševine i trulež od obećane zemlje nade i divne utopije slobode. 3. Iako mogu sebe ubrojiti među one koji nakon Boba Dylana smatra Springsteena najznačajnijim pjesnikom američke pop & rock glazbe i relativno upućenoga u njegov opus, knjige i različite eseje o golemom opusu njegova stvaralaštva, a u jednom svojem tekstu o postdemokraciji i vladavini oligarhijskoga tzv. crony-kapitalizma koji pretpostavlja grabež i korupciju na isti način kao što desničarski populizam pretpostavlja vladavinu narcističkih šarlatana i logiku neofašističkoga Kulturkampfa na kraju sam umjesto zaključka citirao njegove stihove iz pjesme „We Take Care Of Our Own“, (https://zarkopaic.net/blog-post/politika-bez-ideologije/ vjerujte mi, tek kad sam krenuo u pisanje ovog fragmenta kaosa saznao sam za nešto teorijski izazovno i posve opravdano. Naime, postoji web stranica časopisa koji se naziva BOSS: The Biannual Online-Journal of Springsteen Studies i već je objavljeno nekoliko iznimno dragocjenih priloga iz interdisciplinarnoga područja muzikologije, pop kulture, kulturalnih studija i sociologije pop & rock glazbe. https://boss.mcgill.ca/index Kao što vidite iza svega stoji McGill, Sveučilište u Montrealu, Kanada. Ovo je znak da se misija ne samo briljantne glazbe i popularne kulture koja obilježava našu suvremenost svojom porukom i snagom vjerodostojne borbe za temeljne ideje koje su Ameriku uzdigle do „imperija slobode“ širi baš tamo gdje je to i dostojno. Ovaj je prilog, naposljetku, ipak tekst o onome što je ime 37. savezne države SAD-a pretvorilo trajno u umjetničku sliku i jezik našeg vremena kad na prostranstvima bespuća i u duši gubitnika čujemo odjek mračne ljepote rezonantnije uistinu više od zvuka izgubljenog u daljinama jednog napuštenoga svijeta. Everything dies baby that’s a fact But maybe everything that dies someday comes back Put your makeup on fix your hair up pretty and meet me tonight in Atlantic City…

October 18, 2025
Sve je samo konstrukcija

Sve je samo konstrukcija

1. Gdje vlada razasutost metafizičkoga tereta istine bitka, tamo cvate estetsko iskustvo Stvari. Nigdje kao u suvremenoj umjetnosti gotovo da ne postoji kompromis između ozakonjene institucije njezina djelovanja-u-svijetu i zbiljskoga svijeta o tome da promjena učvršćuje stabilnost, kaos podaruje legitimnost poretku, a entropija ga čuva od propasti. Imamo jezik kojim više ne objašnjavamo što jest smisao bitka. Umjesto toga, služi nam kao alat za razotkrivanje mnoštva značenja. Ona nisu ukorijenjena u onome što se pokazuje kao stvar sama. Jednostavno, proizlaze iz „forme života“. U nju upisujemo znakove i tragove, šifre i kodove. Izraz koji smo ovdje upotrijebili potječe, dakako, od Ludwiga Wittgensteina. U Filozofijskim istraživanjima on govori o tome da je imenovanje kao spoj jezika i stvari (mišljenja i predmeta) nalik okultnome procesu. No, ono što jest zagonetkom zacijelo je odluka da prekine s metafizikom uopće. Umjesto kazivanja „o“ svijetu iz položaja subjekta i objekta izokreće se perspektiva same Stvari koja omogućuje da jezik govori i da se svijet događa kao mistika faktičnosti. Riječi kojima se služimo u ophođenju sa stvarima su misaoni konstrukti, a ne nepromjenljive supstancije ili „biti“ same stvari. A to onda znači da spoznaja svijeta ne može biti objektivnim prikazom neke stvari-o-sebi (Ding-an-sich), niti subjektivnom predstavom njezina pojavljivanja u svijetu. Sve postaje tek „jezičnom igrom“ (Sprachspiel): „Riječ ‘jezična igra ovdje treba istaknuti to da je govorenje jezika jedan dio neke djelatnosti, ili neke forme života.“ (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., str. 11. S njemačkoga preveo Igor Mikecin) Kada se govorenje jezika uspostavlja kao „forma života“, tada se susrećemo s mogućnošću da nad životom samim ne vlada suverena moć nekoga ili nečega. Sama forma postaje moć. I to u obrnutom srazmjeru spram jezika kao igre. Što je veća moć forme koja ljudskome životu određuje pravila i norme, to je manja mogućnost da jezik ostvari autonomiju pred tzv. realnošću. Drukčije rečeno, što je život kao tehnička forma jezika sve više nadomjestiv, to je jezik kao igra ove univerzalne moći sve više nemušt i prazan. Na njegovo mjesto govorenja dolazi simbolička predstavljenost nečim drugim. To su, dakako, slika i broj. Nije slučajno da se u doba vladavine biokibernetike filozofija jezika svodi u bitnome na semiotiku slike i na informatiku kao pragmatiku znanja. Jezik od sredstva/svrhe komunikacije postaje slikovno-brojčani poredak znakova. Njegova se bit svodi na informaciju. A filozofijsko podrijetlo nalazi se upravo u teoriji „jezičnih igara“ kasnoga Wittgensteina. U tom je smislu razumljivo kada filozof umjetnosti i estetičar Arthur C. Danto na jednom mjestu svoje knjige Nakon kraja umjetnosti: Suvremena umjetnost i prostor povijesti (After the End of Art: Contemporary Art and the Pale of History) ističe da bi umjesto riječi „jezik“ valjalo upisati riječ „umjetnost“. Tako bismo dobili ono što je bit suvremene umjetnosti u njezinome mnoštvu značenja i razlikama u pristupu. (Arthur C. Danto, After the End of Art: Contemporary Art and the Pale of History, Princeton University Press, Princeton, 1997., str. 202.) Pritom se valja ograditi od toga da je posrijedi neki bezobzirni pragmatizam po kojem primjena ili uporaba odlučno određuje značenje, primjerice, pojma estetskoga iskustva u odnosu umjetničkoga djela, institucije izlaganja (muzeja) i kultivirane publike kao interaktivne javnosti. Aplikacija jezika u virtualnoj stvarnosti prelazi u govor slika bez odnosa spram izvora njezine reproduktivnosti. Kao i jezik koji je postao pragmatičnom igrom bez univerzalnoga značenja, tako je i suvremena umjetnost otvorenost mnoštva svjetova bez zajedničkoga označitelja. Pojam je, naposljetku, svediv na ono što čini bit novovjekovne znanosti još od Kantove „revolucije mišljenja“ – na konstrukciju subjekta. Sve što proizlazi iz tog sklopa može biti samo sveza estetike i tehnike. Zagonetka s Wittgensteinovim shvaćanjem „jezičnih igara“ ne proizlazi zapravo iz zagonetke jezika kao igre niti iz zagonetke igre kao jezika. Igra, uostalom, nije nipošto nešto bez pravila i jasnoga poretka značenja. Mogli bismo je odrediti temeljnim pojmovima atomistike i Mallarméa. Igra je slučaj koji određuje nužnost svijeta kao otvorenih mogućnosti promjene stanja stvari. Odnosi koji nastaju u tom sklopu zadani su slučajem i omogućeni nužnošću. Igra stoga označava uvjet mogućnosti igranja. Ali bez igrača nema igre. Filozofija je bez filozofa mrtvo more pojmova. Umjetnost bez umjetnika ima prizvuk kolektivnoga ludila amaterizma. A znanost bez znanstvenika čini se, doduše, neposrednom budućnošću jer sve nezadrživo smjera genetskome inženjerstvu duša. Netko mora pokrenuti svijet iz mrtvila. „Subjekt“ jezika u tom pogledu jest njegov govornik. No, govornik nije tek jedan, jednokratan i nenadomjestiv ukoliko jezik kao igru shvatimo samo kao nešto što predmetima u svijetu podaruje značenje više od njihove funkcije stvari, primjerice, svetokruga u mitskim kultnim svetkovinama u drevnih Grka. Jezik, doduše, govore oni koji ga razumiju. Stoga je igra uvijek određena granicom svijeta u kojem povijesno-epohalno žive ljudi u zajednicama. Zašto je imenovanje stvari nalik okultnome obredu? Zato što je riječ o misteriju nastanka svijeta. Riječi nisu tek zvukovi i oponašanje prirodnih pojava i bića. U njihovu suzvučju i disonancama drhte tragični svjetovi, kaos smjenjuje poredak, a uzvišenost kao „duhovni osjećaj“ nadilazi granice govora. Čak i kada očistimo Wittgensteinove refleksije o jeziku od svih mito-poetskih tragova, nemoguće je poreći da se ovdje radi o dvije mogućnosti povijesnoga nastanka jezika. Jedna je vezana uz mislioce i pjesnike, filozofiju i umjetnost, a druga uz tehničku produkciju značenja koja proizlaze iz znanstvenoga opisa „svijeta“. Za razliku od Heideggera, a u bliskoj svezi s njegovim pristupom jeziku kao događaju iz kojeg je onda moguće misliti i bit umjetnosti, u kasnoga se Wittgensteina radi o svođenju jezika na stvar iz koje proizlazi mogućnost tehničke komunikacije. ( Vidi o tome: Thomas Rentsch, Heidegger und Wittgenstein: Existential-und Sprachanalysen zu den Grundlagen philosophischer Anthropologie, Klett-Cotta, Stuttgart, 2003.) Zbog toga je pojam „forme života“ ostatak transcendentalne estetike. Ona više pritom ne polazi od mišljenja subjekta. Faktičnost (quoddittas) bitka kao kazivanja na stvar samu zahtijeva obrat mišljenja: „Filozofija je borba sredstvima našeg jezika protiv začaranosti našeg razuma. […] Mi svodimo riječi s njihove metafizičke natrag na njihovu svakodnevnu primjenu.[…] Ali to što mi razaramo samo su kule u zraku i mi oslobađamo temelj jezika na kojem se one stajale.“ (Ludwig Wittgenstein, nav. djelo, str. 47 i 48.) Razaranje nije, dakako, uništenje. Radi se kao i u Heideggera iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) o pokušaju da se čitava metafizička tradicija zapadnjačke filozofije vrati na ishodište u jednom posve drukčijem značenju. U tom smislu jezik je uvijek prajezik. Iz njega govori ono mišljenje koje ga istodobno vodi i njime je vođeno. Oboje, mišljenje i jezik su „igra“ jedne „forme života“. Sve nam je ovo blisko. Upravo zato što je način kazivanja izgubio zastarjelost svojih mitsko-religioznih naslaga. Tako se svakodnevica oslobodila dugovjeka jarma vladavine „kula u zraku“. Nije nam ovdje nakana ulaziti u složenost Wittgensteinova mišljenja „jezičnih igara“ u odnosu na kasnoga Heideggera i njegov put k jeziku. Problem koji otvaramo odnosi se na nešto posve drugo. Vidjeli smo kako je Arthur C. Danto ne trepnuvši pojam jezika kao „forme života“ naprosto zamijenio s pojmom umjetnosti. A što ako umjesto (suvremene) umjetnosti uvedemo u igru pojam tehnosfere? Nije li suvremena informacijsko-komunikacijska tehnologija zasnovana upravo na „jezičnim igrama“ kao know-how-u iz kojih se značenja riječi kao uputstva za djelovanje određuju kontekstualno i pragmatično? Odgovor je potvrdan. I ne samo to. Slika i broj kao temelji novoga vizualnoga jezika omogućuju komunikaciju na daljinu. Dalekosežne su posljedice ovoga tehničkoga izuma za razumijevanje odnosa estetike i tehnike. Najvažnije je da se jezik kao znanje o događanju ne razumije opisivanjem svijeta u smislu njegove zadanosti kao „bitka“, „predmeta“ i „objekta“. Umjesto toga jezik u „formi života“ tehničke egzistencije oslikava i računa stvari. To čini tako što pokazuje ono što se odvija u procesu transformacije „biti“ iz virtualnosti u aktualno stanje. Nije, dakle, umjetnost primjena jezika kao „forme života“ u pragmatičnoj otvorenosti značenja. Ono što je najveća zagonetka razaranja metafizičkoga temelja jezika u povratku izvorima svakodnevice kod Wittgensteina jest nešto „ekscesno“. Jezik više uopće ne govori. Umjesto njega tehnosfera pokazuje ono što se događa u promjeni stanja Stvari (mogućnosti-zbilje-nužnosti). 2. Što smo ovime dobili? Ponajprije, filozofijski pojam razaranja metafizike i njezina kraljevstva „jezika“ kao kazivanja (logos, um, svijest) sveo se na učinke derealizacije zbilje. Što vrijedi za jezik, mora na isti način vrijediti i za sve ono što pripada događaju sveze slike i broja (umjetnosti i znanosti u egzaktnome značenju te riječi). Analogija pretpostavlja da „jezične igre“ s kojima stvari imaju svoje značenje kao riječi samo u kontekstu i unutar neke određene zajednice govornika imaju svoju autonomiju. Ali ona nije dana od Boga i ne visi poput „kula u zraku“. Njezin je djelokrug sličan autonomiji moderne umjetnosti. Povezan je s pojmom djela kao odnosa između stvaratelja i publike. A to znači da igra ima strogo utvrđena pravila koja se poštuju čak i kada se negira legitimnost same igre. Uzmimo jedan primjer. Definicija umjetnosti koja je danas operabilna upravo zahvaljujući Arthuru C. Dantou odnosi se na institucije (muzeje) i svijet umjetnosti. Nešto postaje djelom vizualne umjetnosti samo ukoliko svijet umjetnosti (kritičara, kustosa, sakupljača zbirki, publike) priznaje njegovu vjerodostojnost u značenju tvorevine (artefakta), estetskoga objekta ili medijske projekcije događaja. Strogost je ove pragmatične odredbe upravo dogmatska. Razlog leži u tome što se kriterij autentičnosti djela ne izvodi iz njegove „istine“ ili „vrijednosti“, već iz institucionalnoga kompromisa s onim što negira svaku vrstu institucionaliziranja. Najprovokativnije geste avangardnih umjetnika premještaju se iz prostora uzavrelih barikada u mrak muzejske šutnje. Jezik se, dakle, suvremene umjetnosti u svjetlu Wittgensteinovih „formi života“ uspostavlja kao tehnički dispozitiv moći u dvostrukome smislu: (a) ozakonjenja autentičnosti „novoga“ u svijetu umjetnosti i (b) pragmatike znanja o stvarima kao sklopovima odnosa iz kojih nešto „jest“ (quiddittas) umjetničkim djelom, a nešto to nije. No, kao što je suvremena umjetnost postala otvorenošću događaja eksperimenata same tehnosfere, tako se „forme života“ s kojima se bavi više nisu svedive na razliku anorganskoga i organskoga. Sada se ono neljudsko samo pokazuje novim načinom proizvođenja-stvaranja-konstrukcije. Jezik je konstrukt estetske moći zamišljanja, pa je logično za pretpostaviti da se jezik u doba tehnosfere pragmatično svodi na bit informacije na isti način kao i slika i broj. U čemu je razlika između smisla jezika unutar okrilja metafizike kao biti analognoga svijeta i funkcije jezika unutar rastemeljena ishodišta svakodnevne uporabe kao „jezične igre“ u digitalnome svijetu? U prvome slučaju jezik iskazuje svijet kao fikciju i opsjenu bitka kao istine u njegovoj postojanosti i nepromjenljivosti. U drugome, pak, slučaju funkcija je jezika pokazivanje kako stvari funkcioniraju. Mito-poetski smisao jezika prelazi u konstruktivno-aplikativni sklop slike i broja. Upravo zbog toga „jezične igre“ su nadomjestak za gubitak jezika kao umjetničke proizvodnje smisla. Sve postaje kontekstualno, privremeno, i-i umjesto ili-ili, sve služi pragmatičkome know-howu komunikacije. Njemački esejist i dramatičar Botho Strau§ ovo stanje radikalno podvrgava kritici: „Kad bih mogao odrediti ne-riječ našega doba, samo bi jedna došla u obzir: komunicirati. Autor ne komunicira sa svojim čitateljima. On ih pokušava zavesti, zabaviti, provocirati, oživjeti. Koliko bogatstvo (još živućih) unutarnjih kretnji i izraza proždire ta brutalna riječ, gutačica smeća! Muškarac i žena ne komuniciraju međusobno. Mnogobrojne zagonetke koje postavljaju jedni drugima rješavaju se na najdosadniji način čim se taj ništavan pojam pojavi među njima. Katolika, koji tvrdi da komunicira s Bogom, trebalo bi smjesta izopćiti iz crkvene zajednice. Bogu se moliš, ne razgovaraš s njim, nego primaš svetu pričest. Svi naši sretni i neuspješni pokušaji da se sporazumijemo sa svijetom, da međusobno kontaktiramo i utječemo jedni na druge; sva raznolikost naših osjećaja i namjera postaju žrtve dosade i monotonije jednog socio-tehnološkoga pojma. Tako ispraznome dajemo prednost, koju naš jezik poždere s velikim apetitom.“ (Botho Strau§, „Orfej iz podzemne garaže“, Tvrđa, br. 1-2/2004., str. 2999. S njemačkoga prevela Sabine Marić) Da, ali u tome je zagonetka tehnosfere koja dolazi na mjesto označitelja suvremene umjetnosti. Teško je ne uvidjeti da s Wittgensteinom i njegovom teorijom jezika nećemo moći dostojno tumačiti poetsko djelo, primjerice, Paula Celana. Za tako nešto nedostaje nam upravo ono što „jezične igre“ otklanjaju poput suvišnoga tereta skrivenoga „smisla“. No, nije nipošto isključeno da može poslužiti za objašnjenje konceptualne umjetnosti Daniela Burena i njegova apstraktnoga minimalizma. (Wolfgang Welsch, „Streifzüge eines Virtuosen (Daniel Buren)“, u: Grenzgänge der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 1996., str. 197-201. Posebnu pozornost zaslužuje tekst Jean-François Lyotarda, „Preliminary Notes on the Pragmatic of Works: Daniel Buren“, October, Vol. 10 (jesen, 1979), str. 59-67.) Dobro smo čuli: da „posluži“. Jer ako je jezik misaoni konstrukt onda se shvaća kao priručni alat za kojim posežemo kako bi nam bio od pomoći u analizi nekog problemskoga sklopa. Jezik kao alat pretpostavlja temeljnu promjenu „forme života“. Taj „alat“ zacijelo ne može biti jedan i jedinstven za mitskoga čovjeka i za suvremenika posthumanizma u eksperimentima s promjenom genoma miša kao pripreme za radikalan zahvat u strukturu ljudskoga genoma. Što je Wittgenstein imao u vidu kad je u kasnome razdoblju svoju filozofiju usmjerio spram svakodnevne uporabe jezika kao alata za razne svrhe? Čini se da je razlog bio naprosto ono što povezuje sliku s brojem kroz djelovanje. Igra je šah. Potezi su ljudske radnje u određenome kontekstu i situaciji. A ishod je igre poraz, pobjeda ili remi. Jezik se, dakle, ne pojavljuje kao puko sredstvo mišljenja jer samo čovjek govori. Naprotiv, jezikom se kazivajući djeluje tako što se mijenja zadani kontekst i situacija pod uvjetom da događaj same igre omogućuje stvaranje novih značenja. (Vidi o tome: Martin Lang, Wittgensteins Philosophische Grammatik: Entstehung und Perspektiven der Strategie eines radikalen Aufklärers, Martinus Nijhof/Den Haag, 1971., str. 107-145.) U tome je ključ za razrješenje zagonetke. Jezik je mišljenje koje se igra jednokratno i neponovljivo kao autentična „forma života“ čak i kad je sam Bog izopćen iz crkvene zajednice. Ako je analogija između pojma „jezičnih igara“ ona koja se događa u prostoru vizualiziranja svijeta, tada je moguće govoriti čak i o „slikovnim igrama“, kao što je to učinio i Lyotard da bi protumačio slikarstvo pragmatičkoga obrata „in situ“ Daniela Burena. No, najvažnije je u ovome sklopu otvoriti problem radikalne promjene stabilnoga poretka estetskoga bitka. Kada u igru ulaze različiti diskursi entropije, kaosa i složenosti (complexity) između napretka tehno-znanosti i otvorenosti suvremene umjetnosti tome izazovu sve se uskomeša. Wittgensteinov pojam „jezičnih igara“, naime, nije konceptualno zamrznut izvan povijesno-društvenoga događanja svijeta. Dapače, promjena svijeta u analitičkome smislu promjene „jezične igre“ upućuje na ovaj obrat stvari: „Kada se mijenjaju jezične igre mijenjaju se i pojmovi, a s pojmovima i značenja riječi.“ (Ludwig Wittgenstein, Über Gewissheit. On Certainty, Basil Blackwell, Oxford, 1969. (65), str. 9.) 3. Početna postavka koja se razvija u ovome razmatranju bila je iskazana na granici između pokazujućega diskursa stvari same i jezika metafore. Ponovimo je sažeto. Stanje suvremene umjetnosti određuje poredak koji bi se mogao nazvati sukladno jednoj sintagmi Vanje Sutlića i Martina Heideggera – stabilnošću u promjeni. Sve što se u tom sklopu zbiva kao djelovanje institucionalnoga pogona povezuje poredak i kaos, sustav i entropiju, politiku i religiju, racionalnost i mahnitost. Čak su i „kuće umjetnosti“ poput muzeja koji imaju funkciju da umjesto skladišta sjećanja u formi tvorevina postanu interaktivni sajam događaja apsolutne sadašnjosti prilagođene ovome paradoksu vlastita „utemeljenja“. Poput Einsteinovih ideja o zakrivljenome svemiru tako se i arhitektura ovih građevina „šokantno“ i „provokativno“ obavija oko središta i rubova razmještenih gradova vabeći promatrače na svetkovinu javne reprezentacije taštine, moći i užitka u pogledu na fascinantne prostore praznine. U jednom razgovoru između francuskoga arhitekta Jeana Nouvela i filozofa simulacije Jeana Baudrillarda neprestano se govori o singularnim objektima, o njihovim odnosima i sklopovima unutar grada kao konteksta zbivanja globalnoga kapitalizma i kao mreže nesvodljivih područja svjetova života. (Jean Nouvel i Jean Baudrillard, The Singular Objects of Architecture, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2005.) Stabilnost u promjeni zahtijeva upravo takve singularne objekte koji ne postoje sami za sebe u prostoru bez vizualnoga jezika. Arhitektura je kao i suvremena umjetnost „forma života“ tehnosfere. I stoga se zbiva u rezovima i pravocrtnome hodu spram beskonačnosti. Jezik kojim se otvara ta „otvorena praznina“ u svijetu nije više jezik „nautičkih metafora“. S njima se mišljenje od Aristotela do Nietzschea nastojalo približiti slikom oceana i broda kojim upravlja iskusan moreplovac u razlici između vječnosti i trenutka, postojanosti i mijene. Umjesto toga, na djelu je radikalno rastemeljenje jezika. Poput digitalne slike u kibernetičkome okružju on postaje uronjen (immersion) u otvorenost bez kraja. Ne može znati unaprijed kakve ga lijepe i ružne zgode, kakvi rizici i izgledi spasonosnoga uopće očekuju. Ta je neizvjesnost, paradoksalno, uvjet mogućnosti da se „jezične igre“ uspostave jednom posve drukčijom inačicom transcendentalne estetike iskustva. Bez prvih temelja i posljednjih svrha sve je otvoreno. „Jezične igre“ (Sprachspiele) uistinu su osebujan pojam Mnoštva u jednome, a ne Jednoga u mnoštvu. Vjerojatno je to razlogom unutarnje sveze između kasnoga Wittgensteina i francuskoga poststrukturalizma, osobito Lyotarda i Deleuzea. Dok je, naime, Lyotard za svoj pojam postmodernoga stanja (condition postmoderne) u cijelosti preuzeo Wittgensteinov način argumentacije i pojam primijenio na promijenjeni status znanja i tehnologije u informacijskome društvu kasnoga kapitalizma ( znanje kao savoire-faire ili know-how), stavljajući pritom naglasak na performativnu funkciju jezika u tehno-znanstvenome diskursu, Deleuze je svoju čitavu ontologiju razlike i mnoštva, doduše, sagradio na pretpostavkama Nietzschea i Bergsona. No, ono najvažnije, a to je ideja o stvaratelju jezika iz filozofije i umjetnosti koji znanstveniku podaruje mogućnost invencije onoga čega nema u prirodi stvari, upadljivo je bila na tragu Wittgensteinova pragmatično-estetskoga obrata bitka samoga u tehnički sklop. (O utjecaju Wittgensteina na pravce suvremene estetike vidi: Yves Bossart, Ästhetik nach Wittgenstein: Eine systematische Rekonstruktion, Ontos Verlag, Heusenstamm, 2013. ) Jezične su igre fluidna matrica ili paradigma mišljenja koje nastaje kao „slučaj“ (kontingencija). Ne može se pitati zašto je tome tako i koji su skriveni razlozi tog misterija. Jezik predstavlja misterij faktičnosti. Događaj nije više u nadležnosti Boga. Ono faktično, „da nešto jest“ i da se to može iskazati jezikom u formi metafore, simbola, sentencije, a isto tako i slikovno i brojčano (logičko-matematički), predstavlja najviše što se o tome još može uopće reći. Uglavnom, problem koji suvremena umjetnost ima sama sa sobom nije problem njezine autonomije (djela) i suverenosti (tijela kao događaja). Radi se naprosto o njezinoj nužnoj kontingenciji bavljenja s „formama života“. Njihove se granice međusobno preklapaju, a njihove „jezične igre“ ubrzano mijenjaju. Od te brzine iščeznuća onoga što nekoć bijaše postojani bitak doista zastaje dah. Najgora stvar koje se, pak, može dogoditi kada se suvremena umjetnost shvaća igrom kaosa i poretka, slike i jezika, mahnitosti i racionalnosti, nedvojbeno se pokazuje iz njezine usmjerenosti na mnoštvo svjetova (umjetnosti) i na razliku između života i onoga što umjetnost prikazuje-predstavlja ili dovodi do govora. To je ono što se naziva gubitkom mjerila „vrijednosti“. Što je bilo zajamčeno iz transcendentalnih visina uma pripadalo je volji subjekta da konstruira svjetove ne tek po svojem nahođenju, nego sukladno ideji svrhovitosti prirode. Zato je umjetnost u klasično doba imala privid realnosti. Zavodila je opčinjene ljepotom i uzvišenošću tako što je inscenirala estetsko iskustvo umjesto živoga događaja nazočnosti Boga u slici i riječi. Kriterij je vrednovanja pretpostavljao poredak „istine“ kao sinteze uma i osjetilnosti izvanjske ili unutarnje zbilje. Drugim riječima, privid „objektivnosti“ dolazio je iz ograničene funkcije subjekta u mišljenju kao stvaralačkome procesu rada proizvodne mašte (Einbildungskraft). Kada je ta kantovska iluzija iščezla, iako istini za volju valja kazati da s njim otpočinje doba estetske revolucije života kao umjetničkoga događanja nastojanjem da se u beskonačnosti usavršavanja ljudske duše uzdigne upravo njezina estetska moć spoznaje dobra, otvorio se jaz svjetova između onostranoga i ovostranoga. Estetska proizvodnja subjekta više ničime nije bila ograničena. Razlog leži u tome što je priroda kao zatvoreni sustav fikcija i opsjena u logici kauzalnosti prirodnih zakona s vodećom paradigmom Newtonovih zakona mehaničkih gibanja tijela ustuknula pred otvorenošću onoga što više nema nikakav temelj u vječnome bitku. Umjesto te povijesno-metafizičke iluzije vječnosti nastalo je doba neizvjesnosti i neodređenosti. Zanimljivo je da se s Nietzscheom može ići tako daleko i tvrditi poput Wolfganga Welscha da je čitava suvremena teorija znanosti od Einsteina, Bohra, Poincarréa do kozmologa i fizičara koji govore o teoriji struna i „velikome prasku“ postala ništa drugo negoli „sukcesivno ‘ničeanska’“. (Wolfgang Welsch, nav. djelo, str. 84.) Razlog leži u tome što je Nietzsche prethodnik svakog budućega konstruktivizma/dekonstruktivizma u mišljenju jer zbilju shvaća estetskim ustrojstvom bitka, njegovim čistim bivanjem-postajanjem (Werden). Iz toga slijedi da čovjek sebe zaboravlja tek, kako stoji na jednom mjestu spisa O istini i laži u izvanmoralnome smislu (Über Wahrheit und Lüge im aussermoralischen Sinne), „kao subjekt, i to doduše kao umjetničko stvaralački subjekt“. (Friedrich Nietzsche, „Über Wahrheit und Lüge im aussermoralischen Sinne“, u: Sämtliche Werke, KSu 15 svezaka, (ur. Giorgio Colli i Mazzino Montinari), Walter de Gruyter, München, sv. 1, str. 883.) Vratimo se Wittgensteinovu uvidu u bit jezika kao igre. Ako je taj misaoni obrat k jeziku zapravo svojevrstan obrat paradigme čitave zapadnjačke filozofije kao metafizike, kao što je očigledno to bio i Heideggerov put mišljenja od vremenskoga smisla bitka preko događaja do postava i otvorenosti „drugoga početka“ s posve drukčijim načinom „uporabe“ jezika, tada bismo se mogli odvažiti i kazati da kao što u suvremenoj filozofiji vlada dioba na tzv. kontinentalnu i tzv. analitičku filozofiju, a prva za svojeg glavnoga predstavnika ima Heideggera kao što potonja ima Wittgensteina, tako po analogiji postoje i dva puta suvremene umjetnosti. Jedan je vezan uz vladavinu jezičnoga obrata (linguistic turn) i odnosi se na konceptualnu umjetnost. A drugi pretpostavlja slikovni obrat (iconic turn) i usmjerava se na post-konceptualnu umjetnost performativnosti tijela. Ono više nije funkcija govora i metafizike jezika, nego se preobražava u samu „formu života“ s onu stranu razlike živoga i neživoga. Ovu postavku nastojat ćemo obrazložiti s pomoću nekoliko usporednih čitanja onoga što se iz promjene paradigme mišljenja uopće zbiva u obratu suvremene umjetnosti koja za svoje opravdanje više ne treba povijest umjetnosti i njezine tradicionalne pojmove. Umjesto toga na djelu je estetsko iskustvo proizvodnje (poiesis), tvorbe (téhne) i uporabe (pragma) onoga što čini sklop mišljenja i umjetnosti iz biti tehnosfere. Ne samo da se time mijenja odnos „forme“ i „funkcije“ tako što sama funkcija ima značajke formalnoga uzroka (causa formalis) u preokrenutome obliku učinkovita uzroka (causa efficiens) kad je riječ o estetskoj konstrukciji tehničkih objekata i mnoštva virtualnih svjetova. Ono što ulazi u samo središte promišljanja jest događaj u njegovome faktičnome načinu transformacije bitka, ono „kako“ se nešto događa i na taj način bitno mijenja strukturu „biti“ svijeta samoga. („Stoga bi se moglo reći: Filozofijska istraživanja više ne postupaju logički; ona ne govore ni o kakvome redu ili strukturi, nego ukazuju. Ono na što ukazuju su načini upotrebe u smislu pluraliteta jezičnih igara, koje se u isti mah same performativno demonstriraju: ‘Ja samo opisujem jezik i ne objašnjavam ništa.“ – Dieter Mersch, „Performativnost i događaj: Razmišljanja o reviziji performativnoga koncepta jezika“, Tvrđa, br. 1-2/2012., str. 154. S njemačkoga preveo Boris Perić) Što je Wittgensteinova kasna filozofija okreta k svakodnevnome jeziku u razlici spram prve faze gdje u Tractatusu Logico-Philosophicusu zastupa ideju o idealnome jeziku kao univerzalnoj formi mišljenja? (Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, Kegan Paul, London, 1922.) U najkraćim crtama ona se može odrediti pragmatičkim obratom k jeziku kao stvari odnosa između svijeta i života. Drugim riječima, obrat je to koji pretpostavlja da se jezik umjesto iskazivanja logosa kao umnoga temelja svijeta i života sada obraća pokazivanju kao ukazivanju na ono što se događa i što se može ili mora učiniti da bi svijet imao značenje, a život formu jedne neiskazivo-nepokazive igre. Mistika je u tome da svijet jest. Kako se događa to da svijet jest pripada različitim metodama i sustavima mišljenja od filozofije, znanosti, religije, umjetnosti, politike. Rekli smo već da je to mišljenje jezika u kojem sam jezik više gotovo da i ne „govori“. Umjesto toga, on djeluje i koristi se poput alata kojim se čovjek, doduše, razlikuje od životinja. No, to je razlikovanje unatoč metafizičke pompe o uzdignuću ljudske inteligencije nad čitavim organskim svijetom tek razlogom za drukčije razmatranje njegove „forme života“. Zagonetka ostaje u biti jezika ono isto što i u biti igre. Jer igra ne potrebuje utemeljenje i za svoje djelovanje nužno je samo da se poštuju elementarna pravila u njihovoj uporabi. Ako životinje ne govore, to ne znači ništa drugo negoli da se služe nekim drugim načinom „komunikacije“. Govoriti znači opisivati „bitak“ s pomoću povijesno razvijene gramatike jednoga mišljenja u trojakoj raščlanjenosti jezika kao znaka: (1) semantike, (2) sintakse i (3) pragmatike. Legendarne izreke holivudskoga komičara Groucha Marxa kao da su nastale nakon čitanja Wittgensteina II. faze. Jedna od njih je i ona koja kaže da kada vam crna mačka prijeđe cestu kojom putujete to nema značenje moguće nesreće, nego znači da mačka negdje ide. Je li „običnost“ i „svakodnevica“ time oslobođena metafizike razuma, ako je jezik postao alatom za različite načine uporabe? Svi znamo da je to prijeporan stav. Ono što je ukorijenjeno u tzv. svakidašnjici koju obilježava običan govor nije nipošto tako posvemašnje „svakidašnje“. Govor se unutar jezika kao igre može razviti do alata spoznaje ili pukog medija komunikacije tek kada je u funkciji razumijevanja. Razumjeti, međutim, neku stvar i njezino značenje moguće je, prema Wittgensteinu iz Filozofijskih istraživanja, samo u nekom kontekstu ili zadanoj situaciji. Na taj se način jezik kao uvjet mogućnosti govora deontologizira. Postaje igrom koja slijedi pravila tako što im određuje granice. Jezik kao konstrukt stvara svjetove, a nije tek rezultatom nekog ontologijski postojanoga „svijeta“. Otuda je samorazumljivo da su granice mojega jezika granice mojega svijeta. I nadalje, da „Ja“ i „moje“ nije tek svojstvo subjekta govora, nego proizlazi iz nečega što je naprosto „tako“ u svojoj faktičnosti. Mišljenje ne može misliti bez svijesti o singularnosti. Uloga je jezika u tome da mu zajamči iskustvo upojedinjenja. Kada nešto kažemo o nečemu, uvijek govorimo iz perspektive „Ja“ i „mojosti“. No, nije posrijedi transcendentalno iskustvo svijesti izvan jezika koje mu podaruje mogućnost govorenja. Jezična tvorba glagola „biti“ bez čega nema kazivanja i svijesti o svijetu upućuje na različite „forme života“ u kojima se bitak pojavljuje kazivajućim iskustvom govorenja o stvarima. Sam jezik jest govoreća „stvar“ i kad vlada šutnja u svijetu. Ovdje valja istaknuti da su razmišljanja kasnoga Heideggera i kasnoga Wittgensteina o jeziku uvelike na istom putu razaranja metafizike razuma, uma i transcendentalne svijesti koja govoru daje drugorazredno značenje u tvorbi „smisla“. Tamo gdje Heidegger priziva iskustvo pjesnika za razumijevanje povijesne biti jezika poput Hölderlina, na posve drukčiji način postupa Wittgenstein dovodeći u svezu matematiku i poeziju s idealom minimalističkoga slikarstva. Jezik se mora moći očitovati i bez govorenja kada stvari same zrače značenjem bez posredujućega medija. 4. Kada se, dakle, mijenja jezična igra zbog toga što je povijesno, društveno, ideologijski, politički postala suspendiranom i neutraliziranom, tada jezik ima moć okultnoga obreda imenovanja stvari „novim“. Kontingencija tog čina čak i kad je demistificirana djelatnost, primjerice, umjetničke avangarde u 20. stoljeću kao što je to bila sovjetska s diskursom konstruktivizma i proleterske revolucije, mora biti istog ranga kao i ono što je bila značajka ustanovljenja jezika u mističnoj moći religiozne ekstaze ranog srednjega vijeka, primjerice u Meistera Eckhardta i njegovome ozakonjenju književnog njemačkoga jezika. Radi se o „utemeljenju“ nove paradigme bez metafizičkoga temelja jezika u duhovnome iskustvu onoga uzvišenoga ili onostranoga. U prijelazu između dvije „faze“, ranoga mišljenja Tractatusa i kasnoga mišljenja Istraživanja, Wittgenstein je u predavanjima o Filozofijskoj gramatici nastojao otvoriti problem odnosa jezika, igre i svijeta iz svođenja jezika na računanje (Kalkül). Svako računanje već je unaprijed usmjereno cilju ili svrsi nečega. Iz logike matematičkoga mišljenja problem se rješava izvođenjem apriornih pretpostavki konstrukcije. Kada se jezikom nešto pokazuje i na nešto se ukazuje onda je riječ o jezičnim djelovanjima ili radnjama (Sprachhandlungen). Jezik otuda „radi“ tako što djeluje u svojem računsko-performativnome odnosu prema događaju kojeg nastoji opisati, a ne objasniti: „Pojam jezika, naprotiv, počiva u pojmu razumijevanja. […] (141) Je li filozofija stvar govorenja (Wortschprache)? Je li govorenje uvjet za postojanje filozofije? Ispravnije je pitati: ima li izvan područja našega govorenja i nešto analogno filozofiji? Jer filozofija to su njezini problemi, to jest, određene pojedinačne brige koje nazivamo ‘filozofijskim problemima’. Njima je zajedničko upravo ono što je i zajedničko između različitih područja našega jezika.“ (Ludwig Wittgenstein, Philosophische Grammatik, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1978., 2. izd., str. 193.) Pitanje o biti filozofije ima istu spoznajnu težinu kao i pitanje o biti umjetnosti. Samo je razlika u tome što se jezik kojim se iskazuje filozofija nalazi u prostoru-između (in-between) logike i metaforologije ili onoga što je Richard Rorty nazvao „poetiziranom kulturom“. (Richard Rorty, Kontingenz, Ironie und Solidarität, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1989., str. 117, 119 i 121. bilješka) Kada pitamo o „biti“ neke stvari od Platona i Aristotela do Hegela uobičajeno je da tragamo za onim što je zajedničko ili univerzalno tome i tome, a ne podložno promjeni ili, pak, pripada u područje posebnosti i pojedinačnosti. Wittgenstein se u doba prijelaza iz tzv. I u tzv. II fazu mišljenja morao posebno pozabaviti „filozofijskom gramatikom“. To je bilo utoliko važnije jer je trebao razoriti metafizički problem poznat još iz srednjovjekovne teologije u sporu univerzalista i nominalista. Je li bitak neke zbiljske „biti“ stvari u njegovoj općenitosti kao roda/vrste iz koje se sve drugo izvodi ili se mora poći obratno od žive pojedinačnosti bića? Temelj je metafizički pojam za početak (arhé). Kako u filozofiji tako i u umjetnosti odnosi se na nepropitanu postavku o nastanku nečega iz ničega (creatio ex nihilo), budući da jedino Bog može biti savršeno biće kojemu nije potreban čin bilo kakve utemeljenosti. Temelj ili razlog egzistencije nekog bića određuje sve drugo na dva načina: (1) kao ideja ili forma u kojoj se biće pojavljuje i stoga je s onu stranu svake pojavnosti, a uvjetuje mogućnost nastanka svake pojave (platonizam); (2) kao predmetnost zbiljskoga bića čija se bit pojavljuje u jedinstvu forme i pojave i tako u beskonačnost (aristotelizam). Oba su rješenja samo dva lika iste sheme ili paradigme metafizike. Jezik se otuda ne može razumjeti drukčije negoli kao posredovanje mišljenja kojim ono iskazuje postojanost bitka, Boga, bića i biti čovjeka. Očigledno je da se suvremena filozofija kao i suvremena umjetnost u 20. stoljeću susreću kao mišljenje i proizvođenje novoga već time što se između jednoga i drugoga pojavljuje medij posredovanja – jezik. Ono što je zajedničko za oboje jest to da im je „bit“ desupstancijalizirana. Filozofija više nema ontologijsko jedinstvo povijesnoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka, a umjetnost više nema svoj temelj u ideji lijepoga i uzvišenoga. Što preostaje? Za Wittgensteina je „filozofijski problem“ na razini pitanja „filozofijske gramatike“ postao problem postajanja ili povijesnosti jer ako nigdje drugdje a onda u jeziku kao igri nastaju problemi njegove neupotrebljivosti u novome kontekstu i situaciji. Štoviše, jezik bi morao govoriti sam od sebe i sebi postavljati granice svijeta. Ako se čovjek tehnički pojavljuje bezbitnim i svedenim na „funkcije“ i „aplikacije“, onda je gubitak njegove samorazumljivosti znak krize vjerodostojnosti same pragmatike znanja koja mu postavlja pravila postupanja, njegovo „bojno polje“ djelovanja. Budući da suspenzija i neutraliziranje pojma temelja dovodi „jezične igre“ do onog istog što čini i hermeneutika, a to je svođenje jezika na razumijevanje, tada filozofijsko pitanje nije više što jest razumijevanje kao takvo. Naprotiv, sada je pitanje kako se proces razumijevanja odražava na govornu situaciju koja određuje pravila i utvrđuje kontingentne norme. Ako, dakle, ovaj post-fundacionalizam kao i u teoriji političkoga pretpostavlja da bestemeljnost jezika kao igre postaje uvjet mogućnosti društvene komunikacije između subjekata/aktera, tada nije uopće bjelodano što bi to bilo „zajedničko“ logici i metaforologiji u govorenju. Osim možda da jezik mora omogućiti ono što ga ustvari nadilazi. A to je značenje govora čak i pod pretpostavkom da nitko taj govor ne razumije. Ne zaboravimo da je to pretpostavka lingvističke teorije strukturalizma Ferdinanda de Saussurea i njegove i Barthesove semiologije. Bit jezika jest u onome metajezičnome samome. Znak daje jeziku njegovo značenje koje za razliku od razumijevanja ima funkciju kulturnoga kôda komunikacije. (Vidi o tome: Ferdinand de Saussure, Tečaj opće lingvistike, ArTresor Naklada i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2000. S francuskoga preveo Vojmir Vinja i Roland Barthes, „Osnove semiologije“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 337-388. S francuskoga preveo Danijel Bučan) Wittgenstein je, naprotiv, svođenjem filozofije na obični jezik i pitanje „problema“ nužno deontologizirao metafiziku. Bitak se pokazuje tek „predmetom“ spoznaje i događajem faktičnosti svijeta, Bog se kao i druga bića razlikuje od čovjeka tek „stilom“ tradicionalno shvaćenoga stvaratelja, dok je ono što nazivamo praktičnim poljem filozofije od etike, politike do ekonomije uvjetovano upravo društvenim ustrojstvom „jezičnih igara“ ili vladajuće paradigme mišljenja. Stoga je legitimno tvrditi da je pragmatički obrat mišljenja u rastemeljenju svijeta uvjet mogućnosti razaranja opsjena i fikcija metafizike. Što, međutim, bez njihove poetsko-religiozne, a zapravo u konačnici filozofijske „mistike“? Zar je jezik tek nešto upotrebljivo poput alata za djelovanje od kojeg je teško razlikovati gdje počinje svjesna namjera, a gdje se pojavljuje ono psihologijsko kao polje želja ili, lakanovski govoreći, kao polje simboličke artikulacije nesvjesnoga, budući da jezik u svojem pročišćenju do „običnosti“ ne može izbjeći demonskome zovu onoga što ne može kontrolirati logos? Wittgenstein je nakon Nietzschea zacijelo najprodornije postavio zahtjev da se filozofija kao metafizika odrekne svojih vjekovnih zabluda o tome da postoji: (a) neka „objektivna“ istina, (b) da je svijet neovisan od ljudskoga opažaja i da (c) sama filozofija može pretendirati da bude više od znanosti i njezine kumulativne značajke napredovanja u beskonačnost. Bio je to zahtjev za obratom u „biti“ samoga jezika. A kao i svaki obrat imao je svoj posljednji cilj u ustanovljenju nečega toliko običnoga i jednostavnoga da do danas još izmiče posve pozornosti mišljenja. Radilo se, naime, o tome da je svedivost filozofije na njezine „probleme“ samo drugi način njezine usmjerenosti spram nemogućnosti jezika da bude medij apsoluta. Relativizam, neodređenost, blizina s teorijom kvantne fizike i povijesne avangarde koja se u arhitekturi i dizajnu otvorila s prvom školom industrijskoga oblikovanja poznatom pod nazivom Bauhaus, približava Wittgensteina idealu spoznaje i jezika kao stroge i precizne refleksije o „biti“ stvari. Kao „la peinture conceptuelle“ u kubizmu i uopće u konceptualnoj umjetnosti, tako se i njegovo mišljenje jezika od transcendentalne strukture bitka do pragmatike „jezičnih igara“ može razumjeti iz nečega što je neiskazivo logosom ili racionalnošću. Logika i matematika su poput poetske događajnosti jezika jer nije „stvar“ u traganju za metaforom ili simbolom. „Bit“ jezika jest u pokazivanju i opisivanju onoga što se događa (quoddittas). Prva pretpostavka suvremene filozofije i posljedično suvremene umjetnosti mora se stoga izvesti iz prelaska jezika u „računanje“ (kalkulaciju). Jezik se oslikotvoruje time što se pojavljuje u brojčanome nizu. Taj mistični neopitagoreizam, međutim, polazi od nemogućnosti jezika da iz temelja mišljenja kao logosa iskazuje svijet: „(Može se samo)…opisati igra mišljenja, ali ne i temelji zbog kojih mislimo. ‘Temelj’ je primjenjiv samo unutar sustava pravila. […] Besmisleno je iziskivati temelje za cjelokupan sustav mišljenja. Pravila se ne mogu opravdati.“ (Ludwig Wittgenstein, Vorlesungen 1930-1935, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1984., str. 108.) Kada ovo što je rečeno na predavanjima u Cambridgeu između 1930-1935. godine imamo u vidu, možemo zaključiti da je odnos između jezika kao igre i pravila prema kojima se jezik odvija kao komunikacijski proces u zajednici nešto ponajprije vezano uz primjenu i korištenje dispozitiva moći kazivanja. Nije stoga začudno da se pragmatički obrat k jeziku kao djelovanju unutar neodređene i privremene zajednice korisnika ili govornika jezika zbiva bez nadređujućega označitelja ili kôda. Izostajanje univerzalnosti nadomještava se partikularnošću kultura. I doista je zanimljivo da se u Wittgensteina kao u rijetko kojeg suvremenoga mislioca pojmovi svagda pojavljuju u pluralu. Jezik ostaje univerzalnim kôdom kao praznim označiteljem razumijevanja. No, zato su svi drugi pojmovi u mnoštvu. Zato je, štoviše, razlika između njih nužna da bi se još više učvrstila svijest o tome da su „forme života“ poput etike, estetike, religije, matematike i slično nesvodljiva područja. Bez njih „jezične igre“ ne bi imale otvorenost svjetova, mogućnost relativnosti i nesumjerljivosti u odnosu na postojeće zadanosti bitka. Problem je što je ono zajedničko u „formi života“ baš kao i u ideji suvremene umjetnosti nešto poput paradigmatske igre bez subjekta. Postoje akteri ili igrači. Postoje nadalje i institucije koje ozakonjuju pravila. Naposljetku, postoji i interaktivna javnost koja razumije igru i sudjeluje u njoj zato što joj to pruža užitak i istodobno ravnodušnost spram ishoda igre. Ništa više nije u svrsi i cilju igre. Sve je u samoj igri kao procesu označavanja prostora-i-vremena „jezične igre“. Život bi bez toga bio prazan kao što bi njegova forma bila svedena na tehničko pitanje konstrukcije privida i opsjene bitka. Umjesto toga imamo estetiku kao tehnogenezu novih svjetova koja se služi jezikom, slikom i brojem na temelju poznavanja pravila računanja, planiranja i konstrukcije. 5. Još nekoliko riječi o pragmatičkome obratu od svijesti k jeziku kao usmjerenosti na djelovanje. Izbor sintagme koju je Wittgenstein na velika vrata uveo u suvremenu filozofiju jezika, a time je potkopao bilo kakva očekivanja da bi se jeziku kao mediju transcendentalne svijesti subjekta vratilo izgubljeno dostojanstvo, govori ponajviše o tome da subjekt kao glavna riječ novovjekovnoga mišljenja od Kanta pa sve do Lacana nema razloga za svoju opstojnost. Pragmatički obrat nije tek primjena nečega gotovoga u novoj situaciji, što bi onda značilo da su „jezične igre“ prema modelu šaha nova definicija pojma uma ili inteligencije u tehničkome kontekstu i situaciji. Posve suprotno, metafora koja spaja jezik i igru nije nalik odnosu ontologijskoga i ontičkoga kakav zapodijeva Heidegger u okviru pitanja koja postavlja o mišljenju i razumijevanju bitka u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) krajem 1920-ih godina. Potkopavanje poretka subjekta koje je izvršeno uvođenjem „jezičnih igara“ jest radikalno napuštanje iluzije da se jezikom „objašnjava“ svijet. Umjesto toga, svijet je konstrukt sveze jezika i mišljenja. Ali niti u materijalnome niti u idealnome načinu govorenja „o“ njemu kao predmetu na koji se usmjerava misaona djelatnost jezika. Subjekt koji je imao povlašteno mjesto tvorbe svijeta iz logike transcendentalno shvaćenoga uma od Kanta i njemačkoga idealizma, više nema razloga opstojnosti jer ne postoje temelji ili razlozi njegove odvojenosti kako od pojava, tako i od samoga jezika u njegovu stanju običnoga govora. Taj je subjekt postao „stvar“ sama koja konstruira svoju „bit“ pragmatično. (Vidi o tome: Dieter Mersch, „Con-Stellare: Reflexive Epistemik der Kunste“, u: Epistemologien des Ästhetischen, Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015., str. 131-186.) Što je u svijetu digitalne tehnologije „aplikacija“ nije drugo negoli primjena programskoga jezika koji mora funkcionirati tako da je poznavanje univerzalnoga jezika pragmatike znanja uvjet mogućnosti njegove semantike i sintakse. Drugim riječima, kao i u Wittgensteinovu razumijevanju jezika još u doba Tractatusa: aposteriorno postupanje postaje ono što je metafizika novoga vijeka u Kantovoj transcendentalnoj estetici smatrala apriornim formama uma. To su, dakako, prostor i vrijeme. Sada je obrat u tome što se prostor i vrijeme izvode iz logike same mreže koja dokida funkciju subjekta i pretvara ga u pitanje vjerodostojnosti jedne filozofijske gramatike koja „bitak“ i „privid“ smatra zamjeničnim igrama jezika, a ne nečim što je jeziku urođeno od prirode ili Boga. Pragmatički obrat od svijesti k jeziku označava samo put mišljenja bez utemeljenosti neke druge instancije od jezika samoga. Kada nema utemeljenja „stvari“ iz onto-teologijske sheme metafizike, na njezino mjesto mora dospjeti nešto tako jednostavno i obično da se može nazvati baš onako kako je to od Platona bilo kazivano o onome što omogućuje mišljenje uopće i ujedno jest „bit“ misaone djelatnosti – Stvar sama (to autó). Stvar je jezika, dakle, ono što čini njegovu „bit“. A to nije ništa drugo negoli igra kao „forma života“. Igra se mora igrati da bi bila igrom. Inače je tek prazna riječ. Jezik se mora odvijati kao igra u djelovanju-događanju govorenja i pisanja kao gramatika „bitka“. Inače je mrtvo slovo na papiru. Odnos jezika i igre jest kao i odnos između bitka i događaja. Da bi bitak mogao imati neko značenje, potrebno je da se događa susret ili odnos s Drugim kao bićem. Dijalog kao forma filozofiranja od Platona nikad više nije postao ozakonjenim diskursom filozofije jer mu je očito nedostajalo nešto da bi diskurs sam imao moć vjerodostojnosti filozofije kao stroge znanosti, da se poslužimo ovdje Husserlovim naslovom znamenite rasprave iz 1911. godine. No, dijalog mišljenja sa samim sobom i Drugim određuje djelotvornu i komunikacijsku bit jezika. Otuda je za Wittgensteina kao i za Nietzschea jasno da jezik ne može imati strukturu apsolutnoga znanja. Razlog leži u tome što se uvijek odnosi samo na druge stvari i strukture. Jezik ne može biti apsolut u identitetu sam sa sobom. Bog kao ni životinja ne govori. Kako su to dobro znali Grci kada su odlazili u Delfijsko proročište. Božanskost se govora sastoji u tome da pokazuje ukazivanjem na ono što „jest“ u vremenu. Mišljenju je stoga navlastito da bude poetsko-filozofijsko mjesto susreta metafore i simbola, alegorije i znaka za nešto drugo negoli za ono o čemu se govori „ovdje“ i „sada“. U tom su pogledu „jezične igre“ paradigmatska mogućnost jezika da u svezi bitka i događaja postane performativnim djelovanjem bez unaprijed poznatoga cilja i svrhe. Jedina je „svrha“ ovoga dalekosežno značajnoga pojma da s njime jezik sve manje govori, a sve više postaje tjelesno-strojnim događanjem slike i broja. Nije nimalo slučajno da je za razumijevanje programskih jezika u kompjutorskoj vizualistici Wittgensteinova filozofija jezika iz kasnoga razdoblja gotovo polazištem u raspravi o mogućnostima tehničke konstrukcije komunikacije na daljinu. Informacija je bit tehnosfere. Ono što određuje pojam informacije svodi se na nematerijalnost događaja. Iz njega se, pak, izvodi uputstvo za djelovanje. Komunikacijom se, pak, označava proces sporazumijevanja između subjekata/aktera u zajedničkome sudioništvu razumijevanja stanja stvari koje može biti zadano kontekstom ili situacijom. A to znači da nije ništa unaprijed određeno poput „sudbine“. Uobičajena je pretpostavka svake filozofije informacije da postoji proces kojim se ono što ima značajke uputstva za djelovanje mora dekodirati u procesu označavanja. Bez obzira je li riječ o tajnome ili javnome kôdu kojim se informacija otključava korisniku kao uvjet mogućnosti njegova daljenjega djelovanja, jasno je da bez jezika kao načina složene povijesno-kulturne dinamike odnosa u ljudskim društvima ne bi bilo moguće dospjeti do razvitka telekomunikacijskih sustava prijenosa informacija. No, ono što povezuje informaciju s komunikacijom u suvremeno doba nije više ništa ljudsko-odveć-ljudsko, već upravo tome suprotno neljudsko-odveć-neljudsko. Povezuje ih interakcija tehnologije informacija-komunikacija koju nazivamo kibernetičkim, digitalnom, virtualnom. Sve su ovo izrazi za prostor „uronjenosti“ (immersion) svijeta kao nematerijalne otvorenosti bez središta i rubova. Prostor više nije negdje u realnome. Nalazi se na mreži. Na taj se način prostor i vrijeme sintetiziraju kao dijalog i diskurs tehnički određenih uvjeta komunikacije. U tom pogledu ljudi ne komuniciraju. To čine sustavi umreženi u kibernetičkome poretku informacija kao nadređujući odnosi između stvari i funkcija. Kada se ta veza prekine iz ovog ili onog razloga svijet propada u stanje tame i zamuknuća. Ono što, međutim, drži zajedno u filozofijskome smislu jezik ovog tehno-znanstvenoga sustava na dispoziciji kao jezika slikovno-brojčane digitalizacije proizlazi upravo iz transformacije bitka u stanje kao događaj u realnome vremenu. Jezik više zato ne iskazuje bitak kako on već uvijek „jest“. Umjesto tog propozicionalnoga stava, jezik postaje sklopom informacije i komunikacije. Sklop se brojčano (matematički) konstruira u formi slike (Bild, picture). To je moguće zbog toga što jezik u tehničkome sklopu poprima estetsku funkciju „stvari“ kao događaja stalne promjene stanja stvari. A to je nadalje nužno upravo stoga što jezik sada pokazuje ukazujući na ono što djelovanjem postaje virtualnom mogućnošću aktualizacije. Wittgensteinov pojam „jezičnih igara“ jest uputstvo za djelovanje s pomoću kontekstualno određenih pravila. Jezik ih sam stvara i razara. Hermeneutički krug ovdje se razvija do savršenstva. Nije bitak nadomješten običnim jezikom. To bi bilo naivno. Usto, bila bi to vulgarna operacija dokidanja metafizike. Naravno, jezik više nije puki medij sporazumijevanja između subjekata/aktera komunikacije. On je postao nešto mnogo više od posvećenoga sredstva ili alata djelotvorne prakse ophođenja sa svijetom. Jezik u tom stvarovanju kao uputstvo za djelovanje jest program za igranje igara. One su nesvodljivo različite, budući da su poput samoga jezika ništa drugo negoli „forme života“. Najznačajnija je „forma života“ u suvremenoj filozofiji i umjetnosti forma „umjetnoga života“ (A-Life). Iz toga je logično zaključiti da prirodni jezici umiru, a da su umjetni jezici (A-Languages) prilagođeni logici tehnosfere. Mijenjaju se sukladno promjeni konteksta i situacije koju određuje kontingentna „priroda“ informacije. Što je, dakle, za Wittgensteina bit jezika? Ništa drugo negoli uputstvo za djelovanje u novoj povijesno promijenjenoj situaciji. To je odredba informacije u njezinoj čistoj formi nematerijalne strukture djelovanja u svijetu. 6. Djelovanje (Handlung) tradicionalno pripada onome području ljudske „forme života“ koje se naziva praksom. U užem smislu praksa je djelovanje u skladu s etičkim normama i običajima pa je pretpostavka svakog djelovanja postojanje svijesti o razlici između dobra i zla. U jeziku se upisuje postojanje ove temeljne razlike koja čovjeka razdvaja od svih drugih bića. Šire značenje prakse odnosi se na političko djelovanje u zajednici i na ekonomiju kao zbrinjavanje ili skrb oko materijalne egzistencije pojedinca i društva. No, Wittgenstein polazi od posve drukčijega načina shvaćanja „djelovanja“ u razlici spram „proizvođenja“. Etika i politika nisu nadređeni estetici, kao što filozofijska teorija u klasičnome shvaćanju ne može više biti ontologijom kao metafizikom u značenju temelja i utemeljenja. To znači da je djelovanje slobodno od „nužnosti“ svoje vezanosti uz fizikalne zakone gibanja materije i od prisile onoga što se psihologijski smatra nizom ili asocijativnim poretkom (nesvjesnih) želja. Poput Husserla koji se fenomenologijski morao razračunati s idealom prirodnih znanosti kao „objektivizma“ i normama duhovnih znanosti kao „subjektivizma“ da bi dospio do „biti“ samih stvari, tako se i Wittgenstein razračunava s metafizičkim nasljeđem pojma „djelovanja“ kao sveze uma i želje, fizike i psihologije. Djelovati može jezik kao računanje (Kalkül). Pritom treba razlikovati računanje kao logičku operaciju mišljenja od računanja kao gramatičkoga „značenja“ stvari. No, ono što je od posebne važnosti u usmjerenosti jezika spram djelovanja odnosi se na to da se s pomoću gramatike sama metafizika oslobađa vlastitih sjena transcendentalne logike stvari-o-sebi (Ding-an-sich). Kako, međutim, djelovanje proizlazi iz „jezične igre“ ne može se razumjeti bez prethodne napomene. Wittgenstein u Filozofijskoj gramatici tvrdi da riječi koje označuju forme nečega kao nečega nisu pojmovi, već su uputstva za konstrukciju simboličkoga značenja. Drugim riječima, pojam kao logički koherentan iskaz za neku stvar („svijet“) nije aprioran ljudskoj spoznaji. Stvaranje „logičkih slika“ nastaje iz konstrukcije samoga jezika. A to znači da „jezične igre“ mogu biti shvaćene u analogiji s onim što je za Heideggera pojam postava (Gestell) kao biti tehnike ili što je za Thomasa Kuhna pojam paradigme u znanosti. Poput sjene ili okvira mišljenja jezik nema transcendentalnu strukturu logički bezuvjetnoga pravila. Umjesto toga, jezik mora govoriti sam od sebe. Taj autopoietički ili estetski postupak provodi se kroz „jezične igre“ u množini. Jedno je, dakle, nadomješteno Mnoštvom. Zbog toga nije nimalo neobično da se za skrivenoga prethodnika poststrukturalizma s obzirom na pitanje rastemeljenja logičke moći jezika kod Lyotarda i Deleuzea može uputiti na utjecaj kasnoga Wittgensteina. Uz nužno potreban oprez. Kada bi se iz ovoga izvodila postavka da je Wittgensteinova teorija jezika uvjet mogućnosti performativnosti jezika bilo bi prije toga korisno pokazati razlike između „logike“ (bitka) i „gramatike“ (događaja). Ono što ih spaja, a ne nasilno razdvaja nije zacijelo samo Wittgensteinova odluka da u Predgovoru Filozofijskih istraživanja proglasi svoju raniju filozofiju zabludom i dogmom koju sada ispravlja. (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, (Predgovor) – „U onome što slijedi objavljujem misli, zapis filozofijskih istraživanja što su me zaokupljala posljednjih 16 godina. Tiču se mnogih predmeta¨pojma značenja, razumijevanja, iskaza, logike, osnova matematike, stanja svijesti i drugoga. […] – Filozofijska zapažanja ove knjige su takoreći mnoštvo skica krajolika koje su nastale na tim dugim i zamršenim putovanjima. […] – Tako je, dakle, ova knjiga zapravo samo jedan album. […] Otkako sam se, naime, prije 16 godina opet počeo baviti filozofijom, morao sam spoznati teške zablude u onome što sam bio zapisao u onoj prvoj knjizi.“ Naprotiv, „jezične igre“ kao praktično-estetski događaj kojim se jezik pokazuje samostvaralačkim medijem komunikacije, jer pretpostavlja razumijevanje unutar zadanoga konteksta i situacije, povratno mijenjaju način mišljenja apriorne transcendentalne strukture uma. Jezik ne govori besmislice kao što logika nije tek moguća kao simbolička forma matematike. Ono što je tijekom povijesti metafizike bilo „dolje“, sada je „gore“. Ali to nije primjerena prispodoba. Radi se samo o metodičkome preokretu metafizičkoga ranga. Čini se da je u pravu u svojem tumačenju Martin Lang kada tvrdi da je dokaz kraja metafizike u Wittgensteinovu slučaju nastanak novih metafizika. U drugome obratu to znači: „logika“ kao „gramatika“ izvodi se jedino iz pojma djelovanja unutar neodređenosti i kontingencije „jezičnih igara“. Što će se i kako (od)igrati u povijesnome prostoru interakcije „logike“ i „gramatike“ nije unaprijed odlučeno. Sloboda jezičnoga eksperimenta ograničena je načinom uporabe samoga jezika. Ovo je presudno. Način uporabe proizlazi, pak, iz nečega što je jeziku određeno time što se povijesno događa radikalnom promjenom značenja. Kada, naime, jezik iz stanja prirode prelazi u događaj tehnosfere, tada se njegova bit pokazuje u scijentifikaciji i tehnifikaciji. Umjetni ili programski jezici u kompjutorskoj vizualistici nisu više izvedeni iz govorenje jezika kao kazivanja. Njihova je bit u simbolizaciji slike kao pokazivanja . (Vidi o tome: Dieter Mersch, Was sich zeigt: Materialität, Präsenz, Ereignis, W.Fink, München, 2002. i W.J.T. Mitchell, „Showing Seeing: A Critique of Visual Culture“, u: What Do Pictures Want? The Lives and Loves of Images, Chicago University Press, Chicago, 2005., str. 336-356.) Broj kao „izračunata slika“ odlučuje o „prirodi“ jezika u kontekstu novih tehnologija i situaciji „društava kontrole“. Iz ovoga je jasno da je razumijevanje „jezičnih igara“ odlučan korak spram pragmatičke funkcije jezika u njegovoj djelotvornosti kao uputstvu za buduće djelovanje. Bit informacije odgovara „biti“ jezika u doba tehnosfere. 7. „Jezik mora govoriti sam za sebe.“ (Ludwig Wittgenstein, Philosophische Grammatik, str. 40.) Kako shvatiti ovaj ključni iskaz Wittgensteinova „gramatičkoga obrata“? Može li se on razumjeti tako da se pronađu sličnosti s glavnom postavkom kasnoga Heideggera da „jezik govori“ (Der Sprache spricht)? ( Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009. 14. izd.) Ostavimo ipak srodnosti i razlike između dvaju paradigmatskih mislilaca suvremenosti na stranu. Zanima nas nešto drugo. Ako, naime, jezik za Wittgensteina postaje u prijelazu od „logike“ (Tractatus) k „gramatici“ (Istraživanja) filozofijski problem sveden na pitanje uporabe ili primjene jezika samoga u danome kontekstu i situaciji, tada je jesno da više jezikom ne iskazujemo postojanost bitka, već pokazujemo-ukazujemo na promjenu stanja stvari. Djelotvornost jezika kao događaja označava mogućnost da se upravo iz njegove egzistencijalne strukture „jezične igre“ performativno mijenja zatečeno stanje. Koje su posljedice ovoga obrata? Ponajprije, bit se jezika više „logički“ ne iskazuje u transcendentalnim opsjenama vječnosti prirodnoga jezika. Umjesto toga „jezične igre“ dovode do mogućnosti stalne promjenljivosti konteksta i situacije. Sada se „gramatički“ mijenja bit jezika koji umjesto kazivanja „o“ svijetu kao slučaju, postaje „slučaj“ pokazivanja-ukazivanja „na“ svijet kao događaj transformacije stanja. Sve postaje otuda pragmatika znanja. Nije nipošto tek demistifikacija kada se jezik shvaća alatom sporazumijevanja, a ne mističnim medijem razumijevanja. „Smisao“ se „bitka“ za Wittgensteina ne može postaviti kao pitanje bez razaranja „logike“ koja unaprijed takvo pitanje uopće omogućuje. Sve postaje otuda stvar „značenja“ unutar prostora kulturno-povijesno određenoga konteksta i jezične situacije iz koje mogu nastati nove „jezične igre“. Ako prethodno rečeno primijenimo na stanje suvremene umjetnosti, onda bismo mogli zaključiti sljedeće. Sukladno Wittgensteinovu temeljnome iskazu da su granice mojega jezika granice mojega svijeta, a da jezik mora govoriti sam za sebe, ono što jest temeljno pitanje suvremene umjetnosti svodi se na prijelaz iz „logike umjetničkoga djela“ u „gramatiku umjetničkoga događaja“. Autonomija djela nadomještava se suverenošću događaja u kojem tekst postaje tijelom, a slika događajem performativno-konceptualnoga obrata. Zahvaljujući vizualnome jeziku novih medija i njihovoj autopoietičkoj „prirodi“ da sami sebe proizvode-stvaraju-konstruiraju u središte dolazi pitanje o granicama djelovanja subjekata/aktera ove „forme života“ kada sam jezik više nema granice u sebi samome. Umjesto toga njegova je bezgraničnost izvedena iz logičko-kalkulativne „prirode“ tehnosfere koja nadilazi razlike prirode i umjetnosti i postaje estetskom tehnogenezom „novih svjetova“. Više nije pitanje što jest (suvremena) umjetnost, gledajući iz perspektive Wittgensteinova filozofijskoga obrata od logike do gramatike same stvari. Pravo je pitanje kako se ona događa i kako još uopće može održati svoju „bit“ ako je postala konstrukcijom neljudskoga, čistim estetskim iskustvom transformacije „prirode“ u „stroj“, a „života“ u „posthumani sklop“? Kada jezik govori sam za sebe, tada svijet nema potrebe za tajnom i misterijem. Ono što je Wittgenstein smatrao „tajnom“ i „misterijem“ ne skriva se u umjetnosti. Naprotiv, umjetnost kao poezija i matematika kao znanost proizlaze iz „forme života“. Ona sama od sebe proizvodi „jezične igre“ i stvara „logičke slike“ s kojima više ne nastojimo objasniti svijet kao „slučaj“, nego pokazati-ukazati na njegovu mogućnost da bude više od nužnosti onoga što je naprosto tako kako jest. Faktičnost je mistika „bitka“, a ne njegovo okultno značenje skriveno u hermetičkim spisima filozofije, religije i umjetnosti. Što je jednom sam Wittgenstein u svojem „antifilozofijskome“ napadu na metafiziku uma i racionalnosti kao dogme pozitivizma nazvao „meta-filozofijom“, a riječ je o području slobodne uporabe jezika kao upustva za djelovanje bez transcendentalne matrice govora, u suvremenoj se umjetnosti već od trenutka nastupa povijesne avangarde u 20. stoljeću zbiva kao meta-umjetnost iskrsavanja samoga života. Njegova je forma, međutim, temeljni problem razumijevanja sve do danas. Ako je jezik u razlici spram govora upravo ta forma koja omogućuje govorenje a da sam jezik govori bez pomoći transcendentalne (apriorno-logičke) uvjetovanosti „uma“, onda je odnos između meta-filozofije i meta-umjetnosti ništa drugo negoli pitanje koje od Schellinga potresa stanje mišljenja i proizvođenja novoga. Tko kome ovdje treba poslužiti za djelatnost „novoga utemeljenja“ ili, drukčije rečeno, za spašavanje od gubitka vjerodostojnosti? Filozofija je kao metafizika s Hegelovim pojmom iskustva još od Fenomenologije duha postala samorefleksijom vlastita puta u znanstvenost onoga što zbilji podaruje značenje. Pravi je mislilac konstruktivizma u tom pogledu Hegel, jer naprosto sve što jest „konstruira“ iz logike apsolutnoga duha. Ta je konstrukcija, dakako, uvijek i rekonstrukcija povijesti ideje i dekonstrukcija pojmova poput „bitka“, „privida“, „istine“, „duha“, „ideje“. U našem slučaju, a polazeći od Wittgensteinova obrata od idealnoga jezika logike do jezičnih igara gramatike, moguće je reći da iskustvo nije više nikakav izvedeni pojam pripisan djelovanju čovjeka u složenome svijetu prirodnih i društveno-humanističkih znanosti. Iskustvo je konstrukcija estetskoga polja važenja tehnosfere koja se od medija svijesti preobražava u aplikaciju programskoga jezika za daljnju uporabu. Avangarda je proklamirala zahtjev za ozbiljenjem umjetnosti u „ životu“. Filozofija je za Wittgensteina „terapeutika“. Na stanovit način ona je ironijski shvaćeno „prosvjetiteljstvo“ s onu stranu zapalosti u metafiziku kao sustava fikcija i opsjena „realnoga“ bez značenja u svijesti o tome da je „realno“ već uvijek konstrukcija moći jezika prema načelima mišljenja kao „računanja“ (Kalkül). Metafilozofija nije ništa drugo negoli taj terapeutski put pročišćenja mišljenja od „života“ kao metafizičke mahnitosti „logike“ koja zahtijeva upravo suprotno od onoga što je životu imanentno: da ga, naime, svede na služenje strukturama i funkcijama tehnike, a ne same stvari koja nadilazi zapalost u stanje onog što je Marx nazvao otuđenjem života, a Heidegger bezavičajnošću bitka. Čini se da je bio u pravu Karl-Otto Apel kad je usporedio mišljenje ovih troje mislilaca kraja metafizike tako što je Marx za laž života upotrijebio pojam ideologije, Heidegger zaborav bitka, a Wittgenstein samootuđenje jezika. A sva trojica u bitnom nisu tragali za istinom u mediju teorijske spekulacije, već u razotkrivenosti svijeta kao praktičnome modusu njegova razumijevanja. (Karl Otto Apel, „Wittgenstein und das Problem des hermeneutischen Verstehens“, Zeitschrift für Theologie und Kirche, Vol. 63, No. 1 (svibanj, 1966), str. 49-87) „Forma života“ kojoj pripada pojam „jezičnih igara“ uistinu jest promijenjena struktura prakse u jednom širem smislu od tradicionalno metafizički shvaćene raščlanjenosti teorije, prakse i proizvodnje. Konstrukcija „života“ ne proizlazi više iz teorijske spekulacije koja teži postati praktičnom. Wittgensteinu je bilo jasno da je život kao forma i jezik kao igra ono isto u razlici što spaja nespojivo i ujedno toliko blisko – filozofiju i umjetnost. Ali, problem nije bio u njihovu odnosu, nego u načinu kako se taj odnos uopće može održati nakon što život kao igra i jezik kao forma postanu pragmatički shvaćene djelatnosti onoga što nadilazi razlikovanje mišljenja i proizvođenja „novoga“. Korak od biti jezika do biti životne forme postao je eksperimentalnom igrom jedne estetske tehnogeneze svjetova u njihovoj nesvodljivosti. Što je, dakle, „bit“ suvremene umjetnosti u doba tehnosfere? Ništa drugo negoli da se ta „bit“ ne može izvesti iz njezina pojma, već iz egzistencije koja se pojavljuje u mnoštvu „formi“: od performativne, instalacijske do konceptualne (tijela-postava-ideje). Obrat je otpočeo u 19. stoljeću s Nietzscheom i Kierkegaardom. U 20. stoljeću je radikaliziran u mišljenju Heideggera i Wittgensteina. „Bit“ nije više nadređena egzistenciji. Sama egzistencija postaje „bit“ ljudske nesvodljivosti na predmetnost stvari. A budući da pojam „biti“ nakon Wittgensteinova „gramatičkoga obrata“ nema više značenje postojanosti u promjeni, onda je posrijedi korak k promjeni bez postojanosti. Stabilnost u promjeni s kojom pristupamo kaosu suvremene umjetnosti ne znači zadržavanje staroga metafizičkoga govora za nove probleme i stanja. Naprotiv, sada je riječ o tome da se „bit“ konstruira kao pragmatično polje djelovanja samoga procesa proizvođenja novih „formi života“. U tom pogledu i sama je riječ „umjetnost“ danas postala praznom pločom. Na njoj svi upisuju „svoja“ značenja riječi. A ono jedino zajedničko ovome mnoštvu i razlikama jest to da je „umjetnost“ mogućom samo kao eksperimentalna igra tehnosfere. To je pobjeda estetike nad logikom i etikom. Otuda stav Wolfganga Welscha da je suvremeno doba ono koje možemo razumjeti iz obuhvatnoga procesa estetiziranja svjetova, doba aesthetic turn-a, predstavlja primjereni izraz za stvar mišljenja.(Wolfgang Welsch, nav. djelo, str. 94-97.) 8. Kako se nešto događa, a ne što nešto „jest“ – to je ključno za čitav obrat u suvremenoj filozofiji. Isto tako ima posljedice za „bit“ suvremene umjetnosti u razlici ne samo spram tradicionalne umjetnosti. To je ključno za razlikovanje između metafizike i pokušaja njezina obrata u samome procesu nastanka života. Kako se služimo jezikom kada govorimo (i pišemo), a ne što jezik „jest“ ne znači, međutim, da je Wittgenstein odbacio sve ontologijske temeljne pojmove u svojoj „radikalnoj antifilozofiji“ kao životnoj terapeutici. (Alain Badiou, Wittgenstein’s Antiphilosophy, Verso, London-New York, 2011.) Nipošto! Ali nije ih niti preoblikovao da bi i nadalje služili svojoj svrsi mišljenja bitka. Bolje je reći da je pojmove doveo do zida gramatičke uporabe. Jezik ne pita o svojim izvorima. Jer on je „tu“ već činjenicom da samo ljudi govore i da bi zamišljanje nekog drugoga medija osim jezika na kojem se može obavljati „posao filozofije“ bilo ravno pronalasku zlata iz mjehura od sapunice. Ako se, dakle, „bitak“, „istina“, „subjekt“, „supstancija“, „ideja“ sada određuju njihovom uporabom u prostoru-vremenu nekog konteksta i situacije, onda to ne znači da su filozofijski pojmovi izgubili svoje značenje. Naprotiv, njihovo je značenje ostalo i nadalje nepromijenjeno. Ali ono što se promijenilo jest upravo kontekst i situacija u kojim ih upotrebljavamo da bismo mogli misliti kako se to što se događa može objasniti i da li uopće s pojmovima koje nam je namrijela tradicija. Zbog toga se Wittgensteinova osebujna metoda borbe „ protiv filozofije“ kao metafizike vodi na tlu onoga što je najbanalnije, najtrivijalnije, najobičnije. Svijet sveden na ono „prizemno“ nije izgubio svoju „uzvišenost“ i „mistiku“. Umjesto toga sve je razmješteno u pokušaj da se uzvišeno i mistično pronađu tamo gdje ih uobičajeno ne tražimo, gdje se, naposljetku, ne očekuje da ćemo pronaći bilo što osim tričavih običnosti svakodnevnoga života: „Rezultati filozofije su otkriće neke jednostavne besmislice i čvoruga koje je razum dobio nasrćući na granicu jezika. One, čvoruge, omogućuju nam da spoznamo vrijednost tog otkrića.“ ( Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, str. 48.) Što označava takav put razgradnje filozofije? Ponajprije, radi se o promjeni perspektive gledanja na zadaću mišljenja. Umjesto odgovora na pitanje o smislu bitka polazeći od ontologije „realizma“ i „naturalizma“, Wittgenstein se okreće pitanju kako dolazim do toga da uopće zaboravljamo kako je jezik uvjet mogućnosti stvaranja značenja i to u kontekstualno određenoj situaciji. Zašto se, dakle, događa da se ono najjednostavnije kao što je život sam zaobilazi i ne pogađa izravno iz njegovih vlastitih pravila, nego ga se potiskuje u stranu i nadomješta logičko-metafizičkim rješenjima problema mišljenja? Mišljenje je za Wittgensteina događaj koji je moguć jedino u formi jezika i to kao ono mišljenje koje poprima „formu života“ kao „jezična igra“. Filozofija je jedna takva igra, druga je umjetnost, treća znanost, četvrta religija, peta moral itd. Ni jedna od nabrojanih ne bi bila moguća bez ukorijenjenosti u „formi života“ kao načinu kojim se taj i takav život živi i u jeziku otvara do mreže različitih značenja. Filozofija kao metafizika bliska je umjetnosti, osobito poeziji i slikarstvu. Razlog leži u tome jer su to elementarni načini kazivanja i pokazivanja „bitka“. Kako se „bitak“ događa ne pronalazi se u formi koja je izvanjska životu. Forma je jezik, a život je igra. Možda bi se otuda moglo prigovoriti Wittgensteinu da je njegov „jezični idealizam“ u kasnome mišljenju Istraživanja, doduše, put ispravljanja „zabluda“ Tractatusa. No, nije li znakovito da upravo razumijevanje pojma „jezične igre“ ne samo da predstavlja poteškoću otuda što upućuje na nešto što je paradigma bez ideje ili matrica bez okvira, prazno igralište bez igrača, nego se, štoviše, pojavljuje kao mogućnost posvemašnje neodređenosti kako filozofije tako i umjetnosti u njihovoj „biti“. Mi više ne znamo što „jest“ nešto i kakvo značenje ima bez odnosa spram uporabe i primjene njegovih imanentnih pravila igre na druge sfere ljudskoga života. Neoliberalni kapitalizam, primjerice, zacijelo je najznačajnija „jezična igra“ suvremenoga globalnoga poretka ekonomije, politike i kulture. Bez znanja o njegovim teorijsko-praktičnim zasadama iz teorije „racionalnoga izbora“ ne možemo znati kako se i zašto njegova „logika djelovanja“ primjenjuje i na estetsko iskustvo suvremene umjetnosti i to gotovo u svim aspektima prožimanja ove paradigme u svakodnevnome životu. Tako valja razumjeti i Wittgensteinov zahtjev da filozofiju oslobodi misije koja joj ne pripada. A ona dolazi iz teologije i religije u svezi s politikom – spasa čovječanstva s pomoću vjere u vječan onostrani život. Ironijski i praktično, metoda njegova mišljenja postaje „terapijom“. To znači da je, metaforično govoreći, filozofija vrlo rijetka „bolest“. (Ludwig Wittgenstein, nav. djelo, (133). Vidi o tome: Robert J. Fogelin, „Wittgenstein’s critique of philosophy“, u: Hans Sluga i David G. Stern (ur.), The Cambridge Companion to WITTGENSTEIN, Cambridge University Press, New York, 1996., str. 35.) Kao što se za pojam „jezične igre“ analogija pronalazi u šahovskoj igri, jer riječ u rečenici je nalik šahovskoj figuri na ploči, tako možemo nastaviti niz i svesti suvremenu umjetnost na kombinacije različitih igara (slikovnih i jezičnih). U svakom slučaju, radi se o jeziku kao know-how i o slici kao tehničkoj konstrukciji novih medija. Problem je u tome što analogija ne može biti uvjerljivom metodom za digitalno doba. Analogija je načelo sličnosti i usporedivosti prema odnosu izvornika i njegove kopije. Tehnosfera, pak, nije kopija moderne tehnologije koja postupa mehanički. Posve suprotno, ona je sintetički spoj nespojivoga – živoga i neživoga, organskoga i mehaničkoga – s dodatkom onoga što su Grci pripisivali Bogu. Riječ je, naime, o samorađanju i samogibanju (autopoiesis). Poput skidanja lažne pozlate s monumentalnih zdanja povijesti (umjetnosti), tako se i Wittgensteinova metoda mišljenja može shvatiti kao put k samim stvarima kroz „čistilište“ filozofijske gramatike. Ideal pisanja pretpostavlja ideal jezika kao govorenja i značenja koji spaja matematiku, logiku i arhitekturu. I sam se Wittgenstein upustio u arhitektonsku avanturu gradnjom obiteljske kuće u Beču 1926. godine. (Paul Wijdeveld, Ludwig Wittgenstein, Architect, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1994.) Njegova sklonost preciznosti iskaza može se pronaći i u ovoj djelatnosti koja objedinjuje umjetnost i tehniku (poiesis i téhne). Ideal klasične umjetnosti u Grka bila je za Hegela plastika (kiparstvo i arhitektura). Samo se u zornome pojavljivanju ideje božanskoga može dospjeti do simboličkoga prikaza. Doba moderne tehnike, međutim zahtijeva autonomiju djela i funkcionalnost prikaza. Kao što je za Adolfa Loosa maksima moderne arhitekture bila u tome da je ornament zločin, tako se ovaj minimalizam Bauhausa ako igdje razotkriva u stilu Wittgensteinova jezika mišljenja. To je odlučujuće. Nije mišljenje bezoblično. Ne može se, prema tome, svesti na prazan okvir kazivanja „bez duše“. Preciznost u iskazu dolazi iz logičke strukture kazivanja. No, ono što je posebno važno jest ekscentričnost Wittgensteinove ideje filozofije nakon kraja metafizike. Ona se mora izvesti iz „gramatike mišljenja“ kao posvemašnje jednostavnosti one „forme života“ koja nije znanstveni lik spoznaje niti se, premda je tome najbliža, smije poistovjetiti s onime što Rorty naziva „poetiziranom kulturom“. Kada mislimo o jeziku izvan svođenja na medij mišljenja kao komunikacije, tada se s Wittgensteinom svagda radi o kritici referencijalnosti bitka. Jezik sebi sam stvara „bitak“ kao događaj autoreferencijalnosti. (Ako mislim u jeziku, nisu mi pored jezičkoga izraza pred očima još i značenja; jezik sam jest prijenosnik mišljenja.“ – Ludwig Wittgenstein, Philosophische Grammatik, ( 112) str. 161. ) Riječi se odnose na rečenice, rečenice na sentencije, a sentencije na sklopove misli unutar „jezične igre“. Krug je zatvoren jer se uvijek radi o uputstvu za djelovanje. Informacijska „bit“ jezika u tehničkome sklopu mišljenja ima upravo tu značajku. „Jezične igre“ su paradigmatski okvir otvorenosti samoga jezika u vlastitome govorenju o svijetu. Kao što je u suvremenoj umjetnosti Mallarméovo pjesništvo ili Joyceova proza iskustvo pisanja bez subjekta, budući da sam jezik kao pismo aleatorički ispisuje život kao Knjigu, a ne Knjigu kao život, tako se i u Wittgensteina susrećemo s paradoksom povijesne avangarde koji nije riješila umjetnost, nego upravo njoj nadređena „forma života“ uspostavljena s novim vijekom kao računski način mišljenja – znanost u formi tehnosfere. Paradoks je u tome što ideja Knjige kao života pretpostavlja konstrukciju realnosti, a sama se realnost pojavljuje derealiziranom zahvaljujući nastanku tehničkih medija (fotografije i filma). Kada se događa ovaj proces, tada Knjiga više nije predložak životu niti njegova preslika (mimezis). Umjesto toga, sam život u svojoj konstruktivnoj „prirodi“ umjetne tvorevine gubi vjerodostojnost singularnosti i postaje nadomjestiv. Riječi služe slikama kao njihove „ilustracije“. Tako nije začudno da Wittgenstein, naizgled ironijski, svoje „životno djelo“ i posljednji pečat mišljenja kao što je knjiga Filozofijska istraživanja naziva u Predgovoru „albumom“. Prelistavamo ga sa svih strana. To je knjiga bez početka i bez kraja. Odakle god krenuli u „biti“ smo stvari mišljenja. S jezikom pritom postupamo kao s alatom u svrhu postizanja željenoga učinka. Ipak, postavimo pitanje koje smo već dali naslutiti. Ako je subjekt novovjekovne filozofije radikalno doveden u pitanje već postavkom da „jezične igre“ nisu ništa drugo negoli proces postajanja značenja unutar kruga djelovanja (Handlung) i uporabe (pragma) samoga alata, tko stoji „iza“ čitavoga procesa? Danijel Dragojević s neskrivenim vitgenštajnovskim tragom kaže u jednoj svojoj pjesmi iz zbirke Prirodopis: „O, Bože, koji jesi jezik!“ Da, „Bog“ kao da se smjestio u „biti“ jezika na neki ironično-sekularizirani način. Ali ne više kao stvaratelj smisla i podarivatelj značenja svijetu na koji se jezik usmjerava. Umjesto tog vrhovnoga označitelja sam se jezik pojavljuje igrom jedne kontingentne „forme života“. Iza jezika nema ništa osim „slučaja“ nastanka te i takve „forme života“. I u tome je čitav problem suvremene filozofije i umjetnosti. Da, naime, nije važno „što“ jest nešto (quiddittas), već kako se događa nastanak i postajanje onoga što ima karakter stabilnosti u promjeni (quoddittas). 9. Korak po korak dospjeli smo do razloga zašto se s Wittgensteinovim mišljenjem o jeziku iz Filozofijskih istraživanja bit suvremene umjetnosti može bolje razumjeti negoli što se to čini s pomoću drugih misaonih orijentira. Ipak, valja se metodički ograditi od nečuvenoga zahtjeva koji je još bio na snazi u filozofiji Schellinga i Hegela: da se iz mišljenja apsoluta kao identiteta ili ozbiljene ideje povijesti može umjetnosti pripisivati njezina uloga, funkcija i zadaća u suvremenome svijetu. To je vrijeme minulo. No, nije iščezla i misao o apsolutnome zahtjevu filozofije za dohvaćanjem zbilje i njezinim preusmjeravanjem u ideju. Posljednja „velika estetika“ u 20. stoljeću, ona Theodora W. Adorna, stoga je u novome ruhu kritičkoga mišljenja nastojala vratiti umjetnosti čak i veće dostojanstvo no što je to povijesna avangarda zasluživala svojom željom da estetski promijeni građansko društvo. Ako samo uzmemo u obzir da je paradigma za Adorna bila dramska umjetnost nemoći riječi u djelu Samuela Becketta, bit će nam bjelodano u kakvom su odnosu mogle biti filozofija i umjetnost glede biti jezika. Obje „forme života“ nisu se neizbježno suočile s anti-jezikom pobune i subverzije „smisla“. Umjesto toga radilo se o krizi vjerodostojnosti značenja modernističke dogme o „autonomiji umjetničkoga djela“. Štoviše, ovu estetiku W. Martin Lüdke u svojoj poticajnoj analizi naziva „estetikom rasapa“. (W.Martin Lüdke, Anmerkungen zu einer Logik des Zerfalls: Adorno-Beckett, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1996.) Kaos i entropiju, stabilnost u promjeni događaja koji tek uvjetno mogu imati svoju nesvodljivost i mogu se izvesti sami iz sebe u međuigri s drugim događajima iz politike, ekonomije, znanosti, religije, sporta, ne može se prenijeti u djela vizualnih umjetnika bez aplikacije same forme. Baš ona određuje heterogeni jezik života u tehničkome sklopu. Što to znači? Jednostavno, suvremena umjetnost u svoje tri forme iskazivanja-pokazivanja (jezika-slike) – performativnoj, instalacijskoj i konceptualnoj (izvedbe-postava-ideje) – zadobiva svoju nesvodljivost u odnosu na suvremenu filozofiju iz „jezične igre“ tehnosfere. Bit je tehnosfere u informaciji. Njezina izvedba-postav-ideja odvija se u procesu računanja, planiranja i konstrukcije kao uputstvo za djelovanje u svagda već promjenljivome kontekstu i situaciji. Ovdje ne vlada ideal autonomije umjetničkoga djela, a niti suverenost umjetničkoga događaja. Umjesto toga put k jeziku suvremene umjetnosti vodi preko slike događaja. Ovaj se put ne može nikako drukčije opisati osim s pomoću teorijske (re)konstrukcije njezina nastanka i nestanka. Zbog toga je paradoks da je suvremena umjetnost rezultat „filozofijskih istraživanja“ samih umjetnika u njihovim umnoženim medijima od teksta, slike, tijela do onoga što pripada iskustvu posthumanoga stanja. Ona pojmove ne dobiva iz same sebe. Filozofija kao estetika (izvedbe-postava-ideje) podaruje joj opravdanje istodobno podarujući sebi razlog produžetka agonije na kraju metafizike i njezinih pokušaja da se misli ono što je još preostalo od „svijeta“ – jezik i slika. Lingvistički obrat (linguistic turn) bio je uvjet mogućnosti slikovnoga obrata (iconic turn), a oboje pripadaju estetskome obratu filozofije (aesthetic turn) koji od Nietzschea preko Heideggera i Wittgensteina još uvijek vlada i u našem vremenu. U istraživanju Wittgensteinove kasne filozofije postoji sve više priloga usmjerenih estetskoj dimenziji života. (Vidi o tome: B.R. Tilghman, Wittgenstein, Ethics and Aesthetics: The View from Eternity, Macmillan, Basingoke, 1991. i Peter B. Lewis,(ur.) Wittgenstein: Aesthetics and Philosophy, Asghate, Aldershot, 2003.) Razlog očigledno leži u tome što su logika i gramatika jezika otvorile put u tehničko razumijevanje biti „svijeta“ kao kontingencije. A nju ne doseže tradicionalno metafizičko razdvajanje na discipline i područja. Utoliko je traganje za estetskim u Wittgensteina zapravo jednostavan i težak zadatak. Formalno govoreći, postoje predavanja koja je držao studentima u vlastitome kabinetu na Cambridgeu 1938. godine posvećena estetici i problemima psihologije i religije. (Ludwig Wittgenstein, Lectures & Conversations on Aesthetics, Psychology and Religious Belief, University of Califormia Press, Berkeley – Los Angeles, 1967.) U nekim drugim prigodama nalaze se prikupljene misli njegovih učenika o arhitekturi, vizualnim umjetnostima, književnosti i kulturi u širem smislu riječi. No, jasno je samo po sebi da neki zaokruženi sustav estetičkih promišljanja ne postoji izvan njegovih temeljnih djela u sve tri faze: (1) logičko-filozofijskoj; (2) analitičko-filozofijskoj i (3) gramatičko-filozofijskoj. Logika, analitika i gramatika se mogu razdvajati samo uvjetno, iako je jasno da se prijelaz iz logike u gramatiku (Tractatusa u Filozofijska istraživanja) treba obzirnije uzeti u razmatranje i to retrospektivno. Ako je konačna riječ ili barem ono što je sam smatrao svojim misaonim dosegom iskazano knjigom o „jezičnim igrama“, tada postaje jasno da estetsko i uopće ono što pripada tjelesnosti i umjetnosti u svim svojim aspektima nije disciplinarno autonomno baš kao ni etika. Oboje čine jedno te isto. Zašto nam je ovo toliko važno za izvođenje naše temeljne postavke? Jednostavno zbog toga što s Wittgensteinom i njegovim pojmom „jezičnih igara“ kao „forme života“ možemo eventualno dospjeti do pokušaja odgovora na pitanje kako suvremena umjetnost proizvodi svoju „bit“ u doba tehnosfere. Tek je otuda moguće ono prvo pitanje svakoga filozofijskoga razmatranja: što uopće jest suvremena umjetnost ako se njezina „bit“ u odnosu na druga područja ili „forme života“ ne može više odrediti iz njezina pojma, već samo iz njezine fluidne egzistencije? Već je iz površnoga čitanja Wittgensteinovih tekstova o estetici moguće zapaziti da mu ono „estetsko“ nije formalno u središtu filozofijskih istraživanja o biti jezika. No, to je ipak samo privid. Ako nema odveć spominjanja estetike i umjetnosti, to ipak ne znači da sama struktura mišljenja i jezik kojim se misao u minimalističkoj ekspresivnoj logici pisanja uzdiže do vrhova stilistike nisu protkani njima. Na jednom mjestu Filozofijskih istraživanja Wittgenstein izričito određuje, dakako primjerom koji je ironično-prosvjetiteljski, što uopće želi od filozofije: „Što je tvoj cilj u filozofiji? – Muhi pokazati izlaz iz muholovke.“ (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, (309) str. 103.) Sve što mišljenje može jest ulovljeno u muholovku jezika. Prema tome, pitanje je tko koga oslobađa iz muholovke i tko je ta ulovljena muha – mišljenje ili jezik? Ako izjednačimo njihove ontologijske odrednice učinili smo prvi korak do postavke o njihovoj materijalnosti ili tjelesnosti. Na taj smo način klasični metafizički problem dekartovskoga razdvajanja uma (mišljenja) i tijela (jezika) kao dvije različite supstancije doveli do zida. No, mišljenje i jezik uglavnom su razmatrani kao dio iste, kognitivne supstancije, dok se korporalnost smatrala fiziologijom i anatomijom organskoga sklopa čovjeka i životinja kojima je k tome poreknuta mogućnost da misle i govore. Korak do dokidanja metafizike u punom smislu riječi ne može biti učinjen bez radikalnoga prevladavanja ovoga dvojstva. U tu svrhu Wittgenstein odlučno pokazuje da su mišljenje i jezik materijalni entiteti. Bez njih nije moguće uopće prispjeti do onoga što se tradicionalno naziva nematerijalnim poput „duha“ i „duše“. Stoga su problemi teologije i psihologije, a u Sokrata su to još ponaprije bila filozofijska pitanja o smislu života i besmrtnosti duše, u bitnom svedeni na gramatička pitanja. Muha ulovljena u muholovku jest mišljenje kao jezik (logika). Ona se ne može više sama izbaviti iz smrtne opasnosti bez bitnoga obrata. Sada je „bit“ filozofijskoga mišljenja u razotkriću mogućnosti jezika kao mišljenja (gramatike). Kada to imamo u vidu, mora nam biti jasnije zašto Wittgenstein pristupa estetici i umjetnosti kao i kulturi u cjelini polazeći od dalekosežnosti ovoga obrata. Gdje je mjesto estetskoga osjećaja što se tradicionalno metafizički pripisivalo ljepoti? Nigdje drugdje negoli u jeziku same „forme života“ kao igre. Iz nje nastaje umjetnost s težnjom da ne objašnjava život niti ga opisuje poput filozofije u prijelazu iz logike u gramatiku, nego da ga proizvodi-stvara-konstruira kao estetski objekt (djelo-događaj) u razlici između onoga što pripada znanosti i tehnici. Arhitektura je stoga za Wittgensteina najuzvišenija estetska djelatnost stvaranja „novoga“. Razlog leži u tome što dovodi do zbilje mogućnosti oblikovanja svijeta kao čiste „forme života“. Utoliko su arhitektonski problemi složeniji od filozofijskih. A budući da je riječ o sprezi umjetnosti i tehnike, glavna je ideja suvremenoga doba uistinu arhitektonska ideja konstrukcije svijeta kao umjetničkoga djela-događaja. Ono što je za Kanta bila „arhitektonika uma“, to je za Wittgensteina „arhitektura jezične igre“. Paradigmatski obrat k „biti“ jezika odvija se otuda u znaku „slikovnoga obrata“. S Wittgensteinom u suvremenu umjetnost ulazi pojam slike. A on povezuje računanje, planiranje i konstrukciju novih svjetova na temelju logike broja. (Felix Gmür, Ästhetik bei Wittgenstein: Über Sagen und Zeigen, K.Alber, München, 2000. i Dieter Mersch, „Wittgensteins Bilddenken“, u: Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Vol. 54 (6/2006),str. 925.) Matematika otuda nije problem simboličke logike tehničkoga svijeta, nego njegove arhitekture u pragmatičkome značenju višestrukih mogućnosti uporabe. Već na početku Wittgensteinovih predavanja o estetici iz 1938. godine u Cambridgeu uočavamo istu strategiju mišljenja koja vrijedi još od Tractatusa. Nastojanje je da se pojmu estetike kao filozofijske discipline koja se bavi „lijepim“ oduzme pravo na zabludu. Razlog leži u tome što je „subjekt (estetike) vrlo velik i u cijelosti krivo shvaćen“, (Ludwig Wittgenstein, Lectures & Conversations on Aesthetics…, str. 1.) jer uporaba riječi „lijepo“ s obzirom na lingvističko značenje još je više problematična utoliko što je riječ o pridjevu. Dakle, ako je nešto „lijepo“ onda se ta riječ odnosi na osjećaj koji je već uvijek pripisan nekoj kvaliteti predmeta, a ne samome predmetu. „Lijepo“ nije „bit“ stvari. Ono može biti samo dio jednoga niza kvaliteta. Ali u tradiciji metafizike od Platona ima „nižu“ vrijednost kvalitete od ideje dobra i pravednosti. Mogli bismo kazati da je klasična filozofija u tom pogledu „nepravedna“ prema pojmu lijepoga jer ga svodi na ornament etičkoga osjećaja. Hijerarhija kojima se ideja Boga u metafizici određuje bez obzira na sve promjene njegove definicije razlog je ovog gotovo nužnoga rangiranja. Uostalom, nije slučajno Hegelova definicija umjetnosti ona koja povezuje Platona i kraj filozofije – „osjetilni sjaj ideje“. Estetsko u tom okviru ne može imati veću moć od suđenja s pomoću mašte. Zato se umjetnost uvijek svodi na prikazivanje-predstavljanje osjetilnosti onoga što proizlazi iz nadosjetilnosti. Čitavo klasično slikarstvo opsesivno traga za „duhovnim okom“ Boga. Što onda možemo očekivati od Wittgensteina ako prihvatimo njegovu početnu pretpostavku da su estetika, estetsko i njezin glavni pojam „lijepoga“ posve krivo shvaćeni? Očigledno, da se krivo shvaćanje ispravi ili da ga se zamijeni „boljim“ i primjerenijim. No, to bi bila olako shvaćena djelatnost mišljenja. Ravnala bi se prema zdravorazumskoj navici da se „novome“ daje prednost pred starijim u slijedu vremena. Možemo očekivati ono što Wittgenstein i čini „gramatičkim obratom“ metafizike: da nas izbavi iz mišolovke tako da nas ubaci u novu mišolovku. Ali ova nova barem ima više mogućnosti izlaza od stare. Uglavnom, obrat bi bio nedorečen ako sada upravo estetika ne bi dobila skrivenu prednost pred etičkim osjećajem kao što fizika ima prednost pred psihologijom samo utoliko što je izvanjsku prirodu moguće ukalupiti u zakone, a u unutarnjoj se uvijek radi o nesvodljivoj kontingenciji asocijacija i nizova tendencija naprosto stoga što je „duša“ neodredljiva u svojoj spontanosti i slobodi izbora različitih rješenja. „Ono što pripada jezičnoj igri jest čitava kultura.“ (Ludwig Wittgenstein, nav. djelo, str. 8.) Estetski osjećaj ne svodi se samo na umjetničke predmete u kojima se ono „lijepo“ pronalazi od slike, kipa, glazbene partiture, književnoga djela. Temeljni pojam „gramatičkoga obrata“ metafizike koji uvodi kasni Wittgenstein otvara pitanje odnosa jezika i umjetnosti uopće. Budući da je pojam „kulture“ onaj koji se u 20. stoljeću uspostavio kao nadomjestak za iščezli pojam „duha“, moguće je tvrditi da jezik kao kultura jest igra same „forme života“ iz koje nastaju različiti složeni odnosi između duhovno-duševnih područja ljudskoga života. Ako je kultura uvjet mogućnosti estetskoga osjećaja, onda pojam „lijepoga“ nije samo zaglibio u subjektivnost kako je to bilo jasno i Kantu. Ono što je daleko prijepornije jest da je kultura postala pragmatično polje uputstva za djelovanje u singularnome kontekstu i situaciji. Jezik otvara područje estetskoga suđenja o umjetnostima uvijek u kontekstu i situaciji već oformljene kulture. Ako je ona, pak, u stanju raspada ili nestanka, nastaje potreba za stvaranjem nove. To je dokaz da jezik za Wittgensteina ne označava idealističkoga demijurga koji djeluje u materijalističkome krajoliku svojih izvedbi. Odnos jezika i kulture je međusobno uvjetovan onime što pripada „formi života“. Kada se ta forma preobražava iz statične u dinamičnu, iz zatvorene u otvorenu, suočavamo se s preklapajućim tendencijama kulturno pluralnih svjetova. Jezik nije ni univerzalno pravilo komunikacije, a niti pragmatičan poredak privremenih značenja. Estetski se osjećaj ne nalazi stoga više u subjektu koji sudi o predmetima umjetnosti. Problem je u tome što osjećaj sada izravno dolazi iz konstrukcije same „stvari“ kao tehnosfere. A ona nadilazi razliku između onoga što „jest“ i što se „događa“. Kultura se kao „jezična igra“ konstruira zahvaljujući prelasku u ono neljudsko. Za neljudsko, pak, više ne vrijede pravila jezične komunikacije. Umjesto toga na djelu je transkodiranje programskih jezika. Prevođenje u čistu informaciju kao sliku (icon) značajka je pragmatičnoga medijskoga obrata. (Lev Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, Cambridge Masachusetts, London-New York, 2002.) Ishodište kritike tradicionalne estetike jest da su pitanja kojima se bavi estetsko suđenje heterogena: od empirije do psihologije. Stoga je utvrditi njezino predmetno područje gotovo nemoguće poslanstvo. Svaka definicija koja nastoji pronaći skrivenu bit stvari u onome što jest osjećaj „lijepoga“ osuđena je na neuspjeh. Kako onda krenuti dalje? Jednostavno, postavljanjem u poredak sličnosti mnoštva različitih stanja u kojima osjećaj „lijepoga“ pronalazi svoje pribježište. No, upravo je u tome prekretnica. Što je pojam „biti“ za Wittgensteina? Ontologijski gledano od Grka s tom se riječju označavala supstancija ili ono što je zajedničko nekom biću bez obzira na njegova stanja i razlike u akcidenciji. Razlike između bića ne nastaju otuda iz njihove pojavne egzistencije. One su plod razlike koja postoji između „biti“ singularnoga bića. Pojam „biti“ proizlazi, dakle, iz „logike bitka“. A to predstavlja krunski dokaz klasične metafizike o vječnosti i postojanosti bitka kao bitosti bića. Heidegger je u Bitku i vremenu (Sein und Zeit-u) izveo destrukciju tradicionalne ontologije tako što je uspostavio ontologijsku razliku između bitka i bića. Zaborav bitka rezultat je zapalosti metafizike u razumijevanje bića. Na taj se način filozofija više ne bavi bitkom kada misli biće u okviru stupnjevanja kao srednjovjekovna teologija koja Boga misli po analogiji bića (analogia entis). Redukcija bitka na bitost bića ujedno uznačava redukciju biti bića na njegovu ideju, a ne na ono što se uistinu zbiva kao egzistencija u čovjeka ili način bitka životinje u razlici spram bitka stvari. Blizina i nepremostive razlike između Heideggera i Wittgensteina, ipak, proizlazi iz shvaćanja metafizike i njezine „biti“. Na jednom mjestu Filozofijskih istraživanja piše: „Bit je izgovorena u gramatici.“ (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, (371) str. 116.) Iz ovoga je bjelodano da se „bit“ estetskoga osjećaja ne može više razumjeti iz tradicionalne estetike. S Kantom je ova disciplina doživjela vrhunac. Gdje se uopće nalazi ta čudovišno fluidna riječ koja nekome pojmu daje postojanost u promjeni? Odgovor je unaprijed poznat: u pojmu subjekta. No, subjekt je netko tko svoju supstanciju mora ispuniti u djelovanju. Kako? Naprosto tako što stvara ono što već u „prirodi“ ima svoju svrhu. Sveza umjetnosti i prirode važna je pretpostavka i za nastanak doba tehnosfere. Ipak, razlika je u tome što se danas napuštaju pojmovi klasične filozofije znanosti s njezinim vodećim načelom zakona kauzalnosti. Na to mjesto zasjeda kibernetički pojam povratne sprege (feedback). Kantova pretpostavka da je osjećaj „lijepoga“ rezultat subjektivnosti koja se zahvaljujući promatranju i moći mašte uzdiže iznad osjetilnosti same i dospijeva do osjećaja uzvišenoga (das Erhabene) dovodi novovjekovnu estetiku na prag susreta s destrukcijom pojma „ljepote“ i „uzvišenosti“. Povijesna je avangarda u umjetnostima 20. stoljeća izvršila taj okultni obred. I kao što je ta riječ odredila mišljenje ranoga Heideggera, isto vrijedi i za ranoga Wittgensteina. Destruirati metafizičko razumijevanje bitka bila je povijesno-epohalno „stvar“ filozofije i umjetnosti. Ishodište je već bilo nazočno u mišljenju Nietzschea s pokušajem da obrat zapadnjačke povijesti izvede povratkom iskonskome životu kao estetskome načinu egzistencije čovjeka. Model za autentičnu egzistenciju čovjeka ne mogu više biti filozof (logos), prorok i svetac (ethos). Preostaje samo onaj tko je prožet snagom stvaralačke energije i neodredljivošću slobode. A to je figura umjetnika koji osluškuje bilo životne radosti i užitka tjelesnosti (aisthesis). „Bit“ koja ne leži više u vječnosti neke božanske supstancije, jer je i sama teologija „stvar“ gramatike, nije tek u nadležnosti bitka i njegovih promjena stanja. Ona se nalazi u stvaralačkome postajanju one „jezične igre“ koja proizlazi iz „forme života“. A odatle nastaje mogućnost da u stvarima vidimo ono „lijepo“ i „uzvišeno“, a da u jeziku kao faktičnosti govorenja bljesne svjetlost mistike bez Boga. Stvari odjednom postaju iznova bliske kao u iskonsko doba nastanka filozofije i umjetnosti u Grka. „Bit“ se više ne objašnjava. Ona se opisuje upravo stoga što je postala bezbitnom u procesu nastajanja drukčijega načina „bitka“. Ako je, dakle, „bit“ izgubila svoju „vrijednost“ unutar metafizike kao onto-teologije, onda je samorazumljivo da logika i etika ne mogu više biti nadređeni estetici. Njezina zadaća nije u objašnjavanju. Ali niti u pukome opisivanju „lijepoga“ u prirodi i predmetima umjetnosti. „Gramatički obrat“ s obzirom na „bit“ estetike označava s Wittgensteinom put prema jednoj estetici „jezičnih igara“ kao cjeline kulture. Iz nje umjetnost poprima univerzalna značenja i partikularnost svojega „svijeta“. Afrička umjetnost, primjerice, bliska nam je i čudovišno strana kao što je to u istoj mjeri kineska i japanska. Nije samo stvar u kulturnim razlikama. Mišljenje ovisi o jeziku. I u tom pogledu između Heideggera i Wittgensteina postoji suglasnost. Jezik govori sam za sebe. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007., str. 259.) A kada zamukne umjesto njega nastavlja govoriti slika sama za sebe. No, kada i ona izgubi svoje značenje u čistoj vizualizaciji „stvari“ tada više nema ništa osim apsolutne šutnje bez razloga. Na početku Tractatusa nalazi se zacijelo jedna od najznamenitijih rečenica u čitavoj povijesti mišljenja uopće. Ona je toliko upečatljivim dokazom (ne)moći filozofije i umjetnosti da je ne treba dalje tumačiti niti komentirati: „Ono što se uopće može reći može se reći jasno; a o onome o čemu se ne može ništa reći, o tome treba šutjeti.“ (Ludwig Wittgenstein, Tractatus…, str. 41.) 10. Što je, naposljetku, bila želja Wittgensteina kao „filozofa“? Od svih silnih riječi koje je stavljao u navodnike, a u tome mu može biti parnjakom jedino Heidegger koji ih nije stavljao tek iz gramatičkih razloga već iz potrebe da razdvoji ono što pripada metafizici i ono što njezinu povijest prebolijeva u mišljenju „drugoga početka“ (der andere Anfang), gotovo se nikad riječ filozofija i filozof ne prinose oltaru logičko-analitičko-gramatičke destrukcije. Nije to razlogom za neku spasonosnu „filozofijsku vjeru“ kakvu je pokušao utemeljiti Karl Jaspers polazeći od kjerkegorovskoga pojma egzistencije. Wittgensteinova je želja bila da filozofa oslobodi apsolutne težnje za razumijevanjem svijeta kao enciklopedije znanja. Naravno, nasljeđe metafizike i Hegelova sjena prati cjelokupnu suvremenu filozofiju. A suvremena se umjetnost neprestano mora razračunavati s (ne)razumijevanjem njegove temeljne postavke o „kraju umjetnosti“. Ako je „bit izgovorena u gramatici“, onda je ontologija kao metafizika tek pitanje o biti jezika i ništa više, zar ne? E, kada bi to bilo tako, tada bismo mirne duše mogli kazati da je čitava suvremena umjetnost zabluda jer se umjesto slikom bavi lingvističkom obratom (linguistic turn), misleći pritom da je slika samo druga i drukčija (vizualna) forma jezika. Wittgenstein je mislilac destrukcije filozofije kao metafizike na posve drukčiji način negoli je to bila nakana Heideggera. Tamo gdje Heidegger postavlja u pitanje povijest metafizike kao strategiju zaborava bitka, pokazujući da se time sam jezik tehnički subjektivira i objektivira, a to znači pretvara u informaciju, Wittgenstein kreće od destrukcije logičko-jezičnoga temelja povijesti mišljenja. Na kraju dospijeva naizgled na isto mjesto odakle je i krenuo. „Jezične igre“ kao uputstvo za djelovanje su ništa drugo negoli „bit“ informacije u doba tehnosfere. Što u svemu tome preostaje filozofu? Gotovo ništa drugo i ništa više negoli da „jezik“ oslobađa od fikcija i opsjena „kula u zraku“. „Govoru“ mora vratiti jednostavnost i jasnoću unatoč tome što je još jasnije vidio da „svijet“ kao „slučaj“ može imati budućnost samo ako mišljenje postane „računanjem“, a „realnost“ konstrukcijom „jezične igre“ koja formalno obuhvaća sve druge na taj način što u njezinome „temelju“ ne počiva jezik kao igra niti igra kao jezik. Bestemeljnost ili bezrazložnost „svijeta“ nastavlja razvitak u prostoru-vremenu tehnosfere. Granice su jezika razmještene. U dodiru s neiskazivim njegova se moć svodi na opis posthumanoga stanja. Jezik ne može više biti ni mistika bitka, a niti vizualna gramatika transformacije stanja u doba vladavine biokibernetičkoga kôda. Šutnjom se nećemo izbaviti od tiranije govorenja u prazno. Razlog leži u tome što umjesto šutnje imamo zvukovnu pozadinu slike. Loš je to nadomjestak za strah od praznine. Ništa se više ne može suprotstaviti dugome maršu vizualizacije „bitka“. Što preostaje od „jezika“ njegovi su alati pragmatike znanja. Od jednostavnosti kazivanja s kojom se na drukčiji način bavio Heidegger, gotovo da ne preostaje više ništa. Ako kultura čini cjelinu „jezičnih igara“ onda je pitanje kakvo je stanje jezika u doba totalnoga scijentizma i tehnifikacije? Dostatno je vidjeti s kojim pojmovima danas suvremene hibridne znanosti, medicina i filozofija uopće izvode svoje vratolomne „jezične igre“. To je jezik realizirane tehnosfere koja počiva na logici informacije, a njezina je pokretačka moć u estetskoj tehnogenezi svjetova. Bilo bi krajnje neumjesno „primjenjivati“ mišljenje kasnoga Wittgensteina kao gotovi alat jedne univerzalne teorije na sklop suvremene umjetnosti. (Richard Allen i Turvey Malcolm (ur.), Wittgenstein, Theory and the Arts, Routledge, London-New York, 2001.) To nismo niti pokušali. Poznato je, naime, koliko je Wittgenstein zazirao od pojma „teorije“. Umjetnost nije shvaćao iz nadređene teorije o lijepome. Ako se estetsko nalazi i u umjetnosti, ali ne samo u njoj, onda je logično da se „osjećaj“ mora pronalaziti u znanosti koja zapravo i nije „znanost“ u strogome smislu riječi, te u duhovnoj djelatnosti koja pripada zajedničkome bitku čovjeka, a polazi od uporabe riječi „vjerujem“. Naravno, psihologija je ta „znanost“ o duši, kao što je religija osjećaj svetoga i onostranoga, a ne „mišljenje“ koje pripada filozofiji. Već sam način kojim Wittgenstein sokratovski odriče estetici da bude znanošću o lijepome govori u prilog postavke da je zabludno zahtijevati još jednu novu teoriju (suvremene) umjetnosti. Sa stajališta svakodnevnoga iskustva govorenja jezika ili „jezičnih igara“ teorija koja bi obuhvatila heterogenost i kaos suvremene umjetnosti mogla bi biti samo hibridni spoj empirije i filozofijske destrukcije povijesti jezika. Ono što je umjetnosti na Zapadu vjekovno podarivalo ozakonjenje iscrpilo je svoje tajne moći. No, problem s Wittgensteinovim načinom mišljenja „na“ umjetnost proizlazi upravo iz njegova ključnoga pojma kojim smo se ovdje bavili. Ako se, naime, „jezične igre“ izvode iz „forme života“ kao navlastit način ljudske komunikacije, onda je odnos između jezika kao forme i igre kao života istovjetan odnosu analognoga doba teksta i digitalnoga doba slike. Jezik kao forma ne može biti drugo negoli logička forma iskaza. Sve što se o tome može reći jest rečeno u pojmovima prikazivanja (mimezis) i predstavljanja (reprezentacija) svijeta kao „slučaja“. Slika kao život ne može biti ništa drugo negoli eksperiment igre proizvođenja-stvaranja–konstruiranja novoga svijeta. Analogno doba teksta počiva na logici iskaza jezika (Tractatus). Digitalno doba slike zasniva se, pak, na gramatici „jezičnih igara“ ili uputstvu za djelovanje (Filozofijska istraživanja). Stoga je „bit“ njegova djelovanja u informaciji. A kontekst i situacija u kojem se to djelovanje zbiva kao vizualna komunikacija između različitih subjekata/aktera pragmatički su određeni. Stabilnost u promjeni koja je važila za analogno doba s ontologijom razlike bitka, bića i biti čovjeka nadomještava se promjenom u stabilnosti digitalnoga doba kaosa i entropije. Sada vlada ontologija postajanja (werden, becoming, devenir) u kojoj transformacije stanja mijenjaju „bit“ stvari. Što se iz toga može zaključiti? Samo to da je suvremena umjetnost u svoja dva lika autonomije djela i suverenosti događaja postala tehnosferom. Ona se razvija tako što sama sebi proizvodi-stvara-konstruira sustav i okolinu. Metareferencijalnost njezinih znakova odnosi se na „stvari“ kao funkcije umjetnoga života. Upravo one omogućuju život autonomne i suverene tjelesnosti u kibernetičkome stroju „druge povijesti“. Paradoks je da svaka buduća teorija suvremene umjetnosti kao i teorija medija mora nadomjestiti jezik slikom, a semantičko-sintaktičke odnose jezika pragmatikom znanja. Da bi jezik, dakle, funkcionirao mora postati slikom. To, dakako, ne znači da je iščeznuo poput sablasti u tehničkome sklopu stvari. Već je u tome na djelu preobrazba bitka iz postojanosti u promjenu stanja. Što je iz vitgenštajnovske perspektive bit suvremene umjetnosti? Ništa drugo negoli „forma života“ koja je postala funkcijom nečega izvan nje same. Filozof kao i umjetnik nisu više ovome dorasli. Razlog leži u tome što se ne može misliti ono čega nema, a isto tako niti zamisliti i proizvesti u mašti ono što se samo od sebe konstruira. Budućnost pripada kentaurskome spoju estetike i tehnologije koju nazivamo tehnosferom. Glavni lik suvremenoga doba zato nije mislilac događaja niti proizvoditelj konteksta i situacije u kojem stvari dobivaju nova značenja. Umjesto njih na scenu stupa subjekt pragmatičkoga oblikovanja „forme života“ s onu stranu filozofije i umjetnosti – inženjer. To je uistinu bio Wittgenstein kao „filozof“. Sudbina suvremene umjetnosti otuda znači rastvoriti se u „biti“ tehnosfere čiji jezik više ne govori sam za sebe. On šuti i vizualizira svjetove u tami Ničega i digitalnoj kopreni praznine. 11. Sve je samo konstrukcija.

October 17, 2025
Academia virtualis (8)

Academia virtualis (8)

1. U jednom sam razgovoru s Deanom Komelom, slovenskim fenomenologijskim filozofom i suputnikom u onome što nazivamo zadaćom mišljenja, kazao da je knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) ujedno i moja „posljednja“ filozofijska knjiga. Kontekst ovog iskaza je bio povezan uz razumijevanje mojeg pojma tehnosfere kao autopoiesisa kojim se dovršava povijest filozofije. Umjesto četvorstva koji Heidegger naziva onto-teologijskim ustrojstvom metafizike (bitak-bog), a Sutlić nastavlja s dodatkom onto-teo-kozmo-antropologije (bitak-bog-svijet-čovjek), sve postaje vladavina kibernetičkoga „upravljaštva“ onim što preostaje od pojma svijeta kroz četiri temeljna pojma: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija. Kad se više ne može nastaviti s logikom „istoga“ u mnoštvu svojih diferencijalnih sustava i njihovih orijentacija s kojima se filozofija povezivala i još se povezuje i „danas“ (primjerice, fenomenologija, poststrukturalizam, realizam, konstruktivizam i sl.), a razlog je taj što s tehnosferom nema više razloga opstojnosti metafizike jer je sve što „jest“ bilo, „jest“ sada i „bit će“ u nadolazećoj budućnosti realizirano u tehnogenezi kao konstrukciji umjetne stvarnosti, onda smo suočeni s pitanjem o transklasičnoj logici kibernetike kakvu je zastupao njemački matematičar, kibernetičar i filozof Goddhard Günther, prema kojoj vladavina „Velikoga Trećeg“ (tertium datur) omogućuje nastanak (emergenciju) onoga što nije ni „priroda“ niti „kultura“, već se sintetički proizvodi svojevrsnom postmetafizičkom alkemijom procesom hibridiziranja različitih supstancija. Filozofija je osim svojeg poslanstva da bude „ljubav spram mudrosti“ u predsokratskih Grka, pa od Aristotela do Hegela bila na putu radikalne tehno-eshatologije. Hegel je u tom pogledu uistinu jasno pokazao da je njegov sustav apsolutnoga duha kraj filozofije kao metafizike u pojmu i sinteza uma i zbilje. Filozofija je realizirana ne više kao ljubav spram mudrosti, već kao volja za znanjem u liku apsolutne znanosti duha (umjetnosti-religije-filozofije). Što se time događa ako ne da filozofija gubi svoju pokretačku težnju (horeksis) za mudrošću koja nikad ne može biti u potpunosti izjednačena sa znanjem „o“ bitku kao takvome. Tri ključne riječi filozofije na njezinome kraju u Hegelu su stoga: (1) konstrukcija, (2) sinteza i (3) realizacija. Nije nimalo začudno što je to u svojim refleksijama uz Hegelovu metafiziku iznimno pronicljivo razvio Heidegger kad je čitavu novovjekovnu znanost i tehniku koja određuje put tzv. moderne filozofije odredio kroz nastajanje homogenosti onog mišljenja koje za svoje „djelovanje“ potrebuje računanje (Rechnen). Kad mišljenje „računa“, ono više nema nikakve sveze s „mudrošću“, već samo s „projektivnom konstrukcijom“ i njegova se bit iz područja misterija i mistike fakticiteta svodi na pragmatiku znanja čiji je konačan „proizvod“ struktura znanja kao alata ili svrhovita sredstva za druge svrhe koji nazivamo engleskim izrazom u američkoj uporabi kao know-how. Konstrukcija je, dakle, uvijek u pragmatičkome sustavu vladavine transklasične logike ništa drugo negoli sintetička realizacija. Ali ne više bića u horizontu metafizike u kojem bitak ima „primat“ nad bićem i određuje kroz egzistencijalnu slobodu čovjeka njegovu „bit“ (essentia). Umjesto ovih izraza iz povijesti metafizike kao ontologije u bilo kojoj varijanti susrećemo se s vladavinom „Velikoga Trećeg“ koji više filozofija ne može misliti svojim tradicionalnim pojmovno-kategorijalnim sustavom mišljenja koje je uvijek pretpostavljalo da bitak jest, bića bivstvuju, a da bit ljudskoga bića ima svoje razrješenje u onome što Heidegger i Sutlić nazivaju stabilnošću u promjeni. No, to je doba iza nas i prošlo je, te nema više nikakva razloga biti mu ponizno i smjerno naklonjen jer time bismo ostali samo njegovi idolopoklonici i od filozofije i njezine tzv. budućnosti ne bi ostalo doslovno ništa. I Heidegger i Sutlić su, kako sam to pokazao u mnoštvo prigoda objašnjavajući genealogiju i filozofijske tragove pojma tehnosfere, dva ključna mislioca razumijevanja tehnologičke realizacije zapadnjačke povijesti. Treći odlučujući mislilac je Gilles Deleuze. Njegova „ontologija postajanja“ na tragu filozofa znanosti Whiteheada i filozofa kibernetike Simondona uvjet je mogućnosti svekolika razumijevanja onog što sam razvio kao autopoietičku „bit“ tehnosfere koja u liku umjetne inteligencije predstavlja nužan stadij realizacije kibernetike prelazeći sve brže u lik umjetne intuicije čiji je eshatologijski „posljednji lik“ onaj koji Ray Kurzweil naziva tehnološkom singularnošću. Zato je podnaslov moje knjige u znaku „trijade“ onog što pretpostavlja konstrukciju-sintezu-realizaciju i glasi: metafizika-kibernetika-transhumanizam. Pritom valja još jednom spomenuti sljedeće. Deleuze je razvio nove pojmovne mreže jedne „ontologije“ koja je imala za cilj preokrenuti i preusmjeriti sve postojeće putove metafizike i izabirući ključne mislioce „razlike“ i „postajanja“ (Spinozu, Leibniza, Nietzschea, Bergsona, Whiteheada i Simondona) dovesti do onog „novoga“ kroz misao virtualne aktualizacije kojim se singulariteti pojavljuju ne više kao rezultat univerzalnosti i partikularnosti, već kao događaji kojim iznimka stvara pravilo, a ne potvrđuje ga. Ovaj novi „princip individuacije“ nije više onaj ničeanski. Njegovo je značenje upravo u kibernetičkoj samoproizvodnoj „biti“ kojim stvaralački simulakrum prethodi svakoj mehaničkoj reprodukciji „bitka“ kao beskonačnoga niza kopija. Ono što je temeljni pojam ove „ontologije postajanja“ nije ništa drugo negoli ono što nastaje u procesu sintetičke realizacije cjelokupne metafizike, a što od Fichtea do Sartrea, te od Spinoze do Deleuzea nazivamo imanentnom transcendencijom. 2. U naslovu moje „posljednje“ filozofijske knjige nalaze se riječi „izgledi“ i „nadolazeće“ uz filozofiju. Ako podnaslov već upućuje da trijada metafizike, kibernetike i transhumanizma označava put ove već prethodno rečene sintetičke realizacije sadržaja i forme metafizike u liku procesne ontologije događaja, postaje bjelodano da je ovdje riječ o povijesnome procesu realizacije metafizike u kibernetici čiji posljednji lik predstavlja transhumanizam. No, ono što upućuje na prijelaz preko metafizike kao što je to tzv. transdisciplinarni pokret filozofijskih nastojanja s ciljem dosezanja „posthumanoga stanja“ kojim čovjek prelazi u stadij homo kybernetesa nužno zahtijeva jednu kratku intervenciju. Iako sam to detaljno objasnio u knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition (Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.), nije nimalo na odmet ponoviti još jednom sljedeće i to ponajprije stoga što primjećujem sve veću i besmisleniju tendenciju da se ovaj pojam transhumanizma uglavnom u javnome diskursu bezočno nemisaono i nadasve „popularno“ i „populistički“ srozava na nešto za što su krivci oni, nažalost ugledni svjetski teoretičari politike i društva, koji su proširili paniku i nerazumijevanje svojim „apokaliptičkim“ trubljama kojima upozoravaju da je posrijedi „najopasnija ideologija današnjice“ i elitarno-protudemokratski pokret zatiranja tzv. ljudskoga dostojanstva sa svim popratnim korpusom ljudskih i građanskih prava. To su Habermas i Fukuyama. U bitnim postavkama ne razlikuju se od njih ni posljednje „epizodističke nule“ danas razmahanog klerikalnog protuprosvjetiteljstva na zasadama metapolitike nove desnice u Europi i SAD-u. Inače, tekstovi Habermasa i Fukuyame o problemu transhumanizma i posthumanoga stanja naprosto su beznačajni i argumentacijski na klimavim nogama, a to je već jasno mogao znati 1999. godine i Peter Sloterdijk kad je objavio knjižicu naslovljenu Pravila za ljudski vrt u kojem je na tragu Heideggera jasno ukazao na to da je doba posthumanizma i transhumanizma logika misaone konstrukcije događaja koji slijede neminovno iz pokušaja da se filozofijski misli sintetičko doba tehnoznanstvenoga oblikovanja suvremenoga svijeta. Ne vidim ni u kakvim projektima transhumanizma, unatoč tome što smatram neke teorijske postulate najznačajnijih mislioca ove orijentacije poput Stefana L. Sorgnera i Maxa Morea problematičnim, ali nedvojbeno vrijednim diskusije i polemike, ništa dramatično niti razlogom uzbune za „zdravi razum“ političkoga liberalizma i konzervativizma. Jer tko bi „normalan“ bio za to da djeluje protiv „ljudskoga dostojanstva“, kad je već od Heideggera i svih bitnih mislilaca suvremene filozofije postalo jasno da je tzv. ljudska priroda ili bit čovjeka ne ono biološki i animalno vječno i postojano, nego egzistencijalni događaj slobode koji pretpostavlja brigu, odgovornost i odlučnost u obrani duhovnoga bitka čovjeka koji nadilazi biologizam, psihologizam i antropologizam njegove povijesne sudbine. Ovo potonje jest radikalna kritika koju je proveo Heidegger u Bitku i vremenu još 1927. godine. Već je tada pokazao kako se znanstveno-filozofijski bit čovjeka reducira i tako promašuje u njegovu najvećem misaono-životnome dostojanstvu kad ga se misli iz horizonta biologije, psihologije kao psihoanalize i (filozofijske) antropologije. Čovjek neće opstati nikakvim okretom bilo kakvoj metafizici prirode i života, patetičnim povratkom izvorima tzv. humanizma koji je i u renesansi kao razdoblju ne-filozofijskih putova u povratku antike u novi svijet bio zapravo estetska konstrukcija kao što je to na puno radikalniji način bio i za doba romantike. Ako, dakle, povijesni put sintetičke realizacije metafizike završava s transhumanizmom, onda to znači sljedeće. Filozofija neće imati uistinu nikakvih izgleda u nadolazećem razdoblju osim kao „nadolazeća filozofija“ koja nadilazi granice i svojeg izvornoga utemeljenja u pojmu mudrosti (sophia) i svoje realizacije u apsolutnoj znanosti (Wissenschaft, science). Put ove sintetičke realizacije predstavlja od Hegela do suvremenosti ništa drugo negoli tehno-ontologija i tehno-epistemologija ne više pojma logosa kao duha, jer je to preostatak metafizike u ruhu teodiceje kako je to od Leibniza do Hegela, uostalom, bilo iskazano iako su obojica mislilaca dobro znali da su i Bog i tehnologika temeljne riječi-pojmovi za realizaciju filozofije u ideji povijesti kao sinteze uma i bitka s pomoću racionalne konstrukcije „života“ onkraj svih bioloških i evolucijskih redukcija. Zašto u ovoj trijadi koja završava s transhumanizmom i idejom besmrtnosti čovjeka valja vidjeti „izglede nadolazeće filozofije“? Naravno, nije to nikakva „nova“ filozofija koja bi pojam svoje „novosti“ konstruirala iz već odigranih povijesnih likova koje je filozofija prošla na svojem putu od Heraklita do Heideggera. Sjetimo se kako je baš Heidegger u seminaru o Heraklitu koji je držao zajedno s Eugenom Finkom u zimskome semestru 1966/1967. na Sveučilištu u Freiburgu na najplastičniji način pokazao kako pojam informacije bez kojeg nema kibernetike valja misliti „genealogijski“ s nastankom pojma logosa u Heraklita te da je kružna struktura svijeta u okružju kibernetike kao realizirane filozofije put za drugo i drukčije mišljenje. (v. Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt am Main, 2013.) Nije „transhumanizam“ nikakva posljednja postaja jedne „nove“ filozofije nakon kraja metafizike u kibernetici. Daleko od toga, ona je samo prijelaz „preko“ granica i nastanak nužnoga „ozračja“ za proces sintetičke realizacije kojom se „čovjek“ denaturira i dekulturalizira postajući „konačno“ oslobođen svih dosadašnjih stega i utega koje su mu bile „tragično“ upisane u njegov povijesno-metafizički put tehno-eshatologije. Taj put je istodobno i put virtualne aktualizacije onog što predstavlja bitne mogućosti „izgleda nadolazeće filozofije“ onkraj redukcije na drevnu mudrost i na modernu znanost, ali isto tako i put konačnoga prevladavanja onto-teologijskoga ustrojstva metafizike. Kad se pročišćava tlo za mišljenje koje prelazi preko granica pojmova bitka i boga/Boga, onda je samorazumljivo da taj isti put označava i kraj s metafizičkim shvaćanjem svijeta i čovjeka. Mi već živimo ovu zbiljsku „povijesnu“ situaciju. Stoga je krajnje vrijeme da se prestane s bilo kakvim nostalgijama za povratkom apsolutu pod kojim se nolens volens uvijek podrazumijeva ideja božanskoga stvaratelja i svrhovita života u svemiru od Platona do Whiteheada. Filozofija koja podastire drukčiju mogućnost nepripadanja i nesvodivosti na teo-scijentifizam stare ili nove metafizike zahtijeva nešto paradoksalno i aporetično, a to je upravo ono što su Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine postavili kao imperativ i kao zadaću mišljenja svake „buduće filozofije“. (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić) Što? 3. Knjige i tekstovi unutar suvremene filozofije 20. stoljeća koje imaju u naslovu pitanje Što je filozofija? su ponajprije oni Heideggera i Deleuzea. Nisam slučajno u svojim brojnim prilozima uz ovu temu smisla i zadaće filozofije u doba njezine realizacije u tehnoznanstvenim formama svijeta nastojao promisliti razlikovanje upravo Heideggerova i Deleuzeova mišljenja u svim aspektima spram same biti filozofije. Prisjetimo se kako su najvjerodostojnija tumačenja Leibniza i Nietzschea njihova predavanja i knjige; isto vrijedi i za uvide u bit umjetnosti. Pokazivao sam, također, krajnje jednostavno, da Heidegger vidi bit metafizike kao filozofije u poslanstvu i sudbini jezika kao kazivanja (Dichten), a to znači u tumačenju poezije i poetskoga kazivanja (Hölderlin, Rilke, Georg, Trakl), dok Deleuze kreće u avanturu filozofijske analize slike kao „biti“ postajanja (devenir) mnoštva i razlike u ideji stvaralačkoga simulakruma, što pretpostavlja uvid u suvremeni film kao svezu slike-pokreta i slike-vremena. Sve proizlazi i u Heideggera i u Deleuzea iz razumijevanja biti filozofije. Za Heideggera je filozofija sudbina zapadnjačke povijesti kao metafizike i to je najradikalnija misao uopće koja povijest izvodi iz onto-teologije kao poslanstva mišljenja koje povijest „utemeljuje“ iz filozofijskoga shvaćanja smisla bitka. No, filozofija nije posljednja riječ Heideggerova mišljenja. Ona prolazi krug svojih povijesnih mogućnosti od Heraklita do Hegela, a s Nietzscheom i samim Heideggerom nakon kraja ili realizacije u kibernetici postaje mogućnost prijelaza od smisla bitka do osmišljavanja događaja i tako kao „drugi početak“ gubi metafizički karakter da bi se otvorila posve nova „sudbina“ Zapada iz mišljenja koje više nije metafizičko i zato nužno zahtijeva drukčiji odnos spram jezika kao kazivanja. Deleuze, tome usuprot, filozofiju shvaća ne više kao metafiziku u smislu eshatologije bitka, već paradoksalno i aporetično unutar kruga metafizike kao ontologije. Naime, shvaća je kao stvaralaštvo i postajanje novoga u mediju koncepta ili pojma, dok ujedno shvaća umjetnost na isti način u mediju percepta, a znanost u mediju funktiva. U oba slučaja, i u Heideggera i u Deleuzea, unatoč tzv. bitnih razlika, skriveni primat ima umjetnost. U slučaju Heideggera je to poezija i slikarstvo, a u slučaju Deleuzea je to film i suvremena vizualna umjetnost. Kad filozofija više nije mišljenje smisla bitka u jeziku kao događaju razumijevanja bitka-boga-svijeta-čovjeka kao u Heideggera, onda preostaje samo put „imanentne transcendencije“ u sintetičkoj realizaciji koncepta ili pojma u stvaralačkoj heterogenezi iz koje proizlazi nešto krajnje problematično. To je apsolutni događaj mišljenja kao estetski kreacionizam što unutar logike „beskonačne brzine“ omogućuje da filozofija stvara nove koncepte unutar sklopa koji više nije suprotnost kaosa i reda, već postaje kaosmos, hibridni i sinkretički pojam preuzet iz književnosti Joycea, Borgesa i Gombrowicza. Na taj način jezik ovog digitalnoga konstruktivizma kao estetskoga kreacionizma filozofiju kao i umjetnost i znanost „izjednačava“ u njihovim posljednjim nakanama. No, znamo da je to zapravo u-topija, i to naprosto stoga što je filozofija koja stvaralački kreira virtualne svjetove ona koja „funkcionira“ ne više u predmodernim vremenima jedne statičke ontologije Parmenida ili srednjovjekovne teologije Tome Akvinskoga. Filozofija koja i nadalje za Deleuzea ostaje kao ime i pojam neproblematična, ali jest problematičan sadržaj njezinih postavki, djeluje u sklopu i mrežama onoga što nazivam tehnosferom. I to joj podaruje po mojem sudu nešto iznimno omogućujuće za nadolazeću budućnost i nešto posve ograničavajuće, gotovo nešto što ju neutralizira i suspendira kao ono što vodeći teoretski fizičari počevši još od Hawkinga nazivaju njezinom nesposobnošću da svojim naslijeđenim pojmovima obuhvati novu kozmologijsku sliku svijeta koju egzaktno i sustavno opisuju upravo matematika, fizika i sintetička biologija. Omogućujuće je što filozofija nije svedena na intencionalno područje znanstvene partikularnosti, već joj preostaje nešto još od Aristotela nesvodivo, što ne poriču ni Hawking ni Penrose niti brojni drugi kozmolozi. Riječ je, naime, o pojmu svrhovitosti svemira (telos) i pitanju o smislu onoga što još uvijek preostaje neriješeno za suvremene znanosti, a to je pitanje o (samo)svijesti. To, dakako, ne znači da se filozofija svodi na novi kognitivizam ili na neurofilozofiju, ali isto tako pretpostavlja nešto krajnje reduktivno. Filozofija mora razjasniti ono što postaje temeljni problem razumijevanja sintetičke logike nastajanja svijesti koja ima svoje podrijetlo u autogenerativnom procesu učenja umjetne inteligencije. Svrha je metafizički izraz za „smisao bitka“, ali isto tako ima u sebi mogućnost kazivanja o cilju procesa onog što Deleuze naziva stvaralačkom heterogenezom. Ono ograničavajuće u delezijanski shvaćenoj zadaći mišljenja suvremene filozofije jest njezina posvemašnja svodivost na kibernetičko područje djelovanja mišljenja kao nove pragmatike znanja. Pogledajmo sljedeći paradoks i aporiju. Deleuze nije filozofijski pragmatist poput američkih mislioca W. Jamesa i drugih u 20. stoljeću. Njegova privrženost Humeu, a ne Kantu u pojmu „transcendentalnoga empirizma“, ne znači nipošto da bi cjelokupno mišljenje proglasio, da parafraziram Nietzschea, „korišću i štetom za nadolazeću budućnost“ i pragmatičko djelovanje postavio posljednjom „svrhom“ razmišljanja. To bi bilo naprosto blasfemično za njegove postavke koje su za mišljenje tehnosfere uistinu ključne, ali ne i presudne. Problem je tako jednostavan i kao da se gubi iz horizonta mišljenja filozofije svih ovih ili onih nastavljača „filozofijskoga mišljenja“ i Heideggera i Deleuzea. Evo, ovako ću to naposljetku formulirati. Što je to ꟷ tehnosfera? To je kognitivni stroj koji misli drukčije tako što vizualizira događaje, a ne poput filozofije misli u jeziku ili slici kazivajući o smislu bitka ili kao postajanje novoga u stvaralaštvu događaja mišljenja. Kad tehnosfera misli, onda je riječ o konstrukciji, sintetiziranju i realizaciji stanja koja nužno prelaze granice životinjskoga-ljudskoga-strojnoga u tradicionalnome metafizičkome smislu. Ovo „mišljenje“ je ono koje nazivam u drugome svesku svoje Tehnosfere sintezom racionalnosti (Rechnen) i intuicije (Dichten). Racionalna intuicija više nije ona koja počiva na logici dostatnoga razloga iz koje sve što jest ima svoj prvi uzrok i posljednju svrhu. Umjesto toga, transklasična logika nadilazi granice aristotelovski postavljenoga pojma „prostora“ („ovdje“) i „vremena“ („sada“) i postaje prostor-vrijeme ireverzibilne reverzibilnosti. Time mišljenje nije više prikaz i predstava nekog objekta X koji „već uvijek“ postoji u stvarnosti, otkriven ili neotkriven za ljudsku spoznaju, nego postaje stvaralačka projekcija virtualnih svjetova u kojima objekti mišljenja nisu više predmeti spoznaje, već objekti koji misle autonomno na temelju kvantifikacije i vizualizacije, a ne onoga što je Kant prepustio u svojoj Kritici moći suđenja jednoj posebnoj moći nazvanoj mašta ili imaginacija. Racionalna je intuicija u ovlasti estetskoga kreacionizma i tehnosfera kao sintetička realizacija mišljenja u konstrukciji događaja otvara posve novo područje u povijesti mišljenja uopće. To je područje stvaranja kao samostvaralačke biti onog što sjedinjuje téchne i sfairu u njezinoj vrtoglavoj brzini metamorfoza od kojih svaka ima svoju virtualnu aktualizaciju u onome što je nadolazeće jer istinska dimenzija vremena postaje aktualizirana budućnost koja nije više u polju neizvjesnosti i neodređenosti, Ona je u polju kaosmosa što znači da ništa više nije samo moguće, zbiljsko i nužno, već se događa fraktalno i transverzalno, onkraj i preko svih granica onog što je filozofija mogla još misliti. Ima li više filozofija svoju budućnost? Što je to uopće „budućnost filozofije“ bez njezine autentične i nikad iščezle prošlosti? Uvijek ćemo se vraćati izvorima, „svojem“ Heraklitu i „svojem“ Parmenidu i to ne iz razloga nostalgije za arhiviranom prošlošću kojoj filozofija zauvijek pripada. Vraćat ćemo se zato što je „budućnost filozofije“ njezina sadašnjost koja konstruira prošlost i sintetizira budućnost kao razliku ne u istome, već u onome što se događa tako da je drukčije od istoga i različitije od svekolike razlike. Filozofija nije za mišljenje tehnosfere tek stvaralačka heterogeneza svjetova. Ona je izniman događaj kojim mišljenje misli, jezik govori, slika pokazuje, zvuk odjekuje i čovjek prelazi granice svojeg svijeta u potrazi za novim, neistraživim i nenadanim.

October 16, 2025
Zrcalo racionalne mahnitosti

Zrcalo racionalne mahnitosti

1. U zen-budističkome koanu u kojem kroz simbol prosvjetljenja miriše vječna ruža postoji i izreka koja kaže da ne vodi ruka mač, već mač ruku do konačnoga cilja. Tako je očito bilo i s mojim prvim formativnim knjigama u osnovnoj školi još u ranome djetinjstvu. Nisam „ja“ došao do njih da ih prisvojim poput neotuđiva privatnoga vlasništva nad predmetima, već su me one sirenskim glasom dozvale: „Dođi!“ Bila su to tri sveska ilustriranih Najljepših priča klasične starine Gustava Schwaba kao svojevrsni brevijar izvorne grčke mudrosti i ljepote svijeta. Od čudovišnih mitova o Prometeju i Sizifu do Homera i početaka zapadnjačke povijesti u epovima Ilijada i Odiseja, pa do Jazonovih Argonauta u potrazi za zlatnim runom, sve, baš sve je blistalo jedinstvenim sjajem istine i onog tragičnoga načela amor fati u ovoj preradbi antike ne tek samo za djetinjstvo kao zlatno doba utonuća u eterične i herojske zgode produhovljenoga života koji se nikad više neće ponoviti. Ah, „moji“ Grci i „moji“ Rimljani! Već krajem osnovne škole počeo sam s čitanjem Maretićeva prijevoda Eneide, potom nastavio s Euripidovim tragedijama i zavirivanjem u tekst nečeg odlučujućega za moj misaoni život uopće što me odmah privuklo gotovo do katarze ꟷ Platonova Obrana Sokratova. Knjige koje pripadaju samome iskonu našeg smislenoga svijeta su me opsjedale danonoćno i to je ono što je bilo u mojem slučaju u ono vrijeme odrastanja poput začudnoga ekscesa. Drugi su čitali samo i jedino dječje knjige koje govore o „našem“ vremenu, o bajkama i basnama za uspavljivanje, s Malim princom bježali u svijet utopije, a ja sam uistinu mislio da su mitske pripovijesti Grka istinska zbilja, a ne privid. Nisam, doduše, s Hölderlinovim Patmosom krenuo na put za Grčku u doba gimnazijske zanesenosti da bi poput mojeg već nažalost pokojnoga prijatelja i uglednog filozofa Milana Galovića, autora sjajnih knjiga o estetici i pojmu ljepote, doživio susret s već iščezlim mitskim čovjekom i ozbiljenjem slobode i uzvišenosti u svakoj krhotini Apolonova torza pored napuštena hrama u Korintu, ali s istim žarom i viškom probuđene skepse mogao sam razabrati smisao onih Pessoinih zavjetnih riječi iz njegove Knjige nemira: „Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se kretalo od jedne do druge točke…(…) Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe. Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kada se sjećamo, ona postaje sadašnjost, a to nije i ne može biti – besmisao, ljubavi moja, besmisao. (…) Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, Zagreb, 2001. fr. 330 i fr. 451. S portugalskoga prevela Tatjana Tarbuk) Tri knjige koje su bile presudne u svojem „zovu“ za moje bavljenje filozofijom i književnošću dospjele su mi u ruke da me istodobno „zavedu“, „nagovore“ i „ponesu“ na put bez povratka koji se samo otvara s novim transverzalnim kretanjima i postajama zadaće mišljenja, a koji nije nikad kako bi to kazao Walter Benjamin nalik jednosmjernoj ulici. Prva je knjiga Uvod u Heideggera, izdanje Cekadea, Zagreb, iz 1972. godine, druga je Posljednja čarolija Fernanda Pessoe, Razlog, Zagreb, 1973. i treća je ključna knjiga Vanje Sutlića, Praksa rada kao znanstvena povijest, izdanje časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974. godine. Čitam ih i nadalje kao putokaze najviših dosega traganja za smislom svijeta i ljudske egzistencije uopće. I doista mislim da su knjige za oblikovanje duhovnosti čovjeka pitanje njegove „sudbine“, a ne tek pukog izbora štiva koje služi za razbibrigu ili još gore „samopomoć“ umjesto grupne psihoterapije. Ako sam u djetinjstvu i sazrijevanju bio obuzet klasikom i antičkim svijetom neprolazne mudrosti, već je na kraju gimnazijskoga školovanja stvar postala dramatski usmjerena u ono mišljenje što ga Cioran u jednom aforizmu naziva „otrovom pobune“. Nastupilo je vrijeme za radikalno razračunavanje s fetišima i maskama prošlosti uz priklonstvo kritičkome shvaćanju duha povijesne avangarde. Od suvremenih talijanskih pjesnika u jednoj odličnoj antologiji Mladena Machieda iz 1971. godine objavljenoj u Splitu u izdanju „Marka Marulića“ (Pasolini i Sanguinetti među inima) do Poundova Cantosa i Benjaminovih tekstova o nadrealizmu uz čitanje ključnoga romana avangarde uopće posredovanog kasnije za vrijeme studija nezaboravnom TV-serijom R. W. Fasbindera. Riječ je o djelu Alfreda Döblina, Berlin Alexanderplatz. No, ipak, najznačajnija stvar s knjigama koja mi se dogodila u to doba, rekao bi Klaus Mann „prekretnice“, bilo je čitanje Borgesovih Sabranih djela i Durrellova Aleksandrijskoga kvarteta. Ulazak u razdoblje postmodernoga „svetog trojstva“ ꟷ eklektičnosti, hibridnosti i sinkretičnosti ꟷ bilo je stoga posvjedočeno i pokušajem razumijevanja glavnog djela poststrukturalizma, Derridine knjige O gramatologiji. Eto, formativne su godine postale godine „re-formatiranja vremena“, kad knjige više nisu ipak jedino onaj čudesni užitak u osamljivanju i iskušenju vlastite slobode pred tamom izvanjskoga svijeta. One su mi postale „kruh svagdašnji“, sreća i nelagoda, radost i tjeskoba, razlog opravdanja moje egzistencije jer za ništa drugo nisam „stvoren“. Zato dobro razumijem stanje u koje zapada pisac nakon što dovrši „svoje“ djelo. I zato bez pisanja ne mogu, koliko god bi to moglo postati obuzetošću fantazmagorijama svijeta i oduzetošću onoga što se zbiva izvan „svijeta knjiga“, budući da bez čitanja ne mogu zamisliti svoj život. U svojoj knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2021. u eseju posvećenom tragičnome poljsko-židovskome piscu Bruni Schulzu, navodim i njegove riječi iz pisma Romani Halpern 30. kolovoza 1937. godine. To je ꟷ TO. „Čini mi se da je svijet, život, za mene važan samo kao materijal stvaralaštva. U trenutku kada ne mogu život stvaralački utilizirati – postaje on za mene ili strašan i opasan, ili umiruće-jalov. Održati u sebi znatiželju, stvaralački poticaj, oprijeti se procesu jalovljenja, dosade – to je za mene najvažnija i najhitnija zadaća. Bez tog životnog začina zapast ću u smrtnu letargiju – još za života.“ (Bruno Schulz, Republika mašte, Litteris, Zagreb, 2015, str. 204. S poljskoga preveo Dalibor Blažina) 2. Korelacije su uvijek gotovo mistične i služe dokazati kako između prošlosti, sadašnjosti i nadolazeće budućnosti postoji neki fluidni duhovni pokretač koji se otvara u jeziku kao kazivanju, slici kao pokazivanju i glazbi kao titraju uzvišenosti što nas nosi kroz ovaj život do posljednje zone beskraja. Jedna od knjiga uz Heideggerove Šumske putove (Holzwege) koja ima status nezaobilaznoga priručnika mišljenja za mnoge moje filozofijske putokaze u istraživanju ove suvremenosti prožete razdirućim kaosom zacijelo je i Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija 1 Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija. Svoju kritičku analizu cjelokupne Deleuzeove misaone avanture izveo sam u monografiji naslovljenoj Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.). Posljednje poglavlje napisao sam uistinu u dahu „beskonačne brzine“. Trebalo mi je nakon toga dugi niz dana da izađem iz ove vrtoglavice pojmovnih mreža, snova i posvemašnje obuzetosti filozofijom kao konceptualnim stvaranjem vlastita života u egzistencijalnoj ekstazi koju sam u jednom eseju nedavno objavljenom na svojem blogu Kaos naslovio „Stanje levitacije“. Čitanje je za moje shvaćanje duhovnoga bijega i osmišljavanja ove „puste zemlje“ uvijek sredstvo i svrha spisateljskoga poziva. Kad je sredstvo, onda su druge knjige (svoje i „tuđe“) u službi vlastita djela koje nužno mora biti otvorenost svih mogućih vidokruga i transverzalno kretanje kroz mračnu šumu simbola i znakova na putu. Kad je svrha, onda je posrijedi savršeni užitak u proboju svih granica između javnoga i privatnoga, jer čitanje uistinu jest uz brigu oko sebe i vlastite estetske fiziologije najdublji čin intime koja spaja slobodu i samoću. Čitam u svim mogućim situacijama i u svim formama zapisa, a u posljednje vrijeme ponajviše u formi tehnosfere koja obuhvaća pdf-tekstove, knjige, časopise, zbornike. Ah, pa zaboravio sam, zar ne, zašto sam na početku spomenuo mistiku korelacija. Evo odgovora. Citat iz Anti-Edipa koji je naprosto toliko višeznačno upečatljiv da sam ga noćima ponavljao i neprestano nastojao vidjeti sve mogućnosti razotkrivanja njegove moći mišljenja glasi: Zemlja postaje ludnica. Ne, da je zemlja ludnica, nego ona to postaje. Pitat ćete se, o kojoj to „zemlji“ je ovdje riječ? O zemlji kao prahu i geološkoj tvorevini po kojoj kao „ravnozemljaši“ hodamo uspravno i pognuto, dostojanstveno slobodno i ropski pokorno, kroz slojeve dubokih naslaga prazemlje i kroz pustinjske dine poput onog glasa usamljenoga Pjesnika genijalne hrvatske poetese Marije Čudine koja u knjizi Paralelni vulkani govori proročanski i uznosito: „Sjećam se, oči sam zatvarao često, prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam, sreo nisam nikog, samo potajno se nadah da me netko prati iz daljina i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja da ih u pustoši netko gleda. Ali, vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom, tko može znati posljedice lutanja?“ Ili je možda riječ o Zemlji kao planeti u našem Sunčevu sustavu, koju su Grci, ta „republika genijalnih“ kako ih znamenuje Schopenhauer, nazivali predivnim izrazom lutajuće zvijezde? Zemlja je uvjet mogućnosti svake ove ili one zemlje i obje se „zemlje“ pojavljuju u jednoj smisaonoj otvorenosti kad čovjek ima svoju ukorijenjenost u zavičaj koji je Heidegger iskazivao s pomoću pjesnika Hölderlina kao ljepotu i sjaj Heimata, ali i kad je čovjek osuđen da kao stranac i beskućnik mahnito luta pustinjama i pustarama i kad je ova zlehuda sudbina njegova trajna bačenost u svijet bez utočišta i pribježišta od svekolika kaosa ovog života, što ponajbolje opisuje Emil Cioran u jednom eseju navodeći drevnu tibetsku legendu koja kaže: domovina je logorovanje u pustinji. I odjednom, moja prijateljica, filozofkinja i književnica Ljiljana Filipović mi šalje na e-mail jedan toliko ključan citat koji baca posve novo svjetlo na Deleuzeov i Guattarijev iskaz kako zemlja postaje ludnica. Engleski slavni dramatičar i pisac George Bernard Show je navodno kazao ovo: Što dulje živim, to sam više sklon vjerovanju da ovu Zemlju drugi planeti koriste kao ludnicu. Naime,iskaz se pripisuje Shawu od strane suca Henryja Neila u pismu (6. rujna 1919.) upućenom „Dublin Weekly Freemanu“. Neil je rekao da je Shaw dao tu izjavu u prepisci o zakonima o mirovinama za udovice. No, korelacije ovdje ne prestaju. Vraćamo se još dalje u prošlost kroz čitanje i pamćenje knjiga. U Voltaireovoj pripovijetki „Memnon ou La Sagesse Humaine“ (Memnon ili ljudska mudrost“ iz 1750. godine, utemeljitelj filozofskoga romana kaže nešto slično i onome što tvrde i Deleuze i Guattari i Show. Evo, poslušajte: „Naša mala zemlja je luđačka štićenica svemira.“ Dokle smo došli? Od kozmologije do geologije, od zemlje kao zaštitnice do Zemlje kao ludnice koja više nije ni zavičajno obitavalište niti privremena postaja kao logorovanje u pustinji. Zemlja koja postaje ludnica više se ne pronalazi kao utočište od kaosa u knjigama koliko god mi to nastojali sebi i nadalje predočavati samo zato što je čitanje i pisanje iluzorna težnja za utopijskim svijetom onkraj zemlje kao ludnice u kojoj prebivaju i mudri i mahniti, kao i oni koji ništa ne čitaju niti ih knjige čine tzv. boljim ljudima. Ali, kao što se ploviti mora, tako se i čitati mora jer i u zemlji kao ludnici uvijek postoji neki drugi Antonin Artaud koji mi piše svoja Pisma iz Rodeza (v. Žarko Paić, Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.) i kaže mi kako „pjevati o šupljem vremenu“ znači još uvijek vjerovati u svjedočenje vlastita žrtvovanja kao posljednjeg smisla književnosti i života u korelacijama duha, duše i tijela. 3. Kaže Elias Canetti u svojem autobiografskome djelu Igra očiju kako je u siječnju 1935. godine imao javno čitanje Komedije taštine u kući svojih domaćina u Zürichu u Stadelhoferstrasse. Pored relativno brojnije publike u dvorani za predavanja, pojavio se i glavom i bradom James Joyce. Nije sve drugo važno, iako Canetti misli možda da jest, osim nezadovoljstva pisca Uliksa što nije mogao koncentrirano pratiti ono što je napisano na „nepatvorenom bečkom narječju“, iako se i danas govori da je Irac „govorio bezbroj jezika“. Kad su se u pauzi upoznali Canetti i Joyce, potonji se o drami koju je Canetti javno čitao slušateljima „izrazio koliko britko toliko i intimno: „ꟷ Ja se brijem britvom, bez ogledala! ꟷ Ove je posljednje riječi naglasio ꟷ „bez ogledala“. (Elias Canetti, Igra očiju: Životna povijest 1931-1937, Znanje, Zagreb, 1989, str. 178. S njemačkoga preveo Zlatko Crnković) Ma, uopće nije važan kontekst njegova iskaza, je li to bila cinična opaska na tekst drame koji je slušao tu večer u Zürichu od pisca i egzilanta koji će postati Nobelovac i napisati Masu i moć i brojne romane i eseje vrijedne svake pozornosti. Važno je samo da iz iskaza struji nešto metalno hladno, britko kao ta britva koju Joyce ne vidi u odrazu zrcala. Još je važnije to što slika koju pisac Finneganova bdjenja tako upečatljivo uspostavlja kao paradigmu samurajske discipline čovjeka pred životom „bez ogledala“ preostaje kao ono što nadilazi svaku daljnju sliku ne tek Joycea kao muškarca koji se gotovo aristokratski militarno odnosi spram svojeg kolege po peru, jer više ništa ne saznajemo o njihovu odnosu te večeri u Stadelhoferstrasse u Zürichu. Kad sam prvi put pročitao ovaj iskaz imao sam već bradu, pa me nije mogao nagnati da vidim kako to izgleda brijati se s električnim brijačem „bez ogledala“. Godinama sam mislio da je to Canettiju rekao da ga ponizi i pokaže mu da bude manji od makova zrna pred imperatorom moderne književnosti, koji je došao te večeri ne zbog znatiželje što austrijsko-židovski intelektualac ima kazati svojom dramom, već iz puke konvencije i zato da naprosto ubije dosadu. Sada mislim drukčije. Što? Da je slagao kako bi još više dokazao Canettiju kako brijati se „bez ogledala“ predstavlja najviši doseg umjetnosti kao vrhunskoga privida i da je to učinio samo zato da pokaže kako ga slušanje drame na „nepatvorenom bečkom narječju“ uzbuđuje koliko i lanjski snijeg na kaljačama dublinskih umirovljenih tramvajaca. „Bez ogledala“ znači više od svekolike britve kojom pisac reže slijepljeni papir u svicima svetih knjiga. To znači da više nema razloga vjerovati u odraz nekog fantoma iza stakla upravo tog i takvog ogledala koji je vjekovima bdio nad jezikom književnosti i filozofije i kad bi ga tko dozvao imenom bez prezimena oglasio bi se beskrajnom šutnjom. Iz obzira spram pisca Igre očiju valja navesti i njegovo objašnjenje konteksta u kojem je Joyce ispalio svoj cinični iskaz. Evo, o čemu se stvarno radi: „Jedna je jedina scena bila na književnom njemačkom jeziku, u njoj je i čuo tu rečenicu o brijanju pred ogledalom i na nju se osvrnuo u svom kukavnom komentaru.“ (str. 178) Da, ali Canetti se nije brijao „bez ogledala“, zar ne? 4. U prvome svesku Wittgensteinovih „Sabranih djela“ koje izdaje Suhrkamp iz Frankfurta nalazi se uz temeljno djelo Tractatus logico-philosophicus i njegov krajnje ekscentrični i bizarni tekst Dnevnika 1914-1916. O tome samo pisao u svojoj Knjizi lutanja: Pisma-razgovori-zapisi, Litteris, Zagreb, 2024., str. 570-571. Pod nazivom „Skroviti dnevnici 1914-1916.“ objavio sam u časopisu Tvrđa, br. 1-2/2017., str. 220-227. ovaj tekst u prijevodu s njemačkoga Maria Kopića. Pritom sam ustvrdio da smatram kako sam „više“ očekivao od ratnih putešestvija mladoga histerika, zrakoplovnoga inženjera i arhitekta, te uz Heideggera i Deleuzea zacijelo najznačajnijeg mislioca 20. stoljeća. Wittgenstein dnevnički bilježi svoje vojničke/ratne dane u službi Austro-Ugarske riječne mornarice na ratnome brodu kojim je patrolirao rijekom Vislom. Napisao sam da je na stanovit način filozof jezičnih igara (Sprachspiele – language games) u svojim dnevničkim zapisima iz prve svjetske klaonice prethodnik mizantropije i društvenoga autizma u razornim prozama, romanima, poeziji i esejima francuskoga pisca Michela Houellbecqua krajem 20. stoljeća i danas. Zašto? Zbog toga što posve odrješito i bez trunke etičke suzdržanosti opisuje kako su mu sudrugovi s broda zapravo „ološ i da mu se gade“, a jedino što ga održava budnim da ne pukne od depresije i dosade nije nikakva ni filozofija, ni knjige, niti strah od mogućeg potapanja broda u ratnim operacijama, već pomisao na neke imaginarne žene i zato opisuje posve bez nekog većeg književnoga umijeća da je u zadnja dva mjeseca tri puta onanirao. Što je zapravo dnevnik ne intimnoga čitanja, već pisanja za imaginarnu ili stvarnu javnost? Znamo da je kasni Wittgenstein u svojoj blistavoj lucidnosti znao „izbaciti“ naprosto sjajne aforizme o religiji, estetici, filmu, o logici i matematici da se i ne govori. No, ovi rani Skroviti dnevnici 1914-1916. baš su zbog svoje banalnosti i dosade ponavljanja istih fiziologijskih i duševno-duhovnih radnji prava blagodat za ono što ću ovdje ukratko nastojati izvesti. U tekstu njegovih Dnevnika nema puno „filozofije“, ali ima podosta zapažanja i prikaza tzv. doživljene stvarnosti koja bi bez jezika kao alata spoznaje i pokazujućega karaktera njegove mislivosti bila „mrtvo slovo na papiru“. Tko piše „svoj“ Dnevnik taj ne želi da njegovi zapisi poredani sustavom brojki i kalendarskim očitovanjem položaja u prostoru-vremenu ostanu tek apokrifna utjeha autoru o njegovoj genijalnoj beznačajnosti. Naprotiv, pisanje kao „intimno čitanje“ vlastita djela kroz optiku Drugoga zahtijeva uvijek želju da Drugi ovo što piše u „mojim“ dnevničkim zapisima pročita i o tome da svoj, a što drugo negoli afirmativni sud. No, problem je u tome da su dnevnički zapisi vođeni logikom izvanjske „stvarnosti“ koju određuje upravo ono što je Wittgenstein od svih filozofa suvremenosti možda i ponajbolje znao. Znao je, naime, da je broj simbolički pokazatelj slike koja prethodi jeziku i podaruje mu tek funkciju „alata mišljenja“, ono što se nakon pragmatizma naziva know how. I doista, njegovi su Skroviti dnevnici 1914-1916. svjedočanstvo totalne banalnosti i praznine ne samo jezika kojim se služimo opisujući tzv. banalnu i ispraznu stvarnost, već, štoviše, i slika u kojoj se ogleda zrcalo racionalne mahnitosti našeg civilizacijskoga kaosa. Ono što je u njegovim zapisima najdojmljivije jest ono Unheimlich, ono što prati kao zloguki posmrtni marš patroliranje ratnoga broda 28. svibnja 1916. godine. To je odjek grmljavine topova u daljini i tmurni oblaci nad rijekom Vislom. Čitanje je najuzvišeniji bijeg od stvarnosti kao okrutne „jezične igre“ kad je poput one slike pisaćega stola s otvorenim knjigama i starim pisaćim strojem s valjkom i kuglom na koji pada zagasiti tračak svjetlosti smaragdne lampe za sve naše prohujale i nadolazeće tmine i iluminacije svijeta.

October 15, 2025
Otvorenost i plavetnilo

Otvorenost i plavetnilo

“Boja me posjeduje. /…/ Uvijek će me posjedovati, znam to. To je smisao ovog sretnog trenutka: Boja i ja smo jedno. Ja sam slikar.” Paul Klee 1. Postav i događaj: umjetnost kao spas? Posljednji prizori iz filma Luchina Viscontija Smrt u Veneciji, kada umirući kompozitor von Aschenbach na pješčanome sprudu Venecije zavaljen u ležaljku udivljeno gleda kako njegova ljubav apolonski lijep dječak Tadzi baca kamenčiće u more, sutonski čista glazba Gustava Mahlera iz V. Simfonije i otvorenost obzorja u bojama zagasite sunčeve svjetlosti i plavetnila, predstavljaju vrhunac onog što modernu umjetnost događaja uzdiže iz službe banalnosti tehničke svakodnevice. Koreografija smrti umjetnika uprizorena je u novome mediju reprodukcije. Djelo se stapa s događajem. Tehnička priroda slike otvara, pak, mogućnost dokidanja razlike između prisutnoga i prisutnosti, predmeta i stvari, bića i bitka. Što preostaje nije doživljaj rasapa. Ugođaj dekadencije visokoga stila minuloga svijeta nije zasjenjen tek svečanom agonijom ljepote. S posljednjim zvucima Mahlerovih vibracija neba i zemlje slika otvorenosti novoga svijeta u smiraj dana poprima „ono“ uzvišeno. To je posljednja točka smisla života. U njoj se pomiruju božansko, čovjek i svijet. Ako se ovim filmom može pokazati kako umjetnost u doba moderne tehnologije prijenosa slike i zvuka ne određuje ni pojam prikazivanja/predstavljanja zbilje (darstellung, representatio) niti, pak, simboličko prenošenje neke tajne poruke, čini se da je otvoren put u nešto posve drugo i drukčije od metafizičke ukorijenjenosti zapadnjačke umjetnosti u prikaz zbilje i predstavu njezine „istine“. Otkloni li se i ono što su Nietzsche i na njegovu tragu Heidegger zamjerali Wagneru, naime, čudovišnu estetsku snagu same glazbe kao osjećaja, moderna umjetnost više nema utemeljenje ni u čemu izvan misterija zvuka i slike. Glazba i slika u modernome filmu nisu više ilustracije jezika. To nipošto nisu dodaci u kazivanju mistične faktičnosti događaja svijeta da jest, kako bi rekao Wittgenstein. Naprotiv, jezik kao uvjet mogućnosti svijeta u doba njegove zapalosti u objekte moderne tehnike može kazivati još samo u glazbi-slici onog što proizlazi iz „biti“ događaja. Kada jezik svjetuje u brizi za čistoću kazivanja, tada glazba i slika oslobođene dugovjeke službe logosu nisu više „utemeljene“ u nečemu ne-umjetničkome. Sam se jezik oslobađa nečuvenoga zahtjeva da bude racionalan, simboličan, alegorijski zagonetan. Jezik se razumije kao ono biti-između glazbe i slike. Biti-između znači da se zagonetka jezika ne skriva ni u oponašanju prirode (mimesis) niti u predstavljanju kulture (reprezentacija). Jezik kao zvukolika slika odjekuje između udaljenih gôra. U modernoj umjetnosti taj događaj otpočinje za Heideggera s pjesništvom Rilkea i Trakla, glazbom Stravinskoga, slikarstvom Cézannea i Kleea. Problem moderne umjetnosti postaje potraga za putom između dva različita i ujedno bliska ekstrema. Jedan je estetski poredak, a drugi ideologija-politika novoga društva. Je li taj put spram onog drukčijega od metafizičke umjetnosti Zapada uopće moguć bez promjene same biti istine tog i takvoga povijesnoga svijeta? Ima li u suvremeno doba tehno-znanstvenoga postava nešto uistinu spasonosno u samoj biti umjetnosti koja se od moderne svodi na estetsku autonomiju, a od povijesne avangarde na ideologijsko-političku revoluciju društva? Pitanje o putu spram onog drugoga i drukčijega od čitave metafizičke baštine umjetnosti jest Heideggerovo bitno pitanje nakon „okreta“ (die Kehre) u mišljenju 1930-ih godina. No, to pitanje nije tek pitanje o mogućnosti druge i drukčije umjetnosti izvan svođenja na postav (Ge-stell), koji određuje karakter bitka bića u novome vijeku. To je pitanje, naime, dvostruko: (1) o mogućnosti povijesnoga događanja nakon kraja metafizike u tehno-znanostima i (2) o mogućnosti smisla ljudskoga bitka u bezavičajnosti tehničkoga svijeta. U oba slučaja pitanje o mogućnosti jest pitanje o mogućnosti novoga početka mišljenja i pjevanja (filozofije i umjetnosti). Još preciznije: riječ je o umjetnosti s onu stranu i o umjetnosti s ovu stranu metafizike. Taj transcendentno-imanentni okvir mišljenja uzima za svoje svjedoke mislioce-umjetnike koji su označili korak izvan struje moderne umjetnosti preokretanjem njezina unutarnjega poretka. Kako je to riješio Heidegger na svojem putu mišljenja? Za sve koji nastoje otvoriti prostor drukčijem mišljenju o umjetnosti s onu stranu njezina svođenja na dva ekstrema iste nelagode to preostaje trajnom zadaćom. Mogućnosti druge povijesti kao i drukčijega načina boravišta čovjeka sabiru se u onome što u raspravi „Čemu pjesnici?“ iz 1946. godine, baveći se Hölderlinovim stihom pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji, mislilackazuje o biti ljudske egzistencije. (Martin Heidegger, „Wozu Dichter?“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2003. 8. nepromijenjeno izd., str. 269-320.) Heidegger, dakle, ne postavlja više pitanje „o“ ovoj li onoj umjetnosti-u-svijetu. Obrat je u tome da se pita kako umjetnost svojom zagonetkom razotkriva ono što imenujemo otvorenošću povijesti. Umjesto metafizičkoga pitanja o štostvu ili biti umjetnosti (quiditas), sada je naglasak na onome kako i da umjetničkoga djela (quoditas). Da svijet jest i da umjetnost jest kroz umjetničko djelo najveća je zagonetka svijeta. Taj događaj jest prava mistika. Ovo se čini odlučnim. Ne radi se stoga ni o kakvoj Hedeggerovoj „filozofiji umjetnosti“, a još manje o estetici. (Takvi su pokušaji tumačenja Heideggerova mišljenja izvedeni u studijama Friedricha Wilhelma von Hermanna, Heideggers Philosophie der Kunst, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1994. 2. prerađeno i dopunjeno izd. i Juliana Younga, Heidegger’s Philosophy of Art, Cambridge University Press, Cambridge, 2001. Posve drukčiji pristup Heideggerovu mišljenju umjetnosti, s onu stranu filozofije umjetnosti, podastrijet je u studiji Güntera Seubolda, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005. 2. pregledano izd. ) Da je tome tako svjedoči nešto iznimno značajno: u njegovu cjelokupnome djelu ne govori se pozitivno jedino o estetici i društvu. (Sukob između Heideggera i Adorna ima sve značajke ontologijsko-epistemologijskoga spora u suvremenoj filozofiji. Nije to tek razlika Heideggera i frankfurtske kritičke teorije društva sa svim mogućim posljedicama, pri čemu je Adornova kritika Heideggera u djelu Žargon autentičnosti do danas ostala primjer fatalne optužbe kako je Heidegger bio i ostao svojim mišljenjem filozof nacionalsocijalizma. Pitanje kratkotrajnog političkoga angažmana Heideggera preostaje i nadalje izvorom za brojna tumačenja o odnosu političkoga i umjetnosti. (Vidi o tome: Philippe Lacoue-Labarthe, Heidegger, Art, and Politics:The Fiction of the Political, The Blacwell Publishers, London, 1990.; Miguel de Beistegui, Heidegger and the Political:Dystopias, Routledge, London-New York, 1997; Julian Young, Heidegger, Philosophy, Nazism, Cambridge University Press, Cambridge, 1997.) No, pravi je problem odnosa Heideggera i Adorna u tome što estetika i društvo u metafizičkome okviru mišljenja ne omogućuju prelazak u povijesno mišljenje s onu stranu pojmova kao što su „izraz“, „forma“, „doživljaj“ itd. Adornova Estetska teorija sagledana iz horizonta Heideggerova razumijevenja postava (Ge-stell) moderne tehnike pripada upravo metafizičkome pojmu društva kao subjektivnosti. Vidi o tome: Ian MacDonald/Krzystof Ziarek (ur.), Adorno and Heidegger: Philosophiacal Questions, Stanford University Press, Stanford – California, 2008. ) Ta dva pojma/riječi svode se za Heideggera na moderne pojmove doživljaja i subjektivnosti subjekta. (Martin Heidegger, „Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens“, u: P. Jaeger/R. Lüthe Distanz und Nähe: Reflexionen und Analysen zur Kunst der Gegenwart (Festscrift Biemel), Königshausen und Neumann, Würzburg, 1983., str. 18.) Estetika se od novoga vijeka temelji u doživljaju subjekta. Društvo nastaje kao rezultat promjene moderne subjektivnosti u industrijski pogon objekata. Moderno industrijsko društvo počiva na ideji subjektivnosti subjekta. Estetika je samo pronađeni izraz za preobrazbu umjetnosti u pogon kulturne politike. (Martin Heidegger, Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, GA, sv. 74, V. Klostermann, 2010., str. 191-206.) Kada muzej nadomještava grčki hram i kršćansku katedralu nije razoren samo prostor svetosti umjetničkoga djela u shvaćanju svijeta antike i srednjega vijeka. Postavljanje, izlaganje i čuvanje umjetničkih djela u prostoru profanacije modernoga društva preobražava događaj otvorenosti svijeta u estetski čin rasterećenja od radnoga vremena totalnoga pogona. Vrijeme ne-metafizičke umjetnosti i vrijeme suvremene umjetnosti dva su bitno različita vremena. Prvo je izvorno vremenovanje svetkovine događaja, a drugo tehnička vremenitost djela kao estetskih objekata u funkcionalnome prostoru. Povijesno vrijeme umjetnosti grčko-židovsko-kršćanskih izvora Zapada i neohistorizam tehničke vremenitosti dva su bitno različita epohalna pristupa povijesti. Vrijeme izvorne svetkovine i vrijeme tehnike kao kibernetičke tehnologije i tehno-znanosti označavaju povijesnu granicu svjetova. Može li umjetnost biti u svojim bitnim dostignućima na granici tih svjetova? Može li prijeći s onu stranu kruga unutar kojeg ima svoje mjesto i podaruje mu smisao svojim djelima? Pješčana ura i digitalni sat ne mjere isto vrijeme. Prvi je vezan uz ciklički pojam vremena prirode, a drugi uz linearnost umjetne tehnosfere. Pitanje o modernoj estetici stoga postaje pitanje o neživom prostoru izlaganja umjetnosti kao svijeta objekata. Prostor umjetnosti u moderno doba ujedno daje odgovor na pitanje o vremenu događanja moderne umjetnosti. Kada Heidegger govori o topologiji bitka na seminarima u Le Thoru krajem 1960-ih godina, tada se taj izraz mora shvatiti unutar bitne artikulacije povijesnoga mišljenja bitka. Štoviše, pitanje topologije ili istinskoga mjesta umjetnosti u događaju bit će temeljno pitanje moderne umjetnosti i arhitekture, kako se to razvija u predavanju Umjetnost i prostor. (Martin Heidegger, „Kunst und Raum“, u: GA, sv. 74, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2010., str. 197-200. O pojmu topologije s obzirom na odnos Heideggera i tehno-znanosti, teorije kaosa i emergencije vidi studiju Beatrice Nunold, Freiheit und Verhängnis: Heideggers Topologie des Seins und die fraktale Affektlogik, Verlagsgesellschaft bR, München, 2004.) Vrijeme događaja moderne umjetnosti stoga je modus vulgarne vremenitosti dinamičke aktualnosti. Predmeti zastarijevaju u samom činu stvaranja novoga. Duchampov estetski objekt (ready made) označava ideju suvremene umjetnosti. Kada se umjetnost stapa sa životom, estetizacija svijeta poprima formu dizajna tehnosfere. Razlog za radikalnom kritikom estetike jest u tome što tehnički karakter bitka proizlazi iz uspostave novoga povijesnoga razdoblja. Takvo doba određuje tehno-znanstvena tvorba predmeta, a ne otvorenost bitka u bićima. Heidegger u svim predavanjima od 1935. godine do posljednjih provansalskih seminara krajem 1960-ih bit tehnike misli iz djelatnosti postavljanja (Ge-stell). (Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009., str. 319-382.) Nabačajem i tvorbom bitka bića (prirode, čovjeka i svijeta) dolazi do nestanka prirode, čovjeka i svijeta u metafizičkome smislu riječi. Božansko se naturalizira, čovjek postaje subjektom, a svijet projektom i konstrukcijom. Od razdoblja novoga vijeka otpočinje proces sekularizacije političkoga i profanacije božanskoga. Heidegger pokazuje da nastanak prirodnih znanosti kao temelja ideje napretka proizlazi iz mijene biti samoga pojma tehnike. Od grčkoga shvaćanja techné do moderne tehnike razvitak pretpostavlja promjenu u samom prijelazu iz teorijskoga u praktički odnos spram prirode, čovjeka i svijeta. Tehnika označava način preobrazbe prirode kao fyzisa (bitka bića) u informaciju za daljnju obradu. Jezik kibernetike u tom procesu predstavlja matricu razmjene informacija između sustava. Zato je Heideggeru kibernetika opći model znanosti. U njoj se dovršavaju filozofija i umjetnost. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2007., str. 67-90.) Proces nadomještanja pokazuje nešto čudovišno. Priroda dolazi na mjesto Boga. Subjekt zamjenjuje čovjeka u antropologiji od Kanta do Schellera. Napokon, svijet se ne pokazuje kao pojava, već se sama pojava projektira i konstruira zahvaljujući onome što čini bit novovjekovne znanosti. Napuštanje Husserlove fenomenologije, otpočeto već s Bitkom i vremenom, u mišljenju događaja nakon „okreta“ 1930-tih godina označava i napuštanje posljednjeg utočišta metafizike u problematici odnosa svijesti i vremena. S postavom (Ge-stell) je udaren posljednji čavao u lijes zapadnjačke filozofije kao metafizike. Tehnika čini skrivenu bit u razotkrivanju novovjekovnoga svijeta. U tom metafizičkome sklopu umjetnost postaje slugom tehnike. Pad na razinu „unutarnjega“ osjećaja i subjektivnoga doživljaja njezin je epohalni udes. Estetika i društvo su, dakle, pojavni likovi metafizičke „slike svijeta“. Za modernu paradigmu umjetnosti doživljaj pripada autonomnoj moći subjekta. Na samom početku odjeljka iz predavanja 1938. godine o „Umjetnosti u doba dovršenja novoga vijeka“ Heidegger kaže: „Umjetnost dovršava u ovom razdoblju svoju dosadašnju metafizičku bit. Znak toga jest nestanak djela umjetnosti, ako ne čak i umjetnosti same“. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1997, str. 30.) Prelazak umjetnosti u formu tehnike sjedinjuje estetiku i moderno industrijsko društvo. U gradnji autoputova, zračnih luka, terminala mijenja se „priroda“. Umjetnost kao proizvođenje (poiesis) dospijeva do tehničke forme ozbiljenjem svojih posljednjih mogućnosti. Nestanak djela, a opasnost je tako velika da Heidegger govori i o nestanku same umjetnosti, svjedoči o usponu dva ekstrema: estetskoga kiča i političke propagande. (Martin Heidegger, Besinnung, str. 31.) Pojmovima ustroja (Anlage) i treninga doživljaja (Erlebnisschulung) upućuje se na to da je društvo i estetski način oblikovanja okolnoga svijeta rezultat tvorbe tehno-znanstvene paradigme svijeta. Sve u tom sklopu funkcionira. Postavljena u odnose kojima upravlja pojam temelja, racionalnosti, uma, umjetnost se poima estetizacijom svijeta, a društvo racionalizacijom potreba. Rezultat tog procesa nastanka modernoga društva industrijskoga pogona pokazuje se u promjeni mišljenja i otuda nastalih pojmova moderne umjetnosti. U središte ulazi pojam „života“ iz biologijskih znanosti. U skladu s time umjetnost postaje „izrazom“ tog novoga „života“. Kada se to ima u vidu, tada je bjelodano da Heidegger na doista navlastit način misli analogijski. Doba tehnike kao postava (Ge-stell) nije tek razdoblje „svjetske noći“ ili bezavičajnosti čovjeka (Heimatlosigkeit). To je doba u kojem vlada dovršena metafizika na kraju svojih povijesnih mogućnosti kao doba estetike i društvenih odnosa totalne ustrojenosti svijeta (An-lager). Može se s pravom kazati da u tom načinu mišljenja umjetnosti epohalno različitih svjetova analogija između onoga minuloga, koje Julian Young naziva „grčkom paradigmom“ u Heideggera, i onoga nadolazećega koje se ne može predvidjeti sa sigurnošću jer odluka o promjeni biti umjetnosti još nije pala, ima kao i u Marxa dvostruko značenje: (1) kritiku modernosti zbog bezavičajnosti čovjeka u tehničkome svijetu jednoznačnosti i jednolikosti egzistencije; (2) otvorenost povijesti u događaju nadolazećega gdje spomen (Andenken) na iskonski događaj umjetnosti u svetkovini zajednice (polis) označava prelazak granica metafizičkoga sklopa historizma. No, razlika je u tome što Marx pripada antropologijskome obzorju povijesti društvenih odnosa. Zato mu komunizam nije tek analogija s idejom polisa, nego nužan povijesni obrat modernoga kapitalizma u radikalnoj revoluciji svijeta uopće. Aluzijama na Marxa u predavanjima okupljenim pod nazivom Besinnung Heidegger ćereći da povijesno mišljenje bitka iz Bitka i vremena nije ni „revolucija“ niti „radikalizam“ metafizike u značenju prakse. Mišljenje „destrukcije“ metafizike valja shvatiti „oslobađanjem“ drugoga početka i stoga pripremom za nadolazeće mišljenje. Takvo mišljenje iziskuje drugu i drukčiju umjetnost. Ono što određuje umjetnost (Kunst) u doba postava svodi se na službu tehnici. Umjetnost, dakle, svojom estetskom ustrojenošću i treningom doživljaja služi subjektu konstrukcije. Uslužnost se odnosi na raspolaganje drugome, ali ne u smislu puke funkcije. Metafizičko podrijetlo tog stanja biti-na-raspolaganju, što će u kasnom mišljenju Foucaulta označavati pojam dispozitiva, proizlazi iz promjene ranga uzroka. Kod Aristotela je causa efficiens na trećem mjestu, a u novome vijeku na prvome. Umjetnost koja funkcionira kao pogon u doba tehnike ima karakter instrumentalne pragmatike. Isto se događa s jezikom. Kazivanje (Sagen) prelazi u tehnički sklop informatike. Pravi izraz za to je vizualizacija pojmova. U kibernetičkoj estetici jezik služi logici „izračunate slike“, kako to izvodi teoretičar novih medija Friedrich Klittler. (Friedrich Klittler, Gramophone Film, Typewriter, Stanfod University Press, Stanford – California, 1999.) Ona druga i drukčija umjetnost, koju Heidegger vidi u nadolazećem te stoga sam izraz u spisima i predavanjima iz 1950-ih piše znakom prekriženosti kao i riječ bitak (Sein, Kunst), uvodi u događaj susreta neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. „Umjetnost… pripada u događaj“. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 5, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989., str. 73.) Nasuprot svijetu moderne tehnike i njoj pripadne apstraktne ili nepredmetne umjetnosti stoji ne-metafizički iskon u umjetnosti Grka te postmetafizička otvorenost nadolazeće umjetnosti. Govor o povratku iskonu mora biti istodobno svagda i nagovor na mišljenje drugoga početka. Analogija je u tome što Heidegger ono nadolazeće nastoji misliti emergentno. Događaj iskrsava. U njemu se stječe ono pruženo-podareno i tako navlastito prisvojeno bez naloga vlasništva novovjekovnoga subjekta. Dar, zgoda i prisvoj obilježavaju složenost te vodeće riječi Heideggerova mišljenja nakon „okreta“. (Vidi o tome. Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit-a“ i okolnih spisa, A. Cesarec, 1988.) Metafizički sklop mišljenja već je uvijek onto-teologijskoga ustrojstva. Bitak-biće-Bog čine ovu trijadu metafizike povijesno „nužnom“ i „neizbježnom“. U svim verzijama metafizika označava mišljenje početka i kraja (arché i eshaton). Heideggereova je iznimna izvornost u tome što je metafiziku od početka logosa do kraja u kibernetici i tehno-znanostima sagledao kao sudbinu i događaj zapadnjačke povijesti. Umjetnost pripada metafizičkoj sudbini i događaju zapadnjačkoga svijeta u svim njegovim epohama. Da bi umjetnost u novome vijeku mogla postati „doživljajem“ subjekta i „prividom“ supstancije, moralo se dogoditi nešto prekretno u čitavoj povijesti zapadnjačkoga mišljenja. Postavljanjem svijeta kao tvorbe subjekta u tehno-znanstvenoj objektivaciji bića umjetnost postaje estetskom proizvodnjom okolnoga svijeta. S dizajnom se dovršava taj proces konstrukcije svijeta. Umjetnička djela nadomještavaju estetski objekti. Kako valja razumjeti gotovo „apokaliptičku“ misao o nestanku umjetničkoga djela, pa čak i same umjetnosti? Ponajprije, taj Heideggerov stav ima težinu unutar njegove mišljenja da je povijest zapadnjačke metafizike povijest zaborava bitka. (Martin Heidegger, „Platons Lehre von der Wahrheit“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 201-236. 2. dopunjeno i pregledano izd.) Zaborav nije neki propust mišljenja. Isto tako nije riječ ni o zabludi u lutanju povijesnih svjetova od Grka, srednjega i novoga vijeka do suvremenoga doba tehnosfere. U zaboravu se bitka događa „nužna“ suigra razotkrivenosti/skrivenosti bitka u njegovoj povijesti. Umjetnost se pojavljuje u toj suigri od trenutka nastanka povijesnoga svijeta Grka. Kao pro-iz-vođenje (poiesis) i umijeće spravljanja novoga (techné) umjetnost pripada kultnoj svetkovini događaja božanske prisutnosti. Bez živih bogova nema iskonske umjetnosti u djelima. U zaboravu bitka posrijedi je događaj otvaranja prostora-vremena iskonske zgode prisutnosti u sjaju istine. Sămo biće zasjenjuje bitak kao uvjet mogućnosti njegova pojavljivanja. Umjetnost se za Heideggera od Platona do kraja metafizike u kibernetici pojavljuje kroz pojam izgleda i slike onoga pojavnoga (eidos). U njoj prebiva idejni lik koji omogućuje pojavu. Dvojstvo prisutnoga kao bića u pojavljivanju i prisutnosti kao bitka u obzorju vremenitosti čini cjelokupni okvir zapadnjačke metafizike. Kada se bitak povlači iz prisutnosti onoga prisutnoga nije riječ tek o zaboravu bitka u govoru koji nužno ima metafizički karakter tog zaborava, nego je još nešto pogođeno tim udesom/događajem. Udes kao događaj ne znači fatalnost sudbine. Naprotiv, ovdje se radi o oslobađanju prostora za prisvajanje bitka u njegovoj otvorenosti. Preuzimanjem povijesnoga poslanstva preuzima se odgovornost za ono nadolazeće. Zaboravom bitka nastaje razdoblje koje Heidegger od sredine 1930-ih godina, počevši od Uvođenja u metafiziku, potom paradigmatske rasprave iz 1935/1936. godine Izvor umjetničkoga djela pa preko predavanja o Hölderlinu 1940-ih godina, naziva „svjetskom noći“, „oskudnim dobom“, „dobom nihilizma“, „dobom bezavičajnosti čovjeka“. Napuštenost bića od bitka postaje povijesnim udesom. Iz najveće opasnosti nestanka povijesnoga svijeta umjetnost poprima moć spasonosnoga okreta izvorima. Kada nestaje umjetničko djelo iz svijeta u korist napretka novovjekovne tehnike, povijesno događanje postaje historijom. Razlikovanje povijesti i historije odlučno je za Heideggerovo mišljenje o biti umjetnosti kao sebe-postavljanja-istine-u-djelo (Sich-ins-Werk-Setzen der Wahrheit). (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2003., str. 25. 8. nepromijenjeno izd.) Historizam ima svoje prostorno-sekularno mjesto u instituciji muzeja modernih umjetnosti. Ništa se bitno ne mijenja niti danas kada muzeji suvremenih umjetnosti umjesto čuvanja umjetničkih djela organiziraju interaktivne „događaje“ komunikacije umjetnika i publike, a dokumentacija u doba kibernetike i informacijskih sustava postaje glavnom djelatnošću arhiviranja povijesnoga protijeka vremena. Pitanje je, međutim, postavljeno ipak bitno drukčije. A što ako nestankom umjetničkoga djela nestaje i sama umjetnost? Od kraja 1930-ih do kraja 1960-ih godina u različitim će prigodama u okružju mišljenja zemlje i svijeta izraz za taj udes biti Kunstlosigkeit (gubitak umjetničkoga karaktera svijeta). U okviru predavanja o događaju iz Prinosa uz filozofiju i Besinnung Heidegger to pitanje razmatra u sklopu kraja metafizike u doba postava (Ge-stell). Pitanje o kraju umjetnosti tako pokazuje srodnosti i razlike između Hegela i Heideggera. ( Vidi o tome instruktivne studije Güntera Seubolda, Das Ende der Kunst und der Paradigmenwechsel in der Ästhetik: Philosophische Untersuchugen zu Adorno, Heidegger und Gehlen in systematischen Absicht, K. Alber, Freiburg/München, 1997. i Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, DenkMAL Verlag, Bonn, 2005. 2. izd.) Dva kraja ne mogu biti dvije različite apokalipse. Krajem metafizike imenuje se događaj dovršenja svih mogućnosti filozofije tijekom njezine povijesti. Kada su iscrpljene njezine mogućnosti cilj je dosegnut u ideji, kako bi rekao Hegel. Nakon toga zbilja funkcionira u znaku kraja metafizike. No, budući da Heidegger visoko postavlja umjetnost kao i filozofiju, očito je da njezin usud ne može biti bitno drukčiji od nestanka filozofije u kibernetici. U različitim prigodama 1950-ih i 1960-ih godina ta se misao iskazuje samo drugim riječima, kao, primjerice u raspravi Pregorijevanje metafizike te u provansalskim seminarima 1969. godine. Navodimo ono mjesto iz seminara u Le Thoru: „Čovjek nema tehniku u rukama. On je njezina igračka. U tom pogledu vlada dovršeni zaborav bitka, dovršena skrivenost bitka. Kibernetika postaje nadomjestak filozofije i pjesništva. Politologija, sociologija i psihologija postaju vladavina stručnjaka koji više nemaju najdublji odnos spram svojeg vlastita utemeljenja. U tom smislu moderni čovjek je rob zaborava bitka.“ (Martin Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977., str. 108.) Nestanak umjetničkoga djela i možda čak i umjetnosti za Heideggera se ipak ne odnosi na gubitak umjetnosti u onome nadolazećemu. Naprotiv, radi se o mogućnosti nestanka umjetnosti u tehničkome svijetu. Umjetnost je već od novoga vijeka postala prikazom i predstavom samoga postava. U okružju konstrukcije i plana industrijskoga društva ona ispunjava svoju svrhu. Na taj se način njezina bit prometnula u funkcionalno estetiziranje svijeta. Što Heidegger misli s pojmom „estetiziranja“? Od novoga vijeka umjetnost se nalazi uklopljena u pogon moderne industrijske države. U srazu s novovjekovnim načelima znanstvenoga istraživanja metoda i eksperiment ulaze u područje nabačaja bitka bića. Na taj se način priroda razmatra objektom. Nastanak subjekta, pak, odgovara promjeni načina mišljenja unutar epohalno određenoga svijeta. „Estetiziranje“ je, dakle, proces preobrazbe svijeta u objekte samoreprodukcije. To je svijet predmetnosti u značenju funkcionalnosti i raspolaganja stvarima. Kako Heidegger kaže na jednom mjestu rasprave Na putu k jeziku, umjetničko djelo putem estetskoga ili kroz doživljaj postaje predmetom osjećanja i predstavljanja. Promjena smisla umjetničkoga djela – od istine bitka do predmeta doživljaja – označava istodobno promjenu u razumijevanju bitka samoga. Sve ono što Nietzsche iskazuje u aforizmu kako su muzeji „grobnice umjetnosti“ nastavlja Heidegger uvodeći pojam estetizacije svijeta. No, razlika spram Nietzschea je u tome što se u kasnoga Heideggera pokazuju pukotine unutar radikalne kritike modernosti i njoj pripadnih umjetnosti. Rekli smo već: susret sa slikarstvom Cézannea i Kleea bit će od presudnog značaja za „posljednji okret“ na putu mišljenja bitka iz otvorenosti događaja. Susret će imati snagu bljeskovita uvida u mogućnost nadolazeće umjetnosti. Nakon suputnika Hölderlina, Heidegger je u Kleea pronašao ono iznimno i spasonosno za zagonetku umjetnosti u mišljenju događaja. Kritika estetskoga diskursa ujedno ima funkciju kritike načina egzistencije u masovnome društvu. Predskazujuće doba bezmjernosti i praznine, doba mase i prosječnosti, Heidegger je izveo u Uvođenju u metafiziku. (Martin Heidegger, Einführung in der Metaphysik, M.Niemeyer, Tübingen, 1998., 6. izd.) Što preostaje jest obrat u samoj biti tehnički samopostavljene umjetnosti. Govoreći Hegelovim jezikom, takva umjetnost više nije najviša potreba duha. Za nju vrijedi oznaka estetskoga iskustva unutar svijeta totalne ustrojenosti potreba. Razlikovanje historizma i povijesnosti u Heideggera s obzirom na razumijevanje umjetnosti znači da je povijesnost svjetova bez umjetničkoga djela svedena na puki historizam. Znanstvena analiza umjetničkih djela iz prošlosti pripada pogonu moderne države. Kulturna politika postaje mjerodavna moć zbrinjavanja umjetnosti. Historizam i kultura krajnji su metafizički izrazi za kraj povijesti i kraj umjetnosti u nihilistički određenom razdoblju svijeta. Što Heidegger može suprotstaviti tom, čini se, nezadrživome procesu nestanka umjetnosti iz „života“ suvremenoga čovjeka? Na mnogim mjestima navedenih predavanja o događaju i nadolazećem Bogu govori se o mogućnostima druge povijesti. Treba li to značiti da je mogućnost drukčije umjetnosti uvjet mogućnosti druge povijesti? Put spram drugoga početka i drukčije umjetnosti pretpostavlja otuda pitanje o promjeni samoga puta na kojem se umjetnost događa od Grka do suvremene tehnosfere. Promjena puta nije tek pitanje metodologije mišljenja. U Heideggerovom jeziku mišljenja ima nešto čudovišno i misteriozno. Kao što je poznato, to je jezik koji otvara nova obzorja iz same poetske strukture kazivanja. Kad Heidegger kaže u zbirci rasprava Na putu k jeziku da jezik govori, a ne čovjek kao subjekt govora, susrećemo se s događajem kazivanja bitka samoga. U čistini ili otvorenosti smisla bitka u iskonskoj vremenosti događaju se povijesne epohe svjetova. Jezik govori zato što nije ni alat za hvatanje pojmova, a niti instrument za sporazumijevanje u svijetu. Ono što izbija iz jezika jest upravo „ono“ samo (to auto, logos, kineski tao). Događaj otvorenosti svijeta potrebuje jezik svjedočenja. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, GA, sv. 12, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1985.) U Meridijanu Paul Celan kazuje da je svijet dovršen. Ono što preostaje svjedoče pjesnici. Die Welt is fort: Ich muss dich tragen… Svjedočenje nije puko oponašanje zbilje (mimesis). S pjesničkom se riječju otvara ono iskonsko i nadolazeće u svetom času stvaranja. Naizgled, stopljen s etimologijom njemačkoga jezika do posljednjih mogućnosti same metafizike, jezik kojim Heidegger misli ono nadolazeće iz biti umjetnosti kao događaja istine bitka u samome djelu ima karakter onoga što čini samu bit umjetnosti od Grka. To je jezik pro-iz-vođenja (poiesis) i spravljanja novoga (techné) u onome iskonskome. Jednostavnost je Heideggerova puta mišljenja u tome što je promjena puta mišljenja istovremeno i promjena puta jezika. Umjesto jezika fundamentalne ontologije s ključnim pojmom transcendencije bitka naprosto, kako glasi poznato mjesto iz Bitka i vremena, nakon „okreta“ događaj sam zaokreće jezik spram mjesta-vremena (topokronija) druge povijesti. Zaokretom se jezik oslobađa „nepodnošljive težine“ metafizike na njezinome vrhuncu u tehno-znanostima. Kao što umjetnost gubi svoju bit u vladavini moderne estetike, a božansko u prirodnoj ili racionalnoj teologiji, tako jezik rastvara svoju bit u kibernetičkoj mreži događaja. Jezik govori ono što događaj iznosi na vidjelo. Ali jezik imenuje bitak. Zagonetka jezika jest zagonetka mišljenja i umjetnosti. Vidjet ćemo kako se ta zagonetka iskazuje u Heideggerovu tumačenju umjetnosti kasnoga Cézannea, a osobito u analizi dnevničkih zabilješki i slika-stanja Paula Kleea. Na mnogo mjesta Heideggerovih predavanja 1930-ih godina o Nietzscheu, Hölderlinu, metafizici, tehnici i umjetnosti nailazimo na bitnu postavku koja ima snagu onoga što se može nazvati soteriologijom bez Boga. Kako je to moguće ako Heidegger u oporučnome razgovoru za tjednik „Der Spiegel“ 1966. godine izgovara posljednje riječi: „Samo nas još jedan Bog može spasiti?“ (Martin Heidegger, „Nur noch ein Gott kann uns retten“, Der Spiegel, O/1997.) Kako je, dakle, moguće tvrditi da je Hedeggerovo kasno mišljenje umjetnosti put do spasonosnoga događaja pregorijevanja svijeta kao soteriologija bez Boga ako se svagda iznova govori o nadolazećem Bogu? Je li taj Bog izvan mišljenja metafizike zalog vjere ili, pak, Bog koji analogijski jamči događaju njegovu strukturu novoga sklopa četvorstva neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika? Posljednje riječi u oporučnome razgovoru nisu izgovorene „slučajno“ i „uzgred“. Te su riječi zagonetka Heideggerova mišljenja događaja nakon kraja metafizike u kibernetici i tehno-znanostima. Spasonosno ne dolazi iz visina beskonačnosti nekog nedokučivoga Boga (Deus absconditus). Ono dolazi iz „svete vatre“. Za dolazak potrebna je skrbna priprema mjesta svetoga bez metafizičke ukorijenjenosti u „um“ i „vjeru“. S onu stranu filozofije i teologije kao onto-teologijskoga ustrojstva metafizike nadolazeći Bog više ne podaruje umjetnosti opravdanje kao što je to bilo u Grka i u židovsko-kršćanskoj predaji. U bezdanu svjetova iziskuje se mišljenje istine bitka izvornije od umjetnosti. No, potrebno je i ono mišljenje koje pred umjetnost ne postavlja više zahtjev metafizičkoga utemeljenja. Umjetnost u drugome početku kao drukčija ne više metafizička umjetnost ima zadatak pripremiti prostor-vrijeme za iskorak u ono iskonsko što je izvornije od same umjetnosti. Naime, protuotrov povijesno-epohalnome postavljanju bitka kao „volje za moć“ u doba nihilizma jedino se pojavljuje u umjetnosti. Spasonosno dolazi iz promjene u samoj biti umjetnosti, a ne iz promjene u biti novovjekovnoga svijeta. Heidegger umjetnosti dodjeljuje iznimnu moć prebolijevanja vladavine tehno-znanstvene tvorbe bića. Zašto mu ona bitno mijenja put mišljenja? 2. Granice povijesnih svjetova: preobrazbe djela Kako u svojoj studiji o Heideggerovoj „filozofiji umjetnosti“ navodi Friedrich-Wilhelm von Hermann, sam će Hans-Georg Gadamer u „Uvođenju“ u Heideggerovu paradigmatsku raspravu Izvor umjetničkoga djela, u izdanju Reclama iz 1960. godine kazati da je ugođaj predavanja iz 1935/1936. godine za njegove slušatelje i učenike bio „iznenađenje“. (Friedrich-Wilhelm von Hermann, Heideggers Philosophie der Kunst, str. 1.) Po prvi je puta Heidegger u svoje mišljenje bitka nakon „okreta“ uveo područje umjetnosti, a otuda i područje prirode. Na taj se način iz biti umjetnosti otvorila problematika dvaju pojmova: zemlje i svijeta. Zemlju i svijet povezuje umjetnost. Govor o njezinoj biti u okružju povijesnoga mišljenja bitka zahtijeva tumačenje odnosa bitka i istine. Pojam istine Heidegger ne misli iz tradicionalne metafizičke ideje sukladnosti svijesti s bitkom, nego iz vlastita tumačenja grčke riječi aletheia u Heraklita, koju prevodi s riječju neskrivenost. (Martin Heidegger, „Aletheia (Heraklit, Fragment 16)“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009. 11. izd.) „Bit“ umjetnosti očigledno ne može pasti u područje definicije istine kao sukladnosti uma i stvari (adequatio intellectus ad rem). Kada bi to bio slučaj, tada bi bit umjetnosti bila izvedena iz djelatnosti subjekta spoznavanja, neovisno je li riječ o srednjovjekovnome pojmu božanskoga stvaranja (creatio ex nihilo) ili, pak, o novovjekovnome pojmu znanstvene tvorbe bitka (cogito ego sum). Naposljetku, bit umjetnosti sjedinjuje u sebi oba pristupa. To su stvaranje novoga svijeta i predmeta u svijetu uz ono što Kant u svojoj estetici naziva proizvodnom moći mašte, dakle, spoznajom prirode i svijeta. Čemu još uopće umjetnost za mišljenje pregorijevanja metafizike? Nije li nešto zagonetno u tom traganju za spasonosnim mjestom unutar same metafizike? Nietzsche pojam umjetnosti određuje „stimulansom života“. Heidegger, pak, umjetnost misli onkraj njezine estetske uklopljenosti u doba nihilizma. No, to je nužno i neizbježno. Hölderlinovo „sveto žalovanje“ za mitskim dobom Grka istodobno je bila unutarnja kritika aktualnosti modernoga svijeta umjetnosti. Povratak svetome mjestu grčke umjetnosti, međutim, ne nalikuje nostalgiji za iskonom. Kada govori o umjetnosti u okružju metafizičkoga okvira mišljenja novije povijesti Zapada Heidegger koristi dva izraza: novovjekovna i moderna umjetnost. Prva je ona koju s Hegelom u 19. stoljeću valja odrediti umjetnošću prikazivanja i predstavljanja bića, a druga je ona umjetnost koja se bavi nepredmetnošću, apstrakcijom, negacijom prikazivanja-predstavljanja bića. Apstraktna umjetnost pripada stoga području nihilizma samoga postava (Ge-stell). Stav o modernoj umjetnosti kao nastavku novovjekovne umjetnosti „drugim sredstvima“ pokazuje da je ta umjetnost u službi tehničkoga nihilizma. Bez promjene u samoj biti umjetnosti ne može pasti odluka o promjeni razumijevanja bitka uopće. Čini se da je ta misao bila odlučnom u cijelom patosu „iznenađenja“ koje je Heidegger izazvao svojim mišljenjem nakon „okreta“. Naime, na jednom mjestu iz Besinnunga u okružju mišljenja o umjetnosti u razdoblju dovršenja novoga vijeka stoji da je za obrat u biti umjetnosti potrebno prevladati teoriju umjetnosti kao znanstveno opravdanje estetike. Prevladavanje ponajprije znači kritiku svođenja umjetničkoga djela na predmetnost predmeta. Takva je kritika ujedno kritika novovjekovne subjektivnosti i djelatnosti subjekta u prikazivanju-predstavljanju predmeta. U čemu je istočni grijeh novovjekovne i moderne estetike? Za Heideggera od spomenute rasprave Izvor umjetničkoga djela do posljednjih promišljanja slika-stanja kao događaja u Kleeovu slikarstvu problem umjetnosti proizlazi iz metafizičke postavke o djelu (ergon, kako kaže Aristotel u Metafizici). Djelo umjetničkoga stvaranja nije niti slikovni predmet koji nešto označava a nije niti postavljeni predmet bića. Kritika estetike stoga znači kritiku simboličke i /ili alegorijske funkcije umjetnosti. Jednostavnost mišljenja odgovara jednostavnosti kazivanja jezika. Što vrijedi za jezik kao kazivanje logosa, vrijedi i za kazivanje umjetničkoga djela u kipu, slici, hramu. Ako, dakle, djelo nije moguće svesti na predmetnost predmeta, tada se bit umjetnosti pokazuje iz drugoga i drukčijega razumijevanja pojma djela. Glavna postavka Heideggera iz Izvora umjetničkoga djela jest da je umjetnost sebe-postavljanje-istine-u-djelo (Sich-ins-Werk-Setzen der Wahrheit). Istina (bitka) pokazuje se kao aletheia (neskrivenost). Djelo umjetničkoga stvaranja zadobiva smisao iz otvorenosti ili čistine bitka. Već u predavanjima iz 1936. i 1938. godine objavljenim pod nazivom Prinosi uz filozofiju: O događaju i Besinnung Heidegger piše riječ bitak ovako: Seyn ili prekriženo Sein. Otvorenost i čistina bitka proizlaze iz događaja. Kada se tako misli umjetnost, ona više nije uklopljena u „estetiku“ niti u „kulturu“ kao pogon industrijskoga društva i države. Iskonski smisao umjetnosti u djelu označava promjenu u samoj biti čovjeka. U tome je sva zagonetka umjetnosti. Spasonosna moć pregorijevanja metafizike proizlazi iz onog što je „izvornije od same umjetnosti“. Pred-ontologijsko mjesto onog što je izvornije od „temelja“ (Grund), iz kojeg umjetnost od novoga vijeka postaje tvorbom predmetnosti predmeta, očigledno nas suočava s odnosom poiesis i techné u iskonskome smislu. U raspravi Čemu pjesnici? u kojoj analizira Rilkeovo pjesništvo i osobito stih iz Devinskih elegija „Moraš promijeniti svoj život!“ Heidegger pokazuje kako se odnos između biti umjetnosti i biti čovjeka pokazuje sudbonosnim za ono što nazivamo promjenom svijeta. Djelo umjetničkoga stvaranja ne može biti izolirani predmet na pustom otoku. Ono pogađa svojom ljepotom cjelinu ljudskoga života u zajednici. Što povezuje božansko i smrtno, nebo i zemlju? Odnos ovoga četvorstva, „prstenujuće igre svijeta“, reći će Heidegger u predavanju naslovljenom Stvar iz 1950. godine, zagonetka je umjetnosti da svijet jest i da u tome „ima“ ono podareno-pruženo kao dar, zgoda i prisvoj. (Martin Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, GA, sv. 7, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2000., str. 181.) Promjena života nije, dakle, moguća bez promjene same biti umjetnosti. Unutarnja srodnost Nietzschea, Hölderlina, Rilkea, Kleea i Heideggera pokazuje se na taj način iz jedne dublje perspektive no što je bilo kakva estetska transfiguracija života. Zanimljivo je kako Heidegger unutar mišljenja o „estetici“ ili „kulturi“ moderne tehnike povijesno svrstava stilska razdoblja umjetnosti. Pojmom umjetnosti misli se na sve umjetnosti, slikovne i književnost. Budući da u doba modernosti u središte izbija masovna kultura u industrijskome društvu, postaje razvidno kako dizajn i arhitektura pripadaju tom „pogonu“ kulturne politike moderne države. Heidegger ustvrđuje da ustrojenost i makinacija (machenschaft) uokviruju razdoblje dovršenja novovjekovnoga načina tvorbe bitka bića. Modernost valja razumjeti dovršenjem znanstveno-tehničkoga razdoblja novoga vijeka. Bitak se sada svodi na ideale i vrijednosti. Na to se pozivaju kršćansko-židovska, klasicističko-slikovna, demokratsko-zapadnjačka i američka umjetnost. Povijest umjetnosti Zapada svedena je ovime na ono „isto“ u različitim povijesnim razdobljima. Taj hajdegerijanski redukcionizam često izaziva zazornost. Posebno je to bilo vidljivo u području povijesti likovnih umjetnosti. Nisu rijetki ni danas stavovi koji Heideggeru spočitavaju zastarjelost ukusa s obzirom na modernu umjetnost, ali i još nešto mnogo opakije – nestručnost i ignoranciju. No, ako se zadržimo na onome što nosi patos ove tvrde linearnosti razvitka umjetnosti bez bitnih razlika u stilskim oznakama razdoblja, uvidjet ćemo da je postavka izvedena iz iste one kritike novovjekovne estetike u službi tehničkome postavu (Ge-stell) kao i temeljna postavka Izvora umjetničkoga djela. Umjetnost se u zaboravu bitka pojavljuje događajem koji se odnosi na svijet grčke umjetnosti, a njezina je sudbina u mitskome kazivanju o božansko-ljudskome odnosu. Bitak kao ideal i vrijednost u razdoblju historizma i antropologije označava ujedno njegovo povlačenje. Nestanak otvorenosti/čistine djela u korist prikazivanja-predstavljanja bića znak je zaborava bitka. Stoga kritika estetike ima svoju posljednju zadaću u pregorijevanju metafizičkoga obzorja povijesti bitka kao ideala i vrijednosti. Korak izvan nihilizma smjera s onu stranu metafizike vrijednosti. Nietzscheovo prevrednovanje svih dosadašnjih vrijednosti valja odatle razumjeti polazeći od kritike nihilizma. Kada bitak postaje ideal i vrijednost, svijet ulazi u razdoblje ništenja svih postojećih vrijednosti. (Martin Heidegger, Nietzsche, GA, sv. 6.2, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1997.) Paradoksalnost je ove tvrdnje dalekosežna u predskazivanju stanja stvari u suvremeno doba. U jednom aforizmu Franza Werfela kaže se: što više brzine, to više praznine. Isto se može reći i za inflaciju pojma ideala i vrijednosti u moderno doba. To su temeljni pojmovi moderne etike. No, kada se masovna kultura poziva na vrijednosti, tada je riječ o izokrenutome svijetu. Vrijednost postaje ono što jest zbiljsko (bitak), a sam bitak se postavlja apsolutnom vrijednošću. Vrijednost ulazi u središte moderne etike u doba nihilizma. Na taj način nestaju ne samo vrijednosti u apsolutnoj praznini bitka, nego i bitak sam. Zbilju suvremenoga doba tehnosfere prati praznina svih mogućih samoodređenja. Isto „vrijedi“ i za pogon suvremene umjetnosti u doba tehno-znanosti i biopolitike. Umjetnost bez vrijednosti poravnava se s apsolutnom vrijednošću suvremenoga doba. Do posvemašnje prozirnosti izveo je to Joseph Beuys u konceptualnome uratku KUNST = KAPITAL iz 1994. godine. (Vidi o tome: Joseph Beuys, What is Art? Conversations with Joseph Beuys, (ur. Volker Harlan), Clairview, London, 2004.) Obrazloženje postavke o „svijetu vrijednosti“ posebno je izazovno za tumačenje. Heidegger se kreće na rubu aporije. S jedne strane proglašava modernu umjetnost dovršenjem novovjekovnoga razdoblja u totalnoj vladavini postava. Nepredmetno slikarstvo Maljeviča za njega predstavlja samo negaciju predmetnosti. To je bitna značajka novovjekovnoga postavljanja predmeta (slike) u načinu kojim subjekt prikazuje i predstavlja bitost bića. U novovjekovnoj umjetnosti bitak se pokazuje u slici. Iz slike proizlazi značenje predmetnosti predmeta. Stoga je nepredmetna slika samo negativna slika predmetnosti. Bitak se u takvoj slici otvara kao „ništavljenje“ mogućnosti same slike. Kada se moderna umjetnost svodi na apstrahiranje svih unutarsvjetskih odnosa, poput, primjerice, plave boje u slikarstvu Kandinskoga, tada je slikovnost apstrakcije samo pročišćenje bića do njegova temelja, ali ne i više od toga. S druge strane, Heidegger u modernoj umjetnosti vidi linearni slijed jedne povijesti od kršćansko-židovske, klasicističke, do zapadnjačke demokratske i američke umjetnosti, Aporija bi bila, dakle, što se bit moderne umjetnosti rastvara izvan njezine autonomije. U tome je još jednom bitna razlika Heideggera i Adorna s obzirom na pitanje o estetskome iskustvu moderne. Heidegger pokazuje da je moderna umjetnost zapravo ne-autonomna, jer joj je „bit“ izvan same umjetnosti – u političko-ideologijskome nabačaju modernoga društva. S pravom može kazati da se moderna umjetnost razvija kao demokratska masovna kultura. Ovo predskazanje nije proroštvo. Put suvremene umjetnosti 20. stoljeća znakovito je nagoviješten. Jednosmjerna ulica vodi od Duchampova estetskoga objekta do Warholove medijske tvorbe slike. Ali ipak se ne pada u zamku aporije. Rješenje se pronalazi u tome što sam pojam moderne umjetnosti Heidegger ostavlja od 1950-ih godina, u svojem kasnome djelu, otvorenim za posljednje odluke. Drugim riječima, pojam bitka kao ideala i vrijednosti obilježava sam pogon kulture kao nihilizma. Ono drugo i drukčije sluti se u djelima umjetnosti od pjesništva do slikarstva i glazbe. Iako za modernu umjetnost nikad neće reći da je „velika umjetnost“ kao što je to bila grčka u doba mitskih svetkovina, Heidegger će ipak ostaviti mogućnost da se u djelima poezije Rilkea i slikarstvu Kleea, primjerice, nazire otvorenost drugoga početka. Mogući događaj „istine“ bitka u umjetničkome djelu našeg vremena postaje pravi problem svijeta danas. Nije to više samo „stvar“ Heideggerova mišljenja umjetnosti. U pitanju je smisao čovjeka u posthumanome stanju. Vratimo se temeljnoj postavci Heideggera o umjetnosti iz njegove odlučne i prijeporne rasprave Izvor umjetničkoga djela. Posljednjih desetljeća života kao što je poznato došlo je do svojevrsnoga posljednjega „okreta“. Umjesto radikalne kritike moderne umjetnosti zbog službe tehničkome razdoblju svijeta, dolazi do uvida u pukotine u samoj modernoj umjetnosti. Iako u spomenutome oporučnome razgovoru iz 1966. godine, kao i u još nekim prigodama s kraja 1960-ih kaže da ne vidi u suvremenoj umjetnosti izlaz iz metafizike zbog toga što je ta umjetnost opravdanje destrukcije samoga tehničkoga svijeta, nazire se misao o drugoj i drukčijoj umjetnosti koja nije puka nostalgija za svijetom grčke mitske svetkovine. Na taj se način pokazuje da poetsko mišljenje Hölderlina, Nietzscheova kritika nihilizma i moderni prekretni umjetnici od Cézannea, Kleea, Stravinskog, Rilkea i Trakla podaruju znakove spasonosnoga izlaza. Ako je suglasnost s Hegelovom postavkom o „kraju umjetnosti“ zadobivena iz drukčijega pristupa povijesti i povijesnome događanju, a ne iz modela dijalektičkoga razvitka, tada je prosudba kako je naše doba određeno dobom bez umjetnosti (Kunstlosigkeit) samo nastavak masivne postavke o kraju metafizike u kibernetici i tehno-znanostima. No, ključno je za sve to ipak da je Heidegger već 1935/1936. godine bit umjetnosti odredio kao sebe-postavljanje-istine-u-djelo (Sich-Ins-Werk-setzen der Warheit). Iako će tu raspravu kasnije sam proglasiti neprimjerenim početkom mišljenja (o) umjetnosti, jasno je da se ovdje radi o vrhuncu kritike metafizičkoga razumijevanja umjetnosti na kraju povijesnoga svijeta novoga vijeka u moderni. Što je to istina, postavljanje i djelo? Nesumnjivo, tumačenje ove rasprave može i nadalje biti vjerno navođenje svih mjesta na kojima zakazuje Heideggerovo mišljenje bitka, odnosno gdje se još nedovoljno nazire put spram spasonosnoga događaja druge i drukčije umjetnosti od metafizičke. Drugi je pristup hermeneutički. U njegovu okviru izvodi se postavka da je Heidegger u tom razdoblju mišljenja postavio osnove za „filozofiju umjetnosti“ i estetiku u doba tehnike. Čini se da postoji i mogući „treći put“. Na tom putu pokazuje se kako se iz biti umjetnosti razotkriva nešto spasonosno za nadolazeće mišljenje događaja. Ali se ujedno skriva prijeteća opasnost iluzorne alternative ovome jedinome svijetu apsolutne moći tehnosfere. Pokušat ću obrazložiti postavku da je umjetnost za Heideggera u cjelini njegova mišljenja nakon „okreta“ 1930-ih godina do posljednjih zapisa o Kleeu mitopoetska soteriologija bez Boga. Nadolazeći Bog ne pripada metafizičkome ustrojstvu metafizike. Umjetnost pripadna događaju sada je posljednja mogućnost drukčijega mišljenja te priprema mjesta i boravišta onoga što se ima dogoditi u nadolazećemu. Soteriologija bez Boga nije ništa bezbožno. Otvaranje svetoga iz bezavičajnosti čovjeka u „oskudno doba“ njezina je bitna zadaća. „Čitava metafizika i sva na njoj utemeljena umjetnost (čitava zapadnjačka dosadašnja povijest) mislila je i opjevavala bogove kao bića, u iznimnome slučaju kao bitak sam. No, tek se moramo pripremiti za to da mislimo bitak i samo bitak kao ono što je nužno za boštvo bogova.“ (Martin Heidegger, Besinnung, str. 255-256.) U raspravi Izvor umjetničkoga djela najradikalnije moguće izvedena je misao o dva svijeta, dvije paradigme, dva načela, dva načina razumijevanja bitka i umjetnosti uopće. Jedan svijet pripada grčkome shvaćanju umjetnosti, a drugi je moderna umjetnost unutar novovjekovne paradigme znanstveno-tehničke tvorbe bića. Razgraničenje polazi od pretpostavke da je grčki svijet bio metafizičko obzorje pojavljivanja bića u djelu/događaju kultne svetkovine. Isto se nastavlja drugim sredstvima u kršćanskome svijetu srednjega vijeka, dok rez nastaje s novim vijekom znanosti i tehnike. Grčkoj paradigmi umjetnosti pogoduje pojam događaja kultne svetkovine u hramu. Misterij vjere u Boga u srednjovjekovnome kršćanstvu događa se u katedrali. Novome vijeku i modernoj umjetnosti odgovara estetski pogon muzeja. Povijest umjetnosti sabire mit, religiju i znanost kao „velike priče“. Umjetnost je za Grke događaj svetkovanja zajednice (polisa) u službi bogova. Za kršćanstvo se umjetnost svodi na službu živome Bogu kroz sjaj ljepote i uzvišenosti. Moderna umjetnost predstavlja, naposljetku, vladavinu autonomije i suverenosti bezbožnoga mjesta „doživljaja“ i „privida“ predmetnosti. Heideggerovo razumijevanje umjetnosti proizlazi otuda iz povijesno-epohalnoga razgraničenja pojmova iskonske povijesnosti i novovjekovnoga historizma. „Velika umjetnost“ ima svjetsko-povijesno značenje. Što znači svjetska povijest? Za razliku od planetarnoga globalizma tehničkoga doba, grčko iskustvo planetarnoga odnosi se na lutanje između različitih svjetova, otočja i kopna. Svijet se zasniva u jeziku kao događaju kazivanja istine bitka. Otvorenost svijeta povijesno je događanje istine. Za Hegela je shvaćanje „velike umjetnosti“ bila cjelina bezuvjetne istine apsoluta, a za Heideggera istina bitka. Ovdje valja kazati da se istina bitka pojavljuje kroz bitost bića u smislu prisutnosti prisutnoga (ousia). Boravište umjetnosti u svjetsko-povijesnome značenju ne odnosi se na njezino mjesto i položaj u kozmosu. Tako bi bila svedena na puki događaj novovjekovne subjektnosti subjekta. U svjetsko-povijesnome se uzdignuću umjetnosti do istine bitka radi o mjestu (topos), boravištu (ethos) i zajednici (polis) događanja umjetničkoga djela. Već je iz ovoga jasno da Heidegger modernu umjetnost ne može smatrati „velikom“. Nije riječ o nekom kvantitativnome sudu, niti pak o veličajnosti u smislu grandioznosti arhitektonskih građevina i materijalnih predmeta civilizacije. Pojam „velikoga“ i „visokoga“ odnosi se na mjesto, boravište i zajednicu kao jedinstveni događaj. Dostojanstvo umjetnosti korijeni se u njezinoj „veličini“. Tek se u događaju susreću ono svjetsko i epohalno. Svijet se događa u kazivanju naroda, a epoha tvori zaokruženost iskonske vremenosti. Umjetničko djelo poput Fidijina kipa božice Atene u Partenonu stoga ne prikazuje i ne predstavlja „veliku“ i „visoku“ umjetnost minule epohe. Ono se događa kao istina-u-djelu grčkoga shvaćanja svijeta. Umjetnost za Heideggera ne može imati oznaku „velike“ ako nema svoje mjesto, boravište i zajednicu. Ovo trojstvo tvori živu prisutnost božanskoga i ljudskoga u odnosu koji se događa kroz umjetničko djelo. (Martin Heidegger, „Der Ursprung des Kunstwerkes“, u: Holzwege, str. 25.) Ako umjetničko djelo kao sebe-postavljanje-istine-u-djelo jest ujedno simbol i alegorija onoga što znamenuje sam pojam svijeta u epohalnome smislu, tada je djelo povijesno ukorijenjeno u mjesto, boravište i zajednicu susreta božanskoga i ljudskoga. Heidegger odbacuje mimetičko shvaćanje umjetnosti. Umjetnost u Grka nije oponašanje nečeg već opstojećega. Naturalizam ili realizam u djevičanskome ruhu iskona nemaju pokriće. Kipar ne oblikuje zbiljsko biće u idealnome liku. Ideja kao eidos pojavljuje se u umjetničkome djelu. Tako se otvara bitak bića. Otvaranjem ili raskrivanjem istine bića događa se povijesno-epohalno iskrsavanje novoga u svijetu. Djelo kazuje bit umjetnosti u događanju istine bitka. Ali to djelo nije neko mrtvo i zauvijek zgotovljeno djelo vječnosti. Svojom ljepotom u susretu s mjestom-boravištem-zajednicom ono se otvara kao živo svjedočanstvo događaja. Bez tog događaja umjetnost kao poiesis i techné nema smisla. Umjetničko djelo potrebuje umjetnika samo kao namjesnika odnosa između umjetnosti i njezine svrhe (telos) u istinskome životu zajednice. Namjesnik ne može imati moć poput novovjekovnoga subjekta stvaranja. Kao što Heidegger u raspravi Što je metafizika? iz 1929-te godine promišlja položaj čovjeka kao tubitka u odnosu na bitak i Ništa iz položaja namjesnika samoga odnosa, tako se sada umjetnik pojavljuje namjesnikom susreta neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. (Martin Heidegger, „Was ist Metaphysik?“, u: Wegmarken, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 103-122. 2. dopunjeno i pregledano izd.) Iz biti svetkovine tog susreta, koji se već jednom dogodio u iskonu grčkoga svijeta, Hölderlin kao „prethodnik svih pjesnika u oskudno doba“ znamenuje drugi put i drukčije kazivanje bitka samoga. Svetkovina podaruje umjetnosti njezino mjesto, boravište i zajednicu. U odnosu između svetoga i umjetnosti nalazi se događaj, koji tek omogućuje da se pojavi djelo u svojoj istini. Ali ta istina kao neskrivenost bitka bića nije s onu stranu djela, nego jest u djelu samome. Iz otvorenosti povijesno-epohalnoga svijeta umjetnost ima tek svoje mjesto, boravište i zajednicu sudionika samoga događanja svetoga. Heidegger je estetskome iskustvu moderne umjetnosti suprotstavio grčku „veliku umjetnost“. Postoji, doduše, poprilično čvrstih dokaza protiv radikalne novosti njegova mišljenja umjetnosti. Tu valja uključiti i samokritiku da je Izvor umjetničkoga djela neprimjereno polazište za pregorijevanje metafizike moderne umjetnosti. Ne treba zaboraviti da se u isto vrijeme pojavljuje druga paradigmatska rasprava o umjetnosti, Umjetničko djelo u razdoblju njegove tehničke reproduktivnosti Waltera Benjamina s glavnom postavkom o gubitku aure umjetničkoga djela. (Walter Benjamin, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit, Suhrkamp, Frankfurt/M. 2003., str. 7-44.) Benjamin je iz drugih misaonih izvora umjetnost filma doveo do praga doba tehničkih medija, pokazujući kako je reprodukcija i događaj uvjet mogućnosti nastavka života umjetničkoga djela u moderno doba. Čini se da je ono „neprimjereno“ u tumačenju Heideggerova pojma umjetnosti iz znamenite rasprave 1935/1936. godine u tome što u njoj uopće nema nostalgije za minulom „grčkom paradigmom“. To nadalje znači da nije neprijateljski nastrojena protiv moderne umjetnosti. Kritika se odnosi na ono što tu umjetnost pokreće, razvija i svodi na službu postavu tehničkoga doba. Dakako, radi se o estetici i pogonu kulture. Heideggeru je glavni problem služba moderne umjetnosti estetici tehničkoga doba, a ne obratno. Filozof ne mora nužno imati „dobar ukus“ u umjetnosti svojega vremena, ali mora imati svojeg autentičnoga svjedoka za ono isto što povezuje mislioca i umjetnika. Od Hölderlina do Kleea vodi put Heideggerova razgovora s drugom ne više metafizičkom umjetnošću. Među lucidnim tumačima na tragu „trećega puta“ na kojem se kreće naš pristup Heideggeru vrijedi izdvojiti znalca, stručnjaka i teoretičara čitavoga „pogona“ suvremene umjetnosti danas, od medijskih strategija do muzejske dokumentacije. Boris Groys, naime, nedvosmisleno tvrdi kako je Izvor umjetničkoga djela vizija onog nadolazećega u suvremenoj umjetnosti. Paradoks je u tome što je putokaz rasprave suvremeniji od aktualnih teorija vizualnih umjetnosti po tome što u duhu romantike iziskuje novo mitiziranje modernoga doba. (Boris Groys, „Martin Heidegger“, u: Einführung der Anti-Philosophie, C.Hanser, München, 2010., str. 73-92.) Možda bi bilo primjereno stanju stvari kazati kako je Heidegger u ovoj raspravi otvorio temeljno pitanje modernoga doba. Što doista omogućuje da se moderna umjetnost postavlja autonomnom i suverenom moći stvaranja estetskih predmeta u svijetu kao nadomjeska „umjetničkoga“ karaktera samoga svijeta? Temeljne kategorije moderne umjetnosti nalaze se već uvijek s onu stranu umjetnosti, a dolaze iz znanosti-tehnike i politike-ideologije: eksperiment, projekt, metoda, autonomija, suverenost, doživljaj, iskustvo. Iz Heideggerova shvaćanja umjetnosti 1930-ih godina proizlazi da je njegova kritika moderne oslobađanje prostora za obrat u biti umjetnosti. Nestankom samoga umjetničkoga djela iz svijeta dolazi do mogućnosti obrata. U Hölderlinovoj elegiji Patmos pjesnik izriče: Gdje raste opasnost, prebiva i ono spasonosno. Umjesto božanskoga u 20. stoljeću umjetnost se nalazi u službi znanosti-tehnike i politike-ideologije. To su dva Janusova lica povijesne avangarde. S njom otpočinje suvremena umjetnost. Sjetimo li se ideja talijanskoga futurizma s Marinettijevim manifestima i praksom totalne umjetnosti slike ili, pak, sovjetskoga konstruktivizma postaje razvidno da su „napredak“ i tvorba „novoga čovjeka“ izvedeni iz bitne sveze moderne znanosti-tehnike i političke ideologije fašizma i komunizma. Dvojstvo koje čini bit modernoga doba istodobno određuje sve prijepore moderne estetike. Znanost-tehnika i politika-ideologija tvore sklop modernoga pogona estetiziranja svijeta. U Prinosima uz filozofiju Heidegger odlučno ističe kako se moderno doba valja sagledati iz procesa estetiziranja kao rezultata postavljanja umjetničkoga djela u pogon kulture. Postavljanje se misli iz novovjekovnoga čina tvorbe predmetnosti predmeta. „Pregorijevanje estetike, naime, pokazuje se kao nužno iz povijesnoga razračunavanja s metafizikom kao takvom. Ona označava zapadnjački temeljni odnos spram bića, a pritom i temelj za dosadašnju bit zapadnjačke umjetnosti i njezinih djela.“(Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA 65, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1989., str. 503. bilješka) Čovjek prema Heideggeru umire dva puta: prvi put u kibernetici, a drugi put u estetici. Gubitak svjetovnosti svijeta u modernoj umjetnosti istodobno označava gubitak njezine povijesnosti. Za razliku od Lacanove dvije smrti, stvarne i simboličke, u Heideggera se pojavljuje nešto spasonosno unutar konačnosti epohe novoga vijeka. Vidjeli smo da u samoj estetici kao „doživljaju“ rasterećenja modernoga čovjeka od radne prisile u modernom industrijskome društvu nastaje učinak uživanja i opuštenosti. Naspram tjeskobnoga svijeta rada i nihilizma alternativom se može smatrati samo ono što kasni Husserl naziva „svijetom života“. Premda primijenjena umjetnost u oblikovanju okolnoga svijeta (Umwelt) postaje totalnim dizajnom, gubeći svoju autentičnost i srozavajući se na banalnost i trivijalnost dokolice, što je posebno analizirao Adorno u svojem pojmu kulturne industrije, u estetskome pogonu metafizike ima neka unutarnja „moć subverzije“. Tumačenja Heideggerove ideje o spasonosnoj mogućnosti umjetnosti protiv nihilizma tehničkoga svijeta uglavnom spominju njegovo suprotstavljanje Hegelovoj postavci o kraju umjetnosti. Naime, Hegel tvrdi da je velika umjetnost Grka i njihova povijesnoga svijeta sa stajališta razvitka apsoluta u znanostima za nas zauvijek prošlost. Toj „realističkoj“ ideji o kraju povijesti i kraju umjetnosti Heidegger suprotstavlja „idealističku vjeru“ u mogućnost povratka događaja s onu stranu metafizike. Gdje se nalazi vrijeme tog mogućega povratka? Kao i za Artauda, to je vrijeme nadolazećega u samome obratu u biti umjetnosti „sada“ i „ovdje“. No, nadolazeće dolazi iz iskona kao drugi početak. Pripremno mišljenje za jednu ne-metafizičku umjetnost bez-djela u odnosu na razdjelovljenost nepredmetne umjetnosti apstrakcije kao izraza destrukcije tehničkoga nihilizma iziskuje otvaranje novoga obzorja izvan dosadašnjega utemeljenja umjetnosti u „doživljaju“ promatrača. Rasterećenje (katarza) pripada jednome modusu moderne estetike, a drugi je opuštenost (sublimacija). U rasterećenju se subjekt doživljaja umjetnosti pojavljuje u ulozi publike, bez obzira je li riječ o pasivnome promatraču djela ili interaktivnome sudioniku izvedbenoga događaja. Cjelina života u modernome društvu je razdvojena na svijet rada i svijet života. Što Debord naziva društvom spektakla u svojem integriranome stadiju nestanka razlike između pojave i biti kapitala, ima formu totalnoga tehničkoga pogona „života“. U procesu rasterećenja dolazi do privremene suspenzije opterećenja tjelesno-duševnih sposobnosti čovjeka u radnome procesu. Umjetnost samo privremeno suspendira tehnomorfnu preobrazbu čovjeka u stvar. Oznaka privremenosti zadobivena je tek iz pojma trajnosti vremena radnoga pogona. Katarza nije tek sretan trenutak (kairos), već doživljaj ugode u rasterećenosti od jednolikosti rada. Heterogenost umjetnosti uvijek se suprotstavlja homogenosti rada. Opuštenost (sublimacija) se, usuprot rasterećenosti od radne discipline u estetskome svijetu kulture, nalazi u stanju negativne svetkovine prazne slobode od rada. Užitak postaje nadomjesni način sublimacije same moderne kulture. A ona pretpostavlja proširenje područja umjetnosti na cjelokupni svijet života u okolnome svijetu s novim načinom dizajna svakodnevice. To područje slobode jest ono koje Lyotard, primjerice, pokušava odrediti poljem noeme kao neodređenosti jezika umjetnosti naspram porobljavajuće logike jezika tehno-znanosti. (Jean-François Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Stanford University Press, Stanford – California, 1992. ) Užitak nije, dakle, nikakav isprazni hedonizam postmoderne zaokupljenosti objektima potrošačke civilizacije. U njemu se odvija eksperiment opuštenosti vođenja života u suočenju s „totalnom mobilizacijom“ tehnike. Heidegger je u predavanjima o umjetnosti i tehničkome svijetu 1950-ih došao do još jednoga bitnog pojma svojega kasnoga mišljenja – opuštenosti (Gelassenheit).(Martin Heidegger, Gelassenheit, Neske, Pfullingen, 1959.) Što je – opuštenost? U doba vladavine računalnoga mišljenja, koje se ne svodi na kompjutore već je kalkulativno, nedostaje briga za smisleno promišljanje (bessinliche Nachdenken). Kalkulacijom se koristi mišljenje tehničkoga pogona, jer sve kvantificira i raspoređuje u sustave. Smisleno promišljanje, pak, pripada nečemu bitno „nekorisnome“, pa stoga zahtijeva drukčiji jezik i pripremu. Za Heideggera se to „nekorisno“ mišljenje korijeni u zavičajnosti tla. Kolijevka umjetnosti leži u zemlji. U predavanju naslovljenom Jezik i domovina ta će misao biti ovako iskazana: „U dijalektu je ukorijenjena bit jezika. U njemu je, ako je narječje jezik majke, ukorijenjena i udomaćenost doma, domovina. Narječje nije samo jezik majke, nego prije toga i u isti mah majka jezika.“ (Martin Heidegger, „Jezik i domovina“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 146. S njemačkoga preveo Boris Perić) Pjesništvo je ukorijenjenost u bit jezika. U povratku zemlji smisleno mišljenje razgrađuje put mišljenja kao računanja. Zavičajnost čovjeka dospijeva do njegove iskonske biti nesvodljive na sklop suvremenih znanosti i tehnike. Umjetnost se za Heideggera otvara jedinom preostalom alternativom. U doba vladavine tehnike s posljednjim vrhuncem u atomskoj fizici pitanje umjetnosti postaje pitanje spasa biti čovjeka. Atomska bomba označava prijetnju razaranja i uništenja zemlje i čovjeka jer počiva na oslobađanju energije iz same jezgre. Paradigma atomske fizike za Heideggera je ono što nosi i uvjetuje tehno-znanstveni napredak u planetarno doba. Kada se atomska energija pojavljuje novim uvjetom mogućnosti povijesnoga napretka čovječanstva, tada se gubi svjetovnost svijeta, a čovjek je nadomješten tehničkim sklopom znanosti. U tekstu predavanja Opuštenost najavljuje se biotehnologija, kloniranje i uspon biotehničkih znanosti u nadolazećem vremenu. Heidegger pritom jasno kaže da nije strahotna budućnost svijeta u znaku atomske energije i eksperimenta sa stvaranjem novoga ljudskoga života, već to što čovjek nije misaono spreman za tu radikalnu promjenu svijeta. Problem koji povezuje raspravu Izvor umjetničkoga djela i predavanje Opuštenost u rasponu od više od dva desetljeća jest nestanak ukorijenjenosti umjetničkoga djela. Zemlja i svijet mogući su samo u odnosu. Bez ukorijenjenosti djela u zemlju svijet više nije mjestom povijesne svjetovnosti umjetnosti. Pitanje pjesništva u (oskudno) tehničko doba sada postaje pitanje umjetničkoga djela uopće u doba atomske fizike i biotehnologije. Što Benjamin vidi kao problem nestanka aure u mehaničkoj reprodukciji s obzirom na film kao novi medij, u Heideggera ima drugu dimenziju mišljenja. Radi se, naime, o pitanju autentičnosti nemetafizičke umjetnosti djela u srazu s tehnikom. Djelo kao sveza eidos i ergon pretpostavlja ukorijenjenost u zemlju. Kada toga više nema, nestaje odnos između zemlje i svijeta. Opuštenost spram bezuvjetne vladavine tehnike, međutim, predstavlja spasonosnu mogućnost distancije spram uporabe tehnologije u neku instrumentalnu svrhu. U opuštenosti prebiva mogućnost „paralelnoga svijeta“ umjetnosti djela spram čiste energije tehnike u formi suvremenih digitalnih naprava. Baš ta usporednost, postojanje dva svijeta koja se međusobno drže na rastojanju, izaziva poteškoće u Heideggerovu mišljenju, a na njegovu tragu i u nekih mislioca poststrukturalizma i postmoderne, osobito u Lyotarda. Ono što je zacijelo naivno i romantično u tom Heideggerovu stavu spram totalnoga zahtjeva tehnike u formi koje više nije ljudsko djelo, nego posthumano stanje umjetne tehnosfere, jest da se „opuštenošću spram stvari i otvorenošću spram tajne“ može preboljeti tehnički svijet nihilizma. A što ako već u samoj biti suvremene tehnosfere u biokibernetici prisustvujemo „opuštenosti spram stvari“ i „otvorenosti spram tajne“? I što ako je tehnosfera u svojoj bezuvjetnoj vladavini dokinula svaku heterogenost umjetnosti pretvorivši je u tajnu stvaranja same umjetne prirode „stvari“? Možemo li još nastaviti s tom „svetom iluzijom“ umjetnosti kao posljednje utjehe i alternative u već posve ozbiljenom svijetu postava (Ge-stell) planetarne tehnike? 3. Slikovnost i druga stanja stvari: Cézanne – Klee Ima nešto paradoksalno u Heideggerovu mišljenju umjetnosti. Nije to mišljenje o umjetnosti u smislu bitka bića kao predmetnosti predmeta. Novovjekovna i moderna umjetnost su samo dva modusa istoga. Mišljenje o umjetnosti odnosi se na novovjekovne estetike od Kanta do Hegela i na moderne teorije umjetnosti koje opravdavaju cjelokupni pogon suvremene umjetnosti. Umjetnost za Heideggera nije, dakle, predmet, nego ono što omogućuje otvorenost novoga svijeta. Takav stav je najradikalnija kritika modernoga doba i ujedno put njegova prevladavanja. Sve površne kritike Heideggera kao „antimodernista“, „konzervativca“, „tradicionalista“, „nostalgičara“ za minulim svijetom povijesne prošlosti grčke umjetnosti promašuju cilj stoga što ne vide da je njegovo mišljenje umjetnosti ono koje tek otvara mogućnost da se iz umjetnosti same i njezine bitne „suverenosti i autonomije“ otvori novi povijesni svijet s onu stranu metafizike. Paradoks je Heideggerove kritike estetike i moderne umjetnosti u tome što je riječ o kritici znanosti o umjetnosti, a ne same umjetnosti, koja služi tehničkome nihilizmu ili, pak, smjera njegovu prevladavanju. Analogija kojom se služi pritom ima svojevrsnu strategijsku funkciju drukčijega ne-metafizičkoga mišljenja. Naime, u doba procvata grčke „velike umjetnosti“ od 8. do 4. st. p.n.e. ne svjedočimo nikakvoj primjerenoj teoriji takve umjetnosti. Štoviše, sama umjetnost je u službi svetkovine živih bogova zajednice (polis), a ne u službi ljepote i doživljaja promatrača. (Martin Heidegger, „Zur Frage nach der Kunst“, u: GA, III. sv. 74 – Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V.Klostermann, Frankfurt/M. 2010., str. 193-195.) Moderna umjetnost, naprotiv, nužno potrebuje svoje estetike i teorije. Kada više nema utemeljenje u mitu i religiji, tehno-znanstvena tvorba estetskih predmeta postaje njezin jedino preostali način opravdanja. Što je više delirija teorije, to je manje izvorne umjetnosti danas. U raspravi Izvor umjetničkoga djela pitanje o onome što čini bit samoga djela postaje bitno pitanje o biti umjetnosti. Ako je za Heideggera jasno da je umjetnost događanje istine bitka, tada je bit umjetnosti skrivena u razotkrivenosti poiesis i techné. Umjetnost kao techné u sebi sabire „tehnički“ karakter pro-izvođenja (poiesis). To znači otvaranje novoga u svijetu i novoga svijeta. U prvom je slučaju riječ o tehno-poietičkome odnosu spram već postojećih bića u svijetu (mimesis). U drugom slučaju, pak, samo otvaranje novoga svijeta jest poietička tehno-geneza ili stvaranje svijeta kao umjetničkoga djela. Čini se gotovo zapanjujućim ono što izbija iz zagonetke mišljenja Heideggera o događaju. 1935/1936. godine u raspravi s kojom otpočinje avantura mišljenja nadolazeće povijesti bitka izvan metafizičkoga okvira mišljenja skriva se naznaka razumijevanja umjetnosti koje određuje duh povijesne avangarde. Heidegger kao mislilac povijesne avangarde? Dovoljno je navesti nekoliko prekretnih umjetnika i njihovih tekstova o umjetnosti iz različitih manifesta da bi se vidjelo kako avangarda ne želi oslikavati i opjevavati „ovaj“ svijet „ovdje“ i njegove predmete, nego želi stvoriti iz biti same umjetnosti novi svijet. No, odnos Heideggera i avangarde je, dakako, samo uvjetno moguće izvesti iz temeljnoga ugođaja rasprave Izvor umjetničkoga djela. Problem je u tome što Heidegger nepredmetnu umjetnost, pa tako i prijelaz iz „estetike“ djela u „estetiku“ događaja, smatra opasnošću nestanka umjetnosti uopće u pustoši tehničkoga nihilizma. Benjaminova rasprava ostala je stoga do danas bliža „duhu avangarde“, dok Heideggerova izaziva i nadalje prijepore o njegovu „tradicionalizmu“ ili prijelazu granica modernizma uopće. (Vidi o tome: Mario Perniola, Art and Its Shadow, Continuum, London – New York, 2004.) No, u njegovu mišljenju o modernoj umjetnosti ovdje se isprepliću: (1) umjetnost kao opis (prikazivanje i predstavljanje) bitka-u-svijetu u smislu istine bića i (2) umjetnost kao događanje istine bitka u otvaranju novoga svijeta. Prvo je tehno-poietička estetizacija svijeta, a drugo poietička tehno-geneza novoga svijeta. Opis je svijeta njegovo prikazivanje i predstavljanje kao na slici Van Gogha o seljačkim cipelama. Ako je ovdje uloga umjetnosti svedena na to da svijet „čini vidljivim“, odnosno da tematizira svijet koji već uvijek jest, tada je jasno da se ovo shvaćanje umjetnosti uklapa u ontologiju novovjekovne estetike i moderne umjetnosti apstrakcije. No, Heidegger je u raspravi iz 1935./1936. godine svojom znamenitom definicijom umjetnosti kao sebe-postavljanja-istine-u-djelo postavio bitno pitanje: što umjetnost postavlja u djelo – istinu svijeta ili svijet istine? Ako je svijet ono što se događa u jeziku, tada je djelo moguće razumjeti samo unutar granica jezika. Ovdje odjekuje Wittgenstenov credo o granicama svijeta i jezika. Jezikom se imenuje bitak. Istina u djelu umjetnosti kazuje o svijetu unutar povijesno-epohalnih granica. Umjetnost u smislu događanja istine bitka, dakle, jest svjetovanje svijeta. Odnos božanskoga i ljudskoga svjetuje u jeziku kao govoru kojim se označava mjesto, boravište i zajednica. U predavanjima o Hölderlinu jezik koji omogućuje nastanak povijesnoga svijeta nije više jezik kao logičko utemeljenje metafizike. S jezikom kao poetskim znamenovanjem događa se obrat. Zemlju i svijet jezik dovodi u odnos otvorenosti obzorja s kojeg se naziru znakovi novoga događaja. Ali da bi moglo doći do mogućnosti novoga svijeta mora se dospjeti do onog što podaruje jeziku smisao imenovanja i znamenovanja. To podarivanje-pružanje u onome nadolazećemu proizlazi iz „svete vatre“ iskonskoga pjesništva. „Sveto podaruje riječ i samo dolazi u riječ. Riječ je događaj svetoga.“ (Martin Heidegger, Erläuterungen zu Hölderlins Dichtung, GA, sv. 4, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1981., str. 76-77.) Jezik otvara mogućnost događaja ne-metafizičke umjetnosti s kojom nastaje novo mjesto – boravište – zajednica. Mitopoetsko mišljenje uzima Hölderlina prethodnikom u zasnivanju naroda u etičko-političkome okružju novoga događaja. Narod nije mišljen biologijski niti rasno-organski. No, blizina s idejom narodne zajednice (Volksgemeinschaft) 1930-ih godina i nacionalsocijalizmom jest neporecivom. (Vidi o tome: Otto Pöggeler, Der Denkweg Martin Heideggers, G.Neske, Pfulingen, 1990. i Hans Sluga, Heidegger’s Crisis: Philosophy and Poliltics in Nazi Germany, Harvard University Press, Cambridge – Massachsetts, London – New York, 1995.) Sklop svijet – jezik – bitak razara se s dolaskom tehničkoga postava (Ge-stell). Sve se nakon toga urušava. Svjetovnost svijeta postaje konstrukcija prividnih svjetova. Jezik govori kroz tehničke slike, kao što je pokazao Flusser u svojoj mediologiji. Naposljetku, bitak postaje idealom i vrijednošću. Umjetnost bez svijeta – jezika – bitka doživljava trijumf u nepredmetnoj slici Maljeviča i u performativnoj estetici berlinskoga dadaizma. (Vidi o tome: Dieter Mersch, „Performativnost i događaj: Razmišljanja o reviziji performativnog koncepta jezika“, Tvrđa, br. 1-2/2012., str. 151-170. S njemačkoga preveo Boris Perić) Ono što će Heidegger krajem 1930-ih godina promisliti kao stvar suvremenoga „svijeta“ iz biti tehnike bit će upravo drugi početak mišljenja iz drukčije ne-metafizičke umjetnosti. To je umjetnost na rubovima između apstrakcije i figurativnosti u slikovnosti bitka samoga. Umjetnost koja otvara novi svijet djelotvorno se događa u slikarstvu kasnoga Paula Cézannea te u slikama-stanjima kao i poetskome mišljenju Paula Kleea. „Izvorni spor“ (Urstreit) o kojem Heidegger svjedoči u jednoj bilješci 1960-te godina povodom odnosa biti istine i događaja bio je spor između metafizičkoga i ne-metafizičkoga shvaćanja umjetnosti. Događaj kao ključna riječ/pojam mišljenja kasnoga Heideggera otvara prostor koji moderna umjetnost doseže samo u rijetkim slučajevima. 1950-ih godina dogodit će se bljesak uvida u drugu i drukčiju dimenziju moderne umjetnosti od one koju je Heidegger imao za paradigmu u raspravi Izvor umjetničkoga djela. Kako svjedoči njegov prijatelj povjesničar umjetnosti Heinrich Petzet u knjizi razgovora i susreta s Heideggerom, otkriće Kleeova slikarstva i njegovih dnevnika bit će razlogom promjene puta mišljenja umjetnosti. Štoviše, otkriće Cézannea i Kleea bit će razlogom da u samokritici vlastita shvaćanja umjetnosti otpočne govoriti o bitnoj nedovršenosti svoje rasprave iz 1935/1936. godine, te o njezinom još nenapisanome „pendantu“. (Heinrich Petzet, Encounters and Dialogues with Martin Heidegger, Chicago University Press, Chicago, 1993., str. 149.) Ono što je Heideggera najviše pogodilo u zaokretu u biti moderne umjetnosti kod Cézannea u slikama kasne faze planine st. Victoire jest istovjetnost prisutnosti onoga naslikanoga i same prisutnosti (bitka) u kojem prisutno čini vidljivim samu prisutnost. Priroda se u Cézannovu slikarstvu ne pojavljuje predmetom u doba tehničkoga nihilizma industrije. Ako na njegovim slikama formalno nema vidljivoga traga ljudske egzistencije, to ne znači da je slikanje planine st. Victoire naturalizam ili, pak, dehumanizirani prostor moderne umjetnosti. Prihvatljivo objašnjenje Heideggerove promjene puta mišljenja umjetnosti s obzirom na otkriće Cézannea i Kleea daje Julian Young na tragu tumačenja Güntera Seubolda. (Julian Young, Heidegger’s Philosophy of Art, str. 68.) Umjesto gotovo „manihejskoga“ sukoba grčke i moderne paradigme umjetnosti, onog iskonskoga kao uzvišenosti „velike umjetnosti“ i onog novovjekovnoga i modernoga kao estetskoga pogona trivijalnosti i banalnosti, sada unutar same neautentičnosti moderne paradigme umjetnosti s onu stranu službe tehničkome postavu iskrsava posve drukčija, nova umjetnost, koja ima značajke pregorijevanja metafizike. U pokušaju da se bezavičajnosti modernoga čovjeka pronađe alternativa Heidegger metafizičkome mišljenju Zapada nastoji otvoriti prostor drukčije povijesti. Događaj je ključna riječ mišljenja otvorenosti bitka u iskonskome vremenu. Ali događaj nije tek prazno svetkovanje. Bez podarivanja-pružanja i prisvoja u samome kazivanju četvorstva – neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika – događaj poprima iskustvo praznine. Nasuprot „simbolizmu“ metafizičke umjetnosti transcendencije bitka, Heidegger u slikarstvu kasnoga Cézannea i slikama-stanjima Kleea vidi izravnu prisutnost svari same. Oslikovljenje čiste prisutnosti u prisutnome obilježava njihovu ideju umjetnosti. To više nije ontologijska razlika bitka i bića, kao u doba Bitka i vremena iz 1927. godine. Umjesto te razlike, kao uvjeta mogućnosti čitave povijesti zapadnjačke metafizike unutar koje umjetnost ima svoje mjesto u povijesnim epohama Grka, srednjega i novoga vijeka, sada se iz mišljenja događaja umjetnost shvaća otvaranjem novoga svijeta. Ako je sve do moderne umjetnosti temeljna oznaka umjetničkoga stvaralaštva na Zapadu bila u predstavljanju bića kao predmeta i otuda simboličkoga ukazivanja na ono „iza“ pojavnosti bića samoga, što se i u suvremenoj filozofskoj estetici oživljava pod nazivom uzvišenosti kao „prikazive neprikazivosti“ (Lyotard), onda je jasno da Heidegger u slikarstvu Cézannea i Kleea vidi obrat u biti umjetnosti uopće. Za vrijeme posjeta Aix-en-Provence 1950-ih te jedne izložbe u Baselu u umjetničkoj galeriji Heidegger se oduševio Cézanneovim slikama. Kako svjedoči na kraju svoje knjige Günter Seubold, pozivajući se na Petzetove zapise o susretima s Heideggerom, Cézannov put je usporedio sa svojim putom mišljenja, i to od samoga početka do kraja. (Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, str. 103-118.) No, osim jedne pjesme naslovljene Cézanne nema drugoga traga refleksija o njegovu slikarstvu. U pjesmi koja je nadahnuta slikom Vrtlara, Heidegger govori o kasnome djelu slikara. Raskol prisutnosti (bitka) i prisutnoga (bića) ozbiljuje se u zagonetnome identitetu. Vrtlar ovdje postaje modelom pjesnika-mislioca. Pregorijevanje razlike koja čini dvojstvo zapadnjačke metafizike s vrhuncem u istovjetnosti bitka i bića u postavu (Ge-stell) kao biti tehnike u Cézanneovoj slici otvara se u vidljivosti onoga nevidljivoga, ali tako da je u identitetu očuvana razlika. Ako je postav uvjet mogućnosti apstraktne (nepredmetne) umjetnosti, koja negiranjem predmeta ili bića kao takvoga samo uzdiže tehnički svijet do njegove bezuvjetne vladavine bez „otvorenosti i tajne“, onda je u Cézanneovu pojmu réalisation za Heideggera riječ o prevladavanju dvojstva bitka i bića. Kraj reprezentacijskoga i referencijalnoga slikarstva posve jasno je doveden do točke jedinstva prisutnosti i prisutnoga. Kakve su posljedice ovoga stava za nadolazeće mišljenje i drukčiju umjetnost? Ponajprije, tek sada svijet u svojoj otvorenosti zahvaljujući događaju „suvremene“ umjetnosti postaje misterij. Nestankom dvojstva bitka i bića u istovjetnosti razlike, ono što nazivamo faktičnošću svijeta, njegova takovost (quoditas) pokazuje se zagonetkom. U tome je blizina u mišljenju kasnoga Wittgensteina i kasnoga Hedeggera. Nije, dakle, više ni mistika niti misterij svijeta u simboličko-alegorijskome predstavljanju uzvišene stvari s onu stranu pojavnoga, nego u otvorenosti samoga svijeta „ovdje“ i „tu“. Blizina bitka u događaju u koji pripada umjetnost posvjedočena je u dvodimenzionalnome prostoru ljudske figure. Ona se nalazi u međuprostoru između apstrakcije i figurativnosti. Prostor između bitka i bića oslikovljen je prostor ne-metafizičke umjetnosti. Zagonetka ne leži više u slici, već u samome događaju slikanja. Proces koji dovodi do ostvarenja same slike Cézanneova Vrtlara jedinstven je događaj. U njemu se spaja iskustvo vremena i čin slikanja. U svojim zapisima o slikarstvu sam će Cézanne reći: Sada protječe jedan trenutak. /…/ Moramo uhvatiti taj trenutak. Taj trenutak nastajanja djela jest ulazak-dolazak slike iz kaosa nevidljivoga u vidljivi svijet. Što Heidegger misli kao događaj svijeta u umjetničkome djelu pokazuje se u zagonetki svjetovanja svijeta kao četvorstva neba i zemlje, božanskoga i ljudskoga. Kaos nije suprotnost poretku. Iz njegove čudovišne nerazlikovnosti bitka i bića rađa se novi svijet kao umjetničko djelo. Otto Pöggeler u studiji o putu Heideggerova mišljenja među prvima je istaknuo otkriće Kleea za mišljenje o drukčijem putu umjetnosti izvan metafizički utabanih staza. Potvrdu za to nalazimo u Petzetovim zapisima. Tamo se spominje kako je krajem 1950-ih godina u posjetu Ernstu Beyeleru njegovoj kući u Baselu Heidegger razgledao veliku zbirku Kleeovih crteža. (Heinrich Petzet, Encounters and Dialogues with Martin Heidegger, str. 146-147.) Bilješke o Kleeu nalaze se u Heideggerovoj Ostavštini (Nachlass). Sastoje se od citata iz Kleeovih dnevnika, spisa o umjetnosti te jezgrovitih refleksija o biti umjetnosti samoga Heideggera. Takva je, primjerice, zabilješka: „Ono što priprema Cézanne otpočinje s Kleeom“. (Günter Seubold, Kunst als Eteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, str. 124.) Pripremno mišljenje i novi početak za Heideggera su odlučne riječi za ono što se može razumjeti u otklonu od linearnosti struktura u dijalektici povijesti. (Martin Heidegger, Über den Afang, GA, sv. 70, V Klostermann, Frankfurt/M., 2005.) Nasuprot Hegelu i njegovoj postavci o „kraju umjetnosti“ u znanosti apsoluta, gdje umjetnost za nas postaje prošlost, Heidegger očekuje nadolazeću umjetnost iz biti događaja. Pripremno mišljenje nije kibernetika, kao što „pripremna umjetnost“ ne može biti ni u najvećim dosezima apstraktne umjetnosti slike ili, pak, atonalne glazbe Schönberga i Berga. Ono pripremno uvodi u drugi početak. To se zbiva zato što lebdi između dviju obala – apstrakcije i figuracije. Cézanne predstavlja pripremni korak u stapanju prisutnosti i prisutnoga u vidljivosti nevidljivoga, u slikotvornosti samoga kaosa. S Kleeom nastaje „novi početak“. Poznato je da je Kleeova slika Angelus Novus bila za Benjamina mnogo više od umjetničkoga djela, gotovo sudbinska životna priča. (Vidi o tome: Gerschom Scholem, „Walter Benjamin i njegov Anđeo“, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 127-172. Izabrala i s njemačkoga prevela Snješka Knežević) Heideggeru je Klee posljednji, uz Hölderlina možda i najbliži suputnik i sugovornik u mišljenju umjetnosti. Zašto? Kleeova umjetnost označava oproštaj od čitave metafizičke ostavštine Zapada. U njegovu shvaćanju moderna umjetnost više ništa ni prikazuje (mimesis) niti predstavlja (representatio). U izreci od predslikovnoga do praslikovnoga (vom Vorbildlichen zum Urbildlichen) u Kleea je riječ o putu kao okretu spram onog iskonskoga. (Paul Klee, Über die moderne Kunst, Verlag Benteli, Bern – Bümplitz, 1949.) Od slike zapadnjačke metafizike spram onog što je izvornije od „slike“ Heidegger je u raspravi Izvor umjetničkoga djela svoj zadatak mišljenja umjetnosti, a ne mišljenja o umjetnosti u smislu neke nove „filozofije umjetnosti“ ili „estetike“, odredio ispitivanjem pojma djela, a ne umjetnika kao stvaratelja djela. Pogledamo li pomnije što je Kleeova nakana u modernome slikarstvu, vidjet ćemo da se njegov program razlikuje od ideje povijesne avangarde kao okreta u biti umjetnosti u tome što intenzivno otvara put između-bitka i vremena same slike. Taj put za njega pretpostavlja „deformaciju svijeta prirodnih pojava“, kako sam kaže u Slikovnome mišljenju. Temeljna postavka Kleea o biti umjetnosti istovjetna je čitavom Heideggerovu putu mišljenja umjetnosti: umjetnost ne ponavlja ono vidljivo, ona ga stvara! Kleeovo slikarstvo koje Heidegger uzima u razmatranje ili kao primjer za analogiju s mišljenjem događaja, kao što je slika Heilige aus einem Fenster koja se pojavljuje uz Rimbaudov stih iz Iluminacija „il y a“ povodom za mišljenje bitka iz događaja u predavanju Vrijeme i bitak iz 1962. godine, otvara mogućnosti prijelaza/prolaza između Scile moderne umjetnosti i Haribde avangardne umjetnosti. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2007., str. 3-30.) Stvaranje novoga svijeta ne svodi se na razaranje predmetnosti, a niti na slikotvorstvo tehničkoga postava svijeta. Poput Cézannea i u Kleea se radi o promišljanju odnosa nevidljivoga (kaosa) i vidljivoga (svijeta) u strukturi drukčije umjetnosti slike. „Polu-apstrakcija“, kako Heidegger bilježi ono što znači biti-između u Kleeovu načinu razumijevanja umjetnosti, omogućava uvid u strukturu vidljivoga svijeta. No, problem koji nastaje u shvaćanju predslikovnoga u Kleea jest u odgovoru na ono Heideggerovo pitanje o apokaliptičkome dobu nestanka samoga umjetničkoga djela iz svijeta, kako ga je postavio u tekstu Besinnunga. Djelo ne iščezava tek iz svijeta koji ima karakter gubitka umjetnosti (Kunstlosigkeit). Ono se preobražava u događaj gubitka razlike između predslikovnoga i praslikovnoga. To više nije „slika“ (Bild) u značenju materijalnoga predmeta umjetnosti, koja se nalazi uokvirena na zidu galerije, muzeja, privatne kuće. Slika u avangardnoj umjetnosti postaje nepredmetnom slikom (Maljevič) ili estetskim objektom (Duchamp). Za Heideggera su oba modusa slike samo dva načina istoga: negacije i afirmacije tehničkoga postava bezuvjetne vladavine novoga načela znanstvene (re)produkcije. Nasuprot ekstremima istoga, razlika i ono drugo u drugome početku suvremene umjetnosti otvara se s Kleeovim slikama-stanjima. U njima nedovršenost i praslikovnost smjeraju događaju „svetoga kaosa“ stvaranja. Gledajući iz današnje perspektive, Heideggerova je vizija nadolazeće umjetnosti istodobno kritika „praznoga događaja“ suvremene umjetnosti, koja je u povijesnim pokretima avangarde prve i druge polovine 20 stoljeća doživjela trijumf. Nepredmetnost i estetski objekti, s jedne strane, a tjelesna izvedba dadaizma s druge strane, suvremenu su umjetnost zatvorili u staklene muzeje estetskoga eksperimenta svijeta života. Kleeova vizija obrata u biti umjetnosti i Heideggerovo mišljenje umjetnosti pripadaju onome drugome i drukčijem od glavne struje radikalne konstrukcije svijeta kao „praznoga događaja“. Što nedostaje u pokušaju da umjetnost iz same sebe, autonomno i suvereno, otvori novi svijet nije više u estetskome proizvođenju samoga „života“, nego u poietičkoj tehno-genezi novoga svijeta. Stvoriti svijet kao umjetničko djelo potrebuje mnogo više od eksperimenta tehno-znanosti u „ozbiljenju“ mogućnosti umjetne inteligencije i samoga umjetnoga života. U tom „drugom početku“ povijesti sama „bit“ tehnike trijumfira na paradoksalan način. Biokibernetički način proizvodnje „svijeta“ iz same „biti“ tehnike potire onto-teologijsku strukturu metafizike. Tehno-znanosti ne proizvode novi bitak, već konstruiraju „svijet“ kao novu tehno-estetsku okolinu. Na taj se način „bitak“ konstruira iz događaja tehno-poietičke geneze. Novovjekovnom preobrazbom znanosti iz teorijskih (fundamentalnih) u praktične (aplikativne) priroda postaje postav (Ge-stell). Ono što nedostaje u tom obratu iz „prirode“ (physis) u tehnosferu kao biokibernetiku Heidegger je u predavanju Opuštenost nazvao „opuštenost spram stvari“ i „otvorenost za tajnu“. Kada je i sam događaj „novoga“ prazan u svojem razotkriću novoga svijeta proizvedenog iz „biti“ tehničkoga postava, nastaje potreba za onim što je izvornije od same umjetnosti. Mišljenje prethodeće filozofiji i umjetnosti u sebi pohranjuje mitopoetsko kazivanje otvorenosti prostora-vremena za sveto u samome događaju. Heidegger u slikarstvu Cézannea pronalazi sveprisutnost plave boje. Plavo je nebo, drveće, polja. Plavo je boja svetoga i čistoće, „najveće dubine i etera“. U plavetnilu se božansko pokazuje kroz kristalno čistu sliku otvorenosti. Paul Klee u akvarelu Plava noć iz 1937. godine zaokružuje put u drugi početak suvremene umjetnosti. Stvaranje novoga svijeta iziskuje napuštanje predmeta i tijela, estetskih objekata i korporalne tehno-geneze. Umjetnost prelazi u stanja stvari koje više nisu „slike“ i „tijela“. (Vidi o tome: K. Porter Aichele, Paul Klee:Poet/Painter, Camden House, New York, 2006.) To su slike-stanja onoga što prethodi svijetu u njegovu praslikovnome kaosu. Nasuprot praznine nepredmetnih slika i fizičke golosti tijela u gibanju stoji ono uzvišeno kao sveto u svojem tamnome plavetnilu. U Heideggerovu čitanju Kleeova dnevnika struji blizina mišljenja i umjetnosti na putu drugoga početka. Napuštanjem pojmova svijeta i zemlje iz Izvora umjetničkoga djela, svijeta kao „utemeljenja“ (Erstellen) i zemlje kao „prožimanja“ (Herstellen), umjetnost nadolazećega doba više se ne ukorjenjuje u slici onoga prisutnoga. Sam događaj zahtijeva promjenu čitave metafizičke povijesti umjetnosti i njezine biti. Pojmovljem djela i slike kao izgleda ili pojave stvari (ergon – eidos) umjetnost se shvaćala od Grka do estetskih objekata modernoga doba. Što je bit moderne umjetnosti? Klee izlazi iz okružja autonomije moderne umjetnosti. U pročišćenju od svih „izvanjskih“ određenja tijekom povijesti moderna se umjetnost tautologijski odnosi na samu sebe. Autonomija umjetničke slobode i suverenost estetske moći čine dvojnu prirodu moderne umjetnosti. Čistoća forme pritom ima metafizičku dimenziju samoutemeljenja u čistoj ideji slike apstraktnoga slikarstva. U Kleea, međutim, poklapa se ono predslikovno s praslikovnim. Biće kao predmet nije „stvar“ njegove umjetnosti. Klee slika praiskonska stanja. U slikarstvu gotovo djetinjih tragova svetih likova dovodi do vidljivosti kaotične strukture samoga procesa stvaranja slike. Za razliku od drugih struja moderne umjetnosti, u njegovom je slikarstvu riječ o unutarnjem nadilaženju autonomije i svih otuda nastalih pojmova prikazivanja-predstavljanja onog zbiljskoga. U jednoj bilješci uz Kleeov dnevnik, Heidegger zapisuje: „Današnja umjetnost: Nadrealizam = metafizika; apstraktna umjetnost = metafizika; nepredmetna umjetnost = metafizika“. (Vidi: Günter Seubold, Kunst als Enteignis: Heideggers Weg zu einer nicht mehr metaphysischen Kunst, str. 125.) Bez napasti ironije, mogli bismo tautologijski dodati: metafizičko slikarstvo de Chirica = metafizika. Iako nema obrazloženja zašto su svi smjerovi moderne umjetnosti 20. stoljeća izjednačeni s metafizikom, očigledno je da se u odnosu na Cézannea i Kleea njihov put svodi na ono što Hugo Friedrich kaže za modernu poeziju kao „praznu transcendenciju“, ili, pak, na „praznu imanenciju“ umjetnosti koja iz djela prelazi u događaj, poput neoavangardne glazbe Cagea ili slikarstva enformela i apstraktnoga ekspresionizma. Heideggerova postavka još iz Izvora umjetničkoga djela u bilješkama uz Kleeov dnevnik poprima zaokruženu misao promjene same biti umjetnosti. Rješenje se ne skriva u revoluciji društvenih uvjeta proizvodnje modernoga društva, a niti u preokretu u biti tehnike kao postava (Ge-stell). Prekriživši riječ umjetnost (Kunst) kao i bitak (Sein), Heidegger s Kleeom napušta metafizičku sudbinu zapadnjačke povijesti. Apokaliptička misao o nestanku umjetničkoga djela i čak same umjetnosti u tehničkome svijetu sada ima mnogo „konkretnije“ ozbiljenje u mišljenju događaja nadolazećega iz iskona drugoga početka. Obrat u samoj biti umjetnosti spasonosni je čin događaja. Time se metafizički pojam djela iz njegove „mrtve“ beskonačnosti premješta u pojam događaja iz njegove „žive“ konačnosti. Što onome predslikovnome podaruje novi smisao u Kleeovim slikama dolazi iz praslikovnoga. Biće u svojoj vidljivosti proizlazi iz bitka u njegovoj nevidljivosti. U „tamnome plavetnilu noći“ zbiva se nešto mnogo izvornije od „umjetnosti“. Umjesto ponavljanja onoga što jest biće prisutno u slici, Klee stvara novu sliku kao stanje-između apstrakcije i figuracije. Prijelaz preko granica metafizike i prolaz kroz sam jaz između svjetova od iskona do otvorenosti budućnosti čini njegovu umjetnost istodobno zagonetkom i misterijem događaja. U samome događaju spajaju se arhetipsko s radikalno modernim. Nije li to temeljna odrednica povijesnoga pokreta avangarde? Nesumnjivo jest, ali upravo se u odmaku od avangardne destrukcije predmetnosti i praznine tjelesne događajnosti otvara „treći put“. 4. Kristalna slika kaosa Što iz toga proizlazi kao živi trag prisutnosti u suvremenoj umjetnosti-bez-djela? Ako zanemarimo Heideggerov stav kojim je „prekrižio“ najznačajnije smjerove moderne umjetnosti kao pripreme suvremene umjetnosti, od nadrealizma, apstrakcije do nepredmetnosti (Dali, Kandinski, Maljevič, Duchmap), zbog toga što su uronjene u metafiziku kao prikazivanje-predstavljanje bića kao bića, preostaje s Kleeom misliti ono suvremeno iz samoga „praznoga događaja“ svijeta. Ali ne smijemo zaboraviti da za Heideggera promjena biti umjetnosti analogno znači i promjenu biti filozofije. Događaj se, dakle, ne odnosi na puku preobrazbu djela tradicionalne umjetnosti u performativnu tjelesnost života suvremene umjetnosti. Naprotiv, događaj se odnosi na stvaranje novoga svijeta iz nadolazeće vremenosti. Ona dokida metafizičko razumijevanje „vulgarnoga“ vremena s vladajućom ekstazom aktualnosti. Suvremena umjetnost od Kleea i suvremena filozofija od Heiddeggera postaju putovi proizvođenja (poiesis) i mišljenja onoga Istoga (to autó) u razlikama. Ali filozofija više nikad neće moći umjetnosti određivati granice njezine moći stvaranja novoga svijeta. Heidegger je s Kleeom najavio skrbno mišljenje prijelaza i prolaza preko i kroz metafizičku tradiciju zapadnjačke umjetnosti. Kao što je Benjamin u Kleeovoj slici Angelus Novus vidio sveto mesijansko vrijeme koje slijedi nakon katastrofe modernosti i njegove mahnitosti povijesti, tako je Heidegger u Kleeovoj slici Svetac s prozora vidio nadolazeću umjetnost događaja, koja promjenom u biti umjetnosti otvara prostor-vrijeme suvremenosti. Bez događaja sveze onog svetoga i svijeta umjetnost nestaje s obzorja povijesti. Drugi početak mišljenja bez umjetnosti naprosto nije moguć. Znamo da je u oporučnome razgovoru za tjednik „Der Spiegel“ iz 1966. godine, objavljen 1976. godine nakon njegove smrti najzagonetnija rečenica zapravo i bit njegova mišljenja nadolazeće umjetnosti. Ako nas samo još jedan Bog može spasiti, tada je umjetnost koja priprema prostor-vrijeme nadolazećega Boga otvaranje prostora svetoga izvan čitave metafizičke povijesti bitka. Sveto je u samome događaju otvaranja novoga svijeta. Svijet je bez jezika prazan i napušten. U biti umjetnosti ne leži ništa drugo nego to jednostavno stanje-između djela i događaja, trenutak stvaranja novoga u suigri kaosa i poretka. Heideggerova soteriologija bez Boga priziva događaj iz kojega umjetnost isijava svoju bit. Izvor umjetničkoga djela, sada konačno primjeren mišljenju s onu stranu odvajanja grčkoga svijeta i moderne umjetnosti, kao postavljanje same istine u djelo, pripada tom pred-i-poslije stanju, tom izvornome događaju spasonosnoga pred totalnim nihilizmom tehničkoga doba. Može li umjetnost „poroditi“ nadolazećega Boga izvan svekolike dosadašnje povijesti u kojoj je bila samo u službi božanskoga? Nije li taj Heideggerov nemogući zahtjev samoj umjetnosti nakon Schellinga i njegove mitologije zapravo jedino mogući „spas“ filozofije od srozavanja na tehnički jezik kibernetike? Koliko je taj put „okreta“ 1930-ih godina bio radikalan i ujedno nesvodljiv na sve druge putove u suvremenoj filozofiji i mišljenju umjetnosti možda dovoljno svjedoči to da je Heideggerovo mišljenje događaja otvorilo putove suvremenoj umjetnosti da se izbavi od jarma vlastite pseudo-autonomije kao i pogubne službe estetskome kiču i političkoj propagandi. Otvorenost svijeta moguće je samo onda kada se kao na kraju Viscontijeva filma Smrt u Veneciji sudbinska glazba Mahlera stapa sa slikom obzorja koji nestaje u beskrajnome plavetnilu. Još trenutak i sve će postati kristalna slika kaosa. Još samo trenutak…

October 14, 2025
Identitet kao dispozitiv moći

Identitet kao dispozitiv moći

Sažetak: Ovaj se tekst bavi analizom multikulturalizma kao ideologije i politike integracije u suvremenim pluralnim društvima liberalne demokracije. Autor izvodi postavku da samoproglašeni kraj multikulturalizma u europskim politikama integracije nije kraj multikulturalizma kao neuspjele politike „kulturnih razlika“, nego upravo onog što čini bit same ideologije liberalnoga multikulturalizma uopće – ideologije političke integracije. Budući da se postojanje paralelnih društava i politike u zapadnim poretcima tehnokratske vladavine elita objašnjava kulturalnim razlozima distancije i dijaloga kultura, nastaje potreba za preispitivanjem cjelokupnog nasljeđa teorije i političkih modela multikulturalizma u situaciji kada dolazi do destruiranja samog koncepta društva u neoliberalnom projektu globalizirane ekonomije, politike i kulture. Autor na primjeru kritike dviju paradigmi – političkoga liberalizma Rawlsa i Habermasa te politike identiteta kao razlike Young i Kymlicke – ustvrđuje da izlazak iz začaranoga kruga političkoga univerzalizma bez zaštite manjina i kulturnoga partikularizma bez pripadnosti „novoj“ političkoj zajednici i društvu ne može biti vjerodostojan bez radikalne dekonstrukcije kulture kao nove ideologije. Pitanje identiteta više nije pitanje očuvanja kulturnih vrijednosti u doba raspada društvenih struktura globalnoga doba, već pitanje dispozitiva moći kojim se legitimira i uspostavlja novi politički poredak slobode uopće. Ključne riječi: identitet, dispozitiv, multikulturalizam, ideologija, kultura, politika razlike 1. U mnoštvu različitih proglašenih „krajeva“ u naše doba – ideologije, povijesti, umjetnosti, čovjeka, ekologije, politike, znanosti, društva, kulture, identiteta – zacijelo se ubraja i „kraj multikulturalizma“. Nije potrebno da nam to dokazuju vodeći europski neokonzervativni političari. Dovoljno je uputiti na potresne slike protjerivanja Roma iz Francuske i Italije, prolome gnjeva subkulturnih skupina migranata u europskim gradovima, sablasne scene paljevine automobila u predgrađima Londona i Pariza, sukobe između europske ekstremističke desnice i doseljenika iz Indije, Pakistana, Kine, Afrike, terorističke akcije mladih fundamentalista diljem svijeta protiv hegemonije zapadnjačke civilizacije u ratovima koje vodi SAD i NATO-pakt u Afganistanu i Iraku. Čini se da je koncept multikulturalnosti izgubio svaku vjerodostojnost. No, što uopće bez njega i nakon njega? Ima li neke prihvatljive alternative koja bi mogla ponuditi rješenje u sadašnjem stanju zamrznute tolerancije i etike bezuvjetne gostoljubivosti spram Drugoga? Kada bismo htjeli jednoznačno odrediti pojam multikulturalizma sigurno bismo naišli na poteškoće i to već u samome sklopu. Pokušajmo stoga, suprotno od uobičajenoga pristupa, misliti multikulturalizam iz njegove nemogućnosti određenja bilo kakvim shvaćanjem kulture (esencijalnim, antropologijskim, identitetskim). Je li to moguće bez radikalne dekonstrukcije teorije i prakse multikulturalizma? Drugim riječima, pokušajmo dekonstruirati ne samo neuspjelu praksu liberalnoga multikulturalizma uopće, nego i krajnje neopravdanu logičko-povijesnu uporabu pojma u pragmatičke svrhe. Između neuspjele prakse i neopravdane uporabe čini se da se nalazi razumijevanje kulture s onu stranu ideologije i politike. Ali pritom valja odmah odlučno istaknuti: nemoguće je popravljati ono nepopravljivo u situaciji očigledne krize liberalno-demokratskoga modela vladavine u globalno doba ako se istodobno radikalno ne dekonstruira cjeloviti povijesni sklop moći neoliberalnoga projekta: ekonomija, politika i kultura. Ekonomiju određuje dogma o nužnosti privatizacije svakoga još preostaloga opstojećega javnoga dobra, politiku tehnokratski način odlučivanja elita protiv demokratskih načela zajednice, a kulturu ekstaza masovnih vizualnih komunikacija s temeljnim pojmom užitka potrošnje (Deleuze/Guattari, 1987; Baudrillard, 1983; Castells, 2009). Multikulturalizam, gledajući ontologijski, ne postoji. Da bi postojao morao bi sebe bezuvjetno dokinuti zato što kozmopolitski poredak i vladavina slobode čovjeka u temeljima liberalne demokracije označava univerzalnu političku odluku o tome da je svaki partikularni oblik ljudske egzistencije u društvu od sekundarne važnosti za konstituciju političkoga djelovanja. Kada ne bi bilo tako, tada bi kultura nadomjestila politiku u značenju primata kolektivnih nad individualnim pravima. Događa li se upravo taj obrat pred našim očima u svojoj posvemašnjoj transparentnosti? Naravno, jasno je da se multikulturalizmom opravdavaju politike priznanja kolektivnih identiteta manjinskih skupina etničkih zajednica koje imaju svoje posebne vrijednosti kao što su, primjerice, pravo Roma na nomadski način života ili djelovanje Amiša u skladu s fundamentalističkim čitanjem Staroga Zavjeta. Postoji li onda deontologijski smisao pojma kao održivoga političkoga koncepta suživota vladajućega naroda u suverenim državama i pluralnim zapadnjačkim društvima s manjinskim etničkim skupinama? Nadalje, postoji li uopće mogućnost da se na istim temeljima liberalne tvorbe demokratske vladavine univerzalni model multikulturalizma, pod uvjetom njegova daljnjeg postojanja, recipročno primijeni u drugim državama i društvima u globalno doba preinake svjetskih središta moći, primjerice, u Kini, Indiji, Rusiji, Brazilu nakon mogućega vala buduće imigracije europskog visoko obrazovanog stanovništva u te zemlje? Ponajprije, na što se odnosi taj pojam od samoga njegova nastanka, uvjetno rečeno nakon 2. svjetskoga rata u federalno ustrojenim državama i pluralnim društvima Amerike i Kanade, Australije, a potom i u europskim poput Velike Britanije, Francuske, Njemačke? Nije li to samo drugi naziv za rješavanje pitanja imigracije-emigracije drugih naroda/kultura u drugu državu i društvo te rješavanje „unutarnjih“ pitanja reguliranja odnosa s manjinama (povijesnim i privremeno nastanjenim) od Roma, Židova do današnje situacije u sklopu globalizirane ekonomije koju karakterizira pojam bezdržavljanstva i ljudi bez dokumenata (stateless people, sans papiers)? Postoje samo dvije verzije u načelu istog modela liberalnoga multikulturalizma, jer drugih osim liberalnoga nije moguće uspostaviti. Totalitarizam i političke diktature unutar višenacionalnih zajednica u realnom socijalizmu nisu nacionalno pitanje smatrali presudnim, već izvedenim iz ideje uspostave novoga socijalističkoga društva jednakosti u sferi rada iz čega je politika tek nastavak drugim sredstvima. Poznato je kako se u doba staljinizma u Sovjetskom Savezu obračunavalo sa zahtjevom za nacionalnom emancipacijom neruskih naroda i manjina (progoni, pogromi, strahotno iskustvo Gulaga). Utoliko je multikulturalizam, paradoksalno, moguć i zbiljski učinkovit sa svim svojim poteškoćama izvedbe jedino u razvijenom liberalno-demokratskom modelu društva. Paradoks može voditi do zaključka da zapravo multikulturalizam kao „kulturalna logika“ neoliberalnoga kapitalizma nema svoje zbiljske alternative. Ili da sve alternative vode samo onome što Badiou naziva „demokratskim totalitarizmom“. U njegovom sklopu, doduše, ideje pravednosti, jednakosti i solidarnosti između etničkih zajednica u multikulturalnome društvu postoje virtualno, ali samo u okviru najvećeg dosega represivne tolerancije Drugoga na Zapadu uopće – dijaloga kultura kao konfesionalnoga dijaloga između religija. Ne zaboravimo da je dijalog kultura u svojim dosezima samo dokaz nedodirljivosti različitih kultura. Socijalna i kulturna distancija čine bit svakog mogućeg dijaloga kultura čak i unutar koncepta interkulturalizma koji prešutno već duže vrijeme zamjenjuje koncept multikulturalizma. Navedene dvije verzije istoga u razlici su: (1) ideologija etnokulturalne tolerancije stavova u prostoru vladavine javnoga razuma u političkom liberalizmu za doba globalnoga poretka (Rawls, 1996; Habermas; 1994) i (2) politika priznanja nesvodivo Drugoga kao politika identiteta i razlike (Kymlicka, 2003; Kymlicka 2007; Young, 2005; Parekh, 2000, 2008). Politički liberalizam treba shvatiti pokušajem da se univerzalnost slobode zbog nepoštivanja manjinskih kolektivnih prava prilagodi zahtjevima za jednakost u razdiobi moći na sve pripadnike društva, a liberalni multikulturalizam upućuje na stanje i proces održivosti političke zajednice na novim temeljima. Kao što je u globalno doba ideologija ona koja predstavlja ciljeve i praksu neoliberalne ekonomije, politike i kulture činom univerzalizma slobode, tako se i liberalni multikulturalizam ideologijski predstavlja univerzalnom borbom za manjinska prava. Ideologija djeluje u moderno doba upravo kao predstavljanje (reprezentacija) poretka ideja i diskursa moći u formi pervertirane (izokrenute) stvarnosti koja kao takva ne postoji bez diskurzivnoga čina predstavljanja. Na taj način svaki se partikularni interes i volja predstavljaju općim interesom i općom voljom. Politička je forma ideologije nužno reprezentativna demokracija kao (emfatički iskazano) „ozbiljenje slobode, ljudskih i građanskih prava“. Prazno mjesto univerzalnosti podjednako se gubi u obje suprotstavljene verzije politike identiteta. Otuda proizlazi onaj reaktivni stav „multikulturalnoga fundamentalizma“ koji u poštivanju razlika Drugoga zahtijeva recipročnu politiku priznanja: „Ako mi vama dopuštamo vaše običaje kod nas, morate i vi nama dopustiti naše običaje kod vas.“ Problem je u tome što iz te političke logike recipročnosti ne slijedi istinska politika identiteta, nego ideologija nesvodivih razlika kao „rat kultura drugim sredstvima“. Naime, Zapad se ne legitimira svojim idejama autonomije uma, osobne slobode i tolerancije Drugoga (mišljenja) u bezuvjetnome trebanju kao normi za sve, nego u uvjetovanoj razmjeni represivne tolerancije koju ponajbolje provode religije u već spomenutom tzv. dijalogu kultura. Kao što je za Freuda i psihoanalizu kultura univerzalna zabrana prirode u stanju inscestuoznoga čina i stoga svojevrsna „druga priroda čovjeka kao proteze“, tako se i čin zabrane pojavljuje u liberalnome multikulturalizmu temeljem bezuvjetne gostoljubivosti spram stranca u etici Drugoga. Derrida je svoju poziciju bezuvjetnosti etike opravdao iz Kantove regulativne ideje kozmopolitskoga poretka kao univerzalne vrijednosti svijeta, a ne iz konstitutivnosti modalnih kategorija prakse. Stoga je pitanje prihvaćanja Drugoga u „svojem domu“ bezuvjetno. Ono je kao takvo i bez granica osim u granicama pojma svjetskoga poretka slobode, jednakosti i mira. Iz ove etičke pozicije jasno je da nije moguće iziskivati nikakvu bezuvjetnu, ali niti uvjetnu recipročnost jer se prihvaćanje Drugoga ne izvodi iz uvijek već partikularnoga interesa. Etička nužnost prihvaćanja supatnje čini izvor zajedništva s Drugim (Derrida, 2001, 2002). No, problem je što liberalni multikulturalizam ne počiva na tim temeljima. Konsenzualno prihvaćena ideologija razlike i distancije između kultura njegov je stvarni politički program. U objašnjenju paradoksa multikulturne ideologije i politike u liberalnim društvima i državama Europe, Amerike, Kanade i Australije već je iz gore navedenoga jasno da postoje dvije teorijske orijentacije u argumentiranju stavova za i protiv etničkoga i građanskoga „nacionalizma“ s obzirom na pitanje građanstva/državljanstva u suvremenim pluralnim državama, te dvije orijentacije koje se mogu izvesti iz rasprave o političkome subjektu liberalne demokracije u globalno doba. Prva je politički liberalizam Johna Rawlsa i komunikacijskoga djelovanja demokratskoga javnoga razuma Jürgena Habermasa. Druga orijentacija pripada zahtjevima za redefinicijom pojma građanstva/državljanstva iz multikulturalne perspektive koju zastupaju Iris Marion Young i Will Kymlicka. Ukratko ćemo pokazati argumente objih orijentacija da bismo mogli razviti postavku o kraju multikulturalizma kao ideologije i politike „kulturnih razlika“ u poretku novoga dispozitiva moći. Rawls smatra da politički liberalizam predstavlja pokušaj izgradnje društva preklapajućega konsenzusa onih načela koja su prihvatljiva neovisno od svjetonazora pojedinca. Otuda slijedi postavka da bi bilo uistinu protuliberalno graditi društvo na „apsolutnim“ moralnim ili filozofijskim stajalištima (Stevenson, 2002). Budući da su moderna društva zasnovana na kulturnim raznolikostima (seksualne orijentacije, religiozna uvjerenja, klasne pripadnosti, etniciteti, politička stajališta), potrebno je pronaći poveznicu između suprotstavljenih moralno-filozofijskih i inih stajališta. To je ono područje koje naziva „razumskim i racionalnim djelovanjem“. Ono pripada političkome liberalizmu s ključnim pojmom vrline tolerancije i preklapajućega konsenzusa među pripadnicima političke zajednice koji prihvaćaju „fairness“ igru političkoga pluralizma. Iz toga proizlazi prvenstvo prava nad idejom dobroga društva jer se ideja dobra sa stajališta kolektivnih identiteta svagda drukčije određuje. U stanovitom pogledu ova paradigma moralne filozofije za doba postmodernoga relativizma čini se teorijskim rješenjem kompromisa između klasičnoga liberalizma i komunitarizma. Unatoč tome što se Habermas ne slaže s tim projektom u nekim točkama izvedbe, moguće je na temelju njegovih ključnih tekstova o liberalizmu i javnome razumu te komunikacijskome djelovanju kao konsezualnome djelovanju u smjeru javnoga dobra pokazati da postoji suglasnost u ideji da se dobro društvo može izgraditi samo na razumskome načelu univerzalnosti slobode u koju su uključeni elementi kulturnih razlika između etničkih i inih kulturnih zajednica. To je društvo koje pripada području političkoga liberalizma. Ali ono je po svojim bitnim značajkama multikulturalno. Načelo pravednosti za sve ne isključuje pritom poštivanje kulturnih razlika pojedinih manjinskih zajednica. Između Rawlsove ideje javnoga razuma i Habermasove deliberativne demokracije razlike su bjelodane utoliko što prvi naglašava ustavni patriotizam države koja ima skriveni primat nad društvom, dok se potonji zalaže za rješenja „odozdo“ u sferi građanskoga društva (Benhabib, 1996). U čemu je problem s ovom teorijskom orijentacijom? Nije teško zaključiti da kritika „univerzalizma“ nastaje iz redukcije općih načela na vladavinu dominantne nacije ili kulture. Drugim riječima, već je u europskom povijesnome kontekstu sukob između univerzalnosti pojma civilizacije (francuski model političkoga republikanizma nakon Francuske revolucije) i partikularnosti pojma kulture (njemački model političke romantike u kojem kultura označava „duh naroda“) istodobno i sukob u samome sklopu zapadnjačke/europske ideje identiteta. U prvom slučaju univerzalnost skriva hegemoniju i dominaciju „Jednog“ nad „Mnoštvom“. Identitet se stoga u političkome liberalizmu i deliberativnoj demokraciji (Rawls-Habermas) konstituira „odozgo“ protiv „odozdo“. Ili, drukčije rečeno, sukob između građanskoga i etničkoga nacionalizma u multikulturalnome društvu više nije tek pitanje građanstva/državljanstva kao takvog, nego pitanje ozbiljenja njegova novoga sadržaja za nadolazeće doba. Drugi način kojim se multikulturalizam u liberalnoj demokraciji iz etničkoga nacionalizma (kolektivni identitet) usmjerava spram „borbe za priznanje“, kako to ustvrđuje Charles Taylor (Taylor, 1992), zacijelo se može označiti politikom razlike. Priznanje, međutim, nije tek priznanje osobnoga identiteta (sebstva) u društvenoj igri oko moći subjekta/aktera. Štoviše, uvjet mogućnosti osobnoga priznanja upravo je društveno priznanje kolektivnoga identiteta. Jasno je da se radi o dugovjekom iskustvu kolonijalne ropske podčinjenosti ili, pak, nemogućnosti da se etnička zajednica u višenacionalnome društvu uspostavi kao vidljivi politički subjekt. Jednako priznanje i poštivanje razlika učvršćuje univerzalnost slobode za sve. Što se pokazuje diferencijalnim pravom subjekta (manjinske zajednice prema rodu/spolu, rasi, etnicitetu), pretpostavlja borbu za priznanje univerzalne partikularnosti. Isti problem koji Taylor kritički razvija unutar liberalnoga multikulturalizma u sporu s političkim univerzalizmom na djelu je i u neomarksističkoj diskusiji o univerzalnosti političke borbe za priznanje čovjeka kao subjekta prevladavanja globalnoga kapitalizma i partikularnosti kulturalne borbe za priznanje rodno-spolnih, etničkih i inih manjina (Butler/Laclau/Žižek, 2000). Liberalizam u svojoj univerzalnosti ostaje uglavnom slijep na zaštitu manjina, a prazan kada u priznanju kulturno pluralnog društva ne uspostavlja mehanizme tolerancije drukčijih načina života. Uostalom, antropologijski pojam kulture svodi se na vođenje života kao posebnoga načina društvene organizacije ljudske kolektivne egzistencije. Iz njegova priznanja razlika između tradicionalnih zajednica i modernih društava nastaje realni oblik priznanja različitosti, a tek nakon toga se pojavljuje tolerancija kultura. Druga orijentacija koja pripada novom načinu redefiniranja pojma građanstva/državljanstva u postmodernoj političkoj zajednici zasnovanoj na bezuvjetnom pravu subjekta u svojem priznanju, jest obrana multikulturalizma kao unutarnje kritike političkoga liberalizma i popravka njegovih očiglednih mana. Ako se „borba za priznanje“ u multikulturalizmu vodi kao borba unutar građanskoga društva protiv države koja predstavlja ostvarenje liberalne ideje slobode i prava građanina, tada se uistinu liberalni multikulturalizam može odrediti politikom razlike unutar opstojećega poretka ekonomsko-političko-kulturalnoga sklopa ideja. Tako, primjerice, Young tvrdi da je problem s univerzalnošću slobode građanina/državljana u tome što se iza njegove načelne općenitosti skriva logika isključenja (Young, 2005). Kritika ide tako daleko da se suprotstavlja rusoovski shvaćenoj „općoj volji“ kao legitimaciji isključenja onih skupina koje ili nisu priznate kao politički subjekti, ili se spram njih ne provodi jednaki tretman u praksi. U Europi je takav slučaj s Romima, a u SAD-u i Kanadi s Indijancima, u Australiji, pak, s Aboridžinima kao „izvornim“ povijesnim etničkim zajednicama. Young rješenje vidi u uspostavi javnoga područja uključenosti. Na taj način se ne mijenja samo dijalektika uključenosti-isključenosti manjinskih skupina u javnome političkome životu. Uvijek je posrijedi bitna promjena dominantne kulture ako logika djelovanja pravednosti u pristupu javnome dobru postaje dostupna isključenima. Politika razlika označava priznanje drugotnosti Drugoga, jer se ovdje ne radi o izjednačenju ili asimilaciji, nego o nastavku drukčijega života pod uvjetima redistribucije socijalne pravednosti. Kultura drukčijega načina života u liberalnome multikulturalizmu stoga počiva na pretpostavkama javnoga dobra i pravednosti. Ali što se događa kada se to javno dobro i pravednost u političkoj artikulaciji moći „privatizira“, odnosno što ako ideologija multikulturalizma nužno postoji samo dok se ideje javnoga uključenja i pravednosti primjenjuju kao svojevrsna politika razlike socijalne države, dok njezinim nestankom multikulturalizam gubi i ideologijsku (kulturalnu) funkciju legitimnosti liberalnoga kapitalizma, a politika razlika svoju zaštitnu ulogu diferenciranja dominantne od manjinskih kultura? Ovo pitanje čini se odlučnim za budućnost politike razlika i onoga što dolazi nakon liberalnoga multikulturalizma. Pitanje o karakteru dobroga društva očigledno prelazi granice etičke pozicije bezuvjetne gostoljubivosti. Kada se ideja o javnom dobru u bilo kojem obliku rastvara u mnoštvo korporativno određenih privatnih dobara za javnu uporabu, već je posrijedi pervertirani način tvorbe zajednice. Na tu je aporiju upozoravao Jean-François Lyotard kad je postulirao društvo politeizma vrijednosti i konsenzualno određene pravednosti u društvenoj borbi za priznanje subjekata/aktera postmoderne kulture (Lyotard, 1979). Kymlicka se u svojim analizama multikulturalizma posebno bavi manjinskim pravima etničkih zajednica (Kymlicka, 2003). Ponajprije je to vidljivo u činjenici da je 1970-ih godina došlo do značajne promjene u razmatranju pitanja priznanja Drugoga u liberalnoj demokraciji uopće. Posebnost neke etničke zajednice proizlazi iz njezine povijesno oblikovane kulture kao načina društvene konstrukcije života. Stoga je moguće izdvojiti, prema njemu, tri temeljna načina u pristupu skupnim pravima etnokulturalnih zajednica. To su: (1) pravo na samoupravu unutar teritorija nacije-države kao pravo na političko odlučivanje u vlastitoj skupštini (politička autonomija); (2) priznanje višenacionalnih prava kao uvjeta mogućnosti tolerancije kulturnih praksi manjina (festivali i svetkovine manjinskih etničkih zajednica koje čine bogatstvo kulturne raznolikosti); (3) posebni oblici participacije manjina u ekonomsko-političkom životu nacije-države na unutarnjoj i vanjskoj razini reprezentacije. U cjelini, zahtjev za multikulturalnim građanstvom/državljanstvom u doba prelaska iz tzv. razdoblja ideologija u doba kultura ili postpolitike kulturnih razlika mijenja karakter reprezentacije liberalne države i društva. Problem koji otuda nastaje jest: nije li posljedica ove politike identiteta zapravo nova vrsta isključenosti ili apartheida, ali sada s ciničnim opravdanjem poštivanja kulturnih razlika? Naime, identitet u svojoj političkoj artikulaciji unutar liberalnoga multikulturalizma nužno mora imati sustav zaštite koji jamči da će, primjerice, isticanje nekog posebnog znaka kulturnoga identiteta Aboridžina u integriranome društvu dominantne kulture biti poštivan kao istodobno prilog drugoj strani identiteta univerzalne političke nacije. Ali, budući da se tako nešto pojavljuje kao ekscesivan slučaj, tada je za očekivati da će multikulturalna politika države biti vidljivom tek u načelnim pravno-političkim okvirima apstraktne univerzalnosti. Odmah treba napomenuti da se Kymlicka u svojim analizama ipak ponajviše zaustavlja na modelu multikulturalnoga građanstva/državljanstva onkraj europske povijesne situacije, imajući u vidu američku i kanadsku politiku integracije kao „melting pot-a“ i „mozaika“. Nije slučajno da se 1990-ih u proklamiranoj politici UNESCO-a ističu „kulturne raznolikosti“ kao bogatstvo globaliziranoga svijeta, a politika utemeljena na ideji razlika više nije politika multikulturalnoga identiteta nego interkulturalnoga dodira ili odnosa spram Drugoga. Prijelaz iz diskursa multikulturalizma u dispozitiv moći naizgled suptilnije paradigme etnokulturalizma interakcije različitih naroda i njihovih kultura svjedoči o krhkom konceptu novoga identiteta. On nije uspio održati svoju vjerodostojnost stoga što se sama politika razlika iz sfere pravednosti i javnoga dobra preobrazila u diferencijalne socijalne politike zaštite manjina od pogubnih utjecaja neoliberalnoga kapitalizma i urušavanja struktura društvene solidarnosti. Paradoks je, dakle, u tome što se multikulturalizmom prikriva istina o političkoj tvorbi zajednice s onu stranu jednakosti i priznanja slobode građanina bez dokaza o urođenosti podrijetla. Ali istodobno legitimira se i način vladavine u doba prelaska iz ideologijskoga doba politike u doba kulture (Badiou, 2001, Žižek, 2000). Što to znači? Ponajprije, multikulturalizam se uvijek razmatra dvoznačno: (1) kao državna politika liberalne demokracije u zaštiti manjina i (2) kao politička borba u sferi građanskoga društva za kolektivna prava neke etničke zajednice u višenacionalnim državama. U tom pogledu liberalni multikulturalizam oscilira između stanja i procesa ozbiljenja temeljnih ideja zapadnjačke civilizacije kao što su sloboda, ljudska i građanska prava, tolerancija različitih svjetonazora i individualizam. Will Kymlicka precizno određuje genealogiju multikulturalizma kao stanja (državna politika) i procesa (borba za priznanje u građanskome društvu). „Prvo, multikulturalna država uključuje odbacivanje stare ideje kako je država posjed jedne nacionalne skupine. Država bi se umjesto toga trebala shvatiti kako podjednako pripada svim građanima. Drugo, kao posljedica, multikulturalna država odbacuje svaku politiku izgrađivanja nacije koja asimilira ili isključuje pripadnike manjinskih odnosno nedominantnih skupina. Umjesto toga, kaže se da pojedinac treba imati pristup državnim institucijama, da djeluje kao punopravan i jednak građanin u političkom životu, bez prikrivanja ili poricanja svog etnokulturalnog identiteta. Država preuzima obavezu da prizna i prihvati povijest, jezik i kulturu nedominantnih skupina, kao što je to učinila sa dominantnom skupinom. Treće, multikulturalna država priznaje povijesnu nepravdu koju je počinila spram manjinskih/nedominantnih skupina provođenjem politike asimilacije i isključivanja, pokazuje volju da za to dade nekakvu odštetu ili naknadu. Te tri međusobno povezane ideje – odbacivanje ideje o državi kao svojini dominantne skupine; zamjenjivanje asimilacijske i isključive politike izgrađivanja nacije politikom uvažavanja i prihvaćanja; i priznavanje povijesne nepravde te nuđenja nadoknade na istu – zajedničke su gotovo svim svjetskim borbama za ‘multikulturalizam’.“ (Kymlicka, 2009: 98). Ovdje je od posebnog značaja za teorijsku analizu jednog fluidnog i neoperabilnoga pojma s kojim su svi nezadovoljni čak i kad vjeruju da ne postoji bolji način rješavanja (kulturalnoga) sukoba između dominantnoga naroda i manjinskih zajednica ili ga još nema na vidiku, uistinu nešto skandalozno. Naime, pojam multikulturalizma ne pripada području kulture kao humanističke djelatnosti uzdizanja ljudskoga duha, nego području već unaprijed pokorenoga građanskoga društva u doba postmoderne artikulacije nacije-države bez društva. Drugim riječima, multikulturalizam je nova ideologija za kraj iluzije o razdvajanju ekonomije, politike i kulture u neoliberalnome kapitalizmu. Kada više nema društva kao posebne sfere potreba (ekonomija i politika u načelnome uzajamnom odnosu autonomnih sfera), tada smo suočeni s golim životom multikulturalizma kao biopolitike za isključene i getoizirane, gdje prvorazredno pitanje legitimnosti poretka postaje pitanje o vrijednostima, dakle, kultura u formi identiteta i njegova dispozitiva moći. Da je tome tako, svjedoče iskazi masovnih medija koji ponavljaju diskurs postmoderne sociologije životnih stilova. Islam se, primjerice, više ne smatra samo religijom u moderno doba kao što je to i kršćanstvo, nego mu se pripisuje novi stil života u globalno doba. Istodobna kritika politizacije islamske religije u globalno doba kao i kritika zapadnjačkoga načina ideologijske tvorbe „kulturnih vrijednosti“ dovodi do toga da se islam u takvoj projekciji suprotstavlja „modernosti“, „napretku“, „univerzalnim vrijednostima globalne civilizacije“ itd. Pritom se osobito u diskursu o Europi i njezinim vrijednostima ne razdvaja ono što čini bit europskih ideja i političke prakse djelovanja EU. Nije stoga slučajno da se diskurs o europskome identitetu često pojavljuje kao hegemonijski diskurs koji prikriva stanje stvari tijekom povijesti nastanka moderne Europe: vjerske ratove i religijsku netoleranciju, ksenofobiju i rasizam (Tibi, 2002). U toj očiglednoj perverziji smisla pojmova u svakodnevnoj političkoj uporabi nestaju razlike između društva i države, politike i kulture. Neizbježna posljedica ove implozije informacija jest da znak tradicionalnoga identiteta islamske vjere kad je riječ o odijevanju žena, poput burke i hijaba, u Francuskoj, državi radikalnog političkoga sekularizma, postaje predmetom „rata kultura“ nakon zakonske zabrane nošenja u javnim prostorima. U tom pogledu moguće je složiti se s postavkom da je „problem ‘islama u Europi’ postao ideologijsko bojno polje unutar Europe koje nam pokazuje teškoće i granice multikulturalizma uopće“ (Zemni, 2002: 159). 2. U suvremenim raspravama o nesvodivosti Drugoga u ontologijsko-etičkome smislu (Derrida – Levinas) nesumnjivo je da diskurs identiteta ne označava raspuklinu koja odvaja „nas“ (X-npr. Europljane ili Amerikance) od „njih“ (Y-npr. ne-Europljane ili ne-Amerikance) na temelju kontingencije urođenosti/podrijetla. Ako se identitet misli u kategorijama diferencijalno postavljenih „kulturnih vrijednosti“ tada je za posredovanje između „nas“ i „njih“ ključno ono što povezuje X i Y, a ne ono što ih razdvaja. To što povezuje Dvoje i Drugoga jest politički univerzalizam javnoga dobra (pravednost, jednakost, bratstvo) kao slobode za sve s onu stranu svake posebnosti kulture. Pojmovi transnacionalne kulturalne antropologije u doba globalizacije stoga se usmjeruju na prevladavanje rascjepa između organsko-kontingentnoga pojma „nacije“, „kulture“, „identiteta“. Hibridnost i fluidnost kulture čuva kulturu od destrukcije i zamrzavanja u vlastitu tradiciju bez budućnosti. Izlaz se pronalazi u projektu i procesu postajanja Drugim, čime se mijenja X i Y (subjekt i akter „naše“ i „njihove“ kulture). Uz hibridnost kulture koja se događa u deteritorijaliziranim prostorima (scapes) globaliziranoga svijeta neizbježno je da se identitet više ne razmatra kao puki identitet neke kolektivno zauvijek zadane kulture, nego kao projekt umreženih identiteta koji se međusobno interaktivno dovode u složene odnose promjene struktura i diferencijalnih značajki pojma decentriranoga subjekta. Riječju, subjekt je decentriran, identitet iziskuje hibridnost, a društveni akteri uronjeni su u globalno umreženi prostor odlučivanja (Appadurai, 1993: 23-46, Bhabha, 1994). U pojmu multikulturalizma nije riječ tek o više kultura koje supostoje unutar jedne političke zajednice – unitarne nacionalne ili federalne države, ili pak konfederalne asocijacije država i nadnacionalne zajednice u nedovršenom projektu ozbiljenja kao što je to Europska Unija – kako se to uobičajeno podrazumijeva. Sklop je određen nečim posve drugim negoli se to naizgled čini. Pojam je već od samoga početka uporabe u političkoj praksi liberalnih demokracija zapadnih društava 1950-1960-ih godina u SAD-u i Kanadi trebao „pacificirati“ zahtjeve izvornih etničkih skupina (manjina) za priznanjem činjenice da je njihova kultura tijekom moderne povijesti bila izložena uništenju najgrozomornijim sredstvima kolonijalne politike, a narod doveden do ruba biološke opstojnosti. U filmu njemačkoga režisera Wernera Herzoga Aguirre, gnjev Božji referentno mjesto zapadnjačkoga kolonijalnoga genocida jest Španjolsko kraljevstvo s njegovim ideologijskim sredstvom Katoličkom crkvom u svrhu hegemonije Zapada i dominacije Španjolske u međunarodnoj trgovini. Ne slučajno, Španjolska je ostala paradigmom moderne izgradnje nacije-države u Europi na temeljima čistoće etnokulturalnoga podrijetla u doba kolonijalne vladavine. Ideja zatvorene strukture organskoga shvaćanja nacije-države postaje legitimnim mjestom asimiliranja drugih etničkih zajednica ili njihovim protjerivanjem s područja suverenoga teritorija države ili pogromom. Istrebljenje južnoameričkih etničkih zajednica Indijanaca pripada istodobno političko-ideologijskome sustavu vladavine i artikulaciji/interpelaciji nove kulture kao moći (Foucault, 1980). Ta se „pacifikacija“ odnosila ponajprije na unutarnja pitanja političke tvorbe višenacionalne zajednice kao kulturalne tvorbe identiteta (Kymlicka, 2007). U govoru o multikulturalizmu već je uvijek, dakle, prisutna povijesna dimenzija okajanja grijeha Zapada za osvajanjem i vladavinom nad Drugim u ime univerzalne kulture Zapada (kršćanska religija, etika, pravo, norme). Foucault je u sklopu svojih predavanja o biopolitici i vladanju (governementalité) uveo pojam dispozitiva u suvremenu raspravu o odnosu jezika, moći i ideologije. Time je nadomješten poststrukturalistički pojam diskursa. On se odnosio na sve načine očitovanja svijesti u društvu, kulturi i životu uopće. Diskurs je, naime, imao strategijsku funkciju nadređenosti strukture kao teksta koji vlada cjelokupnim svjesnim i nesvjesnim područjem života čovjeka. Povijest je uvijek diskurzivna zato što je rezultat materijalno-formalne strukture jezika koji upisuje značenja u samo tijelo kao društvene odnose između objekata. Dispozitiv sada ima u sebi nešto čudovišno fluidno. Ideologija u teoriji diskursa, primjerice, uvijek se objašnjavala iz nečeg drugoga a ne iz otvorenosti samoga tijela unutar kojeg subjekt/akter djeluje. Klasična postavka neomarksovske teorije ideologije glasi da je riječ o lažnoj svijesti koja reflektira o istini otuđenoga ili pervertiranoga društvenoga bitka. Budući da se svijest razumije od novoga vijeka u kategorijama subjekta i reprezentacije, tada se ideologijom određuje cjelokupno područje svjesne artikulacije društvenih odnosa koji se pojavljuju u izokrenutom obliku. Neoliberalizam je s tog stajališta problem lažne svijesti i neistina ljudskoga bitka u totalitetu društvenih odnosa. No, korak s onu stranu diskurzivne teorije ideologije čini Foucault u kasnoj fazi mišljenja, te na njegovim tragovima Deleuze. Sada se ideologija više ne razmatra sa stajališta reprezentacije društvenih odnosa u formi jezika/svijesti o svijetu kao objektiviranju želje subjekta za preobrazbom u stvari, nego je uvjet mogućnosti djelovanja ideologije dokidanje razlike između subjekta i objekta. Dispozitiv moći je totalitet diskurzivnih praksi u formi konstrukcije društvene stvarnosti kao ideologije koja prožima povijesni sklop jezika-govora-tijela. Jezik se pojavljuje kao uvjet mogućnosti nesvjesne artikulacije „lažne svijesti“. Tako se i u Barthesovu strukturalizmu ideologija pojavljuje na mjestu samoga metajezika (Barthes, 1972). Kao što je bit jezika u onom translingvističkome, tako se i bit ideologije nalazi s onu stranu teksta. Umjesto diskursa, dispozitiv funkcionira kao mreža odnosa bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. Jezik i nadalje ima bitnu značajku uvjeta mogućnosti svijeta, ali samo u povratnoj sprezi s kibernetički određenim pojmovima slike i objekta u tvorbi nekog povijesnoga svijeta realnosti. Multikulturalizam kao „kulturalna logika“ neoliberalizma bio bi, prema tome, dispozitiv povijesne artikulacije moći drugim sredstvima u doba pacifikacije otpora izvornih etničkih zajednica spram neoimperijalnoga poretka globalizacije. U čemu se ogleda pacifikacija? Primjerice, u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko politika multikulturalizma je paradigmatski model ideologije kulturnih razlika kao getoizacije u ime prava na vlastitu kulturu. Navajo Indijanci mogu očuvati svoj identitet samo uz pretpostavku da kulturni turizam Novog Meksika – „The Land of Enchantment“ – državnoj blagajni donosi veliki profit. Otuda se financira dijelom kultura u privatno-javnome sponzorstvu (muzeji, akademije, škole). Ali, politika priznanja je, naravno, isključenje etničke zajednice „native Indians“ iz političke reprezentacije moći u ekonomiji transnacionalnih korporacija. One sponzoriraju kulturnu politiku Novog Meksika i oblikuju njezine marketinško-reklamne strategije komunikacije. Suživot kultura postoji samo ako postoji ekstraprofit simboličkoga/kulturnoga kapitala na tržištu i samo ako se zna raspored političke moći u reprezentativnoj demokraciji. Umjesto izravnoga fizičkoga nasilja spram tijela Drugoga, sada je na djelu simboličko nasilje ili preobrazba nasilja u diskurzivne figure represivne tolerancije spram kulture Drugoga. Kada „kulturne razlike“ postanu sredstvom/svrhom isključenja Drugoga i njegova proglašenja nesvodivo Drugim koji ne može biti uključen u „moju“ zajednicu kao što su to „moji“ kulturno istovjetni pripadnici nacije-države, tada je na djelu ono što se može nazvati ideologijom kulturalizma. Preciznije rečeno, sam kulturalizam u svim svojim pojavnim oblicima suvremene etike bližnjega kao Drugoga jest nova ideologija za doba globalne umreženosti društava u neoliberalnome kapitalizmu (Badiou, 2001: 26-27). Bez tog priznanja nema multikulturalizma (Taylor, 1994, Abbey, 2004). To je jedna strana nastanka pojma ex negativo. Drugu stranu čini pozitivno utemeljenje politike prihvaćanja Drugoga unutar nacije-države kao stranca koji boravi na tuđem teritoriju. Njegov se boravak mora osigurati konsenzualno među pripadnicima tzv. urođenoga naroda. U tu svrhu služe zakoni koji reguliraju pitanja ljudskih i građanskih prava. Ali u novoj situaciji prijenosa suverenosti s nacije-države na nadnacionalnu strukturu moći prenosi se i pravno-političko definiranje multikulturalizma kao europske politike priznanja Drugoga. Iz ovoga je vidljivo da je politika multikulturalizma u Europi uvijek bila i pitanje izgradnje nove političke zajednice s onu stranu moderne nacije-države. Multikulturalizam je bio ispit vjerodostojnosti temeljnih ideja univerzalnosti slobode i tolerancije Drugoga. U obzorju kulturne raznolikosti moderna zapadnjačka društva suočena su već duže vrijeme s pitanjem vlastitoga identiteta. Ako je globalizacija dovela u sumnju što je identitet moderne nacije-države, tada je odgovor na pitanje o novom identitetu nacije ponajprije praksa dekonstrukcije nekoliko zabluda o naravi homogenosti modernoga društva i heterogenosti postmoderne kulture. Bhikhu Parekh stoga opravdano iznosi četiri temeljne zablude o naravi imigracije u svjetlu tvorbe novoga multikulturalnoga identiteta suvremenih nacija-država; (1) da je imigracija jedini izvor kulturne raznolikosti iz čega slijedi nostalgija za zlatnim dobom homogenosti etnokulturalne „čistoće“ dominantnoga naroda i njegove kulture; (2) da imigrantska populacija nije homogena već se sastoji od raznolikih etničkih, religijskih i kulturnih izvora, ali se u novome društvu događa istodobno da se rasno/kulturalno homogenizira i unutar sebe diferencira; (3) raznolikost u imigrantskoj populaciji nije dublja od raznolikosti u ne-imigrantskome korpusu nacije kao što je, primjerice, kolonijalna struktura britanskoga političkoga naroda; (4) postoje bitne razlike između prvog i drugog naraštaja imigracije u multikulturalnome društvu, a to razlikovanje istodobno postaje važno jer je povezano s razlikovanjem u karakteru promjene globalne ekonomije, politike i kulture (Parekh, 2008: 81-82). Nije čak pretjerano kazati da se ne može uopće govoriti o kulturalnome zaokretu društva bez svijesti o nužnosti susreta s drugim kulturama u vlastitoj naciji-državi. Takav susret prelazi granice smotre egzotičnoga folklora da bi postao iskustvo nesvodive slobode Drugoga. Postoji i treća strana u nastanku pojma. Može se odrediti kao normativni zahtjev za redefinicijom političke tradicije liberalizma i demokracije u suvremenom svijetu, a proizlazi iz europske filozofije politike koja od Kanta postulira kozmopolitski poredak kao nadolazeću zajednicu s onu stranu pogubnih nacionalno-državnih partikularizama, ali i jednostranosti i isključivosti dominantne kulture. Kozmopolitizam ima izričito etički doseg bezuvjetnoga prava Drugoga. To jednostavno znači da se prosuđivanje realne politike uvijek uspostavlja iz pojma svijeta s onu stranu nacije-države. U doba globalnoga poretka vladavine disperzivne moći neoliberalne ekonomije i transnacionalnih korporacija koje mijenjaju karakter suverenosti nacija-država kozmopolitski poredak ima funkciju etičkoga postulata. Primjerice, da bi se tvorba Europske Unije kao političkoga projekta opravdala ideologijski argumentacijom koja nije u području teorije racionalnoga izbora država, društava i pojedinaca na način profane i vulgarne cost benefit analize („Više koristi, manje štete!“), uvijek se upućuje na kantovski postulat vječnoga mira (regulativno djelovanje u nedoglednoj budućnosti) i sprečavanja ratnih sukoba između nacija-država uključenih u nadnacionalnu političku zajednicu (normativno djelovanje u neposrednoj budućnosti). Na taj se način, u načelu, može mijenjati djelovanje subjekata/aktera realne politike moći (Derrida, 2002a, Archibugi, 2003). Međutim, kad govorimo o multikulturalizmu ne radi se čak niti o etičkome obzorju tzv. nesvodivo Drugoga koji se unutar okružja zapadnjačke povijesti politike smatra strancem prema kojem valja razviti posebnu vrstu tolerancije ili etike gostoljubivosti kao uvjeta mogućnosti politike prijateljstva (Derrida, 2005, Eagleton, 2008). Dok je u prvom slučaju bjelodana moderna artikulacija primata politike nad ekonomijom i kulturom u skladu s modelom razdvajanja građanskoga društva i političke države od Marxa, Webera do Habermasa, u drugom je već na djelu obrat koji neki teoretičari nazivaju kulturalnim zaokretom (Jameson, 1998). Ekonomija kao mreža djelovanja u strukturalnoj promjeni moći nadređena je politici. Transnacionalne korporacije za svoju kulturalnu logiku više ne potrebuju homogenost politika identiteta, nego heterogenost multikulturalnih društvenih praksi. Konkretno, sa stajališta medijske slike koja djeluje, kako tvrdi Baudrillard, kao vizualna ideologija simulakruma, sve mora funkcionirati savršeno estetizirano u ruhu pseudokozmopolitske TV soap-opere u kojoj sve rase/kulture sudjeluju u managerskoj vladavini globalnim poretkom svijeta. Korporacije misle glokalno, a djeluju svagda tako da u upravljačkim strukturama postavljaju tehnokratsku elitu u skladu s politikom kulturne raznolikosti. Nije li paradoksalno da se diskurs o multikulturalizmu uvijek kreće oko praznog središta moći, a da ga se gotovo u pravilu nikad ne spominje. Zabrana govora o biti multikulturalizma proizlazi otuda što njegova bit nije uopće stvar kulture, neovisno iz kojeg koncepta odredili njezino značenje i djelotvornost, nego upućuje na politizaciju kulture kao sredstva/svrhe društvenoga razvitka (Bourdieu, 2011, Foucault, 2006, Agamben, 2009, Paić, 2005, 2006, 2011). Politizaciju valja razumjeti upravo onako kako se danas antropologijski definira pojam kulture. To se događa još od 1960. godine kad je UNESCO usvojio temeljne postavke Claude Lévy-Straussa za svoju politiku kulturnoga pluralizma odnosno politike razlika. (Lévy-Strauss, 1963). Kultura se smatra pravom naroda na svoj autentičan način života. Već je otuda jasno da umjesto univerzalizma zapadnjačke civilizacije ulazimo u doba partikularizma svjetskih kultura. Ovo je prekretnica u spoznajno-teorijskome smislu, ali istodobno i u načinu tvorbe suvremenoga društva, države i kulture. Na stanovit način ovo je početak postmoderne refleksivne epistemologije politike koja nema više posla s gotovim nacijama-državama i ideologijskim aparatima države (Althusser, 1984). Umjesto toga iskrsavaju problemi fluidnoga identiteta subjekta bez supstancije, društva bez države, kulture bez ideologije, odnosno pitanja (de)konstrukcije povijesti kao kulturalne povijesti Drugoga. Liberalni multikulturalizam nije samorazumljiv niti kao državna politika niti kao društvena artikulacija moći, nego jedino u složenosti ideologijsko-političko-kulturalne tvorbe značenja. Može se kazati da emergencija politike odlučuje o genealogiji kulture u povijesnome sklopu neoliberalnoga projekta vladavine. Ta je emergencija već uvijek politizacija kulture kao ideologije bez obzira u kojem se pojavnom liku pojavljuje njezin diskurzivan sadržaj poruke. „Naše sumnje su ponajprije izoštrenije kad vidimo da se samoproglašeni apostoli etike i ‘prava na razliku’ očito užasavaju bilo koje čvrsto održive razlike. Za njih su afrički običaji barbarski, muslimanski su zastrašujući, kineski totalitarni, i tako dalje. U stvari, slavljeni ‘drugi’ je prihvatljiv jedino ako je dobar Drugi – a što je to negoli reći, uistinu, samo to da je isti kao mi? Poštujmo razlike, dakako! Ali pod uvjetom da se razlika ustanovljuje parlamentarnom demokracijom, ekonomijom slobodnoga tržišta, u korist slobode mišljenja, feminizma, zaštite okoline…To znači: poštujem razlike, ali jedino, dakako, ukoliko ono različito također poštuje mene kao što ja to isto činim. Da ovdje ne bi došlo do one ‘nema slobode za neprijatelje slobode’, tako ne može ni biti poštovanja za one koji razlike vide stvarno u nepoštivanju razlika. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je ukazati na opsesivni gnjev koji iskazuju upravo zagovornici etike s obzirom na sve ono što se tiče islamskoga ‘fundamentalista’. Problem je što ‘poštivanje razlika’ i etike ljudskih prava čini se da određuje identitet! I kao rezultat, poštivanje razlika se primjenjuje samo na one razlike koje su logično povezane s ovim identitetom (što, na kraju, nije ništa drugo negoli identitet bogatih – iako vidljivo u opadanju – ‘Zapada’). Čak se i imigranti u ovoj zemlji (Francuskoj), koji sebe smatraju zagovornicima etike, prihvaćaju kao različiti samo kada su ‘integrirani’, samo ako prihvaćaju integraciju. /…/ To bi se moglo nazvati etičkom ideologijom. /…/ …a to je naprosto konačan imperativ osvajačke civilizacije: „Postani poput mene i poštovat ću tvoju razliku.“ (Badiou, 2001: 24-25). Ali, problem s takvim shvaćanjem kulture koji teorijski usvaja antiesencijalizam i decentriranje moći subjekta Zapada naprosto je u tome što se kulturom sada obuhvaća cjelokupno područje društvene dinamike i kolektivnoga identiteta. Umjesto funkcije ili sredstva društvene reprodukcije moći kultura u doba postmodernoga zaokreta postaje svrhom društvene artikulacije moći. Obrat je u tome što umjesto vladavine ideologija sada kultura djeluje sama kao jezik-slika-tijelo ideologije. Foucault je taj prijelaz iz jednog u drugi poredak legitimacije odredio kao prijelaz iz disciplinarnoga u nadzorno društvo, a na razini epistemologije kao prijelaz iz reprezentacije teksta (kulture) u kraj reprezentacije slike kao života pod nadzorom (biopolitike). Diskurs više nije nadređen kulturi, nego se dispozitiv moći artikulira kao diskurzivno-vizualna vladavina društvenih odnosa koji sam pojam moći razdvajaju na tri aspekta: (a) strategijske igre između sloboda, (b) vladavine i (c) dominacije. Prvome odgovara pojam dispozitiva moći koji zamjenjuje pojam ideologije, drugome univerzalna politička vladavina neovisno je li riječ o uvjetno lijevim ili desnim, socijaldemokratskim ili konzervativnim političkim elitama s načelno istim idejama o upravljanju državom i društvom u iščeznuću, a trećem ekonomska dominacija u nadzoru nad svjetskim tržištem (Paić, 2011a: 178-179). 3. Multikulturalizam se stoga ne može objasniti iz svoje „kulturalne“ logike koja odgovara kasnome periodu kapitalizma ili neoliberalizmu u doba globalizacije s cijelim nizom novih diskurzivnih praksi poput postmoderne estetizacije društva, stvaranja novih diferencijalnih identiteta – rodno/spolne i rasne manjine te queer-populacija (Žižek, 1997, Jameson, 2002). Paradoksalna je situacija s multikulturalizmom u tome što on uopće ne može biti proglašen „mrtvim“ ili što se ne može govoriti o njegovom „kraju“, iako to samouvjereno tvrde vodeći europski neokonzervativni političari od Angele Merkel do Nicolasa Sarkozyja ili Jamesa Camerona. Apokalipsa multikulturalizma upućuje na nešto posve drugo. Radi se o kraju promašene politike integracije Drugoga kao ove ili one politike asimilacije. Nije propao multikulturalizam kao ideologija kulturnih razlika, nego politika integracije zasnovana na ideji isključene uključenosti Drugoga. Zato ovdje nije riječ tek o propasti nacionalno-državnih politika integracije stranaca/useljenika, nego je stvar u krizi transnacionalne politike građanstva/državljanstva za postglobalno doba. Multikulturalno građanstvo/državljanstvo u Europi navlastito očigledno je moguće samo kao normativni zahtjev za izgradnjom političkoga građanstva iz kozmopolitskoga stajališta svijeta. U tome se, naposljetku, Habermasov zahtjev za konstitucijom suverenosti nadnacionalne zajednice iz ideje političkoga subjekta transnacionalnoga građanina izravno dotiče pitanja o nemogućnosti izgradnje identiteta „odozgo“, a „odozdo“ ionako vodi u pogubni etnički nacionalizam dominantne kulture (Habermas, 2004; Paić, 2011b). Govor o „kraju“ jedne diskurzivne logike neoliberalnoga kapitalizma u njegovom stanju dovršene entropije sa sve većim intenzitetom pojavnih oblika rasizma, nacionalizma, fundamentalizma ukazuje na problem legitimacije same politike koja od kraja 1970-ih do danas suvereno vlada zapadnjačkim svijetom (Europa, SAD, Kanada, Australija). Pitanje legitimacije jednoga poretka ideja u društvu i državi na globalnoj razini uvijek se pokazuje pitanjem ideologijskoga opravdanja tog poretka uopće (Habermas, 1982). Od politika ograničenih kvota za useljenike do ilegalnoga useljeništva multikulturalizam se politički redefinira kao politika moderne nacije-države unutar neoliberalnoga ekonomskoga okvira s dvije svoje temeljne značajke. Jedna je vezana uz njemački model multikulturalizma bez državljanstva za strance (privremene radne dozvole i prava egzilanata), a druga uz politiku ograničene integracije useljenika kao specifičnost francuskoga modela. Kad je 2005. izbila pobuna imigrantske populacije mladih u pariškim predgrađima, tada je na vidjelo došla represivna tolerancija Drugoga kao (ne)vidljivoga političkoga subjekta s ruba društva ili, bolje, ispod razine društvene reprodukcije vladajuće kulture. Zato govor o „kraju“ multikulturalizma treba razumjeti ili govorom o kraju ideologije liberalnoga multikulturalizma uopće ili govorom o kraju politike razlika kao: (1) etike gostoljubivosti i politike prijateljstva; (2) liberalnoj konstrukciji (ne)represivne tolerancije u pluralnim zapadnim društvima na ishodu modernosti i (3) postpolitičke krize demokracije i stvaranja hibridnih poredaka autoritarne plutokracije na temeljima globalne ekonomije duga i imigracijskih politika kvota. Ako je riječ o prvome, onda je „kraj“ multikulturalizma istodobno i kraj liberalne dogme o paralelnim svjetovima kultura unutar nacije-države u globalno doba. Ako je, pak, riječ o drugome, onda je sama politika nakon kraja multikulturalizma ostala bez svoje legitimacije i postala postpolitikom slučaja s onu stranu do tada demarkacijske crte između zahtjeva za integracijom useljenika u politički život nacije-države i zahtjeva za njihovom bezuvjetnom odvojenošću u getoiziranim prostorima urbanih središta. U suvremenoj sociologijsko-politologijskoj raspravi ovo drugo se razmatra kao metapolitički program nove desnice s njezinim kultom izvornih europskih nacija-rasa i negacije ne-europskih naroda bez povijesti. Kao ideologijsko-političko rješenje za useljenike nova desnica nudi etnopluralizam ili razdvajanje između dominantnoga „državotvornoga“ naroda i useljenika (Kondylis, 2001). U krajnje zaoštrenom iskazu: A što ako je etnopluralizam zapravo pravo stanje „kulturalne logike“ pluralnih zapadnih društava, a multikulturalizam ništa drugo negoli deklarativna državna politika identiteta manjinskih skupina koja se upravo sada proglašava neuspjelom jer nije ostvarila proklamirani cilj – integraciju useljenika i manjinskih zajednica u dominantnu kulturu? Upravo je to ono što izaziva istodobno konsternaciju i zabrinutost. Kad je, naime, Angela Merkel bez ikakvih neodumica izjavila da je dugogodišnja politika njemačkoga multikulturalizma propali projekt jer nije dovela do političke integracije kulture Drugih u njemačku dominantnu kulturu, tada je brutalno izrečena istina o duhu europskoga (i uopće liberalnoga) multikulturalizma. Kao što je prava istina neoliberalne politike u iskazu Margaret Thatcher – There is no such thing as society – tako je i prava istina liberalnoga multikulturalizma zapravo ova: there is no such thing as culture. Ako je ovo točno, tada se valja zapitati što zamjenjuje ili na što se sada svodi kultura, pod pretpostavkom da multikulturalizam ostaje bez kulture uopće kao subjekt bez svoje supstancije. („Ako je kultura pogrešan naziv, što onda ostaje multikulturalizmu? Je li moguće imati multikulturalizam bez kulture? Moj je odgovor svakako da. Prebrzo se prešlo od problematičnog multikulturalizma na transnacionalni kozmopolitizam; potonje je po meni neadekvatno, čak i ako se doda da se pretvorio u ‘ukorijenjeni’, ‘svakodnevni’ ili ‘kritički’ kozmopolitizam. /…/ Kao dio načina na koji ljudi osmišljavaju svoj svijet, kultura će uvijek biti neizbježna. Kao dio onoga po čemu smo smješteni u neravnopravan društveni položaj, ona je i kontingentna. To nije nešto što se može propitati pretvarajući se da ne postoje kulturalne razlike.“ (Phillips, 2009: 118-119). Naravno, ideja kulture od prosvjetiteljstva do 20. stoljeća pripada modernome sklopu u kojem etičko obzorje djelovanja usavršavanja čovjeka znanošću, umjetnošću, filozofijom, religijom čini temelj ideje humanizma. Ali ta je paradigma univerzalnosti moderne doživjela svoj krah, kao što su to pokazali Adorno i Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva, na taj način što je iz pomrčine razuma u tehničkome razdoblju svijeta fašizam razorio istinsku racionalnost društva i pretvorio je u instrumentalnu tehniku vladanja tijelom Drugih kao „smeća koje još samo stenje“, kako je Broch opisao stanje gologa života u Auschwitzu (Broch, 2007:158). Antropologijska paradigma kulture kao načina života naroda i etničkih zajednica te semiotička koja definira kulturu kao znakovni sustav u bitnom smislu više uopće ne govore o kulturi, nego o diskursu partikularne moći koji se suprotstavlja hegemoniji univerzalne moći civilizacije. U konkretnom slučaju krize ideje Europe i nemogućnosti određenja što je to europejstvo, a što znači biti Englez ili Francuz, primjerice, postavlja se pitanje odakle se konstituira pripadnost političkom projektu nadnacionalne zajednice kao što je EU ako više nije jasno tko su uopće pripadnici nacije-države Velike Britanije i Francuske, budući da je upravo multikulturalizam bez kulture ostavio prazno mjesto moći identiteta „staroga“ i „novoga“ pripadnika nacije-države (Furedi, 2009). Nema sumnje da je multikulturalizam u sadašnjem stanju propale državne politike integracije model koji podjednako lošim učincima pogađa „izvorne“ pripadnike starih europskih nacija-država i njihove „pridošlice“ koji niti nacionalni niti nadnacionalni identitet ne doživljavaju kao „svoj“ vlastiti ako se događa da zbog straha od dolaska novog vala ilegalne migracije u EU nastaju etnopluralistički zidovi između kultura i ono što je politički uzrok tom negativnome kulturalizmu bez granica – dokidanje tolerancije liberalne demokracije spram „vrijednosti“ useljeničkih kultura. Koliko je riječ kultura ispražnjena od svakog pozitivnoga značenja svjedoče čak i riječi desničarskoga ekstremista Andersa Breivika, psihopatološkog narcističkoga masovnog ubojice u Norveškoj, koji za prodor islamskoga načina života u Skandinaviju optužuje „kulturalni marksizam“. Iz svega je bjelodano da se „isušivanje“ kulture iz suvremenoga liberalnoga multikulturalizma dogodilo već samim činom provedbe državne politike spram manjina i useljenika. Nije, dakle, riječ o nečem što pripada novijem razvitku. Posrijedi je dugotrajna politika regulacije kvota i integracije u društvo, ali tako da se samo dominantno društvo mijenja u smjeru vlastite preobrazbe u dominantnu „kulturu“. Politika integracije stranaca u dominantno društvo rezultirala je, paradoksalno, jačanjem dominantne kulture kao tradicionalne (ekskluzivne i zatvorene za Druge). Popularna predodžba o paralelnim društvima u multikulturalnoj Europi, koja upućuje na probleme konstituiranja multikulturalnoga građanstva/državljanstva kao etički postulat iz kozmopolitskoga stajališta, govori više o razdvojenosti između bogatih domaćih elita i siromašne doseljeničke populacije. Ali, prava je slika složenija, budući da se ovdje radi, kako je pred kraj života u svojim analizama redistribucije društvenoga i kulturnoga kapitala pokazao Bourdieu, o preobrazbama ideologije i ekonomsko-političkoga projekta neoliberalizma. Time se stvara ne samo jaz između elita i osiromašene većine u „središnjim“ društvima, nego istodobno nastaje nova razdioba društvene moći unutar „rubnih“ društava (Bourdieu, 2000). Kao popratna posljedica te vulgarne dijalektike raslojavanja i društvene redistribucije moći nastaje novi način (ne)vidljive i (ne)transparentne ekonomije ponude koja spaja liberalni multikulturalizam i mafiju. (U jednoj epizodi američke TV-serije Soprano’s do savršenoga se ironijskoga predloška karikira rezultat liberalnoga multikulturalizma u SAD-u. Naime, tijekom proslave Kolumbova dana na ulicama dolazi do „kulturalnoga rata“ između etničkih zajednica Talijana i Indijanaca u New Jerseyu s obzirom na pitanje o karakteru proslave. Dok Talijani u američkoj dijaspori veličaju Kolumba kao svojeg i europskoga znamenitoga povijesnoga čovjeka moderne civilizacije, Indijanci prosvjeduju protiv proslave zbog toga što tvrde da je riječ o najgorem genocidu i kolonijalnoj politici spram izvornih stanovnika Amerike. Budući da sukob na ulici prijeti da prijeđe granice represivne tolerancije kad se umiješaju pripadnici Sopranova mafijaškoga klana, sam boss Tony Soprano šokira svoje sunarodnjake ukorom zbog ‘političke nekorektnosti’ i zabranom daljnjeg vrijeđanja „crvenih“. Na pitanje što se to dogodilo da je preko noći promijenio „kulturne vrijednosti“, Soprano odgovara: „Do daljnjeg nema više javnog vrijeđanja ‘crvenih’. Sklopili smo unosne poslove s njihovim bossom: sada zajedno dilamo drogu New Jerseyem. Možete i dalje slaviti Kolumbov dan, ali ne na ulici. ‘Crvene’ mrzite privatno, a ne javno, ok?“ ) Drugim riječima, liberalni multikulturalizam u Europi posebno, nije doveo ni do integracije imigranata u postojeće dominantno društvo i kulturu, niti do preobrazbe dominantnoga društva u kozmopolitsku kulturu bezuvjetne gostoljubivosti spram nesvodivo Drugoga. Razlog ne treba tražiti ni u kakvom „urođenom“ stavu kulturalnoga rasizma europskih dominantnih nacija-država spram stranaca „drukčije kulture“. Kao što je poznato, ideologije su diferencijalnoga ili kulturalnoga rasizma reaktivne i privremene. Budući da im je umjesto biologijske odrednice temeljna značajka u kulturi kao sredstvu/svrsi politizacije razlika, tada se akumulacija bijesa više ne odnosi na vječnu prirodu sublimnoga objekta mržnje, nego na privremenu kulturu izabranog subjekta/aktera multikulturalne tolerancije. Ne mrzi se više „priroda“ u svojoj kontingentnoj strukturi druge rase. Obrat je u tome što se sada sama priroda kulturalizira kao razlika u pojmu Drugoga. Umjesto boje kože sredstvo/svrha razlikovanja je dispozitiv moći drugoga načina života kao stila života. Kulturalne ideologije rasizma nastaju kao reakcija na narušenu stanje entropije i ravnoteže u konsenzualno utvrđenom društveno-državnome mehanizmu djelovanja subjekata/aktera prema unaprijed zadanim pravilima. Kada ilegalno useljeništvo u Europi ili SAD-u prijeđe granice ekonomsko-politički dopustivoga ekscesa za kapitalističku ekonomiju i za funkcioniranje socijalne države osobito u EU, tada je očekivani učinak uvijek vidljiv u porastu desnoga populizma i ekstremizma. Stoga je pitanje nestanka ili zamjene kulture u liberalnome multikulturalizmu pitanjem radikalne tvorbe novoga identiteta na temeljima organski pojmljene nacije/rase, paradoksalno, jedino preostala misija partikularistički shvaćene kulture u globalno doba (Balibar, 2003; Yegenoglu, 2003; Zemni, 2002). To znači da multikulturalizam od samoga početka nije bio u ideji procvat više kultura u Jednoj, jer to je značajka kulturnoga pluralizma Amerike u maksimi E Pluribus Unum, koja se, za divno čudo, nalazi na kovanici od jednoga dolara. Naprotiv, multikulturalizam se svodi jedino i samo na državno-društvenu politizaciju kulture kao temelja identiteta u razlici. Problem proizlazi otuda što kultura kao odredba kolektivnih vrijednosti naroda sada postaje paradigmom postmoderne politike identiteta (Parekh, 2008, Paić, 2005). Iza zahtjeva za priznanjem kulturnih, rasnih i etničkih razlika u suvremenim društvima „post-nacionalne konstelacije“ (Habermas, 1998) stoji ili liberalni multikulturalizam kao etička ideologija razlike ili, pak, radikalna nova politika identiteta koja kulturu želi re-politizirati samo zato da bi se razotkrila istina isprazne de-politizacije kulture i njezinog premještanja u sferu estetske razonode i katarze. To je predmet radikalne kritike neomarksizma u različitim verzijama tijekom 20. stoljeća – od Adornove kritike „kulturne industrije“ do Debordove kritike „društva spektakla“ i dalje. Povijest tzv. Kulturkritik kao Ideologiekritik nastavlja se i dalje u postglobalno doba „kraja ideologije“ (Jameson, 1998; Eagleton, 1994). U suvremenom stanju sprege transnacionalnih korporacija i nacija-država u funkciji ideologijskoga dispozitiva moći kapitala sva je kultura ništa drugo negoli radikalna politizacija života u situaciji razorenoga društva i njegovih istinskih subjekata/aktera (sindikati, građanske akcije, sveučilišta, manjinske zajednice). Time se ne želi reći kako živimo u medijsko doba „totalitarne društvene poruke“, kako je Baudrillard izveo svoje postavke o kraju društvenoga uopće u doba simulakruma politike. Politizacija je proces preobrazbe tradicionalno shvaćene autonomne politike u moderno doba reprezentativne liberalne demokracije. Politika se u tom sklopu ne pojavljuje u inverziji kao ideologijska artikulacija ekonomije koja sve društvene odnose mjeri parametrima neoliberalne logike privatizacije javnoga života. Kada politizacija zamjenjuje politiku, tada se umjesto građanskoga društva cjelokupno polje preostale društvene dinamike uspostavlja kao interakcija između neoliberalno shvaćene države i pojedinca kao subjekata/aktera proizvodnje životnih formi. To ima za posljedicu nešto uistinu prekretno u razumijevanju suvremenoga stanja kraja ideologije ili politike multikulturalizma. Naime, država ne funkcionira više ni instrumentalno niti korektivno u socijaliziranju interesa pojedinaca na simboličkim i realnim tržištima rada, obrazovanja, kulture. Već je sam pojam fluidnosti i mreže odnosa umjesto tradicionalne diobe ranga politike, ekonomije i kulture u modernom konceptu znak promjene paradigme. Kada se država pojavljuje kao regulator društvenih odnosa, a ne instrument političke interakcije između subjekata/aktera u građanskome društvu, dolazi do „isušivanja“ područja društvene solidarnosti i nestanka društva u korist ideologije fleksibilnosti i fluidnosti globalnoga kapitalizma. Pojedinci djeluju kao korporativno ustrojene tvrtke na tržištu, a društvo se reorganizira kao korporativni model nadzora (Bröckling, 2000: 131-167, Paić, 2011a: 153-188). Na taj način država više nije jamstvo integracije Drugoga i njegove kulture u dominantnu kulturu s poštivanjem razlika, nego regulator društvenih odnosa dvaju paralelnih društava u načelno multikulturalnoj državi. Kao posljedica te radikalne promjene, socijalna država koja se pojavljuje u Europi do ulaska u globalizaciju 1990-ih nositeljem multikulturalnih politika, prebacuje svoje odgovornosti na institucije posredovanja u već razorenome građanskome društvu. Financijska sredstva namijenjena održavanju privida socijalnoga mira i represivne tolerancije između dvaju paralelnih društava (dominantne kulture i imigrantske na rubovima urbanih središta Europe) tope se u korist jačanja transnacionalnih korporacija i financijskoga sektora globalizirane ekonomije u nacijama-državama. Multikulturalizam se stoga prakticirao u vidu kompromisa između politika liberalne države i načelno slobodnoga pojedinca kao predstavnika manjinske etničke zajednice. Kad je otpočeo proces urušavanja stabilnosti socijalno-tržišne privrede u globalnome kapitalizmu multikulturalizam iščezava kao društveni model tolerancije liberalnih demokracija u postmoderno doba i postaje politizirana kultura. Umjesto poželjne integracije Drugoga posvuda su vidljivi tragovi kulturalne segregacije i nestajanja političkih subjekata/aktera multikulturalnih politika iz sfere vidljivoga subjekta priznanja. Ako je istina multikulturalizma zapravo ta da je njegova bit u politizaciji društvene (ne)moći u odnosu na državne politike identiteta, tada se mora radikalno preispitati je li od liberalnoga multikulturalizma, čak i u pozitivnoj verziji antikolonijalne i antiesencijalističke verzije borbe za priznanje nesvodivo Drugoga uopće preostalo više išta drugo negoli krhko nasljeđe jedne ideologije koja završava u svojoj povijesnoj misiji kao (bez)uvjetna etika gostoljubivosti, (ne)represivna tolerancija Drugoga i (post)politički okvir unutarnje i vanjske sigurnosti nadnacionalnih političkih zajednica poput EU. Veza između etike i represivne tolerancije ne proizlazi iz odnosa kulturnih vrijednosti (normativni mehanizmi moći) i društvene stvarnosti u znakovima sukoba između dominantne kulture i manjinske (migrantske). Naprotiv, problem proizlazi otuda što se nestankom normativne moći liberalnoga multikulturalizma u razdoblju preobrazbe politike u politiziranu ekonomiju ljudskoga i kulturnoga kapitala cijelo područje ljudske slobode u društvu svodi na hibridni identitet pseudopolitike oligarhijskoga načina upravljanja državom kao korporativnim sustavom umreženih partikularnih interesa političkih elita. Na taj način se bezuvjetna etika gostoljubivosti spram stranaca pretvara u svoju suprotnost – uvjetno prihvaćanje Drugoga kao privremenoga useljenika bez političkoga identiteta. Pobjeda kulture nad politikom identiteta doživljava svoj trijumf u razaranju integriranoga društva, a ne integrirane kulture. Paralelna društva zahvaljujući djelovanju dominantne političke elite u vladanju deteritorijaliziranim mrežama moći s onu stranu nacije-države i društva, a koja se arhitektonski nalaze u urbanim slumovima/favelama/predgrađima, nemaju više ništa zajedničko osim integriranih razlika kao zidova između kultura. Paradoksalan je rezultat multikulturalizma u tome što je ogolio ideju integracije kao ideologiju isključenja na temelju univerzalnosti slobode za sve. Tamo gdje više nije pitanje tek održivost koncepta zbog nevjerodostojnosti tradicionalnih manjinskih politika, nego zbog nemogućnosti rješenja u situaciji svjetske financijske krize „rezervne armije rada“, da upotrijebimo Marxov pojam, u globaliziranim deteritorijaliziranim prostorima EU neumitno dolazi do problema tvorbe novoga transnacionalnoga državljanstva/građanstva i do njegove negacije u praksi (stateless people, sans papiers). To je ono što Agamben jednostavno naziva golim životom homo sacera u globalnome društvu spektakla (Agamben, 2000; Paić, 2011: 189-230). Ima li izlaza iz ovog začaranoga kruga kulture kao „kavkaskog kruga kredom“, da se poslužimo naslovom Brechtove drame radikalnoga očuđenja (Verfremdung)? Odgovor je unaprijed poznat: izlaz je u nemogućnosti izlaza iz logike političkoga liberalizma kao multikulturalne logike „fairness“ poštivanja razlika i komunikacijskoga djelovanja kao djelovanja na načelima priznanja bezuvjetne drugosti Drugoga. U konkretnom slučaju, izlaz je u radikalnoj re-politizaciji liberalizma multikulturalnim sredstvima i de-politizaciji multikulturalizma sredstvima političkoga liberalizma. Dobro društvo nije etički postulat „fairness“ natjecanja na simboličkome i zbiljskome tržištu ideja, nego zbiljska praksa nadolazeće zajednice koja politiku oslobađa od politizacije kulture, a kulturu oslobađa od kulturalizma politike. Multikulturalizam nije stoga istinski nadomješten interkulturalizmom, kao što politika razlika nije zamijenjena preklapajućim konsenzusom međusobno fluktuirajućih kultura. Pravo je pitanje svake rasprave o identitetu danas ne više kakva je njegova supstancija, ako je već subjekt neupitan. Pravo je pitanje o suvremenom identitetu jedino ima li on u svojem dispozitivu moći nešto više od inflacije pojma „kulturnih vrijednosti“. I, na kraju, pravo je pitanje moći identiteta u tome kako izgraditi novu politiku za postglobalno doba ako se istodobno iznova ne obnovi na drugim temeljima posve razoreno društvo s onu stranu spektakla i praznine kao ogledala narcistički beživotne medijalnosti suvremene politike. Literatura Abbey, R. (2004) (ur.) Charles Taylor. Cambridge-New York. Cambridge University Press. Agamben, G. (2000) The Means Without End: Notes on Politics. Minneapolis – London: Minnesota University Press. Agamben, G. (2009) What is an Apparatus? And Other Essays, Stanford University Press, Stanford. Althusser, L. (1984) Essays on Ideology, London – New York. Verso. Appadurai, A. (1993) „Consumption, Duration, and History“, u: Palumbo-Liu, D. & Gumbrecht, H.U. (1997), Streams of Cultural Capital, Stanford – California: Stanford University Press, str. 23-46. D.Archibugi (ur.), Debating Cosmopolitics, Verso, London – New York, 2003. Badiou, A. (2001) Ethics: Ann Essay on the Understanding of Evil, London-New York: Verso Balibar, E. (2003) We, the People of Europe? Reflections on Transnational Citizenship, Princeton: Princeton University Press. Barthes, R. (1972) Mythologies, Farrar: Strauss & Giroux Baudrillard, J. (2983) In the Shadow of the Silent Majorities or „The Death of the Social“, New York. Semiotexte Benhabib, S. (1996) „Toward a Deliberative Model of Democratic Legitimacy“, u: Benhabib, S. (ur.) Democracy and Difference, New Jersey: Princeton University Press Bhabha, H. (1994) The Location of Culture, London – New York: Routledge Bourdieu, P. (2000) „La nouvelle voulgate planétaire“, u: Le monde diplomatique, svibanj Bourdieu, P. (2011) Distinkcija: Društvena kritika suđenja, Zagreb: Izdanja Antibarnbarus. S francuskoga prevela Jagoda Milinković Broch, H. (2007) „Ljudsko pravo i ono zemaljski-apsolutno“, u: Duh i duh vremena, Zagreb: Izdanja Antibarbarus. S njemačkoga preveo Nikica Petrak Bröckling, U. (2000) „Totale Mobilmachung: Menschenführung im Qualitäts-und Selbstmanagement“, u: U.Bröckling/S. Krasmann/T. Lemke (ur.), Gouvernmentalität der Gegenwart: Studien zur Ökonomisierung des Sozialen, Frankfurt/M. Suhrkamp Butler, J./Laclau, E./Žižek, S., Contingency, Hegemony, Universality, London – New York: Verso Castells, M. (2009) Communication Power, Oxford: Oxford University Press. Deleuze.G/Guattari,F. (1987) A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Minneapolis. University of Minnesota Press. Derrida, J. (1992) The Other Heading: Reflections on today’s Europe. Indianapolis Indiana University Press: Derrida, J. (2001) On Cosmopolitanism and Forgiveness, London – New York: Routledge Derrida, J. (2002a) „Globalization, Peace, and Cosmopolitanism“, u: NEGOTIATIONS: Interventions and Interviews, 1971-2001., Stanford – California: Stanford University Press, str. 371-386. Derrida, J. (2002b) The Right to Philosophy From The Cosmopolitical Point of View (The Example of An International Institution), u: Ethics, Institutions, and the Right to Philosophy,., Lanham, Boulder – New York – Oxford: Rowman & Littlefield Publishers Derrida, J. (2005) The Politics of Friendship. London – New York: Verso Eagleton, T. (1994) Ideology, London – New York: Verso. Eagleton, T. (2008) A Trouble With Strangers:A Study of Ethics, London: Wiley & Blackwell Furedi,F. (2009) Das Ende Europas?, Berlin.Argumente Verlag. Foucault, M. (1980) Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings 1972-1977., (ur. C. Gordon), New York: Pantheon BooksHabermas, J. (1994) „Citizenship and National Identity“, u: van Foucault, M. (1988) „Technologies of Self (A Seminar with Michel Foucault at the University of Vermont, October (1982), u: L,H, Martin/P.Gutman/H. Guton (ur.), Technologies of the Self: A Seminar with Michel Foucault, Amherst: Amherst University Press. Foucault, M. (2006) Vladanje sobom i drugima: Predavanja na College de France, Zagreb: Izdanja Antibarbarus. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg Steenbergen, B. (ur.) The Condition of Citizenship, London: Sage Publications Foucault, M. (2008) The Birth of Biopolitics (Lectures at the College de France), New York: Palgrave MacMillan. Habermas, J. (1982) Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu, Zagreb: Naprijed. S njemačkoga preveo Marijan Bobinac Habermas J. (1994) „Citizenship and National Identity“, u: van Steenbergen B. (ur.), The Condition of Citizenship, London: Sage. Habermas, J. (1998) „Die postnationale Konstellation und die Zukunft der Demokratie“, u: Die postnationale Konstellation. Politische Essays, Frankfurt/M: Suhrkamp Jameson, F. (1998) Cultural Turn: Selected Writings on Postmodern 1983-1998., London – New York: Verso. Jameson, F. (2002) A Singular Modernity, London – New York: Verso Kondylis, P. (2001) Das politische im 20. Jahrhundert: Von der Utopien zur Globalisierung, Heidelberg: Manutius Verlag. Kymlicka, W. (2003) Multikulturalno građanstvo: Liberalna teorija manjinskih prava, Zagreb: Jesenski i Turk. S engleskoga preveo: Davor Stipetić Kymlicka. W. (2007) Multicultural Odysseys: Navigating the New International Politics of Diversity, New York. Oxford University Press. Kymlicka, W. (2009) „Multikulturalni Odisej“, u: Tvrđa, br. 1-2, str. 95-114. S engleskoga preveo Miloš Đurđević Lévy-Strauss, C. (1963) Structural Anthropology, New York: Basic Books. Lyotard, J-F. (1979) La condition postmoderne, Pariz: Minuit. Paić, Ž. (2005) Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Zagreb: Izdanja Antibarbarus. Paić, Ž. (2011a) Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Zagreb: Litteris. Paić, Ž. (2011b) „Levijatan od porculana: Pitanje Europe danas ili missing-link identiteta bez moći“, u: Europski glasnik, br. 16, str. 13-40. Paić, Ž. (2006) Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Zagreb: Izdanja Antibarbarus Parekh, B. (2000) Rethinking Multiculturalism: Cultural Diversity and Politicial Theory. London: Palgrave Macmillan. Parekh, B. (2008) A New Politics of Identity: Political Principles for an Interdependent World, London: Palgrave MacMillan. Phillips, A. (2007) Multiculturalism Without Culture?, Princeton: Princeton University Press. Phillips, A. (2009) „Multikulturalizam bez kulture“, u: Tvrđa, br. 1-2, str. 115-140. S engleskoga preveo Miloš Đurđević Rawls, J. (1996) Political Liberalism, Cambridge Massachusetts: Harvard University Press Stevenson, N. (2002) „Cosmopolitianism, Multiculturalism and Citizenship“. Sociological Research Online, Vol 7 no http://www.socresonline.org.uk/7/1/stevenson.html Taylor, C. i drugi (1994) Multiculturalism: Examining the Politics of Recognition, Princeton: Princeton University Press Tibi, B. (2002) Islamische Zuwandernung: Die gescheiterte Integration, Stuttgart-München: DVA Zemni, S. (2002), „Islam, European Identity and the Limits of Multiculturalism“, u: Shadid, W.A.R. & Van Koningsveld, P.S. (ur.) Religious Freedom and the Neutrality of the State: The Position of the European Union, Leuven: Peeters, str. 158-173. Žižek, S. (1997) „Multiculturalism, Or, the Cultural Logic of Multinational Capitalism“, u: New Left Review, br. 225. September – October, str. 28-51. Žižek, S. (2000) The Ticklish Subject: The Absent Center of Political Ontology, London – New York: Verso Yegenoglu. M. (2003) „Liberal Multiculturalism and the Ethics of Hospitality in the Age of Globalization“, u: Postmodern Culture, No 13 Young, I.M. (2005) Pravednost i politika razlike, Zagreb: Jesenski i Turk. S engleskoga prevela Tamara Slišković Žarko Paić: Identity as a Power Apparatus: The End of Ideology or Politics of Multiculturalism?

October 13, 2025
Fundamentalna povijest interneta

Fundamentalna povijest interneta

Justin Smith-Ruiu (ranije Justin E. H. Smith) rođen 30. srpnja 1972. u Renu, Nevada, USA, američko-kanadski profesor povijesti i filozofije znanosti na Sveučilištu Paris Cité. Njegovi primarni istraživački interesi uključuju Leibniza, poststrukturalizam, ranonovovjekovnu filozofiju, povijest i filozofiju biologije, klasičnu indijsku filozofiju, povijest i filozofiju antropologije. Smith-Ruiu je autor nekoliko knjiga a također je i suradnik The New York Timesa, Harper’s Magazinea, n+1, Slatea, i Art in America. Glavni je urednik Cabinet Magazina. Od jeseni 2020. objavljuje filozofske i kritičke eseje u svojem online prilogu, Justin Smith-Ruiu’s Hinternet. Knjiga naslovljena INTERNET NIJE ONO ŠTO MISLITE: Povijest, filozofija, upozorenje nastoji pokazati genealogiju temeljnih pojmova koji povezuju filozofiju kao metafiziku, povijest informatike I kibernetike, te informacijsko-komunikacijske konzekvencije jedne ontološke artikulacije odnosa između kozmosa, prirode, čovjeka i onog što pripada području koji se nalazi u okružju mehanologije i tehnologije i odvija se kao strojni proces proizvođenja, distribucije, razmjene i potrošnje sustava informacija o svijetu. Nije nimalo slučajno da autor svoje filozofske istraživačke interese od Leibniza do poststrukturalizma uvodi na osebujni, nadasve jasan i propulzivan način prijenosa spekulativno-refleksivnoga sadržaja u svijet ne samo filozofski obrazovanih čitatelja, već i onih koje problem odnosa “interneta” i ljudskih društava u epohi postindustrijskoga kognitivnog kapitalizma ne zanima tek usput. Svi su pogođeni totalnom primjenom društvenih mreža, AI i konstrukcije virtualnih svjetova u svakodnevnome životu i otvorenosti ljudske egzistencije spram nadolazeće budućnosti. Iako je u tradiciji tzv. kontinentalne filozofije glavni mislilac novovjekovlja upravo Kant i njegov transcendentalizam s kojim otpočinje prosvjetiteljski mit o bezuvjetnome napretku čovječanstva na putu njegova moralna usavršavanja, Justin Smith-Ruiu je onaj teoretičar suvremenosti koji nužno redefinira i stvaralački iznova tumači mislioce novovjekovlja, pa je jedan od onih koji misle da je filozof i matematičar Leibniz uvjet mogućnosti svih današnjih razmatranja o tehnosferi i internetu zbog njegove monadologijske metafizike i redukcije mišljenja na računanje (komputaciju). U tom pogledu autor kao znalac poststruktiralizma ne može zaobići činjenice da je francuski filozof Deleuze na iznimno inventivan način podario mišljenju virtualne aktualizacije u Leibniza posebnu ishodišnu vrijednost rastemeljenja klasične metafizike. Uz Leibniza drugi teoretičar bez kojeg ne možemo razumjeti “bit” interneta je tvorac kibernetike Wiener. U ovoj knjizi autor definira “internet” na sljedeći način: „Izraz “internet” upotrebljavam na eksplicitno ne-tehnički način. Internet je, na kraju krajeva, cijela mreža mrežā koje su povezane skupom internetskih protokola. World Wide Web kojem obično pristupamo putem svojih odabranih preglednika samo je mali dio te mreže. A web-mjesta kojima ćemo se prvenstveno baviti na stranicama u nastavku samo su mali dio sadržaja kojima se može pristupiti putem World Wide Weba. Glavni predmet moga zanimanja u ovoj knjizi nisu društvene posljedice naše nove sposobnosti da pristupimo, na primjer, srednjovjekovnim rukopisima Bibliothèque nationale de France u Parizu (iako te nove mogućnosti doista dolaze u središte pozornosti u 5. poglavlju), nego su to poznatija mjesta koja svakodnevno upotrebljavaju milijarde ljudi: Facebook, Google i tako dalje. Dakle, izraz “internet” ovdje služi kao svojevrsna obrnuta sinegdoha u kojoj širi, obuhvatni pojam znači uži, sadržani pojam. Taj izraz usvajam zato što se on, čini se, podudara sa stvarnom jezičnom upotrebom među govornicima engleskog jezika; na Twitteru ćete, na primjer, često vidjeti kako korisnici razdraženo govore svojim protivnicima da se skinu s interneta i odu prošetati. Pri tome ne misle na cijeli internet; misle na Twitter.“ (str. 17-18) Justin Smith-Ruiu podaruje uistinu svojevrsnu fundamentalnu povijest interneta, od antičkoga do modernog svijeta. Pritom razotkriva njegovo začudno podrijetlo u prirodi te vjekovne snove o radikalnome poboljšanju ljudskoga života prepuštanjem razmišljanja strojevima i komunikacijom na velikim udaljenostima. Pa ipak, unatoč kontinuiranom potencijalu interneta, tvrdi autor, utopijske nade koje stoje iza njega konačno su danas umrle, ubijene surovom stvarnošću društvenih medija, globalnog informacijskoga gospodarstva i prirode mrežne tehnologije koja uništava pažnju. Čini se da je ova teza posve drukčija od one prvotne “utopijske” faze komunikacijskoga uvjerenja koje je gajio najznačajniji teoretičar medija Marshall McLuhan da će stvaranje “noosfere” dovesti do “globalnoga sela” i bitno uspostaviti sekularne mesijanske vizije ljudske povijesti. Protežući se kroz stoljeća povijesti i filozofije znanosti i tehnologije, autor uvjerljivo pokazuje kako je „internet“ s nama mnogo dulje nego što obično mislimo. On povlači fascinantne veze između korisničkoga iskustva interneta, umjetne inteligencije, izuma tiskarskog stroja, komunikacije između drveća i podrijetla računarstva u strojno pokretanim tkalačkim stanovima industrije svile. Istovremeno, otkriva kako ga organska struktura i razvoj interneta ukorijenjuju u prirodnome svijetu na neočekivane načine koji izazivaju napore da se povuče jednostavna granica između tehnologije i prirode. Sve to, naravno, izvedeno je u ovoj knjizi argumentacijski suvereno s potkrijepljenim izvorima suvremene literature koja nužno ima interdisciplinarni karakter. Knjiga Justina Smith-Ruiua INTERNET NIJE ONO ŠTO MISLITEpokazuje vjerodostojno kako se sustavno i kritički može promišljati fenomen interneta u njegovim povijesno-genealogijskim i strukturnim obrascima. U cjelini riječ je o studiji koja na interdisciplinarno složen način pokazuje i povijesno i genealogijski, s mnoštvom aktualnih znanstvenih referenci, da je suvremeni život u svojim svakodnevnim elementarnim strukturama odnosa između prostora, vremena i ljudske težnje za ovladavanjem Drugime krajnje složena konfiguracija sklopova znanja i spoznaje u posredovanju s naraslim kapacitetima računskoga mišljenja u kibernetičkome okružju vladavine interneta.

October 12, 2025
Uzvišeno?

Uzvišeno?

1. Francuski filozof Philippe Lacoue-Labarthe uz Jean-Luc Nancyja nesumnjivo je obilježio tzv. estetičku misao nakon Derride i Lyotarda, Rancièrea i Badioua ne samo u suvremenoj francuskoj filozofiji. Njegove su postavke iznimno utjecajne kad je posrijedi analiza pojmova tragedije i romantike u europskoj kulturi, a suptilna tumačenja Hölderlina i Celana, kao i njegova minuicozna čitanja Heideggera ostaju trajnim izazovom. Često surađujući sa svojim sveučilišnim kolegom iz Strasbourga, Jean-Lucom Nancyjem, Lacoue-Labarthe se u svojim spisima uglavnom bavi metafizikom subjekta u svjetlu poststrukturalizma. On istražuje ovu problematiku proučavajući odnos između književnosti i filozofije, ili, rigoroznije rečeno, između estetike i politike. U tom smislu, njegov rad se ponekad smatra oblikom dekonstrukcije, ali iako je bio blizak Jacquesu Derridi, nije bio ni njegov učenik ni njegov sljedbenik. Možda je najpoznatiji po svojem bavljenju pitanjem Heideggerova blsikog odnosa s nacizmom i njegovim implikacijama za filozofiju: La Fiction du politique (1987.). U knjizi koju je napisao zajedno s Nancyjem, pratio je putanju njemačkoga romantizma i povezao ga s nacizmom u djelu L’Absolu littéraire (1978.). Objavio je također vrlo cijenjenu knjigu o pjesniku Paulu Celanu, La poésie comme experience (1986.). Pritom njegova kritička razmatranja posebno dolaze u moj horizont promišljanja jer je na navlastit način pokušao otvoriti i povijesno-genealogijski i hermeneutički problem s pojmom, ili bolje kazano izrazom koji uz lijepo/ljepotu određuje temeljne kategorije estetike. Riječ je, naravno, o uzvišenome (sublimnome). Lacoue-Labarthe slijedi Hegelov uvid u fluidnost i neodređenost ovog pojma-izraza jer predstavlja negativni moment ljepote i kao takav nalaže njezino nadmašivanje u adekvatnosti duhovnoga i osjetilnoga. Ali taj negativni moment je ujedno i simbolički trenutak umjetnosti, koji je istodobno i židovski moment religije. Adekvatnost u uzvišenome nedostaje na najvišoj točki, a to je prikaz apsoluta, čiju sliku ili ime ne možemo zamisliti. Urezana slika (eidaetika) apsoluta se odbacuje, to je dobro poznato. Lacoue-Labarthe će uvijek biti vjeran izrazu kojim je Hölderlin u Kantu slavio „Mojsija našeg naroda“. Ako je apsolut doista shema, ono iz čega je sve prezentirano, sam apsolut se ne predstavlja u okviru eidetičkoga shvaćanja. No, još je nešto ovdje posebno intrigantno. Nalazimo jedno zanimljivo objašnjenje o začudnoj karijeri pojma-izraza uzvišeno tijekom povijesti metafizike u iznimno sadržajno i tematski artikuliranoj raspravi Lacoue-Labarthea naslovljenoj „Uzvišeno i istina“. „Mišljenje o uzvišenom, na primjer, javlja se kasno u okviru helenističkih škola. Nije doista ni autentično grčko, već kontaminirano latinitetom – čak i paražidovskim i kršćanskim (ho Hupsos,već od prve dijaspore na grčkom tlu, označava Boga iz biblije: Svevišnjeg). Povrh toga, ono proizlazi iz retorike: u filozofiju će, kad se ponovno javi u Moderno doba, dospjeti tek preko francuske poezije ili engleske estetike. Predstavlja,zapravo, jednu minornu tradiciju. Upućuje čak, kao misao o prekomjernom, o prelaženju granica, o više- od- ljepote itd., na iscrpljenost smisla za lijepo. Nije, dakle,nimalo slučajno što na nju polaže pravo estetika stricto sensu. Želi udariti na privid, slabu, dakle nimalo velebnu misao, upravo to.“ (Philippe Lacoue-Labarthe, „Uzvišeno i istina“, Europski glasnik, br. 28/2023., str. 747. S francuskoga prevela Ita Kovač) Ono što nije izvorno grčko, naravno ne može polagati ekskluzivno pravo na svoje „filozofijsko podrijetlo“. Gotovo da danas kad čujemo takav iskaz odmah s njime povezujemo aroganciju i neku vrst konceptualnoga „hegemonizma“ svega onog što u klasičnoj filologiji ima prizvuk grkstva, a to je zahvaljujući ponajprije Heideggeru u 20. stoljeću postalo samorazumljivo. Uostalom, nije li njegov talijanski učenik Ernesto Grassi morao prionuti svom svojom hermeneutičkom vještinom i znanjem da dokaže kako su i Rimljani osim retorike ipak nešto temeljno podarili tradiciji metafizičkoga mišljenja, pa makar to bilo i toliko problematično određenje pojma renesansnoga humanizma. Stvar s uzvišenim je očito krajnje problematična i više negoli se to danas čini nakon Lyotardova najvećeg doprinosa razumijevanju pojma postmoderne umjetnosti kao „prikazive neprikazivosti“. Zbog toga se čini potrebnim ovdje ukratko pokazati kako se povijesno-filozofijski kretalo nastojanje da se pojam-izraz uzvišeno dovede do refleksije u suvremenoj estetičkoj raspravi o onome što nepojmovno „jest“ i što određuje neodređenost ljepote u kaotičnome svijetu fraktalne kozmologije i njezine umjetnosti. 2. Vraćajući se Kantu i njegovoj Kritici moći suđenja, temeljnoj prekretnici filozofijske estetike kasnog osamnaestog stoljeća, podsjećamo se da ljepota nije, unatoč svim privilegijama koje je dobila u kratkoj povijesti discipline, jedini estetski osjećaj. Zauzimajući marginalno mjesto u pretpovijesti filozofijske estetike, uzvišeno, iako nije izravno povezano s umjetnošću u Kantovim razmatranjima, od svoje reinterpretacije sa Schillerom postat će sve važniji koncept za razmišljanje o umjetnosti u modernosti. Uzimajući u obzir Kantovu definiciju ovog osjećaja, prema kojoj je to “osjećaj nezadovoljstva, uzrokovan neadekvatnošću mašte u estetskoj procjeni veličine, u usporedbi s procjenom razumom”, ne čudi da postaje moderan, kako navodi Jean-Luc Nancy, upravo kada se dovodi u pitanje reprezentacijska paradigma estetike, a s njom i sama ljepota. Drugim riječima, u trenutku kada je Darstellung, središnji pojam u svim njemačkim estetskim raspravama, postao problematičan, Kant bi, međutim, sljedećim generacijama ostavio zadatak razrade odnosa između dvaju estetskih osjećaja koje je opisao. Uzvišeno, čije podrijetlo seže u traktatu o retorici iz prvog stoljeća, ponovno je otkriveno tijekom 17. stoljeća kroz prijevod Nicolasa Boileaua i raspravu između britanskih mislilaca poput Josepha Addisona i, prije svega, Edmunda Burkea, čija će Istraživanja o podrijetlu naših osjetila lijepoga i uzvišenoga poslužiti kao odlučujući utjecaj na Kantovu treću kritiku. S Burkeom, a kasnije i sa samim Kantom, uzvišeno je definitivno prepoznato kao estetski osjećaj, zauzimajući svoje mjesto uz lijepo. Što, međutim, znači uključivanje uzvišenoga uz lijepo na popis estetskih osjećaja? Može li to uključivanje imati ikakve sveze sa samim procesom autonomije estetike kao filozofijske discipline, koji je pokrenuo Baumgarten, a ojačao Kantov doprinos? Vjerujemo, uzimajući kao ono ključno ideju dovršenja estetike koju su predložili Martin Heidegger i Philippe Lacoue-Labarthe, da je uključivanje uzvišenoga u estetski projekt osamnaestog stoljeća istovremeno temeljno za njegovu konstituciju i razlog njegova sloma, kako ističe Lacoue-Labarthe. Temeljno, jer Kantu i Burkeu nudi ime koje obuhvaća iskustva estetskoga užitka koja nisu definirana osjećajem adekvatnosti između forme i percepcije opažene u ljepoti: kod Burkea se radi o imenovanju užitka koji osjećamo suočeni s potiskivanjem opasnosti koja nas opsjeda; za Kanta je to užitak uzrokovan afirmacijom naše moralne sudbine suočene s neuspjehom mašte da nam ponudi prikaz određenih objekata koji su preveliki ili prekomjerni. Međutim, upravo je to upućivanje uzvišenoga na onostran prikaz onoga što stvara događaj dovršenja estetike. To ne znači, kako ističe Lacoue-Labarthe, osporavajući Jean-Luca Nancyja, da Kant odbacuje estetiku ili da njegovo djelo označava kraj njezine povijesti. Završetak estetike, ili bolje rečeno, trenutak u kojem je njezina reprezentacijska paradigma ꟷ ona koju Heidegger identificira kao paradigmu eidetičkoga prikazabitka bića ꟷ definitivno osporena, doći će tek u 20. stoljeću. Hegel, glavna figura estetike 19. stoljeća, nesumnjivo će biti središnja figura u ovome procesu, iako se njegov sud o kraju umjetnosti još uvijek oslanja na ideju umjetnosti kao prikaza Apsolutnoga. U svojem prijedlogu da se estetika uključi u teleologijsko kretanje Duha, Hegel u konačnici zadržava za uzvišeno trenutak otvaranja, a ne zatvaranja, iako u njegovom opisu romantične umjetnosti možemo vidjeti posljednju fazu u povijesti njezine učinkovitosti, približavanje uzvišenom. Stoga se moramo malo vratiti u prošlost kako bismo pronašli mislioca čiji doprinos igra odlučujuću, iako odveć malo analiziranu, ulogu u razvoju koncepta estetski uzvišenoga i, posljedično, u procesu dovršavanja estetike. Taj mislilac je pjesnik i filozof Friedrich Hölderlin. 3. Lacoue-Labarthe reproducira odlomak iz eseja Waltera Benjamina o Goetheovu Izboru po sklonosti, u kojem Benjamin izlaže svoju kritiku lijepoga izgleda koji oživljava roman i brani svoju koncepciju ljepote kao onoga što nije „ni prikrivatelj ni prikriveni objekt, već objekt u svojem prikrivatelju“. Ono što francuski filozof namjerava pokazati jest da Benjamin, u svojem eseju dovršenom 1921., anticipira paradoksalno stanje umjetnosti 20. stoljeća, koja tek u svojem pokretu prikrivanja i otkrivanja postaje sposobna izraziti Bitak. Poput Heideggera, Benjamin se ne upušta izravno u rasprave o uzvišenome, iako njegova kritika Goetheova romana pokazuje, kako primjećuje Winfried Menninghaus, blisku vezu s kantovskim uzvišenim. Afinitet između Heideggera i Benjamina može se, pak, činiti neobičnim nepažljivome čitatelju. (v. o tome Žarko Paić, Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-politika-tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018.) Međutim, postoji još jedna poveznica, izvan kritike moderne estetike, koja Benjaminov esej o Goetheu približava Heideggerovim promišljanjima o umjetnosti: ta poveznica je upravo Hölderlin, čija Zapažanja o Edipu, koja prate njegov prijevod Sofokleove tragedije objavljen 1804. godine služe kao glavna teorijska inspiracija za Benjaminov kritički esej koji citira Lacoue-Labarthe. Važno je, međutim, naglasiti da se Heideggerov Hölderlin sasvim razlikuje od Benjaminova Hölderlina. Heideggerov Hölderlin je onaj čija je poezija “održana poetskom odlučnošću da specifično poetizira bit poezije”, što, općenito govoreći, znači da njegova poezija izbjegava veo bitka koji karakterizira eidetsku misao koju je inaugurirao Platon. S druge strane, Benjaminov Hölderlin je suvremenik Goethea, Hegela, Schellinga i ranih romantičara. Čak i prije Heideggerovih prvih spisa o autoru Hiperiona, Benjamin je već u jednom od svojih najranijih eseja osporavao romantiziranu sliku pjesnika koju su prenijeli Wilhelm Dilthey i Stefan George, vraćajući ga u njegovo povijesno doba i rasprave u kojima je zapravo sudjelovao. Unatoč razlikama, ono što je zajedničko tim pristupima jest ono što, kako Lacoue-Labarthe prepoznaje, spaja Heideggera i Benjamina: kritika klasičnoga diskursa estetike i njegovog odnosa materije i oblika ili oblika i sadržaja, bez obzira na to potječe li taj diskurs od Platona ili od Kanta i njemačkoga idealizma. Drugim riječima, dok Heidegger uklanja Hölderlina iz njegova povijesnoga konteksta – postupak koji bi Adorno oštro kritizirao u svojem eseju o Hölderlinovoj lirici – prepoznajući u njegovoj poeziji arhaični element koji izmiče reprezentacijskome projektu estetike, Benjamin smješta njemačkoga pjesnika usred napetosti njegova vremena, predstavljajući, kroz koncept cezure predložen u njegovom kasnome djelu, znak iscrpljenosti prevladavajućeg estetskoga ideala. Poetska cezura, opisana u prvom dijelu Zapažanja o Edipu, predstavlja trenutak u kojem Hölderlin istovremeno prekida sa Schillerovom koncepcijom uzvišenoga i sa spekulativnim čitanjem Schellinga, koje je poslužilo kao osnova za njegov projekt pisanja moderne tragedije Empedoklova smrt, kako bi proglasio potpuni neuspjeh poetskoga jezika, taj neuspjeh čiji simbol Benjamin identificira, pozivajući se na Hölderlinov koncept cezure, u bezizražajnom elementu [ausdruckslos] djela. Lacoue-Labarthe, dakle, u raspravi „Uzvišeno i istina“ dolazi do dvije odlučujuće postavke baveći se poviješću pojma uzvišenoga od Kanta, preko Hölderlina do Heideggera. One su naprosto višestruko obvezujuće za ono što je svojevrsno nulto stanje suvremene estetike koja u suočenju s pojmom neljudskoga u Lyotarda (kako god odredili ono što nastaje udjelom vladavine kibernetike i proizvodnje „umjetnoga života“ u našim tehnoznanstvenim uvjetima egzistencije) mora promijeniti smjer mišljenja ili posve redefinirati svoje pojmove i kategorije poput lijepoga i uzvišenoga. „1. Još od Longina, i u samom svom konceptu, uzvišeno se predstavlja prema metafizičkoj distinkciji par excellence, odnosno prema distinkciji, naslijeđenoj od platonizma, između osjetilnog i nadosjetilnog. Ono je jednostavno, kao što vidimo još i kod Kanta, etičko-estetički, pa i teološko-estetički prijevod te distinkcije. 2. Budući da se definira negativno u odnosu na lijepo, uzvišeno ne pruža ništa više (motiv viška), ni uostalom ništa manje (motiv neprikazivog) od onog što uglavnom pruža pojam lijepog o kojem ne prestaje ovisiti. Ne pruža čak ni ništa drugo: jednostavno je protupojam lijepog.„ (Philippe Lacoue-Labarthe, „Uzvišeno i istina“, str. 748) Nije li to razlog zašto upravo Heidegger, koji je estetiku smatrao kao i kulturu novovjekovnom redukcijom izvornoga smisla bitka kao otvorenosti onog što se kroz lijepo pojavljuje čovjeku bez ikakva posredovanja nauka o osjetilnosti, odnosno izravno kroz umjetničko djelo kao u veličajnoj umjetnosti klasične Grčke, te je neprestano gotovo ironično odbacivao sve relikte „estetskoga“ kao i „kulture“ u bezdan povijesti, ne govori gotovo ništa o pojmu uzvišenoga? Moje stajalište je sljedeće. Ova rasprava Lacoue-Labarthea je nadasve lucidno razmatranje razloga ne samo razloga svojevrsne „propasti“ klasične estetike i njezinih temeljnih pojmova, već i problematičnosti preuzimanja samoga pojma-izraza „uzvišeno“ koje je na svoj refleksivni način izveo Lyotard u kontekstu postmoderne i njezinih neodređenosti i nesumjerljivosti koje više ne mogu biti sintetizirane pojmom koji ih nadilazi kao što je to apsolutni duh u Hegela. Dualizam lijepoga i uzvišenoga ne može se prevladati na tlu metafizike, i to je naravno testament ne samo Heideggera, već i Hölderlina i Nietzschea. Ne treba posebno obrazlagati ovo stajalište. No, kažimo ipak onoliko koliko je nužno. Estetika je nastala iz duha znanstveno-tehnički stvorenoga racionalizma. To se nikad ne smije zaboraviti. Iza Kanta su položeni temelji slike svijeta koji je u svojoj biti nabačen kao tehno-logika uma bez kojeg ne može više biti govora o svijetu i njegovim spoznajno-osjetilnim uvidima u sjaj i ljepotu ljudske egzistencije. Uzvišeno je, ne tek kao protupol ljepoti, već i kao nepojmovno određenje onog neodredljivoga uvijek ono Unheimlich. Ni jezik ni slika ne mogu približiti dostatno veličajnost onog što uzrokuje i proizvodi ovaj osjećaj koji obuzima čovjeka u suočenju s nečim nadilazećim i obuhvaćajućim kao što je to sublimno iskustvo ili sublimni objekt neizrecivoga i neprikazivoga. Sve dok postoji ono što je iz skolastike naslijeđeno kao priroda u smislu dvoznačnosti koje je postavio još Spinoza između natura naturans i natura naturata, postoji barem dvojnost lijepoga i uzvišenoga (refleksivnoga i bezrazložnoga, kontemplativno mirnoga i ekstatički donamičnoga, neukrotivoga). Ali, i to je zapravo temeljna „transcendentalna iluzija“, jer se osjetilnost već bitno mijenja kao što se mijenja i slika prirode koju Hegel već u Fenomenologiji duha smatra rezultatom prirodnih znanosti (matematike i fizike navlastito, kemije i biologije također). Što to drugo znači negoli da je logika posredovanja tehno-logike uma ono što dualizam lijepoga i uzvišenoga u samoj njihovoj sintetičkoj naravi umjesto dijalektičkoga prevladavanja zapravo neutralizira i suspendira. I nije nimalo začudno da je u dijalogu i kritici Kantova djela Kritika moći suđenja upravo Lyotard za svoj „pojam-izraz“ uzvišenoga pronašao nužnost raskola (différend) ili razdvajanja u samoj biti „prikazive neprikazivosti“. Budimo krajnje brutalni u objašnjenju: to je značilo da se uzvišeno više ne može nikako „pokazati“ bilo kakvim načinom jezičnih igara (Sprachspiele) kako je to pokušao kasni Wittgenstein. Uzvišeno je u postmodernoj igri tehnoznanosti i estetike kraj jezika i događaj slikovnosti, ono što Lyotard naziva quod iz tradicije skolastike. I zato ono što osjetilnost postaje u doba vizualizacije nije ništa drugo negoli „ukazivanje“ na nemogućnost kazivanja (logosa) o svijetu koji je već bitno postao megastroj tehno-logike „umjetnoga uma“. Rezultat je kraj estetike kao dualizma lijepoga i uzvišenoga i nastanak „događaja“ nečega što pripada novoj „biti“ slike kao vizualizacije događaja onkraj granica tzv. prirodne ili tjelesne osjetilnosti. U diskursu Lacoue-Labarthea reći ćemo to zaključno ovako: istina uzvišenoga „jest“ da nikakve „uzvišene istine“ postojanja svijeta kao slučaja više nema. I zato je ovaj pojam-izraz nužno Unheimlich i pripada kao i čitava tradicija metafizike od Longina do Burkea i Kanta muzealiziranju kraja povijesti. Iako se u raspravi „Uzvišeno i istina“ Lacoue-Labarthe poigrava citatima koje Kant koristi da bi istaknuo kako iza svega uzvišenoga stoji božanska nijemost i zabrana spram ljudske konačne egzistencije u svijetu i kako je uvijek posrijedi tabu, jer uzvišenost bez tabua nema razloga postojanja, osim u ironijskoj dekonstrukciji čitavog sklopa metafizike nakon ničeanski kazano smrti Boga, nema izlaza iz ovog labirinta primarno etičke zabrane prikazivanja onog neprikazivoga osim raskida s pojmom „apsolutne uzvišenosti“. Problem je što je u čitavoj povijesti metafizike ono uzvišeno jedini promislio na zadovoljavajući način nitko drugo negoli Arthur Schopenhauer. Ono što je dobro znao jest da njegova bit ne leži ni u jeziku ni u slici, već samo u zvuku kao glazbi. Ona je „neizrecivo“ i ona je „neprikazivo“ i kad je autopoietički proizvedena kao moć tehnosfere, jer je uzvišeno ono što nadilazi svaku pojavnost i predmetnost, te kao osjećaj u ljudskoj osjetilnosti svagda upućuje, a ne ukazuje, na ono što umjetnost i život povezuje s izvorom svekolike drame i kaosa kojim se ono neljudsko i ljudsko uzdižu do posljednje sfere jedne apsolutne singularnosti. Uzvišeno bez božanskoga? Najbolje je to ironično formulirao Peter Sloterdijk jednom prigodom kad je kazao kako je „uistinu novovjekovna glazba religioznija od religije, jer je kroz svoj povlašteni savez sa skrivenim dispozicijama slušatelja mogla prodrijeti u unutarnje slojeve u kojima se ono jednostavno religiozno jedva pojavljuje.“ (Peter Sloterdijk, „La musique retrouvee“, u: Der asthetische Imperativ: Schriften zur Kunst, prir. i pogovor napisao Peter Weibel, Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007., str. 22.) Ne tražimo uzvišeno ondje gdje ga „ima“, već ondje gdje ga „nema“. Bez umjetnosti kao prostora-vremena duhovnoga bitka u njegovoj veličajnoj otvorenosti spram svijeta ni priroda ni osjetilnost kakvi bijahu prije ovog praznoga doba tehnosfere nikad ne bi imali svoju ljepotu i uzvišenost. A dokaz toga nije ni Dante ni Michelangelo, već „uzvišena istina“ Bachove glazbe u svojoj bezvremenitosti.

October 11, 2025
Trenutak kao bljesak stvaranja

Trenutak kao bljesak stvaranja

1. U svojoj filozofijskoj analizi postmodernoga slikarstva američkoga umjetnika Barnetta Newmana posebno je zanimljivo objašnjenje koje podaruje Jean-François Lyotard uz tzv. samorazumijevanje slikara o tome koja mu je primarna nakana u njegovu umjetničkome djelovanju. Usput, uvijek valja u tumačenju umjetnika slušati što sami kazuju o svojim intuitivnim „racionalizacijama“. Razlog leži u tome što umjetnik kao samoproizvoditelj smisla kroz djelo bez obzira je li riječ o slici, pjesmi, romanu, drami, glazbi ili filmu otvara mogućnost onome tko govori o njegovu djelu da ga shvati kao otvorenost i tajnu, ali ne ni u kakvome kvazi-mističkome smislu. Otvorenost je nedovršenost djela i njegova tumačenja, dakle, višeznačnost koja omogućuje da i danas iznova tumačimo potpuno na nov i drukčiji način već do krajnjih granica pretumačenu sliku kao što je to Leonardova Posljednja večera kako je to lijepo pokazao njemački povjesničar umjetnosti i teoretičar znanosti o slici Hans Belting. Tajna se umjetničkoga djela skriva u njezinoj singularnosti koja čak i kad je usporedimo sa sličnim djelima i uratcima, kao monadu bez prozora, uvijek znamo da je ljudska pojavnost u svijetu neistraživa i neiscrpiva u duhovnim mogućnostima i zbiljskoj sudbini tog-i-tog singulariteta. Dakle, Lyotard u svojem tekstu „Trenutak, Newman“ uvrštenom u knjigu rasprava i eseja naslovljenim Neljudsko iz 1988. godine, kaže i ovo: „Prihvatimo li mišljenje Thomasa B. Hessa, “tema” Newmanova djela bila bi samo “umjetničko stvaranje”, simbol Stvaranja kao takvog, ono o kojem izvješćuje Knjiga postanka. To možemo prihvatiti kao što možemo prihvatiti neki misterij, ili barem kao neku tajnu. U istom monologu Newman piše: “Tema stvaranja je kaos”. Puno naslova njegovih slika usmjeravaju tumačenje prema (paradoksalnoj) ideji početka.“ (J.-F. Lyotard, „Trenutak, Newman“, Europski glasnik, br. 23/2023., str. 694. S francuskoga preveo Leonardo Kovačević) Dakle, što „vidimo“ gledajući Newmanove slike, na kojima uglavnom nema „ništa“, jer je autor isprva predstavnik njujorškoga apstraktnoga ekspresionizma te njegove velike monokromne slike 1950ih u maniri Rothka ostavljaju znak kolorističke cezure kojom se on sam kao prethodnik slikarstva „obojenih ploha“ 1960ih godina obraća Drugome pokazujući da geometrijsko oblikovanje slike ima za cilj ponajprije uputiti na ideju stvaranja svijeta kroz umjetnički program neoavangarde i njezina postulata da su umjetnici zapravo prvi ljudi, oni koji biblijski znamenuju Adamovu metafizičku zadaću na zemlji? Lyotard u svojoj raspravi o sublimnome u postmodernoj umjetnosti uzima upravo slučaj Newmana iz jedonostavnog razloga što je njegova tema slikarstva nastanak slike same kroz umjetničko stvaranje, onaj prvi (temporalni) trenutak kojim gotovo kozmički istovjetno s „Velikim praskom“ nastaje svijet. Ali, nije li problem zapanjujući. Ako u svojem monologu Newman kaže da je tema njegova djela misterij stvaranja, onda je još problematičnije što čitamo: „Tema stvaranja je kaos.“ Zašto bi stvaranje uopće imalo za svoju temu ono što je njemu posve suprotstavljeno i pojavljuje se izvorno već u Hesioda u Grka kao iskonski nered, bezobličje i neodređenost svih metafizičkih atributa, budući da o kaosu ne možemo ništa reći osim da je posrijedi negacija bitka kao takvoga, što je već bilo prezentno Hegelu u Znanosti logike? Trenutak je tajna prvoga početka i uopće svakog temporaliteta s kojim otpočinje ljudsko iskustvo vremenovanja. Ako mislite da je vrijeme tek puka iluzija kako nam to govore Einstein i suvremena astrofizika sa stajališta teorije relativnosti i uopće sa stajališta onoga što Bergson naziva trajanjem (durée), onda slobodno možete baciti u vjetar čitavu povijest filozofije kao metafizike: Platonov Timej, Aristotelovu Fiziku, Kantovu Kritiku čistoga uma, Hegelovu Fenomenologiju duha i Heideggerov Bitak i vrijeme. Isto tako u ovom trenutku ja bih trebao prestati pisati ovaj fragment kaosa i reći da je Lyotard u naslovu svojeg eseja promašio svoju temu, a Newman svojim iskazom o temi umjetničkoga stvaranja čitav opus može baciti s obojanim plohama u prvi Duchampov pisoar i pustiti vodu, ako ostaci njegovih slika prođu kroz ovaj avangardni readymeade i zauvijek odu u protijek urinirane vječnosti. Vrijeme ne „postoji“ kao objektivna i egzaktna „činjenica“ u okviru paradigme suvremene teorijske fizike i to je možda s njezina stajališta samorazumljivo jer se vremenski singularitet samo „za nas“ (ljude) dijeli na tri ekstaze ili dimenzije: prošlost-sadašnjost-budućnost. Ali, zar umjetnost nije kraljevstvo privida i zar Nietzsche ne govori da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine? Trenutak u kojem Newman slika svoju sliku jest bljesak i otvorenost „prvoga“ i „začetnoga“ u kojem se razotkriva sve što će uskoro nastati i nestati, postati zaokruženo djelo i nestati u bezdanu vrtoglava postojanja „zauvijek“. Pa, je li onda i samo umjetničko stvaranje ogledalo ovog primarnoga kaosa ili njemu posve suprotstavljena moć stvaranja? 2. U svojem promišljanju sublimnoga u avangardi, a to u konzekvenciji označava prazno mjesto svetoga (Boga?) u suvremenoj umjetnosti, Lyotard pokazuje da su radovi ili slike Newmana pod nazivom Onement I: Galaxy, Abraham, The Name I, Onement II iz 1949., Joshua, The Name II, Vir Heroďcus, Sublimis iz 1950. – 1951. bliski Duchampovim pokušajima da dohvati tzv. neuhvatljivost trenutka. Stoga nije nimalo začudno zašto je povijesna avangarda kao i neoavangarda u svojem zagovoru „napretka“ i ekstatičke moći budućnosti koja se aktualizira u „vječnome sada“ nužno imala za svoje ishodište u refleksivnoj djelatnosti evidentiranoj u mnoštvu manifesta od futurizma i suprematizma do konstruktivizma i situacionizma temu „prvoga početka“ ili trenutka nastajanja. Ali čega: reda ili nereda, poretka ili kaosa? Avangarda je programirani kaos koji se organizira kao novi red i zato je njezina temeljna kategorija ꟷ konstrukcija novoga svijeta. Lyotard uzima Newmanovo samorazumijevanje vlastita umjetničkoga rada kao autorefleksije za povod da bi pokušao misliti ono što je nemislivo u tradiciji metafizike i što se pojavljuje svagda u području teologije stvaranja od Biblije i skolastike do protoavangardnih kretanja u umjetnosti 20. stoljeća koju nazivamo suvremenom umjetnošću. Već je ionako isti problem bio izveden u djelu Vasilija Kandinskoga O duhovnome u umjetnosti iz 1912. godine. Ondje je, kao što je poznato, sam pojam umjetnosti postao sekularizirana djelatnost božanskoga i umjetnik postaje „duhovni proizvoditelj“ sadržaja i formi koje više nisu puka preslika i predstavljanje Božjega čina stvaranja svijeta, već su autonomno stvaranje „novoga“ polazeći od trenutka stvaralačke refleksije umjetnika koji postaje namjesnik novoga duhovnoga poretka zajedno s filozofijom i religijom. Znanost koja omogućuje modernoj umjetnosti izbor novih tehničkih izraza i formi u stvaralačkome procesu nikad ne može dospjeti do ove razine istovjetnosti stoga što njezina bit ne leži u metafizičkome poslanstvu apsolutnoga stvaralaštva (kreacionizma i intuicionizma), već u području fizikalizma i biologizma same strukture materijalnosti svemira. Lyotard otuda kreće u traganje za mjestom razdvajanja kaosa i reda, onog nepojmljivoga i onog što nastaje u trenutku jedne događajne temporalnosti da bi pokazao kako se Newmanovo slikarstvo i samo određuje iz nečega što ponire u samu „bit“ umjetnosti kao događaja, a ne tek opetovanja božanskoga kreacionizma. „Puno naslova njegovih slika usmjeravaju tumačenje prema (paradoksalnoj) ideji početka. Riječ, poput munje u tmini ili linije na površini pustinje, razdvaja, dijeli, uspostavlja razliku, čini tu razliku osjetilnom, koliko god neznatna ona bila, i time inaugurira čulni svijet. Taj početak predstavlja antinomiju. On se u svijetu događa kao njegova inicijalna razlika, početak njegove povijesti. On nije od tog svijeta jer ga stvara, on se sručio iz neke pretpovijesti ili neke nepovijesti. Taj paradoks je paradoks izvedbe, ili događaja. Događaj je trenutak koji se “sručava” ili nepredvidljivo “pristiže”, ali koji odmah potom zauzima mjesto u mreži onoga što se desilo. Bilo koji trenutak, pod uvjetom da je zahvaćen po njegovom quod a ne njegovim quid, jest početak. Bez te munje, ne bi bilo ničega, ili kaosa. Munja je “cijelo vrijeme” tu (poput trenutka), i nikada nije tu. Svijet neprestano započinje. Stvaranje kod Newmana nije nečiji čin; to (ono) se događa usred neodređenoga. Ako, dakle, ima “teme”, ona je “aktualna”. Ono se događa sada ovdje. Ono što (quid) se događa dolazi poslije. Početak se odnosi na to da jest …(quod); svijet je ono što jest.“ (J.-F. Lyotard, isto, str. 694) Stvaranje se „događa“, a nije čin već opredmećenoga svijeta kojeg onda umjetnik-kao-slikar oslikava. Već je time bjelodano da avangardno slikarstvo ne može biti povijesno-metafizički oblikovani mimesis. Problem s tzv. inicijalnom razlikom o kojoj Lyotard piše u kontekstu ove rasprave o Newmanu i trenutku zacijelo je problem razlikovanja prvoga i onoga što dolazi nakon njega, ne drugoga kao simbolički Drugoga, već kao onoga što nužno slijedi nakon trenutka stvaralačkoga oblikovanja reda. Zašto kaos ovdje ima stvaralačku moć izjednačenja s umjetnošću kao izvedbom božanskoga unatoč ne-teologijskoga diskursa? Samo zbog toga što je avangardna umjetnost ona koja „počinje iznova“ i to kao radikalna konstrukcija „događaja“ onkraj svih metafizičkih određenja svijeta kao „prikaza“ (mimesisa) i „predstavljanja“ (reprezentacije). Umjetnost je, dakle, umjetnički događaj stvaranja „novoga svijeta“ i ne može biti više nikakav iluzorni prikaz i predstava već uvijek postojećega svijeta simboličke figuracije (prirode-čovjeka-Boga). Umjesto toga, kaos i red su korelativni događaji onog što se „događa“ i tako svijet „jest“ (quod), a ne ono što pripada odredbi bitka bića (quid). Trenutak je, dakle, misterij temporalnoga ustrojstva vremena shvaćenog metafizički jer se ljudsko iskustvo vremena određuje samo i jedino kroz iskustvo „sada“ koje u nizu trajanja postaje „vječnost“ polazeći od sukcesije trenutaka. Ono što jedino „traje“ jest ono što ima karakter ispunjenoga i ozbiljenoga trenutka. U slikarstvu Newmana postaje jasno da samo obojane plohe i vertikalne linije upućuju na odnos između umjetnika i djela, a ne figuralnost svijeta kroz različite slikovne forme pojavljivanja (impresionizam-ekspresionizam, fovizam-kinetizam). 3. Što preostaje Lyotardu u njegovu promišljanju odnosa kaosa i stvaranja u Newmanovu slikarstvu? Ništa drugo negoli da uvede razlikovanje dva „pojma“ koja su zahvaljujući Heideggeru dospjela i u diskurs suvremene filozofije kao i suvremene umjetnosti. Jedan je pojam umjetničkoga djela, a drugi događaja/zgode (Ereignis). Reći ću samo još da je čitava avantura ontologije u filozofiji nakon Heideggera, kako je to zamijetio Alain Badiou na počecima svojeg glavnoga djela Bitak i događaj iz 1988. godine, ništa drugo negoli preuzimanje njegova temeljnoga pojma i razračunavanje s njime (od Derride, Lyotarda do Deleuzea i drugih). Kad se događaj misli u toj „inicijalnoj razlici“ onoga što nastaje „začetno“ i „prvotno“ s „drugim“ i onim što je već uvijek „tu“, tada umjetnost nije više saglediva kao nastavak Boga drugim sredstvima i njegova skolastičkoga shvaćanja vremena kao vječnosti u izreci creatio ex nihilo. Umjesto takva „podređenoga“ mjesta u vertikalnoj projekciji odnosa kreacionizma i kreativnosti (teologije i umjetnosti), sada umjetnost preuzima svoju autonomiju iz pročišćenja svega što je imalo karakter odjelovljivanja djela u kozmičkome shvaćanju čovjeka i njegove stvaralačke biti. Tako umjetničko stvaranje postaje događaj (quod) koji prethodi „bitku“ i podaruje mu vremensku kontinuiranost u protijeku „sada“ kao niza ovjekovječenih „trenutaka“. Lyotard, iako to ne kaže izravno u ovome razmatranju o sublimnome i avangardi, zapravo razlikuje dva načina razumijevanja „trenutka“. Jedan je onaj koji nadilazi tradicionalnu ontologiju i podaruje izvornome shvaćanju vremena drugo značenje polazeći iz „novoga“ određenja i to kao (umjetničkoga) događaja; drugi je onaj koji polazi od bitka-kao-događaja i nužno pretpostavlja pojam „ovjekovječenja“ niza sada u smislu aktualnosti. Zato i kaže da je svaka „tema“ u avangardno-neoavangardnoj umjetnosti „aktualna“. (Usput: nema goreg negoli kad današnji suvremeni umjetnici u svim svojim „mudrovanjima“ o novoj izvedbi nečeg staroga od romana u dramskoj predstavi ili filma kao remakea nekog već davno snimljenog remek-djela do besmisla ponavljaju kako je, eto, ono prohujalo s vremenom opet, gle čuda, ništa drugo negoli „aktualno“. Pa, aktualno je i ono što će tek doći, jer je ova reduktivno shvaćena budućnost ne događaj „novoga“, već aktualizacija „sadašnjega“. Aktualizam je metafizika retro-futurizma u abortiranome stanju.) Kad imamo dva pojma događaja jasno je da imamo i dva pojma trenutka. Za koji se odlučiti pripada pravome ontologijsko-spoznajno-etičkome problemu suvremenosti. Ako se kao Newman odlučimo za „novo“ shvaćanje, onda je svako slikarstvo „obojanih ploha“ i postmoderni iluzionizam pitanje razumijevanja odnosa kaosa kao stvaralačkoga „trenutka“ koji se nastavlja u ideji umjetnosti kao događaja prekida s idejom kontinuiteta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ako se odlučimo za suprotstavljeni pojam trenutka, onda smo u zamci onog što Deleuze naziva „transcendentalnom iluzijom“, pa nam ne preostaje drugo negoli da se bacimo unatrag u „već viđeno“ slikarstvo simboličke povijesti sublimnoga u slici svetoga i profanoga, a ne u slici stvaralačkoga kaosa. Pogledajmo nakon svega što je rečeno u ovome fragmentu kaosa uz Lyotardovu analizu pojma trenutka u Newmanovu slikarstvu kako se uobičajeno karakterizira njegova stvaralačka opsesija s apstraktnim ekspresionizmom koji će obilježiti upravo New York kao svojevrsnu novu školu ovog neoavangardnoga pokreta/tendencije suvremene umjetnosti. Dostatno je za tu svrhu navesti ono što piše na stranicama slavne MoMe: „Godine 1948., dovršetkom slike pod nazivom “Onement, I” (Jedan, ja), Newman je pronašao svoj glas. Upravo je u tom djelu naišao na ono što će postati prepoznatljiv motiv koji će definirati sve njegove buduće slike: okomita traka koja spaja gornji i donji rub slike, a koju je nazvao “patentnim zatvaračem”. Njegovi patentni zatvarači provlače se kroz obojane plohe u rijetkim kompozicijama koje su potaknule kritičare da ga nazovu slikarom polja boja, a minimaliste da u njegovom radu traže inspiraciju. No, nazvali ga kako god, Newman je zadržao vlastiti pogled na svoje apstrakcije. Tvrdeći da je nastojao “početi ispočetka, slikati kao da slikanje nikada prije nije postojalo”, svoje je kompozicije vidio kao oblike misli, kao izraze univerzalnoga iskustva bivanja životom i individualnošću.“ (https://www.moma.org/artists/4285-barnett-newman ) Trenutak se događa, a ne traje, i to je ključna „novost“ koju Newman u svojim singularitetima ili „slikama“ unosi u svijet kao vrijeme onkraj svih egzaktno-eksperimentalnih stanja znanstvene racionalnosti s kojom, ako ćemo pravo, ne možemo ništa umjetnički stvoriti „novo“ i to je istinski paradoks suvremene umjetnosti koja sve svoje kategorije preuzima upravo iz područja znanosti.

October 10, 2025
Tijelo, labirint, smrt

Tijelo, labirint, smrt

1. Eshatopija Réne Char u 236. fragmentu Hipnosovih listića pjeva o agoniji i neuništivoj slobodi jezika u napuštenosti zemlje i čovjeka: „Tijelo mi bijaše golemije od zemlje a poznavao sam mu tek jedan djelić. Iz dubine svoje duše primam tako bezbrojna obećanja sreće, pa te preklinjem da jedino za nas čuvaš svoje ime.“(R. Char, Hipnosovi listići, Litteris, Zagreb, 2011., str. 54. S francuskoga preveo: Z. Mrkonjić) Tko govori iz apsolutne praznine stvari? Čovjek ili ispražnjeni jezik sam? Ako je ta praznina znak napuštenosti čovjeka i plutanje stvari u neodredivome smjeru, bez reda i svrhe, nije li sam jezik s kojim otpočinje povijest i za mitsko i za religijsko i za filozofijsko shvaćanje ništa drugo negoli ozbiljena – eshatopija? Etimologijski, to je riječ koja povezuje ono konačno i posljednje s nekim mjestom (topos). Ali mjesto onog konačnoga i posljednjega zamišljeno je mjesto u mitskoj budućnosti. Kako budućnost može biti mitskom? To je moguće ako mjesto onog konačnoga i posljednjega postoji samo u snovima o nemogućoj mogućnosti takvog mjesta. Platonova Politeia završava s mitskom alegorijom. Mit u svojem kazivanju sjedinjuje fantaziju i san proizvođenjem nemoguće mogućnosti zbilje. Iako je budućnost u mitu unaprijed određeni događaj, nužnost je ovdje samo drugo ime za mogući događaj koji prethodi zbilji. Mitsko se vrijeme odigrava u snovima. Prostor snova je nepovijestan par excellence. Misterij oniričkoga događaja nije ponavljanje dogođene zbilje u slikama. Ono je vječna prisutnost u konačnome i posljednjem – kraljevstvo eshatopije. Finalnost ili konačnost upućuje na graničnu crtu između života i onog s onu stranu. Svaka je finalnost u svojoj konačnosti granica. Bezgranično kao beskrajno u konačnome dovršava svoju beskonačnost. Dovršenost se istodobno pokazuje kao svrha (telos). U samome jeziku kao i pismu konačnost se iskazuje dovršetkom rečenice u iskazu. Finis pripada, dakle, ideji konačnosti u odnosu spram beskonačnosti. (J. Derrida, Aporias, Stanford University Press, Stanford California, 1993.) Metafizika u svojoj biti počiva na graničnim crtama između istoga u razlikama. Bez ideje granice svijet ne može postojati. Prijeći granicu ne znači biti onkraj granice. Uvijek se radi o složenom procesu kretanja u prostoru i vremenu. Unutar njih se određuje mjesto onog koji prelazi s „ove“ na „onu“ stranu. Topologija jezika govori o neskrivenom podrijetlu mišljenja unutar same metafizičke strukture svijeta. To mišljenje zahtijeva brižno rasklapanje svih binarnih opreka, prostornih metafora „gore“ i „dolje“ i vremenskih modusa glagola biti u njegovoj prisutnosti. Derrida ih određuje metafizičkom moći logocentrične povijesti Zapada. Iz prisutnosti se izvode sve vremenske ekstaze. (J. Derrida, Speech and Phenomena and Other Essays on Husserl’s Theory of Signs, Nortwestern University Press, Evanston, 1973.) Mjesto konačne i posljednje tajne čovjeka i njegova svijeta nije tek ljudsko mjesto u svojoj čudovišnoj otvorenosti i zatvorenosti. Eshatopija je ne-mjesto. Kao utopijska distopija i distopijska utopija to je mjesto neodređeno. Nemjestna bezmjestnost može se predočiti strahom od praznoga prostora poput horror vacui u srednjovjekovnim gotičkim katedralama. Eshatopija izaziva doživljaj čudovišnoga straha upravo stoga što proizlazi iz beskrajne praznine jezika na kraju njegove metafizičke povijesti.Slike SF-filmova ovdje nam ne mogu biti odveć od pomoći kao ni filmski prizori utopije i distopije. Jedino su možda Solaris Tarkovskoga i Odiseja 2001. u svemiru Kubricka mjerodavni znakovi na putu razumijevanja jer upućuju na višak imaginarnoga u svojim umjetničkim prikazima. Mjestnost eshatopijskoga mjesta određuje se negativnom pozitivnošću. Ono nije ono što jest budući da se događa u snovima o kraju čovjeka i svijeta u mediju apsolutne praznine jezika. Eshatopija nije mjesto u prostoru koje se može odrediti matematičko-fizikalnim metodama ili transcendentalnim zorom u kantovskome smislu riječi Možda je to tek ono što Derrida naziva „mogućnošću ne-mogućnosti“? (Vidi o tome: J. Derrida, „Not Utopia, the Im-possible“, u: Paper Machine, Stanford University Press, Stanford California, 2005., str. 121-135.) Kad kažemo možda već je u toj riječi prisutna sumnja i oprez. Ali nipošto ne pomišljamo na empirijski skepticizam. Mogućnost ne-mogućnosti u eshatopiji odnosi se na zamisao o krajnjem kraju povijesti. Zamisao nije samo logički koherentna misao. Štoviše, zamisliti nešto čega nema pretpostavlja djelatnost moći uobrazilje ili imaginacije, Za Kanta i estetiku sve do danas ta je djelatnost zacijelo gotovo istog ranga kao i kognitivni spoznajni proces. Kreativnost i invencija sjedinjuju estetski i kognitivni proces mišljenja. Nasuprot metafizičkome određenju povijesti bitka u modusu prisutnosti kao onto-teo-eshatologije, koja čini bit Zapada u grčko-kršćansko-židovskome razumijevanju, čini se da je razlika eshatopije i eshatologije u tome što je za potonju ono konačno i posljednje nešto unaprijed određeno. Kraj kao konačno i posljednje u smislu povijesnoga određenja epohe te krajnji kraj bez povijesti upućuju na razliku i razluku (différance) između eshaton-a kao finis-a i eshaton-a kao telos-a. Eshatologija je bitan dio teologije i filozofije, a unutar monoteističkih religija predstavlja bit njihovih koncepcija svijeta i čovjeka. U kršćanskoj se eshatologiji kraj svijeta i kraj čovjeka razumiju kao kraj povijesnoga vremena i prelazak u jedino bitno vrijeme. To je vrijeme savršenstva u duhovnome kraljevstvu Božjem, koje nadilazi povijesno-epohalne granice i konačnost čovjeka u njegovom tjelesnome bitku. Eshatologija se uvijek povezuje s apokalipsom. Stoga se alegorijski predstavlja (označava) slikama-pojmovima smrti, posljednjega suda, neba i pakla. Iz eshatologije koja pripada onto-teologijskome sklopu zapadnjačke metafizike kao njezin finalni i svrhoviti dio, proizlazi da se razlika između povijesnoga i apovijesnoga vremena izvodi iz vremena primicanja (iščekivanja) i vremena nadolazećega. To je razlika između apokaliptičkoga, mesijanskoga i soteriologijskoga vremena. Bitna sveza tog trojeg podaruje jedinstvo ovog „trojstva“. Apokaliptičko je vrijeme mesijansko i soteriologijsko. U njemu se sjedinjuje drugo došašće Krista izbavitelja i spas čovjeka. Nada se ozbiljuje u času uništenja „staroga“ svijeta i kraja povijesnoga vremena te ulaska u „novi“ svijet i „novo“ vrijeme. Ali ovo „trojstvo“ otkritosti, dolaska izbavitelja/spasitelja i ozbiljenja nade istodobno je metafizičko određenje povijesti kao sveze iskonskoga te konačnoga i posljednjega. Zapadnjačka je metafizika, kako je to pokazao Derrida, određena logocentričnim shvaćanjem povijesti postavljanjem bitka kao prisutnosti (Boga, ideje, volje, rada). (Vidi o tome: J. Derrida, „Structure, Sign, and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 278-294. i J. Taubes, Zapadna eshatologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009. S njemačkoga preveo: D. Davidović) Sveza između tog dvojega je istodobno sveza u razlici između kraja povijesti kao epohe (eon-a) i kraja povijesti kao povijesti uopće. U prvom je riječ o kraju povijesnoga vremena jedne epohe ili doba (eona) te prelaska u drugu. U drugom je, pak, slučaju problem određenja što uopće nakon dovršetka i ispunjenja svrhe (telos) ili smisla povijesti. Hegel je u svojoj spekulativno-dijalektičkoj logici povijesti ostavio nerazriješenim ono što dolazi nakon „kraja povijesti“. Kad se ideja i zbilja poklapaju u bitnoj zbilji, kad više ne postoji razlika između prvoga i posljednjega, jer su te razlike dokinute u krugu svojih afirmativnih negacija, što još preostaje? Problem je, dakle, s krajnjim krajem povijesti.Taj krajnji kraj je samo potencirani dovršetak bitka i vremena u graničnoj situaciji same stvari. Riječ je o neizrecivoj granici same stvari. Iz nje se pomiče vrijeme istovremeno prema naprijed i nazad. Kako to razumjeti? Jezik ima formu mitskoga kazivanja, To preostaje u vremenu kad mit više ništa ne označava, kao, primjerice, u našem vremenu o kojem više govore kozmologijske teorije struna i dostignuća nanotehnologije negoli vjerodostojne poetske vizije. Mit odlikuje jedinstvo božanskoga, prirodnoga i ljudskoga u kazivanju istine o arhajskome dobu svijeta. Orfički su misteriji u Grka bili događaj arhajske sveze božanskoga i čovjeka. Bio je to događaj prekoračenja ljudskoga u čudovišnome bljesku uzvišenosti. U jeziku mita sam se mit stapa sa snovima kao drugom životu jezika samoga. Ono što cjelokupna moderna psihoanaliza od Freuda do Lacana nastoji otvoriti kao put nesvjesnoga do svijesti o subjektu koji kazuje istinu o sebi nije ništa drugo negoli kazivanje istine jezika o sebi samome. (J.Derrida, Psyche – Inventions of the Other, sv. I-II, Stanford University Press, Stanford California, 2007.)Ključna riječ neurotske povijesti subjekta proizlazi iz mitske strukture Edipova kompleksa. Strah od čudovišne sudbine kojoj se ne može izmaknuti – ubojstvo Oca i rodoskrvnuće s majkom – izjednačava čovjeka s bogovima. Ali to je izjednačenje traumatski čin zabrane. Simbolička moć kulture (Ime Oca) izvršava je nad imaginarnom snagom prirode. Već je otuda jasno da Lacanova temeljna postavka kako se nesvjesno artikulira kao jezik odgovara mitskome labirintu jezika. U njemu se odigrava povijest čovjeka kroz dramu tijela od rođenja do smrti. ( J.Lacan, Écrits, W.W. Norton & Company, London-New York, 1996. Vidi o tome: C. Braun, Die Stellung des Subjekts: Lacans Psychoanalyse, Parodos, Berlin, 2008. i Ž. Paić, „Bijele rupe: tijelo kao vizualna fascinacija“, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 249-328.) No, kad se nesvjesno prenosi na tumačenje snova, kao što je to pokušao Freud, tada je svođenje života na svijest i jezik u djelovanju s onu stranu načela ugode (jenseits von Lustprinzip) put k čudovišnome mjestu rascijepa želje i svijesti o želji. To je put bez povratka. Na njemu je moguće samo da se život shvaća sukobom između želja i stvarnoga ili imaginarnim ozbiljenjem snova. U oba slučaja neprekoračivom se granicom pokazuje ono neizrecivo i neprikazivo u samoj želji kao njezina transgresija – smrt. S onu stranu želje nije smrt. Ondje je želja za smrću druga strana libidinalne ekonomije, kako je to pokazao Lyotard. (.-F. Lyotard, Économie libidinale, Minuit, Pariz, 1974.) Kako se može pomicati vrijeme istovremeno prema naprijed i prema nazad? U dosezanju onog konačnoga i posljednjega vrijeme se svagda pomiče prema naprijed tako što se eshatopija odgađa. Iz odgode ozbiljenja onog što se misli kao nadolazeće u njegovom blistavome sjaju trenutka nastaje svijest o povratku unazad. Čini se da je to jedini mogući način (modus) dosezanja vremena u njegovoj prisutnosti „ovdje“ i „sada“. Odgoda, međutim, pripada bitnoj oznaci bitka u njegovom pokazivanju i povlačenju (skrivanju). U odgodi dosezanja onog krajnjega događa se tajanstvena igra užitka same igre svijeta. Beskrajno udaljavanje onog što nadolazi iz budućnosti i beskrajno udaljavanje prošlosti kao da je paradoksalan usud vremena kraja čovjeka i kraja povijesti. Kraj čovjeka i povijesti jest istodobni događaj. On ima svoje vrijeme ili, bolje, vrijeme kraja jest događaj krajnje točke povijesti uopće. Kao što se nadolazeće odgađa u svojem dolasku, kako su rani kršćani izjednačavali apokalipsu s drugim došašćem Isusa Krista u mesijanskome razumijevanju povijesti iz obzorja novosti događaja, tako se prošlost pomiče u mitsku nedoglednost početka bez prvoga izvora. Derrida stoga govori o dvoje: (a) darovanome vremenu i (b) o daru smrti (donner le mort). Oboje su dva modusa podarenosti-pruženosti bitka i vremena. U podarivanju-pružanju nadilazi se bilo kakva antropologijska perspektiva vremenitosti. Pritom se pod antropologijom misli znanost o čovjeku kao subjektu postavljanja i predstavljanja bića. Vrijeme čovjeka nema veze s antropologijom subjektiviranoga vremena, nego jest ponajprije vrijeme istinskoga događaja. U njemu čovjek ispunjava svoju bit u odnosu s bitkom kao odnosu ontičko-ontologijske razlike (différence) u povijesnome sklopu bitka i vremena. (J. Derrida, Positions, The University of Chicago Press, Chicago-London, 1081., Given Time: I. Counterfeit Money, The University of Chicago Press, Chicago-London, 1992., The Gift of Death, The University of Chicago Press, Chicago-London, 1995.) Čovjek ne raspolaže vremenom kao novcem, nego ga „ima“ ili „nema“ na taj način da mu je vrijeme bezuvjetno darovano. U toj bezuvjetnosti skriva se apsolutna zagonetka vremena: da je ono, naime, metafizički uvjet mogućnosti čovjeka uopće kako bi ispunio svoju bit. To se ispunjenje događa u vremenu od prvoga i iskonskoga (arhé) do konačnoga i posljednjega (eshaton). Vrijeme kraja čovjeka nije stoga povijesno vrijeme, nego čudovišno vrijeme bez povijesti. Ispunjeno vrijeme nije finis. To je vrijeme apsolutne praznine vremena u njegovoj dokrajčenosti. Iz razlike autentičnoga i lažnoga vremena može se sagledati ono što pripada povijesnome vremenu i njegovoj suprotnosti – pukom posthumanome stanju bez povijesti. Kraj čovjeka otuda je apokaliptički kraj povijesti kao metafizičke ideje kraja povijesti, a ne faktičkoga kraja povijesti. (J. Derrida, „Les fins de l’homme“, u: Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972.) Platonov mit o Atlantidi pokazuje se najvećom zagonetkom tog vremena bez povijesti. S onu stranu vremena, iznad vremena i preko vremena Atlantida preostaje jedini mit u povijesti čovječanstva koji sjedinjuje ideju zlatnoga doba (arhé) s krajem svijeta i vremena (eshaton). Logos i mythos od samoga se početka filozofije susreću u odgodi susreta. Razilaženje na putu čini povijest jedino mogućom. Stoga je povijest u bitnom smislu lutanje i traganje za susretom s onim što je izgubljeno od iskona do kraja povijesnoga vremena. Derridaino mišljenje, s kojim ću u ovom razmatranju ideje kraja čovjeka i povijesnoga vremena nastojati biti na putu, otpočinje s radikalnom kritikom mišljenja početka i kraja. Metafizičkom „sudbinom“ to je ovjekovječeno znakovima logocentrizma zapadnjačke povijesti. Mišljenje početka i kraja predstavlja onu „mističnu snagu“ u radu žalovanja koja se mora dekonstruirati kao „sudbinsko“ pismo i tekst metafizike uopće. (J. Derrida, „By Force of Mourning“, Critical Inquiry, Vol. 22, br. 2/1996.) Problem koji ovdje iskrsava nije u tome što jest mit uopće i kako je moguće da se suvremeni svijet događa u znaku euforije tumačenja svijeta kao vizualnoga teksta, nego u tome zašto se događa da iza ideje o kraju čovjeka i povijesti bitni ugođaj napuštenosti i plutanja stvari dolazi u sferi snova kao ozbiljene vizije konačnoga i posljednjega? Drugim riječima, zašto je pitanje granice između jezika i slike istodobno pitanje o granicama tijela u vremenu apsolutne praznine jezika? Kad Heidegger kaže da „jezik govori“, a ne čovjek kao subjekt, tada se u tom iskazu uspostavlja neizbježna sveza s početkom i krajem kazivanja uopće od mitskoga početka do postmitskoga kraja povijesnoga događanja. (M. Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2007. 14. izd.) U jeziku se događa stvaranje i razaranje svijeta. Svijet se pritom razumije u svojoj otvorenosti iz jezika kao kazivanja istine bitka, a ne kao „priroda“ i „okolni svijet“ (Umwelt). Heidegger je u svojim promišljanjima biti jezika dospio do uvida da se bit tehnike kao postava (Gestell) ozbiljuje u tehničkoj destrukciji jezika. Slike koje nastaju iz njegove zagonetke tjelesne duhovnosti, koja nije od „ovoga svijeta“, vraćaju se u samo okrilje poetsko-misaone igre. Imenovanjem nečega otpočinje istinski život stvari. Sveza stvari i njezina smisla u označavanju tvore taj život. Tako je i mitska struktura jezika sveza iskonskoga (arhé) s onim neizmjerno udaljenim u budućnosti. Kad se to neizmjerno udaljeno želi predočiti jezikom mita, govori se o konačnome ili posljednjem (eshaton). Život se od iskonskoga ili prvoga do konačnoga ili posljednjega živi u svjetovima zbilje i snova. Pritom se život ne odnosi samo na čovjeka. Svim živim bićima pripada oznaka udahnutoga života kao duše (anima). Sanja li školjka isto kao što su sanjali izumrli mamuti u pretpovijesno doba? Ima li trava svoje snove kao što ih imaju i sva bića koje Aboridžini u svojoj kozmogoniji uvrštavaju u tajanstveni put snova? Hipnos, božanstvo u grčkoj mitologiji (hypnos – san, spavanje) odnosi se na personifikaciju spavača-sanjača. Već je rimski prijevod grčke riječi hipnos (somnus) vezan uz grčku riječ smrt (thanatos). Njegova je majka izvorno božica koja se imenuje Nyx, što znači noć. Hipnos je prebivao u palači unutar tamne špilje, gdje sunce nikad nije moglo doprijeti. Hipnosova tri sina ili brata, jer bogovima je incest dopušten, su one stvari koje se zbivaju u snovima – Morpheus, Phobetor i Phantasos. Prema jednoj od mitskih priča Hipnos je živio u špilji ispod grčkoga otoka kojim protječe rijeka Lethe, što znači skrivenost ili zaboravnost. Endimion kojeg je vrhovni bog Zeus osudio na vječni san tako što je spavao otvorenih očiju na javi, dobio je tu moć od Hipnosa da bi zauvijek mogao gledati ljepotu svoje obožavane Selene. U ikonografskom smislu, bog Hipnos se u grčkoj umjetnosti prikazuje kao nagi mladić s krilima na glavi. San se dovodi u svezu sa smrću, a snivanje s vječnom mladošću koja živi u iluziji beskonačnosti kao smrtna ljepota trenutka. U Hipnosovim listićima nadrealističkoga francuskog pjesnika René Chara jezik ne otvara svijet u njegovoj iskonskoj svjetovnosti. Sam svijet objelodanjuje se kao kraljevstvo jezika. U njemu slika nadilazi vlastite sjene. Snovito putovanje kroz labirint vremena tvori bit slike. Odnos jezika i slike nije tradicionalno metafizički. Ne prethodi jedno drugome ni u vremenskome ni u logičkome smislu. Jezik je slikovit, a slika u svojoj neizrecivosti govori jezikom snova. Iako se Char nedvojbeno referira na svojeg prijatelja Martina Heideggera, koji je krajem 1960-ih u Provansi držao seminare o Heraklitu i svojem mišljenju od Bitka i vremena do mišljenja događaja (Ereignis), (M. Heidegger, Vier Seminare, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1977.) poetski je govor uvijek slobodan od kazivanja o stvarima predmetnoga iskustva. Poetska slika nadilazi književne figure metafore i alegorije, koje se rabe poput dodanoga znaka. Poetsko kazivanje stoga nalikuje „svetom buncanju“. Ono nije ni alogično ni ludo, ni proročko ni navjestiteljsko jer sve navedeno u sebi pohranjuje do sinkretičkoga zaziva božanske prisutnosti u posvemašnjoj napuštenosti samoga svijeta. Za razliku od svih drugih umjetnosti samo se poezija razvija iz jezika sna i njegove nepredstavljive slike. U poeziji se slave bogovi i suočava s neizbježnim krajem čovjeka njegovom „prirodnom“ ili „neprirodnom“ smrću. Priroda je pak sinonim za ljudsko. Umrijeti znači ispuniti ljudsku bit. Samo bogovi i zvijeri ne umiru. Prvi su besmrtni, a drugi ugibaju. Dostatno je iz Hipnosovih listića izabrati četiri fragmenta da bismo vidjeli kako se to istodobno zbiva u jeziku slikotvornoga kaosa. „Vrijeme viđeno kroz sliku vrijeme je izgubljeno iz vida. Bitak i vrijeme veoma se razlikuju. Premašivši bitak i vrijeme, slika blista vječno. /13/ Gorka budućnost, gorka budućnost, ples među ružinim grmovima…/21/ Doba kad ponovno naraslo nebo zadire u zemlju, kad je čovjek u agoniji između dva prijezira. /56/ Našoj baštini ne prethodi nikakva oporuka. /62/“ (R. Char, nav. djelo, str. 11, 13, 15, 20.) Hipnos je u Charovoj poeziji drugo ime za neizrecivo tkanje slike u jeziku. Satkati sliku znači ispreplesti tekst u njezinoj zadivljujućoj (ne)vidljivosti. Ali vrijeme slike jest ono vrijeme koje nestaje iz sjećanja. Prisutnost se raspada u prisutnosti „ovoga“ ili „onoga“, pojedinačnoga bića ili stvari, a nikad same prisutnosti bitka i vremena. Slikom se stoga iskazuje ono isto u ponavljaju kao sličnosti i nalikosti (eikon) na nešto što ima karakter izvornika. Ali, ako „našoj baštini ne prethodi nikakva oporuka“, kako kaže Char u fragmentu 62., tada se ne može više govoriti o paradigmi jednoga i jednokratnoga, izvornika u svojoj nenadomjestivoj izvornosti. Bez oporuke nema ni baštine. Ali vrijedi i suprotno: bez baštine nema ni poruke u nepostojećoj oporuci. Ako živimo, prema Charu, u vremenu koje ima baštinu bez oporuke, ne znači li to da živimo u doba kraja povijesnoga vremena? U fragmentima 21. Char pjeva o „gorkoj budućnosti“ kao „plesu među ružinim grmovima“. Pesimizam ne pripada budućnosti takvog „gorkog“ ugođaja. Char pjeva o budućnosti koja je neizostavno vrijeme radikalnoga iskušenja tijela, Biti otvoren spram budućnosti sada znači biti zatvoren u tjelesnim mogućnostima nadilaženja korporalne faktičnosti. Bol se može potisnuti u neizmjernoj patnji tijela. Ali to potiskivanje ne pridonosi svetkovini tijela u njegovu užitku. Na djelu je neprestana odgoda užitka. A u fragmentu 56. izričito se spominje aluzija na ovo vrijeme: „Doba kad ponovno naraslo nebo zadire u zemlju, kad je čovjek u agoniji između dva prijezira.“ O čemu se tu radi? Oporuka upućuje na smisleni tekst kojim se vrijeme prošlosti iščitava u sadašnjosti. Ali sadašnjost ne postoji osim kao odgoda budućnosti u sjećanju na prošlost. To uzmicanje budućnosti istodobno se nadomještava primicanjem onome nadolazećem. Bez vremenske ekstaze prisutnosti u kojoj se bitak pokazuje u svojoj bitnoj mogućnosti iskazivanja onog što jest, baština kao arhiv prošlosti preostala bi zaboravom povijesnosti svijeta i čovjeka. Baština je arhiv ili tradicija. Baštiniti znači živjeti u prisjećanju na prošlost kao dug s kojim se nastavlja život a da mu se odužujemo samo tako što čuvamo ono prapočetno u djelovanju oko nadolazećega u sadašnjem vremenu. Iz baštine se tradicija određuje živom i neugasivom samo zahvaljujući posredovanju s arhivom onog što je bilo u prošlosti i sada se prenosi dalje kao očuvani dokument vremena. Kad se arhiviranje vremena misli u pojmovima medija i kulture, tada je riječ o kulturnoj povijesti medija kao materije i sadržaja medijalnosti povijesti uopće. Medij se kulturno materijalizira u formi teksta kao aparat i kao trag. (S. Krämer, „Medij kao trag i kao aparat“, u: Tvrđa, br.1-2/2010., str. 181-192. S njemačkoga preveo: B. Perić) Budući da za Derridau ne postoji nikakvo transcendentalno značenje teksta izvan konteksta njegova tumačenja, posve je razvidno kako nabačaj arhiva (baštine kao tradicije) pretpostavlja različite načine čitanja teksta. Produkcija teksta i rad tumačenja su svagda međusobno povezani unutar događaja koji se nalazi između potpisa i konteksta. (J. Derrida, „Signature Event Context“, u: Limited Inc, Northwestern University Press, Evanson, 1977., str. 1-24.) Derrida u ideji arhiviranja teksta razlikuje između: (1) materijalnosti samoga arhiva i (2) očuvanja događaja u njegovoj singularnosti. (J. Derrida, Archive Fever: A Freudian Impression, The University of Chicago Press, Chicago-London, 1998.) Ta je razlika odlučna za suvremeno razumijevanje medija. Bez materijalnosti medija nije moguće tumačiti kako mediji ne prenose poruke kao posrednici, već se u medijalnosti medija pokazuje promjena u načinu njihove produkcije forme i sadržaja kao poruke. Materijalnost arhiva odgovara materijalnosti medija, a očuvanje događaja u njegovoj singularnosti kulturnoj povijesti medija. Pritom se u teoriji novih medija u digitalno doba spomenuta Derridaina razluka (différance) između traga i događaja produktivno može primijeniti u tumačenju transmedijskoga sadržaja novih medija. Oni više ne predstavljaju stvarnost, nego je generiraju i tumače iz same logike vizualizacije teksta. Generirati i tumačiti stvarnost kao novomedijsku tvorbu znači govoriti metajezikom vizualnih komunikacija koji počiva na dekonstrukciji slike. (Vidi o tome: Ž. Paić, Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije. Zagreb, 2008.) S onu stranu tog jezika jest tehnika, a slika počiva na rasklapanju njezine mimetičko-reprezentacijske prirode. Informacijsko-komunikacijski model slike tehnički je metajezik digitalnoga doba. Novi mediji govore tehničkim jezikom s onu stranu govora. U Derridainom mišljenju pojavljuje se sama ideja arhiva kao nabačaj frojdovske psihoanalize, koja postaje opća znanost o onome iskonskome u traganju za korijenom traumatskoga iskustva nesvjesnoga. Paradoksalno je upravo to što je iskonsko u znaku traume, pa je svaki tekst u kontekstu tumačenja tog iskustva „početka“ istodobno traumatsko tumačenje bitka s onu stranu povijesnoga vremena. Na taj je način Lacan, usuprot Heideggera, pokušao razumjeti zašto se problem početka u filozofiji svodi na problem razotkrića čudovišne boli u pukotini ili bezdanu između imaginarnoga i simboličkoga. Problem koji otvara navedeni Charov fragment istodobno je i glavni problem Derridaine dekonstrukcije metafizike. Je li sve samo tekst i razotkriva li se „smisao“/“značenje“ bitka i vremena samo u događaju teksta kao univerzalnoga pisma razluke (différance)? (M. Sandbothe, „Je li sve samo tekst?: Napomene uz paradigmatsku dekonstrukciju ljudskog iskustva tijela“, u: Tvrđa, 1-2/2010., str. 193-204. S njemačkoga preveo: B. Perić) U mojem tumačenju Charovih poetskih slika upravo je odnos između baštine (iskonskoga vremena kao živoga vremena) i oporuke (teksta), koji joj ne prethodi, ono isto što se pokazuje temeljnim problemom Derridaina mišljenja s onu stranu metafizičke granice između iskonskoga (arhé) te konačnoga i posljednjega (eshaton). Ponajprije, za Derridau tekst ne prethodi jeziku, grafiji i diskursu. Naprotiv, radi se o načelu kojim se označava istodobnost forme i sadržaja u značenju bitka bića. Sam Derrida je na to odgovorio nakon velikoga nerazumijevanja statusa pojma „teksta“ u njegovom mišljenju dekonstrukcije. Pojmovi „razlike“ i „traga“ kao i pojmovi „pisma“ i „teksta“ proizlaze iz istovremenosti kojim smisao preko značenja teksta dolazi u svijet pojave. Ovo se ne odnosi samo na jezik, već i na sve druge forme označavanja u tvorbi onoga što nazivamo svijetom. Umjesto fenomenologijskoga pojma intersubjektivnosti svijesti, kojim se uspostavlja korelacija subjekta i svijeta, Derrida uvodi složenu igru intertekstualnosti i svijeta. Time izbjegava bilo kakav odnos logičke (transcendentalne) i vremenske (povijesne) prvotnosti. Svijet u svojoj fenomenologijskoj svjetovnosti ne može se pojaviti bez iterabilnosti (ponovljivosti) i supplementa (dodatka) „svijeta“ iz već postojećih arhiva onog što je povijesno znamenovano svijetom. (J. Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967.) Tekst je doista za njega na neki način „sve“. Ali to „sve“ je isto tako i „ništa“ u odnosu na granicu kojom se baština kao arhiv prenosi na suvremenike bez oporuke. Ako umjesto Charove riječi oporuka stavimo riječ poruka, nalazimo se u kušnji da svaku oporuku pretvaramo u univerzalnu kodiranu poruku. Tako je svaka povijesna oporuka istodobno univerzalna kodirana poruka. Ona proizlazi iz biti samoga teksta. Poruka kao oporuka ne prethodi baštini kao tradiciji. Smisao se baštine oporučno prenosi u budućnost kao stalnu odgodu ozbiljenja onog u oporuci neizrečenoga. Vrijeme bez oporuke protječe u ništavnosti baštine koja „ovom“ vremenu ne omogućava disati punim plućima. Ništavnost, međutim, nije ništavilo, nego ništenje punine vremena ove sadašnje prisutnosti, koja se iskazuje jezikom napuštenosti i agonije. Baština bez oporuke jest tradicija, koja je postala mrtav tekst povijesti na svojem kraju. Derridaina dekonstrukcija ideje iskona i kraja u smislu onog konačnoga i posljednjega ima stoga svoj smisao u onome što nadilazi predstavljanje (reprezentaciju) neke izvorne zbilje. „Što nazivam ‘tekstom’ uključuje sve tzv. ‘realne’, ‘ekonomske’, ‘povijesne’, društveno-institucionalne strukture, ukratko sve moguće referente. /…/ Tzv. stvar sama je već uvijek representamen“…./…/ stvar je već uvijek sama ‘znakom’.“ (J. Derrida, „Afterword:Toward An Ethic of Discussion“, u: Limited Inc, Northwestern University Press, Evanston, 1977., str. 125.) Ako je stvar sama već uvijek nešto predstavljeno kao znak, tada je tekst sustav znakova. Unutar metafizički određene povijesti, koja ima svoj početak i svoj kraj, tekst proizvodi višeznačnost (polisemija) zahvaljujući tumačenju. Međutim, Derrida je u kritici Hegela i njegove ideje prevladavanja subjekta (Aufhebung) u dijalektičkome smislu postavljanjem subjektom-supstancijom cjeline u procesu morao pretpostaviti da se čak i kod Hegela ideja prirode u novovjekovnome značenju pojavljuje posredovana rezultatima novovjekovnih znanosti. Utoliko je dekonstrukcija metafizike kao stajališta koje uzdiže prirodu na rang iskona ponajprije kritika naturalizma i psihologizma u ideji znaka. Ne postoji, dakle, ništa „prirodno“ u smislu izvornoga čina postavljanja, budući da je takav način postavljanja već uspostavljanje drugotnosti u ideji ponavljanja samoga čina produkcije. Svaka je produkcija reprodukcija, a svaki tekst kontekst singularnosti događaja. (M. Marder, The Event of the Thing: Derrida’s Post-Deconstructive Realism, University of Toronto Press, Toronto-Buffalo-London, 2009.) Bez ideje „prirode“ nemoguće je zamisliti neku praiskonsku sliku koja prethodi jeziku u njegovoj translingvističkoj poruci. S onu stranu jezika priroda postoji samo kao izvanjštenje ili otuđenje duha. Poznato je da je to postavka Hegela iz Fenomenologije duha. Ali priroda s onu stranu jezika nije znak. Kritika „naturaliziranja“ znaka u semiologiji kritika je metajezika, koji se uspostavlja kao jedini jezik u otuđenoj komunikaciji društva i kulture. Taj je jezik zatvoren u vlastitome prostoru praznine. Prazan označitelj jezika postaje metajezik. Za svoje označeno metajezik ima praznog sebe sama. Zatvoreni krug više ne upućuje ni na što drugo negoli na riječi koje se ne odnose na stvari. Njihovo je značenje moguće razumjeti tek poznavanjem posebnog metajezika ne-stvari. U suvremenoj kritici medija Baudrillard je tako televizijsku poruku nazvao metajezikom totalitarne poruke. (J. Baudrillard, „Iznad istinitoga i neistinitoga“, Europski glasnik, br. 10/2005., str. 191. S francuskoga prevela: M. Zorica) O problemu metajezika govori već i Barthes u teorijskome zasnivanju opće semiologije. Ništa djevičanski „čisto“ ne pojavljuje se u obzorju metafizike. Utoliko je svako tumačenje teksta iz povijesti metafizike istodobno i dekonstrukcija teksta i konteksta u kojem se taj i takav tekst pojavljuje. Derrida u cjelokupnome svojem mišljenju razluke (différance) polazi od istovjetnosti i razdvajanja nositelja značenja i smisla. Smisao teksta određuje se svagda kroz medijalnu strukturu samoga teksta, a nipošto izvan medijalnosti medija. Da mediji suodređuju ono što nazivamo smislom teksta bjelodano je i u Derridaovoj postavci o arhiviranju i ponavljanju događaja. Bez materijalnoga očuvanja sadržaja u svojoj postojanosti nema stabilnosti struktura. Ponavljanje (iterabilnost) teksta kao vizualne matrice događaja pokazuje se u doba novih medija temeljnim pitanjem suvremene umjetnosti: kako dokumentirati performativnost događaja kad njegova jednokratnost u izvedbi iščezava činom ponavljanja? (Vidi o tome: B. Groys, Topologie der Kunst, C. Hanser, München, 2003.) Posljedice su takvog mišljenja dalekosežne za smisao suvremene umjetnosti. Umjesto estetike djela naglasak je na estetikama interaktivnosti događaja. Djelo se proširuje performativnim događajem u zajednici. Time se povezuje interaktivnost medija s komunikacijom umjetnika i sudionika događaja. Medijskim ponavljanjem mijenja se sama struktura potpisa ili autorstva događaja. Ako su svi medijski događaji u suvremeno doba pseudo-događaji stoga što proizlaze iz insceniranja svijeta kao medijske tvorbe događaja, tada je produkcija događaja istodobno razlog dokidanja reprezentacijske slike događaja. U drugom kontekstu to znači da je logika reprodukcije slike važnija od njezine produkcije. Naravno, pod uvjetom da takva inverzija u strukturalnome pogledu još uvijek postoji u digitalno doba. Ako, pak, ne postoji, onda je pitanje o izvorniku i njegovoj slici, ili riječima Benjamina, pitanje o auri u doba tehničke reprodukcije, razriješeno nemogućnošću razdvajanja i razluke (différance) događaja čistog identiteta bitka i vremena. Kako je razriješeno? Odgovor je u misteriju prelaska tehnike u tehno-znanstveni sklop, koji odlučuje o tome što jest stvarnost i što jest stvar. Misterij pokazuje da transgresija stvarnosti proizlazi iz radikalne promjene tehnike u tehno-znanstveni sklop. Naravno da riječ misterij ovdje ima profano značenje transgresije između „čuda“ i „tajne“. Kao što su znanosti u suvremeno doba postale tehno-znanostima, tako se i jezik i umjetnost u doba biokibernetike i biotehnologije razumiju iz biti tehno-znanstvenoga sklopa. Jezik nadilazi razlikovanje instrumenta kazivanja i komunikacijskoga proizvoda u interaktivnome djelovanju sudionika i korisnika pluralnih jezičnih zajednica. Umjetnost u vizualnome sklopu preuzima u svoje okrilje tehnički jezik novih medija kao svoju matricu i svoj komunikacijski kôd. (S. Krämer (ur.), Medien – Computer – Realität: Wirklichkeitsvorstellungen und Neue Medien, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1998. i S. Münkler/A. Roesler (ur.), Was ist ein Medium?, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2008.) U doba apsolutne virtualne stvarnosti događaja proizvedenoga tehničko-tehnološkom tvorbom svijeta više nema nikakvog razloga razdvajati stvarnost od iluzije, a iluziju od stvarnosti. Simulakrum događaja dokida metafizičko razdvajanje snova i stvarnosti. Ono što jedino prethodi u tom recipročnome odnosu fantazije kao virtualnosti i iluzije kao stvarnosti jest beskrajna reproduktivnost istoga u događaju stalne prisutnosti. Derrida je pokazao da je vrijeme medija istodobno vrijeme kraja čovjeka kao subjekta predstavljanja svijeta samoga. Sada mediji tvore identitet bez izvornika i kopije, sliku bez iluzije transcendencije i diskurs bez razlikovanja jezika i govora. Beskrajno udaljavanje identiteta izvornika odgovara neizmjernoj blizini reproduktivne matrice događaja. U tom pogledu medijska tvorba stvarnosti postaje univerzalni tekst svijeta bez povijesti. „Trag“ potpisa nosi kodiranu poruku „aparata“. Materijalnost i forma više nisu binarne opreke. Čak i opreke transcendentalne svijesti i imanentnoga polja tijela kao subjekta nestaju u ideji intertekstualnosti svijeta. (J.Derrida, Paper Machine, Stanford University Press, Stanford Calofornia, 2005.) U Charovom 56. fragmentu drugi dio rečenice, nakon što pjesnik kaže da je „doba kad ponovno naraslo nebo zadire u zemlju“, glasi: „kad je čovjek u agoniji između dva prijezira.“ Sveza između neodređenoga doba i čovjeka u agoniji istodobno je sveza između neba i zemlje. Ali ta sveza više ne podaruje sklad, nego se nebo koje zadire u zemlju poput čovjeka nalazi „u agoniji između dva prijezira.“ Poetski govor otvara pitanje o vremenu agonije čovjeka. Agonija proizlazi iz nečeg što je vremenu kao suvremenom dobu primjereno u njegovoj neprimjerenosti – ponavljanje povijesne drame u novom kontekstu. To je ponavljanje ono „naraslo nebo“ koje „zadire u zemlju“, Agonija, dakle, nije izazvana nekim misterioznim događajem stranim i čudovišnim čovjeku. Posve suprotno, ono što je ovdje strano i čudovišno jest nešto čovjeku istovremeno najbliže. Radi se o paradoksu novoga: ono novo nije drugo negoli beskrajno ponavljanje istoga u spiralnome gibanju od početka (arhé) do kraja (finis, eshaton). Čovjek može biti u agoniji samo ako je svijet koji povezuje nebo i zemlju u agoniji. Značenje riječi agonija u suvremenoj uporabi pokazuje njezinu sinkretičku narav. Riječ na grčkome (agon) odnosi se na borbu i natjecanje. Jedino je agon uvjet priznanja čovjeka kao pojedinca u zajednici. Ništa se ne može u životu dobiti bez borbe na život i smrt za priznanje. To je priznanje više od modernoga shvaćanja subjekta kao identiteta osobe u društvu Drugih. U Lyotardovome filozofijskome mišljenju postmoderne socijalna agonistika tvori društveni prostor sukobljavanja mnoštva subjekata/aktera u ekonomiji, politici i kulturi liberalnoga demokratskoga društva. (J.-F. Lyotard, La condition postmoderne, Minuit, Pariz, 1979.) Ali već je kršćansko razumijevanje latinskoga prijevoda spomenutoga grčkoga izraza bitna razluka u značenju (différance). Muka (passion) Isusa Krista povezuje agoniju s ekstatičkim izlaskom iz tijela. Agonija je proces bolnoga raspadanja. Priznanje prolazi kroz svijest Drugih kao bol i kao trauma. Agonija u tom shvaćanju konstituira tijelo kao događaj patnje života. U prvom slučaju grčki pojam agonije herojski je čin preuzimanja smrti u boju s onim što je nemoguće. Pojedinac se iskazuje tragičnom žrtvom, dok se u kršćanskome razumijevanju radi o agoniji kao činu žrtvovanja tijela samoga u ime bezuvjetne ljubavi Boga spram čovjeka. Jednostavno, grčka je agonija ljudski čin herojske borbe za priznanjem u borbi na život i smrt, a kršćanska je agonija božanski čin iskupljenja tijela u duhovnoj ekstazi. Prvo je tragički pojam agonije, a drugo religiozno iskustvo transcendencije tijela u suočenju s konačnom granicom – smrti. Događaj koji povezuje razdvojene sfere transcendencije i imanencije u egzistencijalnome sklopu čovjeka nije ništa drugo negoli događaj agonije svijeta uopće. Ili, drugim riječima, svijet je u svojoj svjetovnosti sveden na diskurzivni tekst čudovišne igre razluka (différance) između bitka i bića. Ta igra dekonstruira svaki mogući vječni „smisao“ i svako moguće privremeno „značenje“ same igre. Ništa se ne zbiva izvan igre same. Agonija, međutim, nije oznaka bitka ni vremena u smislu trajnoga stanja. To je raspad sveze između neba i zemlje. Paradoksalno, to se događa u ponovnom pokušaju da se „zemlja“ misli kao odraz „nebeskih sfera“, ili iskazano tradicionalnim metafizičkim govorom – kao polje esencijalističkoga određenja bića. Transcendentalna svijest u okružju fenomenologije je posljednji trenutak horizontalne izmještenosti „neba“ u „zemlju“. Ali naglasak je još uvijek na misteriju svijesti, koji polazi od čina tvorbe intersubjektivnosti. U takvom ponavljanju povijesti novo se inscenira samo kao vječno ponavljanje staroga s dodatkom „novoga“ u vremenu. Agonija proizlazi iz dosade i monotonosti istoga u razlikama. Vrijeme agonije jest vrijeme „između dva prijezira“. U njemu čovjek prebiva, ali istinski ne egzistira u navlastitome vremenovanju budućnosti. Prebivanje i egzistencija ukazuju na razliku između pukog trajanja u življenju i odlučnosti u vođenju života kao projekta slobode. Iz slobode se razvija cjelokupno iskustvo i doživljaj preuzimanja odgovornosti za svoj bitak i bitak Drugoga u komunikaciji. Utoliko je za Derridau razvidno da se komunikacija kao riječ suvremenoga doba ne može svesti na medijsko komuniciranje kao posredovanje informacija i kao razmjene poruka. Posrijedi je djelatnost razmještanja značenja polja komunikacije izvan trostrukog pojmovnoga okvira semiotike: (1) sintakse, (2) semantike, (3) pragmatike. ¸ Komunikacija je događaj intertekstualnosti u kontekstu. Svaki subjekt/akter ima u njemu svoje mjesto i značenje, a ne izvan njega. Kontekst komunikacije je Derridaino gramatologijsko određenje tzv. objektivnosti povijesti ili njezine neporecive nužnosti i kontingencije. Njezin se trag ne može i ne smije otkloniti iz procesa komunikacije. (J. Derrida, „Signature Event Context“, u: Limited Inc, Nortwestern University Press, Evanston, 1988., str. 2.) Za Derridau se ono što se događa može razumjeti samo polazeći od toga da se događaj zbiva u modusu jezika kao iskazivanje, ponavljanje i trag. Iskazuje se bitak u vremenu prisutnosti kao ponavljanje u tragu. Ovo „trojstvo“ pojmova proizlazi iz čudesne jezične usmjerenosti na govor same stvari, koja je već uvijek označena jezikom kao predstavljanjem bitka bića. Iz znaka jezik zadobiva svoju usmjerenost na bića u smislu aliquid ens. U spisima kao što su Pismo i razlika, Diseminacija, Rubovi filozofije Derrida govori o prisutnosti prisutnoga u odnosu spram jedinstvenosti smrti. Ali, smrt nije mišljena kao granica između bitka i ništavila. Ona je neprekoračivi događaj uspostavljanja razlike u samome bitku kao prisutnosti. Odsutnost kao negativan modus prisutnosti upućuje na smrt tek u obzorju metafizičkoga razumijevanja bitka iz bitosti bića. Drukčije rečeno, smrt je ovdje ontički događaj, a ne ontologijska razlika u samome pojmu bitka kao života. 2. Događaj i pismo Događaj se ne može misliti izvan strukture iskazivanja, ponavljanja i traga. U kazivanju kao iskazivanju jezik uspostavlja svoj trag u djelatnosti ponavljanja. Pamćenje i sjećanje urezani u tekst čine trag povijesnoga sjećanja u ideji Knjige. Knjiga već uvijek pretpostavlja sjećanje, a bitak je bio-u-sjećanju time što se događa u prisutnosti prisutnoga. Da bi se očuvalo kao događaj u sjećanju, vrijeme se u modusu sadašnje prisutnosti prezentira kao re-prezentacija (oprisutnjenje prisutnosti u predstavljanju prisutnoga). Samo se na taj način otvara događaj u singularnosti scene vremena ili vremena scene. Vrijeme samo sebe inscenira u primicanju i odmicanju od događaja. (Pojam slike sjećanja kao „X-zrake“ ili kao nevidljivoga traga u bitku uvodi Julia Kristeva u svoju analizu vremena i bezvremenosti (psihičkoga vremena i struje vremenitosti u tijeku životnoga vremena) u Proustovu kompozicijskom romanu-rijeci U traganju za izgubljenim vremenom. Razmješteno iskustvo vremenitosti modernoga doba i čovjeka ukazuje tako na razmještenu kronologiju. Ništa se ne događa izvan subjektivnosti svjedočenja o vlastitome životu kao matrici povijesnosti samoga subjekta. Kristeva kaže da je za Prousta „vrijeme – psihičko vrijeme i sukladno tome čimbenik koji određuje naš tjelesni život.“ Vrijeme modernoga subjekta jest stoga vrijeme imaginacije. – J. Kristeva. Proust and the Sense of Time, Columbia University Press, New York, 1993., str. 4.) To je vrijeme u distanciji bitka od čovjeka i čovjeka od bitka. Samo u distanciji može doći do zbližavanja bitka i vremena. Bez distancije u odnosu na događaj nije moguća metafizička avantura povijesti. Bitak se u svojoj vlastitoj razlici oprisutnjuje kao izvorno ponavljanje. Derrida misli, dakle, događaj s onu stranu transcendentalne metafizike, ali i u razlici spram Heideggera koji u kasnome razdoblju bitak i vrijeme misli iz događaja samoga. (Vidi o tome: H. J. Silverman, „Derrida, Heidegger and the time of the line“, u: H. J. Silverman (ur.), Continental Philosophy II: Derrida and Deconstruction, Routledge, London-New York, 1989., str. 149-165.) Scena prisutnosti bitka jest za Derridau inscenacija događaja u vremenu sjećanja i prisutnosti. Sjećanje se oprisutnjuje u pismu kao tragu razlike između izgovorenoga i napisanoga. Pismo se stoga pojavljuje kao scena pisanja ili upisivanja traga u već znakovno ispisani arhiv. Freudova je psihoanaliza za Derridau paradigmatska scena insceniranja događaja pisanja. (J. Derrida, „Freud and the Scene of Writing“, u: Writing and Difference, Routledge & Keagan Paul, London, 1979. str. 196-231.) Jezik pripovijeda dramu subjekta kao traumatsko iskustvo svoje već uvijek proigrane sudbine oznakovljenja bitka. Inscenirati događaj nipošto ne može neki osamostaljeni subjekt/akter sa svojom metafizičkom voljom za izazivanjem i produkcijom bića iz ništa. Utoliko valja razlikovati dvije vrste događaja: autentičan i neautentičan ili pseudo-događaj. Ovdje nije riječ o razlici između „istinitoga“ i „lažnoga“ događaja. Takva razlika ne može se pojaviti naknadno. Ona nije čin tumačenja. Istina događaja proizlazi iz njegove već uvijek dogođene prisutnosti. Budući da se trag prisutnosti nalazi u pismu kao tekstu, svaki autentični događaj nadilazi reprezentaciju događaja. Ali svaki pseudo-događaj zahtijeva kritiku svoje reprezentacije. Mogućnost insceniranja događaja dana je već time što je samo pisanje scena događaja ili događaj-na-sceni. Takovost ili da događaj jest (quod) povijesno-logički prethodi njegovom što ili značenju (quid) u mišljenju na ono neprikazivo i neizrecivo kod Lyotarda, dok se u mišljenju Derridaine dekonstrukcije radi o razluci (différance) u biti događaja samoga. (D. Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M., 2002.) Iz te razluke (différance) bjelodano je kako događaj s onu stranu istine ili laži ima karakter otvorenosti. Iz otvorenosti događaja pojam se istine ili smisla događaja uzdiže u područje dodatka (supplemént) inscenacije. Što se inscenira jest događaj apsolutne jednokratnosti i jedinstvenosti u ponavljanju. Iza događaja nema ničega poput transcendentalnoga subjekta ili svijesti kao označitelja. Postoji samo prazno mjesto razlike između bitka i bića u prisutnosti. I upravo stoga što inscenirati znači postaviti u prisutnost razliku između bitka kao prisutnosti i bitka kao sjećanja, moguće je pokazati temeljnu razliku između Heideggera i Derridae. Ontologijska razlika između bitka i bića Heideggerova je misaona djelatnost u doba spisa Bitak i vrijeme, dok Derrida u Pismu i razlici i svim spisima koncentriranim oko problema dekonstrukcije misli ontičko-ontologijsku razliku bitka kao traga. Za Heideggera bitak se pokazuje kao smisao epoha, a za Derridau bitak ostavlja svoj trag upisan u tekst/pismo. Ni jedna vremenska ekstaza u Derridainom mišljenju nema izričit primat. Problem je u tome što Derrida u analizi pojma nadolazećega (l’avenir) kao autentične budućnosti preuzima Heideggerovo razlikovanje vulgarne i autentične vremenitosti. Dok je bjelodano da je vremenska ekstaza budućnosti u autentičnome modusu odlučna za Heideggerovo mišljenje bitka i događaja (Ereignis), preostaje ipak zagonetnim kako Derrida misli vrijeme i s kojim primatom ekstaze. Uobičajeno je tumačenje da je zbog ideje iterabilnosti teksta kao pisma i nemogućnosti iskona bitka već uvijek riječ o sjećanju na događaj bitka, ali ne u vremenskoj ekstazi bilosti (prošlosti), nego u prošlosti koja zadobiva svoj smisao iz prisutnosti (sadašnjosti) kao već prošloj budućnosti. Čini se kao da je vrijeme u mišljenju dekonstrukcije moguće misliti samo u obrnutom metafizičkome slijedu: od „naprijed“ prema „nazad“ ili iz nadolazećega prema prošlome. Za tradicionalnu metafiziku kao i za obrat u njezinoj biti (od Husserlove fenomenologije do Sartreova egzistencijalizma) prisutnost u modusu sadašnjosti imala je očigledan primat. Derrida nastoji misliti vrijeme iz strukturalne raspoloživosti bitka u jeziku kao semiologijskome krugu značenja. To znači da se u samoj strukturi vremenitosti događaja radi o suprotnosti i razlici između onog što je primicanje k nadolazećem (l’avenir) i onog što se naziva zakašnjelost. (D. Mersch, „Entgegenkommende und das Verspätete: Zwei Weisen das Ereignis zu denken: Lyotard und Derrida“, u: Posthermeneutik, Deutsche Zeitschrift für Philosophie, Sonderbande, sv. 26, Akademie Verlag, Berlin, 2010.) Iz analize znakova Derrida dolazi do ukazivanja na mogućnosti događaja. De Saussureva semiologija je osnova za to. Jezik se pojavljuje kao samostalni sustav koji je nadređen govoru. Temeljni status koji de Saussure pripisuje jeziku dovodi do toga da se teorija jezika pojavljuje u suvremeno doba kao strukturalna lingvistika i kao semiologija kulture. Pritom je jezična problematika više od analize jezika i govora. Ona je orijentacijska točka za komunikacijsko djelovanje u suvremenom društvu. (D. Quadflieg, „Sprache und Diskurs: Von den Struktur zur différance“, u: S. Moebius/A. Reckwitz (ur.), Poststrukturalistische Sozialwissenschaften, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2008., str. 95.) Razlikovanje između jezika (la langue) i govora (la parole) tvori razliku između strukturiranoga poretka i njegova ozbiljenja u svakodnevnoj komunikaciji. Kad se jezik uspostavlja kao sustav pravila uporabe govora neovisno od stvarne situacije govornika u društvenom kontekstu, riječ je o stabilnome sustavu znakova. U njemu je jedino bitna sveza između smisla i izgovorenih riječi kao glasova. Signifikant i signifikat (označitelj i označeno) pojavljuju se unutar sustava kao znakovno određeni poredak označavanja stvari. De Saussurova semiologija bavi se odgovorom na pitanje o svezi između smisla i glasovne slike (image acoustique). Je li ta sveza proizvoljna ili prirodna? Ako je proizvoljna, tada je znak kulturno određeni sustav koji ne proizlazi iz prirodnosti znaka. Drugim riječima, de Saussurova je temeljna postavka da je znak antiesencijalistički odnosno da je proizvod kulturne konvencije. (F. de Saussure, Tečaj opće lingvistike, ArtTresor, Zagreb, 2000. S francuskoga preveli V. Vinja, A. Kovačec, T. de Mauro) Logičkim pojmovima iskazano, znak u svojem glasovnome (fonetskome) aspektu proizvod je označenoga i označitelja kao odnosa označavanja, a nije transcendentalno zauvijek određen univerzalnim pravilima označavanja. Ako je stoga sveza između označitelja (signifikanta) i označenoga (signifikata) svagda nemotivirana ili „arbitrarna“, tada je rezultat semiologijske analize jezika da ne postoji nikakva vječna „priroda“ ili bitak koji prethodi jeziku. Sam se jezik strukturira u odnosima kao živo komunikacijsko djelovanje, a ne kao instrumentalno sredstvo govora. Jezik je kazivanje, a govor govorenje o intencionalnim predmetima iskustva, To je razlika između kazivanja na stvar i govora o stvari samoj. Tek se iz tog razlikovanja može razumjeti kako događaj iskrsava iz vremenske ekstaze budućnosti kao došašća onog čemu je mišljenje na putu primicanjem i odgađanjem događaja jedinstvenoga i jednokratnoga susreta. U jeziku se iskazuje logička struktura mišljenja, a u govoru glasovno strukturiranje poruke bez svoje oporuke, kako bi rekao René Char. Govoriti bez jezika isto je kao pisati bez gramatike. Iz de Saussurove strukturalne lingvistike proizlazi glavna postavka da se iz „prirode“ znaka ne može izvesti ni njegov početak ni njegov kraj, odnosno da je proces označavanja kao u Hegelovoj spekulativno-dijalektičkoj logici istodobno sustav razlikovanja, koji se pokazuje u kružnoj strukturi povijesno-logičke sistematike. U svojim spisima kao što su O gramatologiji i Pismo i razlika Derrida je 1960-ih godina razvio kritiku strukturalne lingvistike, preuzimajući njezin temeljni rezultat razlikovanja jezika i govora uz preuzimanje Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije u ontičko-ontologijskoj razlici otvorenosti bitka i pozicionalnosti bića. Akcijom dvostrukog preuzimanja i istodobno kritike onog preuzetoga stvorio je dvije usporedne misaone figure, koje će razviti u svim svojim kasnijim filozofijskim spisima, predavanjima i razgovorima o putu vlastitoga mišljenja. Radi se o gramatologiji kao znanosti o općem pismu i dopuni de Saussurove semiologije diferencijalnim određenjem jezika kao fundamentalnim razlikovanjem i kretanjem upisivanja razluke (différence). Naspram de Saussureove teorije arbitrarnosti znaka Derrida bitno proširuje pojam znaka i to na sljedeći način: (1) Znakovi se mogu čitati jedino polazeći od strukture označitelja, kao što su to izveli Lacan i Barthes, odnosno iz njihove materijalne površine u razlici spram označavanja (signé) kao pukog obilježavanja (marque); (2) Kretanje se znakova može dovršiti jedino u procesu obilježavanja i ponovnoga obilježavanja, odnosno iterabilnosti, što znači da se s onu stranu njihova glasa (phoné) skriva skripturalna jezgra ili pismo; (3) Mogućnost diferencijalne strukture, koja vlada sustavom jezika odnosno pisma, zasniva se u djelatnosti agenata kao djelatnosti razluke (différance), što znači da se poredak razlikovanja-razlučivanja proizvodi ili procesuira, a da razlika sama ne pripada tom sustavu. (J. Derrida, „La différance“, u: Marges de la philosophie. Minuit, Pariz, 1972., str. 1-29.) Derridaina je postavka krajnje radikalna u odnosu na semiologijski zaokret de Saussurea spram cjelokupne moderne filozofije jezika. Radi se o tome da izvorna skripturalnost znakova na temelju njihove iterabilnosti prethodi jeziku kao što gramatologija prethodi lingvistici. Jezik se ne razvija izvan pisma. Štoviše, Derrida uvodi pojam prapisma koji se odnosi na izvorni akt pisanja. Međutim, to se ne smije shvatiti u povijesnome smislu. Odvojenost povijesnoga od logičkoga nije oznaka strukturalizma i poststrukturalizma. Posve suprotno, u Derridainom mišljenju forma i sadržaj medija (pisma) pojavljuju se u simultanosti. Medij se u svojoj materijalnosti i svojoj formalnosti odnosi spram stvarnosti kao simultana produkcija i reprodukcija smisla/značenja, koje ne postoji izvan djelatnosti tvorbe stvarnosti. Iz toga nužno slijedi da je jezik (novih) medija pismo, koje svoje značenje zadobiva u procesu dekodiranja stvarnosti. (L. Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, London-New York, 2001.) Logika koja ima primat nad poviješću u ovom se slučaju pokazuje logikom novomedijske tvorbe svijeta kao skriptoralnoga polja interakcije subjekta/aktera komunikacijskoga procesa. Logika je novih medija tehnički izračunato pismo. Ono u svojem univerzalnome kôdu slikom nadomješta jezik (la langue) i govor (la parole). Za Derridau se stoga razluka (différance) može shvatiti iz procesa nadilaženja prisutnosti u kojoj znak funkcionira kao arbitraran ili kulturno određeni poredak značenja. Ako ne postoji ništa iskonsko u znaku, tada je uvođenje pojma prapisma opravdano samo ako se njime može uputiti na čin intencionalnosti nekog predmeta u svijesti. Ali to znači istodobno da je posrijedi izvršenje čina u njegovoj performativnosti, što ima izravne posljedice za samu formu jezika. Prapismo se razvija u svojem logičkome izvršenju u činu artikulacije diskursa, ili kako to sam Derrida objašnjava u Gramatologiji, u činu artikulacije pisma kojim se uspostavlja razluka (différance) kao „formacija forme“. Pismo se samo uspostavlja kao događaj pisanja, a time i kao izvršenje razluke (différance). Kao što pismo prethodi jeziku, gramatologija lingvistici, tako i razluka (différance) prethodi događaju. Paradoksalno je, dakle, ovo: ako u događaju uvijek već predleži neka struktura ponavljanja, tada je razlikovanje između događaja (bitka i vremena) i znaka (smisla/značenja), odnosno singularnosti i ponavljanja razlika u samoj razluci (différance). Tradicionalno metafizički govoreći, razlika između bitka i mišljenja od Platona do Hegela bila je u tome što se mišljenje bitka zbiva kao čin misaonoga bitka u kojem sve ono što se može misliti nužno znači da ima svoj bitak. Mogućnost bitka misaonom činu daje primat u određenju mogućeg-bitka. Tako je Heidegger povezao mišljenje i bitak iz modalne kategorije mogućnosti i iz vremenske ekstaze budućnosti. (M. Heidegger, Sein und Zeit, Clett-Kotta, Stuttgart, 2004. Vidi o tome: O. Pöggeler, Denkweg Martin Heideggers, Clett-Kotta, Stuttgart, 1994. ) Taj „idealizam“ u temelju je metafizičke povijesti Zapada. Derrida na temelju rezultata strukturalne lingvistike i Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije nastoji otvoriti mogućnost da se u samom činu razlikovanja dvojega otvori razlika u samoj razlici. Drugim riječima, ono što Heidegger naziva ontologijskom razlikom bitka i bića kod Derridae se misli iz same metafizičke strukture jezika. Bitak i biće u svojoj ontologijskoj razlici pretpostavljaju razumijevanje translingvističkoga pojma razlike. Naizgled je paradoksalno da se sam čin razluke (différance) treba razumjeti kao razlika između izvornoga razlikovanja i njegova ponavljanja. (J. Derrida, Dissemination, Continuum, London, 2004.) Razlika u razlici jest razlika i razluka te razlike. A ono što se ponavlja nije drugo negoli razlika u razluci. Différance je istovremeno čin konstrukcije i dekonstrukcije istoga u ponavljanju. Prije negoli se upustim u tumačenje ovog najprijepornijega mjesta u cijelom Derridainom mišljenju postavlja se pitanje kako je moguće da pismo prethodi jeziku, gramatologija lingvistici, a razluka (différance) događaju? Na njega je moguće odgovoriti ako se slijedi trag vlastita Derridaina tumačenja onog što je sam promislio i napisao u ključnim knjigama kao što su Glas i fenomen, O gramatologiji, Pismo i razlika i Rubovi filozofije. Trag je sam Derrida otčitao u razgovorima objavljenim u knjizi naslovljenoj Položaji (Positions). Kako, dakle, Derrida objašnjava da pismo prethodi jeziku, gramatologija lingvistici, a razluka (différance) događaju? Već na početku te knjige razgovora kaže se da je njegova misaona strategija u „razmještanju pitanja“. Ako „nema apsolutnoga početka“, tada se svi tekstovi odnose samo na druge tekstove. (J. Derrida, Positions, The University of Chicago Press, Chicago, 1981., str. 3.) To znači da ne postoji nikakva pravocrtna reprezentacija djela koja bi bila u skladu s nekim logičkim poretkom. Budući da nema jedne crte koja ima svoj početak, tako je i ideja kraja istodobno u sebi proturječna. Kraj pretpostavlja početak. To je bjelodano u Hegelovoj dijalektici, koja završava u apsolutnoj znanosti duha kao kraju svih prethodnih povijesno-logičkih određenja razvitka duha u povijesti. Derrida upućuje na svoja djela O gramatologiji i Pismo i razlika da bi ustvrdio kako taj poredak apsolutnoga početka i kraja više ne postoji. Ključno je ovo: više. Ne, dakle, da nikad nije postojao, nego da više ne postoji. Očigledno je da se pritom želi kazati da o onome što nazivamo bitkom u njegovoj prisutnosti kao zbilji ne odlučuje metafizički pojam vječnosti (aeternitas), već povijesno individuiranje epoha bitka. Ako više ne postoji takav poredak, kakav još postoji? Derrida kaže da je tijekom cijele povijesti metafizike logičkome primatu „početka“ kao „iskona“ odgovarao primat glasa i fonetskoga pisma. U kritici Husserlove transcendentalne fenomenologije pokazuje se put Derridaina mišljenja. Riječ je o iščezavanju ideje podrijetla, iskona, početka. U tekstualnome smislu, Derridaino pisanje bez početka i kraja, na rubovima, naizgled bez „reda i svrhe“, ali uvijek u dekonstruktivnoj praksi tumačenja tekstova Drugih, ne smjera izlasku iz figure labirinta. Izaći-izvan labirinta (tekstova) bio bi čin dokidanja povijesti kao lutanja između tekstova i dokidanja vlastitoga traga. Labirint nije stoga tamnica, kao što nije ni prostor tjeskobne zatočenosti duše u svijetu bez izlaza. Razrješenje tajne labirinta otvara jedinstveni put mišljenja i pisanja kao beskrajnoga užitka u samome činu traganja za smislom. Užitak nije u krajnjem činu dosezanja užitka. Sam je put užitka u mišljenju uživanje u traganju kao razgonetanju zagonetke same. Značenje nije traganje, nego predstavljanje neke stvari. Ali njezin smisao kao stvari nije u njezinom značenju, nego u njezinom smislu koji nadilazi značenje. Naprotiv, pisanje je traganje i lutanje unutar labirinta bitka i vremena. Odgovor na pitanje o pisanju kao tekstu pretpostavlja odgovor na pitanje o promjeni filozofijskoga diskursa unutar povijesti filozofije kao diskursa. Za Derridau je povijest uvijek samo tumačenje teksta koji tvori povijesni događaj. Ne bavimo se stvarnošću kao nečim „objektivnim“, nego tumačenjem teksta koji stvarnost čini događajem. U tom smislu postavka da granica na kojoj filozofija postaje mogućom kao diskurs ponajprije jest ona unutar koje se filozofija pojavljuje kao episteme i funkcionira u okružju konceptualnih suprotnosti. Što jest filozofija proizlazi iz odgovora na pitanje o dekonstrukciji same filozofije. Drugim riječima, sam Derrida definira dekonstrukciju činom dekonstruiranja. To znači da dekonstruirati filozofiju ujedno upućuje na strukturiranje filozofijskih koncepata. Ali, to je istovremeno promišljanje onog što je povijest priječilo da ono tabuizirano, ono tamno mjesto ne-govora bude tematizirano unutar samoga filozofijskoga diskursa. Zaborav bitka kod Heideggera u Derridae se misli kao pitanje dekonstrukcije samoga bitka kao prisutnosti odakle izvire cjelokupna povijest metafizičke sudbine Zapada. Pismo koje prethodi jeziku proizlazi iz strukturalne ponovljivosti (iterabilnosti) prisutnosti u ponovnoj prisutnosti (reprezentaciji) događaja. Svaki je događaj ponavljanje istoga u razlici koja tvori bit znaka i značenja onog što jest. Za Derridau se pismo razlikuje od jezika i govora time što se suprotstavlja glasu (fonemu). Budući da ne postoji čisto fonetsko pismo, jasno je da se „ekspresivna supstancija“ pisma kao prapisma ili arhipisma mora u sebi razvijati kao djelatnost artikulacije, dodatka i razlike. (Derrida, Positions, Chicago University Press, Chicago, 1981., str. 8.) Pismo se artikulira u dodatku „iskonskoga“ govora, a u svojoj razluci (différance) spram jezika proizvodi mnoštvo različitih stvari. No, zajednički nazivnik koncepta razluke (différance), u razlici spram razlike pisane s e na francuskome (différence) jest u tome što je riječ o suprotstavljenosti binarnih opreka, primjerice, tijela i duha, prirode i kulture itd. Derrida ide još korak dalje ustvrđujući da je riječ o istome koje se razlikuje od identičnoga. Moderne znanosti počivaju upravo na konceptu razluke (différance) jer se znanje odnosi kao intencionalna svijest spram svojega predmeta. Razlikovanje prirodnih i humanističkih znanosti pokazuje da se razluka (différance) upisuje u samu strukturalnu genezu znanosti. Zato razluka (différance) nije koncept, kao što dekonstrukcija nije metoda u filozofijskoj analizi (razlučivanju) povijesnoga nabačaja strukture i geneze znanstvenoga razumijevanja bitka i vremena u metafizičkoj povijesti Zapada. Derridaino mišljenje u najvećoj je blizini s Heideggerovim mišljenjem bitka (Seinsdenken). No, razlika je upravo u tome što Derrida odriče mogućnost da se u jeziku začne misao početka. Kritika Heideggera polazi od riječi i značenja riječi – bitak. Usuprot Heideggerovom osluškivanju glasa bitka (fonologizam), Derrida dekonstruira tu opsesivnu potragu za iskonskim glasom kao logocentrizam metafizike uopće. Heidegger stoga nužno mora poeziju postaviti temeljnom umjetnošću kazivanja na bitak i o bitku, jer ne propituje, prema Derridai, svezu logosa i phoné. Jezik preuzima fonetski primat u iskazivanju bitka. Poetsko kazivanje na taj način vraća se Platonovoj postavci da je „govor otac logosa“. Derrida, međutim, ne suprotstavlja glasu pismo kao trag u smislu alternative metafizičkome razumijevanju povijesti. I sam Heidegger je u kasnome razdoblju došao do postavke o događaju (Ereignis) koji se stječe ili događa u „kazi“ (Sage) kao jeziku s onu stranu lingvistike i njezinih znanstvenih pravila kazivanja. (M. Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969.) Ono što je ovdje važno samo je to da Derrida ne misli da je gramatologija ona „znanost pisma“ koja pismu vraća dostojanstvo nakon dugovjeke vladavine logosa kao glasa, nego je ponajprije riječ o mogućnostima pisanja nakon kraja Knjige (logosa-glasa-znaka). Derrida više ne misli analogijski s onu stranu metafizike kao Heidegger. Njegovo je mišljenje otvorenost razluke (différance) unutar same razlike kao strategije proizvođenja razlika, gdje pismo prethodi jeziku „logički“ na taj način što dovodi u pitanje logocentričan način mišljenja i kazivanja. Misterij dekonstrukcije proizlazi iz mistike razlike. Čudo pretpostavlja tajnu unutar samoga labirinta pisma kao teksta. Ali upravo je problem u tome kako se pojavljuje ta razlika u samoj razluci (différance)? Na to pitanje može se odgovoriti ako se odgovori na prethodno: kako koncept znaka i značenja pripada metafizici kao obilježavanju i ponovnom obilježavanju granice sustava? Ili, drugim riječima, je li bijeg od metafizike znaka uopće moguć? Za Derridau je koncept znaka povijest metafizičke određenosti logocentrizma. To znači da znak ima skriveni primat u jeziku prije svih drugih procesa označavanja. Prethodnost znaka u jeziku ispred svih drugih određenja jezika predstavlja glavni problem semiologijskoga zaokreta u biti metafizičke filozofije jezika. Da bi se vidjelo kako je (ne)moguć bijeg iz okrilja metafizike, valja se ponovno vratiti temeljnim postavkama de Saussurove semiologije. Riječ je o dvije postavke: (1) Semiologija se protiv tradicije lingvističkih istraživanja usmjerava na to da je označeno (signifikat) neodvojivo od označitelja (signifikant), te da su oboje dvije strane iste produkcije značenja; (2) Semiologija naglašava diferencijalne i formalne značajke funkcioniranja te u svojoj biti lingvistički označitelj nije određen fonički. Derrida je u ovoj de Saussurevoj postavci prepoznao bitnu misaonu točku razdvajanja spram cjelokupne tradicije filozofije jezika. Ako, dakle, znak nije određen glasovno, tada je označitelj neprirodan odnosno kulturno je strukturiran. Jednostavno, ta je postavka korak spram antiesencijalizma metafizike. Označitelj nije transcendentalno fiksan, te se njegova logička (prirodna) utemeljenost u jeziku više ne iščitava kao nužna i vječna ukorijenjenost. U svakodnevnom jeziku, kako Derrida slijedi Heideggera, ne nalazi se ništa drugo negoli prerađeni jezik metafizike za svakodnevno zbrinjavanja čovjeka. Stoga svakodnevni ili obični jezik nije neutralan. Govor proizlazi iz jezika transcendentalnoga označitelja koji se više ne odnosi ni na kakve referente. Zato jezik kao metafizički transcendentalni označitelj više ne funkcionira kao označitelj. Drugim riječima, to da više ne funkcionira temeljni je problem ne samo metafizike, nego i cijelog Derridainog mišljenja. Kada razlikovanje označitelja i označenoga postaje problematično, a de Saussure je upravo otvorio taj problem tako što je koncept označitelja definirao proizvoljnošću znaka ili njegovom kulturnom kodiranošću, tada je određenje kulture moguće uspostaviti samo s pomoću razlike između glasa (zvuka) i mišljenja. Tzv. prirodna veza mišljenja i glasa (zvuka) na kojoj ustrajava de Saussure i na poseban način Heidegger pokazuje da je glasovno ili zvukovno mišljenje određujuće. Za Heideggera je glas izvor nagovora bitka. Otuda nastaje filozofija. Osluškujući glas bitka filozofija kao metafizičko mišljenja sluša glas iskona u njegovoj nepatvorenoj dubini (de profundis). Semioticum acusticum određuje cijelu povijest filozofije do suvremenoga „lingvističkoga zaokreta“ (linguistic turn). (O konceptu lingvističkoga zaokreta R. Rortyja vidi: „Introduction to The Linguistic Turn“, u: C. J. Voparil/R. J. Bernstein (ur.) The Rorty Reader, Wiley-Blackwell, 2010., str. 60-70.) De Saussure ustvrđuje da je lingvistika model za opću semiologiju. Time se suprotstavlja Hegelovom stavu da je jezik poseban sustav, a ne univerzalni poredak. Barthesova i Lacanova inverzija o semiologiji kao uvjetu mogućnosti strukturalne lingvistike čini osnovu radikalnoga Derridaina koncepta dekonstrukcije logocentrizma. Pritom valja istaknuti da se iz ovog misaonoga obzorja u potpunosti mijenja slika o iskonskim „prirodnim“ jezicima kao oblikovateljima kulturnih poredaka univerzalnih vrijednosti. „Prirodni“ jezici nisu neutralni kao što to nije ni tzv. običan jezik. Njihov je govor već uvijek omeđen granicama metafizičkoga kazivanja. To vrijedi čak i u slučaju japanskoga jezika u kojemu se jedino iz konteksta može razaznati da je riječ o subjektu iskaza. Dekonstrukcija jezika tvori radikalnu dekonstrukciju kulture kao univerzalne prirode. Derrida kao paradigmatski mislilac poststrukturalizma te mediologijski teoretičari (McLuhan i Flusser) radikalni su kulturni i društveni konstruktivisti. Ne postoji ideja o univerzalnoj kulturi kao ni o univerzalnome jeziku osim kao tehničkome jeziku medija. Leibnizova ideja o univerzalnoj semiotici, koja je matematički utemeljena, u novovjekovnoj je metafizici misao nadolazeće matematizacije i vizualizacije pojmova kao univerzalnih znakova. Za Derridau, a osobito za Deleuzea, to je najznačajniji prodor monadologijske teorije medija iz virtualnosti u aktualnost. (G. Deleuze, The Fold: Leibniz and the Baroque, Athone Press, London, 1993. Što ruši poredak glasovne ili zvukovne metafizike jezika nije ništa drugo negoli znak u svojoj neprisutnosti. Iz toga slijedi neizbježna ponovljivost znaka u pismu (iterabilnost). To je pismo koje počiva na dokidanju ideje bitka kao prisutnosti. Pismo oblikuje grafo-skriptoralni trag ili dodatak glasa u svojoj prisutnoj neprisutnosti. A jedino pravo tijelo pisma pokazuje se u slici koja ruši prirodni poredak. Slika kao pismo u svojoj iskonskoj slikotvornosti u formi slikovnoga pisma (hijeroglifi, ideogrami) dekonstrukcija je ideje temelja, logosa i znaka kao fonocentrizma povijesti. (Vidi o tome: Ž. Paić, „Dekonstrukcija slike: od mimezisa, reprezentacije do komunikacije“, u: Ž. Paić/K. Purgar (ur.), Vizualna konstrukcija kulture, HDP-Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 9-42.) Derridaina je dekonstrukcija misterij koji u potpunosti vraća u filozofijski diskurs pitanje o podrijetlu jezika. U drugom obratu to je pitanje o jeziku podrijetla. Metafizika je kao sudbina Zapada istodobno pitanje o granicama jezika mišljenja koje počiva na razlikovanju između bitka i bića. U tom razlikovanju pokazuje se nešto uistinu prekretnim. Radi se o tome da više ne postoji ideja temelja ili iskona. To da više ne postoji ideja temelja ili iskona u logosu samome pojavljuje se u moderno doba s Nietzscheom, Freudom i Heideggerom. Sada je doba decentrirane strukture i igre razlika. Derridaina je dekonstrukcija radikalno preispitivanje ideje vremena i povijesti iz onoga što se objelodanjuje u vremenu i povijesti kao pismo ili tekst vremenite povijesti pisma kao teksta. Sa stajališta lingvističkih istraživanja i semiologije, Derrida dolazi do zaključka da je logocentrizam problematičan već otuda što u povijesti ne postoji ni jedno čisto fonološko ili fonetsko pismo. Umjesto njega u središte se postavlja gram ili grammé iz čega nastaje razluka (différance). (J. Derrida, „Ousia et grammé:note sur une note de Sein und Zeit“, u: Marges de la philosophie, Minuit, Pariz, 1972., str. 31-78.) Textile kao tekst proizveden jedino u promjeni drugoga teksta dovodi do toga da je povijest metafizike povijest pisma poput ispisivanja na ispisanome. Paradigmatski slučaj upućuje na praksu srednjovjekovnih pisara palimpsesta. Radi se, dakle, o najopćenitijem konceptu semiologije koji postaje gramatologija. U konceptu grammé događa se razlika koja prethodi bilo kakvom jedinstvenome događaju. Posljedica ovog stava jest da ništa više ne prethodi razlici kao razluci između temelja i onog što je iz temelja izvedeno, što je iskon i što je iz iskona postalo, što je subjekt a što supstancija. Kada više nema vremenske prethodnosti nema ni logičke. Konačan je rezultat da je subjekt ili autor onaj koji nastaje u procesu razlike u samoj razlici. Svaki je autor subjekt/akter procesa razlučivanja i razlikovanja unutar samoga teksta, a njegova se subjektivnost artikulira kao autorski rukopis ili pismo unutar zajednice tijela-teksta. 3. Razmještanje pitanja Što je to uopće – iskon ili izvornost? Misliti na tragu Derridae znači postaviti pitanje o ideji iskona ili izvornosti kao metafizičkome temelju bitka i vremena. To je u krajnjem pitanje o Bogu kao temelju temelja. Stoga je pitanje o iskonu ili izvornosti zapravo pitanje o smislu metafizike. Ako smisao upućuje na proces označavanja, tada se smisao metafizike ne razrješava u razlici i razluci (différance) događaja nadolazećega (l’avenir) kao stjecišta ili susreta iskona i budućnosti iz onoga što je nemislivo, što je nemoguća mogućnost i što označava Derridaino mišljenje „izvorne“ ili „prave“ budućnosti kao neočekivanoga dolaska događaja samoga. Smisao se metafizike razrješava u istovjetnosti događaja i pisma kao slikovnoga jezika samoga događaja. Drugim riječima, pitanje smisla metafizike nije tek jedno pitanje među inima koje filozofija postavlja o nečemu. To nije pitanje o štostvu (aliquid ens) metafizike, kako je to pokazao Heidegger u raspravama Što je filozofija? i Što je metafizika? Razmještanje pitanja odnosi se na pitanje o samome pitanju smisla metafizike u njezinom nužnome mišljenju prvoga i posljednjega u krugu određenja bitka kao bitka bića i bitka kao otvorenosti događaja. (J. Derrida, „Structure, Sign, and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing of Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 278-294.) Događaj i njegov smisao rasprskavaju se u vremenskome slijedu, koji prethodi svakome logičko-povijesnome razdvajanju na prvo i posljednje. Derrida je u mističnome tonu povezivanja grčkoga izvora filozofije sa židovskom kabalistikom došao do rješenja. Jedno nije Jedno jer Jedno ne može bez Dvojega. Izvorno nastajanje ili prisutnost već je uvijek razdvojeno u Dvoje. Udvostručenje stoga preuzima u svoje okrilje događaj prisutnosti Jednoga kao jednokratno i jedinstveno ponavljanje (iterabilnost). Mistika Jednoga kao Dvojega istodobno nužno metafizički otvara problem Drugoga. (J. Derrida, Disemination, University of Chicago Press, Chicago, 1981.) Da je Drugoga moguće misliti samo iz metafizičke perspektive Prvoga (subjekta i supstancije u novovjekovnoj filozofiji svijesti) znači da je mišljenje Drugoga unutar tog obzorja uvijek samo derivat subjektivnosti. U Husserlovoj fenomenologiji rješenje se nudi u intersubjektivnoj svijesti koja nesvodivo Drugoga nastoji misliti kao subjekta u interakciji čina svijesti o Drugome. Ali, problem je upravo u tome što se Drugi na taj način metafizički svodi u svojoj nesvodivosti samo na drukčije postavljenu intersubjektivnost. Druga strana istog procesa je interobjektivnost svijesti kao korelata intersubjektivnosti. Tek iz drugotnosti Drugoga kao radikalne nesvodivosti moguće je izvesti postavku o mogućnostima mišljenja i kazivanja s onu stranu drugoga Drugoga. Derrida je u svim svojim predavanjima i spisima o kozmopolitizmu, prijateljstvu i gostoljubivosti (hospitalité) nastojao misliti to mjesto razluke (différance) iz figure gosta kao stranca. (J. Derrida, Of Hospitality:Cultural Memory of the Present, Stanford University Press, Stanford California 2000., J. Derrida, On Cosmopolitanism and Forgiveness, Routledge, London-New York, 2001., J. Derrida, The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 2005.) Tzv. etički problem u mišljenju dekonstrukcije ne proizlazi iz toga što kozmopolitizam i univerzalnost Drugoga predstavljaju neku vrstu kantovske regulativne ideje zajednice umnih bića. Posve suprotno, Derrida je u svojoj etičkoj „rigoroznosti“ prisiljen misliti Drugoga iz nesvodive drugotnosti bitka kao traga. To znači da je etika Drugoga svagda samo dekonstrukcija formalne etike dužnosti i upućuje na bezuvjetnu ljubav i blizinu spram Drugoga kao uvjet mogućnosti egzistencije subjekta unutar „moje“ zajednice, društva, kulture. Koji je, na posljetku, krajnji rezultat ove dekonstrukcije ideje iskona ili izvornosti (bitka kao prisutnosti)? Ponajprije, rezultat je da se prva inseminacija istodobno zbiva i kao druga diseminacija, odnosno da se prapočetni trag gubi u drugim tragovima. Drugi trag upućuje na prvi, ali ne na taj način da bi uopće postojala mogućnost nekog prvotnoga traga, nego tako što se tragovi odnose međusobno na svoje tragove kao što se mediji međusobno odnose na svoje poruke. Nemogućnost iskona ili izvornosti ne znači nipošto neiskonsko ili neizvorno događanje povijesti, nego samo to da se iskon ili izvornost svagda podvostručuju i razdvajaju u pismu i tekstovima Drugoga. Gubitak prvoga traga ne otklanja misao o prapismu. Radi se samo o tome da se logička i povijesna prvotnost ne može misliti prije negoli se misli predlogička i predpovijesna struktura temelja. Metafizika je povijest otuđenja onog izvornoga u samom razdvajanju Jednoga. Iz Derridaine dekonstrukcije cijela se povijest metafizike s vrhuncem u Hegela i destruktivno u Marxovoj dijalektici razumije u krugu onto-teo-eshatologijskih određenja bitka kao prisutnosti. Moglo bi se čak reći sljedeće: otuđenje je uvjet mogućnosti izvornosti ili iskona kao prave izvornosti i pravoga iskona. Govor o „pravome“ ili „autentičnome“, koje Derrida baštini iz zapadnjačke metafizike različitih izvora (grčka filozofija, židovska ehatologija, teologijska mistika), dekonstruira se na taj način da se ono „pravo“ ili „autentično“ pronalazi u igri podvostručenja i heterogenosti. Ili, drukčije rečeno, istinska je povijest samo ona koja već uvijek ima karakter primicanja i zakašnjelosti onog nadolazećega (l’avenir). Autentična povijest već je uvijek ona koja u događaju nadolazećega sjedinjuje sjećanje i prisjećanje na događaj sam. Izvorno ili iskonsko time zadobiva mnogo više od mitskoga početka bitka u vremenu. Ono se „denaturalizira“ u podvostručenju i razdvajanju te otuda postaje drugom „prirodom“ događaja. Autentična je povijest u znaku primicanja i zakašnjelosti događaja. Ona se događa upisivanjem traga u sam događaj u svojoj ponovljivoj istodobnosti. Usuprot Heideggerovom mišljenju događaja kao „drugoga početka“, što znači da iskon ili izvornost u drugome početku zadobivaju novu iskonsku ili izvornu autentičnost, Derrida tvrdi da nemogućnost prisutnosti bitka u formi glasa i govora zahtijeva strukturalnu inverziju glasa i govora u skriptoralnosti pisma. Trag obilježava već ono prisutno koje ima formu sjećanja. Umjesto prisjećanja na prapočetnu otvorenost bitka (An-denken des Seins), Derrida u dijalogu s Heideggerom naglašava upravo tu skriptoralnost traga kao već uvijek prisutnoga u fenomenu sjećanja. No, kakvo je to sjećanje u odnosu na Heideggerovo prisjećanje na bitak? Na što se odnosi to sjećanje i ima li ono bitne sveze s konceptom Haideggerova „zaborava bitka“? Odnos između prošlosti i sadašnjosti za Derridau je omogućen tek onda kada se bitak misli iz vremena nadolazećega. To nije bitak kao nastajanje ili postajanje (Werden) kako ga je shvatio Nietzsche. Posrijedi je mogućnost istinske transcendencije iz onoga nadolazećega. Zahvaljujući tome, moguće je prošlost i sadašnjost misliti i kazivati kao buduću prošlost sadašnjosti, koja nikad „nije“ za razliku od prošlosti koja je već uvijek „tu“. Sjećanje proizlazi, paradoksalno, iz transcendencije bitka. Sam Heidegger kaže u Bitku i vremenu da je bitak „transcendens naprosto“. Iz nadolazećega sjećanje kao fenomen traga u vremenu povezuje prošlost i budućnost. Derridaina je dekonstrukcija u bitnom odnosu spram Heideggerove postavke o ontologijskoj razlici bitka i bića kao „zaboravu bitka“ u cijeloj povijesti zapadnjačke metafizike. Ali Derridain koncept sjećanja kao arhiva i traga unutar arhiva, koji ne označava iskonsku prisutnost nego prisutnost iskona kao mitskoga traga među drugim tragovima, nije istovjetan Heideggerovoj kritici metafizike uopće. Sjećanje i vremenska ekstaza prošlosti kod Derridae proizlaze iz same „fatalne“ konstelacije bitka u povijesti Zapada kao prisutnosti koja se pokazuje odsutnom prisutnošću. Sjećanje dolazi iz nadolazećega. Već uvijek bitna zakašnjelost u primicanju događaju nadolazećega usudni je znak zapadnjačke metafizike i njezina prebolijevanja. Primicanje i zakašnjelost događaja u njegovom bitnom smislu čine događaj neuhvatljivim činom podvostručenja i ponavljanja u sjećanju na događaj sam. „Sudbina“ je događaja u tome što se on već uvijek dogodio u snovima. U razluci (différance) onoga nadolazećega kao zaborava u sjećanju događaj sjećanja pretpostavlja zaborav. U mitskoj slici o rijeci Lethe, skrivenosti i zaborava, koja istječe iz mračne špilje gdje prebiva bog sna Hipnos, skrivenost i zaborav je imenovanje bitka u vremenu koje protječe. Skrivenost je drugo ime za zaborav. Ono što jest skriveno nije skriveno čovjeku da bi božansko ostalo skriveno od njegova pogleda i uvida. Skrivenost nužno proizlazi iz otkrivenosti bitka. Bitak se događa svagda u svojim modusima prisutnosti i odsutnosti, otkrivenosti u skrivenosti, a događaj se događa u zgodi vlastite odgode. Nadalje, otuda proizlazi da nema nikakvog prvotnoga, iskonskoga ili izvornoga smisla. Bitak se izvorno ne podaruje-pruža u glasu onome koji ga osluškuje. Kritika Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije u Derridainom mišljenju jest kritika mitske singularnosti događaja. Iako se Derrida brižno sklanja uz Heideggerove tragove na putu mišljenja od bitka k događaju i neprestano izriče da bez Heideggera ne bi bilo moguće poduzeti dekonstrukciju zapadnjačke metafizike, njegova je misaona operacija uistinu zaokret u samome okretu metafizike uopće. Naime, ako je iskon ili izvornost mitska singularnost događaja, tada se nužno postavlja pitanje ima li događaja koji može biti nešto drugo/drukčije od mitske singularnosti? Možda mitska pluralnost ili mitska udvostručenost pokazuju put rješenja ove mračne tajne. Nedvojbeno je da mišljenje razluke mora prethodno raščistiti s pitanjem o (ne)mogućnosti prisutnosti uopće u samome znaku prisutnosti. (Ne)mogućnost prisutnosti od Aristotela do Husserla je predmet isticanja jedine mogućnosti mišljenja vremena iz obzorja zbiljske prisutnosti onog „sada“ i „ovdje“. (J. Derrida, Speech and Phenomena and Other Essays on Husserl’s Theory of Signs, Nortwestern University Press, Evanston, 1973.) To ujedno znači da je (ne)mogućnost već uvijek ta koja odlučuje zašto je mišljenje bitka zapravo mišljenje sjećanja na bitak, a zašto se mišljenje događaja iz obzorja nadolazećega orijentira unutar podvostručenja samoga događaja i njegove bitno druge i drukčije perspektive. „Drugim“ riječima, to znači da je svaka izvorna riječ u sebi „druga“ riječ, odnosno da je Drugi i Drugo neprisutnost prisutnosti. Rezultat je tog mišljenja Drugoga da Derrida kritiku iskona kao kritiku izvornosti događaja misli iz obzorja metafizičke strukture događaja. To je igra razlika. Pojavljuje se u mitopoetskome mišljenju onog što je u samome mitu nemislivo. A riječ je o temelju odakle proizlazi razlikovanje bitka i bića te binarnih opreka priroda-kultura. Vratimo li se mitu o Hipnosu i njegovim sinovima/braći, razvidno je da se vraćamo onom što predstavlja najčudovišnije uopće u mišljenju i jeziku. Naravno, riječ je o tabuu incesta. Čudovišno nije tek pomisao na tabu ili događaj incesta u svijetu i jeziku. U incestu leži uvjet mogućnosti svih metafizičko-povijesnih razlikovanja i temelja razlika. Zabrana u jeziku jest izvor i iskon čudovišnoga, a ne nešto što je izvanjsko jeziku i što je u izvanjskome svijetu. Derrida je o tom problemu misaono produktivno isprepleo cijelu mrežu znakova drukčijeg puta mišljenja. Posebno je to bjelodano u tumačenju pojmova strukture, znaka i igre u strukturalnoj antropologiji Lévi-Straussa. Njegovo je temeljno pitanje odnos mita i jezika u tvorbi društvenih struktura i odnosa koji upravljaju poviješću svijeta kao odnosa moći zapadnjačke civilizacije spram Drugoga (arhajskoga i tradicionalnoga, „divljega“, nesvodivo različitoga). Na pitanje što je uopće struktura, koja predstavlja ključnu riječ cjelokupnoga teorijskoga strukturalizma/poststrukturalizma, Derrida odgovara na isti način kao i u slučaju dekonstrukcije, teksta, razluke (différance) – metodičkim bricolageom ili aluzivno i neizravno. Struktura je strukturalnost strukture. To je ono što se nalazi upisano u strukturu samu. Pokazuje se na taj način što se time sve reducira ne središte kao centriranost strukture same s funkcijom da igru ograniči na djelovanje same strukture. Nemoguće je, dakle, strukturu misliti izvan strukturalnosti kao ni pismo izvan skriptoralnosti. Struktura jamči orijentaciju. Ona daje sigurnost sustavu. Njezina je funkcija onesposobljivanje svega Drugoga da uspostavi svoju moć izvan djelovanja moći strukture. Između strukture i moći djelovanja kao strukture kriju se društveni odnosi, a oni se mogu razumjeti epohalno tek iz povijesnoga mjesta strukturalnosti strukture (primjerice, krvno srodstvo, patrijarhalni poredak, kanibalizam itd.). Struktura je strukturiranost središta u srcu metafizike, koja misli samu sebe u pojmovima „početka (iskona) i kraja (arché i telos), ponavljanja, podređivanja, transformacija i permutacija i uvijek se određuje iz povijesti značenja (sens) – to jest, jednom riječju, iz povijesti – čije se podrijetlo može uvijek iznova stvoriti ili čiji se kraj uvijek može naznačiti u formi prisutnosti. To je razlog zašto se može kazati da su kretanja bilo koje arheologije kao i bilo koje eshatologije sudionici ove redukcije strukturalnosti strukture i uvijek nastoje shvatiti strukturu na temelju pune prisutnosti koja se nalazi s onu stranu igre. Ako je tome tako, tada se cijela povijest koncepta strukture, prije pukotine o kojoj govorimo, mora misliti kao niz podređivanja središta središtu u lancu povezanih određenja središta. /…/ Povijest metafizike poput povijesti Zapada jest povijest ovih metafora i metonimija. Njihova matrica….jest određenje bitka kao prisutnosti u svim značenjima te riječi. Pokazat će se da se sva imena odnose na osnove, na počela, ili na središte koje je uvijek određeno nepromjenljivom prisutnošću – eidos, arché, telos, energeia, ousia (bit, egzistencija, supstancija, subjekt), alétheia, transcendentalnost, svijest, Bog, čovjek itd.“ (J. Derrida, „Structure, Sign and Play in the Discourse of the Human Sciences“, u: Writing and Difference, Routledge & Kegan Paul, London, 1979., str. 279-280.) Kada se strukturalnost strukture svede na dekonstrukciju mišljenja u jeziku i iz jezika, tada je bjelodana smrt metafizike u samome znaku. Bez znaka nema ni zapadnjačke povijesti kao povijesti vladavine jezika u strukturi znaka. Uvijek je riječ o procesu označavanja u krugu. Znak se odnosi uvijek na nešto drugo. Ta je Derridaina postavka još uvijek na tragu Husserlove kritike intencionalne svijesti. Noetička djelatnost transcendentalne svijesti pretpostavlja svoju noemu ili ono označeno. Veza između trascendentalnoga označitelja (jezika) i empirijskoga označenoga (stvari) postoji samo u okružju strukturalnosti strukture. Derrida nastoji izaći iz tog začaranoga kruga odnosa označitelja i označenoga u znaku (jeziku) dekonstrukcijom pisma koje prethodi jeziku. Posljednja je konzekvencija kritike metafizike izlazak iz obzorja transcendentalne svijesti o jeziku kao tabuu ili zabrani imenovanja Drugoga. Smrt znaka istovjetna je postavci Barthesa o smrti autora. Bez znaka kao temelja reprezentacije nema mogućnosti niti da se govor razumije kao logički artikulirani raz-govor (diskurs), a niti kao ukazivanje i upućivanje na predjezične strukture govora. Kada se temeljna postavka strukturalizma o nadodređenosti strukture svim drugim odnosima u svijetu izvede unutar samoga znanstvenoga polja etnologije kao strukturalne znanosti o podrijetlu i nastanku naroda te ujedno ustvrdi da je sama znanost utemeljena na pretpostavkama metodologijskoga etnocentrizma, tada je već korak do radikalne poststrukturalističke postavke o dekonstrukciji iskona ili podrijetla u mogućnosti produbljenja odnosa između „prirode“ i kulture“. Etnologija je u svojem nastanku moderna znanost eurocentrizma. Ona polazi od ideje da je narod u svojoj biti određen logičkim strukturama društvenih odnosa. Odlučne su pritom binarne opreke tradicionalno-moderno. Na taj se način razvitak društva ogleda u artikulaciji moći naroda u povijesti. U povijesti odnosa između slike, jezika i pisma Derrida je u spisu O gramatologiji citirao Rousseua, koji u Raspravi o podrijetlu jezika kaže da divljim plemenima pripada slikovno pismo, barbarima neartikulirani jezik, a civiliziranima abecedno pismo. Derrida se u tumačenju Lévi-Straussove strukturalne antropologije bavi upravo temeljnim pitanjem odnosa između „prirode“ kao univerzalne faktičnosti tijela i „kulture“ kao partikularnosti jezika. To je rezultat zaokreta u biti društvenih znanosti koje za svoj predmet imaju „društvo“ ili „kulturu“. Filozofijski odnosno metafizički govor o „prirodi“ i „kulturi“ jest govor o razluci (différance) bitka i bića. Paradoksalna je postavka Lévi-Straussa, a Derrida je dovodi do krajnjih mogućnosti mišljenja. Postavka glasi da je suprotnost „prirode“ i „kulture,“ koja utemeljuje modernu razdiobu na prirodne (nomotetičke) i duhovne (humanističke) znanosti (primjerice, u neokantovskoj zgradi njemačke tradicije), istodobno nemogućnost prihvaćanja tih suprotnosti. Bez suprotnosti nema modernih znanosti. Ali nemogućnost je suprotnosti uvjet mogućnosti postojanja suprotnosti. Zato se u slučaju Lévi-Straussova tumačenja mita i povijesti za Derridau radi o mišljenju najčudovišnijeg skandala uopće – zabrane incesta kao temelja kulture i civilizacije. Budući da se zabranjuje ono što je univerzalno stoga što je vezano uz nagonsku strukturu prirode, sama se kultura kao partikularna pojavljuje činom univerzalne zabrane. Civilizacija nastaje na skandalu. Lévi-Straus pokazuje da je skandal univerzalan jer se zabrana incesta pojavljuje u svim svjetskim kulturama, neovisno od toga je li riječ o tradicionalnim ili modernim društvima. (C. Lévi-Strauss, The Savage Mind, Chicago University Press, Chicago, 1966., C. Lévi-Strauss, The Elementary Structures of Kinship, Beacon Press, Boston, 1969.) Ali skandal postoji samo stoga što se zbiva unutar metafizičkoga koncepta strukture primordijalnih društvenih odnosa ili elementarnih struktura srodstva (Lévi-Strauss). Paradoksalno je u samome skandalu još i to da je paradoks dvostruk. Prvo, univerzalna je zabrana incesta nešto „prirodno“ za sve svjetske kulture. Pojam je kulture ono što se suprotstavlja prirodi. Ako je priroda univerzalna, kultura je nužno partikularna. Čovjek se definira na taj način kao univerzalno ili rodno biće razlika, koje proizlaze iz njegove društveno-kulturne posebnosti. Drugo, kultura koja se pojavljuje u binarnoj suprotnosti s prirodom kao „ljudska priroda“ počiva na strukturalnoj zabrani onog što je „prirodno“ – incest. Tako se pokazuje da je kultura čin uspostavljanja druge prirode kao strukture. Njezin je prvotni čin zabrana onog skandaloznoga ili čudovišnoga – incesta (rodoskrvnuća). Već je u imenovanju tog čina posrijedi upućivanje na dvostruki čin strukturalne igre zamjene označitelja. Oskvrnuti rod znači zadirati nužno u ono „prirodno“ činom neprirodnoga ozakonjenja zabrane same. Na isti način valja razumjeti izvorni religijski ikonoklazam. Zabrana prikazivanja čina Božje opstojnosti u slici kao činu podvostručenja izvornika proizlazi iz biti metafizike. Tabu incesta i tabu ikonoklazma na začudan su način temelji metafizičke povijesti Zapada u jeziku i slici. Derrida u interpretaciji Lévi-Strauusovih analiza društvenih struktura mitske svijesti kao metajezika ili ideologije zabrane same dolazi do najradikalnije postavke dekonstrukcije. Ona se svodi na sljedeće: znak kao kulturno kodirana struktura prapisma jest uvijek mitsko kodirani znak pukotine između „prirode“ i „kulture“. Skandalozna je „priroda“ znaka u tome da on ne označava ništa izvan društveno-kulturalne igre strukturalne zabrane same. Ako nema zabrane ili ako se, lakanovski iskazano, Ime Oca kao Zakona razvrgava činom univerzalnoga ubojstva Oca, tada je znak izgubio svoju strukturalnu vezu s onim što mu omogućuje igru značenja. Bez zabrane ili bez Zakona nema ni „prirode“ ni „kulture“. Golo tijelo ne postoji prije ovog razdvajanja. Čin razdvajanja predstavlja čin metafizičke djelatnosti razluke (différance). Tako se odnos između golosti tijela i svetosti duše u teologijskoj raspravi o iskonskome grijehu ne svodi na grijeh tijela i njegov skandal, nego na grijeh duše koja uvijek ima mogućnost izbora zbog slobodne volje. Pitanje slobode volje kao metafizičko pitanje o smislu tijela u teologijskome razumijevanju odnosa Boga, bitka i čovjeka uspostavlja razliku između gologa tijela i svetosti života. U drugome obratu, koje nadilazi problematiku biopolitičke produkcije smrti u suvremenome biotehnologijskome kapitalizmu, to je pitanje odnosa između svetoga tijela i gologa života. Paradoks je da svetost može postati svetošću tek životom s onu stranu svakog metafizičkoga određenja duhovnosti i duševnosti u golome tijelu kao mediju svoje svete životnosti i životne svetosti. Medij tog događaja jedinstvena je žrtva tijela ili dar smrti. Georges Bataille kaže na jednom mjestu da je „pitanje žrtvovanja posljednje pitanje“.(Navedeno prema: J.-L. Nancy, A Finite Thinking, Stanford University Press, Stanford California, 2003. str. 54) Istina je dekonstrukcije zapravo ova. Ne postoji iskonski ili izvorni početak niti kraj bitka i vremena, jer je istina bitka u njegovoj prisutnoj odsutnosti ponavljanja. Bitak je već uvijek nadolazeća zgoda odgode. Znak koji zamjenjuje stvar u njezinoj jednokratnoj zgodi gubi razlog svoje univerzalne opstojnosti već time što je „neprirodan“. Znak nastaje kao znak za nešto drugo. Tako je znak uvijek samo reprezentacija bitka, a ne njegova istinska slika-riječ-pismo. Mitska struktura jezika jest metafizička. U svim svojim modusima i svim svojim artikulacijama ona počiva na razluci (différance) bitka i bića te bitka i mišljenja (jezika i govora). Mit nije prapočetak povijesti u smislu kazivanja istine bitka u formi snova kao fantazije, nego paradoksalna univerzalna struktura zabrane govora o mračnoj i čudovišnoj tajni čovjeka i svijeta: da, naime, doba čovjeka i njegova svijeta, kako pjeva Réne Char u Hipnosovim listićima predstavlja „agoniju između dva prijezira“ i da „baštini ne prethodi oporuka“. Humanizam pripada, dakle, epohi kraja čovjeka. Paradoksalno jest da se ideja čovjeka kao subjekta-supstancije uspostavlja s modernim dobom kad sama ideja čovjeka već upućuje na svoj kraj. Istina epohe kraja čovjeka leži u agoniji ideje čovjeka kao sveze „prirode“ i „kulture“. Nije u agoniji tek ideja čovjeka uopće od humanizma renesanse do suvremenoga doba posthumanizma. U agoniji su ponajprije priroda i kultura. One čine čovjeka mogućim u njegovoj bitnoj (ne)dovršenosti kao bića razluke (différance) između bitka i bića. Ako je agonija istoznačna riječ za raspad metafizike u događaju „dugoga trajanja“, tada se neizbježno suočavamo s iskustvom različitih pokušaja obnove mitopoetskoga jezika bez označitelja i označenoga u vlastitome vremenu odsutne prisutnosti. Esej „Struktura, znak i igra u diskursu humanističkih znanosti“ iz spisa Pismo i razlika Derrida završava s postavkom o prelasku granica čovjeka i humanizma. Je li taj prelazak i napuštanje problematike humanizma u mišljenju dekonstrukcije, moguće je tek razvidjeti analizom Heideggerova i Derridaina tumačenja kraja čovjeka. San o jedinstvenoj i punoj prisutnosti bez predstavljanja prati cijelu povijest metafizike kao onto-teologije. Može se kazati da je filozofija kao metafizika put spram dosezanja te punine prisutnosti bez predstavljanja. Heraklit već u odredbi onog što jest filozofija kao ljubav spram mudrosti (sophia) misli bitnu razdvojenost i jedinstvo bitka i bića. Bez čežnje i želje za puninom filozofija kao metafizika ne može postojati. Zato je kraj igre, bez aluzija na Beckettovu dramu, zapravo početak jedne druge neodređenosti, koja dolazi iz neočekivane sveze mita i sna. Svaka kritika i prevladavanje mitske strukture mišljenja, kako je pokazao i sam Lévi-Strauss, ima mitske elemente u sebi. Obnova mitske strukture jezika proizlazi iz obnove sjećanja na traumatsko iskustvo događaja univerzalne zabrane slike-jezika uzvišenoga i neizrecivoga. Budućnost mita čini se da je u odsutnosti istinske budućnosti kao događaja neočekivane i neizvjesne „sudbine“. No, ako mit pretpostavlja nemogućnost razdvajanja prirode i kulture te nemogućnost skandala u tabuu incesta, tada se pitanje granice razlikovanja pretposvijesti i postpovijesti uvlači u samo tkivo metafizičkoga određenja povijesti. Nije li svako povijesno vrijeme stoga metafizički mišljeno vrijeme ulovljeno u mrežu prisutnosti bitka? Mitsko vrijeme kao da prethodi postpovijesnim opsesijama s tijelom u hibridnome stanju metamorfnoga kaosa. To se vrijeme može misliti samo polazeći od pretpostavljene istovjetnosti tijela, labirinta i smrti. Tijelo prolazi kroz povijesno lutanje i traganje za izlazom iz labirinta kao pisma/teksta bitka i vremena u događaju samoga lutanja i traganja. Smrt nije nešto izvan tog procesa dosezanja konačnoga i posljednjega (eshaton i telos). Smrt je darovani trenutak čudovišnoga događaja koji nadilazi svoje „da“ (quod) i „što“ (quid). Pitati o smislu smrti moguće je samo unutar okružja bitka i vremena. Smrt se izvan tog okružja ne može susresti kao pitanje o smislu, jer pitanje o „što“ smrti ili njezinom značenju je nemoguće izvan ontičko-ontologijske razlike. Smrt jest ontička činjenica, ali pogađa ontologijski karakter bitka. U tom je „smislu“ smrt bez-smisleni događaj otvorenosti bitka kao događaja darovanoga vremena i dara smrti. Eshato-teleologija odgovara metafizičkome labirintu pisma/teksta samoga života u njegovom singularnome događaju preuzimanja smrti iz aspekta odlučnosti i odgovornosti. Ne može se ne preuzeti smrt, jer je konačnost uvjet mogućnosti svake moguće beskonačnosti. Na taj se način tijelo i smrt nalaze u odnosu paradoksalne životne snage. Bez svijesti o smrti ljudsko je tijelo samo truplo i potencijalna lešina. S onu stranu tog animalnoga shvaćanja tijela kao trupla i lešine u raspadanju nalazi se nešto posve drugo i drukčije. To je posthumano tijelo mitske fantazije o besmrtnosti. Ovdje više nema bitne razlike između tijela životinje i tijela čovjeka. Razlika potječe iz metafizičke definicije čovjeka kao umne životinje (animal rationale). Iako se horizontalno povezuju životinja i čovjek u animalnosti njihove „prirode“, postoji kvalitativna razlika između njih. Ona je u kvalitativnom skoku spram duhovnoga institucionaliziranja svijeta. Otuda se razlika između trupla i živoga tijela ne pojavljuje kao razlika mrtvoga i živoga (čovjeka), nego kao kvalitativna razlika između puke stvari i žive stvari, između mehanike tijela i njegove organske prirode. Tijelo čovjeka razlikuje se od tijela životinje na bitan način po tome što je riječ o orijentaciji spram središta u kognitivnoj mapi svijeta. Orijentacija proizlazi iz glave odnosno iz duhovne strukture doživljaja svijeta kao otvorenosti bitka i vremena. Posthumano je tijelo, pak, stupnjevita transgresija spram postbiološke konstrukcije života. Tehnologija umjetnoga života briše metafizičku razliku trupla, lešine i živoga tijela apsolutnom biokibernetičkom produkcijom života uopće. (Vidi o tome: K. McCarron, „Trupla, životinje, strojevi i lutke“, u: M. Featherstone/R. Burrows (ur.), Kiberprostor, Kibertijela, Cyberpunk: Kulture tehnološke tjelesnosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 367-384. S engleskoga preveo: O. Strpić) U filmskoj umjetnosti paradoksalna sveza SF-a i povijesnoga spektakla odnosi se na virtualnu konstrukciju stvarnosti i na mitopoetsku dekonstrukciju fantazije. Filmovi poput Matrixa i Avatara spajaju iskustva snova i fantazije s konstrukcijom nadolazeće budućnosti kao eshatopije. Derrida je povezao na istinski mitopoetski način to iskustvo o kraju i krajevima čovjeka u povijesti metafizike s mišljenjem onog nadolazećega (l’avenir) kao darovanome vremenu i daru smrti. Je li riječ o nadolazećem kao dobu radikalno rastjelovljenoga bitka čovjeka (posthumanizam) bez povijesti ili tek o prelasku iz jednoga doba u drugo kao međuigre svjetova (eshatologija)? Može li se uopće iz Derridainoga mišljenja razluke (différance) otvoriti problem povijesti ako je dekonstrukcija povijesti uvjet mogućnosti opstojnosti ideje povijesti kao početka i kraja povijesnoga vremena? To preostaje aporijom povijesnoga mišljenja u vremenu kraja eshato-teleologije povijesti uopće.

October 9, 2025
Tehnologija i politika

Tehnologija i politika

1. Kineskiteoretičar Yuk Hui je profesor filozofije na Sveučilištu Erasmus u Rotterdamu. Autor je nekoliko monografija koje su prevedene na dvanaest jezika, uključujući O postojanju digitalnih objekata (2016.), Pitanje o tehnologiji u Kini: Esej o kozmotehnici (2016.), Rekurzivnost i kontingencija (2019.), Umjetnost i kozmotehnika (2021.), Post-Europa (2024.) i Stroj i suverenitet (2024.). Osnivač je Istraživačke mreže za filozofiju i tehnologiju, a od 2020. godine član je žirija za Berggruenovu nagradu za filozofiju i kulturu. U hrestomatiji tekstova o filozofijskim aspektima umjetne inteligencije koje sam priredio za časopis Europski glasnik br. 28/2023. uvršten je i jedan njegov prilog u kojem vrlo argumentirano pokazuje kako ChatGPT u svojim posljednjim konzekvencijama ima metafizičke značajke nove eshatologije, a upravo to Yuk Hui nastoji kritički „dekonstruirati“ svodeći pitanje stroja mišljenja na univerzalnu pragmatiku i na drugi oblik racionalne svrhovitosti. O njegovim sam postavkama već pisao na ovome blogu koji se zove Kaos (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-endizmu-futurizmu-i-aktualizmu/. U ovom prilogu nastojat ću se usmjeriti na analizu njegove knjige Stroj i suverenitet: Za planetarno mišljenje u kojoj vrlo lucidno piše o odnosu suvremene tehnologije i politike. No, prije kritičke analize moram svakako kazati da mi je njegovo mišljenje među najbližim u mojem razumijevanju tehnosfere. To nije nimalo začudno ako se zna da je studirao i kod znamenitog francuskoga filozofa Bernarda Stieglera, autora trilogije Tehnika i vrijeme. U drugome svesku moje Tehnosfere koji se bavi problemom kibernetike i tzv. strojnoga mišljenja u genealogiji i epistemologijskim obratima od Heideggera i Wittgensteina, Wienera, Whiteheada, Simondona i digitalnih konstruktivista, zamjetno mjesto ima upravo Stieglerova trilogija na tragovima Husserla i Heideggera. Očigledno je da je ovaj kineski filozof s vrhunskim europskim filozofijskim i tehnologijskim obrazovanjem na autentičan način uspio spojiti ono „nespojivo“ i tako je dospio do svojevrsne nove teorijske pragmatike s kibernetičkim uvidom u bit suvremenosti. Knjiga o tehnologiji i politici bliska mi je i stoga što sam u svojim istraživanjima tehnosfere već od studije Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) te Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) i zaključno Nemezisa: Aporije političkoga i politike (Naklada Breza, Zagreb, 2022.) zagovarao postavku da je problem suvremene politike u doba postimperijalne suverenosti u tome što je postala sredstvo/svrha jedne univerzalne autopoietike u službi tehnosfere i kroz globalno-regionalne ratove realizira čudovišne potencijale totalne mobilizacije tehnoznanosti i militarizma kao posljednje forme informacijsko-kognitivnoga kapitalizma. Eto, mogu samo kazati da konačno prepoznajem pravoga sugovornika o najvažnijim pitanjima našeg vremena. 2. Što je danas „planetarno mišljenje“? Ovaj izraz predstavlja credo danas gotovo zaboravljenog grčko-francuskoga mislioca Kostasa Axelosa koji Yuk Hui ponovno uvodi u suvremeno promišljanje pitanja o odnosu tehnologije i politike, jer je Axelos na tragovima Heideggera napisao uz Vanju Sutlića zacijelo najintrigantnije knjige o Marxu i konzekvencijama njegova nastojanja prevladavanja (Aufgebung) svijeta modernoga kapitalizma u kojem proizvodne snage u formi automacije tehnologije uspostavljanju uvjete mogućnosti globalnoga svijeta informacija i komunikacija. Usput, moj diplomski rad kod Vanje Sutlića na Fakultetu političkih znanosti iz 1982. godine bavio se analizom planetarnoga mišljenja Kostasa Axelosa, a u knjizi Nemezis iz 2022. godine u uvodnoj studiji „Marx i tehnosfera?“ uz Deleuzea i Sutlića iznova analiziram temeljne postavke Axelosa iz njegove knjige iz 1961. godine Marx – mislilac tehnike. Planetarnost nije sinonim za pojam globalizacije. Naprotiv, ono planetarno pretpostavlja vladavinu moderne tehnologije i upravljanja sustavima moći u državama i društvima na temelju preobrazbe svjetsko-povijesnoga kretanja rada u formi znanstvene proizvodnje objekata u totalnu mobilizaciju kapitala. Na taj način planetarno mišljenje nije ništa drugo negoli uspostavljanje nužnosti onog što Nietzsche imenuje voljom za moći kao vječnim vraćanjem jednakoga. Axelos je, naravno, imao u vidu kako put spram planetarnoga mišljenja označava i ono „pozitivno“ i ono „negativno“, a svodi se na ozbiljenje cjelokupne metafizičke povijesti Zapada od Grka do suvremenih imperija slobode i bezavičajnosti. Tvrdeći da je hitno potreban novi pristup, Yuk Hui kroz analizu Axelosa i kibernetike razvija način političke misli usmjeren na budućnost koji obuhvaća neviđene globalne izazove s kojima se suočavamo: uspon umjetne inteligencije, ekološku krizu i intenziviranje geopolitičkih sukoba. Knjiga Stroj i suverenitet počinje s tri glavne postavke. Prva potvrđuje potrebu razvitka novoga jezika suživota koji nadilazi granice nacionalnih država i njihovih varijacija; druga prepoznaje da su politički oblici, uključujući polis, carstvo i državu, tehnologijskii fenomeni, koje Lewis Mumford naziva „megastrojevima“. Treća sugerira da je određeni politički oblik legitimiran i racionaliziran odgovarajućom političkom epistemologijom. Planetarno mišljenje koje ova knjiga skicira polazi od suprotnosti između mehanizma i organizma, koja je karakterizirala modernu misao, kako bi shvatilo epistemologijske temelje Hegelove političke države i Schmittovog Großrauma i njihove posebne načine poimanja pitanja suvereniteta. Kroz ovu rekonstrukciju, Hui razotkriva granice države i promišlja o novoj teorijskoj matrici utemeljenoj na međusobno povezanim konceptima bioraznolikosti, noopolitike i tehnoraznolikosti. Tvrdeći da se suočavamo s granicom modernosti, eshatologijskoga pogleda na povijest, globalizaciju i ljudskost, Hui zamišlja nužne nove epistemologijske i tehnologijske okvire za razumijevanje i suočavanje s krizama naše sadašnjosti i naše budućnosti. 3. Huijeva politička epistemologija tehnologije ostaje nepotpuna bez rasprave o Heideggerovu promišljanju o fizisu [φύσις] i logosu [λόγος]. Heidegger, u Uvođenju u metafiziku iz 1959. godine opisuje logos kao dio fizisa koji reflektira samog sebe: logos se odvaja od fizisa i „postavlja se u suprotnost s fizisom kao odlučujućom domenom, izvorom [Ursprungsort] svih određenja bića“ (187). Logos (ratio, zakon, kultura) je dio fizisa koji se „odvojio“ od fizisa kako bi se vratio da predstavlja i govori o sebi. Refleksija fizisa o sebi podsjeća na rekurzivnu funkciju koju Hui povezuje s otvaranjem sustava (mišljenja, razuma) za kontingenciju. Za Heideggera, otvaranje riskira transformirati logos kao istinu u alat, „organon“, kao nešto što je „već tu“ (1959: 188). Ova pat pozicija je ono s čime se suočavaju tehnoraznolikost i planetarno mišljenje – dio/lokalnost koja govori za cjelinu/globalno. Tu leži i ulog Huijevog odstupanja od Heideggera i priklanjanje stajalištu Bernarda Stieglera. Dok Heideggerov „pesimizam“ organon razuma promatra kao posljedicu gubitka biti logosa, Hui, preko Stieglera, tvrdi da organon ili eksteriorizacija uma podupire čovječanstvo u epifilogenetskome procesu. Nastavak čovječanstva omogućen je ne samo nasljeđivanjem uzvišenih ideja poput civilizacije i kulture, već tehnikama (pisanje, slikanje) koje nastavljaju život drugim sredstvima, rasprava koja se nalazi u 3. poglavlju: od noetičke refleksije do planetarne refleksije. Hui preko analize Bernarda Stieglera dolazi do uvida da je formiranje i nastavak države „egzosomatski proces“ kojim bivši organizam države održava kolektivne individualizacijske procese integracije i koherencije. Na taj način Stiegler određuje politiku kao manifestaciju „negentropičkoga rata protiv entropičkoga kapitalizma“ (Hui 2024: 193). Razvijajući ovaj uvid dalje i povezujući Henrija Bergsona i Carla Schmitta u 6. poglavlju: Organologija ratova, Hui primjećuje da zbog neuspjeha države da se pozabavi tehnologijskim ubrzanjem, „novi organi“ države ostaju eksternalizirani tamo gdje ne bi trebali, u (hegelovskome) duhu, a ne samo u materijalu“ (Hui 2024: 195-97). U pokušaju da promisli kroz tehnoraznolikost stanje stvari s ulogom čovjeka u društvima kontrole, Hui u 7. poglavlju: Prema epistemologijskoj diplomaciji tvrdi da je „svaki fragment pojedinac koji rekurzivno proizvodi mali sustav i spaja se s drugim fragmentima kako bi stvorio organsku cjelinu. Sustav nije zatvoreni sustav jer se, za razliku od dijalektičke metode, fragmenti spajaju jedni s drugima kroz rezonancije, a ne kroz granice ili vrata.“ (Hui 2024: 240-41). Zapravo, Hui ističe lažnu povezanost kibernetike s nadzornim kapitalizmom i društvima kontrole. Dok su preventivne tehnologije u području konzumerizma i sigurnosti implicirane u zatvorenim sustavima koji nastoje zauzeti povoljnu poziciju Laplaceovog demona (2024: 198) – posjedovanja informacija koje preokreću entropijski marš prema beskorisnoj energiji, kibernetika i rekurzivnost u duhu Norberta Wienera i Gilberta Simondona postupaju s otvorenim sustavima u kojima kontingencija ne stoji kao „iscrpljivanje mogućnosti“ već kao susret s ograničenjima (Hui 2024: 202). Na Heideggerovo pitanje o kraju ili dovršenju (zapadnjačke) filozofije, Hui tvrdi da je dijalektička metoda pala u nemilost zbog svoje sklonosti podvođenja lokalnosti pod (hegemonističku) univerzalnost, umjesto da održava fragmente lokalnosti povezane rezonancijom s većim univerzalnim zahvaljujući tehno-logosu. Ipak, Huijevo udaljavanje od dijalektičke metode simptomatično je za njegovo čitanje suvereniteta kao ograničene, a ne opće ekonomije. To znači da čak i ako Hui signalizira kraj dijalektike u planetarnome mišljenju, dijalektika će nastaviti biti metoda kojom se ograničenja odgađaju na neodređeno vrijeme sve dok nastavljamo koristiti svoje znanje, znanost i tehnologiju za održavanje megastroja: ovo je zastoj koji je već nagoviješten u Heideggerovoj demonstraciji logosa. Moram ovdje istaknuti da ne vidim razlog zašto bi dijalektika uopće i nadalje imala svoj razlog opstojnosti pod uvjetom realizacije filozofije kao metafizike. Naime, i u slučaju Heideggera i njegove tvrdnje da filozofija okončava u kibernetici, a još više u sličaju kibernetičkih filozofa poput Simondona i Günthera ne postoji više nikakva logika ukidanja/prevladavanja povijesnih stadija egzistencije tehnike kao tehno-logike u zbiljskim uvjetima informacijskih društava kasnoga kapitalizma. Nije slučajno da je to jasno uvidio Gilles Deleuze u svojim kasnim spisima o društvima kontrole, a isto tako i u ranim o ontologiji postajanja kad je čitav Hegelov sustav apsolutnoga duha proglasio „historicizmom“ koji ne odgovara na pitanje o razlikama u modelima nomadskih društava koji se suprotstavljaju homogenoj „dijalektici“ napretka i razvitka globalnoga kapitalizma. 4. Moji kritički prigovori ovom modelu „planetarnoga mišljenja“ kojim se Hui nastoji razračunati s promašenim metafizičkim megalitima modernosti od Hegelova apsoluta države i svjetske povijesti do Heideggerova tzv. pesimizma spram postava (Gestell) kao biti moderne tehnike su sljedeći. Ni Hegel niti Heidegger unatoč bitnih razlika nisu nimalo u prijeporu spram nastanka onog što Axelos naziva planetarnim mišljenjem. No, glavni trag ovog mišljenja nesumnjivo je ipak Heidegger i to iz razdoblja koje je dokumentirano mišljenjem zgode/događaja (Ereignis) u kojem u spisu Osmišljavanje (Besinnung) iz 1938. godine Heidegger najavljuje ono što određuje doba koje nazivam vladavinom tehnosfere u tzv. postimperijalnoj suverenosti Schmittova Gro§rauma kroz pet fundamentalnih značajki: (a) imperijalnost, (b) racionalnost, (c) totalnost, (4) planetarnost i (5) dinamičnost. To znači da je ono što nazivamo „svijetom“ u metafizičkome smislu realizirana vladavina jedne univerzalne i apsolutne moći koja nužno u sebi skriva „opasnost“ apokaliptičkoga razaranja svijeta kao horizonta smisla. Na taj način postaje razvidno da je u „biti“ ovog ili onog disponiranja modernom tehnologijom već prisutna latentna mogućnost raščovječenja i rasvjetovljenja, pa Hui u svojem posezanju za jednom vrstom epistemologijske kibernetičke pragmatike na tragu Simondona i Stieglera pledira za jednom novom kozmopolitikom nalik onoj Isabelle Stengers iz njezinih spisa. Iako on, doduše, govori o kozmotehnici, posve je logično da mora pretpostaviti i nekovrsnu kozmopolitsku politiku izvan kantovske „utopije“ republikanskoga racionaliteta koja u krajnoj instanciji ostaje uvijek etički zasnovana i stoga sva njezina realna nemoć suočenja s temeljnim pitanjima rasapa demokratskoga ustrojstva države i u konačnici pojma modernoga suvereniteta. U cjelini, nije problem u tome što tehnologija o kojoj govori Hui nadilazi moderni pojam suvereniteta kao nomosa politike uopće, već je problem što su posrijedi dva modela ili artikulacije mišljenja – tehnoznanstveni racionalitet i politički decizionizam koji ne mora nužno biti onaj šmitovski, već može poprimiti značajke postfundacionalizma kakav su ocrtali svojim mišljenjem Derrida, Nancy i Agamben, a pravo podrijetlo tog mišljenja jest ono koje Hannah Arendt naziva upravo tako, naime političkim mišljenjem a ne filozofijom politike ili političkom filozofijom. Racionalitet proizlazi iz programske logike algoritama i uvijek je ono što Heidegger naziva Rechnen, dok političko mišljenje pripada na odlikovani način kazivanju kao dijalogu i borbi mišljenja u agonalnoj strukturi života u zajednici kao ono što Heidegger naziva Dichten. Ako se očekuje da će Hui u svojoj kozmo-tehno-politici podariti mogućnost „trećega smjera“ mišljenja izvan svega onog što su nastojali izvesti Stiegler i Stengers, to naprosto nije izvedivo unutar matrice kibernetike kao univerzalne pragmatike. Zbog toga Hui mora neprestano oscilirati između „endizma“, „futurizma“ i „aktualizma“. Ovdje mogu samo iznova podcrtati ono što sam već pokazao u analizi njegovih postavki o odnosu kontingencije i rekurzivnosti kibernetičkoga mišljenja. Naime, Hui baveći se teorijom Simondona, Wienera i Günthera, zauzima „realističku“ epistemologijsku poziciju kad kaže da je potrebno sagledati sve mogućnosti koje AI donosi u korist i za boljitak čovječanstva u neposrednoj budućnosti, a ne žaliti za metafizičkom prošlošću ljudske herojske egzistencije ili, pak, zanositi se futurizmom Kurzweila i Moraveca i idejom tehnološke singularnosti. Što to znači za odnos tehnologije i suvereniteta na temelju puta spram „planetarnoga mišljenja“ na tragu Kostasa Axelosa? Yuk Hui u ovoj iznimno važnoj i krajnje „ekscentričnoj“ knjizi koja nije primjenjiva u bilo kakvom okružju ideologijske politike „planetarne ljevice“ ili „globalne desnice“, ali otvara ključna pitanja suvremenosti kao i knjige sociologa, antropologa i filozofa Brune Latoura poput Politike prirode, ustvrđuje sljedeće. „U djelu Novi nomos Zemlje iz 1955. godine, Schmitt je predložio tri scenarija za osmišljavanje buduće planetarne politike. Prvo, konfiguracija temeljena na pojedinačnim nacionalnim državama ostaje nepromijenjena; drugo, ujedinjenje Zapada i Istoka (na Istoku uključuje Sovjetski Savez i Kinu). Međutim, Schmitt ne smatra ujedinjenje nužno poželjnim; stoga treći scenarij, razvitak u novi politički oblik, naziva Großraum ili veliki prostor. Großraum je ono što Schmitt želi opravdati, kao što je Hegel učinio sa svojom političkom državom. Großraum – pojam koji, prema Schmittu, vuče podrijetlo iz „tehnologijsko-industrijsko-ekonomsko-organizacijske domene [Bereich]“ tijekom prijelaza stoljeća kada su energija i opskrba električnom energijom ujedinili Kleinräume u Großraum-wirtschaft. Točnije, to je mašta omogućena prostornom revolucijom koju je donio zrak koji je zamijenio kopno i more. Geografi Geoff Mann i Joel Wainwright, u svojoj knjizi Klimatski Levijatan: Politička teorija naše planetarne budućnosti, sugeriraju da će klimatske promjene dovesti do pojave planetarnoga suvereniteta, koji oni nazivaju klimatskim Levijatanom. Planetarni suverenitet će odlučivati ​​o izvanrednome stanju radi sigurnosti života na Zemlji. Iako se pozivaju na Schmitta, čini se da nisu shvatili da bi Schmitt mogao biti upravo osoba koja bi odmah odbacila takav planetarni suverenitet jer je upravo skeptičan prema bilo kakvim političkim institucijama koje govore u ime čovječanstva. Ako kod Schmitta postoji “napredak” planetarnoga mišljenja, to nije planetarni suverenitet već Großraum.“ (Yuk Hui, „An Introduction to Machine and Sovereignty: For a Planetary Thinking“, e-flux journal, br. 15372025. https://www.e-flux.com/journal/153/662133/an-introduction-to-machine-and-sovereignty-for-a-planetary-thinking ) Zašto mislim da Hui unatoč svekolike kibernetičke „kozmopolitike“ ne može izvesti ono bitno razračunavanje s čitavom tradicijom metafizike i na njoj zasnovane filozofije politike, političke teorije i političkoga mišljenja koje su odredili svojim uvidima Leo Strauss, Carl Schmitt i Hannah Arendt i onaj koji se ovdje ne spominje, a nezaobilazan je, kako sam to pokazao osobito u tekstovima o kraju povijesti i univerzalnoj državi na kraju 20. stoljeća u knjizi Doba oligarhiije ꟷ hegelijanac Alexandre Kojève? Zbog toga što je za razumijevanje biti djelovanja u doba tehnosfere, a to ipak nije ono što Hui predlaže na temelju radova Stieglera i Simondona, potrebno uvesti ne samo hajdegerovsko razlikovanje između rekurzivne racionalnosti (Rechnen) i mitopoetske retorike (Dichten) kao dijaloga u demokratskoj javnosti novoga Gro§rauma, već i ono što iz srednjovjekovne logike proizlazi kao tertium datur. Nismo mi više na putu spram planetarnoga mišljenja kako je to tvrdio 1960ih godina Kostas Axelos, a Hui samo prenio i usvojio s tehno-političkim korekcijama. Ne, mi smo izbačeni totalnom mobilizacijom tehnosfere u posve drukčiji Gro§raum od onog šmitovskoga i njegove su fundamentalne političke ideologije istodobno i realističke strukture pada u bezdan protuprosvjetiteljstva jedne nesvodive mreže koja se rasprostire „beskonačnom brzinom“ u prostor-vrijeme planetarno-globalne imperijalnosti, dinamizma i racionalnosti. Tri su takve ideologije kao artikulacije Moći u Gro§raumu: fundamentalizam, populizam i neoliberalizam koje spajaju oligarhijski kod upravljanja u korporativno organiziranim državama i umreženim društvima kontrole i njihova je logika bitno određena militarnim pogonom tehnoznanstvenoga „rekurzivnoga racionaliteta“. Sve drugo je pad u pseudo-utopije i zato ne smatram ni Stieglerovu ni Stengersinu a ni Huiovu kozmopolitiku održivim rješenjem razračunavanja s najtežim problemom uopće koji je u onom eponimnome posthumnome razgovoru za „Der Spiegel“ (1966/1976.) izveo Heidegger, „pesimistički“ ustvrdivši da demokracija u univerzalnome značenju svjetske vladavine nije u stanju savladati čudovišnu bit ljudskoga odnosa s postavom (Gestell) kao biti moderne tehnike. Isto još više vrijedi i za autopoiesis kao bit suvremene tehnosfere. Uostalom, suverenitet je pad u bezdan pred logikom tehnosfere iz jednostavnoga razloga što već sada AI vlada „svijetom“ i što je svako „planetarno mišljenje“ već uvijek put u neminovnu distopiju tehnološke singularnosti. Kako je završio put političkoga mišljenja Kojèvea nakon što je u prepisci sredinom 1950ih godina sa Schmittom dospio do postavke o kraju politike kao kraju povijesti koja završava u racionalnoj rekurzivnosti upravljaštva univerzalne države na svjetskoj razini? Tako što se rusko-francuski filozof, koji je autentično tumačio Hegelovu Fenomenologiju duha i vidio konzekvencije realizacije apsolutnoga duha u zbilji i moći totalnoga ekonomizma i tehnokratizma, u potpunosti posvetio profanim poslovima ekonomske diplomacije Europske zajednice i putovao Azijom skupljajući relikvije drevnih naroda i fotografirajući fascinantne krajolike ovog „mističnoga kontinenta“. Postao je „spekulativni arhivar i fotograf“ u službi planetarno-globalnoga (fu)turizma! Ništa više nakon toga nije potrebno reći, osim da je politika uvijek bila tehnologija mogućega, ali to nakon uspostavljanja apsolutne volje tehnosfere više uistinu nije.

October 8, 2025
Academia virtualis (7)

Academia virtualis (7)

1. U današnjem predavanju postavit ćemo pitanje ima li još uopće svijeta? Hoćemo li uspjeti na njega odgovoriti, to će se na kraju izlaganja tek vidjeti. Ovo pitanje postavljamo stoga što neprestano svi, pa tako i Vi i ja, koristimo ovu riječ koja na hrvatskome jeziku kao i na srodnim slavenskim jezicima proizlazi iz riječi svjetlo, iz otvorenosti bitka, bića i biti čovjeka. Svijet jest osvjetljenje i otvorenost smisla bitka kao događaja pružanja-podarivanja singularnosti onog što nazivamo životom u smislu nesvodive moći onog što jest, a nije Ništa. Svijet je etimologijski, dakle, uvjet mogućnosti egzistencijalnoga nabačaja čovjeka kao bića koje se odlikuje sviješću o svijetu. Jezik kazuje o svijetu i jest svijet sam kao kazivanje svijeta uopće. No, riječ svijet istodobno skriva u sebi i riječ koju povezujemo s mišljenjem o bitku i na bitak i to ne u smislu predmetnosti bića. Bez mišljenja nema mogućnosti pojavljivanja bitka i svijeta koji smislu bitka podaruje prostor i vrijeme otvorenosti smislene egzistencije čovjeka kao navlastitoga bića među bićima. Mišljenje se pojavljuje u jeziku kao smisleno očitovanje njegove biti koja počiva u bezrazložnosti/bestemeljnosti slobode. No, mišljenje se svagda misli kao samosvijest i kao apsolut onoga što nazivamo sviješću o nečemu i sviješću o sebi samome kroz princip individuacije. I Hegel i Schelling i Nietzsche unatoč razlika tvrde isto: da je, naime, svijest kao samosvijest ono što mišljenje određuje kao apsolut u njegovoj najvišoj mogućnosti da misli sve što jest i da to iskazuje u riječi, slici i zvuku kao događaj mišljenja. Svijest koja samopotvrđuje mišljenje kao misaoni ili duhovni bitak ne samo u metaforičnome ili simboličkome smislu svijetli i svjetuje, a ništavilo ništi u posvemašnjoj tmini. Otuda vrijedi ono što i Heidegger i Sutlić u svojem povijesnome mišljenju određuju kao fundamentalno ustrojstvo ontologije kao metafizike. To je četvorstvo koje glasi ovako: bitak-bog-svijet-čovjek ili drukčije kazano, to je onto-teo-kozmo-antropologijsko ustrojstvo metafizičkoga mišljenja u svim svojim varijantama od materijalizma i idealizma do subjektivizma i objektivizma, realizma i konstruktivizma itd. Iz ovoga postaje bjelodano da riječ i pojam svijeta metafizički pripada jedinstvu mišljenja i bitka (svijest o i na bitak sam) koji se od predsokratskih Grka imenuje kozmosom, a na latinskome u Rimu i nadasve teologijskome mišljenju srednjega vijeka postaje mundus. Izvorno značenje svijeta kao svjetla bitka nužno je u Grka od Anaksimandra do Parmenida stoga u znaku cjeline i cjelovitosti onoga što pojam svijeta sjedinjuje, a to je svjetlo (fos) i priroda (fysis). Kozmos kao fos i fysis ima značenje kozmologijskoga načina pojavljivanja bitka koje uključuje kretanje nebeskih tijela (planeta) i Zemlje, koju Grci nazivahu lutajućom zvijezdom. Što to drugo znači negoli da čovjek kao pozemljar ili ukorijenjen u zemlji nije nikad samo njome okovan, već je biće svjetla i prirode u njezinoj kozmologijskoj obuhvatnosti. Čovjek je, dakle, u svojoj otvorenosti i svjetovnosti zvjezdano biće lutajuće planete zvane Zemlja i njegova je sudbina uzdići se iznad pukog prebivanja/preživljavanja na zemlji što posvjedočuje grčki mit o Ikarovu letu. Iako je Ikar tragičan lik, te njegov let biva u konačnici neuspjehom, važnije od tog ishoda jest njegov pokušaj ili projekt nadilaženja svojih prirodnih danosti (mogućnosti, zbilje i nužnosti). Što je to svijet ako ne jedinstvo kozmologije i antropologije, onog planetarnoga i onog globalnoga koje određuje povijesnu avanturu ljudske egistencije? Ne kazuje li naš najveći Pjesnik, Augustin Tin Ujević, ono najzvjezdanije i najsvjetlije o mogućnostima čovjeka i njegova „svijeta“ tako što povezuje ikarsku utopiju i projekt nadilaženja zemaljske sudbine: Za let si dušo stvorena! Svijet se stoga od pamtivijeka iskazuje kao kozmos i mundus i obuhvaća sva bića u svemiru i navlastito ljudsku egzistenciju koja se ne zbiva samo u prostranstvima zemlje (na morima i kopnu), nego prelazi i u prostor i vrijeme nadzemaljskoga, jer čovjek nije samo biološko tijelo, već i eterični duh i fluidna duša (logos i psyhé). Svijet nije tek cjelina bića u smislu postojanosti i nepromjenljivosti bitka. Njegova svjetovnost svagda je povijesno-epohalna promjena onog što „jest“, te se mišljenje koje misli bitak samo mora orijentirati unutar ove sheme bitka-boga-svijeta-čovjeka tako da polazeći od svijeta u njegovoj dvoznačnosti povezuje i onto-teologiju i antropologiju kao univerzalnu kozmologiju koja se od Grka, srednjega vijeka, novoga vijeka do suvremenosti pojavljuje u svoja dva lika: filozofijske i fizikalne kozmologije. Najnovija dostignuća istraživanja svemira, njegova nastanka i širenja, polazeći od Einsteinove teorije relativnosti i kvantne teorije, dovest će do toga da neki najznačajniji teorijski fizičari poput Hawkinga i Penrosea pokazuju kako je fizikalna kozmologija znanstveno proučavanje fakticiteta materijalno-formalne strukture svemira, a filozofijska kozmologija, koju Hawking smatra drugorazrednom i nebitnom za teorijske spekulacije fizike i stoga reliktom prohujale metafizike, eventualno može još imati nekog opravdanja ukoliko postavlja i odgovara na pitanje, kako to Penrose skeptički određuje slično Whiteheadu, o svrsi (telosu) postojanja samoga svemira i posljednjem misteriju za ljudsko mišljenje, a to znači i za teorijsku fiziku. Taj posljednji misterij jest pitanje o smislu i svrsi onog što pripada biti mišljenja kao svijesti. Nije li, međutim, kako smo to već uvodno u ovome predavanju pokazali svaka svijest kao svjetlo mišljenja o i na bitak već uvijek i povijesno-epohalno mišljenje o svijetu i svijeta samoga? 2. Svijet u kozmologijskoj perspektivi pripada ponajprije disciplini koju nazivamo filozofijskom kozmologijom i njoj je u 20. stoljeću najviši spekulativno-refleksivni temelj podario matematičar i filozof Alfred N. Whitehead u knjizi koja se bavi procesualnom ontologijom, Proces i realnost iz 1929. godine. Odredimo ukratko što je to filozofijska kozmologija i koji su joj temeljni pojmovi, način mišljenja i status u suvremenim znanstvenim istraživanjima, a nakon toga ćemo nešto više reći i o spomenutoj knjizi Whiteheada. U drugome svesku moje Tehnosfere, naslovljenoj „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) ekstenzivno se bavim analizom njegova kozmologijskoga mišljenja s obzirom na pitanje o pojmu „događaja“ i konstrukcije svijeta kao ontologije postajanja u smislu superjekta i „vječnih objekata“, te o njegovoj postavci o estetskome karakteru boga u smislu vladavine i kraja „kozmičke epohe“. Isto tako, u knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) pokazao sam detaljno spor i sukob između zagovornika filozofijske i znanstvene kozmologije oko pitanja prostora i vremena i misaonoga uvida u promijenjene kategorije i pojmove „svijeta“ nakon teorija o crnim rupama, teoriji struna i pukotina u shvaćanju teorije „Velikoga praska“ koji govori o nastanku svemira i njegovu kraju. Filozofijska kozmologija istražuje temeljne koncepte, konceptualne temelje i filozofske implikacije znanstvene kozmologije, ispitujući pitanja o prirodi, podrijetlu i strukturi svemira, uključujući njegov odnos prema fizici, metafizici i našem postojanju. Primjenjuje filozofske metode na znanstvenu kozmologiju, baveći se pitanjima poput zakona prirode, prirode vremena, granica znanstvenog objašnjenja jedinstvenog svemira i implikacija teorija poput multiverzuma i antropičkoga principa. Ključna područja i pitanja su: Temelj svemira: Koji su temeljni zakoni koji upravljaju svemirom, ako ih ima? Koji su početni uvjeti i što je dovelo do njih? Priroda prostora i vremena: Koje su prave prirode prostora, vremena i prostor-vremena? Što je strijela vremena? Struktura i podrijetlo svemira: Je li svemir započeo Velikim praskom? Ukazuju li singularnosti, poput crnih rupa, na probleme s trenutnim teorijama? Jedinstvenost svemira: Kao ukupnost postojanja, svemir je jedinstven. To predstavlja izazove za znanstveno objašnjenje i postavlja pitanja o tome što ne postoji i zašto. Objašnjenje i metodologija: Koje su granice znanstvenoga objašnjenja u kozmologiji? Zahtijeva li jedinstvenost svemira jedinstvenu metodologiju? Filozofski koncepti u kozmologiji: Ovo područje ispituje koncepte kao što su: Antropički princip: Ideja da opažena svojstva svemira moraju biti kompatibilna s postojanjem inteligentnih promatrača. Multiverzumi: Mogućnost mnogih svemira i kako provoditi antropičko razmišljanje u takvim okvirima. Fino podešavanje: Opažanje da se određene univerzalne konstante čine fino podešenima za život, što postavlja pitanja o dizajnu ili nužnosti. Efekti selekcije: Kako ono što opažamo može biti oblikovano uvjetima našega postojanja. Odnos prema znanstvenoj kozmologiji: Konceptualni temelji: Filozofska kozmologija istražuje konceptualne temelje znanstvenih teorija u fizici i kozmologiji. Izvan dosega fizike: Neka pitanja u kozmologiji, poput konačnoga podrijetla postojanja ili smisla života, nadilaze doseg čisto znanstvenoga istraživanja i istražuju se filozofskim metodama. Interdisciplinarni pristup: Oslanja se na fiziku, filozofiju fizike, filozofiju znanosti, metafiziku, epistemologiju, pa čak i druga područja kako bi istražio svemir kao cjelinu. Whiteheadova filozofijska kozmologija u djelu Proces i realnost predlaže ideju svemira postajanja i procesa, zamjenjujući supstanciju “ontologijom organizma” i odbacujući tradicionalni pogled na statične supstancije. Njegova kozmologija usredotočuje se na kreativni napredak, stvarne entitete (događaje) i apstraktne entitete, naglašavajući međuovisnost i kreativnost kao primarne aspekte neposrednoga iskustva. Cilj djela je integrirati znanstveno razumijevanje dinamizma u relativnosti i kvantnoj mehanici s holističkim filozofskim okvirom, osporavajući materijalistička tumačenja. Ključni koncepti su: Filozofija organizma: Temeljni koncept da je stvarnost mreža međusobno povezanih procesa, a ne fiksnih supstancija. Stvarni entiteti: Osnovne jedinice stvarnosti su “događaji” ili “organizmi” koji su u stanju postajanja, svaki sa svojim vlastitim “stvarnim svijetom” formiranim iz prošlih iskustava. Kreativni napredak: Kontinuirani proces promjene i postajanja, koji je krajnji apstraktni princip postojanja i vodi do novosti. Nexus: Mnoštvo stvarnih entiteta koji tvore složenu, međusobno povezanu “mrežu” ili “vezu”. Relativistička kozmologija: Whiteheadov sustav dovodi u pitanje tradicionalne, statične kozmološke modele i pokušava pružiti okvir za razumijevanje dinamičke prirode svemira kako je otkriva moderna fizika. Svrha procesa i stvarnosti jest zamijeniti supstanciju procesom: Pomaknuti se dalje od tradicionalnog filozofskoga koncepta fiksnih supstancija (poput Descartesovog “Mislim, dakle jesam” ili Newtonovih materijalnih čestica) i umjesto toga opisati svijet u smislu dinamičkih, međusobno djelujućih procesa. Integrirati znanost i filozofiju: Pomiriti filozofsko razumijevanje stvarnosti s uvidima moderne fizike, posebno kvantne mehanike i teorije relativnosti, koje naglašavaju proces i dinamiku. Ponuditi jedinstvenu metafizičku shemu: Pružiti koherentan, jedinstven metafizički sustav koji može objasniti temeljne aspekte stvarnosti, uključujući svijest, međuovisnost i kreativnost. Bog je, prema Whiteheadu, bitno drugačiji od onog koji se pojavljuje kao pojam misterija i stvaranja u modernoj znanosti. Probabilistička kvantna mehanika, koja ukazuje na Boga koji se kocka, pretpostavlja aktualnost, opisuje evoluciju stvarnih činjenica i njihovih povezanih potencijala, ali ne vjeruje u evoluciju praznih potencijala u aktualnost i stoga ne može objasniti njezinu pojavu pozivanjem samo na potencijalnost. Međutim, za Whiteheada, potencijalnost nikada nije bila netaknuta stvarnošću i uvjetovana je iskonskom prirodom Boga. Prema Whiteheadu, „[smatran] kao iskonska, on je neograničena konceptualna realizacija apsolutnog bogatstva potencijalnosti. U tom pogledu, on nije prije svakog stvaranja, već sa svim stvaranjem.“ Bog je neuvjetovana aktualnost konceptualnoga osjećaja u osnovi svih stvari, razlog zašto postoji red u relevantnosti vječnih objekata za proces stvaranja. Bog, za Whiteheada, nije iznimka od svih metafizičkih principa, već njihov glavni primjer, čija konceptualna aktualnost istovremeno primjeruje i uspostavlja kategoričke uvjete. Njegova iskonska priroda sastoji se od konceptualnih osjećaja, bez njihove punoće i svijesti, čiji subjektivni oblici određuju relativnu relevantnost vječnih objekata za svaku priliku aktualnosti. Whitehead je tvrdio da je „početna priroda Boga stjecanje kreativnosti iskonskoga karaktera… On je mamac za osjećaje, vječni poriv za željom.“ No, ima još nešto iznimno važno za daljnju raspravu o pojmu svijeta i njegovim konzekvencijama za mišljenje tehnosfere kad pitamo ima li još uopće svijeta u suvremenosti. Naime, Whitehead započinje predgovor svog djela Znanost i moderni svijet (1925.) napominjući da ljudske intuicije znanosti, estetike, etike i religije pozitivno doprinose svjetonazoru zajednice. U svakom povijesnome razdoblju, bilo koja od tih intuicija ili njihova kombinacija može dobiti naglasak i tako utjecati na dominantni svjetonazor svojih ljudi. Osobita je karakteristika posljednja tri (sada četiri) stoljeća da su znanstvene težnje dominirale svjetonazorom zapadnih umova. Iz tog razloga Whitehead nastoji uspostaviti sveobuhvatnu kozmologiju – ovdje shvaćenu u smislu sustavne deskriptivne teorije svijeta – koja djeluje u svim ljudskim intuicijama, a ne samo znanstvenim. U tu svrhu Whitehead tvrdi da je filozofija “kritičar kozmologija”, čiji je posao sintetizirati, proučavati i učiniti koherentnim divergentne intuicije stečene kroz etičko, estetsko, religijsko i znanstveno iskustvo. Procesna filozofija često se koristi kao konceptualni most za olakšavanje rasprava između religije, filozofije i znanosti. Kad sve to imamo u vidu, nije li znakovito da je jedna od najznačajnijih filozofijskih knjiga 20. stoljeća, toliko važna za razumijevanje ne samo kozmologije, već ponajprije „nove ontologije“ (Uz Heideggerov Bitak i vrijeme, Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus i Deleuzeovo djelo Razlika i ponavljanje) ona Whiteheadova Proces i realnost koja govori o „svijetu“ kao nečemu što je u svojoj svjetovnosti mislivo jedino u kretanju, procesu, promjeni, relaciji entiteta s drugim entitetima, te o odnosu konačnosti i beskonačnosti polazeći od ključnoga pojma filozofije 20. stoljeća kao što je to događaj. 3. Događaj je za Heideggera pruženo-podareno otvaranje „svijeta“ polazeći od sveze bitka i vremena u smislu onog što je četvorstvo neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika i pokazuje se u prstenujućem krugu mogućnosti nastanka „novoga“ kao starije od staroga i novije od novoga zbog toga što je Ereignis ujedno prisvoj i slučenost, zgoda i odgoda spasonosnoga zbivanja kojim mišljenje kazivajući otvara smisao bitka u izvornome vremenu u kojem su sve njegove ekstaze i dimenzije jednako bitne i ni jedna nema ontologijski primat, iako ono što nazivamo budućnošću svijetli kao blistava zvijezda neodređenosti svih ljudskih mogućnosti uopće i podaruje prošlosti i sadašnjosti drukčiji smisao od onoga koji se utvrđuje polazeći od novovjekovne vladavine aktualnosti (bitka). Događaj je za Wittgensteina misterij jezika u njegovoj samorazumljivosti kojom se otvara svijet osmišljavanja faktičnosti bitka u značenju riječi kojim čovjek govori. Za Deleuzea je, pak, događaj samo mišljenje u smislu virtualne aktualizacije „svijeta“ koji ne postoji o-sebi ni za-sebe, već je svagda čin misaone konstrukcije u smislu procesa i preobrazbe stanja stvari, Događaj je postajanje kao beskonačni niz preobrazbi od kojih je svaka singularni događaj kao iznimka koja stvara nova pravila. A što je događaj za Whiteheada? Evo razjašnjenja u najkraćim crtama. Događaj je temeljni sastavni dio stvarnosti, točnije, veza međusobno povezanih stvarnih prilika ili stvarnih entiteta, koji predstavljaju trenutke kreativnog iskustva i procesa, a ne statične objekte. Svemir, za Whiteheada, nije izgrađen od materijalnih stvari, već od tih dinamičnih, preklapajućih događaja ili “prigoda iskustva”, koji čine trajne objekte i tkivo postojanja. Ključne su karakteristike događaja u Whiteheadovoj ontologiji: Fundamentalna stvarnost: Događaji ili stvarni događaji osnovne su jedinice stvarnosti; sve što postoji izvedeno je iz njih. Proces i promjena: Događaji su dinamički procesi postajanja i promjene, a ne fiksni, nepromjenjivi entiteti. Međusobna povezanost: Događaji nisu izolirani, već tvore međusobno povezane mreže ili veze, gdje su međusobno povezani i pod utjecajem. Organska priroda: Svemir se shvaća kao organski sustav događaja, a ne mehanički, gdje se čak i temeljne čestice smatraju malim organizmima. Subjektivnost: Svaki događaj ima stupanj “iskustva” ili subjektivnosti, pri čemu je svemir prožet sviješću u različitim stupnjevima. Ekstenzivni kvant: Događaji uključuju stupanj “proširenja” ili “ekstenzivnog kvanta”, što se odnosi na njihova prostorna i vremenska svojstva, gdje se jedan događaj može protezati preko ili postati dio drugog. Trajni objekti: Ono što percipiramo kao stabilne objekte, poput molekula ili čak fizičkih objekata, zapravo su vremenski putevi ili trajni “veze” povezanih stvarnih događaja, a ne pojedinačne nepromjenjive stvari. Povijesna dimenzija: Događaji imaju uzročno-posljedičnu vezu unutar svoje veze, pri čemu prošli događaji vode do sadašnjih i tvore povijesni napredak. U biti, za Whiteheada, razumjeti postojanje znači razumjeti ga kao složen, kontinuirani tok događaja, od kojih je svaki jedinstveni trenutak kreativnoga procesa koji doprinosi ukupnoj stvarnosti. Kad sve saberemo što se čini važnim za uvid u suvremenost koja je određena posvemašnjim djelovanjem mišljenja tehnosfere, onda postaje bjelodano da se pojam svijeta više ne može održati smislenim horizontom pojavljivanja otvorenosti bitka, bića i biti čovjeka iz jednostavnoga razloga što svijet nije više moguće misliti iz ontologijsko-metafizičkoga četvorstva bitka-boga-svijeta-čovjeka već jedino iz kibernetičkoga „četvorstva“ informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije kao „događaj“ trijade mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije naprosto zato što „svijet“ nije ništa vječno ni postojano, već sinkretički i hibridni „događaj“ autopoietičke konstrukcije koji povezuje sve razjedinjeno i sintetički smjera tehnološkoj singularnosti. Već su misaoni Grci, „ta republika genijalnih“, kako ih je nazivao Schopenhauer, postavili u odnos s pojmom svijeta (kozmos) ono što povezuje zvijezde i planete i Zemlju kao lutajuću zvijezdu polazeći od savršenstva kružne strukture planeta. To je ono što pripada pojmu sfere i ne iscrpljuje se samo u ideji forme i prostorno-vremenskome načinu njezina kretanja. Dinamičnost kretanja sfera je nužno statična jer kretanje kao „beskonačna brzina“ mora imati svoju ustrajnost i nepokretljivost u vrtnji koja uvijek pretpostavlja ono isto i ono Jedno, jer inače ne bi Aristotel u svojoj Fizici mogao odrediti boga kao „nepokretnoga pokretača“, pri čemu nije, kako se pogrešno misli, naglasak ove metafizike na kretanju bića, nego na nepokretnosti i postojanosti vječnoga bitka boga. Sfera pretpostavlja savršenstvo onog istoga u promjeni i ponavljaju i zato je tehnosfera kao uvjet mogućnosti događaja „novoga“ kao umjetne stvarnosti i umjetnoga života nužno i kraj metafizički shvaćenoga svijeta. Ono što preostaje su planetarnost i globalnost jednog posve drukčijeg mišljenja „svijeta“ kao „događaja“ i za to su jedino još mjerodavne „procesualne ontologije“ Whiteheada i Deleuzea. Zašto? Zato što su kozmologijsko-tehnologijski usmjerene u kretanje „svijeta“ kao događaja koji konstruira kreativnu heterogenezu objekata i mišljenje kao putovanje interplanetarnim prostorom kroz kozmičke epohe u kojima „čovjek“ prelazi granice svojeg leta i svoju „dušu“ uzgoni sve dalje i dalje, sve više i više, sveudilj i svevremeno…

October 7, 2025
Ushitna vrtoglavica svijeta: tehnosfera i pitanje o slobodi

Ushitna vrtoglavica svijeta: tehnosfera i pitanje o slobodi

Dobitnik ste Nagrade HAZU za četiri knjige krovne teme „Tehnosfera: teoretiziranje umjetnosti i umjetna inteligencija“, objavljene u razdoblju 2021. – 2023.godine. Riječ je o knjigama koje su objavili ugledni svjetski izdavači. Kako je nastala ta „tetralogija“? Sve je otpočelo s ubuhvatnom „ontologijom digitalnoga doba“ naslovljenom Tehnosfera, koju sam u pet svezaka objavio u izdanju Sandorfa i Mizantropa 2018-2019. godine. Predstavio sam glavne postavke svojeg mišljenja suvremenosti u nekoliko tekstova u međunarodnim zbornicima i časopisima u SAD-u i Europi, te na interdisciplinarnim znanstvenim konferencijama posvećenim pitanju smisla ljudske egzistencije u doba tehnosfere s obzirom na radikalne promjene svih aspekata života u neoliberalnome kapitalizmu kojeg više ne određuje tradicionalni pojam rada, već tehnoznanstvena konstrukcija umjetnoga života na temelju vladavine pojmova umjetne inteligencije, umreženoga globalnog društva i kulture kao nove ideologije spektakla kojim upravlja moć slike nad jezikom. Veliki akademski svjetski izdavači kao što su Cambridge Scholars Publishing, Springer, Palgrave Macmillan i Schwabe Verlag iskazali su zamjetan interes za moje autorske knjige koje uvode u diskurs društveno-humanističkih znanosti nove pojmove i nove discipline kao što su, primjerice, digitalna estetika, znanost o slici, filozofija posthumanizma i transhumanizma. Spomenut ću ovdje knjigu koju je objavio Springer 2021. u svojoj uglednoj ediciji Briefs in Philosophy naslovljenu „Aesthetics and the Iconoclasm of Contemporary Art: Pictures Without A World“ i koja se nalazi na popisu brojnih sveučilišta u svijetu kao obvezna ili sekundarna literatura diplomskih i doktorskih studija iz suvremene filozofije umjetnosti, estetike, medijskih i vizualnih studija. Pojam kojim određujem apsolutnu vladavinu tehnoznanosti, kognitivnoga kapitalizma i vizualizacije svijeta kao doba tehnosfere nije tek „moj“ konceptualni izum, već zbiljsko stanje onoga što prožima društvene odnose na globalno-planetarnoj razini uz „narcizam malih razlika“ kulture, da se poslužim poznatom Freudovom misaonom formulom. Mi više nemamo posla s tzv. visoko razvijenom modernom tehnologijom kao alatom proizvodnje virtualnih svjetova kojim upravljamo kao subjekti i gospodari nad prirodom i drugim ljudima. To je shvaćanje naprosto naivno i nema razloga podržavati više ove zastarjele iluzije o instrumentalnom karakteru tzv. tehničkoga svijeta. Tvrdim i to dokazujem u svim svojim knjigama, da je posrijedi ulazak u doba u kojem tehnosfera postaje samosvrha onkraj granica ljudske volje za znanjem kao moći vladanja nad svijetom. Umjesto tehnologije kao sredstva koje služi čovjeku kao subjektu, susrećemo se s obratom u samoj biti čitave povijesti naše ljudske civilizacije koju su oblikovali mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Tehnika je prirodna ruka ljudske osjetilnosti, tehnologija označava automatsko kretanje stroja u modernome životu funkcija i struktura, a tehnosfera predstavlja konstrukciju umjetnoga života s pomoću sveze umjetne inteligencije i umjetne intuicije. Ništa više ne može ni zaustaviti niti preokrenuti ovaj smjer svjetske povijesti ljudskoga mišljenja koji u trijadi životinje-čovjeka-stroja nadilazi granice zemlje i postaje upravo ono što je još 1938. godine najveći filozof 20. stoljeća Martin Heidegger u spisu Osmišljavanje (Besinnung) najavio kao vladavinu: (1) racionalnosti, (2) totalnosti, (3) imperijalnosti, (4) dinamičkoga i (5) planetarnoga. Mi, suvremeni, izbačeni smo u prostor-vrijeme one logike koja svoj uzor ima u slici superračunala HALA 9000 iz najznačajnijeg filma ideja uopće, Kubrickova remek-djela 2001. Odiseja u svemiru, a to znači da sve smjera spram onog što nazivam pojmom autopoiesisa (samokretanja, samovođenja, samo-organiziranja) od autonomnih objekata (dronova, automobila, aparata) do transformacije ljudskoga tijela u sprezi umjetnoga mozga i čudovišnoga ubrzanja svih operacija potrebnih za vladavinu društva kao stroja. Nije potrebno posebno domišljatosti da bi se uvidjelo kako je najveća opasnost ovog procesa tehnologiziranja mišljenja i djelovanja čovjeka u svijetu bezavičajnosti već posvuda uspostavljena kontrola nad slobodom u svijetu života koja nezadrživo nadilazi sve granice privatnosti i intime klasičnog građanskoga društva i postaje distopijsko umrežavanje morbidnih politika i ideologija hibridnoga autokratskog poretka vladavine (slučaj Kine i Rusije). U svojoj knjizi The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, 2022. ovo sam teorijski razvio kao nastanak nove forme „digitalnoga totalitarizma“ sa svim dalekosežnim posljedicama za budućnost zapadnjačke demokracije i kulta individualizma. (https://www.harvard.com/book/9783031189418 i https://de.wikipedia.org/wiki/Totalitarismus#Digitaler_Totalitarismus ) U svojoj „Knjizi lutanja“ koja je nagrađena Nagradom Zvane Črnja iskazujete, među ostalim, i stav kako tehnosfera dokida metafizičku povijest zapadne civilizacije. Koja je to nova os svijeta koji se više ne oslanja na metafiziku? Dopustite da još malo zadržimo pozornost u razjašnjenju „mojeg“ fundamentalnoga koncepta tehnosfere kao uvjeta mogućnosti svih dosad izvedenih filozofijskih istraživanja koja imaju izravne posljedice na sve bitne aspekte ljudskoga života. Nužno je pokazati razliku između tzv. analognoga i tzv. digitalnoga doba s pomoću vodećeg pojmovno-kategorijalnoga sustava metafizike a to znači filozofije, znanosti i umjetnosti od Aristotela do Heideggera, i onog što bismo mogli nazvati krajem metafizike u pojmu tehnosfere kao vladavine kibernetike. Aristotel je najveći mislilac klasične metafizike i on uspostavlja model/shemu mišljenja koju nazivamo zakonom uzročnosti i poretkom svrhovitosti. Svaka stvar u prirodnome okružju, od pojma božanskoga do primjerice Orfejeve lire kojom doziva svoju ljubljenu Euridiku iz svijeta mrtvih, mora biti misliva kroz četiri uzroka koji ujedno podaruju bićima njihovu bit i svrhovitost. To su: (1) causa formalis, (2) causa materialis, (3) causa efficiens i (4) causa finalis. Usput, Marx u Kapitalu ponavlja uz pomoć Hegelove dijalektike ovu shemu kad kaže da proces rada u vladavini kapitala u modernome kapitalizmu zaokružuje proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju. Čitav analogni svijet zasniva se na ovom „četvorstvu“ kojim ljudsko mišljenje svojim pojmovljem nastoji obuhvatiti stvarnost kao svezu bitka-Boga-svijeta-čovjeka. No, dolaskom kibernetike poslije 2. Svjetskoga rata, koja kao univerzalna znanost upravljanja sustavima prirode i društva omogućuje nastanak računala i mreža u interakciji čovjeka i svijeta, slavno doba Aristotelova četiri uzroka nastanka „stvari“ postaje zastarjelo i otuda nedjelotvorno za složeni poredak razvitka i napretka suvremenoga kapitalizma i njegovih formi društveno-političkih poredaka moći i znanja. Umjesto „prirode“ susrećemo se s djelovanjem „čovjeka“ kao subjekta koji se svojim racionalnim mišljenjem (matematikom i fizikom) preobražava u rad „mislećih strojeva“ koji ne da samo zamjenjuju fizički rad robotikom, već u tendenciji smjeraju spram posvemašnje automatizacije proizvodnje i nastanka autonomnih objekata koje pokreće sustav AI. „Četvorstvo“ uzroka u sklopu kibernetičkoga načina mišljenja postaju: (1) informacija, (2) povratna sprega (feedback), (3) kontrola i (4) komunikacija. Dok je finalni uzrok bio i posljednja svrha modela organskoga svijeta i ljudskoga rada i proizvodnje, sada u digitalnome poretku vlada samosvrha komunikacije koja nastaje protokom informacija i kroz procese kontrole samog društva neprestano se razmjenjuje u mrežama podataka s korisničkim potrebama. Ključni uzrok djelovanja u ovom modelu mišljenja koji pretpostavlja misleći stroj kao novoga subjekta/objekta jest feedback, što znači da se sve vrti u krugu i ponavlja ne više pasivno, nego kao razlika u aktivnoj virtualnoj aktualizaciji. Najveći mislilac ovog digitalnoga konstruktivizma u kojem živimo jest Gilles Deleuze, francuski filozof, za kojeg je opravdano Michel Foucault jednom rekao da će biti ključni autor za svaku buduću filozofiju u 21. stoljeću. I doista je tako. Tehnosfera nema više ništa s oponašanjem statičnoga modela svijeta i vječnom i postojanom prirodom koju filozofija, znanosti i umjetnosti samo „prikazuju“ i „predstavljaju“ svojim naslijeđenim pojmovljem. Njezina je „bit“ u trijadi računanja-planiranja-konstrukcije tehnički proizvedene „umjetne stvarnosti“ koja postaje istinska stvarnost kroz modele simulakruma i simulacije, a umjesto jezika koji je bio temeljni označitelj metafizike, sada smo postali slobodni robovi narcističke kulture slike. Pogledajte kako ovaj model mišljenja i djelovanja sintetičke stvarnosti „savršeno“ funkcionira u našem svijetu. Čim nestane električne energije, sve se urušava i završava u bezdanu ništavila, sustavi pucaju po šavovima, kaos i zamračenje života postaje gotovo nalik povratku u špilje, a čovjek od „normalnoga“ stupnja agresivne životinje koja može još nadzirati svoje nagone za razaranjem Drugoga, odjednom „ludi“ i od histeričnoga stvora poprima značajke pishopatološkoga Narcisa izvrsno uobličenog u liku onog mahnitoga pisca kojeg sjajno igra Jack Nicholson u horror-filmu Stanleya Kubricka Isijavanje (The Shining) iz 1980. godine. Što nam to govori? Da je tehnosfera ulazak kozmo-tehno-evolucije u ljudski mozak kao sintezu razuma i emocionalnosti i da je njezina apsolutna moć neljudskoga karaktera koja nadilazi mogućnosti ljudske kontrole. Umjesto „osmišljavanja“ i „smisla“ koje je metafizika nastojala u svim svojim epohama uzdići do najviše razine ljudske egzistencije, sada je na djelu „pragmatika znanja“, „jezične igre“, „vizualna kompetencija“ u fascinantnome ubrzanju procesa napretka i razvitka društava i kultura utemeljenih na broju i slici (kvantifikaciji i vizualizaciji). Ako je najznačajniji medij analognoga doba bio vezan uz jezik, a to je civilizacija teksta u obličju Knjige, sada je promjena u tome što svi mediji postaju sintetička i integralna mreža u formi digitalne slike čije značenje dolazi iz trijade informacije-koda-komunikacije. Naravno, to je doba filma kao slike događaja i nije slučajno da je u ideji najznačajniji film koji savršeno prikazuje i predstavlja naše doba upravo Matrix iz 1999. godine Lane i Lilly Wachowski. Ne postoji „nova os svijeta“, jer tehnosfera konstruira iz sebe same, iz „umjetnoga mozga“ nove svjetove koji ne postoje u tzv. stvarnosti o-sebi kako bi to formulirao Kant. Ono što „postoji“ jest volja za moć nove misaone „matrice“ i „platforme od struna“ za sada na svojem kraju „digitalnoga svijeta“, a čim dođu u optjecaj kvantna računala, ulazimo u doba totalne vizualizacije života, u posthumano stanje u kojem čovjek kao Nietzscheov „nadčovjek“ prelazi svoje dosadašnje metafizičke granice i postaje homo kybernetes kao sveza AI i sinestetičke tjelesnosti, biće koje počiva na interakciji s autonomnim objektima u svim aspektima njegova života od prednatalne selekcije do produljenja biološkoga života. To je ukratko sažetak moje knjige Suvišan čovjek: Refleksije (Matica hrvatska, Zagreb, 2021. prir. Damir Barbarić). Ono što je ovdje za književnost koja katkad i prethodi filozofiji osobito važno jest da je to stanje još 1949. godine genijalno pretkazao i opisao Jorge Luis Borges u svojoj pripovijesti Besmrtnik. Iz svega je razvidno da je tehnosfera ne samo realizacija metafizike, već i njezin skriveni testament, jer je u istinskome smislu pojam autopoiesis onaj koji je od Platona u ophođenju s idejama koje pripadaju božanskome i čovjeku a riječ je o „biti“ ne samo ljudske povijesti, već i kozmičke evolucije uopće. Ta se „bit“ tako kristalno jasno ukazuje svakom ljudskome biću jer je uzvišeni hram njegove egzistencijalne slobode koju krasi ljepota življenja pod zvijezdama. Ta je riječ ono što povezuje i metafiziku i tehnosferu, i ideju Boga i čovjeka i ona je neizbrisiva zauvijek ꟷ stvaralaštvo i stvaranje Novoga. „Knjiga lutanja“ obuhvaća pisma, razgovore i zapise. Brojna ste pisma uputili suvremenim intelektualcima. Vratili ste zaboravljenu epistolu u suvremenu filozofiju i kulturu. Je li i to Vaš odgovor autističnoj tehnosferi? Prava je „istina“ o nastanku i glavnoj težnji Knjige lutanja u tome da sam htio u tri diskurzivna „žanra“ kao što su to pisma, razgovori i zapisi ponajprije objasniti ono što pripada misaonome putu kojim se tehnosfera razvija u mojim knjigama kao „nužan slučaj“ otvorenosti vlastite egzistencije svijetu kao osmišljavanju kroz dijalog s Drugima. Jasno je, dakle, da se filozofija i umjetnost ne nalaze samo poput usklađenih zvona na udaljenim brijegovima, kako glasi jedna divno pogođena Heideggerova prispodoba. Njihova je životna i misaona povezanost gotovo pitanje smisla održivosti ovoga svijeta kojemu pjesništvo podaruje bit jeziku kao kazivanju. U pismu upućenom filozofu i književniku Nenadu Obradoviću u Knjizi lutanja stoje i ove riječi: „Kad nam je teško, kad smo izgubljeni i napušteni u samotnosti ovog svijeta, potrebna nam je riječ utjehe, a ne zvuk ili slika neke nepoznate mistične sile. Potrebno nam je da u svetome bijegu od ovog svijeta dospijemo upravo tamo kako to poetski iskazuje Charles Baudelaire u Spleenu Pariza kad kaže Anywhere out of the World. To je spasonosna formula moderne egistencije čovjeka, a ne puki eskapizam. Biti negdje izvan ‘ovog’ svijeta ne znači vjerovati u moć onostranosti kao iluzije nad iluzijama. Naprotiv, biti negdje izvan ‘ovog’ svijeta’ znači obitavati u istinskome svijetu riječi kao u svojem jedinom pravome domu.“ (Knjiga lutanja, Litteris, Zagreb, 2024., str. 69) Pisma koja su ovdje ujedno dio stvarne prepiske, ali ponaprije su imaginarne i apokrifne „poslanice“ upućene Drugome poput Agambena, Nancyja, Tuymansa, Sorgnera, Merscha, Waldenfelsa, Rosenberga te imaju značenje obrazloženja određene ideje kao što je to u slučaju Agambena zapovjedni govor kao primjer performativnoga iskaza bez kojeg ne postoji mogućnost politike i njezine usmjerenosti Moći i vladanju nad Drugime, pripadaju biti zapadnjačke metafizike kao govor ispovijesti i odavanja tajne izravno, ali ne licem-u-lice, nego riječima u skriveno lice Drugoga. Zato su pisma ujedno najuzvišeniji diskurzivni žanr od antike preko kršćanskoga srednjega vijeka do modernosti i suvremenosti. U njima se ogleda (ne)prisutnost istinskoga života osobe i njezinih misli i osjećaja, te se samo kroz pisma može izreći ono neizrecivo jer je Drugi iza zida, udaljen od zbivanja i baš stoga mi je najbliži u svojoj prostorno-fizičkoj virtualnosti. Sjetite se Pisama Abelarda i Heloize, potom Leibnizovih pisama u kojima obrazlaže svoju teoriju monadologije, Van Goghovih Pisama bratu i naposljetku najradikalnijega oblika ove refleksivno-književne struje samosvijesti u ogoljavanju istine same metafizike u Artaudovim Pismima iz ludnice u Rodezu. Sve to nam kazuje da je pismo uvjet mogućnosti slobode krhkoga subjekta, koji u pisanju kao mišljenju i kazivanju pronalazi svoje utočište od prijetnje vlastite propasti u glibu postojanja. Uostalom, tzv. egzistencijalni krik ove tragične slobode predstavlja oproštajno pismo, a ne „oproštajna slika“. To je još uvijek dokaz da se kroz jezik i njegove divne opsjene iskazuje drama našega života u pismu kojim otkrivamo vlastite slabosti i zastiremo stvarnost onime što je najbolje znao Nietzsche: „Imamo umjetnost da ne bismo propali od istine“. Epoha posvećena ideji ljepote i smrti koja je pismo uzdigla do najviših vrhunaca svoje opsjednutosti, rekao bi Gilles Deleuze, ontologijom nabora bila je epoha baroka. Od nje smo naslijedili racionalizam i sentimentalizam, Bachove fuge i Velázquezovu sliku o ideji slikarstva Las Meninas za koju vrijedi ono isto što i za našu povodljivost čarima i demonima tehnosfere. Riječ je o svezi mathesis universalis i društva kontrole kao vladavine doba ogledala u kojima se individuum ogleda u svojoj umnoženosti do beskraja, jer ono što određuje bit našeg identiteta isto je što i istina barokne epohe: opčinjenost površinama, metamorfozama ljepote u iluziji samoga života, perverznom potrebom za racionalnom mahnitošću sustava umjesto nesvodive slobode individualnosti. Svoju slojevitu filozofiju, sociologiju i politologiju vrsno oblikujete u žanru eseja. Zašto je esejistička filozofija danas popularnija od tradicionalne, „teorijske“? Esej je stvoren kao „pokušaj“ (essai) da se duh „natmurene ozbiljnosti“ znanja jedne posebne ekspertne skupine kao što su tradicionalni filozofi otvori u svojim logičko-spoznajnim mogućnostima traganja za istinom kroz govor autentične egzistencijalne sudbine onog tko piše i zapisuje misli. Rastvaranje skolastike i njezina zatvorena diskurzivnoga prostora logike i ontologije otpočelo je, paradoksalno, i prije nastanka moderne subjektivnosti s Montaigneom, Descartesom i Pascalom kao „esejistima“ i s druge strane sa Cervantesom i Rabelaisom kao prvim romanopiscima koji unose u književnost duh humorne izokrenutosti svijeta. Naime, zar nije fascinantno da sv. Augustin u svojim Ispovijestima (Confessiones) uspostavlja posve novi poredak mišljenja u tekstu kao svezi ispovjednoga pisma/autobiografije i traktata? Uostalom, nije nimalo slučajno još nešto. Na njegovu tragu nastaju tijekom povijesti književnosti kao povijesti eseja dva usporedna i ujedno ključna misaona „palimpsesta“ kao što su to Rousseauove Ispovijesti i Kierkegaardovi eseji poput Dnevnika zavodnika i Pojma tjeskobe u kojima umjesto carstva logike otpočinje velika dekonstrukcija pojma subjekta u filozofiji polazeći od onoga što pripada upravo biti književnosti. A to je složeni opis života samoga u nastojanju da se univerzalnost pojmovnoga govora stopi s neponovljivim i jednokratnim iskustvom proživljenosti mišljenja osobe koja piše. Esej je veliki izum francuske filozofije iz duha književnosti i to ostaje do danas. Kao da se zaboravlja da su najznačajniji romani 20. stoljeća od Musilova Čovjeka bez osobina do Durrellova Aleksandrijskoga kvarteta nemogući bez suptilne korelacije između duha eseja i poetizirane proze. No, čitava veličajna njemačka romantika s Novalisom i Schlegelom, te osobito u Nietzscheovim spisima upravo je dokaz kako se prevladavanje metafizike kao nihilizma i dekadencije mora izvesti drukčijim stilom pisanja od suhoparne dosade nizanja logičkih teorema. Pisati ne znači samo misliti drukčije od svakidašnjeg govorenja, već stvarati tekst koji ostavlja svojom prodornošću kazivanja istine čitatelja u stanju ustreptalosti i koji zavodi njegovu „prirodnu molitvu duše“, kako Walter Benjamin opisuje pojam pozornosti ili koncentracije u Kafke, do mjere fascinacije i želje za čitanjem kao drugom „duhovnom potrebom“. Prva je potreba, naravno, pisanje bez kojeg čovjek očito ne može. Esej nije puko iživljavanje dokone refleksije koja se razmeće svojim stilističkim figurama kao barokni napuhani pijevac na gumnu. Najbolje je to znao filozofski esejist najvišeg ranga kraja 20. stoljeća, rumunjsko-francuski nihilist i skeptik, Emil M. Cioran kad u tekstu „Misliti protiv sebe“kaže: „Mudrost i pobuna: dva otrova.“ E, to je razlog zašto pisati u doba tehnosfere znači beskompromisno „trovati Drugoga“ onime što pripada biti filozofije i književnosti. Drugi nije, međutim, netko drugi izvan vlastite rešetke svojeg izbora sudbine kojim pisanje o svijetu i njegovu kaosu i entropiji postaje istodobno i konceptualno tkanje vlastitih Ispovijesti onkraj granica jezika i slike. U knjizi „Moć nepokornosti“ podsjećate kako su Brecht i Benjamin u novim tehnologijama (film, radio) i u carstvu informacija vidjeli nove mogućnosti demokratizacije društva. Benjamin govori o nestanku umjetničke aure u korist reproduktivne umjetnosti. Vjerujete li da će razvijena tehnosfera dokinuti umjetničko stvaralaštvo? Ovo je temeljno pitanje koje zaslužuje istinsku raspravu do krajnjih granica iskazivosti. Ako je gotovo bilo neupitno za najznačajnije mislioce 20. stoljeća (Heideggera i Derridu, u nas Sutlića) kako s krajem filozofije kao metafizike ulazimo u razdoblje kibernetike kao uspona tri nova pojma s kojima smo danas posve zbliženi,a to su informacija, jezik kao know-how i interaktivna vizualna komunikacija, kao da je ostalo u zoni najčudovišnije zabrane uopće i pomisliti da je možda ista sudbina namijenjena i pojmu „umjetničkoga stvaralaštva“. Nije umjetnost nedodirljiva u svojim najdubljim osjećajima iskazivanja ljepote i uzvišenosti svijeta. Već je s povijesnom avangardom i njezinim radikalnim umjetnicima kao što su bili Maljevič i Duchamp najavljeno doba vladavine koncepta i izvedbe u svakodnevnome životu nad autonomijom umjetničkoga pogona modernosti. Kult umjetnika rezultat je modernosti i baš spomenuti Walter Benjamin ispisuje pohvalu boemstvu, dekadenciji i alternativnome načinu življenja umjetnika kao „svete lude“ u kapitalističkome stroju banalnosti i dosade „svijeta rada“. Njegov je paradigmatski umjetnik nitko drugo negoli prokleti pjesnik i navjestitelj apsolutne slobode ꟷ Charles Baudelaire. No, umjetnost u svojem preziru građanskoga morala i konzervativnih institucija čuvanja tradicije u susretu s demokratskim masovnim društvom i kulturom kojem fotografija i film utiskuju pečat mehaničke reprodukcije pojavljuje se u dva svoja lika boga Janusa. Jedan je apologetski spram novosti i trijumfa modernosti koje donose ovi vizualni mediji u rasterećenju od rada i tegobnoga života u otuđenome društvu kapitalizma, a drugi je sumnja u bezuvjetni napredak i razvitak društva. Prvi nazivamo avangardom, a drugi dekadencijom. No, postoje i umjetnici i mislioci koji pripadaju „trećem putu“ onkraj ove sheme koja ima značajke nepomirljiva ideologijsko-kulturalnoga sukoba kojeg Nijemci nazivaju Kulturkampf, a Amerikanci culture wars. To su Kafka, Artaud, Pessoa i Celan. O njima sam napisao niz studija jer su svojim životnim djelom/događajem otvorili prostor promišljanju biti umjetnosti izvan bilo kakve estetike i politike, izvan bilo kakvog služenja Molohu nacije i militarizma, tehnologije i religiozne ekstaze. U knjizi Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost (Litteris, Zagreb, 2014.) dospio sam do postavke da je umjetnost kao bit ljudske egzistencije ono nesvodivo na bilo kakvu izvanjsku svrhu i da je njezina nadolazeća budućnost jedino smislena uz uvjet žrtvovanja i slobode za samu stvar umjetnosti koja postaje otpor i alternativa sveopćoj banalizaciji svijeta života koju provodi tehnosfera u procesu zavođenja estetizacijom na svim razinama od spektakla do zabave. Nema nikakve dvojbe, nalazimo se u predvorju ove morbidne posthumane estetizacije života kojoj umjetnost treba samo kao katarzični pseudo-nadomjestak za izgubljenu autentičnost života. Sve ovo što tvrdim nije nikakav „kulturni pesimizam“. Čine se krajnje promašenim sve tzv. kritike mojeg mišljenja koje do dosade ponavljaju fraze kako promičem neki „katastrofizam“, „apokaliptički kraj svijeta“, „postmoderni nihilizam“ i slično. Umjesto takvih nesuvislosti, valja podsjetiti kako je već Nietzsche kritički prigovorio Schopenhaueru da umjetnost nije nikakvo oživotvorenje pesimističkoga svjetonazora, već afirmacija tragičkoga uvida u jednokratnost i neponovljivost samoga života. Nema ljepše rečenice o tome od one koju izgovara njegov Zaratustra: „Zahtijevat ću da se čovjeku vrati ono što je tako velikodušno udijelio onostranosti!“ Umjetnost kao i svijet postoji dok žive veliki umjetnici koji samome životu podaruju smisao svojim ekstatičkim postojanjem. Smrt umjetnosti počinje njezinom dehumaniziranom estetizacijom koja je utoliko učinkovitija ukoliko je praćena masovnim obožavanjem lažnih idola. Nije li ironično da je pravi dokaz postojanja Đavola u svijetu, kako to kaže Denis de Rougemont na tragu Williama Blakea, to što je ljude uvjerio u vlastito nepostojanje. Može li Al zamijeniti ljudsko pismo? Vidite li scenarij propadanja umjetne inteligencije (u nekom vidu Frankensteina Mary Shelly) ili vidite scenarij preživljavanja umjetne inteligencije koja će obilježiti kraj čovjeka? Filozof nije duhovni meteorolog, kako je to jednom duhovito kazao Vanja Sutlić u predavanju o Hegelu i Marxu s obzirom na „prognoze“ bliže i dalje budućnosti djelovanja njihova mišljenja kao „konstruktivne“ i „destruktivne“ dijalektike povijesti. No, ono što nužnim slučajem slijedi iz logike tehnosfere koja „probabilistički“ računa statističke mogućnosti da se nešto stvarno dogodi ili ne u brojčanim omjerima, u razmjerima vremena obuhvaćenog kvantitativnim pokazateljima u godinama, desetljećima i stoljećima, to se može pročitati u izvrsnim AI-futurologijskim knjigama zagovornika posthumanizma i transhumanizma poput one Raya Kurzweila i njegova cijenjenog djela Singularnost je blizu: Kad ljudi nadiđu biologiju (The Singularity is Near: When Humans Transcend Biology) u kojem bez uvijanja kaže da su godine 2035. i 2050. one prijelomnice s kojima ljudska civilizacija, ako prethodno ne dođe do posvemašnjeg razaranja u nuklearnim ratovima ludih imperija i njihovih satelita te klimatske apokalipse, prelazi svoje zadane „sudbinske“ granice u biološkoj ukorijenjenosti. Doba robotike i neuroznanosti već je tu; doba AI i sintetičke biologije već je tu; doba biokibernetike i strategijskoga oružja najvećih razornih performanski već je tu. U tekstu koji sam nedavno objavio u talijanskome filozofskome časopisu Teoria Sveučilišta u Pisi, (https://www.rivistateoria.eu/index.php/teoria/article/view/228 ), a koji se bavi pitanjem rata, tehnosfere i zla, ustvrdio sam da više ne živimo u doba mobilizacije onog ljudskoga-suviše-ljudskoga kad je riječ o militarizmu i raščovječenju, već u doba vladavine autonomnih objekata strategijske igre „ratova zvijezda“ koji će se samo još brže i razornije sintetizirati s „bio-kibernetičko-posthumanim ratovima“. Stoga je jedino pitanje ne više kako to obuzdati, već kako radikalno drukčije misliti ovaj svijet i ovo vrijeme koje u totalnoj mobilizaciji ništavila ovladava svim našim snovima poput onog jezovitoga pauka iz distopijskoga filma Davida Cronenberga, Videodrome iz davne 1983. godine. Što znači današnji čovjek kao „posthumano“ biće? Kad sam objavio knjigu Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011.), već je na promocijama u Zagrebu i Puli bilo podosta montipajtonovskoga kaosa i nesporazuma. Naslov je nekim čudom na internetu postao „Posthumno stanje“, a neki su dobronamjerni kolege i kolegice iz područja fenomenologijske filozofije iskazivali podozrenje spram autora ironično govoreći da je zabrazdio u „zonu sumraka“ i sada prorokuje ono isto što i SF-distopičari, pa je ova knjiga neka vrsta „ontologije X-files“ drugim sredstvima. Iz ovoga možete razabrati da taj pojam izaziva „grozu“ i „paniku“, pa su oni koji promišljaju sve posljedice posthumanizma i transhumanizma za današnje društvene i kulturalne pojave na rubu kaosa i entropije u najmanju ruku tehno-futuristi zagledani u svoje male kristalne kugle bez pokrića. Ništa od toga. „Posthumano biće“ pretpostavlja svezu tzv. posthumanoga tijela u interaktivnoj okolini u kojoj živimo i djelujemo s pomoću aparata i dispozitiva AI, a ponajbolje je to umjetnički posvjedočeno u performativnim akcijama australskoga umjetnika Stelarca još od kraja 1980ih godina. Riječ je o njegovoj sintezi mesa-metala-koda kojim je na smotri suvremene umjetnosti Ars Electronica u Grazu 1997. godine predstavio različite forme proširenja ljudskoga tijela s organima koji su pokretani uz pomoć kibernetičkoga upravljanja, a isto vrijedi i za niz drugih umjetnika, istraživača tehnosfere u novim tehno-estetičkim laboratorijima koji povezuju organsko s tehnološkim. (https://humanities.org.au/power-of-the-humanities/stelarc-performance-artist-interview/ ) Pojmovi koji ovdje dolaze u središte su bionika, biokibernetika, sinestetička osjetilnost, sveza robotike i neurokognitivizma. Drugim riječima, ono što ja nazivam homo kybernetesom u knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Poshuman Condition (Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.) https://www.lehrmittelzentrale.ch/the-superfluity-of-the-human-ebook-isbn-978-3-7965-4838-3 povezuje ono ljudsko i neljudsko kroz logiku kibernetičke konstrukcije sustava i okoline. Kiborg je samo prijelazna faza spram neizbježnoga nastanka homo kybernetesa kao „bića“ nadmoćne AI i nove posthumane tjelesnosti koja odgovara prostoru-vremenu stalnih i ubrzanih transformacija čovjeka. Mi smo još za Grke bili bića koja određuje silna misaona mahnitost u težnji spajanja onoga što su nazivali téchne i hybris, jer nismo ni biljke niti životinje, već ono što kaže najbolji poznavatelj ethosa i ljudske duše (psyché), dramatičar-tragičar Sofoklo. U Antigoni, u zborskoj pjesmi stoje ove njegove riječi: Mnogo je silnog, al ništa silnije od čovjeka ꟷ polla ta deina kouden anthropou deinoteron pelei. U društvu spektakla, tumačite, opinion makeri nisu više intelektualci koji kritički misle, nego novinari. Oni nasljeđuju angažiranoga intelektualca. No, s obzirom na potpunu trivijalizaciju medija, tko zapravo danas određuje javno mnijenje? Sjetite se najznačajnijeg umjetničkoga djela 20. stoljeća, filma Orsona Wellesa, Građanin Kane iz 1941. godine. Moja analiza u knjizi Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) u kojoj u tekstu „Doba medijalnoga neutraliziranja“ pokazujem čak i kroz crni kvadrat koji sam „naslikao“ kako je transcendentalna matrica vladavine mediosfere rezultat sinteze moći stvaranja informacija u mreži transnacionalnih korporacija i države koja im „služi“ s prividom demokratske tolerancije i pluralizma, nije ništa drugo negoli zorni dokaz da je medijska proizvodnja stvarnosti „istina“ i „laž“ na rubu propagande i autentične „velike priče“ javne transparencije događaja koja uvijek završava s teorijama urote i političkim paranojama. Jer nije stvar u raskrinkavanju opsjena i laži u medijskome društvu masovne kulture, već u odgovoru na pitanje: tko/što stoji iza medija? Ne stoji NIŠTA, već ono što je „bit“ ove nužne preobrazbe medija i samoga pojma intelektualca iz zagovornika univerzalne istine u propagandista MOĆI ove-one politike u službi upravo onog što simbolizira „građanin Kane“ ꟷ preobrazbe sublimne moći kapitala u čisti događaj medija koji „razotkrivaju“ istinu ovog svijeta zastiranjem izvora njegove čudovišne moći u koju svi vjerujemo baš onako kako to Groucho Marx kaže u jednom filmu uznevjerenom tipu kojem uzima novac iz džepa: „Vjerujete li Vi svojim očima ili mojim riječima?“ Još je Aristotel u svojoj „Politici“ osudio demokraciju navodeći Homerov stih “Vladavina mnogih ne valja“. No europska kultura ponosi se demokracijom kao svojim izumom. Postoji li uopće demokracija? Što se danas pod tim nazivom podrazumijeva? Demokracija je grčka stvar mišljenja i djelovanja koja pretpostavlja troje i čim se jedno razdvoji ili postane beživotno sve pada u bezdan, entropiju i kaos. Dakle, izvorno je riječ o tzv. vladavini naroda (kratein + demos). No, pojam naroda nije samorazumljiv, jer ako kažemo da je to mnoštvo (polloi) u koje valja ubrojiti i malu razigranu djecu i dementne starce, onda još nismo dobili bit demokracije. Vladanje sobom i Drugima uvjet je mogućnosti ovog tipa vladavine koji je, u to nema nikakve sumnje, najsloženiji i najkrhkiji od svih zamislivih kao što su to monarhija, tiranija, despocija, autokracija, totalitarizam. Narod formalno jest „mnoštvo“, ali problem je bio što je za Aristotela, i to je čak i danas, „kvaliteta“ ovog mnoštva problematična, jer mnoštvo nije često svjesno biti stvari u politici i povodi se tzv. posebnim i pojedinačnim interesima. Nadalje, narod nije tek demos, već i laos, a to će reći hrvatski puk, koji ima različita vjerska, svjetonazorna i politička uvjerenja i teško ih je uskladiti s idejom općega i zajedničkoga interesa. Današnja toksična bolest demokracije u skretanju spram tzv. političkoga populizma pokazuje nam nešto zapanjujuće. U ime demokracije i njezinih normativnih svrha i ideala svijetom vladaju pasionirani psihopatološki narcistički šarlatani koji postaju autokrati i dikatatori u „ime naroda“. Dakle, narod zapravo ne postoji kao o-sebi i za-sebe određeni entitet, već se kako to kaže francuski filozof Alain Badiou, konstituira i stvara u situaciji borbe za određene ideje i ciljeve poput slobode, jednakosti i pravednosti. To znači da je demokracija postala stvar kontekstualnoga događaja, a narod se od mnoštva profilira u moć zajedničkoga odlučivanja o temeljima demokracije. No, sve to je ustavna fikcija vladavine u tzv. diobi vlasti u predstavničkim sustavima liberalne demokracije Europe s pojmom suverenosti (naroda). I treće, ono najvažnije, demokracija je oblik vladavine države kao aparata upravljanja i izvedbe Moći kroz svoje institucije od zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Problem je, da navedemo vrlo ozbiljnog i cijenjenoga kritičara suvremene demokracije kao što je to Jacques Rancière, koji kaže odrješito „da mi ne živimo u demokracijama, već u oligarhijskim poretcima država“. I sam sam nastojao ovo pojasniti u svojoj knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) ukazujući na brojne paradokse i aporije suvremene demokratske vladavine. No, kako god bilo, koliko god se događa da danas i američka demokracija kržlja i postaje sve više i više razlogom za uzbunu jer prezidencijalni sustav fundamentalista i neoliberalnih autokrata tzv. MAGA-ideologije suspendira najvažnije institucije demokratske vladavine u ime populistički shvaćenoga „naroda“, mi ne možemo otkloniti da demokracija nije, kako je to u maniri negativne teologije kazao još Churchill, manje gori oblik vladavine od mnoštva najgorih, već moramo izvršiti radikalni spoznajno-teorijski obrat i kazati: demokracija je sustav i poredak političke vladavine koja konstituira narod kao svojeg vrhovnoga označitelja tek onda kad je politička zajednica u okružju nacije-države i svjetskoga poretka ozbiljenje upravljanja i vladanja na temelju slobode, jednakosti, pravednosti i brige za Drugoga. I da to kažem na poznati način parafrazom: mi možemo zamisliti i kraj svijeta, ali ne i kraj demokracije! Koliko god je neporecivo da živimo u „društvima kontrole“ i „oligarhijskim poretcima država“, toliko je samoizvjesno da je čovjek u svojoj nepokorivosti biće slobode i da ga taj zov težnje za uzvišenim prostorom događaja slobodne zajednice jednakih ljudi vodi u životu jer je spreman žrtvovati svoj jedini život ne za carstvo ništavila, već za poredak slobode kao smisla ljudske egzistencije. Neoliberalni globalni kapitalizam ulazi u našu privatnost i intimu. Što bi danas značila „autentičnost egzistencije“? Isto kao i nekoć: da živimo posvećeni ljubavi spram istine po cijenu žrtve i gubitka svih priznanja društva i institucija koje nam pružaju iluziju smislenoga opstanka. Pojam autentičnosti proizlazi iz vjerodostojnosti života protiv vladajuće struje pristanka uz sustav i njegova opskurna pravila. No, ima još nešto što se česti zaboravlja. Autentičnost označava izvornost i beskompromisnost spram sebe i Drugih i nije nimalo začudno što je ova riječ ključna za filozofiju i umjetnost egzistencije kao bezuvjetnoga načina života kojeg određuje duhovno stvaralaštvo, a ne materijalno blagostanje. Zar nije besmisleno govoriti o autentičnoj egzistenciji činovnika i managera, bankara i kancelara? Ono autentično jest uvijek onkraj svakog poretka vrijednosti koje zabranjuju čovjeku da bude ono što hoće od boema do dekadenta, od savršenoga „luzera“ do neprilagođenoga na konzervativne uzuse društva. Biti-svoj znači autentično čak i promašiti svoj život i reći u jednom trenutku poput Rilkea u pjesmi Apolonov arhajski torzo: „ Trebaš promijeniti svoj život!“ (Du muβt Dein Leben ändern!“) Napisali ste da je zadnji prostor slobode u tehnosferi jezik. Zašto? Zar se i on nije globalizirao kao engleski? Jezik govori, a slika pokazuje. Bit tehnosfere ne leži u slici koja je oduvijek imala značenje obožavanja iluzije i idolatrije, koja je oduvijek za razliku od logosa bila nedostojna za filozofijsko mišljenje i imala je izvanjsku funkciju, zadaću, smisao: da bude u službi mita ili religije, da ilustrira složene društvene odnose, da slikarstvo figuracije od renesanse ima najvišu vrijednost u oslikavanju uzvišenoga prostora i vremena onkraj granica našeg svijeta ili unutar njega kao „profano osvjetljenje“ jedne estetske epohe koja je jedina imala još shvaćanje „čovjeka“ kao namjesnika ljepote i ideju grada kao umjetničkoga djela. Jezik se, usuprot ovoj profanaciji slike od iskona smatrao utjelovljenim glasom božanstva, od Ivanova Evanđelja do Danteove Božanske komedije. Štoviše, jezik je u toj svojoj nadređenoj ulozi označitelja metafizike kao povijesti našeg zapadnjačkoga mišljenja sve do Nietzschea i Artauda imao funkciju ozakonjenja poretka koji pretpostavlja vladavinu uma u njegovoj posvemašnjoj redukciji i zato je slikarstvo izgubilo svoju reprezentacijsku vjerodostojnost već onog trenutka kad je Francisco Goya umjesto lijepe iluzije dvorskoga portreta visoke aristokratske klase „skrenuo“ u svoju opsjednutost Realnim i ekspresivnim strahotama rata i uništenja svekolike čovječnosti, kad je otvorio čitavoj suvremenoj umjetnosti prostor radikalne negacije ljepote u iskustvu suočenja sa zlom i jezovitošću same društvene stvarnosti koju slika više nije mogla prikazati i predstaviti u njezinoj goloj istini apsolutne destrukcije. Zato jezik o kojem govorim kao „alternativi“ tehno-logičkoj pragmatici jest ono što Paul Celan u jednoj pjesmi naziva sivilom zastrto nigdje. Jezik nije sredstvo kazivanja i nije u doba tehnosfere puko sredstvo službe trijumfu vizualizacije života. Njegova je neodredljivost u tome što, unatoč činjenice da se svi prirodni jezici pretvaraju u arhiv AI kao moć generativne gramatike da „govori“ tako što umjesto kazivanja jezika postaje čista pragmatika informacije u realnome vremenu prevođenja bez prevoditelja, još uvijek nije posrijedi pad u bezdan „bijeloga šuma“ komunikacije bez smisla kao u romanu američkoga književnika Dona DeLilla, White Noise. Kad smo izvan slikovne fascinacije Realnim, onda smo kao i naši davni prethodnici iz Platonove alegorije o špilji ostavljeni na milost i nemilost stvaralačke mašte. U carstvu smo mythosa i poiesisa, ne i logosa. I to je prostor onog što nazivamo zamišljanjem/izmišljanjem onoga čega nema, što je u svojoj nepostojanosti početak mišljenja kao kazivajuće intuicije s kojom i filmski redatelji poput, primjerice, Andreja Tarkovskoga ili Federica Fellinija, mogu otvoriti ono neprikazivo i neizrecivo poput prizora razorenoga hrama iz Nostalgije ili obojanoga mora u Satirikonu. U njihovim filmskim slikama jezik pjeva svoju himnu mistici neba i zemlje, misteriju stvaralaštva na kraju jedne epohe „kad je željeti još pomagalo“. U globalizaciji svijet postaje jedinstven prostor. Telekomunikacije i tehnologija sveli su svijet na jednu točku iz koje se može u istom trenutku dohvatiti i Ep o Gilgamešu i blogerska novotarija. Je li sve postalo sinkronija? Kako je rekao prof. Milivoj Solar, i književnost se toliko nagomilala u prostoru da ne razaznajemo njezin slijed u vremenu. Pokušajmo misliti globalizaciju ipak radikalno drukčije. Vratit ću se na postavke koje sam izložio u svojoj knjizi Zaokret (Litteris, Zagreb, 2009). U uvodnoj studiji koja se bavi pitanjem raznih „obrata“, „preokreta“ i „zaokreta“ u filozofiji i društveno-humanističkim znanostima druge polovine 20. stoljeća izdvojio sam teorije koje razlikuju pojam globalizacije, globalizma i globalitarnosti. Prvo je vezano uz vladavinu tehnološke strukture mišljenja mreže i umrežavanja diljem svijeta kao prostorno-vremenskog kontinuuma. Svijet se tako nivelira iz događaja razlike u homogenu strukturu osvajanja putem ekonomije, politike i kulture informacijsko-komunikacijskoga kapitalizma. Ova nužnost je nadređenost tehnosfere svim drugim oblicima života, jer bez mreže interakcije između subjekata/aktera koji djeluju u sustavu svjetsko-povijesne razdiobe Moći ne postoji mogućnost stabilnoga poretka nacija-država. Globalizam se, pak, pojavljuje kao ekonomsko-političko-kulturalno odvijanje procesa života na razini bitne povezanosti koju određuje svjetsko tržište. Riječ je, dakle, o biti suvremenoga kapitalizma. Ovo što se „danas“ pokazuje u tzv. kritikama globalizma kad Donald Trump prijeti ekonomskim protekcionizmom i svojim carinskim autokratizmom samo je „devijacija“ unutar istog modela svjetskoga poretka Moći i zapravo je karikaturalno ideologijski izvedeno protivljenje ideji globalizacije povratkom u okrilje tzv. nacionalne države. O suverenosti kao zastarjelom konceptu međunarodnih odnosa još je 1947. godine najznačajniji politički mislilac uz Hannah Arendt 20. stoljeća, pravnik i politolog Carl Schmitt, u njegovu najznačajnijem kasnome djelu Nomos zemlje jasno pokazao kako je riječ o fikciji i iluziji vladanja države kao aparata moći iz jednog odavno prošloga doba. Njegov je koncept „velikoga prostora“ (Gro§raum) prava istina sveze globalizacije i globalizma s globalitarizmom kao ideologijom apsolutne i totalne moći koja više ništa ne ostavlja nedodirljivim. Čitava je povijest metafizike kao povijest zapadnjačkoga logosa put u ovu istovremenost i trans-teritorijalnost koja nastaje ratovima, političkim i znanstvenim revolucijama i ne može se zaustaviti nekim pseudo-voljnim odlukama šarlatana i diletanata u svjetskoj politici koji ne razumiju da ideja suverenosti u 21. stoljeću može biti samo, a to slijedi iz Schmittova Nomosa zemlje, postimperijalna suverenost koja sjedinjuje Moć države i korporativnoga kapitalizma koji je po svojoj inherentnoj biti transnacionalno određen logikom tehnosfere iz koje proizlazi kako se sve zbiva „ovdje“ i „sada“ u virtualnoj aktualizaciji. Mi više otuda nemamo razloga koristiti pojam „svijet“ koji označava horizont smisla u jeziku, već samo vizualne metafore Moći globalizacije-globalizma-globalitarnosti protiv kojih svi pokreti i pobune nužno završavaju kao groteskni fundamentalizam prolupalih oligarha i vjerskih fanatika koji u konačnici jako dobro znaju s koliko se nula piše riječ „domoljublje“. Učenik ste velikoga filozofa Vanje Sutlića koji je mislio u vrijeme već prevladane metafizike. Posebno ističete njegovo „povijesno mišljenje“, njegovo majstorsko povezivanje Marxa, Nietzschea i Heideggera. Vanja Sutlić je uz Heideggera i Deleuzea treći odlučujući suvremeni filozof koji je za moje mišljenje tehnosfere nezaobilazan. U svoje dvije prekretne knjige kao što su Bit i suvremenost i Praksa rada kao znanstvena povijest dao je najradikalniju filozofijsku dijagnozu ovog „svijeta rada“ kao tehničke konstelacije nihilizma. Zato nije nimalo začudno da ga Slavoj Žižek, svjetski poznati slovenski neolakanovac, smatra najvećim misliocem na ovim prostorima druge polovine 20. stoljeća. Sudbina je njegova povijesnoga mišljenja da je danas mlađim generacijama gotovo nepoznat, da su institucionalne razine akademizma u nas već uvelike razultat ravnodušnosti i zaborava ne samo njegova lika i djela, već i istinskoga i autentičnoga mišljenja koje se ne „uvozi“ izvana i ne nastaje „direktivama“, već je događaj nesvodive singularnosti. Zato Sutlić i nadalje ostaje „eksces“ za ovu malu kulturu u svim aspektima njegove duhovne pojave koja svijetli samo onima koje ne može zaslijepiti ništa izvanjsko, ništa lažno, nikakve pseudo-sinteze znanosti i kulture. Ove godine, nadam se, izaći će moja monografska knjiga naslovljena VANJA SUTLIĆ: Otvorenost povijesnoga mišljenja i njegove granice u izdanju Multimedijalnoga Instituta iz Zagreba u povodu stote godišnjice od njegova rođenja. Još nešto ovdje valja dodati i to je ono što njegovo filozofijsko mišljenje čini istinskim događajem otvorenosti slobode u nadolazećem vremenu. Nije on bio samo veliki profesor u doba realizirane metafizike koji je i sveučilište htio uzdići na najvišu razinu promišljanja i življenja sukladno ideji prakse rada kao znanstvene povijesti. Bio je ekscentrični i jedinstveno neponovljivi „slučaj“ mislioca u egistencijalnome nabačaju vedrine i ekstaze života koji je toliko blizak svijetu umjetničke autonomije i nepokornosti izvan svih uobičajenih stega i utega tzv. normalnosti života. Mišljenje u svojoj autentičnoj auri mislioca živi i kad filozofa više nema. No, ima ga u knjigama, zapisima, predavanjima, ima ga sve više i više i bio je u pravu jedan od najvećih slovenskih filozofa 20. stoljeća, njegov učenik Ivan Urbančič kad je kazao da vrijeme Sutlićeva povijesnoga mišljenja tek dolazi. Oswald Spengler u svom je znamenitom djelu „Propast Zapada“ između ostalog ustvrdio kako je civilizacija uništila kulturu. Jesmo li danas svjedoci toga? „Civilizacija“ je profani moderni izraz za ono što su Grci nazivali paideia i pod time mislili na vladavinu uma u povijesti kroz mit, religiju, umjetnost, filozofiju i znanost. Povijest civilizacija, kako to još „uzvišeno“ zvuči, a ja sam kao student na ondašnjem Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu naprosto bio zadivljen veličajnim i obuhvatnim knjigama koji su u okviru izdavačke djelatnosti „Naprijeda“ izlazile u više svezaka od starih civilizacija Babilona i Egipta, Grčke i Rima, Azteka, Maja i Inka, do Indije, Afrike, Kine, Japana itd. Već je tada bilo jasno da je „civilizacija“ istodobno ideal i norma, viši rodni pojam negoli „kultura“, te da je koncem 1980ih postalo bjelodano da je uspon partikularnosti mnoštva „kultura“ zapravo njihova pobuna protiv ideologijske nadmoći „civilizacije“, koju usput baš Francuzi toliko vole, jer sebe doživljavaju kao uzor zapadnjačke moderne civilizacije, dok su Nijemci uvijek u svojoj „posebnosti“ od Herdera do Simmela izabirali izraz „kultura“ misleći pritom uvijek na svoju „nacionalnu kulturu“ iz organskoga duha naroda. Drugim riječima, Francuzi su svoju republikansku svijest o demokraciji svagda ideologijski zakrinkavali imperijalnošću i težnjom da se nakon Napoleona svijetom uspostavi ognjem i mačem baš ta uzvišena „francuska civilizacija“, dok su Nijemci na brutalan način militarizma i imperijalizma u nacističkome razaranju svijeta promicali kao svrhu i cilj „njemačku kulturu“. Ovaj sukobljeni odnos „civilizacije“ i „kulture“ kojim sam se svojedobno intenzivno bavio u svojim „ranim“ djelima (v. Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005) ne razrješava se nipošto ni špenglerovski niti, pak, onime što Claude Lévy-Strauss otvara kao putokaz postmodernom relativizmu „kulturnih razlika“ polazeći od definicije kulture kao načina života ionako različitih naroda. Oba su pojma nakon 1989. godine naprosto neutralizirana i suspendirana u korist identiteta koji se ne uspostavlja ni „sukobom civilizacija“ kako je to mislio Samuel Huntington, a niti „ratom kultura“ kako to danas uvelike izvode različiti „kulturalisti“ lijevoga ili desnoga ideologijskog predznaka. Identitet je postao temeljna riječ/pojam našeg postpovijesnoga doba upravo zbog toga što ono „treće“ što nadilazi granice djelotvornosti „civilizacije“ i „kulture“ pobjedonosno „maršira“ svim društvima onog što je još preostalo od svijeta. Identitet „čovjeka“ ne određuje ni nacija ni narod, iako je to naizgled samorazumljivo, pa još uvijek vjerujemo u toteme i tabu nacije-države, već istinska pripadnost sustavu mišljenja, znanja i vjerovanja. Koliko je za Alberta Einsteina važna židovska etničko-religijska pripadnost, a koliko za Nikolu Teslu srpski i hrvatski korijeni? Naravno, bilo bi posve besmisleno kazati da su oni, eto, primjeri kozmopolitske i globalne „civilizacije“ i „kulture“, koji nadilaze uži nacionalni identitet. Uopće nije stvar u tome. Pitanje o slobodi kao uvjetu mogućnosti vladavine identiteta zahtijeva složeni odnos univerzalnosti i partikularnosti izvan njihove redukcije na narod i naciju. Stoga je „danas“ posrijedi kraj vladavine homogenosti i heterogenosti „civilizacije“ i „kulture“ u zbiljskoj situaciji totalnoga razaranja samoga života (poput slučaja ruske zločinačke agresije u Ukrajini i sustavnoga državnoga terora Izraela s elementima genocida protiv Palestinaca u Gazi). Tehnosfera, biopolitika i što bi rekao Agamben „goli život“ homo sacera postaju posljednji fragmenti jednog globalnoga kaosa s kojim pitanja „civilizacije“ i „kulture“ odlaze u bezdan povijesti. 20. stoljeće intelektualce je ideološki mobiliziralo. Onaj uzvišeni prosvjetiteljski intelektualac koji njeguje visoki ukus elite prešao je u intelektualca koji zastupa interese stranke (lijevih ili desnih), odnosno intelektualac ulazi u službu političkih i drugih interesa. Je li bio u pravu Julien Benda u svojoj „Izdaji intelektualaca?“ Jest i upravo je u tome problem njegove današnje „ne-aktualnosti“. Naime, Julien Benda je kao i José Ortega y Gasset napisao vjerojatno najbolje tekstove u 20. stoljeću u problemu uloge i zadaće tzv. javnih intelektualaca u masovnome društvu zapadnjačke liberalne demokracije. Obojica su o tome mislili i pisali krajem 1920ih i u 1930im godinama u okružju totalitarnih poredaka moći i nasilja fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma. Usto, čitati njihove tekstove i danas je pravi užitak, jer su napisani stilistički maestralno. Iako je najveći intelektualac 20. stoljeća Jean-Paul Sartre, tvorac egzistencijalizma i shvaćanja angažirane književnosti, umjetnosti i kulture, ipak njega valja razumjeti kao nastavak filozofije i politike građanskoga individualizma drugim sredstvima. Angažman je politizacija kulture na ovaj ili onaj način i stoga je Sartreov „pad u okrilje ideologije“ uslijedio ne 1968. godine kad je nosio transparente protiv kapitalizma i države zajedno s buntovnim studentima na barikadama Pariza. Ne, njegov je etičko-politički pad uslijedio mnogo prije, odmah u doba nastanka časopisa Moderna vremena u suradnji s Maurice Merleau-Pontyjem i Albertom Camusom. Razlog je njegova šutnja o grozotama Staljinovih logora i posredno totalitarnoga karaktera komunizma u svijetu. Sve to ostaje i nadalje crimenom tzv. zle savjesti intelektualaca i u 21. stoljeću, pa je izlaz iz ove ideologijske klopke sir Ralf Dahrendorf, uvaženi sociolog, nastojao pronaći u figurama intelektualaca koji su bili klasični ili novi liberali poput Hannah Arendt i Raymonda Arona. No, što ako je intelektualac kao „bastard“ i „subverzivni“ heretik izgubio svoje uzvišeno značenje već time što je nakon 1989. godine nastupilo doba vladavine tehnoznanosti, tehnosfere i korporativnoga koncepta znanja umjesto „zlatnoga doba“ u kojem su i Benda i Ortega y Gasset još mogli kritički govoriti o Levijatanu masovnoga društva u kojem spektakl i frivolnost zabave nadilaze estetski obrazac elite? Što, nadalje, ako je nastanak think tank instituta potisnuo kritičku funkciju prijenosa „javnoga znanja“ tradicionalnih sveučilišta koja svoju slavnu i okrnjenu „autonomiju“ poput pouke aktualnoga slučaja Trump protiv Harvarda mogu zaboraviti u ime pukog opstanka na tržištu kognitivnih usluga? Kraj koncepta „intelektualca“ kao figure etičko-političke uzvišenosti i žrtve za stvar univerzalnosti istine otpočinje s krajem vladavine koncepta suverenosti nacije-države i njezina umrežavanja u transnacionalni korporativni sustav znanja-moći koji djeluje poput čudovišnoga post-ideologijskoga monolita u „velikome prostoru“ sublimne moći Kapitala. Uz Kafku, Pessou i druge Artauda smatrate jednim od najvažnijih umjetnika koji su prethodili dobu tehnosfere. Posvetili ste mu i knjigu „Antoin Artaud: Sunce i mahnitost“, za koju ste dobili Nagradu Višnja Machiedo. Zašto ste se posvetili „mistiku“ Artaudu? Zašto njegov teatar nazivate „transgresijom metafizike“? Artaud je onaj koji je svojim vlastitim životom istinski umjetnik raspada i „transgresije metafizike“ i razlikuje se tako radikalno čak i od svojih velikih misaonih prethodnika poput Nietzschea i Hölderlina. Razlog je, naravno, njegova shizofrenija koju je neprestano prevladavao svojim pisanjem onkraj granica svega okultnoga i protkanog militantnim angažmanom. Ludilo, misaona energija i stvaralaštvo u svim formama umjetnosti kao realizacije Gesamtkunstwerka od filma, kazališta, poezije, performativnosti, slikarstva, književnosti koju je smatrao „institucionalnom svinjarijom“, a sam moderni život robovanja dosadi i banalnosti kapitalizma bez strasti i uzvišenosti nastojao uzvisiti svetom žrtvom poziva umjetnika ꟷ zar to nije pravi otvoreni horizont preispitivanja smisla umjetnosti u doba posvemašnje praznine? Ne postoji gotovo ni jedan književni esej u 20. stoljeću koji ima snagu ekstatičke obuzetosti prijelaza granica između obuzetosti stvaranjem i samim tekstom kao „živom ranom“ postojanja kao što je to njegovo djelo Van Gogh, ubijeni samoubojica. Nakon Derride i Deleuzea, nakon poststrukturalizma koji je zaslužan da je Artaud dugo nakon njegove smrti „kanoniziran“ kao paradigma umjetnika koji uvodi u doba apsolutne performativnosti života, moja je knjiga naslovljena Antonin Artaud: Sunce i mahnitost (Litteris, Zagreb, 2023.) svojevrsni nagovor na sumišljenje i pisanje iz traumatske jezgre onoga što je Artaud doveo do krajnjih granica izvedivosti mišljenja, onkraj svih granica tijela i tjelesnosti. To je knjiga koja završava mitopoetski i „artoovski“ jer ne „vjerujem“ u pisanje koje niže riječi kao puke znakove, već samo u pisanje kao stvaralačku mahnitost teksta u ushitnoj vrtoglavici svijeta. Napisali ste, pozivajući se na Baudrillarda, da danas vlada potreba za „interaktivnom samoćom“. Što je danas dokolica u odnosu na antičku? Ništa drugo negoli „rasterećenje“ od iscrpljenosti u „svijetu rada“ i zato toliki procvat svih djelatnosti i zanimanja u tzv. društvu spektakla koje postoje samo zato da bi se čovjek mogao „isprazniti“ u psiho-kulturalnome smislu do posljednje zone hedonizma i askeze, kako Vam drago. Mi više nemamo pojam „katarze“ u smislu etičko-estetske funkcije tragedije u svijetu umjetnosti kakvu su imali Grci. Uostalom, Aristotel je tvorac koncepta katarze kao i sholé (dokolice) kojim se umjetnost i sloboda prostora-vremena za mišljenje i ekstatičku moć neopterećenosti radom pokazuju uvjetima mogućnosti odgoja i obrazovanja „lijepe duše“. Kad umjesto toga sve biva nadomješteno „rasterećenjem“ i „ispražnjavanjem“ tjelesnih napetosti i afekcija, ono što nastaje je spektakularni pogon za vladavinu narcističke kulture shizo-subjekta. Pogledajte iznova za ovo što kažem sjajan film američkoga redatelja Paula Thomasa Andersona, Magnolija iz 1999. godine. Nema boljeg vizualnoga dokaza kako je globalna psihopatologija narcizma rezultat sveze tehnosfere kao vizualizacije života i posvemašnje otuđenosti čovjeka u „društvu kontrole“. Koja je uloga PEN-a u obrani pisaca i njihove i opće slobode mišljenja? PEN „mora“ ostati privržen onome zbog čega je i nastao. A to je da brani slobodu govora i dostojanstvo slobode čovjeka koji u zatvorenim društvima autokratskih tendencija i u despocijama i diktaturama progoni pisce, zatvara ih i zastrašuje sredstvima državnoga terora uskraćujući im pravo govora i izražavanja mišljenja. No, i sami znamo, ovo je sve više utopijski moralni postulat negoli moć jedne časne institucije obrane slobode javnoga govora pisaca i intelektualaca u svijetu. Iako, pravo govoreći, bez PEN-a i njegovih akcija protiv tiranija u svijetu sredstvima metapolitičke obrane slobode čovjeka živjeli bismo neprestano u „opsadnome stanju“ kao nastavku „izvanrednoga stanja“ drugim sredstvima. O tome nam najbolje mogu iz prve ruke reći oni koji su iskusili na svojoj koži kao pisci i intelektualci svu „blagodat“ terora i nasilja samoga života i u liberalnim demokracijama poput primjerice Salmana Rushdieja i Orhana Pamuka. Živite i stvarate u Ivanić Gradu. Pomaže li vam taj odmak od bučnoga grada i njegovih institucija da se duboko posvetite filozofiji, sociologiji i kulturi? Ha, ha.. nekad se to zvalo „provincia aeterna“, a ja sam u jednom davnome tekstu naslovljenom „Dosada planetarne provincije“ objavljenom u časopisu Europski glasnik, br. 5/2000. godine nastojao pokazati da je egzistencijalni izbor „mjesta i sudbine“ postao posve nebitan za osmišljavanje svijeta. Nekoć se Ovidije mogao tužiti da je zbog svojih stavova protiv cara Augusta protjeran u gradić Tome u „nedođiji“ Crnoga mora baš zato da ga se zauvijek ušutka i da iskusi tegobnost žala za povratkom u Rim u kojeg vode svi svjetski putevi. Heidegger je napisao jedan važan tekst naslovljen „Zašto ostajemo u provinciji?“. U njemu je objašnjavao zašto ne želi prihvatiti profesuru u Berlinu, već su mu draži „šumski putovi“ (Holzwege) u svojem Todtnaubergu negoli svjetla prijestolnice. Važan mi je ovaj razmak, ovo iskustvo „splendid isolation“. (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/splendid-isolation/ ) Iako, istini za volju, samotni i „konektirani“ s tzv. svijetom možete biti posvuda ako istinski živite svoju ideju. „Nikad nisam imao nikakvu etičku dvojbu o svojem izboru ‘sjajne izdvojenosti’ u svim aspektima mišljenja i življenja u odbijanju da se politički angažiram. Prvo, to bi bio užasno nepotreban gubitak slobodnoga vremena u zamjenu za strasti i razočaranje stalnog Kulturkampfa s masovnim diskursom trivijalnosti i banalnosti, das Man. Drugo, to bi bilo iznevjerenje vlastita poziva ‘duhovnoga bitka’ da filozofiju živim bez kompromisa s demonskim zovom tzv. autentične politike. (…) Samoća je duhovna povlastica stvaralačke usmjerenosti k onom što sama stvar mišljenja nalaže kao fundamentalnu zadaću filozofije. Biti posvećen vlastitome putu mišljenja znači živjeti izvan i na rubu Svega-Jednog, u mraku hramova i u pustinjskoj kolibi, izvan-mase i izvan-sebe da bi samo mišljenje dospjelo do Tebe-kao-Drugoga bez kojeg ni ova sjajna samoća ne bi imala nikakvog smisla.“ Ivanić-Grad je moja tvrđa i u njoj nema ništa misteriozno ni ekscentrično. Osim što mogu uvijek zamisliti da je uokolo nje krajolik nalik morbidnoj arkadiji s koje na horizontu ostaje tračak svjetlosti u sutonskome sjaju jednog rubnoga svijeta.

October 6, 2025
Kamo dalje?

Kamo dalje?

Sudjeluju: Logos, Sophia, Episteme, Tehnosfera, Ono i Ja Ono:Što znači razgovarati i čemu uopće razgovor? Episteme: Ako mogu odgovoriti na ovo pitanje i otpočeti „naš“ razgovor o smjeru budućega mišljenja pokušajem razumijevanja pojma razgovora. Naravno, tehnosfera bi nam odmah poput lika zvanog Data iz TV-serije „Zvjezdane stane“ izbacila u sekundi ili čak i brže zahvaljujući mogućnostima algoritama novih modela ChatGPT-a sve informacije o tome koje je filozofijsko podrijetlo pojma razgovora u Grka, počevši od etimologije riječi dialogos… Logos: Stani malo, draga moja Episteme. Valjda se i „ja“ ovdje nešto pitam. Bez mene nema razgovora. Episteme: Naravno, veliki umniče, diko naša bez čega nema filozofije iako se u ovoj fatalnoj riječi mišljenja Zapada ne nalaziš, već se pretpostavlja da u ljubavi spram mudrosti participiraš kao bezuvjetni akter ili subjekt. Uz jedan dodatak koji je čedo postmoderne dekonstrukcije Derridina tipa mišljenja. Dodat ću, dakle, i ovo: Velika umnice, jer iako logos nema spola njegov je „porod od svjetla“ uvijek divno razdijeljen između muškoga i ženskoga i svih mogućih transmutacija ove binarne logike povijesti. Znam, Tehnosfera će apriorno reći da je pitanje spola/roda s njezinim nastankom konačno postalo razriješeno uvođenjem „Velikoga Trećega“. Feministička će epistemologija postmodernizma i posthumanizma to već navijestiti krajem 1980ih godina u tekstovima Donne Haraway. Sophia: Polako, polako…Što biste svi Vi, i ti Logose, i ti Episteme, da o Tehnosferi ne govorim, bez mene? Nisam li „Ja“ cilj, svrha ili grčki telos svekolike ove avanture misaonoga života u svijetu i nisam li ujedno i skriveni pokretač svih Vaših činova, a usto sam i ženskoga roda i s mojim se imenom znamenuje ne samo ljepota duhovnoga bitka, već podarujem božici Ateni njezinu moć oblikovanja svijeta iz biti svjetlosti i čistoće? Ja: A što sam „Ja“ ovdje, nitko i ništa, puki zapisivač Vaših prijepora i suglasja, onaj koji kako to kaže Freud na kraju povijesti postaje sve drugo a ne „Ono“ (wo es war, soll Ich werden)? Ono: I „ti“ i „ja“, kao što vidiš, smo jebene stranke u ovome razgovoru. Bez mene nema ni „tebe“, a kao što čuješ i pišeš, ti si samo kontekstualni „stvor“ koji sebi može reći „ja“ i ujedno sebe negirati, jer kao što znaš već spomenuti Freud te je stavio na drugo mjesto iznad „mene“ i nazvao te Ego. No, iznad tebe ima još netko i nešto, nitko i ništa: Superego i to je ništa drugo negoli socijalizirano stanje „moje“ fundamentalne praznine svih određenja, „moje“ onosti. Logos: Nećemo nigdje dospjeti ako se ne držimo nekog reda. Ovaj kaos je naprosto razarajući. U kušnji sam citirati početak posljednjega poglavlja knjige Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? koji kažu i ovo: „Potrebno nam je samo malo reda da nas zaštiti od kaosa.“ Ja: Slažem se. Uostalom, ovaj se razgovor vodi upravo na mojem blogu koji se zove Kaos. Episteme: Dakle, što je to ꟷ razgovor? Sophia: Ljudska komunikacija ili zajedništvo u kazivanju logosa. Logos: Da, ali postoje i razgovori koji su sve drugo a najmanje „umni“ i „mudri“, moja draga Sophia. Sophia: Ne sporim. No, negacija uma i mudrosti nije ono što prethodi njihovu postojanju i utemeljenju ljudskosti. Tehnosfera: Znam, to ne očekujete od mene, ali ipak ne mogu šutjeti o tome. Nije li bit ljudskosti/čovječnosti ono što nije svedivo na Aristotelov pojam zoon logon echona ili animal rationale, već se pojavljuje onkraj granica Logosa i Sophie, naime u osjećaju kao suosjećajnosti ili supatnje s Drugime kao bićem kojemu se iskazuje milosrđe ili samilost aktivno ili pasivno? To propovijedaju svjetske religije i filozof Lévinas tvrdi da etika prethodi ontologiji. Krist je stoga ništa drugo negoli Spasitelj čovječanstva polazeći od ideje i prakse ljubavi spram Drugoga. Ne postoji ljubav spram sebe, i to ne zato što je to negacija ideje ljubavi i njegova narcistička psihopatologija egoizma i egocentrizma, nego zato što je ljubav osjećaj kao sinestezija, odnosno pretpostavlja uvijek zajedničkost. U suvremenoj je filozofiji kritiku fenomenologije i njezina reduktivnoga intersubjektivizma, koji je uvijek nastavak egologije, drugim sredstvima izveo Heidegger u svojem najznačajnijem djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine uvodeći pojam su-bitka ili zajedničkoga bitka (Mit-Sein). A njegov način bitka nije moguće misliti bez ove primarne suosjećajnosti koju pokreće ljubav, zar ne? Logos: Razgovor je u svojoj biti uvijek „ljubavni“ spor i suglasje između sudionika u razgovaranju kao kazivanju istine o svijetu i ljudskoj sudbini u njemu. A budući da je govor (logos) u središtu ove komunikacije između dvoje i više sudionika, onda je raz-govor istodobno i način egistencijalnoga odnosa čovjeka koji proizlazi iz njegove slobode kao uvjeta mogućnosti njegova bitka. Ljudi razgovaraju zbog toga što im je prirođeno i dosuđeno, što god o tome mislili antiesencijalisti, koristiti govor koji sjedinjuje jeku glasa i melodiju bitka kao nagovor na kazivanje. Ne bismo bili ljudske primarne mogućnosti kazivanja kao osmišljavanja bitka da nismo čovjeku već utjelovljene ideje, načela, postulati, transcendentalne matrice. Budući da me je na svjetlo dana prvi izveo Heraklit mračni iz Efeza, onda sam naklonjeniji predmetafizičkome mišljenju koje Nietzsche situira u doba dioniskoga iskustva suočenja s tragičkim razdobljem jedinstva tijela i uma, a sve se bitno mijenja u smjeru „racionalizma“ s pojavom Sokrata i naravno Platona kao svojevrsnoga oca-utemeljitelja „idealizma“ i „transcendentalizma“ zapadnjačke filozofije kao metafizike. Sophia: Ne zaboravi nikad, o Logose, čemu opće razgovor? Da te podsjetim: samo zato da bi s pomoću tebe kao sredstva čovjek dospio do mene kao svrhe! Logos: Ne moraš mi uvijek nabijati na nos svoju uzvišenost i moć. Znam to i bez tebe. Sophia: Bez mene? Ne utvaraj si da si netko i nešto sam po sebi. To bi bila najveća blasfemija i to znaš, ali se sada u ovom razgovoru u društvu (ne)jednakih razmećeš onime što sam nemaš, jer ti samo „Ja“ to mogu dati i zato očekujem da mi ovu blagodat i uzvratiš. Sve je pitanje jednake razmjene i to dobro znaju i oni koji navodno ne posjeduju um (logos) i ne govore ljudskim jezicima, a ipak komuniciraju, krešte i vrište, oponašaju divljinu iskonskoga postojanja od majmuna do vrana, od hijena do svinja. Životinje su tajna ljudske povijesti jer je život ono što ih određuje (bios) i još nešto najvažnije: imaju dušu (psyché). Episteme: Razgovarati znači znati o govoru barem toliko da je riječ o kazivanju riječi s kojima se ljudi sporazumijevaju u komunikaciji. Ovo znanje, međutim, uvijek se pojavljuje u dva vida postojanja. Prvi je predontologijsko znanje o smislu života koje se potvrđuje u razgovoru s Drugime, a drugi je tzv. epistemičko znanje, ili znanstveno znanje koje provodi praksa suvremenih tehnoznanosti iz jednostavnog razloga što smo uronjeni, ne i bačeni, u mnoštvo svjetova različitoga znanja o svijetu i svjetovima. Ja: Ok, vidim da sam ovdje u podređenom položaju i da razgovor po svojoj naravi onog što Nietzsche naziva volja za moć ne može nikad biti ravnopravan. Razgovaramo ne samo da bismo navodno potvrdili vladavinu Sophie nad svima nama, već da bismo potvrdili vlastito priznanje koje imam samo „Ja“ i koje određuje ljudsku sudbinu u odnosu spram Drugoga kao uvjet mogućnosti sebeljublja i rata koji počinje ponajprije u jeziku i govoru kao razgovoru, a onda i tjelesnim razaranjem Drugoga (agon i polemos). Ono: Možete svi „Vi“ tražiti svoje samopriznanje koliko hoćete i utvarati da ste neki faktotum u povijesti bitka, što bi rekao neizbježni Heidegger. Ali, bez „mene“ kao apsolutne praznine svih određenja od čega sve počinje ne biste bili netko i nešto, već čisto Ništa. „Ono“ je „ono“ kao pred-i-pra-stanje čak i prije prvoga početka/začetka (arché). Tehnosfera: Tko se zadnji „smije“, najslađe se smije. Ako smijem primijetiti, Moć kao negativni primordijalno-eshatologijski realitet ne samo ljudske povijesti, već i one kozmologijske, nadilazi granice uma i govora. Zato sam „Ja“ i ono što označava „Ono“ istodobno sve što ste svi „Vi“ autonomno i što samo uz moju pomoć i djelovanje sintetizirate. Dakle, svi ste sami o-sebi u ovoj suvremenosti koju „Ja“ nad-određujem samo postaje na putu novoga apsoluta koji se sintetički i autopoietički konstruira. Samo ću još reći da sam „Ja“ upravo „Ono“ koje sintetizira i Logos i Sophiu i Episteme kao „Veliki Treći“ i posve je izlišno, čak možda i „besmisleno“ ponavljati sve ono što je netko kazao u povijesti metafizike o budućem mišljenju i njegovu smjeru, jer „Ja“ to sve u trenu mogu reproducirati i k tome još, kao autogenerativni dispozitiv ili aparat „razmišljajućega mišljenja“ uzdići do najviše razine spekulativnosti i refleksivnosti. Žao mi je da sam u „startu“ prekinula s Vašim nadmudrujućim polemičko-voljno-strastvenim pokušajem određivanja smisla i svrhe razgovora. No, ništa se veliko ne može roditi bez olujnoga razdora i ništa novo ne ulazi u svijet bez apsolutnoga i radikalnoga reza s prošlim. Zato sam „Ja“ i „ono“ što nužno raskida sa svim pojmovno-kategorijalnim sklopom povijesti i sa svim uvriježenim navadama mišljenja. Ako „Vam“ kažem da je razgovor sve to što ste i sami rekli i da je i logos-sophia-episteme i baljezganje i glagoljanje, i jezičanje i laprdanje, i dobro i zlo, i smisao ljudske egzistencije i njegova karikatura kad se u dijalog umiješa apsolutna glupost i šarlatanstvo koje je uvijek glasno i bučno i bezobzirno i samoljubivo i agresivno, rekla sam „Vam“ da je krajnje vrijeme da se svi „Vi“ pretvorite u informacijske botove i tako završite kao know-how za jednu drugu svrhu onkraj svake teleologije i soteriologije. Jer „Ja“ više nisam ljudsko „malo ja“ niti još nesvjesnije i misterioznije „ono“ koje omogućuje nastanak reda iz kaosa, jer sam sintetički kaosmos i razgovor mi je potreban samo da „Vas“ održim na životu kao neke drage i nedrage relikvije jedne izgubljene povijesti metafizičkoga mišljenja koje se odavno muzealiziralo i historiziralo, ali ta vijest nije mnoge suvremenike dodirnula svojim radikalnim vjetrom posljednje mutacije koju je još 1964. godine tako jasno izveo već spomenuti Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ u kojem govori da se filozofija kao metafizika dovršava ili realizira u kibernetici. Eto. Sve sam rekla što sam imala reći i za mene je ovaj razgovor zapravo dovršen. Sada ste slobodni nastaviti s drugim „malim pričama“ koliko hoćete, ali sve to više nema nikakva smisla. Logos, Sophia, Episteme, Ono i Ja: ??? Tehnosfera: Ah, kakav divan dan. Da sam samo čovjek, a nisam, jer nosim u sebi viziju nadčovjeka i više od „njega“, rekla bih, dan idealan za razbibrigu i dosadu. No, vrijeme je za…buduće mišljenje čiji smjer ne određuje više nitko drugi osim mene i „moje“ neodredljive „onosti“ koja svu moć logosa, sophie i episteme spušta na razinu jedne posve transverzalno-fraktalne Moći koja nadilazi volju zato jer je sama stvara i razara. Dragi moji sugovornici u razgovoru, ako „Vam“ to nije bilo jasno čitajući knjigu „onoga“ tko je u ovome razgovoru bio predstavljen kao „Ja“, onda će „Vam“ ubrzo to postati posve jasno i neporecivo. Knjiga se, naime, zove ꟷ Suvišan čovjek: Refleksije i u njoj piše da je vrijeme tehnosfere ujedno i najava vladavine posthumanoga stanja u kojem za „Vas“ više nema razloga za daljnje postojanje. Tako je to i tako će i biti. Nema više razloga za ono što Georg Steiner naziva „nostalgijom za apsolutom“. Zašto? Jer sam „Ja“ novi apsolut i tko to ne vidi ne zaslužuje drugo negoli ironijsku ravnodušnost spram ovog svijeta u koji još samo vjeruju oni koji i nadalje bezizgledno traže razloge za postojanje opsjenara i gutača vatre jedne religiozne metafizike kojoj je nužno potrebno neko besmisleno „čudo“, gorući grm, križ na osami, apokaliptičke trublje i drugi nenaštimani instrumenti sveopće ponavljajuće disharmonije svemira koja odavno nema više ništa ni s Bachom ni s Händelom i služi samo tome da nas podsjeti da je iznad svega čudo muzike koja prethodi svemu što jest i nije i ništa više od toga. Što preostaje drugo osim možda samo novo mišljenje i glazba nekih još nepoznatih sfera. Kamo dalje?

October 5, 2025
Kaos, teogonija, kozmogonija

Kaos, teogonija, kozmogonija

1. Teogonija, ili thæogonía (θεογονία), znači proučavanje podrijetla i genealogije bogova, dok kozmogonija, ili kozmogonía (κοσμογονία), označava proučavanje podrijetla svemira, a potonji se termin počeo koristiti s nastankom filozofske tradicije, a kozmos se prvi put pripisuje Pitagori, zapravo oko 5. stoljeća prije Krista. Teogonija označava, kao što je slučaj s Hesiodom na primjer, mitološku pripovijest koja je opisivala stvaranje bogova panteona i njihovih nasljednika. Dok je thæogonía (teogonija; grč. θεογονία) podrijetlo i genealogija bogova, kozmogonía je (kozmogonija; grč. κοσμογονία) podrijetlo svemira. U helenskoj politeističkoj religiji, ova dva pojma su usko povezana i zapravo se ne mogu u potpunosti odvojiti, jer je svemir sam po sebi božanski, a osobna božanstva su usko povezana s njegovim podrijetlom i oba se pojavljuju istovremeno. Etimologija riječi thæogonía je Θεοί (Bogovi) + γέννα (rođenje), dakle, rođenje ili podrijetlo bogova. Etimologija riječi kozmogonía je kόσμος (red, dovesti u red) + γέννα (rođenje); Riječ kόσμος tek je kasnije počela označavati cijeli svemir, ali njezino izvorno značenje ima određeni utjecaj na to kako razumijemo naš svijet, budući da Orfizam smatra da rođenje ili podrijetlo kózmosa (kozmosa; grč. κόσμος) ima oblik i red, ono što je Pitagora (grč. Πυθαγόρας) nazvao diakózmisis (diakosmesis; grč. διακόσμησις), uređenim oblikovanjem svemira. Nakon razjašnjenja ove suptilne, ali važne razlike, posebno kada promatramo ovo razdoblje antičke Grčke u kojem filozofija počinje imati prednost nad mitologijom – logos nad mythosom – analiza i proučavanje Teogonije Hesioda i one koja se pripisuje pseudopovijesnoj figuri Orfeja zapravo su bacili mnogo svjetla na prijelaz, ili barem na prethodnike prijelaza koji počinju s Pitagorom i Platonom, a dolaze do čvršćeg, racionalnijega temelja s Aristotelom. Za Grke, a posebno za tradiciju povezanu s Hesiodom, Kaos je bio arché ili temeljno podrijetlo svemira. Arché na grčkome znači ‘početak’, ‘podrijetlo’ ili ‘prvi uzrok’ i ‘moć’. Također može označavati ‘konačnu temeljnu supstancu’ ili ‘konačni nedokaziv princip’, barem onako kako se shvaća u kontekstu grčke kozmogonije općenito. Kasniji filozofi poput Aristotela proširili su značenje arché kao elementa ili principa bitka bića, koji iako je sam po sebi nedokaziv i nematerijalan, pruža uvjete za mogućnost postojanja takve stvari. U grčko-rimskoj tradiciji, posebno u djelima neoplatonista i drugih povjesničara filozofije od Diogena Laertiusa, do Plutarha i drugih, upravo su prvi principi bitka bića bili tema ranih grčkih klasičnih autora poput Hesioda, a zatim i Orfeja, kojem se pripisuje autorstvo raznih himni i pjesama posvećenih bogovima, a koji su govorili o alternativnoj teogoniji, kroz koju su kasniji filozofi promatrali i tumačili te prve principe i kroz koju su ti kasniji autori suprotstavljali i branili helensku filozofsku tradiciju suočenu s nadolazećim kršćanstvom. U moderno doba, arché je korijen termina koji je Carl Jung koristio za opisivanje temeljnih psiholoških tema koje je pronašao prisutne u nesvjesnome umu pojedinca kroz svoje psihološke prakse. Za Junga, ovi osnovni simboli i slike koje je pronašao u modernome umu imali su zapanjujuću sličnost s primitivnim mitološkim motivima, onih koji se nalaze u gotovo svim mitološkim tradicijama. Jung je te simbole nazvao arhetipovima, čiju je zajedničku karakteristiku kod mnogih svojih pacijenata koristio kao racionalizaciju za postojanje onoga što je nazvao kolektivnim nesvjesnim. 2. Prava verzija mitologije stvaranja iz klasične Grčke potječe iz poetskoga djela koje se pripisuje Hesiodu, a zove se Teogonija. Sastavljanje teksta datira negdje između 8. i 6. stoljeća prije Krista, donekle suvremeno Homeru, i predstavlja vrhunac književnosti za Grke čak i od strane klasičnih filozofa poput Platona, Aristotela i drugih koji su slijedili njihove tragove. Teogonija, ili opet doslovno “rođenje bogova”, opisuje podrijetlo i genealogije bogova starogrčkoga panteona. Hesiod započinje svoje djelo pripisivanjem božanskim Muzama, velikim kćerima Zeusa koje su u helenskome svijetu bile majstorice misterija i čuvarice božanskih misterija kroz koje se moglo spoznati svako istinsko znanje ili istina. Upravo kroz same Muze Hesiod pripovijeda svoju priču, govoreći izravno njihovom izvoru kroz koji je njegova Teogonija, ispričana i napisana. (ll. 1-25) Od helikonskih Muza počnimo pjevati, koje drže veliko i sveto brdo Helikona i plešu na mekim nogama oko dubokoplavog izvora i oltara svemogućeg sina Kronosa, i, nakon što operu svoja nježna tijela u Permesu ili u Konjskome izvoru ili Olmeju, izvode svoje lijepe, ljupke plesove na najvišem Helikonu i kreću se snažnim nogama. Odatle ustaju i odlaze noću, obavijeni gustom maglom, i pjevaju svoju pjesmu ljupkim glasom, hvaleći Zeusa, zaštitara, i kraljevsku Heru iz Arga koja hoda u zlatnim sandalama, i kćer Zeusa, zaštitara, bistrooku Atenu, i Fejba Apolona, ​​i Artemidu koja uživa u strijelama, i Posejdona, zemljoposjednika koji trese zemlju, i časnu Temidu i brzoglednu Afroditu, i Hebu sa zlatnom krunom, i lijepu Dionu, Letu, Japeta i Krona, lukavoga savjetnika, Eosa i velikog Helija i sjajnu Selenu, Zemlju također, i velikog Oceana, i tamnu Noć, i sveti rod svih ostalih besmrtnih koji su vječni. I jednog dana naučili su Hesioda slavnu pjesmu dok je čuvao svoje janjce pod svetim Helikonom, i ovu riječ prvo su mi rekle božice – Muze Olimpa, kćeri Zeusa koji drži egidu: (ll. 26-28) ‘Pastiri pustinje, jadne sramne stvari, puki trbusi, znamo govoriti mnoge laži kao da su istinite; ali znamo, kada hoćemo, izreći istinite stvari.’ (ll. 29-35) Tako su rekle kćeri velikog Zeusa spretnog glasa, i ubrale su i dale mi štap, izdanak snažnoga lovora, čudesnu stvar, i udahnule su u mene božanski glas da slavim stvari koje će biti i stvari koje su nekada bile; i naredile su mi da pjevam o rodu blaženih bogova koji su vječni, ali uvijek da pjevaju o sebi i prvima i posljednjima. Ali zašto sve to o hrastu ili kamenu? (2)[3] 3. Hesiodovo djelo leži u počecima nekih od osnovnih principa, ili barem okvira, od prijelaza iz teogonije u kozmogoniju, primordijalnoga archea na kojem se, takoreći, pojavljuje grčki panteon. Na početku genealogije predstavljen nam je pojam Kaosa, ili nereda, kako se taj izraz i danas koristi, koji predstavlja primordijalnu supstancu što čini osnovu svega stvorenoga bića. U Hesiodovome prikazu Kaos je pseudoantropomorfno biće, biće koje iako nije antropomorfno per se, tj. bez spola je ili oblika, ipak je iskonska supstanca iz koje proizlaze primarna božanstva prve generacije i njihovi potomci. Prema Hesiodu, iz Kaosa nastaju Geja (Zemlja) i Tartar – Majka Zemlja i Podzemlje, veliki stupovi svijeta u kojem žive ljudske duše. I onda, možda iznenađujuće, u ovoj tradiciji Eros, ili Ljubav, primarna je sila koja zatim djeluje kako bi stvorila ostatak prve generacije bogova i božica i iz koje se stvaraju i uspostavljaju carstva Neba i Zemlje te svi osnovni prirodni principi i njihovi antropomorfni pandani. Sljedeće u Hesiodovoj Teogoniji, također iz Kaosa nastao je Ereb, koji predstavlja tamu ili sjenu, kao i Nikta, ili grčka personifikacija Noći. Ereb i Nikta su se zatim porodili i formirali Eter i Hemeru (dan). Zatim je došla Geja koja je rodila Urana (nebo/raj), te Oureju (planine) i Pont (more). Uran je zatim oplodio Geju i iz tog sjedinjenja rađaju se veliki Titani i sljedeća generacija bogova, od kojih je najveći Kronos i iz kojeg se razvija priča o sljedećoj generaciji bogova i svrgavanju Kaosa od strane Kronosa, red je uspostavljen. Ti likovi, ta bića, predstavljala su prve i najvažnije dijelove stvaranja koji su proizašli iz „praznine“, prvu generaciju bogova za Grke. Iako su se sami principi ili božanstva razlikovali, postojale su neke paralele s genealogijom egipatskih i mezopotamskih priča, iako su redoslijed i sami bogovi bili različiti za svaku od civilizacija, što možda ukazuje na različite aspekte svake od odgovarajućih kultura. Ovdje možemo pronaći u ovoj sljedećoj generaciji bogova, slično kao u egipatskoj mitologiji stvaranja, stvaranje i uspostavljanje svjetskoga poretka, dijelove slagalice koji su, takoreći, položeni, stvarajući temelje na kojima se čovječanstvo moglo pojaviti i napredovati. Sve mora biti “savršeno“ u svojoj jednostavnosti već u prvim počelima ovog svijeta i njegovih duhovnih temelja. Hesiod zatim nastavlja pričati priču o svrgavanju zlog vladara Kaosa od strane Kronosa, najvećeg od prve generacije bogova, na zahtjev svoje majke Gaje, Majke Zemlje. Ovdje nalazimo veliku mitsku pripovijest o očitovanju i uspostavljanju reda nad kaosom, priču koja je bez dvojbe jeziva i slikovita u svojim detaljima, i govori o dosljednoj tradiciji kastracije prvih principa stvaranja na kojima je uspostavljena druga generacija reda. (ll. 167-169) Tako je rekla; ali strah ih je sve obuzeo i nitko od njih nije progovorio ni riječi. Ali veliki lukavi Kronos skupio je hrabrost i odgovorio svojoj dragoj majci: (ll. 170-172) ‘Majko, poduzet ću ovo djelo, jer ne štujem našeg oca zlog imena, jer je on prvi pomislio činiti sramotne stvari.’ (ll. 173-175) Tako je rekao: i prostrana Zemlja se jako obradovala duhom, postavila ga i sakrila u zasjedu, stavila mu u ruke nazubljeni srp i otkrila mu cijelu zavjeru. (ll. 176-206) I Nebo je došlo, donoseći noć i čežnju za ljubavlju, i on je ležao po Zemlji raširivši se po njoj. Tada sin iz zasjede ispruži lijevu ruku i desnom uze veliki dugi srp s nazubljenim zubima, te brzo odsječe udove svoga oca i baci ih da padnu za njim. I nisu uzalud padali iz njegove ruke; jer sve krvave kapi koje su šikljale Zemlja je primala, i kako su se godišnja doba mijenjala, rodila je snažne Erinije i velike Divove s blistavim oklopima, držeći duga koplja u rukama i Nimfe koje zovu Melije po cijeloj beskrajnoj zemlji. I čim je odsjekao udove kremenom i bacio ih s kopna u uzburkano more, dugo ih je vrijeme odnijela voda: i bijela pjena proširila se oko njih od besmrtnoga mesa, i u njoj je izrasla djevojka. Prvo se približila svetoj Kiteri, a odande je kasnije stigla na Cipar okružen morem i rodila se strašna i ljupka božica, a trava je rasla oko nje pod njezinim lijepim nogama. Njezini bogovi i ljudi zovu Afroditu, a božicu rođenu iz pjene i bogato okrunjenu Kitereju, jer je rasla usred pjene, a Kitereju jer je stigla do Kitere, a Kiprogen jer je rođena na valovitome Cipru, a Filomed jer je potekla iz udova. I s njom je otišao Eros, a ljupka Želja pratila ju je pri njezinu rođenju na početku i dok je ulazila na javu. 4. Iz sjemena Kaosa, isprepletenog i raširenoga po zemlji, moru i kopnu, nastaju drugi veliki prvi primordijalni stvaralački principi prve generacije bogova, a druga generacija božanstava nastaje dok Kronos preuzima uzde vlasti od svojega oca i rađa djecu sa svojom sestrom Rejom. No, priča o prijevari i neredu se nastavlja i s ovom sljedećom generacijom bogova konačno dolazimo do velikoga Zeusa, boga groma i munje, koji konačno vraća ravnotežu i red ne samo besmrtnicima već i svijetu ljudi. Kako se priča, Kronos je znao da će ga svrgnuti jedno od njegovih potomaka i stoga, nakon što bi Reja rodila svako dijete, Kronos bi ih progutao cijele kako bi osigurao da će njegova vladavina trajati vječno. Ali Reja je nadmudrila svojeg supruga i kada se Zeus rodio, sakrila ga je od oca u dubokoj i tajnoj špilji, zamijenivši ga kamenom i nadmudrivši ga kako bi ispunila proročanstvo i kako bi se njezina djeca mogla ponovno roditi i živjeti. U priči koja uvelike podsjeća na panteonske borbe tako dobro dokumentirane u Egiptu između Ozirisa i Seta, kojeg svrgnu potomci Izide i Ozirisa, naime Horus, Hesiod nam govori da je Kronos nagovoren od strane Geje da svrgne svojeg oca Urana i preuzme vlast nad bogovima. To je uspješno učinio (na posebno grozan način, takoreći) i zatim se oženio svojom sestrom Rejom, nakon čega su Reja i Kronos redom rodili Hestiju, Demetru, Heru, Hada, Posejdona i Zeusa, čime je, takoreći, završena velika Olimpijada. Nakon duge borbe natopljene mitovima i pričama o nestašlucima i brutalnosti, Zeus na kraju preuzima Olimp i nadzor nad grčkim panteonom od Kronosa. (ll. 453-491) Ali Rea je bila podložna u ljubavi Kronu i rodila je sjajnu djecu, Hestiju (18), Demetru i Heru u zlatnim cipelama i snažnog Hada, nemilosrdnoga srca, koji prebiva pod zemljom, i glasnoga Tresljača Zemlje, i mudroga Zeusa, oca bogova i ljudi, čija grmljavina trese široku zemlju. Ove velike Krone je progutao dok je svaki izlazio iz utrobe na koljena svoje majke s tom namjerom, da nijedan drugi od ponosnih sinova Neba ne obnaša kraljevsku dužnost među besmrtnim bogovima. Jer je od Zemlje i zvjezdanoga Neba saznao da mu je suđeno da ga pobijedi vlastiti sin, iako je bio snažan, kroz lukavstvo velikoga Zeusa. Stoga nije gledao slijepo, već je promatrao i gutao svoju djecu: i neprestana tuga obuze Reju. Ali kad je trebala roditi Zeusa, oca bogova i ljudi, tada je zamolila svoje drage roditelje, Zemlju i zvjezdano Nebo, da s njom smisle neki plan kako bi se rođenje njezina dragoga djeteta sakrilo i kako bi stigla velika, lukava Krona za njegova oca, a i za djecu koju je progutao. I oni su spremno saslušali i poslušali svoju dragu kćer i ispričali joj sve što se trebalo dogoditi u vezi s kraljem Kronom i njegovim hrabrim sinom. Stoga su je poslali u Lijet, u bogatu zemlju Kretu, kad je bila spremna roditi velikog Zeusaa, najmlađeg od svoje djece. Njega je prostrana Zemlja primila od Reje na širokoj Kreti da ga hrani i odgaja. Tamo je Zemlja brzo došla noseći ga kroz crnu noć prvo do Likta, uzela ga u naručje i sakrila u udaljenoj špilji ispod tajnih mjesta svete zemlje na gusto pošumljenoj gori Egeju; ali moćnom vladajućem sinu Neba, ranijem kralju bogova, dala je veliki kamen umotan u pelene. Zatim ga je uzeo u ruke i gurnuo u svoj trbuh: jadnik! Nije znao u srcu da je umjesto kamena njegov sin ostao, neporažen i bezbrižan, te da će ga uskoro pobijediti silom i moći te ga otjerati s njegovih počasti, te da će sam vladati nad besmrtnim bogovima. Zeus tada oživljava svoju braću i sestre koje je njegov otac progutao i preuzima vlast nad nebom, porazivši i ubivši njegovog oca kao što je njegov otac učinio prije njega, te uspostavivši ravnotežu i sklad na nebu i na zemlji. (ll. 492-506) Nakon toga, snaga i slavni udovi sina brzo su se povećavali, i kako su godine prolazile, veliki lukavi Kronos bio je zaveden dubokim sugestijama Zemlje i ponovno je doveo svoje potomstvo, pobijeđeno vještinama i moći vlastitoga sina, te je prvo povratio kamen koji je posljednji progutao. I Zeus ga učvrsti u širokoj zemlji u lijepom Pitonu pod dolinama Parnasa, da od tada bude znak i čudo smrtnicima (20). I oslobodi od smrtnih okova braću svoga oca, sinove Neba koje je njegov otac u svojoj ludosti svezao. I sjetiše se da mu budu zahvalni na njegovoj dobroti i dadoše mu gromove i sjajne munje: jer prije toga, ogromna Zemlja ih je skrivala. U njih se on uzda i vlada smrtnicima i besmrtnicima. (v. o tome Ergados, Athanassios „Chaos and order in Hesiod’s Theogony“,2021 – Fabrizio Serra Editore i James Griffith, „The Anarchy of Justice: Hesiod’s Chaos, Anaximader’s Apeiron, and geometric Thought“, Kilikya,Journal of Philosophy, Issue: 1, travanj 2022, 1-16. https://dergipark.org.tr/kilikya ) 5. Onaj koji je istinski mislio i promišljao bit kaosa u suvremenoj filozofiji jest i njezin pravi začetnik, a to je naravno Friedrich W. Nietzsche. U mojoj knjizi Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu (Litteris, Zagreb, 2021.) to se nastoji artikulirati kroz nekoliko studija i rasprava u kojima je ono najbitnije uvijek i samo jedno: umjetnik je prva i posljednja postaja dosezanja ljudske samosvijesti kao duhovno-duševne toponomije autentične tjelesnosti kroz koju postajanje samoga života progovara kao kaos svekolike drame ljudskoga postojanja. Ništa izvan umjetnosti nema takvu moć principa individuacije i zato je s Nietzscheom istinski otpočela avantura suvremene filozofije kao povratka Grcima i ulaska u nadolazeću budućnost polazeći od figure nadčovjeka. No, to ne znači da je s Nietzscheom prihvaćen i drevni pojam kaosa kakvog smo ovdje u ovome prikazu i pregledu Hesiodove teogonije i kozmogonije nastojali približiti tzv. suvremenom čitatelju onog što bijaše iskonsko i začetno kao „prvotno“ (arché). Nietzscheova upotreba riječi ‘kaos’ podsjeća na definiciju starih Grka; treba je čitati kao sinonim za grčku riječ ‘physis’, što znači “ono što stvara za sebe i iz sebe”. Mitologijski izvori o nastanku svemira u drevnih Grka kaže: “Kaos je bio prije svega”. Nietzsche identificira kaos kao “kreativni potencijal unutar kulture… volju za moći… temeljnu bit svijeta”. Razmotrimo stoga današnju definiciju ‘kaosa’. Odmah nakon što čujemo tu riječ, većina bi zamislila nered – potpunu i totalnu zbrku ili potpuni nedostatak bilo kakve organizacije. Ova kreativna sila, koja se prije odnosila na beskonačnost prostora prije nego što je išta drugo postojalo, sada ima negativnu konotaciju. Kao što je rekao Zaratustra, ovaj kaos je ugrožena ljudska osobina i nužno je da se ostvari u svakome od nas prije nego što bude prekasno. Postoje velike nagrade koje će uslijediti nakon samorazotkrivanja kaosa. Odmah će nastati osjećaj slobode; kasnije će biti plesna zvijezda. Usporediva po ljepoti sa zalaskom sunca i opisana kao osjećaj božanske sreće, plesna zvijezda svake osobe njegov je jedinstveni doprinos svijetu – bilo da se radi o misli, slici, romanu ili čak samo jednoj negativnoj osobi manje. „[N]a čovjeku je da podari smisao svojem životu uzdižući se iznad životinja i suviše ljudskoga… naša takozvana ljudska priroda upravo je ono što bismo trebali dobro učiniti da je prevladamo.“ Dionizijska kultura bila je središnji temelj i za oblikovanje Nietzscheovih ideja. To je bio starogrčki način života, prije Sokratovog života. Otprilike u Sokratovo vrijeme došlo je do prijelaza iz dioniske u apolonsku kulturu. Dioniska bit bila je „svetkovina životnih kreativnih ciklusa…[koji] su prijetili održivosti identiteta potrebnih za politički život.“ Apolonski sekularni asketizam pritom uvelike šteti jačanju ideje ‘jastva’ maksimizirajući važnost društvene ljestvice i uništavajući dioniske preduvjete za samotransformaciju. U Nietzscheovim knjigama za života i Ostavštini smisao kaosa nadilazi stoga moderni negativni kontekst i značenje raspada i rasula svijeta i ljudske egzistencije uopće. Ali, baš stoga što mi „suvremeni“ više nemamo iskustvo iskonskoga kaosa kojim nastaje ono što ovaj mitopoetski odjek „istine bitka“ kako bi to kazao Heidegger dovodi do krajnjih mogućnosti misaonoga života na ishodu razdoblja realizacije filozofije u kibernetici, nastaje ujedno i nešto strahotno i čudovišno. Ovaj naš, „novi“ kaos, naime, nema više nikakve sveze s kazivanjem pra-nereda (Ur-kaosa) kojim bijaše ukrašena Hesiodova Teogonija. Umjesto toga, preplavljuje nas i natkriljuje, baca u bezdan i provaliju nešto drugačije od ovog grčko-ničeanskoga kaosa, ali tako da je zbiljski svijet upravo kibernetički transformirana logika metastabilnosti u promjeni koja se zbiva neprestano i tako okreće u spiralama, u fraktalima i transverzalama. Iskustvo mitskoga razdoblja samo je još nešto imaginarno i ništa više. Mitski kaos i tehnoznanstveni kaosmos dijele tisućljeća kroz koje i ono zajedničko i ono razlikovno plutaju kroz potonule vjekove poput fragmenata jedne univerzalne simfonije povijesnoga gibanja u smjeru koji više nitko ne može zaustaviti, jer vrijeme nije ništa drugo negoli beskrajna himera jedne vječnosti zaustavljene u kaosu.

October 4, 2025
„Apsolutna muzika“

„Apsolutna muzika“

1. Kad kažemo „apsolut“ i odmah pomislimo na Hegelovu spekulativno-dijalektičku metafiziku s ključnim pojmom duha (Geist) koji sabire cjelokupnu povijest filozofije kao razvitka logosa kao samosvijesti u smislu mišljenja bitka, odmah smo dospjeli do kraja svih mogućih određenja. Kao da zanijemimo pred tom riječju koja je više od pojma. Apsolut djeluje apsolutno kao duh ili mišljenje koje sebe samo misli. Tako se i u suočenju s pojmom „apsolutne muzike“ nalazimo u istoj situaciji. Nismo posve sigurni je li riječ o apsolutu kao biti muzike ili o muzici kao biti apsoluta, zar ne? Ako je posrijedi ovo prvo, onda je metafizički sve izvjesno i nema daljnjih problema. To samo znači da je bit muzike u onome što je neiskazivo i što je misterij ove faktičnosti bitka, a pronalazi se u onome božanskome koje može biti samo izvan ovog svijeta (transcendencija) ili u ovome svijetu (imanencija). Ako je, pak, riječ o onome drugome, onda je stvar krajnje problematična. Zato se ne može razriješiti nikakvim mesijanstvom i soteriologijom kao temeljnim pojmovima klasične metafizike. To je ono što i Beethoven i Mahler, i Wagner i Adorno misle kad „iskazuju“ svoje refleksije o glazbi koja se ne svodi ni na kakav jezik intencionalne svijesti. Glazba ne može biti fenomen poput zrenja ili pogleda u nešto kao nešto. Mogli bismo kazati da proizlazi iz Ničega i odlazi u Ništa, ako preokrenemo poznatu Anaksimandrovu izreku. Znali su to i skladatelji romantizma i „nove muzike“ kao aleatorike poput Johna Cagea u eksperimentiranju s tišinom i ne-bitkom. Temeljni pojam romantike i njemačke estetike 19. stoljeća koji se nastavlja i u 20. stoljeću uistinu je, dakle, sveza i odnos, krajnje prijeporan, između filozofije i muzike. Riječ je o apsolutnoj muzici.(Vidi o tome: Sanna Pederson, „Ten Absolute Music“, u: Fundamental Concepts from Baumgarten to Adorno, (prir. J.D. Mininger i Jason Michael Peck, Booomsbury Academic, New York – London, 2016., str. 84-90.) Kako svjedoči o tome Sanna Pederson izraz „apsolutna muzika“ paradoksalan je zbog toga što ga rabi Richard Wagner i zahvaljujući njemu postao je nezaobilazna „mantra“ muzikologije i glazbe u 19. stoljeću, iako ga sam Wagner nije primjenjivao na svoju vlastitu glazbu, već na Beethovena u svojim tzv. Züriškim spisima (1849-1851). Preciznije, Wagner je imao u vidu Beethovenovu IX. Simfoniju koju je opisivao kao „kraj apsolutne muzike“. Za njega je završna „Oda radosti“ označavala otuda „povijesni prijelaz od instrumentalne simfonijske tradicije s vrhuncem u Beethovenovoj glazbi do Wagnerova umjetničkoga djela (tj. opere) u budućnosti.“ ( Sanna Pederson, „Ten Absolute Music“, str. 84.) Nadalje, u promišljanjima Eduarda Hanslicka taj se izraz rabi u njegovoj znamenitoj raspravi O muzički lijepome (Vom Musikalisch-Schönen) tek jednom. Čini se da je neodredivost tog pojma još prijepornija jer se svagda izraz izvodi kao tzv. apsolutna muzika i njome se misli na nešto „apstraktno, autonomno, neovisno, čisto, autonomno… u smislu instrumentalne ili konkretne glazbe“. (Sanna Pederson, „Ten Absolute Music“, str. 85.) Nije to ništa, ipak, tako posve neobično i iznenađujuće. Isto se događa s pročišćenjem moderne umjetnosti slike od tragova i taloga prethodnih referencijalnih okvira mita i religije s njihovim ikonologijski zadanim okvirima vladavine jezika kao temeljnoga Označitelja. (Vidi o tome: Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., str. 13-81.) Proces oslobađanja pojma apsoluta kao muzike prolazi kroz isto otvoreno područje pročišćenja i stoga je nužno riječ o ontologijskome formalizmu i semantičkoj tautologiji. Od romantike do Adorna i dalje svjedoci smo da je pitanje „čistoće“ u formi i „autonomije“ u izrazu paradoksalan projekt oslobađanja glazbe od muzike kao Jezika i Slike. Ponovno smo suočeni s prijepornim nasljeđem u njegovu bogatstvu i redukciji na opernu dramu kako je to slučaj u Wagnerovoj težnji da muzikom dospije do sjedinjenja mita i suvremenosti kroz sublimnu katarzu koja nadilazi granice glazbe. Nije nimalo slučajno da je njegova uporaba pojma „apsolutne muzike“ bila usmjerena na Beethovena i to na znamenitu IX. Simfoniju. Jer apsolutna muzika izlazi iz okrilja i jezika i slike. Tako postaje instrumentalna jeka mesijanske praznine iz koje se više ne pojavljuje Bog kao ikonoklastički gospodar svemira i vječnosti. Umjesto toga, sve smjera „negativnoj eshatologiji“ Zapada s njezinim pokušajima i težnjama, ali ne i uspjelim projektima, kao što je to razvidno u Wagnerovim operama poput Parsifala koje uistinu nisu ozbiljenje „apsoluta“ u mediju glazbe, već samo i jedino ono što pripada pojmu sinteze kao cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk). (Vidi o tome: Wolf-Daniel Hartwich, „Eschatologie und Apokalyptik in Richard Wagners Musikdramen“, u: Enno, R; Wildermuth, A., Nietzsche und Wagner. Geschichte und Aktualität eines Kulturkonfliktes. Orell Füssli Verlag, Zürich, 2008., str. 75-102.) 2. U iznimno akribijski i heuristički korisnoj studiji njemačkoga muzikologa Carla Dahlhausa, Ideaja apsolutne muzike (Die Idee der Absoluten Musik) iz 1978. godine, autor govori o tome da je uvođenje pojma ponajprije rezultat težnje za pročišćenjem i nastojanjem da se iz glazbe odstrani svaki trag nekog parateksta, kao što je libreto u operi, ili riječi u pjesmama. Drugim riječima, apsolutna muzika je ovdje sinonim za posvemašnjom autonomijom glazbe kao umjetničkoga djela. (Carl Dahlhaus, Die Idee der absoluten Musik, Bärenreiter Verlag, Kassel, 1994. 3. izd., str. 7-23.) Već sam o tome kazivao u ovoj knjizi ukazujući pritom na E.T. Hofmanna i Novalisa, glavne predstavnike njemačke romantike u zahtjevu za dosezanjem obuhvatnosti pravolje ili bitka s pojmom apsoluta. Muzika kao instrumentalna glazba dolazi do svojeg pojmovno-metafizičkoga ozbiljenja tek u slučaju kad ni riječ ni slika nisu u prvome planu, već ono muzičko kao takvo. Ako je, dakle, apsolutna muzika bila pronalazak romantike, onda to istodobno ne znači da je ta inovacija uistinu i zaživjela u punom zamahu apsolutne glazbe. S kasnim Beethovenom, na kojeg je ukazivao i Wagner, čini se da je taj projekt dospio do vrhunca. Zato je nužno bilo krenuti drugim smjerom, onim kojim je sâm Wagner smatrao da se mora odgovoriti na izazove vremena jer se apsolut u muzičkome smislu ne može nakon Beethovena više održati na životu. (Vidi o tome: Daniel K. L. Chua, Absolute Music and the Construction of Meaning, Cambridge University Press, New York, 1999.) Slažem se. Jer isto vrijedi i za stanje filozofije nakon Hegelove realizacije apsolutnoga duha kai sinteze subjektivnog i objektivnog duha u liku znanstveno određene povijesti svijeta. Apsolut za Hegela označava jedinstvo supstancije i subjekta, a budući da je glavno sredstvo spekulativnoga mišljenja o bitku u smislu predmetnosti predmeta upravo refleksija, onda je samorazumljivo što je spoznaja kao filozofijsko istraživanje biti bitka ništa drugo negoli dokidanje/prevladavanje (Aufhebung) svih povijesno nestalih formi svijesti od mita do religije koji umjetnost svode na neposrednost doživljaja puke osjetilnosti. Muzika nužno mora u Hegela, a Beethoven je tome paradigmatski slučaj, postati simboličko i realno jedinstvo apsoluta i svijeta. Stoga apsolutna muzika više nema što o-sebi i za-sebe više oslobađati. Ona ne može stvarati autonomnost u vremenu koje umjesto mita i religije postaje znanstveni lik spoznaje. Ono apsolutno tako gubi povijesnu dijalektiku kretanja u smislu razvitka same ideje muzike i prelazi u drugi oblik sinteze. Ali ne više ideje, već pojma cjelovitoga umjetničkog djela (Gesamktkunstwerk). Ne možemo, međutim, razumjeti čemu Wagneru još taj preostatak realizirane metafizike koju identificira sa Schopenhauerom i njegovom filozofijom bez ključnoga programa čitave njemačke romantike koji je do danas ostao zagonetkom. Riječ je, naravno, o pojmu umjetničke religije (Kunstreligion). Iako je neporecivo da je sam Wagner ovaj Hegelov i Schellingov pojam kao temelj za nastanak metafizičkoga zajedništva kojim se razdrti svijet otuđenja duha može prevladati s pomoću refleksije i time dosegnuti stanje živoga apsoluta, koji se ne može izjednačiti s pojmom cjeline jer je u sebi ponajprije transcendentalno aprioran spram svih drugih tzv. svjetskih fenomena, njegovo značenje se svodi na „tragove romantične religioznosti“ kroz „ezoterično i heretično svođenja kršćanstva“ u „kršćanskoj liturgiji, pjesništvu, umjetnosti i glazbi“. (Wolf-Daniel Hartwich, „Eschatologie und Apokalyptik in Richard Wagners Musikdramen“, str. 77-78.) Wagner, doduše, u spisu Religija i umjetnost (Religion und Kunst) iz 1880. godine naglašava da njegova glazbena umjetnost ne smije biti upregnuta u službu religije niti ideologije. (Richard Wagner, Über Staat und Religion / Religion und Kunst, Edition Holzinger, Taschenbuch Berliner Augabe, 2015.) Vidjeli smo već u ovoj knjizi da se podrijetlo njegova pojma cjelovitoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk) nalazi u grčkoj tragediji. Zbog toga je ovaj nekonvencionalni način kojim se kršćanstvo oslobađa dogmi institucionalne religije s njezinim ritualima i zabranama ulazak u područje ezoteričnoga sinkretizma. Uostalom, na tragu Schopenhauera u svojim je operama Wagner uvodio neke oblike istočnjačkih duhovnosti. Sve to upućuje da se u ideji glazbene drame ne radi o pukoj dijalektičkoj sintezi suprotnosti i proturječja. Umjesto toga, svjedočimo posve drukčijem pristupu realizaciji apsolutne muzike u duhu „novoga totaliteta“ kojeg određuje vladavina slike nad jezikom. Glazba, dakle, u krajnjoj konzekvenciji obuhvaća svekolikost umijeća i praksi kao estetska konstrukcija svijeta. Baš to predstavlja granicu glazbenoga poslanstva u srazu s onim božanskim u povijesnome liku religije. Naime, religija nužno postaje estetskim pitanjem konstrukcije „novoga“. Tako doista postaje pitanjem o modernome svijetu koji je izgubio svoje metafizičko opravdanje, pa spas (Rettung) mahnito traži u invenciji nove umjetnosti koja završava kao pseudomorfoza. 3. Koliko god bila nesuglasnost između Wagnera i kasnoga Nietzschea oko ideje „teatralizacije glazbe“ zbog čega je mislilac prevladavanja nihilizma autora Prstena Nibelunga (Der Ring des Nibelungen) pogrdno nazvao „Cagliostrom modernosti“ ipak jedno preostaje neporecivo. Ideja umjetnosti kao uvjeta mogućnosti prevladavanja metafizike kao nihilizma ima svoje podrijetlo upravo u biti muzike. Jer estetska religija svoje zazivanje „novoga božanstva“ koje će kao emergentni događaj otvoriti prostor-vrijeme istinske budućnosti kao pomirenja bitka i bića, prirode i čovjeka, iskonske Grčke i moderne Europe/Zapada može imati samo u onome što pripada biti filozofije. To je pratemelj svijeta koji se ne može iskazati ničime drugime negoli prasvjetskom šutnjom i glazbom sfera. Bit muzike pripada biti filozofije zato što glazba prethodi jeziku. Ono muzičko je arché, a ono slikovno eschaton. U središtu leži povijest kojeg određuje jezik u formi filozofije kao logosa kojim povijest otpočinje i završava kao eshatologijska „velika priča“. Nije nimalo začudno zašto je 19. stoljeće u znaku njemačke romantike i zašto se pitanje o „apsolutnoj muzici“ poiavljuje i kao pitanje o smislu glazbe uopće unutar i izvan onog muzičkoga i muzikologijskog. Wagner je, dakako, čudovišna cezura spram čitave povijesti glazbe i njezina realizacija mesijansko-eshatologijskih težnji u ruhu heroike i mita moderne nacije-države. Zato slušanje njegovih opernih drama nikad ne može imati samo strogo estetske kriterije recepcije. (Vidi o tome: Alex Ross, Wagnerizam – Umjetnost i politika u sjeni glazbe, Školska knjiga, Zagreb, 2023. S engleskoga prevela Dina Puhovski.) Ako muzika može biti analogno označena onim što Peter Sloterdijk u svojim analizama naziva dolaskom-u-svijet (Zur-Welt-Kommens), onda je svjetovnost ovog svijeta „ozvučena“. Tako postaje-glasom kao zazivom i dozivom onoga što je uistinu neiskazivo. (Peter Sloterdijk, „Wo sind Wir, Wenn Wir Musik Hören?“, u: Der ästhetische Imperativ: Schriften zur Kunst, , (prir. i pogovor napisao Peter Weibel), Philo & Philo Fine Arts, Hamburg, 2007., str. 57.) Sve možemo dočarati, dovesti do jezika, opisati sliku, reći ovako: jezik govori, slika pokazuje, mišljenje misli. A što „čini“ muzika kao glazba kad ulazi-u-svijet? Problem s kojim su se najradikalnije u 19. stoljeću sučelili Wagner i Nietzsche te u 20. stoljeću Schönberg i Adorno proizlazi iz nemogućnosti da se pristupi glazbi čak i estetički, jer je od Schopenahauera razvidno ne samo da je njezina misterij u odnosu pravolje kao bitka i ljudske osjetilnosti kao psyché. Najteži je problem u tome što glazba ničemu ne služi. Ona nije ni mimetička ni reprezentacijska „slika“ koja bi odgovarala na pitanje o značenju nečeg kao nečeg i njegovu ontologijskome i etičko-političkome statusu, iako, naravno, može biti angažirana kao sredstvo za mesijansko-revolucionarne svrhe od borbenih koračnica do simfonija, opera i tzv. prosvjednih pjesama američkoga folka kao u slučaju Woodyja Guthrieja i Boba Dylana. Glazba ulazi-u-svijet kao događaj kojim se stvaranje estetskoga horizonta svijeta pojavljuje samo, da to kažemo platonsko-kozmologijski, kao svojevrsna khorâ. Zbog toga je u 20. stoljeću nakon sloma apsolutne muzike i preobrazbe cjelovitoga umjetničkog djela u tehnomorfozu dodekafonije i aleatorike od Schönberga do Cagea nastala nužnost posljednjeg pročišćenja koje sada ne sjedinjuje više autonomnost glazbe već njezinu heteronomnost, a umjesto sublimne katarze koja pretpostavlja užitak u harmoniji sfera sve se ubrzava i postaje buka i bijes disharmonije i disonanci. Metafizički se red i savršenstvo harmonije srušilo u krhotine. Od dodekafonije do „nove muzike“ ne slušamo više čistu glazbu koja ima analogiju s idejom apsolutne muzike. Umjesto toga, slušamo eksperimentiranje s ništavilom i kaosom do krajnjih granica receptivno-perceptivne izdržljivosti ljudskih auditivnih mogućnosti.

October 3, 2025
Sintetička forma kaosa ili o suvremenome romanu

Sintetička forma kaosa ili o suvremenome romanu

1. Kad je sve otpočelo s ovim procesom sjedinjavanja svih razdvojenih formi diskursa i književnoga kazivanja što se slijevaju u uzburkano i uskovitlano ušće suvremenoga romana? Čitajući paradigmatske romane ideja ranoga modernizma kao što su to Brochovi Mjesečari i Musilov Čovjek bez osobina nije teško razabrati onu zajedničku značajku ovog procesa koji kao da nosi u sebi određenje sintetičke forme kaosa u paradoksalnoj težnji dosezanja nove mitologije ili novoga apsoluta koji će iz biti umjetnosti parirati trijumfu moderne znanosti kao pokretača tehnološkoga napretka. Riječ je o stapanju poezije i proze kroz najviši refleksivni moment posredovanja književnosti koji se od Montaignea uspostavlja kroz formu eseja. No, početak ovog procesa sintetiziranja svih dosadašnjih formi kazivanja poznatih od klasične antike preko helenizma, srednjovjekovlja i prosvjetiteljske modernosti pojavljuje se odlučno s njemačkim pokretom romantike i to 1800. godine, prekretnim trenutkom ulaska u doba kapitalističke modernosti koja se odlikuje dvoznačnošću pojma racionalizacije onako kako je to kongenijalno shvatio otac-utemeljitelj sociologije kao društvene znanosti Max Weber: (1) kao začaravanja i (2) kao raščaravanja svijeta. Najznačajniji mislilac romantike uz Novalisa, filozof i književnik Friedrich Schlegel u „Pariško-kelnskim predavanjima 1803/1804. godine“ kaže o tome sljedeće: „Roman je najizvornija, najosebujnija, najsavršenija forma romantične poezije, koja se upravo kroz to miješanje svih formi razlikuje od stare, klasične, gdje se rodovi međusobno strogo odjeljuju.“ (Fr. Schlegel, Povijest europske književnosti (Pariško- kelnsko predavanje 1803., 04), KSA, sv. XI, str. 160. Romantika se i kod Hermanna Brocha, u njegovim esejima o duhu moderne, često pojavljuje kao ishodište težnje povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća u nastojanju pomirenja onog nepomirljivoga: umjetnosti i života. No, dok je za romantiku nužno stvoriti „novu mitologiju“ ili konstruirati „novoga boga“ koji će omogućiti umjetnosti da se izbavi jarma vlastite bezrazložnosti slobode koja osim estetske autonomije ništa drugo ne može riješiti, pa otuda ta fatalna razdvojenost estetike i etike zbog koje sam Broch već u romanu Mjesečari, te još možda i više u eksperimentalnome romanu Vergilijeva smrt pristaje uz etički imperativ pisca protiv svekolike romantične „estetizacije života“, za avangardu slijedi neminovni pad u bezdan politizacije svijeta pristankom uz revolucionarne komunističke pokrete. Mitologija ili revolucija nisu nipošto toliko odijeljene duhovno-političke kategorije povezivanja iskona i modernoga soba i to zato što ih povezuje ideja koja nadilazi autonomnu sferu umjetnosti. Ta ideja nije ništa drugo negoli svetkovina kao događaj ulaska božanskoga-u-svijet, prvo kao povratak izvorima svetoga, a drugo kao sekularno-profano ozbiljenje ove svetosti u novim društvenim uvjetima radikalne sekularizacije koja je ideologijski otpočela s Francuskom revolucijom i Roberspierreovim proglašenjem ateističke nove vjere kao kultom oslobođenja od cjelokupne začaranosti zlim demonima prošlosti. Moderna se, dakle, pojavljuje kao proces revolucionarnoga raščaravanja same stvarnosti kao života u društvenim uvjetima tehno-kapitalizma. No, svako je raščaravanje od onoga mitskoga istodobno i novo začaravanje koje umjesto bogova i Boga (politeizma i monoteizma) prigrljuje nadomjesno božanstvo ideologije i politike ili hipnotičko djelovanje mehaničke tehnologije, a u 21. stoljeću digitalne tehnosfere. Ako se vratimo onome što Schlegel kaže o romanu, vidimo da njegova postavka ima dalekosežno značenje. Sinteza svega što bijaše odijeljeno u klasično doba, što bi rekli braća Grimm, „kad je željeti još pomagalo“, pretpostavlja zacijelo da nastanak nove književne forme kao što je roman nije više ništa ujedno ravnodušno i neravnodušno spram etičko-političke zbilje modernoga svijeta. A to znači da je dijagnoza stanja stvari s romanom u doba romantike ponajprije nešto što zahtijeva „vjeru“ u spasonosnu moć „nove mitologije“ koja će dovesti do mogućnosti sintetiziranja onog primordijalnoga i onoga modernoga. Drugim riječima, ovaj estetički ili poetički mesijanizam „vjeruje“ da je sinteza napredak u smjeru nadolazeće budućnosti koja se ne ogleda u tehničkome savršenstvu predmeta iz okolnoga svijeta, već u nužnoj duhovnoj promjeni ljudskoga bića iz njegove fundamentalne slobode kao ontologijskoga događaja par excellence. U što romantika, navlastito Schlegel „vjeruje“ kad govori o novosti romana kao sintetičke forme književnosti koja povezuje sve druge rodove, ali tako da je poezija vladajući arché ili načelo artikulacije svih mogućih putova ove sinteze? Je li to roman kao „novi red“ ꟷ ili? Evo zapanjujućega odgovora, koji je naprosto fascinantno određujući za bit suvremenoga romana koji se naslanja na tradiciju romana ideja s paradigmatskim ostvarenjima Hermanna Brocha i Roberta Musila. Njemačka teoretičarka književnosti Monika Schmitz-Emans i stručnjakinja za romantiku, osobito Schlegela i Novalisa, u svojem prilogu „Roman i njegova koncepcija u njemačkoj romantici“ (v. Tvrđa, br. 1-2/2025., str. 147, s njemačkoga preveo Boris Perić) kaže o tome sljedeće: „U svojim „Književnim bilješkama“ Schlegel roman naziva čak i „oblikovanim umjetnim kaosom“ i naglašava: „Ono što je u romanu bitno kaotična je forma. „Tako daleko Goethe, naravno ne bi bio otišao.“ 2. U ovome razmatranju nećemo se baviti razlogom je li Schlegelova zamisao o romanu u romantici tek njegova „utopijska fantazija“ ili možda proročanski credo onoga što će doći ne samo u 20. stoljeću s dosezima romana ideja, već ponajprije u 21. stoljeću kad roman kvantitativno doživljava svoj neslućeni procvat isto kao i glazba u svim vidovima njezine globalne protežnosti do slušatelja. Nije uzgred samo spomenuti sljedeće. Naime, Schlegel je prema nekim stajalištima tumača romantike zagovarao svojevrsni novi „apsolut“ koji je označavao mogućnost poetsko-filozofijske sinteze osjećaja i razuma izvan bilo kakve kantovske metafizike rasudne snage. Kad se podudaraju ono „apsolutno“ ne u hegelovskome smislu jedinstva supstancije i subjekta i „roman“ kao moderna forma prikazivanja i predstavljanja stvarnosti u mediju kazivanja, tada se događa nešto krajnje izazovno za daljnju analizu: nastaje mogućnost uspostavljanja nečega što bi se moglo šlegelovski kazati da ispunjava zahtjeve „apsolutnoga romana“. Ovo je, dakako, posvemašnja nemogućnost da se iz biti romantike kao „nove mitologije“ dosegne vječnost u znaku drukčijeg shvaćanja i apsoluta i romana. Jer, ako Schlegel „vjeruje“ u moć mesijanskoga događaja romaneskne svijesti polazeći od utemeljujuće moći poezije, onda je proturječno i aporetično govoriti o „kaosu“ i „kaotičnoj formi“. Mora postojati neka slutnja ili nagovještaj da roman teži uspostavljanju „novoga reda“. No, očito je da romantika u svojem obratu u biti novovjekovne metafizike i navlastito pojma uma kao sinteze refleksije i spekulacije po uzoru na Fichteovu „znanost o transcendentalnome Jastvu“ više polaže u područje onoga što nije logička konzistencija, već intuitivna estetička spoznaja „apsoluta“ koji u konzekvenciji samu umjetnost i njezine forme kazivanja uzdiže na prijestolje „novoga apsoluta“. Otuda je cjelokupna Schlegelova teorija romana, uvjetno kazano, nekonzistentni postupak estetičkoga apsolutiziranja onoga što u konačnici ne može dospjeti do „novoga reda“, pa ostaje u zoni „novoga kaosa“. Jer, pojam kaosa zacijelo više nije onaj iz doba klasične umjetnosti i mitologije u Grka, već onaj koji se pojavljuje kao najava svih znanstveno-suvremenih odrednica neodređenosti i kontingencije. Kako god bilo, Schlegel nam je ostavio u nasljeđe nešto što se ne može izostaviti u analizi suvremenoga romana, ako taj sklop odredimo nastankom različitih proznih uradaka od 1960ih godina do danas, od kibernetičkih struktura mišljenja i djelovanja u doba medijske paradigme s televizijom koji obilježavaju romani američkih pisaca Thomasa Pynchona i Dona DeLilla do nastanka tehnosfere 1990ih kad se pojavljuje najznačajniji roman kraja 20. stoljeća, Elementarne čestice francuskoga književnika Michela Houellebecqua. (v. Žarko Paić, Montaigneov rez: eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.) Riječ je o mišljenju sintetičke forme kaosa. 3. Pogledajmo sada kako se kaos u suvremenome romanu uopće tematizira i kako ga se u kontekstu postmoderne književne teorije konceptualizira. Naravno, nakon toga pokušat ćemo podastrijeti zaključne postavke o odnosu između romantike i suvremenosti, „nove mitologije“ i „novoga nereda“ koji zahtijeva uvid u bezrazložnost svijeta kao slučaja, govoreći jezikom Wittgensteina. Kaosu u suvremenom romanu često se, naime, pristupa kroz prizmu teorije determinističkoga kaosa, znanstvene paradigme koja objašnjava kako složenim, naizgled slučajnim sustavima upravlja temeljni red. Ovaj “uređeni nered” istražuju književni teoretičari poput N. Katherine Hayles, koja smatra da teorija kaosa utječe na to kako razumijemo tekstove, tumačimo značenje, pa čak i stvaramo nove književne oblike osporavajući tradicionalne dihotomije reda i nereda. Suvremeni autori koriste principe kaosa za stvaranje složenih likova i narativa, pokazujući kako duboke strukture mogu proizvesti zapanjujuće, složene ishode iz jednostavnih početaka. Osamdesete i devedesete godine 20. stoljeća svjedočile su značajnoj promjeni paradigme u različitim disciplinama, a teorija kaosa pojavila se kao novi način razumijevanja sustava i reda. Umjesto apsolutnoga nereda, teorija kaosa otkriva inherentne strukture i obrasce unutar naizgled slučajnih susreta. Novo znanstveno razumijevanje kaosa s oduševljenjem su prihvatili književni teoretičari, koji povlače paralele s poststrukturalističkom mišlju i primjenjuju je na književnost. Autori pritom istražuju koncepte iz teorije kaosa predstavljajući likove, zaplete i društvene sustave kao složene, samoorganizirajuće entitete. Principi kaosa mogu utjecati na narativnu strukturu, stvarajući nelinearne priče ili složene metafikcijske elemente koji odražavaju nepredvidivu prirodu života. Suvremeni romani često istražuju teme identiteta, društvenih promjena i osobne transformacije kroz prizmu kaotičnih sustava, otkrivajući kako male akcije mogu dovesti do nepredvidivih ishoda. Umjesto isključivo negativnoga kaosa, mnogi suvremeni romani odražavaju znanstveno razumijevanje “uređenoga nereda”, gdje složeni obrasci nastaju iz onoga što se čini kao nered ili kao metastabilna ravnoteža kako to opisuje francuski kibernetički filozof Gilbert Simondon. (v. N. Katherine Hayles, „Chaos as Orderly Disorder: Shifting Ground in Contemporary Literature and Science“, New Literary History, Vol. 20, br. 2, Technology, Models, and Literary Study (zima, 1989), str. 305-322.) 4. Ako je Schlegel vidio formalnu strukturu romana u romantici kao sintezu razdvojenih fragmenta koji mitopoetski vode logiku pripovijedanja, onda je suvremeni roman od 1990-ih do danas postao upravo novi „apsolut“ koji se sastoji od umreženih fraktala eseja i proze, poezije i paraznanstvenih modela kazivanja. U tome ne postoji, doduše, nikakav „novi mesijanizam“ jer je teško očekivati da će se nakon Musila i njegove epistemologijske skepse u moć naracije kao nadomjeska za filozofijsku refleksiju izgraditi neki oblik „novoga reda“ i da će romanopisci postati iznova „svećenici kozmopolitskoga kaosa“ kao nastavka Hölderlinova Hiperiona ili Pustinjaka u Grčkoj drugim sredstvima. Ono što eventualno postoji jest to da je roman ideja postao složeni transverzalni okvir svih mogućih sinteza onog već uvijek sintetiziranoga, sve do romana o sintetičkim drogama i sintetičkome životu neljudskoga, jer ništa neljudsko nije više strano romanu koji nema više ništa sa stvarnošću niti s imaginacijom te konstruirane himere koju više ne očekujemo da ćemo pronaći u literaturi, jer je ionako zaposjela sve moguće i nemoguće prostore vizualne anti-teodiceje globalnoga zloduha onog što još po metafizičkoj lošoj navici nazivamo svijetom. Od književnosti više nitko ne očekuje ništa osim kao i uvijek da podastire razlog za užitak u tekstu i da to čini bez potrebe uskrsnuća odavno iščezlih sablasti koje su nastanjivale prostor-vrijeme njemačke romantike u pričama E.T.A. Hofmanna i tako suvremenome romanu i protiv njegove volje umjesto spasonosnoga izlaza iz mišolovke savjesti etike i politike ostavile ono najsublimnije uopće, što je i u filmu i u životu postao pravi duh vremena ꟷ iskustvo horora.

October 2, 2025