Copyright ©2026 Žarko Paić

Apokalipsa i transgresija tijela

O Picassovu raspeću

September 30, 2025
Apokalipsa i transgresija tijela
Raspeće (La Crucifixation) (1930.)

Uvod

Ima li još svijeta bez slike? Njemački povjesničar umjetnosti i teoretičar slikovnoga obrata (iconic turn-a) Hans Belting proglasio je Pabla Picassa apsolutnim umjetnikom moderne umjetnosti. U ovome se iskazu objelodanjuje nešto uistinu čudovišno. Ponajprije, riječ je o slikaru koji u čitavome svojem opusu nadilazi granice stila i pokreta. Štoviše, sam Picasso pomiče granice između pojma klasične slike i one koja pripada modernoj umjetnosti. Apsolutni umjetnik nije, dakle, totalni umjetnik. Razlika je u tome što pojam apsoluta nije moguće svesti na sintezu onoga razdvojenoga. Kao što to vrijedi za pokušaj da se avangarda razumije totalnim umjetničkim djelom sinteze svih osjetila, medija i formi. Picasso u svojim slikarstvom istodobno preokreće čitavu metafizičku povijest slike time što mijenja njezin odnos spram svijeta. Slika bez toga ne postoji. Štoviše, nema nikakvoga smisla. Stvaralačko-razaralački postupak koji Picasso primjenjuje označava pokušaj da se slijepe pjege kulta novoga u modernosti odbace u korist imanencije života umjetnosti. Ovo nije avangardna ideja koja ulazi u život „odozgo“ ili „odozdo“. S onu stranu postajanja svijeta estetskim krajolikom tehno-znanstvenih formi života, kako Giorgio Agamben u knjizi Čovjek bez sadržaja opisuje sudbinu iščezavanja umjetnosti u estetici nakon moderne, Picasso žestoko brani nepokorivost svijeta života. Dionizijska umjetnost sveta je profanost tjelesnosti. Radi se o pukotinama u projektu nadolazećega razdoblja kraja slikarstva. U tom je međuprostoru Picasso umjetnik ideje slike kao apsoluta bez reduciranoga sadržaja modernoga svijeta poput društva, politike, kulture. Stoga ovdje nije riječ o referencijalnome slikarstvu koje nešto prikazuje i predstavlja u-svijetu. Naprotiv, ono što proizlazi iz pratemelja iskustva kroz mitsko-religijsko doba slike svijeta ulazi u moderni prostor tvorbe doživljaja.

Čistoća ove apsolutnosti ne znači, međutim, da je njegova umjetnost s onu stranu predmeta i jezika metafizike. U sljedećem razmatranju moja je nakana pokazati da je Picasso 1930-ih godina sa slikom koja formalno pripada „žanru“ simboličko-reprezentacijskoga slikarstva otvorio problem preokreta razumijevanja odnosa između jezika i slike, metafizike teksta i slikovnoga traga čiste tjelesnosti. Slika je, dakako, poznata pod nazivom La Crucifié (Raspeće). Problem njezina tumačenja svodi se na pitanje je li to još uopće slika ikonografski određena kršćanskom religijom spasa, te nije li njezina sudbina u tome što sredstvima klasične umjetnosti stvara i razara jednoznačnost povijesnoga uvida u samu povijest slike kao osjetilnoga prikaza ideje božanskoga i ljepote? Ne radi se, dakle, o iluziji povratka slike u predmoderno okrilje klasične umjetnosti kojoj su mit i religija određivali granice njezine otvorenosti. Posve suprotno, Picasso se 1930-ih godina u „tihom partnerstvu“ sa Georgesom Batailleom suočava s pitanjem o mogućnostima umjetnosti kao radikalne transgresije. Prva je transgresija retorička, a druga vizualna. Jezik i slika transgresije zahtijevaju obrat u razumijevanju života. Eksperiment, sveta vatra kaosa i erotizam tvore temeljne ideje ateologijskoga puta u središte života. U drugom obratu, koji će doživjeti vrhunac u mišljenju Heideggera i Benjamina 1935/1936. u njihovim spisima prekretnim za razumijevanje biti umjetnosti u suvremeno doba Izvor umjetničkoga djela i Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti, može se pokazati da je za Picassa slikarstvo otvorenost istine svijeta u prolazu između dviju najpogubnijih opasnosti modernoga doba – politizacije umjetnosti i estetizacije politike. Stoga je ova slika koja formalno pripada ciklusu mitsko-religijskoga obrata u neoklasičnome „stilu“ do čistoće forme i do heterogenosti sadržaja dovedena ideja apsolutne umjetnosti. Slika koja prethodi vremenu nestanka božanskoga i ljudskoga iz posthumanoga svijeta dramatska je i traumatska dekonstrukcija odnosa između svetosti, žrtvovanja i tijela u doba dehumanizacije svijeta. Ono što omogućuje takvu dekompoziciju svijeta jest apsolutna sloboda umjetnosti. To je ujedno temeljni aksiom moderne umjetnosti. Bez ideje autonomije nema mogućnosti otvorenosti umjetnosti spram nadolazećega. Isto vrijedi za sliku i ideju čovjeka kao stvaratelja novoga. Zato je Picasso paradigmatski slikar moderne u svim njezinim preobrazbama od apstrakcije do figuracije, od koncepta do izvedbe tijela u slici. Carl Einstein, suradnik Batailleova časopisa Documents u istom tonu poput Bataillea, na tragu Nietzschea i njegova mišljenja samopotvrđivanja života kao umjetnosti, zapisat će da se Picasso razdvaja u samome sebi i od sebe te da živi u stanju trajne preobrazbe. Što čini bit ove promjene pronalazi se u grafikama, bakropisima i slikama koje obilježavaju Picassovo oživljavanje onog iskonskoga u mitskome i božanskome s onu stranu institucionaliziranih velikih priča zapadnjačke povijesti (kršćanstva). Nietzscheova definicija mita kao izvedbe ekstatičkoga samouništenja onog racionalnoga dovodi tijelo do iskustva uzvišenosti. Kako se to događa i s kojim posljedicama za shvaćanje tijela u suvremenosti otpočinje s Picassovim preobrazbama.

U prvom dijelu ovog razmatranja bavit ću se Batailleovim mišljenjem transgresije; u drugom dijelu ću prikazati probleme tumačenja Picassove slike Raspeće; u zaključnome će osvrtu naglasak biti na postavkama o slikovnome obratu i preobrazbama u shvaćanju suvremene umjetnosti s tijelom kao suverenim događajem slobode i žrtve.

1. Transgresija: Oko i jezik

U proljeće 1930. godine čitav svezak iznimno važnog časopisa za povijest ideja 20. stoljeća, Documents Georgesa Bataillea, filozofa, antropologa, književnika, jednog od najznačajnijih mislilaca onog što će se potkraj 1960-ih godina nazivati dekonstrukcijskim obratom zapadnjačke metafizike, bio je posvećen Picassovu djelu. Nitko prije njega nije doživio toliku počast. Kao što tvrdi Lisa Florman u knjizi Mit i preobrazbe: Picassove klasične grafike 1930-ih, a posebno u članku „Picassova l’art mantique i Documents“, razlog tome nije bio samo u oduševljenju za najvećeg slikara modernizma. Bilo je to razračunavanje „disidenta“ nadrealizma Georgesa Bataillea s Bretonovim shvaćanjem avangardne umjetnosti u obratu modernoga svijeta. Picasso je u tom sukobu prisvajanja imao auru umjetnika koji omogućuje višeznačnost tumačenja problema odnosa između racionalnosti i nesvjesnoga, duhovnoga i tjelesnosti. Umjesto nadrealističke hipoteze o jedinstvenome prevladavanju dvojnosti uma i tijela u onome imaginarnome kao politici društvene revolucije svijeta, Bataille je, kao i Artaud samo na drukčiji način, otvorio pitanje radikalne ekstatičke tjelesnosti. S onu stranu Hegelove dijalektike kao mita modernosti u kojem se sve što jest prevladava na višem stupnju u apsolutnome duhu. alternativa leži u ovosvjetovnoj igri, užitku i radosti stvaranja. Pojam umjetnosti otuda više nije bio uronjen tek u aktualnost i homogenost modernoga doba. Posve suprotno, u sebi je obuhvaćao ono iskonsko i ono nadolazeće gotovo na način bezvremenosti. Tako se pojam suvremenosti umjetničkoga djela na začudan način povezuje s filozofijskim spekulacijama Gillesa Deleuzea iz njegova najznačajnijeg djela Razlika i ponavljanje. Vrijeme postajanja u stalnim preobrazbama izvodi se iz imanencije samoga života, dok ontologijska struktura vremena u svojoj nesvodljivoj razlici ima značajke ponavljanja u krugu vječnoga stvaranja novoga. Sam Picasso kaže o tome sljedeće:

„U umjetnosti ne postoji prošlost ni budućnost. Ako djelo ne može živjeti zauvijek u sadašnjosti, ono nema razloga postojati.“

Bataille je u ogledu u časopisu Documents uz Piccasovu „viziju“ snažno istaknuo protivljenje bilo kakvoj svodljivosti njegova slikarstva na racionalnost i idejnu čistoću, kako se to običavalo tumačiti s obzirom na analitički kubizam i njegove osnovne postulate u geometrijskoj formi i dehumaniziranju sadržaja ljudske prisutnosti. Uostalom, ovo protivljenje nije tek hir jednog ateologijskoga mislioca tjelesnosti u dihotomijama svetoga kao žrtvovanja i profanoga kao simboličke razmjene apstraktnih dobara u modernome društvu. Ono što želi Bataille jest izvesti preokret nadrealističkoga poretka u napadu na fetiše razuma. I to na taj način što će rastemeljenje cjelokupne zapadnjačke metafizike krenuti iz otrovne jezgre prokazane tjelesnosti. Posveta Picassu bila je dvostruka. S jedne strane kao umjetniku obrata od jezika k slici, a s druge kao primjernome slučaju dokaza protiv Bretona i njegove službene inačice nadrealizma. Razumjeti ono što će se u slikarskome smislu nazivati „povratkom klasičnome majstorstvu“ u Picassa 1930-ih godina, znači otvoriti sljedeće pitanje: kako i zašto se ovo slikarstvo tako strastveno razračunava samo sa sobom i to napuštanjem kubističke ideje „konceptualnoga slikarstva“ da bi u obratu mitu i religiji postalo radikalno angažirano u polju znakova onkraj svih postojećih značenja? Picassova Guernica ne predstavlja rez s kubizmom, kao što se Gospođice iz Avignona ne mogu svesti u tumačenju samo na Picassovo samorazumijevanje razgradnje ljudskoga lica iz zapadnjačke perspektive. Maska iz drevne afričke civilizacije u umjetnosti 20. stoljeća postaje mnogo više od otkrića Drugoga. Ona je put druge i drukčije tradicije i njezina poslanstva od prvocrtnoga hoda europske povijesti umjetnosti. Isti je slučaj s Artaudovim razračunavanjem s idejom umjetnosti na Zapadu nakon njegova povratka iz Meksika. Što preostaje od umjetnosti u praiskonskome zovu života jest događaj svetoga i žrtvovanje tijela onome što nadilazi razlike duha (logos, ratio, jezik) i materije (tijelo u njegovoj protežnosti).

No, pravi je problem u nečemu izvan ovog konceptualnoga spora Picassa s tradicijom modernizma. Možemo ga formulirati na sljedeći način. Istodobnost i sinestezija duhovnoga iskustva prodora tjelesnosti u onome što nadilazi razlikovanje svetoga i profanoga zbiva se u slučaju slike Raspeće u mističnome dodiru između mislioca-pisca i slikara, Bataillea i Picassa. Utjecaji su, dakle, uzajamni. Ako već to nije ideja Bataillea o „solarnoj ekonomiji“ na tragovima Nietzschea i sociologije Marcela Maussa. Ogled u kojem razvija kritiku Bretonova nadrealizma, a zapravo nastoji svoje mišljenje upisati izravno u tijelo Picassova slikarstva, neskriveno klizi površinom nečega što je u području zabrane. Suverenost žrtvovanja, onkraj sunčeva sjaja ideja, zbiva se u pukotini onoga „realnoga“. U živome tijelu ekstatičke patnje prebiva istinska slika. Picassova je slika najveći eksces u slikarstvu 20. stoljeća glede ikonografije kršćanstva kao ozakonjena kanona gledanja na „stvar samu“. No, ona je istodobno i najveći eksces modernizma koji nije proglasio mit i religiju s patosom destrukcije povijesne tradicije u avangardi tek grobljem opsjena, već i razlogom vlastita oslobođenja od lažnih bogova iskona. Bio je u pravu Ortega y Gasset kad je u ogledu o slikarstvu Diega Velásqueza zapisao kako se moderna autonomija umjetnosti rađala još od baroka naovamo u zahtjevu za čistom slikom razumljivom samo slikarima, kao što se Mallarméovo pjesništvo obraćalo samo pjesnicima, a Bohrova kvantna fizika samo metajeziku odabranih fizičara. Eksces o kojem je ovdje riječ može se nazvati „ontologijskim skandalom“. No, razlog je samo jedan. Skandal nije u tome što se tijelo pojavljuje u goloći i ispražnjenosti svih duhovnih određenja u djelima moderne umjetnosti od Baudelairea do Artauda i drugih radikalnih navjestitelja ove pobune unutar okrilja metafizike. U biti je skandala kao temeljnoga sredstva/svrhe suvremene umjetnosti još od početaka avangardnih strujanja krajem 19. stoljeća događaj nadilaženja granica zabrane onoga što jest „sveto“ bez obzira na opravdanje njegova djelovanja tijekom povijesti.

Kada tijelo u mahnitosti suverenoga prava na užitak ruši sve preostatke svetosti, ono samo preuzima formu nove svetosti. A budući da se sveto ne može samo iz sebe očuvati u egzistencijalnoj čistoći duhovnosti, ono zahtijeva dvostruku strategiju ozbiljenja. Prva je ona koju je tako radikalno izveo Sören Kierkegaard u egzistencijalnome iskustvu slobode. Shvatio je da žrtvovanje Izaka nije tek ludilo fundamentalističke vjere. Naprotiv, ono predstavlja moć nadilaženje etičkoga Zakona. Transcendencijom vjere etika postaje teleologijskom suspenzijom. Svetost koja se prebacuje u egzistencijalno iskustvo suočenja sa žrtvovanjem Drugoga jest iskustvo graničnih situacija. A zbiva se u formi etičke odluke između dvojega – ili-ili. Treće ne postoji. Drugi je način odnošenja sa svetošću žrtvovanje vlastita života za neku drugu svrhu i u čast nesvodljive drugosti Drugoga. Ovdje je sve već izrazito moderno. Ne žrtvuju se sinovi i kćeri da bi se utažila žeđ krvožednih Moloha povijesnoga napretka. Umjesto toga, sam je egzistencijalni projekt vođenja vlastita života u doba dehumanizacije svijeta kao tehničke mašinerije opstanka izručen žrtvovanju onoga što sada preuzima ovlasti metafizike. Dakako, riječ je o suverenome raspolaganju vlastitim tijelom, svojom nesvodljivom i jednokratnom subjektivnošću. No, Bataille kreće kroz oba rješenja i nužnosti da ih dovede do krajnjih granica ekscesnosti. Tijelo kao žrtvovanje Drugoga i tijelo kao žrtvovanje sebe samoga u svrhu druge i drukčije povijesti samo su dva lica iste kovanice. Ili-ili i i-i u semiotici svetosti i žrtve označavaju dvije nužne logike razumijevanja biti stvari. Ne može se izbjeći djelovanje jedne tako što će se suspendirati njezina moć proglašenjem druge moći Zakona. U pitanju je nešto s onu stranu metafizičkoga ludila povijesti. Bataille je tu misao pronašao u Nietzschea. U 20. stoljeću dao joj je vjerojatno najradikalniji mogući prostor ozbiljenja. Za njega je ona postala ključnom idejom življenja kao umjetničkoga događaja suverenosti užitka i patnje. Misao transgresije ima svoja čvorišta u mreži života.

Događaj se, dakle, zbiva kao ekscesni slučaj unutarnje i vanjske dekonstrukcije nasljeđa metafizike u svim pojavnim oblicima. Što čini Bataille u mišljenju i tekstu, to je ono isto što je pokušao 1930-ih godina učiniti i sam Picasso. Dva su ovdje medija identiteta i razlike. Jedan je jezik, a drugi slika. No, ono što ih spaja u nadilaženju granica i prodoru izvan u samo srce radikalno oslobođene tjelesnosti jest svetost i suverenost oka. Ono nije organ nedužnoga gledanja u-svijet, kako su to zamišljale naivne teorije nastale još u doba prije renesanse. Uvijek se radi o perspektivizmu istine. Ovo je bilo osobito jasno Nietzscheu. U njegovu razračunavanju s logikom dostatnoga razloga kao temeljnoga načela pozitivizma i racionalizma, te osobito s teorijom sukladnosti mišljenja i stvarnosti od srednjovjekovne teologije i njezine adequatio intellectus ad rem, izbija na vidjelo novo razumijevanje umjetnosti. Zaboravimo na iluzije o apsolutnoj istini i njezinim duhovnim formama. Što time želimo reći? Ništa više negoli ono što nastoji izvesti i sam Bataille. Slika s kojom se otvara mogućnost uvida u bit događaja, a uvijek je riječ o darovanosti bitka u vremenu bez uzajamnoga uzvrata, jest ono što dolazi iz ateologijske subjektivnosti oka. Ono nam ne pokazuje svijet kakav jest u svojoj „realističnosti“, a niti, pak, ne pruža tek mogućnost varke, obmane i privida. Svijet se iskonski gleda i misli, čuje i osjeća, dodiruje i prisvaja u cjelini svih osjetila. No, jedno osjetilo ima neskriveno prvenstvo u povijesti tijela kao povijesti filozofije, religije i umjetnosti. Oko sintetizira spoznajnu djelatnost mišljenja zato jer viđenje svijeta znači da se svijet pojavljuje u podarenosti i prisvajanju. Ovdje nije moguće ulaziti u složene razlike između Batailleova razumijevanja pojma događaja (événement) i onoga što Heidegger misli uvođenjem te prekretne riječi-pojma vlastita mišljenja negdje sredinom 1930-ih godina. Tada, naime, objavljuje već spomenuti spis Izvor umjetničkoga djela, a posthumno je to posvjedočeno nizom predavanja i seminara o pojmu događaja (Ereignis).

Dostatno je za ovu svrhu uputiti kako je razlika između Bataillea i Heideggera u tome što je za prvoga riječ o novoj antropologiji svetosti i žrvtovanja kao nadolazećoj zajednici. S onu stranu kapitalističke političke ekonomije, zasnovane na ideji razmjene materijalnih dobara na tržištu kao logike subjekta i njegove bezuvjetne koristi, postoji arhajski način žviljenja. Njegova suverenost proizlazi iz ideje vječnog vraćanja jednakoga, a ne iz izbačaja u mahnitost novoga. Za Heideggera je, pak, riječ o otvorenosti bitka u podarenosti iskonskoga vremena. Tada ni bitak ni vrijeme višu „nisu“. Zbivaju se u zgodi i odgodi kao povijesne epohe. U svakom slučaju, pojam događaja uvjet je mogućnosti razumijevanja Batailleove transgresije života kao umjetnosti. Oko, prema tome, ne samo da nikad nije nedužno u svojoj otvorenosti poput bljeska trenutka u vremenu. Ono je već uvijek izručeno svijetu i njegovim traumatskim događajima odnosa između bitka, bića i biti čovjeka. A taj odnos pretpostavlja bitnu značajku nesvodljivosti na bilo što izvanjsko i uvjetovano. S onu stranu načela kauzalnosti i teleologije (uzroka i svrhe) leži svijet duhovnoga iskustva. Organiziran je na posve drukčijim pretpostavkama od racionalizma, teologije i pozitivnih znanosti. Oko se u Bataillea shvaća iz duhovnoga ili „unutarnjega iskustva“ s podrijetlom u mistici španjolskoga baroka. Na tako dramatski način ono je iznijelo na vidjelo ekstatičnost tijela i religiozne vizije onkraj ozakonjene priče „racionalne ili prirodne teologije“. Mistične vizije Krista i njegove prisutnosti u odnosu između duhovnoga i materijalnoga svijeta nalaze se posvjedočene u vizijama sv. Ivana od Križa i sv. Tereze Avilske. No, ono što je osobito važno jest da je pojam „duhovnoga oka“ u tradiciji ove metafizički mišljene tjelesnosti materijaliziran u slikarstvu od El Greca do Salvadora Dalíja. Ne smijemo, dakle, smetnuti s uma kako Picasso ne slika „svoje“ Raspeće 1930. godine samo u unutarnjem dijalogu s Batailleovim misaonim eksperimentima transgresije jezika i slike. U modernizmu je tradicija često nevidljiva. Djeluje doista subverzivno. Posebno je to razvidno kada se njezin utjecaj ne može razotkriti tek s pojavnim znacima prepoznavanja simboličke razmjene motiva, forme i funkcije slike.

Što, dakle, označava Batailleov pojam transgresije? Da bismo odgovorili na to pitanje potrebno je prethodno raščistiti s još nečim zagonetnim i ekscesnim u biti njegova mišljenja. Riječ je o mišljenju koje umjesto logosa i onto-teologije pokušava svoje opravdanje pronaći u drugome mediju kazivanja. Iz dubina gnostičkih tajnih nauka struji misao o prokletstvu i svetosti onoga što je od samoga početaka već u Platona u Grka ostalo u sjeni, iako je zacijelo jedino u povijesti umjetnosti bilo dostojno prisutno u djelima i svakodnevnoj zbilji. Ta je misao prokletstva i svetosti slike kao tijela. Otuda se oko pojavljuje najuzvišenijim „organom“ ne samo spoznaje, već i unutarnjega iskustva duhovnosti, premda je usmjereno spram materijalnoga svijeta. Sunce i pút, kao u Rimbaudovoj pjesmi, pokazuju se u svojoj otvorenosti tek kada je oko otvoreno, kada trepti u svojem sjaju i kada zjenice poput kozmičkih sfera omogućuju da se dogodi ono što povezuje iskustvo božanskoga s iskustvom tjelesnoga. Ekstatički dodir sfera u uzvišenosti pojavljuje se kroz medij oka. Sjetimo se što čine nadrealistički umjetnici u duhu povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. Bombardiraju očni živac, prirodno oko preobražavaju u tehničku okulaturu ili aparaturu izumom kinematoskopa. Upravo će 1929. godine nastupiti jedan i jedinstveni, neponovljivi događaj apsolutnoga šoka u suvremenoj umjetnosti. U odnosu spram njega svi drugi događaji šokiranja i provokacije predstavljaju infantilne igrokaze oponašateljske drame življenja. U filmu Salvadora Dalíja i Louisa Bunuela, Andaluzijski pas pojavljuje se ona čudovišna scena s britvom i rezanjem rožnice oka. Bataille oku posvećuje najveću moguću pozornost. Kako možemo razabrati, oko se u ranoj avangardi 1920-ih godina razmatra kao ono sublimno bez objekta. U filmovima i na slikama, samo viđenje više nema funkciju reprezentacije zbiljskoga društva kao u doba Velásqueza i španjolskoga baroka. I baš stoga jer prazno i čudovišno materijalizirano oko događajne umjetnosti filma nadomještava estetiku ravnodušnoga promatrača iščezle ljepote, suočavamo se s povratkom mita i religije u dugome okružju satkanom od psihoanalize, medicine, inženjerstva i vizualne tehnologije. Začaravanje svijeta prolazi kroz sluzavo vidno polje uzvišene vizije.

Oko predstavlja nadosjetilni organ spoznaje. Viđenje biti svijeta u njegovim povijesno-epohalnim promjenama stanja bivanja (devenir) prolaze kroz njegove zjenice i vjeđe. Bitak se, dakle, shvaća iz ničeanske perspektive. To je gotovo istovjetno kao i u Pierrea Klossovskoga i Gillesa Deleuzea. Ako je tome tako, onda se posveta intuitivnosti i slikarstvu kao viđenju svijeta iz motrišta osamostaljene i suverene moći opažaja mora razumjeti iz nečega što je ujedno paradoksalno u svojoj izvedbi. Naime, slika nije samo za Bataillea površina i podloga na kojoj su urezani znakovi kao tragovi. Ona je pogled i viđenje koje stvara svijet tako što ga ne prikazuje i ne predstavlja kakav jest ili kakav bi trebao biti. Oko snima svijet iz vlastite perspektive. Čini to tako što ga poetski oblikuje slikom u singularnome događaju umjetnosti kao života. Sve što odatle slijedi već je „viđeno“. No, ovo što je već uvijek „viđeno“ jest razlogom mogućnosti da se mitologija i religija iznova nađu u nečem trećem izvan institucionalne povijesti diskursa svetoga i žrtvovanja. Umjesto mijena metafizike idealizma i racionalizma kao obrata u biti teologije otkupljenja u kršćanstvu, Bataille kreće na put transgresije. Put je to prokletstva i hereze. Tijelo se sada opaža u praiskonskoj ekstatičnoj dimenziji darovanosti Sunca i njegova pomračenja. Solarna ekonomija ne počiva na ideji vrijednosti koja se troši prolaznošću života u modernome društvu koristoljublja i perverzije svetosti. Njezina je „ukorijenjenost“ u faktičnosti darivanja bez uzvrata. A upravo stoga je žrtvovanje samoga života kao čiste tjelesnosti najveći duhovni izazov modernome razdoblju planetarne tehnike. Ono više nema svoj pojam ni svetosti niti žrtve. Zbog toga živi od nadomjestaka za oboje u stalnome proizvođenju pseudo-sinteza.

Mnogo je još uvijek nesporazuma i zabludnih smjerova u razotkriću Batailleove transgresije. Kao što je razvidno iz podrijetla riječi, pojam se odnosi na prelazak. No, to je takav prelazak nečega što se može nazvati granicom, koji uključuje radikalni prijestup pravila utvrđena postojanjem Oca/Zakona u smislu etičkoga važenja odnosa u zajednici. Što određuje djelovanje transgresije jest, paradoksalno, upravo nužnost postojanja Zakona kao graničnoga slučaja u njegovu djelovanju. Otuda se izvode sva druga objašnjenja sheme mišljenja metafizike u povijesti Zapada. Nije transgresija tek narušavanje ili pokušaj da se Zakon u smislu religioznoga ikonoklazma Božje prisutnosti u Starome Zavjetu dovede do njegova osporavanja, pa čak i dokidanja. Batailleova je misao kao i čitava francuska tradicija suvremenoga mišljenja neka vrsta egzistencijalističkoga tumačenja Hegela. Poznato je da je otpočela sa znamenitim predavanjima Alexandrea Kojèvea sabranim u knjizi Kako čitati Hegela. Uz Lacana, Klossovskoga i mnoge druge velikane povijesti ideja 20. stoljeća nazočio im je i sam Bataille. Prijeći granice dopuštenoga o kojima odlučuje postojanje Zakona zajednice ne znači tek prijeći etičko područje važenja zabrane. Misao transgresije pretpostavlja u svojoj ateologijskoj i antimetafizičkoj perspektivi dvoje. Jedno je područje prirode, a drugo zona kulture. Zabrana prvoga u onome drugome označava paradoks djelovanja „prirode“ kao Zakona u smislu suverenosti kulture.

Možda je za ovu aporiju najbolje rješenje ponudio Claude Lévy-Strauss. Tabu incesta univerzalna je partikularnost mogućnosti da humanističke znanosti uopće razviju ideju ljudskosti. U svim se iskonskim zajednicama ovaj tabu uspostavlja graničnom crtom između životinjstva i ljudskosti. No, njegova je prava funkcija u očuvanju zajednice od pada u bezdan onoga što prirodu čini kontingentnim događajem okrutnosti i nedužnosti. To nije ništa drugo negoli izokrenuto načelo determinizma nagonske strukture života u životinje. Moć prirode mora se suspendirati i neutralizirati da bi ona u drugome načinu svojeg djelovanja postala Zakonom. Simbolička moć kulture djelotvorna je, dakle, kao suverenost žrtvovanja Drugoga da bi „priroda“ u svojoj bezrazložnosti mogla funkcionirati kao poredak vrhovoga označitelja. Bataille je očito prethodnik poststrukturalizma u gotovo svim njegovim bitnim aspektima. Pritom se posebno izdvaja pojam heterologije i heterogenosti bitka kao bivanja. Mjesto razlike nastaje iz „profane svetosti“ onoga što je bilo od samoga početka zapadnjačke povijesti u znaku simulakruma i prokletstva zbog svoje uznemirujuće drugosti. Počevši od Nietzscheove ideje volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga, nemogućnosti važenja objektivne istine, estetskoga prevrednovanja svih vrijednosti, oživljavanja ideje tjelesnosti umjesto vladavine ideja do radikalne postavke o smrti Boga i gnostičko-hermetične kozmogonije. Transgresija nije u središtu ovoga mišljenja razlike zato da bi svjedočila tek o nužnosti dvaju svjetova, duhovnoga i materijalnoga, kao i o rezu vremena između modernoga i arhajskoga društva. Njezino je podrijetlo u genealogiji povijesti same pukotine između univerzalne zabrane kao tabua incesta i kulture koja počiva na zabrani kao njezina sublimacija. Najznačajniji prilog tumačenju Batailleove ideje o nužnosti zabrane da bi prelazak granica u metafizičkome smislu bio moguć podario je Michel Foucault.

Već na početku ogleda „Predgovor transgresiji“ Foucault daje odgovor na pitanje odnosa transgresije i žrtvovanja tjelesnosti kao mjesta užitka i patnje. Ako seksualnost nikad nije uživala toliko neposredne pozornosti kao u našem dobu, tada je razvidno da se upravo u zapadnjačkoj kulturi i jedino u njoj seksualnost uzdiže do diskursa oslobađanja i diskursa rasprirodnjenja (denaturaliziranja) same seksualnosti. Oslobađanje od zabrana i tabua zbiva se kao rasprirodnjenje seksualnosti same. Da bi seksualnost postojala u formi užitka, priroda kao zakon u formi simboličke zabrane mora umrijeti. Simbolička smrt prirode u Lacanovoj je psihoanalizi uvjet mogućnosti vladavine Oca-Zakona kao „druge prirode“ stvari. Ovdje je, naprotiv, riječ o onome što smo nazvali retoričkom transgresijom u Batailleovoj ekonomiji žudnje. Jezik preuzima moć oslobađanja od čudovišne prirode zabrane i tabua. Književnost modernoga doba odvija se kao drama ispovijesti subjekta. Od sv. Augustina i njegovih Ispovijesti preko Abelarda i Heloize subjekt aluzivno i metaforički govori o svojim traumama i patnjama izazvanim neprirodnom zabranom i tabuom zajednice koja počiva na ideji božanske ljubavi. Foucault pokazuje da je zapadnjačka kultura povijesno ozakonjena diskursom kršćanstva. Stoga nije začudno što tradicija misticizma i duhovnosti tijela prolazi kroz forme diskursa poput „pukotine“, „penetracije“, „ekstaze“. Ovi su fenomeni odbljesak jedino moguće i zbiljske, čiste božanske ljubavi. No, još uvijek nije posve jasno znači li transgresija i dokinuće svake moguće granice između svjetova ili, pak, neko drukčije postavljanje između njih. Bataille je u svojem glavnome djelu Erotizam na to pitanje odgovorio na sljedeći način:

„Transgresija ne poriče tabu (zabranjeno), već ga nadilazi i dovršava.“

Sada je mnogo jasnije što je smisao cjelokupnoga slikovnoga obrata u odnosu jezika i oka. U časopisu Documents objavljeni ogledi u počast Picassa, prije svih već spomenuti Batailleov „Soleil pourri“, kao i ogled Carla Einsteina o mitologiji i odjeku mita o Mitri i žrtvovanju bika da bi život mogao nastaviti dalje sa svojom suverenom snagom vječne promjene istoga, upućuju na pitanje o odnosu između umjetnosti i svetoga kao mjesta božanskoga. Nije to bilo kakvo estetsko pitanje za dokonu dekadentnu umjetnost moderne. Ono je, naprotiv, ključno za dekonstrukciju čitave moderne umjetnosti i avangardnoga pokreta koji u onome političkome i onome religioznome traži razlog svoje zauvijek izgubljene životnosti. Transgresija označava put kroz sam prsten bivanja. Kao i u drevnim društvenim poretcima tako i u modernome još više, jer je on zasnovan na perverziji vrijednosti koju kapitalizam uzima za svoj credo iskorištavanja prirode i vjere u tehnički napredak, postavlja se pitanje o smislu umjetnosti kao događaja. Nije to slika urezana na zidovima špilja ili postavljena u hramovima i katedralama u stanju zamuknuća jer više ne govori nikome ništa. Nije to niti slika koja visi na zidovima galerija poput pukog estetskoga znaka „ljepote“ bez referencije na okrutnost života samoga. Sada je sama slika izgubila svoje „oko“. Došlo je konačno vrijeme da se ono dostojanstveno vrati slici kao žrtvovani bik Mitri, a astralno tijelo Suncu. Proći kroz krugove vatrenih ekstaza tijela u mitsko-religioznome obredu podaruje događaju suvremene umjetnosti ono što joj naposljetku jedino još preostaje da bi spasila čast i dostojanstvo svijeta pred ravnodušnošću tehničkoga sklopa. Taj događaj jest suverena transgresija tijela u žrtvovanju. Do dana današnjega ovo je jedino što umjetnosti pridolazi iz nje same, a ne iz okvira nečega što je bilo u službi mita, religije i znanosti. Pablo Picasso intuitivno je znao da je kubizam u svojem analitičkome i sintetičkome obliku „konceptualnoga slikarstva“ dovršena priča. Hladna zona ravnodušnosti, svedivost na funkcije i na čistoću forme, na dehumaniziranu tehničku „prirodu“ svijeta kao stroja iziskivala je posljednju moguću transgresiju – put slike do oka kao ekstatičke vizije nadolazećega iskona. A to je ono oko koje proživljava čudovišnu traumu bivanja, ono oko koje pati u suzama i neizrecivome bolu kao tamnoj strani užitka.

2. Problemi tumačenja Raspeća

Georges Bataille ovako piše o Picassovu Raspeću:

„U ekstatičkoj viziji, na granici smrti na križu i slijepoga života lama sabaktani, objekt je konačno raskriven kao katastrofa u kaosu svjetlosti i sjene.“

U žustroj raspravi povodom odnosa između Batailleova časopisa Documents i nastanka Picassove slike s temom Kristove žrtve, a koja se otpočela voditi s pravim dramatskim zapletom tek krajem 20. stoljeća u doba vladavine postmoderne i kraja referencijalnoga slikarstva, upada u oči nešto zapanjujuće. Gotovo svi mjerodavni tumači u taboru povijesti umjetnosti specijalizirani za nadrealizam i suvremenu umjetnost, a među njima i Rosalind Krauss, složni su da je ta slika ekscesna barem utoliko što čini dvostruku „transgresiju“ unutar Picassova stvaralaštva:

(1) otvara pitanje o narativnosti slike u doba mitologijsko-religioznoga obrata posvjedočenim ciklusom „Vollardove zbirke“ u kojima se majstor okreće temama iz simboličke povijesti umjetnosti;

(2) pokazuje unutarnju srodnost s temeljnim idejama avangardne umjetnosti kao što su autonomija djela i suverenost tijela koje nadomještava duhovnu pozadinu slikarstva.

Kako god bilo, Picassov obrat spram neoklasičnoga slikarstva obilježava prijelaz u 1930-e godine. Ikonocentrizam se nije, međutim, zaustavio na pročišćenju slike od naslaga povijesnoga sjećanja kojim je vladao jezik u formi diskurzivne ikonologije. Kao što je, uostalom, nadrealizam bio od samoga početka zasićen tom hibridnom smjesom mitova, pripovijesti, politike i religije kao subverzivnih događaja raskida s tradicijom, tako se i njegov program ustanovljen Bretonovim manifestima u biti sastojao od spoja onoga što će obilježiti teorijske uvide u bit modernoga doba: marksizam i psihoanalizu. No, promjena kapitalističkoga društva i rad nesvjesnoga nisu polučili više negoli izvanjski prodor sila koje do danas još umjetnost nastoje shvatiti u tom zagrljaju kritike ideologije i histerije subjekta. Kada se pojavila ova Picassova slika ona je morala pasti u prostor-između dvije vatre. Jedna je bila ona koju je Walter Benjamin prepoznao u fatalnoj vulgarnosti Staljinova prolet-kulta kao politizaciji estetike, te s druge strane u naci-kunstu kao estetizaciji politike. Druga je vatra bila ona koja se razgorjela unutar same razvojne crte umjetničke avangarde s njezinim sektama i herezama, odvajanjima i preusmjeravanjima. U slučaju francuskoga nadrealizma kraj 1920-ih godina znači upravo odlučujući događaj raskola kada Artaud i Bataille kreću svojim putevima, odvažno i uistinu bez kompromisa s postojećim previranjima u načinu razumijevanja suvremene umjetnosti.

Picassova slika u materijalnome pogledu posve je obična „slika“: ulje na dasci, 51, 5 x 66,5 cm. No, sve drugo predstavlja eksces. To se podjednako odnosi na neobičnu „privlačnost“ i istovremenu „odbojnost“ slike, gotovo na raskrižju ne samo estetskih doživljaja promatrača, već navlastito i odnosa spram ikonografske tradicije koju će na ironijsko-dekonstrukcijski način 1930-ih godina nastojati posvojiti i Picassov „ljuti neprijatelj“ na istom bojnome polju slikarstva – Salvador Dalí. Neki će pronicljivi tumači Picassova ikonocentrizma 1930-ih godina zaključiti kako je to raspeće pravi izazov za suvremene reinterpretacije njegova opusa. Utoliko više što je u isti mah „antimoderno“ i „neoklasično“, pa stoga predstavlja neku vrstu otklona od uobičajenoga pristupa slikarstvu iz položaja rascijepljena subjekta umjetnosti. Nije daleko od istine kada se slika o kojoj je ovdje riječ nastoji razumjeti upravo Batailleovim pojmovljem. Pa stoga u prednji plan dolazi upravo transgresija. Uglavnom, već je imenovanje slike eksces. Razlog leži u tome što je naziv ozakonjen religioznom tradicijom kršćanstva. Bit monoteističke vjere koja se poziva na žrtvu i uskrsnuće Bogočovjeka mora se ozakoniti nesvjesnom moći jezika. Imenovanje više nije „slučaj“. Žrtva božanskoga koji prinosi utjelovljenu „prirodu“ čovjeku da bi probudio ono što nadilazi bitak i dolazi iz etičkoga suosjećanja s patnjama Drugoga pripada istini jedne vjere. Iako je ona povijesno bila tek jednom od inih sekti i hereza unutar mesijanskoga pokreta židovstva, prelazak u kraljevstvo prisvajanja ideje žrtvovanja Bog u liku čovjeka ima karakter apsolutnoga zahtjeva.

Simbol raspetoga Krista označava ništa drugo negoli čitavu povijest umjetnosti nakon mitskoga razdoblja Grka. I sam se naziv za pojam slike (icon) koji, doduše, jest preinačenje grčkoga eikon (nalikovina, odslik, mimezis) usmjerava k nečemu prekretnome za daljnji razvitak slike uopće. Radi se, dakako, o prijelazu iz živuće slike u predstavljenost Krista njegovim odrazom na Veronikinom rupcu ili, drukčije rečeno, oslikanošću predmeta njegovim posvećenjem. Slika koja nastaje u doba ranoga kršćanstva nosi u sebi iskonsko značenje žrtve Bogočovjeka. To se nikad ne smije smetnuti s uma. Kada se, naime, žrtva utjelovljenja prikazuje na slici postavljenoj u prostor dramatizacije događaja Kristova života i smrti, tada je već riječ o prelasku u „kraj umjetnosti“. Reprezentacija onoga što je prikazano na slici više nije živući lik neposrednosti slike i njezine tjelesnosti, nego simulakrum, nalikovina, udvajanje, umjetna prisutnost bez izvornika koji se nastoji oživjeti s pomoću sjećanja na događaj raspeća.

Što uistinu „označava“ Raspeće (La Crucifixation)? Je li to samo još jedna slika na zadanu temu žrtvovanja i iskupljenja unutar modernoga pristupa religioznome odnosu spram umjetnosti? Kada bi to bilo tako, tada bismo mirne duše mogli zaključiti da je sa slikarstvom gotovo i da je Picasso postao 1930. preobraćenik vjere, doduše, bez pričesti i rituala „drugoga života“ kako se obrat u umjetnosti često zbivao. Transgresija nije u Bataillea bilo što, neki prijelaz granica učvršćenih nečuvenom zabranom koja ima svoje izvore u arhetipskim matricama povijesti krvnoga srodstva ljudske vrste. Ona povezuje erotizam, žrtvovanje i svetost. Erotizam je transgresija prirodnoga zakona koji se simbolički predstavlja kulturom, izlazak iz polisemije/poligamije čovječanstva u okove monogamnoga braka i njegove uzuse. Žrtvovanje je uzvratni dar u krvi prema događaju darovanosti života. I kao što je to točno izveo Jean-Luc Nancy žrtva je uvijek mimetička kao i iskonski pojam umjetnosti: priroda se žrtvuje u formi početka (djevice, provorođenci) i kraja svrhovitosti bivanja. Moja je postavka stoga sljedeća. Transgresija nužno mora dospjeti do ideje apokalipse kao posljednje istine života. U smjeru s onu stranu postojeće granice etičko-estetskoga događaja odvija se ljudska drama. Svetost koja stoji na kraju ideje transgresije označava ulazak u ono uzvišeno. Nakon što se duša u mantičkome izgledu (mantiké epistéme) preobrazi u glas čudovišne stranosti, bezavičajnosti, nečega što nije udomaćeno i stoga nosi prizvuk okultnoga i zastrašujućega, slijedi početak ove svetkovine. Picassovo je Raspeće upravo ta sveza transgresije i apokalipse tijela kao slike iz koje vrišti životna snaga u praiskonskome čudu postojanja. Kristova je žrtva ovdje ateologizirana. Ona je univerzalnom. Daleke izvore prepoznaje u mitologijskim zoroastrijskim uvidima koja govore o nastanku svijeta i njegovu neprestanome preobražaju. Ideja Raspeća u tom smislu nije ništa drugo negoli transgresija čitavoga metafizičkoga nasljeđa kojeg smo preuzeli. Ali ne kao stvaralački dar budućnosti, nego kao razasuti teret prošlosti. Razlog zašto je prošlost uvijek „bolja od sadašnjosti“ leži u tome što u sadašnjosti nema vizije umjetnosti kao žrtvovanja. Put do uzvišenosti kao tamne strane ljepote ne može ići kroz obožavanje strojeva ili kroz hladnu racionalnost kubizma. Ono što nedostaje ovome vremenu jest upravo mistična moć tjelesnoga uznesenja u njegovoj ekstatičnosti. S njom se sjedinjuje erotizam i svetost. Opišimo konačno što to ustvari vidimo na slici. Poslužit ćemo se u tu svrhu upečatljivim opisom Alfreda Barra:

„Lik na ljestvama zabija čavao, minijaturni lik na konju zabija koplje, vojnici u prvom planu kockaju se na bubnju za Kristov ogrtač – ti motivi su prepoznatljivi. Krajnje lijevo i desno su prazni T-križevi za dvojicu razbojnika čija tijela leže u prvom planu lijevo. Nepravilni ovalni oblik u gornjem lijevom kutu možda je spužva natopljena octom, uvećana do golemih proporcija i izdvojena kao i jedan od predmeta u tradicionalnome slikarstvu sa simbolima Pasije.“

Već je iz ovoga jasno da je na slici riječ o temeljitome „razmještanju“ ikonografijski zadanih motiva. Poznavatelj će Evanđelja lako razotkriti da je Picasso odveć slobodan u svojem tumačenju, primjerice, uloge razbojnika koji se nakon lomljenja nogu više uopće ne spominju. No, nije to tek usputna intervencija u formu. Nešto kao kad bi nadobudni moderni sonetist nadahnut Poundovim Cantosom odlučio mijenjati ritam i strukturu stihova u trubadurskoj poeziji Françoisa Villona. Problemi tumačenja na koje smo upozorili možda ipak nisu toliko u kaosu razmještene ikonografije. U liku Longina koji kopljem probada Krista vrijeme se još nije sabralo do apokalipse slike. Što to znači? Ono je zaustavljeno prije trenutka smrti tijela i konačnoga izdahnuća. U Evanđeljima je ovo koplje u Kristovu tijelu prisutno tek nakon njegova smrtnoga časa. A na slici koju nastojimo opisati i protumačiti još nisu nastale rane od čavala. Kako god, Picasso se ne igra s ontologijom slike kao žrtve u cjelokupnoj tradiciji kršćanstva. Umjesto takvoga pristupa posrijedi je svjesno i jasno razlomljenje svega onoga što takve slike od Mantegne i Grünewalda do epigona uistinu znače za europsko slikarstvo. Pritom je sve u znaku poretka koji ima oznake heterodoksije kao u Batailleovim tekstovima o erotizmu i religiji. Između teologije spasenja i tjelesnosti muke zbiva se međučin jedne dramatske „predstave“. Poredak koji Picasso stvara ovim uljem na dasci jest kaotični poredak iskonske i nadolazeće tragedije bitka samoga. U ovom slučaju pojam tragedije valja razumjeti u izvangrčkome značenju kao dramu moderne egzistencije. Što čini Picasso u svojem heterodoksnome razmještanju prizora iz posljednjih trenutaka tjelesnoga života Krista na Golgoti? Lakrdiju ili „postmoderni“ kaos bez dubljega značenja osim „svetogrđa“ u znaku estetskoga kiča neoklasičnoga slikarstva u doba kraja avangardne ideje promjene društva s pomoću umjetnosti? Zaboravimo na ove zlonamjerne i posve promašene prosudbe pravovjernih dogmata s obje strane one Benjaminove granice koja dijeli suvremenu umjetnost kao politizaciju umjetnosti i estetizaciju politike. Sve je to naprosto izvan unutarnjega govora ove slike koja i nadalje zadaje glavobolju onima koji misle da je Picasso s „Vollardovom zbirkom“ bakropisa izgubio moć orijentacije u vlastitome modernizmu.

Radi se o nečem mnogo važnijem od svega što je dosad rečeno. Ova je slika paradigmatski okvir Picassove unutarnje preobrazbe s kojom konačno dolazi vrijeme u kojem se umjetnost sama iz sebe razračunava s vlastitim dobom nihilizma slike. Ali to čini tako što nužno mora prevladati u jednom dubljem smislu od dijalektičkoga sve nanesene naplavine kršćansko-gnostičke tradicije. One su napokon i dovele do ozakonjenja mimetičko-reprezentacijskoga slikarstva kao klasičnoga doba ljepote i uzvišenosti. Izlazak iz samozadane ikonografije označava put do središta kaosa. Oko koje promatra ovu dramu bivanja na slici nije više oko slikara kao pukog promatrača nečega što jest zbilja same slike. Umjesto toga nastaje prostor-vrijeme tvorbe slike kao događaja. S njime slikarstvo više ne prikazuje povijesno mrtvu ikonu mesijanskoga lika. Ono se radikalno suočava s vlastitim tumačenjem svjetsko-povijesne drame života. Raspeće predstavlja, dakle, transgresivni korak u razumijevanje našega vremena. A njemu usudno nedostaje baš ono što je pokušao razotkriti Georges Bataille – suverenost žrtvovanja ljudskoga tijela u činu apsolutne slobode s onu stranu subjekta. Da bi se došlo do biti slike kao događaja ili drame bez dijaloškoga okvira govora, bilo je potrebno dvostruko žrtvovanje. Prvo je ono koje se zasniva na ideji umjetnosti kao oponašanja prirode (mimezis), a drugo ono koje već uvijek pretpostavlja postojanje dvojnika ili nečega što je na slici tek predstavljeno kao lik i otuda nosi značajke posredne prisutnosti (reprezentacija).

Čitav ciklus „Vollardove zbirke“ bavi se mitologijskim preobrazbama bića. Likovi bika, sunca, žrtvovanja, erotizma, sna i kaotične tjelesnosti označavaju mogućnost da se modernost shvati kao mitsko vrijeme oživljavanja iskonske drame tijela. No, jedino pravo žrtvovanje kao transgresija i apokalipsa same slike nalazi se u kaosu i heterodoksiji Picassova Raspeća. Zašto? Zato što je ovom slikom pogođena drama sadašnjosti, njezino vrijeme u znacima nedovršenosti povijesti, pokušaj da se gubitak religioznoga iskustva nadomjesti onom apsolutnom slikom koja mora ući pod kožu svima tako što će njezin vrisak ekstatičnoga razljeva boja okrvaviti svijet koji još nije dovršen kao umjetničko djelo. Svijet je to koji se rađa u čudovišnoj boli raspeća i gdje ništa nije zauvijek odlučeno. Krist koji bi trebao biti glavnim likom ove neoklasične slike jest zapravo žrtvovana slika modernoga svijeta, a ne ikonografski lik iz mrtve povijesti umjetnosti.

Izostavimo li povijesno-umjetničke komentare uz povijest ove slike unutar modernoga parodiranja ili dekonstrukcije pobožnosti od srednjovjekovnih prikaza Krista i Bogorodice do baroka i naivnoga slikarstva u 20. stoljeću, ostaje nam pokazati razmjere njezina visoko manirističkoga plesa po rubovima jedne „proklete tradicije“. Pritom mislim na različite brazgotine i palimpseste unutar europske masovne kulture. Pučka se pobožnost i karnevaleskna slika svijeta u njoj uzajamno nadopunjuju. Druga strana ozakonjene inačice vladajuće paradigme slikarstva od srednjega vijeka bijaše upravo ta tragikomična izokrenutost motiva i ornamentike Kristova raspeća. Možda ovdje nije mjesto rabiti smione analogije. No, uistinu je zanimljiva srodnost u apokaliptičkome shvaćanju vremena slike između mesijanstva Angelusa Novusa Paula Kleea i ovog Picassova trensgresivnoga Raspeća. Tragikomično infantilni zlatno-žuti anđeo u Kleea i dijete-Krist kojeg pribijaju na križ u Picassa bliski su barem po jednome. Klee je bio modernist izvan struja u istraživanju mogućnosti predslikovnoga govora boje, dok se Picasso bojom razračunavao s geometrijskom konstrukcijom obezbožena tehničkoga svijeta. U oba slučaja imamo ekscesivno razvrgnuće kanona. U oba slučaja imamo ono što spaja avangardu i dekadenciju u umjetnosti 20. stoljeća – djetinju nedužnost i okrutnost povijesne drame bivanja. Apokalipsa tijela pretpostavlja žrtvovanje svega onoga što pripada duhu kao logosu povijesti. I kad se moderni umjetnik obraća tradiciji na ovaj ili onaj način, ona mu se razotkriva kao brod luđaka iz kojeg izvire čudovišna praznina, a ne nadahnuće za budućnost ukoliko se tu prazninu ne oslobodi od njezine vlastite traume da slika mora jeziku prinositi ljestve do neba da bi dosegao neizrecivo.

Postoji bitna razlika između tradicionalnoga slikarstva Kristove žrtve raspeća i ove s kojom Picasso otvara prijepor o smislu žrtvovanja u suvremenoj umjetnosti. To je, uostalom, i bitna razlika između klasične umjetnosti i moderne, te isto tako između estetike kontemplacije i estetike dramatskoga događaja bitka. U prvom slučaju slika umirućega Krista na križu predstavlja bit metafizičke slike od srednjega vijeka do početka moderne. U drugome, pak, slučaju umjesto referencijalnoga slikarstva ne slijedi logika apstrakcije ili nepredmetnosti. Umjesto avangardne intervencije u poredak smisla povijesti, ovdje se susrećemo s obratom metafizike slike u njezinoj biti. Uzvišenost se preokreće od statičke točke dubine slike u otvorenost događanja gotovo pretrpanoga ikonografski razmještenim likovima iz Evanđelja. Nabožnost se klasične umjetnosti odnosila na promatranje žrtve uzvišenoga objekta. Bez ove žrtve umjetnost ne može imati opravdanje. Suvremena je umjetnost, naprotiv, sva u dinamizmu i sudjelovanju aktivnoga promatrača. On nije ovdje voajerski mitoman ili religiozni fanatik iza ključaonice bitka, nego ravnopravan sudionik u kaosu zbivanja s onu stranu dobra i zla. Ekstatička dimenzija tijela žrtvovanoga ne bogu Sunca ili nekom njegovu sekulariziranome nadomjesku pokazuje se u nestabilnosti čitavoga poretka značenja. U kušnji smo da ovdje uvedemo pojam iz digitalne estetike i suvremene umjetnosti kao što je interaktivnost (promatrača). Vizije vremena iza tehnički proizvedene aktualnosti dovode do toga da se slikarstvo u moderno doba paradoksalno vraća na svoja ishodišta izvan povijesti, a ne tzv. klasičnim izvorima mimetičko-reprezentacijske slike. Tko odlučuje o tome što Picasso želi svojim Raspećem nije postojanost nekog jasnoga označitelja. Na njegovo mjesto dolaze pojmovi koje je upravo Bataille uveo u igru u svojoj antropologiji žrtvovanja. To su suverenost apsolutne slobode (umjetnosti) i heterogenost povijesnoga vremena kao reza s pravocrtnim vremenom metafizički shvaćenoga kršćanstva.

U tumačenju Picassova Raspeća posebno je važno uputiti na Batailleov tekst „L’Apocalypse de Saint-Sever“, objavljen 1929. godine u časopisu Documents. U tom se tekstu Bataille osvrće na problem ranoga kršćanstva i njegove umjetnosti posvećene Apokalipsi. To se posebno odnosi na španjolsko iskustvo povezanosti s vjerom i neposrednom ugrozom od Maura, pa je zanimljivo kako se još jednom ustanovljuje koliko je slikarstvo istinska „metafizika duše“ upravo španjolske kulture od samih početaka. Sve je ovo u tijesnoj svezi s nečim što uopće nije bjelodano u novovjekovnome činu ozakonjenja slike kao reprezentacije uzvišene zbilje nastale iz religioznoga iskustva svijeta. Naime, apokalipsu nije moguće izvesti iz onoga što je teologijski prisutno u slikama posvećenim tematici raspeća. Paradoks je uistinu na granici s ludošću. Kako Picasso može „svetogrdno“ spojiti čin pomračenja ljudske uzvišenosti u skrušenom pogledu na tijelo Krista izmučeno na križu s objavom razotkrivenosti novoga svijeta kao božanske prisutnosti u nadolazećem vremenu? Njegovo je Raspeće ateologijska slika kontingencije drame povijesti čiji se početak i kraj ne mogu odrediti s pomoću uzroka i svrhe (télos). Umjesto toga sve je poremećeno. U znaku kaosa i rastemeljenja povijesti odvija se život. Tko želi i nadalje razglabati o tome kako je Picasso prihvatio „neoklasično“ slikarstvo kao svoj novi credo neka zna i ovo. Suvremena umjetnost može se samo uvjetno oslanjati na krhotine referencijalnosti. Kao što je u filozofiji fragment od Adorna i Benjamina više od stilističke figure spisateljstva, tako je isto i u slučaju Picassovih grafika u „Vollardovoj zbirci“, a to onda ima istovjetno značenje i za sliku Raspeće. Mit i religija nisu više ono što umjetnosti određuje njezin razlog opstojnosti. Svaki se prizvuk „klasicizma“ otuda mora otkloniti kao koketiranje s prošlošću bez ikakve sveze sa sadašnjošću. S romantikom je estetika uzvišenoga pronašla odnos između ironije i kiča, da paradoks bude potpun. A u razdoblju rane povijesne avangarde forma je postala univerzalnom funkcijom umjetničkoga djela kao procesa stvaranja novoga. Klasično se, dakle, pojavljuje samo kao sveza prošlosti s budućnošću i to zbog preokreta u biti slike.

Sada je tjelesnost ekstatičke dimenzije vremena žrtvovana samoj umjetnosti kao događaju bezrazložnosti, čistoj kontingenciji postajanja. Mitsko-religiozni događaj bio je kultni ritual ponavljanja prirode u formi kretanja Sunca i u formi preobrazbe života na Zemlji. Ritam svijeta odgovara suverenosti arhajske svetosti. Svaku stvar u prirodnome i ljudskome okružju ona čini produhovljenom. A ono što taj duhovni prikaz čini uistinu tragičnim jest ponavljanje žrtvovanja kao načina opstojnosti zajednice. Bataille je ono tabuizirano oslobodio okova zabrane. Kroz transgresiju slikovne i jezične koprene bitka progovara „ono“ samo (to autó, das Ding selbst). Slika se otvara iz svijeta zahvaljujući iskustvu oka kao unutarnjem iskustvu svetosti. Jezik se, pak, svodi na stvaranje novoga svijeta, a ne na opis postojećega. Njegova se materijalnost upisuje u tijelo ekstaze same. Baš zato je govor posvećena slika velike drame bitka u preobrazbama. U slučaju Picassova Raspeća posrijedi je kako razmještanje forme diskursa kojim se povijesno izricala istina o spasu čovječanstva religioznim obratom, tako i razmještanje forme slikovnosti koja više ne polazi od ravnodušnoga promatrača izvanjske predmetnosti. Samo oko s onu stranu subjektivnosti postaje svoj vlastiti objekt i svoj vlastiti vizualni jezik kaotičnoga kazivanja „na“ svijet, a ne „o“ svijetu. Zato smo s ovom slikom tako čudovišno nepripadni iskustvu zbližavanja. Pred njom ne možemo pasti u religioznu ekstazu. Ne možemo se niti moliti ili prigibati koljena. Ali možemo suosjećati s nekom začudno bliskom patnjom tijela koje satrveno zlom i užasom u postojećem svijetu zaustavlja vrijeme onoga što tek ima doći. Ono nadolazeće nije odsutno u slici. Premda nevidljivo, ono je tu. Apokaliptički se otvara s probodenim Kristovim tijelom. U muci postojanja, u srcu bitka koji sam sebe nadilazi u preobrazbama vremena, protječe zaustavljeno vrijeme. Ikonička struktura slike zadaje nam problem već time što mislimo da sve razbacano, kaotično i heterogeno treba povezati u smisleni poredak, kao da bi nakon tog naknadnoga čina refleksije slika poprimila stabilnost značenja. Koje li kobne iluzije!

A što ako je Picasso namjerno žrtvovao ikoničko-narativnu samorazumljivost žrtvovanja tijela da bi postavio problem koji pogađa umjetnost više od tragedije života jednog bezličnoga vremena u kojem se sve svodi na stvari i funkcije? Nije li ova slika zagonetna zato što je u njoj kaos događanja iz povijesti svijeta ono što više nema nikakvoga razrješenja s pomoću spasenja? Apokalipsa i transgresija ne nalaze se negdje izvan slike. Iz njezine biti kao otvorena praznina umjetnosti isijava čudovišno prokletstvo „novoga“. Da, slika je to koja u središte postavlja ikoničnost bez samorazumljivosti, ekstatičnost tijela bez posljednjega suda neke nepristupačne duhovnosti. Njezina grubost i surovost, djetinja nedovršenost i kaotična heterogenost motiva, hvataju stvarnost u klopku. Iz slike se nije moguće izvući bez posljedica. Ona više ne služi oku kao odterećenje od briga egzistencije. Prizori s Golgote vrište u nekom gotovo paklenome ritmu smjenjivanja tonaliteta boja od grimizno crvenoga do žutoga i azurno plavoga. Lubanja i groteskne crte lica, ozračje nalik drevnim aztečkim žrtvovanjima čini se da još više pridonose makabričnome tonu apokalipse kao ljudske komedije. Sve je ovdje „primitivno“ i sve je ovdje „neeuropsko“. Ne, nipošto nije začudno kada znamo koliko je drevna afrička maska značila za kompoziciju slike Gospođice iz Avignona 1907. godine. Naposljetku, obrat k praiskonskome morao je značiti razračunavanje s logikom vizualnosti Europe od antike preko Rima i srednjega vijeka do renesansne perspektive. Što nazivamo kaosom, samo je uvjetno onkraj reda i organizacije kojom upravlja um. Kao što je Artaud nakon povratka iz svete zemlje Tarahumare za pretkolumbovske kulture Meksika doživio „mistično prosvjetljenje“ i posve napustio pojam umjetnosti koji se od davnine uspostavio vodećim u metafizičkome okružju Zapada u oponašanju prirode (mimezis), tako se Picasso od samoga početka suočava s „drugim iskonom“. Nije to više španjolski barok i talijanska renesansa, mjesto susreta „duhovnoga oka“ i geometrijske perspektive. Sada je riječ o onome iskonskome u susretu s Drugim, mračnim i zagonetnim. Nema dvojbe, otuda proizlazi drukčiji pojam umjetnosti i slike.

„Primitivizam“ je onoliko stvaralačko načelo koliko i duhovno iskustvo koje mu podaruje životnost. Zbog toga Picasso traga za arhetipskim simbolima univerzalne ljepote svijeta. U tom traganju ozakonjena mjesta svetosti i uzvišenosti postaju hibridnim spojem prepoznavanja sličnosti u umjetnosti Indijanaca u Meksiku, srednjovjekovnih mistika iz rukopisa/bakropisa Apokalipse Saint-Severe oko 1050. godine do moderne opsesije s tijelom kao suverenim prostorom slobode. Žrtvovanje pripada slici. Slika, pak, otvara vrijeme transgresije baš onako kako Bataille u ogledu „Soleil pourri“ uspoređuje promatranje Picassa sa zurenjem u „trulo sunce“. Svako je oko u promatranju izvora svjetlosti bez čega nema slike ni kazivanja o njoj već uvijek – žrtvovanje. S ovom je slikom žrtvovana moderna umjetnost i njezin racionalni temelj autonomije djela. Ona gubi bit postajući znakom vlastite praznine. Picasso je učinio transgresivni eksces najvećeg mogućega dosega. Dokinuo je dugovjeku vladavinu prirode i stvarnosti, ono što se naziva mimezisom. A time je dokinuo i svako moguće predstavljanje prirode kao fikcije i stvarnosti kao iluzije. Žrtvovani Krist apokaliptička je ekstatičnost tijela bez središta u prostoru ljudskoga razuma. To je slika apsolutnoga slikarstva. U njemu se događaj žrtvovanja svijeta ponavlja pogledu kao prelazak u sivu zonu kaosa, u ono zasljepljujuće mjesto gdje više ne postoji odbljesak svjetlosti. Stapanje predslikovnoga vriska s okom koje pati i uživa u svojem prvom i posljednjem treptaju nadomještava preostale sjene stvari. U labirintu ateologijskoga mišljenja slika više nije metaforom jezične moći prikazivanja-predstavljanja tragički otvorenoga svijeta. Picassovo Raspeće utoliko uopće ne pripada „svetim slikama“ jedne metafizičke tradicije žrtvovanja Boga u liku životinje ili čovjeka. Bolje je reći da transgresija postaje apokaliptičkom željom za prelaskom u stanje vječnoga kaosa stvaranja. Promatrač mora ostati zapanjen pred takvim prizorima. Dvojako je to zamuknuće: pred moći jezika i pred snagom slike. Kaos doista pretpostavlja nemogućnost kazivanja o ikonografiji koja bi vratila vjeru u poredak bez rizika raspada svih dosadašnjih vrijednosti.

Između Batailleove transgresivne estetike slobode i Picassova obrata u ideji slike 1930-ih godina s Raspećem i „Vollardovom zbirkom“ grafika nalazi se suverenost žrtvovanja onoga što je naposljetku jedini pravi problem suvremene umjetnosti. A to je, naravno, vrijeme u doba planetarne tehnike koja bezuvjetno zahtijeva žrtvovanje tijela-u-zajednici. Nemojmo zaboraviti u čemu je bitna razlika između arhajskoga poretka zajednice i moderne subjektivnosti kapitalističkoga društva. Prvo počiva na prinosu duše zajednici u formi žrtvovanja tijela. Taj je događaj misterij. On mora proći kroz dramatski krug preobrazbi samoga života. Nasuprot tome stoji usamljeni pojedinac u svojoj egzistenciji kao mistici samoljublja i koristoljublja. Dva suprotna pristupa žrtvovanju pokazuju da je arhajsko doba neposrednost misterija javne diobe zajedničkoga tijela. Moderno društvo, pak, posve je drukčije organizirano. Ono se subjektivira vlastitim činom odmaka od prirode. Što se više čini prekinutom sveza s onim arhajskim, to je potreba za metafizičkim izvorom duše svijeta (anima mundi) pokretač razaralačko-stvaralačke energije života. Slika koja otvara pitanje o kraju autonomije moderne umjetnosti i početku suverenosti suvremene umjetnosti, o prelasku fiksnoga djela u kontingentni događaj preobrazbe, upravo je naslovljena riječju koja ponajbolje prikazuje povijesno-epohalnu konačnost umjetnosti kao takve. Što je smisao Raspeća?

Zaključak

U drevno doba zajednički se bitak čovjeka slavio u svetkovinama prinosa žrtava prirode bogovima Sunca. Nešto je od svega toga preostalo u ideji umjetnosti čak i u moderno doba. Možda je to ono što Bataille nastoji estetizirati polazeći od auratskoga začaravanja svijeta nalik politeističkim religijama. Picassovo Raspeće pripada svim svojim strastvenim usmjerenjem ekstatičnoga slikara tjelesnosti ljudskoga užitka i patnje onome što smo na tragu Bataillea raspoznali u pojmu transgresije. Nismo se upuštali u psihoanalitičke okvire tumačenja ovoga pojma u Lacana jer bi to bilo izvan bitne intencije slike. Ne radi se, naime, ni o kakvoj nesvjesnoj projekciji snova niti o problemu kastracije kao prijetnje simboličkoga poretka kulture onome što je preostalo od divlje prirode u ljudskome. Raspeće nije znak simbolizacije tijela koje žudi za priznanjem svoje moći razdjelovljenja zajednice. Ono stoji izvan binarnih opreka vladavine jezika kao logosa i slike kao nesvjesne vizualizacije stvarnosti. Nešto drugo je ovdje ipak posrijedi. Picasso je, naime, blizak disidentima nadrealizma poput Bataillea i Artauda, a ne glavnoj struji nadrealističkoga programa koja je nastojala spojiti Marxa i Freuda u logici stvaralačke revolucije povijesti. Njegovo slikarstvo ne traži rješenje svoje zagonetke na putu svijesti kroz tamne komore jezika do svjetlosti kao istine bitka. Upuštati se u takve sumnjive avanture tumačenja Raspeća bilo bi ravno promašaju i prije no što se stvar otpočela rasklapati. Sve je u ovoj slici razmješteno i rastemeljeno: od kompozicije do motiva, od površine do planova. Pravovjernost ikonografije i postojanost simbolike nisu nipošto poništeni. Govor o „svetogrđu“ bio bi nevjerodostojan ukoliko se ne bi pokazalo čemu „služi“ ta uznemirujuća slika ako ne prevrednovanju nabožnosti u biti umjetnosti. Svako vrijeme ima svoje razdobne sjene. Baš one mu skrivaju obrise pravoga lica. Iza njih protječu tamne rijeke prisjećanja. Sve što je izrođeno-urođeno već je od trenutka ulaska-u-svijet prožeto dubokom boli i užitkom u preobrazbama postajanja. Mit i religija nisu iščezli iz traumatske jezgre svjetskih kultura. Doduše, nisu više vladajuća načela proizvođenja tvorevina umjetnosti. Što je više napretka u svijesti o dehumaniziranju svijeta u planetarno doba tehnike, to je više povratka onome što se određuje iz misterija žrtvovanja tijela-u-zajednici. Ne razapinje se duša. Ona samo podnosi drukčije muke od tjelesnosti singularnoga bića.

U „otvorenoj praznini“, o kojoj govori Vasilij Kandinski u traktatu O duhovnome u umjetnosti, kada umjetnost više ne može nadomjestiti ono što je pripadalo mitsko-religioznome svijetu, ne preostaje ništa drugo osim znanosti i tehnike kao posljednjega razloga opravdanja života. Zato Picassovo Raspeće uznemirava još više sada negoli u času nastanka. Ono zahtijeva interaktivni udjel promatrača u zasljepljujućem sjaju „truloga sunca“. To je korak spram onoga što je slikarstvo oduvijek željelo. Ali nedostajala mu je „otvorena praznina“ svijeta da bi povijest žrtvovanja tijela poprimila viši smisao od suosjećanja s mukom Raspetoga iz ravnodušnosti spram Drugoga, a ne iz okrenutosti spram njega. Sada kada imamo razloga za zadovoljstvo u ništavilu estetskoga pogona, nemamo više drugoga načina opravdanja umjetnosti osim ravnodušnosti prema ljepoti. Picassovo Raspeće izaziva, kao što je to uobičajeno u svijetu umjetnosti, više pozornosti u teoriji slikovnoga obrata danas negoli što to možda ova slika svojom „grubošću“ i „primitivnošću“ uopće zaslužuje. Možda je to cijena koju valja platiti za nestanak ljepote. Ona nije negdje „tamo“ i u „onostranosti“. U apokaliptičkoj svetosti tijela posvećenoj bogovima transgresije i smrti iskustvo patnje i užitka podaruje joj drugi sjaj osjetilnosti.

Na brdu lubanja još uvijek bezuspješno tragamo za uzvišenošću misleći da će nam se baš tamo ukazati trag koji umjetnost uzdiže iznad mjere ljudskoga vremena. Ne vidimo ono što je na jednoj maloj slici, ulju na dasci iz 1930. godine, apsolutni slikar modernoga doba vidio prije svih u svojoj otvorenosti i sjaju: da je žrtvovanje od spektakla do misterija kolektivni čin odgovornosti zajednice i da u njemu ne sudjeluju samo Longin i njegovi poslušni rimski vojnici. U mahnitosti i bezrazložnosti svijeta koji srlja u ništavilo još su samo apokalipsa i transgresija tijela ekstatična radost za oko. Bez toga umjetnost nema subjekta, a slikarstvo gubi jedinu još moguću perspektivu. Gledati neposredno u „trulo sunce“ bez straha od osljepljenja znači slici podariti dostojanstvo više od bilo kakve zauvijek iščezle religije i njezinih obrednih svetkovina. Nije slika u službi božanskoga, već je božansko raspeto u kaosu življenja kojim slika postaje više od života. Takvo je Picassovo Raspeće – apokalipsa tijela u crvenome, žutome i plavome.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026